Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

akademska godina 2020. / 2021.

MONTAŽNA ANALIZA DOKUMENTARNOG FILMA

Every Day Except Christmas

Kolegij: Montaža dokumentarnog filma 1

Mentor: red. prof. art. Maja Rodica – Virag

Studentica: Mateja Klapčić, 1. godina diplomskog studija Montaže

Ovaj rad će se baviti analizom filma Every Day Except Christmas, koji je 1957. režirao Lindsay
Anderson i čiju produkciju potpisuju Karel Reisz i Leon Clore. Film opisuje tržnicu voćem,
povrćem i cvijećem koja nosi naziv Coven Garden i koja se nalazi u istočnom Londonu.
Film pripada poznatom dokumentarističkom pokretu nazvanom Free Cinema koji se pojavio
pedesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj, a čiji su začetnici između ostalih bili i autori
ovoga filma. Pokret se zalagao za izradu filmova izvan tadašnje norme; radili su se na
minimalnom budžetu – od svega nekoliko stotina funti, a neke je, poput ovog, sponzorirala
tvrtka Ford. Često su se snimali sa 16 milimetarskom crno-bijelom filmskom vrpcom, malenim
i laganim kamerama te se zvuk snimao zasebno, nije bio sinkron i često su se dodavale razne
glazbene podloge. Dakle, filmovi su bili uvjetovani tadašnjom tehnološkom razvijenošću i
manjkom sredstava, no ipak su na kreativne načine napravili veliki iskorak u povijesnom
razvoju dokumentarnog filma.

Free Cinema je kroz svoje filmove opisivao živote običnih ljudi, radničke klase. U filmu Every
Day Except Christmas opisana je istočnolondonska zajednica koja ima veze s tržnicom; od
radnika koji natovaruju, istovaraju, prodaju i slažu proizvode do kupaca i mačaka lutalica.
Ovaj film od 38 minuta gledatelju predočava atmosferu tog vremena i prostora engleske
povijesti. Osim crno bijelih snimaka, film ima i element naracije, glazbe i „prizorne“ šumove
koji su vrlo vješto postavljeni te je u nekim dijelovima teško reći kako se ne radi o sinkronom
tonu.

Film započinje radišnom, srčanom i veselom pjesmom u crnini koja se nastavlja na prve
kadrove radnika u polju (odtamnjenjem), radnica koje proizvode pakiraju u kutije, te se čuju
nerazumljivi veseli ljudski uzvici. Preko samih kadrova vidimo tekst u kojem piše kako je film
posvećen ljudima koji se u njemu pojavljuju te o čemu se u filmu radi. Zatim se prebacujemo
na kadrove parkiranja kamiona, preko kojih je bijelim slovima čitko ispisan naslov filma te
njegov sponzor. Zaključujemo da je sve što smo dosad vidjeli prednaslovna sekvenca. Prva
scena sastoji se od kadrova ukrcavanja paketa u kamione . Montažom slike postiže se
kontinuitet. Reže se na pokret, zvuk je podvučen, uvodi se narator koji u tekstu objašnjava
što se točno događa, što je u tim kutijama i sl. Radnja se kronološki nastavlja. Nakon što je
kamion natovaren vozi se praznim ulicama Londona. Kadrovi su dugi, u zvuku čujemo radijski
program – spikera koji se odjavljuje, te himnu God Save the Queen. Kombinacija himne i
kadrova ceste zaintrigira gledatelja. Na samom početku, u prvih 3 minute, gledatelj je već
upoznat sa svim sredstvima koji će se tijekom filma upotrebljavati. Uz pomoć teksta naratora,
samog govora te specifičnim londonskim elementima vidljivima u slici (npr. autobus na dva
kata) postaje geografski smješten. Zatamnjenjem, narator nastavlja s tekstom: All these
roads lead to Coven Garden te postaje vidljivo kako je njegova funkcija, osim pobližeg
opisivanja, i odjava starih te najava novih cjelina.

Novo poglavlje opisuje dolazak radnika, otpakiravanje i postavljanje štandova. Kadrovi su

sadržajno smisleno poredani; od otvaranja svjetla, slaganja košara... Ritam je umjeren,
kadrovi srednjeg trajanja, stvara se dojam radišnosti, no ne i neke prevelike užurbanosti i
meteža. Atmosfera je opuštena, pjevuši se i pjeva. Podvučeni zvuk ostavlja dodatan dojam
kontinuiteta. Tekst naratora najavljuje i priprema skok na nove radnje – sa slaganja paketa
na pijenje kave i ćaskanje. Imenuje ljude koje pratimo te se tako kao gledatelji više vežemo
za njih i sjetimo ih se kada se ponovno u filmu pojave.

Koristi se zavjesa kao montažna spona koja označava nešto drastičniji i eliptičniji prijelaz.
Posebno je interesantna montaža prve scene gostionice; opet se kadrovi nižu logičnim
redoslijedom od sendviča koji se radi do stola, ljudi koji se u njoj nalaze... Tu se često reže
na pogled; ljudi koji jedni druge pogledavaju pri razgovoru. Zvuk je razigran; prvo glazba
prevladava, potom se stiša, potom predvladava narator, pa prizorni zvukovi, pa opet glazba
nadjača... Kadrovi ljudi postaju sve duži i tako se stvar priprema za paralelnu montažu –
povratak na tržnicu, pa se pojavi nova glazba, a povratkom u gostionicu svi već spavaju,
stvara se atmosfera spokoja. Korištenjem pretapanja u dugim kadrovima cvijeća te glazbe
koja podsjeća na uspavanku stvara se osjećaj poetičnosti i mira. To je u velikom kontrastu s
užurbanosti dana kojem ćemo kasnije svjedočiti.

Zatim nam autori pokazuju i nekoliko eksterijernih kadrova u kojima predvladava mrak,
prikazan je uspavan grad. Zavjesom se vremenski prebacujemo u užurbano jutro, a to je
dodatno olakšano i već poznatim naratorom. Ritam je ovdje nešto brži, kadrovi kraći, nižu se
kadrovi sličnog sadržaja; ljudi koji kupuju, nose i slično. Tako se stvara dojam kako je sve
puno ljudi, koji se kreću, rade, grad, odnosno tržnica je oživjela.

Neprizorna glazba ima funkciju komentara, uz to što dodatno opisuje atmosferu. Kadrovi
ćelavog gospodina koji pomno bira koje će proizvode kupiti praćeni su glazbom komičnog
karaktera. To situaciju dodatno karakterizira i čini simpatičnom, smiješnom.

Tijekom cijelog filma vješto se izmijenjuju elementi naratora, prizorni atmosferski zvukovi,
glazba te se time kao i samim rezanjem slike drži gledateljeva pozornost . Pomno je dozirana
prisutnost glazbe, narator je postavljen baš na pravim mjestima, a cijela struktura dodatno
„diše“ te se ne osjeća prenatrpanost zbog scena u kojima nije ništa prisutno osim prizornih
šumova; doziraju se gledatelju dijelovi atmosfere koje može nesmetano „upiti“.

Montažom same slike gledatelj je cijelo vrijeme svjestan gdje se nalazi i koji je to vremenski
trenutak. Prostorom smo dobro vođeni. Jedan od razloga zašto je to tako jest što se često
postepeno preko jednog elementa ulazi u drugi. Primjer: uvodi se lik starije nosačice, zatim
vidimo gužvu, ponovno nju, neke druge muške nosače (postavljena je u prostoru). Opisana
nam je nova scena; skočili smo do obližnjeg kafića gdje je sve jako užurbano, a kada se
vratimo natrag na tržnicu, prvi kadar nam je ta ista žena, Alice, sad već umorna, kako sjedi.
Iako smo „izbivali“ iz tržnice, jasan nam je protok vremena na ovaj način.

Sekvenca koja komentira prolazak vremena jest kada se pojavljuju starije žene, tržnica se
čini praznom i sve je već pograbljeno. Elementi koji nam ovo naglašavaju jesu ritam montaže
koji je opet sporiji, izbori kadrova, sjetne glazbe, komentari naratora.

Potom se ritam opet ubrzava, pa možemo naslutiti kako se film približava kraju, čeka svoju
kulminaciju. Stvar postaje uzbudljiva; pojavljuje se orkestar, narator priča uzbudljivijim,
veselijim glasom,brza je izmjena kadrova, čuju se usklici, opća veselost. Bržim rezanjem
stvara se i metež.

Sve je jako povezano, likove koje smo vidjeli na početku opet se ponavljaju. Isto tako, glazba
sa samog početka filma pojavljuje se i na početku užurbanog jutra te čuje se i sad, pri kraju.
Tako se podsvjesno stvara dodatan utisak zaokruženosti. Pri samom kraju filma narator
objašnjava i njegov naslov: So there it is...; ovako vam ovo izgleda 364 dana u godini.
Naglasak je u cijelom filmu na ljudima i tome da su oni ti koji obogaćuju tržnicu. To su sve
stavovi autora, koje možemo iščitati kroz tekst naratora. Nakon izgovorenog teksta zavjesom
prelazimo na sekvencu u kojoj opet sve te ljude vidimo, nižu se uz veselu glazbu. Prisjetimo
ih se, prirasli su nam srcu. Sve završava kadrom mladića koji se osmijehuje. Bijelim slovima
piše godina i grad u kojem je materijal snimljen te se opet pojavljuje naslov. Zatamnjenjem
film završava.

Ovaj film mi se jako svidio, iako je prošlo 65 godina od njegova nastajanja. I današnjoj publici
je vrlo gledljiv i zanimljiv. Šarmirao me svojom pozitivnošću i simpatičnim karakterom. No isto
tako, montažom. U samo 38 minuta prikazana nam je atmosfera Coven Gardena tijekom
cijele noći i cijelog jutra do ranog popodneva. Ritam cijelog filma mi je odličan (i kako se
izmijenjuje; kako su neke veće promjene pripremljene...), sam izbor kadrova
također.Strukturalno možemo izdvojiti prednaslovnu sekvencu, uvodne scene u kojima su
prikazani radnici u svom poslu, srednji dio gdje nakon posla odlaze u kafić, kada je cijela
tržnica uspavana te kad se dani. Zatim druga polovica filma koja počinje užurbanim jutrom i
kupovinom i nošenjem proizvoda, gdje razlikujemo razne scene koje stvaraju sličice koje
zajedno stvaraju kolaž, te sam kraj kada se ljudi upućuju svojim kućama. Smatram da je u
ovakvom tipu filma sam redoslijed kadrova taj koji stvara neku kronologiju, priča priču. Ljudi
su prikazani u najboljem mogućem svjetlu, i nakon što sam odgledala cijeli film, kao da sam
i sama bila na toj tržnici, što mislim da i je bila poanta. Film je htio odati počast toj zajednici,
toj tradiciji koja se mijenja i koja će djelomično nestati te je ovjekovječiti. Glazba se jako dobro
slaže uz sadržaj.