Mile Budak

Ognjište I
I.
Radnja počinje in medias res. Manda Blažić poslala je kći Barušu po kvas u Jojinu
(Zekanovu) kuću. Vidjela je da tamo gore dvije vatre, što je sugeriralo da su se u toj kući
odijelili. Sa strane je suprug Blažić sve to podrugljivo komentirao, na što mu je žena odgovorila
“Nisu se potukli, nisu svi ka’ ti il pokojni Pusra”, pritom hvaleći Anicu i Lukana, no Blažić se
suzdržao da je ne lupi, hvaleći se kako nikad nije digao ruku na ženu dok je bila trudna.
Blažići otvaraju razgovor o udaji nekoga od svoje djece za nekoga iz Jojine kuće. Oni žele Miću,
kad se ovaj vrati iz vojske, vjeriti za Aneru, koja je od Miće starija 2 godine. Blažiću nije drago
što bi mu Anera mogla biti nevjesta. On se ne može osloboditi životinjskog nagona i užasnih
želja, sviđa mu se Anera, koja je godinama mlađa od nje, čak se sjeća kad ju je majka Marija i
rodila. Blažić se prisjeća kako je jednom Aneru sreo na žetvi (zvao ju je “rankane”, kako
svakoga drugoga i zove). Kad je krenuo prema Glavici, pao je i vidio svoja gola prsa kad mu se
raskočala košulja, ta ga je situacija podsjetila na zgodu kad se Anera išla napiti vode iz breme, a
dok je pila, vidjele su joj se grudi. To je bio prvi put da je Blažić vidio ženske grudi, prije toga je
vidio ženina prsa tek kad je dojila Miću..i poslije toga samo tijekom dojenja. Od tada on ne
prestaje misliti na nju.
Sreli su se Blažić, Zekan i Lukan. Blažić cijelo vrijeme želio pitati zašto su se podijelili Zekan i
Lukan, a Lukan mu odgovori da su zemlju podijelili još jesenas. Blažiću je čudno kako su se
podijelili, a da nitko za to ne zna. Zekan je iznutra zapravo gorio – on je zadrugu primio na
očevoj samrti, uspio je blago učetverostručiti, a zemlju drugih je kupovao onda kad su drugi
odlazili, kad je bila najjeftinija. Sve je išlo dobro dok se Zekan nije drugi put oženio. Žena Mara
mu je bila lijepa, ali srdita, pa je lako prekipjela. Mara je imala troje odrasle djece. Zekan je, pak,
iz prvoga braka s Marijom imao dvoje djece. Kaja je bila blage ćudi, a mlada Ikica se nerijetko
svađala s Maćehom. Zekan je onda i predložio podjelu, jer je vidio koliko pati Lukanova žena
zbog stalnih svađa s Marom. Dogovorili su se da će to napraviti potiho, da selo ne opazi. Zemlju
su podijelili u komadima, a Zekan je ostao u istočnoj sobi, a Lukan u zapadnoj nad podrumom.
Među sobama je kuhinja, Zekanu je ostalo djedovo ognjište, a Lukan je ispred svoje stavio novo.
Odnosi u Jojinoj kući: Zekan + Mara // Lukan + Anica.
Zekan je kasnije i pred ženama napravio podjelu zemljišta. Znakom križa označio je novo
ognjište.
Marini sinovi zvali se Makić, koji ima 17 godina. A druga se zvao Ducina.
II.
 Marija i Marko imali 11 djece: pet kćeri i šest sinova. Joso je bio najstariji – njegove su
se oči toliko sijevale, da su se prelijevale u zelenkastu boju, pa ga mati prozva od mila
“Zekanom”. Lukan je od njega mlađi 15 godina. Kad je Marko preminuo, Marija je bila
gospodar zadruge. Svoj djeci našla je bračnoga druga, pritom pazeći da nemaju kakvih bolesti u
porodici, jer u njezinom je rodu bila micina – škrofule. Lukan je bio vazda miran, blag, obziran,
povućen i šutljiv, on je jedini sam birao svoju ženu, bez majčina miješanja. Lukan je bio veliki
vjernik, također je obećao da će čekati s udajom sve dok ne nađe pravu ženu, a njemu je bilo
najbitnije da bira onu koja u njegovu zadrugu neće donijeti nesreću. Jednoga kišnog jesenjeg
dana otišao je Lukan sa stokom, a tamo je sreo i Anicu strica Nikole. Anica je bila mlađa od
Lukana dvije ili tri godine, jedva mu sezala do ramena. Nije bila krupna, ali niti ni slaba, već
zdrava djevojka. Ona je Lukana on milja zvala Lukica. Oni su se odmalena gledali zaljubljeno, i
primiše se za ruke u Grabaru, i tako kao da su se vjerili, ne rekavši si nijednu riječ.
Zekan je par mjeseci nakon smrti prve žene Marije odlučio naći novu ženu. U cijeloj plovaniji ne
nađoše ni jedne, pa saznaše za mladu, stasitu udovicu u Parčićima. Dogovorili su se naći u
Lovincu na sajmu. Na prvi mu se pogled svidjela, visoka, dosta lijepa. Dogovorili se odmah, ona
je već dvije godine udovica, a djecu je ostavila s babom i stričevima. Sedam mjeseci poslije
Marijine smrti došla je Mara na njezino mjesto.
Lukan je priznao majci Mariji da se želi oženiti Anicom, no ovoj se to nije posebno svidjela jer
zna da u Aničinoj obitelji vlada bolest, da je ona jedino dijete, a da joj sva braća i sestre
pomriješe. Aničina majka Matija i otac joj Nikola bili su tužni jer Anica odlazi iz njihova doma,
njihova je želja bila da im njihova jedinica spasi njihovo ognjište i da održi pradjedovsku vatru.
No ipak neće oni svojemu sinku (tako su zvali Anicu) braniti da se uda za Lukana.
III.
Mara je rodila sina Martina, no baba ga je prozvala Makićem i – Makić i ostade.
Nekoliko mjeseci nakon toga rodi Anica curicu, koju su nazvali Matija. Kasnije je rođeno i
drugo Aničino dijete, sin Dujo/Ducina. Ime su dobili po Nikoli pradjedu, koji je sada napokon
živnuo kad je čuo vijesti o rođenju muškoga djeteta. Nikola zamoli Lukana da se sljedeći sin
bude Nikolica i da on bude taj koji će spasiti njegovo ognjište. Kad se rodilo treće dijete, svi se
rastužiše jer se rodila kći. Dijete je umrlo nakon osam dana. Rodi se i četvrto dijete, a opet
curica. Nikola kaže da on više ne može čekati sina, da će on uzeti ovu curicu, a da će, ako
požive, dovesti njoj momka na ognjište. Curicu su nazvali Ikica. No nakon osmoga dana umre i
Ikica, nakon čega se Nikola počeo mahnito ponašati.
Anica je govorila Ducini onako kako je Lukan želio. Sljedećeg jutra Ducina ode u Glavicu da bi
sreo Aneru, no Anera mu kaže da će se ona udati za Miću ili ostati sama, trećega nema.
Nikola se u zadnje vrijeme počeo čudno ponašati, čak je sanjao da ga njegov unuk Nikolica želio
ubiti, da je “skot poludio”. Svi su plašili za njega. Jedan dan tako Nikola nestade, a Lukan ga
nađe na tavanu. Nikola si je britvom prerezao grkljan. Matija iza njega, zbog silne tuge, nije
preživjela ni godinu dana, i tako je nestalo ognjište Nikole Josinova.

IV.
Otkako su se Zekan i Lukan podijelili, u njihovoj kući opet nastao mir i sloga. Zekana su
zvali “mlađi Jojo”, njegova djeca Makić i Marija su vazda bili šutljivi, a ostala pomriješe.
Lukanova pak sudbina bila nešto drugačija. Iako on nikada nije zažalio što je uzeo Anicu za
ženu, svi su znali da joj djeca često pomriješe. On je ta svjestan da i u drugim kućama djeca
pomriješe, ali mu ona zgoda s Nikolom nije dala mirno spavati. Anica se oduvijek dobro slagala
s Mandom Blažića Vidova čija je kći Baruša namijenja njezinom sinu Ducini. Kad je tako Ducini
bilo 18 godina, odlučiše ga oženiti. Anica bi za njega bila uzela Barušu, no Lukan je predložio
Aneru. On ne želi Barušu, jer “zna on da je ona pravo dite, al joj je ćaća naopak i zavrnut.”.
Anica ga podsjetila na to da je Anera zaljubljena u Miću Blažićevog i da od toga neće biti ništa.
Na kraju se složiše da je najbolje da Ducina sam izabere svoju ženu.
Sretnu se Blažić i Lukan, kojega su svi zvali “stric”. Blažić govori Lukanu da valja svoju djecu
udavati u daleke krajeve. “est to, al sam ja vidije, kako j’ po svitu; žene se i udavaju, a da roda ni
ne poznadu, pa stotinu srića. Zaostali smo mi ‘rankane, zaostali po svemu, pa i u tome.” Zatim
Blažić nastavlja govoriti protiv svojega kraja, kudi putove kakve imaju, sve im je daleko, kudi
dogovorene ženidbe…Blažiću nije volja dati svoju kćer Lukanovom sinu; “Nema on s Lukanom
neuređenih računa, ali… jest nešto među njima kao još od rođena ili – a Bog sam zna: još sa
drugoga svijeta…”
(i Lukan se bojao ženiti Anicom zbog nesreće sa šukundidom Dujmom”
.. Već su dvije godine Ducina i Baruša proveli skupa. Baruša je marljiva, dobroćudna i
raspjevana, uz nju je i Anica postala veselija, no Lukana je mučilo što još uvijek nemaju djece.
Anica je bila zaokupljena s pripremama za Matijinu udaju. Odlazi u Gaj Miletića za pravoga
momka. Matija je bolovala, uvijek je osjećala kao da su joj bubrezi odbijeni, svakim danom je
opadala i slabila..Njezin djever je prilikom plesa u kolu vidio da Matiji nije dobro, ona mu se
otvorila i priznala da boluje. Narod je u šoku gledao kako ona odlazi s djeverom prije ostatka
puka, a ne s mladoženjom, a oni nisu znali da je ona tako morala jer bi u suprotnom zbog svoje
bolesti bila pala.
Sreli su se Blažić i Lukan. Govori mu da se Mića vratio iz vojske, i sad se sprema oženiti. Govori
mu da Mića želi Aneru, ali on njoj neće dati preko praga koliko god ona bila dobra djevojka. Ne
može mu objasniti zašto je ne želi, ali nek mu vjeruje da tako manje griješi.
Matija pokušava sakriti svoju bolest, u suprotnom je nijedan momak ne bi želio oženiti. Blažić je
rekao Mandi za Matijinu bolest.
Mića je stigao iz vojske (“krasan i krupan momak, a uredan i dotjeran”). Sjedoše oni za stolom i
krenula priča o Mićinoj ženidbi. Blažić iznova ponavlja da neće dati da Mića ide za Aneru.
Manda se usprotivi Blažiću (“Tako si ti ‘tije i Baruši omesti sreću, upravo kun d j’ vrag u tebi!”),
a Blažić se zaleti na nju kao da će je udariti, no Mića se ispriječi. Mića govori majci da neće
poslušati oca, jer on ne može uzeti drugu djevojku doli Aneru. Sretnu se Mića i Anera, ova mu
obeća da će poći za njega makar ga Blažić potjera iz kuće. A njemu pak Anera kaže da ga ona ne
bi htjela ako se s ocem zbog nje pobije. Mića predloži Aneri da dođe u zadrugu, makar
nevjenčana, da je tako Blažić neće moći od sramote potjerati. Joso, Ducina i Mića dolaze prositi
Anerinu ruku. Anera pristane bez obzira na sve, a momci počnu iz kubure pucati u nebo.
Sutradan se Blažić probudi i kraj ognjišta vidje Miću i Josu, a među njima Anera. Blažić kaže
Aneru da mu ona nikada neće biti nevjesta. Zatim ih je oboje istjerao preko kućnoga praga i
zalupio vratima.
V.
Anera i Mića uplakani stoje ispred kuće. Mića se prisjeća bezbrižna djetinjstva, svojega djeda
Vidurine.
Svi u selu se čude Blažiću i njegovu postupku – “misto da zapališ dva duplira našem svetom
Roku, što ti je posla unaku nevistu, ti tu prvrćeš očima ka’ munjen!”. Također, svi su seljani
jasno Aneri davali do znanja da ima njihovu podršku (“ako te ćakan ne priznaje nevistom,
priznaje te Mića svojom ženom i mi drugim svojom nevistom, pa će Bog već dati!”)
Anera je, kad god je radila kod Lukana, uvijek bila ta koja je molila jer je razgovjetno izgovarala
svaku riječ. Nakon prekrasne Anerine molitve “svi sada osjetiše veličinu toga Očenaša, kad
dolazi iz Anerina srca i s njezinih usana, no ujedno doživješe i Anerinu veličinu.” Anica pak, kad
vidje kakva je Anera djevojka, sad još više zažalila jer nije uzela nju za svojega Ducinu.
Blažić je počeo sve više razmišljati o Mićinu vladanju, bjesnio je, odlučio je pokazati svojemu
balavčetu kako se poštiva volja svojega roditelja. Blažić je želio da se Anera uda za bilo koga
drugoga, a onda bi se on njoj mogao približiti, i darovima i lijepim riječima je pridobiti sebi.
Blažić odluči sina izbaciti iz zadruge, podmitit će bilježnika janjetom. Josi naredi da najbolje
janje pošalje u Lovinjac, bilježnikovoj ženi. Mićo presretne Josu i kaže mu da slaže bilježniku da
je on (Mićo) taj koji šalje janje.
Sjedjeli za stolom Anera, sestra Manda i svak Marko (Mića Marka zove “paš”), koji se priženio
Mandi na ognjište. Majka Ika je odredila Mandu da ostane na ognjištu jer je bila slabunjava pa bi
se teže udala izvan kuće. Došao je Mića i zahvalio im se na smještaju, govoreći da neće dugo
ostajati.
Usprkos lajanju psa Garova na Blažićevoj zemlji, Mića je došao do Jose u štalu, a ovaj ga
dočekao s kruhom i dva sira te sjekirom. Tako se Mića već danima skrivao od ljudi, išao od
mjesta do mjesta, ali samo noću, ljudi se počeli zabrinjavati gdje bi on mogao biti.
Matija krene ispitivati Aneru da gdje je Mića. I to ne samo zato jer je s njim preko Baruše u
tazbini, već i zato što je ona “negda davno pomišljala kako bi bilo divno da se i on zagleda u
nju”. Nakon toga joj krene govoriti da je s njom gotovo, da osjeća da će biti živa još samo koji
dan. Govori da će njoj biti bolje s Bogom, da nije u životu griješila. Nije ju strah smrti, ali joj je
teško ostaviti svoju majku.

VI.
I Blažić se počeo sve češće pitati gdje je Mića. On se zabrinuo da mu Mića ne bi kako
napakostio, stoga je odlučio raspitati se za njega. Naredi ženi da mu izvadi preoblačilo i misno
odijelo.
Manda je sve više prezirala Blažića. Uostalom, ona je iz Lipaća, tako da ona njegov karakter nije
dobro upoznala prije udaje, no trpila ga je sve ovo vrijeme zbog dobrog svekra i svekrve. Blažić
ju je već osmi dan nakon vjenčanja udario. Kad je umrla Blažićeva majka, ti udarci postajali su
sve češći. I kad je otišao u Ameriku („eto, iz bijesa“), vratio se još gori. Ali Mande ga ni tada nije
prestala voljeti, žudjeti za njim.
Blažić planira otići do bilježnika danas i zamoliti da Miću makne iz zadružne knjige, zatim
slijedi njegov kratak monolog o tomu kako je prije sve bilo drugačije, da si mogao direkt
bilježniku otići u kuću, a danas moraš prvo po nekomu mito poslati, pa tek onda smiješ ti doći.
Dolazi Blažić u općinu i obraća se bilježniku s gospodine, a pritom u sebi posprdno razglaba da
se danas stvarno svakoga naziva gospodinom. Bilježnik jedva da ga doživi i govori mu da neće
izbaciti Miću iz zadružničkih knjiga. Odlučio je poslati još jednoga janjca za desetak dana.
Mande govori Josi da joj mora reći gdje je Mića. Ovaj govori da ne smije, ali da će doći za dvije
noći te da će joj tada ostaviti neki znak da je živ i zdrav. „Ti dobro znaš, što j' ima' uza se, kad je
otiša'. Neka ti što ostavi, pa ćeš biti sigurna.“ – Mande govori da joj ostavi britvicu.
Mande odlazi do Anice i tamo vidje Matiju, kada uvidje kako je u lošemu stanju, zabrine se za
nju. Zatim počne govoriti Anici da će noćas Mića doći do njihove kuće. Kad je Anica izašla iz
kuće, Matija odluči Mandi reći da je oduvijek voljela Miću, jer smatra da se na onaj svijet ne
smije ponijeti nijedna tajna i da je sada pravi trenutak da progovori. Matija je rijetko pomišljala
na svojega zaručnika. Ona bi njemu bila vjerna žena, rađala mu djecu, ali srce vene za Mićom.
Zadnja joj je želja vidjeti Miću.
Mića je oko 11 u noći došao Matiji. Matija zamolila sve da izađu iz prostorije osim Miće, a onda
mu rekla da je poljubi u obraze pa da onda može i umrijeti. Poslije je zamolila Miću da ode po
svećenika da joj dadne posljednju pomast. Veli da bi još željela vidjeti Milkana, ali zna da ne
može, da je on sada u Zagrebu na velikim školami. (P.S. Lukan nije želio slati svoju djecu u
školu, smatrao je da se oni tada samo uobraze i da nisu ni za kakvu korist zadruzi tada.)
Poslije je s njom ostala samo Pepe, jedina njezina sestra, bilo joj je 12 godina. Rekla joj je da
bude uz majku. Poslije toga svega je izdahnula po posljednji put. Na sprovodu se okupilo cijelo
selo, svi su žalostili se, a poslije sprovoda njezinzaručnik priredio je onakav ručak kakav je
mislio i za svatove prirediti. Pozvao je cijelo selo, pa čak je i Blažić došao, te se tamo sreo s
Mićom. On je bio jedini koji tada nije zaplakao, jer on je, naime, bio zaokupljen Anerom i
Mićom. Najradije bi bio otišao kući, ne otišao na podušje, ali zna da bi ljudi ružno gledali na to.
Sjeo je kraj Petrine Ivine, a njemu je sučelice bio selski starješina Mijatina. Svi su si popili,
opustili se, nakon čega je Mijatin preuzeo glavnu riječ i počeo prepričavati jednu zgodu iz
prošlosti. Jednom dok je bio poljar obilazio je njive i tamo je sreo pokojnu Matiju, Ikicu
Zekanovu, Miću i dr. kako puštaju stoku u vrt Josice Šulentića. On se u šali zezao da će odvesti
Mićinu Čulu da će je zaklati, a ovaj skočio kao ris i ne da. Skočili mu svi u pomoć, a najviše
Anera. I stane pokojna Matija kod Mijatina i stade ga moliti da ne dira u Mićinu Čulu, a oni će
im svi zajedno kopati samo ako to ne napravi.
Petrina je cijelo vrijeme bockao Blažića, ali ovaj nije želio burno reagirati.
(!Groblje nazivaju Mrkobraduša!)
VII.
Jedne su se noći Ducina i Makić spremili da u Velebit paliti ugalj. Zekan je čuo da i momci iz
susjednog sela idu paliti ugalj. Blažić se time nije opterećivao, njemu je na pameti bio samo
bilježnik i njegov pisar. Dobro je znao pisara Vranu, Majina unuka. Blažić kaže Josi da odvede
jalovicu Čulu bilježniku, a Galinića da odvede Maji, baki pisara. Josa odgovori da bi bilo
pametno Čulu odvesti navečer, a Galinića danju, jer će u suprotnom svi u selu znati da nešto
smjera. Kad je Joso stigao u Lastve, krenuo je rezati granje, a poslije odveo ovna te ga na
prevaru odveo na Groblje i tu ga zavezao. Kad je stigao kući, Blažiću je slagao da je Maja bila
presretna ovnom i da ga je ishvalila. Navečer je iznova pošao na Groblje i tamo je sad pak
privezao i Čulu.
Joso je otišao po Aneru, rekao joj da ponese vučiju i vatru te kotao. Oni na groblju pripremiše
vatru. Joso i Anera su, čekajući Miću, prvo pričali o mjesecu, zatim su si postavljali zagonetke.
Na večeri na otvorenom pridruže im se Makić Zekanov, Bilović, Paško, Mića...Oni su sve te noći
nešto radili, a trudili su se pritajiti se, kako ih selo ne bi čulo.
Prvi su sunčave trake obasjale novu Mićinu kuću! (znači: cijelo vrijeme su to oni radili). Svi se u
selu čudili što su se „ugljenari“ vratili s praznim kolima sve dok nisu vidjeli da je Mića preko
noći načinio kuću na groblju.
Jedini koji još uvijek ništa o tomu nije znao bio je Blažić. Do njegove je kuće bila baba Anđuša,
koja je, izgleda, bila na njegovoj strani u vezi Miće i Anere. Ona mu reće da je Mića sagradio
kuću lijevo od njegova ulaza u Groblje.
Ode Blažić iznova do bilježnika i ovaj mu reće da primi djecu natrag u kuću, da ne budali, može
mu se desiti da izgubi mjesto gospodara zadruge. Bilježnik ga upozori da ne čini zlo Mići, jer će
u suprotnom imati problema sa zakonom. Blažić na odlasku zaključi da on mora početi slati
goveda kad već nije uspio s janjcima.
Odlučio je Blažić otići do Đuke, on će ga znati savjetovati. Đuka reće da je danas ovdje bio i
Mića, da mu je donio dvije mišine (janjeća koža u kojoj sir zrije), a on je sebi pak odnio čavala.
Kad je Blažić vidio u ćošku janjeću kožu, skužio je da je to koža Galinića i Čale. Da Josa nije
vodio janjce tamo gdje mu je on naredio, već da je na nagovor Miće životinje vodio njemu.

VIII.
Blažić se digne usred noći i krene negdje. Manda, kao i inače, bila u strahu pred njim, ali on ovaj
put imao neočekivan blag pristup. Milo joj je rekao da ode dalje spavati, a da on odlazi nasjeći
pasjaka i dovući ovamo. No tek je sada Mande vidjela koliko ga je počela prezirati, jer umjesto
da se veseli što je ovaj dobre volje, ona si je odmah pomislila da što je ovaj put lošega naumio.
Tijekom večere Blažić je pohvalio vareniku, a zatim reče „Ja mislim da ni u raju ne dadu
varenike“. Manda ga na te riječi pogleda sva uplašena, jer zna da on nešto kuje. Naime, Blažić je
cijelo vrijeme sada počeo razmišljati kako bi bilo pametno ubiti Josu, jer tko mu je kriv što ne
sluša oca.
Blažić je u zadnje vrijeme malo jeo i bio slab, ali je odlučio otići raditi s Josom u goru. Joso i
Blažić krenuše razgovarati prvo o Mićinoj kući, zatim o Čuli i Galiniću. Joso je cijelo vrijeme
lagao ocu, a nije ni slutio da Blažić cijelo vrijeme zna istinu.
Sada se pak Mande prisjeća trenutka kada su se ona i Blažić uzeli. Njoj je bio 19, a njemu 20
godina. Sve je bilo savršeno dok je nije prvi put udario, ali se tješila riječima: „i druge žene
dobivaju batina baš kao i djeca, a što češ: gospodar je gospodar, pa koga voli, toga i kara kao i
dragi Bog.“ Poslije ju je uvijek bez razloga tukao, a zatim na slami bio nježan dok su vodili
ljubav, tako se pravdavši za sve. Još kad se vratio iz Amerike, kao da je sam vrag ušao u njega.
Često se svemu rugao, i podrugljivo smiješio. Voljela je taj smiješak sve dok se nije vratio iz
Amerike. On je na povratku „prstom udari po nosu kao štenešce, podrugljivo se nasmije i kaže:
Ej, ženska glavo, žedna si muška! Vidim, vidim.“ Tada je prvi put vidjela taj smiješak u nekoj
novo boji. Razmišljala je kako ga sada mrzi, nakon čega je počela u torbu spremati životne
potrepštine i uputila se u Glavicu Aneri. Donijela im je svega; masti, skorupa, masla, graha.
Počinje pričati da se boji za svojega Josu koji je s ocem otišao u goru.
Poslije je naumila otići Anici, koja je samo ležala i bila slaba, a bilo je jasno da je njezina bolest
samo – žalost. Sad je već bolje, razgovara s ljudima, jedino joj je još teško razgovarati s malom
Pepom. Pepa je do sada bila pod staklenim zvonom, čuvali su je kao oko u glavi, ali otkako umre
Matija, odlučiše da i ona ode čuvati blago, nek proživi djetinje. Tako da je Anica sada najčešće s
Marom i Barušom.
Dok su sjekli i vukli drva, Josa je Blažića upitao vjeruje li on doista da se tu nalaze vile na
Vilinskim Vratima, kako su ljudi vazda govorili. Blažić je poželio odvesti Josu do Vilinskih
Vrata, počne pomišljati kako bi to bilo jednostavno rješenje za ubiti Josu, ta reći će ljudima –
ubile ga vile. A ona pećina je tolika da kad padneš u nju više se ne možeš vratiti.
Poslije je krenuo pričati Josi o tim vilama, njihovim košuljicama koje su kratke i proirne. Blažić
reče da košulja tako lijepo još samo Aneri stoji, što je Josu zaprepastilo. (Blažić stade Aneru
nazivati „kraljicom u vilinskoj košuljici“). Cijelo to vrijeme Blažić je razmišljao o tomu kako
Josu mora naučiti pameti, najradije bi ga bio bacio u provaliju kod Vilinskih Vrata, ili već sada
odvalio bukvom po glavi.

Dugo su hodali, oko njih je bila šuma, kad Blažić odjednom vidje golemu stijenu. Odmah je
zamislio kako s nje baca Josu u provaliju. Pita Josu je li završio s ukrcavanjem drva, a ovaj se
pohvali da jest. Blažić mu odgovara da on pak nije bukve tražio, ali da je našao jednu tisu, koja
će biti dosta za pet sela. Predloži mu da je odu odsjeći i donijeti, a na to će Josa da je on sigurno
već umoran pa da on ode sam. Blažić se na to iznenadi, ali i dalje ga nagovara da odu po tisu.
Dugo su išli, Blažić u međuvremenu stavi Josu na kušnju. Pusti ga da iza njega sa sjekirom, pa
će vidjeti hoće li ovaj oca lupiti po glavi, kao što bi on bez problema mogao udariti svojega sina.
No Joso nije ni pomišljao na to. I kad su došli blizu pećine, Blažić zovne Josu da brzo dođe, a
Joso uplašeno doleti do njega i vikne mu da ne ide blizu provalije, da je to brezdanka. Sve to
malo umekša Blažića i odluči odustati od svojih nakana, a Josi kaže da će se po tisu vratiti neku
drugu zimu.
IX.
Jedne nedjelje okupiše se svi u crkvi. Blažića je pop cijelo vrijeme gledao, i ovaj je samo čekao
kad će ga početi koriti u propovijedi. Pop nije spominjao imena, ali ionako su svi u selu znali o
komu se radi. Blažić je kipio, no nije progovorio ni riječi. Pred kraj mise pop počne najavljivati
skoro vjenčanje Anere i Miće, Blažić umalo od šoka da ne umre.
Oko Anice se okupe i Lukan i Ducina i Baruša. Došli su i Zekan i Mara, a ubrzo iza njih i Makić
i njegova Jela. Njega su oženili nekako kad i Ducinu i već ima dvoje djece. Poslije na vrata dođe
Blažić. Blažić je došao u namjeri da ispita Lukana je li razgovara sa svećenikom.
(!Blažić Aneru naziva sada Kraljica u vilinskoj košuljici!)
Mara je rekla pred svima da je Anera u drugom stanju. Na to će Blažić „Nije sa mnom!“, na što
su se svi počeli zgražati: „Tako ne govori pošten čovik o svojoj dici..kakvo je zlo leglo u
tebe?!“...na što Blažić krene govoriti da i jest zlo leglo u njega, a ne zna kako da ga istjera.
Lukan stane prepričavati što mu je svećenik rekao: Da se u Blažiću nastanio vrag, i da Aneri i
Mići njegova dozvola za ženidbu ne treba, da je Mića ionako već punoljetan.
Blažić je svakodnevno sve više propadao, jedino što je jeo bio je kiseli skorup. Više od svega je
volio znati kad će biti Mićino vjenčanje. Mogao je pretpostaviti da će biti u ponedjeljak, a da će
kumovi biti Ducina i Makić. U nedjelju, noć pred vjenčanje, Blažić je naredio Josi da uzme dvije
ovce i odvede ih istim putom i kaže: “Ovo ti je od ćakana”. I tako je Josa odveo dvije ovce do
Miće, rekavši da je to od ćakana. Josa je i dalje mislio da otac ni za što ne zna, da on vjeruje da
vodi ovce bilježniku. Sad je pak Blažić poslao Josu da ode Brklji i kupi mu kod Đuke pravu
burgiju. Josa pritom stavi na sebe odijelo, znajući da sad može stići bratu na vjenčanje. Svega je
toga Blažić bio svjestan, “posla sam joj svoga sina, da me zastupa na njezinu vjenčanju”. Blažić
sve to čini jer ga na to sile osjećaji prema “kraljici u vilinskoj košuljici”, a osim toga se želi
narugati – Čulinu putovanju.

X.
Prošlo je neko vrijeme. Stigao je rat i pozivi u vojsku. Ducina je na ratište otišao prvoga dana
kao i Makić. U Blažićevu se kuću išao oprostiti i Mića. Mića je Blažiću pružio ruku i želio ga
zagrliti, a ovaj mu ne primi ni ruke ni zagrljala, već mu samo poželi sretan put. Kad se Mića
došao oprostiti od Anere, saznajemo da sada već imaju i djecu; nazvali ih Vidurina i Blaž. Na
odlasku joj reće da sve što treba može zatražiti Anicu i Lukana, a da njega čeka, i da čuva
ognjište…Iz svake je kuća otišao barem jedan mladić, selo je opustjelo. U crkvi su pune samo
ženske i muške klupe, u kojima sjedi narod od nešto preko pedeset godina. Dani su sada trajali
duže no ikada prije, a o momcima ni glasa…Općinski je stražar svake nedjelje poslije mise
dijelio poštu. Aneri je poštu čitao njezin djever Ivan jer ona sama nije znala čitati. Poslije je
krenula stizati i službena dopisnicama o poginulima. Prolazile tako i godine, sve to vrijeme živi
su ostali i Mića i Ducina, Makić i Joso su bili ranjeni, ali lakše. Blažić u te tri godine nije ni
zavirio u crkvu, niti je progovorio s plovanom. Jednom ga je svećenik zaustavio i pitao da zašto
sramoti svoju kuću. Poslije toga je redovito išao na misu, ali ponajprije da bi se nagledao Anere.
Često je viđao i njihovu djecu, opazio je da mu je Blaž sličan, a stariji je pak Vid isti Anera.
Jednog dana je sreo Vidurinu kod lokve pod guvnom i poklonio mu pištaljku od vrbove kore.
Kako je vrijeme odmaklo, došle su vijesti samo o Makiću. On je živ o zdrav. Za ostalu trojicu se
navodilo da su izgubljeni, da su ih negdje Rusi porobili. Makić o njima nije ništa točno znao,
osim da ih nema. On je tri tjedna poslije ranjen i poslan u bolnicu. Petnaest dana iza njegova
povratka umrije mu majka. Poslije sprovoda metne Blažić sebi Vidurinu na koljena kao djed
svojeg unučića. Svi mislili da je to znak da je oprostio Aneri i Mići, ali on im samo rekne da nije
dijete krivo što ima takve roditelje. To je čula i Anera i u suzama otišla u sobu gdje ju je stao
tješiti Lukan. Kako se noć privodila kraju, Anera je ostavila djecu kod Anica i Lukana, a ona
pošla sama kući. U mraku je čula muški glas kako govori: “Pomozi mi, Bože, i oslobodi me.”.
Na brzinu je ušla u kuću, zaključala vrata i stala se u strahu moliti, kad opet ču nečije korake.
Dugo je tako bila u strahu, sve dok nije provirila kroz prozor, vidjela Blažića i srušila se na
zemlju, pala u nesvijest. Kad se probudila, otišla je do Anice i rekla da je sanjala nešto grozno,
želeći doista misliti da je sve to sinoć bio samo san. Od tog jutra svekra više nije pozdravljala.
Pred Božić stigoše crvene dopisnice od Ducine i Jose iz Beča. U bolnici su i slabi su, ali nije
opasno. Mića je teško ranjen, ali mu je bilje i ozdravit će.
Kad se Blažić vratio s planine, vidje Mandu kako ga je dočekala u dvorištu. Tad se u njemu
probudi snažan poriv da je tuče, a nije ni mogao pomisliti da bi uzrok mogla biti Mandina
neurednost, jer ju je u podsvijesti usporedio s Anerom. On bi nju najradije prebio, ali i sam zna
da ne smije, da se boji svojih sinova koji su sada već snažniji od njega.
Blažić naredi Ivanu da uzme dva junca (Vinot, Cvitonja) i da krene s njim. Došli su na njivu
Ploče (ime dobili jer je na jednoj strani cijeli brijeg kamenih ploča), te su krenuli stavljali te
masovne ploče na kola. Upirali su ploču, i Blažić je cijelo vrijeme zamišljao kako bi ploča ubila
Ivana kada bi je on sad pustio, a sud ga ne bi mogao proglasiti krivim, ta nesretan je to slučaj. I
tako natovariše oni puna kola tih ploča, Ivan cijelo vrijeme govorio da je preteško. Blažić u
jednom trenutku odveže stare volove i pusti mlade da sami vuku. Kola krenuše niz nizbrdicu sve
brže, a i onda junci počeše od straha sve brže trčati, i tako sve dok kola ne odskočiše sa velikog
stanca kamena i okrenuše se s puta vrtoglavice u Dolinu. Sve se prosulo i prolupalo…
XI.
Ducina i Joso stigoše kući u proljeće. Prepričavao je kako je umalo završio u zatvoru zbog krađe.
Naime, tamo u Rusiji se nitko za njih nije brinuo,pa su samo gledali di će što oteti ili ukrasti da
nešto pojedu. Počeli su ih svi ispitivati za Beč, Peštu, cara…sjetili se svih ponatih, prešli cijelu
Europi, i čudili se.
Kasnije ostale same Anera i Mande, i Anera nekako pita Mandu voli li nju (Mandu) Blažić.
Mande odgovori da ju je u mladosti vjerojatno volio, a u zadnje vrijeme kao da je vrag ušao u
njega, pa on ne voli ni sebe. I u zadnje je vrijeme pogotovo pobjesnio, od podušja pokojne Mare
(to je bilo onda kad je došao Aneri pod prozor). Kad je Aneri prepričavala način na koji se tu noć
potiho prikrao u vlastitu kući, Anera je sa sigurnošću znala da je on onu noć išao oko njezina
posjeda.
Blažića je njegov sin Joso ozbiljno zabrinuo. On je sad ozbiljan čovjek i htjet će se oženiti, a
pitanje je kako će to moći biti pod jednim krovom. Misli si da je najbolje da i Josa ode u
Ameriku, da se tamo oženi…
Joso je došao Aneri u posjet. Ova u njemu pronalazila veliki mir, voljela ga kao rođena brata. A i
on nju. (Joso je nju zvao “nešo”). Joso joj prepričava kako je Mića ozlijeđen dok su bježali pred
neprijateljima koji su bili puno brojniji i bolje opremljeni. Pao je na zemlju, a njemu iz usta krv
krenula. Ducina i Joso su ga primili ispod ruke i vodili pred neprijateljskom vojskom. Mića laže
da rana nije toliko strašna bila, ali on zna da je Mića na sebi imao osamnaest rana od šrapnelskih
kugla, od kojih mu je pet ostalo u živom mesu. Kaže da su se u bolnici rastavili, ali da je pitao
jednog čovjeka kako je Mića i da mu je ovaj rekao da je dobro. Poslije mu je jedan doktor
dozvolio da vidi Miću, jer je ovaj rekao da mu je brat na samrti. Tada mu je Mića govorio da
pazi na Aneru, i da kaže ocu da mu sve oprosti. Rekao je Aneri da je Miću uhvatila velika
vrućica, a nakon toga je morao otići, a kad se vratio da vidi Miću, tražio ga je tri dana i noći, no
nigdje ga nije mogao naći. – Joso, dakle, zna da je Mića vjerojatno preminuo jer ga je zapala
velika vrućica i rane su bile teške, ali nije htio to direktno reći Aneri i rastužiti je na taj način.
Na Josinu odlasku, Anera je iznova vidjela Blažića kako stoji ispred njezina kuće. Sad joj je bilo
potpuno jasno zašto on nju uhodi, i zašto nije dozvolio da mu postane nevjestom.
Kad se vratio Blažić kući, nosio je nekakvu bukaru. Mande mu htjede uzeti bukaru iz ruku, a
ovaj njoj na glavu izlijeve svu vodu iz bukare.
Nakon nekog vremena došlo je vrijeme da Joso iznova otputuje, dok Lukan svojega Dukicu nije
iznova dao, podmićivao je svega i svakoga samo da njegov Dukica ne ode, dok Blažića za
njegovu djecu nije bilo strah i briga, ta svi moraju umrijeti.

XII.
U selu se proču glas da je Mića mrtav ili zarobljen, te svi počeše komentirati da je sada već
vrijeme da se Anera nanovo uda. Jednog četvrtka zamoli Aneru Anicu da joj pričuva djecu, da
ona mora ići na sajam. S njom htjede ići i Ducina, što njoj nije bilo drago. Jer nije da ona njega
ne voli, ali još od povratka s ratišta, on je bio svakim danom sve čudniji. Smije se kad treba i ne
treba, dobacuje doskočice kad smije i ne smije, dira Barušu pred cijelim selom, ali ne samo nju,
već i druge seoske djevojke. Znao je gnjaviti i Aneru, a njoj to toliko smetalo da se čak požalila
Lukanu. Lukan kaže da mu ne zamjeri, a zatim počne žaliti jer Baruša i Ducina još uvijek
nemaju djece. Ducina je i sam osjećao u sebi prisutnost drugog bića, nekoga tko ga tjera da to
sve radi, i ne može se sam kontrolirati. Jer voli on Barušu više od svega, ali ne može si pomoći
nego ščipati druge djevojke. Osim toga, Ducinu muči i što Baruša već dugo ne rađa djecu..
Anera se pak putem sjeti sna u kojem je primila Mićinu dopisnicu gdje piše da se ničega ne boji,
da će se iznova ona, “veselje njegovo”, i on sastati. Zato je i ona željela silno otići na poštu,
svjesna je da je san laž, ali morala se ići uvjeriti sama.
Dođoše pred Cvitušu i tamo se Anera zagleda u crkvu svetoga Ante Padovanskoga, te se pomoli
da joj se njezin Mića vrati. Nakon što Ducina primijeti da se moli svetomu Anti, on kaže da se po
svijetu govori da je upravo sveti Ante zaštitnik svih Hrvata, što on prije nije znao. Stigao ih je
Matulica Niklića Jerkačeva i prekinuo im razgovor. Bio je bogat, Anerin vršnjak, dok je bio na
ratištu, preminula mu je žena i troje djece, pa sad iznova živi s bratom Jerkom, no podijeljeni su.
On je nju htio uzeti dok je još bila djevojka. On im stade govoriti kako bi se rado opet oženio,
gledajući pritom Anerinu reakciju na to.
Stigli su pred poštu, ona ušla samu, a Ducinu poslala da odabere opanke za Barušu. Rekla je
poštarici da je došla po Mićinu dopisnicu, a ova se čudi da ga još uvijek čeka, jer po cijelomu se
selo prenijelo da je Mića mrtav. Kad joj je rečeno da nema pisma, izleti van sva uplakana i tamo
sretne Matulicu koji je iznova dočeka s ljubavnom ponudom. Ona se u suzama zahvali što ju
smatra vrijednom i dobrom, ali kaže da čeka svojega Miću usprkos svemu.
Na povratku kući Anera je srela Blažića. Ovaj joj se obrati riječima: “Ti se, rankane, na me
ljutiš..”. Kazao joj je da je opravdano što se ljuti na njega, ali da on njoj ne želi zlo, te sada tada
pozdravio. Sad joj odjednom nekako postane jasno da je ona udovica, da je njezin Mića mrtav,
čak je i onaj san tumačila drugačije. Kao da je on čuva s neba, a da će se tamo iznova i sastati.
Kad se vratila kod Lukana, tamo je srela Anicu svu u vrućici. Anera je odmah počela stavljati
obloge na nju. Anica je zamolila Lukana da porazgovaraju, počne mu govoriti da ima spremljenu
Matijinu robu, da Pepi ništa neće faliti, da ima za nju čak spremne i darove za svatove. I tako ona
nastavi dijeliti među mladima stvari, kao što to ljudi čine na smrtnoj postelji…Rekla mu je i da
se boji za njihovo ognjište, da je on još mlad čovjek, da se stigne oženiti nanovo. Anica je toga
istoga dana umrla. Svi u kući stanu neutješno plakati, a Anera je željela da proplače i Lukan, jer
ona sama najbolje zna da je to ono što mu treba kako bi pročistio dušu od tolike boli. Od sve
njezine djece ostali su samo još Ducine i Pepa, da su se svi pitali tko će sljedeći umrijeti ili
poludjeti.
XIII.
Manda i Blažić govore kako je vrijeme da se Josa oženi, a Manda je ta koja je zadužena za
razgovor s njim. Joso joj kaže da još nije spreman, a da Blažiću laže da već razmišlja o tomu
koju će ženiti. Manda vidi da Josu nešto muči, a on joj prizna da čeka jednu koja još uvijek ne
zna hoće li joj se dragi vratiti.
U to vrijeme vladala u selu nekakva groznica. Pritislo i Zekanovu i Lukanovu kuću, i oboliše svi
osim njih dvojice i Jele i Baruše. Umrla je i Pepa Lukanova i i najstariji Makičev sinčić. Svi su
znali da će Pepa umrijeti, ta nemoguće je da još jednom prevari smrt. Jer preko nje je, dok je
imala dvije-tri godine, prešao Pajkan, njezin krsni kum, vozeći pun voz bukovih cjepanica.
Lukan je poslije Pepine smrti gotovo zanijemio, s rijetko je volio provoditi vrijeme, a jedna od
takvih bila Anera. Dao joj je i pokojničinu odjeću, kako je Anica ranije govorila da želi da se
učini.
Ducina i Anera stali pričati, ovoga je zanimalo da šta ona misli je li moguće da je on poludio kao
njegov djed. Ona mu kao savjet rekla da prestane misliti na preminule iz svoje obitelji, da se
moli Bogu i nada da će Baruša uskoro roditi djecu.
Do Anere je došao Josa. Ona ga je pitala misli li on da je njezin Mića mrtav, on je rekao da ne
zna, da će pričekati da se vrate neki ljudi iz Rusije, pa da će njih pitati jesu li čuli štogod o Mići.
Na samu se Svijećnicu prenese glas da se iz Rusije vraća Milkan Ivasov s još nekoliko drugova.
Joso ode do njega, a Milkan mu reče da je Miča živio još dva dana otkako mu je Josa bio u
posjeti. Joso ga je umolio da sutra dođe do Anere i sve joj tako kaže, da više nema smisla to kriti.
I tako sljedeću noć Milkan sve ispripovijeda Aneri; da su oko Miće tada bila petorica momaka –
Jure Smolčić Ćalin, Marko Vidaković Popićev, Mate Pavelić Ikanov, Ivan Tomičić Jerkov i on.
Da su mu zadnje riječi bile: “Pozdravite mi svu Liku i Hrvatsku!”.
Sjedili kraj ognjišta Josa i Anera, i ona mu rekla da mu je vrijeme za ženidbu, pitala ga je li
odabrao curu koju bi ženio. Savjetovala ga da ne ide protiv očeve riječi, a on je upita da što ako
mora ići, baš kao što je Mića išao.
Josa je skupio hrabrosti reći roditeljima da bi ženio Aneru, a oni mu rekoše da je to smrtni grijeh.
No Joso im kaže da svećenik veli da to nije grijeh i da će je on uzeti ako ona pristane. Manda ga
je upozorila da griješi, da Blažić očito neko zlo smišlja čim nije glasnije reagirao. Na večeri je
Blažić molio Josu da sutra ide s njim u planinu, da riješe onu tisu koju su još odavno
namjeravali. Manda ih je odgovarala od odlaska, govorila da drva imaju za dvije zime, a da se
ona za njega boji. Na to je Blažić poludio i htjede je udariti, no Joso stane između njih. Blažić
ode vani, biva sav izvan sebe jer je sad svjestan da njegova snaga više ne igra nikakvu ulogu, da
je Joso jači od njega, još uvijek osjeća njegove prste na svojim rukama...
Manda kaže Josi i Blažiću da ako se ne vrate na vrijeme da će ići policajcima. Na odlasku još
reče Josi “I čuvaj ga se!”, misleći da će tako urariti na Blažićevu savjest. Josa i Blažić su došli do
balvana. Balvan je rekao Josi da on ode dolje, da dočeka balvan polugom i da mu ne da nalijevo,
da ne ode u provaliju. Blažić je to još sinoć isplanirao, znao je da tko god pokuša zaustaviti
onoliku grdosiju, da mora platiti glavom, da će ga satrati trupac. Josa nađe način da izbjegne tu
situaciju, jer i on je svjestan da nema ljudske snage koja bi mogla zaustaviti trupac u kretnji…
Došli su kući mnogo prije nego se Manda nadala.
XIV.
Blažić je posjeo Josu i iznova mu rekao da je nemoguća njegova ženidba s Anerom. Na to poludi
Manda, zove ga Iškariot, no Joso je cijelo vrijeme smiruje. Joso predloži da, ako ga Anera
odbije, i dalje nju i njezinu djecu dovedu da žive pod njihovim krovom. Blažić reče da djecu
može, ali Aneru ne.
Joso odluči otići do Anere. Prvo razgovaraju o Ducini, te Anera iskazuje svoje strah za njega.
Kaže da po selu hvala sirotu Barišu i viče joj: “Ka’ ćeš mi već roditi, jedinice moja?!”. Zatim
Anera pita Josu da je li ovaj ispričao sve što je pokojni Mića rekao. On joj je prenio Mićine
riječi: “Zaboravi i mene i našu majku i ćakana, al mi moje Ane nikad ne upuštaj. Tebi je
ostavljam.” Zato joj Josa kaže da on mora ostvariti obećano Mići, te će je stoga uzeti za
najmenicu, jer on neće da se ona i njezina djeca vuku po tuđim kućama. Anera ga odbije jer ne
želi u onu kuću zbog svih prijašnjih situacija više ikada ući, a također joj se ne svidje ni ideja da
samo djeca odu. Zatim ju je Joso pitao da kako bi bilo kad bi se njih dvoje vjenčalo, na što se ona
iznenadi, no kaže mu da ona njega voli kao rođena brata, ne nikako drugačije. Anera ga kasnije
pitala gdje su ona preostala četiri suborca koja su zadnja vidjela Miću, a Joso kaže da su u Sibiru.
Na kraju susreta ga Anera zamoli da joj napravi krović pred ulaznim vratima, jer dolaze velike
kiše.
Manda se prisjeća koliko je Mićina i Anerina ljubav bila velika od samih početaka. Prisjeća se
zgode iz njihova djetinjstva, kada je neki Stivor za Aneru rekao da je ona lijena, Mića ga je
lupio. Kad je to saznala Manda, po goloj je guzici lupala Miću, a Anera je neutješno plakala
vidjevši to. Zatim dođe Joso, prekine joj misli, i rekne da ga je Anera odbila te da mu sada mogu
tražiti curu. Njemu je sada bilo svejedno koga će izabrati, samo nek je žensko, marljiva i zdrava.
Kad je Blažić čuo Anerinu odluku, odahnuo je. Par dana su Manda i on raspravljali koja bi žena
bila za njihovog Josu, i izbor je pao na Kajanu Šimuna Zoljova. Lijepa, stasita, crnomanjasta,
vrijedna, zdrava. I on se njoj svidio, ali se bojala da Blažić ne bi bio zapreka.
Kako su se zabavljali time, Blažić se oraspoložio. Više se šalio sa svojima, jeo je s njima, jedino
što je ostalo isto je da on nije makao svog ležaja iz goveđih jasala.
Odluče zamoliti Aneru da ona ode s njim Mandom kad će ova ići razgovarati s Kajanom i
njezinim roditeljima. Zamoliti su je išli i Joso i Blažić. Blažić ju je tada prvi put nazvao
“nevista”. Ona pak njega nije mogla nazvati “rode” kako svaka nevjesta zove svekra. Sljedeći je
put kod nje opet došao za pet-šest tjedana, da je s Josom pozove u svatove. Ona je rekla da neće
moći doći, da je ona svoje otpjevala i otproveselila. Na dan svadbe je, kako je Josi i obećala,
slušala svatove iz svojega doma, skrivši se od ostalih ljudi. “To su svatovi našeg strica Jose – a
suze su joj curkom tekle niz obraze.”
XV.
Oko Jurjeva te iste godine radili su na Njivetinama Anera, Lukan i Ducina. Kasnije Lukan
pošalje Ducinu da ode Zekanu pomoći popraviti krov na štali. Te tako ostalo njih dvoje, i opet
šutnja i uzdasi. Svako je živjelo u svojoj zatvorenoj samoći i neprestano se vraćalo u prošlost.
Aneru je htjelo mnogo prosaca, ali ona ih je sve redom odbijala. Ona je i dalje sa stricom kopala,
a Lukan se toliko naučio na nju, da mu se činilo da im nema pola kuće ako nema nje. Ona mu je
poslije Ducine bila najmilija. A volio ju je i Ducina, cijenio je onaj njezin savjet da čeka djecu,
jer otad više nije pravio gluposti. Ducina se vrati na njivu i kaže Aneri da mora ići do Baruše
pričati s njom, kasnije se iz razgovora saznaje da je to zato jer je Baruša, možebit, trudna. Došla
Anera do nje i kaže joj da neke žene po očima vide jel žena trudna, pa tako i ona. Vani Lukan i
Ducina nervozni, čekaju vijesti, kad najednom uđu u kuću i Anera im javi naljepše vijesti. Anera
je nakon toga Ducini zabranila sve njegove nastranosti, zabranila je i da ne smije Baruši
naređivati što smije, što ne smije, da je ona jaka i zdrava žena, “pa je to sve šala, kao što je
pokojna baba Marija – kao u šali! – rodila Joju u grabaru”.
Zekan i Lukan imali su puno zemlje, no vazda su htjeli kupovati nešto novo. Tako se sad
prisjećamo zgode kada je još prije rata Perjas krenuo prodavati Katalinku, koju je Lukan jako
želio, no Perjas je već bio u dogovru s Blažićem Vidurinom (P.S. Blažić se zove zapravo Blaž,
ali ga mati odmilja zvala Blažić). I kad je pala noć, odlučiše oni otići do Perjasove kuće ne bi li
nekako uspjeli kupiti Katalinku. Ovaj kaže da je već dao riječ, a da je njegova riječ skupa i da će
morati dati trostruku kaparu žele li zemljište. Lukan i Zekan ipak vidješe da je to previše i
odustali od kupnje.
Kako mu je unuče na putu, Lukan opet poželio kupiti zemljište, ta da se dijete ima gdje igrati.
Svećenik mu reče da mu je Josipić pisaio da mu nađe kupca za Dolac Kresojića, i Lukan sav
sretan jer je to ogromno zemljište, toliko veliko da “dva sela imadu preko njega slobodan
nogostup za narod.” I zekan je bio oduševljen tom viješću, te odlučiše oni krenuti u Bišće, iako je
to čak par dana hoda udaljeno mjesto. Nikomu nisu smjeli reći gdje idu, a doma će slagati da su
krenuli u Velebit.
Blažić više ne propušta prilike da vidi Aneru, bilo mu je bitno da se ona na njega privikne. A čak
se počeo bolje i prema Mandi ponašati, te se prema nevjesti vladao veoma ljubazno i očinski
pažljivo.
Lukan je prije polaska otišao do Anere. I njoj je rekao da ide u planinu, pa da njoj ostavlja i kuću
i djecu.
Prolazilo je već četiri dana, sve u seu je zanimalo gdje su Lukan i Zekan. Znatiželja je progonila i
Blažića pa je on otišao do Lukanove kuće ne bi li dobio kakvu informaciju, a poželio je vidjeti i
Aneru. Anera im svima reče da oni nisu otišli na planinu jer ih je vidjela kako su otišli u
svagdanjoj robi i opancima.
Kad je pala noć, nekako se desilo da Blažić i Anera krenuše u isto vrijeme kući. Sada saznajemo
ponešto o Anerinoj djeci (a i prije same hvale na njihov račun), da se na njima oduvijek činilo
kao da žive u najveće milju i obilju. Vidurina se pak posebno isticao među školskom djecom
svojim držanjem i ljepotom i urednošću.
Cijelo vrijeme dok je Blažić Aneri nešto pričao ova u sebi ne može prestati misliti na to kako ona
na njega od one noći kad joj je bio pred kućom gleda kao na kakvu zvijer. Kad su bili pred
drugima, ona je prema njemu lijepo, ali kad su sami, ne pokazuje mu osim prezira, pa i to samo,
koliko se ne može savladati. – “Dok zvijer puže u prahu, ne treba je udarati, dok ne zaskoć.
Možda je toliko ukroćena i u smrtnom strahu pred čovjekom, da se ne će ni usuditi napasti, pa
zašto je dražiti?!”
U kasno predvečerje četvrtog dana banuše Zekan i Lukan cijeli umorni. No počeše sve u kući
ljubiti i govoriti im da je Dolac Kresojića sada njihov, da su ga uspjeli kupiti. Svi u selu su bili
zavidni, planirali kako će dati za Dolac više od njih dvojice, no “nek se uni samo ljute – govorio
je Lukan i predao Josipićevo pismo Žunoti, koji je dotad uživao Dolac, te mu rekao: - Tu ti piše,
da j’ Dolac Kresojića Zekanov i moj i Božiji, pa reci svakome, da se zna. Gotovo j’…”
Prvi dio knjige završava veseljem u Lukanovoj kući jer je Dolac sada njihov.
bandiža kavga ustra Okarakterizir kaj je
aj je. - Mara. mrkobradusa,
bekina kočak utaboliti Lijepa, kaj je bilo s
nekoga vrijedna, ali tisom,kak je
bezdanka komoštar oštra blazic
vapnenica karaktera. poludel za
bluna kožun
Vazda ljuta. anerom, kaj
videlica 5. Tko su je slavic
bluna micina
(škrofule) vučija Čula i Što znači
blunasta Glavinić? carza?
mišina žaga 6. Kad se Objasni
boljševik Blažić vratio epizodu s
nadžak zaova iz Amerike, tisom.
bradva Manda mu je Kako Anica?
najmenik zdijank poletjela u zove Lukana?
bradvilj
zagrljaj, a on Koliko djece
odar žemljička je njoj rekao su imali
brema
padelica žetelice da je Lukan i
breveneci _______. Anica? (ili
parip 7. Blažić je sinova, ne
brndati ipak imao sjećam se
pasjaluk itanja za pomagača. točno koji
bukara Ognjište od Koga? - Babu podatak je
pastork prošle godine Anđušu. tražio)
ćakan
(a to redovito 8. Navedi Ne sjećam se
planinka ponavlja s imena baš pitanja,
carza
generacije u Blažićevih ali treba znati
plovan
ćemer generacije): sinova. - tko s kim,
plovan 1. Što je Mića, Ivan, kako, čiji je
deran carza? Joso. tko, obratiti
plovanija - http://www. 9. Kako se pozornost na
derančić enciklopedija zovu Anerini Blažića i
popara .hr/natuknica. sinovi? - Aneru.
duplir
aspx? Blaž, Uglavnom,
popudbina id=10922 Vidurina treba obratiti
dvizac
preoblačilo 2. Što je 10. Što je pozornost na
džandar ustra? - Nož "slavić" i detalje i
raka za brijanje. kako se uvodi leksik.
gadče 3. U djelu su u radnju? Pitao je
rožnik dvije Matije. Pištaljka od imena likova,
gloginja Koje? - vrbove kore sto se
štokaus Aničina koju je Blažić dogodilo u
gorar
majka i poklonio nekom dijelu
svrdlo Aničina kći. svojemu knjige, pitao
guvan
4. Kako se unuku je cak
tat
huncutarija zove Vidurini. prijevode
tazbina Zvekanova + Di je mica nekih
kavga druga žena? izgradil kucu, dijalektalnih
rijeci, neke (okrugla ili kao dio
toponime u pravokutna prozora
djelu oblika) na Kočak je
Ee da, kako staja
kojem se
se zove Komoštra je
zemljište koje mlati žito
lanac za
su kupili Kočak - mali kotao nad
Lukan i ograđeni ognjištem
Blažić na prostor za Ćemer (s ć)
kraju knjige odvajanje bit će da je
Bilo vam životinja u kožnati pojas
prosle godine staji. Vučija kaže
jos: Kako Mišina - jezikoslovac
roman ovčja ili drvena
zavrsava? kozja koža posuda za
Tko je koja se nošenje vode
planinka cini dobrooo Bezdanka je
mi se (glavna očisti i zašije ona jama u
zena u kuci) i onda se u koju je Blažić
Dolac njoj može planirao bacit
Kresojića. ne čuvati npr. Josu (bar
znan zašto je voda ili vino. mislim)
to stavia kad Izgleda ko
to nije bilo u torba, amo
reć.
našim
Nisam
poglavljima sigurna je li
spominjano to točno jer
prenosim iz
Avan je
svog
mužar, a lokalnog
ćuskija je govora, ali
motika vjerojatno je.
(metalna el bradvilj
poluga) sjekira?
Škrofule: ona
Bezdanka je bolest u
jama / Marijinom
džandar - rodu
Mišina je
žandar /
koža neke
škrofule – životinje u
bolest kojoj se čuva
sir (znaš ono
Guvno -
sir iz mišine)
zaravnjeno Ne znam jel
mjesto na ovo videlica
otvorenom u kontekstu