1010101.povijest Hrvata III Bosansko Kraljevstvo Botica

Ivan Botica Bosna i Hercegovina:
Bosansko Kraljevstvo
Srednjovjekovna je Bosna rubno područje hrvatske povijesti. Srednjovjekovne Bo-

sna i Hrvatska bile su zemlje sličnoga društvenoga ustroja s razlikom što je prva u
kasnom srednjem vijeku bila vladarski samostalna. Obje su dijelile nestalnu granicu
pomicanu ambicijama svojih vladara i gospodara. Najprije je Hrvatska, zahvaljujući
Šubićima Bribirskim krajem 13. i početkom 14. st., duboko zašla u bosanski prostor,
pa se hrvatski ban neko vrijeme nazivao gospodarom Bosne (dominus Bosnae). Sto-
tinjak godina poslije Bosna je preko Kotromanića, Hrvatinića i Kosača uzvratila Hr-
vatskoj na jednak način, držeći pod sobom do Zrmanje gotovo sav hrvatski prostor.
Do svojevrsne zamjene uloga došlo je s političkim slomom Šubića Bribirskih u Hr-
vatskom Kraljevstvu, koje je – punim pravnim nazivom Kraljevstvo Dalmacije i
Hrvatske (Regnum Dalmatiae et Croatiae) – bilo sastavnica južnih zemalja pod Kru-
nom sv. Stjepana u Ugarskom Natkraljevstvu (Archiregnum Hungaricum). Tijekom
1320-ih, kada je samostalno političko djelovanje oduzeto Šubićima Bribirskim, nji-
hovi familijari Hrvatinići potpuno su se okrenuli Bosni te su svoje Povrbasje pripoji-
li Bosanskoj Banovini. Riječ je o rubnom i geostrateški važnom području Hrvatsko-
ga Kraljevstva, koje je na izmaku srednjega vijeka postalo pokretačkim poligonom
potpunoga raščinjavanja Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (Regnum Dalmatiae et
Croatiae) i Kraljevstva Slavonije (Regnum Slavoniae) u Ugarskom Natkraljevstvu. Te
će hrvatske zemlje zbog neprestane osmanlijske navale 16. st. srasti u jedinstveno dr-
žavno-političko Trojedno Kraljevstvo, koje će sve do 1918. opstajati kroz naslov Kra-
ljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Regnum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae).
Hrvatsko povlačenje prema sjeverozapadu, na prostor srednjovjekovne Slavonije
gdje je današnje njezino državno središte Zagreb, započelo je krajem 14. i početkom
15. st. kada su bojevanja s bosanskim velikašima, a doskora i s Osmanlijama, dovela
do toga da su velikaške kuće s rubnoga prostora (Krbavski, Frankapani i Zrinski)
postale nositeljice hrvatskoga državnog identiteta i da je Knin od banske, saborske i
sudske prijestolnice postao najvažnija i najveća utvrda Hrvatskoga Kraljevstva.
Srednjovjekovna Bosna bila je stalni objekt podčinjavanja i uzmicanja susjednim
vladarima. Jedna je od najrubnijih zemalja kršćanskoga Zapada s najaktivnijim
procjepom dviju pravovjernih kršćanskih kultura i civilizacija. Tijekom srednjega
vijeka najintenzivnije je bila pod pritiskom ugarskoga vladara. Dakako, nisu nepri-
jateljstvo i bojno polje bili jedino što je u Bosnu dolazilo sa sjevera. Dapače, odande
su dolazili ljudi od kulture (npr. dominikanci, franjevci) i gospodarstva (npr. rudari).
Uostalom, sve bosanske rijeke teku prema sjeveru, a geografska veza često diktira
sve ostale odnose. Bosna se iz ugarskoga okrilja pravno otrgnula 1377. nakon što se
Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 401

dotadašnji ban Tvrtko I. Kotromanić proglasio kraljem (1377–1391). Iako su neki
Tvrtkovi nasljednici osobno bili vezani za Krunu sv. Stjepana, Bosansko Kraljevstvo
za svoga trajanja faktično nije bilo jedna od sastavnica Ugarskoga Natkraljevstva.
Dug je bio put stjecanja instituta državne zasebnosti Bosanskoga Kraljevstva poseb-
no vidljive u instituciji »suguboga vinca« (dvostruke krune) i Stanka (sabora bo-
sanskih velikaša). Dugo je Tvrtko I. do osamostaljenja lomio unutarnje i odolije-
vao vanjskim neprijateljima. Čak se zbog brata Vuka (1345–1375) sklonio na neko
vrijeme kod Ludovika u Ugarsku. Ipak, Bosnu je politički, gospodarski, društveno
i vojno uzdigao više negoli itko ikada. Veliku je podršku imao u majci Jeleni Šubić
(1306–1378), kćeri hrvatskoga velikaša Jurja II. Šubića Bribirskoga i srpske knegi-
nje Lelke, revnoj za njegovu korist na svim mogućim poljima i u svim mogućim
prilikama. Počeci Tvrtkova političkoga i vojnoga uzdizanja te prostornoga širenja
uslijedili su nakon raspada Srpskoga Carstva. Najprije je s Lazarom Hrebeljanovi-
ćem uspostavio interesno savezništvo, kojim je proširio Bosnu sve do Drine i Lima.
Skorim zauzećem bokokotorske Dračevice prvi je put u povijesti Bosna izbila na
Jadran. Tvrtkova moć počivala je na vještoj diplomaciji i modernoj vojsci, koja se
naprimjer prva u ovom dijelu Europe služila vatrenim oružjem. O gospodarskoj pak
snazi simbolično svjedoči i Tvrtkov zlatnik, kovan, doduše nešto kasnije, u kraljev-
skoj kovnici.
Prekretničke godine Tvrtkova uspjeha jesu 1370. kada je vojno odolio dotada ne-
pobjedivomu kralju Ludoviku, 1373. kada je slomio nezadovoljne velikaše pred-
vođene pretendentom Vukom te 1374. kada je zaposjeo gornje Podrinje i srednje
Polimlje nakon savezničke pobjede nad srpskim velikašem Nikolom Altomanovi-
ćem. Budući da je potonjima zauzeo i dio Raške s manastirom Mileševo, u kojem se
čuvalo tijelo sv. Save, te budući da je preko oca i majke po tankoj krvi bio vezan uz
Nemanjiće, počeo je raditi na tome da naslijedi srpsko prijestolje. Srbija se smrću
Stefana Uroša V., posljednjega Nemanjića, našla u rukama nesložnih velikaša pred-
vođenih Ludovikovim vazalom Lazarom Hrebeljanovićem i ugrožena pred sve-
prisutnijim Osmanlijama. Za razliku od Lazara, koji je vladarski legitimitet u Srbiji
iskazivao preko ženina podrijetla, Tvrtko I. je preko svojih baka, očeve majke Eliza-
bete (1270–1331) i majčine majke Lelke, bio u izravnom srodstvu s Nemanjićima.
Zacrtanu planu da postane srpski vladar nije se usprotivio ni Ludovik I. Anžuvinac,
smatrajući Tvrtka I., bratića svoje supruge Elizabete (1339–1387), tek krupnijim va-
zalom s južnih područja svoje velike države. Ktomu, Tvrtko I. oženio se bugarskom
princezom Doroteom Vidinskom (1355. – prije 1390), kćerju Ludovikova vazala i
bugarskoga cara Ivana Sracimira, koja je od ranoga djetinjstva živjela pod Elizabe-
tinim skrbništvom kao katolkinja na ugarskom dvoru. Samo vjenčanje obavljeno je
1374. u crkvi sv. Ilije u Modriči, a da je bilo promišljen čin ugarskoga dvora svjedoči
i to što ih je vjenčao biskup iz Đakova.
Prisvojivši drinsko-limski prostor bez većega otpora, Tvrtko I. okrenuo se jačanju
bosanskih pozicija prema jugozapadu, nadajući se izbiti na Jadransko more. Za
posjede Nikole Altomanovića u dubrovačkom okružju ratovao je protiv zetskoga
vladara Đurađa I. Balšića, a nakon njegove smrti 1378. pobjednički je ušao u Drače-
vicu, Trebinje i Konavle. Tako je cijela tzv. Stara Hercegovina dospjela pod Tvrtkovu
vlast, a Bosna je postala prvi dubrovački susjed s izlazom na more.
402 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Kralj »Srbljem i Bosni«
Dvostruko srodstvo s Nemanjićima jamčilo je Tvrtku podlogu za krvno pravo na
krunu. Okrunjen je nepoznata datuma 1377. s naslovom »kralj Srbljem, Bosni, Pri-
morju i Zapadnim stranama«. Svoju je krunu simbolično nazvao »sugubi vinac« ili
»dvostruka kruna« jer se proglasio kraljem dviju krunovina. Riječ je o dijademi sa
šiljcima od cvjetova ljiljana, heraldičkoga simbola dinastije Kotromanića, koji su
ubaštinjeni u vrijeme njihova vazalstva Anžuvincima. Kraljevski pak naslov na-
sljednici su proširivali ili sužavali ovisno o svojoj političkoj poziciji, a na vrhuncu
bosanski su se vladari kitili naslovom »kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj
zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju«. Službeno u kraljev-
skom naslovu Kotromanića nije bilo naslova Hrvatskoga Kraljevstva.
Sam je krunidbeni čin vjerojatno obavljen u Milima kraj Visokoga, u kojem je bilo
dotadašnje ukopno i kasnije krunidbeno mjesto Kotromanića. Naime u Milima je
od 1340. bila vladarska grobnica Kotromanića u gotičkoj crkvici sv. Nikole tik uz isto
imeni franjevački samostan. Zanimljivo je da je devastirana vrlo brzo nakon što je
početkom 20. st. bila otkrivena. Budući da su bile ukopno mjesto bosanskih vladara,
Mile su kasnije postale mjestom najčešćega okupljanja bosanskoga plemstva na Sta-
nak. Stoga se u Milima najčešće potvrđivao, a vjerojatno i krunio bosanski vladar.
Prema Orbinijevu mišljenju i srpskoj historiografiji, krunidba je bila u Podrinju, u
manastiru Mileševa, dok je hrvatska i bosanskohercegovačka historiografija naklo-
njenija Milima. U prijeporima oko mjesta krunidbe moguće je i tumačenje da je
Tvrtko I. dvaput bio krunjen: za srpskoga kralja u Mileševi i za bosanskoga u Mi-
lima. Postoje čak četiri historiografska gledišta o tome tko ga je okrunio: did Crkve
bosanske, katolički biskup Bosanske biskupije iz Đakova, vikar franjevaca Bosanske
vikarije ili pak srpski episkop iz Mileševe.
Jedno je sigurno, kraljevski su mu naslov priznali svi u okružju. Naslov srpskoga
vladara donio mu je pravo na Svetodimitarski dohodak, koji su Dubrovčani sla-
li u riznicu srpskih vladara zbog ustupaka svojim trgovcima po srpskoj državi. U
dubrovačkim dakle očima car Lazar nije bio srpski vladar. Bio im je to Tvrtko I.
Kotromanić, koji je u ugarskim očima ostao tek krupni vazal s ugarskoga rubnog
područja. Ipak, prozivanja u Ugarskoj da je Tvrtko I. jedan »obični ban« i »otimač
zemlje« uslijedit će tek nakon što se Tvrtko I. nije složio sa Žigmundovim vladar-
skim izborom, stajući potpuno uz napuljske Anžuvince u pokušaju pridobivanja
Krune sv. Stjepana.
Na krunidbenoj svečanosti, u tradiciji srednjovjekovnih vladara, svomu narodno-
mu imenu Tvrtko je pridodao kraljevsko ime Stjepan. Njegov će primjer slijediti svi
okrunjeni Kotromanići, koji su svoje kraljevsko ime najčešće pisali kao »Stipan«,
»Stepan«, »Stefan«, a u kasnijem razdoblju i »Štefan«. U historiografiji se ono is-
ključivo navodi u jekaviziranoj i zacijelo Kotromanićima stranoj inačici »Stjepan«.
Nimalo pak slučajno u dignitariju kraljevskih isprava pisanih ćirilicom na narod-
nom jeziku, kada se svečano navodi kraljevski naslov, stoji i ime »Stefan«. Ekavska
(istočna) inačica naglašavala je dinastičku poveznicu Kotromanića s Nemanjićima,
a takva je pisarska tradicija utemeljena 1376. kada je Tvrtko, koji je razrađivao plan
stupanja na srpsko prijestolje, posredstvom logoteta Vladoje prenio pisarsku infra-
strukturu srpske dvorske kancelarije na svoj dvor.

Unatoč tomu što je ćirilica otprije bila supstratno pismo
narodne riječi humskoga, bosanskoga i južnoga dijela hr-
vatskoga teritorija, četverolinijski oblik kao tzv. diplomat-
ska minuskula poprima tek tada u kraljevskoj kancelariji
Kotromanića. Širenjem Bosanskoga Kraljevstva taj se tip
ćiriličnoga pisma proširio na hrvatsko područje. U 15. st.
učvrstio se u Cetinskom kneštvu, Poljičkoj općini, Krajini
između Cetine i Neretve, Imotskoj županiji, a dopirao je
čak do Lučke županije. Ćirilica se širila i djelovanjem fra-
njevaca Bosanske vikarije iz njezinih samostana između
Krbave i Mačve te Neretve i Save. Važno je zapaziti da je
ćirilična brzopisna minuskula s bosanskoga, humskoga i
hrvatskoga prostora ostala među katoličkim, a doskora i
muslimanskim svijetom u manje-više istom obliku iz Tvrtkova vremena. Dva grba srednjovjekovne Bosne
Za ćiriličnu se brzopisnu minuskulu, koju su popovi glagoljaši Splitske nadbiskupije Grb Bosanskoga Kraljevstva zapravo
najčešće nazivali pismom »rvackim«, misleći pritom na sam jezik koji se tim pismom je grb dinastije Kotromanić, kojemu je
nakon Tvrtkove krunidbe pridodana
piše, odsudnim pokazao upravo prijenos pisarske infrastrukture sa srpskoga na bo- zlatna kruna nazubljena trima
sanski dvor te širenje bosanske države na hrvatski teritorij. Pritom su izmijenjeni po- ljiljanima. Kotromanići su svoj grb u
jedini nazivi, pa je »dijaka« zamijenio »logotet«, »kaznaca« »protovistijer«, a »dome- štitu plave boje sa šest zlatnih ljiljana
stika« »stavilac«. Sa srpskoga dvora došao je i naziv »logotet« za službenika koji se bri- dobili u prvoj polovici 14. st. kada su
nuo o dvorskom ceremonijalu, diplomatskom protokolu, ali i javnopravnim aktima. bili pod Anžuvincima. Heraldički o
Ipak, važno je zapaziti da se Tvrtko I., premda je prihvatio mnoge običaje i službe sa njihovu vazalnom položaju svjedoči
to što je štit podijeljen srebrnom
srpskoga dvora, ni u jednoj prilici nije okružio srpskim velikašima. Bosanskoj Kruni dijagonalnom gredom.
kasnije će služiti mnogi hrvatski velikaši poput Jurja Krbavskoga, braće Horvat, Iva-
niša Nelipčića itd. Bosansko Kraljevstvo imalo je svoju gospodu »rusašku« okupljanu U grbovniku Ulricha Richentala,
izrađenu između 1414. i 1418.,
na Stanku. Već u Tvrtkovo doba isticali su se pojedinci iz velikaških kuća Hrvatinića, naslikan je grb srednjovjekovne
Kosača i Pavlovića, koje će obilježiti Bosansko Kraljevstvo u narednom razdoblju. Bosne u štitu od dviju nazubljenih
koso ukrižanih greda, koje na gornjoj
strani imaju glave s krunama. Tom
je grbu krajem 16. st. pridodan tzv.
Ponovno na Jadranu grb Ilirije s manjim crvenim štitom s
osmokrakom zvijezdom i srebrnim
polumjesecom okrenutim prema gore.
Takav je grb prikazan u Fojničkom
Nakon što je Tvrtko I. osvojio bokokotorsku Dračevicu, sve je svoje snage i pogle-
grbovniku, najpoznatijem zborniku
de okrenuo u smjeru Jadrana u želji da postane neovisan u pomorskim poslovima. grbova tzv. ilirske heraldike, koji je
Osim toga, ljudi s kopna oduvijek žele ovladati Jadranom jer im je prirodna odstup nastao »na slavu Stipana Nemanjića,
nica prema Zapadu. Za takvo je što trebalo pritisnuti i pridobiti »ljude od mora«. cara Serbljena i Bošnjaka« između
Stoga im je bosanski vladar pristupao smotreno. Uostalom, njegovo je gospodar- 1675. i 1688. godine.
stvo najviše ovisilo o stoljetnoj vezi s Dubrovnikom. Kad je 1377. izbio pomorsko-
-kopneni rat između Mletačke Republike i Ugarskoga Natkraljevstva, očekivano se
našao među Ludovikovim saveznicima, ističući se iskusnom i modernom vojskom.
Tada je Dubrovčanima potvrdio stečene povlastice te im obećao zaštitu od Mleča-
na. Oni su mu zauzvrat potvrdili pravo na Svetodimitarski dohodak. Kad se u ljeto
1378. tada dalmatinsko-hrvatski Kotor našao pod mletačkom opsadom, Tvrtko je
vatrenim oružjem dotada nepoznatim u jugoistočnoj Europi priskočio braniteljima
u pomoć. Kotorani su čak predlagali dolazak pod bosansku vlast, doduše kada su
bili pod najžešćim mletačkim pritiskom.
Tvrtko I. usmjerio je sve svoje jadranske ambicije najprije na Boku kotorsku jer je
ona od 1358. bila krajnji i slabo branjen prikrajak Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske

1387–1390.
Bosansko-ugarski ratovi 1386–

1391.
u Ugarskom Natkraljevstvu. Doskora je stupio u tajne pregovore s Mlečanima jer je

umjesto osvajanja Kotora isplanirao gradnju vlastita emporija, koji će izrasti u grad
jednostavna naziva Novi, koji tek od sredine 15. st., kada je postao sjedište herceštva
Stjepana Vukčića od roda Kosača, nosi današnji naziv Herceg-Novi. Graditeljski su
posao dobili provjereni arhitekti i građevinari iz Zadra, koji su 1382. podigli glav-
nu utvrdu budućega grada nazvanu Sveti Stefan. Daljnja je gradnja tekla sporije od
očekivanoga jer su Dubrovčani zbog najavljene gradnje novske solane i trgovišta
priprijetili gospodarskim sankcijama Bosanskomu Kraljevstvu. Sol se po trgovač-
kim ugovorima između Bosne i Dubrovnika mogla nabavljati samo u Svetom Srđu,
Kotoru, Dubrovniku i Drijevima. Tako je započeo njihov dugi trgovački rat, koji će
početkom 15. st. prerasti u napad bosanske vojske na Dubrovačko primorje.
Unatoč početnu neuspjehu bosanski vladar nije odustajao od aktiviranja na Jadra-
nu. Stečeno iskustvo u Boki kotorskoj koristit će mu u skoru zauzimanju hrvatskoga
kopna, uzmorja i otoka, u slamanju Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske i pripajanju
njegova teritorija Bosanskomu Kraljevstvu.
Zauzimanje hrvatskih krajeva

Ugarsko Natkraljevstvo nespremnim je dočekalo Ludovikovu smrt jer su se poli-
tike njegovih nasljednika, mimo volje za očuvanjem velikoga Natkraljevstva, koje
je okupljalo narode, krune i zemlje od Baltika do Jadrana, svodile na to da im se
vladarske glave samo okrune Krunom sv. Stjepana. Zbog zakrvljenih su kraljev-
skih kandidata ponajveći ceh platili upravo hrvatski krajevi. Bosansko Kraljevstvo

uglavnom se držalo jedne strane, preko koje će legalno pokoriti veći dio Hrvatske i
ovladati mnogim dijelovima Dalmacije.
Tvrtko I. već je 1382. prodro u Hum, svojedobni miraz svoje sestrične, hrvatsko-
-ugarske kraljice Elizabete, kako bi, zauzimajući neretvanski tok, uklonio Drijeva,
jedan od najotvorenijih trgova na Mediteranu, preko kojega se moglo trgovati samo
uz dubrovačko posredništvo s ostatkom svijeta. Vojna je akcija bila u dosluhu s
Mlečanima, koji su mu ponudili mogućnost da podno Brštanika (kasniji Opuzen)
izgradi novo trgovište, luku i brodogradilište za bosansku mornaricu. Ubrzo je Br-
štanik postao glavno bosansko trgovište solju, koje su štitile tri lake galije bosanske
mornarice kupljene u Veneciji. Tako je Bosna svojim drugim ticalom dotakla Jadran
nakon Boke kotorske.
Premda je na ugarskom prijestolju službeno sjedila Ludovikova kći Marija s maj-
kom Elizabetom, počela ga je tresti vladarska kriza i međuvlašće s mnogim preten-
dentima. Bosanski se vladar pokazao vještim diplomatom i odlučnim vojnikom u
ugarsko-bosanskim odnosima. Ambivalentnim je držanjem prema Elizabeti i Ma-
riji skupljao međunarodne političke bodove kako bi u pogodno vrijeme s lakoćom
mogao zauzeti željene jadranske pozicije. Nije se stoga ustručavao pružiti utočište
Ivanu od Paližne, najljućemu neprijatelju ugarskih kraljica, računajući na njegove
protuusluge, te gotovo istodobno prisegnuti na doživotnu vjernost svojim »predra-
gim sestrama« samo da mu zauzvrat poklone željeni Kotor. Zanimljivo je da je tada
ugarski palatin Nikola I. Gorjanski osobno morao doći na Tvrtkov dvor u Sutjesku
po Tvrtkovu zavjernicu ugarskim kraljicama. Historiografija u tome vidi primjer
tzv. paradoksa vazaliteta kada se vazal čini politički jačim od seniora. Kraljice su ra-
čunale na to da će Tvrtkove ambicije na Jadranu predajom emporija poput Kotora
prestati i da će ga to odvojiti od hrvatske opozicije, koja je prema davnu Ludovikovu
obećanju snivala o tome da Karlo II. Drački, nekadašnji njihov omiljeni ban, posta-
ne i hrvatsko-ugarski kralj. Međutim, Tvrtko I. se nakon nasilne Karlove smrti 1386.
i Marijine udaje za Žigmunda Luksemburškoga 1387. potpuno udaljio od ugarskih
kraljica i približio taboru nezadovoljnika od Severinske banovine do Jadranskoga
mora, u kojem je s Ivanom od Paližne i braćom Horvat prednjačilo hrvatsko plem-
stvo. Umjesto diplomatskoga rješenja izbio je dugogodišnji rat s pogubnim posljedi-
cama za Hrvatsku. Najprije je 1387. trajno ostala bez prekodinarskih županija Pseta
i Završja, koje su pod bosanskim nazivom Zapadne strane postale trajnim dijelom
Bosne do današnjih dana. Kraška polja nekadašnjega Završja – Glamočko, Livanj-
sko, Duvanjsko i Imotsko polje – brzo će postati poligon svim vojskama, koje su s
istoka kontinuirano prodirale u hrvatske krajeve.
U ljeto 1387. bosanska je vojska bez ikakva otpora zauzela Klis, a u šibenskom i za-
darskom zaleđu opsjedala je utvrde i palila sela. Istodobno su Kosače, predvođene
velikim vojvodom bosanskim Vlatkom Vukovićem († 1392), osvojili preostali dio
Huma do Cetine, a Hrvatinići, predvođeni velikim vojvodom bosanskim Hrvojem
Vukčićem (oko 1350. – 1416), sve donjosanske utvrde. Vojnici potonjega stigli su još
opljačkati posjede Zrinskih po današnjoj Banovini i dospjeti u Zagreb kako bi obra-
nili Kaptol, koji se zbog zagrebačkoga biskupa Pavla Horvata držao na Ladislavovoj
strani. Bosanskim su naletima uspješno odolijevali Sinj, Skradin i Nin, a pali su Vrana
i Omiš. Nakon što je bosanska vojska 1388. osvojila banske gradove Ostrovicu i Knin,
dalmatinski su gradovi Split, Trogir, Šibenik i Zadar složno ponudili ustupke bosan-
skomu vladaru samo da ne dospiju pod izravnu njegovu vlast. Jedino je Dubrovnik
ustrajavao na vjernosti Mariji i Žigmundu bez ikakvih ustupaka, ali i posljedica.

Tvrtko I. držao se srednjovjekovnih običaja prema dalmatinskim gradovima, ne pre-
lazeći preko davno ustanovljena pravnog okvira u odnosima između pojedine ko-
mune i zajedničkoga vladara. Okrenuo se pridobivanju dalmatinskih građana. Mno-
gi, pogotovo oni koji su bili vješti u pomorskim poslovima, stupili su u njegovu služ-
bu. Hrvatske pak krajeve smatrao je osvojenim područjem, na kojem nikakvo pravo
nemaju ni Ugarska Kruna ni njezin vladar. Premda je starija hrvatska historiografija u
tome vidjela restituciju hrvatske neovisnosti iz doba Šubića Bribirskih, čiji je izdanak
po tankoj krvi i navedeni bosanski vladar, hrvatsko je plemstvo pružalo žestok otpor
bosanskim vojskama. Samovoljni Tvrtkov odnos prema Hrvatskoj vidljiv je u brzim
smjenama čak trojice najodanijih ljudi s položaja dalmatinsko-hrvatskoga bana Bo-
sanskoga Kraljevstva, a napose u poreznom opterećenju hrvatskoga plemstva, koje-
mu nije uvažio ni društveni status, ni stečene povlastice, ni zemaljske običaje.
Početna križarska nastojanja

Tvrtko I. u pismu splitskom nadbiskupu iz 1390. navodi da se ponosno smatra »bilj-
kom Katoličke Crkve«. To izravno svjedočanstvo o njegovoj vjeroispovijesti vjero-
jatno je stečeno od majke Jelene Šubić. Dakako, prvi je okrunjeni bosanski vladar,
poput svih svojih Kotromanića do 1459. živo stajao uz Crkvu bosansku, koja se na
temeljima ćirilometodske tradicije slavenske liturgije i u okviru pravovjernih kr-
šćanskih dogmi jurisdikcijski opirala podložništvu Rimu preko patronata ugarsko-
-hrvatskih vladara. U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, zemlji sa samoga ruba zapadne
civilizacije, posve je bilo moguće da se vladar gotovo istodobno oženi u Katoličkoj
Crkvi princezom pravoslavnoga podrijetla i katoličke vjeroispovijesti te da ga okru-
ni did Crkve bosanske. U konkretnom pak slučaju riječ je o bugarskoj princezi od-
gojenoj u Ugarskoj. Rubni položaj Bosanskoga Kraljevstva nalagao je snošljiv odnos
prema svim kršćanskim denominacijama.
Bosansko Kraljevstvo susrelo se s islamom preko Osmanlija. Taj je kontakt najče-
šće, barem u početku, bio preko oružja i bitaka. No već od kraja 14. st. pojedinci
se povremeno koriste osmanlijskom vojnom pomoći za obračune s unutarnjim i
vanjskim neprijateljima. Najustrajniji je u tome bio protukralj Radivoj Ostojić (oko
1410. – 1463), koji je u predaji upamćen kao knez Radak. Postupnim jačanjem
osmanlijske pozicije, pogotovo nakon osmanlijskoga osvajanja vrhbosanskoga po-
dručja i kraljeva pristajanja na plaćanje godišnjega tributa, Bosansko je Kraljevstvo
ubrzano koračalo prema svom slomu i trajnom nestanku.
Bosansko je Kraljevstvo u Tvrtkovo doba važan međunarodni čimbenik protu
osmanlijske obrane u jugoistočnoj Europi. U kobnoj je bici na Kosovu polju 1389.
sudjelovalo čak 20.000 bosanskih vojnika predvođenih Vlatkom Vukovićem Ko-
sačom, velikim vojvodom bosanskim i odnedavno dalmatinsko-hrvatskim banom
Bosanskoga Kraljevstva, koji je zbog obrane istočnokršćanskoga susjedstva nakrat-
ko prekinuo pokoravanje hrvatskih krajeva. Kosača je zapovijedao čitavim lijevim
krilom kršćanske vojske. U bici je sudjelovao i jedan ešalon hrvatskih vojnika pred-
vođenih priorom Ivanom od Paližne. Budući da se bosanska vojska izvukla bez ve-
ćih gubitaka iz bitke, Tvrtkovi su službenici poslali sretnu vijest o njezinu ishodu u
susjedne zemlje. Ipak, lipanjska je bitka na Kosovu polju bila odsudna za gubitak

srpske neovisnosti i učvršćenje osmanlijskih pozicija na Balkanu. Srušila je san o re-
stauraciji Srpskoga Carstva. Osmansko je pak Carstvo preko teritorija svoga vazala
Vuka Brankovića postalo neposredan susjed Bosanskoga Kraljevstva.
Bosanska i osmanlijska vojska sretale su se više puta za Tvrtkova života, a svaki je
put bosanska iz tih okršaja izlazila kao pobjednica: navodno prvi put 1378., po-
tom ujesen 1386., pa u ljeto 1388. i zimu 1391. te konačno u proljeće 1392. godine.
Najveću je pobjedu izvojevala kod Bileće 27. kolovoza 1388. kada su veliki vojvoda
Vlatko Vuković i humski velikaš Radič Sanković (1379–1404) nanijeli težak poraz
osmanlijskoj vojsci predvođenoj rumelijskim beglerbegom Lalom Šahin-pašom,
koji je svojevremeno nanio prvi poraz srpskoj vojsci kod Černomena na Marici.
Izvojevana je pobjeda toliko značila samomu Kosači da je na svoj stećak u rodnim
Boljunima dao uklesati sljedeći natpis o sebi: »A se leži dobri čoek Vlatko Vuković.
Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388.«
Poraz osmanlijske vojske kod Bileće potaknuo je Murada I. na nove udare protiv Sr-
bije, a Bosanskomu Kraljevstvu osigurao je poštedu od navala sve do 1414. kada su
Osmanlije došli u izrazito podijeljenu Bosnu kao saveznici hercega Hrvoja Vukčića
i ondje trajno ostali miješajući se u bosanske državne prilike.
Vladar »naših« kraljevstava Dalmacije i Hrvatske

Današnji geopolitički položaj Hrvatske prema Bosni velikim je dijelom određen
trajnim gubitkom hrvatskih prekodinarskih krajeva u Tvrtkovo doba. Tijekom
1387. bosanska ih je vojska zauzela i nastavila harati sve do Zrmanje. Tako je počelo
dugo razdoblje materijalnoga i demografskoga pustošenja Hrvatske, koja će se od
15. st. početi povlačiti iz svoje stare jezgre između Zrmanje i Cetine prema krajnjem
sjeverozapadu na prostore knezova Krbavskih, Frankapana i Zrinskih i prema sred-
njovjekovnoj Slavoniji, u koju će u 16. st. izmjestiti hrvatsko središte.
Hrvatska više neće uspjeti vratiti svoje stare prostore. Početkom ljeta 1389., u odsut-
nosti bosanske vojske koja je vojevala na Kosovu polju, pokušao je Žigmund preko
slavonskoga bana Ladislava i dalmatinsko-hrvatskoga bana Dionizija vratiti izgu-
bljene krajeve u Hrvatskoj. Pokušaj se neslavno slomio pod zidinama Vrane i Ostro-
vice te je samo ubrzao odluku dalmatinskih komuna da pregovorima s Tvrtkom I.
isposluju najblaži oblik vazaliteta. Tijekom 1389. i 1390. Tvrtka I. će priznati Split,
Trogir, Šibenik, Brač, Hvar i Korčula, zadržavajući sva autonomna prava i stečene
povlastice. Istodobno mu se moralo pokoriti sve hrvatsko plemstvo lijevo od Zrma-
nje, u prvom redu Nelipčići i grane Šubića Bribirskih.
Venecija, da bi onemogućila očekivani savez između Napuljskoga i Bosanskoga
Kraljevstva, koji bi joj ugrozio pozicije na Jadranu, stala je u ovom slučaju na Žig
mundovu stranu. Sam pak Tvrtko I. nije se žurio s ostvarenjem te zamisli. Najprije se
želio učvrstiti u majčinoj domovini. Pošto se obranio od jalovih napada hrvatskih i
slavonskih banskih odreda kod Vrane i Ostrovice, pokušao je promijeniti određene
zakone i običaje Hrvatskoga Kraljevstva. Uveo je nove časti poput časti hrvatskoga
vojvode. Utjecao je na smjenu staroga i izbor novoga kninskoga biskupa, kojemu je
dodijelio naslov kraljevskoga kancelara. Potonji se u kraljevskoj pisarskoj kancelariji

brinuo za diplomatska pisma na latinskom jeziku. Suprotno važećoj legislativi Tvrt-
ko I. udario je na srednje i sitno plemstvo, upravo na ono preko kojega je Ludovik
I. gradio svoju vlast u Hrvatskoj, nametnuvši mu tzv. bosanski danak od jednoga
dukata godišnje po ognjištu.
Ipak mu osvojeno područje nije otvorilo mogućnost laka upisa atributa »Dalmacije i
Hrvatske« u kraljevski naslov. Zapravo, Tvrtka I. su dalmatinsko-hrvatskim kraljem
nazivali samo ljudi srednjodalmatinskih komuna, konkretno Trogirani i Hvarani,
očekujući da će na temelju povijesnoga iskustva vjernosti dalekomu vladaru s kop
na imati od toga neku korist. Tek od kraja kolovoza 1390., pri uređenju odnosa sa
Splitskom nadbiskupijom, Tvrtko I. nastupa s naslovom vladara »naših kraljevstava
Dalmacije i Hrvatske«. Sklopljenim ugovorom, u suštini Tvrtkovim političkim pro-
gramom prema hrvatskim zemljama, jamčio se vladarski kontinuitet i dobar odnos
s prvostolnikom Crkve u Hrvata, koji je do 19. st. nosio naslov: »primas Dalmacije
i čitave Hrvatske«.
Teško je povjerovati u to da se Tvrtko I. Kotromanić doista i htio okruniti za dalma-
tinsko-hrvatskoga kralja, kako misli dio hrvatske historiografije, jer bi time posve
ugrozio moguće savezništvo s Napuljskim Kraljevstvom, koje je Bosanskomu otva-
ralo tržišta i veze na Zapadu. Tvrtku je bilo stalo do legitimacije na Zapadu, pa se čak
nakon ženine smrti 1390. planirao bračno povezati s Habsburgovcima.
Kako god bilo, iznenadna ga je smrt u veljači 1391. spriječila u svim planovima.
Tvrtko I. Kotromanić pokopan je u Milima, u vladarskoj crkvi sv. Nikole, mauzoleju
Kotromanića. Arheološka istraživanja upućuju na to da je pokopan pod stećkom
prekrivenim kraljevskim plaštem. Iza neupitno najmoćnijega vladara srednjovje-
kovne Bosne ostali su malodobni zakoniti sin te vojno sposobno, gospodarski moć-
no, teritorijalno respektabilno i politički utjecajno Bosansko Kraljevstvo.
Kralj Dabiša
Iznenadna Tvrtkova smrt okupila je na Stanku bosanske odličnike, koji su odlučili
zakraljiti Tvrtkova stričevića Stjepana Dabišu (1391–1395) jer je iskazao spremnost
u očuvanju stabilnosti i prosperiteta Bosanskoga Kraljevstva u njegovim krajnjim
granicama. Bosanska je vlast najkrhkija bila u hrvatskim zemljama, pa se odmah po
Dabišinu krunjenju otvorilo pitanje statusa dalmatinskih komuna u bosanskoj dr-
žavi. Naime Ladislav Napuljski, zakleti Žigmundov neprijatelj i potencijalni bosan-
ski saveznik, započeo je političku borbu oko Krune sv. Stjepana. Njome je Hrvatska
dospjela u klinč između Žigmunda, Dabiše i Ladislava te je takoreći postala svačija
i ničija zemlja.
Ladislav je po očevoj želji uzeo bosanski velikaški rod Hrvatiniće za saveznike u
istočnojadranskim stranama. Bili su iz Donjih Kraja, područja između Vrbasa i
Sane, koje je stotinjak godina ranije pripojeno Bosanskoj Banovini. Hrvatinići su
bili prepoznatljivi po povremenoj subordinacijskoj vezi s ugarskim vladarima. Bili
su familijari i rodbina Šubićima Bribirskim. U ljeto 1391. ušli su u službu napulj-
skoga vladara, dobivši za nagradu banstvo nad Kraljevstvom Dalmacije i Hrvat-
ske. Okretnima su se pokazali već u ljeto 1393. kada su se povezali sa Žigmundom,

obećavši mu da će se za nj založiti nakon Dabišine smrti prilikom izbora za bosan-
sko prijestolje.
Tako je Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski i najutjecajniji Hrvatinić, od napulj-
skih Anžuvinaca dobio mandat da pod anžuvinskim stijegom provodi vlastitu po-
litiku i prekraja Hrvatsku. Kasnije će od napuljske strane biti nagrađen fingiranim
naslovom »herceg splitski«, kojim će zamijeniti sve svoje druge naslove.
Vjetar s napuljskoga dvora pomogao je Hrvatinićima da samostalno počnu djelo-
vati na međudržavnoj razini. Tako se Dabišinim dolaskom na prijestolje, što očito
nije sjelo Hrvatinićima, pronio glas po Trogiru, u kojem je Hrvoje imao velik utjecaj
i svoju vlastitu kuću, da nema vladara na bosanskom prijestolju. Stoga je Dabiša,
da bi zadržao vladarski autoritet, ponajprije prema Hrvoju, bio primoran započeti
pregovore sa Žigmundom o dugoročnom miru. Time je Dabiša izgubio dotadašnje
saveznike iz Hrvatske, Žigmundove neprijatelje, Paližnu i Horvate. Sredinom ljeta
1393. sastali su u Đakovu. Žigmund je Dabiši priznao kraljevski naslov uz obećanje
da će mu prepustiti krunu nakon smrti. Dabiša se pak odmah po povratku kući na-
šao pod silnim pritiskom, te je bio primoran razvrgnuti rečeni dogovor sa Žigmun-
dom. Time je silno naštetio sebi jer su mnogi poput Hrvoja krenuli svojim putem, a
Žigmund, koji ga je dotad smatrao prijateljem, preko noći je promijenio svoj stav i
proglasio ga najljućim neprijateljem.
Propali je dogovor bio od koristi samo Žigmundu jer je unio razdor među bosan-
skim plemstvom i slomio otpor buntovnika predvođenih braćom Horvat. U prolje-
će 1394., nakon višemjesečnih priprema, prodro je uzvodno Bosnom te je opsjeo,
osvojio i nakraju razorio njihov grad Dobor. Prije negoli se uputio prema Kninu,
gdje su se Horvati sklonili, Dabiša je u užoj pratnji došao pod razrušeni Dobor. Za-
traživši od Žigmunda oprost, uvažio je prethodni dogovor o nasljedstvu i odrekao
se dalmatinsko-hrvatskoga dodatka u kraljevskom naslovu te aspiracija na Hrvat-
sku i Dalmaciju. Žigmund ga je primio među ugarske dostojanstvenike, darovavši
mu Šomođsku županiju. Bio je to dobar dar za velikaša, ali politički kraj za vladara.
Nakon toga, Žigmundova je vojska navalila i osvojila Knin. Viđenijim zarobljenici-
ma odrubljene su glave u Budimu, a Ivaniš Horvat raščetvoren je na Veliku Gospu u
Pečuhu. Time je nakratko nestalo bosanske vlasti u Hrvatskoj.
Dabiša se pridržavao doborskoga dogovora. Izostavio je hrvatski i dalmatinski atri-
but iz kraljevskoga naslova, živeći povučeno u Kraljevoj Sutjesci. U proljeće 1395.,
pritisnut bolešću, molio je Dubrovčane da mu pošalju liječnika, odbivši gotovo
istodobno ponuđeno mito da im prepusti Konavle. Prije smrti kćeri jedinici Stani-
-Stojsavi (1354–1395), udanoj za humskoga velikaša Jurja Radivojevića († oko
1408), darovao je Veljake, a braći Semkovićima potvrdio je Kolo kraj današnjega
Tomislavgrada zbog zasluga u ranijem boju protiv Osmanlija.
Žena na bosanskom prijestolju

Nakon Dabišine smrti propao je međuvladarski dogovor o prepuštanju bosanske
krune Žigmundu. Srušili su ga bosanski velikaši na Stanku, pravdajući se činjenicom
da je Žigmund odnedavno udovac bez djece. Odlučivši se za prijelaznoga vladara,

zakraljili su Jelenu Grubu (1395–1398), Dabišinu udovicu nepoznata podrijetla.
Takva je odluka išla u korist Hrvatinića predvođenih Hrvojem Vukčićem, Pavlo-
vića predvođenih Pavlom Radinovićem († 1415) i Kosača predvođenih Sandaljom
Hranićem (1370–1435), odnosno triju velikaških kuća i gospodara Donjih Kraja,
Huma i Podrinja, koji su težili izgraditi oligarhijski sustav u Bosanskom Kraljevstvu.
Nekoć centralizirano Bosansko Kraljevstvo prihvatilo je model državnoga ustroj-
stva kakav se primjenjivo u Hrvatskoj i Srbiji. Država je postala skup nasljednih kne-
štava ili područja oblasnih gospodara objedinjenih »Svetom krunom« pod zakonito
okrunjenim vladarom. Njezina je snaga ovisila o snazi samoga vladara. Budući da
Bosna nije imala snažnijega vladara od svoga prvoga kralja, bosanska je država tra-
jala dokad su se vidjeli temelji Tvrtkova djelovanja.
Već je za Jelene Grube kraljevska vlast sustavno oslabjela. Najutjecajniji rodovi bez
ikakva su otpora prisvajali kraljevske gradove, državne trgove i rudnike te samostal-
no ubirali carinske marže. Tako je Sandalj Hranić neometano tražio od Dubrovnika
isplatu svetodimitarskoga dohotka, smatrajući da mu pripada samo na temelju toga
što se dio dubrovačkoga zaleđa nalazi pod Kosačama. Slabljenjem središnje vlasti
ojačali su i drugi plemićki rodovi, primjerice Sankovići, Radivojevići, Milatovići,
Nikolići, Zlatonosovići, Dinjičići, Kovačevići itd., koji su ovisno o prilikama upotre-
bljavali isti ili sličan obrazac ponašanja.
Žigmund se za Jelene Grube uopće nije bavio Bosnom. Najprije je pripremao sveeu-
ropsku križarsku vojnu protiv Osmanlija, koja je završila katastrofalnim porazom
kod Nikopola, a potom je, jedva spasivši glavu, punu godinu dana vraćao narušeni
ugled po Ugarskom Natkraljevstvu. Da se obračunavao s protivnicima ne birajući
ni načine ni sredstva, posvjedočio je Krvavim križevačkim saborom protiv slavon-
skoga plemstva.
Jelena Gruba ipak je bila privremeno rješenje s mandatom ovisnim o Žigmundovu
držanju prema Bosni. Naime čim je došlo do Žigmundove restitucije u Hrvatsku,
žurno je smijenjena na Stanku. Tobožnji je razlog pronađen u kraljičinoj nemoći da
odgovori na nedavno osmanlijsko pustošenje po Bosni. Izabran je Ostoja (1397–
1404), koji je najvjerojatnije bio nezakoniti Tvrtkov sin iako ima i onih koji misle da
je bio od roda Pavlovića. No od Ostoje, koji je stupajući na prijestolje pridodao sebi
i ime Stjepan, poteći će gotovo sve pomazane glave na bosanskom prijestolju. Nje-
gov je izbor sasvim sigurno bio prijeporan. Uostalom, punih je godinu dana trebalo
proći od izbora do okrunjenja u Milima. Stjepana Ostoju držalo se ekspoziturom
Hrvoja Vukčića, koji je vukao sve konce, pa je i cijelo kraljevstvo okrenuo Napulju.
Stoga na Žigmundovu reakciju nije trebalo dugo čekati.
Vladar po Hrvojevu izboru

Već u svibnju 1398. Žigmund je uzvodno Vrbasom navalio na Bosnu. Htio je ones-
posobiti ljutoga neprijatelja Hrvoja, koji je već tada živio pod optužbom da šuru-
je s Osmanlijama. Naime pročulo se da se nudio za posrednika u savezu između
Osmanskoga Carstva i Napuljskoga Kraljevstva protiv Ugarskoga Natkraljevstva.
Hrvatinić je odolio Žigmundovoj navali i kod utoka Plive, gdje je zidao novu rezi-
denciju Jajce, nazvanu po vizurama gradskih zidina, teško porazio ugarsku vojsku.

Potom je Hrvoje pokrenuo protuakciju povratka hrvatskih krajeva pod bosansku
vlast. Prijelaz iz 14. u 15. st. obilježen je silnim bojevima između bosanskih i hrvat-
sko-slavonskih snaga. Najviše su stradali područje Zagrebačke županije te posjedi
Blagajskih i Zrinskih. Već je tada u Hrvojevim četama bilo osmanlijskih plaćeni-
ka, koji su se tako prvi put sreli s hrvatskim područjem. Punih je pet godina s bla-
goslovom Ladislava Napuljskoga navaljivao na Hrvatsku. Pod anžuvinske ljiljane,
prisilno ili dragovoljno, podčinio je gotovo sav teritorij lijevo od Zrmanje. Jedino
će Dubrovnik biti ustrajan u vjernosti luksemburškoj dinastiji. Hrvoju je prišao i
hrvatski velikaš Ivaniš Nelipčić sa svojim kneštvom, dajući mu ruku svoje mlađe
sestre, kasnije bosanske kraljice, Jelene Nelipčić († 1422), i pomažući mu u borbama
u srednjodalmatinskom priobalju. Poslije je Hrvoje na proputovanju za Trogir i Split
često boravio u šurjakovu kneštvu, kojemu je pripomogao ustrojiti kancelariju na
hrvatskom jeziku i ćiriličnom pismu u osvojenom Klisu. Cetinsko kneštvo knezova
Nelipčića, koje se rasprostiralo u trokutu između Sinja, Klisa i Omiša, postat će jez-
gra ćirilične pismenosti u hrvatskoj riječi s neprekinutim trajanjem do sredine 19. st.
na tom srednjodalmatinskom arealu.
Osvajanja hrvatskih krajeva temeljila su se na Ladislavovoj odluci da je Hrvoje nje-
gov namjesnik Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. Anžuvinski vladar, nakon kru-
nidbene svečanosti 1403. u Zadru, nagradio je Hrvoja dodatnim naslovima poput
»splitskoga hercega«, »dalmatinsko-hrvatskoga potkralja« i »namjesnika svih Ze-
malja Krune sv. Stjepana«. Čak ga je namislio odvojiti od tradicionalnih sveza s Bo-
sanskom Krunom i učiniti ga svojim namjesnikom Bosanskoga Kraljevstva. Ta je
pak namjera rezultat zahladnjenja odnosa između Hrvoja i bosanskoga kralja Osto-
je, koji je u vrijeme priprema za Ladislavovu krunidbu u Zadru najprije pokrenuo
diplomatski, a vrlo brzo i pravi rat protiv Dubrovnika mimo Hrvojeve volje.
Početkom lipnja 1403. Ostoja je Dubrovniku uputio ultimatum, zahtijevajući da mu
se vrati Slansko primorje (tzv. Nove zemlje), koje je prodano 1399. godine. Vrlo brzo
počeo je tražiti da ga Dubrovčani priznaju za kralja, da se bosanska zastava istak
ne na dubrovačkim zidinama i da se Ostojini neistomišljenici, odnosno bosanski
plemići Maštrović, Radišić i Klešić, prognaju iz samoga grada. Nakraju je Bosansko
Kraljevstvo prvi put u povijesti zaratilo s Dubrovnikom. Poslije će s Dubrovnikom
ratovati još dva puta (1430–1432. i 1451–1454), a oba će sukoba riješiti uz osman-
lijsko posredništvo.
Prvi bosansko-dubrovački rat

Bosanskoga je kralja na sukob s Dubrovnikom poticalo humsko plemstvo predvo-
đeno Radičem Sankovićem († 1404), koji je prodajom Slanskoga primorja ostao bez
djedovine. Dubrovčani su prije upada bosanske vojske poduzeli mnoge korake, a
u krajnjem su slučaju očekivali i Žigmundovu pomoć. Čak su kroz to vrijeme rje-
šavali tekuće probleme Bosanskoga Kraljevstva poput dostave žita gladnomu sta-
novništvu Omiša i urgiranja kod sultana da se oslobode neki zarobljeni bosanski
plemići. Dubrovačka diplomacija ishodila je neutralno držanje Pavlovića i Kosača,
koji su načelno podržali Ostojin plan. Jedino Hrvoju nije odgovarao rat – uostalom,

Dubrovčani su mu kupnjom Slanskoga primorja darovali kuću i građanstvo – jer je
bio zaokupljen pripremom Ladislavove krunidbe.
Od jeseni 1403. zaredali su se krivi vojni, gospodarski i vanjskopolitički Ostojini
potezi. Granicu nije uspio pomaknuti u dubrovački teritorij, trgovačku robu bezu-
spješno je pokušavao preusmjeriti na mletačka trgovišta te je nastojao uspostaviti
bilo kakve odnose sa Žigmundom. Neuspjeli pakt s Venecijom, kojoj je u interesu
bilo presjeći višestoljetne trgovačke rute između Bosne i Dubrovnika te dobiti mo-
nopol nad trgovinom soli prema Bosni, najočitije se pokazao u grčevitu Ostojinu
pokušaju da od Omiša, pomorski i prometno nevažna grada, učini jadransko sre-
dište Bosanskoga Kraljevstva. Sa Žigmundom, kod kojega se čak početkom 1404.
kratko i sklonio, a s kojim Kotromanići nikada nisu imali dobre odnose, zbližio se
jer se bojao Hrvojevih reakcija.
Kočerinska ploča
Ostojina svađa s Hrvojem i bijeg u Tvrtko II. Tvrtković
Ugarsku zabilježeni su na Kočerinskoj
ploči iliti Natpisu Vignja Miloševića,
jednom od najvećih i najdužih epitafa U svibnju 1404. Ostoja je očekivano smijenjen na Stanku. Optužen je za bespravno
iz doba Bosanskoga Kraljevstva, koji oduzimanje baštine plemstvu i vjerolomno držanje prema Žigmundu. U režiji her-
je pisan zapadnoštokavskim ikavskim cega Hrvoja i bosanskih velikaša zakraljen je Tvrtko II., zakoniti sin Tvrtka I. i Do-
govorom na ćirilici. Ploča je bila roteje Vidinske, koji 1391. nije zakraljen zbog djetinje dobi i iznenadne očeve smrti.
uzglavlje stećka Vignja Miloševića, Ipak, Tvrtko II. bio je najdugovječniji vladar na bosanskom prijestolju, s kojega je
humskoga plemića koji je oko 1406.
pokopan u Kočerinu kraj Širokog čak dvaput padao, ali se na nj i dvaput vraćao. Vladao je: 1404–1409., 1421–1434.
Brijega, a za života je, kako stoji na i 1435–1443. Početak Tvrtkovićeve vladavine prolazio je u sjeni krupnih velikaša
natpisu, kao vitez »virno« služio Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića, koji su vodili vanjsku državnu politiku i rješavali
mnogim Kotromanićima – »banu tekuće državne probleme. Hrvatinić je vladao nad većim dijelom srednjovjekovne
Stipanu, kralju Tvrtku, kralju Dabiši, Hrvatske, dok je Kosača, nakon što je slomio Sankoviće, zavladao nad Humom,
kraljici Grubi i kralju Ostoju«. Natpis
tako predstavlja reprezentativno vrelo
stvarajući preduvjete za nastanak buduće Hercegovine.
o redoslijedu bosanskih vladara. Promjena na bosanskom prijestolju odigrala se u danima kada je Žigmund zadavao
Danas se čuva u Muzeju franjevačkoga
pobjedonosni udarac svim svojim neprijateljima u Ugarskoj, a nakon što je u osvo-
samostana sv. Ante Padovanskog na
Humcu u Ljubuškom. jenom Ostrogonu Krunu sv. Stjepana ponovno stavio na svoju glavu, povjerivši je na
čuvanje Karlu II. Krbavskomu, te nakon što je s već osiguranom Krunom sv. Vaclava
krenuo u pridobivanje ostalih kruna na koje je polagao pravo: njemačke kraljevske
i njemačkorimske carske te bosanske krune. Jedino se ove posljednje u svojoj pe-
desetogodišnjoj vladavini nije uspio domoći, iako joj je na početku Tvrtkovićeve
vladavine bio najbliže.
Izbor Tvrtka II. iz ugarske je perspektive doživljen kao udarac s pronapuljske strane
vazalnoj zemlji Bosni, u kojoj je Hrvoje – tobožnji herceg i anžuvinski namjesnik
Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Bosne – nelegitimno smijenio vladara. Stoga se Tvrt-
ko II. postojano držao Ladislava Napuljskoga, nadajući se njegovoj pomoći u slučaju
Žigmundovih napada. Nitko pak nikada ni u Hrvatskoj ni u Bosni nije od napulj-
skih Anžuvinaca dobio konkretne pomoći. Ladislav bi svojim prekojadranskim
pristašama tu i tamo izručio darovnicu gdjekojega grada, posjeda ili kraja izvan
kontrole Bosanskoga Kraljevstva, koji bi pripadali Žigmundovim pristašama. Tako
je Bosansko Kraljevstvo ostalo osamljeno u podršci Ladislavu, kojemu je Kruna sv.
Stjepana postajala sve nedostižnija. Čak se srpski knez Stefan Lazarević, osokoljen

mongolskom pobjedom nad Osmanskim Carstvom, proglasio despotom, prihva-
tivši vazalni položaj prema Žigmundu, koji ga je 1404. nagradio Mačvom i Beogra-
dom, ali ostavši i dalje osmanlijskim tributarom.
Bosansko Kraljevstvo, našavši se u Žigmundovu poluokruženju, nastojalo se učvr-
stiti savezništvom s Mlecima i pomiriti se s Dubrovnikom. Premda su Mlečani pri-
mili novoizabranoga kralja Tvrtka II. među svoje građanstvo, zauzeli su neutralan
stav čekajući hoće li doći do ratifikacije trgovačkih privilegija stečenih Ostojinom
protudubrovačkom politikom. Dubrovčani su tek prestankom ratnih sukoba oko
spornoga sela Lisac počeli s pregovorima, koji su se otegli sve do 1405. kada su od
Tvrtka II. dobili potvrdnicu o vlasništvu nad čitavim Primorjem. U dugim im se
pregovorima nudio za posrednika i did Crkve bosanske. Potpisani je mir popraćen
uobičajenim dubrovačkim darom drugoj strani. Ovaj su put Tvrtko II. te braća Hra-
nići, Vukac († 1432) i Sandalj dobili dubrovačko plemstvo i gradske kuće, koje su
nekoć pripadale Stjepanu Ostoji i Radiču Sankoviću. Normalizacija odnosa s Du-
brovčanima stigla je u pravi čas jer se približavalo vrijeme krvave naplate neizmire-
nih računa, doba najžešćih ugarskih udara na Bosnu u sveukupnoj povijesti.
Sjeverne navale na Bosnu

Ubrzo nakon Tvrtkova zakraljenja, ugarska je vojska predvođena mačvanskim ba-
nom Ivanom Morovićem osvojila Bobovac, najutvrđeniji bosanski grad i jedno od
središta Bosanskoga Kraljevstva, u kojem su boravili bosanski vladari i u kojim se
povremeno čuvala bosanska kruna. Nakon Ostojine smjene, kruna je sklonjena na
sigurno mjesto jer je u Bobovcu živjela Ostojina udovica Elizabeta Radinović, druga
od tri supruge kralja Ostoje, u narodu znana kao Kujava, sa sinom i budućim bosan-
skim kraljem Stjepanom Ostojićem (1418–1421). Premda joj se nadao, Žigmund u
Bobovcu nije zatekao krunu, a zanimljivo je da se njome tijekom prve vladavine nije
okrunio ni sam Tvrtko II.
Promjena na bosanskom prijestolju bila je okidač budimskomu i napuljskomu
obračunavanju, a sukobi su na bosanskom teritoriju trajali od 1404. do 1408. godi-
ne. Žigmund je u početku svoje navale pravdao time što je uza nj bio svrgnuti bosan-
ski kralj Stjepan Ostoja, koji se nakon ugarskoga zauzeća Bobovca vratio ženi i sinu
u Bobovac te do Tvrtkova bijega iz zemlje bio vladar bez ikakva utjecaja. Tijekom
1405. Žigmund je namaknuo dosta novaca za nove navale na Bosnu: zagrebačkom je
biskupu uzeo godišnji iznos crkvene desetine, a budućem tastu Hermanu Celjskom
prodao prava na grad Čakovec. Unatoč tomu što je udario na Bosnu iz tri pravca i
što je spalio polovicu bosanskoga teritorija, Žigmund nije polučio veći uspjeh jer je
bosanska vojska, poglavito hercegove čete u čijim je redovima bilo sve više osmanlij-
skih plaćenika, vraćala vrlo brzo većinu zauzetih položaja. Najveći je gubitak bio pad
Usore sa Srebrenikom, koji će sve do 1443. biti ugarska vojno-strateška baza i štit
Ugarske prema Bosni. Istodobnim je bojevima između ugarske i bosanske vojske
ostatke hrvatskoga teritorija sve do Zadra pokoravao Sandalj Hranić. Dalmatinski
gradovi, našavši se u beznadnoj situaciji između Žigmundova i Ladislavova nemara,
u traženju zaštite počeli su se okretati Veneciji, koja će uskoro na simboličan način
od Anžuvinaca kupiti sva državna prava na Dalmaciju.

Ostaci Bobovca
Za Bobovac, jedno od sjedišta
Kotromanića, mnogi smatraju
da je bio glavni grad Bosanskoga
Kraljevstva do premještanja sjedišta
u Jajce za posljednjih Kotromanića.
Iako na nepristupačnu terenu,
Bobovac je imao vrlo razvijenu
urbanu jezgru s površinom većom
od 10.000 m2, a imao je i preko 1000
metara zidina i 11 kula. Nedaleko
Bobovca nalazi se Kraljeva Sutjeska,
u kojoj je na današnjem lokalitetu
Grgurevo bila vladarska rezidencija.
Kraljeva Sutjeska bila je najomiljenija
destinacija Kotromanića. (Izvor
fotografije: http://fotkanje.blogspot.
hr/2010/04/bobovac.html)
Ujesen 1407. sukob između Ugarskoga Natkraljevstva i Bosanskoga Kraljevstva po-
dignut je na najvišu razinu. Žigmund je pokušavao preko pape stvoriti sveeuropsku
koaliciju, koja bi promptno udarila protiv »Turaka, arijanaca, manihejaca i drugih
nevjernika«. Bosansko Kraljevstvo je zbog Crkve bosanske stereotipno prozvano
manihejskom zemljom. Premda je ostao usamljen u namjeri da mu zada kona-
čan udarac, Žigmund je mjesecima pripremao vojnu i širio ratnu propagandu te je
početkom jeseni 1408. osvanuo pred Doborom, nekadašnjim gradom buntovnih
Horvata, s oko 60.000 vojnika. Osvojio ga je bez borbe uz predaju bosanske vojske.
Među zarobljenicima je bio 171 bosanski plemić – 126-orici je odmah odrubio gla-
vu i bacio im tijela u rijeku, a ostale je odveo u Ugarsku.
Posljedice doborske katastrofe bile su goleme. Kralj Tvrtko II. netragom je nestao
iz kraljevstva i vjerojatno se sklonio u Veneciju. Glavni pak velikaši Hrvoje Vukčić,
Sandalj Hranić i Pavao Radinović povukli su se na svoje posjede iščekujući daljnje
Žigmundove poteze. Mnogi su slijedili primjer cetinskoga kneza Ivaniša Nelipčića,
koji je, prisežući na vjernost hrvatsko-ugarskomu kralju, iskazao želju za prijeno-
som bosanske krune na Žigmundovu glavu. Iza Nelipčićeva čina vjerojatno je stajao
sam Hrvoje, koji je preko šurjaka pripremao teren za pomirbu s najljućim svojim
neprijateljem. Moguće je da zbog toga jedini u Dobor nije poslao svoje čete.
Zagonetni nestanak Tvrtka II. primorao je bosansko plemstvo da Žigmundova va-
zala Stjepana Ostoju vrati na prijestolje. Najagilniji kod Ostojina ustoličenja bili su
Radivojevići, koji su krajem 1408. nagrađeni Omišem s cijelom Krajinom između
Cetine i Neretve. Budući da nije bilo nikakva protuodgovora Žigmundu, Ladisla-
va Napuljskoga napustit će svi njegovi saveznici. Malo-pomalo svi su prisegnuli na
vjernost Žigmundu.
Početkom 1409., nakon desetljeća izrazitoga neprijateljstva, konačno su se izmi-
rili Žigmund i Hrvoje. Kralj mu je za iskazanu vjernost potvrdio sve časti stečene
od Ladislava, darovao mu odnedavne posjede braće Radivojevića između Cetine
i Neretve, Požegu sa županskom čašću i Segesd u Šomođskoj županiji, izabrao ga
među krsne kumove svojoj kćeri i počastio ga biranim članstvom u tek osnovanom
Zmajevu redu.

Pod Žigmundovim okriljem
Politički zaokret Hrvojev potpuno je uzdrmao Bosansko Kraljevstvo. Svoga novog
saveznika Žigmund je nagradio mnogim službama i častima, među kojima je i do-
tada nepoznat naslov hercega Bosanskoga Kraljevstva. Usto, Hrvoje je dobitkom
posjeda desno od Save postao i ugarski dostojanstvenik. Osim što se Ostojina re-
stauracija činila upitnom, najnezadovoljniji je bio veliki vojvoda Sandalj jer je pretr-
pio znatne gubitke u netom završenu ratu. Hrvojevim putem nije htio ići jer bi tada
morao bez ikakve odštete vratiti krvavo stečen teritorij po Hrvatskoj, koji je s raštr-
kanim utvrdama sezao sve do Zadra. Stoga je poput Ladislava, doduše za dvadeset
puta manju cijenu, prodao sve svoje hrvatske posjede Mlečanima.
Ujesen 1409. pojavila se nesavladiva pukotina između Sandalja i Hrvoja. Najviše ju
je uzrokovala još jedna Žigmundova darovnica – za prostor između Cetine i Ne-
retve, koji je bio interesno područje Kosača. Loši odnosi išli su dotle da se Sandalj
1410. razveo od Katarine Vuković, Hrvojeve nećakinje i nesuđene žene Pavla II.
Krbavskoga, zbog koje su Hrvatinići početkom 15. st. bili u neprijateljstvu s Krbav-
skima. Kotač ženidbene strategije ovaj se put zarotirao prema Lazarevićima te se
Sandalj već 1411. oženio despotovom sestrom Jelenom (oko 1366. – 1443), udovi-
com zetskoga vladara Đurađa II. Balšića, osiguravši time savezništvo sa susjednom
Detalj iz Hrvojeva misala
Srbijom i Zetom.
Istodobno je Žigmund čvrsto odlučio preuzeti bosansku krunu. Podršku mu je pru-
žao herceg Hrvoje, kojega je 1410. promaknuo u bosanskoga vicekralja sa zadatkom
da otvoreno govori protiv Ostoje, lišena kraljevske časti i zemlje. Vrlo brzo, pod izli-
kom da se Bosansko Kraljevstvo mora zaštititi od Ostoje, koji šuruje s buntovnici-
ma i Osmanlijama, Žigmund je pokrenuo vojnu na Bosnu. Unatoč tomu što mu se
Ostoja nakon pada Visokoga poklonio i što je Bosansko Kraljevstvo Lazarevićevim
zauzećem Usore, Soli i Srebrenika dosta oslabjelo, nije dovršio proces preuzimanja
bosanske krune, nego se naglo okrenuo Europi. Vladarska ga je ambicija tjerala
prema dvjema njemačkim krunama, ostvarivanju personalne unije s Poljskom i
harmoniziranju europskoga društva na kršćanskoj osnovici. Ujesen 1412. odlazi iz
Ugarske, prepušta vlast državnoj upravi i putuje po Europi. Jugoistočnu Europu pak
potpuno ostavlja postrani. U takvim će okolnostima Bosna, premda je obranila pra-
vo Kotromanića na vlastitu krunu, u narednom razdoblju platiti visoku cijenu po-
litičke usamljenosti pred narodom dotada nepoznata društvenoga i civilizacijskoga
obrasca – Osmanlijama.
Portret s viteškoga turnira

Prije odlaska iz Ugarske, između Duhova i Tijelova 1412., Žigmund je organizirao
sjajan viteški turnir u Budimu. Povod mu je bio pomirba s poljsko-litavskim kra-
ljem Vladislavom II. Jagelovićem. Ugarski je dvor ugostio čitavu Europu – 3 kralja,
3 njemačka zemaljska kneza, srpskoga despota, 13 hercega, 21 grofa, 26 velikaša
(bez ugarske gospode), 1500 vitezova, 3000 paževa, apostolskoga legata, kardinala,
3 nadbiskupa, 11 biskupa, 86 svirača i frulaša, 17 herolda i preko 40.000 konja.

Od bosanskih dostojanstvenika na turnir su prispjeli kralj Stjepan Ostoja,
veliki vojvoda i herceg Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda Sandalj Hranić i knez
Pavao Radinović. Veliku su pozornost privukli Sandalj i Hrvoje, koji je pred-
stavljen kao splitski herceg. Potonji se sa suprugom Jelenom Nelipčić poka-
zao u velikoj raskoši, okružen vitezovima koji su se, prema pisanim svje-
dočanstvima, isticali visinom i hrabrošću. Poljski je kroničar usto zabilježe-
no da je pred njihovim šatorom bila izložena neka knjiga koju su svi htjeli
vidjeti. Nesumnjivo je riječ o hrvatskoglagoljskom Misalu Hrvoja Vukčića
Hrvatinića, izrađenu po hercegovoj narudžbi na visokokvalitetnom perga-
mentu između 1403. i 1404. u Zadru, koji je bio jedno od središta glagoljaš-
tva, oslikanu reprezentativnim minijaturama i pisanu na uglatoj glagoljici
hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom s izrazitom čakavštinom zadarskoga
područja. Posljednje su stranice oslikane upravo 1412. za budimsku prigo-
du. S lijeve je strane Hrvojev portret u viteškom oklopu na bijelom konju sa
štitom i kopljem, na čijem je šiljku svezan pobjednički viteški rubac, dok je s
desne strane novi Hrvojev grb, na kojem dominiraju crveni grifon kao sim-
bol luksemburške dinastije i goticom ispisana lenta. Takvom je heraldičkom
simbolikom Hrvoje još jednom poslao poruku političkoga zaokreta. Inače,
cijeli je misal prožet anžuvinskim ljiljanima, koji su podsjetnici na to da je
njegov vlasnik nekoć bio najangažiraniji Ladislavov čovjek u jugoistočnoj
Detalj iz Hvalova zbornika Europi.
Sam pak misal nastao je u doba kada je Hrvoje kao potkralj i namjesnik anžuvinske
dinastije pripremao Ladislavovu krunidbu u Zadru. Gotovo istodobno tražio je od
dijaka Hvala da mu izradi Hvalov zbornik, koji je postao najpoznatija i najreprezen-
tativnija knjiga Crkve bosanske, pisan ćirilicom na zapadnoštokavskom ikavskom
idiomu, bogato urešen inicijalima i iluminacijama gotičkoga stila, među kojima ima
i onih koje nisu bile u skladu s učenjem bosanskih krstjana (Blagovijest, Raspeće
i Uzašašće). Ti ikonografski elementi s uočenim hrvatskoglagoljskim preradbama
ukazuju na to da je zbornik izrađen pod glagoljaškim utjecajem najvjerojatnije u
Omišu, koji je tada bio pod Hrvojevom vlašću.
Kraj prijateljstva
Od 1411. Hrvatinići su u otvorenom neprijateljstvu s Kosačama. Naime smatrali
su da je Sandaljevom rastavom od Hrvojeve nećakinje Katarine i njegovom brzom
ženidbom Jelenom Balšić na njih bačena ljaga. Nakon toga Sandalj se uz posredniš-
tvo svoga tasta Stefana Lazarevića izmirio sa Žigmundom. Time je Sandalj praktič-
ki preko noći postao Žigmundov pouzdanik, koji je Osmanlijama mogao zatvoriti
prilaze Jadranu. U takvu raspletu nije više bilo mjesta za Hrvoja, koji se vrlo brzo
nakon budimskoga turnira ponovno razišao sa Žigmundom, sukobljavajući se s
hrvatskim, slavonskim i Sandaljevim snagama sve do smrti. Premda su Hrvatinići
i Kosače ulazili u sukobe s osmanlijskim plaćenicima, krivica da surađuje s Osman-
lijama pala je samo na Hrvoja, koji je teško optužen da im je nudio otvoren prolaz
u hrvatske krajeve. Žigmund je 1413. lišio Hrvoja svih naslova i posjeda. Time je
Hrvojevim podanicima u Hrvatskoj pružen pravni okvir da mu okrenu leđa. Prvi

Posjedi Hrvoja Vukčića
(1398–1412)
Hrvatinića
koji su to u lipnju 1413. učinili bili su Splićani. Sam pak Hrvoje pismom se obratio
kraljici Barbari Celjskoj kao krsni kum njezinoj kćeri, tražeći neka se nepristrano
ispita cijeli slučaj jer, prema statutu Zmajeva reda, nitko unaprijed nije smio osuditi
nekoga člana bez savjeta, znanja i suda ostalih članova. Tražio je da mu se odrubi
glava dokaže li mu se suradnja s Mlečanima i Osmanlijama. Molio ju je neka ne
dopusti da umre u starosti kao nevjernik jer je, kako sam navodi, »jedva i teško do-
čekao vrijeme da se iz poganskoga obreda vrati u vjeru katoličku«. Pismo je završio
prijetnjom da će sve kršćanske vladare obavijestiti o Žigmundovu vjerolomstvu i
da se Bosanci bez obzira na njegov usud kane udružiti s Osmanlijama u nakani da
udare na Ugarsko Natkraljevstvo.
Nakon bezuspješna umilošćivanja ugarskoga dvora Hrvoje se potpuno okrenuo
Osmanlijama. Tijekom ljeta 1414., kada je 20.000 osmanlijskih konjanika udarilo
na Hrvatsku, pronio se u Hrvatskoj glas da Hrvoje s Osmanlijama pustoši kršćan-
ske krajeve sve do Senja. Tih se dana, nakon sedam godina potpunoga izbivanja, u
osmanlijskom kontingentu Zecha Melecha pojavio Tvrtko II. Tvrtković, koji je uz
osmanlijsku podršku preko Hrvoja Vukčića i Pavla Radinovića tražio put do po-
vratka na prijestolje. Usred zime 1415. prisilio je Ostoju da pođe na Bodensko jezero
zatražiti pomoć od Žigmunda, koji je na crkvenom koncilu u Konstanzu kao man-
datar Svetoga Rimskoga Carstva bio zaokupljen rješavanjem Zapadnoga raskola.

Vrlo brzo osmanlijska je prisutnost prisilila bosanske uglednike – dotadašnje pri-
jatelje i neprijatelje – da traže pomoć sastrane ili da se snalaze na svakakve načine.
Tako se Hrvoje pokušavao izbaviti iz političke izolacije preko Venecije, kojoj je nu-
dio Omiš pomogne li mu vratiti Split, dok je Sandalj sebe i svoje posjede spašavao
silnim darovima Osmanlijama. Tako se uplovilo u 1415., koju će historiografija o
Bosanskom Kraljevstvu označiti prijelomnom godinom ugarskoga uzmicanja i
osmanlijskoga primicanja.
Lašvanska bitka
Žigmund se posljednji put osobno angažirao u Bosni nakon što su Osmanlije uz
podršku Hrvojevih vojnika opustošili sjeveroistočnu Hrvatsku i južnu Slavoniju i
nakon utiranja puta Tvrtkovoj restauraciji na bosansko prijestolje. Od jeseni 1414.
kontingenti ugarske, slavonske i hrvatske vojske skupljali su se u Usori. Najavljeni je
rat izmirio zaraćene bosanske kraljeve i velikaše, Ostoju i Sandalja te Tvrtka II. i Hr-
voja. Vojske su se konačno sukobile usred ljeta 1415. u Lašvanskoj dolini. Ujedinjena
je bosanska vojska nanijela katastrofalan poraz Žigmundovoj vojsci. Dubrovčani su
pobjedu pripisali Osmanlijama, kojima su Bosanci pripustili zarobljenike zbog pru-
žene pomoći. Otkup sužnjeva trajao je godinama jer se tražilo mnogo novca. Tako
je sloboda istaknutoga ratnika Ivana Morovića plaćena vrtoglavih 40.000 zlatnika.
Žigmund je nakon poraza u Lašvanskoj dolini posve odustao od politike svojih
prethodnika prema jugoistočnoj Europi. Okrenuo se učvršćivanju svojih pozicija u
Carstvu, prihvativši koncept svoga oca Karla IV. sa središtem u Pragu, ratujući protiv
husita i putujući po Europi. Slast pobjede nije se ni osjetila u Bosni jer je ubojstvom
vojvode Pavla Radinovića na Stanku u ljeto 1415. započeo rat između Pavlovih si-
nova i Tvrtka II. potpomognutih Osmanlijama te kralja Ostoje i vojvode Sandalja
kao naručitelja ubojstva. Njihove će međusobne obračune iskoristiti Osmanlije. Bez
njihova se blagoslova nije mogao više povući nijedan politički potez u Bosanskom
Kraljevstvu. Započelo je dugo umiranje Bosanskoga Kraljevstva.
Politika oslanjanja na Osmanlije

Nasilna smrt Pavla Radinovića, a doskora u proljeće 1416. i prirodna smrt Hrvo-
ja Vukčića, prouzročile su nasilje i razaranja nezamislivih razmjera. Pavlovi sinovi
Petar († 1420) i Radosav († 1441), koji se prema kasnosrednjovjekovnoj tradiciji
slavenskih jezika predstavljaju prezimenom patronimskoga podrijetla kao Pavlo-
vići, osigurali su se osmanlijskim savezništvom i žestoko se obračunavali s očevim
ubojicama. Oslonac su imali u svojoj majci Teodori (1388–1450), Vukčevoj kćeri
i Sandaljevoj nećakinji, s čijim su blagoslovom i osmanlijskom podrškom žestoko
opustošili posjede svoje rodbine Kosača, nagnavši mnoge njihove podložnike da u
Hrvatskoj pronađu utočište. Pavlovićima je ulje na vatru dolio Ostoja, razvevši se od
Kujave, koja je bila od njihova roda, te oženivši se Hrvojevom udovicom Jelenom

Nelipčić. Kralj i njegova nova supruga napustili su Bosnu, sklonivši se na svoj posjed
Bišće nedaleko Blagaja na izvoru Bune. Kasnije su se Pavlovići s njime pomirili samo
da bi još više oslabili Sandaljeve pozicije i da bi se domogli njegova dijela Konavala.
Onodobni kroničari bilježe da je u polurazorenu Bosanskom Kraljevstvu cvjetala
jedino trgovina robljem. Dubrovčani su, javljajući kraljici Barbari razloge bosanske
propasti, naglasili da ih vide u zakrvljenim odnosima između bosanskih velikaša
koji ni u miru ni u ratu ne mogu i ne znaju biti bez osmanlijskoga posredništva.
Nakon Ostojine smrti u ljeto 1418. na klimavo je prijestolje sjeo njegov sin Stjepan
II. Ostojić (1418–1421). Bio je kralj bez ikakva utjecaja jer je iz sjene sve konce vuk
la njegova majka Kujava Radinović. Jedan od njezinih prvih poteza bilo je micanje
Jelene Nelipčić, koju je dala zatvoriti i pogubiti. Nastupilo je nesigurno doba kada
se opstajalo samo uz mito i tribut Osmanlijama. Doskora su svi konci Bosanskoga
Kraljevstva dospjeli u ruke Isa-bega Isakovića Hranušića, zapovjednika osmanlij-
skih četa na bosanskom prostoru, kojemu je sultan 1416. dodijelio naslov vrhbosan-
skoga sandžakbega. Tim je činom Bosansko Kraljevstvo ušlo u plan osmanlijskoga
pokoravanja jugoistočne Europe kao dar-ul-harb ili nevjernička zemlja. Koliko je
vrhbosanski sandžakbeg bio moćan u Bosanskom Kraljevstvu, govori podatak da
su Dubrovčani kupujući 1419. od Sandalja Hranića njegov dio Konavala s njegovim
dijelom utvrde Sokol (u vrelima Soko), za to morali tražiti dozvolu Isa-bega. Prem-
da su se Dubrovčani osigurali i potvrdom bosanskoga kralja, mladomu Ostojiću
nijednom nisu poslali godišnju rentu od 500 dubrovačkih perpera isplaćivanu na
Vlasindan (blagdan sv. Blaža ili po dubrovačkome sv. Vlaha). Kasnije će Radosav
Pavlović, koji je ubrzo ušao u pregovore s Dubrovčanima, prodati svoj dio Konavala,
a kao osmanlijski tributar morat će otrpjeti umorstvo brata Petra, tada starješine
svoga roda, pogubljena zbog tobožnjega nevjerstva sultanu. Politika oslanjanja na
Osmanlije imala je svoju cijenu.
Isa-beg Isaković postavio je temelje osmanlijskomu osvajanju Bosanskoga Kra-
ljevstva. Naslov vrhbosanskoga sandžakbega opravdat će učvršćenjem u Vrhbosni,
jezgri prvobitne bosanske države, gdje će sredinom 15. st. pod njim biti izgrađeno
Sarajevo, od druge pol. 19. st. glavni grad Bosne i Hercegovine, najstariji i najvažniji
osmanlijski grad na zapadnom Balkanu.
Novi stari kralj

U proljeće 1422. došlo je do smjene na bosanskom prijestolju. Vraćen je tada prilič-
no poletni Tvrtko II. Tvrtković, koji će svojim drugim vladarskim mandatom posta-
ti najdugovječniji kralj na bosanskom prijestolju. Promjeni na prijestolju uvelike su
pripomogle dobre veze Tvrtka II. u Veneciji, koja je zagospodarila nad većim dije-
lom istočnoga Jadrana, kao i njegova odlučnost da se odupre Osmanlijama. Dvojbe
oko izbora uklonio je promptnom navalom na Osmanlije, nanijevši im težak poraz.
Nakon toga radio je na prostornom i gospodarskom spajanju sa svojom saveznicom
Mletačkom Republikom. No na putu slobodne trgovine i prostornoga spajanja dvi-
ju država isprječivalo se hrvatsko plemstvo na čelu s Ivanišem Nelipčićem. U veljači
1423. utanačen je u Sutjesci bosansko-mletački pakt o udaru na posljednjega Ne-
lipčića i podjeli njegova kneštva. Mlečanima je trebao pripasti Klis, a Bosancima

cetinski gradovi Travnik (današnje Potravlje), Sinj i Čačvina te Omiš s Poljicima.
Savezništvo se trebalo dodatno učvrstiti Tvrtkovom ženidbom nekom plemkinjom
iz utjecajne obitelji Malatesta te poklonom od 10.000 dukata. Ipak, Tvrtko II. je zbog
osmanlijskoga udara na Srpsku Despotovinu, a posredno time na svoje kraljevstvo,
morao odustati od dogovora s Mlečanima te je otad nastojao pridobiti Žigmunda
kao vojnoga saveznika za obranu vlastitoga kraljevstva. Pregovore s ugarskom stra-
nom vodio je Žigmundov tast Herman II. Celjski (oko 1360–1435), koji je preko
zajedničkoga pradjeda Stjepana I. Kotromanića (1290–1302) bio Tvrtkov daljnji
rođak. S njim se Tvrtko II. zbližio 1424. kada mu je svojim vojnim snagama pri-
skočio u pomoć u Bosni. Celjski je već sljedeće godine urgirao na ugarskom dvoru
da se s Bosanskim Kraljevstvom potpiše mir. Doduše, takav se rasplet poklapao s
novim Žigmundovim pristupom jugoistočnoj Europi: osmanlijske je navale trebalo
zaustaviti defenzivnim klinasto složenim sustavom utvrda i dobrim odnosima sa
susjednim kršćanskim vladarima.
Celjski je iskreno prijateljstvo s Kotromanićem umalo naplatio bosanskom kru-
nom, koja mu je pismeno obećana 1427. umre li bosanski vladar bez potomka.
Premda Tvrtko II. ni u braku s Dorotejom Gorjanskom (1428–1438), sklopljenu
godinu dana kasnije iz političkih razloga, nije imao potomka, nije došlo do realiza-
cije obećanja jer se na Stanku nije dozvoljavalo nasljeđivanje na prijestolju po tankoj
krvi. Stoga je Tvrtko II. morao razvrgnuti prijateljstvo i prekršiti dogovor s dalekim
rođakom te je Stjepana Tomaša (1444–1461), sina svoga suparnika i prethodnika
Stjepana Ostojića, izabrao za svoga nasljednika. Mladi Tomaš navodno mu je pri-
rastao srcu jer se istaknuo u nekoj vojni protiv ugarske vojske u Usori gdje je Tvrtko
II. bio ranjen. Unatoč tomu što će Stjepan Tomaš bosansku krunu preuzeti tek za
dvadesetak godina, Celjski se ni tada nisu odrekli danoga im obećanja.
Pokušaj crkvene institucionalizacije u Bosni

Jedan privilegij dalekosežnih posljedica, gotovo posve nezapažen u hrvatskoj histo-
riografiji, stekao je Žigmund na crkvenom koncilu u Konstanzu. Sebi i svojim na-
sljednicima 1417. osigurao je patronatsko pravo na sve crkvene službe u Ugarskom
Natkraljevstvu. Takva je odluka označila povratak u doba sv. Stjepana iz dinastije
Arpadovića kada je Crkva potpuno bila u rukama ugarskoga vladara. Danak sma-
njenju papina utjecaja na mjesne crkve u ovom je slučaju najviše platila Bosna.
Premda se na rečenom koncilu nije izravno govorilo o crkvenim problemima u Bo-
sni, u prvom redu o Crkvi bosanskoj, koja je u osnovi više bila institucionalni negoli
dogmatski problem, ipak je Bosna 1419. proglašena misijskim područjem te ju je
Rimska kurija izuzela iz Kaločke nadbiskupije izravno je podvrgnuvši crkvenoj ju-
risdikciji u Rimu. Vrlo brzo osnovana je Visočko-srebrenička biskupija sa sjedištem
u Visokom, a Rim ju je kao u doba Kulina bana ponovno podvrgnuo Dubrovačkoj
nadbiskupiji.
Takav proces nije mogao proći bez Žigmundova otpora, koji je aktiviranjem patro-
natskih prava preko Đakova, čiji su biskupi u 21. st., sve donedavno, u naslovu nosili
atribut bosanskoga biskupa, priječio razvoj navedene institucije u Bosni. Ucjenom

da će Bosansko Kraljevstvo ostati bez ugarske pomoći u obrani od Osmanlija uspio
je maknuti visočko-srebreničkoga biskupa s dvora Kotromanića. Vrlo brzo iz toga
se projekta povukla i Rimska kurija, koja će se ponovno aktivirati za vladavine Stje-
pana Tomaša.
Tako su bosanski katolici opet ostali bez mogućnosti razvijanja vlastite crkvene in-
stitucije u Katoličkoj Crkvi. Preko franjevaca Bosanske vikarije i dalje su bili misijska
zemlja. Sam pak naslov Bosansko-srebreničke biskupije institucionalno će zaživjeti
1517. u naslovu franjevačke provincije Bosne Srebrene, koja će stoljećima biti naj-
važnija institucija katoličkoga svijeta u samoj Bosni.
Nemoćni Žigmundov vazal

U proljeće 1430. vojvoda Radosav Pavlović razvrgnuo je ugovor o prodaji svoga
dijela Konavala iz 1426. i zaratio s Dubrovčanima. Povod je našao u spornom kana-
lu, kojim su Dubrovčani htjeli odvojiti Cavtat od kopna. Budući da su se nakon toga
mnogi uz dubrovački poticaj okrenuli protiv njega u Bosni, računajući da će osim
silnih dubrovačkih dotacija među sobom razdijeliti posjede Pavlovića, Radosav je
pozvao u pomoć Osmanlije, koji su diplomatskim manevrom spriječili daljnji rat
i još više ojačali svoju poziciju u Bosanskom Kraljevstvu. Čak se i Tvrtko II. pod
osmanlijskim pritiskom morao izmiriti s Pavlovićem. Ipak, vrlo loši odnosi najprije
s usorskim Zlatonosovićima, potom sa srpskim despotom Đurađem Brankovićem
te konačno s vojvodom Sandaljom i sveprisutnim Osmanlijama, koji su Ostojina i
Kujavina sina Radivoja Ostojića gurali prema prijestolju, primorali su Tvrtka II. da
se čvršće veže za Žigmunda. Kada je zbog Sandalja i drugih »Bošnjana« 1433. morao
bježati iz zemlje, vijest je dospjela u Hrvatsku te je zabilježena u Pašmanskom brevi
jaru. Sandalj je na Porti kupio pravo na kraljevu zemlju, a Tvrtko II. je od Žigmunda
zatražio vojnu intervenciju protiv Osmanlija i njihovih bosanskih tributara.
Doista, u ljeto 1434. pokrenuta je kaznena ekspedicija na Bosnu predvođena Žig
mundovim vojskovođom Matkom Talovcem. Vojska je udarila na Vranduk i Hodi-
djed, koje su držali Radivoj Ostojić i Osmanlije, a da se osigura osvojeno područje,
Tvrtko II. je Talovcu prepustio Bočac, Komotin i Jajce. Krajem godine bosanski je
vladar s velikom pratnjom došao u Požun zahvaliti Žigmundu na potpori jer je uz
Talovčevu intervenciju uspio zadržati bosansku krunu. Žigmund ga je za vazalnu
vjernost nagradio Velikim i Malim Kalnikom u Slavoniji. Tvrtko II. je boravak u
Srednjoj Europi produljio na nekoliko mjeseci. Dok je već neko vrijeme sa Žigmun-
dom raskalašeno provodio dane u Beču, u ožujku 1435. stigla je vijest o Sandaljevoj
smrti.
Vjernost Žigmundu, koji se nije iskazao u zaštiti Bosanskoga Kraljevstva, dovela je
Tvrtka II. ipak na rub opstanka. Očito je da u prosudbi sila i snaga nije bio duboko
pronicljiv vladar. Kada mu je prijetila osmanlijska opasnost preko Radivoja, zatra-
žio je konkretnu pomoć i od kralja Žigmunda i od pape Eugena IV. Dok mu kralj,
zaokupljen slamanjem husita, reorganizacijom hrvatske, slavonske, ugarske i češke
vojske u njihovim zemaljskim kraljevstvima i krunidbom njemačkorimskom kru-
nom, nije ni odgovorio na molbu, papa mu je umjesto konkretne pomoći poslao

vizitatora fra Jakova Markijskoga sa zadatkom da propita vjersko stanje u Bosan-
skom Kraljevstvu i katolike usmjeri u pravcu tekućih koncilskih reforma. Budući da
su Kotromanići vodili umjerenu vjersku politiku prema svima u zemlji, zbog bla-
gonaklonosti prema krstjanima, kako su se po staroslavenskom leksiku za kršćane
nazivali pripadnici Crkve bosanske, i Tvrtko II. se našao na njegovu udaru. Isto su
tako prolazili mnogi franjevci Bosanske vikarije koji su u opsluživanju Pravila fra-
njevačkoga reda odbijali slijediti strogi opservantski smjer fra Jakova Markijskoga.
Pritom su imali podršku u bosanskoj kraljici Doroteji Gorjanski, graditeljici dvor-
ske kapele na Bobovcu, koju je rečeni vizitator nazivao »zlom ženom« optužujući je
da ga pokušava ubiti.
Nakraju, dogodilo se to da se Tvrtko II. ponovno morao skloniti u Ugarsku i da
su Osmanlije kroz to vrijeme s lakoćom spalili i razorili čak šesnaest franjevačkih
crkava i samostana. Iako se činilo da će Radivoju konačno pripasti bosanska kruna,
Tvrtko II. ju je uspio zadržati, zahvaljujući Sandaljevu sinovcu i nasljedniku Stjepa-
nu Vukčiću, koji mu je izgladio odnose s Portom. Cijena pokornosti bio je godišnji
tribut od čak 25.000 dukata. Nakon Žigmundove smrti 1437. Tvrtko II. nije više
tražio vanjskoga zaštitnika. Do svoje smrti disciplinirano se pridržavao plaćanja tri-
buta Osmanlijama, koji će u vrijeme njegova nasljednika dosegnuti golemih 50.000
dukata.
U sjeni Stjepana Vukčića Kosače

Posljednje godine Tvrtkova života protjecale su u povećoj sjeni velikoga vojvode
Stjepana Vukčića Kosače (1404–1466), koji je slijedio stričevu politiku dobroga od-
nosa s Osmanlijama. Budući da je postao najpouzdaniji osmanlijski tributar u Bo-
sanskom Kraljevstvu, Tvrtko II. je morao tajno slati poslanstva mladomu Vladislavu
I. Jageloviću (1440–1444), koji je pouzdano savezništvo s Tvrtkom II. smatrao do-
brodošlim za najavljenu protuosmanlijsku koaliciju europskih kršćanskih zemalja
pod njegovim vodstvom. No, kada je došlo do vojnih pothvata i kada su kršćanske
snage Osmanlijama počele zadavati poraze i u jednoj vojni prodrle čak do Plovdiva,
bosanski vladar, unatoč želji i volji, nije u pomoć smio poslati nijednoga vojnika.
Naime zbog svoga velikog vojvode nije se usuđivao činiti ništa što bi se tumačilo kao
djelovanje protiv Osmanlija.
Bez osmanlijske bi pomoći Kosače možda već 1435., kada je banska vojska Kraljev-
stva Dalmacije i Hrvatske te Slavonije udarila na neretvansku deltu, izgubili humsku
i južnohrvatsku stečevinu. Već 1436. Stjepan Vukčić Kosača je s osmanlijskim če-
tama u svojim redovima pomagao rođaku Anžu VI. Frankapanu u Sinju obraniti
osporavano mu Cetinsko kneštvo. Godinu kasnije Osmanlije su mu priskočili u
pomoć i protiv Pavlovića. Sa svim je svojim susjedima, osim s Osmanlijama, bio u
neprijateljskim odnosima.
Početkom 1440., koristeći anarhično stanje na ugarskom prijestolju, pokrenuo je
vojne na južnohrvatske krajeve, zauzevši uz žestok višemjesečni otpor donji tok Ce-
tine s Omišem. Čak mu se u opsadi Omiša pridružio i bosanski kralj. Vjernost Stje-
pana Vukčića Kosače sultanu nagrađena je pravom zaposjedanja zemlje Pavlovića

Posjed hercega Stjepana Vukčića
Kosače na vrhuncu moći
zbog neplaćenoga Radosavova tributa Porti. Veliki je vojvoda lako ovladao Tre-
binjem i svoj pogled 1441. usmjerio prema Zeti. Uz pomoć Crnojevića zauzeo je
Gornju Zetu te navalio na krajeve i gradove prema moru, koji su se zbog toga stavili
pod mletačku zaštitu. Krajnji je uspjeh postigao u ožujku 1442. kada je zauzeo Bar.
Naravno, time je ušao u rat s Mlečanima za zetske posjede, što se Tvrtku II. učinilo
zgodnom prilikom da se izvuče iz sjene svoga velikog vojvode. Početkom 1443. doš-
lo je do vojnih okršaja između bosanskoga kralja i najmoćnijega velikaša, iz kojih je
potonji već u svibnju izišao kao pobjednik. Ipak, nije išao u daljnju osvetu jer je imao
dosta gubitaka u sukobu s Mlecima prilikom zaposjedanja Bara. Vladar je zatražio
i dobio mir.
Premda Tvrtko II. do kraja života nije povukao zapaženiji politički potez, uspio je
povući dva predodređujuća za Bosansko Kraljevstvo. Gotovo na samrtnoj postelji,
ujesen 1443. poslao je u Rim izaslanstvo predvođeno apostolskim legatom Tomom
Tommasinijem, s porukom da se on i cijelo Bosansko Kraljevstvo odriču manihej-
skoga učenja i dragovoljno pristaju uz Katoličku Crkvu. Taj je čin, bez sumnje plod
petogodišnjega Tommasinijeva djelovanja u Bosni, označio povratak Rimske kurije
u bosanske političke prilike i početak držanja bosanskih vladara uz papu, sve u po-
kušaju spašavanja kraljevstva pred sve prisutnijim Osmanlijama. Drugi je potez bilo
izuzeće Stjepana Vukčića Kosače kod izbora nasljednika. Umjesto osmanlijskoga
štićenika Radivoja, vječnoga pretendenta na bosansko prijestolje, kojeg je osobito
zagovarao Kosača, Tvrtkovom je željom kraljem postao njegov polubrat Stjepan
Tomaš.

Tomaš na prijestolju
Tvrtkov nasljednik Stjepan Tomaš (1443–1461) pripravno je preuzeo bosansku kru-
nu i prijestolje. Odmah je konsolidirao svoj vanjskopolitički položaj vodeći gotovo
istodobno razgovore s Venecijom, Svetim Rimskim Carstvom, Ugarskim Natkra-
ljevstvom i Rimskom kurijom, vješto spriječivši pretendenta Fridrika II. Celjskoga
(1377–1454) u pokretanju nasljednoga ugovora sklopljena između Fridrikova oca i
Tomaševa prethodnika. U lipnju 1444. pristao je na osobnu vazalnu vjernost Kruni
sv. Stjepana, obvezavši se na godišnji tribut od 3000 dukata, koji se trošio za vojne
akcije vrhovnoga zapovjednika kraljevskih vojska Janka Hunyadija protiv Osman-
lija. Pritom se nije libio dometati u svoj kraljevski naslov atribut kralja Dalmacije
i Hrvatske. Ipak, tribut Ugarskoj Kruni bio je posve simboličan uzme li se u obzir
da je Osmanlijama godišnje morao plaćati između 30.000 i 50.000 dukata. Upravo
brojčani podaci o tributu oslikavaju zavisnost Bosanskoga Kraljevstva, koje je pola-
ko išlo prema potpunom potonuću.
Na samom početku unutarnje su prilike Tomašu zadavale mnogo problema. Prve
dvije godine protekle su u žestokim okršajima s Kosačama. Početkom 1444. Tomaš
je s vojvodom Ivanišem Pavlovićem (1423–1450), Radosavovim sinom i nećakom
Stjepana Vukčića Kosače, udario na posjede Kosača u neretvanskoj dolini te s bra-
ćom Radivojevićima zauzeo neretvansku deltu s trgovištem Drijeva. Na ruku im je
išlo to što su Kosače istodobno bili primorani braniti od Mlečana svoje stečevine
na zetskom području oko Bara i na hrvatskom području oko Omiša. U spašava-
nju svojih pozicija Tomaš je čak pristao na vazalni odnos s napuljsko-sicilijanskim
kraljem Alfonsom V. Aragonskim (1442–1458), s kojim će do njegove smrti biti u
stalnom kontaktu. Ipak, nakon gubitka Omiša i svih donjozetskih posjeda Stjepan
Vukčić Kosača je Tomašu ponudio primirje, gotovo istodobno povrativši Drijeva i
pripomogavši despotu Brankoviću u zauzimanju Srebrenice.
Međusobni sukobi vodećih ljudi Bosanskoga Kraljevstva i njihovih saveznika od-
vijali su se u jeku velike pripreme Vladislava I. Jagelovića za križarski rat i njegove
provedbe kroz tzv. dugu vojnu do Crnoga mora, kojom se htjelo istjerati Osmanlije s
europskoga kopna i spasiti Bizantsko Carstvo od propasti. Premda se toj vojni nitko
iz Bosanskoga Kraljevstva nije odazvao, svi su prestali plaćati poreze Osmanlijama
ponukani početnim uspjesima kršćanskih snaga koje su prodrle sve do Sofije. Time
su nakraju sretno izbjegli katastrofalan poraz kršćanskih snaga u tzv. Bici naroda
kod Varne krajem 1444. odnosno osmanlijsku osvetu diljem jugoistočne Europe.
Bosansko je Kraljevstvo ostalo osmanlijska vazalna zemlja, koju će Porta u predsto-
jećim vremenima pritiskati osobito teškim porezima i sužavanjem teritorijalnoga
opsega sve do konačnoga sloma. Osmanlije su iz vrhbosanskoga područja, odakle su
od 1428. povremeno upravljali Hodidjedom, najvažnijom vrhbosanskom utvrdom
na posjedu Pavlovića, pokretali gotovo sve svoje vojne operacije prema susjedstvu.
Tako su 1443. osvojili Srebrenik, koji je bio višedesetljetni štit južnih granica Ugar-
skoga Kraljevstva prema Bosanskom Kraljevstvu. Između 1448. i 1451. Osmanlije
su se trajno naselili na vrhbosanskom prostoru, osnovavši Bosansko krajište sa Sara-
jevom (vilajet Hododjed, vilajet Saray-ovasi) kao vojno-upravno područje i polaziš-
nu točku za osvajanje Bosanskoga Kraljevstva.
Zanimljivo je da je osmanlijska pobjeda kod Varne Stjepana Vukčića vratila sultanu,
a Stjepana Tomaša okrenula Rimu. Naime Tomaš je u proljeće 1445., potvrđujući da

spremno prihvaća katoličku vjeru, od pape zatražio ozakonjenje svoga podrijetla,
potvrdu kraljevske časti i poništenje bračne veze s Vojačom († prije 1463), krstjani-
com nepoznata podrijetla, ali i roditeljicom posljednjega bosanskoga kralja, s kojom
je Tomaš živio po katolički nepriznatom »domovinskom običaju« (mos patriae).
Tada je Tomaš trebao od Eugena IV. primiti krunu, koja je netragom nestala nakon
što ju je legat Toma Tommasini preuzeo iz splitske katedrale sv. Dujma. Sudeći po
razvoju događaja, Tomaš se netom prije te molbe krstio u Katoličkoj Crkvi. Mogu-
će je da je dugo oklijevao oko toga zbog vodstva Crkve bosanske koje je živjelo uz
Kotromaniće. Tomašev su put manje-više slijedili svi velikaši u Bosanskom Kraljev-
stvu. Među upečatljivijim krštenjima svakako su krštenje kraljeva polubrata Radi-
voja 1446., koji je do te godine bio stalni osmanlijski kandidat za bosansko prijesto-
lje, i krštenje vojvode Stjepana Vukčića Kosače 1451., koji je svoju obitelj usmjerio
prema Katoličkoj Crkvi iako se i dalje blagonaklono držao prema Crkvi bosanskoj.
Mnogi će sljedbenici Crkve bosanske, nakon što su 1459. protjerani iz Bosne, upra-
vo na teritoriju pod Kosačama pronaći novo utočište.
Još jedan herceg

Bosanski zaokret Rimu poklopio se sa završetkom žestokoga rata između bosansko-
ga kralja s jedne i humskoga gospodara s druge strane. Osim što su zaraćene strane
pristale na teritorijalni status quo, mir je dodatno učvršćen time što se Tomaš u svib-
nju 1446. oženio Vukčićevom kćerju Katarinom (1446–1461). Kraljevsko vjenčanje
održalo se na Uzašašće 1446. u Milodražu kraj Fojnice, a bračni je par nakon toga
živio u Kraljevoj Sutjesci. O duhovnom životu kraljice Katarine, rođene u obitelji
u kojoj su se miješale sve kršćanske sljedbe, brinula su se prema papinu naputku
dvojica franjevaca Bosanske vikarije. Katarina je vrlo brzo postala gorljiva katolkinja
te je s mužem podigla mnoge crkve po Bosni. Posebno se ističu crkva Presvetoga
Trojstva u Vrilima, crkva sv. Katarine u Jajcu i crkva sv. Tome u Vranduku te od svih
njih najveća, ali nedovršena, crkva u Bobovcu.
Političko i obiteljsko zajedništvo bosanskoga kralja i humskoga gospodara poboljša-
lo je vanjskopolitički položaj Bosanskoga Kraljevstva u susjedstvu. Drugi se vezama
prvoga približio Ugarskoj, Veneciji i papi, a prvi je posredovanjem drugoga popra-
vio odnose s napuljskim dvorom i Osmanlijama. Bosanski se kralj nakratko izmi-
rio sa srpskim despotom, unatoč tomu što mu je ujesen 1446. preoteo Srebrenicu,
ponudivši mu podjelu prihoda od srebreničke carine i kovanje zajedničkoga nov-
ca u srebreničkoj kovnici. Čak se pronijela vijest o njegovu uspinjanju na ugarsko
prijestolje. Sveukupno gledajući, pomirba je puno više koristila Stjepanu Tomašu
negoli Stjepanu Vukčiću. Stoga ne čudi da je prijateljstvo između njih dvojice puklo
već ujesen 1447. kada je Vukčić ponudio Brankoviću savez protiv Tomaša, koji se
trebao učvrstiti bračnom vezom između nepoznatih članova njihovih obitelji. Kako
je taj brak iz nepoznatih razloga vrlo brzo razvrgnut, a nevjesta osramoćena vraće-
na u despotov dom, među njima je izbilo novo neprijateljstvo. Tako su Osmanlije
uz despotov blagoslov, provalivši u Bosansko Kraljevstvo, opljačkali i spalili mnoge
posjede Kosača, među ostalim i trg Drijeva, od kojeg su Kosače imali stabilan doho-
dak. Ipak, Stjepan Vukčić se nekako izmirio sa srpskim despotom te mu je vrlo brzo

pomogao pri novom zauzeću Srebrenice. No doskora će Tomaš uz pomoć Pavlovića
opet povratiti Srebrenicu i navaliti na posjede Kosača sve do neretvanske delte uz
velike obostrane gubitke.
Ta su ratna previranja bila pokazatelj gotovo potpuna osamostaljenja Stjepana Vuk-
čića Kosače od kralja Stjepana Tomaša. Simbolički se ono ogledalo u njegovu naslo-
vu hercega, prvi put navedenu u listopadu 1448. kada mu je austrijski nadvojvoda
i njemački kralj Fridrik III. (1415–1493), koji je bio najozbiljniji kandidat za krune
Svetoga Rimskoga Carstva i sv. Stjepana, potvrdio vlasništvo nad područjem od
Lima do Cetine i od Rame do Boke kotorske. Od početka 1449. Stjepan Vukčić Ko-
sača se u svojim ćiriličnim ispravama počeo naslovljavati najprije kao »herceg hum-
ski i primorski i veliki vojevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i veke«, a vrlo brzo
kao »herceg od svetoga Save i gospodar Humskoj i Pomorju i veliki vojevoda rusaga
bosanskoga, knez drinski i k tomu«. Prijepore u historiografiji izaziva, dakako, na-
slovni početak. Zašto je Stjepan Vukčić Kosača uzeo za zaštitnika sv. Savu, treba tra-
žiti u dočetku njegova naslova, odnosno u njegovu gospodstvu nad Podrinjem gdje
se nalazi manastir Mileševa. Osim toga, Kosače su podrijetlom bili iz Gornjega Po-
drinja te su u velikaškoj kući Stjepana Vukčića bile prisutne sve kršćanske denomi-
nacije. Stoga su kosti sv. Save bile najvrednije kršćanske relikvije s njihova teritorija.
Ubaštinivši herceški naslov ispred svoga imena, Stjepan Vukčić Kosača nije ga više
micao do kraja života. Njegovi će ga sinovi Vlatko i Vladislav skraćivati u: »herceg
svetoga Save i veće«. Stjepan Vukčić je najradije stolovao u Novom, koji će se zbog
njega početi nazivati Herceg-Novi. Njegovi pak posjedi prozvat će se Hercegovinom
odmah nakon njegove smrti, dok su njegova djeca uz svoje osobno ime često dome-
tala prezime Hercegović.
Prema nezaustavljivoj katastrofi

Intenzivan odnos između Stjepana Vukčića i Stjepana Tomaša s prečestim poseza-
njem oružja iscrpljujuće je djelovao na Bosansko Kraljevstvo. Tako je herceg u nedo-
statku resursa i u pokušaju da se ponovno u Novome pokrene trgovina solju 1449.
pritisnuo Dubrovčane izvanrednim mjerom, zatraživši rentu od čak 10.000 dukata
za zakup carine u Drijevima. Dubrovčani su, dakako, odgovorili međunarodnom
diplomatskom notom protiv hercega uputivši je najprije srpskom despotu, zatim
ugarskom regentu i bosanskom kralju te naposljetku osmanlijskom sultanu. Nakra-
ju se herceg s tobožnjim osmanlijskim blagoslovom 1451. odlučio za rat i ušao u Ko-
navle. Dubrovčani u početku nisu polučili važniji diplomatski uspjeh, izuzev papin-
ske bule o ekskomunikaciji hercega upravo u godini kada se krstio, čime su spriječili
da se u sukob uplete napuljski dvor s kojim je herceg imao izvrsne odnose. No već
sredinom ljeta Dubrovčani su privukli k sebi hercegova sina Vladislava i suprugu
Jelenu, a nekoliko mjeseci kasnije i neodlučnoga Tomaša, obećavši mu dohodak od
6000 dukata. On im je zauzvrat obećao ustupiti Dračevac, Vrsinje, Novi i Risan te
zaratiti protiv hercega pojavi li se u boju bez osmanlijskih četa.
Bosanski je vladar, štićenik Rimske kurije, ujedno bio osmanlijski vazal. Jedino je
u tom statusu mogao zadržati prijestolje iako je bio osuđen na stalne ustupke i uz-
micanja Osmanlijama. Takav mu je status potvrđen 1451. u mirovnom sporazumu

Ugarskoga Kraljevstva i Osmanskoga Carstva, kreatora stanja u Jugoistočnoj Eu-
ropi. Opstanak je bosanskomu vladaru ovisio o urednom plaćanju godišnjega tri-
buta Osmanlijama, koji je iznosio gotovo nevjerojatnih 40.000 dukata. Tomašev će
nasljednik za potvrdu o stupanju na prijestolje sultanu platiti 50.000 dukata. Toliki
je ujedno već bio godišnji tribut Bosanskoga Kraljevstva. Samo je između 1455. i
1459. na ime mira isplaćeno 160.000 dukata. Tereti su, dakle, bili stalni i neumolji-
vi. Primjerice, sultan Mehmed II. je početkom 1456. kralju Tomašu naložio da mu
prepusti četiri prometno važna grada i pošalje 10.000 tovara namirnica, hercegu
Stjepanu Vukčiću da mu pošalje 8000 tovara namirnica, a vojvodi Petru Pavloviću
da mu pošalje 4000 tovara namirnica, usto, dakako, zahtijevajući da se svi pridruže
osmanlijskoj vojsci koja će najprije jurišati na Beograd, a potom na Ugarsku.
Unatoč tomu, kršćanski su vladari slabo primjećivali da Osmanlije nepodnošljivim
poreznim opterećivanjem Bosanskoga Kraljevstva i stalnim pritiskom na Srpsku
Despotovinu zapravo ruše uređenu regiju, koja je tada bila predziđe kršćanstva, a
koja će padom pod Osmanlije postati čvrsta platforma velesile s istoka u daljnjem
osvajanju kršćanske Europe. Doduše, ljudi srednjega vijeka nisu gledali previše da-
leko u budućnost, a svoje postupke nikada nisu usklađivali s dugoročnim posljedi-
cama. Tako je npr. Tomaš u pokrivanju harača znao zadužiti mali iznos s visokim
kamatama, dok je istodobno preko Nikole Trogiranina svomu dvoru osigurao bira-
no pokućstvo i namirnice iz inozemstva, dozvolivši tomu trgovcu solju da izrazito
povoljno izvozi sve srebro iz njegova kraljevstva.
Daleko od toga da se Tomaš nije htio osloboditi osmanlijskoga jarma. Rimskoj kuri-
ji predstavljao se kao čvrst neprijatelj islama. Stoga je papa Kalist III., da bi mu odao
priznanje i skrenuo na njega pažnju, uzeo cijelu Bosnu pod svoju zaštitu. No Tomaš
je, iako je naglašavao da je spreman preuzeti križ i zastavu te tako postati križar, bio
neodlučan jer se, kako je naglašavao, bojao mnogih heretika među svojim podani-
cima koji simpatiziraju Osmanlije te se mogu skupa s njima okrenuti protiv njega.
Ipak, nakon osmanlijskoga poraza pod Beogradom u kolovozu 1456., Tomaš se u
Europi pokušao nametnuti kao predvodnik protuosmanlijske koalicije. No nitko
nije pokazao ozbiljnije zanimanje za izgon Osmanlija iz Jugoistočne Europe pod
njegovim vodstvom. Jedino ga je papa Kalist III. u tome poticao. Doduše, pape su
u kasnom srednjovjekovlju uvijek podržavali križarske inicijative. Tomaš je pozvao
kardinala Ivana Carvajala, papina legata u Ugarskoj, da se osobno uvjeri u njegove
ratne pripreme. No papin se legat uvjerio u to da bosanski dvor u izgonu Osman-
lija iz Jugoistočne Europe isključivo računa na međunarodne snage, odnosno da se
bosanska poslanstva neprestano kreću oko napuljskoga kralja, mletačkoga dužda,
milanskoga vojvode, burgundskoga vojvode i drugih, pokušavajući ih motivirati da
se uime kršćanstva odazovu na vojnu protiv Osmanlija.
Nakon smrti Lazara Brankovića, koji je umro početkom 1458., Tomaš je preduhi-
trio mnoge, pogotovo Osmanlije, zauzevši čak 11 despotovih gradova u Podrinju.
Istodobno je pokazao zanimanje za hrvatske krajeve na zapadu, u kojima je još od
smrti bana Perka Talovca 1453. vladalo bezvlađe, sukobivši se još jednom s herce-
gom Stjepanom Vukčićem, ovaj put zbog prometno važne Čačvine istočno od Si-
nja, koja se nalazi na glavnoj trasi iz Bosne prema Splitu. Za taj se sukob doznalo
čak u Rimu, a zanimljivo je da je papa Pio II. stao uz hercega. No Tomaš je novim
akindžijskim pustošenjem zaustavljen u svojim namjerama na zapadu. Kupivši od
sultana privremeni mir, ovaj put za 9000 dukata, neočekivano se potpuno okrenuo
prema sjeveru, tek izabranom i poduzetnom ugarsko-hrvatskom kralju Matijašu

Korvinu. Osim što mu je mogao pomoći u obrani od Osmanlija, ugarski su vladari
nakon pada Carigrada prisvojili pravo dodjeljivanja despotskoga naslova. Tomaš je
od Korvina očekivao dodjelu despotske časti za svoga prvorođenca i prijestolona-
sljednika Stjepana Tomaševića (1438–1463). Stoga je istodobno započeo razgovore
sa srpskom despoticom Jelenom Paleolog, udovicom Lazara Brankovića, oko udaje
njezine maloljetne kćeri Jelene (1447. – nakon 1495) za njegova Stjepana.
Tijekom jeseni 1458. Tomaševa su poslanstva često boravila u Ugarskoj, a početkom
1459. Tomaš i Korvin postigli su u Segedinu sporazum, kojim su Bosansko Kraljev-
stvo i Ugarsko Natkraljevstvo sklopila pakt protiv Osmanskoga Carstva. Prekinuvši
sve veze s Osmanlijama, Tomaš je postao Korvinov vazal, a njegov je prvorođenac
određen za srpskoga despota. No, još dok je Tomaš boravio u Ugarskoj, Osmanli-
je su opustošili samo središte Bosanskoga Kraljevstva, odnosno područje između
Mila, Bobovca i Vranduka. Na Bobovcu su blokirali Stjepana Tomaševića, a tadaš-
nju bi bosansku prijestolnicu i najutvrđeniji grad i osvojili da nije napadalo dosta
snijega. Vrlo brzo uslijedio je Tomašev protunapad na Hodidjed, glavno osmanlij-
sko uporište u Bosni istočno od Sarajeva, pri čemu je spalio podgrađe, ali nije uspio
osvojiti tvrđave.
Korak k ostvarenju Segedinskoga sporazuma bio je žurni ulazak novoproglašenoga
despota Stjepana Tomaševića s ugarsko-bosanskim kontingentom u srpsku prije-
stolnicu Smederevo. Doskora, početkom travnja 1459. oženio je Jelenu Branković
te tako i službeno postao srpskim despotom. Dvije godine kasnije, Jelena će kao
bosanska kraljica postati rimokatolkinja i uzeti u čast Blažene Djevice Marije ime
Marija (poznatija je kao Mara). U miraz je, između ostaloga, iz Smedereva donijela
moći sv. Luke evanđelista, koje su svečano unesene u crkvu sv. Marije u Jajcu, gradu
koji će u posljednjoj godini Tomaševićeva života postati kraljevska prijestolnica, a
potom i posljednje kraljevo počivalište. Kraljica je nakon pada Bosanskoga Kraljev-
stva relikvije prodala Mlečanima u bescjenje iako joj je Korvin za njih nudio doži-
votno tri dvorca.
Iako se činilo da će Srpska Despotovina s Tomaševićem dobiti poletnoga despota,
ona je zapravo brojila svoje posljednje dane. Već u lipnju 1459., nakon kraće osman-
lijske opsade, palo je Smederevo. Mladi se despot uz pomoć strica Radivoja Osto-
jića, svoje desne ruke, uspio pregovorima izvući iz grada, prepustivši tako Osman-
lijama posljednje ostatke Srpske Despotovine. Pad Smedereva silno je odjeknuo u
Europi. U Ugarskoj se pronio glas da je prepušteno za novac. Kotromaniće je za pad
Smedereva najviše teretio Korvin iako im je potpuno prepustio obranu Srpske Des-
potovine, zaokupljen pobunom i pitanjem povratka Krune sv. Stjepana iz Austrije.
Tijekom ljeta 1459. oduzeo im je sve darovane prekosavske posjede. Korvinovom je
zaslugom svaljena krivnja na Kotromaniće, koji su proglašeni isključivim krivcima
za gubitak Srpske Despotovine i njezina glavnoga grada Smedereva, koji je označa-
van kao najvažniji prilaz srednjoeuropskom prostoru.
Kotromanići su svojim izaslanstvima, uglavnom bez uspjeha, nastojali očistiti upr-
ljanu sliku o sebi. Tako su u Mantovi pred crkvenim i civilnim uglednicima, koji su
prispjeli na crkveni koncil, razjašnjavali zašto je palo Smederevo i zašto Bosni nema
spasa bez vojne pomoći. Iako je novoizabrani papa Pio II., jedan od najgorljivijih
zagovornika križarskoga rata uopće u povijesti, zbog pada Smedereva prekorio Ko-
tromaniće, vrlo će brzo stati uvjeravati kršćanske vladare da mogu spasiti Bosan-
sko Kraljevstvo od predviđene propasti i odbaciti Osmanlije što dalje od Europe.

Odazvala se samo milanska vojvotkinja Bianca Maria Visconti, koja je preko An-
cone u Bosnu poslala 300 ratnika. Bosanski je vladar postajao sve svjesniji da će mu
Zapad možda priskočiti u pomoć ako se pokaže vrlo gorljivim katolikom, koji ne
štiti nikakve krivovjernike. Stoga je, savjetovavši se s najbližim krugom ljudi, među
kojima i s apostolskim legatom Nikolom Modruškim, koji je katastrofične 1463. bo-
ravio u Bosni, odlučio potpuno zatrti Crkvu bosansku u Bosanskom Kraljevstvu.
Dotada je svojim držanjem i postupcima prema krstjanima samo sužavao njihov
djelokrug. Tako je početkom 1461. preko ninskoga biskupa Natala iz Venecije u
Rim na propitivanje poslao trojicu vezanih krstjana. Na temelju »istrage« i njihova
»obraćenja« kardinal Juan de Torquemada sastavio je u pedeset točaka abjuraciju
iliti odricanje, pobijajući njime bosansko krstjansko vjerovanje, koje je proglašeno
manihejskim, u odnosu na pravovjerni nauk Katoličke Crkve.
Dakle od jeseni 1459. Tomaš je preostale sljedbenike Crkve bosanske počeo prisilja-
vati da prijeđu na katoličanstvo uz prijetnju konfiskacijom imovine i trajnim izgo-
nom iz zemlje. Prema navodu u Komentarima pape Pija II. iz 1463., vrlo je brzo oko
12.000 krstjana prihvatilo katolicizam, a četrdesetak je najtvrdokornijih našlo utoči-
šte kod Tomaševa protivnika i njihova »druga u nevjeri« hercega Stjepana Vukčića.
Apostolski pak legat Nikola Modruški zapisao je da su krstjani postajali katolicima
protiv svoje volje. Godine 1466., nakon smrti njihova zaštitnika hercega Stjepana
Vukčića, prebjezi će na čelu s gostom Radinom Butkovićem († 1467) od Mletaka
zatražiti dozvolu za moguće preseljenje u sigurnije susjedstvo u Dalmaciju uz pravo
zadržavanja vjerske posebnosti. Crkvu bosansku sjemenom razdora između sred-
njovjekovne Bosne i Zapada mogu smatrati samo oni koji površno pristupaju sred-
njovjekovnoj povijesti. Heretičnost su Bosni pripisivali ponajprije ugarski vladari,
koji su, još od 1000. god. oslovljavani kao rex apostolicus, tijekom razvijenoga i ka-
snoga srednjovjekovlja pokušavali ovladati bosanskim teritorijem pozivajući se na
patronatsko pravo na Bosnu definirano još u 12. st. Dakle, trvenja između Bosne i
Zapada većinom su dolazila sa sjevera, koji je svoju istinu o tom doticanju širio dalje
na zapad.
Unatoč tomu što je izbrisao Crkvu bosansku sa svoga teritorija, Tomaš nije popra-
vio svoj međunarodni položaj. Osmanlijski se obruč sve više stezao oko Bosansko-
ga Kraljevstva. Doskora je Tomaš Osmanlijama morao prepustiti nedavno zauzeto
Donje Podrinje sa Srebrenicom te neke prijelaze prema Savi. Krajem 1460. u očaju
je pisao Veneciji moleći je da preuzme njegovo kraljevstvo kako bi se obranilo od
Osmanlija i da mu dopusti da se u slučaju njegova pada može s obitelji i imovinom
preseliti na njezin teritorij. Iz Venecije je dobio odgovor da njezinim posredstvom
može nabaviti vojnu opremu i preseliti se s imovinom na njezino područje. Isti će
odgovor godinu dana kasnije dobiti njegov nasljednik i sin Stjepan Tomašević.
Tomaš je teško obolio. U lipnju 1461. tražio je da mu iz Dubrovnika dođe liječnik.
Bolest je ipak bila jača te je umro 10. srpnja 1461. na Bobovcu gdje je i sahranjen. Zli
jezici kasnije su klevetati da su Tomaša radi vlastita probitka zadavili brat Radivoj i
sin Stjepan, njegovi najvjerniji pratitelji, a kasnija legenda išla je čak dotle da je kra-
ljevo ubojstvo smjestila u lički Bilaj.

Papinska kruna na glavi Kotromanića
U ljeto 1461. na klimavo je očevo prijestolje sjeo Stjepan Tomašević. U nezavidnoj
situaciji odmah se obratio Piju II. moleći ga da svojom vjerodostojnošću potakne
Matijaša Korvina da mu s vojskom priskoči u pomoć i tako spasi Bosansko Kraljev-
stvo od sigurne propasti. Dramatičnim mu tonom piše, barem tako Tomaševićevo
pismo parafrazira Pio II. u svojim Komentarima, da će sultan do idućega ljeta udariti
na Bosnu, zemlju koja je na braniku kršćanstva, te da će nakon njezina pada »napasti
Ugarsku i Dalmaciju, koja je pod Mlečanima, pa će preko Kranjske i Istre potražiti
Italiju«. Istodobno je Tomašević vladarsku odlučnost pokazao time što je od pape
zatražio kraljevsku krunu i svete biskupe kao znakove državnopravne samostalnosti
po zapadnokršćanskom civilizacijskom obrascu. Takav je postupak bio sasvim oče-
kivan. Tomašević se nije mogao podložiti ugarskomu vladaru jer bi time zanijekao
prošlost svoga kraljevstva i držanje većine prethodnika. Od Korvina je tražio, kako
stoji u navedenom papinu djelu, »da svoju vojsku združi s bosanskom« u obrani od
Osmanlija. Iako je Rimska kurija odgovorila da krunu ne može poslati bez sugla-
snosti ugarsko-hrvatskoga vladara, križarski je motiv nagnao papu da je bez savje-
tovanja pošalje u Bosnu.
U studenome 1461. papinska je kruna stigla u Tomaševićevu prijestolnicu u Jajce.
Možda je to bila upravo ona kruna kojom se njegov otac trebao okruniti još 1445.
godine, kruna koja je tada neobjašnjivo nestala iz sakristije splitske katedrale. Ovaj
je put apostolski legat, pretpostavlja se ninski biskup Natal, okrunio bosanskoga
vladara u jajačkoj crkvi sv. Marije uz pristanak i na veselje svih bosanskih velikaša.
Krunidbeni se čin održao vjerojatno 17. studenoga 1461. na spomendan sv. Grgura
Čudotvorca, kojeg je papa desetak dana ranije na kraljevu molbu proglasio zaštit-
nikom Bosne. Novomu je kralju pružio ruku i zagriženi Tomašev neprijatelj herceg
Stjepan Vukčić, poslavši svoga sina Vlatka na krunidbenu svečanost u Jajce. Sloga
bosanskoga plemstva, zdušno pokazana u Jajcu, osobito je pozdravljena u Rimu i
Veneciji te je tumačena kao jednodušno protuosmanlijsko raspoloženje.
Krunidba bosanskoga vladara s papinskim blagoslovom bijesno je dočekana u
Ugarskoj. Promptno je Korvin preko svoga poslanika u Rimu zatražio poništenje
krunidbe jer je smatrao da je njome prekršeno patronatsko pravo ugarskoga vladara
na izbor vladara koji bi upravljao Bosanskim Kraljevstvom kao jednom od Zemalja
Krune sv. Stjepana. Narednih mjeseci crkveni su se uglednici u Ugarskoj, osobito
varadinski biskup Ivan Vitez te apostolski legat i kardinal Juan de Carvajal, silno tru-
dili udobrovoljiti Korvina i pomiriti ga s bosanskim kraljem. Konačno, u svibnju
1462. Tomašević je na njihov nagovor poslao poslanstvo u Budim. Iako je Korvin u
početku odbijao razgovore podsjećajući kardinala Carvajala da on i kršćanski svijet
ne mogu samo tako prijeći preko lakoga pada Smedereva, nakraju je, nakon što mu
je Tomašević izručio oveću svotu novaca, prepustio neke pogranične utvrde prema
Osmanlijama te obećao da će uskratiti harač Osmanlijama, ipak načelno pristao po-
moći Bosanskom Kraljevstvu.
Prijestolna kriza izazvana papinskom krunom na glavi Kotromanića trebala je time
biti razriješena. Korvinu su nasušno trebali novci jer je morao otkupiti Krunu sv.
Stjepana, koja se od 1440. nalazila »pod skrbništvom« u Beču. Za otkup su priloge
dali mnogi, pa tako i herceg Stjepan Vukčić koji je dao 1000 dukata. Nakon pada
Bosanskoga Kraljevstva pod Osmanlije, iz prepuštenih će utvrda polaziti svi navalni

Zidine crkve sv. Marije u Jajcu
s jedinim do danas sačuvanim
zvonikom iz bosanskoga
srednjovjekovlja
udari ugarske vojske u želji da se izgubljeni teritorij vrati u kršćanske ruke. No kob-
nim se pokazalo uskraćivanje harača Osmanlijama jer je naredni sultanov plan bio
osvajanje Bosne.
Bosna »šaptom« pade

Mnogo se puta tijekom povijesti pokazalo da vojna savezništva između država ra-
zličitih pogleda koja se grade na kratkoročnim i jednostranim ustupcima rijetko
uspijevaju. Životna je iluzija vodećih ljudi Bosanskoga Kraljevstva u 1463. godini

bila u tome što su vjerovali da će kršćanska Europa njihovu zemlju ipak obraniti od
Osmanlija, koji bi njezinim padom došli gotovo pred vrata samoga Rima i Srednje
Europe. Stoga su se nadali Korvinovoj pomoći sa sjevera, djelovanju Skenderbe-
govih trupa s juga i mletačkoj pomoći sa zapada. Više su puta posljednji bosanski
vladari nudili svoje kraljevstvo mletačkomu duždu samo da kršćanski teritorij ne
dospije pod islamsku vlast. Mjesecima se unaprijed znalo da će doći do žestokoga
udara i da će njime osobno koordinirati sam sultan. Pred ljudima je Bosanskoga
Kraljevstva bio gotovo zapečaćen životni pravac. Stoga ne iznenađuje da se Toma-
šević posve zbližio s Kosačama i da su imali potpuno usklađeno držanje. Još potkraj
ljeta 1461. planirali su zajedničkim snagama osvojiti sve hrvatske banske gradove.
Ipak, slikovito govoreći, nastojali su se držati podalje od Osmanlija, herceg je bora-
vio u svom Herceg-Novom i na Jadranskom moru, a kralj se utvrdio u Jajcu željno
očekujući Korvina i ugarsko-hrvatsku vojsku.
U ožujku 1463. sultan Mehmed II., osvajač Carigrada, prešao je Drinu te je napre-
dovanje nastavio preko posjeda Pavlovića i Kovačevića, da bi se neometano utabo-
rio kod Sarajeva, odnosno na vrhbosanskom području koje je već desetljećima bilo
pod osmanlijskom vlašću. Tomašević je nepoznatom svotom nabrzinu uspio kupiti
mir, ali je preko mletačkih i dubrovačkih trgovačkih posrednika panično pokušavao
pribaviti što više oružja. Rat se osjećao u zraku, obrana je bila nedostatna, a pomoći
ni od koga. Čak se i ljevač topova Bartolomej iz Cremone sklonio iz Bosne u Trogir,
gdje je nakon nekog vremena ušao u mletačku službu. U travnju 1463. dubrovačka
je diplomacija za svoje ljude od sultana uspjela ishoditi dozvolu za neometan pro-
lazak iako su Osmanlije, tobože uime hercegova sina Vladislava, pustošile područje
koje je bilo pod Kosačama.
U svibnju 1463. sultan je pokrenuo svoje trupe, započevši s osvajanjem Bosanskoga
Kraljevstva. Bez obzira na junački otpor branitelja, u kratkom je vremenu zauzeo
preko 70 utvrđenih gradova, a samo ih je šest ostalo izvan osmanlijskoga dometa.
Najžešća se borba vodila za Bobovac, najjaču utvrdu Bosanskoga Kraljevstva, o
čemu je Tomaševićev poslanik Nikola Testa uputio iz Trogira vijest u svijet, nada-
jući se vojnoj pomoći od Mletaka. Bobovac je pao zbog navodne izdaje »manihejca
Radaka«, kako stoji u naknadnom tumačenju Pija II. Upravo su visoki crkveni kru-
govi bogumilsku izdaju proglasili uzrokom pada kršćanskoga kraljevstva. Njome
su opravdavali svoje postupke i pogrešne savjete kršćanskim vladarima Jugoistoč-
ne i Srednje Europe glede pitanja Bosanskoga Kraljevstva, čime su velesilu islam-
skoga svijeta neizravno doveli na istočna vrata samoga središta kršćanske Europe.
Ponajprije se pritom misli na biskupa Nikolu Modruškog, koji je sudjelovao u pa-
pinskim diplomatskim misijama kod Korvina i Tomaševića te u pripremama za
njihovu obranu od Osmanlija. No teza o bogumilskoj izdaji Bosanskoga Kraljev-
stva s vremenom je postala još atraktivnija. Nakon što je inkorporirana u Bašagićev
kompendij o povijesti Bosne i Hercegovine (1892), postala je ideologem bošnjačkih
nacionalista i islamističkih krugova, koji drže da je bogumilstvo podloga kontinu-
iranoga bosanstva i poveznica bosanskohercegovačkoga muslimanskog svijeta sa
srednjim vijekom. S druge pak strane, Dursun-beg, osmanlijski državni službenik
koji je 1463. sudjelovao u vojnom pokoravanju Bosanskoga Kraljevstva, koncizno
piše o tome kako je Bosna, nepristupačna i planinska zemlja, osvojena samo zahva-
ljujući »krvavoj carskoj sablji« uz neviđeno žestok otpor njezinih branitelja. Za njega
je osvajanje Bobovca »sjajan islamski uspjeh«, izboren pod sultanovim zapovjedniš-
tvom uz »neobično veliko krvoproliće«.

Kraljev grob i navodni posmrtni
ostaci
Katolički je svijet stoljećima prenosio
predaju da su na zaravni Borovi
nedaleko Jajca pod stećkom pokopani
posmrtni ostaci kralja Stjepana
Tomaševića. Slijedom te predaje,
Ćiro Truhelka je 1888. iskopao tzv.
kraljev grob, iz kojeg je izvadio kostur
pretpostavivši da se radi o kraljevim
kostima. Nikada dokraja forenzički
analizirani, ali međunacionalno
instrumentalizirani, ti su posmrtni
ostaci položeni u stakleni lijes te su
povjereni na čuvanje franjevcima
samostana sv. Luke u Jajcu. Prije
ulaska srpskih snaga u Jajce u
posljednjem ratu franjevci su lijes
kriomice sklonili u Split, da bi ga po
završetku rata 1999. svečano vratili
u Jajce.
Pljačke, razaranja i stradanja nenadoknadivo su produbljeni pogubljenjem bosan-

skoga kralja Stjepana Tomaševića i raspršivanjem preživjelih članova kraljevske loze
izvan kraljevstva. Krajem svibnja osmanlijske su se trupe probile do Jajca, pa se kralj
s najbližim suradnicima, nadajući se pomoći sa sjevera, povukao u Ključ na Sani.
Vrlo se brzo našao pod opsadom rumelijskoga beglerbega Mahmud-paše Anđelo-
vića, koji je lako razorio ključko podgrađe i porazio kraljevu vojsku. Budući da se u
samoj gradskoj tvrđavi nije mogao dugo održati, kralj je poveo pregovore o slobod-
nu prolazu. Povjerovavši u beglerbegovu riječ, Tomašević se s preostalim branitelji-
ma predao. No sultanov je vojskovođa, inače grčkoga podrijetla, prekršio obećanje,
te je kralja i njegove pratitelje zarobio i predao sultanu, koji je u međuvremenu dos-
pio pod Jajce. Neviđeno mučen, o čemu svjedoče mnogi narativni izvori (Bonfini,
Lewenklaw, Botero, Orbini), mladi je kralj najprije navodno potpisao predaju svih
svojih utvrda Osmanlijama, da bi odmah nakon toga 5. lipnja 1463. dekapitacijom
bio pogubljen na Carevu Polju iznad Jajca. Pogubljeni su mnogi bosanski plemići
i zarobljeni vojnici, među njima i Radivoj, kraljev stric i najbliži savjetnik, koji je
kralja pratio do kraja.

Epitaf kraljice Katarine Kosače iz
crkve Svete Marije in Aracoeli (od
nebeskog oltara) u Rimu
Žigmund, koji je prelaskom na islam
postao Ishak, nikada se nije vratio
kršćanstvu. Kao sultanov pouzdanik
upravljao je sandžakom Karesi na
istočnim obalama Dardanela. O
Katarini, koja je po prelasku na islam
nazvana Tahiri Hanuma, vrlo se malo
zna. Pretpostavlja se da je živjela pod
zaštitom bosanskoga sandžakbega
Isa-bega Isakovića, osnivača Sarajeva
i Novoga Pazara, do svoje smrti u
Skoplju.
Smrću Stjepana Tomaševića naglo se približilo utrnuće kraljevske loze bosanskih

vladara. Zarobljeništvo su izbjegle obje bosanske kraljice, Tomaševićeva supruga
Mara i maćeha Katarina, koje su nepovratno napustile bosanske krajeve i s mnogim
izbjeglicama, među kojima su prednjačili žene i djeca bosanskih dostojanstvenika,
zaputile se u Dubrovnik. Šesnaestogodišnja se udovica Mara, nakon što joj je odbije-
no boravište u Dubrovniku i uskraćen deponirani novac njezina supruga, sa svojim
dvorkinjama sklonila u benediktinski samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.
Na mletački je pritisak 1466. napustila Split i zaputila se u Istru, odakle je otišla majci
u Ugarsku. Od 1474. pokušavala je doći do suprugove imovine u Dubrovniku, pa je
išla čak do sultana. Nakon toga gubi joj se pouzdani trag i uz njezin se daljnji život u
Osmanskom Carstvu vuku kontroverzne priče sve do 1500. godine.
Katarina se u vrijeme osmanlijskoga pokoravanja Bosanskoga Kraljevstva sklonila
s djecom, Žigmundom (oko 1450. – ?) i Katarinom (oko 1456. – nakon 1474), u
Fojnicu. Osmanlije su ih uhvatili nedaleko Konjica prilikom bijega prema Dubrov-
niku. Nesretnu su kraljicu pustili, a djeca su odvedena u Carigrad i preodgojena na
islamsku vjeru. Iz Dubrovnika se Katarina nakon pritisaka sklonila u Rim, gdje je
kao franjevačka trećoredica živjela sve do smrti. Pet dana prije smrti, 20. listopada
1478. učinila je oporuku, odredivši da se njezino tijelo pokopa u franjevačkoj cr-
kvi sv. Marije in Aracoeli u Rimu. Papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala
je baštinicima Bosanskoga Kraljevstva zamolivši ih da ga predaju njezinu sinu ili
kćeri ako se s islama vrate na kršćanstvo. Svoja je pokretna i nepokretna dobra po-
dijelila svojim dvorkinjama i crkvama, među kojima i crkvi sv. Jeronima pro natione
Sclavonorum u Rimu. Osim toga, platila je svoje dugove, a mač svoga oca ostavila je
sinu Žigmundu, pod uvjetom da se vrati u krilo Crkve, a u slučaju da i dalje ostane u
nekršćanskoj vjeri, trebao se predati njezinu nećaku Balši Hercegoviću († iza 1499),
koji je od 1467. bio naslovni herceg od svetoga Save, a od 1469. živio na kalničkom
imanju, kao hrvatski i slavonski velikaš aktivno sudjelujući u političkom životu ono-
dobne Hrvatske.

Nakon pada
Bosansko Kraljevstvo posve se raspalo kraljevom smrću. Za restauraciju iznutra nije
bilo snage, a za restauraciju izvana volje. S vremenom je kraljevstvo postalo sastavni
dio imaginarija bosanskohercegovačkih katolika. Sliku o samima sebi gradili su na
postavci da su katolici najukorijenjeniji u Bosni i Hercegovini jer su prije višesto-
ljetnih gospodara islamske vjeroispovijesti imali vladare katoličke vjeroispovijesti.
Slijedom toga smatrali su da je njihovo kraljevstvo uništeno od tuđega carstva. Ima-
gološki se ta slika ogleda npr. u predaji o crnoj marami koju katolkinje svakodnevno
nose u Bosni i Hercegovini kako bi oplakale nesretnu sudbinu svoje dobre i blažene
kraljice Katarine. Zato se baština Bosanskoga Kraljevstva dugo smatrala isključivo
dijelom hrvatske nacije u čijem nacionalnom korpusu važno mjesto zauzimaju i bo-
sanski katolici.
Zapad se probudio tek nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva, čiji se pad najdra-
matičnije proživljavalo u Rimu i Veneciji. Mletačka vlada zabrinuto je pisala o tome
da su Osmanlije samo dan hoda od Šibenika i da su na »vratima Italije«. Papa je pak
3. srpnja 1463. pred svojim suradnicima izjavio da nakon pada Bosne i ubojstva nje-
zina kralja »drhte Ugri i svi susjedi«. Dakako, oči su uglavnom bile uprte prema sje-
veru. Jedino je Matijaš Korvin mogao ozbiljno priskočiti u pomoć i zaustaviti daljnji
islamski prodor, a Bosna je, pisat će hrvatsko-ugarski kralj godinu dana kasnije papi
u Rim, »ključ i vrata svega kršćanstva, iz nje se otvara pristup kud god da okreneš,
bilo na zapad bilo na sjever«. Budući da Korvin nije pripomogao spasu Bosanskoga
Kraljevstva, u historiografiji se uvriježilo mišljenje da je priželjkivao propast Kotro-
manića. Tobožnja mu je računica bila takva da će nakon propasti bosanske države
lakše integrirati njezin teritorij nakon što ga oslobodi od Osmanlija. Ako se događaji
donesu u slijedu jedan za drugim, onda je tomu doista tako. Međutim Korvin je
početkom svibnja 1463., budno prateći zbivanja u Bosni, bio utaboren na obala-
ma Dunava, neočekivano gubeći vrijeme na akindžije koji su danomice upadali na
južnougarski teritorij od Srijema do Temišvarske županije. Očito su vojni stratezi
Mehmeda II. osmislili briljantnu taktiku za osvajanje Bosanskoga Kraljevstva tako
što su ugarsku vojsku tijekom ljeta držali daleko od bosanskoga bojišta.
Samo su Budim i Venecija mogli, ali i morali, pokrenuti protuosmanlijsku ofenzivu.
Konačno su uz papino posredovanje 12. rujna 1463. sklopili vojnoobrambeni savez
u Petrovaradinu, obvezavši se da će Venecija ratovati protiv Osmanlija na moru, a
Budim na kopnu. Venecija je započela dug i iscrpljujući rat za Moreju, a Budim je
svoj protuosmanlijski angažman imao samo u Bosni i zaključit će ga vrlo brzo. Od-
mah je Korvin sve svoje snage upravio prema Jajcu, očekujući da će odjek povratka
bosanske prijestolnice u kršćanske ruke odjeknuti diljem Europe, a njega ujedno
promovirati u prvoga branitelja kršćanstva i vladara jugoistočne Europe. Dugoročni
je cilj njegove vladarske politike bilo ovladavanje Srednjom Europom s Bečom kao
središtem. No trebalo je osigurati panonski prostor od osmanlijske ugroze. Zato je
ujesen 1463. od strateškoga interesa bilo ovladavanje Donjim Povrbasjem. Jajce je
zauzeto nakon dvomjesečne opsade uz žestok otpor branitelja i uz vremenske ne-
prilike na sam Božić 1463. godine.
Duga opsada grada i osvajanje još dvadesetak gradova i tvrđava potaknuli su po-
bunu domaćega stanovništva protiv Osmanlija, osobito u zapadnijim dijelovima
Bosanskoga Kraljevstva, ali i probudili vjeru u obnovu Bosanskoga Kraljevstva.

Najdalje su u tome otišli Kosačini sinovi. Stariji je Vladislav, koji je još u proljeće
tražio mogućnost da se Bosansko Kraljevstvo radi obrane stavi pod mletačko vr-
hovništvo, sada intenzivno vraćao pala područja svoje državine, šireći je osvajanjem
ramskoga, gornjovrbaškoga i livanjskoga kraja, a mlađi je Vlatko zauzeo većinu po-
sjeda koji su nekoć pripadali Pavlovićima i Kovačevićima, doprijevši čak do Srebre-
nice. Za svoj pothvat ovaj su put Kosače imali podršku, makar nominalnu, u Veneci-
ji, koja je radi svojih istočnojadranskih stečevina bodrila bosansko plemstvo u pro-
tuosmanlijskom držanju. Početkom prosinca Vladislav je očevom voljom osvanuo
u Korvinovu taboru pod Jajcem te je sa svojim vojnicima puno pomogao u njegovu
osvajanju. To nam nisu, pisao je o tome njegov otac Mlečanima na samrti, oprostili
Turci. No, time su Kosače dale do znanja kako im je stalo do restauracije Bosanskoga
Kraljevstva bez obzira na kršćanskoga vladara. Zanimljivo je da je Korvin upravo
nakon duge jajačke opsade počeo u svojim pismima isticati sintagmu »naše Bosan-
sko Kraljevstvo«. Tako je u povelji izdanoj 6. prosinca 1463. pod Jajcem, kojom je
Kosačina sina Vladislava učinio svojim vazalom, istaknuo da su Turci provalili u
»njegovo Bosansko Kraljevstvo«, da su ubili »njegova vjernoga« kralja Stjepana i da
su porobili sve stanovnike, te je stoga od Kosače tražio da se obveže »da će ponovno
zadobiti rečeno naše Bosansko Kraljevstvo«.
Korvinu su Kotromanići prestali smetati kada je u političkim okvirima postalo više
nego očito da su oni prošlo svršeno vrijeme. Istina, bosanske su kraljice manje-više
živjele pod zaštitom u kršćanskim zemljama. Zanimljivo je da Korvin sebe nije pro-
glasio bosanskim kraljem, ali se smatrao nasljednikom kotromanićevske ostavštine.
Tako je početkom 1464. preko svoga zastupnika Junija Đorđića pokrenuo pitanje
vlasništva nad imovinom Stjepana Tomaševića u Dubrovniku. Korvin nije otvo-
reno iskazao želju za preuzimanjem bosanske krune jer mu je europski jugoistok
nekako uvijek bio u drugom planu. Ipak, nije utrnuo reminiscenciju na Bosansko
Kraljevstvo, ponajprije zbog prijetnje od Osmanlija, pa je ujesen 1464. postavio po-
sebnoga gubernatora Bosanskoga Kraljevstva. Tu je dužnost povjerio dotadašnje-
mu jajačkom upravitelju Emeriku Zapolji, odnedavna dalmatinsko-hrvatsko-sla-
vonskom banu, podrijetlom iz Požeške županije. Zapolja je bio jedan od najvjernijih
Korvinovih pristaša, a u službenim dokumentima neko se vrijeme kratko nazivao:
regni Boznensis gubernator, Dalmatiae, Croatiae non Slavoniae banus. Korvin ga je
nagradio ponajprije zato što se junački držao protiv Osmanlija tijekom ljeta 1464.
kada je sultan s velikom vojskom neuspješno udarao na Jajce ne bi li ga vratio u svoje
ruke. Osokoljen obranom Donjega Povrbasja, Korvin je tijekom jeseni neuspješno
pokušavao zauzeti Zvornik, najvažniji riječni prijelaz preko Drine u Srbiju, ali je
ipak uspio zaposjesti niz utvrda, među kojima Srebrenik i Teočak, u današnjoj sje-
veroistočnoj Bosni. Odatle se lako kontrolira dolina Bosne, a s posavskoga područja
lako se dolazilo do Srednje Bosne.
Nakon toga dvije su se sile, Ugarsko Natkraljevstvo i Osmansko Carstvo, manje-vi-
še učvrstile na stečenim pozicijama. Tajnim su poslanstvima zakrvljeni neprijatelji
1460-ih dvaput produžavali mir iako je istodobno Venecija, Korvinova saveznica,
vodila krvavi rat protiv Osmanlija. Teritorijalno raskomadano Bosansko Kraljev-
stvo nominalno će i dalje postojati u njihovim trvenjima, mahom diplomatskoga
karaktera, kroz imenovanja bosanskih vladara bez ikakvih ovlasti. Marionetski će
kraljevi Bosanskoga Kraljevstva služiti i jednoj i drugoj sili tek kao kupovanje vre-
mena za konačan rasplet, tj. za stjecanje potpune kontrole nad cjelokupnim europ-
skim jugoistokom.

Sultan je po zauzeću Jajca i pogubljenju kralja utemeljio Bosanski sandžak sa sjedi-
štem u Jajcu. Već je tim činom stvarno bilo srušeno Bosansko Kraljevstvo. Prvim
je sandžakbegom imenovan dotadašnji smederevski sandžakbeg Mehmed-beg Mi-
netović (1463–1464). Dospijećem Jajca u kršćanske ruke sjedište je premješteno u
Sarajevo. No 1465. sultan je »oživio« Bosansko Kraljevstvo, imenovavši Matiju Ra-
divojevića († nakon 1490) bosanskim kraljem kao reakciju na ambicije ugarskoga
vladara da tobože »oživi« Bosansko Kraljevstvo. Matija Radivojević bio je sin Radi-
voja Ostojića, onoga Kotromanića koji je bio najdugovječniji pretendent na bosan-
sko prijestolje. Nije nevažno da mu je otac dugo bio osmanlijski suradnik te da je tek
u zreloj dobi postao najpouzdaniji čovjek Stjepana Tomaševića i katolik. Bosanski je
kralj bio čovjek bez ikakvih vladarskih prava i ovlasti, najvjerojatnije obraćenik na
islam, sultanova figura koja je zaustavljala Korvinove pokušaje u masovnijem pri-
dobivanju naklonosti u nekadašnjem Bosanskom Kraljevstvu. Slično će imenovanje
sultan ponoviti oko 1476. postavljanjem Matije Vojsalića († nakon 1480) od roda
Hrvatinića, naglašavalo se, ne za »turskoga«, već za »kršćanskoga« kralja. Vojsalić je
zapravo bio kršćanski spahija, koji je upravljao užim osmanlijskim područjem izlo-
ženim prema Usori. U prevrtljivoj su ga diplomatskoj igri Dubrovčani čak priznava-
li bosanskim kraljem bez obzira na to što nije imao nikakve ovlasti.
S druge strane, Korvin je imenovanjem gubernatora Bosanskoga Kraljevstva neko-
liko mjeseci nakon povratka Jajca u kršćanske ruke pokazao ambiciju da računa,
makar formalno, na Bosansko Kraljevstvo. No već je 1465. ukinuo gubernatorstvo,
proglasivši praktički Bosnu, ali i hrvatske zemlje, svojim pogranično-vojnim po-
dručjem pod upravom bana, kojeg je zadužio da učvršćuje kraljevsku vlast i vodi
aktivnu obranu od Osmanlija. Tako je 1466. Ivan Tuz de Lak nosio poduži naslov
»Bosne, Hrvatske, Dalmacije i cijele Slavonije ban i vrhovni kapetan«. Korvinove su
političke ambicije već debelo bile uperene prema Srednjoj Europi gdje je nastojao
okruniti se češkom krunom i zauzeti Beč koji bi postao njegovom prijestolnicom.
Stoga je nastojao održati što dugotrajniji mir s Osmanlijama prema teritorijalnom
statusu quo, koji je uređen kao dvostruki niz široko povezanih utvrda. Prva crta pru-
žala se od Oršave na Dunavu i Beograda, preko utvrda Mačvanske i Srebreničke
banovine te Banje Luke i Jajca do Knina, Skradina i Klisa, a druga od Temišvara, Re-
šice, Karaševa i Vršca, preko Grada sv. Dimitrija (Srijemska Mitrovica) i srijemskih
utvrda, do Dubice, Krupe, Bihaća, Otočca i Senja. Kasnije će knezovima Krbavskim
otkinuti jadranske luke Bag (Karlobag) i Obrovac u svrhu logističke podrške svojim
utvrdama. Taj je široko postavljen obrambeni sustav pograničnih utvrda manje-više
izdržao sve do 1520-ih kada je srušen osvajanjima Sulejmana Veličanstvenoga, ali
nije sprečavao Osmanlije da od 1460-ih permanentno napadaju i raščinjuju krajeve
iz okružja tih utvrda.
Opće je poznato da je Korvin bio jedan od najvećih potrošača gotova novca u ka-
snosrednjovjekovnoj Europi. Često se oslanjao na financijere svojih troškova, a po-
sudbu je vraćao raznoraznim darovnicama. Jedan od bogatijih ljudi njegova doba,
ujedno i žestok politički oponent, bio je Nikola Iločki, kojeg je više puta isplatio duž-
nostima, častima i službama. Tako je Iločki 1465. postao gospodar Usore i »doži-
votni« knez Teočka, dok je ujesen 1471. imenovan bosanskim kraljem, a povjerena
mu je i banska čast u Hrvatskoj i Slavoniji te utvrde Vranskoga priorata. Korvin je
tim činom jednoga od svojih najopasnijih protivnika učinio svojim najvatrenijim
pristalicom.

Iločki je dvaput 1472. okrunjen, najprije u Budimu, a potom u svojoj prijestolnici u
Jajcu. Navodno ga je u Budimu okrunio sam Korvin, a kraljevao je nad dijelom bo-
sanskoga teritorija koji je bio pod Korvinovom vlašću. Iz toga proizlazi da se Bosan-
sko Kraljevstvo na sjeveru smatralo tek osobnim posjedom ugarskoga vladara. Iako
je Nikola Iločki praktički bio naslovni kralj, pokazivao je određene vladarske am-
bicije. No iznenada je 1477. umro, pa je baštinu preuzeo njegov sin Lovro. Korvin
mu nije dodijelio kraljevsku titulu, a teritorij Bosanskoga Kraljevstva, koji je bio pod
njegovim ocem, konačno je 1480. postao dio Jajačke banovine s Petrom Dóczyjem,
dotadašnjim zapovjednikom ugarskoga brodovlja na Dunavu, kao banom.
Kršćansko područje južno od Korvinova graničnog sustava bilo je manje-više pre-
pušteno vlastitoj sudbini te se najčešće nalazio pod osmanlijskim udarima. Prvi na
udaru bili su posjedi hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegova državina. Upravo je
to bio jedan od glavnih zadataka iskusnoga vojskovođe Isa-bega Isakovića, najutje-
cajnijega sultanova čovjeka u Bosni koji je 1464. postao novi bosanski sandžakbeg
nakon neuspjela pokušaja osvajanja Jajca. Od ljeta 1465. krenulo je osmanlijsko po-
koravanje uz žestok otpor branitelja. Tako je herceg Stjepan Vukčić Kosača nakon
velikih uspjeha u svojoj zreloj dobi pred starost dočekao raščinjavanje svoje državi-
ne. U svibnju 1466. umro je u svom Novom. Njegovi sinovi Vladislav i Vlatko grče-
vito su pokušavali obraniti svoje gradove uz neznatnu pomoć mletačke i hrvatske
vojske. Postupnim padom svojih posjeda povući će se u hrvatske krajeve.
U siječnju 1470. osnovan je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči, a do 1475.
osvojeni su manje-više svi kopneni gradovi nekadašnje herceške državine, koja je
faktično nestala 1482. nakon što su Osmanlije ušle u Novi. Tako je osvojen sav pre-
koneretvanski prostor izuzev Koša na ušću Neretve, koji je branila hrvatska vojska
do 1490., i Dubrovačke Republike, koja je slobodu kupovala diplomacijom, špiju-
nažom i novcem.
Tako je nestalo kraljevstvo s jednoga krajnje rubnoga područja zapadnokršćanske
civilizacije. Prvi na udaru bio je hrvatski prostor koji je postajao sve zbijeniji, sve više
poprimajući neobičan izgled džepova povezanih koridorima. Osmanlije su postale
hrvatska stvarnost kao i netom upotrijebljeni turcizam za koji u hrvatskome nema
ekvivalenta.

Izvori i literatura
Izvori: Rački, Franjo: Prilozi za sbirku srbskih i bosanskih listina, Rad JAZU,
sv. 1, Zagreb, 1867., 124–163.
Brković, Milko: Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave Rački, F.: Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke općine na-
bosansko-humskih vladara i velmoža, Zadar – Mostar 1998. sprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine, Sta
Brković, M.: Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosan rine, sv. 6, Zagreb 1874., 1–18.
skih isprava u Dubrovniku, Mostar 2011.
Soldo, Josip Ante: Inventar Arhiva franjevačkog samostana u Zaostro-
Codex diplomaticus comitum de Blagay 1200–1578, priredili Lajos gu, Arhivski vjesnik, sv. 16, Zagreb 1973., 177–252.
Thallóczy i Samu Barabás, Budimpešta 1897.
Solovjev, Aleksandar: Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-
Čremošnik, Gregor: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. A. Bo- -pravni zbornik, sv. 1, Sarajevo 1949., 79–105.
sanske povelje, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., sv. 3, Sarajevo
Šanjek, Franjo: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13–
1948., 103–143.
15. st.), Zagreb 2003.
Čremošnik, G.: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. II A. Bo-
sanske povelje, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., sv. 4–5, Sarajevo Šišić, Ferdo: Ljetopis Pavla Pavlovića, patricija zadarskoga, Vjestnik
1950., 105–199. Kr. hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog zemaljskog arkiva, sv. 6,
Zagreb 1904., 1–59.
Čremošnik, G.: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. III Hum-
ske povelje i pisma. A. Kancelarija Sankovića. B. Kancelarija Ja- Šunjić, Marko: Izvori za istoriju Bosne i Hercegovine (srednji vijek), knj.
blanića, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., sv. 6, Sarajevo 1951., 6–7, Sarajevo 1978.
81–119. Šurmin, Đuro: Hrvatski spomenici, sv. 1 (1100 – 1499), Zagreb 1898.
Čremošnik, G.: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. III Hum- Thalóczy, Lajos: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im
ske povelje i pisma. C. Kancelarija Kosača – 1. Hranići i 2. Vlat- Mittelalter, München 1914.
kovići. D. Kancelarija Nikolića – Vukosalića. E. Bosanski feudalci Theiner, Augustin: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium hi
– kancelarija Hrvatinića, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., sv. 7, storiam illustrantia maximam partem nondum edita ex tabulariis
Sarajevo 1952., 273–336. vaticanis deprompta collecta ac serie chronologica disposita Ab
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije = Co Innocentio PP. III. usque ad Paulum PP. III. 1198–1549, sv. 1,
dex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, priredio Rim 1863.
Tadija Smičiklas et al., sv. 15–18, Zagreb 1934–1990. Vego, Marko: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine,
Fermendžin, Euzebije: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum inser knj. 1–4, Sarajevo 1962–1970.
tis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum Zsigmondkori oklevéltár, sv. 1–7, priredili Elemer Malyusz i Ivan Bor-
1752, Zagreb 1892. sa, Budimpešta 1951–2001.
Jalimam, Salih: Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države (iz
bor), Tuzla 1997. Literatura:
Jelenić, Julijan: Izvori za kulturnu poviest bosanskih franjevaca, Sara-
jevo 1913. Ančić, Mladen: Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u
XIV. stoljeću. Zadar – Mostar 1997.
Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i Mletačke Republike, sv.
4–10, priredio Šime Ljubić, Zagreb 1874–1891. Ančić, M.: Jajce. Portret srednjovjekovnoga grada, Split 1999.
Lucić, Ivan: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, knj. II, Split 1979. Ančić, M.: Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb
Mažuranić, Vladimir: Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik, knj. 2001.
1–2, Zagreb 1975. Ančić, M.: Kako »popraviti« prošlost. Konstrukcija memorije na nad-
Miklosich, Franz Ritter: Monumenta Serbica spectantia historiam Ser grobnim spomenicima 15. stoljeća, Povijesni prilozi, sv. 34 , Za-
biae, Bosnae, Ragusii, Beč 1858. greb 2008., 83–102.
Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, priredio Franjo Šanjek, Zagreb 1999. Ančić, M.: Od zemlje do Kraljevstva. Mjesto Bosne u strukturi Archi
Pii II commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contige regnuma, Hercegovina, sv. 26, Mostar 2015., 9–88.
runt, sv. 1–2, Studi e Testi, sv. 312, Citta del Vaticano 1984. Andrić, Stanko: O obitelji bosanskog protukralja Radivoja Ostojića
Pucić, Medo: Spomenici srpski: Spomenici srbski od 1395. do 1423. to (prilog rasvjetljavanju bračnih veza posljednjih Kotromanića s
est pisma pisana od Republike Dubrovačke kraljevima, despotima, plemstvom iz dravsko-savskog međurječja), u: Stjepan Tomaše
voĭvodama i knezovima sr’bskiem, bosanskiem i primorskiem, sv. vić (1461–1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljev
1, Beograd 1858. stva, uredio Ante Birin, Zagreb – Sarajevo 2013., 109–132.

Anđelić, Pavao: Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo ća (1927–1998), uredio Dubravko Lovrenović, Sarajevo 2010.,
1970. 285–306.
Anđelić, P.: Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima Filipović, E. O.: Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču
(Arnautovićima) kod Visokog, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. tokom 1435. godine, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, knj.
(A), sv. 34, Sarajevo 1979., 183–247. XVI/2, Sarajevo 2012., 229–245.
Anđelić, P.: Doba srednjovjekovne bosanske države, u: Kulturna istori Filipović, E. O.: Was Bosnian Queen Catherine a member of the Third
ja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zema Order of St. Francis?, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 47,
lja pod tursku vlast, 2. izd., Sarajevo 1984., 435–587. Zagreb 2015., 165–182.
Babić, Anto: Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972. Filipović, E. O.: Bosansko kraljevstvo, Sarajevo 2016.
Babić, A.: Društvo srednjovjekovne bosanske države, Prilozi za istoriju Gabrić-Bagarić, Darija: Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i
Bosne i Hercegovine I. Društvo i privreda srednjovjekovne bosan književnosti od 11. do 19. stoljeća, Sarajevo 2004.
ske države I, Sarajevo 1987., 21–83. Galović, Tomislav: Ego a puero baptizatus fui et litteras Latinas didici…
Barun, Anđelko: Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, – prilog proučavanju latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bo-
Sarajevo – Zagreb 2003., 83–138. sni (s posebnim osvrtom na 15. stoljeće), u: Stjepan Tomašević
Bešlagić, Šefik: Stećci. Kataloško-topografski pregled, Sarajevo 1971. (1461.–1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva,
Brković, Milko: Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1380.–1416.) u zrcalu vlasti uredio Ante Birin, Zagreb – Sarajevo 2013., 179–219.
tih isprava, Sarajevo 2008. Isailović, Neven: Politika bosanskih vladara prema Dalmaciji (1391–
Brković, M.: Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet, 2. 1409), magistarski rad, Beograd 2008.
prošireno izd., Mostar 2010. Isailović, N.: Fragmenti o familijarima Hrvatinića u Dalmaciji i Hrvat-
Brković, M.: Srednjovjekovna humska kancelarija, u: Hum i Herce skoj krajem XIV i početkom XV veka, u: Spomenica akademika
govina kroz povijest, knj. 1, uredio Ivica Lučić, Zagreb 2011., Marka Šunjića (1927–1998), uredio Dubravko Lovrenović, Sa-
561–599. rajevo 2010., 307–325.
Ćirković, Sima: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, Beograd Isailović, N. G.: Vladarske kancelarije u srednjovekovnoj Bosni, doktor-
1964. ska disertacija, Beograd 2014.
Ćirković, S.: Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964. Janeković-Römer, Zdenka: Kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kra-
Ćirković, S.: Bosanska crkva u bosanskoj državi, Prilozi za istoriju Bo ljevstva u dubrovačkim izvorima, u: Stjepan Tomašević (1461.–
sne i Hercegovine I. Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske 1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, uredio
države I, Sarajevo 1987., 191–254. Ante Birin, Zagreb – Sarajevo 2013., 47–67.
Ćošković, Pejo: Hrvatinići, Hrvatski biografski leksikon, sv. 5 (Gn–H), Karbić, Marija: Uloga plemstva s područja današnje Slavonije u obra-
Zagreb 2002., 625–639. ni Jajačke banovine, u: Stjepan Tomašević (1461.–1463.) – slom
Ćošković, P.: Kosače, Hrvatski biografski leksikon, sv. 5 (Gn–H), Zagreb srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, uredio Ante Birin, Za-
2002., 659–668. greb – Sarajevo 2013., 133–149.
Ćošković, P.: Kotromanići, Hrvatski biografski leksikon, sv. 5 (Gn–H), Klaić, Vjekoslav: Povijest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882.
Zagreb 2002., 723–740. Klaić, V.: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. sto-
Ćošković, P.:: Crkva bosanska u XV stoljeću, Sarajevo 2005. ljeća, knj. 2, 2. izd., Zagreb 1975.
Dedić, Enes: Privjesak evropskog urbaniteta: Gradovi srednjovjekov- Korać, Dijana: Religijske prilike u humskoj zemlji od XIII. stoljeća do
ne Bosne kao integralni dio urbaniteta istočno-centralne Evrope, pada pod osmansku vlast, u: Hum i Hercegovina kroz povijest, knj.
Bosna franciscana, sv. 41, Sarajevo 2014., 167–196. 1, uredio Ivica Lučić, Zagreb 2011., 473–493.
Dinić, Mihajlo: Državni sabor srednjovekovne Bosne, Beograd 1955. Kovačević-Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske
Džaja, Srećko M.: Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog države, Sarajevo 1978.
kraljevstva 1463. godine, Croatica Christiana periodica, sv. 10, br. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, priredili Želimir Puljić i Franjo To-
18, Zagreb 1986., 206–214. pić, Sarajevo 1991.
Džaja, S. M.: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Prede Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada
mancipacijsko razdoblje 1463.–1804., 2. izd., Mostar 1999. ovih zemalja pod tursku vlast, uredili Anto Babić i dr., 2. izd., Sa-
Engel, Pal: Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa. Zbornik Odsje rajevo 1984.
ka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Kuna, Herta: Srednjovjekovna bosanska književnost, Sarajevo 2008.
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 16, Zagreb 1998., Kurtović, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sara-
57–72. jevo 2009.
Engel, P.: The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary Kurtović, E.: Iz historije bankarstva Bosne i Dubrovnika u srednjem vije
895–1526, London – New York 2005. ku (Ulaganje novca na dobit), Beograd 2010.
Filipović, Emir O.: Viteške svečanosti u Budimu 1412. godine i učešće Kurtović, E.: Seniori hercegovačkih vlaha, u: Hum i Hercegovina kroz
bosanskih predstavnika, u: Spomenica akademika Marka Šunji povijest, knj. 1, uredio Ivica Lučić, Zagreb 2011., 647–695.

Kurtović, E.: Konj u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 2014. Sijarić, Mirsad: Nadgrobne ploče tri bosanska kralja, Prilozi Instituta
Lovrenović, Dubravko: Cetinski knez Ivaniš Nelipčić u političkim pre- za arheologiju u Zagrebu, sv. 23, Zagreb 2007., 229–256.
viranjima u Dalmaciji krajem XV stoljeća, Prilozi, god. 21, sv. 22, Smiljanić, Aranđel: Ljudi iz sjenke – diplomati oblasnih gospodara u
Sarajevo 1986., 199–220. Bosni, Banja Luka 2015.
Lovrenović, D.: Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna Spahić, Midhat: Bosanska kraljevina sredinom XV vijeka – kralj Stje
bosanska 1387–1463, Zagreb – Sarajevo 2006. pan Tomaš, Zagreb 2016.
Lukas, Filip: Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu, u: Poviest Sulejmanagić, Amer: Grbovi Vukčića Hrvatinića, Povijesni prilozi, sv.
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 48, Zagreb 2015., 33–70.
godine 1463., knj. 1, Sarajevo 1942., 39–77. Šanjek, Franjo: Bosansko-humski krstjani i katarskodualistički pokret u
Malcolm, Noel: Bosna - kratka povijest, Sarajevo 2011. srednjem vijeku, Zagreb 1975.
Mandić, Dominik: Franjevačka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske Vika Šimić, Marinka: Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovi
rije i Provincije 1340.–1735., Rim 1968. ne, Sarajevo 2009.
Mandić, D.: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercego Šimić, M.: Pismenost u srednjovjekovnoj Hercegovini, u: Hum i Her
vine, 2. izd., Chicago – Rim 1978. cegovina kroz povijest, knj. 1, uredio Ivica Lučić, Zagreb 2011.,
Mujadžević, Dino: Pad Bosne 1463. prema osmanskim narativnim 529–560.
izvorima, u: Stjepan Tomašević (1461.–1463.) – slom srednjo Šišić, Ferdo: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350–
vjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, uredio Ante Birin, Zagreb – 1416.), Zagreb 1902.
Sarajevo 2013., 29–45. Škegro, Ante: Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do
Mušerta-Aščerić, Vesna: Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću (Iz uključenja u Bosanski apostolski vikarijat, Zagreb 2002.
među zapada i istoka), Sarajevo 2005. Šunjić, Marko: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.), Sarajevo 1996.
Nilević, Boris: Posledni Pavlovići – Bosna sredinom XV stoljeća, Hi Tošić, Đuro: Trg Drijeva u srednjem vijeku, Sarajevo 1987.
storijska traganja, sv. 5, Sarajevo 2010., 13–64. Truhelka, Ćiro: Konavoski rat (1430–1433), Glasnik Zemaljskog mu
Palameta, Miroslav: Kršćanska likovnost na stećcima, u: Hum i Her zeja, sv. 29, Sarajevo 1917., 145–212.
cegovina kroz povijest, knj. 1, uredio Ivica Lučić, Zagreb 2011., Vego, Marko: Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo
279–330. 1980.
Periša, Darko: Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pri- Zadro, Dejan: Srednjovjekovna franjevačka crkva sv. Nikole u Milima
padnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču (Arnautovići kod Visokog). Kritički osvrt na dosadašnja po-
i Kupresu, Status, sv. 15, Mostar 2011., 298–333. vijesno-arheološka istraživanja. Prilozi, sv. 33, Sarajevo 2004.,
Perojević, Marko: Kralj Stjepan Tvrtko I. / Stjepan Dabiša / Jelena Gru- 59–100.
ba / Stjepan Ostoja / Stjepan Tvrtko II. Tvrtković / Stjepan Ostoja Zirdum, Andrija: Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Plehan
(opet) / Stjepan Ostojić / Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (opet) / 2007., 102–231.
Stjepan Tomaš Ostojić / Stjepan Tomašević, u: Poviest hrvatskih Žene u srednjovjekovnoj Bosni, uredio Emir O. Filipović, Sarajevo 2015.
zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine Živković, Pavo: Tvrtko II Tvrtković. Bosna u prvoj polovini XV stoljeća,
1463., knj. 1, Sarajevo 1942., 313–592. Sarajevo 1981.
Petrović, Leon: Kršćani Bosanske crkve, 2. izd., Sarajevo – Mostar 1999. Živković, P.: Utjecaj primorskih gradova na promjene u bosanskom
Raukar, Tomislav: Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, Za- društvu u 14. i 15. stoljeću: pojava građanske klase i novog plem
greb 1997. stva, Tuzla 1986.

1010101.povijest Hrvata III Bosansko Kraljevstvo Botica

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

1010101.povijest Hrvata III Bosansko Kraljevstvo Botica

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Botica Bosna i Hercegovina:

Srednjovjekovna je Bosna rubno područje hrvatske povijesti. Srednjovjekovne Bo-

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 401

402 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 403

404 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Bosansko-ugarski ratovi 1386–

u Ugarskom Natkraljevstvu. Doskora je stupio u tajne pregovore s Mlečanima jer je

Zauzimanje hrvatskih krajeva

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 405

406 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Početna križarska nastojanja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 407

Vladar »naših« kraljevstava Dalmacije i Hrvatske

408 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 409

Žena na bosanskom prijestolju

410 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Vladar po Hrvojevu izboru

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 411

Prvi bosansko-dubrovački rat

412 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 413

Sjeverne navale na Bosnu

414 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 415

Portret s viteškoga turnira

416 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 417

418 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Politika oslanjanja na Osmanlije

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 419

Novi stari kralj

420 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Pokušaj crkvene institucionalizacije u Bosni

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 421

Nemoćni Žigmundov vazal

422 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

U sjeni Stjepana Vukčića Kosače

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 423

424 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 425

Još jedan herceg

426 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Prema nezaustavljivoj katastrofi

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 427

428 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 429

430 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 431

Bosna »šaptom« pade

432 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 433

Pljačke, razaranja i stradanja nenadoknadivo su produbljeni pogubljenjem bosan-

434 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Smrću Stjepana Tomaševića naglo se približilo utrnuće kraljevske loze bosanskih

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 435

436 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 437

438 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 439

440 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja

Ivan Botica / Bosna i Hercegovina: Bosansko Kraljevstvo 441