JAZOVKA

ZELIMIR ŽANKO
NIKOLA ŠOLIĆ

Mirjana Dugandžija
Dolores Hrženjak
Josip Jurčević
Goranka Jureško
Većeslav Kocijan
Nataša Kraljević
Dženada Kučković
Ottone Novosel
Darko Pavičić
Željko Roško
Viktor Vresnik
Pavle Vranjican

Darko Brdarić
Romeo Ibrišević
Miroslav Juhant
Boris Kovačić

1990.
VJESNIK
posebno izdanje
•Mb'l
 Dossier prošlosti
opomena budućnosti

od nekim drugačijim povijesnim i političkim okolnostima, novinari bi morali

P biti zadovoljni kada, tragajući po svojem profesionalnom instinktu, negdje u

zakucima javnih tajni otkriju zbivanja, činjenice ili ljude dotad prešućene ili
odgurnute s društvene pozornice. No, u slučaju »Vjesnikova« istraživanja koje je
dovelo do zapanjujućeg i istodobno zastrašujućeg otkrića još nepoznatog broja
žrtava ratnih i poratnih obračuna nad žumberačkom jamom Dazovkom, nedaleko
od sela Sošice, profesionalni ponos morao je, razumljivo, ustuknuti pred povije-
snim i političkim izazovima. O onim ljudskima, koji izazivaju mješavinu nedoživlje-
nih osjećaja u svakom čovjeku pri svakom susretu makar s fotografijom žrtava^
čija je sudbina nakon tolikih desetljeća izronila na površinu, o njima da se i ne
govori. Vrijedi to, dakako, i za novinare koji su, zaputivši se u potragu za istinom
sve dok ih ona nije doslovce, fizički odvela u nutrinu jame — i oni su, zarad zako-
na svoje profesije, morali zatomiti osobne emocije. Riječ je, dakle, o otkriću koje
izaziva sve osim zadovoljstva, ali i o tajni koja se nije smjela prešutjeti.
Dos prije no što je krenula da u utrobi žumberačkog gorja provjeri signale i
svjedočanstva s raznih strana, redakcija »Vjesnika« bila je itekako svjesna da za-
lazi u tamnu zonu jednog dijela hrvatske povijesti i da u uzavrelim vremenima
razbuđenih političkih i nacionalnih strasti, kad se pod teretom smjenjujućih ide-
ologijskih epoha i duhovnih promjena lome gotovo sve dosadašnje uporišne toč-
ke ljudske egzistencije na ovim prostorima, treba na sve načine, koliko je to u
moći novinstva, ustrajati na crti mudrosti i razuma. Izbjeći i pomoći, koliko to no-
vinstvo može, da se samo otkriće na bilo koji način uključi u dnevnopolitička
nadmetanja, da se instrumentalizira u nacionalne ili stranačko-ideologijske svrhe
i da se tako ponovno ne otvori začarani krug istog onog podozrenja, nepovjere-
nja i, na kraju, obračuna koji u ovim prostorima nikada nisu završavali bez sile i
krvi.. .tvoreći, upravo tim neprekinutim lancem, tragediju Dazovke. Ne samo kao
pojedinačne jame, već kao simbola neprestano smjenjujućih zločina u kojima je,
simbolično kazano, malo koja ruka ostala čista i u kojima nijedna ideologijska i
nijedna nacionalna savjest očigledno ne može ostati mirna. Trebalo je to, dakle,
otkriti da bismo to mogli priznati, jer bez priznanja nema oprosta bez kojeg ne-
ma pomirenja.
Dakako, izvrnuti krinku soc-komunističke iluzije, vratiti se nazad u prapočet-
ke jednog ideologijskog projekta i otkriti tamnu nutrinu jednog samohvaljenog
poretka.. .ništa se od toga nije moglo učiniti bez rizika. Tim više što je posve
jasna dvostruka enigma Hazovke — istina koja je iz njene duboke nutrine proku-
Ijala na površinu suočava nas sa dva fatumski neizbježna izazova ukupne povije-
sti na ovim prostorima: nacionalnim i ideologijskim. Tko su žrtve, s koje strane
dolaze, u kojim su nacionalnim ritama bili pogubljeni, kada se to događalo? Ili, na
drugoj strani, u što su vjerovale žrtve i koga su slijedili krvnici? Ima li na ovim
prostorima težih i pogubnijih pitanja? Koliko god bolna i uznemirujuća bila, danas
je posve jasno da bez odgovora na ta pitanja trajnog mira nema. Uostalom, nije
to samo naše iskustvo. Od Gulaga i Katvna, do Kočevskog Roga, Bleiburga ili
Dazovke, uza sve različite razmjere i detalje, predugo potisnuta povijest, napose
onaj njen dio koji se dičio tzv. izgradnjom novog društva i novog čovjeka, otkriva
se kao fikcija u čije je temelje, gotovo fizički, ugrađeno nebrojeno mnogo ljud-
skih tjelesa. Stremili su nebu, ostavljali za sobom Pakao! Potisnute u neku vrstu
undergrounda socijalizma, opstojeći kao neka vrsta neprimjećenog Hada ispod
kore našeg javnog života i, ako grubost izraza nije odveć neprimjerena, gotovo
doslovce truleći ispod površine tog vrlog novog svijeta.. .te su žrtve neosporno
najveća opomena koja može zadesiti jednu zajednicu.
Traume su bile neizbježne. Ali, mi smo s naše strane morali izbjeći da ih um-
nažamo, istodobno ne zaustavljajući bujicu otkrića, svjedočanstva i dokaza koji
su kuljali kroz jednom otvorena usta desetljetne šutnje zastrašene javnosti. Zato
»Vjesnik« nije nijednu činjenicu iznio kao neporecivu istinu. Zato nismo prihvatili
shematiziranu instrumentalizaciju koja je ponekad htjela dokazati ono što tek tre-
ba utvrditi — naime, da su žrtve Dazovke stradavale i u toku rata, ali i u poratnim
danima obračuna s ideologijskim neprijateljima. Zato nismo pristajali na gotovo
suludu igru kostima i posve neprilično trgovanje nacionalnošću raznih sličnih ja-
ma i stratišta u Hrvatskoj. Zato nismo izjednačavali neporecivi antifašistički i
oslobodilački opći okvir za sliku tog vremena s njenom mračnom i zločinačkom,
drugom stranom. Zato nismo smjeli prikriti da je i ovdje jedna Utopija golemim
dijelom sazdana na Laži.
Plima javnih sentimenata, koje je pokrenulo otkriće Dazovke, nije, dakako,
obavezivala samo novinstvo i »Vjesnik«. Svi su sudionici javnog i političkog života
postali dijelom nezaustavljive rasprave. Štoviše, po reakcijama na Dazovku mo-
gao se gotovo rentgenski precizno snimiti politički psihogram svakog pojedinog
sudionika rasprave — bilo da je riječ o onima koji su nad jamom vijorili stranač-
kim zastavama, o onima koji su političke poruke odašiljali i preko granice dobra
ukusa, o onima koji su, o sluđene li zemlje, na otkriće Dazovke naprasno počeli
uzvraćati matematikom smrti po drugim jamama i logorima.. .kao da ikakvo nad-
metanje u knjigovodstvu smrti i nacionalnim, vjerskim i svim ostalim osobinama
žrtava ikada ikome ovdje više može donijeti trajni mir. Prevladavajuća je, čini
nam se, ipak bila crta mudrosti nad jamom. Običan je čovjek i danas znao bolje
nego li oni koji umišljaju da ga vode. Uostalom, teško da ima razumna čovjeka
koji se, glede Dazovke i svih ostalih jama čije značenje ona simbolički sažimlje,
može opredijeliti za ijedan drugi put osim onoga koji će spriječiti novu smjenu
Žrtava i Krvnika, nove krugove Osveta i Odmazdi. Tim više što, kako znamo, u
tome više nitko ne ostaje nevin i jer bi to, u današnjem vremenu, značilo zajed-
nički gubitak prilike da, po prvi put u povijesti, na ovim prostorima sazivi politička
zajednica bez međusobna podozrenja. Pomirena između sebe i pomirena s vla-
stitom prošlošću, svjesna da je drugi svjetski rat, s groznim, prljavim, hrvatskim
građanskim ratom kao svojim sastavnim dijelom, također već gotov, i svjesna da
epohalni kraj ideologijske podjele svijeta i ovdje obavezuje na smiraj svih uspa-
ljenih ideologijskih podjela zbog kojih su dosad pale tolike žrtve. Treba li uopće
spominjati da, što se »Vjesnika« tiče, »svrha« Dazovke, ako izraz nije previše
grub, nije bila ništa drugo do li otvaranje jednog dosjea prošlosti da bi se pro-
šlost konačno mogla zatvoriti u ime konačnog pomirenja.
HIDO BIŠČEVIĆ
 Vrijeme pomahnitale
ideologije

to se drugi svjetski rat više približavao svom logičnom raspletu, to su zbiva-

S nja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poprimala sve dramatičnija obilježja. Ne-

uspjeli puč Vokić-Lorković, kojim se vlast u toj marionetskoj tvorevini poku-
šavala proširiti na Hrvatsku seljačku stranku, što bi u kritičnom trenutku olakšalo
prijelaz na stranu zapadnih saveznika, doživio je slom, posljedice kojeg su bila i
krvava razračunavanja unutar ustaškog pokreta. Ne mogavši se osloboditi svog
ekstremizma, Pavelićev je režim od jeseni 1944. sve nade polagao u reorganiza-
ciju vojnih snaga. Izvršeno je, naime, spajanje ustaških i domobranskih jedinica, s
obzirom da su se ove druge tijekom vremena pokazale vrlo nepouzdanima. Po-
sljedica tog »poustašivanja« bilo je jačanje vojne moći, ali s kasnijim kobnim po-
sljedicama za oko 170.000 njihovih pripadnika, podijeljenih u pet ustaških zboro-
va. Bilo je to posljednje pregrupiranje »naoružanog hrvatskog naroda« u »svetom
hrvatskom ratu protiv velikosrpskog ekspanzionizma«. Ali, na udaru ustaške pro-
pagande više nije bio četnički pokret Draže Mihailovića, odnosno kralj i emigran-
tska vlada, nego »boljševizam« kao prikriveni vid srpske dominacije nad Hrvati-
ma.
Oslobođenje Srbije, u kojemu su partizanima pomagale i sovjetske trupe,
kao i stabiliziranje srijemskog fronta, stvorilo je i novu situaciju u Nezavisnoj Dr-
žavi Hrvatskoj i susjednoj Sloveniji. Posredovanjem njemačkih komandi u Istru i
Slovensko primorje prebačene su preostale jedinice srpskih kvislinga Milana Ne-
dića i Dimitrija Ljotića, kojima se ubrzo pridružuje dio Dražinih četnika, ali i onih
hrvatskih pod vodstvom Momčila Đujića. Plan je bio da se sve te formacije udru-
že sa slovenskim domobranima i Pavelićevim ustašama u borbi »za oslobođenje
ćele Jugoslavije od komunista«, koje »ako Bog da, počeće od Triglava«. Za to
objedinjavanje »snaga kontrarevolucije« posebno su bili zainteresirani kvislinški
krugovi u Sloveniji, pa su general Leon Rupnik i ljubljanski biskup Grigorij Ro-
žman 21. travnja 1945, dakle neposredno pred kapitulaciju Njemačke, uputili po-
seban memorandum Paveliću, zagrebačkom nadbiskupu Alpjziju Stepincu i do-
tad interniranom vođi Hrvatske seljačke stranke Vlatku Mačeku, zalažući se za
osnivanje »zajedničkog reprezentativnog tijela, Komiteta nacionalnog otpora Sr-
ba, Hrvata i Slovenaca«. Kako je devet dana prije toga probijen srijemski front,
zamisao nije mogla biti realizirana. Tih dana o »antikomunističkom bloku« s Pave-
lićem su u Zagrebu i osobno razgovarali izaslanici Draže Mihailovića, predvođe-
ni Vladimirom Predavcem, sinom bivšeg potpredsjednika Hrvatske seljačke
stranke. Svjedočanstva o tom susretu prilično su kontradiktorna, tako da se ne
može pouzdano utvrditi jesu li ponudili Paveliću na usvajanje isti onaj dokument
kojeg su »prisvojili« Rupnik i Rožman, ili se radilo o nekom internom sporazumu.
Sličan je sporazum o suradnji postignut i s crnogorskim četnicima, otpadnicima
od Dražina pokreta, u čemu je posredovao crnogorski separatist Sekula Drljević.
Ali, kako se te jedinice nisu držale prvobitnog plana za evakuaciju, ustaše su ih
dočekale na Lijevča polju i razbile ih, a njihovog vođu Pavla Đurišića likvidirale u
Jasenovcu.
Ako je nepobitna činjenica da su zajednički interesi ujedinjavali i one vojne
formacije koje su opravdavale bratoubilački rat na jugoslavenskim prostorima
upravo međusobnim netrpeljivostima, onda su razumljivija zbivanja posljednjih
dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Zajednički interes za očuvanje te
tvorevine napokon je Anti Paveliću približio i dotad opozicijski raspoloženog 7
 Alojzija Stepinca. Zagrebačkom je nadbiskupu »ostvarenje tisućgodišnjeg hrvat-
skog sna« ipak bilo mnogo važnije od njemu neprihvatljivih metoda ustaške vla-
davine. Poglavniku je, s druge strane, bila presudna podrška vrhova Katoličke
crkve u Hrvatskoj, koji bi preko Vatikana vršili pritisak na zapadne saveznike.
Prvi konkretni korak u oblikovanju snažnog antikomunističkog raspoloženja
na preostalom području Nezavisne Države Hrvatske bila je komemoracija 16.
ožujka 1945. »u počast hrvatskim katoličkim svećenicima, ubijenim od neprijatelj-
ske ruke«, kojoj je prisustvovala većina funkcionara Pavelićeve države, kao i za-
stupnik papinskog delegata opata Marconea. Dva dana kasnije nadbiskup Stepi-
nac je na »uskrsnoj konferenciji hrvatskih sveučilištaraca« održao propovijed, u
kojoj je »odapinjao otrovne strijele protiv narodnooslobodilačkog pokreta«. Ste-
pinac je, prema Katoličkom listu od 29. ožujka 1945. između ostalog, naglasio:
»Znači li mir možda to, da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u
ruke, a drugima staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u
ogromnoj većini? Znači li mir možda to, da se mogu nesmetano ubijati intelektu-
alci, svećenici, građani, ljudi protivnoga političkoga naziranja, i da se za ta umor-
stva nikada i nikome ne polaže računa? Znači li mir to, da se može nesmetano
onemogućavati djelovanje Crkve i te mjere opravdavati jednostavnim izgovo-
rom, da se Crkva nema pačati u političke stvari? Taj bi mir vrijedio toliko, koliko i
latentni rat, koji se nastavlja u dušama i srdcima ljudi, dok jednoga dana opet ne
zadobije i svoje izvanjsko obilježje u ubijanju i razaranju, kakvome smo danas
svjedoci, ako i ne goremu... Već iz ovoga možete vidjeti, kako su smiešni oni,
koji nam poručuju, da nisu protiv vjere, a istodobno onemogućuju vjeronaučnu
obuku u školama, uvode brak, koji zovu građanski, a o kojem naš narod ne će ni
čuti, oduzimaju crkvene naučne zavode, skidaju svećenicima glave. Kažu, dodu-
še, da to čine na temelju presude. Već sada možemo međutim reći, da mi u pra-
vednost presude ne vjerujemo, i da će doći dan, kad će pravedni sudac Bog
izpuniti svoje obećanje: Eqo justitias judicabo! Da ću suditi presude. Doći će vri-
eme, i kad će se sve klevete i laži razkrinkati, i kad će i objektivna poviest poka-
zati, da predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu ni za čas izdali svoga zva-
nja, a da su eventualne pogrješke kojega svećenika sitnica prema onome, što se
zbilo na drugoj strani, kojoj možda neupućena svjetska javnost plješče. l zato
nas malo dira grožnja, kojom se i zagrebački nadbiskup uvrštava među »ratne
zločince««
Stepinčev se govor zasnivao na pretpostavkama koje su se odmah, nakon
sloma Nezavisne Države Hrvatske, pokazale mahom točnima, barem kad je riječ
0 tretmanu Katoličke crkve. Međutim, većina tih kritika, zasigurno i oštrijih, mogla
se primijeniti i na ustaški režim, što je u potpunosti izostavljeno. Posljedica takvih
dvostrukih mjerila bilo je sazivanje biskupske konferencije 24. ožujka 1945. u Za-
grebu, kad je Stepinac, uz podršku nadbiskupa vrhbosanskog Ivana Šarića i bi-
skupa Garića, Akšamovića i Šimraka, pripremio Poslanicu namijenjenu prven-
stveno inozemnoj javnosti, a objavljenu u već spomenutom broju Katoličkog li-
sta. Ta je Poslanica imala za cilj da u tom krajnje dramatičnom trenutku za
Nezavisnu Državu Hrvatsku ukaže na nemogućnost povratka u okvire jugosla-
venske države, s obzirom da se »hrvatska nedužna krv prolievala u mnogim hr-
vatskim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini u vrieme
između dva rata«. Stepinac je pokušao naglasiti i političku principijelnost prema
Pavelićevu režimu, posluživši se zaključcima biskupske konferencije iz 1941, kad
je katolička hijerarhija digla svoj glas protiv prekoračivanja »nuždne samoobrane
1 protiv nasilnika« zauzimajući se »za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vje-
roizpovjesti«. Štoviše, tvrdili su crkveni velikodostojnici, »ako se je koji zalutali
svećenik ogriješio o prava svoga bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkve-
8 nim kaznama, dapače i udaljavanjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža«, mi-
sleći pritom na aferu vezanu uz jasenovačkog krvnika fra Filipovića i još nekolici-
nu »neposlušnih« zaredenika.
Oštrica je, dakako, bila uperena protiv narodnooslobodilačkog pokreta, koji
je već tada uspostavio vlast na većem dijelu teritorija Nezavisne Države Hrvat-
ske: »Neprijatelji Katoličke Crkve, a pristaše materialističkog komunizma, koji je
Hrvatski Narod plebiscitarno odbio (protivna tvrdnja bila bi mistifikacija svjetske
javnosti), počeli su i u Hrvatskoj Domovini iztrebljivanjem svećenstva i iztaknutih
najboljih vjernika prema svojem sviestnom programu... Njihova mučenička smrt
je trajna obtužba onih, koji su umorstva i ubojstva učinili sredstvom širenja svojih
ideja. Hrvatski katolički biskupi voljni su, da svaki pojedini slučaj dadu prosuditi i
izpitati točno ne samo od strane stranih crkvenih predstavnika nego i međuna-
rodnih svjetovnih povjerenstava, pa se i na taj način može ustanovit, da je obtu-
žba radi »ratnih zločinstava« samo izlika i sredstvo za iztrebljivanje onih ljudi, koji
su po računu komunizma zapreka ostvarivanju njegovoga stranačkog progra-
ma.«
Poanta Poslanice biskupske konferencije ipak je bila u očuvanju hrvatske
državnosti, jer je svako vraćanje u okvire Jugoslavije negacija tog temeljnog inte-
resa. Stepinac je to ovako formulirao: »Poviest svjedoči, da Hrvatski Narod kroz
cielu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno nagla-
šavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srdca
želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još
jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj Državi, hrvatski su katolički biskupi po-
štivali volju Hrvatskoga naroda. Nitko prema tome nema prava obtuživati bilo ko-
jega građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju volju
Hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.«
Poslanica, prema očekivanju, nije imala odjeka u međunarodnoj javnosti, ali
je zato »podigla moral« onim Pavelićevim sljedbenicima koji su se do posljed-
njeg trenutka nadali čudu, odnosno »njemačkom tajnom oružju koje će preko no-
ći preokrenuti ratnu sreću«. Komunističko vodstvo narodnooslobodilačkog po-
kreta shvatilo ga je kao još jedan dokaz »Stepinčeve izdaje«, što se nakon sloma
Nezavisne Države Hrvatske pretvorilo i u otvorene progone »proustaškog sve-
ćenstva«, a nakon neuspjelih Titovih pregovora sa Stepincem oko odvajanja Ka-
toličke crkve od Vatikana preraslo je to u sudsko gonjenje i višegodišnju zatvor-
sku kaznu zagrebačkom nadbiskupu, formalno optuženom za pomaganje usta-
škom režimu i skrivanje ratnih zločinaca.
Izostanak »moralnog učinka« Stepinčeve Poslanice na zapadne saveznike
pokušao je »u pet do dvanaest« nadomjestiti Memorandum, namijenjen feldmar-
šalu Haroldu Alexanderu, komandantu britansko-američkih snaga na Sredozem-
lju. Njega su 4. svibnja 1945, samo dva dana prije evakuacije iz Zagreba, potpi-
sali svi ministri u vladi Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s predsjednikom Ni-
kolom Mandićem. U tom je dokumentu, svojevrsnoj slamci spasa pred
»pomahnitalim boljševizmom«, naširoko prepričavana »tragična hrvatska povi-
jest« od doseljenja Slavena pa do uspostave ustaškog režima. Glavna je pažnja
u njemu bila, dakako, usmjerena na razloge suprotstavljanja narodnooslobodilač-
kom pokretu: »Borba partizana nije nikada naišla na odobravanje u širim krugovi-
ma hrvatskog naroda koji nije nikada prihvaćao stajalište da je Hrvatska jednako
tako okupirano područje kao srpski i slovenski krajevi. Usprkos činjenici što je
hrvatski narod teško podnosio prisutnost stranih vojski na svom području, ipak
se držanje hrvatskih masa prema njima razlikovalo od odnosa, primjerice, srp-
skih masa prema njemačkom, talijanskom i bugarskom okupatoru. Hrvatski narod
vidi prvenstveno u borbi partizana za uništenjem hrvatske države radi stvaranja
boljševičke Jugoslavije prijetnju hrvatskom narodu i državi, dalje pokušaj Sovjet-
skog Saveza da formira širu teritorijalnu zajednicu i izgradi po mogućnosti što
 veće područje za vlastiti utjecaj i da se omogući posredno širenje njegove moći
sve do Jadranskog mora na potezu od Kotora do Trsta.«
»Prema tome«, nastavljeno je u Memorandumu, »borba hrvatskog naroda
protiv partizana ili patriota — kako se oni obično nazivaju — samo je obrambena
borba. Poprimila je ogorčena i surova obilježja uslijed ideološkog, političkog su-
stava kao tendencije diktirane od komunističkog vodstva partizana. Komunisti
žele vidjeti u svakom pojedinom hrvatskom nacionalističkom konzervativcu, bez
obzira na njegovu stranačku orijentaciju, »fašistu« i »ratnog zločinca« koji je
skroz-naskroz loš i ne zaslužuje pažnju Saveznika. Zbog toga su, na primjer, po-
ubijali na surov način veliki broj predstavnika Hrvatske seljačke stranke i znatan
broj svećenika svih vjeroispovjedi, naročito katolike... Takvo gorko iskustvo bilo
je razlog što je hrvatski narod ustao kao jedan čovjek da brani svoju imovinu,
život i narodni opstanak.«
Zaključni dio Memoranduma vlade Nezavisne Države Hrvatske išao je za
tim da ishodi direktnu intervenciju savezničkih jedinica protiv narodnooslobodi-
lačkpg pokreta: »Vlada hrvatske države želi i moli da što prije upute (tj. saveznici
— Ž.K.) vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem
stvari. Ujedno molim da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države
da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj dr-
žavi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu. Velika Britanija i Sjedinjene Države priznaju
pravo da imaju vlastitu državu čak i narodima koji su bili poraženi u sadašnjem
ratu. Zašto bi samo Hrvatska koja, k tome, nije nikoga napadala, nego se jedino
branila od napadaja, imala strepiti da bi mogla izgubiti i ono najmanje na što sva-
ki narod ima pravo, tj. svoju državu. Svakoj vojsci priznaje se pravo na predaju,
ali samo bi hrvatska vojska imala biti jednostavno poklana in capite et in mem-
bris, makar ta vojska — budući branitelj svog naroda i države - nije nikada ima-
la nikakvih zavojevačkih težnji.«
Misija kojom je trebalo spašavati ustašku državu, i to u trenutku kad su se
snage Jugoslavenske armije već približavale Zagrebu, bila je povjerena ministru
Vjekoslavu Vrančiću. On se, uz pomoć prevodioca Ante Vrkljana i dva zarobljena
američka pilota, 4. svibnja avionom spustio u Klagenfurt da bi idući dan stigli u
štab britanske Osme armije, smješten na talijanskom teritoriju. Memorandum je
dospio na željeno odredište, dakle kod feldmaršala Alexandera u Casertu, ali
bez ustaškog »mirotvorca« koji je otpremljen u logor za civilne internirce. Takav
je postupak dovoljno govorio o ugledu koji u britanskim očima uživaju vlasti Ne-
zavisne Države Hrvatske, l ne samo to, nego je Alexander taj isti Memorandum
proslijedio u Beograd do maršala Dosipa Brpza Tita, što je također predstavljalo
diplomatski nonsens, da bi ga što potpunije upoznao s namjerama Pavelićeva
režima. Kasnije će se upravo ta činjenica koristiti kao jedan od dokaza da su i
Britanci sudjelovali u pripremama masovne likvidacije hrvatskih kvislinških jedini-
ca.
Vijest o neuspjehu Vrančićeve misije, koja je značila da Britanci na talijan-
skom i austrijskom teritoriju nisu spremni za prihvat cjelokupne vojske Nezavisne
Države Hrvatske, ali i slovenskih domobrana i srpsko-crnogorskih četnika, rela-
tivno je brzo stigla u Zagreb, izazvavši pravu paniku. Pavelić se, naime, dugo za-
nosio mišlju da od Zagreba načini »novi Siget«, kako bi u povijesti ostao zapam-
ćen kao novovjeki »Nikola Šubić Zrinski«. Posljedice te strategije bile bi katastro-
falne za glavni hrvatski grad. Tek je nekoliko mjeseci uzaludnih napora na
podizanju tzv. obrambene zone oko Zagreba, kojom prilikom je lokalno stanovni-
štvo masovno bojkotiralo »dobrovoljno« kopanje rovova i bunkera, kao i odobre-
nje njemačkih vojnih vlasti, uvjerilo Poglavnika da hrvatsku prijestolnicu proglasi
»otvorenim gradom«.
Važno je napomenuti da je ustaško vodstvo uoči svogapovlačenja prema
10 austrijskoj granici, najbližoj liniji na kojoj su se nalazile savezničke armije, usmje-
 rilo svoj propagandni aparat na stvaranje slike o »selidbi cijelog hrvatskog naro-
da« koji »ne želi da njime vladaju boljševici«. Tako je, između ostalog, javljeno da
se 6. svibnja 1945, dana kad je započela stihijska evakuacija, u Zagrebu nalazi
milijun ljudi, od kojih ogromna većina kreće na Zapad. Da bi slika bila još uvjerlji-
vija, ustaške su jedinice još u povlačenju iz Srijema i Slavonije vršile prisilnu mo-
bilizaciju, nerijetko i učenike srednjih škola, nagovarajući i ostale da krenu »u
spas«. U samom Zagrebu pridružilo im se, prema historiografskim procjenama,
oko 100.000 izbjeglica, mahom onih koji su još ranije bježali iz zona najteže po-
gođenih ratnim sukobima. Kolone koje su krenule prema Dravogradu bile su du-
gačke i do 60 kilometara, o čemu svjedoče i izvori partizanske provenijencije.
Pavelić, nesuđeni »Zrinski«, krenuo je zajedno s ostalim ustaškim funkcionerima
prije glavne kolone, pretovaren zlatom iz državne blagajne, što mu je omogućilo
da se dokopa američke zone unutar austrijskog teritorija i izbjegne sudbinu de-
setina tisuća onih koje je osobnim autoritetom naveo da ga slijede.
Za Britance, koji su bili ključ »bleiburške tragedije hrvatskog naroda«, Po-
glavnik je imao neslavni epitet »posljednjeg Hitlerovog saveznika«, vjernog i na-
kon što su propali svi kvislinški režimi u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Kolika je
bila britanska odbojnost prema ustaškom režimu, kazuje i preporuka koju je lon-
donski Foreign Office uputio britanskom Generalštabu 29. svibnja 1945, puna
dva tjedna nakon prvih pokolja u trokutu Slovenj Gradec — Bleiburg — Dravo-
grad: »Hrvatske jedinice su faktički regularne snage kvislinške vlade koje djeluju
pod njemačkim rukovodstvom. Zato se trebamo složiti s izručenjem hrvatskih je-
dinica iz južne Austrije Titovim snagama.« Takav negativan stav bio je u suprot-
nosti čak i s britanskim gledanjem na četnike Draže Mihailovića, do 1943. njiho-
vim jedinim priznatim saveznikom na jugoslavenskim prostorima. U istoj se pre-
poruci, stoga, napominje: »Četnike u južnoj Austriji treba tretirati kao i one u
Julijskoj Veneciji — njih ne treba izručiti Titovim snagama, niti vratiti u Jugoslaviju,
već ih treba razoružati i zatvoriti, u očekivanju konačne odluke britanske i ame-
ričke vlade o njihovoj sudbini. Prebacivanje velikog broja ovih četnika u Italiju
možda će za 15. armijsku grupu predstavljati stanovitu teškoću, ali u sadašnjim
okolnostima mi se ne možemo složiti da ih se izruči Titu.« Ozbiljni politički pro-
blemi do kojih je došlo na terenu bili su razlogom za izvjesno odstupanje od te
preporuke, tako da je nekoliko tisuća četnika ipak vraćeno u Jugoslaviju, pogoto-
vo iz logora Viktring, i mahom likvidirano na »križnome putu«.
Krvavi obračun na jugoslavensko-austrijskoj granici mnogo je razumljiviji
ako se promatra iz konteksta vojnih operacija koje su se vodile posljednjih tjeda-
na rata.Četvrta Jugoslavenska armija u snažnom je naletu, iznenađujućem za za-
padne saveznike, 1. svibnja 1945. oslobodila Trst i izbila na Soču, dakle duboko
u prijeratni talijanski teritorij. Proglasivši tu područje u etpičkom smislu slaven-
skim, Titove su jedinice odbile savezničko naređenje da se povuku u netom
oslobođenu Istru. Izbila je ozbiljna politička kriza, koja će se na razne načine
podgrijavati punih desetak godina, a iz koje je i proizašla današnja jugoslaven-
sko-talijanska granica.
Trst, međutim, nije bio jedino krizno žarište kojeg je, prema mišljenju save-
zničkčkih vlada, izazvala Jugoslavenska armija. Jednak, ako ne i ozbiljniji, teritori-
jalni problem pojavio se i u astrijskom dijelu Koruške. Još je ranije rukovodstvo
slovenskih komunista zacrtalo preinaku svoje sjeverne granice, i to na području
na koje je neposredno nakon prvog svjetskog rata referendumom izgubila jugo-
slavenska vlada. Goneći kvislinške snage, tamo su se već 8. svibnja zatekle pret-
hodnice Jugoslavenske armije, zaposjedajući strateške točke i zavodeći »narod-
nu vlast«. Na učestale proteste britanskih štabova, kao i zahteve da se vrate na
prijeratnu granicu, Tito ne samo da nije pozitivno reagirao, nego je zaprijetio da
će »zadržati svaki dio austrijske teritorije, koje bi njegove jedinice (još) mogle
zauzeti«, ujedno upozoravajući da ga podržava i Staljin. Situacija je zbog učesta- 11
 Tih »ratnih rekvizicija« jugoslavenskih jedinica toliko eskalirala da je general
McCreerv, komandant britanske Osme armije, zatražio dozvolu da »puca u 3u-
goslavene«, a slični su zahtjevi stizali i iz drugih vojnih zona.
Mogućnost da »neprijateljstva uskoro postanu neizbježna« na svoj je način
potvrdio i Dosip Broz Tito, održavši 12. svibnja na Osnivačkom kongresu Komuni-
stičke partije Srbije govor u kojem se zakleo da Dugoslavenska armija neće na-
pustiti Trst, a zacijelo i Korušku. Tito je radio-depešom zatražio od Staljina i veću
količinu ratnog materijala, koji mu u završnim operacijama za oslobođenje zemlje
nije bio neophodan. Usijanje na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo je razlog
da se 12. svibnja u Klagenfurtu iznenada pojavi i britanski ministar-rezident Ha-
rold Macmillan, politički savjetnik u štabu feldmaršala Alexandera. Glavna tema
njegovih konzultacija sa Charlesom Keightlevem, zapovjednikom 5. korpusa, za-
sigurno je bio postupak u slučaju izbijanja otvorenih neprijateljstava s Titom, no
prije nekoliko je godina britanski historičar Nikola! Tolstoy u tom»tajnovitom izle-
tu« pronašao motive za tzv. klagentfurtsku zavjeru, usmjerenu na izručenje jugo-
slavenskih i sovjetskih kvislinga.
lako se iz zasad dostupne dokumentacije ne mogu pouzdano povezati svi
konci »koruške afere«, činjenica je da je britanska armija napravila plan za opera-
ciju Pčelinjak (Beehive), odnosno za oružani napad na jedinice Dugoslavenske ar-
mije. Da su u eventualnom sukobu, koji bi prema britanskim stratezima započeo
1. lipnja 1945. Tita podržali i Sovjeti, bio bi to zapravo početak trećeg svjetskog
rata. Do te katastrofe, srećom,nije došlo, jer Staljin ipak nije bio spreman sukobiti
se sa zapadnim saveznicima zbog tako »minorne« stvari kao što je bila korekcija
jugoslavenskih granica. Shvativši da su ostale bez podrške, jugoslavenske su se
jedinice povukle iz Koruške nekoliko dana nakon što je završena bleiburška ope-
racija, svojevrsna »utjeha« za neprisajedinjenje Koruške.Oko Trsta je, s druge
strane, situacija i dalje bila eksplozivna, ali ni iz daleka tako kako je to sredinom
svibnja 1945. izgledalo na austrijskoj granici.
U procjepu završetka drugog i opasnosti od započinjanja trećeg rata, najlo-
šije su prošle desetina tisuća jugoslavenskih kvislinga, kao i brojni civili koji su ih
pratili do Bleiburga. Dugo je vladalo mišljenje da je njihova sudbina bila odlučena
na bojnom polju 15.svibnja 1945. odnosno u partizansko-ustaškim pregovorima
koji su uz posredovanje Britanaca vođenih tih dana. Izvjesno je, međutim, da su
odluke o njihovu izručenju donesene na razini vlada Velike Britanije i Demokrat-
ske Federalne Dugoslavije, i to prije nego što se moglo znati kolika će se ljudska
masa biti sabijena na nekoliko kvadratnih kilometara bleiburške kotline.
Nekoliko činjenica govori u prilog tezi da se feldmaršal Alexander još 5.
svibnja, dana kada je Titu proslijedio Memorandum Mandiceve vlade, obavezao
da Britanci neće prihvaćati predaju ustaško-domobranskih jedinica. Iz emigran-
tske je literature, naime, uočljivo da su prve deportacije kvislinga uslijedile još 10.
svibnja, da bi trajale sve do »provaljivanja« tajne o njihovoj sudbini krajem istog
mjeseca, ali su za pripadnike ustaških formacia pojedinačno nastavljene i mnogo
kasnije, praktički sve do američkog embarga na sve vrste izručenja Titovim
vlastima.
Na britansko su ponašanje velikog utjecaja imali, dakako, i krupni problemi
koje su im u Koruškoj činile jedinice Dugoslavenske armije, pogotovo kad su tu
nahrupile stotine tisuća vojnika i izbjeglica. Izaslanik njemačkog generala Loehra
je, primjerice, 13. svibnja najavio skorašnji dolazak na granicu čak 600.000 Nije-
maca i Hrvata. Britanski general McCreery je tu informaciju 14. svibnja proslije-
dio Alexanderovom štabu u Caserti, osobno preporučivši da »Hrvati postanu
Titova predstava«. Istog je dana odgovoreno da »zarobljeni jugoslavenski držav-
ljani koji su služili u njemačkim snagama (trebaju biti predani) jugoslavenskim
snagama«. Njihova je sudbina bila zapečaćena prije nego što su ideološki suko-
12 bljeni Dugoslaveni uopće sjeli za pregovarački stol.»Čišćenje palube«, kako su
Britanci nazvali masovnu deporataciju kvislinga, imala je za cilj povećanje njiho-
ve gotovosti uoči eventualnog otpočinjanja operacije Pčelinjak, uz istovremenu
Titovu zaokupljenost tom istom masom od oko 200.000 ustaša, domobrana i civi-
la. O ljudskim se životima, dakle, uopće nije razmišljalo. Britanci su zasigurno
znali da su jedinice Jugoslavenske armije i u bleiburškoj kotlini mitraljeskim rafali-
ma »rješavale« problem deportiraca, ali su im kao protuuslugu za napuštanje Ko-
ruške isporučili i tridesetak tisuća kvislinga iz prihvatnog logora Viktring. Većina
slovenskih domobrana koja se našla u tom kontingentu bila je likvidirana na Ko-
čevskom Rogu.
Danas je teško utvrditi koliko je hrvatskih kvislinga i civila stradalo u Bleibur-
gu i oko njega, kao i na »križnom putu« diljem jugoslavenskog teritorija, čija su
krajnja odredišta bila čak i Skoplje i Priština. Iz izjava bivših oficira Jugoslavenske
armije moglo bi se zaključiti da su razne kvislinške formacije, od kojih su one
hrvatske bile daleko najbrojnije, nakon formalnog prestanka ratnih operacija ima-
le oko 100.000 poginulih, što je gotovo polovina od brojke njihovog ukupnog
stradavanja tijekom sve četiri ratne godine, dok se još 120.000 ljudi vodilo pod
rubrikom »zarobljenici«.
Prvih mjeseci opstojanja nove vlasti Hrvatska i Jugoslavija bile su pune »ma-
lih Bleiburga«. Godinama taložene ideološke netrpeljivosti, za što je Pavelićev re-
žim imao posebnu odgovornost, pretvorile su se u prave pogrome »neprijatelja«
a u tu su kategoriju utrpavani svi politički neistomišljenici. Pretresi i hapšenja
sumnjivih obavljana su danonoćno, a mnogi koji su privedeni na »infomativne
razgovore« više se nikada nisu vraćali. U samom Zagrebu posebno je bila izra-
žena »atmosfera straha«, jer je i krug potencijalnih »ustaških istomišljenika« bio
najširi. Ta »opijenost pobjedom« trajala je, dakako, i nakon proljeća 1945. no u
Hrvatskoj nikada više nije dosegla tako dramatične razmjere.
O hapšenjima i masovnim likvidacijama nije se, dakako, moglo govoriti, niti
se itko usuđivao praviti spiskove »nestalih«. Ako je za vjerovati svjedočanstvima
bivših državnih funkcionara i udbaša, te se teme nisu diskutirale ni na zatvorenim
partijskim sastancima. Rijetku privilegiju da odstupi od tog pravila imao je Vladi-
mir Bakarić, sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Zacijelo
da bi prekinuo kolanje »uličnih priča« za koje su u pravilu bile krive »imperijalistič-
ke agenture«, Bakarić je na Četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a, održanom 24/25.
srpnja 1945. progovorio i o sudbini hrvatskih kvislinga. Objašnjavajući kako »bor-
ba s ustaškim ostacima još nije završena«, što se dosta poklapalo s činjenicom
da su e neke njihove manje grupe skrivale po šumama i iz inozemstva ubacivale
na jugoslavenski teritorij, Bakarić je gotovo jednaku odgovornost prenio i na biv-
še pripadnike domobranskih formacija: »Vi znate da smo mi zarobili s oružjem u
rukama prilično veliki broj domobrana. On se kretao oko 40-50.000, možda nešto
više. Danas se govori: Vi ste te ljude zatvarali, te hrvatske sinove vodite po logo-
rima, kažnjavate ih, oni umiru od gladi; vi ih ubijate; to je zemlja logora, to je
zemlja protuhrvatske politike, to je zemlja gde se hrvatski narod i najbolji hrvatski
sinovi progone. Često se pokazuju advokati te stvari, koji govore Domobrani su
bili zarobljeni s oružjem, to je bila redovita vojska, te nigdje na svijetu nema
primjera da se razoružana vojska i njeni pripadnici gone. Oni su dovršili rat, oni
treba da budu pušteni na slobodu. Da, drugovi, ali tu je druga stvar posrijedi. Kad
u zemlju uđe okupator i kad se tu nade ljudi, koji su voljni da prisilno mobiliziraju
ljude na korist okupatora, onda se takav postupak smatra po svim internacional-
nim zakonima ratnim zločinstvom... Služiti neprijatelju u borbi protiv svoje do-
movine po svim svjetskim kriterijima je izdaja. Ti ljudi, htjeli ili ne htjeli, lično krivi
ili nekrivi, došli bi pod udar zakona, Zakona o zaštiti naroda i trebalo bi da budu
kažnjeni. No to nije sve. Oni su bili ti, koji su omogućili svojim djelovanjem opsta-
nak onog krvavog ustaškog režima koji je ovdje postojao, jer da nije bilo domo-
brana, ne bi se taj režim mogao ovdje zadržati. Oni su bili ti koji su izvršavali 13
 naređenja, koja su išla za izvršavanjem ratnih zločina, oni su bili ti, koji su ubijali
po našim selima, oni su bili ti, koji su bacili ljagu na naše hrvatsko ime. Oni su bili
ti, kojih smo se mi trebali riješiti i koje treba da preorijentiramo na jedan drugi
put... Dalje, drugovi, ja neću da tvrdim da nije bilo neispravnog postupanja. Na-
protiv, bilo ga je. Neki od naših samovoljnih oficira, ili samovoljni predstavnici na-
rodne vlasti, postupali su prema njima neljudski. Takvi ljudi su pozvani i pozivaju
se na odgovornost.«
Dedini opozicijski glas koji je te 1945. barem implicitno progovorio o progo-
nima, pa i likvidacijama, zbog izražavanja vjerskih osjećanja bio je nadbiskup
Alojzije Stepinac. Ionako na lošem glasu zbog podrške koju je u već spomenutoj
Poslanici pružio Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Stepinac je nakon Pasto-
ralnog pisma vjernicima, datiranog 20. rujna 1945. ubrzo uhapšen i osuđen. U
Pismu je upozorio na sudbine i grobove onih koji su se našli u nemilosti režima,
što je u tadašnjim okolnostima prelazilo okvire građanske hrabrosti:»Prije svega,
draga braćo, ne možemo a da ne žalimo zbog bolne i strašne sudbine tolikih
Vaših duhovnih pastira. Već je za vrijeme rata stradao velik broj svećenika, ne
toliko u samim ratnim operacijama, koliko zbog osude tadašnjih civilnih i vojnih
uprava. Pa i kada su vojne operacije bile okončane, smrtne su se presude i dalje
izricale. Koliko znamo, ubijena su 243 svećenika, 159 su u zatvoru, 89 su nesta-
la. .. Nisu pošteđeni čak ni grobovi mrtvih. Na zagrebačkom, varaždinskom i ne-
kim drugim grobljima skinuti su križevi s grobova ustaša i njemačkih vojnika, i to
po naređenju lokalnih vlasti. Grobovi su poravnati sa zemljom, tako da više ne
mogu biti prepoznati i pronađeni. A nakon smrti čak i neprijatelj mora prestati biti
neprijatelj.«
U duhovnoj klimi narađanja nove komunističke vlasti, koju su na tako ambi-
valentan način sredinom 1945. tumačili Vladimir Bakarić i Alojzije Stepinac, zbiva-
le su se noćni posjeti Dazovkama i svemu onome što je pritiskalo kolektivno pam-
ćenje hrvatskog naroda. Nakon punih 45 godina ukazala se prilika da i ono bude
dio bolnog, ali i posve legitimnog svjedočanstva o vremenima pomahnitalih ide-
ologija.
ŽEUKO KRUŠEU

14
SVDEDOCI GOVORE
 Paklu je ime Sošice
Nesvakidašnje, mučno otkriće do kojeg je tragom svjedočenja jed-
nog sudionika zbivanja iz druge polovice svibnja 1945. došla istraži-
vačka ekipa »Vjesnika« — golema kosturnica u jami nedaleko od sela
Sošice, samo je prvi korak u traganju za istinom p okolnostima u koji-
ma je došlo do tako velikog pokolja ljudi na Žumberku.
Da je uistinu riječ o brojnim umorstvima, čije će uzroke, dimenzije
i počinioce tek trebati pronaći, potvrđuju, međutim, uz svjedočenje su-
dionika, mnoge lubanje s rupom od metka, pronađene u podnožju ve-
like sipine od kostiju, na dnu jame.
Za to otkriće, koje prije iscrpne stručne analize ne bi trebalo uspo-
ređivati s bleiburškom ili kočevskom tragedijom, najzaslužniji je
osamdesetogodišnji Zagrepčanin Branko Mulić, sudionik specijalne
akcije iz prvih dana po završetku rata. Toga svibnja 1945. partizan B.
Mulić došao je sa Štabom 10. korpusa u Zagreb. Počeo je raditi u OZN-
i. Poveden je na jednodnevni zadatak koji će mu se tako duboko ure-
zati u sjećanje, da će, opsjednut viđenim zlom, o njemu godinama sva-
kodnevno razmišljati. Teško je, naravno, ako ne i nemoguće, zamisliti
osjećaje čovjeka koji je sudjelovao u takvom događaju kakvog opisuje,
a o tome nikome ne smije ništa reći. Za Mulićevu životnu tajnu sazna-
le su samo njegova sestra i supruga. Dakako, manje je složeno dokuči-
ti razloge polustoljetnoj Mulićevoj prisilnoj šutnji, no, u izmijenjenim
povijesnim okolnostima, kada iz tame vremena počinju sa mnogih
strana izlaziti brižno skrivane i najčešće, sve prije nego ugodne istine,
procjenio je da je došlo vrijeme da se sazna i za sošičku tragediju. Ne
stoga, kako kaže, da bi se sada osvećivalo počiniocima koji su samo,
sa više ili manje revnosti, izvršavali tuđe naloge. Posebice ne da bi se
otvorili stari nacionalni i politički ponori, već da se nešto slično nika-
da više ne bi ponovilo.
Doznavši Mulićevu tajnu, »Vjesnikova« ekipa uputila se na istra-
živački zadatak koji je njegove navode trebao potvrditi ili opovrgnuti.
Put nas je vodio na Žumberak, 75 kilometara od Zagreba, u kraj čija je
idilična ljepota i udaljenost od glavnih prometnih tokova bila godina-
ma jamstvo za dobre izletničke i vikendaške provode. Međutim, Soši-
ce ne spadaju u teško dostupne krajeve, jer se do sela lako može doći,
za naše prilike, dobrom asfaltiranom cestom. Vožnja je vrlo ugodna,
posebice kada se zađe u žumberačka brda, kojima su ljepotom najslič-
nija ona zagorska. U punoj sezoni poljskih radova, umilnu, rustikalnu
sliku dopunjuju brižno obrađene njive, nevelike, ali očito posve do-
voljne za prehranu stanovništva. Ukratko, prvi dojmovi navode na po-
misao da je riječ o bogatom i zadovoljnom kraju, kao stvorenom za
miran seoski život.
No, koliko je bilo smirenosti u životima Žumberčana, uistinu će se
doznati kada progovore svi oni koji nešto znaju ili su čuli pouzdana
svjedočenja o zbivanjima koja spominje B. Mulić.
Da je takvih nemali broj, uvjerili smo se već prilikom prvog susre-
ta s mještanima u nesumnjivo glavnom seoskom okupljalištu, jedinoj
krčmi uz cestu, na raskršću. Svi prisutni, a toga proljetnog dana bilo je
i starijih i mlađih, nešto su naravno čuli o jami u blizini sela, no, ničije
pamćenje nije tada bilo spremno za veća otkrića. U selu sa stotinjak
16 stanovnika, navodno ih je samo nekolicina bila za rata i po završetku
u Sošicama, no do njih je u početku istraživanja bilo nemoguće doći.
Jedan je, kako su nas uvjeravali, negdje na polju, drugi su stari i
bolesni...
Mještani s kojima smo razgovarali nisu, razumljivo, pokazali pre-
više volje ni da nas odvedu do jame o kojoj B. Mulić svima bez zazora
priča. I tek igrom slučaja kod kuće smo zatekli Nikicu Badovinca. Re-
kli su nam da je jama na njegovu zemljištu. Uz njegovu pomoć, jamu
sada nije bilo teško pronaći.
Uzbuđenje je bilo na vrhuncu kada smo na tek nekoliko stotina
metara od posljednjih kuća, na blagom brežuljku, ugledali neveliki
otvor koji vodi u podzemni svijet Žumberka. Tada dakako, nismo od-
mah znali da je riječ o jami koja će otkriti ^stravične dokaze neljudskih
zločina. Toj neisugrnosti dva su razloga. Žumberak je naime, prilično
bogat jamama, od kojih su neke već ranije istražene, a ni B. Mulić se,
kada smo se uspeli do graba u čijem je podnožju otvor, nije snalazio.
On se naime sjećao drukčije slike - livade sa koje je sa dvadesetak
metara gledao ubijanje i bacanje u jamu na goleti. Mjesto je sada za-
raslo u travu i mladu šumu, pa smo tek poslije obilaska okolice prona-
šli livadu i ostatke obrasle ceste (s druge strane od one kojorn smo do-
šli), kamo su kamioni dopremali žrtve u neposrednu blizinu jamskog
otvora. Našavši se sada na toj livadi, vjerojatno jednako zelenoj kao i
prije 45 godina, Mulić je potvrdio da prepoznaje mjesto. No, kako ni-
smo imali potrebnu opremu, ulazak u jamu odgođen je za nekoliko
dana.
Sada već uvjeren da smo na pragu otkrića tajne koja mu je svr-
dlala svijest u tjeskobnim desetljećima poratnoga života, Mulić nam je
obećao pomoć u nastavku istraživanja. Ekipa se, s druge strane, uvje-
rila da je početni dio njegove priče o jami kraj Sošica, nesumnjivo
istina.
U kratkom vremenu, za tri-četiri dana, organizirana je speleolo-
ška ekspedicija koja je konačno trebala saznati što je moguće veći dio
istine o onome što nam je pripovijedao naš svjedok, »zaštićeni anti-
boljševik«, kako B. Mulić opisuje svoj položaj u poratnim godinama.
No, kako je Branko Mulić postao sudionikom krvavih događanja
koja su ga proganjala u košmarnim noćima, kada je, kako kaže, jedino
uz pomoć supruge uspio savladati snažnu želju za samoubojstvom?
Što ga je natjeralo da zapečati sjećanje, znajući da bi »provaljivanje«
priče bio siguran, užasan kraj njemu i (čega se osobito bojao), cjeloj
obitelji?
Branko Mulić, koji je dio rata proveo u partizanskim jedinicama
boreći se u Hrvatskoj, zatekao je kraj rata u jedinicama KNOJ-a, pa je
odmah po proglašenju završetka ratnog sukoba poslan u tadašnju za-
grebačku OZN-u 3 na »Trgu N« (sada Trg žrtava fašizma). Nekoliko
dana po dolasku, sredinom svibnja, pozvao ga je partijski sekretar i u
prisustvu još triju osoba upitao ima li vozačku dozvolu, jer je izabran
za sutrašnji specijalni zadatak. Dobio je također nalog da pripremi
autobus sa dvadesetak mjesta, kako na putu ne bi bilo tehničkih
problema.
Rano ujutro, na »Trg N« došla su dva kamiona i petnaestak vojni-
ka KNOJ-a, pa se kolona vozila u kojoj su bili i Mulićev autobus i džip
s rukovodiocima akcije uputila do bolnice Sv. Duha (sada bolnica » Dr
Josip Kajfeš«). Tamo su odmah počeli ukrcavati ranjenike u autobus i
kamione, lakše ranjenike bolničari su smjestili na sjedala autobusa, a
teže na slamu u kamione. Prema Mulićevu sjećanju, ukupno je tada 17
 ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika poražene vojske, ustaša i
domobrana. Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo kako jedan od voditelja
akcije objašnjava da se ranjenici voze u neku drugu bolnicu. Da je ak-
cija za nalogodavce bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je na-
kratko ukrcaj kontrolirao i još jedan nadređeni, no on se, očito zado-
voljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na dugi put čiji su
cilj znali samo putnici džipa.
Tadašnjim vozilima po makadamskoj cesti vožnja je, kaže Mulić,
trajala prilično dugo. Tek oko podneva ušli su u selo Sošice i odmah
se uputili do jame. Parkirali su vozila na livadi i iskrcali ranjenike.
Bez odugovlačenja počela je operacija uništenja. Dvojica iz džipa za-
uzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem
od metar i pol (sad je uži, jer je korijenje stabla tik uz jamu povezalo
zemlju i rasljinje). Počelo je ubijanje. Nemoćne ranjenike vojnici su, na
očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je
čekao metak u potiljak iz pištolja egzekutora. Pojedinačno, jer drukči-
je nije bilo moguće, bacani su potom u ponor.
Mulić, koji je izvjesno vrijeme promatrao tu mašineriju masovnog
zločina, sjeća se užasavajućeg snažnog zujanja u ušima, koje ga je nat-
jeralo da se skloni i pričeka završetak ubijanja. Dakako, svi dovezeni
ranjenici su bez iznimke završili na dnu jame.
Po povratku u Zagreb, iste večeri, Mulić je posjetio svog nadređe-
nog, kojeg je često vozio svuda, po zadatku. Razgovor koji znakovito
kazuje o stanju duhova u prvim poratnim danima, započinje Muliće-
vom molbom da ga se oslobodi sutrašnjeg nastavka akcije. »Pa, Bran-
ko, to su neprijatelji«, bio je odgovor. »Za mene je neprijatelj onaj tko
ima uperenu pušku, a ovo su bespomoćni ljudi«, rekao je Mulić, zapri-
jetivši da će se ubiti ako ga budu prisiljavali da nastavi s vožnjom u
Sošice.
Zahvaljujući prijateljstvu sa šefom, ipak je oslobođen daljnjeg
udjela u akciji koja se, vjeruje Mulić, još tjednima nastavila. Viđao je
kamione koji su svakoga dana dolazili na »Trg N«.
Branko Mulić pada u ropstvo sjećanja. Skoro mjesec dana muče
ga more, košmarna noćna buđenja i razmišljanja o samoubojstvu kao
jedinom izlazu iz nemoguće situacije. Ćuo je također da je jedan od
oficira (koji nije stajao uz jamu) iste ili sljedeće noći po povratku, vla-
stitom rukom okončao život, očito ne mogavši nositi golemi teret šut-
nje o velikom zločinu. U Mulićevoj svijesti ruši se i mladenački san o
pravednom komunističkom društvu. Čitajući izvještaje predratne »Po-
litike« o staljinističkim zločinima, bio je naime uvjeren da se tako ne-
što kod nas ne može dogoditi.

U DAMU SU BACILI l BOLESNIČKU ŠTAKU

Posebno Dopremljena ekipa »Vjesnika« uputila se 23. lipnja još jed-
nom prema Žumberku, s nakanom da konačno dozna istinu o skrive-
nom stratišu ranjenih domobrana i ustaša.
Bez većih teškoća, ponovo smo preko Kostanjevca, Oštrca i Ste-
pinčevog Krašića došli do Sošica i jame. Nakon provjere opreme, upa-
ljene su karbitne svjetiljke i oko 15 sati počeo je silazak u jamu. Pri
ranijim ispitivanjima pokušali smo naime bacanjem kamena u jamu
utvrditi dubinu, što je, kako se kasnije pokazalo, bila prilično nepo-
uzdana metoda. Pretpostavljali smo za prvoga boravka, da je jama du-
18 boka pedesetak metara, što se nije pokazalo točnim.
 Prvo je u uski blatnjavi otvor ušao vođa ekipe, arheolog i iskusni
speleolog Pavle Vranjican. Nakon nekoliko metara spuštanja po ko-
nopcu kroz tijesni ulaz, našao se u širem »dimnjaku« promjera oko tri
metra. Oko njega se desetak metara dublje odvaja još nekoliko sličnih
»dimnjaka«, stvarajući tako razvedeni splet podzemnih hodnika.
Nakon 35 metara okomitog spuštanja, stiže se do dna prve okomi-
ce. Dno je, što se u jami pri upaljenim svjetlima dobro vidi i s vrha
otvora, prekriveno neravnomjernim slojem nabacanog kamenja i
zemlje. No, ispod tog sloja, debelog pola metra, nalaze se kosti! Ali,
pravo je iznenađenje čekalo nekoliko koraka dalje. Jama se nastavlja
po sipini i širi u dvije manje dvorane. Cijela kosina, čije se dimenzije
dobro vide na skici jame, popločena je ljudskim kostima. Slijedi novi
spust zatrpan kamenjem, tako da se dalje više ne može proći.
To užasavajuće otkriće na očevice je djelovalo kao da je riječ o
pretjerivanju iz nekog holivudskog filma. Scena se, naime, doima ne-
stvarno. Očevicu je zapravo, nemoguće odjednom takvu sliku nepre-
gledne hrpe ljudskih kostiju smjestiti u svakodnevne misli i povezati s
veličinom tragedije koja se na tom mjestu odigrala neposredno po za-
vršetku rata.
Istraživanje i snimanje vlažne jame potrajalo je dulje od tri sata,
vrijeme prekratko da se utvrde svi važni detalji, no, dovoljno za potvr-
du nekih dijelova priče Branka Mulića. Što je to, dakle, pronađeno, a
moglo bi se dovesti u vezu s dovoženjem i ubijanjem ranjenih vojnika
poražene strane?
O zločinu svjedoči veliki broj ljudskih lubanja prostrijeliena po-
tiljka. Upravo je to tvrdio B. Mulić — da su pred bacanje u jamu žrtve
dokrajčene pucnjem iz pištolja u glavu. Pronađene su i lubanje s ve-
ćim rupama, veličine otprilike dječjeg dlana. To se može objasniti či-
njenicom da je lako moguće pucanjem u određeni dio glave napraviti
i veći otvor od onoga koji nastaje od same veličine metka. Ili su tako
velike ozljede nastale pri padu i udaranju o kamenje litice spilje? Po-
stoji i treće objašnjenje, koje su nam spomenuli neki od svjedoka do-
voženja transporta u Sošice. Čuli su, naime, da su žrtve ubijane i udar-
cima maljem u glavu.
U oči odmah upada brojni pribor za jelo, što se može protumačiti
poznatom vojničkom navikom da se nikamo ne ide bez žlica. U prilog
svjedočanstvima da su u jami ostaci vojnih jedinica ide i znatan broj
pronađenih vojničkih cokula u relativno dobrom stanju, te kožno re-
menje. .. No, najznačajnije otkriće, koje potkrepljuje sjećanja B. Muli-
ća, jedna je pronađena bolnička štaka, što jasno govori da je u jami
zacijelo bilo i ranjenika. Groznijom od tog otkrića čini se spoznaja o
zločinačkoj dosljednosti počinilaca koji su za mrtvim tijelom ranjeni-
ka u jamu bacili i njegovu štaku.
Međutim, nemalo bilo je iznenađenje istraživačke ekipe kada je
na pojedinim kostima ruku, uz zglavak, pronađena žica kojom su, pre-
ma svemu sudeći, bile vezane. Zapanjujuća je ne samo ta činjenica, da
su najvjerojatnije ljudi vezanih ruku bacani u jamu, već i veličina tih
žicanih okova. Ako naknadna istraživanja potvrde pretpostavku da su
u jami završavali i vezani zarobljenici, ostaje zaključak da su mučitelji
i ubojice tako jako stezali žičane uze, da se žica nesretnim ljudima
urezala do same kosti. U prilog tome govori i naš pokušaj skidanja ži-
ce s kosti, što nije išlo lako, o čemu, uz ostalo, svjedoče potresne foto-
grafije i kadrovi snimljeni toga dana. Na video vrpci zabilježen je i
stravični zvuk krckanja i pucanja kostiju kada se po njima hoda, što 19
 je, nažalost, bilo neizbježno... Inače, kosti su dobro očuvane i vjerojat-
no još posve pogodne za znanstvene provjere. Na kraju sipine isprala
ih je voda koja neprestano curi u jamu.
Užasavajuće iskustvo s dna sošičke jame ponajbolje, možda, saži-
ma upravo to jednolično, ritmično kapanje vode po hrpama ljudskih
kostiju, jedini zvuk u tišini masovne grobnice, strahom potisnute i za-
državane u kolektivnom zaboravu sve do današnjih dana.
Kako pak, u svjedočenju B. Mulića nema pomena o žicama veza-
nim ranjenicima, moguće je objašnjenje da u sošičku jamu nisu dovo-
ženi samo krajnje icrpljeni ranjenici koje nije trebalo vezivati, već i re-
lativno, a možda i potpuno zdravi ljudi. O,mogućnostima za takve
pretpostavke više govori svjedočenje jedne Žumberčanke, koja zasad
želi ostati anonimna. Sada živi u Rakitju, gdje navodno živi i jedan od
oficira koji su sudjelovali u organiziranju transporta.
Svjedokinja, o čijem će iskustvu biti govora, bila je 1945. dvana-
estogodišnja djevojčica. Napasala je krave uz Oštre Donji, selo blizu
Sošica i dobro se sjeća kamiona, mahom otvorenih, bez cerade, koji su
tjednima i mjesecima prolazili kroz Oštre ili se u njemu zadržavali.
Ta pojedinost na cijelu priču baca novo svjetlo. Zašto su kamioni
ostajali u Oštrcu? Razlog tome bila je, možda, upravo masovnost po-
kolja u sošičkoj jami. Na tu pretpostavku navodi sjećanje svjedokinje
da su kamioni često dolazili i noću, što govori da su možda kretali iz
daljeg polazišta nego što je Zagreb. Ona je čula da su dovoženi ranje-
nici i zarobljenici ne samo iz Zagreba, već i iz Karlovca, Rijeke i Splita.
Tu tvrdnju, dakako, tek treba dokazati, no, svjedokinja kazuje da su
žrtve dovožene noću prebacivane iz kamiona u školu u Oštrcu Do-
njem, koja je tik uz cestu. Takav je privremeni smještaj, pod jakom
stražom, sigurno bio najlakše organizirati, u okolnostima kada se nije
znalo pouzdano kada će naići koji kamion.
Ujutro su svi ponovo kamionima odvoženi u Sošice. Navodno su
tada traženi dobrovoljci koji su ih odvodili do jame. Ako dobrovoljaca
nije bilo, moralo se poslušati naređenje. Također, još jedan detalj go-
vori da se usprkos potpuno javnom dovoženju žrtava pred jamu, nešto
ipak pokušavalo sakriti... Svjedokinja iz Rakitja kaže da su ljudi dovo-
ženi u kamionima morali posve mirno ležati ili sjediti. Čim bi koji po-
kušao dignuti glavu, spriječili bi ga udarcima kundakom. Možda to
potvrđuje spomenutu hipotezu da u jamu nisu dovoženi samo nemoć-
nici koji ne mogu pobjeći, već i ljudi koji bi bili kadri iskoristiti trenu-
tak stražarske nepažnje. Zarobljenicima su u toku noći u Oštrcu odu-
zimani svi dokumenti i fotografije i spaljeni na velikim hrpama.
Fotografija je bilo u živic, svuda unaokolo, čemu uzrok može biti
hitnja egzekutora da se unište dokumenti velikog broja žrtava koje su
stalno pristizale. Zbog uskog otvora jame kroz koji je mogao proći sa-
mo jedan les, brzina je bila neophodna... Postoji, naravno, vjerojat-
nost da su i neki zarobljenici, znajući kamo ih se vodi, odbacili svoje
dokumente i fotografije s namjerom da ih netko pronađe i obavijesti
njihove najbliže.
Svjedokinja, tada dvanaestogodišnjakinja povučena dječjom ra-
doznalošću, uspjela je sakupiti priličan broj fotografija. Nažalost, nije
ih sačuvala, jer su je roditelji, zaplašeni onim što su vidjeli, natjerali
da ih uništi. Ipak, u pamćenju joj je ostalo da su na fotografijama bili
vojnici, ustaše i domobrani, a osobito pamti jednu fotografiju s mladi-
ćima iz Našica. Ali, kako objasniti da su na nekim fotografijama bili i
20 civili? Potvrđuje li to pretpostavku da u jamu nisu dovoženi samo pri-
padnici poraženih oružanih snaga NDH, nego i civili za koje je proci-
jenjeno da su bili njihovi suradnici? Ili su to, pak, samo fotografije iz
prijeratnog vremena i s vojničkih dopusta?
Nesumnjivo će najveće zanimanje javnosti izazvati pokušaj utvr-
đivanja broja žrtava sošičke tragedije i njihova identifikacija. Na te-
melju istraživanja »Vjesnikove« ekipe, točan, pa ni približan broj ljudi
koji su po završetku rata, a možda i u ratu, završili u toj jami, nije mo-
guće utvrditi. Svakako, zastrašujuće dimenzije otkrivene sipine kostiju
nisu mali početni doprinos pokušaju da se utvrdi broj ubijenih. Na to
ukazuju i svjedočenja da je transport trajao mjesecima. Određena po-
moć stručnjacima pri identifikaciji zasiguno će biti sačuvani zubi, me-
du kojima je veliki broj zlatnih, što potvrđuje da se operacija odvijala
brzo. No, sve to, kao i ad noć procjena da je u sipini više od tisuću pro-
stornih metara ljudskih kostiju nisu dovoljne za pouzdanost bilo ka-
kve tvrdnje. Možda pri tom najtežem dijelu posla oko otkrivanja istine
o sošičkoj jami, mogu pomoći i sljedeće pojedinosti iz priče naše
svjedokinje.
Prema njezinim saznanjima, kada je cijeli monstruozni posao oko
dovoženja i ubijanja ljudi u jami u Sošicama bio gotov, isparenja od
truljenja leševa bila su takva da se nad jamom raslinje sasušilo... Po-
tom je na ulaz u jamu nalivena betonska ploča, od koje sada nema ni
traga. Vjerojatno je ploča nalivena na brzinu te je nakon nekoliko go-
dina jednostavno propala u jamu. S druge strane, od svjedoka koji je
prije nekoliko godina bio nad jamom, čuli smo priču da je na otvor bio
navaljen veliki kamen, tako da se u jamu moglo ubaciti samo manje
kamenčiće. Takvog kamena na jami danas nema, a ništa slično ne
može se naći ni u okolici otvora. Možda je i taj kamen propao u jamu i
sada je na hrpi o kojoj je bilo govora. Nejasno je i kako je na dno do-
spjela ta nemala hrpa kamenja. Je li, kako neki pretpostavljaju, nakon
pokolja namjerno nabacano kamenje kako bi se zatrpali tragovi zloči-
na? Pretpostavlja se da su hrpe leševa dopirale do polovice ulaznog
»dimnjaka«. Kako je nalivena betonska ploča? Naime, vremenom su
tijela istrulila i tako je možda cijela masa potonula i slegnula se. Uz to
treba uzeti u obzir da nije istraženo dno prve okomice jame, gdje je
sloj kostiju debeo do deset metara, kao ni okomica na kraju sipine.
Moguće je da i na tim mjestima u dubini ima još kostiju.
Koprenu tajne koja je obavijala sošičku jamu, svakako su otkrili
nalazi kostiju i predmeta. Potvrde li se tim nalazima svjedočenja da su
u jami završili domobrani i ustaše, među kojima su bili ranjenici iz ci-
jele Hrvatske, ali i njihovi civilni pomoćnici, zasad bez odgovora osta-
ju mnoga pitanja. Ključna su — tko je naredio takvu operaciju odma-
zde, tko ju je provodio i nadgledao?
Iz jame u Sošicama, zbog njezine konfiguracije nitko nije mogao
izići, čak i da je uspio preživjeti. Stoga vjerojatno nisu korištene bom-
be kao u kočevskom slučaju. O preživjelim žrtvama ne može, dakle,
biti govora. Je li to, uz strah od osvete, pomoglo da se tajna tako uspje-
šno krije 45 godina?
Prema izjavama pojedinih svjedoka, s doduše nepouzdanim proc-
jenom brojke poginulih, u javnosti su se prije više godina o tome ogla-
sile jedne iseljeničke novine. Može li se neki pisani trag o zločinu i sa-
da pronaći u policijskim dosjeima i bolničkim arhivama? 21
 SJEĆANJA NADŽIVDELA STRAH
Senzacionalno otkriće masovne kosturnice gdje su, prema svjedo-
čenjima očevidaca ubijani ne samo zdravi, već i ranjeni pripadnici po-
ražene vojske kao i mnogi civili, zasigurno će baciti novo svjetlo na
inače slabo istražena zbivanja u vezi s pripadnicima poražene strane,
neposredno po okončanju rata.
Stravične ispovijesti svjedoka i sudionika, nesumnjivi nalazi »Vje-
snikove« ekipe na dnu Jazovke, koji potvrđuju da su u četrdeset meta-
ra duboku jamu bacani u potiljak ustrijeljeni vojnici i bolesnici, stvara
novu, manje povoljnu sliku o ponašanju dijela pobjedničke, partizan-
ske strane po službenom okončanju ratnog sukoba. Kada se bez ostat-
ka utvrdi istina o motivima, nalogodavcima i počiniocima tog masov-
noga pokolja, čija se strahota nazire iz ispovijesti brojnih očevidaca,
povijesna će znanost konačno trebati ocijeniti to razdoblje. I te doga-
đaje imenovati kako im priliči.
Da sud povijesti zasigurno neće biti blag, ukazuje i slijedeće
svjedočenje.
Svjedok, rodom iz Sošica, koji sada živi u Zagrebu, gdje je zapo-
slen kao pravnik, u svibnju 1945. godine bio je desetogodišnji dječak.
Događaji u kojima je sudjelovao dobro su mu se urezali u pamćenje.
Zamalo je, naime, kao i mnogi njegovi rođaci, završio u sošičkom
ponoru.
Prema njegovu kazivanju, u svibnju prije 45 godina, u Sošice su
došli partizani koji su odmah uhapsili sve muškarce u selu, među nji-
ma i njegove ujake. Uhapšeni civili bili su zatvoreni preko dva mjese-
ca u Jastrebarskom. Likvidacije su počele u noći između 31. srpnja i 1.
kolovoza. Tada je, kroz zamračeno, ali budno selo, pješice do Jazovke
prošla prva kolona od nekoliko stotina, žicama vezanih zarobljenika.
Druga, jednako velika kolona žrtava, odvedena je, prema svjedokovu
sjećanju, u noći na Veliku Gospu, 15. kolovoza.
No, među mještanima, prema njegovoj tvrdnji, tada nisu likvidira-
ni samo muškarci, nego i svi pripadnici Ustaške mladeži — djevojke i
mladići od 15, 16 ili koju godinu više. Skoro je i sam nastradao. Malo-
ljetnog su dječaka dvije partizanke odvele do Jazovke, svukle ga do
gaćica, kaneći ga ustrijeliti. I tada, vjerojatno zbog dječakove mladosti
koja je možda u tvrdim srcima probudila natruhe samilosti, dječaka,
polumrtvog od straha, ipak puštaju kući.
Čim je stigao kući, gdje su ga dočekali majka i druge žene iz nje-
gove obitelji, pao je u nesvijest. Puna tri sljedeća dana u besvjesnom je
stanju, na rubu života. Oporavak je dugo trajao, ali psihološke rane
nisu nikada zacijelile. I ovaj nam je svjedok užasnih sošičkih zbivanja
dugo govorio o svom strahu od odmazde, kojeg se još uvijek, unatoč
izmijenjenim društvenim okolnostima, nije uspio osloboditi.
Potvrdu da su u Jazovku odvoženi ne samo ranjeni i zdravi pri-
padnici vojnih snaga poražene strane, već i civili te drugi ljudi, dobili
smo od drugog svjedoka. Potaknut napisima u »Vjesniku«, ispričao
nam je da je i jedna njegova rođakinja, koja se u službenim dokumen-
tima vodi kao nestala, prema informacijama koje su došle do obitelji,
završila u Jazovki. Ona je bila časna sestra i kao bolničarka je radila
u vrapčanskoj bolnici. S dvije kolegice, odvedena je na Žumberak gdje
joj se trag zametnuo. Od osobe iz toga kraja obitelj je doznala da je
nesretna časna sestra bačena u jamu.
Ova će pojedinost iz složene i zasad nepotpune priče o pokoljima
22 u Sošicama, nesumnjivo u daljnjim istraživanjima biti pouzdan vodič
do izjava novih svjedoka iz redova časnih sestara koje su tada bile za-
poslene u svim bolnicama i zasigurno su prisustvovale odvoženjima
ranjenika, i zacijelo znaju i za nastradale časne sestre.
Međutim, izgleda da će biti najviše poteškoća pri traganju za broj-
kom i imenima nastradalih u ponoru kod Sošica, u pokušajima da se
pronađu pisani dokazi zločina. Premda su, naime, u bolnicama mora-
le biti vođene zabilješke o ranjenicima koji su u posljednjim danima
rata dovedeni na liječenje, a o kojima nema podataka da su dobili ot-
pusno pismo, pa su dakle nestali, pitanje je zapravo što je sačuvano od
te arhivske građe. Neki tragovi govore o proturječnim mogućnostima
pronalaženja informacija na tom izvoru.
Prema prvima, iz jedne zagrebačke bolnice za koju se pouzdano
zna da su iz nje odvoženi ranjeni domobrani i ustaše, nemoguće je ući
u trag povijestima bolesti starijima od petnaestak godina. Prema dru-
gim tvrdnjama, arhivski materijal o osobama koje su se 1945. liječile u
zagrebačkim i drugim bolnicama, još je sačuvan i dostupan.
Dapače, prema sjećanju Branka Mulića, koji je u OZN-inom auto-
busu vjerojatno prvoga dana krvave operacije vozio ranjene mladiće,
ustaše i domobrane u Sošice, jedan od egzekutora je uz objašnjenje da
se ranjenici vode u neku drugu bolnicu potpisao listu utovarenih ne-
sretnika. Gdje je završio taj komad papira koji će pouzdano ukazati
na imena žrtava i zločinaca?
Posebna su priča mogući zapisi iz rada prijekog suda koji je, kako
tvrde neki očevici, tih dana zasjedao u Oštrcu. Kako je radio taj sud u
uvjetima svakodnevnih dopremanja žrtava odabranih za likvidaciju?
Je li uopće nešto zapisivano o osuđenima? Koliko ih je, a pretpostavka
je da je riječ o pretežnom dijelu sošičkih žrtava, bačeno u jamu bez
ikakva suđenja i dokazivanja eventualne krivice?
U potrazi za dokaznim materijalom možda će pomoći i smrtovni-
ce iz partizanskih redova. Nekoliko svjedočenja upućuje da dugotraj-
na operacija uništenja pretežno mladih ljudi poražene strane, nije
prošla bez pojedinačnih gubitaka među partizanima. Prema informa-
cijama B. Mulića, kad je on odbio voziti autobus smrti, njegov je zada-
tak preuzeo drugi kolega. Prilikom jedne od vožnji, jedan od lakših ra-
njenika koji su prevoženi u tom autobusu, (teži su ležali u kamionima),
uspio je iz pištolja ubiti vozača. Autobus se prevrnuo u jarak. Vojnici iz
pratnje tada su bez oklijevanja pobili sve putnike autobusa.
Druga priča o mrtvima u partizanskim redovima potječe iz au-
stralskih iseljeničkih krugova, čije su novine, prije više godina, jed-
nom pisale o sošičkoj tragediji. Prema tim tvrdnjama, prilikom jedne
od bezbrojnih egzekucija pred Jazovkom, jednoj je žrtvi uspjelo za so-
bom povući u jamu i svoga ubojicu. Pri tome se navodi dosta nepo-
uzdana brojka od 40.000 žrtava jame u Sošicama.
Još jedan pisani trag upućuje na dimenzije pokolja pred Jazov-
kom. Naime, u opsežnom zborniku članaka i svjedočenja »Bleiburg:
uzroci i posljedice«, koji je izdala Knjižnica Hrvatske revije (Munchen
- Barcelona, 1988.) nalazi se autorski članak Krunoslava Draganovi-
ća »Kalvarija hrvatskog naroda god. 1945.« objavljen u »Hrvatskom
kalendaru« (Chicago, 1954.). U tom se članku, među brojnim drugim
poratnim stratištima navodi i sošička jama. Draganović bez navođe-
nja izvora podataka piše slijedeće: »U ponor između Sopota i Gornjeg
sela u Žumberku, deset minuta od župne crkve u Sošicama, od 20.
svibnja do 18. lipnja 1945. dnevno su kamionima dovozili vojnike, gra-
đane i seljake iz Zagreba, Karlovca, kotara Jaske itd., ubijali pred ja- 23
 mom i u nju bacali«. Operacija je, dakle, prema ovom izvoru, potrajala
gotovo mjesec dana, no nedostaje procjena broja žrtava u Sošicama.
Radi vjerodostojnosti, navodimo i Draganićeve procjene ukupnog
broja »zločina komunističkog režima« u Hrvatskoj, koji prema njego-
vim analizama »barem pedeseterostruko nadmašuju onaj u Katvnu«,
gdje se spominje brojka od 12.000 pobijenih poljskih časnika. Međutim,
treba reći da drugi autori navode znatno manji ukupni broj hrvatskih
žrtava.
Također je sigurno da će pri razjašnjavanju okolnosti koje su do-
vele do masovnih ratnih zločina u Sošicama, a odnose se na pogibiju
lokalnog stanovništva, trebati pojasniti i složeni splet zatečenih vjer-
sko-nacionalnih odnosa u tome kraju, naseljenom katolicima i grko-
katolicima. To je izbijanjem rata, uvjetovalo podjelu na ustašku, odno-
sno partizansku stranu. Živih svjedoka s jedne i druge strane još uvi-
jek ima, no, teško je povjerovati da će jedino novinsko istraživanje
uspjeti pohvatati sve konce ove mračne epizode poratnog života u
Hrvatskoj.
Nužno je, a i neizbježno da se o pokolju pred Jazovkom ubrza slu-
žbena istraga, jer je to jedini način da se zastrašeni svjedoci masovnih
ubojstava oslobode nataložena straha koji im godinama nije dao da
progovore.
Da je, pak, razloga za strah bilo, dovoljno govori pojedinost koja
se može doznati u selu, a odnosi se upravo na metode čuvanja istine o
Sošicama. Seljacima koji su pod prisilom morali sudjelovati u čišćenju
okoline i zatrpavanju Jazovke priprijećeno je smrću ako nešto progo-
vore. I ne samo to. Prema pričanjima, jamu je neko vrijeme čak čuvala
i naoružana straža. Navodno su neke od znatiželjnika, koji su se pre-
ma ocjeni straže previše približili mjestu tragičnih zbivanja, također
bacili u jamu. Drugima dakako, godinama nije padalo na um da joj se
uopće i približe.
Svjedoka i očevidaca žumberačke tragedije još uvijek ima!

Erupcija potisnutih sjećanja

JELA SMIČIKLAS iz Sopota: Ne znam točno gdje je jama, ali znam
kamo su prolazili. Kada sam išla na njivu, na cesti su bili molitvenici,
slike, krunice...
Imala sam tada oko trideset godina. Oni su se spuštali iz Gorenje-
ga sela, a naša je njiva tamo blizu. Bio je svibanj. Okapali smo kuku-
ruz. A oni su prolazili i danju i noću. To su bile kolone kamiona! Reda-
li su se jedan za drugim. I tako dva tjedna. Samo smo vidjeli bosonoge
kako vire ispod cerade. Bojali smo se bilo što pokupiti s ceste, jer smo
mislili da će nas ubiti. Kasnije su sve to partizani pokupili i spalili.
Naša njiva je bila sto pedeset metara od jame. Čulo se strahovito
jaukanje. Kada su kamioni otišli do skretnice, kamo se ide gore prema
toj jami, ljude su tjerali s polja. Rekli su nam da moramo otići daleko.
Tada smo prešli u Gornje selo. Ni sama ne znam kako smo došli do
sela. To je bio veliki strah. Svi su se bojali. Nitko ni blizu.
Dva tjedna nakon što su otišli, širio se vrlo neugodan miris, pa se
24 u Sopotima ujutro nije smio prozor otvoriti. Neki su otišli pogledati.
Presjek i tlocrt lazovke
 Pričali su da je oko jame krvi do koljena. Prema pričanjima, vezali su
ih kao živinu, tako da jedan drugoga povuče unutra. I djecu su klali.
Znali smo po krikovima. Ništa od toga nismo vidjeli. Ali glas se čuo.
Žene kako zazivaju: »O bože smiluj se, gdje ću svoju smrt primiti!«. To
je nemoguće ispričati. Odmah me zaguši. To je nemoguće! Nitko ni bli-
zu nije smio. Ljudi su, krijući se, ipak išli pogledati jamu.
Kasnije su razmišljali kako da sve to zamaskiraju. Rekli su da tre-
ba jamu zaliti živim vapnom. Da, živim vapnom! Nikada ništa nisu be-
tonirali. Samo je na otvor gurnut kamen. Tamo gdje su istovarili ljude,
na skretnici, pregledavali su grmlje da ih ne bi netko od stanovništva
gledao ili prisluškivao. Nije se znalo jesu li žrtve bili vojnici ili civili. A
tko će znati? Ako je netko bio glavni u Partiji, on je znao, ali taj prizna-
ti. Ne mogu se sjetiti imena. Nema nikog živog od njih.
MARKO TARAČ Iz Sošica: Svi smo morali šutjeti, jer bili smo pod
prismotrom komunista, a jami se nitko nije mogao približiti. Prvih po-
ratnih godina ljudi su tjerani sa svojih polja u blizini jame, a kasnije
se nitko, zahvaljujući usađenom strahu, jami nije ni približavao.
BIVŠI BELOGARDEJAC, želi ostati anoniman: U to sam vrijeme
bio u Bosni, pa nisam vidio kada su ubacivali ljude, ali moji su mi pri-
čali. Inače, ta je jama kraj moje međe. Sjećam se kada su partizani re-
kli »za svakog našeg će pasti deset«. Ali nije ih palo deset već pedeset
za jednoga. To je ljudima usadilo strah. Mnogi ovdašnji su u to vrije-
me bili po zatvorima. Bio sam i ja. Kada smo izašli iz stare vojske, sve
su nas stavili pod ključ, iako smo došli u civilu. U ovoj jami ima više
ljudi koji su potučeni poslije, nego za cijeloga rata. Ljude nisu skuplja-
li po kućama. Rekli su da se jave svi koji su bili u nekoj drugoj vojsci,
rekavši da im se ništa neće dogoditi. No, nije bilo tako. Ljudi kažu da
nije bilo puno pucnjave. Neke su poklali, neke su ubili ovako, neke
onako. Neke su jednostavno samo ubacili.
Najveći zločinac ovdje bio je Milan Žeželj. Kada je u Krašiću zaro-
bio 600 ustaša i 130 domobrana, »u ime naroda«ih je osudio na smrt. A
sav se narod sakrio od straha. Bilo je partizana koji to nisu mogli gle-
dati, a neki od njih su se i ubili. Ja znam čovjeka koji je morao zaklati
da bi postao partizan. Žeželj mu je rekao: »Ako ti nećeš njega, mi ćemo
tebe.« Naši suseljani uglavnom nisu sudjelovali u pokoljima. Najviše
je bilo Kordunaša — IV. divizija je bila najužasnija.
Bio je u selu jedan stariji čovjek koji im je otkrio jamu. Zvao se
Janko Karabić. On je od početka bio njihov. Rekao je da sve ustaše u
selu treba pobiti, a tako je nazivao sve one koji nisu bili u partizanima.
Prijetio se našim obiteljima i izdavao ih partizanima, pa su mnogi iz
sela morali bježati. Moja majka i sestra su također pobjegle. Onda se
dvadesetak momaka iz »bijelih« zaklelo da će, ako treba, svi poginuti,
ali da će ga »skinuti.« U međuvremenu je on ušao u Odbor. Onda su
ga ovi moji ulovili i smaknuli. Bilo je to jedne noći 1944.
MILAN SMIČIKLAS, predsjednik Društva »Žumberak« iz Zagreba:
Ne govorim u ime Društva »Žumberak«.
Kao osmogodišnjaku po završetku rata, gotovo mi se sve urezalo
u pamćenje. Sjećam se dolaska svih vojski, koje su se smjenjivale kao
na filmskoj traci. Prema djeci sve su vojske bile dobre.
Budući smo stanovali blizu jame, u susjednim Sopotima, čuli smo
jako dobro kamione koji su dovozili ranjenike. Od 10. svibnja do konca
lipnja svake su noći prizori bili isti: pucnji, jauci, krici... Pričao mi je
26 netko da su u Jazovku dovođeni samo vojnici. Laže! Mi smo, djeca,
 sljedećeg jutra odlazili do jame. A tamo su bile naslagane hrpe skinu-
te odjeće i obuće. Ja sam , tada osmogodišnjak, jednoga dana kraj ja-
me našao dječje cipele koje sam mogao obuti.
Tko je tome kriv, teško je reći. Svaka vlast je radila za sebe čist
teren. Mislim da je to osnovni motiv.
Ljaga je pala na Žumberak, kao kraj u kojem se to desilo, ali ne i
na Žumberčane kao ljude, jer oni nisu učestvovali u tome.
Žumberak nema nijednog generala, nijedne utjecajne osobe koja
bi mu pomogla. Tako nije imao ni tada. Ja se sjećam da su spominjali
imena Milana Žeželja, Rade Bulata, Marka Belinića, Jurice Draušni-
ka, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin. To su bili vojni funkcionari u to
doba. No, nitko nije bio Žumberčanin.
Žalosno je to što je Žumberak prehranio toliko vojski, toliko toga
propatio, a svaka je vojska tražila što joj je trebalo i nijednoj se nije
smjelo suprotstavljati. Seljak je mogao dati što su tražili ili ne dati i
biti strijeljan.
Žalosno je što taj Žumberak zauzvrat nije ništa dobio. Žumberča-
ni nisu krivi - previšve su dali.
DAKO POPOVIĆ, Žumberčanin iz sela Sopoti: Ja sam osjetio svu
gorčinu poratnoga života jer mi je otac poginuo odmah nakon rata.
Devet mjeseci prije kraja rata, otac je bio pozvan na ispitivanje, ali je
pušten, jer očito ništa nije bilo dokazano. Zatim je bio u vojsci u Slove-
niji devet mjeseci, da bi se nakon kapitulacije vratio kući. Oko mjesec
dana se skrivao, ali se na nagovor čovjeka kojega je poznavao i vjero-
vao mu, otišao prijaviti. Nakon što ga je osmi dan u zatvoru posjetila
majka, više ga nije bilo. Rekli su joj da je u Kerestincu. Kasnije smo
saznali da je u Jazovki.
Kada sam napasao blago u blizini jame, stalno me nešto vuklo k
jami. Kao da sam osjećao blizinu oca, koji je završio unutra.
JANKO BADOVINAC, iz Donjih BadovinacatUskok sam, Žumber-
čanin, i toga se ne sramim. Jedan sam od onih koji su se vratili na
Žumberak.
Boli me spoznaja od prije dva tjedna. Znam za jamu od 1955, kada
sam pokraj jame prolazio s ocem. Otac mi je tada rekao-. »Ja to neću
doživjeti, ali ti zapamti, ovdje je stradao cvijet Hrvatske. Nemoj to za-
boraviti, i ako doživiš da se o tome čuje, nemoj se osvećivati«.
Danas se počeo okrivljavati žumberački narod. Oni koji su učinili
zlodjelo, danas pokušavaju baciti ljagu na nas. To nije istina! Žumbe-
rački narod nije kriv što se dogodila Jazovka. On je u povijesti doka-
zao da nije bio osvetoljubiv. I rimokatolici i grkokatolici, pravoslavci,
svi živimo zajedno i sve smo prihvaćali raširenih ruku.
Žumberački narod u globalu nema mrlje na sebi, a što su jedni
bili partizani, treći domobrani, to je druga stvar. Moramo se pomiriti i
pružiti ruke zbog zla kojega su naši starijivproživjeli, a mi smo ga na-
stavili živjeti. Drago mi je da u Sošicama i Žumberku nestaje mora, jer
svi su to znali, ali su šutjeli. Danas moramo reći istinu i od te istine
početi živjeti.
MILAN KORDIĆ, iz istočnog dijela Žumberka, direktor zagrebač-
ke tvrtke »Eling«: Od starih smo čuli za Jazovku. Nas dječake, prola-
znici su pitali za jamu jer su doznali da su u u njoj njihovi najbliži. Svi
smo bili pozvani u milicijsku stanicu u Jastrebarskom i godinama na-
kon toga imali smo nemalih problema.
Pitanje je jesu li to radili Žumberčani ili ne? To su radili vojnici, a
u vojsci se ne može reći »ne«. Ni poslije rata se nije moglo reći »ne«. I 27
 oni naši ljudi iz Sošica čistili su prostor oko jame jer bi i sami završili
u njoj. Ionako je četvoro, petoro ljudi skončalo živote u jami.
DRAGUTIN DRAGIŠIĆ: Iz sela sam Sekulića, bivše općine Rada-
tović. Zumberak je u toku rata bio podijeljen na više dijelova. Moj je
kraj bio pod talijanskom okupacijom. Jednoga su dana Talijani pozva-
li sve mladiće iz mog mjesta da bi im, navodno, mijenjali legitimacije.
Zatvorili su ih u školu i zatim odveli u koncentracioni logor Kampor
na Rabu. Ostali, koji nisu odvedeni, priključili su se partizanima.
Sošice su u ratu bile pod NDH. Bilo bi pojednostavljeno gledanje
da su se Grkokatolici, koji su pretežno u zapadnom dijelu Žumberka,
opredijelili za partizane, a rimokatolici za NDH. U Sošicama su dvije
crkve u koje se ulazi iz istoga dvorišta. Prije početka mise, ljudi razgo-
voraju. I nema riječi o sporu grkokatolika i rimokatolika, jer su isti na-
rod i nema razloga da budu neprijateljski raspoloženi. Grkokatolici se
prožimaju s hrvatskim narodom. To nam se dijeljenje sistematski na-
meće izvana, a Žumberčani se tome opiru.
Žumberčani koji su bili u partizanima, nikada nisu mogli naređi-
vati. To je pasivan kraj, gdje su ljudi morali preživljavati. Iseljavali su
se prije rata u Ameriku, Njemačku, a poslije rata u Zagreb.
JOSIP ŠIMRAG: Trebao sam biti bačen u jamu. Oficiri su određi-
vali kuda će tko ići, kako će tko biti kažnjen...
• Jesu li zatvorenici bili bivši ustaše, domobrani i civili?
— Svakakvih je bilo. Pa mi smo svi.bili civili. Ja nisam bio u uni-
formi. Odmah sam ju u Zagrebu bacio u grmlje.
• Kakva je bila sudbina zarobljenih ljudi?
— Pred jamu su me odveli oko šest sati ujutro. Ispred jame me je
jedan zgrabio, a Janko Višošević je uperio pištolj u mene. Netko je do-
šao i rekao: »Pusti ga, to je moj zemljak!« Ne znam tko je to bio. Samo
znam da me je uhvatio za ruke i bacio podalje od jame.
• Kako su vas doveli do jame?
Išli smo pješice.
One prije nas već su ubili i bacili u jamu. Sve sam to vidio.
• Jeste li se bojali?
Ne.
• Koliko je ljudi toga dana bilo na listi za ubijanje ?
Bilo nas je otprilike stotinu. Iz škole u Oštrcu, u kojoj smo privre-
meno bili zatvoreni, odvukli su nas prema jami kao vukovi ovce. Gru-
pe su odvodili po cijele noći, jednu su dolazili, drugi odlazili. Bilo ih je
s raznih strana. Poslije sam otišao u logore, u Karlovcu, Novom Sadu,
Nišu, Prokuplju, Pirotu. Nakupilo se tako dvije godine i devet mjeseci.
• Je li među zarobljenicima u školi u Oštrcu bilo i ranjenika?
— To nisam vidio. Zatvorili su nas u kućicu uz školu. Ne daj bože
ni u snu vidjeti ono što sam vidio. Jedan smo na drugom ležali. U školi
smo proveli dan prije odvođenja pred jamu. Nismo mogli izaći iz pre-
trpane prostorije čak ni na zahod. Nismo dobivali hranu ni piće. Nisu
vodili nikakvu evidenciju. Nije bilo ni ispitivanja ni suđenja. Samo su
nas vodili do jame. I na putu do Oštrca likvidirali su ljude. Dokumente
uz sebe nisam imao, oni nisu ni znali tko sam. Nekakav tumač im je
govorio koga treba ubiti. Nitko to nije provjeravao. Samo su dolazili s
listama i čitali imena. Pred jamom bi ljude polegli na zemlju i pucali u
potiljak ili bi ih žive gurnuli u jamu. Više je živih završilo u jami nego
28 mrtvih. Kad se sjetim, stresem se. Kad su jednoga htjeli baciti u jamu,
odvezao se, zgrabio za noge partizana koji ga je htio ustrijeliti i povu-
kao i njega u jamu. Tražili su partizana u jami punoj leševa.
LJUBAN JEDNAK, svjedok: Toga ljeta 1941. kupili smo sijeno u se-
lu Grđani kraj Gline, kada smo odjednom začuli vriskove. »Bježi ku-
me, ustaše hvataju naše ljude« povikala je jedna žena. S grupom ljudi
pobjegao sam u susjedno selo i sakrio se u sijeno, a predvečer sam sti-
gao kući. Trebalo je bježati, ali kuda? Uputio sam se prema selu Bović,
ali su me presrele ustaše i otpremile u Topusko. Tamo je već bilo stra-
šno mnogo uhapšenih - dio u crkvi, a dio u općinskoj zgradi. Nepre-
stano su pristizale nove grupe seljaka iz okolnih sela koje su ustaše
tukli i maltretirali, a potom su nas u vagonima odvezli u glinsku pra-
voslavnu crkvu »Mala gospojina«.
U crkvi nas je bilo oko 1200. Bilo je strašno zagušljivo, ustaše su
nas zaključale u crkvi i otišle. Kasnije su došli, isparali slike po zidovi-
ma, pozvali nas i tukli. Jedan je rekao: »Vi ste Srbi 1919. suđeni na
smrt. Sada vas se presuđuje!« Potom su nas tukli, tražili od nas novac,
a kada se zamračilo naredili su nam da skinemo sve sa sebe. Počelo je
klanje. Jedni su klali kamama, drugi su ljudima mrvili glave. Krv je
tekla u potocima. Kada su sve poklali, dovezli su nas do ogromnih ra-
ka i pobacali unutra. Kasnije su u jamu dovozili žive ljude, njih su za-
tukli maljevima i sjekirama i svalili na nas. Jednu su učiteljicu deseto-
rica silovali, a zatim je zaklali. Svi smo bili Srbi. Kada je stravičan po-
kolj bio okončan, ustaše su otišle.
ŽELIMIR PRAVDA: To mi je pseudonim, no ako je potrebno, reći
ću pravo ime i prezime. Meni je otac pričao o nekom poduzetniku
Krambergeru. Za vrijeme stare Jugoslavije hodao je po planinama.
Spomenuo je Jazovku, ali je spomenuo i Jadno. Govorio je da je to ru-
pa promjera oko četiri metra. Kad mi je otac pričao o njoj, ja sam ga
pitao zašto se zove Jadno, a on mi je odgovorio da je to na Zumberku i
da tamo ima sumpora pa smrdi, ali to je bilo prije. Taj Kramberger se
spustio u Jazovku, negdje 1938. ili 1937, i našao je unutra neke kosti,
čak je i jedan turski jatagan. Znači da je i prije, za vrijeme Turaka, net-
ko nekoga bacio unutra. Uglavnom, rekao je da je našao unutra kosti i
pobjegao van. Ja smatram da je ta jama povezana s Jazovkom, jer sa-
mo jedna jama ne može postojati. Prema onome što sam čuo, ona je
500 metara prema Samoboru. Ta jama mora postojati. Gdje bi bili ti
naši Zagrepčani kad u Jazovku ne može stati toliko ljudi. To je dim-
njak, tu ne može stati 40.000 Zagrepčana, dakle postoji još nešto. I to je
ta Jadna. Ona više ne postoji, netko zna za nju, samo šuti. S druge stra-
ne, to su najmanje jame. Stenjevačka jama, primjerice, koju sam istra-
živao, ali ništa nisam pronašao. Nitko ništa neće reći. Stenjevčica se
zove jedna jama u koju je je stanovništvo iz cijele okolice Stenjevca,
Vrapca, Ćrnomerca, bačeno živo. Ja sam od 1965. godine počeo voditi
dnevnik. Znam sve jame, prošao sam cijelu Sloveniju, bio sam i na Ko-
čevskom Rogu.
JURAJ OREŠKOVIĆ, svjedok: Rodom sam iz Like. Na žalost, oslo-
bođenje sam doživio dva puta: prvo kad mi je bilo 15 godina, a drugo
kad sam imao 17. Šok za šokom... Za vrijeme prvog oslobođenja do-
spio sam u zatvor, bio sam tamo jedan dan i jednu noć. Tamo sam vi-
dio i čuo svašta. Gurkali smo se i zapitkivali — spavaš li? Vidjeli smo i
čuli kako stražari odvode ljude, a zatim se čuje zvuk kopanja lopatom.
Te godine u Otočcu je likvidirano nekoliko stotina ljudi. Bilo je to 1943.
No, prijeđimo na 1945. Ulaskom partizana u Otočac, likvidirani su svi 29
tamošnji ugledniji ljudi na najružniji način. Ti ljudi nisu bili u ratu,
odveli su ih od kuće. Te noći likvidirano je devet ljudi. Veći broj ljudi,
koji su bili u domobranima i takozvanoj posatnoj bojni, pokupljen je i
zatvoren u tamošnjem zatvoru. Tamo su bili oko mjesec dana, a onda
su ih, vezane žicom, odvezli u pravcu Gospića. I moj otac je tada odve-
den. Bilo je tu, prema mojoj procjeni, četrdesetak ljudi. Nosili smo hra-
nu ocu u zatvor-, 19. srpnja moj se mlađi brat vratio iz zatvora izbe-
zumljen, rekavši da oca više nema. Ispričao je da se čula pucnjava
pred kaznionicom i da su na izlazu iz nje namjestili strojnice. Ljude su
batinama tjerali kroz vrata kaznionice da bi mogli reći da su pokušali
bježati.
FRANJO ŠINKOVIĆ, svjedok: Rođeni sam Žumberčanin. U pam-
ćenje mi se urezalo poslijeratno suđenje kod Fafara, ispod Oštrca. Go-
vorilo se poslije, ako je suđenja uopće bilo, jer egzekucije su bile samo
noću, da su konjima vukli ta tijela, povezali ih i bacali u grabu, »žlibu«.
Ptice su raznosile komade mesa, kosti.
BRANKO MAVRINAC, svjedok: Doveden sam na strijeljanje kod
Maribora s grupom od oko 250 ustaških časnika. Ostao sam živ stjeca-
jem okolnosti. Bio sam ustaški časnik. Pripadao sam grupi od 450
srednjoškolaca. Krajem veljače 1944. pristupili samo u bojnu zastav-
ničkog tečaja srednjoškolskih jurišnika. Bilo nas je iz cijele Hrvatske,
bilo je i Zagrepčana. Postali smo zastavnici na praznik Svete Kate
1944. Nismo stekli čin u borbi, već učenjem, pa smo raspoređeni u jedi-
nice na teritoriju Hrvatske. Raspoređen sam u Derventu, u mjesto
Grk. To je bila posada sastavljena od domaćih ljudi koji su čuvali svo-
je domove — na suprotnoj strani bio je Vučak, gdje su bili četnici. Pov-
lačili smo se, krajem četvrtog mjeseca, kao zalaznica, i to nas je možda
spasilo. Ja sam došao do onog polja. Rečeno nam je da onaj tko se
osjeća krivim može na lijevu stranu, a tko ne osjeća krivicu, bit će ispi-
tan i pušten kući. Mladi će ostati u vojsci, a stariji idu kući. Nisam se
osjećao krivim. Prevareni smo zajedno s generalima. Imam depešu
maršala Tita od 14. svibnja: »Preduzmite najenergičnije mere da se
pod svaku cenu spreči ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika, od
strane naših jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoji
između zarobljenika i uhapšenika takvo lice koje treba da odgovara
za delo ratnih zločina te predajte na revers vojnim sudovima radi
daljnjeg postupka.«
Da se poštivala ta depeša, ne bi bilo ni Bleiburga ni križnog puta,
jer isti ti ljudi koji danas optužuju Tita za sve ovo, pravi su krivci. Tito
je bio okružen zvijerima, to su ljudi koji su činili ovakve stvari.
Telegram je iz knjige Milana Baste »Rat je završen sedam dana
kasnije«.
M. VLAHOVIĆ, svjedok: Tri tjedna nakon oslobođenja odvedeni
su moj brat i šogor. Zna se da su iz Velike Gorice kamionom u Keresti-
nec odveli 27 osoba. Moj brat je tada imao osamnaest godina. Sve su
to bili mladi ljudi. Šogor mi je bio ustaški vodnik. Nikada nije bio na
terenu, samo se javljao u Zagreb na vojnu komandu. Nakon oslobođe-
nja su ga uhapsili Velikogoričani, a ne vojna komanda. I njega i mog
brata više nema, nestali su bez traga, ali se zna da su odvedeni u
Kerestinec.
MARIJA RACKOVIĆ, svjedokinja: Čula sam za veliko stratište
između Đurđevca i Bjelovara. Tamo su ljudi ubijani poslije rata. Te
sam priče čula još 1967. Nisam mogla u njih vjerovati sve dok ih nisu
potvrdili i neki ljudi koji su još uvijek živi. Ne razumijem zašto nitko o
tome ne želi ništa reći. U bjelovarski zatvor dovoženi su i učenici, stu-
denti, ljudi s križnoga puta. Iz Bjelovara su ih odvozili u šumu Limbuš.
Sve je to trajalo oko mjesec dana.
DRAGO PUŠEK, svjedok: Na mjestu današnjeg Autobusnog kolo-
dvora, na Kanalu, bilo je 20 baraka, u koje je za šest mjeseci dovedeno
oko 100.000 ljudi. Iz tog su centra slani na gubilišta. Bitno je istražiti
tko je bio glavni šef tih baraka; vjerojatno gospodin Peko Dapčević.
SLA VICA GRBIĆ, svjedokinja: Tata je radio u Vojniću kao građe-
vinski radnik. Oko 16. svibnja 1945. pokupili su njega i ostale radnike i
odveli ih na križni put. Ni ja ni majka ne znamo gdje su sve bili. Nat-
rag su se vratili 17. lipnja, te je majka uspjela u jednom selu razgova-
rati s ocem. On joj je rekao da idu na sud i da će krivi biti kažnjen, a
ostali će biti pušteni kući. Otac nije želio bježati, iako mu je majka re-
kla da bi mogao pokušati, jer je blizu kuće. On je rekao da nije nizašto
kriv i da ne želi bježati. Majka je svakog dana nosila ocu hranu u ka-
sarnu, u kojoj je bio zatvoren. Pokupili su ih 17. lipnja i odveli na kolo-
dvor, gdje su ih kundacima nabijali u vagone. Odvezli su ih, i od tada
ni traga ni glasa o njima.
MARIJA HORVATIĆ, svjedokinja: U danima poslije kapitulacije, u
4 sata ujutro, počela je kretati poražena vojska pješice i u vozilima.
Prolazili su do 8 sati. U moju kuću su svratila četiri vojnika. Rekli su
da su Poljaci koje su Nijemci silom mobilizirali. Jadali su se kako mo-
raju ubijati ne znajući za koga, a sada će i oni sami biti ubijeni. Rekli
su nam da bježimo u šumu. Mi smo ih poslušali i pobjegli smo u šumu.
Oko 9 nastala je pucnjava koja je trajala oko sat vremena, a kada je
prestala, vratili smo se kući. Po svim cestama ležali su leševi. Ja ne
znam tko je organizirao pokop, ali znam da su ih ljudi pokapali po 10,
12, a blizu moje kuće ih je pokopano 27. Ne znam točno, ali ljudi su
procijenili da ih je bilo 28, a neki kažu i 78.
STANKO BARTOLIĆ: Ratnih sam godina radio u financijskom
odjelu u kotaru u Dvoru na Uni. Iako sam bio oslobođen vojske, pot-
kraj rata, točnije u travnju 1945. došli su po mene ustaše da bi me
sprovele u vojsku. Vozili su nas preko Jasenovca, Novske, Kutine do
Zagreba. Kada smo došli u Zagreb, uspio sam se nagoditi s domobra-
nom, koji je bio zadužen za moje sprovođenje: on je mene pustio kući,
a ja sam njemu potpisao nalog da je pušten kući u Zagorje. Nekako
sam isposlovao sve potrebne dozvole i 30. travnja vratio se u Dvor na
Uni.
Početkom svibnja Dvor je oslobođen, a potkraj mjeseca Rade Živ-
ković, mjesni komadant, uputio je naredbu da nas 65 Dvorana mora
na vojnu vježbu. Koliko se sjećam, nitko od nas nije se u toku rata bo-
rio niti na jednoj strani, neki su surađivali s partizanima, neki su, do-
duše, bili pristalice ustaša. Uglavnom, bila je to grupa seljaka, obrtni-
ka, činovnika, i katolici i pravoslavci. Stigli smo u Petrinju i tada nas je
opkolilo dvadesetak vojnika s uperenim puškama. Odmah mi je po-
stala sumnjiva ta vojna vježba! Odveli su nas u zatvor Okružnog suda
u Petrinji, dva smo dana bili bez jela i pića, a tada je počelo sasluša-
nje.«
Mene su pozvali prvog. Optužili su me da sam ustaša. Rekao sam
da takvu optužbu neću nikad priznati. No, iznenada, u sobu je ušao
moj poznanik, kojeg nisam vidio još od prije rata. I spasio me rekavši
istražitelju da sam ja sigurno veći komunista od njih: Nas 14 Dvorana
su pustili. Ali, 35 mještana se nikada nije vratilo, niti se ikad saznalo 31
 gdje su nestali. O tome se nisam usudio ni s kim razgovarati, nikoga
se nisam usudio pitati. Imena svih zarobljenih se ne sjećam, ali se sje-
ćam dvadesetogodišnjeg Ivice Vlahovića, sina jedinca.

Bezimene grobnice
Unatoč zastrašujućim dimenzijama zločina koji se u prvim porat-
nim danima odigrao pred jamom Jazovka u Sošicama, gdje su tjedni-
ma javno zvjerski masakrirani vojnici poražene strane, trezvena bi
analiza trebala uputiti na činjenicu da je sošička jama predstavlja sa-
mo jedan od kamenčića u mozaiku nedovoljno ispitanih poratnih zbi-
vanja, čija je nekontrolirana revanšistička žestina, neposredni uzrok
traumatizacije značajnog dijela hrvatskog stanovništva kroz više ge-
neracija.
Šok doživljen tih dana, kada su zdravi i bolesni ljudi, vezani žica-
ma i pretučeni, s neuvjerljivim izgovorima da ih odvode na rad ili u
druge bolnice, masovno odvoženi na stratišta naočigled rodbine, pri-
jatelja, znanaca... kao i sistematsko zastrašivanje svih koji bi o tim
zbivanjima nešto mogli reći, navalio je kamen šutnje na sve koji su
zbog svojih rodbinskih veza ili političkog opredjeljenja mogli na isti
način završiti u Jazovki, ili nekoj drugoj jami — da su o njoj progovo-
rili.
Međutim, dimenzije zbivanja u koje će trebati uklopiti i sošička,
već sada se ukazuju znatno širima no što je, svakako prisutna, dimen-
zija sukoba lokalnog stanovništva i osobnih osveta, kakvih je sigurno
u tim danima bilo dosta.
Nemoguće je zapravo, pri pokušaju rekonstrukcije žumberačke
tragedije, zaobići istovremena takva zbivanja u Bleiburgu, Kočev-
skom Rogu, Mariboru i po cijelom križnom putu preko Hrvatske i Voj-
vodine, sve do rumunjske granice. Također i sve one druge bezimene
grobnice poražene strane, razasute po Hrvatskoj i Bosni, a osobito u
okolici Zagreba.
Tako se u emigrantskoj literaturi navodi veći broj tih mjesta, od
Gračana, preko Rakova Potoka, Jelenovca, Šestina, Dubranca, Klanj-
ca i Krapine, gdje su, najčešće okrutno i bez suđenja, ubijani vojnici,
dužnosnice Ustaškog pokreta, seljaci, svećenici, zarobljenici i svi koji
su se prema nečijoj ocjeni našli na listama za likvidaciju.
Posebno su znakovite priče o pokoljima kod Dobočca na Savi,
gdje su maljevima i sjekirama poubijani vojnici kojima je obećano da
će ići kući, a OZN-a ih je »skinula« s vlaka u Derventi i Brodu, te ubija-
nje »ustaških jurišnika«, dječaka od 16 do 18 godina, pri transportu, u
šumi kod Čazme, istovrsni događaji na obali Save kod Županje... Veli-
ki broj takvih mjesta navodi se i u Bosni i Hercegovini, već od 1944.
godine, kada je u Travniku, nakon što ga je zauzela partizanska voj-
ska, u 48 sati ubijanja vojske, ranjenika i civila, navodno stradalo 2200
ljudi.
Biljeg građana drugog reda, koji žive isključivo zahvaljujući milo-
sti pobjednika, budući su kao i mnogi drugi mogli završiti na dnu ka-
kvoga ponora, udaren je tada dijelu hrvatskog stanovništva i o tome
32 nije moglo biti dvojbe sve do najnovijih dana.
Powered by TCPDF (www.tcpdf.org)
Powered by TCPDF (www.tcpdf.org)
 O dimenzijama straha utjeranog u te ljude, najbolje govori kolek-
tivna katarza koja je po otkriću jame počela u Sošicama i na Žumber-
ku. Do prije dan-dva podozrivi i šutljvi ljudi, pričaju sada uzbuđeno
svoja svjedočanstva koja nitko nije mogao izbrisati, još ne vjerujući da
se nametnuta strašna šutnja o Jazovki urušava kao kula od karata.
Prvi put u javnost izlaze priče »s druge strane« u kojima se zamje-
nice »mi« i »naši« bez zazora upotrebljavaju za označavanje ustaške, u
ratu poražene strane. Po brojnosti tih kazivanja mogu se naslutiti i di-
menzije represije nad stanovništvom koje je na taj način uvedeno u
registre »drugorazrednih«.
Masovna uništenja hrvatskih vojnika i civila po okončanju rata,
trebat će, dakle, pokušati sagledati u okviru generalne strategije koju
je pobjednička strana u sklopu svoje ideološke koncepcije, primjenila
na rješavanje pitanja budućnosti zemlje. Također se zbog likvidacija
ne samo vojske NDH već i dijelova drugih poraženih snaga — četnika,
slovenskih domobrana i drugih — čini nužnim rasvjetljavanje tih do-
gađaja iz ugla generalne strategije rješenja nacionalnog pitanja, kako
je to zamišljao vrh pobjedničke strane.
Neuvjerljivom se, naime, čini teza da su komande za stravična
uništenja na desetke tisuća, mahom mladih života, bez ikakva poku-
šaja utvrđivanja pojedinačne krivice, mogle doći s nižih, lokalnih razi-
na komandiranja. Sve ukazuje da je riječ o cjelovitoj, dobro planiranoj
operaciji širokih dimenzija, koju su samo provodili lokalni organi
represije.
Drugim riječima, odluka o takvom načinu rješenja pitanja sudbi-
ne preživjelih pripadnika poražene vojske i njihovih suradnika i rod-
bine, mogla je tada doći samo od jedine vladajuće političke snage, Ko-
munističke partije. Da će se ta teza pokazati plodnom u daljnjem raz-
jašnjavanju okolnosti masovnog uništenja poraženog ratnog protivni-
ka, ukazuje i sjećanje svjedoka, Branka Mulića, vozača autobusa za
Sošice, kojeg je na specijalni zadatak pozvao partijski sekretar u za-
grebačkoj OZN-i.
Tim, bez sumnje jedinim mogućim zaključkom o porijeklu nared-
be za uništenje što većeg broja preživjelih s protivničke strane, znatan
dio odgovornosti za počinjene zločine treba uputiti ljudima koji su,
zbog svojih funkcija, takvu komandu mogli izdati, a da se, dakako, tim
preciziran}em najodgovornijih ne pokuša umanjiti krivica za zvjer-
stva pri provođenju naređenja.
S druge strane, poznato je iz svjedočenja pokajnika, izvršitelja
umorstava na Kočevskom Rogu, da je naplata za izvršeni zadatak po-
čela odmah, po okončanju operacije. Jedinice koje su likvidirale, po-
slane su na oporavak na Bledsko jezero, uz sve počasti koje idu po
izvršenju takvoga zadatka. Sličan mehanizam korupcije moći će se
vjerojatnoutvrditi i u slučaju sošičkih zbivanja, ako komisijska istraga
u javnosti obznani imena rukovodilaca, kontrolora i izvršitelja opera-
cije.
Bespogovorno je da će se tada također srušiti brojne, godinama
napuhivane legende o pravičnosti i istinoljubivosti pojedinih »drugo-
va« i partizanskih komandanata, koji su se, zahvaljujući velikim dije-
lom sudioništvu u stravičnoj javnoj tajni Sošica, u sljedećim desetljeći-
ma uspinjali stepenicama vlasti jednopartijskog totalitarnog sustava.
Njihova će imena vjerojatno biti na popisima bivših saborskih zastup-
nika, partijskih vođa, lokalnih neprikosnovenih moćnika, diplomat-
skih predstavnika... 49
 Dakako, na ovome mjestu treba spomenuti sudbine brojnih mla-
đih generacija, čiji su očevi u ratu bili na drugoj strani, a koji su siste-
matski praćeni, prisluškivani, onemogućavani u radu nerijetko i hap-
šeni i zatvarani. Bez sumnje je da bi arhive političke policije, kada bi
bile dostupne javnosti, pokazale da su postojale podugačke liste ljudi
kojima je onemogućavan normalni život jer im je otac ili djed bio
ustaša.
Da se nakon poraznih otkrića o ponašanju partizanskih izvršite-
lja pri operaciji u Sošicama ne bi ponovo otvarali ponori ideoloških
podjela, vrlo je važan stav nove vlasti da se ne potire ni antifašistički
karakter oslobodilačke borbe, ali da se i ne prikrivaju njene mračne
strane. Ako je, naime, za prošlošću neopterećeni razvoj Hrvatske, na-
cionalno pomirenje osnovni uvjet, tada će sošički slučaj, kao možda
najveći primjer sistematskog uvođenja nacionalnog razdora, trebati
svestrano istražiti. U tom će smislu saborska komisija biti dužni otkri-
ti i podastrijeti punu istinu pred najviša predstavnička tijela, da bi slo-
bodno izabrani zastupnici mogli odlučiti o političkim načinima okon-
čavanja takvih slučajeva. Pri tome je važan dio posla komisije i spre-
čavanje eventualnih pokušaja revanšizma, sada s druge strane.
Doduše, osvetu i nova suđenja nitko ne traži, no, zbivanja će, dokažu li
se navodi, trebati nazvati imenom koje zaslužuju — ratnim zločinom,
tim težim jer je počinjen po okončanju rata, nad velikim brojem zaro-
bljenika i ranjenika. S druge strane, slučaj javnog pokajnika Sime Du-
bajića zbog sudjelovanja u kočevskim likvidacijama, govori da se i s
takvim teretom može živjeti, u ime zaloga za bolju budućnost.
Tek tada, na temelju utvrđenih činjenica koje će posvjedočiti o di-
menzijama razdora u hrvatskom narodu, koje se tek naziru iz grozni-
čavih sjećanja brojnih svjedoka »operacije Sošice«, moguć je sljedeći
korak u ostvarivanju ideje nacionalnog pomirenja. To je korak prema
međunacionalnom i građanskom pomirenju.

»Strijeljati sve bandite«

Talijanski mjesečnik »Storia Illustrata« u broju 319. iz lipnja 1984.
objavio je ekskluzivno istraživanje o povijesnim događajima u svibnju
i lipnju 1945. godine u Jugoslaviji. U tom broju, na 17 stranica ilustrira-
nih fotografijama i dokumentima, Antonio Pitamitz piše o »nepozna-
toj tragediji posljednjeg rata«, pod naslovom »Pokolj Hrvata« i s pod-
naslovom »Povlačenje prema Austriji i susret sa saveznicima«. U dru-
gom nastavku, u broju 320. iz srpnja 1984. slijedi na 20 stranica
nastavak priče »Pokolj Hrvata 1945« pod naslovom »Bleiburg i preda-
ja Titovoj vojsci«.
U prvom dijelu spominju se svjedoci koji pričaju o događajima po-
slije oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945. Tako, među ostalim piše:
»Prema svjedočanstvu S.M. hrvatskog prebjega, od 12. rujna 1945. u
Fermu, mnogi su ljudi u svibnju 1945. bili uhapšeni u svojim kućama,
makar samo prema popisu pripadnosti različitim hrvatskim organi-
zacijama, društvenim, kulturnim, pa čak i sportskim (koje su odmah
sve zabranjene), ali ponajprije na osnovi prijava ili sumnji komunista
50 ili njihovih simpatizera. S tom su namjerom osnovani i ulični komiteti
partizanske policije, OZN-e. Kako piše u svojoj knjizi »Uspomene na
političke ljude i događaje« pokojni kipar Ivan Meštrović, oko 16.000
(drugi izvori spominju mnogo veće brojke) ljudi uhapšeno je tih dana,
a mnogi su i strijeljani. Završili su u koncentracionom logoru, u ovom
slučaju onom kod Kanala, među njima čak i mnogi svećenici i časne
sestre iz Katoličke bolnice Rebro, gdje su bili smješteni mnogi ranjeni
njemački i hrvatski vojnici i tamo ostavljeni jer je ocijenjeno da su ne-
pokretni. Ćasne sestre su puštene poslije nekoliko dana s pozivom da
»pođu u svijet, u prostituciju«. Vojnicima je bila namijenjena druga
sudbina. U noći od 9. na 10. svibnja 1945, nakon naređenja dežurnom
civilnom personalu (još »nepročišćenom«) da ide kućama, ljudi su uto-
vareni u kamion, odvezeni u maksimirski park i tamo ubijeni. »Njiho-
va su tijela bačena u zajedničku jamu iskopanu na brzinu i potom po-
livenu živim vapnom«, izjavio je u Rimu 22. ožujka 1962. P.G. hrvatski
prebjeg, a njegovu je izjavu potvrdio istoga dana njegov sunarodnjak
L. Ambrenac.
Kako priča Hrvatica B.M. u izjavi danoj u Omahi (Nebraska) 16.
veljače 1961, sličnu su sudbinu doživjeli i mnogi vojnici iz koncentraci-
onog logora u Maksimiru. »Mnoštvo ubijenih bačeno je u veliku jamu
iza groblja na Mirogoju u pravcu Remeta. Kišnica je potom prekrila
tijela koja su tamo bačena. Umjesto da ostanu živjeti na tom mjestu
užasa, mnogi su stanovnici toga predjela prodali kuće u bescjenje.«
Oko 5000 hrvatskih vojnika različitih uniformi likvidirano je u
okolici Zagreba, u Šestinama, prema svjedočenju Stjepana Šoštarića
od 8. travnja 1956. u Stockholmu. Šoštarić, mehaničar i vozač, koji je i
sam pripadao toj skupini, pošteđen je zajedno sa stotinjak svojih kole-
ga , s obzirom na to da je novoj vojsci, sastavljenoj pretežno od seljaka,
trebalo specijaliziranih stručnjaka.
Sudbinu strijeljanih, naveo je talijanski mjesečnik Šoštarićeve ri-
ječi, odlučio je tada Doko Jovanić, komandant Šeste proleterske divizi-
je »Nikola Tesla«. Prema Jovaniću, »svi banditi koji su služili hrvatskoj
vojsci moraju biti strijeljani«. Prema pričanju Šoštarića i on je sam, na
žalost, prisustvovao događaju kada su partizani i partizanke prisilja-
vali vojnike da sami iskopavaju grobove. Nekoliko slijedećih dana čuli
su se mitraljeski rafali kada su partizani pucali na razoružarfe hrvat-
ske vojnike. Čistkom su bili zahvaćeni svi društveni slojevi, bez obzira
na spol i dob. Među žrtvama bilo je i 60 djevojaka iz ženskog internata
u Preradovićevoj ulici, kako je to izjavio 13. veljače u Gelongu (Au-
stralija) Krešimir Babić. Babicu se 20. svibnja 1945. povjerio jedan hr-
vatski partizan zadužen za čuvanje garaže u Solovljevoj ulici 18, gdje
je radio kao mehaničar. Nekoliko noći, rekao je Babicu, ne mogu spa-
vati. »Prošle noći smo kamionom povezli u prirodu 60 djevojaka iz
internata u Preradovićevoj ulici. Bilo im je između 16 i 20 godina. Pu-
cali smo na njih na prvom zavoju iza Velike Gorice, na putu za Kra-
varsko. Djevojke su vriskale — što smo vam učinile? Za što nas optu-
žujete? Zašto nas ubijate? Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale
jedna uz drugu, drhteći i plačući.«
U nastavku istraživanja o prvim poslijeratnim danima u oslobo-
đenom Zagrebu i ponašanju pobjednika nad pobijeđenima i civilima,
autor pregleda u »Storia Illustrata« spominje ulogu nadbiskupa Aloj-
zija Stepinca, koji se tada jedini usudio javno upozoriti na iživljavanje
i masakr nad pripadnicima pobijeđene vojske i stanovništvom. Spo-
minje se i njegovo pismo 21. srpnja 1945. Vladimiru Bakariću, pred-
sjedniku Narodne Republike Hrvatske, zbog uništavanja grobova po- 51
kopanih ustaša i Nijemaca. U propovijedi od 30. rujna 1945. u Zagre-
bačkoj katedrali, Stepinac je među ostalim spomenuo i žrtve iz
crkvenih redova — 243 ubijena svećenika, 89 nestalih, 169 tada još za-
tvorenih, 19 ubijenih studenata teologije, tri laička brata i četiri časne
sestre (taj je privremeni popis kasnije proširen). Zatim se opisuje Kri-
žni put i blajburška tragedija, uz brojna svjedočenja očevidaca i svje-
doka, fotografije i kopije dokumenata. Na dva tematska broja »Storia
Illustrata« iz 1984. podsjetio je redakciju »Vjesnika« jedan talijanski či-
talac iz Trsta pošto je u listu »Piccolo« pročitao članak prenesen iz
»Vjesnika« o otkriću jame Jazovka.
IZ ARHIVA
 Zagreb 1945.
Ne našavši u Arhivu Hrvatske ništa što bi nas uputilo na one koji
su izdali nalog ili vodili akciju »čišćenja« Zagreba od neprijateljskih
ranjenika (i ostalih nepoćudnih), zaključili smo da su nam izdanja
»Vjesnika« iz svibnja 1945. ostala posljednja šansa da naiđemo na ne-
ko ime ili makar nagovještaj onoga što se u to vrijeme događalo. Trud
je bio, naravno, uzaludan. No možda baš to novinsko »nedogađanje«
zločina, zapravo govori najviše.
I dok narod Istre i Slovenskog primorja »izražava veliku radost i
zahvalnost Maršalu Titu i svojoj Jugoslavenskoj armiji što ga je oslo-
bodila od fašističkog ropstva i nacionalnog ugnjetavanja«, u Zagrebu
se najavljuje dolazak predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora.
»Danas u 10 sati dolazi u oslobođeni grad Zagreb predsjednik
ZAVNOH-a Vladimir Nazor. Zagreb će dostojno primiti svog proslav-
ljenog pjesnika, koji je 1942. godine napustio ovaj grad i pošao teškim,
ali slavnim putem oslobodilačke borbe svoga naroda.« (16. svibnja
1945)
Obrativši se Zagrepčanima, Nazor je rekao:
» Sudit će se samo očitom krvniku, izdajniku i izrabljivaču tuđega
rada...«
Bilo je to vrijeme »diferencijacija« u kojem je biti izdiferenciran
značilo izgubiti glavu. U jednom svom govoru građanima Zagreba, ta-
dašnji komandant grada, pukovnik Većeslav Holjevac među ostalim
je rekao: »Zagreb se čisti od sramotne prošlosti, od posljednjih ostata-
ka i tragova ustaša i njihovih gospodara.« Je li znao da je »čišćenje«
upravo u toku? Mika Špiljak, tadašnji tajnik Akcionog odbora Jedin-
stvene narodnooslobodilačke fronte 1. rajona rekao je: »Sve organiza-
cije bez razlike sudjeluju u aktivnom uništavanju ostataka fašizma.
Svi pošteni ljudi treba da sudjeluju u likvidaciji fašističko-ustaško-čet-
ničkih zločinaca u našim gradovima i selima.« Zagrebački radnici
shvatili su najozbiljnije poziv na »razotkrivanje« neprijatelja. U mno-
gim su tvornicama održavani zborovi radnika na kojima se iz poduze-
ća tjeralo sve koji su bili »protunarodni elementi«.
U Tvornici trikotaže »Gaon« održana je konferencija radnika i
namještenika. Konferencija je sazvana da bi se svi oni »izdajnici rad-
ničke klase«, koji su za vrijeme NDH bili vjerne sluge ustaških povje-
renika, odstranili iz redova poštenih sinova radničke klase. Radnici su
već prvog dana, kad su ustaške glavešine pobjegle ispred pravednog
narodnog suda, bili revoltirani i tražili da se sve izdajnike radničke
klase, koji su još ostali u njihovoj sredini, u poduzeću, bez odlaganja
izbaci. I zaista, nakon tri održana sastanka, na kojima se diskutiralo o
njihovu razornom radu, prihvaćena je rezolucija radnika svih odjela,
da se izbaci »izdajnike radničke klase« iz poduzeća. Svi su oni provo-
dili ustašku propagandu, svi su oni prijetili poštenim radnicima koji
nisu htjeli biti članovi Hrvatskog radničkog saveza, svi su oni denun-
cirali »napredne sinove radničke klase«. Oni su ometali svaku proved-
bu akcije u korist narodnooslobodilačkog pokreta.
Zaključak o čišćenju poduzeća je proveden. Petnaestorici izdajni-
ka nije se oprostilo. Njih je morala stići pravedna narodna kazna. »Mi
54 hoćemo prave ljude na pravo mjesto, prema njihovim sposobnostima,
 a ne po protekciji. Borili smo se skriveni, kako sada nećemo kad mo-
žemo otvoreno«, govorio je R. Bulat. »Nema sumnje da će inicijativa
radnika tvornice »Gaon« za čišćenje vlastitih redova od destruktivnih
elemenata, poslužiti kao primjer radnicima i u drugim tvornicama«.
(Zagreb, 28. svibnja)
U to vrijeme u Zagreb se slijevala rijeka izbjeglica sa svih strana.
Da bi se spriječilo takvo nekontrolirano doseljavanje, posebno zato
što je medu izbjeglicama bilo i mnogo onih za kojima se tragalo, u
»Vjesniku« je 16. svibnja izašla je obavijest Ministarstva unutrašnjih
poslova Narodne vlade Hrvatske:
»Obavještava se pučanstvo Zagreba da stambeni ured započinje s
radom u Martićevoj ulici broj 1. Radi zadovoljavanja najhitnijih potre-
ba pučanstva do konačnog uređenja stambenog ureda pozivaju se svi
vlasnici zgrada da u tom uredu prijave sve nenastanjene stanove. Bez
odobrenja Stambenog ureda ne mogu se iznajmljivati ni stanovi ni so-
be. Isto tako nitko se ne smije useliti u bilo koji stan bez odobrenja
Stambenog ureda. Prekršitelji ovih propisa snosit će najstrožu odgo-
vornost.«
Istoga dana objavljena je i naredba Komande grada Zagreba ko-
jom se pozivaju oni koji su služili u neprijateljskim vojskama da se ja-
ve Gradskoj komandi, a ujedno se obavezuju kućepazitelji da od ta-
kvih svojih stanara traže potvrde da su se prijavili.
— »Komanda grada Zagreba objavila je danas naredbu broj 3, ko-
ja glasi:
1. Sva lica, muška i ženska, koja se nalaze na području grada i ko-
tara Zagreba, a koja su poslije 15. rujna 1944. služila stalno ili s preki-
dom u neprijateljskoj vojsci, mornarici, avijaciji, žandarmeriji, policiji
ili nekoj drugoj oružanoj formaciji, u uniformi ili civilu, u bilo kojem
svojstvu, imaju se radi evidencije lično prijaviti vojnim vlastima Jugo-
slavenske armije. Prijave se vrše po rejonima, a prema naredbi broj 2
ove komande... Upozorava se da će se prema svakom licu koje se po
ovoj naredbi dužno prijaviti, a to lično ne učini u određenom roku,
najstrože postupiti. Svi kućevlasnici i kućepazitelji od svojih će stana-
ra, koji se prema ovoj naredbi moraju prijaviti vojnim vlastima, zatra-
žiti potvrdu o prijavi, pa za one koji se ne budu mogli iskazati potvr-
dom, podnijeti prijavu Komandi grada Zagreba. U protivnom će se
slučaju smatrati da sakrivaju ili pomažu sakrivanje neprijateljskih
oružanih formacija.
2. Kućevlasnici ili kućepazitelji do daljnjeg naređenja zadržat će
na vidnom mjestu u hodniku svoje zgrade popis svih stanara dotične
kuće, a stanari u svojim hodnicima popis svih lica svoga stana. Iz po-
pisa se mora vidjeti ime i prezime, godina starosti, mjesto rođenja, za-
nimanje i prijašnji stan.
Komanda grada Zagreba preselila je i sada se nalazi na Zrinjevcu
broj 3.
SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!
Komandant pukovnik VEĆESLAV HOLJEVAC«
Tih se dana u Zagrebu postupno normalizirao život. Poduzeća, sa-
čuvana od razaranja, polako su započinjala radom, popravljani su da-
lekovodi, uspostavljen je tramvajski promet (naravno onoliko koliko
su ograničene količine ugljena dozvoljavale), počelo je dijeljenje raci-
onaliziranih količina kruha... Ministarstvo trgovine i opskrbe održalo
je sastanak sa špediterima i vozarima kako bi se riješilo pitanje dovo-
za hrane — veće količine bile su u skladištima jadranskih luka. Zapo- 55
 čelo je i organiziranje omladine. Inicijativni odbor Ujedinjenog saveza
antifašističke omladine Hrvatske za grad Zagreb uputio je proglas:
»Omladino našeg dragog Zagreba! Granulo je proljetno sunce
slobode i nad naš dragi grad Zagreb. Naša rođena Jugoslavenska ar-
mija slavom svog oružja čisti domovinu od preostatka razbijenih faši-
stičkih trupa. Fašistička Njemačka i njezin posljednji satelit, krvnik
Pavelić, kapitulirali su pred moćnim oružjem naših saveznika, Sovjet-
skog Saveza, Velike Britanije i Amerike i pred udarcima sinova svih
naroda Titove Jugoslavije.
Omladinci i omladinke! Kroz ovu borbu, kroz krv i patnje, stvorili
smo moćnu našu slavnu armiju, armiju svih naroda Jugoslavije, stvo-
rili smo novu demokratsku vlast, stvorili smo jednu od najvećih teko-
vina, stvorili smo jedinstvo i bratstvo hrvatskog, srpskog i ostalih na-
roda nove Jugoslavije. To krvlju stečeno jedinstvo i bratstvo naših
bratskih naroda trebamo jačati i čuvati kao zjenicu oka svoga. To nam
kaže, to traži od nas iskustvo prošlosti, to traži od nas naš dragi drug
maršal Jugoslavije Tito.
I za nas mlade nastali su dani slobodnog rada, sreće i veselja. Iz
naše razorene zemlje stvorit ćemo cvatući vrt.« (Zagreb, 19. svibnja)
Novine su bile pune udarničkog rada omladine. Cišćene su ulice,
skupljala se hrana za ranjenike, uređivali su se grobovi, prano je
rublje...
»Iz dana u dan zagrebački omladinci pokazuju sve vidljivije rezul-
tate u svom požrtvovnom djelovanju u korist zajednice. Omladina
USAOH-a u svim rajonima grada Zagreba radi najaktivnije i izvršava
razne zadatke s velikim uspjehom. Omladina 4. rajona dala se na sa-
kupljanje knjiga pa je sabrala 112 knjiga, 13 raznih igara, l stolni tenis
i 43.000 kuna. Među ovom omladinom posebno se istakla omladinka
Emilija koja je sakupila 31 tanjur, 4 čaše, 10 šalica, 9 lonaca, 2 plahte,
21 ručnik i 39 komada pribora za jelo, sve za naše ranjenike.«
Požutjele novine iz svibnja 1945, mjeseca žumberačke tragedije,
kazuju da je omladina Žumberka u jednom mjesecu dala 10.415 rad-
nih dana, a omladinke su oprale 11.545 pari rublja našim borcima. Za
bolnicu je skupljeno 1649 jaja i 3464 litre mlijeka. Za vojsku je sakuplje-
no 5204 kilograma razne hrane, kao i graha, luka, voća, suhog mesa i
sira, 583 litre vina, 140 litara rakije, 940 komada cigareta i ispletena 62
para čarapa. Omladinke nisu zaboravile naše pale drugove te su po-
pravile i uredile 701 grob.
U općini Krašić, u toku nekoliko dana uhvatili su omladinci devet
fašista-krvoloka, zaplijenili tri puške i drugi ratni materijal. Iz iste je
općine poslano za bolnicu četiri kilograma šećera, tri kilograma kva-
sca, 13 kilograma slatkiša i raznih drugih stvari. U tom radu najviše
su se istakli omladinci Ivan Ilijanić, Ivan Matko, Mirko Štengl. S Ke-
glevićeva trga pioniri su sklonili sve fašističke plakate i uklonili sve
fašističke znakove... Omladinke iz rajona Trnje prale su vojnicima
rublje. Svakoga dana po trideset omladinki naizmjenično pere rublje
za vojnike naših četa, bataljona i brigada.« (Zagreb, 19. svibnja)
Prvih dana nakon oslobođenja nije se samo omladina organizira-
la. Već 17. svibnja u »Vjesniku« je izašla obavijest o osnivanju sindikal-
ne organizacije.
»Sve informacije u vezi s osnivanjem jedinstvenog sindikata rad-
nika i namještenika mogu se dobiti u prostorijama Radničke komore
na Krešimirovom trgu ili putem telefona 96-51. Akcioni odbor poziva i
56 sve bivše funkcionere URSO-vih sindikata da se prijave Zemaljskom
akcionom odboru jedinstvenog sindikata radnika i namještenika Hr-
vatske radi uputa za osnivanje organizacije sindikalnog pokreta.«
Komu je niti deset dana nakon oslobođenja Zagreba, dok su se u
nekim krajevima još uvijek vodile borbe ta ostacima neprijateljskih
formacija, trebao sindikat?
Gotovo svakodnevno u novinama su objavljivane liste ratnih zlo-
činaca osuđenih pred »pravednim narodnim sudovima« širom Jugo-
slavije. Kazna na smrt bila je uobičajena, a o težini počinjenih grijeha
ovisilo je samo hoće li to biti vješanje ili strijeljanje. Nešto rjeđe su bile
osude na strogi zatvor uz teški rad (obično u trajanju od pet godina), a
uz sve kazne išao je obavezni gubitak građanskih i svih ostalih prava
(osim roditeljskih) i nezaobilazna konfiskacija cijele imovine. Uskoro
je osnovana i Centralna gradska komisija za utvrđivanje zločina oku-
patora i njihovih pomagača čiji je predsjednik bio dr Venceslav Celi-
goj. Prvoga dana lipnja objavljen je njihov poziv građanima da prijave
sve one za koje znaju da su u vrijeme rata počinili kakav zločin.
»Pozivaju se sva lica da odmah prijave sva poznata im kažnjiva
djela počinjena po okupatorima i njihovim pomagačima, te da proka-
žu njihove počinitelje.
U prijavama treba navesti i priložiti dokaze: svjedoke, isprave, fo-
tografske snimke i sve ostalo što je potrebno za utvrđivanje kažnjivih
djela i njihovih počinitelja.
Neće se uzeti u obzir nepotpisane prijave. Podnosioci zlonamjer-
nih prijava odgovarat će kazneno. Ova komisija primat će prijave i
stranke svakoga dana od 8 do 12 i od 15 do 18 sati u svojim prostorija-
ma, Martićeva ulica broj 4, prvi kat.
Svi građani grada Zagreba dužni su da ispune svoju nacionalnu
dužnost i da se na taj način oduže nevinim žrtvama.«
Na »meti« narodnih sudova nisu bili samo krvoloci i ratni bogata-
ši. Suđeno je i ustaškim ženama i priležnicama, a za neke je bilo do-
voljno to što su bili samo simpatizeri poražene strane. U tim prvim
tjednima nakon oslobođenja najstrože se kažnjavalo i za krađu na-
rodne imovine.
- »Krsto Butorac, rođen 15. prosinca 1920. u Pazarištu, kotar Pe-
rušić, po zanimanju učitelj, do oslobođenja Zagreba služio kao oficir u
Pavelićevom oružništvu, a nakon oslobođenja Zagreba privremeno
zadržan u Jugoslavenskoj armiji na dužnosti intendanta, ukrao je 50
pari čarapa, 5 ručnika, 3 metra sukna, 14 kutija nožića za brijanje, 3
aparata za brijanje, 5 rukavica i jednu radnu uniformu, te je sve ovo
pohranio u svojoj kući.
Vojni sud Komande grada Zagreba za ova je djela osudio Krstu
Butorca na kaznu smrti strijeljanjem. Kazna je izvršena danas.
Krsto Butorac, pripadnik bivšeg domobranstva, iskorištava upra-
vo prve dane oslobođenja Zagreba da krade narodnu imovinu pa da
na taj način nastavi dosadašnje metode Pavelićevih bandita. Okrivlje-
ni, ostavljen na dužnosti intendanta, umjesto da se pokaže dostojnim
toga, on se prihvaća pljačke.
Neumitna pravda stići će sve one koji pljačkaju narodnu imovi-
nu.« (Zagreb, 23. svibnja)
Tih posljednjih dana svibnja 1945. izašao je članak Jakova Blaže-
vića, tadašnjeg javnog tužioca Hrvatske, pod naslovom »Javni tužioci,
organi opće narodne kontrole«. U njemu Blažević piše o novom sud-
stvu i novim tužiocima u novorođenoj demokraciji. Veličajući narod-
nu vlast, konstatirao je kako je rad sudstva i tužioca napokon oslobo- 57
 đen tutorstva države, postavši produžena ruka naroda. Kako to iro-
nično zvuči, sada nakon 45 godina ispunjenih namještenim političkim
procesima, Golim i inim otocima, pa i nestajanjem onih čiji je jedini
grijeh bio to što misle drukčije.
Prve dane lipnja obilježile su »spontane« demonstracije građana
Zagreba na kojima je traženo hitno i najstrože kažnjavanje ratnih zlo-
činaca. Naslovi tipa »Narod sam kažnjava ratne zločince«, pod kojima
se pisalo o linču naroda nad uhvaćenim ustašama, postali su gotovo
uobičajeni. Primjerice, kako piše »Vjesnik« od 3. lipnja 1945, seljaci sela
Luka u Hrvatskom Zagorju, nakon što je grupa ustaša napala mnogo
slabiju partizansku jedinicu, zgrabili su vile i motike i zajedno s parti-
zanima razbili neprijatelja. Pri tom je zarobljeno 110 ustaša, koje je
razjareni narod, »usprkos protivljenju vojske«, linčovao.
Tako smo, listajući »Vjesnike«, pregledali sve o čemu se pisalo u
svibnju i lipnju 1945. Nigdje niti jednom riječju nije spomenuto mno-
štvo ranjenih neprijateljskih vojnika koji su se u to vrijeme zatekli u
Zagrebu, niti njihov »premještaj« na neko drugo mjesto. Entuzijazam,
požrtvovnost, udarništvo. To bi ukratko bilo ono o čemu su novine ta-
da pisale. Titovi govori, Bakarićevi govori, Kardeljevi govori... i
ogromna podrška čitavog naroda. Sve što se činilo, činilo se u ime i za
korist naroda, koji je oduševljeno klicao. Niti vijesti sa Žumberka nisu
bile drukčije. Govorile su o veselim kolonama naroda koji je hitao na
zborove u čast oslobođenja i omladincima koji su davali desetine tisu-
ća sati rada, uređujući partizanske grobove, sakupljajući hranu, obila-
zeći ranjenike. Sve to u vrijeme kada je, prema pričama svjedoka, li-
kvidacija nad Jazovkom trajala i trajala... Novinarska lakirovka,
žumberačko licemjerje ili nešto treće?

Tragom bolničkih arhiva

Koliko je ljudi u svibnju, lipnju i srpnju 1945. godine završilo život
na dnu jame Jazovke ili na nekom drugom mjestu zasigurno će se te-
ško utvrditi. Naime, premda je riječ o ranjenicima koji su prije svog
kraja liječeni u zagrebačkim bolnicama, pa je bilo za očekivati da ba-
rem povijesti bolesti ili liste pacijenata »govore « o sudbinama ljudi,
činjenice govore drukčije. Krenuvši tragom na koji su upućivali svje-
doci koji su progovorili o jami smrti u žumberačkom gorju, zaputili
smo se u Opću bolnicu »Dr Josip Kajfeš« ne bi li »na licu mjesta«, u
već požutjelim knjigama, »odvrtili« povijest 45 godina unatrag. Tim
prije što se zna da je već prije drugog svjetskog rata, tada Zakladna
bolnica »Sveti Duh« imala odjel za zatvorenike koji je »po usmenoj
predaji« bio smješten u dvorištu bolnice na čijem se mjestu danas na-
laze novoizgrađeni odjeli. I u drugom svjetskom ratu u bolnici »Sveti
Duh« i dalje je radio zatvorski odjel, pa stoga ne čudi što je velik broj
onih koji su život skončali u Jazovki bio upravo iz te bolnice.
Stoga smo i krenuli tim tragom. Međutim, o imenima žrtava bilo
je teško saznati nešto »opipljivije« i uz svu pomoć dr Frane Rušinovi-
ća, ravnatelja Opće bolnice »Dr Josip Kajfeš« koji nam je omogućio
uvid u dokumentaciju. Jer kako reče arhivarka Marija Perina, iz te je
58 bolnice sve što se odnosilo na vojne bolesnike, od povijesti bolesti do
popisa imena, »završilo« u Arhivu zagrebačke vojne oblasti. Tako je
medicinska dokumentacija iz ratnog i posijeratnog razdoblja vrlo
manjkava. Međutim, u »Glasu koncila« u vrijeme dok smo pokušavali
nešto pronaći u bolnici, objavljen je razgovor s ratnim vojnim invali-
dom Eduardom Mikšom, u kojem govori o vlastitom stradanju u bol-
nici »Sv. Duh«, u proljeće 1945. godine, a opisuje i ono što je doživio u
logoru u Prečkom, gdje je pod »plaštem« preseljenja u »novu bolnicu«
jedva izvukao živu glavu. Trag da se Eduard Mikša doista liječio na
ortopedskom odjelu, bio je popis svih pacijenata, u kojem smo, pod
brojem 70 za 1945. godinu, pronašli i njegovo ime.
U povijesti bolesti piše da je riječ o rani nastaloj od mine i da mu
je noga amputirana već ranije, te da je i ovdje naknadno operiran.
Međutim, riječ je o povijesti bolesti iz studenog i prosinca 1945. godine,
a Mikša u svojoj ispovijesti tvrdi da je u bolnici bio i u proljeće i da je
tu dočekao 8. i 9. svibnja i ulazak partizana. Također se prisjeća da je
već idućeg dana bio »pokret« iz bolnice. Gotovo svi ranjenici postroje-
ni su pred ulazom u kolonu i krenuli su u logor u Prečkom. Tu je bio
vojni logor u čijim je barakama bilo na tisuće ranjenih vojnika koji su
leželi po zemlji, priča dalje Mikša. Tu su uglavnom bili ranjenici sa
»Sv. Duha«, iz bolnice Milosrdnih sestara u Vinogradskoj i iz Vojne
bolnice na Kunišćaku. Logor se punio, a zdravi zarobljenici brojali su
koliko je ranjenih dovezeno u nekoliko dana. Rekli su tada — oko
13.000. Međutim, već idućih dana, ranjenici su nestajali iz logora, a oni
koji nisu nestali umirali su od trovanja, jer nikakve medicinske pomo-
ći nije bilo u Prečkom. Dapače, oni koji su ostali 10 dana nisu dobili ni
hrane ni vode, a za pokušaj da se osvježe rosom dobivao se metak u
potiljak, priča Mikša. Tvrdi također da od svih dovezenih u Prečko ni-
je preživjelo više od 156 ranjenika, a za sebe kaže da je pukim čudom
ostao živ, možda zahvaljujući samo zavojima koje je uspio mijenjati
svakog tjedna, a koje mu je u džep pred polazak iz bolnice stavila jed-
na časna sestra.
Prva hrana koju su dobili u logoru bio je suhi kruh, koji se, kaže
Mikša, nije mogao jesti ni uz najbolju volju. Tek sedamnaestog dana
boravka, kruh je bio nešto mekši, a i svakog je drugog dana stizao
obrok hrane. Iz logora je pušten 15. lipnja s naredbom da se mora javi-
ti na Zrinjevac 15, na vojnu komandu. Tamo mu je tjedan dana bio za-
tvoren otac samo zato što se usudio doći i upitati gdje mu je sin. Posli-
je toga odlazi u Rogašku Slatinu gdje je imao rodbinu i nekako uspije-
va preživjeti do studenog kada ponovno odlazi u bolnicu »Sv. Duh«.
Upravo na to razdoblje odnosi se spomenuta povijest bolesti. U
njoj istina ne piše da je poslije operacije ostavljen u operacijskoj sali
bez vanjskog zida na minus 4 stupnja Celzijusovih, da je, prema njego-
vim riječima, bio neprijatelj svih zaposlenih (s izuzetkom časnih sesta-
ra koje su u bolnici radile kao medicinske sestre) zato što je bio domo-
bran. Na njegovoj povijesti boesti piše da je otpušten iz bolnice na
kućno liječenje, dok bi na listama onih koji su završili najprije u logo-
ru, a zatim u Jazovki, pa i na onoj prvoj, Mikšinoj, trebalo pisati prese-
ljenje u drugu bolnicu. Uz sve napore, na takvu povijest bolesti u na-
šim traženjima nismo naišli, jer kako smo već rekli — pohranjeni su
na drugom mjestu. Zasigurno bilo bi više nego zanimljivo razgovarati
s dr Zvonkom Mihelićem, tadašnjim šefom ortopedije ili nekim dru-
gim liječnikom koji su u to vrijeme radili na »Sv. Duhu«, ali većina na
žalost više nije među živima. Listajući knjigu tada zaposlenih u ovoj
zagrebačkoj bolnici koja je neposredno poslije rata bila određena za 59
 rušenje ili pretvaranje u ubožnicu, može se mnogo saznati. Naime, uz
imena velikog broja liječnika koji su tada radili u bolnici stoji napo-
mena — »razriješen dužnosti« ili »nastupili bolovanje« u lipnju, srp-
nju, kolovozu... 1945. Jednako je velik broj novodošlih liječnika u ruj-
nu 1945. godine. Šta je tome razlog, vjerojatno bi najbolje odgovorili
sami liječnci, ali oni zasad ne govore.
Da su zagrebačke bolnice bile pune ranjenika govori i pismo koje
nam je ovih dana stiglo iz Zagreba i u kojem jedan liječnik, tada zapo-
slen u Vojnoj bolnici na Kunišćaku, opisuje šta se događalo prvih po-
slijeratnih dana. Kaže da je 8. svibnja bolnica bila puna domobrana,
da bi već 10. svibnja bila gotovo prazna. Oni su, čini se, završavali u
logoru u Prečkom, a zatim — tko zna gdje. U Jazovki ili negdje drug-
dje. Možda tek na livadi u blizini logora, kako tvrdi AJ. Naime, on je u
logor dovezen (nije bio ranjen) zajedno s jednim svojim rođakom, koji
je već drugi ili treći dan odveden i nikada se nije vratio. Egkzekutori
su se brzo vratili u logor. Pretpostavio je, a kasnije su te sumnje potvr-
đene i u razgovoru sa svjedocima, da su grobovi bili u blizini logora u
Prečkom.
Prema riječima Marije Perine, u bolnicu su povremeno dolazili
vojnici prošloga rata ne bi li dobili potvrde da su ranjavani i da su se
liječili u »Sv. Duhu«. Uglavnom je riječ o bivšim domobranima ili Ni-
jemcima, ali na žalost nije im mogla pomoći. Naime, i njoj je, kad je
došla raditi taj posao, rečeno da je ta dokumentacija preseljena u Voj-
nu komandu grada. Gdje su danas ti »papiri«, jesu li sačuvani, pitanja
su na koja bi odgovor morali dati oni koji su »papire pohranili na si-
gurno«. Naravno to nas nije obeshrabrilo da ne »čeprkamo« dalje, mi-
sleći da je ipak negdje ostalo nešto što bi ukazalo na više dokaza o
zbivanjima u u zagrebačkim bolnicama s ranjenicima i o tome gdje su
nestali invalidi kojih je, prema pričanju svjedoka, u poslijeratnom raz-
doblju moralo biti poprilično. Tako se i dogodilo. U drugom pokušaju,
bili smo bolje sreće.
Najprije smo tražili anale ili neku knjigu u kojoj bi se moglo naći
nešto iz povijesti bolnice, premda iskustvo govori da je gotovo u svim
takvim »prigodnim« dokumentima, koji obično izlaze za kakvu obljet-
nicu, naprosto »izbrisano« pet ratnih godina. Čovjek bi rekao — bolni-
ce su bile zatvorene ili ih je pritisla neka druga nevolja. Ipak, nešto
smo pronašli. »Za vrijeme drugog svjetskog rata, u državnoj bolnici
Sv. Duh bila je smještena vojska. Gotovo sva konzervativna odjeljenja
svedena su na minimum kreveta, a veći dio bolnice zapremio je kirur-
ški i ortopedski dio. Postojao je i uvijek pun kažnjenički dio, u baraka-
ma bolničkog parka«. Tako o historijatu zagrebačke bolnice »Dr. Josip
Kajfeš« piše 1965. godine »Liječnički vjesnik« u povodu otvaranja no-
vog očnog, internog, usnog odjela te centralnog laboratorija. Drugim
riječima, potvrđuje to priče svjedoka koji su u zbivanjima oko pogu-
bljenja u jami Jazovka najčešće spominjali bolnicu »Sv. Duh«, odno-
sno njihove tvrdnje da je to bila zapravo vojna bolnica u kojoj su bili
smješteni ranjeni ustaše, domobrani i Nijemci.
Kako sve o čemu se govori, odnosno o čemu postoji usmena pre-
danja, dobiva tek pravo i pravno značenje kad se prikupe »papiri«, ta-
ko smo i mi željeli zaviriti u bolničku arhivu ne bi li dobili nešto »opi-
pljivo«, što bi potvrdilo ili demantiralo priče. U prvom pokušaju nismo
imali sreće. Naime, u popisu pacijenata po abecednom redu za 1945.
godinu, nevjerojatno je malo liječenih na ortopediji i kirurgiji, a kao
60 krunski dokaz su i tanki fascikli s povijestima bolesti. Kako smo tada
saznali od Marije Perine, arhivarke Opće bolnice »Dr Josip Kajfeš«,
rečeno joj je, kad je preuzimala posao, da su sve povijesti bolesti i ot-
pusnice koje su se odnosile na vojne osobe već 1945. godine završile u
arhivi Komande zagrebačke vojne oblasti. Dakle, o konkretnim ljudi-
ma, odnosno njihovim imenima gotovo se i nije moglo govoriti. Na-
prosto sve što smo našli u arhivi bolnice odnosilo se na civile. Ali kao
što to obično biva, savršenog zločina nema, pa je tako čini se i u ovom
slučaju. Pri preseljenju dokumentacije »na sigurno«, odnosno siste-
matskom uzimanju povijesti bolesti, na nešto se ipak zaboravilo. Na
»Kazalo glavne matične knjige« za 1945. godinu. Požutjele stranice, s
poluraspadnutim koricama i pečatom NDH, mogle bi biti, čini se,
»svjedok obrane« u slučaju jame Jazovka. Ali krenimo redom.
SVJEDOK STRADANJA: Prilikom prvog posjeta Općoj bolnici »Dr
Josip Kajfeš«, ili bolje rečeno, pri pregledu arhive, pronašli smo povi-
jest bolesti Eduarda Mikše, koji je u prosincu 1945. godine liječen u
bolnici »Sv. Duh«. Taj je svjedok u svojoj ispovijesti u »Glasu koncila«
tvrdio da je u bolnici bio u svibnju 1945. godine i da je vidio stradanja
bolesnika-vojnika. Međutim, povijesti bolesti koja bi potvrdila bora-
vak Eduarda Mikše u bolnici — ni traga. I da nije ostalo sačuvane
»Kazalo« u kojem je abecednim redom bilježen prijem i otpust pacije-
nata, vjerojatno bi mnogi dovodili u sumnju svjedočanstvo Mikše
Ovako, pod rednim brojem 1760 zabilježeno je da je Eduard Mikša lije-
čen u bolnici »Sv. Duh« od 13. travnja do 26. svibnja na odjelu IV-m,
dakle na ortopediji, pa je zaista i mogao biti svjedokom onog što se tih
svibanjskih dana zbivalo u bolnici.
Pomnijim listanjem uočavamo dalje da se uz velik broj imena bo-
lesnika upisivao odjel B, a taj odjel B bio je fatalan za nestanak stotina
povijesti bolesti, medu kojima i Mikšine. Utvrdivši da osim kirurškog i
ortopedskog odjela, na kojima su također ležali ranjenici ali i ostali
pacijenti, postoji i odjel B, imali smo dobar putokaz za daljnje istraži-
vanje. Naime, dok je zbog šturih podataka u »Kazalu)(samo ime i pre-
zime, odjel, datum prijema i otpusta) zaista teško dokazati na kojem je
odjelu ležalo najviše vojnika, za one uz čija imena stoji odjel B, sa si-
gurnošću se može reći da su bili vojnici. Prije svega na popisu su sa-
mo muškarci, a potvrđuju to i imena, među kojima je puno musliman-
skih, zatim njemačkih, hercegovskih. Svi su fascikli s naznakom odje-
la B nestali, odnosno ni na jednoj od povijesti bolesti koje smo
pregledali od početka 1945. do kraja lipnja, nismo našli odjel B, ni
eventualno povijest bolesti s imenom nekog iz spomenutog registra.
Štoviše, od srpnja 1945. iz »Kazala« se u potpunosti gubi famozni odjel
B . Tek je uz ime nekih pacijenata naznačen taj odjel, ali po prijemu u
bolnicu vidi se da je to bilo prije srpnja 1945. Ono što je od povijesti
bolesti ostalo »za arhivu« bolnice doista nije vrijedno spomena. Na-
ime, vrlo tanki fascikli čuvaju tek poneku sudbinu ranjenog prolazni-
ka, a najviše je upala slijepog crijeva, bruha, čira na želucu, slomljenih
ruku od slučajnog pada, a pacijenti su uglavnom žene. Da čovjek ne
povjeruje da je bilo ratno doba.
Brojke i slova zaista mogu govoriti vrlo rječito. Tako je i s pacijen-
tima sa »Sv. Duha«. Uočljivo je da je najviše pacijenata otpušteno iz
bolnice između 5. i 8. svibnja, od onih koji su možda nepuna dva ili tri
dana prije primljeni u bolnicu, do onih koji su duže vrijeme boravili u
bolničkim krevetima, dakle prije nego li su partizani došli u Zagreb,
Jednako tako, većem je broju pacijenata koji su primljeni 11. svibnja,
dan otpusta — 13. ili 14. svibnja. Otpusti »u velikim količinama« na- 51
 stavljaju se do kraja srpnja. Medu takvima velik je broj Nijemaca —
po desetak u nizu. O njihovim sudbinama ne može se ništa govoriti,
jer sa spomenutim »kazalom « priča »završava«, što se tiče papirnatih
dokaza. Međutim, možda bi Anto Miojč, koji je primljen u bolnicu 3.
svibnja, a otpušten 6. svibnja ili Mato Šimić, Mile Šerić, Joso Valentić
ili August Vulić koji je u bolnici boravio gotovo tri mjeseca, ako su još
uvijek živi, mogli ispričati znatno više od prašnjavih žutih stranica
»Kazala«. Ili bi to možda mogli Erich Jang, Herman Lange ili Roman
Reschka. Naime, njemačka imena nalazimo poredana jedna za dru-
gim, na desetke s istim datumom prijema i istim datumom otpusta,
kamo su »otpušteni«? Odgovoriti bi morali oni koji su arhivu pohrani-
li »na sigurno«.
Pokušali smo i s listom zaposlenih ratnih godina u »Sv. Duhu«.
Međutim ni tu nismo bili pretjerane sreće. Ta je knjiga svih zaposle-
nih prepisivana, vjerojatno ne pretjerano precizno, tako da se pravo
stanje ne može znati. Sigurno je ipak da bi bolničar Ivan Butigan koji
je u bolnici radio za svih ratnih godina mogao ispričati pravu priču.
Saznali smo da je još uvijek živ, kao i Slavko Garašić ili Ruža Gašpar.
O sudbinama liječnika također se malo zna, jedino je vidljivo ono što
piše u knjizi liječničkog osoblja, a to je da se većina šefova odjela pro-
mijenila u jesen 1945. Među njima i dr Josip Benčević koji je premje-
šten u Viroviticu, zatim šef internog odjela dr Nikola Šeparović, pa dr
Gustav Forenbaher, pa dr Mileva Stiglić, dr Mirko Krsnik... Zaista je
teško reći koliko bi oni bili voljni ispričati sudbine pacijenata i koliko
su zaista znali, jer prema pričanju svjedoka, sve je izvedeno pod pla-
štem prijevoza u drugu bolnicu. Činjenica je međutim, da su svi ti dok-
tori premješteni »u unutrašnjost«, za kaznu ili za nagradu, tko će zna-
ti.
BIO SAM NA »SVETOM DUHU«
»Dobar dan. Pročitao sam u vašem listu napise o jami Jazovka i
ranjenicima koji su otpremani iz zagrebačkih bolnica na kraju dru-
gog svjetskog rata u tu masovnu grobnicu. Smogao sam toliko hra-
brosti da vam se javim i da kažem da su pretpostavke o nestanku ljudi
točne, jer ja sam jedan onih koji su u svibnju 1945. godine liječeni na
»Sv. Duhu« i svjedok sam pražnjenja bolnice u samo nekoliko dana«.
To nam je u telefonskom razgovoru ispričao Zagrepčanin M.K. Ne
mogavši izdržati da se vrati u Zagreb, nazvao nas je s godišnjeg od-
mora. Uzbuđen je što se o tom događaju konačno otvoreno progovori-
lo, jer, kako reče, znalo se, ali se nije govorilo. Možda tek u uskom kru-
gu najbližih i to za svaki slučaj — šapatom. Pitamo ga bi li pristao na
razgovor, da ispriča ono što je doživo tih poslijeratnih dana. »Može, ali
samo pod uvjetom da to ostane pod inicijalima. Ne želim novih ne-
ugodnosti«. Sjedili smo u jednoj zagrebačkoj tvrtki u kojoj M.K. radi
kao pravnik. Sjedimo uz kavu, malo pomalo, tope se sjećanja. Proljeće
1945.
»Bio sam gotovo dječak. Imao sam samo 17 godina kad sam mobi-
liziran u redovnu hrvatsku vojsku u 15. domobransku pukovniju. Do
tada sam živio u jednom malom mjestu nedaleko od Doboja. Pred
povlačenje iz Doboja, ranjen sam u nogu od topovskog gelera, mislim
da je to bilo u travnju. Tako sam najprije smješten u bolnicu u Doboju.
Bila je puna ranjenika. Nedugo zatim, počelo je »povlačenje« ranjeni-
ka iz Doboja teretnim kolima (uski kolosijek) i tako do Bosanskog Bro-
62 da. Tamo smo čekali jedno vrijeme i zatim smo preneseni u vlak, na
 .Povijest
M: br.

.- \ ,;: -

-
s
; K^
U-i>rVU> .< '<,. -i. :, -„ ;•-, ,.-.-<,, -,.

' ... 1v-'-—>~ ^ ;^ - - . r ,

. i ifQ „- -j „

- dO}»i ; :

." ?.'-.-R^f A

**-W"'

rv-i - r ; ;

n, |
1
»w i
P-.^.. l

• •-H
,
* :;• , T", i

II « ' ,1.1*:

Bolnički arhivi kriju istinu 63

 »normalni« kolosijek, ali dakako, opet u teretne vagone. Putovali smo
tako nekoliko dana, ali zaista ne mogu ocijeniti koliko, do Zagreba. Tu
su nas građani dočekali s cvijećem, toga se dobro sjećam. Zatim su
nas odvezli u jednu zagrebačku bolnicu za koju ne bih mogao sa si-
gurnošću tvrditi da je ona u Vinogradskoj ulici, ali vjerujem da jest. I
tu su me liječnici doslovce vratili iz mrtvih. Naime, ranjen sam u kuk i
koljeno desne noge. Bile su mi presječene vene i izgubio sam mnogo
krvi. Valjda ni u bolnici nisu imali previše nade s obzirom da su mi
zvali svećenika. Međutim, operacija je uspjela, dobio sam transfuziju
krvi i nekako sam se oporavio. Nije prošlo dugo i iz te sam bolnice
premješten na »Sv.Duh«.
Tražeći ime i prezime u »Kazalu matičnih brojeva« u Općoj bolni-
ci »Dr Josip Kajfeš« pronašli smo pod brojem 2928 ime našeg sugovor-
nika. Datum izlaska je 7. srpnja, a dolaska 17. svibnja i s tim se M.K. ne
slaže. Za datum izlaska kaže da je točan, ali misli da je u bolnicu do-
šao prije 8. svibnja, jer je tu i saznao da je Zagreb oslobođen i da dola-
ze partizani. Također ističe da su neke domobranske jedinice nekoli-
ko dana ranije uzimale iz bolnice sve pokretne ranjenike, što je sam
vidio, a to se poklapa s našim ranijim istraživanjima u kojima smo se
uvjerili da je gotovo masovan odlazak iz bolnice »Sv. Duh« bio 5. i 6.
svibnja.
Kad sam došao u bolnicu, bio sam smješten na drugi kat, sa još
dva ili tri kreveta. Sjećam se jedne časne sestre, zvala se Mirjana, koja
nam je javila da partizani ulaze u Zagreb, a i mi smo čuli pucnjavu.
Također nam je rekla da su naše dokumete uništili, kao i uniforme, a
to je otprilike značilo — snalazi se kako tko umije. To sam tek kasnije
shvatio. Poslije nekoliko dana, u sobu su došli partizan i partizanka i
samo razgovarali s nama, ali nisu tražili nikakve podatke. Za njima je
došao jedan oficir i rekao da je oslobođen Zagreb i cijela zemlja i da
svatko kaže odakle je, u kojoj je bio jedinici, da će se svi izliječiti i otići
kući. Tako sam mu i ja ispričao odakle sam i iz koje jedinice. Poslije
sam razmišljao kako to da sam bio među rijetkima koji su ostali u bol-
nici do izlječenja i otišao kući. Vjerovali ili ne, razlog je jedan parti-
zanski letak koji sam imao kod sebe. Na njemu se propagirao AVNOJ
i više se ne sjećam što još, ali u svakom slučaju taj mi je komad papira
sačuvao glavu na ramenu. Naime, spomenuti oficir na njemu je napi-
sao moje ime i prezime i odnio ga sa sobom.
U našu sobu nekoliko je dana prije dolaska partizana navraćao
jedan mladić, lakše ranjen u ruku, pa je nama nepokretnima dosta
pomagao. Sjećam se da mu je prezime bilo Radoš, bio je ustaša, mlad i
tek nekoliko mjeseci u jedinici. Inače, rodom je bio iz Johovca, mjesta
nedaleko od mojeg. Nakon upozorenja sestre Mirjane, rekli smo mu
neka ne kaže da je bio u ustaškoj vojsci, ali nije nas poslušao. Sve je
rekao onom oficiru i drugi dan poslije ispitivanja nestao je kao i veći-
na ranjenika sa »Sv. Duha«. Ostala nas je tek nekolicina. Kako mi je
bio susjed, poslije rata sam se raspitivao je li se vratio kući. Na žalost
nije. Vjerojatno su i njegove među kostima u Jazovki ili nekoj drugoj
jami.«
Provjeravali smo i to prezime u »Kazalu« i pronašli desetak ljudi s
tim prezimenom. Naime, naš se sugovornik ne sjeća imena tog Rado-
ša. Ipak, neke po sistemu eliminacije možemo isključiti, jer su otišli iz
bolnice prije 8. svibnja. Ostaje kao mogući, pod brojem 1702, Ivan Ra-
doš koji je na ortopedskom odjelu bio od 10. travnja do 11. lipnja, zatim
64 pod brojem 3437, također Ivan Radoš, otpušten 5. srpnja kao i Ivan Ra-
doš pod brojem 3437 otpušten 6. srpnja. S kojim je od njih razgovarao
M.K., može se samo nagađati.
»Svima koji su odlazili rečeno je da idu u drugu bolnicu. I ja sam
bio ljut što ostajem. Vjerovao sam da bi mi tamo bilo bolje, jer su uvjeti
u »Sv.Duhu« bili zaista loši. Tek kasnije, kad sam čuo da se mnogi moji
susjedi koji su također bili ranjeni i prebačeni u zagrebačke bolnice
nisu vratili, postalo mi je jasno što je značila ta nova bolnica. Osim to-
ga, 45 godina sam se pitao gdje li su nestali svi oni ranjenici bez noge,
ruke... Broj invalida trebao bi biti znatno veći no što su stvarne brojke
poslije rata pokazivale. Nigdje nisam viđao hendikepirane ljude.
Inače, nakon što sam izliječen, otišao sam kući i sad je trebalo po-
četi novi život. Najprije sam 1946. dobio poziv za vojsku, ali bio sam
nesposoban, pa sam onda 1947. otišao na omladinske radne akcije Ša-
mac-Sarajevo. Završio sam tečajeve za skretničara, kočničara, manev-
ristu i tako dosegao očevo zanimanje. A zatim sam završio tečaj za te-
legrafista, pa opet krenuo u školu i uz rad položio i malu i veliku ma-
turu - sve za četiri godine. Kako mi ni to nije bilo dovoljno, upisao
sam Pravni fakultet u Sarajevu i diplomirao. I tek tada sam osjetio ne-
daću mog služenja u domobranskoj vojsci. Naime, pojavio se napis o
mom šklovanju u novinama i nevolje su nailazile. Počelo se govoriti,
optuživali su me da sam bio u ustaškoj vojsci i slično. Mislim da bih
cijelog života živio mirno da sam ostao skretničar ili telegrafist. Moje
je školovanje očito smetalo i mogu reći da sam od 1957. bio na crnoj
listi. To je i razlog što sam vam cijelu priču ispričao kao anonimni oče-
vidac. Nemam hrabrosti za eventualno ponovo izlaganje neugodno-
stima, a osjećam da se priča o zbivanjima u bolnicama i domovima
invalida morala čuti. Ne zato da se traže krivci i da se pišu stranice
osvete, već isključivo kao upozorenje budućim generacijama.«

Gdje su završili ranjenici?

ANTE KRVAVICA, bivši upravitelj Bolnice milosrdnih sestara: U
partizanima sam radio u Povjereništvu zdravlja ZAVNOH-a. S mini-
strom Koharevićem, dr. Srećkom Šilovićem, njegovim pomoćnikom,
dr. Košićem i drugima uselili smo drugi dan po oslobođenju Zagreba
u zgradu Ministarstva zdravlja u Smičiklasovoj.
11. svibnja 1945. bio sam upućen za upravitelja u bivšoj bolnici Mi-
losrdnih sestara (danas Vinogradskoj) da bi se časne sestre zaštitile
od eventualnih ekscesa. Također je trebalo nastojati da ta privatna
bolnica u novim društvenim odnosima nastavi s redovitim radom.
Predstavio sam se časnoj majci Jazva i predstojnici bolnice Pic-
hler. Zamolio da se poštuje nova vlast. A bio sam vrlo, vrlo mlad. Pro-
vincijalac bez životnog iskustva. Odmah sam se upoznao s brojnim li-
ječnicima i drugim osobljem.
Došavši u tu sredinu, osjetio sam paranoični strah časnih sestara
od neke imaginarne osvete. Oko mene je vladao muk. Nepovjerenje.
Između 13. i 15. svibnja u moju su kancelariju došla dvojica parti-
zana u engleskim bluzama. Predstavili su se kao pripadnici OZN-e.
Jednom je ime navodno bilo Dragan, drugome Milan. Obojica su mo-
rali biti iz Like ili sjeverne Dalmacije. Upitali su me liječe li se u bolni-
ci domobrani i ustaše. Rekli su da je u bolnici Pavelićev otac i da tre- 65
 baju popise. Odmah sam ih prekinuo i upitao imaju li pismeni nalog.
Odgovorili su mi otprilike ovako: » Mi smo druže — OZN-a. Svetu ti
nedjelju, ne damo ništa pismeno. Izdaj popis.« Nastup tih nasrtljivaca.,
primitivno i bahato ophođenje, nagnao me na pomisao da se nešto po
privatnoj liniji nezakonito radi. Budući da sam imao veliko iskustvo iz
vremena kad su u bolnicu u u Kninu upadali četnici Momčila Dujića,
tražeći od mene, kao upravitelja bolnice, da odvedu bolesne Srbe, sje-
tio sam se kako se trebam ponašati.
Neki četnik Mirković, došao je u bolnicu 1942. i tražio da se otpusti
bolesnica Milka Lukavac, majka pokojnog Mirka Lukovca, a rođena
tetka političara dr. Jove Raškovića. Ili, četnik Bogunović tražio je tako-
đer da mu se preda majka Rudija Kolaka, prvoborca iz Di~vara, neka-
da potpredsjednika Skupštine SFRJ ili žena prvoborca iz Zrmanje, Mi-
lojka Cuka.Sve su te žene premlatili četnici. Izjurio sam ih iz bolnice.
Takav sam stav zauzeo prema posjetiocima iz OZN-e, kao i prema
četnicima. Oštro sam odgovorio: »Drugovi, svetu vam nedjelju, vas
dvojica nemate što raditi u bonici. Idite ministru zdravlja dr. Kohare-
viću. Tamo se žalite, kad nemate nalog.« Otvorio sam vrata i izjurio ih.
Nešto su mumljali.
Nakon njihova odlaska, alarmirao sam sve šefove odjela, časne
sestre, a posebno kirurga dr. Stanka Cesarca, brata književnika, ko-
munista, Augusta Cesarca. Dogovorili smo se da svi bolesnici koji su
bili u neprijateljskoj vojsci napuste bolnicu ili se sakriju.
U Kninu sam bolesne, nedužne Srbe, skrivao po podrumima bol-
nice ili mijenjao njihova imena, da ih četnici ne odvuku pri službenom
obilasku bolnice, jer četnici su se u njoj liječili na teret budžeta NDH.
U vezi slučaja odvođenja ranjenika iz bolnice Sv. Duh, tvrdim da je ta-
dašnja uprava bolnice morala alarmirati Ministarstvo zdravlja, dr. Ši-
lovića, prije no što je dala popis. Sigurno se ne bi dogodila ta tragedija
i svjetska sramota. Sjećam se da mi je tadašnji upravitelj bolnice ili
netko drugi rekao, da je u bolnicu dolazio neki tadašnji visoki rukovo-
dilac iz CK KPH i zanimao se za ranjenike.
No, vjerujem da je veliki strah vladao tada medu osobljem bolni-
ce. Međutim, treba reći - revolucija je tekla. Nažalost u pogrešnom
smjeru. Ne u klasnom, već više po nacionalnoj, osvetničkoj liniji. Usta-
ška vladavina u Zagrebu bila je vrlo razgranata, sa svojim žbirima,
špijunima i denuncijantima. Dio takvih odmah se uključio u OZN-u,
da bi sakrili svoju prošlost. Primjerice — neki je denuncijant, u doslu-
hu s liječnikom, odmah OZN-i tužio prof Breitenfelda, šefa psihijatrij-
skog odjela bolnice, da je »volksdojčer«, dr Jozu Budaka, šefa reuma-
tološkog odjela optužio je da je ustaša, dr Stanka Žepića - da je nje-
mački špijun. Najgnusnije laži iznio je protiv svoga poslovođe Buljana
koji je još danas živ. Sve sam to spriječio i te vrsne liječnike, stručnjake
svjetskog glasa, spasio. Jer, ljudski je život u Zagrebu, samo nekoliko
dana poslije oslobođenja, visio o niti zbog denunacijanata i karijerista,
primitivnih osvetnika skrivenih u vlasti, u kojima je čučala slijepa mr-
žnja za sve što je hrvatsko. Primjerice — prof Ante Sercer, liječnik
svjetskoga glasa, bio je zatvoren jer ga je pismeno denuncirao kolega
prof Branko Gušić, optuživši ga za ustaštvo, za što zna i tada mladi
liječnik, dr Padovan.
Život dr. Šercera spasio je dr. Šilović i jedan Rus iz Lenjingrada,
koji se zatekao u Zagrebu. Inače, nakon ovakvih denuncija, stalno
66 sam izvještavao dr. Silovića o svemu što se radi u bolnici.
 Pavelićevi otac i majka živjeli su u Dvorima kraj Zaprešića. Neko-
liko dana prije oslobođenja Zagreba, časne sestre i šef internog odje-
la, dr. Bruno Halle, pod lažnim su imenima primili te starce u bolnicu
na liječenje. Čistač kotolova u podrumu obavijestio me je, da je u pod-
rumu zgrade kožnog odjela ormar naslonjen za zatvorena vrata jed-
ne sobe. U ormaru su bile dvije noćne posude. Uz pomoć kolege sam
pomaknuo ormar i otvorio vrata. U mraku je ležalo dvoje staraca. Bili
su preplašeni. Smirio sam ih i upitao tko su. Starica je odgovorila: »Mi
smo roditelji poglavnika Pavelića.« Počeli su plakati kao djeca. Ispod
njihovih kreveta našli smo dva kovčega s rubljem. Pavelić je svojim
roditeljima za preživljavanje ostavio samo 35.000.000 kruna, što se na-
šlo u kovčezima. Sakrili smo ih da ne bi pali osvetnicima u ruke. Odlu-
čeno je da će časne sestre u bolnici na 3. katu nove zgrade današnjeg
odjela za uho, grlo i nos ustupiti sobu. Službeni organi vlasti osigurali
su stražu pred njihovom sobom. U vremenu opće oskudice, hranjeni
su vrlo dobro. Posjećivao sam ih. Tješio._Najviše su proklinjali svoju
snahu Maru i sina što ih je upropastio. Živjeli su oko 9 mjeseci u toj
sobi. U dubokoj su starosti mirno umrli. Pokopani su negdje na
Mirogoju.
Moraju se istražiti i četničke jame u Kninskoj krajini i na tromeđi.
I. PEROVIĆ: Stanovao sam u neposrednoj blizini Vojne bolnice
Salata, zapravo Sjemeništa u kojem su Nijemci osnovali svoju vojnu
bolnicu negdje 1942/43. godine. Sve škole su gotovo zauzeli Nijemci pa
i ovu u Zagrebu.
Do kraja rata u toj bolnici su bili liječeni uz Nijemce domobrani i
ustaše, a priča se da je bilo i ranjenih partizana.
Jednog dana stvorila se (negdje u svibnju 1945. dakle poslije rata,
u Zagrebu se je odvijao već gotovo normalan život), kolona od stotinu
pa i više seoskih kola, praznih, sa slamom na podu. Promatrali smo i
vidjeli kako vojnici i bolničari iznašaju i izvode ranjenike iz soba i
stavljaju ih u kola na slamu. Zatim su se kola s više ranjenika ili jed-
nim, ovisno o težini ranjenika, u vrlo dugoj koloni uputili Voćarskom,
Vončininovom, Vlaškom, Bauerovom (sadašnjoj Kraševoj) preko Kre-
šimirovog trga prema Kanalu. Pričalo se da te ranjenike odvoze u ne-
ke barake kako bi mogli smjestiti svoje ranjenike u tu bivšu, od Nije-
maca otvorenu, bolnicu. To je sve što znadem o toj bolnici i njezinim
ranjenicima. Gdje su završili ti ranjenici sa Kanala?
Što je s ranjenicima ostalih vojnih pa i civilnih bolnica u kojima je
bio velik broj ranjenika Nijemaca, domobrana, ustaša i drugih?
Bilo bi nam drago da se odgovori na ova pitanja. Drug M. Baltić je
bio u vojnoj bolnici u Vlaškoj.

67

l
REAGIRANJA
 Bilo je mudro šutjeti
ŽIVKO KUSTIĆ, glavni i odgovorni urednik »Glasa koncila«: »Ci-
jeli je narod znao za Jazovku i niz drugih, većih i manjih gubilišta, no
znao je i da je o tome mudro šutjeti. Ne mislim da se po tome Žumbe-
rak bitno razlikuje od naših drugih regija — tako je bilo poslije rata
bilo svugdje. Novi gospodari nisu bili nimalo sentimentalni. Komuni-
sti su bili beskompromisni i osobni je stav potpuno izbrisan - direkti-
vama se slijepo pokoravalo i mnogi su bili spremni ubiti one koji su
im još jučer spasili glavu.«
• Od koga ste čuli prve priče o zločinima u Sošicama?
— Prvi mi je o tome pripovjedač moj zvonar, Petar Lacković, je-
dan mali, čudan čovjek, u kojem je bila zbijena sva tragedija i pleme-
nitost žumberačke povijesti. On je pamtio naraštaje svojih djedova po-
put plemića. Svaki se Žumberčanin osjeća plemićem, posebno grkoka-
tolici, potomci profesionalnih vojnika.
To je bilo jedno od pitanja kojima sam se bavio po dolasku na
Žumberak - kako razlikovati potomke starosjedilaca, koji su rimoka-
tolici od potomaka uskoka, koji su došli prije četiri stoljeća. Oni su po-
tomci bjegunaca iz tadašnjih turskih krajeva i ovdje su postali profesi-
onalni vojnici.
Te se skupine po mentalitetu vrlo razlikuju. Recimo, nakon nekog
vremena, već sam na cesti prepoznavao ide li prema meni potomak
starosjedioca ili uskoka. Prvi, rimokatolik, već bi izdaleka, skinuo šešir
i pozdravljao: »Paljen Isus, velečasni«. A grkokatolik bi, idući prema
meni, polako dizao glavu uz pozdrav: »Dobar dan, gospone«. Dakle,
mi smo jednaki, on je plemić. Takav je bio i moj zvonar. On me upozo-
rio da se zna da su gazde u nekim kućama bili među onima koji su
ubijali kod Jazovke. No, tih je ljudi sa Žumberka proporcionalno bilo
malo.
Onda su se mjesna Partija i općinska vlast u Pribiću uznemirili.
Počeo sam naime, s vjeronaukom tamo gdje ga nikad nije bilo, tražio
sam one koji se od straha nisu vjenčali. Također sam vjenčao neke
članove Partije i ispovijedio prije smrti neke okorjele komuniste. Time
sam uznemirio duhove. Na Dan borca, najpoznatiji prvoborac došao
me je upozoriti da je nekoliko popova likvidirao i da ne bi htio da se
meni nešto zlo dogodi.
To je atmosfera apsolutne vlasti na koju je valjda taj krajiški men-
talitet navikao. Oni su, valjda, navikli čuvati individualnu slobodu u
svojoj duši i obitelji, pod stoljetnom sviješću da pravde i slobode za-
pravo nema i da je čovjek slobodan ukoliko barem malo odgurne tu
silu koja ne da živjeti. Mislim da se to treba uklopiti u povijest krvave
Krajine. Pobjeda komunista, sa svime s čime je povezana, samo je je-
dan korak dalje u razvoju te svijesti. Jame su postojale u cijeloj našoj
povijesti, istrebljivalo se bez milosti, a ovo je bio vrhunac.
• Što ste doznali o Jazovki?
— Postojala je zavjera šutnje, a ljudi nisu radoznali, osobito ne
muškarci. Imao sam drugog zvonara, koji mi je tek treće godine, kada
smo sami hodali po selima, pripovijedao svoj životni put. On je jedan
od rijetkih preživjelih hrvatskih vojnika kod Staljingrada.
U Sošicama sam mnogo čuo od Stanka Višoševića, mojeg predša-
70 snika. On je tamo bio župnik prije i poslije rata. Partizanska vojska je
u Sošicama spalila samostan naših bazilijanki i župni dvor, a u prvom
partizanskom rukovodstvu bila je Milka Kufrin. Sošice su spaljene,
dogodila se Jazovka, a župnik je, kada se vratio, saznao da je dio nje-
gove rodbine završio u jami. Približio se, pokupio brevijar i dokumen-
te bačene u grmlje. Rečeno mi je da je on to sačuvao i pohranio u ne-
kon crkvenom spremištu, no ne znam gdje.
Uz to, mojoj ženi su se povjeravale druge žene, tako da sam o Ja-
zovki znao gotovo sve, osim polazišta kamiona. Ljudi su ipak znali da
su kamioni dolazili iz pravca Karlovca. Znalo se i ono što je Jela Smi-
čiklas rekla novinarima, da je bilo malo pucnjave, a mnogo jauka.
Znalo se da se uglavnom likvidiralo čekićem, udarcem maljem u
potiljak ili da je čak mnogo živih ljudi bacano dolje. Ćulo se i to da su
ljudi bili vezani žicama u kolone i tako bacani u jamu.
• Je li se žumberačka podjela na rimokatolike i grkokatolike
odrazila u ratu na podjelu ljudi na vojnike NDH i partizane?
- Zanimljivo je da sam naknadno otkrio kako je za vrijeme rata
partizanska strana uspješnije privlačila grkokatolike, a endehazijska
strana rimokatolike. To, pak, ne stoji apsolutno, jer je_ istočni Žumbe-
rak bio istaknutije sklon hrvatskoj državi. Ali svi su Žumberčani Hr-
vati, osim nekoliko obitelji u župi Rebatovići koji se smatraju Srbima.
No, mi načelno poštujemo nacionalno opredjeljenje svakoga vjernika,
pa oni vjernici koji se deklariraju kao Srbi, nisu manje vjernici niti
manje naši.
Kada govorim o porijeklu njihova srpstva, ne dovodim u pitanje
njihovo pravo da budu Srbi, ali je činjenica da to nije srpstvo od vre-
mena doseljenja, već da je za vrijeme stare Jugoslavije, u jedno doba,
nabujala, pozivajući se na »tri prsta«, propaganda posrbljivanja. Dio
tih obitelji to je i prihvatio.
Ovih dana slavimo 460. obljetnicu useljenja prvih uskoka na Žum-
berak Iz sačuvanog dokumenta vidi se da su grupe uskoka tada useli-
le na Žumberak i dobile krajišničke privilegije. Ti su ljudi očito došli iz
južnog primorja, ispod Pelješca, a na to upućuju elementi jezika, mor-
fologije i prezimena. U tom narodu ima čak i albanskih elemenata.
Zašto to ističem? Zna se da je tamo, u 15. stoljeću djelovao jedan
mitropolit koji je sačuvao Uniju, jedinstvo s Katoličkom crkvom, tako
da su oni ovamo došli već sjedinjeni. To je važno istaknuti, jer je po-
kret unijačenja, o kojem naš zagrebački pravoslavni mitropolit voli
govoriti kao o katoličkom nasilju, izgubio na snazi čim je, po seobi Sr-
balja s Arsenijom Čarnojevićem, došla organizirana pravoslavna hije-
rarhija. Dobila je privilegije od cara, daleko veće nego grkokatolici,
što je dokaz da katolička Austrija nije nikome nametala unijačenje.
Svi su se bivši pravoslavni vratili u pravoslavne. Samo su Žuberčani
ostali grkokatolici, što je indicija da su već prije bili sjedinjeni i da ne
potiču iz Pećke partijaršije ni iz srpskog etničkog područja.
Naime, grkokatoličanstvo nameće individualnu vjersku svijest -
vjernik mora znati zašto se križa kao pravoslavni, a to nije. Biti u je-
dinstvu Katoličke crkve, a imati pojavni lik pravoslavlja, nameće jaku
svijest o posebnosti. To je zapravo onaj dragocjeni nukleus tipično hr-
vatskoga pluralizma. I zato je zaziranje od »tri prsta« silno opasno za
Hrvatsku.
Iz takve baštine, doživio sam izvanredno jedinstvo svoga naroda,
potpuno jedinstvo rimokatolika i grkokatolika. No, unatoč podjeli u
ratu o kojoj sam govorio, mislim da su se rimokatolici i grkokatolici 71
 međusobno čuvali. Nisam čuo za neke velike pokolje između samih
Žumberčana dvaju obreda.
• Svjedočenja koja smo ovih dana čuli, upućuju da je među žrtva-
ma Jazovke bilo i časnih sestara iz bolnica?
— Nažalost, tada na Žumberku nisam znao za te časne sestre, kao
što mi nisu govorili ni o ranjenicima. Izgleda da su ranjenici bili među
prvim žrtvama. Vjerojatno predstoji unutarcrkvena potraga za doku-
mentima i glasovima o tim časnim setrama, žrtvama.
• Kakav stav zauzeti prema osobama koje su sudjelovale u poko-
ljima, od kojih su neke, tvrdi se, još žive?
— Jedan je od razloga zbog kojih su se neki ljudi u prijašnjoj vla-
sti iracionalno protivili društvenim promjenama, spoznaja da među
njima ima i onih koji bi po svim važećim međunarodnim i državnim
zakonima trebali odgovarati za ratne zločine. Kao svećenik i kršćanin
ne mislim da je najvažnije suditi. Država će prema svojim mjerilima
morati obavljati svoju dužnost, no trebalo bi se čuvati svakog osveći-
vanja.
Uopće nije zanimljivo pronaći krivce. Ti ljudi su već podnijeli te-
šku kaznu, mnogi od onih koji su ubijali bolovali su godinama poslije
rata od one poznate partizanske »živčanice«. Impresioniran sam mi-
šlju kako je teško ljudima koji su u mladosti mislili da će promijeniti
svijet, a sada doživljavaju, što god mislili i tješili se poput Jakova Bla-
ževića, smrt svoga boga. Ne znam koliko mora biti strašno doživjeti
padanje vrijednosti kojima su mnogi posvetili živote. Držim da bi u
smislu duboke humane potresenosti, tim ljudima trebalo omogućiti
da im prije svega sudi povijesna istina i Božja milosrdna pravda. Ka-
ko možeš tražiti veću kaznu od svijesti o vlastitom životu kao proma-
šaju? Treba, međutim, označiti stvari kako bi se znala istina.
Otkriće Jazovke, po svemu je jedan Božji dar providnosti u ovom
trenutku hrvatske povijesti. Ne zato da bismo isticanjem partizanskih
zločina prekrili ustaške, četničke, njemačke... Ta nas spoznaja mora
dovesti do istine da ni naša braća Srbi nemaju pravo koristiti Jaseno-
vac za stalan pritisak na hrvatsku savjest, a ni četnički se pokolji ne bi
trebali upotrebljavati za takve pritiske na srpsku savjest. Treba dobiti
opću sliku - nijedan narod nije genocidan, bilo je zločinaca u svim
narodima. Nažalost, teško je izbjeći zaključak da su zločini partizan-
skih pobjednika teži od drugih, jer su počinjeni nakon proglašenja mi-
ra, kada su već imali potpunu kontrolu nad svime.
Očito je da je bezbožni komunizam na djelu pokazao da mu čov-
jek ne znači ništa i da se može služiti vlašću za sustavno uništavanje.
Neka svijet zna da ovdje nisu ubijali samo ustaše i četnici, već, čini se,
najsustavnije — partizani. Nakon svega, potomci svih žrtava i krvnika
moraju zajedno graditi novu budućnost.

Znao sam za Dazovku

Dr. IVAN CESAR, potpredsjednik Hrvatske kršćansko demokrat-
ske stranke:
»Stradanje hrvatske vojske i civilnog stanovništva, koje se povla-
72 čilo kada je hrvatska vlada napuštala Hrvatsku, nešto je što nikad u
našoj povijesti nije bilo do kraja raščišćeno. Postojale su neke činjeni-
ce, a mene je već kao studenta zanimalo kako to da pri povlačenju
jedne vlade i »kvislinga« nije srušen Zagreb? Kako to da, ako su to
izdajice svoga naroda, nisu srušili centre kulture, industrije itd. To je
mene nagnalo na razmišljanje da vjerojatno oni podaci koje imamo o
tim ljudima nisu potpuni, nisu točni. Za svoga boravka u Njemačkoj,
imao sam sreću da upoznam neke značajne ljude, jer sam naime od
1969. do 1973. godine predavao na Filozofskom fakultetu u Munchenu.
Tamo sam čitao časopise koje je izdavala tadašnja politička emigraci-
ja. Razgovarao sam s ljudima poput prof. Krunoslava Draganovića te
poznatog svećenika Vilima Cecelje koji je doživio događaje kod Ble-
iburga. Kako je Cecelja moj rođak, on me je prvi odveo na Bleiburško
polje, gdje sam mogao razgovarati s očevicima još sedamdesetih godi-
na. Tada sam razgovarao još s nekim ljudima koji su preživjeli ble-
iburšku tragediju, a imao sam na raspolaganju arhivu velečasnog
Cecelje.«
• U to vrijeme niste znali za Sošice i jamu Jazovku?
— U to vrijeme mi je prvi put jamu u Sošicama spomenuo prof.
Draganović. Rekao da je to najzanimljivija takva jama na potezu od
Celja, u kojima su masovne grobnice hrvatskoga pučanstva. Pogrešno
je reći samo hrvatskih vojnika, jer bili su tu civili, djeca, žene... i časni-
ci hrvatske vojske koji se nisu htjeli predati, što se, također, s vojnog
stajališta, vojne etike, vojnih pravila, mora prihvatiti kao određena
vrijednost. Nakon razgovora s prof. Draganovićem neprekidno sam
razmišljao kako doći do te jame. Znao sam gdje su Sošice — bio sam u
njima prije sedam godina prvi put.
• Vidjeli ste tada jamu?
— Ne, nisam došao do nje jer mi ju nitko nije htio pokazati. Poku-
šao sam tada razgovarati sa svećenicima, ali ni od njih nisam uspio
dobiti nikakvu informaciju. Vidio sam da sam naišao na strašan zid.
Međutim, na licima svakoga od mještana, vidio sam strah koji mi je
potvrđivao istinu o postojanju te jame. U međuvremenu se i prof. Dra-
ganović vratio u domovinu, a kako je strašno teško bilo stupiti u kon-
takt s njim, uspio sam ga jednom prilikom susresti u sakristiji prije
mise i tada mi je rekao: »Dignite ruke od toga«.
• Što mislite zašto vam je on to rekao?
— Mislim da je cijela stvar bila pod strogom kontrolom i da je na
savjesti mnogih, tada vodećih političara bila ta jama. Ne znam koliko
je to bilo svjesno stanje, ali je očito da je vladao opći strah i da je po-
stojala mogućnost da ljudi koji o tome nešto znaju, sami sebi potpišu
smrtnu presudu.
• Je li netko stradao zbog same činjenice da zna istinu?
— Mislim da moram spomenuti jednu osobu. To je Bruno Bušić.
On je bio čovjek koji je prvi u domovini počeo pisati o hrvatskim žr-
tvama, jer se kod nas do tada pisalo samo o žrtvama fašističkog tero-
ra, koje ja ne niječem, jer i te su žrtve postojale, ali on je prvi pisao o
žrtvama hrvatskoga naroda — žrtvama partizana. On je sa mnom ta-
kođer razgovarao o toj jami godinu-dvije prije svoje tragične smrti.
Tada smo dogovarali da bismo s nekim stranim novinarima mogli to
ispitati. Interes tih novinara bio je velik, ali su i oni morali poštivati
neka pravila, a to znači i službeni protokol za takve stvari. Mi nismo
mogli pristati na onaj drugi način — ilegalni. Htjeli smo ispitati sve
takve slučajeve, ali nas je smrt Brune Bušića preduhitrila. To sam do-
živio kao najveći zločin. 73
 • Kako ste Vi, koji ste znali za Jazovku i koji ste kao redovni pro-
fesor na Fakultetu morali studentima objašnjavati književnu stranu
Goranove »Jame«, u sebi lomili to ideološko licemjerje koje je dozvo-
ljavalo samo jednu interpretaciju književnog djela?
— Promatranje onoga što smo nalazili u udžbenicima, te onoga
što se, pogotovo povodom Dana borca, govorilo i isticalo o velikom
broju žrtava koje su se kroz Goranovu »Jamu)pripisivale samo jednoj
strani, natjeralo me je na razmišljanja o žrtvama druge strane. Gora-
nova »Jama« je zapravo poema o jami koju ste vi novinari ovih dana
otkrili. I moram vam reći da kada sam »Jamu)čitao još u svojim gim-
nazijskim danima, dočaravali su mi ju tako — kao strahote koje su po-
činili ustaše, a kasnije, tumačeći ju kao predavač, čitao sam je drukči-
je. Možete zamisliti da su mi misli, unatrag petnaestak godina otkako
znam za jamu u Sošicama, čitajući Goranovu poemu uvijek bile
usmjerene toj jami.
• Otkriće Jazovke i stravični prizori u njoj potresli su mnoge koji
su do sada vjerovali da su takve stvari mogli činiti samo oni drugi, oni
koje se uvijek nazivalo neprijateljima. Do čega će ti potresi u glavama
dovesti?
— Iako se radi o strahoti koja je potresla ljude, tu potresenost tre-
ba smiriti u sebi i vidjeti koja je korist od toga. Mislim da je jedina ko-
rist proširivanje istine, a kada čovjek dođe barem do djelomične istine
on, ujedno, izgrađuje i svoj odnos prema onome što je bilo. Zataškava-
nje istine je zataškavanje činjenica koje postaje vrlo opasno jer se
stvaraju tzv. rupe. Ako hoćete, ovo što ste otkrili su jame, a u psiholo-
škom smislu stvorene su rupe koje ne mogu stvoriti mir. One stvaraju
strah koji blokira razmišljanje, a kada je ono blokirano tada se stvara
drugo — mržnja. Otkriće tajne Jazovke zapravo je omogućilo osvje-
tljenje jedne epohe. Da se sada, nakon 45 godina, čovjek oslobodi i da
dođemo, u krajnjoj liniji, do takozvanog nacionalnog pomirenja.
• Kako vaša stranka gleda na otkrivanje Jazovke?
— Hrvatska kršćanska demokratska stranka i svi njeni članovi
itekako pozdravljaju otkrivanje svega što se zbilo u povijesti hrvatsko-
ga naroda, jer narod koji ne poznaje svoju povijest ne zna cijeniti ni
svoju sadašnjost. Tragedija je bila u tome što smo posljednjih 45 godi-
na, dakle pola stoljeća, bili odgajani u jednom potpuno krivom prav-
cu. Zapravo se svjesno stvarao kompleks da su Hrvati genocidan na-
rod. Kada je netko jedanput to u sebe ugradio, ni svom hrvatstvu nije
mogao pravilno prići. Jer, hrvatstvo je nešto samo po sebi jasno i biti
Hrvat jest povijesna, kulturna i konačno, osobna činjenica. Međutim,
ako se hrvatska povijest prikazivala ovako kao što se do sada prikazi-
vala, ljude je katkada hvatao strah pri pitanju što je to hrvatstvo. Jer,
ono se ponajčešće vezivalo uz klanje, ustaštvo, a čak je i o tom usta-
štvu otkrivana samo jedna dimenzija.
• Mnoge stvari se nisu mogle ili nisu htjele znati. Istina o Jazovki
je samo dijelić istine u mozaiku mnogih stratišta na kojima su stradali
pripadnici poražene vojske i puka koji se s njom povlačio prema save-
zničkim linijama. Kako će otkriće sošičke tajne utjecati na daljnja
istraživanja ne tako davne hrvatske povijesti?
— Sošičko otkriće proširilo je mogućnosti ljudskog saznanja, jer
svako je novo saznanje podloga novog oblika djelovanja, i to je ono
što mi sada očekujemo - da to djelovanje nipošto ne može uključivati
bilo kakvu osvetu. To govorim i kao predstavnik HKDS, jer mi u našoj
74 deklaraciji naglašavamo oprost. U stvari vrhunac demokracije je
oprost. Oprostiti, ali ne i prijeći preko činjenica. Njih treba ugraditi u
sistem praštanja. Samo kada raspolažemo činjenicama, možemo i
upozoriti da se ono što je bilo, više nikada ne smije ponoviti.
• Hrvatski Sabor se obavezao oformiti jednu ili više komisija, ko-
je će rasvijetliti te povijesne rupe u sjećanju hrvatskog naroda. Reče-
no je da će komisija ili komisije u što skorije vrijeme obavijestiti jav-
nost o činjenicama koje sazna. Tko bi sve, prema Vašem mišljenju, tre-
bao ući u tu komisiju?
• Ta komisija ne bi trebala biti jednostranačka, već bi u njoj tre-
bali biti pripadnici svih demokratskih stranaka u Hrvatskoj. Naravno
i komunisti, jer mislim da među sadašnjim reformiranim komunisti-
ma ima onih koji su sada šokirani. I oni su rezultat jednog odgoja. Ka-
da je nedavno Boris Malada izjavio da su Sošice zabuna, što je mene
zgrozilo, tu sam njegovu rečenicu pokušao shvatiti i kao rezultat tog
odgoja. Zato i mislim da će otkriće Jazovke unutar komunističkih re-
dova dovesti do pročišćavanja i dubokog razmišljanja nad poviješću.
Također smatram da u toj komisiji moraju biti predstavnici svih stra-
naka kako bi se svi oni suočili s tom činjenicom.
• S pravne strane, takav zločin nikad ne zastarijeva. Da li će re-
zultati istrage saborske komisije biti i osnova za pokretanje pravnog
postupka prema počiniocima masakra u Sošicama?
— Krivce valja pronaći i osuditi jer krivica treba biti kažnjena.
Kazna postoji radi zaštite društva i opomene onima koji bi tako nešto
mogli ponoviti. Dakle, da se to nikada više ne bi ponovilo, uključujem i
kaznu koja bi bila opomena, i samo s tog stajališta zastupam kaznu. I
zato se ovdje moraju pokrenuti sudski procesi jer to nije zastarjelo, bi-
lo koga se ticalo. Do bilo kojih imena došli, treba ići do kraja. I samo
poslije toga slijedi oprost.

Nisam naredio likvidaciju

MARKO BELINIĆ, Komesar Druge operativne zone i komandant
žumberačke zone: »Nisam naredio likvidaciju zarobljenih ustaša i do-
mobrana niti sam joj prisustvovao. To je naredio Mjesni odbor na čelu
s Juricom Draušnikom te Marijanom Badelom, koji je vodio istragu.
Bilo je zarobljeno oko 400 neprijatelja, a osudili smo 192 ustaška vojni-
ka i 26 domobrana. Osudili smo one koji su bili palikuće i koljači.
Primjerice, 1942. u selu Planina ustaše su zaklale više od stotinu naših
ranjenika. Nije stoga čudno što ih je narod htio linčovati, ali mi to ni-
smo dozvolili, već smo im sudili. Svako je ubijanje barbarstvo i upravo
zato što sam kao ilegalac na zagrebačkoj policiji osjetio što je to nasi-
lje, nisam dozvolio da se zarobljenici linčuju.
Cijelo to razdoblje rata je maglovito! S današnjeg gledišta ne mo-
že se shvatiti što se sve u ratu događalo. Posve je jasno da smo mi na-
padali i da smo se branili od neprijatelja.
Nije točno, a tako je glasila i jedna od četiriju optužbi na osnovu
kojih je suđeno Andriji Artukoviću, da je po njegovu nalogu početkom
1943. zarobljeno i mučki ubijeno nekoliko stotina partizana u jednom
dvorcu u blizini Samobora. Naime, kao politički komesar koji je na
Žumberku djelovao do sredine 1943. godine, pouzdano tvrdim da u 75
 tom razdoblju ni jedan partizan nije bio zarobljen. Poginulo je dosta
naših boraca, ali zarobljenih nije bilo«. Likvidacije zarobljenika u So-
šicama ne počinju krajem rata, već ih je bilo i prije, a sasvim je sigur-
no da je grupa oko 200 ustaša i domobrana, koji su početkom 1943. za-
robljeni nakon bitke kod Krašića, pogubljena u tom žumberačkom se-
lu. Iako u izvještaju koji je Marko Belinić uputio Glavnom štabu piše
da su zarobljenici likvidirani po zahtjevu naroda, Belinić dodaje da je
do toga došlo po naredbi mjesnog partizanskog ogranka, te da se on u
to vrijeme nalazio u nekoliko kilometara udaljenom selu Kunčani.

Pod komandom studentice

MILAN VRANEŠIĆ, dekan žumberačkog grkokatoličkog dekana-
ta:
Želio bih nešto reći o problemu linča kojeg spominje Marko Beli-
nić. Kroz 15 godina svoga svećeničkog rada prošao sam gotovo sve
žumberačke župe, rimokatoličke i grkokatoličke, gotovo svaku kuću i
pričao sa svim ljudima. Ljudi su mi govorili, pogotovo stare majke:
»Velečasni, 1943. smo stvarno bili ogorčeni. Kordunaši su došli, poku-
pili su djecu, sinove od 16,17 godina, dali su im puške i navečer ih nat-
jerali na juriš na Krašić ili Kalje. Poginuli su. Drugi, treći dan, kada su
se njihovi leševi već počeli raspadati, odnijeli smo ih u naprtnim koša-
rama kući i pokopali«.
To je bila gorčina, ali poznavajući žumberački narod ne mogu vje-
rovati da su bili za linč, jer je riječ linč sama po sebi grozna. I treba
razlikovati linč od gorčine i razočaranja zbog gubitka svoga djeteta.
U Sošicama su dvije crkve, partizanska kosturnica (90 posto žum-
beračke djece), ali u Jazovki se nije smjelo pričati. I ako poštivamo
ostatke te djece, onda bi trebalo to obilježiti i za ove žrtve.
Pokolj partizanskih ranjenika u selu Planini? Znamo iz provjere-
nih izvora da su prvo ubijena petorica žumberačkih mladića iz župe
Grabar (zapisano u »Službenom vjesniku« križevačke biskupije). Ubi-
jeni su krampovima pokraj sela Planine, pod komandom mlade stu-
dentice agronomije iz Okića. Trebalo je Grabar izazvati da se opredi-
jeli za drugu stranu. Budući je iz Grabra bio jedan Pavelićev povrat-
nik, organizirao je kaznenu ekspediciju, partizani su se povukli,
ostavili ranjenike u planini, gdje su ih ustaše likvidirali. Tamo je u jed-
noj jami postavljen spomenik žrtvama. Udaljenost od Jazovke je 30 ki-
lometara i u to vrijeme put je bio gotovo neprohodan jer je bilo raznih
vojnih jedinica.
Žumberčanima nije bilo ni do kakve politike. Čekali su na miru
da prođe rat. Malo je bilo dobrovoljaca za vojsku.
Belinić prebacuje vrući krumpir u ruke Žumberčana. Ako kaže da
se ne zna tko je izvršio egzekuciju i gdje, znači da svjesno prikriva isti-
nu koju je kao komesar morao znati. Štiteći svoje prijatelje, on ovako
prebacuje krivnju na narod Žumberka.
Predlažem da se u Sošicama, budući je bilo mnogo ranjenika i
76 stradalnika, sagradi humanitarna ustanova.
Hrabro planinarenje
Čitam danas 3. srpnja u Vašem listu hrabro »planinarenje« Vaših
novinara do dna Jazovke, da bi slikali sve ono što su tamo vidjeli i do-
živjeli »Na dnu Jeze«, ostavivši»četiri svijeće da dogore2). Vidim da
imate stručne i fizičke snage, Ijude-novinare za takve podvige. Da se
još više pročujete i posvetite istraživanju jama i zapalite stotine svije-
ćica, nudim Vam žive ljude koji će Vaše saradnike provesi u Lici do
više jama »bezdanki«, gdje je katolički svećenik i veliki ličnko-krbav-
ski župan Bujanović »pohranio« desetine hiljada žena, majki i djece,
muškaraca pretežno Srba, sa velikim brojem Hrvata, naročito komu-
nista.
Vidim da se i »Vjesnik« od 3. srpnja 90. uzbudio što je Žumberak
konačno progovorio i da njegova »Vjesnikova ekipa nastavlja istra-
gu«. Savjetujem im da to protegnu i na magistrali Jadovno-Jasenovac.
Da bi me još više taj »Vjesnik« zbunio, odnosno otvorio mi oči i dao
dokaze tko je i što je, gledam na naslovnoj strani sliku »poglavnikovog
doglavnika«. To je neukusno prema poglavniku (A. Paveliću). Usto još
na istoj strani velikim naslovima »Albanci proglasili Kosovo republi-
ku«, »Slovenija putem Litve«, itd. Pitam ih kuda će sutra krenuti sa Hr-
vatskom? Kada će joj kat. svećenik Živko Kustić otpjevati »Requiem«.
Stojim vam na usluzi
Blažević Jakov
P. S. — Za te ste jame znali odavno, ali valjda zbog »neimanja pla-
ninara«, ne istražiste ih.

Da sam ta studentica
U »Vjesniku« od 8. srpnja 1990. Živko Kustić, otkrivajući »zavjesu
šutnje«, govori:
»Partizanska vojska je u Sošicama spalila samostan naših bazili-
janki i župni dvor, a u prvom partizanskom rukovodstvu bila je Milka
Kufrin. Sošice su spaljene i dogodila se Jazovka. Znalo se da se likvidi-
ralo čekićem, udarcem u potiljak ili da je mnogo živih ljudi bačeno
dolje...«.
Gospodina Živka Kustića upućujem da u knjigama »Sjeveroza-
padna Hrvatska u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941-1945 — građa«
pročita naše i neprijateljske dokumente iz tog vremena.
1. U knjizi broj 3, dokument 60, u izvještaju zapovjedništva Prve
oružničke pukovnije Vrhovnom oružničkom zapovjedništvu NDH sto-
ji: »2. 08. o.g. skupina naoružanih partizana s talijanskog područja do-
šla je u selo Sošice, kotara Jastrebarsko. Od općinskog bilježnika za-
htijevala je da otpečati sve mlinove, pa kada je on to odbio, sami su
sve mlinove otpečatili i mlinarima naložili da moraju obavljati melja-
vu za narod. Istom prilikom partizani su došli u samostan časnih se-
stara i tamo našli župnika iz sela Pribića koga su sobom odveli, ali su
ga nakon kratkog vremena pustili sa prijetnjom da se ne smije baviti
politikom, a misu može u crkvi služiti«. 77
 Zapovjednik potpukovnik Emil Duffek.
2. U knjizi broj 3, dokument 171, u izvještaju Glavnog štaba NOP
odreda Hrvatske piše slijedeće: »24. 09. 1942. godine izvršena je akcija
na neprijateljsku posadu u Sošicama, gdje je bilo 40 žandara. Neprija-
telj je bio iznenađen napadom po danu te se brzo predao. Zarobljeno
je 40_ žandara«.
Šire objašnjenje te akcije, na koje se taj dokument i poziva, objav-
ljeno je u zborniku Vojno-historijskog instituta, tom V, knjiga 8, doku-
ment 37, u izvještaju Štaba bataljona Josipa Krasa: »40 žandara bilo je
smješteno u školi i dječjem skloništu časnih sestara, gdje su zazidavali
prozore te je bilo nužno razoružati posadu i razoriti zgradu kako se
neprijatelj ne bi utvrdio u Sošicama. Neprijatelj nije očekivao napad
po danu. Zarobljeno je 40 žandara, od kojih je jedan ranjen u glavu, a
na našoj strani su dva lakše ranjena. Svi su zarobljeni pušteni kuća-
ma. Među njima je bilo 20 ustaša pripremne bojne u domobranskim
uniformama. Svučeni su pred strojem i pred narodom, s objašnjenjem
da su prevareni te su pozvani da više ne stupaju u neprijateljske redo-
ve, što su s odobravanjem obećali«.
Gospodine Kustiću! Do konca 1942, dokad sam bila na Žumberku
borac, komesar čete te potkraj i član OK KPH za Žumberak i Pokuplje,
a ni kasnije, nikada i nigdje nije bilo progona svećenika. Naš je pokret
bio širok, narodno-oslobodilački, antifašistički, s najplemenitijim cilje-
vima, kao što su sloboda i bolji život za sve i s najhumanijim mogućim
metodama borbe. Pogledajte datume kada je zapaljen samostan i žup-
ni dvor u Sošicama. Bilo je to 24. rujna 1942, po povratku bataljona Jo-
sipa Krasa i Krškog odreda iz Slovenije, a neposredno poslije ofanzi-
ve i strašnih zločina ustaša po žumberačkim selima. Puštanje svih 40
žandara, i među njima 20 ustaša pripremne bojne, u toj je situaciji naj-
plemenitiji ljudski čin. Partizani se nigdje i nikada nisu skrivali iza zi-
dova samostana i penjali na crkvene tornjeve da ih ne bi izložili raza-
ranju u borbama s neprijateljem. Pitam Vas, zar ne znate da su ustaše
spalili Sošice? Pitam Vas, kao svećenika, jeste li održali misu zadušni-
cu za Karla Ivančica, katoličkog biskupa župe Oštre kojeg su ustaše
doveli u Sošice, polili benzinom i zapalili? Jeste li održali misu zadu-
šnicu za ranjene partizane i partizanke koje je u Sošicama 1944. pokla-
la Bijela garda. Da ste pravi katolik, bojali biste se boga i pakla, u ko-
jem ćete gorjeti za laži i mržnju koju šijete i zlo u koje kao pastir vodi-
te svoje ovce.
3. Gospodina Milana Vranešića, dekana žumberačkog Grkokato-
ličkog dekanata, koji u »Vjesniku« od 12. srpnja kaže: »Pokolj partizan-
skih ranjenika u selu Planini. Imamo provjerene izvore da su prvo
ubijena petorica žumberačkih mladića iz župe Grabar (zapisano u
»Službenom vjesniku« Križevačke biskupije). Ubijeni su krampovima
pokraj sela Planine, pod komandom mlade studentice agronomije iz
Okića. Budući da je iz Graba bio jedan Pavelićev povratnik, organizi-
rao je kaznenu ekspediciju, partizani su se povukli i ostavili ranjenike
u^planini gdje su ih ustaše likvidirali«, upućujem da pogleda knjigu
»Žumberačka NOV brigada«. Tu se, na osnovu ustaških dokumenata,
vidi da je velika ofanziva na Žumberku počela 13. rujna 1942. Dogovo-
rena je kod vojskovođe viteza Slavka Kvaternika, u prisustvu Rukavi-
ne, Herakovića, Jure Francetića i Ante Moškova, s planom da se parti-
zani opkole u rajonu Pečno i unište. Dogovoreno je koja će se sela spa-
liti i unišititi, a za odrasle muškarace iz tih sela osnovan je sabirni
78 logor u Samoboru. Trinaesta ustaška bojna u selu Priseki napala je
partizansku bolnicu, ubila dr Stanka Ćrnelića, dvojicu bolničara, de-
set teških ranjenika, 18 stražara i šest mještana Prisjeke. U selu Cero-
vica, prema ustaškom izvještaju, evakuiran je 31 muškarac, 36 žena i
67 djece. Iz Pečna i okolnih sela evakuirano je 46 muškaraca... Prema
Rukavini, izvidnici su odmah strijeljali oko 40 muškaraca, dok je voj-
ska spalila i potpuno uništila sela Prisjeku, Cerovicu, Osunju i Duriće.
U selu Planini pobili su gotovo sve muškarce, a selo zapalili. U sabirni
logor u Samoboru upućeno je 99 osoba, od kojih je, prema Rukavini,
oko 25 strijeljano, a ostali su poslani u logor. U toj akciji »čišćenja
Žumberka« po selima je pronađeno 312 djece koju su partizani odveli
iz logora iz Jaske, prije napada na to mjesto. (Opaska M.K. — djecu iz
logora u Jaski 4. kordunaška brigada uspjela je dopremiti na Žumbe-
rak i rasporediti po selima. Kako je trajala ofanziva, borci su se uspje-
li probiti preko Slavonije za Kordun sa 720 djece koja su se mogla kre-
tati. Bolesna i iznemogla djeca ostavljana su po selima.)
Već 28. oktobra počinje koordinirana ofanziva oko 15.000 Talijana,
belogardejaca, ustaša i Nijemaca na području Žumberka i Gorjanaca.
Poslije teških borbi, opkoljeni sa svih strana, 1. proleterski bataljon,
bataljon Josipa Krasa i jedna četa Krškog odreda, sabijeni na vrhu Sv.
Gere, uspijevaju se noću s 37 teških i lakih ranjenika, među kojima su
Ante Banina i Dušan Pekić, probiti kod Budinjaka i odatle preko ceste
i pruge Zagreb-Karlovac, zatim preko Kupe u Sjeničak, gdje je 7. stu-
denog 1942. osnovana 13. proleterska brigada. Mjesec i po dana poslije
povratka na Žumberak, oslobodili su Krašić zajedno s 4. korduna-
škom.
Vi, gospodine Vranešiću, za zločine ustaša okrivljujete partizane i
tvrdite da su ti zločini izazvani surovim ubojstvom petorice mladića iz
Grabra pod komandom mlade studentice agronomije iz Okića. A ta
sam studentica ja. Vi biste, kao dekan Grkokatoličkog dekanata, mo-
rali znati da je širenje takvih laži poziv na krstaški rat protiv boraca
narodnooslobodilačkog rata, koji su za svoj narod, za svoju domovinu
dali sve što su mogli i obranili opstanak i čast hrvatskog naroda na
ovom našem tlu.
Strašna ustaška ofanziva na Žumberak u septembru 1942. bila je
osveta Pavelića i NDH što se ustanak i NOB nezadrživo širio ovdje, u
čistom hrvatskom kraju, u neposrednoj okolici Zagreba.
Milka Kufrin

Partizani nisu ubijali djecu

DARA JANEKOVIĆ: »U Zagrebu je prije nekoliko dana, a prema
Tuđmanovoj direktivi, već stvorena organizacija hrvatskih ratnih ve-
terana koja bi trebala da okuplja sve one što su se borili za Hrvatsku, i
fašiste i antifašiste zajedno. Čini se sve kako bi se u očima mladih ge-
neracija kompromitirala i obezvrijedila narodooslobodilačka borba i
njezin voda Josip Broz Tito, pa čak i da se kao genocidni označe parti-
zani, a ne ustaše. Sve to u svrhu kampanje za usvajanje amandmana
na hrvatski Ustav, i to onakvih kakve je zamislio predsjednik saborske
Komisije za Ustav i potpredsjednik Sabora gospodin Seks. Tome bi
trebalo da posluže i demonstracije s jamom Jazovka. 79
 Prekopavanjem i iskopavanjem kostiju iz jama koje su izmislili i
koristili ustaški krvnici, a kojih je na stotine diljem Hrvatske, neofaši-
sti, ne ustaše, danas pokušavaju lažima i obmanama uvjeriti javnost u
to kako su i partizani bili genocidni i kako su oni ubijali djecu i časne
sestre. Nikada partizani nisu ubijali djecu, već su ih spašavali iz ruku
ustaških krvnika. Zna se dobro tko je otimao kozaračku i drugu djecu
s majčinih grudi i otpremao ih u koncentracione logore. Među tim lo-
gorima bio je i stravični dječji koncentracioni logor Jastrebarsko, koji
se nalazi u kraju gdje je jama Jazovka i tko zna koje još.
Veoma je dobro poznato, ne samo hrvatskoj već i jugoslavenskoj
javnosti, da su partizani oslobodili djecu iz tog logora gdje su na naj-
svirepiji način ubijana u prisustvu i uz asistenciju časnih sestara i nji-
hove voditeljice. Postoje fotografije o zlodjelima ustaša nad tom dje-
com. I brošura koju smo mi objavili nakon oslobođenja djece iz logo-
ra, a pod naslovom »Djeca u žici«. U Jastrebarskom postoji muzej
posvećen dječjim patnjama u tom logoru i stradanjima djece u usta-
škoj endehaziji. Mnogo bi mogle reći brojne zagrebačke obitelji, divne
hrvatske porodice koje su spašavale srpsku djecu iz kandži fašista,
krile ih i čuvale do oslobođenja zemlje, a mnoge i usvojile.

REKLI SU:
BOZO KOVAČEVIĆ, Hrvatska socijalno-liberalna stranka: Upu-
ćujući svoga člana Branka Mulića, koji je svoja stravična svjedočenja
najprije predao ogranku HSLS-a Novi Zagreb, da sa svime upozna
najširu javnost putem lista »Vjesnik«, HSLS želi pripomoći razotkriva-
nju zbivanja koja su tajno opteretila poslijeratnu hrvatsku povijest.
Držimo da ne bi smjela postojati ni jedna tajna o zločinima bilo koje
strane u građanskom ratu 1941-45. Isto tako držimo da nema takvih
okolnosti ili tako visokog cilja, kojim bi se mogao opravdati masovni
zločin o kojem svjedoči žumberačko stratište. U skladu s međunarod-
nim normama koje sankcioniraju zločine protiv čovječanstva, trebat
će suditi i krivcima za ovo nedjelo kada budu otkriveni. Naglašavamo
međutim, da ovo otkriće ili nalazi istrage nipošto ne bi smjeli biti po-
vod revanšističkim ideologijskim i političkim obračunima. Tek osmi-
šljena politika općenacionalnog pomirenja, kakvu će, vjerujemo, pro-
voditi novoustoličena hrvatska vlast, omogućit će da se rasvjetle poči-
njeni zločini i da se takvi zločini više nikad ne dogode«, zaključio je
Kovačević.
IVAN VEKIĆ, Predsjednik DPV Sabora: -Nikada mi nije bilo teže
govoriti kao danas na ovome mjestu. Mi smo prva grupa Hrvata koja
će se s ovoga mjesta vratiti živa. Mi smo jedini koji ćemo pod svojim
znamenjima, pod svojim zastavama, s tugom u srcu i ljubavi za svoje
bližnje i pokojne otići odavde. Dajte suzama maha, jer ovdje leže oni
koje nitko nije oplakao kad su odlazili s ovoga svijeta. Oni nisu pobije-
đeni, oni su namamljeni. Pobjednik je rekao da će postupati pravedno.
Pobjednik je varao kad je tvrdio da svakoga čeka pravedan sud. Po-
bjednik je postupio ne kao pobjednik, već kao zločinac prema žrtvi.
Ovo što se ovdje zbilo nije se zbilo u zamahu ratničke igre, kad bi se
neke stvari mogle razumjeti i oprostiti. Ovo što se ovdje zbilo promi-
šljeno je davno ranije, prije početka 1943. i prvih 300 zarobljenika. Zato
to nema nikakve veze s pobjedom i ničim se ne može pravdati. Uosta-
80 lom od koga su ovi ovdje pobijeđeni? U kojoj su bici sudjelovala nevi-
Powered by TCPDF (www.tcpdf.org)
na djeca, časne sestre, težaci i sirotinja? Gdje su to ustali oni oruža-
nom rukom na bilo koga?
Ako Evropa i svijet ne vjeruju našim riječima i zakletvama, poka-
zat ćemo im kosti, jame, ulaze u jame, dokumente, brojeve. Da vidimo
hoće li onda Evropa povjerovati onima koji u Evropu lansiraju vijesti
o hrvatskoj genocidnosti. I što je s onima koji su ovo učinili? Pravo je
naroda da odluči što će s kim, ali neka upamte samo jedno i jedino, da
znamo za ovo i da znamo za njih! Nitko se nije sakrio i nitko se sakriti
neće, ne od naše osvete, jer mi se svetiti ne mislimo, nego od našeg
prezira i od naše se mržnje nitko neće sakriti. A onima koji misle da
na ovakav način, na koji su već jedanput porazgovorili s hrvatskim
narodom, mogu još koji put porazgovoriti, jasna i glasna vaša i moja
poruka: Nikada više! Više nismo ni na politički ni na koji drugi način
naivni. I nije vas put iz istočne Hrvatske ovamo doveo da čujete osvet-
ničku riječ, nego da oplačete svoje mrtve. Tko nam to može zabrani-
ti?«
DRAŽEN BUDIŠA, Hrvatska socijalno liberalna stranka: Otkriva-
nje jame s kostima brojnih žrtava stravičnog zločina, koji je počinio
poslijeratni režim u selu Sošicama na Žumberačkoj gori, zaprepastilo
je našu i svjetsku javnost. Treba ispitati sve okolnosti počinjenog zloči-
na i utvrditi tko su bili naredbodavci i počinitelji tih masovnih uboj-
stava. Mjesto zločina treba dostojno obilježiti.
HSLS predlaže da se na jednom lokalitetu između masovnih
grobnica, jame Jadovno i jame Jazovke u Sošicama, podigne spome-
nik svim ratnim i poratnim žrtvama, bez obzira na kojoj su strani stra-
dale i od čije ruke. Neka podsjeća na tragediju građanskog rata, neka
bude znamen želje današnjih naraštaja da žive u miru i slobodi, težnje
da se jednom zauvijek nadvise one ideologije i oni društveni sustavi
koji su iza sebe ostavili masovne grobnice.
VITO ČESMADŽISKI, Radikalno udruženje za Sjedinjene evrop-
ske države: Za radikale to nije ništa novo. Već prije deset godina u Tr-
stu su predstavnici stranke počeli polagati cvijeće na ulaze jama u ko-
jima leže kosturi ratnih i poratnih žrtava. Kasnije su im se pridružili i
talijanski komunisti i to je prešlo u tradiciju. Bili smo među prvima
koji smo glasno objavili da postoje i masovne grobnice u kojima leže
žrtve one »druge strane«. Samo u našim krajevima to je nešto novo.
Rat je uvijek tragedija, to je već izlizana fraza, ali današnjim se gene-
racijama sve to zbog udaljenosti čini akademskim pitanjem.
DRAGO KASTRATOVIĆ, Socijal-demokratska stranka Hrvatske:
U ovoj zemlji mnogo se patilo i umiralo, za neka stratišta i jame tek
sada saznajemo. I već je postao običaj da se o tim jezivim otkrićima
govori kao o nekakvom povodu za pozive na pamćenje i opraštanje. *"
Sve te strahote jeziva su poruka i povijesni povod za ljudska dimenzi-
oniranja onoga što je ostalo za nama, za gradnju demokratskih i hu-
manističkih odnosa koji su zapravo već plaćeni najstrašnijim žrtva-
ma. Sve one koji su za te patnje i umiranja najizvorniji krivci, vrijeme
će neminovno izvesti pred sud povijesti.
IVAN CESAR, Hrvatska kršćansko-demokratska stranka: Ovo što
je sada iznio »Vjesnik«, znak je profesionalne zrelosti novinara, a to je
ono što smo željeli. Za mene osobno, ovo otkriće nije tajna, jer sam
pročitao radove profesora Dragančića i nekoliko radova objavljeni-
hprije nekoliko godina u »Hrvatskoj reviji«.
Čestitam novinarima »Vjesnika«, ne samo na otkriću kolektivne
grobnice, već i na načinu prezentacije. Koliko god strahota te jame bi- 89
 la velika, ona nipošto ne bi trebala biti izvor bilo kakve osvete, nego
povod da se još jedanput ispita, i to znanstveno i temeljito, naša pro-
šlost, jer se samo istraženim činjenicama može upozoriti da se takve
stvari više nikada ne dogode.
Kao predstavnik Hrvatske kršćansko-demokratske stranke izra-
žavam spremnost stručnjaka stranke da pomognu u daljnjem istraži-
vanju. HKDS, naime, priprema popis svih žrtava za vrijeme i poslije
rata. Imamo već mnogo pripremljenih podataka koje namjeravamo
objaviti u jednoj brošuri, a nastojat ćemo potaknuti i gradnju spome-
nika žrtvama, koji treba označiti pomirenje svih mrtvih.
SRĐAN DVORNIK, UJDI: Skandal je već to što se nakon tako du-
go vremena počinje s istragom tog događaja. Također, postoje različi-
te mogućnosti političke upotrebe tog događaja: može se dogoditi da
događaji iz prošlosti služe kao dokaz sadašnjici, tako da se cijeli doga-
đaj preokrene. Kao što se zna, ratni zločini ne zastarijevaju, pa je i mo-
guće da netko tko je živ i sudjelovao je u tome, završi pred sudom. Čini
mi se da još živimo u mitovima. Likvidacija ljudi kojima je trebala li-
ječnička pomoć, masovno ubijanje — to je grozno. Ne smijemo zatva-
rati oči pred tim, za to opravdanje ne postoji, ali treba voditi računa o
smještanju toga u sadašnje političke prilike.
MILJENKO ŽAGAR, glavni tajnik HDZ: Nije to bio jedini slučaj da
su poslije rata mnogi ljudi i bez suda izgubili živote samo zato što su
drukčije mislili ili im je netko od bližnjih bio na »drugoj strani«. Ako je
riječ o zarobljenicima - trebalo je formirati ratni sud (a ne prijeki!).
Riječ je o vrlo mračnom vremenu koje je naša nacionalna sramota.
Najviše su tu stradali Hrvati i to najčešće samo zato što su bili Hrvati i
zato što su drukčije mislili od tadašnje mlade vlasti. A radilo se tada i
o sili inercije po kojoj je trebalo uništiti sve što je bilo drukčije.
Takvih grobnica ima posvuda. Najviše ih je u Bosni, Lici, Baniji,
Kordunu... Ima još mnogo živih ljudi kojima su na taj način »nestala«
preko noći braća, roditelji, prijatelji... Bilo je i slučajeva kada su, samo
zbog zastrašivanja, bez ikakvog suđenja, cijele grupe ljudi bile poubi-
jane pred očima svojih susjeda. Toga je najviše bilo u Hercegovini. Ta-
ko su poginuli i roditelji dr Tuđmana. Strijeljala ih je UDB-a. Smatram
da su takvi postupci bili zločin bez presedana. Ljudska je glava u to
vrijeme bila uistinu vrlo jeftina. Takozvani »oslobodioci« ponašali su
se kao krvoloci.
Nadam se, a HDZ će i inzistirati, da se svaki pojedini takav slučaj
rasvijetli. Još ima živih sudionika koji mogu pričati. Nismo ni za kakav
revanšizam ili osvetu, ali istina i pravda moraju izići na vidjelo. Pret-
postavljam da su mnogi optuživali nas Hrvate kolektivno, kako bi za-
tomili krik vlastite greške savjesti. Mnogi nisu izdržali teret vlastitih
zločina i sami su skončali svoje živote ili završili u ludnicama. Neki od
tih, tada mladih ljudi, postajali su, međutim, zagovornici vlastitih zlo-
čina, no nova je vlast brzo i njih likvidirala.
Ipak, narodu se pamćenje ne može zatrti. Vrlo je, međutim, za-
nimljivo da je partizanija utjerala takav strah ljudima u kosti da su
punih pola stoljeća šutjeli. To je socijalni i psihološki fenomen i velika
ljudska tragedija.
Ubuduće, kada će se govoriti o gubicima među stanovništvom u
vrijeme rata, morat će se voditi računa i o tome koliko je nedužnih
stradalo i poslije rata. Prema svemu sudeći, to je veoma velik broj,
90 uključujući sve koji su svoje živote ostavili u Jasenovcu, Jadovnu, Soši-
čama, na ulicama, po brdima ili su »nestali« u rijekama, bili poubijani
u štalama...
Bilo bi najbolje kad više ne bismo slušali o genocidnosti Hrvata,
jer su oni, čini se, proporcionalno platili najviše, a većina od njih bili
su krivci — bez krivnje.
MIKO TRIPALO: Trebalo bi zapravo, ispitati o čemu se radi. Tko
je tu žrtva, a tko je počinilac. Sva ostala nagađanja, dok se ne ispita
pravo stanje, mogu poslužiti samo dnevnopolitičkim ciljevima.
STJEPAN HERCEG, Kršćanska demokratska stranka: U povodu
napisa bio sam tamo, ali bila je noć pa nisam imao priliku razgledati
jamu. Razgovarao sam s ljudima i saznao činjenice koje upućuju da je
ubijanje i bacanje u jamu trajalo nekoliko mjeseci poslije rata. Očevici
kažu da su osim domobrana i ustaša bacani i Nijemci (čuli su njemač-
ki jezik) te civili, pretežno mladež. U jamu su bacani ubijeni, ali i živi, a
polijevani su vapnom. Održat ćemo sastanak na kojem će se oformiti
komisija koja će ići na teren, prikupljati izjave svjedoka i činjenice, a
rezultate prezentirati javnosti. Nastavak istraživanja o ovim događaji-
ma je svakako potreban kako bi se utvrdile stvarne činjenice, počini-
oci i nalogodavci, ali ne zbog revanšizma i osvete, već baš da bi se do-
znale te činjenice. Kosti bi trebalo izvaditi, to su kubici i kubici kostiju,
i sahraniti_ u zajedničku grobnicu.
VUKAŠIN ZORIĆ, generalni sekretar Jugoslavenske samostalne
demokratske stranke: Ovo najnovije saznanje o jami Jazovka, težak je
doživljaj, gotovo šok, za svakog poštenog čovjeka. Nesretne li zemlje
na Balkanu, prepune suludih ljudskih nedjela, jama, stratišta i zaka-
šnjele demistifikacije prikrivanog zla prolaznih ideologija i otkrivanja
pravog lica mimikričnih vođa u koje smo se zaklinjali i za koje smo
bili spremni, bez mnogo razmišljanja založiti vlastiti život.
Jedni su bacali u jame, drugi klali u crkvi, treći pilili žive ljude,
nabijali djecu na bajonete... Ostali su samo nijemi svjedoci u obliku k
ostura i lubanja na kojima ne piše jesu li hrvatske, srpske, musliman-
ske. .. Egzekutori, čovjekolike zvjeri i njihovi vođe, ostali su uglavnom
nekažnjeni, čekajući jedino na sud Prirode i Boga.
U ovim teškim vremenima, sjetimo se tih žrtava i izvucimo pouke.
Ujedno, suprotstavimo se svim novim suludim idejama onih što nas,
rukovodeći se prije svega vlastitim probitkom, guraju u novo bezum-
lje građanskog rata. I živimo u bratstvu, slozi i ljubavi, što će biti naj-
veći spomenik žrtvama svih naših bezumlja.
Dr IVAN ŠIBER: Što da vam kažem - ništa. Na ovim prostorima
bio je građanski rat, a svaki građanski rat ima svoje lice, koje smo po-
znavali 45 godina i naličje s kojim se upoznajemo danas. S povijesne
distance može se drugačije suditi o događajima i ne treba ih prikazi-
vati jednostrano kao do sada. Bilo bi tužno kada bi se manipuliralo
kao ranije. Na ovo čovjek ne može ostati hladnokrvnim. Bez daljnjega
treba imenovati ozbiljnu,»pluralističku« komisiju (povjesničari, prav-
nici. ..), jer, postojeće su informacije novinarske. Tada bi se vidjelo što
je bilo, kako je i zašto je bilo. I Dan ustanka je zaista Dan ustanka, a ne
zločina. U povijesti postoje uzroci i posljedice, ali uzrok ne može biti
alibi. Ono što je prethodilo događajima ne može biti njihov alibi. Živi
ljudi bi trebali dati izjave, jer ono što se čita — »čuo sam, vidio sam«
osobni je ljudski doživljaj, ali nije povijesna činjenica.
ANTUN VUJIĆ, predsjednik Hrvatske socijal-demokratske stran-
ke: Rođen sam nakon rata i mislio sam da su mojoj generaciji jame
ostale tek strahotna literalna metafora, ne i politička instrukcija. Pla- 91
 šili su me, dakako, već i »Jamom« Ivana Gorana Kovačića, zatim je do-
šla i Golubnjača, a u međuvremenu stalno obilaženje jednih jama,
dok se nije pokazalo da postoje i one druge jame. Tako jedna jama zo-
ve druge jame. Ne plediram da se one zaborave, istina mora izaći na
vidjelo, ali se pitam kako ćemo izaći iz mraka jama. Svi govore protiv
revanšizma, za opraštanje, ali mnogi tako ne rade, kada jame dijele
na »naše« i »njihove«. Možda nam jame i nisu zajedničke, ali nam je
zajednička potreba da se iz njih izađe. Zato sam za pomirenje, takvo
koje će shvatiti i krivce i žrtve, kao nesretne zatočenike jednog stra-
šnog vremena koje se ne smije ponoviti. To ćemo postići ako politiku
smrti, koja je ubila samo sebe, konačno preobrazimo u politiku života.
MARKO VESELICA, Hrvatska demokratska stranka i predsjednik
Hrvatskog društva bivših političkih zatvorenika: Smatramo da to stra-
vično otkriće treba istražiti, precizno i bez uvijanja, kako bi nove gene-
racije, od kojih su slični poratni događaji bili skrivani, upoznale svu
dubinu sošičke tragedije, kako bi se raskrinkale anticivilizacijske i
antihumane metode. Pri tome se treba osloboditi navijačkih strasti ko-
ja može dovesti do nove mržnje i podjele u kojoj su domobrani i usta-
še »vaši«, a partizani »naši«, pri čemu su partizani »dobri« i pozitivni.
Imao sam samo osam godina kada je Sinj oslobođen, a prije dvadeset
godina proglašavali su me ustašom. Istraživanje mora biti relevantno,
a ne da se napuhuje broj žrtava kao što se radilo kod stradalih u Jase-
novcu. Sličnih primjera ima još u srpskoj historiografiji, kod Vladimi-
ra Dedijera, Vasilija Krestića, primjerice, koji ostvaruju novu patologi-
ju, dok Drašković i Šešelj raspiruju strasti. Da bi se takve pojave izbje-
gle, saborska komisija mora biti višestranačka, jer i sama Jazovka i
slične jame su globalno, a ne stranačko pitanje. Kao instrumentarij
kontrole trebali bi djelovati Hrvatsko viktimološko društvo te Hrvat-
sko društvo bivših političkih zatvorenika, koje će, neovisno o sabor-
skoj komisiji, utemeljiti svoju nezavisnu komisiju. Nadalje, naše je mi-
šljenje da bi svi funkcioneri, koji su sada na vlasti, trebali dati svoje
kompletne biografije, jer su ove s kojima je javnost upoznata — nepot-
pune.
ŽIVKO KUSTlC U PROPOVIJEDI U SOŠICAMA: »Ovim asfaltnim
putem kojim smo se dovezli, iz Zagreba su prije 45 godina kretali oni
krvavi kamoni. Cijeli jedan narod morao je biti na određeni način žr-
tvovan, pokopan. Mi ne govorimo o politici, nego o poniženju čovjeka,
ne govorimo tko je prav, a tko je kriv, već je sigurno kriv onaj koji je
vjerovao da smije vezane i bespomoćne bez suda ubijati. I tako se naš
gospodin Isus Krist, nevino okrivljeni, bez suda osuđeni, dao još je-
danput, po milijunti put, osuditi, na križni put voditi, probosti i zako-
pati i tako je sošička jama postala još jedan veliki grob Sina Božjega u
tijelu čovječanstva.
Kad sam bio župnik, znao sam za tu jamu, ali nikad nitko od nas o
tome nije progovorio. Gledao sam strah u vašim očima, iako je od rata
prošlo mnogo godina, i nisam se čudio što se neki boje sa mnom sa-
stajati i u crkvu dolaziti, jer su deseci tisuća žrtava pred vašim očima
bez suda žrvovani i svaki je od vas znao da je jama još otvorenija. I
bile su otvorene jame, ako ne jame, ono zatvori, bez suda pravednoga
i ludnice za one koji se nisu htjeli pokoriti.
Mi dolazimo iz povijesti velike jame, ali ta jama nije prokletstvo.
Pokazuje se da je to veliki grob Isusov i uzalud je bilo zapečatiti nje-
gov grob, jer kad je prošao treći dan, straža se onesvijestila, ploča je
92 pukla, Isus je uskrsnuo.
 Ovo nisu bila tri dana, nego duge, duge godine. Ali ploča grobna
je pukla, došlo je jutro uskrsno i straha više ne smije biti. Mi ne želimo
govoriti o tome što je bilo da bi ikome sudili. Bog je sudac, a mi moli-,
mo za obraćenje i oproštenje, na svetoj zemlji žumberačkoj, koja je još
više sveta, jer je u njoj odjekivao onaj očajni hropac, onaj veliki krik iz
jame nevinih žrtava. Sve je to u božje srce primljeno, sve je to bio strah
u vašim očima. Htio bih vam, kao anđeo s groba reći, uskrsnuo je, ne
bojte se, uskrsnuo je narod, neće se više u te lance dati. A ne daj Bože,
da više ikada dopustimo da nove lance skuje. Treba vjerovati u slobo-
du, pa će svi ti deseci tisuća kosiju u toj jami i svim jamama naše zem-
lje prepjevati. Svi su oni sada u Bogu, svi oni sada s Bogom pjevaju i
gledaju na nas i kažu: »Neka smo bili zakopani, sada naš narod na
našim kostima uskrisuje i vjeruje da mržnje biti ne smije«.
Ona velika poema, Goranova »Jama«, napokon može biti naci-
onalno djelo, a ne politički pamflet. Nas ne zanima tko je više klao. Ne,
Bože sačuvaj! Kad čovjek poludi, kad čovjek prestane vjerovati u lju-
bav, kad čovjek misli da može, da smije ubiti, onda je svaki zločinac
koju god zastavu nosio, u kojoj god stranci bio, kakvoj god vojsci
pripadao.
Nema rehabilitacije zločina, ali ima da se iz zločina kroz očišćenje
i kroz istinu oslobodimo da više zločina ne bude. Sva je povijest naša
krvava i teška. Molimo danas, dok cijeli svijet piše o Sošicama, da se
ne ostvare nikakva zla, mržnje i osvete, da nitko ne kaže »E, sad je nji-
hovo prošlo, sad ćemo mi...«
Prošlo je zlo, neka zavlada dobro. Nikoga ne prozivati, nikoga ne
klevetati, nikome ne prebacivati da je krivac, nego, mi kao kršćani, ne-
ka država radi svoje, moliti za krvnike da ih Bog obrati, da ne umiru
živčano i prokleto, kao što su mnogi umirali nesretno.
Neka svi oni sveti mučenici postanu znak, od velikog kardinala
Stepinca, znak pravedne velike žrtve pred bezbožnim sudom, znaka
kršćanskoga, humanističkoga, radićevskoga, čovječanskoga hrvatsko-
ga naroda, koji nije genocidan, nego je gotovo dotučen, ali živi jer vje-
ruje u ljubav pravdu i slobodu. Neka iz ove crkve pođe danas poruka
mira i ljubavi, neka pjesma kršćanskoga jedinstva osvježi ovu zemlju i
neka se čuje, ne kletva iz jame, već blagoslov iz groba iz kojega je Isus
uskrsnuo, iz kojega se narod diže«.
ANTE PARADŽIK, Hrvatska stranka prava: Otkriće Jazovke do-
prinjet će razotkrivanju povijesne istine, te da se konačno prekine s
manipularinjem i raznim optužbama prema kojima je hrvatski narod
genocidan. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stra-
dao za vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske
gubitke imali nakon rata. Tako podaci Statističkog zavoda u Beogra-
du pokazuju da je hrvatski narod u odnosu na 1939. nakon rata izašao
s 9,2 posto manje stanovništva, dok je kod svih ostalih naših naroda
broj stanovništva porastao. Kako se, dakle, narod koji je najviše stra-
dao, i to nakon rata, što i međunarodno pravo tretira kao zločin, za
razliku od ubijanja za vrijeme rata, može nazivati genocidnim? Sošice
su samo početak razotkrivanja povijesne istine, a u našu su se stranku
ovih dana javljali ljudi sa sličnim svjedočanstvima, pa se broj jama u
kojima su stradali pripadnici poražene hrvatske vojske popeo na go-
tovo stotinu. Ja znam za sedam, osam jama, no o tome se dosad nije
smjelo govoriti. Smatra da bi saborska komisija trebala raditi pod
okriljem velikih svjetskih sila i Ujedinjenih naroda, da bi u njoj trebali
biti i poljski stručnjaci, koji u takvim istraživanjima imaju najviše 93
 iskustva, ne zato što ne vjeruje u hrvatsku vladu, već kao jamstvo
stručnosti i neutralnosti Komisije. Jer, ne bi nam se smjelo dogoditi da
nakon desetak godina nove generacije ponovo tragaju za istinom. Ko-
misija treba ustanoviti tko su žrtve i tko su počinioci zločina, ali ne
treba tražiti krivce, već im treba oprostiti. Neka svi počinioci poratnih
zločina žive s osjećajem krivnje. S uzajamnim optuživanjem treba se
konačno prekinuti, jer jedino tako možemo živjeti u miru. No da bi se
oprostilo, moramo saznati istinu. A jame su samo materijalni dokaz
stradanja hrvatskog naroda.

Poziv na pomirenje SKH — SDP

Prošlo je 45 godina od završetka drugog svjetskog rata, okupacije
naše zemlje, antifašističkog narodnooslobodilačkog ustanka i gra-
đanskog rata u njoj. Na ovom prostoru, gdje je povijest oduvijek bila
surova, uzroci i posljedice toga, brojem ljudskih žrtava i dugotrajnim
patnjama najstrašnijeg rata, još traumatiziraju ljude i ugrožavaju
istinski dekomratski život. Bolna sjećanja i sadašnje tjeskobe oduzi-
maju nam mogućnost toliko potrebnog mirnog razmatranja sada-
šnjosti i budućnosti.
Neprijeporno je da su antifašistički ustanak 1941. i NOB bili dubo-
ko prožeti onim humanim i oslobodilačkim težnjama oko kojih se ta-
da ujedinilo čovječanstvo, suprotstavljajući se fašističkom pokušaju
osvajanja svijeta i zavođenju općeg terora. Međutim, i za vrijeme rata,
a pogotovo neposredno nakon njegova završetka, u ime te antifaši-
stičke narodnooslobodilačke borbe počinjena su i zlodjela koja s du-
hom i težnjama te borbe nemaju veze, koja su, štoviše, njezina negaci-
ja i izdaja. Osuđujemo sva ta zlodjela, pa tako i masovna pogubljenja
zarobljenika i civila čiji se tragovi sada otkrivaju na Zumberku i
drugdje.
U ime humanizma i prava na mir, sreću i budućnost, pozivamo da
se napokon okončaju i posljednji ostaci građanskog rata, sa svim nje-
govim današnjim moralnim, političkim, nacionalnim i civilizacijskim
posljedicama u Hrvatskoj. Na našem se tlu pokazalo da zaborav i
oprost nisu mogući dok se ne suočimo sa cijelom istinom o tom krva-
vom ratu, što dosad nismo učinili. Pokazalo se također, da je prešući-
vanje pune istine trajni izvor zlokobnih manipulacija sa žrtvama, ali i
sa živima, pa i s cijelim narodima. Prošlost ne smije biti korištena kao
opravdanje za zveckanje oružjem, prijetnje osvetama i novim građan-
skim i međunacionalnim sukobima. Budućnost u miru nije moguća
ako se ljudsko povjerenje u potpunosti ne obnovi, a mrtvima ne pruži
dostojanstveni spokoj.
Istina o ratnim i poratnim žrtvama mora biti znanstvena i povije-
sna, bez ideologiziranja stranaka i, osobito, instrumentaliziranja u
dnevno-političke svrhe. Samo takva, ona može biti očišćenje, katarza,
spoznaja na kojoj će biti moguć oprost, pomirenje i povjerenje u zajed-
nički život. To nije zaborav, nego svijest da se nikada više ništa slično
ne smije dogoditi.
Svako političko manipuliranje sa žrtvama i s povijesnim smislom
94 onog teškog vremena, samo produbljuje tjeskobe i ljudski nas degra-
dira. Svjesni smo da je ovaj naš poziv na omogućavanje istraživanja
cjelovite istine, na oprost i građansko pomirenje trebao doći ranije, ali
vjerujemo da ni sada nije kasno. Poziv bi imao veći moralni legitimitet
da ga je izrekla Partija dok je bila na vlasti. To ipak ne umanjuje iskre-
nost naših namjera danas. Isto očekujemo i od drugih, jer nitko od
nas, ni svi zajedno, ne možemo živjeti s posljedicama zla u kojem ni-
smo sudjelovali. Prekrajanje povijesne istine moglo bi omogućiti nje-
govo ponavljanje. Zato spoznajmo cjelovitu zajedničku povijest, koliko
god ona bila okrutna, da bismo mogli imati mirnu zajedničku sada-
šnjost i budućnost.
»Na javnom političkom skupu u Glini, vjerojatno 15. srpnja, a po-
tom kraj jame Jazovka, susrest će se dr Franjo Tuđman, dr Jovan Ra-
šković i Ivica Račan, što bi trebao biti početak građanskog pomirenja
u Hrvatskoj. O toj inicijativi, za koju su već dali pristanak Tuđman i
Rašković, izvijestio je na konferenciji za novinare u CK SKH-SDP sam
Račan.«
»Vjesnik« 10. srpnja 1990.

Sabor će utemeljiti komisiju

PREDSJEDNIŠTVO SABORA SR HRVATSKE: Svekoliko pučan-
stvo Hrvatske duboko je uznemireno i zapanjeno otkrićem stravičnog
pokolja ujami Jazovka kraj Sošica. Hrvatski sabor, a ni druga državna
tijela, ne mogu ostati nedjelatni spram tog otkrića i spram zahtjeva
građana da se utvrdi puna istina, napose stoga što se utemeljeno mo-
že vjerovati kako na području Hrvatske ima više takvih skupnih grob-
nica. Nužno je ustrojiti državnu komisiju i staviti joj u zadaću da bez
odlaganja utvrdi činjenice i okolnosti u kojima je napravljen pokolj u
jami Jazovka kraj Sošica, kao i nečovječni zločini tijekom rata i poslije
njega, bilo gdje u Hrvatskoj. Hrvatski sabor utemeljit će državnu par-
lamentarnu istražnu komisiju, sastavljenu od zastupnika u Hrvat-
skom Saboru i pravnika, viktimologa, povjesničara i drugih znanstve-
nih radnika, u cilju utvrđivanja materijalne istine o svim ratnim žr-
tvama u Hrvatskoj. U tu će se Komisiju, po potrebi, uključiti
međunarodni stručnjaci i uglednici. S obzirom na zasebne ovlasti koje
će imati rečena saborska komisija, njezino ustrojstvo, način rada i
druga važna pitanja uredit će se zasebnim zakonom. Do tada je nužno
da služba unutrašnjih poslova i pravosudna tijela poduzmu sve pot-
rebne mjere kako bi se osigurali tragovi počinjenih zločina.

Dva mjerila
PREDSJEDNIŠTVO REPUBLIČKOG ODBORA SUBNOR-a HR-
VATSKE:
»U vrhu nove vlasti SR Hrvatske nedavno su povučena dva sa-
svim oprečna poteza: prvo — zabetonirati jamu Jadovno u kojoj su ko-
sti nekoliko desetaka tisuća Srba, Židova, Hrvata i drugih, a zatim 95
 otvoriti jamu Jazovku u kojoj su ostaci neutvrđenog broja pripadnika
»poražene hrvatske vojske«. Štoviše, na komemorativnoj svečanosti
koja se »podudarila« s Danom borca, poruke su u svojoj strahotnosti
fantomski narasle sve do ubijene djece bačene u taj bezdan.
Dva mjerila, dva pristupa, nametanje dvaju ili više zaključaka —
očita su. Kao prvo, najbitnije je nazivlje sukobljenih strana - »parti-
zanska vojska« i »hrvatska vojska«. Pojmovi su očito novi i usmjereni
na terminološku argumentaciju za izvrtanje (preobrazbu) narodno-
oslobodilačkog u građanski rat. Ne kažemo da u NOR nije bilo i ele-
menata građanskog rata, jer su pripadnici istoga ili srodnih naroda
međusobno ratovali, ali zaraćene strane imale su i širi okvir, drugi
svjetski rat. »Partizanska vojska« bila je jedna od vojnih sila antifaši-
stičke koalicije, odnosno saveznih antifašističkih snaga u drugom
svjetskom ratu, a druga je formacija bila sastavni dio sila fašističke
osovine. Pri takvom stanju stvari, rat se nije mogao prekinuti priti-
skom na dugme, potpisima na dokumentu kapitulacije, jer kapitulaci-
ja nije istodobno bila na svim bojištima, a posebno ne na jugoslaven-
skom vojištu.
I zbog toga je nedopustivo poistovjećivati pojedinačne ekscesne
slučajeve s ciljevima i načinom vođenja narodnooslobodilačke borbe.
Smatramo da mnoge činjenice oko Jazovke ili Jazovki, a isto tako
Jadovna i Golubnjača, treba istražiti i staviti ih u međusobni kontekst
i odnos koji neće nikoga unaprijed opravdati. Ali, nemojmo pred Evro-
pom oživjeti ili ponovo činiti prisutnima naš dio drugog svjetskog rata
strahotnom revijom stotinu tisuća kostura. Zar se čak može ići i dotle i
čvrsto tvrditi da je među onima koji se pripisuju vojnicima narodno-
oslobodilačke vojske kao počiniteljima bilo i dječjih kostura. Moralne
obveze partizana u tom najtežem vremenu, u vremenu »biti ili ne biti«,
nisu bile prekoračene.
Stoga, ovim saopćenjem ujedno i pozivamo sve borce NOR-a i sve
one kojima su poznate neke činjenice o jamama- gubilištima da nas s
njima upoznaju kako bi povijesna istina postala što potpunija i jasni-
ja«.

O izmirenju
ANTUN VRDOLJAK, član Predsjedništva SR Hrvatske: Predsjed-
ništvo Hrvatske već je prije petnaestak dana odlučilo da se poduzmu
svi koraci koji će dovesti do građanskog izmirenja, sa željom da se de-
finitivno pokopaju svi mrtvi, da im se odaju sve počasti, a da živi pri
tom iz toga ne izvlače kapital za sebe. U vezi s tim odlučili smo i da se
podigne spomenik svima onima koji su svoje živote dali za Hrvatsku
ili su pak bili ubijeni u bici za Hrvatsku. Smatram da je zaista došlo
vrijeme da se živi izmire između sebe, a da mrtvi dobiju spokoj. Zapa-
njen sam pri tom činjenicom, da se borci, ili barem oni koji se zovu
borci-antifašisti, protive akciji građanskog izmirenja. Ili na taj način
žele sakriti svoju krivnju ili iz toga žele izvući neki kapital. Takva nji-
hova odluka protivi se svakoj ljudskoj pameti.
U svakom slučaju, mi ćemo i kao državno rukovodstvo i kao Hr-
vatska demokratska zajednica podržati svaku akciju koja će voditi u
96 pravcu građanskog pomirenja.
 Često mislimo da imamo monopol na sve, pa i na bratoubilački
rat. Ja bih zbog toga htio upozoriti na žestoki bratoubilački rat u Špa-
njolskoj od 1936. do 1939. Tamo su se događale i gore stvari nego li u
nas, pa ako su oni mogli podići jedan spomenik pomirenja prije tride-
setak godina, čovjek se mora najozbiljnije upitati što je to, koji su to
interesi onih koji se takvoj inicijativi suprotstavljaju.
JOVAN RAŠKOVIĆ, predsjednik Srpske demokratske stranke: Te-
lefonirao mi je Ivica Račan, predsjednik SKH-SDP i iznio mi svoju ide-
ju o zajedničkom susretu njega, dr Tuđmana i mene. Odmah sam mu
rekao da u ovoj teškoj i tragičnoj situaciji visoke mržnje, nacionalnih
parnica i međunacionalne paranoje, moramo nešto učiniti. Dosta je
deklaracija, dosta je trijumfalizma, dosta je neprijateljstava. Za sobom
smo ostavili gozbe pečenih volova. Vremena postaju mnogo teža no
što se predviđalo. Svaki dogovor i razgovor koji potapa mržnje i viso-
ke nacionalne parnice predstavlja i mogući izlaz. Što se tiče mog odla-
ska u Jazovku, odmah kažem da me ne zadržava činjenica što tamo
leže ustaše. Zadržava me načelo da se pojavim samo na »čistim« i
ozbiljno utvrđenim jamama. Ja još ne znam kakva je bila jama Jazov-
ka. Na jednom mjestu se kaže da je to srpsko-komunistički zločin, na
drugom - da je to zločin komunista pobjednika, a na trećem da se
radi o srpsko-oznaškom zločinu. Mogu postojati ozbiljne pretpostavke
0 tom zločinu, ali ja ću ići tamo samo kada znam kome idem i kojoj ću
se žrtvi pokloniti. Nažalost, stratišta Jadovno, glinske bolnice i nekih
drugih, etnički čistih jama, do kraja su utvrđena. Barem se zna tko su
bile žrtve, a tko dželati. Zato sam se spreman pokloniti i klanjao sam
se tim žrtvama, ne zato što sam Srbin, nego zato što se o njima sve
zna. Susret u glini može biti neka vrst simbolike, ali ja sam protiv buč-
nih manifestacija, velikih okupljanja i mitinga. Pošta se može odati sa-
mo uz uvjet potpunog pijeteta i dobre volje nekoga od nas trojice da
se pojavimo na glinskom stratištu. Ja to od mojih sugovornika neću
zahtijevati. Dakle, sve je još uvijek nejasno, nesigurno i neutvrđeno.
VUKAŠIN ZORIĆ, generalni sekretar JSDS: Duboko sam potre-
sen i još više ogorčen najnovijim manevrom iz arsenala već prepozna-
tljivih akcija mimikričnog vođe SDP-a Ivice Račana koji, govoreći u
ime naroda, poziva na »simboličan početak« građanskog pomirenja u
Hrvatskoj. Gospodin Račan ne čini to samo u ime dvaju ili više naroda
1 njihovih živih potomaka — već i u ime mrtvih.
Nitko, baš nitko, a ponajmanje gospodin-drug Račan, nema pravo
govoriti ni izgovoriti ni jednu jedinu riječ u ime mrtvih, napose onih iz
nezapamćenog pokolja u prostorima pravoslavne crkve Velika Go-
spojina u Glini, gdje su ustaški zločinci na svirep i jezovit način uzeli
živote oko 1500 nevinih banijskih i kordunaških Srba.
Može li se netko nekažnjeno upustiti u svojevrsnu »igru kostura«
kao što to čini šef SDP-a? Čak ni najbliža rodbina i potomci poklanih
u glinskoj crkvi — i ne samo u njoj — nemaju to pravo ni po Bogu ni
po ljudima, a pogotovo ne pojedinci iz političkih vrhova.
Čemu tako olako i neodgovorno, bez trunke skrupula, pojedinci
sebi uzimaju za pravo da čine svojevrsnu morbidnu manipulaciju sa
nevinim, zaklanima i mučenim ljudima, čiji jauci još dan-danas od-
zvanjaju u našim ušima i sve češće nas bude iz košmarnog opreznog
sna?!
Zašto se pokušavaju posthumno izjednačiti nevine žrtve i zločesti
koljači?! 97
 Otkud da se baš Glina odabere za takav providni manevar? Glina
u kojoj je postojalo pravo i iskreno bratstvo među ljudima svih godina
rata i iza rata. Sve dok s govornice CK SKJ nije progovorio Ivica Ra-
čan i dovršio davno započeti scenarij razbijanja svih lijevih, zdravih
snaga Jugoslavije.
Je li to zahvalnost gospodina-druga Račana glinskim i ostalim Sr-
bima i jugoslavenski orijentiranim Hrvatima koji su glasali za njego-
vu stranku i njega? Je li to još jedan providni manevar mimikričnog
vođe stranke koja sve više ostaje bez članstva, jer su ljudi shvatili s
kim imaju posla?! Očito nepresušan je arsenal ideja šefa SDP-a (sve
više) i SKH (sve manje). Ima ih vjerojatno još mnogo, samo što će ubu-
duće vrlo teško proći. Narod jednom prevaren ne oprašta i pogotovu
više ne vjeruje.
Ne vjerujem da će moji Glinjani sudjelovati u tome svojevrsnom
»balu kostura« na svome vječnom svetilištu. Zato ih u ime Jugoslaven-
ske samostalne demokratske stranke, a posebno u svoje ime, pozivam
da ignoriraju taj providni čin zakazan u Glini, srcu slobodarske Bani-
je, »vjerojatno 15. srpnja«.
I konačno — ponavljajući još jednom da u ime mrtvih nitko ne
može opraštati, čak ni najbliži potomci, ali se ni svetiti, izjavljujem da
ne vjerujem kako je akademik Jovan Rašković, vođa SDS-a »dao pri-
stanak« na tako nešto.
ŽARKO DOMLJAN, predsjednik Sabora SR Hrvatske: Sabor i sa-
borska komisija ne bi se bavili pravosudno-krivičnom kvalifikacijom
tih žrtava, nego samo jednom povijesnom i političkom dimenzijom
ukupnih zbivanja za vrijeme rata i neposredno nakon rata. Kao što
znate, kod nas je bjesnio građanski rat u kojem su padale žrtve i na
jednoj i na drugoj strani. Bilo je zločina na obje strane, tako da su
mnoga gubilišta zajednička. Nije bio rijedak slučaj da su dva brata bi-
la na različitim stranama. Drugim riječima, narod je podijelila ideolo-
gija do te mjere, da su se čak zločini i žrtve činili normalnim i oprav-
danim. Strašna je ta činjenica da ideologija može suspendirati moral-
ne, kulturne i druge principe, pa i principe savjesti. Međutim, to se
događalo, i prema tome, razgovor o žrtvama rata i poraća ne ide za
tim da se utvrdi nečija krivnja, nego naprosto da se ustanovi objektiv-
na, neutralna istina, da se s njom izađe u javnost i da se jednom zauvi-
jek raščiste neki pojmovi i da se među ostalim spere ljaga s hrvatskog
naroda, jer s manipuliranjem, licitiranjem i instrumentaliziranjem žr-
tava u političke svrhe išlo se dotle da su se čak rodile fašistoidne i ra-
sističke teorije kao što je ona o urođenoj genocidnosti hrvatskoga na-
roda. Istraživanje žrtava rata i objektivno ustanovljavanje njihova
broja, karaktera, mjesta gdje se to zbivalo i tako dalje, ne ide za tim da
se daje neka politička ili pravosudno-krivična kvalifikacija tih poda-
taka, nego naprosto da se sagleda objektivno stanje i da jednom za-
uvijek pred nama i pred svijetom taj dossier zaključimo. Svrha bi ko-
misije dakle bila, da znanstveno objektivno, služeći se uobičajenom
metodologijom znanstveno-istraživačkog rada i imajući pristup u
arhive, mogućnost da pozove svjedoke, raspolažući sa stanovitim fi-
nancijskim sredstvima, a iznad svega jednim političkim moralom i
autoritetom koji će dati sama činjenica da je to saborska komisija, da,
dakle, ustanovi objektivno stanje i da čak taksativno, gotovo kompju-
terski sabere sve ratne žrtve i da znamo imenom i prezimenom tko je
i kako poginuo, gdje je i pod kojim okolnostima izgubio život u rat-
98 nom ili poratnom vihoru.
 Rekao sam već da se tu ne ide za ustanovljavanjem ničije krivnje.
0 krivnji će, ako postoji, a vjerojatno u nekim slučajevima i postoji ne-
ka individualna krivnja, raspravljati ili istraživati pravosudni organi,
tužilaštvo, pravosuđe po svojoj zakonskoj dužnosti. Ova saborska ko-
misija bi bila iznad toga, sastavljena multidisciplinarno, višestranački,
dakle od jednog dijela zastupnika vjerojatno iz svih triju vijeća Sabo-
ra. Zatim od povjesničara, kriminologa, viktimologa, pa čak i nekolici-
ne uglednih inozemnih stručnjaka. Rekao sam da nam danas nije više
potrebno utvrđivanje krivnje, to nam danas nije potrebno, ali nam je
potrebno da znamo istinu. Potrebno nam je da na iskustvima povijesti
1 na iskustvima tih užasa koje ne treba zaboraviti gradimo novo zajed-
ništvo, novu duhovnu obnovu, dakle jedno duhovno zajedništvo koje
će osigurati i jamčiti da se takvi užasi više ne ponove. Iz te ideje pomi-
renja, praštanja i duhovnog zajedništva,proizlazi i prijedlog Predsjed-
ništva koje je Predsjedništvo Sabora također prihvatilo, da se podigne
spomenik svim žrtvama koje su pale za Hrvatsku, svim onima koji su
se nadali, koji su sanjali, koji su se borili i umirali za Hrvatsku bez ob-
zira na kojoj strani. Ideološke razlike u demokraciji ne trebaju biti
razlog za neprijateljstva. Takav jedan spomenik bio bi podignut neg-
dje u blizini Zagreba, na nekom simboličnom mjestu, u kojem bi bile
okupljene sve kosti mrtvih, ali i pokopani naši tragični nesporazumi.
Saborska bi komisija trebala, prema tome kako je zamišljena, do-
biti velike ovlasti. To znači da će imati pravo zahtjevati od arhiva da
joj stavi na raspolaganje dokumentaciju, da će imati pravo pozivati
ljude na razgovor ili na neku vrstu »saslušanja«, ali neće imati pravo
zamijeniti legalne, istražne organe, što znači da neće moći voditi po-
stupak u zakonskom smislu te riječi. Saborska komisija bi trebala više
djelovati svojim stručnim i političkim autoritetom. U tom smislu,kon-
takti s ljudima koji će dati neke izjave ili svjedočanstva neće dakako
podlijegali nikakvoj sankciji. To bi bilo jedno od glavnih jamstava da
Saborska komisija dođe do objektivne istine. To mora biti ozbiljna sa-
borska komisija koja će raditi dvije, a možda i tri godine dok dođe do
svog konačnog zaključka. Ona se može formirati na brzinu. Bilo bi to
neozbiljno i neprimjereno ozbiljnosti same teme. Međutim, ako ste
primjetili u našoj objavi, odmah smo zatražili od Izvršnog vijeća da
poduzme sve mjere da se zaštite ta mjesta od nestručnog pristupa ili
istraživanja te medijskog ili političkog eksploatiranja podatka do ko-
jih bi se moglo doći.
Činjenice treba utvrditi, ali i zaustaviti sve manipulacije i pokuša-
je da se podupre hipoteza da je socijalistička Hrvatska ili socijalistič-
ka Jugoslavija sastavljena isključivo na zločinima, jer to bi bila povije-
sna neistina. Jugoslavija i NOB bila je jednako i antifašistička, antihi-
tlerovska i po njoj i zahvaljujući njoj, Hrvatska i Jugoslavija su se
našle na strani pobjedničkih sila. A što se tiče ekscesa i zločina, može-
mo slobodno reći zločina, ali u širem smislu, žrtava, njih je bilo svug-
dje. Može se postaviti jedno ljudsko i moralno pitanje: »Jesu li dvije
bombe na Hirošimu i Nagasaki bile s vojnog gledišta opravdane?«
STJEPAN SULIMANAC, potpredsjednik Sabora SR Hrvatske: Nije
samo stvar u tome što se događalo pod okupacijom i u ratu. Najteže
pada na srce našem narodu ono što se događalo poslije rata. Jer, ni u
samom ratu nije palo toliko žrtava koliko je palo poslije rata. Tu je bi-
lo višestrukih namjera od nekih počinilaca tih zločina koje su išle za
tim da na jedan način daju nekakvu satisfakciju samome sebi da bi u
Hrvatskoj nestalo življa i nestalo hrvatskog naroda. Nigdje u Evropi i 99
 u svijetu nema takvih,ni toliko jama ni stratisa. Ja sam suvremenik to-
ga doba. Zgražao sam se i žalio, upozoravajući da su dan i noć, više
mjeseci i više godina nakon rata, neprekidno trajale likvidacije ljudi.
Koje su to bile namjere, što je tu bilo, čija je to bila genocidnost, tko je
tu genocidnost izazvao nad našim narodom? Ako uzmemo što se to
zbivalo.vidimo da je tek poslije rata najviše Hrvata stradalo. Na to nije
moguće tako jednostavno odgovoriti. Neka na to odgovori povijest ili
pravda, ali gospodo, nije sad vrijeme da tu pravdu tražimo.
Moja je izjava već bila poznata prije dva mjeseca kada sam tražio
da se jama Jadovno i sve te jame zabetoniraju i da se stavi ruka na
srce s boli te oda počast svima koji su pali zbog nerazumnosti u rat-
nom vihoru i danas nastavimo živjeti u Evropi i svijetu linijom čovječ-
nosti i pravde i da ovo budu samo spomeni, ne veliki spomenici, već
betonskom pločom da se zabetonira ono šio je bilo najteže za čovje-
čanstvo i za naš narod.
IVAN MILAS, predsjednik saborske Komisije za izbor i imenova-
nja: Da bi se približili humanističkim gledištima koji su cilj i ovoj vladi
i ovom Saboru, ljudi Evrope i svijeta trebali bi izbaciti iz Ustava onu
odredbu koja vokaciju i prava naroda grade na uspjehu u NOB ili bilo
kojoj borbi. Trebalo bi radije uzeti načelo privrednog prava nego
uspjehe u borbi, jer svaka pobjeda izaziva želju za revanšizmom. Ja ne
bih volio kada bi ova saborska komisija imala eventualnu svrhu da se
ponovo traže revanšizam ili želja za revanšizmom bilo koga prema bi-
lo kome.
Dr. FRANJO TUĐMAN, predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske:
Pitanje ratnih žrtava je normalna tema pokrenuta nakon pobjede de-
mokracije u Hrvatskoj i valja ga shvatiti kao priliku za premošćavanje
svih podjela na ovom tlu. Međutim, otkrivanje zločina, kao što je ono u
jami Jazovka, pokušava se danas iskoristiti kao osnov za obezvređiva-
nje antifašističkog pokreta u cjelini, što demokratska Hrvatska ne
smije prihvatiti. Zločini su bili sastavnim dijelom drugoga svjetskog
rata. Njih moramo osuditi, ali ne i nasjedati na provokaciju da je cijeli
antifašistički pokret bio jedan veliki zločin. Time bismo osudili i sudje-
lovanje Hrvata u tom pokretu na strani pobjednika, na strani savezni-
ka. Čak su i saveznici činili zločine bombardirajući gradove, bacajući
atomsku bombu na japanske gradove, predajući jedinice NDH u ruke
komunističkih vlasti. Antifašizam je bio, i to ne treba zaboraviti, osno-
vom za stvaranje federalne Hrvatske. Njome, istina, nismo bili zado-
voljni, ali smo demokratskim promjenama na tragu onoga prostora
koji za Hrvatsku želimo. Sudjelovanje na strani pobjednika daje nam
legitimaciju da se borimo protiv onih koji danas u Skupštini u Beogra-
du traže ratnu reparaciju od hrvatskog naroda. Tom izjednačavanju
antifašizma sa zločinom mnogi nasjedaju. Svatko tko je nekoga izgu-
bio u ratu, teško danas rasuđuje, zato je politika tu da osigura povije-
sne prosudbe užasa i spriječi njegovo ponavljanje. Cilj komisije je da
pokopamo mrtve u miru, da se prestane licitirati s genocidnošću na-
roda.
RENE HOLLOS u ime Organizacijskog komiteta samostalne inici-
jative za pravnu državu: Zahvaljujući teretu savjesti, ali i izuzetnoj
hrabrosti javnog svjedočenja nekolicine ljudi, još živućih sudionika
uvertire u najmračniju epopeju stvaranja nove vlasti 1945, poslije slu-
žbenoga proglašenja završetka drugog svjetskog rata, saznajemo, du-
boko potreseni, u kakvim je tragičnim okolnostima hrvatski narod žr-
100 tvovan interesima tajnih dogovora blokovima podijeljenih svjetskih
sila i paranoidne zavjere srbokomunističke osvete. No budući da je to
samo dio zle slutnje o još prikrivanoj istini ponižavajućeg kažnjavanja
kojim je dio hrvatskoga naroda potonuo u had komunističkih jezovki
(jednom od simbola »socijalističkog humanizma«, kako ih je osmislio
politbirovski generalštab JNA), pretrpljujući tako nasilnu nacionalnu
entropiju u uzdasima i krvi bezbrojnih mučenika oba spola i svih
uzrasta, a ne želeći da se ovovjeka hrvatska 9. simfonija dovrši u po-
znatom faustovskom stilu, zahtijevamo od Sabora Republike Hrvat-
ske i predlažemo:
1) da bezuvjetno proglasi sva ovoratna i poratna stratiša i grobi-
šta, od onih površinskih, jamskih do podjezerskih i podmorskih (jer i
takvih ima!), područjima od posebnoga narodnog i međunarodnog
ineresa, te ostvari nad njima državnu zaštitu trajne naravi
2) da stvori poseban splet zakona o zaštiti takvih područja, zaštiti
svekolike dokumentacije u svezi s tim, kao i da odredi krivične mjere
protiv mogućih uništavatelja ove značajne građe za utvrđivanje povi-
jesne istine o tragediji sukobljenih naroda, te stvarnim motivima nji-
hove podijeljenosti i sukoba
3) da u Komisiji za istraživanje ovih mjesta i događanja uključi i
predstavnike više međunarodnih ustanova za zaštitu ljudskih prava i
utvrđivanje ratnih zločina
4) da se posmrtni ostaci žrtava iz svih podzemlja iznesu na površi-
nu, znanstveno obrade poradi nužne identifikacije, te uz odgovaraju-
će počasti pohrane u za to prikladnim mauzolejima podignutim na
mjestima njihova stradanja, kao i spomenicima dostojnim njihove
užasne patnje i opomene svim pokoljenjima na vrijeme u kojem su
mržnja i osveta bili glavni pokretači »stvaranja novoga društva«
5) da se 12. i 13. svibnja proglase danima ožaljenja hrvatske narod-
ne tragedije (poradi hrvatskih žrtava kod Bleiburga 1945.), a kolovoz
mjesecom hrvatskoga mučeništva
6) uvjereni u to da Kočevska Reka ne nadkriva jedini podzemni
komunistički bastion vlasti, već da takvih ima i u Hrvatskoj (te u dru-
gim republikama u SFRJ), držimo razboritim hitro otkrivanje činjeni-
ca u svrhu potvrde ili otklanjanja sumnji u njihovu opstojnost. Nepra-
vodobno otkrivanje i samo jednoga takvoga mjesta može biti sudbo-
nosnom smetnjom u ostvarenju hrvatskoga narodnog i državnog
suvereniteta.
S ogorčenjem i dubokom boli u spoznaji velike tragedije što pogo-
di hrvatski narod i poslije strašnoga drugog svjetskoga rata, sijuć' i
dalje bezbrojne njegove žrtve diljem Jugoslavije u ime stvaranja »jed-
noga novog društva utemeljenog na socijalističkom humanizmu«, po-
zivamo vas da sutra, 6. srpnja 1990, u petak u pet sati i pet minuta po-
slije podne, zajedno odamo žalosnu počast hrvatskim i drugim muče-
nicima, čije kosti leže u jami Jazovka u žumberačkim Sošicama,
simboličkim paljenjem svijeća na Trgu Republike, a na mjestu južnog
dijela prolaza Harmica. To je najmanje što u ovom trenutku možemo
učiniti za njih!
Molimo građane da svijeće ostave na tom mjestu do istoga doba
idućega dana. Hvala na odazivu.
Neka budu upokojene duše svih naprasno i zločinački prekinutih
života! Organizacijski komitet
samostalne inicijative
za pravnu državu - SIPD Zagreb
Rene Hollos 101
 Zagreb umjesto Gline
IVICA RAČAN, predsjednik SKH-SDP: Ostajemo pri našoj inicija-
tivi za opće građanskim pomirenjem u Hrvatskoj kao jednim od du-
hovnih i političkih preduvjeta mirnog i demokratskog suživota svih
građana na ovom prostoru. Stoga ne možemo, a da ne ustrajemo na
toj inicijativi neovisno o nerazumijevanjima i otporima, pa i privreme-
nim odbijanjima. Inicijativa o građanskom pomirenju je evropski pro-
ces i civilizacijski zadatak demokratskih snaga i stranaka u Hrvatskoj
i Jugoslaviji. Ova naša inicijativa na liniji je našeg ranijeg zalaganja
za miran život i sigurnost ljudi, za miran prelaz u demokratski više-
stranački poredak.
Uporno podmetanje navodnog poziva na »nacionalno« umjesto
»građanskog« pomirenja nije slučajno. U našoj izjavi, a i u predlože-
nom zajedničkom apelu, jasno smo naznačili da je narodnooslobodi-
lačka borba bila duboko prožeta onim humanim i oslobodilačkim te-
žnjama, oko kojih se tada bilo ujedinilo čovječanstvo, suprotstavljajući
se fašističkom teroru i osvajanju svijeta. Također, jasno smo istakli da
nema izjednačavanja između zločinaca i žrtava, nema izjednačavanja
između fašizma i antifašizma. Građansko pomirenje je nužno među
slobodnim građanima danas, pretpostavka tolerancije, međusobnog
razumijevanja i zajedničke budućnosti.
Potrebno je da se u javnom političkom životu, danas i ovdje, jasno
pokaže tko je za, a tko je i zašto protiv te inicijative. To je u interesu
našeg zajedničkog mirnog života.
Ima danas među nama onih koji nemaju ništa protiv opće gra-
đanskog pomirenja i okupljanja svoje nacije jer smatraju da je posve
razumljivo opće pomirenje među Srbima i među Hrvatima odvojeno,
ali nemaju građanske hrabrosti ni političke volje za građansko pomi-
renje i među ljudima različitih nacija. Dapače, na tome nastoje izgra-
diti svoju političku snagu i utjecaj. Oni koji danas na ovu inicijativu
reagiraju negativno, samo pokazuju da pripadaju onim snagama, u
društvu u cjelini kao i u našoj stranci, koje su bile uzrokom što ideja
građanskog pomirenja nije mogla proći ranije. Odjeci na nju govore
da je ideja pogodila u samo središte problema koji se više ne može
prešućivati.
Posve je neprihvatljivo i apsurdno tumačenje naše inicijative kao
»svjesne podvale srpskom narodu u Hrvatskoj« i »vođenja pregovora
sa ustašama kao poraženom vojskom«. Ne misli se valjda da su prvaci
političkih stranaka koji su suglasni sa ovom inicijativom, danas bašti-
nici, pa čak i aktivni protagonisti ustaštva. To podmetanje sračunato
je na onemogućavanje nužnog dijaloga o zajedničkoj budućnosti u
Hrvatskoj, zasnovanoj na suživotu slobodnih i ravnopravnih građana
i naroda.
Čudno je i žalosno što se u našem izboru Gline kao mjesta prvog
mogućeg sastanka nije prepoznala želja da se simbolično oda počast
žrtvama strašnog ustaškog terora nad građanima naše Republike
srpske nacionalnosti. Nitko nema tapiju nad mrtvima u Glini i nema
pravo spriječiti čin iskrenog pijeteta, te stvarnog procesa prekidanja
moralnih, političkih, nacionalnih i civilizacijskih opasnosti građan-
102 skog rata po prošlim ili novim obrascima.
 Dobili smo za ovu inicijativu prethodnu načelnu suglasnost go-
spodina Tuđmana i gospodina Raškovića.
Poslije nerazumijevanja na koje je naišla naša inicijativa u Glini,
predložili smo da se na sastanku u Zagrebu potpiše i objavi zajednički
apel za građansko pomirenje kao prvi korak. Pripremili smo nacrt za-
jedničkog apela, kojem bi se mogli pridružiti i svi drugi. Nacrt teksta
je podržan u usuglašavanju s predstavnikom HDZ-a. U petak prije
podne sam dobio o tome i stav gospodina Raškovića. On nacrt apela o
građanskom pomirenju podržava i prihvaća kao humanistički i civili-
zacijski tekst, ali kaže da ne može sada sudjelovati u aktu njegova pot-
pisivanja, da u ovom trenutku to još nije zrelo s obzirom na aktualne
političke prilike u Hrvatskoj.
Mi, međutim, mislimo, a to je bila i naša nada, da ova inicijativa
treba doprinijeti otvaranju puta za rješavanje aktualnih političkih
konflikata, tj. onemogućavanje da se oni »rješavaju« sukobima, nasi-
ljem, razbuktavanjem straha i povratkom na liniju ratnih strahota iz
prošlosti.

Pisma »Vjesniku«
FILKA RATKOVIĆ: Pred sam početak povlačenja »humanista«, jer
od Klisa i Splita nadirali su neprijatelji, 1. studenog 1943. po Kaštelima
su kupili civile, bez obzira na dob i spol. Odveli su ih u Divulje i počeli
krvavi pir iživljavanja, da bi ih, pod plaštem mraka, izubijane, krvave i
polumrtve uto varili kao životinje i doveli na naše groblje Sv. Josipa u
Kaštel Novom, bacili u zajedničku mjesnu grobnicu i na kraju polili
kiselinom. Sutradan, Kaštelani su po svom običaju otišli na groblje,
(Dan mrtvih) i ne sluteći sliku užasa: ispod polupomaknute ploče gro-
ba, gola i polugola krvava tjelesa, a tragovi krvi i metaka posvuda. Te
jadne žrtve imale su samo jednu milost božju — što su ih uz silni strah
i rizik, njihovi najbliži mogli pokopati odnosno prenijeti u obiteljske
grobnice.
SPLITSKI OGRANAK HSLS: Suočeni sa suprotstavljanjem prak-
tičnom ostvarenju temeljnih pretpostavki demokratskog kulturnog
prostora, suočeni s daljnjim priklonom mržnji i vojevanju umjesto
predloženom miru i zajedništvu, kako u življenju tako i u žaljenju nad
svim nasilnim smrtima i zločinima, bez obzira čijih i od koga, polazeći
s pozicija prizivanja života, uzajamne tolerancije, ljubavi i vjerovanja
da smrt sve suprotstavljenike izjednačuje, mi moramo kazati da se
suprotno SUBNOR-u zalažemo za nacionalno pomirenje i da smo uv-
jereni da će ga biti. Borci svaku smrt pripadnika svoje stranke progla-
šavaju svetom, a za smrt svoga suprotstavi}enika zahtijevaju da ga za
svagda nitko ni grobom ni naricanjem ne počasti.
Pismo Jakova Blaževića objavljeno u »Vjesniku« izazvalo je prilič-
no burne reakcije čitalaca.
»Zaista smo na dobrom putu prema demokraciji kad uvažavamo
mišljenje svakog našeg građanina, pa tako i Jakova Blaževića, koji je
očito pogođen otkrićem kosturnice na dnu jame Jazovke«, piše Jelica
Vukasović iz Zagreba. »Nudi nam putokaz i do drugih jama koje je
pritom očito klasificirao: spomena su vrijedne one u koje su bacane 103
 žrtve ustaša i komunisti, a druge treba zataškati. Mislim da su sve ja-
me stravične i o svakoj treba progovoriti, reći istinu i javno se pokaja-
ti. Pitani se, je li Blaževića ikad zapekla savjest za brojne smrtne i dru-
ge presude koje je potpisivao u ime svoje »crvene niti«, kao poslijerat-
ni javni tužilac. Očito nije, u njemu još živi osveta, jer kako inače
protumačiti očekivanje rekvijema za Hrvatsku«.
»Želio bih pitati tog uvaženog druga«, piše čitalac Mato Orešković
iz Varaždina, » u kojoj je od tih jama pokopan nevin čovjek, otac peto-
ro djece... U Blaževićevoj fantazmagoriji još je prisutna »crvena nit«
koju je nekad tražio i na njoj gradio svoju karijeru, ne vodeći mnogo
računa o suživotu drugih. U svojim pogledima, nije se pomakao dalje
od te niti koja mu je donosila bezbroj privilegija, lagodan život, prima-
nja, besplatne lovove, ručkove, a sve na teret društva. Teško se sada
svega toga odreći. Savjetovao bih gospodinu Blaževiću da se zavuče u
mišju rupu, jer svojom pojavom podsjeća na najmračnije poglavlje hr-
vatske povijesti. Ne zaboravimo da je baš u to vrijeme bio javni
tužilac...«
»Vrlo je čudno da ste, Jakove Blaževiću, tek sada odlučili o tome
progovoriti«, piše nepotpisana čitateljica iz Vinkovaca. »Spominjete u
vašem pismu svećenika Živka Kustića i rekvijem za Hrvatsku. Zar ste
se Kustića bojali, kad do danas ništa niste ispričali?«
»Dok je cijeli, ne samo hrvatski narod, duboko uzbuđen otkrićem
jame Jazovke kod Sošica, Blažević se podruguje novinarima »Vjesni-
ka« nazivajući njihovo spuštanje u jamu »hrabrim planiranjem««, piše
Zagrepčanin Ivo Malec. »Odmah zatim, Blažević nudi »žive ljude« koji
bi mogli provesti novinare po Lici, u obilazak više »jama bezdanki«.
Dakle — poznaje jame za koje dosad nismo čuli. Zašto ih je dosad ta-
jio? Zašto ih otkriva baš sada, kad je otkrivena Jazovka? Zašto je mali-
ciozan i tendenciozan«?
»Svi pošteni ljudi u našoj zemlji iskreno osuđuju sve zločine, bez
obzira tko ih je i kada počinio. Sve su jame zločin, ali sada, u doba ot-
krivanja Jazovke za koju se nije znalo, spominjanje drugih jama mora
se smatrati licitiranjem koje bi moglo ostaviti posljedice na ionako te-
ške međunacionalne odnose u Hrvatskoj.«
»Postavlja se pitanje«, dalje piše čitatelj, »je li Blažević znao i za
jamu Jazovku kada ima 'žive ljude' koji bi bili spremni pričati o dru-
gim poznatim i nepoznatim jamama. Sigurno je, naime, da su nadle-
žni rukovodioci znali za Jazovku, a samo zahvaljujući poštenom i hra-
brom Branku Muliću, također bivšem 'oznašu', otkrila se ta sramotna
uspomena 'beskompromisnih revolucionara'. A mnogi, još i danas živi
počinioci genocida u Jazovki 'imaju putra na glavi'.
Pitao bih gospodina Blaževića - kakve veze ima Jasenovac s Ja-
zovkom? Blažević spominje i magistralu Jadovno — Jasenovac. Ujedi-
njeni narodi osudili su ratne zločine u cijelom svijetu, pa i donijeli
odluku o kažnjavanju ratnih zločinaca sudskim putem. U Jugoslaviji
je to više no dosljedno učinjeno. U Jasenovcu su za vrijeme rata nevini
stradali od ustaške strahovlade, bez suda i suđenja. U Jazovki, sigurno
isto tako bez suda i suđenja, stradalo se - nakon rata.«

104
 »Draga i mila ženo i djeco, primite svi skupa mnogo pozdrava od
mene. Jarmila, znaš kako mi je, osuđen sam na smrt i čekam svaki čas
kad ću biti streljan, pa te molim oprosti mi sve i čuvaj našu siročad.
Još jednom Vas pozdravlja i ljubi Vaš Tonček.«
(posljednje pismo Antona Ivančica)
Tomislav i Jaroslav Ivančić te njihova majka Jaromila, traže po-
sljednje počivalište oca i supruga — Antona Ivančica, rođenog 1914. u
Daruvaru. Anton je služio vojsku u Raj lovcu 1942. kao domobran, a
1943-44. izlazi iz vojske i vraća se u Daruvar. Radi u tvornici »Dalit«
kao drejer. Nije htio ići u partizane, pa su ga zajedno sa 150 Daruvar-
čana 1945. odveli u logoru Bastaji, dvadesetak kilometara od Daruva-
ra. Kasnije ih odvode u selo Borke na Papuku, u prostore starog ma-
gazina. Tu za partizane postavlja telefonske i električne vodove). Su-
sreće ga tast Vencel Ulovec, i govori mu da bježi preko žice. Anton
odgovara: »Nisam kriv, a kada bih i bježao,stradala bi žena i moji
sinovi.«
Zadnji glas od oca Antona, priča Tomislav Ivančić, stigao je kra-
jem 1945 godine. No, Jaromila je znala da joj je suprug strieljan 25. si-
ječnja 1946, iako presudu i obrazloženje nikada nisu dobili. Tužnu vi-
jest donio je zvonar Šandor Kaldi koji je pobjegao iz logora. Početkom
1946. odlučila je pitati u daruvarskoj UDB-i o sudbini svoga supruga.
Odgovoraju joj da ne zapitkuje previše, jer bi i ona mogla završiti u
zatvoru. Sličnu je sudbinu doživio i Antonov brat Đuro, čiji je jedini
grijeh bio što nije htio dati cigaretu partizanu u prolazu. Osuđen je na
smrt, privezan konju za rep i odvučen u šumu. Svjedoci su bili njegova
supruga i četvero malodobne djece. Nakon rata im je konfiscirana
imovina, a obitelj je došla na prosjački štap.
Dio istine izašao je na vidjelo petnaestak godina kasnije, kada je
Drekovic (imena se ne sjeća), koji je u tom kraju bio poznat kao koljač
iz partizanskih redova, pijan po ulicama Daruvara vikao kako je ubi-
jao Daruvarčane. Medu njima je bio i njegov kum, kako je tvrdio Dre-
ković, a to je bio moj otac, kaže Tomislav Ivančić.
Tomislav Ivančić još uvijek pamti kako ga je kao sedmogodišnja-
ka, razrednica povukla iz reda gdje su ostala djeca čekala na mjericu
mlijeka i rekla mu da njemu tu nije mjesto. Zaplakao je i otada se osje-
ća kao građanin drugog reda. Ovu je priču odlučio ispričati jer želi
saznati sudbinu i počivalište svoga oca, a možda će se netko, tko je bio
sa njegovim ocem u logoru, sjetiti Antona Ivančica. Sam Anton Ivan-
čić napisao je u svom pismu iz logora imena nekih ljudi s popisa za
strijeljanje. To su, kaže Tomislav Ivančić, ova imena: Stranjski, Šipoš,
Kruljac, Majer, Kramer, Demeter, Kreflova, Homolka, Streha, Šimić,
Pero Valgoni, Curi, Vuksanović, Čolak, Mariška, Smolinka, Prpić, Mli-
narek, Stjepanović i grubišnopoljski svećenik čije ime nije znao.
Dok sam bila u neizvjesnosti o sudbini moga muža (uhapšen je 1.
srpnja 1945.), svakog sam dana odlazila u predvorje Okružnog suda
(tada Vojni sud Komande grada Zagreba). U toj prostoriji bilo nas je
na stotine, svi smo očekivali vijesti o našim muževima, braći, rođaci-
ma i prijateljima. U neko vrijeme, izašao bi neki čovjek s dugim popi-
som i čitao: »Na smrt strijeljanjem osuđeni su... Slijedila su imena.
Ljudi su plakali, vrištali, rušili se onesviješćeni. Ponavljalo se to iz da-
na u dan. Od trojice zatvorenika koji su uspjeli sačuvati glavu, saznala
sam da je moj muž bio osuđen na smrt 17. srpnja 1945. i da je presuda
odmah izvršena. Dokumente o tome, od Vojnog suda Komande grada 113
 i < I • .Mi
«*•:;, - ;,: • '

, . . V-"' : -
.....-.', r .
• ( - • ''— ; • S l

•;^:;\-^''"l: i j ^fi f

^•^:^Vl:-:^ '"**

...^•"-"t^ ^./v.- m
•...,<• ,..',-,: .. :"

Pisma Antuna Ivančica

-
Zagreba, primala sam u nekoliko navrata mnogo kasnije. Razlikovali
su se. Presudu na smrt potpisao je »Pretsjednik kapetan« Vladimir Ra-
nogajec. Imam »čast« da posjedujem njegov vlastoručni potpis! Nitko
od tih jadnika nije bio u uniformi, te vas ne mora čuditi, da je bilo i
mnogo pobijenih civila.
Mogla bi vam ispričati roman kako su nas izbacili iz stana, kako
su zadržali pokućstvo, kako sam ostala sama s djecom od 2 i pol i jed-
ne i pol godine, kako me nitko nije htio uposliti, čim su pročitali bi-
ografiju koja se morala priložiti svakoj molbi za namještenje, kako su
me maltretirali, počevši od raznih »personalki« do Uličnog odbora,
kako su mojoj majci, zbog mojeg supruga oduzeli penziju koju je iza
smrti moga oca primala od 1923. godine.
Teško je bilo, ali smo preživjeli. I kada me neki dan moj sin upitao:
»Majko, kako si to izdržala?« odgovorila sam mu da me držala vjera u
Boga i njegovu pomoć i što u duši nikada nisam osjetila nikakvu mr-
žnju ni želju za osvetom.
Oprostite mi, što ću se potpisati samo inicijalima.
V. R.
SOFIJA MASA PAVIČIĆ: Budući da sam, nakon ilegalnog
skojevskog rada u Zagrebu, tri godine učestvovala u partizanskoj bor-
bi na Kordunu (na kojem sam, iako su rane od ustaških pokolja bile
još jako svježe, od boraca i naroda kao Hrvatica bila svesrdno primlje-
na) i za to vrijeme stalno slušala »Tko nije okrvavio ruke — ne smije
se kažnjavati«, posebno sam zainteresirana (kao i za pošten odnos
prema »Jasenovcu« i svim istraženim i neistraženim ustaškim logori-
ma te četničkim i ustaškim koljačkim jamama) da se i ovaj događaj
rasvjetli što prije i što preciznije. Također, budući da o pogubljenjima
u jami Jazovka nisam dosad ništa znala, i budući da nisam po struci
povjesničar i da ne raspolažem nikakvim dokumentima, rekla bih sa-
mo nekoliko riječi o onome što sam zapazila u izvještajima »Vjesnika«
i »Večernjeg lista«, te nešto šire o izlaganju svećenika i urednika »Gla-
sa koncila« Živka Kustića u Sošicama.
Prema navedenim izvještajima, u Jazovki su smrt našli ustaše, do-
mobrani i civili. Bitno je pitanje postupka prema svakom zarobljeni-
ku, ali ipak, svi mi, učesnici partizanske borbe, oštro smo dijelili do-
mobrane od ustaša (osim ponekog zavedenog ustaše koji nije bio zlo-
činac), pa mi je dobro poznato da su neke domobrane i po četiri puta
puštali iz partizanskog zarobljeništva. Do kraja 1944. u našim se parti-
zanskim jedinicama iz domobranskih redova našlo gotovo sve što je
bilo dobronamjerno, antifašistički opredijeljeno. Kako bismo, inače i
izborili u Hrvatskoj tako veliku slobodnu teritoriju. Prema tome, ne
može se sve koji su pogubljeni u jami Jazovka nazivati hrvatskom voj-
skom, kao što se stalno ponavlja u izvještajima novinara »Vjesnika« i
»Večernjeg lista«, jer su ustaše bili kvislinško-fašistički zločinci koje
hrvatski narod nije prihvatio kao svoju vojsku.
Budući da sam svjedok partizanskog ratovanja, dobro mi je po-
znato kako smo u partizanskim redovima bili politički odgajani, oso-
bito protiv svakog zločina (jer koliko bi inače bilo osveta u prvim usta-
ničkim danima), a na Kordunu, kao i u svim regijama s pretežno srp-
skim narodom, posebno osjetljivi prema pridobijanju hrvatskog
naroda u borbi protiv okupatora i ustaša (kao i prema pridobijanju
srpskog naroda, koji je bio pod talijanskim fašističkim utjecajem, pro-
tiv četništva). Zato, neka mi oprosti novinar »Vjesnika« Želimir Žanko,
ali ne mogu, primjerice, povjerovati u iskaz neimenovanog svjedoka iz 115
 Zagreba (»Vjesnik« od 2. srpnja), tada dječaka od deset godina, da su
ga baš dvije partizanke dovele do jame Jazovke, te »ipak pustile kući«.
Ispričat ću se svakom kada se to dokaže. Ako ništa drugo, primijetit ću
da ga ustaše i četnici sigurno ne bi pustili, jer oni se nisu predomišlja-
li.
U povodu otkrića Jazovke, svećenik i urednik »Glasa koncila« Živ-
ko Kustić, prema skraćenom dijelu koji su iznijeli novinari »Vjesnika«
Većeslav Kocijan i Darko Pavičić (»Vjesnik« od 2. srpnja), rekao je u
svom, prema spomenutim novinarima, posebno — nadahnutom govo-
ru, da je cijeli jedan narod morao biti na određen način žrtvovan, po-
kopan. To je očita neistina. Zar smo se mi, hrvatski partizani, boreći se
teško kroz sve ratne godine protiv fašizma (a mnogi smo još_bili i dje-
ca), borili zato da žrtvujemo i pokopamo svoj vlastiti narod? Što se tiče
ubijanja vezanih i bespomoćnih, bačenih bez »ikakvog suđenja i doka-
za eventualne krivice«, što je za svaku osudu, osobito ako su ovakve
strahote o kojima se piše o jami Jazovka radili partizani, o tome sam
se naslušala i posljedica toga nagledala u ustaničkom Kordunu i još
ranije u Zagrebu. Može li se više ljudi uništiti u četiri ratne godine ili u
nekoliko mjeseci nakon 1945? Jer, osim, nekoliko zamjena, za partiza-
ne i partizanski narod nisu za cijeloga ratnoga doba vrijedile nikakve
konvencije, zakoni, ni sudovi.
Međutim, posebno je značajna rečenica svećenika Živka Kustića:
»Ona velika poema, Goranova »Jama«, napokon može biti nacionalno
djelo, a ne politički pamflet. Nas ne zanima tko je više klao.« Kako je
poznato, partizani nisu klali, pa se o tome ne govori ni u povodu jame
Jazovka. Ne, gospodine Kustiću, Goranova »Jama« nije pamflet, iako
je i nacionalno djelo. Goran je bio inspiriran konkretnim ustaškim
zločinima nad srpskim narodom u Hrvatskoj i konkretnim jamama, o
kojima je slušao još u Zagrebu, a odlaskom u partizane mogao ih je i
obići (prolazio je Kordunom) u Blagaju kod Slunja, u Ivanović jarku
kod Vojnića, po Petrovoj gori i kada je prolazio drugim područjima
punim ustaških i četničkih jama, ne u završnim ratnim operacijama,
nego još u miru Pavelićeve NDH 1941. Može netko napisati novo,
izvorno umjetničko djelo po svojoj želji i umijeću, ali u Goranovu, au-
tentičnu »Jamu«, ne smije se i ne može dirati.
Ne smatram, gospodine Kustiću i gospodo novinari današnjeg
»Vjesnika« i »Večernjeg lista«, da je moguće neko opće pomirenje i za-
jednički spomenici, jer dobro se može graditi samo tako da se zločini
nikome ne oproste, s time, što, jasno, nijedan narod ne može odgova-
rati za zločince, ali na zločinima se mora učiti - da nitko s njima ne
manipulira i da ne navode na zlo.
DANE PAVLICA: Jazovka je otvorena baš u vrijeme kada su se s
visokog i odgovornog mjesta čuli prijedlozi da se jama Jadovno
(Velebit) zabetonira »tako da je nikada nitko više ne može koristiti za
uništavanje ljudi«.
Oko Jazovke se ispredaju priče, popunjavaju novinski stupci, oku-
pljaju predstavnici stranaka, organiziraju pohodi, a još se ni jedan
istraživač — povjesničar nije uključio u raspravu. Za pretpostaviti je
da je to i stoga što je znanost u teškoj materijalnoj poziciji: osobni do-
hoci znanstvenih radnika više su nego mizerni, nisu im osigurana
sredstva za istraživanje, a oni, izlazeći sa svojim saznanjima u javnost,
izlaze samo s istinom.
Jazovka će, mnogi to s pravom i zanimanjem očekuju, biti povod
116 za otvaranje mnogih bezdana — masovne grobnice, prije svega srp-
skog naroda i antifašistički orjentiranih Hrvata te pripadnika drugih
naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Na području Like ima nekoli-
ko desetina takvih grobnica koje su naročito bile »aktivne« od svibnja
do kraja kolovoza 1941. Nijedna od njih nije komisijski i stručno istra-
žena. Navodimo neke od njih: Jama na Kuku, Bezdanka na Bubnju,
Golubnjača, jama u Kamenitom Poljicu, Bezdan pod Kukom, Kačetina
nad Osredcima, Delić-jama — sve na području Donjeg Lapca, Balje-
vac, jama na Prijeboju, Zelena pećina, Kalčev bezdan — Korenica; Go-
lubnjača na Janjačkoj kosi, jama na Kulskoj stazi, Šević-jama, Runje-
vac, Ponor kod Smiljana, Pavkuša, četiri jame na Jadovnom i kod Ba-
ških Oštarija, Jarčja jama (Alanak), jama »Sv. Ana«, Nezdravka,
Macolina jama, Kvarte, Papratnjak i druge na području Gospića. U
okolici Gračaca poznate su Jamina, Jamurka, Tučić, Jelar, Modrinka,
jama kod Krčića i druge.
Osim navedenih, ima i desetak jama na području Ogulina-. Jama
na Ostrovici, jama pod Klekom, Lopača kod Saborskog i nekoliko u
Ogulinskom krpelju, koje također nisu istražene.
Ako se tome dodaju Bleiburg, Kočevski rog i druga stratišta, za
istraživače će biti mnogo posla.
Jazovku treba, ne čekajući Saborsku komisiju, što prije istražiti,
da ne bi postala jama nesporazuma, objekt oko kojeg će se narod dije-
liti i gložiti, jer »politika« i pojedini »političari« već iznose i takve »či-
njenice« za koje nemaju nikakve relevantne podloge. Oko nje se kao
ni oko jedne druge, okupljaju pojedinci i grupe kojima pseudo znalci
»treniraju« emocije i strasti.
Iz Jazovke treba odmah, pod nadzorom uže stručne komisije,
izvaditi ostatke ljudskih kostura i na mogućim dijelovima skeleta (lu-
banje) utvrditi broj ubijenih, njihovu dob i spol. Tako će se izbjeći sve
moguće daljnje manipulacije kao i eventualno dodavanje novih činje-
nica. Žrtve treba sahraniti na dostojan način. Sve ostalo ostaje znan-
stvenicima, povjesničarima, da istraže tko su ubijeni i ubice, vrijeme u
kojem je jama korištena za masovnu grobnicu. Takav red poslova
olakšao bi zapravo njihove napore jer bi se već u početnoj fazi rada
mogli »uhvatiti« za neke jako važne, utvrđene istine.
Oni će odgovoriti i na ova pitanja.
— gdje je svoj životni put završilo oko 200 vojnika, pripadnika voj-
ske koja se u travanjskom ratu 1941. raspala. Prema pisanju lista »Hr-
vatski narod«, glasila Hrvatskog ustaškog pokreta, na području Ja-
strebarskog kao i u samom mjestu »starom frankovačkom gnijezdu«,
kako piše navedeno glasilo, ustaše su razoružale veće skupine vojnika
a 17. i 18. travnja i jednu artiljerijsku jedinicu. Prema drugim izvorima
u Jastrebarskom je sve do kraja kolovoza zadržano oko 200 zaroblje-
nika na radu na poljoprivrednim imanjima, a onda su preko noći
nestali.
— gdje je završio dio logoraša koji su od 21. do 23. kolovoza vraće-
ni iz logora na Pagu, Jadovnom i u Gospiću, a zadržani su u logoru u
Jastrebarskom do deportiranja u logore u Jasenovcu i Kruščici kod
Travnika. Poznato je da na nova odredišta svi nisu upućeni.
— jesu li djeca iz logora u Jaski sahranjivana samo u mjestu ili je
postojalo još neko »groblje«.
— gdje je ubijeno oko 600 logoraša iz logora »Vitez« kod Travnika,
kako navode svjedoci koji su u rujnu 1941. godne upućeni prema
Zagrebu. 117
 — gdje je sahranjeno oko 300 osoba umrlih od tifusa početkom
1942. godine u Lobor-gradu.
Istraživači će doći i do spoznaje jesu li i u kojoj mjeri partizani u
Jazovku bacali časne sestre, djecu i osuđene ustaše početkom 1943. i
neposredno iza rata.
Istraživanje stratišta i jama treba, dakle, prepustiti povjesničari-
ma jer je to jamstvo da će spoznaje biti objektivne, neutralne i dezide-
ologizirane. Na znanstvenom skupu u Jasenovcu od 15. do 17. listopa-
da 1989. rečeno je da u historiografiji i javnom mnijenju neće biti mira
dok se imenom i prezimenom ne utvrde sve žrtve rata u Jugoslaviji. U
tom smislu predloženo je da se formira komisija na saveznoj razini
koja će usklađivati rad u republikama, jer se parcijalizacijama ne bi
došlo do cjelovitih rezultata (primjerice, Jasenovac i Jadovno, gdje su
ubijani ljudi sa šireg područja Jugoslavije) a da se cijela akcija povjeri
adekvatnim znanstvenim institucijama.
EDUARD MIKŠA: Prošlo je 45 godina od rata, u Evropi gledamo
pomirenje naroda koji su stoljećima medu sobom ratovali. Kao vjer-
nik, dužan sam ne samo oprostiti, već i moliti za svoje neprjatelje. Či-
tao sam u posljednja tri broja »Vjesnika«, o tajnama kostura u žumbe-
račkoj jami, te o Bleiburgu, Kočevju, vojnim logorima Prečko, Kanalu
u Zagrebu i o Jasenovcu. Prema svim međunarodnim konvencijama,
to je ratni zločin. Stoga molim SUBNOR Hrvatske da iz svojih redova
izbaci ratne zločince. Pravi će borci tada moći sklopiti pomirbu među
svima nama. Kao bivši domobran i ratni vojni invalid, još uvijek izvan
zakona, prvi pružam ruku pomirnicu borcu Branku Muliću.
DR LJUBOMIR ANTIĆ: O tome koliko će Jazovka iznijeti noviju
povijesno-političku i najnoviju političko-psihološku konfiguraciju Hr-
vatske, zasad je teško govoriti. Njeni su dometi danas još nepredvidivi,
no neke stvari ukazuju da bi po značenju mogla nadmašiti mnoge
»prijelomne« događaje u (naj)novijoj hrvatskoj povijesti. Naime, čini
mi se da se Jazovka ubrzano svrstava u red onih činjenica za koje se
obično kaže da nakon njih ništa više nije isto kao prije.
Nisu to ni pročitane knjige. Eto, ne tako davno čitao sam dnevnič-
ke zapiske Josipa Horvata »Preživjeti u Zagrebu«. Pod nadnevkom 3-
11. srpnja 1945. autor je zapisao:
»Počeli su se prazniti zatvori. Fala bogu. Ne shvaćam kako je nova
vlast mogla zapasti u pogrešku i preuzeti improvizirane ustaške za-
tvore a la zgrada Akademije, gdje sjede prečesto ljudi koji su u istoj
zgradi sjedili i pod Pavelićevim režimom. Mogli su barem naći druge
zgrade (...) Opća depresija vlada zbog usuda domobrana, koji su ko-
načno ipak bili kader partizanske vojske. Vele da će za nekoliko dana
biti pušteni kući. Bila bi pametna gesta.«
No čini se da to nije bilo vrijeme »pametnih gesta« pa Horvat 24.
srpnja bilježi:
»Grad u znaku odlaska domobrana u logor (...) Mislim da je to loš
potez; ne radi se o nekoj pravdi, već o politiko-psihološkom efektu.
Sve je suveren prezir prema čovjeku pojedincu, a to je loše. Golem psi-
hološki kapital, koji je bio tu nakon rata, tako se rasplinjuje. Otputio se
do Kreše; po svim ulicama vide se neugodne scene rastanka.«
Nije svejedno čitaju li se ti reci prije ili poslije Jazovke. Danas se
pitam: je li Jazovka taj »logor« u koji su odlazili domobrani nakon ne-
ugodnih scena rastanka koje su se tih srpanjskih dana 1945. mogle vi-
118 djeti po svim zagrebačkim ulicama?
 STJEPAN HORVAT: Otkrivanjem hrvatske tragedije u jami Jazov-
ka kod sela Sošice, oživljavaju priče i sjećanja o novljanskoj tragediji
zvanoj »Kurjakana« u šumi Muratovica. Sve se to još priča šapatom i s
nekim strahom. Što se tu dogodilo i koliko je stvarno bilo žrtava? S
obzirom da to nisu bili aktivni učesnici ni jedne od vojski, nameće se
pitanje - zašto?
Tri do četiri dana nakon oslobođenja Novske ( 2. svibnja 1945.) ne-
stalo je 25 do 40 starijih i sredovječnih mještana Novske i okolnih sela
(Jazavica, Borovac ....) Likvidirani su bez ikakve istrage ili suda. Bili su
to dani bezvlada i slobodne osvete. Uporniji i smjeliji uspjeli su ih brzo
pronaći na »Kurjakani« u šumi Muratovica. Očito su pogubljeni na
stravičan način, jer su bili povezani žicom i prekriveni tankim slojem
zemlje. Spaljeni su odmah po tom otkriću, kako ih rodbina po svojoj
želji ne bi mogla javno sahraniti.
Govori se-i o nekim drugim jamama u Novskoj, u ulici Braće Ra-
denovića (nekada Osječka ulica), ranije »Rasadnik«, bez stambenih
zgrada.
Medu živima su još uvijek dobri poznavaoci ovih događaja s obje
strane. Svakako bi bilo dobro da se o tome javno progovori, razbije
strah, neizvjesnost i mnoge sumnje. Zašto se barem jednom ne nave-
du i imena tih ljudi. Sve to pomalo opterećuje odnose među ljudima, a
najbolje bi bilo da o tome nešto kažu sami borci i učesnici rata. Vrije-
me je da skinemo sve maske i tajne, jer istina je najbolja, pa ma kako
gorka bila.
Kao član HDZ-a, ni ja ni moji stranački kolege ne možemo se po-
miriti sa činjenicom da potpredsjednik Stjepan Sulimanec ostane i da-
lje u Saboru ili u bilo kojoj političkoj ustanovi. Na prvoj sjednici Sabo-
ra, deklarirao se slijedećom izjavom: »Jamu Jadovno treba zabetoni-
rati, da se u nju više nikad nikoga ne može baciti«. Zar je on, kao
potpredsjednik Sabora morao i trebao, i to na prvoj povijesnoj, sveča-
noj sjednici, izaći s onim čemu na sjednici nije bilo mjesta? Zar to nije
mogao iznijeti na drugoj ili trećoj sjednici Sabora? Čini se da je htio
da ga sjednica i TV auditorij dobro zapamte. Pošto smo ga zapamtili,
sad mu dajemo i ocjenu — Stjepanu Sulimancu nije mjesto u Saboru,
kao što nije ni dr Jovanu Raškoviću i Jovanu Opačiću. Na ta mjesta
trebaju doći razumni ljudi koji ne vode dvoličnu politiku, radi svojih
karijera. Pitamo sad tog naduvenog potpredsjednika, što kaže na
žumberačku jamu Jazovku, gdje se radi o desetinama tisuća žrtava.
Jadovno je nastalo u ratu, a rat nikome nije brat. Ova žumberačka,
nastala je poslije rata, kad je već bilo »oslobođenje«, kad je rat bio za-
vršen. Ali nažalost ne za sve, jer su tek tada počele padati žrtve zloči-
naca. Ima takvih jama i grobnica još, kako gdje.
U listopadu 1945, kad smo kao zatvorenici sprovedeni za Gospić,
morali smo u Ogulinu prenoćiti u jednoj ruševini, iako smo u Ogulin
stigli između 10 i 11 sati do podne. Nismo znali o čemu se radi i što će
te noći biti s nama. Preživjeti takvu noć nije bilo ni lako, ni ugodno.
Sutradan smo bili sprovedeni u Gospić. U zatvoru doznajem od jed-
nog stražara (koji je cijelo vrijeme bio pristojan). Koliko se sjećam, pre-
živao se Galić. I zatvorenici i liječnici su mi govorili :»Sreća da niste
jučer došli, jer ne bi vas danas više bilo. Noćas je iz zatvora odvedeno
tri tisuće ljudi — svi su strijeljani«. Kasnije smo doznali da su neki
mještani stavili križ na to stratište, ali su i oni, nažalost, platili glavom.
To bi stratište trebalo pronaći i obilježiti. 119
 Treba ispitati i koliko žrtava leži u T. Korenici, što hrvatskog živ-
lja, a što talijanskih zarobljenika, koje su na svirep način ubijali. Pri-
čao mi je jedan mališan kako je jednom prilikom gledao što ljudi rade
jedni od drugih. Kaže: »Ljude su vezane dovodili u jednu izgorjelu
podrumsku zidinu u kojoj je bilo slame i tamo su ih zatvarali. Kako
sam bio znatiželjan, krio sam se i pazio, da vidim što će s tim ljudima
biti. Neki su na tu slamu odmah legli, a neki su sjedili i nisu ni znali
što ih čeka, a ni ja nisam znao. Zapalili su slamu ispod njih, pa su živi
gorili. Ja sam onda pobjegao kući i sakrio se u štalu, jer mi je bilo sla-
bo. Bojao sam se ući u kuću, jer sam se bojao ispitivanja. Ta me slika
strašno progoni i sad mi je lakše kad sam vam to ispričao«. Vjerujem
da za ovakve slučajeve još ima živih svjedoka, u Korenici i izvan naše
zemlje.
Tadašnje vođe su uvjerile narod da su Talijani zapalili Korenicu,
što nije bilo točno. Korenica je zapaljena na zapovijed, da bi narod di-
gli na ustanak. Treba ispitati i okolicu Zagreba. Samo na jednoj livadi
pod Sljemenom leži puno Zagrepčana, pa neka se i to utvrdi.
H.L.
Prva mi je misao bila, da je moj otac također završio u jami. Čita-
jući, stišće mi se želudac, ne samo zbog pomisli da je on eventualno
završio u toj rupi, već i zbog svih onih ljudi, krivih ili nedužnih.
Prije nekoliko godina bezuspješno sam pokušavao preko interna-
cionalnog Crvenog križa doznati je li moj otac možda deportiran iz
Jugoslavije. Nadao sam se da je to doista slučajno, no poslije vaših
izvještaja, mislim da nema mjesta sumnji.

"* . .
„VOJNI SUD
' ' '
• "?£B.a
:
dana;' ' '

,!& .'jri>l.f,J. ~j \., ' -.-,

«,»

J
• '"•.:'•'": c.r . . :••.••„.I '•rfl'.-a,.-l: Oraai--/Austri-ja/--
""VFi-Jr ! i ja--sian»ia|j^,?av-l'itideis;oi. 41»6 - . -~ ^^-'1"'. ":
- " " ' ' "t ": " 'l
;
- : :-- j - • • )
zbog ajde: '<:il'":-w. Pš;T . • . . . . . PC ;.'-..^ :,, s utrt i streljanjes-tsajan gubi- ' '
ak 'sfiri poiitićKih i nqjt:d ninigradjanskih prara oeim r.o'ditr;.rjad.h., :
Os j ie presudj i<~rJnj. Tokom /stroge kstanopl/eno jef da posjeduje slijedeći imetak "

Smrtna presuda
 Šaljem vam kopiju dokumenta Vojnog suda komande grada Za-
greba u nadi da će vam možda, na bilo koji način biti od pomoćii u
razjašnjavanju, zapravo - genocida. Nadam se također, da neću biti
jedini s tom namjerom. Naravno, voljan sam vam posuditi i original.
U potpisu dokumenta čitani: »predsjednik kapetan Vladimir Ra-
nogajac« A. Kniewald
M. MILEANIĆ: Na ulazu u groblje u centru Gospića, svakog su da-
na poslije 4. srpnja (Dan »oslobođenja«) strijeljani nedužni ljudi iz svih
krajeva naše domovine. Ta su masovna strijeljanja potrajala sve do je-
seni, a pojedinačna još vrlo dugo. Vješanje i strijeljanje bilo je i 22. srp-
nja 1945, kada je u crkvici na groblju trajala svečanost Marije Magda-
lene. Istodobno je bio i sprovod. Trebalo je što više ljudi prisustvovati
da bi se vidjelo kako to radi »narodni sud«. Ljude koji su bili dovedeni
na stratište nitko od najbliže rodbine nije ni prepoznao. Jednom su na
mjestu razrušene kapelice koju su u ratu podigli Talijani, po vješali ne-
koliko časnih sestara. Nisu birali tko je kriv tko prav, tko im je došao
pod ruku —bio je likvidiran. Neki su uspjeli pobjeći sa stratišta, veza-
ni, vukući mrtve. Osim veterinara, nekoliko mjeseci u mjestu nije bilo
ni jednog od muškaraca. I veterinara su u srpnju na tri dana zatvorili
i potom likvidirali.
Kao veliki pravednik u rješavanju svih problema u ovom društvu,
javlja se drug Blažević... Za sve ovo zna i sada ima morala i snage da
se javi »Vjesniku« pismom.
FRANJO HORVAT: Bilo bi zanimljivo objaviti razgovor s gospodi-
nom Ilijom Dujmovicem, Rapska 4, Zagreb. On je uspio odvezati žice s
ruku i pobjeći 15 metara prije udarca maljem i jame. Na tu jamu iznad
Graba, ispod Kamešnice (općina Sinj) odvođeni su i ubijani 1944. do-
mobrani i muški civili, kao odmazda za zločine njemačke divizije
»Prinz Eugen.« Cjelovita i svježa priča Ilije Dujmića bila je u lipnju
1944.^ objavljena u listu »Novo doba«.
Župnik koji je 1981. išao moliti nad jamom za duše žrtava i krvni-
ka, imao je velike neprilike s UDB-om.
Nadam se da će i ovaj mali kamenčić upotpuniti mozaik naše ne-
sretne prošlosti.
Umjesto pozdrava - NE PONOVILO SE

Istina o Zumberku
U povodu članka objavljenog 8. srpnja, pod naslovom »Jama smrti
uvijek je bilo«, htio bih čitaocima »Vjesnika« iznijeti nake podatke iz
stručne literature koji se ne slažu s tvrdnjama svećenika Živka Kusti-
ća.
Autor tvrdi: ».. .Ali svi su Žumberčani Hrvati, osim nekoliko obite-
lji u župi Radatovići, koje se smatraju Srbima«. Budući da sam Žum-
berčanin, ova mi je tvrdnja bila sumnjiva, pa sam potražio podatke iz
popisa stanovništva za 1948.
Dakle, 1948, na području pet mjesnih narodnih odbora na Zum-
berku, živjelo je 1178 Srba, raspoređenih u pet župa, a ne nekoliko obi-
telji u jednoj župi, kako to autor kaže. 121
 MDESNI NARODNI ODBORHRVA-
TI SRBI SLOVENCI
BUDIN3AK 429 18
OŠTRC 1139 5 1
SOŠICE 1113 2 6
KAŠT 481 236 16
RADATOVIĆI 548 917 51
UKUPNO 1178

Ako se do danas, broj Srba u postocima osjetno smanjio na Žum-

berku, onda molim autora da mi kaže jesu li na to utjecale situacije
poput »maspoka« ili slično, jer se tada na Žumberku u popisu pojav-
ljuju Jugoslaveni, koji su se vjerojatno ranije upisivali kao Srbi. Na-
dam se da će mi autor objasniti zašto iznosi neistine.
Autor dalje piše: »... kad govorimo o porijeklu njihova srpstva, ne
dovodimo u pitanje njihovo pravo da budu Srbi, ali je činjenica da to
nije srpstvo od vremena doseljenja, već da je nabujalo za vrijeme sta-
re Jugoslavije, pozivajući se »na tri prsta««.
Pročitavši ovo, zavirio sam u nekoliko dokumenata iz prošlosti
žumberačkih uskoka. Evo što oni kažu:
1. 9. rujna 1930. ban hrvatski Ivan Torkvat Karlo vic javlja iz Mutni-
ce kranjskom zemaljskom kapetanu da 50 srpskih porodica traži da
prijeđe iz Bosne pod kršćansku upravu i da im se dodijeli zemljište.
Pismu ovom priloži Karlović molbu srpsku. Ova grupa je za stalno na-
seljena na Žumberku u ožujku 1934.
2. Na str. 26, u djelu: »Žumberak, crte mjesnopisne i povijesne
1881.g.« Lopašić kaže »...Stariji žumberački uskoci jesu u gornjoj Hr-
vatskoj jedini doseljenici o kojima spomenici kažu da su iz Srbije i
Raše«.
3. 5. rujna 1538. u Linzu, kralj Ferdinand izdaje privilegije Srbima
koji žele preseliti iz Turske na austrijsko zemljište. U toj privilegiji on
kaže: »... Plemeniti i vjerni nam dragi Nikola Jurišić barun u Kesegu,
naš vrhovni kapetan, dojavio nam je, da ima nekoliko kapetana i voj-
voda Srba i Rašana, koji odlučiše da zajedno sa svojim ljudima, koji
spadaju pod njihovo vojvodstvo dođu u našu službu...«. Povjesničar
Lopašić tvrdi da se ta kraljeva Povelja odnosi na žumberačke uskoke.
4. 22. listopada 1538. u Ljubljani, Nikola Jurišić (vrhovni kapetan
vojske u Vojnoj krajini i barun u Kesegu), piše kralju Ferdinandu o do-
seljenju Srba i kaže: »Presvijetli kralju... u ovome satu piše mi grof
Kegljević, zajedno s drugim hrvatskim grofovima, kako su sretno sti-
gli i kako su doveli Srbe u velikom broju...«
5. Na 8. stranici knjige »Vojna krajina«, izdanje Sveučilišne nakla-
de »Liber«, 1984, Zagreb, piše: »...U Vojnoj krajini su posade činili
uglavnom najamnici iz zaleđa. Tako je bilo u_prvoj polovici sve do pot-
kraj 16. stoljeća, jer osim dolaska Srba na Žumberak nije bilo većih
seoba...«
6. Moj prijatelj raspolaže podacima iz matičnih knjiga da se od 400
Žumberčana rođenih u razdoblju od 1880. do 1920. pisalo 348 kao Srbi.
Nadam se da će ovo biti dosta gospodinu Kustiću u prilog tome
da srpstvo u Žumberku nije počelo od stare Jugoslavije, već od dose-
ljenja. No on će svoju tvrdnju potkrijepiti činjenicama, osim ako ne
smatra da navedeni dokumenti nisu vjerodostojni, što će mi također
objasniti. Možda on vjeruje samo onima koji u džepu donesu krsni list.
Nadalje, autor tvrdi da su žumberački uskoci došli u Žumberak iz
122 južnog primorja ispod Pelješca i da su na Žumberak došli sjedinjeni
(Unijati) što je dokaz da katolička Austrija nije nikome nametala uni-
jaćenje... i da ne potiču iz Pećke patrijaršije ni iz srpskog etničkog
područja.
Autor svoje tvrdnje ne dokazuje činjenicama, već mu je dovoljna
indicija ili nečija priča, a naročito njegovog zvonara, tuđe dokaze o či-
njenicama ne priznaje, odbija i proglašava nepouzdanima. Njega ne
smeta činjenica da su svi dosadašnji pisci, medu kojima i Lopašić, o
žumberačkim uskocima tvrdili da su došli iz Srbije, Raške, Zete, Arba-
nije, Bosne i vjere su istočne.
Nadam se da će mi autor članka moći odgovoriti, zašto je bilo pot-
rebno da 190 Žumberčana u Pribiću 6. ožujka 1761. potpiše pristup
Uniji, ako su na Žumberak 1530. došli kao unijati. Od tada nas Srbi Be-
le krajine zovu: »Unijate, mili brate, proda vjeru za večeru« Kakva je
logika činjenice da je 18. svibnja 1706. karlovački general Porcije do-
zvolio pravoslavnim kaluđerima Gomirja da mogu po Žumberku ku-
piti milostinju, a 26. rujna 1721. to je učinio i baron Kulmet. Zar tada to
nisu radili unijatski popovi? Sada to rade. Što se tiče nježnosti provo-
đenja Unije na Žumberku - evo primjera. Kada su 1750. i 1751. umrli
pravoslavni popovi Marko i Todor Pruščević, došao je njihov sinovac,
đakon Janko, da ih zamijeni. Pozvali su ga komandant na Žumberku,
major Pecinger i unijatski biskup Palković i te zatražili da primi uni-
jatstvo. Odgovorio je da od njegovih nitko nije unijat pa neće biti ni on.
Odmah je stavljen u lance, odveden u Karlovac u zatvor. Umro je po-
slije pola godine u zatvoru. Na samrti je tražio ispovijed i pričest svoje
vjere, ali mu je nisu dali, molio je pred smrt da se s njega gvožđe ski-
ne, ali nisu to učinili. Je li to božje milosrđe i kršćansko praštanje?
Ima i niz drugih primjera nasilja u provođenju Unije na Žumberku.
Takvi članci vrve od neistina. Čudi me da to dozvoljavaju potpisa-
ni novinar i glavni i odgovorni urednik.
U ovom sam članku poštivao Aristotelovo načelo: »Amicus Plato,
sed magis amica veritas!« - Prijatelj mi je Platon, ali mi je još veći pri-
jatelj istina!
Nadam se da će mi gospodin Kustić odgovoriti trebaju li se, pre-
ma njegovu mišljenju, ovakve istine objavljivati u novinama.
Nikola Pavić

123
l \
PROSUDBE
 Bitka za Krašić
Tajna jame Sošice ne počinje neposredno nakon rata. No sasvim
je sigurno da su partizanske jedinice početkom 1943. u Sošicama likvi-
dirale oko 200 zarobljenih ustaša i domobrana, da je po prijekom sudu
idućih ratnih godina strijeljan određen broj građana i zarobljenika, te
da su svi oni svoj život okončali u tami Jazovke.
Dok se stravični događaji iz 1945. tek otkrivaju, i to sama zahvalju-
jući kazivanjima svjedoka, o pokolju s početka 1943. znaju povjesniča-
ri. Likvidacija ustaša spominje se u stručnim knjigama i ratnim sjeća-
njima koja su u posljednjih četrdesetak godina pisali partizanski bor-
ci. Osim u uskim znanstvenim krugovima, o tim se događajima u široj
javnosti nije znalo.
Iako su se na području Žumberka borbe odvijale već prve ratne
godine. Zapadni dio pripada Njemačkoj, južni Italiji, istočni NDH. Za
naš dio priče zanimljiv je kraj 1942. i početak sljedeće godine.
Naime, jedan od najjačih udaraca ustaše su na tom području pre-
trpjele prvog i drugog dana u bici za Krašić. Riječ o vrlo važnom usta-
škom uporištu iz kojeg se kontrolirala cesta i željeznička pruga Za-
greb — Karlovac, gdje je, prema dokumentima NDH, bilo stacionira-
no oko 450 ustaša, a prema talijanskim - više od 600. Kako u svojoj
knjizi »Žumberak i Pokuplje u NO borbi« piše sudionik bitke Rade Bu-
lat, komandant 13. proleterske brigade, »poraz ustaša u Krašiću pred-
stavlja njihov najveći poraz u Žumberku u toku NOB. Uništenje 33. i
35. ustaške bojne koje su bile regrutirane od Žumberčana, Slavonaca,
Srijemaca imalo je snažnog odjeka na demoralizaciju ustaških garni-
zona i izvan Žumberka«. U svom izvještaju Glavnom štabu NOV-a
Marko Belinić, komesar Druge operativne zone i komandant žumbe-
račke zone, dakle prvi čovjek partizanskih snaga na tom području, ka-
že da je borba u Krašiću » bila vrlo teška, ali unatoč toga neprijatelj je
morao sagnuti šiju. To se najbolje vidi po tome, što je na našoj strani
bilo preko 60 ranjenih i 40 mrtvih drugova. Među neprijateljima bilo je
oko 200 mrtvih i 323 zarobljenih bandita«.
Nakon bitke, kako dalje u svom izvještaju nastavlja Belinić, ustaše
su vodene u Sošice, gdje je prvo održan svečani pogreb poginulih par-
tizana. Potom je ustaška kolona izvedena ispred sakupljenog svijeta, a
»narod je bio tako naelektriziran da su ih htjeli javno linčovati, što im
ipak nismo dozvolili«. Belinić nastavlja:»Mi smo po zahtjevu naroda,
iako to nije bio jedan od razloga, većinu ustaša likvidirali. Likvidirali
smo ih, jer su nam kroz mjesec dana baš ovi isti ustaše nanijeli dosta
gubitaka. Štoviše, oni su 19. prošlog mjeseca provalili u selo Plavci i
Visoče, gdje su zapalili nekoliko seoskih kuća. Osim toga, dobili smo
točne podatke o onima koji su bili palikuće i koljači. 192 ustaše smo
likvidirali, a ostale uputili djelomično kućama, a nešto zadržali u par-
tizanima. Od domobrana također smo ih 26 likvidirali. I one koji su
bili na groblju i zaklali nam dva partizana, a jednog vodili po Krašiću
i tukli. 28 domobrana dobrovoljno javilo se za partizane, a 26 smo ih
zadržali sami.«
Taj događaj potrđuje i mr Zdravko Dizdar iz Instituta za suvreme-
nu povijest, koji se već godinama bavi razdobljem NOB-a na području
sjeverozapadne Hrvatske. Zašto baš u Sošice? Dizdar objašnjava da
126 su one prirodno središte Žumberka, te da nije slučajno da su u Sošica-
ma bila smještena sva rukovodstva NOP-a, okružni odbori, sjedište
komande, bolnica. Zbog toga je posve logično, a i povijesno dokazano,
da su u tom selu po prijekom sudu likvidirani brojni zarobljenici i
građani, često okrivljeni i za sitne krade i prijestupe. U ratno vrijeme
takve su likvidacije, nažalost, bile uobičajena praksa, dodaje Dizdar.
Ako se postavi pitanje — zašto pogubljeni zarobljenici i osuđeni gra-
đani nisu pokapani, već su bacani u bezdan — odgovor se nalazi u
bezdušnoj logici ratnog vremena. Prvo, nije bilo vremena da se svi mr-
tvi pokapaju. Grobove partizanskih žrtava ustaše su mogle koristiti
kao svoj politički poen, ne bi li uplašeni narod pridobili za sebe.
Kako se sudilo nakon rata? Nekima se sudilo na Vojnom sudu,
međutim, taj dio dokumenata je povučen i do danas nije bio dostupan
istraživačima. No, što je s onim zarobljenicima čiji je život okončan, a
da nisu prekoračili prag suda? A takvih je vjerojatno bilo dosta. Jer,
samo se u Zagreb krajem rata slilo nekoliko stotina tisuća ustaša, Ni-
jemaca i ostalih neprijateljskih vojnika s područja NDH. Ustaše su za
sobom nasilno povlačile cijele porodice. Tih su prvih poratnih dana
sve zagrebačke škole pretvorene u sjedišta vojnih jedinica i bolnice,
pa je vrlo mali broj ratnih ranjenika odvožen u bolnice, dok su se
zdravi povlačili prema austrijskoj granici, ranjeni su ostajali, odvođe-
ni su ulogore, nestajali su... Teško je danas reći što se desilo sa svim
tim ljudima, a do brojke od preko 20.000 likvidiranih u akciji »čišćenja
terena« uspjeli smo doći tek uz strogo obećanje da nećemo otkriti
izvor. Tko je sprovodio tu akciju i na koji način — ne zna se. Znamo
samo da je tih dana u oslobođenom Zagrebu sekretar Partije bio Mika
Špiljak, komandant grada Većeslav Holjevac, da je na čelu 10. korpusa
čiji je zadatak bio »vojno čišćenje« grada bio Rade Bulat.
Može li se danas, više od 40 godina nakon pokolja u Sošicama, po-
staviti pitanje - zašto je znanost o tome šutjela, zašto povjesničari ni-
su pisali o pokolju zarobljenika početkom ljeta 1945, zašto se »samo
usput« spominjala likvidacija ustaša i zarobljenika 1943? Povjesničari
odgovaraju — o mnogim događajima nisu smjeli pisati, o mnogima i
danas ništa ne znaju. Ili samo naslućuju istinu na osnovu kazivanja
svjedoka. Ali, do pisanih dokumenata ne mogu. Jer, značajan dio do-
kumenata je izvan upotrebe, a neki povijesničari smatraju da im je
dosad bilo dostupno svega oko pet posto ukupne ratne i poratne
dokumentacij e.
Tako su dokumenti o operacijama vojnih jedinica u Arhivu oruža-
nih snaga u Beogradu, pisana građa o političkim potezima partizan-
ske i »nenarodne« vlasti u Arhivu CK SKJ, podaci o žrtvama rata
smješteni su u arhivama Jugoslavije i Hrvatske, dok su dokumenti o
neprijateljskoj i partizanskoj obavještajnoj službi ( o OZN-i i o UDB-i)
pohranjeni u Saveznom i Republičkom SUP-u. A upravo građa OZN-e,
gdje bi se moglo ustanoviti, tko je, kada i zašto naredio da se neprija-
teljski zarobljenici likvidiraju na tako bezdušan način, kao što je to
učinjeno u Sošicama, nije nikad bila dostupna istraživačima, čak niti
djelomičnog?). Povijesna građa, odnosno originalni neprijateljski do-
kumenti, donekle su bili dostupni samo Komisiji za utvrđivanje ratnih
zločina okupatora i domaćih izdajica, no nakon samo nekoliko godina
rada, već 1947, ta je komisija prestala djelovati.
Kako su dokumenti OZN-e još uvijek nedostupni, a upravo se u
njima nalaze svi podaci o ustašama i ostalim neprijateljima, znanstve-
nicima zasad jedino preostaje čekanje, dok će preživjeli svjedoci Ja-
zovke i ostalih stratišta i jama, koji ovih dana iznose svoja strašna 127
 svjedočanstva novinarima, možda utjecati na »nadležne« da otvore se-
fove kako bi dokumenti konačno progovorili.

Tvornice smrti
Jedan od rijetkih povjesničara koji se sistematski, već 30 godina
bavi ratnim logorima i stratištima - dr Đuro Zatezalo, direktor Histo-
rijskog arhiva u Karlovcu, kaže da zna za 102 jama na području NDH,
tridesetak samo u Lici, u koje su tijekom ratnih godina bacane žrtve
fašističkog terora — mahom Srbi, Židovi, Hrvati.
Već godinama dr Đuro Zatezalo u sklopu saveznog projekta »Lo-
gori, zatvori i stratišta«, koji za Hrvatsku vodi Institut za historiju rad-
ničkog pokreta, proučava ustaški logor Jadovno smješten podno Vele-
bita u blizini Gospića. Riječ je o velikom logoru, kako kaže dr Zateza-
lo, pravoj »tvornici smrti«, u kojem je od 11. travnja 1941, dakle,
neposredno po proglašenju NDH, pa sve do 15. kolovoza 1941, kada su
Talijani reokupirali Liku, ubijeno približno 62.000 ljudi. To su posljed-
nje procjene do kojih je dr Zatezalo došao, iako su se početne kretale
od 18.000 do 102.000 žrtava, a Enciklopedija Jugoslavije spominje 35.000
stradalih.
Dr Zatezalo kaže: »Nakon višegodišnjeg prelistavanja brojnih do-
kumenata — ustaških, talijanskih, četničkih, partizanskih, došao sam
do poimenačne liste od nekoliko tisuća žrtava toga zatvora. U nekim
dokumentima stoji da je u taj logor dnevno dovoženo 1000 do 2000 lju-
di, što je nemoguće, ali je zato vjerojatno da je dnevno stizalo od 900
do 1000 ljudi. Dokumenti pokazuju da su među žrtvama bila i djeca, da
su ljudi mučeni na stravične načine, da je najviše stradali Srbi i Židovi
(došao sam do poimenačne liste za 325 Židova, no sigurno ih ima i vi-
še), te da su ubijani i komunisti te jugoslavenski opredijeljeni Hrvati.
Saslušao sam oko 200 osoba koje su uspjele preživjeti i na osnovu do-
sadašnjeg rada došao do brojke od 62.000 žrtava.
Nadalje, istraživanje pokazuje da se u Jadovnom ubijalo, ma koli-
ko to grozno zvučalo, kao na »tvorničkoj vrpci«. Tih nekoliko mjeseci
ljudi su svakodnevno u Gospić dovoženi u stočnim vagonima, ponajvi-
še iz sjeverne Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema, zatim su raz-
važani po okolnim logorima te ubijani i bacani u jednu od 19 logor-
skih jama.
Možda ima i više jama, no ne postoji jama Jadovno o kojoj govori
Stjepan Sulimanac, novi saborski zastupnik - nastavlja dr Đuro Zate-
zalo. Postoji logor Jadovno i mnogo okolnih jama, neke čak na Pagu, u
Baškim Oštarijama. Od svih 19 jama speleološki je istražena samo Ša-
ranova jama, u koju je, sudeći prema matematičkim proračunima ba-
čeno od 9000 do 11.000 ljudi. Speleolozi su istraživali, koliko znam, još
samo Jazovku. Stoga se protivim Sulimančevu prijedlogu da se jama
kraj sela Jadovno zabetonira. Nitko povijest ne može zabetonirati, ona
se mora istraživati. Inače, potpuno se slažem s prijedlogom predsjed-
nika Sabora Žarka Domjana da se osnuje komisija koja će se znan-
stveno baviti ratnim žrtvama. Jazovku i Jadovno te sva ostala stratišta
i logore trebaju istražiti stručnjaci, ne zato da bismo svađali narode,
već da bismo naučili nove generacije što je zlo. Protivim se postavlja-
128 nju zajedničkoga spomenika svim ratnim žrtavama. Uzrok i posljedi-
ča ne mogu se izjednačavati, zločinac i žrtva nisu isto, ali se zato mora
sastaviti popis svih ratnih žrtava.
Nismo popisali ljudske gubitke u ratu, i to ne samo žrtve fašistič-
kog terora, već svih izgubljenih života. Ostale su zemlje to već odavna
napravile. Jasno je onda da iskrsne toliko političkih problema čim se
spomene pitanje ratnih žrtava. Da smo napravili takav popis, a netko
je smišljeno činio sve samo da se to u Jugoslaviji ne učini, danas ne bi
bilo toliko neprijateljstava među ljudima. Popis žrtava je vrlo spor i
mukotrpan posao, koji se obavlja trezveno i polagano, ne zarađuje se
velik novac, kao što se možda može na »proizvodnji laži.««
Dr Zatezalo je sa svojom ekipom istraživača karlovačkog Historij-
skog arhiva jedini u zemlji sastavio popis žrtava fašističkog terora s
imenom i prezimenom, načinom, mjestom i datumom (ili barem mje-
secom i godinom) stradanja, za područje Korduna, Like te dijela Gor-
skog kotara, Žumberka i Pokuplja. Da postoje takvi popisi, danas bi
znali ne samo za žrtve ustaških logora, već i Jazovke i ostalih stratišta
i masovnih grobnica.

S okruglog stola HSLS

ZVONKO IVANKOVlC-VONTA: Potrebno je na provjerljivo stru-
čan i objektivan način utvrditi sva međusobna »potraživanja«, najpri-
je među nama Hrvatima, a onda i između Hrvata i Srba, te drugih na-
roda. Sve su žrtve, kao ljudska bića jednake, njihov broj i slučaj treba
korektno registrirati i radi »čistih računa«. Predlažem da se zakonom
utvrdi sastav i djelokrug organa koji bi vodio cijeli posao, da to bude
potupno nezavisan organ, zaštićen od stranačkog uplitanja. Zato se
ne slažem s prijedlogom hrvatskog Predsjedništva, da to bude sabor-
ski organ sa šestoricom zastupnika u sastavu, već da to bude, recimo,
poseban organ u okviru nezavisnog Vrhovnog suda Hrvatske, s odgo-
varajućim aparatom, te zakonskom obavezom svih državnih organa
da mu budu od pomoći. Sabor bi rad toga organa nadzirao putem po-
sebnog odbora, sastavljenog od predstavnika stranaka na paritetnom
principu, a organ bi svoje izvještaje povremeno iznosio u javnost.
Smatram da Sabor mora jasno definirati svoju politiku — je li uz
korektnu registraciju žrtava cilj i kažnjavanje eventualnih krivaca.
Ako je tako, onda je besmisleno govoriti o »oprostu«, »pomirbi« i slič-
nom. Ako se ide na kažnjavanje krivaca, onda se treba izjasniti — svih
ili samo nekih. Naime, kompromitirajuća je činjenica da novi politički
čelnici bez ikakve ograde pozivaju u zemlju sve iseljenike, dakle i rat-
ne zločince, kao što je bio slučaj s ratnim zločincem Dinkom Šakićem,
komandantom ustaškog logora Jasenovac, s kojim su se susreli neki
naši čelnici u Bleiburgu.
Mislim da se treba kritički odnositi i prema dosadšnjim istupanji-
ma vezanim uz Jazovku. Tako je Ivan Vekić, predsjednik DPV Sabora i
čelnik HDZ-a, u Sošice doveo svoje pristaše iz Slavonije iznoseći svoje
huškačke i kategorične tvrdnje. Prejudicirajući zaključke budućih or-
gana, on je povrijedio elementarna pravila prave države. Ako se utvr-
di da u toj jami ima i Čerkeza, dakle onih koji su redom silovali hrvat-
ske žene i majke, onda je duboko osramotio i hrvatsku zastavu kojom 129
 je žrtve pokrio. Njegovo teatralno nuđenje Evropi »hrvatskih kostiju«,
dobilo je odmah velikosrpski »eho« — nuđenjem »srpskih kostiju«.
Ovi, pak, vješto napadaju Račana i njegove reformatore, jer nisu pri-
hvatili njhova tobožnja »rješenja«.
Razočarao me prof. dr Šeparović, jer je mimo stvarnog poznava-
nja činjenica, izjavio na Jazovki - »Krug zločina se zatvorio!«, a naža-
lost, objektivno je otvoren novi krug zločina. Mislim da se tim postup-
kom prof Šeparović sam isključio iz istražne komisije. Neosnovana je
i tvrdnja Ivana Zvonimira Čička da je »komunizam zločinačka ideolo-
gija« poput i fašizma. Već ga samo to isključuje iz pomirbe. Notorno je
da su Hitlerov nacional-socijalizam i Pavelićevo ustaštvo imali pro-
gramirani genocid kao sredstvo za ostvarenje svojih programskih ci-
ljeva. Komunizam i krćanstvo to nigdje nemaju. Po istom bi se kriteri-
ju zločinačkom mogla proglasiti i kršćanska ideologija, jer su samo u
ovom stoljeću kršćani izazvali dva svjetska rata. Kršćani su bili i usta-
še i četnici. No svatko razuman zna da za to nije kriva ideologija, ni
kršćanska, ni komunistička, da je riječ o kršenju tih ideologija.
Prisiljen sam ukazati i na nepodudarnost riječi i djela Živka Ku-
stića, jer sam od njega prvi put čuo za »partizansku živčanicu«. Ne sla-
žem s ni s njegovom tezom da su zločini partizanskih pobjednika teži
od drugih, jer su počinjeni u miru, kada su već imali kontrolu nad svi-
me. No ustaške vlasti nisu priznale kapitulaciju, one su još u ratu, pod
njemačkim utjecajem, spremale gerilski rat. Najmanje tri godine vo-
đena je borba protiv »križara«, kao i protiv četničkih »đikana«. Od 20.
srpnja 1947. do 3. srpnja 1948. u zemlju je ubačeno i potom uhvaćeno 96
ustaških terorista, na čelu s najbližim Pavelićevim suradnikom Boži-
darom Kavranom, a uhvaćeni su i jasenovački koljači Ljubo Miloš i
Ante Vrban.
Da mi ni sada nemamo pravne države, da se čelnici ponašaju kao
da Ustav SFRJ ne postoji, to ne treba dokazivati. U to spada i prejudi-
ciranje rezultata istrage, usmjeravanje Komisije na jednostrane cilje-
ve. Žrtve i svi događaji vezani uz njihova stradanja trebaju se ravno-
pravno, mirno i ozbiljno rasvijetliti, uzimajući u obzir ondašnje, a ne
današnje okolnosti. Treba ocijeniti i moralnu težinu zahtjeva za pošti-
vanjem pravila međunarodnog prava u slučaju onih, koji su četiri go-
dine nemilosrdno gazili ta prava, ne samo ubijajući partizanske zaro-
bljenike i ranjenike, već i civile. Nije bilo lako smanjti brojne želje za
osvetom zbog vlastitih gubitaka i patnje. Tada je i prikriveni srpski
faktor tražio svoj dio. Da je bilo više nas partizana, a manje kvislinga,
sigurno je da bi ovih negativnih stvari bilo tada manje, pa i tome ov-
dje valja voditi računa.
Upozorit ću na primitivne provokacije dr Milana Bulajića u vezi s
Jasenovcem, koji čak i Ivanu Stevi Krajačiću u usta ubacuje -. »Malo
smo vas ovdje u Jasenovcu pobili!« Dakle, nalazimo se pred vrlo kom-
pliciranim, živim organizmom, gdje se ništa ne može riješiti na brzinu,
bez solidne i provjerljive dokumentacije. Ništa nam neće pobjeći, osim
možda budućnosti, ako ne budemo razumni. Ostavimo se stoga i »spo-
menika« prije stvarnog sporazuma!
LJUBO BOBAN: Ima li smisla proučavati i brojiti ratne i poslije-
ratne žrtve? Ima, itekako. Ne samo zbog odavanja poštovanja žrtva-
ma, već i u egzistencijalnom smislu. Dosad se sa žrtvama mnogo ma-
nipuliralo, one su se instrumentalizirale i upotrebljavale u ideološke
130 svrhe i u prilog dnevne politike. One su, dakle, postojale kao jedan od
naših bitnih pitanja i odnosa. Nekoliko sam puta otvoreno rekao da je
dosadašnji režim previše živio na broju žrtava. Prije nekoliko godina,
doživio sam vrlo neugodna iskustva dirnuvši u broj žrtava, jer je sva-
ko brojenje žrtava nazivano uvredom. Već sama takva reakcija jasno
pokazuje da je to jedno od vitalnih pitanja naše situacije i naše
sredine.
Svjedoci smo nedavnih tvrdnji o kolektivnoj odgovornosti hrvat-
skog naroda. Bilo je rečeno da hrvatski narod kao kolektiv treba klek-
nuti da bismo s njime mogli razgovarati. Takve se optužbe često argu-
mentiraju brojem žrtava. Stoga nam se ne smije dogoditi da i ubuduće
živimo na broju stradalih, pa se taj problem mora rasvjetliti. Govori se
da još uvijek nisu naplaćeni računi. Onda se, međutim, brojem žrtava
manipulira ovisno o situaciji. Primjerice, ustaški logor Jadovno. Poče-
lo se s 8.000 žrtava, pa se došlo na 35.000, prošle je godine u Jasenovcu
na znanstvenom skupu rečeno da je poimenično utvrđeno 17.500, a
pretpostavlja se da bi moglo biti 43.000 stradalih. Ovo »pretpostavlja
se« sutra sam u novinama pročitao kao »utvrđeno je« da je u Jadovnu
stradalo 43.000 ljudi. To je iznosio moj kolega dr Đuro Zatezalo. Kasni-
je čitam u novinama da je riječ o 67.000 žrtava u Jadovnu, a po poime-
načnom popisu, koji je izašao 1964. godine, piše da je taj logor imao
17.030 žrtava.
Iz svega možemo zaključiti da je neobično važno da se pitanje rat-
nih i poratnih žrtava rasvjetli te da se s time prestane manipulirati. Uz
moguću grešku od pet ili deset posto, mislim da možemo utvrditi broj
svih žrtava, dakle, prijeratnih, ratnih i poslijeratnih. No taj posao tre-
ba obaviti vrlo ozbiljno i odgovorno.
IVO GOLDSTEIN: Čini mi se da nam još uvijek nije jasno što za-
pravo želimo postići. Neki govore o pomirenju i praštanju, neki o utvr-
đivanju krivice. Treći ističu kako će otkriće Jazovke pokazati da Hrva-
ti nisu genocidni. To je posve besmisleno, jer, kako jedan narod uopće
može biti genocidan. Međutim, zanima me ono o čemu sada svi nave-
liko pričaju - pomirenje i praštanje. Treba se, naravno, pomiriti, ali
tko se i s kim treba pomiriti? Treba praštati, ali tko treba praštati?
Žerjavić je ustanovio da se žrtve Hrvata i Srba kreću između se-
dam i osam posto. Moje je mišljenje da prvi mora praštati onaj narod
koj je praktički nestao — Židovi. Ja sam polu-Židov, polu-Hrvat. Na
području NDH bilo prije rata 41.000 Židova, a iz rata se vratilo 30.000, u
Zagrebu je živjelo 11.000 Židova, a vratilo ih se 1.000. Ako se polazi od
toga da netko nekome treba praštati, onda to znači da prvi moraju po-
četi upravo Židovi.
Mislim da je dr Zvonimir Šeparović prije Jazovke trebao otići u
Jasenovac, i kao predsjednik Hrvatskog viktimološkog društva, no, još
više kao rektor zagrebačkog Sveučilišta. Dr Ivan Cesar, predsjednik
Hrvatske kršćansko-demokratske stranke, rekao je da se hrvatska
vojska povlačila prema austrijskoj granici 1945. Znači li to da su Hrva^
ti bili saveznici Hitlera? To su igranja s tezama. Prema tome, »Vje-
snik« se uključio u jednu senzacionalističku kampanju protivno svojoj
volji. Sada se govori o 40.000 žrtava Jazovke, a da ne znamo odakle.
Nitko to nije demantirao, a taj su podatak prenijele strane novine.
Kao relevatno svjedočenje, uzimaju se izjave desetogodišnjeg dječaka
i dvanaestogodišnje djevojčice, iako je od tada prošlo 45 godina.
Koliko je Židova, koji su izgubili cijele obitelji, danas u Zagrebu?
Recimo, moj djed Ivo Goldstein ubijen je u Jadovnom 1941, moj pra-
djed Adolf Goldstein je zajedno sa svojom porodicom zaklan u Jase- 131
 novcu 1942, drugi brat Otto završio je u Auschwitzu. Ja moram neko-
me oprostiti. Nisam tražio ustaše po Hercegovini, niti ću tražiti ljude
koji su ubijali članove moje porodice. Prema tome, ako se nastavi s
ovom kampanjom, ako se nitko ne ogradi od Tuđmanovih antisemit-
skih izjava u njegovoj knjizi »Zlosilje«, ili, od onoga što je svojevreme-
no u preizbornoj kampanji rekao, da »srećom, njegova žena nije ni
Srpkinja, ni Židovka«, ako se nitko ne ogradi ili ne zabrani Omrčani-
novu knjigu »Hrvatska 1971.« ili »Slobodni tjednik«, koji mog oca, Slav-
ka Goldsteina, optužuje da je ukrao novac Koalicije narodnog spora-
zuma, čini mi se da Hrvatska ne može u Evropu.
ĆIRIL PETEŠIĆ: U svojoj knjizi »Dječji dom Jastrebarsko«, koja je
nedavno izašla iz tiska, pokušao sam dokazati istinu o tom dječjem
domu i logoru. Kroz proteklih 48 godina, sve što smo znali o logoru
temeljilo se na nekim partizanskim listovima iz rata i sjećanjima po-
slije rata, te na prelijevanju »iz šupljeg u prazno«. Prvi put, usuđujem
se to i tvrditi, ozbiljnije sam o tome progovorio dokumentima, prven-
stveno onima Zemaljske komisije ZAVNOH-a. Drugi dio istraživanja
temeljio se na zapisima najznačajnije osobe Crvenog križa Hrvatske,
prije, za vrijeme i nakon rata - prof Kamila Breslera i kotarskog li-
ječnika dr Davile. To su osnovni dokumenti koji tom dijelu naše povi-
jesti daju sasvim drugi ton. Rezultati moje istrage su da nijedno dijete
nije ubijeno, a 452 umrlo je od posljedica stradanja u prijašnjim jase-
novačkim logorima. Prije se govorilo i pisalo da je ubijeno dvoje, če-
tvoro djece, došlo se čak do 230 stradalih. Pisalo se je da je od posljedi-
ca umrlo čak 1018 djece.
Žao mi je da je ovih dana, na kongresu SUBNOR-a u Beogradu,
naša novinarka Dara Janeković izjavila da su »u stravičnom dječjem
koncentracionom logoru Jastrebarsko, na najsvirepiji način ubijana
djeca uz prisustvo i asistenciju časnih sestara i nihove voditeljice«. Da-
ra Janeković dolazi iz Zagreba, pa je vjerojatno saznala za tu knjigu.
Čini mi se da idemo linijom »pleti kotac kao otac«.
Sva se kazivanja svjedoka moraju istražiti. Stoga pozdravljam
odluku Sabora da se osnuje komisija za ispitivanje Jazovke.
Mislim da je stravično to što se događa pri procjenama o broju
žrtava. Nedavno sam pročitao u »Pravoslavlju« da je u ustaškom logo-
ru Jadovno stradalo 80.000 ljudi. Smatram da moramo dozvoliti struč-
njacima da kažu što su to zlodjela. Zlodjela nisu samo ubijanja, već i
osvete, progoni, maltretiranja, lažna prikazivanja. Treba govoriti i o
poratnim zlodjelima, a među njih ubrajani i nepravedne osude. Ne-
pravedno je osuđen i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, pa je u
najmanju ruku potrebna njegova rehabilitacija. Naime, falsifikat je
dokument na temelju kojeg se kao tužilac pojavio Jakov Blažević.
Objavio sam prijevod tog dokumeta iz vatikanskih izvora u »Vjesni-
ku«, no do danas se nitko, pa ni sam Blažević, na taj dokument nije
osvrnuo.
IVAN CEROVAC: U takve groteskne situacije, u kakvu nas je je
bacila HSLS, nikad nisam došao. Uvodni referat je podnio čovjek koji
je bio u OZN-i, dakle, upravo u službi" o čijom bismo zločinama trebali
razgovarati. Ono što je on govorio bilo je pseudo-intelektualno blebe-
tanje. Ja sam u svojoj obitelji prvi muškarac koji je prešao tridesetu
godinu. Ma koliko mi zbrajali i obračunavali žrtve, prema onima koji
nam nameću kolektivnu odgovornost ništa nećemo postići. Nikad se
132 nećemo riješiti odgovornosti koju nosimo pred svijetom, sve dok ne
budemo imali vlastitu diplomaciju. U našoj se diplomaciji još uvijek
ništa nije promijenilo, ona je i dalje - protuhrvatska.
SLAVKO GOLDSTEIN: Mislim da nitko ne želi umanjivati težinu
poslijeratnih zločina, no nadam se da svi oni koji govore o poslijerat-
nim zločinima ne žele umanjivati težinu zločina počinjenih u ratu. Ne
bih se složio s onima koji smatraju da su poslijeratni zločini teži. Ne
znam koliko ljudi leži u Jadovnom, ali znam da je tamo stradao moj
otac. I on se sigurno ne može pokriti onom Omrčaninom rečenicom
objavljenom u njegovoj knjizi da ni jedan pošten i nevin Židov nije
ubijen. O toj knjizi još nitko nije rekao ni riječi. Slažem s onima koji
kažu da smo svi na tu temu osjetljivi, jer svatko ima svoju tužnu priču,
te apeliram na obzirnost, počevši od terminologije, do ocjena zločina.
Nije istina da nismo znali za Sošice. Ja možda nisam znao za Soši-
ce, ali sam znao da postoje slične »sošice«. To otvoreno kažem. Imam
mirnu savjest kada o tome govorim, jer sam upravo zbog takvih pro-
blema izašao iz SK. Toga je bilo i svi smo o tome ponešto znali. Nemoj-
mo se sada ponašati poput Nijemaca koji su govorili da nisu znali da
su Židovi ubijani, iako su im preko noći nestajali čak i prvi susjedi.
Pitanje ratnih žrtava posebno je osjetljivo za nas Židove, jer svima
nam je veći dio obitelji stradao za vrijeme rata, i to samo zato što su
pripadali jednoj vjeroispovijesti. Čak su i nakon što su se pokrstili, za-
vršili logorima. Kako je oko 80 posto Židova na području NDH ubije-
no, jasno je da smo mi i danas silno osjetljivi na rasprave o ratnim
zločinima. Pogotovo kada se govori o pomirenju Hrvata i Srba, a da se
taj strahoviti gubitak ni ne spominje. Ili, još gore od toga, kada se ta
stradanja žele zataškati. U »GLasniku HDZ-a« dr Tuđman odgovara
Židovskoj općini i meni, pozivajući se na revizioniste među samim
znanstvenicima, koji tvrde da nije bilo plinskih komora. Revizionistič-
ke teze su u Francuskoj zabranjene kao rasizam. Jasno je da mi mora-
mo biti osjetljivi na takve tvrdnje. Prema tome, ne vrijeđajući nikoga i
poštujući sve koji su nevini poginuli, moramo ustanoviti broj svih
stradalih, jer bez toga dalje ne možemo. Najveća je uvreda prema žr-
tvama kada se licitira s brojem stradalih. Neka se ništa ne zataška, jer
da se 45 godina istina nije zataškavala, danas ne bismo vodili ovako
mučne diskusije. Zataškavanju danas nema mjesta ni za Sošice, ni za
razne druge »sošice«. Nažalost, još će ih se naći. No, s dužnim poštova-
njem i prema žrtavama Jazovke, ne smijemo nikada zaboraviti — u
Jadovnom i Jasenovcu ne leži nitko tko je ubijao u Sošicama i u Ble-
iburgu. Ali u Sošicama i Bleiburgu leži možda netko tko je ubijao u
tim ustaškim logorima. Ja sam za uzajamno razumijevanje, praštanje
i toleranciju, ali nikada u tome biti ne smije jednostrani. Jer to neće
biti dobro za Hrvatsku, a pogotovo ne za narod koji je izgubio 80 posto
svog stanovništva, a za Hrvatsku je mnogo učinio.
DARKO ŠKRINJAR: Da bi se dobila potpunija slika svih poslije-
ratnih zbivanja u nas, potrebno je usporediti dva svjetska rata — zbi-
vanja nakon 1918. i nakon 1945. godine. Što se to dogodilo s našim lju-
dima, da su u prvom svjetskom ratu bili časni neprijatelji, a da su se u
drugom ubijali bez odobrenja i zakonske osnove. U prvom svjetskom
ratu, na strani austro-ugarske vojske služili su i domobrani. Kada je
rat završio, hrvatski domobrani-Hrvati vratili su se u tadašnju državu
SHS. Tko je želio služiti vojsku nove države, priznat mu je čin koji je
imao u Austro-ugarskoj, drugima je dodijeljena mirovina. Prema to-
me, poštovala se čast i nerpijatelj. Dolazi 1941. i NDH. Dio ljudi — Srbi,
Romi, Židovi — odmah su, prema zakonu, stavljeni izvan zakona. Mi, 133
 bivši neprijatelji-domobrani, dosad nismo imali pravo glasa. Većina
se nije držala međunarodnog ratnog prava. Nakon rata počinje Ble-
iburg, križni put i ratni zarobljenik više ne postoji. Sasvim sam slučaj-
no ostao živ, a 60 kolega iz moje grupe je nestalo. Znam gdje su, ali se
40 godina nisam to usudio reći, jer me danas ne bi bilo. Bilo je razgo-
vora da se osnuje udruženje ratnih veterana Hrvatske protiv SUB-
NOR-a. Međutim, ja sam se zalagao za osnivanje udruženja ratnih ve-
tarana drugog svjetskog rata iz Hrvatske, no neki su se tome protivili
jer, kako su rekli, ne žele da s njima budu Srbi. To zvuči nevjerojatno.
A Evropa se ujedinjuje i bivši ratnici ulaze u zajedničku državu.
ZVONIMIR KOMARICA: Žrtve treba istražiti, samo je pitanje ka-
ko. U knjizi »Kerestinečka kronika«, jedan mali odlomak govori o su-
sretu Kozaka i oficira Crvene armije. Tada mi je prvi put postalo jasno
da će stradati svi Kozaci koji su prebjegli od Nijemaca nama. Tek iz
knjige »Bleiburg« spoznao sam da su veliki apostoli rata predvidjeli
isti tretman za Kozake i Hrvate. U ovoj transnacionalnoj i transkonti-
nentalnoj temi ne treba mudrovati, već treba istraživati događaje i lju-
de, te tražiti odgvornost čelnika i vojnika, istraživati na terenu.
Netko je zapisao Staljinovu izjavu Čerčilu da treba strijeljati
200.000 njemačkih oficira i tako osigurati Evropu od buduće agresije.
Potkraj rata tako je nastao brutalni politički mentalitet, koji je pobjed-
niku dozvoljavao sve. Tim više što su Sovjeti bili uzor. Čak su i veliki
pjesnici poput Vladimira Nazora govorili »uz Tita i Staljina dva na-
rodna sina«.
Iz dosad objavljenog jasno je da treba istraživati arhive, posebno
Trećeg odsjeka OZN-e za Jugoslaviju te Druge armije sa štabom u Za-
grebu. Neki njemački izvori pokazuju da su Sovjeti izvještavali o Kati-
nu u dogovorenim šiframa. Jesu li to bili dogovori o slanju krumpira
ili ugljena, to ne znam. Tko otkrije šifru na spomenutim linijama
OZN-e od Beograda do Zagreba, imat će sliku o dimenzijama registri-
ranog zločina. Veličina neregistriranog ratnog zločina moći će se
izračunati ili naslutiti. Arhivi će istraživače dovesti do pravih svjedo-
ka, jer nisu svi umrli. Pri tome treba slijediti pravnu državu, krivce će
utvrditi sud, a ne novine. Konačno, želio bih podsjetiti na onu Ibseno-
vu metaforu da je najveći neprijatelj monolitna većina. Ja bih rekao
da je najveći prijatelj demokracije raznolika većina.
IVO ŠKRABALO: Moram priznati da su amaterske snimke kostiju
iz Sošica na mene djelovale doista šokantno. Kao da dosad nisam vi-
dio slike lubanja, bili smo zatrpavani takvim slikama. No slike iz Ja-
zovke su djelovale šokantno jer su dolazile iz tame zataškavanja. Mo-
gao sam samo slutiti da u tom dehumaniziranom ratu žrtve ni zločin-
ci nisu samo na jednoj strani. Mislim da su te grozote bile potrebne u
ovom trenutku, ne samo zato da nam se pokaže da je rat stanje opće
dehumanizacije, već i zato da nam se pokaže da je potrebna i rehuma-
nizacija u miru. Utvrđivanjem svih činjenica trebamo ustanoviti tko
su nedužni, a tko je zločinac. Rat je stanje opće dehumanizacije, ali po-
stojalo je i ratno pravo. Cijeli je taj rat bio sunovrat čovječanstva u
zločin.
Sa slikama Sošica ne smije se manipulirati. Treba razlučiti sam
zločin i pretvaranje tog otkrića u antikomunističku kampanju, što ne
znači da slučaj Sošica treba relativizirati. Ako govorimo filmskim jezi-
kom, onda možemo reći da je NOB žanrovski bio vrlo raznolik rat, to
je bio i klasni rat, nacionalni, ostavio je grozne posljedice na svim
134 stranama. Kada se velik dio Evrope oslobađa od monolitizma, mi se
moramo osloboditi kompleksa krivnje kao narod koji je a priori kriv
za ratne zločine.
DUŠAN BILANDŽIĆ: Predsjedništvo je odlučilo da se osnuje sa-
borska komisija u kojoj bi se našli predstavnici znanosti, uglednici u
koje će javnost imati povjerenje, te se nadamo da će taj posao uspjeti.
A valjalo bi razmisliti i bi li Vontino rješenje, prema kojem bi ta komi-
sija djelovala pri Vrhovnom sudu, bilo bolje. Ne treba objašnjavati za-
što o ratnim i poratnim zločinima nismo mogli govoriti prije, no ko-
rektna istraživanja će, vjerujem, pomoći procesu demokratizacije.
Zbog toga treba učiniti sve da istraživanje i objavljivanje podataka ne
podiže strasti. Odgovornost je na svima nama, da podaci do kojih će-
mo doći istraživanjima, ne budu pozivi na novo raspirivanje strasti,
već da budu prilog boljeg suživota među narodima.
Jugoslavija je u vrtlogu međunacionalnih sukoba. Građansko po-
mirenje unutar jedne nacije već postoji, što je možda prirodno i nor-
malno. Nakon toga slijedi pomirenje između nacija, te mi se ne sviđa
Raškovićevo odbijanje Račanova prijedloga da se susretnu u Glini i
Sošicama.
Mislim da bi trebalo, možda preko škola, liječiti naš kompleks kri-
vice, kojeg često imaju mali narodi. Ima situacija kad narodi polude,
kad se cijeli narodi povedu za nekim i idu suludim putem. Ako bi da-
nas izbacili ono što su Nijemci dali svjetskoj civilizaciji, bili bi užasno
osiromašeni, a taj je isti narod za samo 70 godina vodio tri velika rata
s jednim ciljem — stvoriti veliku Njemačku. Ako tu pojavu promatra-
mo u filozofskom smislu, tada je jasno da nitko nije kriv.

Postoji realan strah

Dr. MURADIF KULENOVlC, predstojnik Klinike za psihološku
medicinu KBC »Rebro« i redovni profesor Medicinskog fakulteta u
Zagrebu:
• Neprestano čujemo, i čitamo, riječ strah. Mislite li da za to ima
razloga?
— Svakako, jer živimo u neizvjesnosti, a neizvjesno je primarni
izvor strepnje. Narod u neizvjesnosti ne živi normalno, on živi u išče-
kivanju možda najboljeg, možda najgoreg. Ne može se govoriti da je
bolestan narod, ali mnoštvo jedinki je bolesno, to je ta masovna strep-
nja. S druge strane, postoji sasvim realan strah, strah od odmazde,
osvete. A tu se ne trebamo zavaravati, osveta je imanentna ljudskom
biću. Postoji jedna krug osvete koji je gotovo neizlječiv, nezaustavljiv,
jer dok sve jedinke sazriju do Kristove »Tko tebe kamenom...« dug je
put. Pojedinac sazrijeva sporo, društvo još sporije. Društvo koje živi u
tom krugu bolesno je društvo.
• Koliko se može govoriti o masovnom strahu posljednjih dese-
tljeća?
— Razdoblje je to koje je bilo, koliko-toliko, definirano. Postojali
su oni koji su živjeli s režimom i opozicija, znale su se norme, ako baš
hoćete i represalije. Danas su te norme ponovno poremećene, što opet
izaziva strah, a uplašenih je mnogo. Kao psihoterapeut mogu reći, nije
to posebna bolest, to su pritajena depresivna stanja, apatija. 135
 • Terapija?...
— Sigurno — stabilno društvo. Iskustvo Rima, islama, pokazalo je
da su najstabilnija društva u kojima se skladno prožimaju stari oblici
s novima. Što imate više »rupa«, »jama«, to je za društvo pogubnije. Uo-
stalom, danas je vrijeme postmoderne, smrti ideologija, koje su često i
u najboljim namjerama stvarale »rupe«... Osobno, od vodećih ljudi
očekujem da će imati sigurne ruke. Izuzev jastrebova, oni su i dali lije-
pa obećanja. Jer i najnovije teorije o društvu potvrđuju da je narod
prožet potrebom za vođom. Ako on ne uspije pružiti norme i tim nor-
mama dati konstantnost, jer publika očekuje ustaljenje, onda na sce-
nu stupaju male grupice, stvaraju razdor, a on je uzrok daljeg straha.
Voda si ne bi smio dozvoliti da govori danas jedno, sutra drugo. Tako
je i u grupnoj psihoterapiji: grupa traži vođu, ako ga nema, stvaraju se
grupice, parovi, grupa se razbija, terapija je neuspješna.
• Mislite li da bi negativnih emocija bilo manje, da je odmah po-
slije rata kod nas usvojen zakon o općem oprostu, primjerice, poput
Togliatijevog u Italiji?
— I danas ima u Francuskoj obitelji detroniziranih za francuske
revolucije, koji mrze režim! Hoću reći, da je oprostiti vrlo teško, oprost
trebaju prožeti intelekt i emocije, neke se stvari nikada ne mogu zabo-
raviti. I ne bi se smjele zaboraviti. Ali baš zato, bitan je zahtjev za opro-
stom, jer on nam konačno vraća dostojanstvo, čini nas ljudima. Dru-
štvo koje počinje od načela odmazde, »oko za oko, zub za zub«, nema
budućnosti, to pokazuje i povijest. A što se tiče »rupa«, i onih oko nas i
onih u nama, nemojmo ih otvarati, jer smo ih prepuni.

Strah i tjeskoba
DR ZVONKO KNEZOVTĆ, psiholog, Odsjek za psihologiju Filozo-
fskog fakulteta u Zagrebu: U svakom razgovoru o toj temi, valja razli-
kovati strah i tjeskobu. Strahu izvor znamo, u tjeskobi izvor je straha
razliven, nije jasno odrediv. Posljedice su uvijek iste: nesreća, podlo-
žnost manipulaciji. Čini mi se da su emocije koje su do sada sprečava-
le ljude da govore bile kombinacija straha i tjeskobe. Razlog je mogao
biti četnik ili ustaša, a naposlijetku, nažalost, i bilo tko. U svakom slu-
čaju, dobro je da se neki uzroci identificiraju, i stvari dovedu na raci-
onalnu razinu. U slučaju Jazovke to je saznati tko je to učinio i može li
to učiniti ponovo. Iznimno je pogodna paralela s psihoterapeutskim
postupkom: kada se netko boji hodati po mraku, onda ga morate ko-
rak po korak voditi, i uvjeriti ga da razloga za strah nema, ili, ako ga
ima, dovesti ga do toga da može kontrolirati izvor straha.
Na kolektivnoj razini, ta terapija je jedino demokracija, pravna
država: ja kao građanin moram imati moć da spriječim mogućnost
novih Jadovna, Jazovki i Jasenovaca! To je jedini način da straha bu-
de manje! Otkrića tipa Bleiburga, Sošica, Jasenovca ili Glavnjače tre-
baju poslužiti ne za dalje klanje, već da stvari postanu prozirnije i da
se tako smanji još jedan izvor strahova i trauma. Ona nam govore da
su i na jednoj i na drugoj strani bili samo ljudi, a raspon čovjeka je od
Isusa Krista do Hitlera. Naravno, ako ne uzmemo baš onaj jedan pro-
136 mil čovječanstva koji spada u psihopate. To što od većine ljudi možete
napraviti i jedno i drugo, ovisno u kakvu ih sitauciju dovedete, može
naravno biti izvor novih strahova. Ponavljam, jedini način da se to
spriječi, da se smanji prostor za manipulaciju je — pravna država.
Partizani su u jednom trenutku odigrali pozitivniju ulogu, ali to ne
znači da ih treba fetišizirati. Anđeli ne hodaju po zemlji — i partizani
su bili podložni emocijama agresije, osvete. Teško je očekivati od ne-
koga kome su poubijani najbliži da ne otrči u prvo selo da se osveti.
To što govorim ne umanjuje vrijednost partizanskog pokreta, nego ga
uljuduje, nakon što ga je cijela kultura desetljećima divinizirala. Mo-
žda zvuči banalno, ali valja gledati činjenicama u oči, da ih se ne bi
ponovilo - dok nema toga, bit će i straha.
DR JOVAN BAMBURAČ, psihijatar, KBC Rebro: Nije lako o tome
govoriti u ovom napetom trenutku, možda baš zato što strah može biti
prepreka za komunikaciju. Nakon ovoga će se otkrića, naravno, poja-
viti cijeli niz racionalnih strahova, iako mislim da je za ratno nasljeđe
prije svega karakterističan iracionalni srah. Naše pamćenje čine i či-
njenice i emocije koje ih prate, ali proces zaboravljanja ne ide paralel-
no. Činjenice zaboravljamo, ili još bolje, potisnemo, emocionalnog di-
jela ne rješavamo se tako lako i onda nas on dalje opterećuje i truje.
Doista mislim da se može o emocionalnoj klimi posljednjih desetljeća
govoriti kao o svojevrsnoj masovnoj psihozi straha. Prvenstveno zato
što se nisu na vrijeme podastrle činjenice, nego se još i manipuliralo,
recimo, s brojem žrtava. Umjesto da se sačinilo, ma kako grubo zvuča-
lo, knjigovodstvo, i tako smanjilo iracionalni naboj, još se dodavalo
ulje na vatru. Nije li glupo da ljudi danas, toliko godina poslije rata, i
oni koji su se rodili poslije rata, moraju živjeti u njihovim emocijama?
Bez racionalnosti nema smanjenja straha. A treba naposlijetku i opro-
stiti, jer ni u ljudskom ni u kršćanskom smislu ne može se bez oprosta
živjeti — tako je to u obitelji i u društvu. Iako sada možemo upasti u
drugu krajnost: da se nimalo neće ocjenjivati vrijeme i prostor u ko-
jem su se neke stvari dogodile, a o tome se ipak mora voditi računa.

Negativne emocije
Dr. BRANKO LANG, predstojnik Klinike za neurologiju, psihija-
triju, alkoholizam i druge ovisnosti KB »Dr Mladen Stojanović«:
• U posljednje vrijeme, može se čuti da smo okruženi negativnim
emocijama straha, naročito tjeskobe. Slažete li se s time?
— Ne, zašto? Prije svega, strah, napetost prirođeni su čovjeku, mo-
tiviraju ga na promjene, na stvaranje novoga.
Umjetnička napetost stvara umjetničko djelo. Druga je stvar što
prevelika napetost može čovjeka imobilizirati, staviti ga naprosto u bi-
ološki nepovoljan položaj. Kada je o nama riječ — promjene koje su se
dogodile u Hrvatskoj sasvim sigurno motiviraju veliku većinu građa-
na baš na stvaralaštvo, novi, kreativniji način odnosa prema životu.
Jasno, ima nespokojstva, strahova zbog niza problema, prelaska na tr-
žišnu privredu, gubitka zaposlenja, straha za egzistenciju.
• Niste spomenuli strahove izazvane političkim napetostima. Za-
to što mislite da su manje naglašeni?
— Sasvim sigurno se neki problemi previše politiziraju. Strah i
tjeskoba su emocije više egzistencijalne naravi, sigurno je mnogim 137
 strahovima za koje se čine da su izazvani politikom, uzrok neki egzi-
stencijalni problem. A vidite, strah ima svoju epidemiologiju: ako se u
masi broj zahvaćenih strahom poveća, on se širi i na osobe koje nisu
ugrožene! On se širi ovisno o jačini problema i društvenim granica-
ma, ili prostornim granicama do kojih ide problem. Istina je da je
međunacionalni problem Srba i Hrvata danas zaoštren, da postoje
obostrani strahovi i od prošlosti i od budućnosti... Valja to pripisati
tome što je taj, kako mi to nazivamo u psihoterapiji — »link«, veza me-
đu njima bila nekvalitetna.
• Kako do zdravije veze?
— U psihoanalizitičkim teorijama, u kolektivnom smislu, doduše,
uvijek prošlost izlazi van, nje se ne možete riješiti... ali u političkom
smislu, mi moramo živjeti sada! Vodeći političari morali bi postići pot-
puno različit model povezanosti, koji bi se temeljio na povjerenju, re-
spektiranju, osobnim slobodama, a onda i shvaćanju da živimo u hr-
vatskoj državi, da smo građani jedne države i da moramo raditi na
napretku te države. Sve primjene dovode čovjeka u poziciju razmišlja-
nja, zebnje što će biti sutra, i zato je baš u takvim trenucima neobično
važno da ljudi budu angažirani, motivirani. To je ono što se naziva »ne
širiti negativne valove«. Oni su, recimo, u tezi o genocidnosti naroda.
Nijedan narod ne može biti genocidan, genocidni su pojedinci. Zato bi
možda trebalo ograničiti doseg utjecaja ekstremista i s hrvatske i sa
srpske strane... Ali, do povjerenja o kojem sam govorio može doći sa-
mo putem razumijevanja, a za to je potrebno da ljudi budu zajedno, i
zato je, recimo, jako štetno apstiniranje od sudjelovanja u politici, ne
samo kad je o odnosu Srba i Hrvata riječ, već i različitih političkih sra-
naka. Vidite, pedesetih godina zanosio se Moreno, osnivač grupne te-
rapije, idejom da okupi istočne i zapadne vlade na neku vrstu grupne
terapije za ostvarenje mira. Naprosto da ih okupi u dvoranu, da ljudi
dovoljno dugo razgovaraju kako bi počeli razumijevati jedni druge!
Njemu to nije uspjelo, no na sreću, dogodilo se i bez toga. Ljudi moraju
steći povjerenje — bez obzira je li jedan od njih u tom trenutku jači ili
slabiji.
• Koliko bi tome odmoglo ili pomoglo daljnje eksploatiranje
emocija, ponovno uzburkanih, recimo, Jazovkom?
— Ne bih baš govorio mnogo o tome jer i govorenje je način stal-
nog obnavljanja »negativnih valova«! To treba prepustiti znanstveni-
cima, povjesničarima, uza svo poštovanje prema žrtvama, ali nikako
koristiti za dalje isključivo bavljenje prošlošću, koja je bila svima
teška.
• U Zagrebu se osniva društvo ratnih veterana, u kojem bi treba-
li biti sudionici rata s raznih strana. Valjda se vjeruje u blagotvoran
utjecaj takvog zbližavanja?
— Vidite, ja to okupljanje na vojničkoj razini naprosto ne mogu
do kraja razumjeti, to za mene uvijek ima neugodnu dimenziju. Treba
se okupljati na osnovama ljubavi, povjerenja, a ne opet na nekim
oznakama oružja, vojske... Prije bi to opet mogao biti neki mali fitilj.
Druga je stvar ako bi se oni okupljali kao bivši bolesnici, da pomognu
drugima da ne obole. Dakle, da razotkriju užas i farsu rata.

138
Iz tiska
U članku »Kocka mrtvim dušama« objavljenom u »Večenjim
novostima« 11. srpnja, Dragan Gluščević tumači prijedlog hrvatskog
Predsjedništva da se kraj Zagreba podigne spomenik svim žrtvama
palim za Hrvatsku kao »izjednačavanja ustaša s partizanima, fašizma
s antifašizmom, ropstva sa slobodom«. »Ova opredjeljenja Tuđmano-
ve HDZ, koja od preuzimanja vlasti »trenira«, bukvalno se držeći Ma-
kijavelijeve maksime da cilj opravdava sredstva i radi što hoće, sraču-
nata su, smatraju mnogi, na definitivno kompromitiranje i uništenje
»crvene komunističke aždaje«, odnosno onoga što je od nje ostalo i što
pod firmom SKH-SDP u Saboru i općinskim Skupštinama, makar i
bez utjecaja na odlučivanje, stvara dekorativne probleme novom jed-
noumlju.«
Gluščević ističe da je »jedno od sredstava za ostvarenje ovog ge-
neralnog cilja nova vlast našla u jami Jazovka« te da već danima za-
grebački mediji, pišući o Jazovki traumatiziraju ljude »unoseći nespo-
koj i usađujući mržnju pričama kako su poslije rata, u jamu pobacane
na hiljade pripadnika »hrvatske vojske«, kvinsliških jedinica - ustaša
i domobrana, čak žene i dece - pošto ih je prethodno usmrtio »crveni
komunizam«. Autor nastavlja da je »mig« novinarima »Vjesnika« i
»Večernjeg lista« dao »izvjesni« Branko Mulić, a u razgovoru za Radio
Sljeme Mulić je naveo da je sredinom svibnja 1945. dobio prekomandu
za vozača OZN-e, kojoj je na čelu bio Joža Brnčić. Jednog dana, piše
Gluščević na osnovu radio emisije, Mulić je pozvan u Brnčićevu kan-
celariju, gdje su, između nekoliko oficira KNOJ-a, bili i Slavko Urek i
Drago Rafaj. Rafaj mu je naredio da je »za sutradan pripremljen
autobus za specijalni zadatak« i potpisao zapisnike. U toku utovara
ranjenika u autobus, kojima je rečeno da ih iz bolnice »Sveti duh« pre-
voze u drugu bolnicu, stigao je i Marijan Cvetković. U Sočicama je
Mulić vidio Rafaja s pištoljem u ruci, a kraj njega je bio i Živko Vujčić
- nastavlja Gluščević s Mulićevim svjedočanstvom.
»Gospodin Mulić odmah ukazuje i na krivce, upozoravajući da su
sva ključna mjesta u OZN-i držali Srbi, koji su se nad Jazovkom svetili
za ustaške zločine. Potom tu ocjenu malo relativizira i kaže da je »na-
redba došla s vrha«, ali ne precizira kojeg. Zatim navodi da Stevo Kra-
jačić i Vladimir Bakarić »nisu mogli doneti takvu zločinačku odluku«,
da su »bili samo izvršitelji«, »da je OZN-a bila organizator«, i da se
zbog toga »Armija ne može zvati narodnom, niti se iz toga može izvući
i opravdati«, piše Gluščević. Autor dodaje da su Mulićeve teze »odmah
i zna se gde i od koga prigrljena jedina istina«. Gluščević smatra da je
potpredsjednik Sabora Vladimir Seks našao u povodu Jazovke novi
razlog za skidanje petokrake s hrvatske zastave, a broju žrtava, doda-
je Gluščević, »kao da se radovao« i Ivan Vekić, predsjednik DPV Sabo-
ra kada je pred jamu doveo grupe hadezeovaca iz Slavonije i »između
redaka, ali i otvoreno obećao duhovni revanšizam i mržnju«. »Čemu
onda komisija koja treba da utvrdi istinu o ovoj masovnoj grobnici u
Žumberku? Zašto apeli za pomirenje, kada se ponovno kosti mrtvih
potežu u obračunavanju živih?« — pita se Gluščević i na kraju zaklju-
čuje:
»Izvesno je da je u ratu i neposredno posle njega u ime antifaši-
stičke borbe bilo i zločina, koja s duhom te borbe nisu u vezi, ali se 139
 zbog toga neprihvatljiva teza o urođenoj genocidnosti hrvatskog na-
roda ne može braniti drugom — o genocidnosti komunističkog pokre-
ta. Zbog budućnosti, istina o svemu mora izaći na videlo, ma kako bila
bolna i neugodna. Ali, ljudi i kosti nevinih ne smiju se zloupotreblja-
vati u dnevno-političkim igrama bez granica. Ne srne to nitko, pa ni
HDZ, koji se u svojim poznatim namerama, posebno oko promene
Ustava, poziva na volju hrvatskog naroda, prikrivajući činjenicu da je
na izborima dobio samo 42 odsto, a ne sto odsto glasova biračkog
tela«.
Navodeći događaje vezane uz otkriće jame Jazovka, novinar »Po-
litike« P. Dmitrović u članku »Čemu je služila i kome sada služi Jazov-
ka« od 6. srpnja, zaključuje da je način prezentacije svega što se oko
jame u Sošicama događa u tisku i na Hrvatskoj televiziji »neuobičajen,
kao što je neuobičajeno sve šta se posljednjih meseci događa u Hrvat-
skoj. Većina sagovornika apeluje na sabranost i mir, traži da se kosti
Jazovke ne upotrebe za nove nemire, sukobe ili, da zlo ne čuje, za
osvetu. To je, kažu, lanac koji nema kraja.« Međutim, upozorava autor
teksta, ima i onih koji poput Ivana Vekića, predsjednika DPV Sabora,
kažu »Nitko se neće sakriti od naše mržnje«.
»U avangardni dijelovima Jugoslavije upravo se radi na približa-
vanju konca Drugog svjetskog rata! Jer, kraj je rata kada se, između
ostalog, obilježe grobovi svih stradalih, i kada se zna koliko je uopće
bilo, kako ratova u Ratu, tako i mrtvih. »Tek sada će se saznati koliko
ih ima« — počinje svoj tekst »Prst opomene u kosturnici« u »Borbi« od
14. i 15. srpnja Mirko Mlakar i postavlja pitanje hoće li kao što su »cr-
veni« iskoristili 9, odnosno 15. svibanj 1945, nova vlast »sve kosti stav-
ljati na svoj saldo?«.
Mlakar upozorava da će se pitanje žrtava toliko zagubiti, da se vi-
še neće znati kako su se komunisti ipak borili protiv fašista, te da su
četiri godine borbe, osim građanskog rata, bile i rat protiv okupatora.
Autor smatra da je napredak u tome što ovoga puta poraženi, dakle
preživjeli komunisti, neće morati emigrirati u Ameriku i Englesku,
već će odumirati prirodnom smrću, a takvu priliku nisu imali oni koji
su zbog drukčijeg mišljenja morali umirati u inozemstvu, uz kvalifika-
ciju da je riječ o »ustašama«, »četnicima« i sličnoj »krvožednoj bandi«,
a nikog nisu ubili, i, kako kaže Mlakar, ni barut pomirisali. U tom je
smislu takozvano nacionalno pomirenje više nego nužno — smatra
Mlakar.
Međutim, izmirenje bi dobilo humanistički lik tek kada bi bilo po-
mirenje svih živih sa svim mrtvima, nastavlja autor. No u završnim
operacijama za oslobođenje Jugoslavije nisu likvidirani samo »kato-
lički Slovenci«, iako su na pogrebnom obredu u Kočevskom Rogu »or-
dinirali samo katolički duhovnici«. A time se pokazalo što je bilo bitni-
je: nacionalno-crkveni križ u šumi kosturnice ili ljudi, žrtve jedne po-
mahnitale ideologije. A bila je potreba da se ekumenski okupe svi, i ne
samo zbog kršćanskih tradicija. Ali takav bi skup smrdio na nešto ne-
poželjnije u ovom trenutku, a to je međunacionalni i multikonfesi-
onalni unitarizam«.
»Bezbroj je pitanja oko jame prepune žrtava, a relevantnog odgo-
vora još nema«, piše u »Nedjeljnoj borbi« od 14. i 15. srpnja Seada Vra-
nić. Dok komisija ne odgovori, tko god se sjeti, može pričati što mu je
volja. Tako je za jedne Jazovka »odmazda nad hrvatskim narodom«,
»stratište cvijeta Hrvatske«, dok drugi dodaju da je »zločince sustigla
140 zaslužena kazna, preblaga za sve zločine koje su činili«... Treći srna-
traju da je »rat bio surov i krvav, da se ubijalo masovno, a povijest io-
nako pišu pobjednici«...
Ima li u Hrvatskoj dovoljno razuma i dobre volje da se prebrode
ekstremi prema kojima se Hrvati izjednačuju s ustašama, a srpski na-
rod s dežurnim krivcem - pita se Seada Vranić. I odgovara — ima.
Iako postoje i neskrivena nastojanja koja ih blokiraju kratkoročnim
političkim kalkulacijama. No, zagovornici permenantnog građanskog
rata i nacionalnog parničenja postavljaju uvjete. Za neke je NOB vri-
jeme zločina, a drugi, smatra autorica teksta, ne žele pomirenje, jer je
to postrojavanje partizana i ustaša u isti red. Uz ovakve je uvjete po-
mirenje nemoguće, no potrebno je radi živih, jer, »nad zavađenim gro-
bovima nije moguća budućnost«.
»Realisti kažu da će do pomirenja doći, kao civilizacijskog i huma-
nog čina, tek onda kada se isključe sve kalkulacije i kada to niti jednoj
strani u aktulanim političkim sporovima oko mnogo značajnijih pita-
nja sadašnjosti i budućnosti Hrvatske, ne bude donosilo nikakve po-
ene. Ukratko, računaju da će takve uvjete stvoriti demokracija, ali se i
ona tek treba dogoditi«, poručuje na kraju novinarka »Borbe«.
U jednom od prvih tekstova o otkriću jame Jazovke, Miodrag Đu-
rić, novinar »Ekspres politke«, u svom tekstu »Bezočno trgovanje ljud-
skim kostima« objavljenom u tom listu 5. srpnja, piše kako je »već na
prvi pogled više nego jasno da kazivanja svjedoka nisu zasnovana
proverenim istorijskim istinama«. Autor smatra da je kostima u Ja-
zovki namijenjena nezahvalna uloga sudjelovanja u dnevnoj politici
nove hrvatske vlasti, s ciljem da se dokaže »da partizani nisu bili ni-
malo milostiviji zlikovci i koljači od ustaša«, te će očigledno biti vrlo
teško, bez obzira na broj lubanja, uspostaviti »ravnotežu pokolja«, pri
čemu se kao dokazi nude, dodaje Durić, i stradanja roditelja dr Tuđ-
mana.
»Najkraće rečeno, Jazovka treba da zameni Jadovno i zatvori usta
svim istinskim istoričarima, koji se nepristrasno bave svojim istoričar-
skim poslom.«, piše Đurić i dodaje da je »dr Milan Bulajić bio u pravu
kada je svojevremeno, a to čini i danas, upozoravao na zločinačku
igru brojevima, aludirajući pri tome na »rezultate)istraživanja povje-
sničara Tuđmana, Bobana, Zerjavića i drugih, koji su se svim silama
trudili da dokažu da je u svim konclogorima u Jugoslaviji tokom rata
poginulo oko 120.000 ljudi. Ovakve teze oborene su već provjerenim
saznanjima o stravičnoj sudbini zatočenika u Jasenovcu, ali je novo-
komponovanim tvorcima istorije kao melem na neizlečivi zločinački
istorijski tumor došla jama Jazovka«.

Paklu je ime Sošice

»INDEPENDENT ON SUNDAY- O JAMAMA: Otkriće masakra
kod Jazovke »teško da bi moglo doći u gorem trenutku za Jugoslavi-
ju«
LONDON — »Hrvatski konflikt otkriva svoje zatajene mrtve«, na-
slov je pod kojim britanski list »Independent on Sunday« donosi u ne-
djelju veliki članak o otkriću masovne grobnice partizanskih žrtava u
žumberačkoj jami Jazovka. List citira riječi Hide Biščevića, glavnog
urednika »Vjesnika«, kako »stotine ljudi mora da su znali za spome-
nuta smaknuća, ali ranije nitko nije smogao hrabrosti da progovori o
tome. Riječ je o epizodi koja poratnu jugoslavensku povijest stavlja u
novu perspektivu.« 141
 »Independent on Sunday« konstatira kako nije riječ ni o prvoj ni o
posljednjoj masovnoj grobnici otkrivenoj u Istočnoj Evropi nakon pa-
da komunizma, ali da Jazovka ima posebno značenje: »U Istočnoj Nje-
mačkoj, Ukrajini i drugdje, grobovi kazuju priču — ma kako užasna
ona bila -— o danas zamrlim sukobima. Otkriće u Sošicama pothranit
će, međutim, jugoslavenske nacionalne mržnje, koje rastu svakim
danom«.
Opisujući kako su žrtve Jazovke uglavnom bili vojnici što su se
borili za marionetsku, pronacisticku tvorevinu zvanu Nezavisna Dr-
žava Hrvatska, »Independent on Sundav« dodaje kako je medu smak-
nutima također bilo i bolničarki, časnih sestara i djece, kao i ranjenih
vojnika »koje su komunisti dovukli iz hrvatskih bolnica«. Navodi se i
procjena povjesničara Darka Bekića, da se broj žrtava Jazovke kreće
negdje između četiri i pet tisuća. »Ako je tako, spomenuta brojka prizi-
va užasavajuću sliku divovskog reda za smaknuće, budući da je jama
na površini tako uska pa se u pećinu moglo ubacivati samo jedno po
jedno tijelo. Prema riječima seljana Sošica, upravo su to partizani i či-
nili, metodički puneći pećinu danju i noću puna dva tjedna.«
List izvještava o tome kako je hrvatski Sabor sastavio komisiju ko-
ja će odrediti spol i starost žrtava, te potom citira riječi Žarka Modri-
ca, danas zaposlenog u hrvatskom ministarstvu za informacije, kako
u jami najvjerojatnije počiva i njegov brat. »Bilo mu je 18 godina i bio
je unovačen u hrvatsku vojsku koja se povlačila prema Austriji. Uma-
kao je i stigao u Zagreb 10. svibnja 1945. Neko je vrijeme proveo kod
tetke, ali je primijećen, uhapšen i poslan u vojni zatvor. Bilo je još za-
tvorenika poput njega. Svakoga jutra izvodili su ljude... Moj je brat
odveden vezanih ruku 23. svibnja. Nikad više nije viđen. Mati rni je
zbog toga gotovo poludjela. Moj brat nije imao nikakve veze s ratnim
zločinima; bio je još dijete«, rekao je Modrić.
OTVARANJE STARIH RANA: »Independentov« novinar Tony
Barber piše kako otkriće masakra kod Jazovke »teško da bi moglo do-
ći u gorem trenu za Jugoslaviju«, gdje su nacionalne napetosti, pose-
bice između Srba i Hrvata, »dosegle najgoru razinu od vremena dru-
gog svjetskog rata«, te kako bi »neki srpski nacionalisti sada željeli da
se otvore masovni grobovi Srba u Jadovnu i Golubnjači u Hrvatskoj,
gdje su, kažu, ustaše bacile na tisuće tijela. To bi moglo otvoriti stare
rane budući da u Jugoslaviji postoje mnoge masovne grobnice iz vre-
mena 1941-45.«
Jugoslavija je, kaže »Independent on Sundav« bila poprištem uža-
snog krvoprolića u toku drugog svjetskog rata. Prema procjenama ko-
munističkih vlasti, u tom je ratu stradalo između 1,1 i 1,5 milijuna ljudi.
List dodaje da su »za većinu ubojstava na kraju rata bili odgovorni ko-
munisti« te podsjeća i na masovne likvidacije onih zarobljenika, koje
su partizanima vratili Britanci kad su 1945. bili okupirali susjednu
Austriju.
U svjetlu otkrića Jazovke, list nalazi kako ima stanovite ironije u
činjenici da je »Franjo Tuđman, koji je ove godine pobijedio na izbori-
ma u Hrvatskoj na nekomunističkoj platformi, nekoć bio jedan od ge-
nerala u Titovoj vojsci« i citira mišljenje vođe SKH-SDP Ivice Račana,
da bi Hrvati i Srbi na žumberačka smaknuća morali gledati kao na
tragediju koja treba odigrati ulogu u pomirenju dviju narodnosti.

142
Hrvatska, druge fojbe
TRŠĆANSKI »PIKOLO«: U jednoj jami blizu Zagreba nađeni osta-
ci žrtava Titovih partizana
Tršćanski »Piccolo« piše S.srpnja iz pera Maura Manzinia i Piera
Špirita o otkriću »Vjesnikove« ekipe u Sošicama na Žumberku, oko 75
kilometara od Zagreba. »Bez namjere da se otvore novi procesi, nego
samo da se napokon uspije rasvijetliti povijest iz vremena neposredno
poslije rata. S tom motivacijom, glavni dnevnik, »Vjesnik« iz Zagreba,
traži od Sabora, hrvatskog parlamenta, da osnuje Komisiju za ispiti-
vanje zločina počinjenih na završetku drugog svjetskog rata.«, piše tr-
šćanski dnevnik, prenoseći izvještaje iz »Vjesnika« s izjavom Branka
Mulića i opisom jame Jazovka gdje je nađeno tisuće kostura.
Pod svjetlom karbitnih lampi, speleolozima se otkrio halucinan-
tan prizor, tisuće kostura, kako se vidi i na fotografijama koje objav-
ljuje zagrebački dnevnik. Nabacani jedan na drugome, nagovještava-
ju da se radi o novoj Katvnskoj šumi, gdje je ubijeno 12.000 Poljaka.
Istraživači hodaju po kostima leševa. Na mnogim lubanjama dobro se
vidi rupa od metka.
»Perestrojka« što puše na Balkanu otvara mnoga usta, pa tako ne
prođe dan, a da se zagrebačkom listu ne jave telefonom čitaoci s istim
ili sličnim pričama poput Mulićeve. U Hrvatskoj su uvjereni da posto-
je i druge »jame smrti«. Zašto danas svi o tome govore otvoreno, pita
se tršćanski »Piccolo« i odmah nudi odgovor. Toliko je povjerenje u
generala Tuđmana, hrvatskog lidera koji je uvjerljivo pobijedio na ne-
davnim proljetnim izborima. Kako se govori u Zagrebu, ljudi se više
ne plaše policije, koju više ne smatraju instrumentom kontrole u slu-
žbi Partije. Osim toga, dodaju, sve više postaje svjesna sebe i svoje dr-
žave nova, mlada generacija, koja nije upoznala rat, ali koja želi živjeti
u slobodi i demokraciji, zaključuje tršćanski list. U prilogu članka do-
nosi i zemljopisnu kartu okolice Zagreba s ucrtanim Sošicama, te ski-
cu »Sošičke fojbe«.
MILANSKI »IL GIORNO«

U Hrvatskoj masovna grobnica

40.000 ustaša
Milanski dnevnik »II Giorno« 2. srpnja, na stranici međunarodne
politike, donosi vijest u 20 redaka, pod gornjim naslovom. Prenosi po-
datke iz »Vjesnikova« izvještaja o otkriću jame »Jazovka« , gdje su na-
đeni ostaci oko 40.000 ljudi koje su osudili 1945. komunisti-pobjednici.
Kako se čini, oni su strijeljani pošto su se predali ili su deportirani u
Jugoslaviju iz Austrije.
Izvještaj u »Vjesniku« opremljen je velikim fotografijama spilje u
Sošicama, prepune lubanja i ljudskih kostiju. Ljudi iz okolice i bivši
partizani s kojima su razgovarali »Vjesnikovi« novinari, pripovijedaju
o kamionima punim ranjenih hrvatskih vojnika, članova ustaške mla-
deži, vojnih bolničara i drugih uznika — svi su ubijeni vatrenim oru-
žjem, jedan po jedan, zaključuje milanski list u nepotpisanoj informa-
ciji. 143
 JAZOVKA
urednici
ŽELIMIR ŽANKO
NIKOLA ŠOLIĆ

grafički urednik
DUBRAVKO PRISELAC

redaktor
SANJA SMILJANIĆ

izdavač
redakcija VJESNIK
Avenija bratstva i
jedinstva 4, Zagreb
glavni i odgovorni
urednik
HIDO BIŠČEVIĆ

tisak
NIŠPRO »VJESNIK«
OOUR Grafička proizvodnja
Zagreb, 1990.
naklada 30.000

COPVRIGHT BY VJESNIK ŽELIMIR ŽANKO AND NIKOLA ŠOLIĆ