Anarhija, država i utopija

Robert Nozick
ANARHIJA, DRŽAVA I UTOPIJA
Robert Nozick

Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, 2003.
Izvornik:
R o b e r t N o z i c k , Anarchy, State, and Utopia
Basic Books

Copyright © 1974 by Basic Books

Sadržaj

Sadržaj 5
Predgovor 9
Zahvale 15

I.
Teorija prirodnog stanja ili kako
dospjeti do države bez naročitog napora

1. Zašto teorija prirodnog stanja? 19

Politička filozofija 19
Eksplanatorna politička teorija 22
2. Prirodno stanje 27
Zaštitne asocijacije 29
Dominantna zaštitna asocijacija 34
Objašnjenja teorijom nevidljive ruke 38
Je li dominantna zaštitna asocijacija država? 44
3. Moralna ograničenja i država 49
Minimalna država i ultraminimalna država 49
Moralna ograničenja i moralni ciljevi 51
Zašto dodatna ograničenja? 54
Libertarijanska ograničenja 58
Ograničenja i životinje 61
Doživljajni stroj 69
Nedovoljna određenost moralne teorije 73
Na čemu se temelje ograničenja? 76
Individualistički anarhist 80
4. Zabrana, obeštećenje i rizik 83
Neovisni pojedinci i dominantna zaštitna agencija 83
Zabrana i obeštećenje 86
Čemu uopće zabranjivati? 88
Teorije kažnjavanja: odmazda i zastrašivanje 90
 Raspodjela dobitka od razmjene 94
Strah i zabrana 97
Zašto ne zabranjivati uvijek? 103
Rizik 106
Načelo obeštećenja 112
Produktivna razmjena 120
5. Država 125
Zabrana privatnog provođenja pravde 125
"Načelo pravičnosti" 127
Proceduralna prava 135
Kako dominantna agencija smije postupati? 142
De facto monopol 150
Zaštita drugih 153
Država 156
Objašnjenje države teorijom nevidljive ruke 162
6. Daljnja razmatranja argumenata za državu 165
Zaustavljanje procesa? 165
Preventivni napad 172
Ponašanje u procesu 178
Legitimitet 182
Pravo svih da kažnjavaju 187
Preventivno ograničavanje 193

II.
Dalje od minimalne države?

7. Raspodjelna pravda 201

Prvi odjeljak
Teorija ovlaštenja 203
Povijesna načela i načela završnog rezultata 207
Raspodjela prema uzorku 209
Kako sloboda razbija obrasce 216
Senov dokaz 221
Preraspodjela i vlasnička prava 223
Lockeova teorija stjecanja 232
Lockeov uvjet 237
 Drugi odjeljak
Rawlsova teorija 243
Društvena suradnja 244
Uvjeti suradnje i načelo razlike 251
Izvorni položaj i načela završnog rezultata 261
Makro i mikro 269
Prirodni kapacitet i proizvoljnost 279
Pozitivni argument 284
Negativni argument 294
Kolektivni imutak 299

8. Jednakost, zavist, eksploatacija, itd 305

Jednakost 305
Jednakost startnih pozicija 309
Samopoštovanje i zavist 313
Smisleni rad 322
Radnička kontrola 327
Marksovska eksploatacija 331
Dobrovoljna razmjena 342
Filantropija 345
Imati pravo glasa u onome što vas se tiče 350
Ne-neutralna država 353
Kako preraspodjela djeluje 356
9. Demoktesis 359
Dosljednost i usporedni primjeri 360
Izvođenje ne tako minimalne države 364
Hipotetične povijesti 379

III.
Utopija

10. Okvir za utopiju 385

Model 386
Model projiciran na naš svijet 397
Okvirni sustav 400
Instrumenti dizajniranja i instrumenti filtriranja 404
Okvirni sustav kao utopijski zajednički temelj 411
Zajednica i nacija 414
 Zajednice koje se mijenjaju 418
Totalne zajednice 419
Utopijska sredstva i ciljevi 421
Kako utopija funkcionira 428
Utopija i minimalna država 429
Bibliografija 431
Kazalo pojmova i imena 439
Predgovor

Pojedinci imaju prava i postoje stvari koje im nijedna osoba ili

skupina ne smije učiniti (a da ne povrijedi njihova prava). Ta su
prava tako čvrsta i dalekosežna da se postavlja pitanje što drža-
va i njezini dužnosnici smiju činiti, i mogu li uopće išta činiti.
Koliko prostora prava pojedinaca ostavljaju državi? Priroda
države, njezinih legitimnih funkcija i opravdanja njezina posto-
janja (ako ih ima) središnja su tema ove knjige; u naša istraživanja
te teme utkan je širok i raznovrstan raspon tema.
Naši se glavni zaključci u vezi s državom sastoje u tome da je
minimalna država, ograničena na uske funkcije zaštite od nasi-
lja, krađe, prevare, nepoštivanja ugovora i sličnog, opravdana;
da svaka država sa širim ovlastima od spomenutih krši prava
osoba da ih se ne prisiljava činiti neke stvari te da je stoga
neopravdana, kao i da je minimalna država pravedna i nadahnju-
juća. Dvije važne implikacije rečenog su sljedeće: država se ne
smije poslužiti svojim aparatom prisile da bi primorala jedne
građane da pomognu drugima, ili da bi ljudima zabranila stano-
vite aktivnosti za njihovo vlastito dobro ili zaštitu.
Premda smo isključili jedino prisilne načine ostvarivanja tih
ciljeva, ali ne i one dobrovoljne, mnogi će odmah odbaciti naše
zaključke jer znaju da ne žele povjerovati u nešto tako naizgled
bešćutno spram potreba i patnji drugih. Poznajem tu reakciju; i ja
sam tako reagirao kad sam počeo gajiti takve postavke. Nevoljko
sam shvatio da sam, nakon mnogo razmišljanja i dokazivanja, po-
stao pristašom (kako ih se sad često naziva) libertarijanskih sta-
jališta. Ova knjiga sadrži malo od moje prijašnje nevoljkosti a mno-
go više razmišljanja i dokaza koje vam prikazujem najuvjerljivije
što umijem. Time se izlažem opasnosti da dvostruko uvrijedim
čitatelje: stajalištem koje obrazlažem te time što usto navodim i
razloge u obranu tog mišljenja.
Moja se prijašnja nevoljkost ne osjeća u ovoj knjizi zato što
se - rasplinula. Vremenom sam se naviknuo na moja sadašnja
stajališta i njihove posljedice, pa sad na područje političkog
gledam kroz njihovu prizmu. (Trebam li reći da su mi ona omo-
gućila da providim kroz područje političkog?) Budući da su mnogi
ljudi koji zastupaju slična stajališta uskogrudni, kruti i - kojeg li
paradoksa - ogorčeni zbog drugih, slobodnijih načina življenja,
to što sad prirodno reagiram u skladu sa svojom teorijom stavlja
me u loše društvo. Nije mi drago to što se većina ljudi koje pozna-
jem i poštujem ne slaže sa mnom, posebice nakon što sam pre-
rastao ne baš hvalevrijedan užitak iritiranja ili zaprepašćivanja
ljudi iznošenjem uvjerljivih dokaza u korist mišljenja koja im se
ne sviđaju ili od kojih zaziru.
Pišem na način na koji je napisana većina suvremenih filozof-
skih radova s područja epistemologije ili metafizike: ima tu
složenih dokazivanja, tvrdnji koje pobijam protuprimjerima,
iznenađujućih teza i zagonetki, apstraktnih strukturalnih uvjeta,
izazova da se pronađe neka druga teorija u koju bi se uklopio
određeni niz slučajeva, zapanjujućih zaključaka, i tako dalje.
Premda to potiče intelektualno zanimanje i uzbuđenje (nadam
se), neki će možda pomisliti da je istina o etici i političkoj filozo-
fiji odveć ozbiljna ili važna da bi se spoznala tako "lakomisle-
nim" sredstvima. No, možda se ispravnost u etici ne može naći
tamo gdje je po naravi nastojimo domisliti.
Kodifikacija uvriježenog stajališta ili eksplikacija prihvaćenih
načela ne iziskuje uporabu složenoga dokaznog postupka. Smatra
se da je za pobijanje drugih stajališta dovoljno ukazati na to da
ona proturječe stajalištu koje čitatelji ionako žele prihvatiti. Ali
stajalište koje se razlikuje od čitateljevog ne može se dokazati
tako da se ukaže kako uvriježeno mišljenje proturječi - njemu!
Ono mora uvriježeno stajalište podvrgnuti opsežnoj intelektual-
noj provjeri pomoću protutvrdnji, propitivanja njegovih pret-
postavki te prikazom niza mogućih situacija u kojima čak i nje-
govi zagovornici ne znaju što bi s njegovim posljedicama.
 Čak i čitatelji koje moji argumenti neće uvjeriti trebali bi shva-
titi da su, ustrajavanjem na svojim stajalištima i njihovoj obrani,
oni ta stajališta pojasnili i produbili. Štoviše, smatram da intelek-
tualno poštenje nalaže da se - barem povremeno - potrudimo i
suočimo s uvjerljivim dokazima koji pobijaju naša mišljenja. Kako
da se u protivnom zaštitimo od ustrajavanja u zabludama? Čini
se poštenim podsjetiti čitatelje da intelektualno poštenje ima
svojih opasnosti; argumenti koje smo pročitali više-manje iz
znatiželje mogu nas uvjeriti ili nam se čak učiniti prirodnima i
intuitivnima. Jedino nam odbijanje da poslušamo argumente
jamči da nas istina kad-tad neće zaskočiti.
Sadržaj ove knjige su njezine tvrdnje; no mogu dati nekoliko
natuknica o tome što slijedi. Budući da počinjem sa zanimljivom
formulacijom individualnih prava, ozbiljno se odnosim prema
tvrdnji anarhista da u održavanju svog monopola na uporabu
sile s jedne i na zaštitu svih ljudi na svom teritoriju s druge strane,
država mora kršiti individualna prava pa je stoga imanentno ne-
moralna. Moja je protutvrdnja da bi se država iznjedrila iz anar-
hije (kako je utjelovljuje Lockeovo prirodno stanje) premda to
nitko ne bi planirao ili pokušavao, kroz proces koji ne bi nužno
kršio ičija prava. Obrana te središnje tvrdnje Prvog dijela vodi
nas kroz razna pitanja, npr. zašto moralna stajališta uključuju
dodatna ograničenja djelovanja umjesto da su samo usmjerena
na cilj, zatim pitanje odnosa sa životinjama, pa zašto je obja-
šnjavanje složenih obrazaca kao da su rezultat procesa u kojem
ih nitko ne planira toliko zadovoljavajuće, zašto su neka djela
zabranjena umjesto da ih se dopusti pod uvjetom da se njihovim
žrtvama isplati odšteta, nepostojanje preventivne teorije kažnja-
vanja, te problemi vezani uz zabranu rizičnih djela, pa tzv. "načelo
pravičnosti" Herberta Harta, preventivni napad i preventivni pri-
tvor. Ta i druga pitanja poslužila su mi u ispitivanju naravi i moral-
nog legitimiteta države i anarhije.
Prvi dio opravdava minimalnu državu. U drugom se dijelu tvrdi
da se nikakva ekstenzivnija država od te ne može opravdati. U
nastavku tvrdim da većina tvrdnji kojima se želi opravdati posto-
janje ekstenzivnije države u tome ne uspijeva. Nasuprot tvrdnji
da je takva država opravdana kako bi se postigla ili stvorila raspo-
djelna pravda među njenim građanima, ja razvijam teoriju praved-
nosti (teoriju ovlaštenja) koja ne zahtijeva nikakvu ekstenzivni-
ju državu, i pritom se služim instrumentarijem ove teorije kako
bih raščlanio i kritizirao druge teorije raspodjelne pravde koje
predviđaju ekstenzivniju državu; posebice se osvrćem na nedav-
nu utjecajnu teoriju Johna Rawlsa. Kritiziram i druge razloge za
koje neki drže da opravdavaju ekstenzivniju državu, uključujući
jednakost, zavist, radničku kontrolu i marksističke teorije ek-
sploatacije. (Čitatelji kojima će se Prvi dio učiniti teškim naći će
Drugi dio lakšim, a osmo poglavlje lakšim od sedmog.) Drugi dio
završava hipotetičnim opisom moguće pojave ekstenzivnije
države, pričom smišljenom tako da takvu državu učini prilično
neprivlačnom. Čak i da je zaista jedina opravdana, minimalna
država mogla bi se učiniti blijedom ili nezanimljivom, i teško da
bi nadahnula ljude ili predstavljala cilj vrijedan borbe, pa se
okrećem najuznositijoj tradiciji društvene teorije - utopijskoj
teoriji - i tvrdim da se od te tradicije može sačuvati upravo struk-
tura minimalne države. Ta moja teorija uključuje usporedbu ra-
zličitih metoda oblikovanja društva, instrumenata dizajniranja i
instrumenata filtriranja, te prikaz modela koji traži primjenu shva-
ćanja matematičke ekonomije o srži gospodarstva.
S obzirom na to da ističem zaključke koji se razlikuju od ono-
ga što većina čitatelja vjeruje, moglo bi se pogrešno zaključiti da
je ova knjiga nekakav politički traktat. Ona je, međutim, samo
filozofsko istraživanje problema, od kojih su mnogi sami po sebi
izazovni, a izranjaju na površinu i isprepliću se kad su posrijedi
individualna prava i država. Riječ "istraživanje" je ovdje primje-
rena. Jedno od mišljenja o tome kako napisati filozofski ogled
sastoji se u tom da autor mora promisliti o svim pojedinostima
postavke koju iznosi, o svim problemima s tim u vezi te dotjera-
ti to svoje stajalište kako bi svijetu na uvid dao dovršenu, pot-
punu i izbrušenu cjelinu. Ja tako ne mislim. Smatram da u našem
sadašnjem intelektualnom životu ima mjesta i razloga za nedovr-
šeniji ogled koji će sadržavati nedorađene tvrdnje, nagađanja,
otvorena pitanja i probleme, nepovezane niti, digresije, kao i
glavnu nit argumentacije. Među riječima iskazanim na neku temu
ima mjesta i za druge osim onih konačnih.
I zaista, zbunjuje me uobičajeni način na koji se filozofski
ogledi prezentiraju. Filozofska se djela pišu kao da su njihovi
autori uvjereni da je to nedvojbeno posljednja riječ o određenoj
temi. No, to jamačno nije posljedica toga što bi svaki filozof
smatrao da je on naposljetku, hvala Bogu, otkrio istinu i podigao
neprobojnu tvrđavu oko nje. Zapravo smo svi mnogo skromniji,
i to s dobrim razlogom. Nakon što je nadugačko i naširoko razmi-
slio o svojoj teoriji, filozof prilično dobro poznaje njezine slabe
točke, mjesta opterećenja u intelektualnoj konstrukciji teorije
koja ih baš i nije u stanju izdržati, mjesta na kojima bi se mogle
pojaviti pukotine u teoriji, mjesta neispitanih postavki koja u
autora izazivaju strepnju.
Jedna metoda filozofske djelatnosti sklona je nasilnom ukla-
panju stvari u utvrđeni perimetar određenog oblika. Stvari leže
uokolo i mora ih se negdje uklopiti. Materijal se tiska u neko
nerastezljivo područje; na jednoj ga strani uspijem ugurati u gra-
nice, ali se on izboči na drugoj. Pritrčim i pritisnem izbočinu, ali
odmah iskoči druga. Pa tako guraš i režeš rubove sa stvari kako
bi se uklopile i toliko pritišćeš da se najzad gotovo sve nekako
natiska, a ono što se ne uspije ugurati, odbaci se daleko kako to
nitko ne bi primijetio. (Naravno, nije to sve tako jednostavno.
Ima tu i laskanja i umiljavanja. I govora tijela.) Brzo, brzo nađeš
kut iz kojeg kao da ništa nigdje ne viri, škljocneš aparatom i to
brzom ekspozicijom, prije nego što negdje ne iskoči kakva odveć
vidljiva kvrga. A potom u tamnu komoru, retuširati poderotine,
rupe i popucale šavove na rubovima. Preostaje još samo objaviti
fotografiju kao prikaz stvarnog stanja i napomenuti kako ništa
ne bi tako lijepo sjelo na svoje mjesto ni u kojem drugom obliku.
Nijedan filozof ne kaže: "Od ovog sam počeo, a ovdje zavr-
šio; najveća slabost mog djela jest ta što sam krenuo od toga
prema ovome; a evo i najuočljivijih iskrivljavanja, guranja, tiska-
nja, natezanja, kasapljenja, istezanja i kljaštrenja koja sam počinio
pritom, a da ne spominjem ono što sam odbacio i preskočio, i
sve one prigode kada bih odvratio pogled."
 Mislim da šutnja filozofa glede slabosti koje primjećuju u svo-
jim stajalištima nije tek pitanje filozofskog poštenja i integriteta,
premda jest posrijedi upravo to, ili postaje kad se na to ukaže.
Šutnja je povezana sa svrhama koje filozofi imaju na umu kad
izlažu svoja stajališta. Zašto se toliko muče sve ugurati u te fik-
sne granice? Zašto ne u neke druge granice ili, još radikalnije,
zašto ne ostaviti stvari tamo gdje jesu? Što je nama do toga da
sve smjestimo unutar nekih granica? Zašto to toliko želimo? (Od
čega nas to štiti?) Nadam se da u svojim budućim ogledima neću
uspjeti odvratiti pogled od tih dubokih (i zastrašujućih) pitanja.
No razlog zbog kojeg spominjem ove probleme nije taj što
smatram da se oni u većoj mjeri odnose na ovaj ogled nego na
druge filozofske tekstove. Mislim da je ono što tvrdim u ovoj
knjizi točno, i nisam namjeravao od toga odustati ovim što sam
ovdje rekao. Moja je jedina želja sve vam predočiti: i sumnje i
dvojbe i nesigurnosti kao i uvjerenja, postavke i tvrdnje.
Na onima mjestima u svojim dokazima, prijelazima, pret-
postavkama i slično, gdje osjećam nesigurnost, nastojim proko-
mentirati ili barem čitateljima skrenuti pozornost na ono što me
muči. Unaprijed, moguće je izraziti neke opće teoretske prob-
leme. Ova knjiga ne prikazuje razrađenu teoriju o moralnom te-
melju individualnih prava; ne sadrži preciznu formulaciju i doka-
ze za teoriju retributivnog kažnjavanja, a ni precizno određenje
načela tripartitne teorije raspodjelne pravde koja se u knjizi izlaže.
Velik dio onoga o čemu pišem počiva na općim obilježjima za
koja smatram da bi ih takve teorije imale kada bi bile izgrađene.
Rado bih ubuduće pisao o tim temama. Učinim li to, nema sum-
nje da će se ta teorija razlikovati od nacrta teorije koji sad imam
u glavi, a to bi iziskivalo određene modifikacije u nadogradnji
koju sam ovdje podigao. Bilo bi neozbiljno očekivati da ću na
zadovoljavajući način obaviti te važne zadaće, kao što bi bilo
nerealno očekivati da ću šutjeti dok se to ne dogodi. Možda će
ovaj ogled potaknuti druge na pomoć pri tome.
Zahvale

Prvih devet poglavlja ovog eseja napisani su u razdoblju između

1971. i 1972. godine, dok sam predavao u Center for Advanced
Study na odsjeku za biheviorističke znanosti u Palo Altu, minima-
listički ustrojenoj ustanovi na granici individualističke anarhije.
Zahvalan sam tom Centru i njegovu osoblju što su mi osigurali
okružje koje me tjeralo da radim. Deseto je poglavlje prikazano
na simpoziju "Utopija i utopizam" na sastanku Istočne sekcije
Američkog filozofskog društva 1969. godine; neke tvrdnje iz tog
govora raštrkane su po drugim poglavljima. Cijeli je rad prerađen
u ljeto 1973.
Primjedbe Barbare Nozick na neka od stajališta koja ovdje
zastupam pomogle su mi ih izoštriti; ona mi je usto silno poma-
gala na brojne druge načine. Nekoliko sam se godina koristio
komentarima, pitanjima i protutvrdnjama Michaela Walzera dok
sam na njemu iskušavao zamisli u vezi s nekim temama ovog
ogleda. Dobio sam podrobne i vrlo korisne pismene komentare o
cijelom tekstu napisanom u Centru od W.V. Quinea, Dereka Parfita
i Gilberta Harmana, o sedmom poglavlju od Johna Rawlsa i Franka
Mitchelmana, a o ranijoj verziji Prvog dijela od Alana Dershow-
itza. Koristila mi je i diskusija s Ronaldom Dworkinom o tome
kako konkurentske zaštitne agencije (ne) bi funkcionirale te pri-
jedlozi Burtona Drebena. U razdoblju od nekoliko godina, razne
verzije raznih dijelova ovog rukopisa čitalo se i rešetalo na sas-
tancima Društva za etičku i pravnu filozofiju [Society for Ethical
and Legal Philosophy - SELF); redovite diskusije s njegovim čla-
novima bile su izvor intelektualne stimulacije i užitka. Jedan dugi
razgovor koji sam prije šest godina vodio s Murrayem Rothbar-
dom potaknuo je moje zanimanje za teoriju individualističkog
anarhizma. A još prije toga, rasprave s Bruceom Goldbergom
potaknule su me da libertarijanska stajališta shvatim dovoljno
ozbiljno da ih poželim pobiti, a time se i bolje upoznati s tom
teorijom. Rezultat je pred čitateljima.
I.

Teorija prirodnog stanja ili kako

dospjeti do države bez naročitog
napora
1. poglavlje

Zašto teorija
prirodnog stanja?

Da država ne postoji, bi li je bilo nužno izmisliti? Bi li drža-

va bila potrebna, i bi li morala biti izmišljena? Ta se pitanja
nameću u političkoj filozofiji kao i u teoriji koja tumači
političke pojave, a na njih se odgovara proučavanjem
"prirodnog stanja", da se poslužimo terminologijom tradi-
cionalne političke teorije. Opravdanje za oživljavanje ovog
drevnog pojma morala bi biti plodnost, zanimljivost i daleko-
sežne implikacije teorije koja izrasta iz njega. Za nevjerne
Tome među čitateljima koji se žele unaprijed osigurati, u
ovom poglavlju riječ je o razlozima zbog kojih je važno
poslužiti se teorijom prirodnog stanja, razlozima zbog kojih
bi se moglo pomisliti da će ta teorija biti plodonosna. Ti su
razlozi neizbježno donekle apstraktni i metateoretski. A
najbolji je razlog sama teorija koju ovdje razvijam.

Politička filozofija
Temeljno pitanje političke filozofije, ono koje prethodi pi-
tanjima o tome kako bi državu trebalo organizirati, jest treba
li država uopće postojati. Zašto ne bismo imali anarhiju?
Budući da anarhistička teorija, ako je održiva, podriva cijelo
područje političke filozofije, primjereno je početi raspravu o
političkoj filozofiji ispitivanjem njezine najvažnije teoretske
alternative. Oni koji anarhizam smatraju ne tako neprivlač-
nom doktrinom reći će da politička filozofija možda s njome
i završava. Drugi će nestrpljivo očekivati što će uslijediti
potom. No, kao što ćemo vidjeti, i arhisti i anarhisti podjed-
nako, i oni koji kao opečeni zaziru od moje početne tvrdnje
kao i oni koji će je se nevoljko odreći nakon što pročitaju
moje dokaze, možda će se složiti da početi ogled o političkoj
filozofiji teorijom prirodnog stanja ima eksplanatornu funkci-
ju. (Takve funkcije nema kad epistemologija započne pokuša-
jem da se razuvjere skeptici.)
Koje bismo anarhičko stanje trebali analizirati da bismo
odgovorili na pitanje - zašto ne anarhija? Najvjerojatnije ono
koje bi postojalo kad ne bi postojalo sadašnje, kao ni ijedno
drugo moguće političko stanje. No, osim nedokazane pret-
postavke da bi svi posvuda bili na istom nedržavnom brodu,
kao i posvemašnje nemogućnosti ovladavanja tim protuči-
njeničnim argumentom kako bi se došlo do željene situacije,
takvom bi stanju manjkalo fundamentalne teoretske zanim-
ljivosti. Kad bi to nedržavno stanje bilo dovoljno užasno,
svakako bi postojao razlog da ne ukinemo ili uništimo odre-
đenu državu i nezamijenimo je ne-državom.
Korisnije je usredotočiti se na fundamentalni apstraktni
opis koji bi obuhvatio sve zanimljive situacije, uključujući i
onu "gdje bismo sad bili da...". Kad bi taj opis bio dovoljno
užasan, država bi iz te usporedbe izašla kao povoljnija alter-
nativa - ne manje ugodna od odlaska zubaru. Takvi su jezivi
opisi malokad uvjerljivi, i to ne samo stoga što nas ne uspi-
jevaju razveseliti. Postavke s područja psihologije i sociolo-
gije odveć su slabašne da bi mogle opravdati tako pesimi-
stično generaliziranje za sva društva i sve ljude, poglavito
stoga što argumentacijski postupak ovisi o tome da se ne
stvaraju tako pesimistične postavke o tome kako država funk-
cionira. Naravno, ljudi nešto znaju o tome kako stvarne drža-
ve funkcioniraju i njihova se mišljenja o tome razlikuju. S
obzirom na golemu važnost odabira između države i anarhi-
je, oprez nam nalaže da se poslužimo "minimaksimalnim"
mjerilom i usredotočimo na pesimističnu procjenu nedr-
žavnog stanja: državu bi se pritom usporedilo s najpesimi-
stičnijim mogućim opisom hobsističkog prirodnog stanja.
No, poslužimo li se minimaksimalnim mjerilom, to bi se
hobsističko stanje trebalo usporediti s najpesimističnije
opisanom mogućom državom, uključujući i one buduće. Iz
takve bi usporedbe, dakako, i najgore prirodno stanje izašlo
pobjednikom. Oni koji državu smatraju grozotom, neće se
pretjerano oduševiti minimaksimalnim mjerilom, naročito
stoga što se čini da se državu uvijek može ponovno uvesti
učini li se to poželjnim. No, s druge strane, "maksimaksi-
malno" mjerilo primjenjivalo bi se na najoptimističnije pret-
postavke o tome kako će se situacija razvijati - Godwin, ako
volite takve stvari. Ali i nepromišljenom optimizmu nedo-
staje uvjerljivosti. I zaista, nijedno predloženo mjerilo odlu-
čivanja u uvjetima neizvjesnosti ne djeluje odveć uvjerljivo,
kao ni maksimiranje očekivane korisnosti na temelju takvih
slabašnih vjerojatnosti.
Uputnije je, posebice kad se odlučuje o tome koje bi cilje-
ve trebalo pokušati postići, usredotočiti se na nedržavno sta-
nje u kojem se ljudi više-manje pridržavaju moralnih ogra-
ničenja i uglavnom se ponašaju kako bi se trebali ponašati.
Takva pretpostavka nije neutemeljeno optimistična; ona ne
pretpostavlja da se svi ljudi ponašaju točno onako kako bi
trebali. No, takvo je prirodno stanje najbolje stanje anarhije
kojemu se realno možemo nadati. Stoga je ispitivanje nje-
gove prirode i nedostataka silno važno u odlučivanju o tome
bi li trebala postojati država umjesto anarhije. Ako bi se mo-
glo pokazati da bi država bila bolja čak i od ovakve najprih-
vatljivije inačice anarhije, najbolje kojoj se realno možemo
nadati, ili da bi nastala bez moralno nedopustivih koraka, ili
da bi predstavljala poboljšanje u odnosu na anarhiju, to bi
bio dokaz u korist postojanja države; to bi opravdalo državu.*
Ovo će istraživanje potaknuti pitanje jesu li sve aktivno-
sti koje ljudi moraju činiti da bi uspostavili i održali državu
same po sebi moralno dopustive. Neki anarhisti tvrde da ne
samo što bi nam bilo bolje bez države, nego da svaka država
neizbježno krši ljudska moralna prava i da je stoga sama po
sebi nemoralna. Stoga je naša polazna postavka, premda ne-
politička, namjerno daleko od ne-moralne. Moralna filozo-
fija određuje pozadinu i granice političke filozofije. Ono što
ljudi smiju ili ne smiju činiti jedni drugima, ograničava što
smiju učiniti putem državnog aparata odnosno što smiju
učiniti da bi ga utemeljili. Moralne zabrane koje je dopušte-
no nametnuti izvor su ono malo legitimiteta što ga državna
fundamentalna moć prisile posjeduje. (Fundamentalna moć
prisile je moć koja se ne temelji na pristanku osobe nad ko-
jom se vrši.) To predstavlja primarno područje državne aktiv-
nosti, vjerojatno i jedino legitimno područje. Usto, premda
je moralna filozofija nejasna i izaziva nesuglasice u moralnim
prosudbama ljudi, ona ujedno određuje probleme za koje bi
se moglo pomisliti da bi se mogli primjereno riješiti na po-
dručju politike.

Eksplanatorna politička teorija

Osim svoje važnosti za političku filozofiju, proučavanje pri-

rodnog stanja poslužit će i u eksplanatorne svrhe. Mogući
načini razumijevanja područja političkog su sljedeći: (1) pot-
puno ga objasniti pomoću nepolitičkog; (2) smatrati da ono
nastaje iz nepolitičkog ali da se ne može na nj svesti, način
* To je u suprotnosti s teorijom koja tvrdi da država nastaje iz prirodnog stanja
prirodnim i neizbježnim procesom pogoršanja, nešto nalik onome kako
medicinska teorija prikazuje starenje ili umiranje. Takva teorija ne bi
"opravdala" državu, premda bi nas mogla pomiriti s njezinim postojanjem.
organizacije nepolitičkih čimbenika razumljiv jedino pomoću
nekih novih političkih načela; ili (3) smatrati ga potpuno
samostalnim područjem. Budući da jedino prvi način obećaje
potpuno razumijevanje cijelog područja političkog,1 on se
ističe kao najpoželjnija teoretska alternativa, od koje treba
odustati jedino ako se zna da je neostvariva. Nazovimo to
najpoželjnijim i najpotpunijim objašnjenjem političkog -fun-
damentalnim objašnjenjem tog područja.
Da bi se političko fundamentalno objasnilo nepolitičkim,
moglo bi se početi ili s nepolitičkim stanjem te pokazati kako
i zašto bi se iz njega poslije moglo iznjedriti ono političko, ili
s političkim stanjem koje je opisano nepolitički i koje svoja
politička obilježja crpi iz svoga nepolitičkog opisa. Ova će
potonja derivacija ili poistovjetiti politička obilježja s nepoli-
tički opisanim obilježjima, ili će se poslužiti znanstvenim za-
konima za povezivanje posebnih obilježja. Osim možda u ovom
posljednjem modusu, razvidnost objašnjenja varirat će upra-
vo proporcionalno s nezavisnom jasnoćom nepolitičkog pola-
zišta (stanja ili opisa) te s udaljenošću, stvarnom ili privid-
nom, tog polazišta od svog političkog rezultata. Što je polazište
fundamentalnije (tj. što više ističe temeljna, bitna i neizbježna
obilježja ljudske situacije) a što je dalje, ili se barem tako čini,
od svog rezultata (tj. što manje djeluje politički ili državno),
to bolje. Naše se razumijevanje ne bi ništa poboljšalo kad bi
se do države stiglo od proizvoljnog i inače nevažnog pola-
zišta, koje mu je očito bilo sastavnim dijelom od početka,
dok bi otkriće da su politička obilježja i odnosi svodivi na
primjetljivo različita nepolitička obilježja ili identična nji-
ma bio uzbudljiv ishod. Kad bi ta obilježja bila fundamentalna,
područje političkog imalo bi čvrste i duboke temelje. Toliko
1 Vidi Norwood Russell Hanson, Patterns of Discovery (New York: Cam-
bridge University Press, 1958), str. 119-120, i njegov citat Heisenberga
(str. 212). Premda se X (boja, toplina, itd.) nekog predmeta može objasniti
time da je sastavljen od dijelova određene X-kvalitete (određeni slijed
boja, prosječna toplina dijelova, itd.) cijelo područje X-a ne može se obja-
sniti ni razumjeti na taj način.
smo daleko od takvog velikog teoretskog proboja da nam oprez
nalaže da alternativnim načinom pokažemo kako bi neko
političko stanje moglo nastati iz nepolitičkog, tj. da fundamen-
talni eksplanatorni prikaz započnemo onime što je u poli-
tičkoj filozofiji poznato kao teorija prirodnog stanja.
Teorija prirodnog stanja koja počinje s fundamentalnim
općim opisima moralno dopustivih i nedopustivih djela, te
duboko ukorijenjenih razloga zbog kojih osobe u svim društvi-
ma krše ta moralna ograničenja, pa prelazi na opis toga kako
država može nastati iz prirodnog stanja, poslužit će nam u
eksplanatorne svrhe, čak ako nijedna stvarna država nikad
nije tako nastala. Hempel je pisao o pojmu potencijalnog
objašnjenja koje je intuitivno (i približno) onakvo kakvo bi
bilo ispravno objašnjenje kad bi sve spomenuto u njemu bilo
istinito i operativno.2 Recimo da je zakonitošću nedostatno
potencijalno objašnjenje ono koje sadrži lažnu, zakonitoj sli-
čnu tvrdnju, a da je činjenično nedostatno potencijalno obja-
šnjenje ono koje sadrži lažni antecedent. Potencijalno obja-
šnjenje koje objašnjava neku pojavu kao rezultat procesa P
bit će nedostatno (premda nije ni zakonitošću ni činjenično
nedostatno) ako je neki proces Q koji nije P izazvao tu poja-
vu, premda je P to mogao učiniti. Da taj drugi proces Q nije
izazvao tu pojavu, to bi učinio P.* Nazovimo potencijalno
objašnjenje koje iz tog razloga ne uspijeva objasniti određe-
nu pojavu procesno nedostatnim potencijalnim objašnjenjem.
Fundamentalno potencijalno objašnjenje (objašnjenje koje
bi objasnilo čitavo područje o kojem je riječ da je posrijedi
stvarno objašnjenje) uvelike objašnjava neko područje, prem-
2 Carl G. Hempel, Aspect of Scientific Explanation (New York: The Free
Press, 1965), str. 247-249, 273-278, 293-295, 338.
* Ili bi to možda uspjelo nekom trećem procesu R da nije uspjelo Q-u,
premda, da to nije uspjelo procesu R, tad bi uspjelo P-u, ili... Stoga bi
rečenica u fusnoti trebala glasiti: P bi proizveo određenu pojavu da nijedan
član skupa /Q, R,.../ to nije učinio. Pritom zanemarujemo nezgodnu mo-
gućnost da bi to što bi se spriječilo Q da izazove određenu pojavu moglo
omesti i P u tom istom nastojanju.
da nije ispravno objašnjenje. Vidjeti kako se, u načelu, cijelo
područje može fundamentalno objasniti uvelike povećava
naše razumijevanje tog područja.* Teško je reći nešto više
dok ne istražimo tipove slučajeva, zapravo, dok ne istražimo
pojedine slučajeve, ali to ne možemo ovdje učiniti. Činjenično
nedostatna fundamentalna potencijalna objašnjenja, kad bi
njihovi lažni početni uvjeti "mogli biti istiniti", mnogo će
toga pojasniti; čak i neumjereno lažni početni uvjeti mogu
dosta, kadšto i mnogo pojasniti. Zakonitošću nedostatna fun-
damentalna potencijalna objašnjenja mogu razjasniti prirodu
nekog područja gotovo jednako dobro kao i ispravno obja-
šnjenje, posebice ako te "zakonitosti" oblikuju zanimljivu i
integralnu teoriju. A procesno nedostatna fundamentalna po-
tencijalna objašnjenja (koja nisu ni zakonitošću ni činjenično
nedostatna) besprijekorno se uklapaju u naš eksplanatorni
program i svrhe. No to se ne bi moglo reći, ni uvjetno ni
bezuvjetno, za nefundamentalna objašnjenja.
Objašnjenja političkog područja na temelju prirodnog sta-
nja jesu fundamentalna potencijalna objašnjenja ovog područja
i obiluju eksplanatornom snagom i prosvjetljenjem, čak ako
su i netočna. Mnogo možemo naučiti iz toga kako je država
mogla nastati, čak ako i nije tako nastala. Ako nije tako nasta-
la, puno bismo naučili iz toga zašto nije, iz pokušaja da ob-
jasnimo zašto je određeni dio stvarnosti koji odstupa od
modela prirodnog stanja takav kakav jest.
* Ovu je tvrdnju potrebno pojasniti. Naše razumijevanje nekog područja
neće se povećati tako da nam se kaže potencijalno objašnjenje za koje
znamo da je lažno: da su to područje takvim stvorili duhovi, vještice i
vilenjaci otplesavši neki poseban ples. Logično je pretpostaviti da obja-
šnjenje nekog područja mora sadržavali pozadinski mehanizam koji proiz-
vodi to područje. (Ili učiniti nešto što jednako tako omogućuje razumije-
vanje.) No to reći ne znači točno izraziti dubinske uvjete koje neki
pozadinski mehanizam mora zadovoljiti da bi objasnio neko područje.
Precizna kvalifikacija tvrdnje u tekstu čeka proboje u teoriji eksplikacije.
I drugi problemi čekaju takve proboje; vidi Jaegwon Kim, "Causation,
Nomic Subsumption, and the Concept of Event", The Journal of Philosophy,
70, br. 8 (26. travanj 1973.), 217-236.
 Budući da se razmatranja o političkoj filozofiji i o ekspla-
natornoj političkoj teoriji spajaju u Lockeovu prirodnom sta-
nju, počet ćemo od njega. Točnije rečeno, počet ćemo s poje-
dincima koji se nalaze u nečemu dovoljno nalik Lockeovu
prirodnom stanju da bi se mnoge inače važne razlike mogle
pritom zanemariti. Neko odstupanje između naše i Locke-
ove koncepcije spomenut ćemo jedino ako je relevantno za
političku filozofiju i našu raspravu o državi. Potpuno točan
izraz moralne pozadine, uključujući i precizan opis teorije
morala i njezinih temelja zahtijevao bi opširan prikaz, pa ćemo
taj zadatak ostaviti za neku drugu priliku (za cijeli život?). Ta
je zadaća toliko važna, jaz koji ona ostavlja tako zjapi, da je
slaba utjeha reći da pritom slijedimo znamenitu Lockeovu
tradiciju, koja ne navodi ništa što bi makar približno nali-
kovalo zadovoljavajućem objašnjenju statusa i temelja prirod-
nog zakona u njegovoj Drugoj raspravi.
2. poglavlje

Prirodno stanje

Pojedinci u Lockeovu prirodnom stanju su u "stanju savršene

slobode da određuju svoja djela i raspolažu svojim vla-
sništvom i osobom kako nalaze shodnim, u granicama prirod-
nog zakona, a da to ne ovisi o dopuštenju ili volji nekog drugog
čovjeka" (odjeljak 4)1. Granice prirodnog zakona zahtijevaju
da "nitko ne smije nauditi tuđem životu, zdravlju, slobodi
ili vlasništvu" (odjeljak 6). Neke osobe krše te granice, "posežu
za tuđim pravima i . . . nanose jedni drugima zlo", a ljudi mogu
reagirati tako da brane sebe ili druge od takvih kršitelja pra-
va (Glava III). Povrijeđena strana i njezini zastupnici mogu
od onoga tko ih je oštetio "tražiti onoliko obeštećenje koje će
predstavljati zadovoljštinu za štetu koju je pretrpio" (odje-
ljak 10); "svatko ima pravo kazniti prekršitelja tog zakona u
mjeri u kojoj bi se spriječilo njegovo kršenje" (odjeljak 7);
svaka osoba može, i može jedino, "uzvratiti /kriminalcu/ u
mjeri koju smiren um i savjest nalažu, koja je primjerena pre-
kršaju, a što je toliko da može poslužiti za odštetu i obuzda-
vanje" (odjeljak 8).
Postoje "neugode prirodnog stanja" za koje, kaže Locke,
"lako prihvaćam da je građanska vlast odgovarajući lijek"
1 lohn Locke, Two Treatises of Government (Dvije rasprave o vladavini) 2.
izdanje, ur. Peter Laslett (New York: Cambridge University Press, 1967).
Ako se posebno ne napominje, sve se reference odnose na Drugu raspravu.
(odjeljak 13). Da bismo točno razumjeli koji su to lijekovi
građanske vlasti, nije dovoljno tek ponoviti Lockeov popis
neugoda prirodnog stanja. Moramo i razmisliti kakvi bi se
dogovori mogli postići unutar prirodnog stanja da se te neu-
gode otklone - izbjegavati ih ili otežati njihovu pojavu, ili ih
pak učiniti manje ozbiljnima u situacijama kad do njih ipak
dođe. Tek nakon što u igri budu sva sredstva prirodnog sta-
nja, odnosno svi oni dobrovoljni sporazumi i dogovori u koje
ljudi mogu stupiti u granicama svojih prava, te tek nakon što
njihovi učinci budu procijenjeni, moći ćemo ocijeniti koliko
su ozbiljne neugode koje država tek treba izliječiti te je li lijek
gori od bolesti.*
U prirodnom stanju, rečeni prirodni zakon možda neće
moći riješiti svaki problem na ispravan način (vidi odjeljke
159 i 160, gdje Locke spominje pravne sustave, ali usporedi
proturječni odjeljak 124), a kad prosuđuju o vlastitom sluča-
ju ljudi uvijek će biti blagi prema sebi i pretpostaviti da su u
pravu. Precijenit će količinu štete ili patnje koju su pretrpje-
li, a strasti će ih potaknuti da pokušaju druge nesrazmjerno
kazniti i iznuditi nesrazmjernu odštetu (odjeljci 13, 124, 125).

* Proudhon nam je dao opis državnih domaćih "neugoda". "Biti pod neči-
jom VLAŠĆU znači biti pod prismotrom, nadzorom, budnim okom stvore-
nja koja nemaju ni pravo ni pameti ni zasluga to činiti; to znači da vas ona
usmjeravaju, prisiljavaju zakonom, broje, reguliraju, upisuju, indoktri-
niraju, dociraju, kontroliraju, provjeravaju, procjenjuju, ocjenjuju, cenzu-
riraju. Biti pod nečijom VLAŠĆU znači u svakom poslu, u svakoj inter-
akciji biti pribilježen, registriran, prebrojen, oporezovan, biljegovan,
izmjeren, numeriran, procjenjen, odobren, ovlašten, opomenut, spriječen,
zabranjen, reformiran, popravljen, kažnjen. To znači, pod izlikom javne
korisnosti i u ime općeg interesa, da će vas podvrgnuti nametu, stezi,
oderati vas, iskoristiti, monopolizirati, opljačkati, iscijediti, prevariti, oro-
biti; a na znak najmanjeg opiranja, na prvu riječ prigovora, obuzdat će vas,
oglobiti, ocrniti, gnjaviti, progoniti, zlostavljati, izbatinati, razoružati,
svezati, pridaviti, zatvoriti, suditi, osuditi, strijeljati, deportirati, žrtvo-
vati, prodati, izdati; a kao kruna svemu tome, rugati vam se, ismijavati,
podrugivati, uvrijediti, obeščastiti. To je vlast; to je njezina pravda; to je
njezina moralnost." P. J. Proudhon: General Idea of the Revolution in the
Nineteenth Century.
Stoga privatno i osobno prisilno ostvarivanje prava (uklju-
čujući i ona koja se krše kad se pojedinca pretjerano kazni)
izaziva sukobe, beskrajan niz osvetničkih djela i naplate
odštete. A nema načina na koji bi se takva razmirica mogla
jednom zauvijek izgladiti i okončati a da obje strane znaju da
je to svršeno. Čak i da jedna strana kaže da će prekinuti svoje
osvetničke aktivnosti, druga neće moći biti na miru sve dok
ne bude znala da prva strana ne smatra da i dalje ima pravo
na odštetu ili na osvetu, i da stoga ima pravo pokušati jedno
od toga dvoga čim joj se ukaže prilika. Svaka metoda kojom
bi se neki pojedinac mogao poslužiti u pokušaju da se nepo-
vratno obveže da će sa svoje strane okončati sukob, drugoj
strani ne bi pružila dovoljno jamstva; jednako nepouzdani
bili bi i prešutni dogovori o okončanju sukoba.2 Takvi osjeća-
ji uzajamno nanesene nepravde mogu se javiti čak i kad je
potpuno jasno na čijoj je strani pravo ili čak i kad postoji
suglasnost glede postupaka obje strane; još je više izgleda za
takvu osvetničku bitku kad su činjenice ili prava donekle
nejasni. Usto, u prirodnom stanju osobi može manjkati moći
da ostvari svoja prava; možda neće uspjeti kazniti ili dobiti
odštetu od jačeg protivnika koji je povrijedio njegova prava
(odjeljci 123, 126).

Zaštitne asocijacije
Što činiti s takvim poteškoćama u prirodnom stanju? Počni-
mo s posljednjom. U prirodnom stanju pojedinac može sam
ostvariti svoja prava, braniti se, utjerati odštetu i kazniti (ili
barem dati sve od sebe da to čini). Drugi mu se mogu pri-
družiti u toj obrani, na njegov poziv.3 Mogu mu se pridružiti
2
O problemu obvezivanja i prešutnih dogovora, vidi Thomas Schelling, The
Strategy of Conflict (Cambridge, Mass.; Harvard University Press, 1960).
3
Drugi mogu kažnjavati, bez njegova poziva; vidi raspravu o tome u trećem
poglavlju ove knjige.
i odbaciti napad agresora ili krenuti u potjeru za agresorom
jer brinu za opću dobrobit, ili zato što su mu prijatelji, ili
zato što im je pomogao u prošlosti, ili zato što žele da im on
pomogne u budućnosti, ili u zamjenu za nešto. Skupine poje-
dinaca mogu stvoriti asocijacije uzajamne zaštite: svi će odgo-
voriti na poziv bilo kojeg člana da mu pomognu obraniti ili
mu pomoći da ostvari svoja prava. U zajedništvu je snaga.
Dvije teškoće prate takve jednostavne asocijacije uzajamne
zaštite: (1) svi uvijek moraju biti spremni odgovoriti na poziv
kad se ukaže potreba da obave svoju zaštitničku funkciju (a
kako će se odlučiti tko će odgovoriti na poziv za izvršenje
onih zaštitničkih funkcija za koje nije potrebno sudjelovanje
svih članova?); i (2) svaki član može pozvati svoje sučlanove
na akciju tvrdnjom da netko krši ili je povrijedio njegova pra-
va. Zaštitne asocijacije neće se željeti dovesti u situaciju da
kud njihovi svadljiviji ili paranoidni članovi okom, tud one
moraju skokom, a da se ne spominju oni njihovi članovi koji
bi mogli pokušati, pod krinkom samoobrane, iskoristiti aso-
cijaciju da krše prava drugih. Problemi će nastati i ako dođe
do trzavica između dva člana iste asocijacije, pa će svaki tražiti
od svojih sučlanova da mu priteknu u pomoć.
Uzajamno zaštitna asocijacija mogla bi pokušati riješiti
sukob između svojih članova politikom nemiješanja. No, tak-
va bi politika izazvala neslogu u asocijaciji i mogla dovesti
do stvaranja podgrupa koje bi se mogle boriti između sebe i
na taj način izazvati raspad asocijacije. Ta bi politika potaknu-
la potencijalne agresore da se pridruže što većem broju uza-
jamno zaštitničkih asocijacija kako bi osigurali imunitet od
osvete ili obrane, a to bi uvelike opteretilo adekvatnost po-
stupka primanja u članstvo. Stoga se zaštitne asocijacije (go-
tovo sve one koje će opstati i kojima će ljudi pristupati) neće
pridržavati politike nemiješanja; služit će se nekim postup-
kom da bi odredili kako postupiti u situaciji kad neki članovi
tvrde da su drugi članovi povrijedili njihova prava. Mogu se
lako zamisliti mnogi proizvoljni postupci (npr. stajanje na
strani člana koji se prvi potužio), ali će većina osoba željeti
pristupiti asocijacijama koje se pridržavaju stanovitog po-
stupka da bi odredile čija je žalba utemeljena. Kad se neki
član asocijacije sukobi s nečlanovima, asocijacija će morati
putem nekog postupka odrediti tko je u pravu, barem da bi
izbjegla trajnu i skupu umiješanost u razmirice svojih člano-
va, bile one opravdane ili neopravdane. Nezgodna strana toga
da svi uvijek stoje na raspolaganju, bez obzira na to kakvom
se aktivnošću u tom trenutku bave ili na to kakve imaju sklo-
nosti ili komparativne prednosti, može se ukloniti na uo-
bičajeni način, podjelom rada i razmjenom. Neke će se ljude
unajmiti za obavljanje zaštitarskih funkcija, a neki će poduzet-
nici početi prodavati zaštitarske usluge. Nudit će se različite
vrste zaštitnih polica, po različitim cijenama, za one koji će
možda poželjeti opsežniju ili razrađeniju zaštitu.4
4 Vidjet ćemo (str. 38) kako novac može postojati u prirodnom stanju bez
izričitog dogovora koji uspostavlja medij razmjene. Razni su autori indi-
vidualističko-anarhističke tradicije predlagali privatne zaštitne usluge i
o njima raspravljali. Za početne informacije, vidi Lysander Spooner, NO
TREASON: The Constitution of No Authority (1870), Natural Law i A Let-
ter to Grover Cleveland on His False Inaugural Address; The Usurpation
and Crimes of Lawmakers and Judges, and the Consequent Poverty, Igno-
rance, and Servitude of the People (Boston: Benjamin R. Tucker, 1886), svi
ponovno objavljeni u knjizi The Collected Works of Lysander Spooner, 6
tomova, (Weston, Mass.: M & S Press, 1971). Benjamin R. Tucker rasprav-
lja o funkcioniranju društvenog sustava u kojem sve zaštitne funkcije
pružaju privatnici u knjizi Instead of a Book (New York, 1893), str. 14, 25,
32-33, 36, 43, 104, 326-329, 340-341, iz koje su mnogi ulomci pretisnuti
u Individual Liberty, red. Clarence Lee Swartz (New York, 1926). Ne
može se dovoljno istaknuti koliko su djela i tvrdnje Spoonera i Tuckera
živahni, poticajni i zanimljivi; u tolikoj mjeri da se čovjek ustručava
spomenuti bilo koji dodatni izvor. No pročitajte kvalitetnu i zanimljivu
knjigu Jamesa J. Martina Men Against the State: The Exposition of Indivi-
dualist Anarchism in America, 1827-1908, jer se u njoj može naći opis
života i stajališta Spoonera, Tuckera i drugih pisaca iste tradicije. Vidi i
širu raspravu o privatnoj zaštiti u knjizi Francisa Tandyja, Voluntary So-
cialism (Denver; F.D. Tandy, 1896), str. 62-78. Kritička analiza te teorije
prikazana je u knjizi Johna Hospersa, Libertarianism (Los Angeles: Nash,
1971), 11. poglavlje. Noviji zagovornik je Murray N. Rothbard, koji u djelu
Power and Market (Menlo Park, California: Institute for Humane Studies,
 Pojedinci bi mogli sklopiti podrobnije utanačene dogo-
vore ili obveze a da ne moraju nekoj privatnoj zaštitarskoj
agenciji prepustiti sve funkcije otkrivanja, privođenja, sud-
benog određivanja krivnje, kažnjavanja i namirenja odštete.
Imajući na umu opasnosti od toga da sami sebi sude, mogli
bi odluku o tome je li im doista nanijeta nepravda, i u kolikoj
mjeri, prepustiti nekoj neutralnoj ili manje involviranoj stra-
ni. Da bi se postigao društveni učinak - da svi vide kako se
pravda vrši - takav bi pojedinac trebao biti općenito pošto-
van kao neutralan i pošten. Obje strane u nekom sporu mo-
gle bi se tako pokušati obraniti od mogućnosti pristranosti, a
obje mogu čak i pristati da između njih presudi ista osoba te
da će poštovati njezinu odluku. (Ili može postojati određeni
postupak putem kojeg se jedna od strana, ako je nezadovolj-
na donijetom odlukom, može žaliti.) No, iz razumljivih će
razloga postojati izražena tendencija da se gore spomenute
funkcije spoje u istom nositelju ili agenciji.
Ljudi danas svoje sporove katkad rješavaju izvan pravnog
sustava svoje države i predaju ih u ruke sudaca ili sudova po
vlastitom izboru, npr. vjerskih sudova.5 Ako sve strane u
sporu smatraju stanovite postupke države ili njezina pravnog
sustava toliko odbojnima da ne žele s njom imati ikakve veze,
mogu pristati na oblike arbitraže ili pravorijeka izvan apara-

Inc., 1970), str. 1-7, 120-123, ukratko opisuje kako bi prema njegovu
mišljenju taj plan mogao funkcionirati te pokušava pobiti neke primjedbe
upućene na račun tog plana. Najdetaljnija raščlamba za koju ja znam
može se naći u knjizi Morrisa i Linde Tannehill, The Market for Liberty
(Lansing, Mich,: u privatnom izdanju, 1970), poglavito str. 65-115. Nakon
što sam napisao ovu knjigu 1972., Rothbard je opširnije prikazao svoja
stajališta u knjizi For a New Liberty (New York: Macmillan, 1973), 3. i 11.
poglavlje, a David Friedman je zdušno branio anarhokapitalizam u The
Machinery of Freedom (New York: Harper & Row, 1973). Svaki od tih
radova vrijedi pročitati, ali me nijedan ne potiče da revidiram ono što sam
napisao u ovoj knjizi.
5 Vidi I. B. Singer, In My Father's Court (New York: Farrar, Strauss, and
Giroux, 1966); noviji primjer iz "kontrakulture" u WIN Magazine, 1. stude-
ni 1971, str 11-17.
ta te države. Ljudi često zaboravljaju na mogućnosti poduzi-
manja akcije neovisno od države. (Slično tome, osobe koje
žele biti podvrgnute paternalističkoj regulativi zaboravljaju
kako postoje mogućnosti da sklapanjem ugovora pristanu na
određena ograničenja vlastitog ponašanja ili da imenuju pa-
ternalističko nadzorno tijelo koje bi ih kontroliralo. Umjesto
toga, one "progutaju mamac" i prihvate baš onakav obrazac
ograničenja kakav zakonodavac proglasi. Postoji li zaista itko
tko bi, u potrazi za skupinom mudrih i razboritih osoba koje
će ga kontrolirati za njegovo dobro, odabrao onu koja čini
članstvo oba Kongresna doma?) Bez sumnje bi se mogli raz-
viti raznovrsni pravosudni obrasci koji bi se razlikovali od
paketa koji nam država nudi. A niti se to što se ljudi služe
državnim obrascem ne može objasniti jedino troškovima
formiranja i odabira tih obrazaca, jer bi se lako mogao načini-
ti velik broj gotovih paketa među kojima bi strane u sporu
mogle birati. Vjerojatno je ono što navodi ljude da se služe
državnim pravosudnim sustavom pitanje krajnjeg izvršenja.
Jedino država može silom izvršiti presudu protiv volje jedne
od strana u sporu. Jer, država ne dopušta nikome drugome
da izvrši presudu nekog drugog sustava. Stoga u svakom spo-
ru u kojem se obje strane ne mogu dogovoriti o načinu njego-
va rješavanja, ili u svakom sporu u kojem jedna strana nema
povjerenja da će se druga pridržavati pravorijeka (ako se druga
strana ugovorno obveže založiti nešto silno vrijedno u slučaju
da ne ispoštuje sudsku odluku, koja će agencija silom osigu-
rati da se taj ugovor ispoštuje?), strane koje žele da se nji-
hovi zahtjevi ispoštuju neće imati druge mogućnosti pravnog
lijeka koji bi pravni sustav njihove države dopuštao osim da
se obrate samom tom pravnome sustavu. To osobe koje su
protiv određenog državnog sustava stavlja pred zid i prisi-
ljava na osobito teške i bolne izbore. (Ako pravni sustav neke
države provodi odluke određenih arbitražnih postupaka, ljudi
ce se možda nagoditi - pod pretpostavkom da se pridržavaju
tog dogovora - bez posredovanja onih koje smatraju državnim
dužnosnicima ili ustanovama. Ali to vrijedi i ako sklope ugo-
vor poštivanje kojega jamči jedino država.)
Hoće li zaštitarske agencije zahtijevati da se njihovi klijenti
odreknu prava na privatnu osvetu ako im nepravdu nanesu
ne-klijenti te agencije? Takva bi osveta mogla izazvati protu-
osvetu neke druge agencije ili pojedinca, a zaštitna agencija
ne bi željela u tako poodmakloj fazi biti uvučena u neku zbrku
u kojoj se ne zna tko pije a tko plaća jer će morati braniti svog
klijenta od protuosvete. Zaštitne agencije odbile bi štititi od
protuosvete ako prethodno ne bi dobile dopuštenje za os-
vetu. (Premda, ne bi li naprosto mogle zaračunati mnogo više
za širu policu zaštite koja bi pokrila takve usluge?) Zaštitne
agencije možda ne bi morale ni zahtijevati da se klijent,
posredstvom ugovora s agencijom, odrekne svog prava na
privatno vršenje pravde u odnosu na druge njezine klijente.
Agencija bi samo trebala uskratiti klijentu K, koji privatno
utjeruje svoja prava u odnosu na druge klijente, svaku zašti-
tu od protuosvete drugih njezinih klijenata. To je slično ono-
me što se događa ako K poduzme neku akciju protiv ne-klijen-
ta. A to što K poduzima akciju protiv klijenta agencije znači
da će agencija postupiti prema K-u kao prema bilo kojem ne-
klijentu koji bi silom privatno ostvarivao svoja prava u odno-
su prema bilo kojem svojem klijentu (vidi Peto poglavlje). To
svodi unutaragencijsko privatno utjerivanje prava na najma-
nju moguću mjeru.

Dominantna zaštitna asocijacija

U početku, nekoliko će zaštitnih asocijacija ponuditi svoje
usluge na istom području. Što će se dogoditi kad dođe do
sukoba između klijenata različitih agencija? Stvari su prili-
čno jednostavne ako agencije donesu isti zaključak glede dis-
pozicije nekog slučaja (premda bi svaka od njih možda željela
izvršiti kaznu.) Ali što ako donesu različite zaključke glede
tog slučaja, pa jedna agencija pokuša zaštititi svog klijenta a
druga ga pokuša kazniti ili prisiliti da plati odštetu? Samo
su tri mogućnosti vrijedne razmatranja:
1. U takvim situacijama, sile te dvije agencije će se sukobi-
ti. Jedna od agencija uvijek pobjeđuje u takvim bitkama.
Budući da su klijenti gubitničke agencije slabo zaštićeni
u sukobima s klijentima pobjedničke agencije, oni će na-
pustiti svoju agenciju i pristupiti pobjedničkoj.6

2. Jedna je agencija centralizirala svoju vlast na određenom

teritoriju, druga na drugom. Svaka dobiva bitke koje se
vode blizu njihova središta moći, i uspostavlja se odre-
đeni gradijent.7 Ljudi koji koriste usluge jedne agencije a
žive na području koje nadzire druga, ili se presele bliže
sjedištu matične agencije ili počnu koristiti usluge te
druge zaštitne agencije. (Granica između njih je sporna
kao da je posrijedi granica između dvije države.)
Ni u jednom od ta dva slučaja ne ostaje odviše geografske
izmiješanosti. Samo jedna zaštitna agencija djeluje na odre-
đenom teritoriju.
3. Dvije se agencije ravnopravno i često bore. Gube i pobje-
đuju otprilike podjednako, a njihovi izmiješani članovi
često surađuju ili se spore. Ili, možda bez borbe ili na-
kon samo nekoliko okršaja, agencije shvate da će se takve
borbe nastaviti unedogled ne uvedu li se preventivne mje-
re. U svakom slučaju, da bi izbjegle česte, skupe i uzalud-
ne borbe, dvije se agencije, vjerojatno preko svojih vođa,
dogovore da će mirnim putem rješavati one slučajeve
6 Zadatak za čitatelja: opišite kako ova i naredna razmatranja dovode do toga
da na određenom teritoriju postoji samo jedna dominantna agencija ili
federalni sustav agencija, premda u početku na tom istom području dje-
luje nekoliko agencija glede koje je "gotovo uvijek izlazi kao pobjednik"
uzročna relacija i to neprijelazna.
7 Vidi Kenneth R. Boulding, Conflict and Defense (New York: Harper, 1962),

12. poglavlje.
 glede čijih rješenja donesu različite zaključke. Dogovore
se utemeljiti (i poštovati odluke) trećeg suca ili suda koji-
ma se mogu obratiti u situacijama kad se njihove pre-
sude razlikuju. (Ili mogu ustanoviti pravila kojima se
određuje koja je agencija nadležna u kojoj situaciji.) 8 Tako
nastaje sustav prizivnih sudova i dogovornih pravila o
nadležnosti i sukobu zakona. Premda djeluje nekoliko
agencija, postoji jedinstveni federalni pravosudni sustav
kojeg su sve agencije sastavni dijelovi.

U svakom od tih slučajeva, gotovo su sve osobe na nekom

teritoriju pod nadleštvom nekog zajedničkog sustava koji pre-
suđuje u slučaju njihovih suprotstavljenih zahtjeva i silom
štiti njihova prava. I tako se iz anarhije, pod pritiskom spon-
tanog grupiranja, uzajamno zaštitnih asocijacija, podjele rada,
tržišnih pritisaka, masovne proizvodnje i racionalnog samo-
interesa, iznjedri nešto što veoma nalikuje minimalnoj dr-
žavi ili skupini geografski odvojenih minimalnih država.
Zašto je to tržište drukčije od svih ostalih tržišta? Zašto bi
na tom tržištu praktički nastao monopol bez vladine inter-
vencije, koja ga inače stvara i održava?9 Vrijednost kupljenog
proizvoda - zaštite od drugih, jest relativna: ovisi o snazi
drugih. No, za razliku od drugih dobara čija se vrijednost
određuje usporedbom, maksimalno konkurentske zaštitne
usluge ne mogu koegzistirati; priroda te usluge dovodi agen-
cije ne samo u konkurenciju u privlačenju klijenata, nego i u
silovit međusobni sukob. Jednako tako, budući da se vrijed-
nost nemaksimalnog proizvoda smanjuje disproporcional-
no broju kupaca maksimalnog proizvoda, kupci se neće od-
lučiti za slabiji proizvod na trajnijoj bazi, te će konkurentske

8 U vezi s pokazateljem složenosti takvog skupa pravila, vidi American Law

Institute, Conflict of Laws: Second Restatement of the Law. Prijedlog
službenog nacrta, 1967-1969.
9 Vidi Yale Brozen, "Is Government the Source of Monopoly?" The Intercol-

legiate Review, 5, br. 2, (1968-1969), 67-78; Fritz Machlup, The Political

Economy of Monopoly (Baltimore: John Hopkins Press, 1952).
tvrtke biti uhvaćene u zatvoreni krug koji vodi u propast.
Otuda tri mogućnosti koje smo opisali.
Gore opisani scenarij pretpostavlja da sve agencije poku-
šavaju u dobroj namjeri djelovati unutar ograničenja Lockeo-
va prirodnog zakona.10 Ali neka bi "zaštitna asocijacija" mo-
gla izvršiti agresiju na druge osobe. U skladu s Lockeovim
prirodnim zakonom, bila bi to odmetnička agencija. Kakva bi
bila stvarna protuteža njezinoj moći? (Koja je stvarna protu-
teža državnoj moći?) Druge bi se agencije mogle ujediniti pro-
tiv nje. Pojedinci bi mogli odbiti imati posla s klijentima te
odmetničke agencije, bojkotirati ih kako bi smanjili mogućnost
da se ta agencija umiješa u njihove poslove. To bi moglo
odmetničkoj agenciji otežati nalaženje klijenata; no za taj bi se
bojkot moglo pretpostaviti da bi predstavljao djelotvorno
oružje jedino pod vrlo optimističnim pretpostavkama o tome
što ne može ostati tajnom, te o cijeni koju pojedinac mora
platiti za djelomični bojkot u usporedbi s blagodatima uživanja
ekstenzivnije zaštite koju nudi "odmetnička" agencija. Ako je
"odmetnička" agencija otvoreni agresor, koji pljačka, krade i
iznuđuje bez ikakvog opravdanja, bit će joj teže nego državama.
Jer, legitimitet na koji država polaže pravo navodi njezine
građane da smatraju svojom dužnošću povinovati se njezi-
nim uredbama, plaćati joj poreze, boriti se za nju u ratu, i
slično, pa neki pojedinci dragovoljno surađuju s njom. Otvo-
reno agresivna agencija ne može se osloniti na, a ne bi ni mogla
osigurati, takvu dobrovoljnu suradnju, budući da bi se ljudi
doživljavali njezinim žrtvama a ne njezinim građanima.11

10 Locke je pretpostavio da bi golema većina pojedinaca (premda ne i svi)

koji žive u prirodnom stanju prihvatila i prirodni zakon. Vidi Richard
Ashcroft, "Locke's State of Nature", American Political Science Review,
rujan 1968., str. 898-915.
11 Vidi Morris and Linda Tannehill, The Market for Liberty; o važnosti dobro-

voljne suradnje za funkcioniranje vlasti vidi primjerice, Adam Roberts,

red.. Civilian Resistance as National Defense (Baltimore: Penguin Books,
1969) i Gene Sharp, The Politics of Non-Violent Action (Boston: Porter
Sargent, 1973).
Objašnjenja teorijom nevidljive ruke

Na koji se način, ako uopće, dominantna zaštitna asoci-

jacija razlikuje od države? Je li Locke pogriješio kad je pred-
vidio ugovor nužan za uspostavu građanskog društva? Kao
što je bio u zabludi rekavši (odjeljci 46, 47, 50) da je "dogo-
vor" ili "uzajamni pristanak" potreban za "izum novca". U
sustavu razmjene, nezgodno je i skupo tražiti nekoga tko
ima što vi želite, a želi što vi imate, čak i na tržnici koja,
valja napomenuti, ne mora postati tržnica zato što će se svi
dogovoriti da tamo trguju. Ljudi će razmijeniti svoju robu
za nešto što znaju da je traženije od onog što oni imaju, jer
je veća vjerojatnost da će to moći zamijeniti za ono što oni
žele. Iz istih razloga, drugi će biti voljniji uzeti u zamjenu
tu općenito poželjnu robu. I tako će pojedinci u razmjeni
konvergirati prema poželjnijim robama i biti voljni raz-
mijeniti svoju robu za njih, to voljniji što znaju za više onih
koji su voljni isto to učiniti, u procesu koji se na taj način
perpetuira. (Taj će proces nadalje biti pojačan i ubrzan po-
javom posrednika koji zarađuju olakšavanjem razmjena, a koji
će jednako tako smatrati da je u razmjeni najlakše nuditi po-
željnije robe.) Iz očitih razloga, roba kojoj oni svi konvergi-
raju, na temelju vlastitih odluka, imat će određena obilježja:
početnu neovisnu vrijednost (u protivnom ne bi bile tržišno
poželjne), trajnost, nepoderivost, djeljivost, prenosivost itd.
Nije nužan izričit dogovor ili društveni ugovor kojim se odre-
đuje medij razmjene. 12
Ima nečeg privlačnog u ovakvim objašnjenjima. Ona poka-
zuju kako je neki opći obrazac ili plan, za koji bi se pomislilo
da je morao nastati iz uspješnog pokušaja nekog pojedinca ili
skupine da ga ostvare, zapravo stvoren i održan procesom
kojemu "ni na kraj pameti" nije bio neki obrazac ili plan. Pre-
12 Vidi Ludwig von Mises, The Theory of Money and Credit, II. izdanje (New
Haven, Conn.: Yale University Press, 1953), str. 30-34, iz koje je preuzeta
ova priča.
ma uzoru na Adama Smitha, nazvat ćemo takva objašnjenja
objašnjenjima nevidljive ruke. ("Svakom je pojedincu namjera
jedino vlastiti probitak, a pri tome ga, kao i u mnogim drugim
situacijama, nevidljiva ruka navodi da promiče cilj koji nije
bio dio njegove namjere.") Iznimno zadovoljavajuće obilježje
objašnjenja nevidljive ruke (kvaliteta za koju se nadam da
posjeduje i prikaz države u ovoj knjizi) djelomice se može
objasniti njegovom povezanošću s pojmom fundamentalnog
objašnjenja opisanog u kratkim crtama u prvom poglavlju.
Fundamentalna objašnjenja nekog područja su objašnjenja tog
područja pomoću drugih pojmova; ona se ne služe nijednim
pojmom s tog područja. Jedino pomoću takvih objašnjenja
možemo objasniti, a time i razumjeti sve o nekom području;
što je u našim objašnjenjima sadržano manje pojmova koji
su dio onoga što treba objasniti, to više (ceteris paribus) ra-
zumijemo. Razmislite na trenutak o složenim obrascima za
koje bi se moglo pomisliti da bi mogli nastati jedino svrhovi-
tom namjerom uma, jedino pomoću pokušaja da se ostvari
taj obrazac. Lako bi se moglo pokušati objasniti takve obrasce
željama, uvjerenjima, potrebama i sličnim, pojedinaca usmje-
renih prema ostvarenju tog obrasca. No, unutar takvih obja-
šnjenja pojavit će se opisi obrasca, barem u navodnicima,
kao objekti uvjerenja i žudnje. A u samom će objašnjenju sta-
jati da neki pojedinci žele ostvariti nešto s (nekim) obilježjima
obrasca, da neki pojedinci vjeruju kako je jedini (najbolji, ili...)
način da se to postigne da se..., i tako dalje. Objašnjenja nevid-
ljive ruke smanjuju uporabu pojmova što tvore fenomene koje
valja objasniti; za razliku od jednostavnih objašnjenja, ona
ne objašnjavaju složene obrasce uključivanjem razrađenih
koncepcija obrazaca kao objekte ljudskih žudnji ili vjerova-
nja. Objašnjenja fenomena na način nevidljive ruke stoga vode
boljem razumijevanju no što je to slučaj s objašnjenjima u
kojima se tvrdi da su ti fenomeni nastali svrhovito, kao objekti
ljudskih namjera. Stoga ne iznenađuje da zadovoljavaju u
većoj mjeri.
 Objašnjenje nevidljive ruke tvrdi da ono što naizgled dje-
luje kao proizvod nečije namjere nije nastalo ni zbog čije
namjere. Mogli bismo nazvati takvu suprotnu vrstu obja-
šnjenja "objašnjenjem skrivene ruke". Takvo objašnjenje tvr-
di da je ono što izgleda tek kao nepovezani skup činjenica
koji (jamačno) nije plod svrhovitog nauma - svrhovit proiz-
vod nekog pojedinca ili skupine. Neki se zadovolje i s takvim
objašnjenjem, kao što svjedoči popularnost teorijâ zavjere.
Netko bi oba tipa objašnjenja, i nevidljive i skrivene ruke,
mogao cijeniti toliko da se upusti u sizifovski posao objašnjenja
svakog naizgled nesvrhovitog ili slučajnog skupa izoliranih
činjenica kao proizvoda svrhovite namjere, a svaku činjenicu
koja naizgled proizlazi iz svrhovite namjere nesvrhovitim
skupom činjenica! Bilo bi prilično zabavno još malo nastaviti
s ovom igrom, pa makar samo kroz jedan puni ciklus.
Budući da ne dajem eksplicitni prikaz objašnjenja nevidlji-
ve ruke,13 i budući da taj pojam igra stanovitu ulogu u ono-
me što slijedi, spominjem neke primjere kako bih čitateljima
pojasnio što podrazumijevamo pod ovim tipom objašnjenja.
(Objašnjenja koja služe kao ilustracija ovog tipa objašnjenja
ne moraju nužno biti i ispravna objašnjenja.)
1. Objašnjenja u sklopu teorije evolucije (nasumična muta-
cija, prirodni odabir, genetički skokovi, itd.) o svojstvi-
ma organizama i populacija. (James Crow i Motoo Kimu-
ra iznose pregled matematičkih formulacija u knjizi An

13 Kao uvod u probleme na koje nužno nailazi prikaz teorije nevidljive ruke,
vidi oglede F.A. Hayeka, "Notes on the Evolution of Systems of Rules of
Conduct" i "The Results of Human Action but not of Human Design" u
njegovoj knjizi Studies in Philosophy, Politics, and Economics (Chicago:
University of Chicago Press, 1967) kao i 2. i 4. poglavlje njegova djela
Constitution of Liberty (Chicago: University of Chicago Press, 1960). Vidi
i raspravu o instrumentima dizajniranja i filtriranja u 10. poglavlju ove
knjige. Da bi se vidjelo koliko smo blizu početku, obratite pozornost na to
da ništa dosad rečeno ne objašnjava zašto svako znanstveno objašnjenje
(koje ne spominje namjere) funkcionalnog odnosa između varijabli nije
ujedno i objašnjenje nevidljive ruke.
 Introduction to Population Genetics Theory (New York:
Harper & Row, 1970).

2. Objašnjenja u sklopu ekologije o regulaciji životinjskih

populacija. (Pregled se može naći u Lawrence Slobod-
kin, Growth and Regulation of Animal Populations [New
York: Holt, Rinehart & Winston, 1966].

3. Eksplanatorni model Thomasa Schellinga (American Eco-

nomic Review, svibanj 1969, str. 488-493) koji pokazuje
kako ekstremne obrasce stambene segregacije stvaraju
pojedinci koji ne teže za tim, ali žele, na primjer, stano-
vati u četvrtima u kojima 55 posto žitelja pripada njiho-
voj grupi i koji mijenjaju mjesto stanovanja da bi postigli
taj cilj.

4. Određena objašnjenja uvjetovanosti različitih složenih

obrazaca ponašanja.

5. Rasprava Richarda Herrnsteina o genetičkim čimbenici-

ma u obrascu klasne stratifikacije nekog društva [I. Q. in
the Meritocracy, Atlantic Monthly Press, 1973.)

6. Rasprave o tome kako se dolazi do ekonomske kalkulacije

na tržištu. (Vidi Ludwig von Mises, Socialism, drugi dio,
Human Action, 4., 7-9. poglavlje.)

7. Mikroekonomska objašnjenja učinaka vanjske interven-

cije u tržište te uspostava i narav novih ravnoteža.

8. Objašnjenje Jane Jacobs o tome što neke dijelove gradova

čini sigurnim u The Death and Life of Great American
Cities (New York: Random House, 1961).

9. Austrijska teorija trgovinskog ciklusa.

10. Primjedba Karla Deutscha i Williama Madowa da će u
nekoj organizaciji u kojoj se donosi velik broj važnih od-
luka (čija se ispravnost poslije može ocjenjivati) a unu-
tar malog broja alternativa, ako velik broj ljudi ima utje-
caja na to kakve bi se odluke trebalo donijeti, priličan
broj osoba doći na glas kao mudri savjetnici, premda
naprečac odlučuju koji savjet ponuditi. ("Note on the App-
earance of Wisdom in Large Bureaucratic Organizations",
Behavioral Science, siječanj 1961, str. 72-78.)

11. Obrasci koji nastaju kroz djelovanje modifikacije Freyeve

modifikacije Peterova načela: ljudi budu promaknuti tri
razine iznad svoje razine nekompetencije prije no što se
njihova nekompetentnost otkrije.

12. Objašnjenje Roberte Wohlstetter (Pearl Harbour: Warn-

ing and Decision /'Stanford: Stanford University Press,
1962/), protivno teoretičarima "zavjere", o tome zašto Sje-
dinjene države nisu ništa poduzele premda su raspola-
gale dokazima da predstoji japanski napad na Pearl Har-
bour.

13. Ono objašnjenje o "intelektualnoj nadmoći Židova" koje

se usredotočuje na velik broj silno inteligentnih muška-
raca katolika koji, stoljećima, nisu imali djece, nasuprot
poticanju rabija da se žene i imaju djecu.

14. Teorija o tome kako izvor javnih dobara nije jedino indi-
vidualno djelovanje.

15. Nevidljiva ruka Armena Alchiana (u našoj kasnijoj ter-

minologiji - filter), koja se razlikuje od one Adama Smitha
("Uncertainty, Evolution, and Economic Theory", Jour-
nal of Political Economy, 1950, str. 211-221).
16. Objašnjenje F. A. Hayeka o tome kako društvena surad-
nja iskorištava više znanja no što ga posjeduje ijedan poje-
dinac, jer ljudi prilagođavaju svoje aktivnosti na temelju
toga kako slično prilagođene aktivnosti drugih ljudi
utječu na njihovu situaciju i jer slijede primjere koji im
se podastru te se tako stvaraju novi institucionalni obli-
ci, opći modusi ponašanja i tako dalje [The Constitution
of Liberty, 2. poglavlje).
Vrlo plodna istraživačka aktivnost bila bi katalogizacija
različitih modusa (i kombinacija) objašnjenja nevidljive ruke,
a koja bi specificirala koji tipovi objašnjenja nevidljive ruke
mogu objasniti koje tipove obrazaca. Ovdje možemo spome-
nuti dva tipa procesa nevidljive ruke kojima se može stvoriti
obrazac P: procesi filtriranja i procesi uravnoteženja. Kroz
procese filtriranja može proći samo ono što se uklapa u P,
zato što ti procesi ili strukture izlučuju sve ne-P-ove; u pro-
cesima uravnoteženja, svaka sastavnica reagira ili se prila-
gođuje na "lokalne" uvjete, a svaka prilagodba mijenja lokal-
no okružje svega što se nađe u blizini, tako da zbroj tih širećih
krugova lokalnih prilagodbi sačinjava ili ostvaruje P. (Neki
procesi takvog širenja krugova lokalnih prilagodbi ne sači-
njavaju obrazac uravnoteženja, čak ni onog pokretnog.) Raz-
ni su načini na koje proces uravnoteženja može pomoći
održati neki obrazac, a može postojati i filter koji eliminira
otklone od obrasca koji su tako veliki da interni ih meha-
nizmi uravnoteženja ne mogu vratiti u red. Možda najele-
gantniji oblik ovakve vrste objašnjenja uključuje dva procesa
uravnoteženja, od kojih svaki interno održava svoj obrazac
usprkos manjim otklonima, a svaki je ujedno i filter koji
eliminira velike otklone do kojih dolazi u onom drugom.
Usput bismo mogli spomenuti da nam pojam procesa fil-
triranja omogućuje da razumijemo način na koji bi koncepci-
ja s područja filozofije društvenih znanosti poznata kao
metodološki individualizam mogla biti u zabludi. Ako pos-
toji filter koji izlučuje (uništava) sve ne-P Q-ove, tada će se
objašnjenje zašto su svi Q-ovi P-ovi (uklapaju se u obrazac P)
odnositi na taj filter. Za svaki Q moguće je da postoji poseb-
no objašnjenje zašto je on P, kako je postao P, i što ga održava
P-om. No objašnjenje zašto su svi Q-ovi P neće biti spoj tih
pojedinačnih objašnjenja, premda su to svi postojeći Q-ovi,
jer to je dio onoga što treba objasniti. Objašnjenje će se odnositi
na filter. Da bismo ovo pojasnili, zamislimo da nemamo obja-
šnjenja zašto su pojedini Q-ovi P-ovi. Naprosto je zakon vjero-
jatnosti (barem koliko zasad znamo) da su neki Q-ovi P; možda
nećemo uspjeti otkriti nikakvu stabilnu statističku pravilnost.
U tom bismo slučaju znali zašto su svi Q-ovi P-ovi (a znali
bismo i da ima Q-ova te možda i zašto ima Q-ova) a da ni za
jedan Q ne znamo zašto je P! Ta koncepcija metodološkog
individualizma zahtijeva da postoje bazični (nereducirani)
procesi društvenog filtriranja.

Je li dominantna zaštitna asocijacija država?

Jesmo li dali objašnjenje nevidljive ruke za državu? Postoje

najmanje dva načina na koje bi se shema privatnih zaštitnih
organizacija mogla razlikovati od minimalne države i ne
zadovoljiti minimalnu koncepciju države: (1) čini se da do-
pušta nekim ljudima da silom ostvaruju svoja prava, i (2)
čini se da ne štiti sve pojedince na svom teritoriju. Autori
koji se nadovezuju na tradiciju Maxa Webera14 smatraju mo-
nopol na uporabu sile na nekom teritoriju, monopol nespojiv
s privatnim nasilnim ostvarenjem prava, nužnim za posto-
janje države. Kao što kaže Marshall Cohen u jednom neob-
javljenom eseju, država može postojati a da ne monopolizira
14 Vidi Max Weber, Theory of Social and Economic Organization (New York:
Free Press, 1947), str. 156; te Max Rheinstein, red. Max Weber on Law in
Economy and Society (Cambridge, Mss.: Harvard University Press, 1954),
13. poglavlje.
uporabu sile za čiju uporabu nije ovlastila druge; unutar gra-
nica neke države mogu postojati grupe kao što su mafija, KKK,
White Citizens Councils, sindikalisti-štrajkaši i Weathermen,
koje se također služe silom. Polagati pravo na takav mono-
pol nije dovoljan (kad biste vi to učinili, svejedno ne biste
postali država), nit je nužan uvjet za to činjenica da ste jedi-
ni koji polaže to pravo. A ne mora ni svatko državi priznati
legitimnost prisvajanja takvog monopola, ili zato što kao
miroljupci smatraju da se nitko nema pravo služiti silom, ili
pak zato što su kao revolucionari uvjereni da neka država
nema na to pravo, ili zato što smatraju da se imaju pravo
priključiti i pomoći bez obzira na to što država kaže. Pa se
tako ispostavlja da je formulacija dovoljnih uvjeta za posto-
janje države teška i neugodna zadaća.15
Za naše potrebe, trebamo se usredotočiti samo na nužni
uvjet koji sustav privatnih zaštitnih agencija (ili neka agen-
cija unutar tog sustava) očito ne zadovoljavaju. Država polaže
pravo na monopol odlučivanja o tome tko i kad ima pravo na
uporabu sile; ona tvrdi da jedino ona može odlučivati tko
može uporabiti silu i u kojim okolnostima; ona si prisvaja
isključivo pravo da sudi o legitimnosti i dopustivosti bilo
kakve uporabe sile unutar svojih granica; usto, ona si prisvaja
isključivo pravo da kazni one koji narušavaju njezin pri-
svojeni monopol. Taj se monopol može narušiti na dva nači-
na: (l) pojedinac se može poslužiti silom premda ga država
za to nije ovlastila; i (2) premda se ne služe silom, neka gru-
pa ili pojedinac mogu se proglasiti alternativnom vlašću (a
možda i tvrditi da su jedina legitimna vlast) i odlučivati kada
i čija je uporaba sile umjesna i legitimna. Nije jasno mora li
država privojiti pravo da kazni drugu skupinu prekršitelja, a
sumnjamo da bi se bilo koja država uzdržala da ne kazni neku
veću takvu skupinu unutar svojih granica. Prelazim preko
15 Usporedi objašnjenje H. L. A. Harta paralelnog problema glede postojanja
pravnog sustava u The Concept of Law (Oxford: The Clarendon Press,
1961), str. 113-120.
toga o kakvima je "može biti", "legitimitetu" i "dopustivosti"
ovdje riječ. Moralna dopustivost nije pitanje odluke, a država
ne bi smjela biti tako egomanijakalna i prisvajati sebi isklju-
čivo pravo odlučivanja o moralnim pitanjima. Da bi se mo-
glo govoriti o pravnoj dopustivosti, valjalo bi ponuditi prikaz
pravnog sustava koji se ne služi pojmom države.
Za potrebe naše rasprave, možemo reći da je nužan uvjet
za postojanje države taj da ona (neki pojedinac ili organizaci-
ja) objave da će, najbolje što umije (uzevši u obzir troškove,
realne mogućnosti, važnije alternativne stvari koje bi trebali
činiti, i tako dalje), kazniti svakog koga otkrije da se služio
silom bez njezina izričitog dopuštenja. (To dopuštenje može
biti posebna dozvola ili se može dati nekom općom odred-
bom ili ovlaštenjem.) No, ni to još nije dovoljno: država smi-
je prisvojiti pravo da nekome oprosti, ex post facto; da bi kaz-
nila, mora ne samo otkriti "neovlaštenu" uporabu sile nego i
dokazati određenim postupkom da je do takve zlouporabe
zaista i došlo, i tako dalje. Ali to nam omogućuje da nastavi-
mo. Čini se da zaštitne agencije ne daju takve objave, ni poje-
dinačno ni kolektivno. A i ne čini se da bi to bilo moralno
legitimno. Stoga se čini da sustavu privatnih zaštitnih asoci-
jacija, ako ne čini nikakva moralno nelegitimna djela, manj-
ka element monopola pa on ne tvori i ne sadržava državu. Da
bismo ispitali problem elementa monopola, morat ćemo za-
misliti da neka skupina pojedinaca (ili neki pojedinac), koja
živi unutar sustava privatnih zaštitnih agencija, odbija stu-
piti u neko zaštitno društvo; oni uporno zahtijevaju da sami
određuju jesu li njihova prava narušena ili nisu te da (u sluča-
ju da zaključe da je tako) osobno silom ostvare svoja prava
kažnjavanjem i/ili naplatom odštete od onih koji su njihova
prava povrijedili.
Drugi razlog zbog kojeg opisani sustav nije država jest taj
da su (osim efektom 'preljevanja') zaštićeni samo oni koji za-
štitu plaćaju. Osim toga, mogu se kupiti različiti stupnjevi
zaštite. Ostavimo li po strani problem eksternalija, nitko ne
plaća za zaštitu drugih osim ako to ne želi i od nikog se ne
traži da kupi ili pripomogne kupnji zaštite za druge. Zaštita i
promicanje ljudskih prava smatraju se gospodarskim dobrom
kojim nas treba opskrbiti tržište, baš kao i drugom važnom
robom kao što su hrana i odjeća. No, u skladu s uobičajenom
koncepcijom države, svaka osoba koja živi unutar (a kadšto i
putuje izvan) njezinih fizičkih granica uživa (odnosno, ima
pravo na) njezinu zaštitu. Osim ako neka privatna osoba ne
osigura dovoljno novca za pokriće troškova takve zaštite (da
plati istražitelje, pa policiji da privede kriminalce, pa za su-
dove i zatvore), ili ako država ne ponudi neku uslugu koju
može naplatiti a čime bi pokrila te troškove,* očekivalo bi se
da će država koja nudi tako široku zaštitu biti preraspodjel-
na. Bila bi to država u kojoj bi neki pojedinci plaćali više da
bi drugi mogli biti zaštićeni. I zaista, najminimalnija država
o kojoj su ozbiljno raspravljali tradicionalni politički teo-
retičari, noćobdijska država klasične liberalne teorije, čini
se da je preraspodjelna na taj način. No, kako neka zaštitna
agencija ili tvrtka može nekima zaračunavati svoje proizvode
i usluge da bi ih nekima mogla davati besplatno?16 (Nećemo
govoriti o mogućnosti da neki djelomice plate za druge zato
što je agenciji odveć skupo razraditi svoju kategorizaciju po-
trošača i cijena koje bi bile odraz troškova pruženih usluga.)
I tako se čini da dominantnoj zaštitnoj agenciji na nekom
teritoriju ne samo da manjka potreban monopol za uporabu
sile, nego ona i ne uspijeva osigurati zaštitu za sve na svojem
teritoriju, pa stoga izgleda da dominantna agencija ne može
biti država. Ali, izgled vara.

* Čuo sam prijedlog da bi se država mogla samofinancirati pomoću lutrije.

No budući da ne bi imala pravo zabraniti privatnim poduzetnicima da
čine to isto, zašto bismo pomislili da bi država imala više uspjeha u priv-
lačenju kupaca u ovom poslu no u nekom drugom poslu u kojem vlada
16
konkurencija?
Glede tvrdnje da liječnici to čine, vidi Reuben Kessell, "Price Discrimina-
tion in Medicine", Journal of Law and Economics, 1, br. 1 (listopad 1958.),
20-53.
3. poglavlje

Moralna ograničenja
i država

Minimalna država i ultraminimalna država

Noćobdijska država klasične liberalne teorije, ograničena na

funkcije zaštite svih svojih građana od nasilja, krađe i pre-
vare, te na poštivanje ugovora, i tako dalje, naizgled je prera-
spodjelna.1 Možemo zamisliti najmanje jedno društveno ure-
đenje koje se nalazi između privatnih zaštitnih asocijacija i
noćobdijske države. Budući da se noćobdijsku državu često
naziva i minimalnom državom, nazvat ćemo to drugo uređe-
nje ultraminimalnom državom. Ultraminimalna država za-
država monopol nad svakom uporabom sile osim one nužne
u neposrednoj samoobrani, te na taj način isključuje privat-
nu (ili organiziranu) osvetu za učinjenu nepravdu i naplate
obeštećenja, ali zaštitu i izvršenje usluge pruža jedino oni-
ma koji kupe njezinu zaštitu i police izvršenja. Ljudi koji ne
kupe ugovor o zaštiti od monopolista ne dobivaju zaštitu.
Minimalna (noćobdijska) država ekvivalentna je ultraminimal-
noj državi spojenoj sa (izričito preraspodjelnim) friedmanov-
skim jamstvenim sustavom, koji bi se financirao iz poreznih
1
Ovdje i u sljedećem odjeljku nadovezujem se i proširujem svoju raspravu o
Pitanjima iz fusnote 4 teksta "On the Randian Argument", The Personal-
ist, proljeće 1971.
prihoda.* Prema ovom planu, svi bi ljudi, ili neki (npr. oni
potrebiti) dobili besplatne (iz poreza plaćene) vaučere koji bi
se mogli upotrijebiti isključivo za kupnju zaštitne police od
ultraminimalne države.
Budući da je noćobdijska država preraspodjelna u mjeri u
kojoj prisiljava neke ljude da plaćaju za zaštitu drugih, nje-
zini zagovornici moraju objasniti zašto je ta preraspodjelna
funkcija države tako usko koncipirana. Ako je određena količi-
na preraspodjele legitimna kako bi se zaštitilo sve ljude, za-
što preraspodjela nije legitimna za druge atraktivne i poželjne
namjene? Koji razlozi izrijekom ističu usluge zaštite kao je-
dini predmet legitimnih preraspodjelnih aktivnosti? Koji raz-
lozi izrijekom izdvajaju zaštitne usluge kao jedini subjekt legi-
timnih preraspodjelnih aktivnosti? Razlog, kad ga se nađe,
mogao bi pokazati da takvo pružanje usluga zaštite nije prera-
spodjelno. Odnosno, preciznije rečeno, pojam "preraspodjelan"
odnosi se na tipove razloga za neku nagodbu a ne na samu
nagodbu. Eliptično bismo mogli prozvati neku nagodbu "pre-
raspodjelnom" ako su njezini najvažniji (i jedini mogući)
opravdavajući razlozi i sami preraspodjelni. (Slično vrijedi i
za "paternalističku".) Kad bismo našli uvjerljive nepreraspo-
djelne razloge, odustali bismo od ove etikete. Hoćemo li neku
instituciju koja uzima novac od jednih i daje ga drugima proz-
vati preraspodjelnom ili ne, ovisit će o tome zašto mislimo
da ona to čini. Vraćanje ukradenog novca ili obeštećenje zbog
kršenja prava nisu preraspodjelni razlozi. Dosad sam govo-
rio o tome da noćobdijska država samo djeluje preraspodjel-
no, da ostavlja otvorenu mogućnost da se mogu naći nepre-
raspodjelni tipovi razloga za opravdanje odredbe o zaštitnim
uslugama što ih neki pružaju drugima (analiziram neke od
tih razloga u 4. i 5. poglavlju Prvog dijela.)

* Milton Friedman, Capitalism and freedom (Chicago: University of Chica-

go Press, 1962), 6. poglavlje. Friedmanovi školski vaučeri, dakako, do-
puštaju izbor toga tko će osigurati proizvod te se stoga razlikuju od ovdje
zamišljenih zaštitnih vaučera.
 Moglo bi se učiniti da su zagovornici ultraminimalne drža-
ve nedosljedni u svojim stajalištima, premda izbjegavaju pi-
tanje što zaštitu čini jedinstveno prikladnom za preraspod-
jelnu klauzulu. Silno željni zaštititi prava od kršenja, oni to
proglašavaju jedinom legitimnom funkcijom države i ogor-
čeno tvrde da su ostale funkcije nelegitimne jer uključuju
kršenje prava. Budući da pridaju najveću važnost zaštiti i
nekršenju prava, kako mogu podržavati ultraminimalnu drža-
vu, kad se čini da ona uopće ne štiti ili loše štiti prava nekih
pojedinaca? Kako mogu biti pristaše ultraminimalne države
u ime nekršenja prava?

Moralna ograničenja i moralni ciljevi

Ovo pitanje pretpostavlja da moralno pitanje može funkcio-

nirati jedino kao moralni cilj, kao završno stanje koje neke
aktivnosti trebaju postići kao svoj rezultat. I zaista, čini se
nužnom istinom da "pravo", "trebalo bi", "valjalo bi", i tako
dalje, treba objasniti u odnosu na ono što stvara, ili mu je
namjera da stvara, najveće dobro, i da su pritom svi ciljevi
ugrađeni u to dobro.2 Tako se često smatra da je ono što ne
valja s utilitarizmom (koji se javlja u tom obliku) njegova
odveć uska koncepcija dobra. Smatra se da utilitarizam ne
uzima dovoljno u obzir prava i njihovo nekršenje; umjesto
toga im pridaje derivativan status. Mnogi protuprimjeri uti-
litarizma uklapaju se u tu primjedbu, primjerice, kažnjavanje
nevinog čovjeka da bi se četvrt spasila od divljanja osvet-
ničke rulje. Ali, neka teorija može uključivati nekršenje pra-
va, a ipak to učiniti na pogrešnom mjestu i na pogrešan način.
Pretpostavimo da je neki uvjet glede minimiziranja ukupnog

2 Jasno je pokazano da je posrijedi zabluda u knjizi Johna Rawlsa, A Theory

of Justice (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1971), str. 30,
565-566.
(ponderiranog) broja slučajeva kršenja prava ugrađen u po-
željni krajnji rezultat koji se želi postići. Tad bismo imali
nešto nalik "utilitarizmu prava"; kršenja prava (koje treba
svesti na najmanju mjeru) samo bi zamijenila posvemašnju
sreću kao relevantno krajnje stanje u utilitarnom ustroju.
(Primijetit ćete da ne smatramo nekršenje svojih prava naj-
većim i jedinim dobrom niti ga čak ne stavljamo na prvo
mjesto leksikografski kako bismo isključili ustupke za us-
tupke. Ako postoji neko poželjno društvo u kojem bi se nasta-
nili, radije ćemo to učiniti, premda se u njemu neka naša
prava kadšto krše, nego da se odselimo na pusti otok gdje bi
mogli preživljavati sami.) To bi svejedno iziskivalo od nas
da kršimo nečija prava ako to minimizira ukupan (ponderi-
rani) broj slučajeva kršenja prava u tom društvu. Na primjer,
kršenje nečijih prava moglo bi odvratiti druge od njihove
namjere teških povreda prava, ili bi moglo ukinuti njihov
motiv da to čine, ili bi im moglo skrenuti pozornost s te
namjere, i tako dalje. Razuzdana gomila koja žari i pali po
nekoj četvrti prekršit će prava njezinih žitelja, stoga bi netko
mogao pokušati opravdati to što je kaznio nekog drugog za
koga on zna da je nedužan glede zločina koji je razjario onu
gomilu s obrazloženjem da bi kažnjavanje te nevine osobe
moglo pomoći da se izbjegnu još veća kršenja prava, pa bi to
dovelo do minimalnog ponderiranog broja slučajeva kršenja
prava u društvu.
Za razliku od njihove ugradnje u krajnji rezultat koji treba
postići, prava bi se mogla nametnuti kao dodatna ograniče-
nja djelima koje valja poduzeti: nemojte kršiti ograničenja X.
Prava drugih određuju ograničenja vaših postupaka. [Na cilj
usmjereno stajalište s dodatnim ograničenjima glasilo bi:
među onim djelima koje vam stoje na raspolaganju a koja ne
krše ograničenja X, postupajte tako da maksimizirate cilj Y.
Time bi tuđa prava ograničavala vaše ponašanje usmjereno
cilju. Ne želim reći da ispravno moralno stajalište uključuje
obvezatne ciljeve čijem se ostvarenju mora težiti, čak i unu-
tar ograničenja.) To se stajalište razlikuje od onoga koje pokušava
ograničenja X ugraditi u cilj Y. Teorija dodatnih ograničenja
zabranjuje vam da kršite ta moralna ograničenja u ostvari-
vanju svojih ciljeva, dok vam stajalište čiji je cilj minimizacija
kršenja tih prava dopušta da kršite ta prava (ograničenja) kako
biste smanjili ukupan broj slučajeva kršenja prava u cijelom
društvu.*
Sad uviđamo da tvrdnja kako je naš zamišljeni zagovornik
ultra-minimalne države nedosljedan pretpostavlja da je on
"utilitarist prava." Ta tvrdnja pretpostavlja da je njegov cilj,
na primjer, minimizirati ponderirani broj slučajeva kršenja
* Nažalost, dosad je podrobnije opisano odveć malo modela sustava mo-
ralnih nazora, premda nedvojbeno ima zanimljivih modela. Stoga su doka-
zi u korist sustava dodatnih ograničenja, koji se uglavnom sastoje u iznoše-
nju dokaza protiv sustava maksimizacije krajnjeg stanja, još nedorečeni,
budući da te alternative nisu iscrpne. (Na 76. str. opisujemo stajalište koje
se ne uklapa sretno ni u jedan sustav.) Niz sustava mora biti precizno
formuliran i istražen; možda će se tada neki novi sustav učiniti primje-
renim.
Pitanje o tome može li se teorija dodatnih ograničenja oblikovati na način
teorije ciljeva bez dodatnih ograničenja je trik pitanje. Primjerice, moglo
bi se pomisliti da bi svaki pojedinac u svom cilju mogao razlikovati izme-
đu toga kad on krši prava ili kad netko drugi to čini. Pridajte prvom
pojedincu beskonačnu (negativnu) važnost njegovu cilju, i koliko god on
druge sprečavao da krše prava to neće moći prevagnuti nad slučajevima
kad je on kršio tuđa prava. Osim komponente cilja kojemu se pridaje
beskonačna važnost, javljaju se i indeksičke formulacije, npr. "ja sam
nešto učinio". Brižljiva formulacija koja bi odredila "teorije ograničenja"
isključila bi takve smicalice u preobrazbi dodatnih ograničenja u oblik
teorije krajnjeg stanja kao dovoljne da bi neko stajalište moglo biti pro-
glašeno krajnjim stanjem. Matematičke metode pretvorbe ograničenog
minimizacijskog problema u slijed neograničenih minimizacija pomoćne
funkcije prikazane su u knjizi Anthonya Fiacca i Gartha McCormicka,
Nonlinear Programming: Sequential Unconstrained Minimization Tech-
niques (New York: Wiley, 1968). Knjiga je zanimljiva i zbog svojih metoda
i zbog ograničenja u objašnjavanju područja kojim se ovdje bavimo; pri-
mijetit ćete način na koji funkcije kažnjavanja uključuju ograničenja, vari-
jaciju u važnosti funkcija kažnjavanja (odjeljak 7.1) i tako dalje.
Pitanje jesu li ta dodatna ograničenja apsolutna, ili se mogu kršiti da bi se
izbjegla neka moralna katastrofa te, ako vrijedi potonje, kako bi mogao
izgledati rezultirajući sustav, jest ono koje se uglavnom nadam izbjeći.
prava u društvu, te da bi trebao težiti ostvarenju tog cilja čak
i sredstvima kojima se po sebi krše ljudska prava. I zaista,
mogao bi nekršenje prava proglasiti ograničenjem djelova-
nja, umjesto (ili osim) da to ugradi u krajnje stanje koje treba
postići. Ovo će stajalište našeg zagovornika ultraminimalne
države biti dosljedno ako njegova koncepcija prava podra-
zumijeva da to što ste prisiljeni pridonijeti tuđem boljitku
predstavlja kršenje vaših prava, dok to što vam netko drugi
ne osigurava prijeko potrebne stvari, uključujući i one koje
su bitne za zaštitu vaših prava, samo po sebi ne predstavlja
kršenje vaših prava, čak i kad ne otežava nekome drugome
da ih krši. (Ta će koncepcija biti dosljedna pod uvjetom da
ne tumači monopolni element ultraminimalne države kao
kršenje prava.) Činjenica da je on dosljedan ne čini, naravno,
taj stav i prihvatljivim.

Zašto dodatna ograničenja?

Nije li neracionalno prihvatiti dodatno ograničenje X, umje-
sto nazora koji upravlja minimizacijom kršenja tih ograniče-
nja? (Ova posljednja postavka odnosi se prema X-u kao pre-
ma uvjetu a ne ograničenju.) Ako je nekršenje X-a toliko važno,
ne bi li to ujedno trebao biti i cilj? Zašto se zbog želje za
nekršenjem X-a odbija kršiti X, čak kad bi to spriječilo mnogo
masovnija kršenja X-a? Koji je razlog da se nekršenje prava
proglasi dodatnim ograničenjem djelovanja, umjesto da ga
se proglasi ciljem djelovanja?
Dodatna ograničenja djelovanja odraz su kantovskog načela
da su pojedinci ciljevi a ne samo sredstva; ne smije ih se
žrtvovati ili iskoristiti za postizanje drugih ciljeva bez njiho-
va pristanka. Pojedinci su nepovredivi. Više toga bi trebalo
reći na temu sredstava i ciljeva. Pogledajmo primjer oruđa -
najčistiji primjer sredstva. Nema dodatnih ograničenja s obzi-
rom na to kako se smijemo služiti nekim oruđem osim mo-
ralnih ograničenja glede toga kako se njima smijemo služiti
u odnosu na druge. Moramo se pridržavati stanovitih postu-
paka kako bismo ih sačuvali za buduću uporabu ("ne ostav-
ljaj ga vani na kiši") i postoje više ili manje djelotvorni nači-
ni na koje se njime služimo. Ali nema ograničenja tome što
smijemo tom oruđu učiniti da bismo najbolje postigli svoje
ciljeve. A sad zamislite da je postojalo neko nepremostivo
ograničenje X u vezi s korištenjem nekog oruđa. Na primjer,
oruđe vam je moglo biti posuđeno, ali jedino pod uvjetom
da se ne prekrši X, osim ako je korist od toga iznad odre-
đenog iznosa, ili ako je ono bilo nužno za postizanje odre-
đenog cilja. Dakle, taj predmet nije sasvim vaše oruđe, i ne
smijete se njime služiti kako vas je želja ili volja. No svejed-
no je riječ o oruđu, bez obzira na to nepremostivo ograniče-
nje. Nametnemo li, pod tim vidovima, njegovoj uporabi og-
raničenja koja se ne smiju prekoračiti, tad taj predmet ne može
poslužiti kao oruđe na te načine. Pod tim vidovima, to uopće
i nije oruđe. Može li se nametnuti dovoljno ograničenja tako
da neki predmet uopće ne može poslužiti kao oruđe, na bilo
koji način?
Može li se ponašanje prema nekom pojedincu ograničiti
tako da on ne može poslužiti ni za kakav cilj osim onoga koji
on odabere? To je nemoguće strog uvjet ako zahtijeva da svi
koji nam pribave neko dobro moraju pozitivno ocijeniti svaku
namjenu za koju smo ga predvidjeli. Čak bi i zahtjev da se ta
osoba ne smije protiviti bilo kakvoj našoj planiranoj namje-
ni ozbiljno narušio bilateralnu razmjenu, a naročito niz takvih
razmjena. Dovoljno je da druga strana ima dovoljno koristi
od te razmjene kako bi bila voljna provesti je do kraja, prem-
da se protivi jednoj ili više namjena koje smo predvidjeli za
neko dobro. U takvim okolnostima, drugu se stranu ne kori-
sti isključivo kao sredstvo. No neki drugi pojedinac, koji bi
odbio stupiti u interakciju s vama kad bi znao kakve ste
namjene predvidjeli za njegove postupke ili dobra, služi kao
sredstvo, čak ako dobije dovoljno da bi se odlučio (u svom
neznanju) stupiti u interakciju s vama. ("Cijelo to vrijeme, ti
si me samo iskorištavao" može reći netko tko odluči stupiti
u interakciju samo zato što nije znao za ciljeve one druge
osobe i za svrhe u koje će poslužiti.) Je li moralno obvezu-
juće da netko otkrije planirane namjene za koje će mu neka
interakcija poslužiti ako ima razloga vjerovati da bi druga
strana odbila stupiti u interakciju kad bi to znala? Iskorišta-
va li on tu drugu osobu, ako to ne otkrije? A što je sa sluča-
jevima kad druga strana uopće ne želi ni za što poslužiti?
Ako vam pričinjava zadovoljstvo gledati privlačnu osobu kako
prolazi, služi li nam ta druga osoba isključivo kao sredstvo?3
Iskorištavamo li na taj način predmete svojih seksualnih ma-
štanja? Ta i povezana pitanja predstavljaju vrlo zanimljive
probleme za moralnu filozofiju, ali mislim ne i za političku
filozofiju.
Politička filozofija bavi se samo određenim načinima na
koje pojedinci ne smiju iskorištavati druge, ponajprije, fizi-
čkim nasrtanjem na njih. Specifično dodatno ograničenje
djelovanja u odnosu na druge izraz je činjenice da se druge ne
smije iskorištavati na načine koje dodatno ograničenje isklju-
čuje. Dodatna ograničenja izraz su nepovredivosti drugih, na
načine koje ona određuju. Ti modusi nepovredivosti izraženi
su sljedećim naputkom: "Ne koristi se ljudima na određene
načine." S druge strane, teorija krajnjeg stanja drukčijim bi
naputkom izrazila (ako bi tako odabrala) stajalište da su ljudi
ciljevi a ne samo sredstva: "Švedi na najmanju moguću mjeru
određene načine korištenja ljudi kao sredstava." Pridržavanje
tog naputka može samo po sebi značiti da se nekoga koristi
kao sredstvo na neki od opisanih načina. Da je Kant bio
pristaša tog mišljenja, formulirao bi drugu formulu svoga
kategoričkog imperativa tako da glasi: "I stoga radi tako da na
najmanju mjeru svedeš korištenje ljudi isključivo kao sred-
3 Koji čini što? Često vrlo korisno pitanje, kao i u sljedećem primjeru:
"Koja je razlika između zen učitelja i analitičkog filozofa?"
"Jedan razgovara u zagonetkama, a drugi zagonetava razgovor."
stava", umjesto one koju je zapravo napisao: "Radi tako da
čovječanstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugoga,
svagda ujedno uzimaš kao svrhu a nikad kao sredstvo."4
Dodatna ograničenja izraz su nepovredivosti drugih lju-
di. Ali zašto se ne bi smjelo kršiti tuđa prava zbog višeg
društvenog dobra? Kao pojedinac, svatko od nas katkad se
odluči pretrpjeti neki bol ili žrtvu za veću dobrobit ili da
bismo izbjegli veću štetu: odlazimo zubaru da bismo izbjegli
gore patnje; obavljamo neke neugodne poslove zbog njihovih
rezultata; neke su osobe na dijeti da bi poboljšale svoje zdrav-
lje ili izgled; neki štede da bi se uzdržavali kad ostare. U
svim tim slučajevima neka se nelagoda podnosi zbog većeg
općeg dobra. Zašto, slično tome, ne bismo rekli da neki poje-
dinci moraju platiti cijenu koja ide više u korist nekog drugog,
zbog širega društvenog dobra? Ali nema društvenog entiteta
s nekim dobrom koji bi pretrpio neku žrtvu radi svog vlasti-
tog dobra. Postoje samo pojedinci, različiti, i njihovi pojedi-
načni životi. Iskoristiti jednog od tih ljudi na dobrobit drugih,
znači da se njega iskoristilo a donijelo korist drugima. I ništa
više. Dogodilo se to da je njemu nešto učinjeno zbog dobro-
biti drugih. Tvrdnja o nekakvom općem društvenom dobru
samo zataškava tu činjenicu (Namjerno?) Time što se neki
pojedinac iskorištava na taj način ne pokazuje se dovoljno
poštovanja i ne uzima se dovoljno u obzir činjenicu da je on
posebna osoba,5 da je ovo jedini život koji ima. On ne izvlači
neko nadoknađujuće dobro iz svoje žrtve i nitko mu nema
pravo to nametati - a ponajmanje država ili vlast koja zahti-
jeva njegovu odanost (na način na koji to drugi pojedinci ne
čine) i koja stoga mora biti dosljedno neutralna u odnosu
prema svojim građanima.

4 Groundwork of the Metaphysics of Morals. Prijevod H. J. Paton, The Moral

Law (London: Hutchinson, 1956.), str. 96.
5 Vidi John Ravvls, A Theory of Justice, odjeljci 5, 6 i 30.
Libertarijanska ograničenja

Tvrdim da su dodatna moralna ograničenja toga što smijemo

učiniti odraz činjenice naših zasebnih egzistencija. Ona su
odraz činjenice da ne može doći ni do kakvog moralnog ba-
lansiranja među nama; nema moralnog načina da se jedan
život odvaguje naspram drugih kako bi to dovelo do većeg
općega društvenog dobra. Nema opravdane žrtve nekih za
druge. Naime, ta temeljna postavka da postoje različiti poje-
dinci s posebnim životima i da nitko ne može biti žrtvovan
za druge, u pozadini je postojanja dodatnih moralnih ogra-
ničenja, ali ujedno, uvjeren sam, vodi do libertarijanskog do-
datnog ograničenja koje zabranjuje agresiju na druge.
Što je neka teorija maksimiziranja krajnjeg stanja utjecaj-
nija, i temeljna postavka (koja stoji u pozadini moralnih
dodatnih ograničenja) mora biti utjecajnija da bi joj se mo-
gla othrvati. Stoga se mora ozbiljnije shvatiti postojanje
zasebnih pojedinaca koji ne predstavljaju sredstva za druge.
Koncepcija dovoljno snažna da bi podržala dodatna moral-
na ograničenja u odnosu na silnu intuitivnu snagu teorije o
maksimizaciji krajnjeg stanja, bit će dovoljna da bi se arti-
kuliralo libertarijansko ograničenje protiv agresije na druge.
Svatko tko odbaci baš to dodatno ograničenje ima tri alter-
native: (1) mora odbaciti sva dodatna ograničenja; (2) mora
osmisliti drukčije objašnjenje toga zašto postoje dodatna
moralna ograničenja umjesto jednostavnog, na cilj usmje-
renog maksimizirajućeg sustava, objašnjenje koje samo po
sebi ne podrazumijeva libertarijansko dodatno ograničenje;
ili (3) mora prihvatiti snažno izraženu temeljnu postavku o
zasebnosti pojedinaca, no ustvrditi da je pokretanje agre-
sije na nekog drugog spojivo s tom temeljnom postavkom. I
tako dobivamo obećavajuće obrise dokaznog postupka, od
moralnog oblika do moralnog sadržaja: oblik moralnosti
uključuje M (moralna dodatna ograničenja); najbolje obja-
šnjenje 6 da je moralnost M je p (snažna tvrdnja o zasebnosti
pojedinaca); a iz p-a slijedi specifičan moralni sadržaj,
naime, libertarijansko ograničenije. Taj specifični moralni
sadržaj koji se dobio takvim dokaznim postupkom, a koji se
vrti oko činjenice da postoje zasebni pojedinci, svaki s vla-
stitim životom, neće predstavljati potpuno libertarijansko
ograničenje. Ono će zabranjivati žrtvovanje jedne osobe u
korist druge. Bili bi potrebni dodatni koraci da se postigne
zabrana paternalističke agresije: uporaba ili prijetnja silom
u korist osobe protiv koje se upotrebljava. Pritom se mora-
mo usredotočiti na činjenicu da postoje zasebni pojedinci,
od kojih svaki vodi vlastiti život.
Načelo neagresije često se smatra primjerenim načelom
za uređenje odnosa među nacijama. Kakva bi razlika trebala
postojati između suverenih pojedinaca i suverenih nacija a
koja bi agresiju učinila dopustivom među pojedincima? Zašto
bi pojedinci skupno, preko svoje vlade, učinili nekome ono
što nijedna nacija ne smije učiniti drugoj? Zapravo, još je
više razloga za nenapadanje među pojedincima; za razliku
od nacija, oni ne sadrže kao svoj sastavni dio pojedince koje
netko drugi ima legitimno pravo zaštititi ili obraniti.
Neću ovdje podrobnije opisivati pojedinosti načela koje
zabranjuje fizičku agresiju; samo ću spomenuti da ono ne
zabranjuje uporabu sile u obrani od druge strane koja pred-
stavlja prijetnju, premda je druga strana nedužna i ne zaslu-
žuje odmazdu. Nedužnu prijetnju predstavlja netko tko je i
ne znajući kauzalni posrednik u nekom procesu, i to na način
da bi bio agresor da je svjesno odlučio postati takav posred-
nik. Kad bi netko podignuo neku treću osobu i bacio je na vas
na dno dubokog zdenca, ta bi osoba bila nedužna i ujedno
prijetnja; da se svojevoljno odlučila baciti na vas na taj način,
u tom bi slučaju bila agresor. Premda bi ta osoba preživjela
6
Vidi Gilbert Harman, "The Inference to the Best Explanation", Philosoph-
ical Review, 1965, str. 88-95, i Thought (Princeton, NJ.; Princeton Univer-
sity Press, 1973), 8. i 10. poglavlje.
pad na vas, biste li se smjeli poslužiti svojim laserskim pi-
štoljem da njezino tijelo u padu pretvorite u prah prije no što
vas prignječi i ubije? Libertarijanske su zabrane najčešće for-
mulirane tako da zabranjuju služenje nasiljem nad nedužnim
osobama. No, smatram da su nedužne prijetnje nešto drugo i
da se na njih moraju primijeniti druga načela.7 Stoga potpuna
teorija u vezi s ovim područjem mora formulirati različita
ograničenja reakcija na nedužne prijetnje. Dodatna komplikacija
su nedužni štitovi prijetnje, nedužne osobe koje po sebi ne pred-
stavljaju prijetnju, ali koje su u takvom položaju da će nastra-
dati od jedinog sredstva koje stoji na raspolaganju da bi se
uklonila prijetnja. Nedužne osobe privezane za prednji dio
agresorskih tenkova kako se tenkove ne bi moglo pogoditi a da
se ne pogodi i njih, nedužni su štitovi prijetnje. (Neki vidovi
uporabe sile na ljudima kako bi se naudilo agresoru ne diraju
nedužne štitove prijetnje; primjerice, nedužno dijete agresora
koje se podvrgne mukama kako bi se agresora prisililo da pre-
kine agresiju nije štitilo svog roditelja.) Smije li netko sraču-
nato nanijeti zlo nedužnim štitovima? Ako se smije napasti
agresora i nauditi nedužnom štitu, smije li nedužni štit uz-
vratiti jednakom mjerom u samoobrani (pod pretpostavkom
da ne može napasti ili se boriti protiv agresora?) Mogu li se
dvije osobe boriti jedna protiv druge u samoobrani? Slično
tome, ako se poslužite silom protiv nedužne prijetnje, posta-
jete li time nedužna prijetnja nedužnoj prijetnji, pa se ona može
opravdano poslužiti dodatnom silom u odnosu na vas (pod
pretpostavkom da ona to može, ali da nije mogla spriječiti svoju
izvornu prijetljivost?) Na prstima zaobilazim ta teška pitanja
i samo primjećujem da teorija koja kaže da je od nenapadanja
učinila središnju postavku mora u nekom trenutku izrijekom
razriješiti ta pitanja.

7 Vidi Judith Jarvis Thomson, "A Defence of Abortion", Philosophy and Pub-
lic Affairs, 1, br. 2, (jesen 1971), 52-53. U razdoblju nakon što je napisan
ovaj moj ogled, John Hospers je analizirao slična pitanja u dvodjelnom
ogledu, "Some Problems about Punishment and the Retaliatory Use of
Force", Reason, studeni 1972 i siječanj 1973.
Ograničenja i životinje

Možemo pojasniti status i implikacije dodatnih moralnih

ograničenja ako razmislimo o živim bićima na koja se takva
stroga dodatna ograničenja ne odnose - o životinjama. Po-
stoje li granice tome što smijemo činiti životinjama? Imaju li
životinje moralni status pukih objekata? Postoje li neki ciljevi
koji nam ne daju pravo da životinjama nanesemo veliko zlo?
Što nam daje pravo da ih uopće iskorištavamo?
Životinje su važne. Neke bi životinje, barem one više, trebale
dobiti na važnosti u ljudskim razmišljanjima o tome što učiniti.
To je teško dokazati. (A teško je dokazati i da su ljudi važni!)
Najprije ćemo navesti određene primjere, a potom i dokaze.
Kad bi vam došla želja da pucketate prstima, možda na ritam
neke glazbe, i kad biste znali da će zbog neke neobične uzročne
povezanosti to vaše pucketanje prstima uzrokovati bolnu i
mučeničku smrt (ili bezbolnu i trenutačnu) 10.000 zadovolj-
nih, ničijih krava, bi li bilo u redu da vi pucnete prstima? Ima
li neki razlog zbog kojeg bi bilo moralno pogrešno to učiniti?
Neki kažu da ljudi to ne bi smjeli činiti jer ih takva djela
dehumaniziraju pa postoji veća vjerojatnost da će oni oduzeti
i ljudski život, isključivo radi užitka. Takva djela koja su mo-
ralno neprijeporna po sebi, kažu oni, izazivaju nepoželjan
moralni transfer. (Stvari bi bile drukčije kad ne bi postojala
mogućnost takvog moralnog transfera, npr. za pojedinca koji
zna da je posljednji čovjek na Zemlji.) No zašto bi trebalo
doći do takvog transfera? Ako je savršeno u redu životinjama
nešto učiniti iz bilo kojeg razloga, zašto bi ga tada, pod uvje-
tom da osoba ima kristalno jasan osjećaj granice između živo-
tinja i ljudi i ima je na umu u svojim postupcima, ubijanje
životinja dehumaniziralo i povećalo vjerojatnost da će on
nauditi nekom čovjeku ili ga ubiti? Počine li mesari više uboj-
stava? (Nego drugi ljudi koji često barataju noževima?) Ako
uživam u tome da palicom raspalim po bejzbolskoj loptici,
povećava li to u većoj mjeri opasnost da ću to isto učiniti s
nečijom glavom? Zar ne mogu pojmiti da se ljudi razlikuju
od bejzbolskih loptica i zar svijest o tome ne sprečava poja-
vu transfera? Zašto bi bilo drukčije u slučaju životinja?
Naravno, javlja li se transfer ili ne je empirijsko pitanje; no
nije jasno zašto bi se to dogodilo, barem nije jasno čitatelji-
ma ove knjige, obrazovanim ljudima koji znaju praviti raz-
liku između stvari i različito postupati u skladu s time.
Ako su neke životinje važne, koje su to, koliko su važne i
kako se to može odrediti? Pretpostavimo (kao što ja smatram
da iskustvo dokazuje) da jesti životinje nije nužno za zdrav-
lje i da nije jeftinije od alternativne i jednako zdrave hrane
dostupne Amerikancima. Dakle, korist od jedenja životinja
jesu naslade nepca, probavni užici, raznovrsni okusi. Ne bih
se usudio reći da to zaista nije ugodno, slasno i zanimljivo.
No pitanje je: je li to, odnosno mala korist od toga što se jedu
životinje a ne isključivo neživotinje, veća od moralne važnosti
koju bi se trebalo pridati životima i bolu životinja? S obzirom
na to da su životinje donekle važne, je li dodatna korist koja
se dobiva time što se jede njih umjesto neživotinjskih proiz-
voda veća od moralne cijene? Kako odgovoriti na ta pitanja?
Mogli bismo pokušati tako da analiziramo usporedive sluča-
jeve, pa prenesemo zaključke koje smo donijeli u vezi s tim
slučajevima na onaj pred nama. Primjerice, mogli bismo se
zamisliti nad lovom; ja smatram da nije u redu loviti i ubijati
životinje iz puke zabave. Je li lov poseban slučaj zato što su
njegov objekt i ono što lov osigurava zadovoljstvo i sakaćenje
i smrt životinja? Pretpostavimo da ja uživam zamahivati bej-
zbolskom palicom. Recimo da ispred jedinog mjesta na kojem
mogu njome zamahnuti stoji krava. Moj zamah palicom
nažalost bi kravi smrskao glavu. Ali mi to ne bi pričinilo za-
dovoljstvo; užitak proizlazi iz napinjanja mojih mišića, dob-
rog zamaha, i slično. Nesretna je okolnost da će kao nuspoja-
va (ne sredstvo) mog zamaha, glava te životinje biti smrskana.
Naravno, mogao bih odustati od zamaha palicom, i umjesto
toga se sagnuti i dotaknuti si prste na nogama ili izvesti neku
drugu vrstu tjelovježbe. No u tome ne bih uživao koliko u
zamahivanju palicom; ne bi mi to bilo toliko zabavno ili ugod-
no. Stoga je pitanje: bi li bilo u redu da zamahnem palicom i
izvučem dodatno zadovoljstvo iz zamahivanja u usporedbi s
najboljom alternativnom aktivnošću koja ne uključuje nano-
šenje zla životinji? Pretpostavimo da nije samo posrijedi odri-
canje od današnjih naročitih užitaka zamahivanja palicom;
pretpostavimo da se svakog dana dogodi ista situacija s nekom
drugom životinjom. Postoji li neko načelo koje bi dopuštalo
da se ubijaju i jedu životinje zbog dodatnog užitka koje to dono-
si, ali koje ne bi dopuštalo zamahivanje palicom zbog dodat-
nog užitka koji donosi? Kako bi moglo glasiti to načelo? (Je li
to bolja paralela s jedenjem mesa? Životinje se ubijaju da bi se
došlo do kosti od koje se proizvode najbolje palice; palice izra-
đene od drugih materijala ne pružaju toliki užitak. Je li u redu
ubiti životinju da bi se osigurao dodatni užitak zbog služenja
palicom načinjenom od njezinih kostiju? Bi li bilo moralno
dopustivije kad biste mogli unajmiti nekog da izvrši čin ubi-
janja umjesto vas?)
Takvi primjeri i pitanja mogli bi nekome pomoći shvatiti
kakvu liniju on osobno želi povući, kakav stav zauzeti. No,
suočavaju se s uobičajenim ograničenjima dosljednosti doka-
znog postupka; ne kažu, nakon što iskrsne proturječje, koji
nazor promijeniti. Nakon što vam ne uspije osmisliti načelo
kojim bi se načinila razlika između zamahivanja palicom te
ubijanja i jedenja životinja, možda ćete zaključiti da je ipak
u redu zamahnuti palicom. Usto, takva usporedba sa slič-
nim slučajevima ne pomaže nam puno u određivanju točne
moralne važnosti različitih vrsta životinja. (U 9. poglavlju
podrobnije raspravljamo o poteškoćama u nametanju moral-
nog zaključka na temelju primjera.)
Moja je namjera da kroz te primjere kažem još nešto o poj-
mu moralnih dodatnih ograničenja, a ne o problemu jedenja
životinja. Premda moram reći da dodatne koristi koje Ameri-
kanci danas izvlače iz jedenja životinja to ne opravdavaju.
Dakle, ne bismo trebali jesti meso. Vrijedi spomenuti jedan
nezaobilazni dokaz, koji nije sasma nepovezan s dodatnim
ograničenjima: budući da ih jedu, ljudi uzgajaju mnogo više
životinja no što bi ih bilo da nema te prakse. Postojati neko
vrijeme puno je bolje nego ne postojati nikako. Stoga je (zak-
ljučuje taj dokaz) životinjama bolje zbog naše navike da ih
jedemo. Premda to nije naš cilj, na svu se sreću ispostavlja
da zapravo cijelo vrijeme radimo u njihovu korist! (Kad bi se
ukusi promijenili i ljudima više ne bi pričinjalo zadovolj-
stvo jesti životinje, bi li oni koji brinu zbog dobrobiti životi-
nja pregrizli jezik i nastavili jesti njihovo meso?) Nadam se
da neću biti pogrešno shvaćen i da moje riječi neće protu-
mačiti kao da želim reći kako životinjama pripada ista mo-
ralna važnost kao ljudima ustvrdim li da paralelna tvrdnja
u vezi s ljudima ne bi djelovala vrlo uvjerljivo. Zamislimo
da populacijski problemi prisiljavaju svaki par ili skupinu
da ograniče broj djece na neku unaprijed određenu brojku.
Određeni par, kad dosegne tu brojku, predloži da ima još
jedno dijete i da ga se riješi kad navrši tri godine (ili dvadeset
tri) tako da ga žrtvuje ili se posluži njime za neki gastronom-
ski užitak. Oni to opravdaju riječima da dijete uopće neće
ugledati svjetlost sunca ako im se to ne dopusti; ipak je bolje
da proživi stanovit broj godina. No, jednom kad već neka
osoba postoji, ne može se učiniti (ne mogu to čak ni oni koji
su ga stvorili) sve što je kompatibilno s postavkom da je nje-
gova opća egzistencija višak vrijednosti. Živa osoba ima pra-
va, čak i u odnosu na one koji su je stvorili sa svrhom da ta
prava krše. Isplatilo bi se ispitati moralne prigovore upućene
sustavu koji dopušta roditeljima da učine bilo što čija je do-
pustivost nužna za njihovu odluku da imaju dijete viška, a
zbog čega bi tom djetetu zaista bilo bolje nego da se uopće i
nije rodilo.8 (Neki će pomisliti da jedini prigovori nastaju
8 Prisjetimo se židovskog vica:
"Život je užasan: bolje da se čovjek i ne rodi."
"Da, ali tko je takve sreće? Niti jedan od tisuću."
zbog poteškoća u urednom dodjeljivanju dozvola da se uči-
ni opisano.) Nakon što dođu na svijet, i životinje mogu imati
potrebe za određenim tretmanom. Te će potrebe vjerojatno
biti mnogo nevažnije od ljudskih. No, to što su neke život-
inje stvorene samo zato što je netko želio učiniti nešto što bi
bilo suprotno nekoj od tih potreba, ne znači da takva potre-
ba uopće ne postoji.
Razmislite o sljedećem (odveć minimalnom) stajalištu o
odnosu prema životinjama. Da bismo se lako mogli pozvati
na nj, nazovimo to stajalište "utilitarizmom za životinje, kan-
tizmom za ljude". Ta postavka kaže: (1) maksimizirajte ukup-
nu sreću svih živih bića; (2) postavite stroga dodatna ogra-
ničenja na ono što netko može učiniti ljudskim bićima. Ljude
se ne smije koristiti ili žrtvovati za dobrobit drugih; životi-
nje se smije koristiti ili žrtvovati za dobrobit ljudi ili životi-
nja jedino ako su te koristi veće od nanijetog gubitka. (Ova
nejasna formulacija utilitarističkog stajališta odgovara našim
potrebama, a s njom se može i lakše baratati u diskusiji.) To
se smije činiti jedino ako je ukupna utilitaristička korist veća
od utilitarističke štete koju su životinje pretrpjele. Ovo utili-
tarističko mišljenje pridaje životinjama onoliko važnosti ko-
liko normalni utilitarizam pridaje ljudima. U Orwellovu sti-
lu, mogli bismo sažeti ovo stajalište na sljedeći način: sve su
životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih. (Nijednu
se ne smije žrtvovati osim za veću ukupnu korist; ali se ljude
uopće ne smije žrtvovati, ili jedino u puno strožim uvjetima
i nikad u korist životinja. Želim samo reći da (1) isključuje
jedino žrtvovanja koja ne zadovoljavaju utilitaristička mjeri-
la, a ne želim formulirati utilitaristički cilj. Nazvat ćemo ovo
stajalište negativnim utilitarizmom.)
Sad možemo dokaze da životinje imaju neku važnost upu-
titi pristašama drukčijih stajališta. "Kantovskom" moralnom
filozofu koji nameće stroga dodatna ograničenja na ono što
se pojedincu može učiniti, možemo reći:
 Smatrate utilitarizam nedostatnim zato što dopušta poje-
dincu da bude žrtvovan drugom ili za drugog, i tako da-
lje, a time zanemarujete stroga ograničenja s obzirom na
to kako se netko smije legitimno ponašati prema ljudima.
No bi li mogao postojati ikakav moralni prijelazni oblik
između ljudi i kamenja, nešto bez takvih strogih ograniče-
nja u vezi s odnosom prema njemu, ali koji se ipak ne bi
tretirao isključivo kao objekt? Očekivalo bi se da ćemo
oduzimanjem ili ublažavanjem nekih obilježja pojedina-
ca dobiti takvo među-biće. (Ili se možda bića moralnog
među-statusa dobivaju tako da se oduzmu neka naša obi-
lježja a dodaju druga, posve različita od naših.)
Vjerojatno su životinje ta među-bića, a utilitarizam među-
teorija. Možemo ovom pitanju pristupiti iz malo drukčijeg
ugla. Utilitarizam pretpostavlja i da je sreća sve što je
moralno važno i da su sva bića uzajamno zamjenjiva.
Ova veza ne važi za ljude. Ali ne važi li (negativni) utilita-
rizam za sva bića za koja ta veza vrijedi i zar ne vrijedi
za životinje?

Utilitaristima bismo mogli reći:

Ako su moralno važni isključivo doživljaji užitka, bola, sreće
i tako dalje (kao i sposobnosti za doživljaj tih iskustava),
tad se i životinje moraju uračunati u moralne kalkulacije u
mjeri u kojoj i one posjeduju te sposobnosti i doživljaje.
Načini križaljku u kojoj vodoravni redovi predstavljaju
alternativne aktivnosti ili djela, okomiti stupci različite in-
dividualne organizme, a svaka unijeta stavka predstavlja
korist (užitak, sreću) koju će aktivnost osigurati organizmu.
Utilitaristička teorija vrednuje svaku aktivnost zbrojem
stavki u njezinu redu i navodi nas da izvršimo neko djelo
ili prihvatimo smjernicu čiji je zbroj maksimalan. Svaki
je stupac jednako važan i broji se jednom, bez obzira na
to je li posrijedi osoba ili životinja. Premda se prema tom
stajalištu tretiraju jednako, životinje će možda biti manje
 važne u odlukama zbog činjenica koje znamo o njima.
Ako životinje imaju slabije razvijene kapacitete za užitak,
bol i sreću od ljudi, stavke u križaljci u stupcima za živo-
tinje bit će općenito niže no u stupcima za ljude. U tom
slučaju, oni će biti manje važni čimbenici u krajnjim od-
lukama koje valja donijeti.

Utilitaristi bi teško mogli odreći životinjama ovakvu ravno-

pravnost. Na temelju čega bi oni mogli dosljedno razlikovati
ljudsku sreću od životinjske i uzeti u obzir jedino ljudsku?
Čak da se doživljaji ne unesu u križaljku korisnosti ako ne
prijeđu određeni prag, nema sumnje da su neki životinjski
doživljaji intenzivniji od doživljaja nekih ljudi no što bi uti-
litaristi priznali. (Usporedite spaljivanje živih životinja, bez
anestetika, s blagom ljudskom ogorčenošću.) No, Bentham
govori o životinjskoj sreći na upravo opisani način. 9
U skladu s "utilitarizmom za životinje, kantizmom za lju-
de", životinje će poslužiti dobrobiti drugih životinja i ljudi,
ali se ljude nikad neće iskoristiti (povrijediti, žrtvovati) pro-
tiv njihove volje, na dobrobit životinja. Ljudima se nikako ne
može nauditi u korist životinja (uključujući kazne za kršenje
zakona o okrutnosti prema životinjama?) Je li to prihvatljiva
9 "Postoji li razlog zbog kojeg bi nam se moralo dopuštati da ih mučimo?
Koliko ja vidim, ne postoji. Postoji li razlog zbog kojeg nam se ne bi smjelo
dopuštati da ih mučimo? Da, nekoliko. ...Možda će doći dan kad će se
shvatiti da su broj nogu, dlakavost kože ili svršetak krstače razlozi jedna-
ko nedovoljni da bi neko razumno biće zadesila ista sudbina. Čega još ima
a što bi trebalo slijediti tu nepremostivu crtu razgraničenja? Je li to naš
um ili, možda, dar diskursa? No odrasli konj ili pas puno su razboritije, a
i razgovorljivije životinje, od dojenčadi stare jedan dan, ili tjedan, pa čak i
mjesec dana. No, pretpostavimo da vrijedi obratno; kakve od tog vajde?
Pitanje nije mogu li oni misliti, mogu li oni govoriti, nego mogu li patiti."
Jeremy Bentham, An Introduction to the Principles of Morals and Legisla-
tion, 17. poglavlje. Prije ovog citata, Bentham raspravlja o jedenju životi-
nja, koje smatra dopustivim zato što životinje nemaju dugotrajnu antici-
paciju buduće bijede zbog spoznaje da će umrijeti, i zato što je smrt koju
im nanose ljudi mnogo manje bolna od one koju bi doživjeli u rukama
prirode.
posljedica? Zar se ne bi moglo spasiti 10.000 životinja od
užasnih patnji tako da se pričini mala neugoda pojedincu
koji nije skrivio patnju tih životinja? Mogli bismo pomisliti
da dodatno ograničenje nije apsolutno kad se od užasnih
patnji mogu spasiti ljudi. Stoga je vjerojatno da se i dodatno
ograničenje može ublažiti kad je posrijedi patnja životinja.
Stopostotni utilitarist (za životinje i za ljude, u istoj vreći)
ide dalje i smatra da, ceteris paribus, možemo nanijeti patnje
nekom pojedincu da bismo izbjegli (ponešto) veću patnju neke
životinje. Ovo permisivno načelo meni djeluje neprihvatlji-
vo dobro, čak i kad je svrha izbjeći veće patnje neke osobe!
Utilitarističku teoriju u neugodnu situaciju dovodi mo-
gućnost nastanka čudovišta korisnosti koja dobivaju mnogo
više od tuđe žrtve no što je druge osobe gube. Jer, neprihvat-
ljivo, tom teorijom kao da se traži da nas se sve baci tom
čudovištu u ralje, kako bi se povećala ukupna korisnost. Slično
tome, ako su ljudi utilitarni mesožderi u odnosu prema živo-
tinjama, te uvijek izvlače i više nego protutežnu korist od
svakog žrtvovanja životinje, možda će nam se učiniti da "uti-
litarizam za životinje, kantizam za ljude", svojim zahtijeva-
njem (ili dopuštanjem) da se gotovo uvijek žrtvuju životinje,
čini životinje odveć podređene ljudima.
S obzirom na to da računa jedino sreću i patnju životinja,
bi li utilitarističko stajalište smatralo da je u redu bezbolno
ubijati životinje? Bi li prema njihovu mišljenju bilo u redu
bezbolno ubijati ljude, noću, pod uvjetom da im se to ne na-
javi? Utilitarizam je poznat po neodređenosti kad su posrije-
di odluke koje uključuju određeni broj ljudi. (Na tom podru-
čju, mora se priznati, jako je teško biti određen.) Maksimizacija
ukupne sreće zahtijeva da se nastavi povećavati broj ljudi
sve dok je njihova neto korisnost pozitivna i dovoljna kao
protuteža štetama koju drugi trpe zbog njihova postojanja.
Maksimizacija prosječne korisnosti omogućuje nekom poje-
dincu da ubije sve druge ako bi ga to ushitilo i tako učinilo
natprosječno sretnijim. (Nemojte reći da ne bi smio to učini-
ti zato što bi poslije njegove smrti taj prosjek pao na nižu
vrijednost no što bi bio slučaj da nije pobio ostale.) Je li u
redu nekog ubiti pod uvjetom da ga se odmah zamijeni nekim
drugim (da se rodi dijete ili, kao u znanstvenoj fantastici, da
se klonira odraslu osobu) koji će biti sretan kao što bi ostatak
života bila i osoba koju ste ubili? Jer ne bi došlo do neto sma-
njenja ukupne korisnosti, pa čak ni do promjene u njezinu
profilu raspodjele. Zabranjujemo li ubojstva samo zato da
bismo spriječili osjećaj zabrinutosti u potencijalnih žrtava?
(A kako bi utilitarist objasnio što je to zbog čega su one zabri-
nute, i bi li zaista temeljio svoje postavke na nečemu što ja-
mačno smatra iracionalnim strahom?) Dakako, utilitarist bi
trebao dopuniti svoju teoriju da bi mogao rješavati takva pi-
tanja; vjerojatno će otkriti da će ta dodatna teorija postati sre-
dišnja pa će utilitarističke tvrdnje baciti u zapećak.
Ali nije li utilitarizam prikladan barem za životinje? Mi-
slim da nije. Ali ako nisu važni jedino doživljaji životinja,
što je važno? Ovdje se javlja cijeli splet pitanja. Koliko se
život neke životinje mora poštovati kad ona dođe na svijet i
kako o tome odlučiti? Mora li se uvesti i neki pojam nedegra-
dirane egzistencije? Bi li bilo u redu poslužiti se tehnikama
genetičkog inženjeringa za stvaranje prirodnih robova koji bi
bili zadovoljni svojom sudbinom? Prirodni robovi-životinje?
Je li se u tome sastojalo pripitomljavanje životinja? Čak ni u
slučaju životinja utilitarizam nije cijela priča, ali nas ta šika-
ra pitanja fascinira.

Doživljajni stroj
Javljaju se i druge teške zagonetke kad se upitamo što je uopće
važno osim onoga kako ljudski doživljaji izgledaju "iznutra".
Pretpostavimo da postoji doživljajni stroj koji bi vam osi-
gurao bilo koji doživljaj koji poželite. Najistaknutiji neuropsi-
holozi mogli bi podražavati vaš mozak tako da biste mislili i
osjećali se kao da pišete izvrstan roman, ili provodite vri-
jeme s prijateljima, ili čitate zanimljivu knjigu. Kroz to biste
vrijeme plutali u bazenu, s elektrodama pričvršćenima za
mozak. Da se priključite na taj stroj doživotno i unaprijed
programirate svoja životna iskustva? Ako vas brine da ćete
propustiti poželjne doživljaje, možemo pretpostaviti da su
poslovne tvrtke temeljito istražile živote mnogih drugih oso-
ba. Možete odabrati iz njihove velike biblioteke ili palete
takvih doživljaja i odabirati svoja životna iskustva za, reci-
mo, iduće dvije godine. Po isteku te dvije godine, izvadit će
vas iz bazena na deset minuta ili deset sati, da odaberete
doživljaje za naredne dvije godine. Naravno, dok ste u ba-
zenu nećete znati da ste u njemu; mislit ćete da se to sve
zaista i događa. I drugi se mogu priključiti i imati doživljaje
kakve oni žele, pa nema potrebe ostati nepriključen da bi se
njima bilo na usluzi. (Zanemarite probleme kao što su onaj
tko će servisirati te uređaje ako su svi na njih priključeni.)
Biste li se vi priključili? Što bi nam još moglo biti važno
osim toga kakav osjećaj svog života imamo? A ne biste se
trebali ustručavati ni zbog onih nekoliko trenutaka stresa
između trenutka u kojem ste se za to odlučili i trenutka pri-
ključenja. Što je nekoliko trenutaka stresa u usporedbi sa živo-
tom blaženstva (ako se odlučite za to), i zašto osjećati ikakav
stres ako je vaša odluka najbolja?
Što nam je još važno osim naših doživljaja? Kao prvo, želi-
mo učiniti neke stvari, a ne samo imati doživljaj da smo ih
učinili. U slučaju određenih doživljaja, želimo doživjeti da
izvodimo neki čin ili osjećaj da smo ga učinili samo zato što
ga najprije želimo učiniti uživo. (Ali zašto želimo stvarno
iskustvo a ne samo doživljaj?) Drugi razlog za nepriključenje
je taj da želimo biti nekakvi, biti određena vrsta osobe. Netko
tko pluta u bazenu je zapravo ameba. Nema odgovora na pita-
nje kakva je netko osoba ako je dugo boravila u bazenu. Je li
hrabra, ljubazna, inteligentna, duhovita, simpatična? Nije pro-
blem samo u tome što je to teško reći, nego se nema što reći.
Priključiti se na takav stroj neka je vrst samoubojstva. Neki-
ma će se, očaranima slikom, učiniti da ništa u vezi s time
kakvi smo ne može biti važno osim načina na koji se to odra-
žava u našim doživljajima. No, bi li nas trebalo iznenaditi da
nam je važno to što smo? Zašto bi nas trebalo zanimati jedino
kako nam je vrijeme ispunjeno, ali ne i to što smo?
Treće, priključivanje na doživljajni stroj ograničava nas
na umjetnu stvarnost, svijet koji nije dublji ni važniji od onoga
koji ljudi mogu konstruirati.10 Nema stvarnog dodira s bilo
kakvom dubljom stvarnosti, premda se takav njezin doživljaj
može simulirati. Mnogi ljudi žele ostati otvoreni takvom kon-
taktu i istraživanju dubljeg značenja.* To pojašnjava inten-
zitet sukoba zbog psihoaktivnih droga, koje neki smatraju
doživljajnim strojevima u malom, a drugi putem do dublje
stvarnosti; ono što neki smatraju prepuštanjem doživljajnom
stroju, drugi smatraju poštivanjem razloga zbog kojeg se ne
treba priključiti!
To da nam je nešto važno osim doživljaja naučimo u trenut-
ku kad zamislimo doživljajni stroj pa shvatimo da se ne bi-
smo poslužili njime. Možemo nastaviti zamišljati niz uređaja,
od kojih je svaki dizajniran da ispravi manjkavosti primije-
ćene u prijašnjim tipovima. Na primjer, budući da doživljaj-
ni stroj ne zadovoljava našu želju da budemo ovakvi ili onakvi,
zamislite stroj za preobražavanje koji nas pretvara u osobu
kakvom bismo željeli biti (spojivu s osobom kakva jesmo).
Naravno, ne bismo se poslužili strojem za preobražavanje da
bismo postali onakvi kakvi želimo, a potom se priključili na
10Na to mi je ukazao gospodin Thom Krystofiak.
* Tradicionalna vjerska stajališta razlikuju se glede točke dodira s transce-
dentalnom stvarnosti. Neki kažu da taj kontakt osigurava vječno blaženstvo
ili nirvanu, ali nisu načinili dovoljnu razliku od jako duge priključenosti
na doživljajni stroj. Drugi smatraju da je poželjno provoditi volju višeg
bića koje nas je sve stvorilo, premda vjerojatno to nitko ne bi mislio kad
bismo otkrili da smo stvoreni kao igračka nekom svemoćnom djetetu iz
neke druge galaksije ili dimenzije. Treći pak zamišljaju da će se spojiti s
višom realnosti, ne objašnjavajući pritom njezinu poželjnost, ili gdje takvo
stapanje ostavlja nas.
doživljajni stroj!* Znači da je nešto važno osim naših doživ-
ljaja i toga kakav je netko. A razlog nije ni taj što su nečija
iskustva nepovezana s onime kakav je tko. Jer bi se doživljajni
stroj mogao baždariti tako da osigurava doživljaje moguće za
tip osobe koja se priključila na nj. Je li to zbog toga što želimo
ostaviti traga na ovome svijetu? Zamislite tad rezultatski stroj
koji proizvodi bilo koji rezultat koji biste vi proizveli i ubaci
vaš vektorski input u bilo koju zajedničku aktivnost. Nećemo
se ovdje posvetiti fascinantnim pojedinostima tih ili drugih
uređaja. Ono što najviše uznemiruje u vezi s njima je to što
oni žive naš život umjesto nas. Je li pogrešno tražiti zasebne
dodatne funkcije osim mogućnosti stroja da djeluje umjesto
nas? Možda je ono što želimo jest živjeti (aktivan glagol) sami,
u dodiru sa stvarnošću. (A to strojevi ne mogu činiti umjesto
nas.) Bez razrade implikacija potonjeg, za što sam uvjeren da
se iznenađujuće dobro nadovezuje na pitanja slobodne volje i
kauzalnih prikaza znanja, moramo samo uočiti složenost pi-
tanja o tome što je ljudima važno osim njihovih doživljaja.
Dok ne nađemo zadovoljavajući odgovor i zaključimo da se
taj odgovor ne odnosi i na životinje, ne može se ustvrditi da
jedino svjesni doživljaji životinja ograničavaju ono što im
smijemo učiniti.

* Neki se uopće ne bi poslužili preobraznim strojem; to izgleda kao varanje.

Ali jednokratna uporaba preobraznog stroja ne bi uklonila sve izazove; još
bi bilo prepreka koje bi novi mi morali preskočiti, novi plato s kojeg
bismo stremili prema još višem. I je li taj plato imalo manje zaslužen od
onog kojeg nam je podario genetski materijal i okružje ranog djetinjstva?
Ali ako bismo se preobraznim strojem mogli služiti unedogled, tako da
bismo sve mogli postići pritiskom na tipku i preobraziti se u nekog tko bi
se lako nosio s preprekama, ne bi bilo ograničenja s kojima se trebamo
nositi ili ih pokušati prevladati. Bi li nam preostalo bilo što za učiniti?
Stavljaju li neke teološke teorije Boga izvan vremena zato što jedno svezna-
juće i svemoćno stvorenje ne bi imalo čime ispuniti svoje dane?
Nedovoljna određenost moralne teorije

Što ljude razlikuje od životinja na način da se stroga ograniče-

nja odnose na to kako se smijemo odnositi prema ljudima,
ali ne i kako se smijemo ponašati prema životinjama?11 Bi li
bića iz neke druge galaksije mogla stajati u odnosu prema
nama onako kako se smatra da mi stojimo u odnosu prema
životinjama, i ako je tako, bi li se oni smjeli ponašati prema
nama à la utilitarizam? Jesu li organizmi poredani na nekoj
ljestvici od nižih prema višima, tako da svaki može biti žrtvo-
van ili izložen patnjama kako bi se ostvarila veća ukupna
dobrobit za one koji nisu niže na toj ljestvici?* Takvo eliti-
stičko hijerarhijsko stajalište razlikovalo bi tri moralna sta-
tusa (i tako stvorila stupnjevitu podjelu ljestvice):
Status 1: Bića se ne smiju žrtvovati, povrijediti i slično tome,
u korist nijednog organizma.
Status 2: Biće se smije žrtvovati, povrijediti i slično tome,
jedino u korist bića koja se nalaze više na ljestvici, ali ne
u korist bića na jednakom mjestu na ljestvici.
11Najmanje je jedan filozof doveo u sumnju to imamo li valjan razlog živo-
tinjskim interesima davati prednost pred našim te nametati manje stroga
ograničenja u odnosu prema njima nego ljudima. Vidi Leonard Nelson,
System of Ethics, (New Haven, Conn.: Yale University Press, 1956), odjelj-
ci 66, 67. U razdoblju nakon što je objavljen moj ogled o životinjama, ta je
tema zanimljivo obrađena u ogledu Petera Singera, "Animal Liberation",
New York Review of Books, 5. travnja 1973, str. 17-21. Nažalost, Singer
teškom dilemom proglašava pitanje smije li se štakore ubijati kako ne bi
grizli djecu. Ovdje bi bilo zgodno primijeniti načela o reakciji na nedužne
prijetnje (vidi 35. str.).
* Prelazimo preko problema određivanja gdje na ljestvici smjestiti neki
organizam, te preko određenih usporedbi različitih vrsta organizama.
Kako odlučiti gdje je mjesto neke vrste na toj ljestvici? Treba li neki defek-
tan organizam smjestiti na razinu ostatka njegove vrste? Je li to anomalija
koja čini da je nedopustivo slično postupati s dvama trenutačno iden-
tičnim organizmima (možda će biti identični i u budućim i prošlim sposob-
nostima), zato što je jedan organizam normalni pripadnik svoje vrste, a
drugi subnormalni pripadnik vrste koja se nalazi na višem mjestu na
ljestvici? A problemi usporedbi između pojedinih pripadnika unutar iste
vrste blijede pred problemima usporedbi između različitih vrsta.
Status 3: Biće se smije žrtvovati, povrijediti i slično tome, u
korist drugih bića na istoj ili višoj razini na ljestvici.

Ako životinje imaju status 3 a mi status 1, tko ima status 2?

Možda mi! Je li moralno zabranjeno služiti se ljudima kao
sredstvima u tuđu korist, ili je samo zabranjeno služiti se
njima u korist drugih ljudi tj. u korist bića iste razine?* Uklju-
čuju li obični nazori mogućnost više od jedne značajne mo-
ralne podjele (poput one između ljudi i životinja) i je li mo-
guće doći s onu stranu ljudskih bića? Prema nekim teološkim
stajalištima Bogu je dopušteno žrtvovati ljude za svoje cilje-
ve. A mogli bismo i zamisliti ljude u susretu s bićima s nekog
drugog planeta koja u svom djetinjstvu prolaze sve "faze"
moralnog razvoja što ih naši razvojni psiholozi mogu identi-
ficirati. No, ta bića tvrde da ona prolaze kroz još četrnaest
povezanih faza, i da je svaka nužna da bi se moglo prijeći u
sljedeću. Ne mogu nam, međutim, objasniti (nama primi-
tivnima) sadržaj i moduse razmišljanja u tih dodatnih četrna-
est faza. Ta bića tvrde da bi nas se smjelo žrtvovati za njihovu
dobrobit, odnosno da bi oni očuvali svoje više sposobnosti.
Kažu da su spoznali istinu toga sad kad su u stadiju svoje
moralne zrelosti, premda to nisu shvaćali kao djeca, kad su

* Neki bi rekli da je ovdje posrijedi teleološko stajalište koje pridaje ljudima

neograničenu vrijednost u odnosu prema drugim ljudskim bićima. Ali
teleološka teorija koja maksimizira ukupnu vrijednost neće zabraniti žrtvo-
vanje nekih ljudi u korist drugih. Žrtvovanje nekih za druge ne bi stvorilo
neto korist, ali ne bi bilo ni neto šteta. Budući da teleološka teorija koja
pridaje svakom životu jednaku vrijednost isključuje jedino smanjenje u-
kupne vrijednosti (zahtijevati da svako djelo dovede do porasta ukupne
vrijednosti isključilo bi neutralna djela), to bi dopustilo žrtvovanje jedne
osobe u korist druge. Bez blistavih uređaja sličnih prije opisanima služeći
se, primjerice, indeksnim izrazima u beskonačno ponderiranim ciljevi-
ma ili pridajući nekim ciljevima (koji predstavljaju ograničenja) be-
skonačnu važnost višeg reda beskonačnosti nego drugima (no čak ni to
nije baš najjasnije, a pojedinosti su prilično zbrkane), čini se da se stajališ-
ta koja uključuju status 2 ne mogu prikazati kao teleološka. To ilustrira
našu prethodnu primjedbu da "teleološko" i "dodatno ograničenje" ne
iscrpljuju moguće strukture moralnog nazora.
bili na razini moralnog razvitka koji je naša najviša razina.
(Ovakva nas priča vjerojatno podsjeća na to da slijed raz-
vojnih stadija, od kojih je svaki preduvjet za prelazak u slje-
deći, može nakon neke točke nazadovati a ne napredovati.
Nije preporuka za senilnost ukazati na činjenicu da se mora
proći kroz druge faze da bi se do stiglo do nje.) Dopuštaju li
nam naši moralni nazori da nas se žrtvuje u korist viših
sposobnosti tih bića, uključujući i one moralne? Tu se od-
luku ne može lako odvojiti od epistemoloških učinaka raz-
mišljanja o postojanju takvih moralnih autoriteta koji se raz-
likuju od nas, no priznajemo da se, s obzirom na to da smo
pogrešivi, možda i varamo. (Sličan bi se učinak postigao čak
i kad ne bismo znali kakve nazore glede toga ta druga bića
zapravo gaje.)
Bića s međustatusom 2 smjet će se žrtvovati, ali ne u ko-
rist bića s iste ili nižih razina. Ako se nikad ne sretnu ili ne
upoznaju ili ne ostave traga na bićima koja su iznad njih u
hijerarhiji, tada će oni predstavljati najvišu razinu u svakoj
situaciji u kojoj se nađu ili o njoj budu razmišljali. Bit će to
kao da neko apsolutno dodatno ograničenje zabranjuje da ih
se žrtvuje u bilo kakvu svrhu. Dvije vrlo različite moralne
teorije, elitističko hijerarhijska teorija koja ljudima pripisuje
status 2 te teorija apsolutnog dodatnog ograničenja, daju is-
tovjetne moralne sudove za situacije s kojima su se ljudi stvar-
no suočili te (gotovo) jednako dobro objašnjavaju sve naše
moralne zaključke. ("Gotovo sve", jer donosimo sudove o
hipotetičnim situacijama, a one bi mogle uključivati i "su-
perbića" s drugog planeta.) Ovo nije filozofova vizija dvaju
alternativnih teorija koje podjednako dobro mogu objasniti
sve moguće podatke. A nije ni puka tvrdnja da se postulat o
dodatnom ograničenju može raznim trikovima formulirati na
način maksimizacije. Umjesto toga, te dvije alternativne teo-
rije mogu dobro objasniti sve stvarne podatke, podatke o
slučajevima s kojima smo se dosad susreli; no dolazi do pri-
ličnog odstupanja za stanovite druge hipotetične situacije.
 Ne bi nas iznenadilo kad bismo otkrili da je teško odlučiti
se kojoj teoriji povjerovati jer nismo bili prisiljeni razmišljati
o takvim situacijama; to nisu situacije koje su oblikovale naše
nazore. No problem nije samo u tome smiju li nas viša bića
žrtvovati u svoju korist nego i u tome što bismo mi trebali
učiniti. Jer ako postoje takva bića, elitističko hijerarhijska
teorija ne urušava se u "kantovsku" teoriju dodatnog ogra-
ničenja, barem što se nas tiče. Pojedinac ne smije žrtvovati
jedno od svoje braće u svoju korist ili korist nekog drugog
pojedinca, no smije li žrtvovati jedno od svoje braće u korist
viših bića? (A zanimat će nas i pitanje smiju li nas viša bića
žrtvovati sebi u korist.)

Na čemu se temelje ograničenja?

Takva nam se pitanja ne nameću kao praktični problemi (još?),
ali nas prisiljavaju da razmislimo o fundamentalnim pro-
blemima u vezi s temeljima naših moralnih nazora: kao prvo,
je li naš moralni nazor onaj dodatnog ograničenja ili nekog
složenijeg hijerarhijskog ustroja; a drugo, zbog kojih to ljud-
skih karakteristika postoje moralna ograničenja glede toga kako
ljudi smiju postupati jedan prema drugom ili kako se smije
postupati prema njima? Jednako tako želimo razumjeti zašto
se te karakteristike povezuje s tim ograničenjima. (A vjerojat-
no želimo i da životinje nemaju te karakteristike, ili barem ne
u tolikom stupnju.) Čini se da karakteristike neke osobe, zbog
kojih su drugi ograničeni u svom ponašanju prema njemu,
moraju po sebi biti vrijedna obilježja. Kako u protivnom shva-
titi zašto nešto tako vrijedno nastaje zbog njih? (Ova logična
pretpostavka vrijedna je da se o njoj više razmisli.)
Individuirajuća svojstva koja se tradicionalno iznose u vezi
s moralnim ograničenjima su sljedeća: biti osjetilan i svjestan
samog sebe; biti racionalan (znati se služiti apstraktnim poj-
movima, ne biti vezan za reakcije na neposredne podražaje);
imati slobodnu volju; biti moralan i sposoban upravljati svo-
jim ponašanjem prema moralnim načelima te sudjelovati u
uzajamnom ograničavanju ponašanja; imati dušu. Nemojmo
se zadržavati na tome kako te pojmove točno shvatiti i
posjeduje li te karakteristike jedino čovjek i to u jedinstve-
nom stupnju; istražimo, umjesto toga njihovu povezanost s
moralnim ograničenjima koja one nameću drugima. Ostavi-
mo li po strani posljednju stavku sa spomenutog popisa,
nijedna od njih ne čini se dovoljnom za potrebnu vezu. Za-
što je to što je neko biće jako pametno ili razborito ili ima I. Q.
iznad određenog praga razlog da se nametnu posebna ogra-
ničenja na to kako se odnosimo prema njemu? Bi li bića još
inteligentnija od nas imala pravo ne ograničavati se u odnosu
na nas? Ili, kakva je važnost bilo kojega strogo određenog pra-
ga? Ako je neko biće sposobno samostalno odabrati između
alternativa, postoji li razlog da mu se to dopusti? Jesu li sa-
mostalni izbori automatski i dobri? Ako bi neko biće samo
jednom moglo izvršiti samostalan izbor, npr. između raznih
okusa sladoleda, i to odmah potom zaboravilo, bi li postojali
jaki razlozi da mu se dopusti izbor? To što se neko biće može
dogovoriti s drugima glede uzajamnih ograničenja uteme-
ljenih na pravilima, pokazuje da ono može poštovati granice.
Ali to ne pokazuje koje bi se granice trebale poštovati u odnosu
na to biće ("ne ustezati se ubiti ga?") ili zašto bi se neke gra-
nice uopće poštivale.
Potrebna je međuvarijabla M za koju su spomenuta obi-
lježja pojedinačno nužna, a objedinjena vjerojatno dovoljna
(barem bismo morali znati koje potrebe valja dodati da bi se
dobilo M), a koja je jasno i uvjerljivo povezana s moralnim
ograničenjima ponašanja prema nekome s M-om. Jednako
tako, u svjetlu M-a, trebali bismo znati zašto su se drugi kon-
centrirali na obilježja racionalnosti, slobodne volje i moral-
nosti. To će biti lakše ako ova obilježja nisu samo nužni uvje-
ti za M nego i važne sastavnice M-a ili važno sredstvo za
postizanje M-a.
 No, nismo li bili nepravedni jer smo racionalnost, slobod-
nu volju i moralni osjećaj spominjali pojedinačno i zasebno?
Zar, objedinjeni, oni ne tvore nešto čija je važnost jasna:
biće sposobno formulirati dugoročne planove za svoj život,
razmisliti i odlučiti na temelju apstraktnih načela ili nazora
koje oblikuje samo za sebe, koje time prestaje biti igračka u
rukama neposrednih podražaja, biće koje ograničava vlastito
ponašanje u skladu s nekim načelima ili slikom koju ima o
tome kako treba izgledati primjeren život za njega i druge, i
tako dalje. No to nadilazi one tri navedene stavke. Teoretski
možemo razlikovati između dugoročnog planiranja i opće
koncepcije života koja upravlja određenim odlukama, i triju
obilježja na kojima se oni temelje. Jer, neko biće može posje-
dovati ta tri obilježja, no svejedno imati ugrađenu prepreku
koja mu onemogućuje da funkcionira u skladu s općom živo-
tnom koncepcijom i onim što je sadržano u njoj. Stoga dodaj-
mo, kao dodatno obilježje, sposobnost upravljanja i vođenja
svog života u skladu s nekom općom koncepcijom koju to
biće odluči prihvatiti. Takva opća koncepcija, kao i znanje o
tome kako je ostvarujemo, važna je za vrstu ciljeva koje ob-
likujemo za sebe i za vrstu bića kakvo jesmo. Pomislite samo
kako bismo bili drukčiji (i kako bi bilo drukčije legitimno se
odnositi prema nama) da svi patimo od amnezije, da svake
večeri kad legnemo, zaboravimo događaje od prethodnog
dana. Čak ako bi netko pukim slučajem nastavio život tamo
gdje je stao prethodnog dana, i živio u skladu s koherentnom
koncepcijom koju bi neko svjesno biće moglo odabrati, ipak
ne bi vodio život one druge osobe. Njegov bi život bio us-
poredan tom drugom životu, ali ne bi bio integriran na isti
način.
Koja je moralna važnost ove dodatne sposobnosti da se
oblikuje slika nečijeg cijelog života (ili barem njegovih većih
dijelova) te postupanja u skladu s nekom općom koncepci-
jom života koji netko želi voditi? Zašto se ne umiješati u način
na koji netko drugi oblikuje svoj život? (A što je s onima koji
svoje živote ne oblikuju aktivno nego ih nose sile koje se poi-
gravaju s njima?) Moglo bi se reći da bi bilo tko mogao os-
misliti životni obrazac koji biste vi poželjeli usvojiti. Budući
da se ne može unaprijed predvidjeti da netko to neće učiniti,
u vašem je interesu da dopustite drugima da slijede životnu
koncepciju kako oni smatraju shodnim; vi biste mogli učiti
(oponašati, izbjegavati ili modificirati) iz njihova primjera.
Ova smotrena tvrdnja čini se nedovoljna.
Pretpostavljam da je odgovor povezan s tim neuhvatljivim
i teškim pojmom: smisao života. Način na koji neka osoba
oblikuje svoj život u skladu s nekim općim planom jest način
na koji ona daje smisao svom životu; jedino biće sa sposob-
nošću takvog oblikovanja svog života može voditi smisleni
život ili mu težiti. No čak i pod pretpostavkom da bismo na
zadovoljavajući način uspjeli razraditi i razjasniti taj pojam,
suočili bismo se s mnoštvom teških pitanja. Je li sposobnost
da se na taj način oblikuje svoj život ujedno i sposobnost da
se vodi smisleni život (ili mu se teži?) ili je potrebno nešto
drugo? (Za etiku, bi li sadržaj atributa posjedovanja duše bio
jednostavno taj da biće pokušava ili posjeduje sposobnost
da pokuša dati smisao svom životu?) Zašto postoje ograniče-
nja u vezi s time kako se smijemo ponašati prema bićima
koja oblikuju svoje živote? Jesu li stanoviti načini odnošenja
nespojivi s time da ona vode smisleni život? Čak i ako je
tako, zašto ne uništavati smislene živote? Ili, zašto u utilitari-
stičkoj teoriji ne zamijeniti "sreću" sa "smislenošću" i maksi-
mizirati ukupni rezultat "smislenosti" svih ljudi na svijetu?
Ili pojam smislenosti života zadire u etiku na neki drugi na-
čin? Valja napomenuti da taj pojam "dobro sjeda" kao nešto
što bi moglo premostiti jaz između "jest-treba"; čini se da na
primjeren način uključuje obje ove kategorije. Pretpostavi-
mo, na primjer, da bi se moglo dokazati kako bi život nekog
pojedinca bio besmislen kad bi on postupao na određen način.
Bi li to bio hipotetički ili kategorički imperativ? Bi li trebalo
odgovoriti na dodatno pitanje: "Ali zašto moj život ne bi bio
besmislen?" Ili, pretpostavimo da određeni postupci prema
drugima po sebi predstavljaju priznanje da je moj život (a i ti
postupci) besmislen. Ne bi li to moglo, slično pragmatičkoj
kontradikciji, dovesti barem do zaključka o dodatnim ogra-
ničenjima u ponašanju prema svim ljudskim bićima u skladu
sa statusom 2? Nadam se da ću se nekom drugom prilikom
uhvatiti u koštac s tim i srodnim problemima.

Individualistički anarhist
Ispitali smo važna pitanja u pozadini stajališta prema kojem
moralna dodatna ograničenja ograničavaju to kako se ljudi
smiju ponašati jedni prema drugima, a sad se možemo
ponovno posvetiti pitanju privatne zaštite. Sustav privatne
zaštite, čak i kad je jedna zaštitna agencija dominantna na
nekom teritoriju, čini se da nije dovoljan da bi bio država.
On očito ne osigurava zaštitu za sve pojedince na svom po-
dručju, kao što to čini država, a očito ne posjeduje ili ne pri-
svaja onu vrst monopola nad uporabom sile nužan za državu.
U skladu s našom prijašnjom terminologijom, taj sustav ne
čini minimalnu državu, pa čak ni onu ultraminimalnu.
Upravo način na koji dominantna zaštitna agencija ili aso-
cijacija na nekom teritoriju ne uspijeva ispuniti potrebne
uvjete da bi bila država, predstavlja bit onoga zbog čega se
individualistički anarhist žali protiv države. Jer, on smatra
da kada država monopolizira uporabu sile na nekom terito-
riju i kažnjava druge koji krše njezin monopol, i kad država
osigurava zaštitu za sve prisiljavajući neke da kupe zaštitu
za druge, ona krši moralna dodatna ograničenja glede toga
kako se s pojedincima može postupati. Stoga, zaključuje on,
država je u sebi nemoralna. Država dopušta da je u stano-
vitim okolnostima legitimno kazniti one koji krše tuđa pra-
va, jer i ona to čini. Pa kako si država onda prisvaja pravo da
zabrani privatno provođenje pravde drugih neagresivnih
pojedinaca čija su prava povrijeđena? Koje pravo privatni
izvršitelj pravde krši, a koje ne krši i država kad ona kažnjava?
Kad se neka skupina pojedinaca organizira kao država i počne
kažnjavati te zabranjivati drugima da to isto čine, postoji li
neko pravo koje bi ti drugi povrijedili, a koje ona prvi ne po-
vređuju? Kojim pravom, dakle, smiju država i njezini dužno-
snici prisvajati isključivo pravo (povlasticu) u odnosu na
silu i silom nametati taj monopol? Ako privatni izvršitelj
pravde ne krši ničija prava, tada kazniti ga zbog njegovih dje-
la (djela koja čine i državni službenici) znači kršiti njegova
prava, a time se krše i moralna dodatna ograničenja. Stoga je
prema tom mišljenju, monopolizacija uporabe sile po sebi
nemoralna, kao što je nemoralna i preraspodjela kroz državni
aparat obvezatnih poreza. Miroljubivi pojedinci koji gledaju
svoja posla ne krše ničija prava. Ne znači da se nečija prava
krše ako se odbija kupiti nešto za njega (a što nije izrijekom
navedeno u kupovnoj obvezi). Stoga, tvrde oni dalje, kada
država nekome zaprijeti kaznom ako ovaj ne pripomogne za-
štititi nekog drugog, ona (i njezini dužnosnici) krše njegova
prava. Time što mu prijete nečim što bi predstavljalo povre-
du njegovih prava kad bi to učinilo neko privatno lice, oni
krše moralna ograničenja.
Da bismo stigli do nečega tako prepoznatljivog kao što je
država, moramo pokazati (1) kako ultraminimalna država
nastaje iz sustava privatnih zaštitnih asocijacija; i (2) kako se
ultraminimalna država promeće u minimalnu te kako ima za
posljedicu "preraspodjelu" za opće pružanje zaštitnih usluga,
koja je nužan preduvjet da bi se konstituirala kao minimalna
država. Da bismo pokazali kako je minimalna država moral-
no legitimna, kako nije po sebi nemoralna, moramo dokazati
i da su prijelazi iz (1) i (2) oba moralno legitimni. U ostatku
Prvog dijela ove knjige, pokazat ćemo kako dolazi do oba ta
prijelaza i kako su oni moralno dopustivi. Tvrdimo da će se
prvi prijelaz, iz sustava privatnih zaštitnih agencija u ultra-
minimalnu državu, dogoditi kroz proces nevidljive ruke na
moralno dopustiv način kojim se ne krše ničija prava. Kao
drugo, tvrdimo da mora doći do moralnog prijelaza iz ultra-
minimalne države u minimalnu. Bilo bi moralno nedopusti-
vo da pojedinci zadrže monopol u ultraminimalnoj državi a
da ne osiguraju zaštitne usluge za sve, čak ako to iziskuje
određenu "preraspodjelu". Oni koji upravljaju ultraminimal-
nom državom moralno su obvezni stvoriti minimalnu državu.
Stoga se u ostatku Prvog dijela pokušava opravdati minimal-
na država. U Drugom dijelu tvrdimo da nijedna moćnija ili
ekstenzivnija država od minimalne nije legitimna a ni oprav-
dana; stoga Prvi dio opravdava sve što se može opravdati. U
Trećem dijelu tvrdimo da zaključak Drugog dijela nije razlog
za žalost; osim što je jedina ispravna, minimalna država nije
niti lišena nadahnjujuće snage.
4. poglavlje

Zabrana,
obeštećenje i rizik

Neovisni pojedinci i dominantna zaštitna agencija

Pretpostavimo da među velikom skupinom klijenata jedne
zaštitne agencije, živi skupinica ljudi koji to nisu. Tih neko-
liko samostalaca (možda čak samo jedan) zajednički ili poje-
dinačno brane svoja prava u odnosu na pojedince i grupe,
uključujući i klijente one agencije. Takvo je stanje moglo na-
stati da američki Indijanci nisu bili otjerani sa svoje zemlje i
da su se neki odbili udružiti s društvom doseljenika. Locke
je smatrao da se nikog ne smije prisiljavati da uđe u građan-
sko društvo; neki to mogu odbiti i ostati u slobodi prirodnog
stanja, čak i ako većina odluči pristupiti (§ 95). 1
Kako bi zaštitna asocijacija i njezini članovi mogli postu-
piti u toj situaciji? Mogli bi se pokušati izolirati od samosta-
laca u svojoj sredini tako što bi uskratili dopuštenje da stupe
na njihov teritorij svima onima koji se nisu pristali odreći svo-
jeg prava na osvetu i kaznu. Teritorij koji bi pokrivala ta zašti-
tna asocijacija sličila bi komadu švicarskog sira, s vanjskim
1 Usporedite to s Kantovom postavkom da se "svatko smije silom tjerati
drugoga da iz tog stanja stupi u pravno." Metafizička ćudoređa, prev. D.
Karaman (Zagreb: Matica Hrvatska, 1999) 44. odjeljak, a vidi i našu di-
skusiju u šestom poglavlju.
kao i unutarnjim granicama.* No to ne bi riješilo probleme
odnosa s nezavisnim pojedincima koji bi imali načina za osve-
tu druge strane granica, ili koji bi mogli helikopterima stići
do svojih istomišljenika a da ne bi morali neovlašteno upa-
sti ni na čiji posjed,** i tako dalje.
Umjesto (ili osim) pokušaja teritorijalne izolacije neovi-
snih pojedinaca, moglo bi ih se kazniti zbog zlouporabe pra-
va na osvetu, kažnjavanje i naplatu obeštećenja. Neovisnom
bi pojedincu bilo dopušteno da nastavi braniti svoja prava u
skladu s time kako ih on doživljava kao i kako doživljava
* Mogućnost okruživanja pojedinca predstavlja problem za libertarijansku
teoriju koja zagovara privatno vlasništvo svih cesta i ulica, bez javnih
pristupa i prilaza. Pojedinac bi mogao zagraditi drugoga tako da kupi
zemljište oko njega i ne ostavi mu mogućnost odlaska a da ne prelazi
preko tuđeg posjeda. Nije dovoljno reći da nitko ne bi trebao otići ili biti
negdje, a da prethodno nije od susjednih vlasnika osigurao pravo prolaza
i izlaza. Čak ako ostavimo po strani pitanja poželjnosti sustava koji dopu-
šta nekome tko se zaboravio pobrinuti za kupnju prava izlaza da ostane
ograđen na nekom mjestu, premda nije učinio ništa kažnjivo, od strane
zlobnog i imućnog neprijatelja (moguće i predsjednika nadzornog odbora
tvrtke koja je vlasnik svih lokalnih putova), ostaje pitanje "izlaz kamo?"
Bez obzira na sve poduzete korake, svi se možemo naći okruženi nepri-
jateljem koji dovoljno daleko baci svoju mrežu. Prikladnost libertarijan-
ske teorije ne može ovisiti o raspoloživoj tehnologiji, kao što su helikopteri
da neovisne pojedince podignu okomito u zrak iznad nečijeg imanja u
privatni zračni prostor kako bi ih se prebacilo a da ne upadnu na tuđe
imanje. O tom pitanju govorimo u poglavlju o prijenosima i razmjenama u
7. poglavlju.
** U nedostatku drugih pravnih lijekova, pojedinac može neovlašteno pro-
laziti nečijim zemljištem kako bi od njega dobio što mu pripada ili ovome
dao što zaslužuje, ako ovaj odbije platiti ili se predati da ga se kazni. B ne
narušava A-ova vlasnička prava tako da zavlači ruku u njegovu lisnicu ili
da je otvara ako A to odbije učiniti, dok utjeruje novac koji mu A duguje ali
koji odbija isplatiti ili prenijeti u njegovo vlasništvo; A mora platiti što
duguje; ako A odbije prenijeti taj novac u B-ovo vlasništvo, kao način
zadržavanja svojih prava B smije učiniti stvari koje inače ne bi imao pravo
učiniti. Stoga je kvaliteta Portijina zaključivanja jednako nategnuta kad
tvrđi da Shylock ima pravo na točno jednu funtu mesa, ali da nema pravo
proliti nijednu kap Antoniove krvi, koliko i kvaliteta njezina milosrđa
kao suučesnika u zahtjevu da Shylock, da bi sačuvao vlastiti život, mora
prijeći na kršćanstvo i podijeliti svoju imovinu na njemu mrzak način.
svoju situaciju; poslije bi članovi zaštitne asocijacije provje-
rili je li pogriješio ili pretjerano reagirao. Ako - i jedino ako -
je to učinio, oni bi ga kaznili ili tražili odštetu od njega.2
No, žrtva neutemeljene ili neopravdane osvete tog neo-
visnog pojedinca mogla bi ne samo biti oštećena već ozbiljno
povrijeđena, a možda i ubijena. Mora li pojedinac čekati da
nešto poduzme nakon učinjenog djela? Postoji, dakako, vjero-
jatnost da će takav pojedinac pretjerati u obrani svojih prava,
vjerojatnost koja je dovoljno visoka (premda manja od jedan)
da opravda to što ga je zaštitna asocijacija onemogućila u tome
dok ne odluči je li njezin klijent zaista povrijedio njegova
prava. Ne bi li to bio legitiman način zaštite klijenata?3 Zar
ljudi neće postajati klijenti samo onih agencija koje svojim
klijentima nude zaštitu tako što će objaviti da će kazniti sva-
koga tko bude kaznio njihova klijenta a da se najprije ne
posluži nekakvim postupkom kojim će utvrditi svoje pravo
da to učini, neovisno o tome hoće li se ispostaviti da je mogao
dokazati to pravo? Nema li pojedinac pravo objaviti da si
neće dopustiti da ga se kazni a da se najprije ne ustanovi da
je nekome nanio nepravdu? Zar ne smije opunomoćiti neku
zaštitnu asocijaciju kao svog zastupnika da to objavi i nad-
gleda svaki proces kojim se dokazuje njegova krivnja? (Po-
stoji li itko toliko nesposoban nekom drugom pojedincu na-
nijeti zlo tako da bi ga drugi isključili iz ove objave?) No,
pretpostavimo da neovisan pojedinac, prilikom kažnjavanja
drugog pojedinca, kaže zaštitnoj agenciji da mu se makne s

2 Čini se da je Rothbard sklon ovoj alternativi: "Pretpostavimo da Smith,

uvjeren u Jonesovu krivnju, 'uzme zakon u svoje ruke' umjesto da prođe
kroz sudski postupak? Što tad? Samo po sebi, to bi bilo legitimno i ne bi
bilo kažnjivo kao zločin, budući da nijedan sud ili agencija nema pravo u
slobodnom društvu upotrijebiti silu u obrani povrh tog istog prava svakog
pojedinca. No, Smith bi se tad morao suočiti s posljedicama moguće Jones-
ove protutužbe i suđenja, a on bi se morao suočiti s kaznom kao krimina-
lac ako se Jonesa proglasi nevinim." Power and Market (Menlo Park, Ca-
lif.: Institute for Humane Studies Inc, 1970), str. 193.
3 Vidi i simpozij "Is Government Necessary?" The Personalist, proljeće 1971.
puta, uz obrazloženje da klijent agencije zaslužuje kaznu, da
on (neovisni pojedinac) ima pravo kazniti ga, da pritom ne
krši ničija prava i da nije on kriv ako zaštitna agencija to ne
zna. Mora li se agencija u tom slučaju suzdržati od interven-
cije? Jednako tako, smije li neovisni pojedinac zahtijevati da
se dotična osoba ne brani od kazne? A ako zaštitna agencija
pokuša kazniti neovisnog pojedinca koji je kaznio njezina
klijenta, bez obzira na to je li njihov klijent zaista povrijedio
prava neovisnog pojedinca, ne postupa li neovisni pojedi-
nac u okviru svojih prava da se brani od te agencije? Da bi se
odgovorilo na ova pitanja a time zaključilo kako se dominan-
tna zaštita agencija smije ponašati prema neovisnim poje-
dincima, moramo ispitati moralni status proceduralnih pra-
va i zabrana riskantnih aktivnosti unutar prirodnog stanja, a
također i to kakvo se znanje pretpostavlja načelima u vezi s
ostvarivanjem prava, posebice prava da se silom ostvare druga
prava. Sada ćemo se posvetiti tim pitanjima, nadasve teški-
ma kad je riječ o tradiciji prirodnih prava.

Zabrana i obeštećenje
Linija (ili vektorski prostor) opisuje područje moralnog pro-
stora oko pojedinca. Locke smatra da tu crtu određuju poje-
dinčeva prirodna prava, koja ograničavaju postupke drugih.
Ne-lockeovci smatraju da su drugi parametri važni u određi-
vanju položaja i izgleda te crte.4 U svakom se slučaju nameće
sljedeće pitanje: Je li drugima zabranjeno činiti djela koja
prelaze tu granicu ili zadiru na to omeđeno područje, ili im
je dopušteno činiti takva djela pod uvjetom da obeštete oso-
bu čija je granica povrijeđena? Na odgonetavanje tog pitanja
utrošit ćemo velik dio ovog poglavlja. Recimo samo da neki
4 Srodna pitanja s kojima se moraju pozabaviti teorije prirodnih prava zan-
imljivo su obrađena u knjizi Ervinga Goffmana, Relations in Public (New
York: Basic Books, 1971), 2. i 4. poglavlje.
sustav zabranjuje neki postupak prema pojedincu ako pred-
viđa (ili je osmišljen tako da predviđa) neku kaznu za taj po-
stupak, osim obeštećenja za žrtvu tog postupka.* Nešto u cije-
losti obeštećuje pojedinca za gubitak ako i jedino ako on nije
u lošijem položaju no što bi inače bio; pojedinac X je obeštećen
za postupak P pojedinca Y ako X nije u lošijem položaju na-
kon što dobije odštetu za to što je Y učinio P, no što bi X bio
da nije dobio odštetu od Y-a za to što je učinio P. (Rječnikom
ekonomista, nešto kompenzira X za postupak Y-a ako ta kom-
penzacija ostavlja X na barem jednakoj visini na krivulji in-
diferencije no što bi bio bez kompenzacije da Y nije učinio to
što je učinio.)** Besramno se ne obazirem na opće probleme
u vezi s protučinjeničnim "u jednako dobrom položaju (ili
jednako visoko na krivulji indiferencije) u kakvom bi X bio
da Y nije učinio to što je učinio". Jednako tako ne obraćam
pozornost ni posebnim problemima, primjerice, ako se X-ov
položaj pogoršavao (ili poboljšavao) u vrijeme kad je Y počinio
to djelo, je li osnova za obeštećenje stanje prema kojem se
kretao ili stanje u kakvom je tada bio? Mijenja li što na stvari
to što bi se X-ov položaj ionako pogoršao idući dan? No, na
jedno pitanje se mora odgovoriti. Uračunava li se u X-ovo
obeštećenje za Y-ov postupak X-ova najpovoljnija reakcija na
te postupke ili ne? Ako je X reagirao tako da je preustrojio
svoje druge aktivnosti i sredstva da bi ublažio svoje gubitke
(ili ako je prije toga poduzeo neke korake da ih ublaži), bi li to
trebalo ići u korist Y-a tako da mu se smanji odšteta koju mora
platiti? I obratno, ako X ne pokuša preustrojiti svoje aktiv-
nosti kako bi ublažio posljedice onoga što je Y učinio, mora
li Y isplatiti X-u punu odštetu za štetu koju je X pretrpio?

* Ovaj dovoljan uvjet za zabranu nekog djela nije ujedno i nužan uvjet. Neko
djelo može biti zabranjeno a da se nigdje ne spominje potpuno ili ikakvo
obeštećenje za žrtve. Ovdje nije potrebno dati opći prikaz zabrana i zabra-
njivanja.
** Kad je pojedinac indiferentan između dvije situacije - u času isplate
kom-penzacije (što bi potaknulo povrede granica, budući da vrijeme liječi
sve rane) ili u vrijeme kad je učinjeno djelo?
Takvo X-ovo ponašanje može se učiniti nerazboritim; no ako
se od Y-a traži da nadoknadi X-u punu stvarnu štetu u takvim
slučajevima, tad se X neće naći u lošijem položaju zbog svoga
neprilagodljivog ponašanja. Bude li potrebno, Y bi mogao
smanjiti iznos odštete koju mora platiti tako što bi X-u platio
da reagira prilagodljivo i tako ublaži štetu. Mi ćemo uvjetno
prihvatiti jedno drugo stajalište o obeštećenju, ono koje pret-
postavlja razborite mjere predostrožnosti i X-ove prilagod-
bene radnje. Te bi radnje stavile X (u odnosu na Y-eve po-
stupke) na određenu točku na krivulji indiferencije I; od Y-a
se traži da uzdigne X-a iznad njegova sadašnjeg položaja po-
moću iznosa jednakog razlici između njegova položaja na I i
njegova prvotnog položaja. Y plaća odštetu X-u za lošiji
položaj u kojem bi se zbog Y-eva postupka našao razborito
smotreni X. (Ovaj sustav obeštećenja služi se mjerilom ko-
risnosti u obliku skale.)

Čemu uopće zabranjivati?

Pretpostavimo da pojedinac smije sebi učiniti stvari koje bi,
da ih bez njegova pristanka njemu učini netko drugi, zadirale
unutar njegovih granica. (Nešto od toga možda bi mu bilo
nemoguće da si učini sam.) Jednako tako, on smije dati do-
puštenje nekome drugome da mu čini te stvari (uključujući
i one koje ne može sam sebi učiniti). Dobrovoljni pristanak
otvara granicu za takve prelaske. Naravno, Locke smatra da
ima stvari koje vam drugi ne smiju učiniti čak ni s vašim
dopuštenjem; naime, ono što ni vi nemate pravo sami sebi
učiniti. 5 Locke bi rekao da vaše dopuštenje ne može učiniti
moralno dopustivim da vas netko drugi ubije, jer vi nemate
5 Kad bi Locke dopustio posebna paternalistička ograničenja, tad bi vjerojat-
no neki pojedinac mogao drugom legitimno dati dopuštenje i pravo da
učini nešto što on ne bi smio učiniti sebi: na primjer, netko bi mogao
dopustiti liječniku da ga liječi prema liječnikovu najboljem nahođenju,
premda nema pravo da sam sebe liječi.
pravo počiniti samoubojstvo. Prema mome nepaternalisti-
čkom stajalištu netko može odlučiti (ili drugome dopustiti)
da učini samome sebi bilo što, osim ako se nije obvezao nekoj
trećoj strani da to neće učiniti ili dopustiti. To ne bi trebalo
predstavljati problem u ostatku poglavlja. Neka oni koji se
ne slažu zamisle da je naša rasprava ograničena na one po-
stupke za koje (prema njihovu priznanju) moje stajalište
vrijedi, pa možemo zajedno nastaviti dalje nakon što smo
isključili to prijeporno, a za našu neposrednu svrhu i neva-
žno pitanje.
Dva oprečna pitanja određuju naš trenutačni problem:

1. Zašto se neko djelo zabranjuje, umjesto da ga se dopu-

sti pod uvjetom da se žrtve obešteti?
2. Zašto ne zabraniti sve prelaske moralnih granica na
koje žrtva nije prethodno pristala? Zašto uopće dopu-
štati bilo kome da povredi tuđu granicu bez prethod-
nog dopuštenja?6
Naše je prvo pitanje preširoko. Jer, sustav koji dopušta
djela A uz obeštećenje mora barem zabranjivati da se izvodi
djelo A a ujedno odbija isplatiti odšteta. Da bismo suzili taj
problem, pretpostavimo da postoji lak način naplate procije-
njene kompenzacije.7 Odšteta se lako utjera, jednom kad se
6
Ta pitanja i naša rasprava o njima preuzeti su (sa stilističkim poboljšanji-
ma) iz radne verzije iz veljače 1972. koja je cirkulirala pod nazivom Prvog
dijela ove knjige. Neovisno od toga, Guido Calabresi i A. Douglas Melamed,
"Property Rules, Liability Rules and Inalienability", Harvard Law Re-
view, 85, br. 6 (travanj 1972), 1089-1128, analiziraju slična pitanja i neke
ovdje obrađene teme.
7
Na primjer, mogli bismo pretpostaviti da je neto imovina svakog čovjeka
unijeta u neko središnje računalo i da svaki pojedinac ima dovoljno goto-
vine da isplati svaku tužbu podnesenu protiv njega. (Poslije ćemo vidjeti
kako nastaju zanimljivi problemi kad potonju postavku ublažimo.) Kup-
nja uključuje pribrajanje cijene prodavačevoj aktivi a oduzimanje od
kupčeve. Sudski se pravorijek provede protiv neke osobe tako da se odre-
đeni novčani iznos prebaci s njegova računa na žrtvin; nema mogućnosti
da odbije platiti. Spominjemo ovo da bismo izoštrili naše pitanje, a ne kao
preporuku za kompjutorizirani sustav.
zna tko ju je dužan isplatiti. Ali oni koji prijeđu tuđu zaštićenu
granicu kadšto se izvuku a da se ne otkrije njihov identitet.
Kad bi se samo zahtijevalo (poslije otkrivanja, privođenja i
ustanovljavanja krivnje) da se žrtvu obešteti, možda bi to bilo
nedovoljno da se nekog odvrati od nekog djela. Zašto se on
ne bi pokušavao opetovano izvući nekažnjeno, ostvariti ko-
rist a ne platiti odštetu? Istina, uhvati li ga se i proglasi kri-
vim, morat će platiti troškove otkrivanja, privođenja i suđenja;
možda će ti mogući dodatni troškovi biti dovoljno visoki da
ga odvrate od tog djela. Ali možda i neće. Stoga bi se moglo
zabraniti da se čine stanovita djela a da se ne plati odšteta te
da se odrede kazne onima koji odbijaju platiti kompenzaciju
ili koji se ne očituju kao prekršitelji izvjesnih ograničenja.

Teorije kažnjavanja: odmazda i zastrašivanje

Pojedinčeva opcija za povredu neke granice sastoji se od (1
- v) izgleda za dobitak D od tog čina, pri čemu je v vjerojat-
nost da će biti uhvaćen, zajedno s vjerojatnosti v da će plati-
ti razne štete nastale uslijed tog njegova djela. Te štete uklju-
čuju ponajprije obeštećenje žrtvi vraćanjem svih pokretnina
preostalih od nepošteno stečenog dobitka, koje ćemo ozna-
čiti kao C. Osim toga, budući da će svaka neopipljiva korist
od izvršenja tog djela (npr. zadovoljstvo zbog ugodnih us-
pomena) biti točno uračunata kako ne bi ostalo nikakvih neto
koristi, možemo je zanemariti u onome što slijedi. Ostali su
troškovi psihološki, društveni i emocionalni troškovi privo-
đenja, suđenja i tako dalje (nazovimo ih D), te materijalni
troškovi (nazovimo ih E) privođenja i suđenja koje pojedi-
nac mora platiti budući da su nastali uslijed njegova pokušaja
da izbjegne platiti odštetu. Izgledi za zastrašivanje bit će
slabi ako su očekivani troškovi povrede granice manji od
očekivane koristi; odnosno, ako je vx (C + D + E) manje od
(1 - v) x G. (No pojedinac se može suzdržati od prelaska
granica zato što ima boljeg posla, opcija koja mu donosi čak
i veću očekivanu korisnost.) Ako je privođenje prekršitelja
nedjelotvorno, premda jeftino, možda će biti potrebne do-
datne kazne da bi se ljude odvratilo od zločina. (Pokušaji
izbjegavanja plaćanja odštete tada bi bili proglašeni zabra-
njenim djelima.)
Takva su razmišljanja problem za retribucijske teorije koje
određuju, na retribucijskoj osnovi, gornju granicu kazne koja
se može odrediti nekom pojedincu. Pretpostavimo (u skladu
s takvim teorijama) da je R (zaslužena retribucija) jednaka r x
H; pri čemu je H mjerilo ozbiljnosti štete nastale uslijed nekog
djela, a r (u rasponu između 0 i 1 uključivo) pokazatelj stup-
nja pojedinčeve odgovornosti za H. (Prelazimo preko osjet-
ljivog pitanja predstavlja li H namjeravanu ili učinjenu štetu
ili neku funkciju jedne i druge, odnosno preko pitanja varira
li to s obzirom na tip slučaja.)* Kada drugi bude znao da je r
= 1, povjerovat će i da je R = H. Pojedinac koji odlučuje hoće
li izvršiti neko zlodjelo tad se suočava s mogućnošću (1 - v)
dobitka G te vjerojatnošću v da će morati platiti (C + D +E
+ R). Najčešće (premda ne i uvijek) korist od povrede gra-
nice otprilike je jednaka gubitku ili šteti koje to djelo nanese
drugoj strani; R će biti otprilike veličine G. No kad je v mala
ili je R mala, v x ( C + D + E + R) može iznositi manje od (1
- v) x G, pa često ne ostane prostora za zastrašivanje i odvra-
ćanje od zločina.**
* Prelazimo i preko pitanja uključuje li osveta element koji pokazuje pogreš-
nost djela na koje je ona reakcija. Retribucijske teorije koje tvrde da bi
kazna na neki način trebala biti primjerena zločinu, suočene su s dvojbom:
ili kazna nije primjerena pogrešnosti zločina pa ne predstavlja primje-
renu osvetu, ili jest primjerena pogrešnosti zločina pa je neopravdana.
** Prisjetimo seda C + D + E + R mjeri počiniteljevu štetu u usporedbi s
njegovim početnim položajem, a ne u usporedbi s njegovim položajem na-
kon što se okoristio drugom stranom nanijevši joj štetu. Ovdje zanemarujemo
pitanje ne bi li cijena naknade trebala biti C + D + 2E + R, pri čemu se
drugi E zaslužuje zbog pokušaja stvaranja troška bezuspješne potrage
službama zaduženima za otkrivanje i privođenje; odnosno, ne bi li R u C +
D + E + R trebao sadržavati i element tog drugog E.
 Teorija retribucije čini se da omogućuje neuspjeh zastraši-
vanja i odvraćanja od zločina. Teoretičari zastrašivanja (prem-
da nerado) dobili bi priliku zlurado se veseliti mukama
pristaša retribucije u vezi s tim problemom, kad bi oni sami
mogli ponuditi neku drugu teoriju. Ali postulat "kazna za
zločin trebala bi iznositi minimum koliko je nužno za zastra-
šivanje i odvraćanje od njegova izvršenja" ne pomaže nam
mnogo dok nam se ne kaže koliko će se tih zločina manje
počiniti zbog te metode zastrašivanja. Ako to bude sto posto,
tako da neki zločin bude iskorijenjen, kazna bi bila određena
u neprihvatljivo visokom iznosu. Ako se ima odvratiti samo
jednog počinitelja, tako da bi bilo samo manje slučajeva nekog
zločina no što bi bio slučaj da uopće nema kazne, kazna će
biti neprihvatljivo niska pa se nikoga ne bi uspjelo zastraši-
ti. Gdje između toga smjestiti cilj i kaznu? Pristaše teorije
zastrašivanja utilitarističkog usmjerenja predložili bi (otpri-
like) da se odredi kazna K za neki zločin na najnižoj točki
gdje bi svaka kazna za zločin veći od K izazvala još više do-
datne nesreće no što bi se poštedjelo (potencijalne) žrtve zloči-
na čiji se broj smanjio dodatnim povišenjem kazne.
Ovaj utilitaristički prijedlog izjednačava nesreću kojoj se
kriminalca izlaže kaznom s nesrećom koju zločin nanosi svo-
joj žrtvi. On tim dvjema nesrećama daje jednaku važnost u
kalkulaciji društvenog optimuma. Pa bi tako utilitarist odbio
povisiti kaznu za neki zločin - premda bi viša kazna (dobra-
no ispod bilo koje retributivne gornje granice) spriječila nove
zločine - dokle god ona dodatno (makar i malo) povećava
bijedu kažnjenika no što smanjuje nesreću onih koje je po-
štedjela sudbine žrtve tog zločina, te onih koje zastrašivanjem
odvraća od zločina i time spašava od kazne. (Hoće li utili-
taristi uvijek odabrati, između dvije visine kazne koje jedna-
ko maksimiziraju ukupnu sreću, onu opciju koja minimizira
nesreću žrtava?) Konstrukcija protuprimjera za to bizarno
stajalište prepušta se čitatelju kao vježba. Utilitaristička "teo-
rija" zastrašivanja mogla bi, čini se, izbjeći tu posljedicu je-
dino tako da manju važnost pripiše nesreći kažnjene strane.
Za pretpostaviti je da bi pitanje zaslužene kazne, koje pristaše
zastrašivanja smatraju ako ne nerelevantnim a ono barem ne-
potrebnim, moglo u tome odigrati neku ulogu; to bi se moglo
pretpostaviti kad nas ne bi zbunjivalo to kako, čak i na te-
melju takvih razmišljanja, pridati "odgovarajuću" težinu (ne)
sreći različitih osoba. S druge strane, zagovornik retribucije
ne mora reći da je kriminalčeva sreća nevažnija od sreće nje-
gove žrtve, jer pristaša te teorije ne smatra da se određiva-
nje primjerene kazne sastoji u vaganju, odvagivanju i raspo-
djeli sreće.*
Retributivnu teoriju možemo povezati s nekim pitanjima
u vezi sa samoobranom. Prema teoriji retribucije, zaslužena
kazna je r x H, pri čemu je H visina štete (učinjene ili namje-
ravane) a r stupanj pojedinčeve odgovornosti za H. Pret-
postavit ćemo da je očekivana vrijednost štete koja će se nani-
jeti žrtvi jednaka H (što ne vrijedi jedino u slučaju ako se
namjere nekog pojedinca ne poklapaju s njegovim objektivnim
položajem). Pravilo proporcionalnosti određuje gornju gra-
nicu obrambene štete koja se počinitelju H-a može nanijeti u
samoobrani. To čini gornju magnitudu dopustive obrambene
štete nekom funkcijom f od H, koja varira upravo proporcio-
nalno s H (što je veći H, to je veći f(H)) i to tako da je f(H)> H.
(Ili barem da je f(H)3 H.) Primijetit ćete da to pravilo propor-
cionalnosti ne spominje stupanj odgovornosti r; ono vrijedi
bez obzira na to je li počinitelj odgovoran za štetu koju će
nanijeti ili nije. U tom se smislu ono razlikuje od pravila

* Trebali bismo spomenuti zanimljivu mogućnost da bi današnje vlade

mogle odrediti da kazne (uz odštete) budu novčane, a taj novac poslije
iskoristiti za financiranje raznih vladinih djelatnosti. Možda bi nešto novca
preostalo od retributivnih globa povrh odšteta te od dodatnih kazni po-
trebnih za zastrašivanje zbog ne tako sigurnih izgleda privođenja. Budući
da su žrtve pojedinaca koje se ipak uhvati u cijelosti obeštećene, nije
jasno zašto bi se preostali novac (poglavito onaj do kojeg se došlo primje-
nom teorije retribucije) morao iskoristiti za obeštećenje žrtava neuhvaćenih
kriminalaca. Vjerojatno bi zaštitnoj agenciji taj novac mogao poslužiti da
smanji cijenu svojih usluga.
proporcionalnosti, koje čini gornju granicu samoobrane
funkcijom r x H. Ovo potonje pravilo navodi nas da zaključi-
mo da se, pod pretpostavkom da su ostali uvjeti jednaki, može
upotrijebiti više sile u samoobrani protiv nekog čiji je r veći
od nule. Sustav koji prikazujemo ovdje može to omogućiti
kako slijedi. U samoobrani, pojedinac se može odlučiti pro-
tiv kazne koju napadač zaslužuje (a koja je r x H). Pa je tako
gornja granica onoga što pojedinac može učiniti u samoobra-
ni od napadača f(H) + r x H. Ako se iznos I uz f(H) utroši u
samoobrani, kazna koju se poslije može odrediti smanjuje se
za taj iznos i postaje r x H - I. Kad je r = o, f(H) + r x H svodi
se na f(H). I naposljetku, tu je i mali dodatak pravilu nužde
koje zahtijeva od pojedinca da se ne služi s više sile u samoo-
brani no što je nužno da se odbije napad. A ako je potrebno
više od f(H) + r x H, postojat će obveza uzmicanja.*

Raspodjela dobitka od razmjene

Vratimo se prvom od naših dvaju pitanja: zašto ne dopustiti
sve povrede granice pod uvjetom da se isplati puno obešteće-
nje? Puno obeštećenje drži žrtve na istom mjestu na krivulji
indiferencije koje bi one zauzimale da ona druga osoba nije
prešla granicu. Stoga je sustav koji dopušta sve povrede gra-
nica pod uvjetom punog obeštećenja ekvivalent sustavu koji
zahtijeva da se svi prijašnji dogovori o pravu na povredu
granice postignu na onoj točki ugovorene krivulje 8 koja je

* Zanimljiva rasprava o tim raznovrsnim pitanjima može se naći u knjizi

Georgea P. Fletchera: "Proportionality and the Psychotic Aggressor", Isra-
el Law Review, godina 8, br. 3, srpanj 1973, str. 367-390. Usprkos Fletch-
erovoj tvrdnji kako nema načina da se kaže i da pojedinac smije upotrije-
biti smrtonosnu silu u samoobrani protiv psihotičnog agresora (čiji je r =
0) i da smo podložni nekakvom pravilu proporcionalnosti, uvjeren sam da
sustav prikazan u ovom tekstu osigurava te rezultate i ujedno zadovoljava
raznovrsne uvjete koje bi se željelo nametnuti.
8 Vidi Peter Newman, The Theory of Exchange (Englewood Cliffs, NJ.: Pren-

tice-Hall, 1965), 3. poglavlje.

najpovoljnija za kupca tog prava. Ako biste bili spremni platiti
n dolara za pravo da mi nešto učinite, a m dolara je najmanje
što bih ja prihvatio (jer bih se, kad bih primio manje od m
dolara, spustio na niže mjesto na krivulji indiferencije), tad
postoji mogućnost da sklopimo uzajamno povoljnu nagod-
bu ako je n ≥ m. U rasponu između n i m dolara, gdje bi
trebalo odrediti cijenu? To se ne može reći, jer nam nedosta-
je prihvatljiva teorija pravedne i poštene cijene (sjetite se
samo raznih pokušaja konstrukcije modela arbitraže za igre
promjenljive sume za dva igrača). Dakako, nitko nikad nije
formulirao neki razlog koji bi dao pomisliti da bi se sve raz-
mjene trebale događati u onoj točci na ugovornoj krivulji
koja najviše odgovara jednoj strani, kako bi se dobici od te
razmjene prelili samo na tu stranu. Dopuštanje povrede gra-
nice pod uvjetom punog obeštećenja "rješava" problem ra-
spodjele blagodati dobrovoljne razmjene na nepošten i pro-
izvoljan način.*
Razmislimo nadalje kako takav sustav raspodjeljuje do-
bra. Svatko se može dočepati nekog dobra, a time mu i postati
"vlasnikom", pod uvjetom da obešteti vlasnika. Ako nekoliko
ljudi želi neko dobro, dobiva ga prvi koji ga dograbi dok ga
drugi ne uzme uz puno obeštećenje. (Zašto bi takvi posred-
nici trebali išta dobiti?)9 Koji bi iznos nadoknadio prvom
vlasniku taj gubitak, ako je nekoliko vlasnika željelo neko
dobro? Vlasnik koji je znao za tu potražnju možda bi počeo
cijeniti to svoje dobro s obzirom na njegovu tržišnu cijenu
* Moglo bi se pasti u iskušenje i djelomice odrediti područje na kojem je
puno obeštećenje dopušteno, time što bi se razlikovalo između uporabe
nečega kao resursa u djelotvornom procesu i oštećenja nečega kao posred-
nog učinka nekog procesa. Puno bi se obeštećenje smatralo dopustivim u
drugom slučaju, dok su tržišne cijene poželjne u prvom, zbog problema
podjele koristi ekonomske razmjene. Ovaj pristup nije dovoljan, jer su
deponije za učinke ujedno i resursi koji imaju svoju cijenu i mogu se
prodati na tržištu.
9 O uobičajenoj ulozi posrednika vidi Armen Alchian and W. R. Allen, Uni-

versity Economics, II. izdanje (Belomont, Calif.: Wadsworth, 1967), str.

29-37, 40.
pa bi, ako bi dobio manji iznos, pao na nižu točku na krivulji
indiferencije. (Gdje tržišta postoje, nije li tržišna cijena naj-
manja cijena koju bi prodavatelj prihvatio? Bi li tržišta po-
stojala u opisanom slučaju?) Složene kombinacije konjunk-
tivnih kondicionala i protučinjenica možda bi uspjele odvojiti
vlasnikove želje od njegovih saznanja o željama drugih i cije-
nama koje su voljni platiti. Ali još nitko nije osmislio tražene
kombinacije.* Sustav ne može izbjeći optužbu nepravičnosti

* Sličan se problem javlja u vezi s time kako ekonomisti najčešće objašnja-

vaju razmjenu. Ranije su teorije tvrdile da mora postojati nekakva ravno-
pravnost između robâ koje su ljudi voljni razmjenjivati. Jer, u protivnom,
jedna bi strana bila gubitnik. No, ekonomisti tvrde da uzajamno korisna
razmjena zahtijeva samo nasuprotne preferencije. Ako neki pojedinac
radije želi imati nečije tuđe dobro nego svoje, a jednako tako ta druga
osoba radije želi dobro prve osobe no svoje, tad razmjena može koristiti
oboma. Nitko ništa ne gubi, premda njihova dobra ni po čemu nisu ravno-
pravna. Moglo bi se reći da nasuprotne preferencije nisu nužne (čak i
mimo pitanja o tome može li do razmjena doći između strana kojima je
svejedno za obje robe, ili između dvije osobe s istovjetnim preferencijama
i početnim miješanim vlasništvom dvaju dobara kad oba pojedinca prefe-
riraju nemiješano vlasništvo u odnosu na svako miješano, a oba su neutral-
na između dva nemiješana vlasništva). Primjerice, u trostrukim bejzbol-
skim zamjenama, jedna momčad može razmijeniti jednog igrača za drugog
kojeg želi manje no onog kojeg će prodati kako bi zamijenila tog drugog
igrača za trećeg igrača iz neke druge momčadi kojeg želi više no prvog
igrača. Netko bi na ovo mogao reći da - budući da prva momčad zna da se
drugi igrač može zamijeniti za trećeg - ona želi drugog (koji se lako razmje-
nom pretvori u trećeg) više no prvog. Stoga prva razmjena momčadi nije
za manje željeni objekt, a niti ta razmjena spušta momčad na niže mjesto
na krivulji indiferencije. Opće bi načelo bilo da svatko tko zna da je jedno
dobro pretvorljivo u drugo (razmjenom ili bilo kojim drugim načinom)
preferencijalno rangira prvo dobro barem jednako visoko kao drugo.
(Neobaziranje na troškove pretvorbe ne utječe na taj problem.) No ovo
načelo, očito nužno da bi se objasnilo jednostavne trostruke razmjene,
proturječno je ranijem objašnjenju razmjene pomoću nasuprotnih prefe-
rencija. To načelo, naime, ima za posljedicu da pojedinac ne preferira
tuđe dobro svome, budući da se njegovo može pretvoriti u neko drugo
(kroz razmjenu koju ćemo objasniti) pa ga on preferencijalno rangira ba-
rem jednako visoko kao ono drugo.
Različiti izlazi iz ovog problema koji nam se nameću i koji izdrže i naj-
letimičniju provjeru (zapamtite da dvije strane obje mogu nekome ponu-
diti robu u zamjenu za njegovu) svi kao da uključuju složene i zakučaste
koloplete pogodbenih rečenica.
time što će dopustiti da odšteta za povredu granice bude u
visini cijene koju bi se postiglo da se prije toga dogovorom
osiguralo dopuštenje. (Nazovimo ovu kompenzaciju "trži-
šnom". Ona je najčešće nešto više od punog obeštećenja.)
Naravno, najbolji način da se ta cijena dozna jest dopustiti
da dođe do pregovora i da se vide njihovi rezultati. Svaki bi
drugi postupak bio silno neprecizan, a i nevjerojatno tegoban.

Strah i zabrana
Najzanimljivija po mnogo čemu su neka dodatna razmatra-
nja (povrh onih u vezi s pravičnosti razmjenske cijene) pro-
tiv slobodnog dopuštanja svih djela pod uvjetom punog
obeštećenja. Ako se neke povrede ne daju obeštetiti, one ne
bi spadale u kategoriju onih koje se dopušta pod uvjetom da
se isplati odšteta. (Odnosno, bile bi dopuštene pod uvjetom
obeštećenja, no budući da tu odštetu ne bi nitko mogao plati-
ti, zapravo bi bile nedopuštene.) Ostavimo li taj problem po
strani, čak i neka djela koja se mogu kompenzirati možda bi
bila zabranjena. Neka od tih djela koja se mogu kompenzirati
izazivaju strah. Strepimo da nam se ta djela ne dogode, čak
ako znamo da ćemo dobiti odštetu. Kad bi X dočuo da se Y
poskliznuo ispred nečije kuće, slomio ruku i dobio 2000 dola-
ra nakon što je sudskim putem tražio odštetu za tu povredu,
mogao bi pomisliti: "Baš je srećković taj Y da mu se to do-
godilo: isplati se slomiti ruku i dobiti 2000 dolara; to sasvim
pokriva takvu povredu." No ako bi netko tada došao X-u i
rekao: "Idući ću ti mjesec možda slomiti ruku, a ako to uči-
nim dat ću ti 2000 dolara odštete, premda možda odlučim
da ti je ne slomim, pa ti neću dati ništa", bi li X pomislio
kakav je srećković? Ne bi li umjesto toga hodao svijetom pun
zebnje, trzao se na šumove iza leđa, nervozan očekivao da bi
ga iznenada mogao snaći bol? Sustav koji bi dopuštao napade
pod uvjetom da se žrtvu poslije obešteti, stvorio bi napete
ljude, koji bi se bojali napada, prepada i povreda. Je li to raz-
log da se zabrane napadi? Ne bi li netko tko je počinio napad
mogao obeštetiti svoju žrtvu ne samo za napad i njegove po-
sljedice nego i za strah koji je žrtva osjećala u očekivanju na-
pada? Ali u općem sustavu koji dopušta napad pod uvjetom
obeštećenja, žrtvin strah ne izaziva pojedinac koji ga je na-
pao. Pa zašto bi mu taj napadač morao platiti odštetu za pretr-
pljeni strah? A tko će obeštetiti ostale prestrašene osobe, koje
nitko nije napao, za pretrpljeni strah?
Nekih bismo se stvari bojali, premda znamo da ćemo biti
u potpunosti obeštećeni za to što će se one dogoditi ili nam
biti učinjene. Da bismo izbjegli takvu opću strepnju i strah,
takva su djela zabranjena i kažnjiva. (Naravno, zabraniti neko
djelo ne jamči da ono neće biti počinjeno, kao što i ne jamči
da će se ljudi osjećati sigurno. Tamo gdje bi se napadi, prem-
da zabranjeni, često i nepredvidljivo događali, ljudi bi se
svejedno bojali.) Ne izaziva takav strah svaka povreda gra-
nice. Kad bi mi rekli da će mi netko idući mjesec oduzeti
automobil, i da ću poslije dobiti punu odštetu za to što su
mi ga odnijeli i stvorili mi probleme jer sam bio bez automo-
bila, neću provesti cijeli mjesec nervozan, zazorljiv i tjeskoban.
To stvara jednu dimenziju razlike između privatnih ne-
pravdi i nepravdi koje imaju javni aspekt. Privatne nepravde
su one u kojima treba obeštetiti samo oštećenu stranu; osobe
koje znaju da će dobiti puno obeštećenje ne boje ih se. Javne
su nepravde one od kojih ljudi strepe, premda znaju da će
dobiti puno obeštećenje ako i kad se nepravde dogode. Čak i
na temelju najpovoljnijeg ugovora o kompenzaciji kojim se
žrtve obeštećuje za pretrpljeni strah, neki ljudi (ne-žrtve) neće
biti obeštećene za svoj strah. Stoga postoji legitimno zani-
manje javnosti za iskorjenjivanje takvih povreda granica,
poglavito stoga što one izazivaju strah u svima da će se to i
njima dogoditi.
Može li se takva posljedica izbjeći? Primjerice, ne bi do-
šlo do takvog povećanja straha među žrtvama kad bi se žrtve
odmah obeštetile, ali i podmitile da šute. Tako drugi ne bi ni
znali da je takvo djelo uopće i počinjeno, pa ne bi više stra-
hovali kako je vjerojatnost da se takvo što njima dogodi veća.
No, problem je u tome da je spoznaja da se živi u sustavu
koji to dopušta dovoljna za strepnju. Kako itko može pro-
cijeniti statističke izglede da će mu se nešto dogoditi ako su
sva izvješća o tome zataškana? Stoga čak i u tom krajnje umje-
tnom slučaju nije tim djelom oštećena samo žrtva u sustavu
koji je poznat po tome da to dopušta. Rašireni strah pretvara
konkretne slučajeve i toleriranje takvih djela u nešto više od
privatne stvari između napadača i žrtve. (No budući da se
obeštećene i podmićene žrtve neće žaliti nakon učinjenog
djela, zabrana takvih zlodjela koja ostavljaju zadovoljne žrtve
ilustrirat će probleme u vezi sa zabranom tzv. zločina bez
žrtava.)*
Sustav koji dopušta djela što izazivaju strah pod uvjetom
da se njihove žrtve obeštete, kazali smo sadrži u sebi štetu
po neobeštećene zbog straha onih potencijalnih žrtava koje
nisu i stvarne žrtve. Bi li taj nedostatak sustava izbjegao net-
ko tko bi objavio da će učiniti određeno djelo kad mu se
prohtije, i ne samo što će obeštetiti sve svoje žrtve, ako bi ih
uopće i bilo, nego će i isplatiti odštetu svima onima koji su
osjetili strah kao posljedicu njegove objave, premda njima
zapravo nije ništa učinio? Bilo bi to toliko skupo da bi nad-
mašilo mogućnosti gotovo svih ljudi. No, ne bi li se to pro-
vuklo kroz ušicu igle naše tvrdnje o zabrani onih povreda
granica čije bi dopuštenje (s obeštećenjem) izazvalo opći strah

* Ne smije se zabraniti svako djelo koje predstavlja umanjenu korisnost za

druge; ono mora povrijediti granicu tuđih prava da bi se uopće i potegnulo
pitanje njegove zabrane. Primijetit ćete i da takva razmišljanja o strahu ne
vrijede za sustav koji dopušta sva djela koja su dobila prethodni pristanak
pojedinca čija je granica povrijeđena. Svatko tko brine da bi u takvom
sustavu on nepromišljeno mogao pristati na nešto, može se pobrinuti da se
to ne dogodi pomoću dobrovoljnih metoda (ugovora i sličnog); kao drugo,
od drugih se ne može očekivati da neutraliziraju strah nekog pojedinca od
samog sebe!
za koji pučanstvo ne bi bilo obeštećeno? To se ne bi baš tako
lako dogodilo, iz dva dodatna razloga. Kao prvo, pojedinci bi
mogli osjećati bezrazložnu tjeskobu u vezi s napadom, ne zato
što su čuli neku objavu, nego zato što znaju da sustav dopu-
šta takve napade poslije objave, pa ih stoga možda brine da
su je možda prečuli. Ne može ih se obeštetiti za objavu koju
nisu čuli pa oni neće tražiti odštetu za tako izazvan strah. No
oni mogu postati žrtvom nekog čiju objavu nisu čuli. Nika-
kva određena objava nije izazvala njihov strah jer nije bilo
objave kao predmeta tog straha, pa tko bi trebao platiti odštetu?
I tako se naša argumentacija ponavlja, samo na višoj razini;
ali se mora priznati da na ovoj razini strahovi mogu biti tako
oslabljeni i nevažni da su nedovoljni za opravdanje zabrana
takvih objava. Kao drugo, u skladu s našom ranijom raspra-
vom o poštenim cijenama razmjene, moglo bi se zahtijevati
od nekoga tko iznese da takvu objavu da osigura ne samo
punu nego i tržišnu odštetu. Puno obeštećenje je iznos dovo-
ljan, ali jedva, da osoba poslije učinjenog djela kaže kako joj
je drago, a ne žao, da se to dogodilo; a tržišna kompenzacija
je iznos koji bi se ugovorio u sklopu prethodnih pregovora o
dopuštenju. Budući da strah izgleda sasvim drukčije retro-
gradno nego dok se osjeća ili sluti, u tim će slučajevima biti
gotovo nemoguće točno odrediti iznos tržišne kompenzacije,
osim kroz pregovore.
Naš postulat da neka djela, npr. fizičke napade, valja za-
braniti, pretpostavlja da to što bi se od napadača zahtijevalo
da obešteti svoju žrtvu zbog posljedica napada (premda ne i
zbog prethodnog straha) ne bi bilo dovoljno da se napade
odvrati u tolikoj mjeri da bi ljudi bili bez straha. Koncepcija
o strahu pada u vodu ako je ta postavka pogrešna. (Preostao
bi postulat o podjeli blagodati razmjene.) Mogli bismo se
upitati bi li zaslužena kazna (u skladu s teorijom retribucije)
za kršenje zabrane o vršenju određenih djela mogla na sličan
način ne uspjeti i u dovoljnoj mjeri zastrašiti ljude da ne
vrše ta djela kako bi se eliminirali strah i strepnju. Ovo je
slabo vjerojatno ako je vjerojatnost hvatanja prijestupnika
visoka, a kazna sama po sebi pribojavana alternativa, a koja
ne bi bila nelegitimna za nedjela kojih se ljudi pribojavaju.
Čak i za pojedince koji imaju mnogo više koristi od nekog
djela nego njegove žrtve štete (a time i od kazne koja mu se
odredi), to neće predstavljati problem. Prisjetimo se da teo-
rija retribucije tvrdi kako se korist od nedjela mora počini-
telju oduzeti ili izravnati, ako nešto dobitka ostane nakon
što on obešteti svoje žrtve, osim novca za podmirenje ka-
znenog postupka.
Strah od određenih djela, čak i u onih koji znaju da će
dobiti puno obeštećenje ako se djela učine njima, pokazuje
zašto takva djela zabranjujemo. Jesu li naši dokazi odveć uti-
litaristički? Ako strah ne izaziva neka određena osoba, kako
to opravdava činjenicu da se tom pojedincu zabranjuje iz-
vršenje nekog djela pod uvjetom da plati odštetu? Naše su
tvrdnje u suprotnosti s prirodnom postavkom da su jedino
učinci i posljedice nekog djela relevantni za odluku o tome
smije li ga se zabraniti, a usredotočuju se na učinke i poslje-
dice njegove ne-zabrane. Očito je da se taj otklon od prirodne
postavke mora učiniti, ali bi se isplatilo istražiti koliko su
dalekosežne i važne implikacije tog otklona.
Ostaje zagonetka o tome zašto se strah veže uz određena
djela. Jer, ako znate da ćete dobiti puno obeštećenje za stvar-
ne posljedice nekog djela, tako da nećete biti u lošijem polo-
žaju (prema vlastitom mišljenju) zbog posljedica učinjenog
djela, čega se u tom slučaju bojite? Ne bojite se naglog pada
na krivulji indiferencije, jer (hipotetički) znate da se to neće
dogoditi. Strah će se javiti čak i kad je ukupan očekivani pa-
ket pozitivan, kao kad se nekome kaže da će mu se možda
slomiti ruka i da će mu biti plaćeno 500 dolara više od iznosa
dovoljnog za punu odštetu. Problem nije u tome kako odre-
diti iznos kompenzacije za strah, nego zašto se uopće javlja
strah, s obzirom na to da se cijeli očekivani paket sve u svemu
smatra poželjnim. Moglo bi se pretpostaviti da strah postoji
jer pojedinac nije siguran da će mu slomiti samo ruku; ne
zna hoće li se poštovati te granice. No, do istog bi problema
došlo kad bi bilo zajamčeno da će spomenuta osoba biti
obeštećena za sve što se dogodi, ili ako bi za slamanje ruke
poslužio uređaj za lomljenje ruku, kako bi se riješilo pitanje
prekoračenja granica. Čega bi se osoba koja bi dobila takva
jamstva bojala? Željeli bismo znati kakvih se šteta ljudi zapra-
vo boje, čak i kad su dio ukupnog paketa koji se kad se sve
uzme u obzir smatra razmjerno poželjnim. Strah nije global-
na emocija; on se usmjerava na dijelove paketa, neovisno o
"razmjernim" procjenama cjeline. Naš sadašnji argument u
korist zabrane obeštetljivih povreda granice počiva na toj
neglobalnoj prirodi straha, tjeskobe, strepnje i sličnog.10 Od-
govor kojim bi se specificirali tipovi šteta mogao bi se obli-
kovati na temelju uobičajenih pojmova kao što je "tjelesna
bol" ili pojmova neke psihološke teorije kao što su "neuvje-
tovani odbojni podražaji". (Ali ne bi se smjelo preuraniti sa
zaključkom da se, kad se zna da će obeštećenje biti podmireno,
bojimo ili strepimo jedino od tjelesne povrede ili bola. Uspr-
kos tome što znamo da ćemo biti obeštećeni ako do toga dođe,
ljudi se mogu bojati i poniženja, sramote, nelagode itd.). Kao
drugo, rado bismo znali jesu li ti strahovi posljedica promje-
njivih obilježja društvenog okružja. Da su ljudi odrasli tamo
gdje se velik broj određenih djela vršio nasumično i nepred-
vidljivo, bi li oni iskazivali duboku strepnju i strah od opa-
snosti od takvih djela, ili bi znali otrpjeti te rizike kao dio
normalnog okružja? (Bilo bi teško otkriti ili izmjeriti njiho-
vu strepnju ako bi se ona očitovala u povećanoj općoj nape-
tosti. Kako izmjeriti koliko su ljudi općenito nervozni?) Kad
bi ljudi koji odrastaju u takvom stresnijem okružju mogli
razviti snošljivost za određena djela, pokazivati manje stra-
10 Kao što je u još većoj mjeri slučaj uslijed neizvjesne pojave događaja? Vidi
Martin Seligman i drugi, "Uncontrollable and Unpredictable Aversive
Events", u knjizi Roberta Brusha, red., Aversive Conditioning and Learn-
ing, Academic Press, 1971, str. 347-400, poglavito IV. odjeljak.
ha i stresa, ne bismo raspolagali odveć dubokim objašnje-
njem toga zašto su određena djela zabranjena (umjesto da ih
se dopušta pod uvjetom da se plati odšteta). Jer strah od
takvih djela, na kojem se temelji naše objašnjenje, ne bi po
sebi bio duboka pojava.11

Zašto ne zabranjivati uvijek?

Tvrdnje koje se izvode iz općeg straha opravdavaju zabranu
onih povreda granica koje izazivaju strah čak i kad se zna da
će ta djela biti kompenzirana. Ostala razmišljanja svode se
na ovaj zaključak: sustav koji dopušta povrede granica, pod
uvjetom obeštećenja, dopušta da pojedinci služe kao sred-
stva; spoznaja da ih se tako koristi te da su njihovi planovi i
očekivanja vjerojatno podložni proizvoljnom osujećivanju,
predstavlja za ljude štetu; neke se povrede ne mogu kompen-
zirati, a za one koje se mogu, kako počinitelj može znati da
odšteta neće biti iznad njegovih mogućnosti? (Hoće li se
pojedinci moći osigurati protiv te možebitnosti?) Jesu li ta
razmišljanja, uz ona o pravednoj razdiobi blagodati dobro-
voljne razmjene, dovoljna da se opravda zabrana ostalih po-
vreda granice, uključujući one koje ne izazivaju strah? Naša
rasprava o prvom pitanju koje smo postavili na početku ovog
poglavlja (zašto ne dopustiti sve povrede granica pod uvje-
tom da ih se obešteti?"), dovela nas je do drugog pitanja koje
smo postavili ovdje (zašto ne zabraniti sve povrede granica
za koje žrtva nije unaprijed dala svoj pristanak?").

11 Razloge za među-dubinu osigurala bi među-mogućnost da je svaki pose-

ban strah uklonjiv u nekom društvenom okružju, premda ne i svi strahovi
zajedno. Netko tko dopušta da neki specifični strahovi nisu uklonjivi
promjenom društvenog okružja, može se svejedno upitati nisu li ti stra-
hovi bili odveć iracionalni da bi ih se rješavalo socijalnom politikom,
premda bi to stajalište bilo teško obraniti u slučaju nečeg kao što je strah
od tjelesne povrede.
 Kažnjavanje svih nedopuštenih prekršaja, uključujući i
one slučajne i one nenamjerne, podrazumijevalo bi velike
količine rizika i nesigurnosti u ljudskom životu. Ljudi ne bi
mogli biti sigurni da, usprkos najboljim namjerama, neće na
kraju biti kažnjeni zbog slučajnih događaja.12 Mnogima se to
čini i nepravedno. Ostavimo na trenutak ta zanimljiva pi-
tanja i usredotočimo se na djela za koja počinitelj zna da će,
ili da bi mogla, i te kako povrijediti nečiju granicu. Ne bi li
oni koji nisu osigurali prethodno dopuštenje svojih žrtava
(najčešće kupnjom) trebali biti kažnjeni? Komplikacija je u
tome da neki čimbenik može omesti ili sasvim onemogućiti
osiguranje njihova pristanka. (Neki čimbenik osim žrtvinog
odbijanja da dade pristanak.) Možda se zna tko će biti žrtva i
što će joj se točno dogoditi, ali je možda privremeno s njom
nemoguće stupiti u kontakt. Ili, moglo bi se znati da će neki
pojedinac biti žrtvom nekog djela, ali je možda nemoguće
doznati koja je to osoba posrijedi. U oba slučaja, ne može se
unaprijed dogovorom osigurati pristanak žrtve. U nekim
drugim slučajevima to bi, pak, moglo biti vrlo skupo, prem-
da ne i nemoguće. S potencijalnom se žrtvom može stupiti u
kontakt, ali tek nakon što se na njoj izvede operacija mozga,
ili je se pronađe negdje u afričkim džunglama ili privoli da
prekine šestomjesečni boravak u samostanu gdje je dala za-
vjet šutnje i uzdržavanja od poslova, i tako dalje; sve je to
prilično skupo. Ili, nepoznata se žrtva može unaprijed iden-
tificirati jedino vrlo skupom anketom cijele populacije mo-
gućih žrtava.
Svaka povreda granice za koju postoji dopuštenje pod uvje-
tom kasnijeg obeštećenja, bit će ona za koju se prethodno do-
12 Vidi ogled H. L. A. Harta, "Legal Responsibility and Excuses", u knjizi
Punishment and Responsibility (New York: Oxford University Press, 1968),
2. poglavlje. Tu se tvrdnju ne može protegnuti s kazne na odštetu, jer se ti
troškovi moraju namiriti na nekom drugom mjestu. O tim pitanjima vidi
raspravu u knjizi Waltera Bluma i Harryja Kalvena, jr., Public Law Per-
spectives on a Private Law Problem: Auto Compensation Plans (Boston:
Little, Brown, 1965).
puštenje ne može ugovoriti ili je vrlo skupo (a među kojima
su, zanemarujući stanovite komplikacije, slučajna djela, ne-
namjerna djela, djela učinjena pogreškom, i tako dalje). Ali
obratno ne vrijedi. Koja se djela, dakle, mogu učiniti bez pret-
hodna žrtvina pristanka pod uvjetom kasnijeg punog obešte-
ćenja? Ne ona koja izazivaju strah na prije opisani način.*
Možemo li ovaj problem još više suziti? Koje bi aktivnosti
koje ne izazivaju strah a koje znače, ili bi mogle značiti, po-
vredu granice, mogle biti dopuštene pod uvjetom obešte-
ćenja? Bilo bi proizvoljno načiniti oštru razliku između nemo-
gućnosti toga i nepodnošljive skupoće identifikacije žrtve ili
komunikacije s njom. (Ne samo zato što je teško znati o kojem
od tih slučajeva je riječ. Ako bi ta zadaća iziskivala iznos BPD-a
SAD-a, bi li bila "nemoguća" ili nepodnošljivo skupa?) Ra-
zlog zbog kojega je crta povučena baš na tome mjestu nije
jasan. Razlog zbog kojeg bi ponetko kadšto dopustio povredu
granice uz obeštećenje (kad je prethodna identifikacija žrtve
ili komunikacija s njom nemoguća) vjerojatno su velike ko-
risti od tog djela; on je vrijedan truda, treba ga učiniti i is-
plati ga se učiniti. No takvi će razlozi kadšto vrijediti i kad
su prethodna identifikacija i komunikacija, premda moguće,
skuplje čak i od velikih blagodati koje to djelo donosi. Za-
braniti izvršenja takvih neodobrenih djela značilo bi odreći
se njihovih koristi, kao u slučajevima kad su dogovori neo-
stvarivi. Najdjelotvornija politika odriče se najmanje kori-
snih djela; ona dopušta svima (bez prethodnog dogovora) iz-
vršiti neko djelo koje ne izaziva strah, pod uvjetom da su
troškovi transakcije postizanja prethodnog dogovora makar
malo veći od troškova kasnijeg procesa obeštećenja. (Pojedi-
nac nad kojim se izvrši djelo obeštećuje se i za svoje sudjelo-
vanje u procesu obeštećenja kao i za samo djelo.) No, želja za
djelotvornošću nedovoljna je da bi opravdala nekažnjene

* Djelo s rizikom moguće posljedice možda neće izazvati strah, premda bi

se to dogodilo kad bi se pouzdano znalo da to djelo povlači za sobom tu
posljedicu, ako smanjena vjerojatnost raspršuje strah.
povrede granica zbog zanemarivih koristi, čak ako je obešte-
ćenje više nego potpuno, tako da koristi od razmjene ne pri-
padnu isključivo pojedincu koji je prešao granicu. Prisjeti-
mo se prije spomenutih dodatnih razloga protiv dopuštanja
povreda granice uz obeštećenje (str. 82). Reći da bi takva dje-
la trebalo dopustiti ako i jedino ako su njihove koristi "dovolj-
no velike", od male je pomoći u nedostatku nekog društvenog
mehanizma koji bi o tome odlučivao. Tri stavke - strah, pod-
jela blagodati razmjene te troškovi transakcije - određuju naše
područje; no budući da još nismo osmislili precizno načelo
koje bi uključivalo posljednju stavku kao i one spomenute
ranije (str. 82.), one ipak ne čine vrhove trokuta rješenja u
svim njegovim pojedinostima.

Rizik
Prije smo spomenuli da neko riskantno djelo može predstav-
ljati odveć malu vjerojatnost štete za nekog pojedinca da bi
ono u njega izazvalo brigu ili strah. No, on bi se mogao bojati
velikog broja takvih djela. Vjerojatnost pojedinog djela da
nanese zlo ispod je praga nužnog da bi izazivalo strepnju, ali
objedinjena ukupnost takvih djela može predstavljati prili-
čnu visoku vjerojatnost stradanja. Ako razni pojedinci počine
svako od ukupnog broja tih raznovrsnih djela, nitko nije odgo-
voran za nastali strah. A nikog se ne može ni lako optužiti da
je uzrokom najvećeg dijela tog straha. Jedno djelo ne bi iza-
zvalo strah (zbog spomenutog praga), a jedno djelo manje
vjerojatno ne bi umanjilo taj strah. Naša ranija razmišljanja o
strahu dokazuju potrebu zabrane ove ukupnosti postupaka.
No budući da se dijelovi ukupnosti mogu dogoditi bez pogub-
nih posljedica, bilo bi nepotrebno strogo zabraniti svako dje-
lo koje čini tu ukupnost.13
13 Doista, vrlo široka mreža bacila bi se zabranom svakog djela čija bi riski-
rana posljedica izazvala strah kad bi se sa sigurnošću očekivala, što bi
 Kako odlučiti koji se ispodpražne podskupove takvih
ukupnosti mogu dopustiti? Oporezovati svako djelo iziski-
valo bi središnji ili objedinjeni porezni sustav i aparat za
donošenje odluka. Isto bi se moglo reći za društveno
određenje toga koja su djela dovoljno korisna da bi ih se
dopuštalo, a koja bi trebalo zabraniti kako bi se ukupnost
smanjila na razinu ispod praga. Na primjer, mogla bi se
donijeti odluka da su rudarstvo ili vlakovi dovoljno korisni
da ih se dopusti, premda i jedno i drugo za prolaznike pred-
stavlja rizike ništa manje od ruskog ruleta s jednim metkom
i n komora (pri čemu se n određuje prema situaciji), a koji je
zabranjen jer nema dovoljnu vrijednost. Postoje problemi u
prirodnom stanju u kojem ne postoji središnji ili objedinjeni
aparat koji bi mogao donositi takve odluke ili bi ih bio ovla-
šten donositi. (U petom poglavlju govorimo o tome pomaže
li što u ovome tzv. "načelo pravičnosti" Herberta Harta.) Ti
bi se problemi mogli ublažiti ako bi se sveukupna stanja
(ukupnost ispod praga i slično) mogla postići funkcionira-
njem nekog mehanizma nevidljive ruke. No, precizni meha-
nizam potreban da bi se to postiglo tek valja opisati; a moralo
bi se i dokazati kako bi takav mehanizam nastao u prirodnom
stanju. (Ovdje bi nam, kao i drugdje, dobro došla teorija koja
bi odredila koja makrostanja mogu proizvesti koje vrste
mehanizama nevidljive ruke.)
Djela koja uključuju opasnost povrede tuđih granica pred-
stavljaju ozbiljne probleme za postulat o prirodnom pravu.
(Raznovrsnost slučajeva dodatno komplicira probleme: može
se znati koje će osobe biti izložene nekom riziku ili samo da
će netko biti njemu izložen, vjerojatnost stradanja može biti
poznata točno ili unutar određenog raspona, i tako dalje.)
Nametanje kako male vjerojatnosti stradanja koja krši nečija
prava jednako tako krši i njegova prava? Umjesto jedne pro-
sječne vjerojatnosti za sva stradanja, vjerojatno je prosječna
moglo biti dio ukupnosti sličnih djela koja izaziva strah, a hoće li ta ukup-
nost izazvati strah ili ne ovisi o tome koliko sličnih djela sadrži.
vjerojatnost niža što je stradanje veće. Mogla bi se pretpostaviti
specificirana vrijednost, ista za sva djela, kao oznaka granice
kršenja prava; neko djelo predstavlja povredu nečijih prava
ako je očekivana šteta po njega (tj. vjerojatnost njegova stra-
davanja pomnožena s mjerilom tog stradanja) veća od speci-
ficirane vrijednosti ili jednaka njoj. Ali koja je magnituda
specificirane vrijednosti? Kolika je šteta od najnevažnijeg djela
(za koje je izvjesno da uzrokuje samo tu štetu) koje krši pri-
rodna prava pojedinca? Ovakva konstrukcija problema ne može
poslužiti tradiciji prema kojoj krađa novčića ili pribadače ili
bilo čega od nekog pojedinca predstavlja povredu njegovih
prava. Ta tradicija ne određuje neki prag kao mjerilo štete
kao donju granicu, u slučaju šteta koje će jamačno nastati.
Teško je zamisliti principijelan način na koji bi tradicija pri-
rodnih prava mogla povući liniju kojom bi se odredilo koje
vjerojatnosti drugima nameću neprihvatljivo velike rizike.
To znači da je teško shvatiti kako, u tim slučajevima, tradici-
ja prirodnih prava povlači granice na koje se usredotočuje.*

* Moglo bi se reći da početi s vjerojatnostima koje mogu varirati unedogled

i tražiti da se povuče neka linija upućuje na pogrešan trag i gotovo jamči
da će se svaki položaj na toj crti (osim 0 ili 1) učiniti proizvoljnim. Alter-
nativan bi postupak počeo s aspektima "okomitima" na one o vjerojatno-
stima, i teoretski ih razradio u odgovor na pitanja o riskantnim postup-
cima. Mogla bi se osmisliti dva tipa teorija. Neka bi teorija mogla odredili
gdje povući liniju a da to mjesto ne djeluje proizvoljno, jer premda je
linija povučena na mjestu koje nije posebno u dimenziji vjerojatnosti, ono
jest posebno u odnosu na druge dimenzije obuhvaćene tom teorijom. Ili,
neka bi teorija mogla osmisliti mjerila odlučivanja o tome koja su ris-
kantna djela koja ne iziskuju povlačenje linija u dimenziji vjerojatnosti
(ili očekivane vrijednosti ili nekoj sličnoj dimenziji), čime se sva djela
koja se nađu s jedne strane linije ubrajaju u jednu kategoriju, a sva ona s
druge strane u drugu. Postavke te teorije ne smještaju djela na istu razinu
na temelju dimenzije vjerojatnosti, a niti ta teorija dijeli postupke u
jednakovrijedne kategorije raspona jednakog i nekim intervalima je-
dinične linije. Postavke koje ta teorija navodi samo se odnose prema tom
pitanju na drukčiji način, što ima za posljedicu da je neko djelo zabra-
njeno dok je drugo s višom očekivanom vrijednošću štete dopušteno.
Nažalost, još nije osmišljena zadovoljavajuća specifična alternativna teo-
rija jednog ili drugog tipa.
 Ako nijedna teorija prirodnog prava još nije specificirala
točnu liniju koja razgraničuje prirodna prava pojedinaca u
riskantnim situacijama, što će se dogoditi u prirodnom sta-
nju? U odnosu na svako djelo koje za druge uključuje rizik
povrede granice, postoje tri mogućnosti:
1. Neko je djelo zabranjeno i kažnjivo, čak ako se plati
obeštećenje za povredu granice, ili ako se pokaže da ono
nije ničim povrijedilo granicu.
2. Neko se djelo dopušta pod uvjetom da se odšteta plati
onim pojedincima čije su granice stvarno povrijeđene.
3. Neko se djelo dopušta pod uvjetom da se obeštete svi
oni pojedinci koji su izloženi riziku povrede granica, bez
obzira na to hoće li se to stvarno i dogoditi.
Treća mogućnost znači da ljudi mogu odabrati drugu; mogu
zajedno plaćati za postojeći rizik kako bi isplatili punu od-
štetu onima čije su granice stvarno povrijeđene. Treća bi
mogućnost bila moguća kad bi se moguće izlaganje neke druge
osobe riziku po sebi smatralo povredom granice koju valja
kompenzirati, vjerojatno zato što postoji svijest o tome te se
izaziva strah u te druge osobe.* (Pojedinci koji se dobrovolj-
no izlažu takvim rizicima na tržištu "obeštećeni" su višim
nadnicama za riskantne poslove, bez obzira na to ostvari li
se rizik ili ne.)
Charles Fried je nedavno napisao da bi ljudi bili voljni
pristati na sustav koji bi im dopuštao da jedni druge izlože
"normalnim" rizicima pogibije, jer ga pretpostavljaju sustavu
koji zabranjuje sve takve rizike.14 Nitko ne bi bio u posebno
* Umjesto da ih se obešteti, može li počinitelj sve one koji su izloženi riziku
snabdjeti sredstvima za umirenje tako da se neće odviše bojati? Bi li oni
samo trebali uzeti sredstva za umirenje, tako da ne bi uopće bio počinite-
ljev problem ako oni to ne učine pa stoga osjećaju strah? Vrlo zanimljivo
početno raspetljavanje tog problema vidi u Ronald Coase, "The Problem
of Social Costs", Journal of Law and Economics, 1960, str. 1-44.
14
An Anatomy of Values (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1970),
9. poglavlje.
nepovoljnom položaju; svaki bi pojedinac dobio pravo na
riskantne postupke u odnosu na druge u ostvarivanju vla-
stitih ciljeva, a u zamjenu bi dali drugima pravo da to isto
učine njemu. Ti rizici koje drugi nameću njemu su oni koje je
on osobno voljan otrpjeti u ostvarivanju svojih vlastitih ci-
ljeva; isto vrijedi i za rizike koje on nameće drugima. No svi-
jet je tako ustrojen da u ostvarivanju svojih ciljeva ljudi če-
sto moraju druge izlagati rizicima koje oni ne mogu izravno
preuzeti. Logično se nameće zamjena: ako se Friedova tvrd-
nja izrazi rječnikom razmjene, dobivamo alternativu, naime,
eksplicitno obeštećenje za svaki rizik povrede granice kojem
se izlaže nekog drugog (treća gore opisana mogućnost). Tak-
va bi se shema razlikovala od Friedova zajedničkog rizika po
većoj pravičnosti. No, čini se da bi proces isplate i utvrđi-
vanja točnog rizika kojem se druge izlaže te primjerena odšteta
podrazumijevali goleme troškove transakcije. Neke bi se dje-
lotvorne postupke moglo lako zamisliti (na primjer sredi-
šnja kartoteka za sve, pri čemu bi se plaćanje obavljalo svakih
n mjeseci), ali u pomanjkanju nekog zgodnog institucional-
nog mehanizma taj je posao i dalje krajnje tegoban. Budući
da visoki troškovi transakcije mogu i najpravičniju alternati-
vu učiniti nepraktičnom, mogu se potražiti druge mogućno-
sti, kao što je Friedov zajednički rizik. Te će alternative značiti
neprekidan niz manjih nepravdi i hrpe velikih. Na primjer,
djeca koja umru od ostvarenja rizika pogibije kojem su bili
izloženi, neće izvući stvarnu korist koja bi se dala usporediti
s onom što će je izvući pojedinci koji su ih tom riziku izložili.
Takvu situaciju ne ublažava činjenica da je svaka odrasla oso-
ba bila izložena tom riziku kao dijete i da će svako dijete koje
dočeka odraslu dob moći izložiti istim rizicima drugu djecu.
Sustav koji obeštećuje samo one nad kojima se rizici koji-
ma su izloženi zaista i ostvare (druga spomenuta mogućnost)
bio bi mnogo jednostavniji i imao mnogo manje troškove funk-
cioniranja i transakcije od onoga što plaća svima onima koji
su izloženi nekom riziku (treća mogućnost). Rizici pogibije
predstavljaju najteži problem. Kako se magnituda pogibli može
procijeniti? Ako je smrt šteta koja se ne može ničim kompen-
zirati, iduća najbolja alternativa, čak i osim pitanja straha,
mogla bi biti obeštetiti sve one koji su izloženi tom riziku.
No premda posmrtne isplate rodbini ili omiljenim dobro-
tvornim društvima, kićeno održavanje groblja, i tako dalje,
imaju očite nedostatke što se tiče pokojnika, pojedinac se
može okoristiti sustavom posmrtnog obeštećenja žrtvinim na-
sljednicima. Dok je živ, može prodati pravo na to obešteće-
nje, ako je potrebno, tvrtki koja kupuje mnoga takva prava.
Cijena ne bi bila veća od očekivane novčane vrijednosti tog
prava (vjerojatnost takve isplate pomnožena iznosom); koli-
ko bi cijena bila niža ovisi o stupnju kompenzacije u toj djelat-
nosti, kamatnoj stopi i tako dalje. Takav sustav ne bi u cijelosti
obeštetio bilo koju stvarnu žrtvu za izmjerenu štetu; a drugi
koji nisu pretrpjeli stvarnu štetu jednako bi se okoristili time
što su prodali svoja kolektivna prava. No svatko bi to mogao
smatrati, ex ante, prilično zadovoljavajućom pogodbom.
(Prije smo opisali način kako objediniti isplate i prevesti treću
mogućnost u drugu; a ovo je način da se druga preobrazi u
treću.) Taj bi sustav mogao pojedincu dati i financijski poti-
caj da poveća "monetarnu vrijednost svog života" mjerenu
mjerilima obeštećenja, kako bi povećao cijenu po kojoj bi
mogao prodati svoje pravo na obeštećenje. 15
15 Ekonomski najiscrpnija rasprava o mjerilima određenja visine obešteće-
nja za gubitak života je rad E. J. Mishana, "Evaluation of Life and Limb: A
Theoretical Approach", Journal of Political Economy, 1971, str. 687-705.
Nažalost, Mishanov postupak uključuje dvostruki obračun, jer su "posred-
ni ili derivativni rizici" (str. 699-705) pojedinčeve smrti, uključujući tuđe
financijske ili psihičke gubitke, već uključeni kroz njegovu vlastitu brigu
zbog njih, u neposrednom nenamjernom riziku, budući da bi se obešteće-
nje trebalo isplatiti za neposredne nenamjerne rizike u visini dovoljnoj da
bi osoba o kojoj je riječ bila voljna riskirati vlastiti život. Pod pretpostav-
kom da ljudi imaju pravo počiniti samoubojstvo, napustiti posao, i slično,
ako žrtva osobno nije zabrinuta zbog tih posrednih ili derivativnih rizika,
čini se da ti rizici nisu cijena koju bi se s pravom moglo nametnuti drugo
me tko riskira život ili skrivi svoju smrt. Jer, bi li se svi ti troškovi mogli
Načelo obeštećenja
Dopustiti neko djelo pod uvjetom isplate odštete (druga ili
treća gornja mogućnost) je prima facie primjerenije za neko
riskantno djelo nego ga zabraniti (prva mogućnost), no čak
ni tad pitanje njegove zabrane odnosno dopuštenja još nije
potpuno riješeno. Jer neki pojedinci neće raspolagati s dovolj-
no novca da bi isplatili traženo obeštećenje iskrsne li potre-
ba za tim, a oni neće imati kupljeno osiguranje da bi u tom
slučaju podmirili svoje obveze. Smije li se takvim pojedinci-
ma zabraniti spomenuto djelo? Zabrana djela onima koji nisu
u stanju platiti odštetu razlikuje se od zabrane djela koja važi
ako se odšteta isplati onima kojima je stvarno nanijeta šteta
(druga mogućnost), u tome što u prvom slučaju (ali ne i u
drugom) netko kome nedostaje novac za plaćanje odštete može
biti kažnjen za svoj postupak premda zapravo nikome nije
nanio štetu ili prešao granicu.
Znači li da će netko povrijediti tuđa prava nekim djelom
ako nema dovoljnih sredstava ili osiguranja za pokriće rizika
koje ono povlači za sobom? Smije li mu se zabraniti da to
učini ili ga zbog toga kazniti? Budući da golem broj djela
realno povećava rizik za druge, društvo koje bi zabranilo tak-
va nepokrivena djela ne bi se uklopilo u sliku slobodnog
društva što utjelovljuje postavku slobode, a prema kojoj lju-
di smiju izvršiti neka djela ukoliko ona ne štete drugima na
određene načine. No, kako se ljudima smije dopustiti da izla-
žu rizicima druge ljude koje nisu u stanju obeštetiti ukaže li

prebaciti na tog pojedinca ili njegovo imanje ako je on počinio samoubojstvo

ili dao otkaz? No ako ga, s druge strane, brinu ti posredni ili derivativni
troškovi, oni će (koliko se smatra primjerenim) biti uključeni, zbog nje-
gove brige za njih, u obeštećenje neposrednog rizika. No ovoj se kritici
mora dodati još jedna komplikacija: žrtva možda ima obveze prema drugi-
ma, za koje ne haje ali koje bi izvršio da je živ, vjerojatno zbog društvenih
ili pravnih pritisaka. Teoretsko određenje primjernog obeštećenja moralo
bi uključivati neposredne rizike koji padaju na leđa pojedinaca prema
kojima žrtva ima obveze, premda je spram njih indiferentna.
se za time potreba? Zašto bi neki morali snositi troškove tuđe
slobode? Zabrana riskantnih djela (jer su financijski nepo-
krivena ili odveć rizična) ograničava, međutim, pojedinčevu
slobodu djelovanja, premda spomenuta djela zapravo ne bi
nikog drugog ništa stajala. Primjerice, svaki bi epileptičar
mogao voziti automobil cijeli svoj život a da time nikome ne
naškodi. Zabraniti njemu da vozi možda ne bi stvarno sma-
njilo opasnost za druge; koliko se zna, to zaista i jest tako.
(Istina je da ne možemo unaprijed identificirati epileptičara
koji će se pokazati neopasnim, no zašto bi on iznio na svojim
leđima cijeli teret te naše nemogućnosti?) Zabraniti nekome
da vozi automobil u našem o četiri kotača ovisnom društvu,
da bi se smanjio rizik za druge, predstavlja veliki hendikep
za tu osobu. Ispravljanje tog hendikepa - unajmljivanje vo-
zača ili plaćanje taksija - stoji novca.
Zamislimo se nad tvrdnjom da se nekog pojedinca mora
obeštetiti za štetu koja mu je nanijeta time što mu se zabra-
njuje zbog takvih razloga obavljati neku djelatnost. Oni koji
imaju koristi od smanjenja rizika u odnosu na sebe moraju
to "nadoknaditi" onima koji su ograničeni u radnjama koje
smiju činiti. U takvom obliku, mreža je odveć široko bačena.
Moram li zaista nekoga obeštetiti ako ga, u samoobrani, spri-
ječim da igra ruski rulet na meni? Ako se neka osoba želi
poslužiti vrlo riskantnim ali djelotvornim (a ako sve krene
po dobru i bezopasnim) postupkom u proizvodnji nekog
proizvoda, moraju li mu ljudi koji stanuju u blizini tvornice
isplatiti odštetu za ekonomski gubitak koji trpi jer mu nije
dopušteno služiti se moguće opasnim proizvodnim postup-
kom? Dakako da ne.
Vjerojatno bi nekoliko riječi trebalo reći o zagađenju
- prebacivanju negativnih učinaka na tuđu imovinu kao
što su kuće, odjeća i pluća, te na stvari koje nisu ničije
vlasništvo ali koje služe ljudima, npr. vedro i lijepo nebo.
Govorit ću samo o posljedicama po vlasništvo. Bilo bi ne-
poželjno, a nije isključeno ničime što ću reći, da netko
usmjeri sve svoje otpadne produkte visoko iznad nečijeg
vlasništva i načini nebo mutnim sivo-zelenim. Ništa se
ne dobiva pokušajem da se drugi tip pretvori u prvi tako
da se kaže, na primjer, kako netko tko mijenja izgled neba
time odlaže otpadne produkte na nečije oči. Ono što slije-
di u ovoj bilješci nepotpuno je jer se ne odnosi na drugi
tip slučajeva.
Budući da bi se odveć toga isključilo kad bi se zabra-
nile sve zagađivalačke aktivnosti, kako bi neko društvo
(socijalističko ili kapitalističko) moglo odlučiti koje zaga-
đivalačke aktivnosti zabraniti a koje dopustiti? Pretpo-
stavljam da bi trebalo dopustiti one takve aktivnosti čije
su koristi veće od šteta, pri čemu se u njihove štete ubraja-
ju njihove zagađivalačke posljedice. Najpraktičniji teo-
retski test te koristi jest u tome bi li ta aktivnost mogla biti
samoisplativa, odnosno bi li oni koji imaju koristi od nje
bili spremni platiti dovoljno za pokriće troškova obe-
štećenja onima koji su osjetili njezine negativne posljedice.
(Oni koji su za bilo koju vrijednu aktivnost koja ne pro-
lazi na ovom testu mogu joj dati dobrovoljne priloge.) Na
primjer, određeni načini avioprijevoza bukom zagađuju
kuće u blizini zračnih luka. Na ovaj ili onaj način (nižom
cijenom nekretnina, nižom stanarinom, i tako dalje), eko-
nomska vrijednost tih kuća je smanjena. Jedino ako su
koristi za zračne putnike veće od tih šteta po susjede zra-
čnih luka, trebalo bi nastaviti s bučnijim načinom pri-
jevoza. Društvo mora imati neki način određivanja pre-
mašuju li koristi štete. Kao drugo, ono mora odlučiti kako
će se štete odnosno troškovi rasporediti. Može dopustiti
da padnu na teret onih na čija leđa ionako padaju: u
našem primjeru, na leđa lokalnih kućevlasnika. Ili ih
može pokušati rasporediti na cijelo društvo. Ili može nji-
ma opteretiti one koji imaju koristi od te aktivnosti: u
našem primjeru to su zračne luke, avioprijevoznici i, na-
posljetku, putnici. Ovo posljednje, ako je ostvarivo, čini
se najpoštenije. Dopusti li se nastavak neke vrsti zagađi-
vanja s objašnjenjem da njegove koristi daleko prema-
šuju njegove štete (uključujući i one zagađenja), tada bi
oni koji imaju stvarnih koristi trebali obeštetiti one na
čija leđa štete od zagađenja najprije padnu. Obeštećenje
bi moglo uključivati plaćanje troškova kupnje uređaja za
smanjenje prvotnih učinaka zagađenja. U našem primje-
ru, avioprijevoznici ili aerodromi mogli bi platiti zvučnu
izolaciju kuća a potom platiti odštetu u visini razlike sma-
njene tržišne cijene tih kuća u odnosu na vrijednost one
prvotne neizolirane kuće u toj četvrti kakva je bila bez
dodatne buke.
Kad svaka od žrtava zagađenja trpi velike štete, uobi-
čajeni sistem obeštećenja (uz manje modifikacije) dovo-
ljan je da se postigne ovaj rezultat. Poštovanje tuđih vla-
sničkih prava će, u tim slučajevima, dostajati da se
zagađenje zadrži u razumnim granicama. No situacija
se mijenja ako pojedinačni zagađivači imaju rasprostra-
njene a pojedinačno nevažne učinke. Ako netko odredi
ekvivalent od dvadeset centi odštete po stanovniku SAD-a,
ljudima se neće isplatiti da ga pojedinačno tuže usprkos
golemom ukupnom trošku. Kad bi, slično tome, velik broj
pojedinaca nametnuo mali trošak svakom pojedincu,
ukupni troškovi za svakog pojedinca bili bi prilični. No
budući da nijedan pojedinačni izvor troška ne bi optere-
tio pojedince u značajnijoj mjeri, i dalje se pojedincu ne
bi isplatilo tužiti pojedinačne zagađivače. Ironija je u
tome da se za zagađenje najčešće smatra da ukazuje na
nedostatke u privatnosti sustava privatnog vlasništva, dok
je problem zagađenja u tome što visoki troškovi transakci-
ja otežavaju poštivanje privatnovlasničkih prava žrtava
zagađenja. Moguće bi rješenje bilo omogućiti grupne tužbe
protiv zagađivača. Bilo koji odvjetnik ili odvjetnička tvrt-
ka mogu zastupati javnost te tužiti i razdijeliti dio ukup-
nog iznosa odštete svakom članu skupine koja odštetu
 potražuje od zagađivača. (Budući da ista zagađenja ima-
ju drukčije posljedice po različite ljude, od odvjetnika će
se možda tražiti da podijele različite iznose pripadnici-
ma raznih specifičnih skupina.) Odvjetnički bi se hono-
rari oduzeli od odštete onih koji neće tražiti svoj dio, te
od odštete onih koji je ne podignu na vrijeme. Kad vide
kako neki izvrsno zarađuju na taj način, i drugi će se
odvjetnici početi baviti takvim slučajevima kao "javni pra-
vobranitelji" te zaračunavati godišnji honorar za to što
ubiru pripadajuće odštete zbog zagađenja i dijele ih
svojim klijentima. Budući da takva shema daje veliku
prednost odvjetniku koji brzo reagira, to znači da će mnogi
među njima spremno reagirati kako bi zaštitili interese
zagađenih. Mogu se osmisliti i alternativne sheme koje bi
omogućile da nekoliko odvjetnika istodobno podignu
tužbe u ime raznih skupina ljudi. Istina je da takve sheme
opterećuju sudove, ali bi se trebalo prema njima odnositi
kao i prema funkcioniranju bilo koje državne birokratske
ustanove u određivanju i raspodjeli šteta. *
* Mislim da se moj prijedlog može obraniti od postavki iznijetih u izvrsnom
prikazu nasuprotnog stajališta Franka Michelmana u "Pollution as a Tort",
recenziji knjige Guida Calabresija The Costs of Accidents u Yale Law Jour-
nal, 80 (1917), 666-683.
Ne namjeravam predložiti gornju shemu kao jedino rješenje kontrole
zagađenja, već bih želio predložiti i učiniti vjerojatnim stajalište da se
neki institucionalni aranžman može osmisliti tako da se riješi problem
jednim udarcem i zaduži one koji su pametni za takve stvari. (J. H. Dales
u Pollution, Property, and Prices predlaže prodaju prenosivih prava na
zagađivanje u određenim količinama. Taj elegantni prijedlog nažalost
podrazumijeva centralizirano odlučivanje o tome što je poželjna ukupna
količina zagađenja.)
Javne rasprave često objedinjuju probleme zagađenja s problemom oču-
vanja prirodnih resursa. I ponovno su se najjasniji primjeri pogrešno
usmjerene aktivnosti pojavili tamo gdje ne postoje jasna privatnovlasnička
prava: u vezi s javnim zemljištem ogoljenim od strane drvne industrije i na
naftnim poljima čije je vlasništvo zemljišta posebno uređeno. U mjeri u
kojoj će ljudi budućnosti (ili mi kasnije) biti voljni platiti za zadovoljenje
svojih želja, uključujući izlete kroz netaknute šume i divljinu, bit će u
ekonomskom interesu nekih sačuvati nužne resurse. Vidi raspravu u Roth-
 Da bismo osmislili prihvatljivo načelo obeštećenja, mora-
mo odrediti kategoriju djela koja spadaju u taj zahtjev. Neki
tipovi djela se općenito čine, igraju važnu ulogu u životima
ljudi, i ne mogu se zabraniti pojedincu a da ga ozbiljno ne
oštete. Jedno bi načelo moglo glasiti: kad je neko djelo ovog
tipa nekome zabranjeno zato što bi moglo nanijeti štetu drugi-
ma, a posebice je opasno kad ga taj pojedinac čini, tad oni
koji zabranjuju tu aktivnost kako bi osigurali veću sigurnost
za sebe moraju obeštetiti osobu kojoj se to zabranilo, jer je
ona time dovedena u nepovoljan položaj. Namjera tog načela
je obuhvatiti zabranu epileptičaru da vozi automobil a izuzeti
slučajeve prisilnog ruskog ruleta i štetnih proizvodnih po-
stupaka. Želimo se usredotočiti na važne aktivnosti koje goto-
vo svi obavljaju, premda ih neki obavljaju opasnije od drugih.
Gotovo svatko vozi automobil, dok igranje ruskog ruleta ili
služenje posebice opasnim industrijskim postupkom nije
uobičajeni dio gotovo svačijeg života.
Nažalost, ovaj pristup načelu obeštećenja silno opterećuje
sustav koji služi za klasifikaciju djela. Činjenica da postoji
jedan jedini opis djela nekog pojedinca koji ga razlikuje od
djela drugih ne znači da će se to djelo klasificirati kao neuobi-
čajeno, a time biti i izvan dosega primjene tog načela. No, s
druge bi strane bilo prestrogo reći da je svako djelo koje se
uklapa u neki opis, a koje gotovo svaka druga osoba vrši, sto-
ga i uobičajeno i pokriveno načelom. Jer, i neuobičajene ak-
tivnosti spadaju u neke opise koji pokrivaju djela što ih ljudi
uobičajeno čine. Igrati ruski rulet je opasniji način "zabave",
koja se drugima dopušta; a služenje specijalnim industrijskim
postupkom je opasniji način "zarađivanja za život". Gotovo
bilo koja dva različita djela mogu se zamisliti kao ista ili ra-
zličita, ovisno o tome spadaju li u iste ili različite podrazre-
de u klasifikaciji djela. Ta mogućnost raznovrsnih opisa dje-
la onemogućuje laku primjenu načela kako je opisano.
bardovoj knjizi, Power and Market (Menlo Park, Calif.: Institute for Hu-
mane Studies, 1970), str. 47-52, te u literaturi koju on navodi.
 Kad bi se ta načela mogla na zadovoljavajući način razja-
sniti, možda bismo poželjeli proširiti to načelo na neka neu-
običajena djela. Ako je služenje nekim opasnim procesom
jedini način na koji taj pojedinac može zaraditi za život (i ako
je igranje ruskog ruleta na nekom drugom s revolverom koji
ima 100.000 komora jedini način na koji se ta osoba može
zabaviti - priznajem, ovo su ekstravagantne pretpostavke),
tad bi vjerojatno taj pojedinac bio obeštećen zbog zabrane.
Ako mu se jedini način na koji može zaraditi za život zabra-
ni, on je oštećen u odnosu na normalnu situaciju, dok netko
drugi nije oštećen u odnosu na normalnu situaciju kad mu
se zabrani najunosnija alternativa. Šteta u usporedbi s nor-
malnom situacijom nije isto što i pogoršanje životne situ-
acije. Mogli bismo se poslužiti teorijom oštećenosti, kad bi
postojala, u formulaciji "načela obeštećenja": oni koji su ošte-
ćeni jer im se zabranjuje da izvode djela koja bi mogla naudi-
ti drugima, moraju biti obeštećeni za štete koji su im nanijete
kako bi se osigurala sigurnost za druge. Ako bi povećana sigur-
nost od planirane zabrane ljudima donijela manju korist no
što bi bila šteta onih kojima se ta djela zabranilo, tada poten-
cijalni zabranjivači ne bi mogli ili ne bi željeli isplatiti dovolj-
no visoke odštete; tako da zabrana, što je primjereno u tom
slučaju, neće biti nametnuta.
Načelo obeštećenja pokriva slučajeve koji spadaju u našu
raniju tezu o neugodnim problemima klasifikacije djela. Ono
ne izbjegava sasvim slična pitanja glede okolnosti u kojima
je netko posebice oštećen. No, u obliku u kakvom se pojav-
ljuju ovdje, ta je pitanja lakše rješavati. Na primjer, je li in-
dustrijski proizvođač kojemu je onemogućeno da se posluži
svojom najboljom alternativom (premda ima druge unosne
alternative) posebice oštećen ako svi ostali mogu iskoristiti
svoje najbolje alternative, koje slučajno nisu opasne? Dakako
da nije.
Načelo obeštećenja zahtijeva da se ljude obešteti zato što
im se zabranjuju određene rizične aktivnosti. Mogli bismo
reći da ili imate pravo zabraniti takve rizične aktivnosti ili
nemate. Ako imate, ne morate obeštetiti ljude zato što im
činite ono na što imate pravo; a ako nemate, tada biste, umje-
sto da se formulira politika obeštećenja za vaše bespravne
zabrane, trebali jednostavno prestati s tom praksom. Ni u
jednom slučaju ne čini se primjerenim zabranjivati pa kom-
penzirati. No dvojba, "ili se ima pravo zabraniti pa se ne tre-
ba kompenzirati, ili se nema pravo zabraniti pa treba prestati
zabranjivati", nije dovoljno obuhvatna. Možda imate pravo
zabraniti neko djelo, ali jedino pod uvjetom da se obešteti
one kojima se ono zabranjuje.
Kako to može biti? Je li ova situacija jedna od onih o kojima
smo prije govorili, u kojima se dopušta povreda granice pod
uvjetom obeštećenja? Ako je tako, postojala bi neka granična
linija koja određuje zabrane da pojedinci izvode stanovite rizi-
čne radnje, a koju bi bilo dopustivo prijeći kad bi se poje-
dinca čiju se granicu neovlašteno prešlo obeštetilo. Čak i u
tim okolnostima, budući da u spomenutim slučajevima može-
mo unaprijed identificirati pojedince koji su pod zabranom,
zašto se umjesto toga od nas ne traži da postignemo dogovor
s njima kojim bi oni pristali ne izvršiti spomenuto rizično
djelo? Zašto im ne bismo ponudili poticaj, ili ih unajmili, ili
podmitili da se suzdrže od tog čina? U našoj prijašnjoj ra-
spravi o povredi granica spomenuli smo nepostojanje bilo
kakve poticajne teorije o pravednoj cijeni ili uvjerljivom ra-
zlogu zašto bi sve blagodati dobrovoljne razmjene trebale
pripasti jednoj strani. Rekli smo da pitanje koje će se točke
na ugovornoj krivulji odabrati treba prepustiti involviranim
stranama. Tom su se postavkom zagovarali prethodni dogo-
vori naspram kasnije isplate punog obeštećenja. No, prema
sadašnjoj kategorizaciji slučajeva, čini se primjerenim općeni-
to odabrati jednu od krajnjih točaka na ugovornoj krivulji.
Za razliku od razmjena od kojih obje strane imaju koristi i u
kojima nije jasno kako bi se te koristi trebale podijeliti, u pre-
govorima u vezi s uzdržavanjem jedne strane od nekog djela
koje bi moglo ugroziti nekog drugog, sve što prva strana treba
dobiti jest puno obeštećenje. (Iznos za koji bi se prva strana
mogla u pregovorima nagoditi za svoju apstinenciju, kad bi
joj se dopustilo da izvrši određeno djelo, nije dio njezina
gubitka zbog zabrane za koju mora dobiti obeštećenje.)

Produktivna razmjena
Kupim li neku robu ili uslugu od vas, ja imam koristi od
svoje aktivnosti; u boljem sam položaju zbog toga, boljem
nego da vaše djelo nije izvršeno ili da uopće i ne postojite.
(Ne obazirite se na mogućnost da bi netko s vremena na vri-
jeme mogao prodati bona fide dobro nekome kome inače nano-
si zlo.) Za razliku od toga, ako vam platim da mi ne nanesete
zlo, ništa ne dobivam od vas što ne bih posjedovao da vi
uopće ne postojite ili da postojite a da nemate veze sa mnom.
(Ova usporedba ne bi vrijedila kad bih ja zasluživao da mi vi
nanosite zlo.) Dakle, produktivne aktivnosti su one nakon
kojih su kupci u boljem položaju nego kad prodavatelj ne bi
imao nikakve veze s njima. Točnije rečeno, to predstavlja
nužan uvjet za neproduktivnu aktivnost, ali ne i dovoljan
uvjet. Ako vaš prvi susjed namjerava podići neku zgradu na
svom zemljištu, na što ima pravo, vama bi možda bilo bolje
da on uopće ne postoji. (Jer nitko se drugi ne bi odlučio na
izgradnju takvog rugla.) No, kupnja njegove apstinencije od
ustrajavanja u svojoj namjeri bit će produktivna razmjena.16
Pretpostavimo, međutim, da taj susjed nema želju podići tu
zgradu na svom zemljištu; on načini plan i vas obavijesti o
njemu jedino da bi vam prodao svoju apstinenciju od grad-
nje. Takva razmjena ne bi bila produktivna; ona vas samo
oslobađa nečeg što ne bi predstavljalo prijetnju da nije mo-
gućnosti razmjene koja osigurava oslobođenje od nje. Ta se
16 Ovu primjedbu dugujem tome što smatram taj uvjet dovoljnim za Ronalda
Hamowyja.
 tvrdnja može proširiti na slučaj u kojem se susjedova želja
ne usmjerava isključivo na vas. On će možda načiniti plan i
ponuditi svoju apstinenciju i drugim susjedima. Tko god je
kupi, bit će "uslužen" neproduktivno. Da takve razmjene nisu
produktivne, i da ne koriste svim sudionicima, pokazuje či-
njenica da se, kad bi bile nemoguće ili silom zabranjene tako
da bi svatko znao da ih se ne može izvesti, jednom sudioniku
moguće razmjene ne bi pogoršao položaj. Bila bi to neobična
vrsta produktivne razmjene čija zabrana jednog od sudioni-
ka ne bi ostavila u lošijem položaju! (Strana koja se ničeg ne
odriče zbog apstinencije, ili se ne treba ničeg odreći zato što
susjed nema drugog motiva da izvrši ono djelo, poslije takve
razmjene je u boljem položaju.) Premda ljudi cijene ucje-
njivačevu šutnju, i plaćaju za nju, njegova šutnja nije produk-
tivna aktivnost. Njegove bi žrtve bile u jednakom položaju
da ucjenjivač ne postoji pa im ne bi prijetio.* A oni ne bi bili
u lošijem položaju kad bi se znalo da je takva razmjena pot-
puno nemoguća. U skladu s našim stajalištem, prodavatelj
takve šutnje mogao bi legitimno zaračunati jedino ono čega
se odrekao šutnjom. A ono čega se odriče ne uključuje novac
koji je mogao dobiti za neodavanje informacije, premda uklju-
čuje novac koji bi mu drugi dali za otkrivanje tog podatka. Pa
bi tako netko tko piše knjigu, a pri čijem pisanju otkrije neku
informaciju o nekoj drugoj osobi koja bi povećala prodaju
knjige kad bi je se uključilo u knjigu, može zaračunati poje-
dincu koji želi da ta informacija ostane tajna (uključujući i
osobu koja je subjekt informacije) za neuključivanje te infor-
macije u svoju knjigu. On može zaračunati novčani iznos jed-
nak očekivanoj razlici u autorskim honorarima između knji-
ge koja bi sadržavala tu informaciju i knjige bez nje; možda
jedino ne bi mogao zaračunati najvišu cijenu koju bi mogao

* Ali kad on ne bi postojao, ne bi li netko drugi mogao slučajno nabasati na

tu zanimljivu informaciju i zatražiti višu cijenu za šutnju? Da se to dogodi,
ne bi li žrtva bila u boljem položaju baš zato što njezin ucjenjivač postoji?
Jasna raščlamba te postavke i isključivanje takve komplikacije nisu vri-
jedni truda koji bi iziskivali.
dobiti od kupca njegove šutnje.* Zaštitne su usluge produk-
tivne i koriste svome primatelju, dok "zaštitnički reket" nije
produktivan. To što su vam reketari prodali apstinenciju od
nanošenja zla vašoj osobi, ne čini vaš položaj ništa boljim no
što bi bio da oni s vama nemaju nikakve veze.
Stoga bi se naša prethodna rasprava o podjeli blagodati
dobrovoljne razmjene trebala suziti kako bi vrijedila jedino
za one razmjene od kojih obje strane imaju koristi u smislu
da su primatelji produktivnih aktivnosti. Gdje jedna strana
nema takvih koristi i neproduktivno je "uslužena", pošteno
je da ona simbolično obešteti drugu stranu, ako ta druga strana
ima pravo na bilo kakvo obeštećenje. A što je s onim sluča-
jevima u kojima je zadovoljen samo prvi uvjet neproduktivne
razmjene, ali ne i drugi: X nije u nimalo boljem položaju kao
rezultat razmjene nego kad Y uopće ne bi postojao, ali Y ima
neki drugi motiv osim prodaje apstinencije. Ako uslijed Y-
-ove apstinencije od neke aktivnosti X ima koristi utoliko
što je smanjena mogućnost da dođe do povrede njegovih gra-
nica (povrede čije se namjerno vršenje zabranjuje), u tom
slučaju Y treba biti obeštećen samo za štete koje je imao zbog
zabrane jedino onih aktivnosti čiji je rizik dovoljno ozbiljan
da bi opravdao zabranu na takav način.

* Pisac, ili netko drugi, koji uživa otkrivati tajne, možda će zaračunati neki
drugi iznos. Ova kvalifikacija ne pomaže reketaru koji se spominje ka-
snije u tekstu, čak ako je sadist i uživa u svom poslu. Aktivnost kojom on
prijeti isključena je moralnim ograničenjima i zabranjena neovisno o tome
prodaje li se nju ili apstinenciju od nje. Primjer pisca preuzet je iz 34.
fusnote mojeg ogleda "Coercion" u Philosophy, Science, and Method: Es-
says in Honor of Ernest Nagel, red. S. Morgenbesser, P. Suppes i M. White
(New York: St. Martin's Press, 1969), str. 440-472. Usporedite naše staja-
lište o ucjeni sa sljedećim, koji je smatra jednakom bilo kojoj drugoj eko-
nomskoj transakciji: "Ucjena ne bi bila ilegalna u slobodnom društvu. Jer,
ucjena je primitak novca u zamjenu za uslugu neobjavljivanja određene
informacije o drugoj osobi. Ucjena ne uključuje nikakvo nasilje ili prijet-
nju nasiljem osobi ili vlasništvu." Murray N. Rothbard, Man, Economy,
and State, tom 1, str. 443.
 Odbacili smo stajalište da je zabrana rizičnih aktivnosti
nelegitimna, da se kroz prethodne dogovore i otvorene prego-
vore ljude mora privoljeti da se dobrovoljno ustežu od takvih
aktivnosti. No, ne bismo smjeli konstruirati naše postavke
jedino kao kompenzaciju za povredu granice kojom se štiti
nečija tuđa rizična aktivnost, a da zahtjev za prethodnim pre-
govorima bude zaboravljen zbog posebne prirode tog slučaja
(to ne uključuje nikakvu produktivnu razmjenu). Jer, to ne
objašnjava zašto se svi ne vraćaju na ono mjesto na krivulji
indiferencije koje bi zauzimali da nije zabrane: jedino se tre-
ba obeštetiti one koji su oštećeni zabranom, a i to jedino za
pretrpljenu štetu. Kad bi zabrana rizičnih djela imala dvije
različite posljedice po nekog pojedinca, prvu koja bi pogor-
šala njegov položaj premda ne bi bio oštećen u odnosu na
druge, a drugu prema kojoj bi bio oštećen, načelo obeštećenja
zahtijevalo bi da se odšteta isplati jedino za drugu. Za raz-
liku od obične povrede granica, obeštećenje u tim slučajevi-
ma ne bi trebalo uzdići pojedinca na položaj na kojemu se
nalazio prije nego što je bio zasmetan. Da bi se obeštećenje -
u skladu s načelom obeštećenja - smatralo običnim obešte-
ćenjem za povredu granice, moglo bi se pokušati redefinirati
ili relocirati granicu tako da je se prelazi jedino kad je netko
oštećen. Ali je korisnije ne iskrivljavati naše stajalište o ovoj
kompenzacijskoj situaciji tako da je pridružimo drugoj.
Naravno, to što je se ne bi smjelo pridružiti kompenza-
cijskoj situaciji povrede granica ne znači da se načelo obešte-
ćenja ne može izvesti iz dubljih načela. To nam ovdje nije
potrebno; a niti moramo precizno artikulirati to načelo. Tre-
bamo jedino ustvrditi ispravnost nekih načela, kao što je
načelo obeštećenja, i zahtijevati da oni koji nameću zabranu
na rizične aktivnosti obeštete one koji su oštećeni jer su im
oni zabranili te rizične aktivnosti. Nije mi sasvim ugodno to
što opisujem, a poslije se i služim načelom čije pojedinosti
nisu još sasma razrađene, premda se čini da ti nerazvijeni
aspekti tog načela nisu važni za probleme na koje ćemo ga mi
primijeniti. Mislim da bih donekle opravdano mogao reći da
je u redu da se za početak neko načelo ostavi u pomalo ma-
glovitom stanju; primarno je pitanje hoće li takvo načelo biti
dostatno. No, tu bi tvrdnju hladno dočekali mnoge pristaše
drugog načela koje se raščlanjuje u sljedećem poglavlju, kad
bi znali koliko ću stroži biti spram njihova načela negoli što
sam ovdje spram svoga. Na svu sreću, oni to još ne znaju.
5. poglavlje

Država

Zabrana privatnog provođenja pravde

Nekom neovisnom pojedincu moglo bi se zabraniti da pri-
vatno provodi pravdu zato što se zna da je njegovo postu-
panje odveć rizično i opasno, odnosno uključuje veći rizik
(nego neko drugo postupanje) da će nevina osoba biti ka-
žnjena, odnosno da će krivac biti nesrazmjerno kažnjen - ili
zato što se za njegovo postupanje ne zna da nije rizično. (Nje-
govo bi postupanje pokazalo još jednu dimenziju nepouzda-
nosti kad bi postojali veći izgledi da se njime neće kazniti
krivac, ali to ne bi bio razlog da se tom pojedincu zabrani
privatno provođenje pravde.)
Recimo koju riječ o svakoj od ovih stavki. Ako je postupak
neovisnog pojedinca nepouzdan i predstavlja visoki rizik za
druge (možda taj neovisni pojedinac gata iz kave), i ako to
često čini, može u svih izazvati strah, čak i u onih koji nisu
njegove žrtve. U samoobrani ga svatko smije omesti u nakani
njegove visokorizične aktivnosti. Ali i neovisnog se pojedin-
ca može spriječiti da se služi vrlo nepouzdanim postupkom,
i ako on ne predstavlja trajnu opasnost. Ako se zna da će
neovisni pojedinac svojim nepouzdanim postupkom silom
ostvariti svoja prava samo jednom svakih deset godina, to
neće izazvati opći strah i strepnju u društvu. Temelj za zabra-
nu njegova rijetkog služenja tim postupkom stoga nije
izbjegavanje svake raširene nekompenzirane strepnje i stra-
ha koji bi inače postojali.
Kad bi bilo mnogo neovisnih pojedinaca koji bi svi bili
skloni pogrešno kažnjavati, te bi se vjerojatnosti nataložile i
stvorile opasnu situaciju za sve. Tada bi i drugi imali pravo
udružiti se i zabraniti ukupnost takvih aktivnosti. No, kako
bi ta zabrana funkcionirala? Bi li oni zabranili svaku indi-
vidualnu aktivnost koja ne izaziva strah? Unutar prirodnog
stanja, kojim postupkom mogu oni odlučiti koju ukupnost
nastaviti i što bi im dalo pravo da to čine? Nijedna zaštitna
asocijacija, bez obzira na to koliko dominantna bila, ne bi
imala to pravo, jer su legitimne ovlasti zaštitne asocijacije
samo zbroj individualnih prava koje njezini članovi ili klijenti
prenose na asocijaciju. Ne nastaju nikakva nova prava ili
ovlasti: svako pravo asocijacije je bez ostatka razgradljivo na
ona individualna prava što pripadaju pojedincima koji su
djelovali zasebno u prirodnom stanju. Neka skupina pojedi-
naca može imati pravo učiniti neko djelo C, koje nijedan poje-
dinac zasebno nema pravo učiniti, ako je C identično D i E,
te ako su osobe koje pojedinačno imaju pravo učiniti D i E
udružene. Kad bi neka od prava pojedinaca bila izražena u
obliku: "Imate pravo učiniti A pod uvjetom da se 51 posto ili
85 posto ili bilo koji postotak drugih pojedinaca s time složi",
tada bi neka kombinacija pojedinaca imala pravo učiniti A,
premda nijedan zasebno ne bi imao to pravo. Ali ničija prava
nemaju takav oblik. Nijedna osoba ili skupina nema pravo
odlučiti kome će iz ukupnosti biti dopušteno nastaviti činiti
neku radnju. Svi neovisni pojedinci mogli bi se udružiti i to
odlučiti. Primjerice, mogli bi se poslužiti nekim nasumičnim
postupkom da bi razdijelili prava (koja se mogu prodati?)
kako bi nastavili s privatnim provođenjem pravde i snizili
ukupnu opasnost do neke vrijednosti ispod praga. Poteškoća
je u tome što će, učini li to veliki broj neovisnih pojedinaca,
biti u interesu pojedinca da ne sklopi takvu nagodbu već da
nastavi s rizičnim aktivnostima kako mu drago, dok će ostali
uzajamno ograničiti svoje kako bi sveli ukupnost radnji (uklju-
čujući i njegove) ispod opasne razine, jer bi se i drugi vjero-
jatno zaustavili na određenoj udaljenosti od opasne granice
i tako mu ostavili prostora da se ubaci. Čak i da se drugi
utabore odmah do linije opasnosti pa da time njegove ak-
tivnosti prenesu ukupnost preko nje, na temelju čega bi se
njegove aktivnosti proglasile onima koje treba zabraniti? Sli-
čno tome, bit će u interesu svakog pojedinca ne sklapati ina-
če jednoglasne dogovore u prirodnom stanju: primjerice,
dogovor da se utemelji država. Sve što neki pojedinac može
dobiti takvim jednoglasnim sporazumom može on dobiti i
posebnim bilateralnim sporazumima. Svaki ugovor kojemu
je potrebna jednoglasnost, svaki ugovor koji je u osnovi kolek-
tivan, poslužit će svojoj svrsi bez obzira na to sudjeluje li u
njemu neki pojedinac ili ne: stoga će biti u njegovu interesu
da se ne obveže na sudjelovanje.

"Načelo pravičnosti"
Načelo koje je osmislio Herbert Hart, a koje ćemo (na tragu
Johna Rawlsa) nazvati načelom pravičnosti, ovdje bi nam
poslužilo kada bi bilo primjereno. To načelo tvrdi da kad
određeni broj pojedinaca sudjeluje u pravednom, uzajamno
korisnom i suradničkom pothvatu u skladu s pravilima i tako
ograniči svoju slobodu na načine nužne da bi svi imali ko-
risti od toga, oni koji su pristali na ta ograničenja imaju pra-
vo na sličan pristanak onih koji su osjetili blagodati njihova
pristanka.1 Prema tom načelu, prihvaćanje koristi (čak i kad
1 Herbert Hart, "Are There Any Natural Rights?", Philosophical Review,
1955; John Rawls, A Theory of Justice (Cambridge, Mass.; Harvard Univer-
sity Press, 1971), 18. odjeljak. Moja formulacija tog načela ostaje bliska
Rawlsovoj. Dokaz koji Rawls predočuje za to načelo predstavlja dokaz jedi-
no za uže načelo vjernosti (bona fide obećanja moraju se održati). Premda
nije posrijedi davanje izričitih ili prešutnih pristanaka na su-
radnju) dovoljno je da bi se pojedinac obvezao. Pridoda li se
načelu pravičnosti tvrdnja da drugi pojedinci prema kojima
smo obvezni ili njihovi zastupnici mogu silom postići da
pojedinci ispunjavaju obveze koje nastaju na temelju tog načela
(uključujući i obvezu ograničenja vlastitih djela), to znači da
će skupine ljudi u prirodnom stanju koje pristanu na neki
postupak odabira onih koji će smjeti činiti određena djela
imati legitimna prava zabraniti "slobodnjake". Takvo pravo
može biti bitno za održivost takvih sporazuma. Trebali bi-
smo jako pomnjivo ispitati takvo moćno pravo, posebice sto-
ga što se zbog njega jednoglasni pristanak na prisilnu vlast u
prirodnom stanju čini nepotrebnim! Još jedan razlog da se ispi-
ta ovo pravo jest njegova održivost kao protuprimjera mojoj
tvrdnji da se nikakva nova prava ne "javljaju" na grupnoj razi-
ni, da pojedinci u skupini ne mogu stvoriti nova prava koja ne
bi bila zbroj prethodno postojećih pojedinačnih prava. Pravo
da se prisilom natjera nekog da ispuni svoju obvezu da ogra-
niči svoje ponašanje na određene načine, moglo bi biti rezul-
tat nekog posebnog obilježja te obveze ili bi se moglo sma-
trati izvedenicom nekog općeg načela da se sve obveze koje
dugujemo drugima mogu silom nametnuti. U pomanjkanju
dokaza za posebnu prirodu obveze koja proistječe iz načela
pravičnosti a koja opravdava primjenu sile u nametanju te
obveze, najprije ću reći nešto o načelu nasilnog izvršenja svih
obveza a potom o adekvatnosti samog načela pravičnosti. Ako
se odbaci bilo koje od tih načela, pravo da se silom osigura
suradnja drugih u takvim situacijama počiva na klimavim
nogama. Ja tvrdim da se oba ta načela moraju odbaciti.
Tvrdnja Herberta Harta da postoji prirodno pravo2 ovisi
o partikularizaciji načela prisilnog izvršenja svih obveza:

nema drugog načina da se izbjegnu problemi u stilu "ne mogu početi" u

vezi s načelom vjernosti (str. 349) osim da se poslužimo načelom pravičnos-
ti, bio bi to dokaz u korist načela pravičnosti.
2 Hart, "Are There Any Natural Rights?"
netko tko ima specijalnu obvezu prema vama da učini A (a
koja je možda nastala, na primjer, na temelju njegova obeća-
nja da će učiniti A) daje vam ne samo pravo da on učini A,
nego i pravo da ga prisilite da učini A. Jedino pod pretpo-
stavkom da vas ljudi ne smiju prisiliti da učinite A ili druga
djela koja ćete možda obećati učiniti može se razumjeti, kaže
Hart, smisao i svrha specijalnih obveza. Budući da specijal-
ne obveze imaju smisao i svrhu, nastavlja Hart, postoji pri-
rodno pravo da pojedinac ne bude prisiljen nešto učiniti osim
ako ne važe neki posebni uvjeti; to je prirodno pravo ugrađeno
u okolnosti u kojima nastaju specijalne obveze.
Ovaj poznati Hartov argument zbunjuje. Ja smijem nekoga
osloboditi obveze da me ne prisiljava učiniti A. ("Ovime te
oslobađam obveze da me ne prisiljavaš učiniti A. Sad me smi-
ješ prisiliti da učinim A.") No taj "otpust" ne izaziva u meni
osjećaj obveze prema njima da učinim A. Budući da Hart pret-
postavlja kako moja obveza prema nekome da učinim A daje
njemu (podrazumijeva da on ima) pravo da me prisili učiniti
A, a budući da smo vidjeli da obrat ne vrijedi, možemo sma-
trati tu komponentu naše obveze prema nekome da nešto uči-
nimo mnogo važnijom od njegova prava da nas prisili to učini-
ti. (Smijemo li pretpostaviti da postoji ta specifična sastavnica
a da ne budemo optuženi za "logički atomizam"?) U skladu s
nekim alternativnim stajalištem koje ne priznaje to što je Hart
pravo na prisilu ubacio u isti koš sa situacijom kad vama net-
ko duguje neku obvezu, moglo bi se reći da je ta dodatna kom-
ponenta čitav sadržaj obveze koju vi imate prema nekome da
nešto učinite. Ako to ne učinim, u tom slučaju (pod uvjetom
da je sve ostalo isto) činim nešto pogrešno; situaciju kontro-
lira taj pojedinac; on ima moć da me oslobodi obveze osim
ako nije već nekome drugome obećao da to neće učiniti; i tako
dalje. Vjerojatno sve ovo djeluje odveć efemerno bez dodat-
nog postojanja prava prisilnog izvršenja. No, ta su prava samo
prava; odnosno, dopuštenja da se nešto učini i obveze drugih
da se ne miješaju. Istina, pojedinac ima pravo silom provesti
te dodatne obveze, ali nije jasno kako uključivanje prava prisil-
nog izvršenja podupire cijeli ustroj ako se pretpostavlja da je
on ionako nevažan. Vjerojatno je potrebno samo shvatiti
područje morala ozbiljno i smatrati svaku sastavnicu važnom,
čak ako nema nikakve veze s prisilnim izvršenjem. (Naravno,
to ne znači da ova sastavnica nikad nema veze s prisilnim
izvršenjem!) U skladu s tim stajalištem, možemo objasniti
smisao obveza a da ne uplićemo prava prisilnog izvršenja i
time se riješimo postavke obveze neprisile. (Naravno, prem-
da Hartove postavke ne dokazuju postojanje takve obveze
neprisile, ona svejedno može postojati.)
Osim tih općih razmišljanja na pozadini načela prisilnog
izvršenja svih specijalnih obveza, mogu iskrsnuti i zbunju-
jući slučajevi. Na primjer, ako vam obećam da neću nekog
ubiti, to vama ne daje pravo da me prisilite to ne učiniti, jer
već imate to pravo, premda ono stvara posebnu obvezu za
vas. Ili, ako iz opreza zahtijevam da vi najprije obećate meni
da me nećete prisiljavati da učinim A prije no što ja vama
obećam da ću učiniti A, i zaista najprije dobijem to obećanje
od vas, bilo bi pogrešno reći kako sam vam svojim obeća-
njem dao pravo da me prisilite učiniti A. (Zamislite, me-
đutim, situaciju koja bi nastala kad bih ja bio tako budalast
pa vas unilateralno oslobodio obećanja što ste mi ga dali.)
Kad bi Hartova postavka da jedino u okolnostima nužne
neprisile možemo razumjeti smisao specijalnih prava bila
uvjerljiva, tad bi jednako uvjerljiva bila i tvrdnja da jedino u
okolnostima dopuštene prisile možemo razumjeti smisao
općih prava. Jer, prema Hartu, pojedinac ima opće pravo
učiniti A ako i jedino ako za sve osobe P i Q, Q se ne može
miješati u to što P čini A ili ga prisiliti da ne čini A, osim ako
je P dao Q-u specijalno pravo da to učini. No, ne može se
svako djelo supstituirati za "A"; ljudi imaju opća prava da
čine isključivo određene tipove djela. Stoga bi se moglo reći
sljedeće: ako želimo da ima smisla u posjedovanju općih pra-
va, kao i prava da se učini određeni tip djela A, te u tome da
 su drugi obvezni ne prisiljavati vas da ne činite A, to mora
biti na kontrastnoj pozadini, u uvjetima kad ljudi nisu ob-
vezni uzdržati se od toga da vas prisiljavaju da nešto učinite
ili ne učinite, tj. u okolnostima u kojima (kad je o djelima
općenito riječ), ljudi nemaju opće pravo da ih čine. Ako Hart
može dokazivati postavku protiv prisile sa stajališta pojedi-
načnog prava, tada se čini da može jednako tako dokazivati
odsustvo takve pretpostavke sa stajališta općih prava.3
Postupak dokazivanja koristi prisilnog izvršenja obveza
ima dvije faze: prva vodi postojanju obveze, a druga mo-
gućnostima njezina prisilnog izvršenja. Budući da smo se
već pozabavili drugom fazom (barem u mjeri u kojoj se općeni-
to smatra ona da proizlazi iz prve), pozabavimo se ponovno
pretpostavljenom obvezom suradnje u zajedničkim odluka-
ma drugih da ograniče svoje aktivnosti. Načelo pravičnosti,
kako smo ga formulirali na tragu Harta i Rawlsa, nevaljano je
i neprihvatljivo. Pretpostavimo da su neki ljudi iz vaše četvrti
(u kojoj osim vas žive 364 odrasle osobe) našli razglas i od-
lučili da uvedu sustav javne zabave. Pošalju popis imena,
jedno za svaki dan, uključujući i vaše. Određenog dana (dani
se mogu zamijeniti), pojedinac treba voditi program javnog
razglasa, birati glazbu, čitati vijesti, pričati zabavne pričice i
slično. Nakon 138 dana tijekom kojih su svi pojedinci ispu-
nili svoju obvezu, dođe i red na vas. Jeste li obvezni zauzeti
svoje mjesto za razglasom? Imali ste koristi od njega, povre-
meno biste otvorili prozor i osluhnuli program, uživali u
glazbi ili se nasmijali nečijem vicu. Drugi su se susjedi zai-
sta potrudili. Ali morate li se javiti kad dođe red na vas?
Naravno da ne. Premda i vi imate koristi od tog dogovora,
možda ćete cijelo vrijeme biti svjesni da 364 dana zabave koje
osiguravaju drugi neće biti vrijedno toga da se vi odreknete
jednog svog dana. Radije biste bili bez svega toga i ne bili
3 Formulirao sam svoje primjedbe pomoću - priznajem - nejasne postavke
da ima "smisla" u određenim vrstama prava jer to, mislim, osigurava
Hartovu argumentu njegovu najčvršću konstrukciju.
obvezni potratiti jedan svoj dan nego slušati program i odvoji-
ti jedan svoj dan na to. S obzirom na te preferencije, kako se
može dogoditi da se od vas zahtijeva da sudjelujete kada dođe
red na vas? Bilo bi lijepo kad bi se preko razglasa čitalo filo-
zofske tekstove koji bi čovjek mogao poslušati u bilo koje doba
dana, vjerojatno kasno noću kad je umoran. Ali to možda ne
bi bilo dovoljno da biste poželjeli odreći se jednog cijelog
dana i biti spiker na toj lokalnoj postaji. Bez obzira na vaše
želje, mogu li drugi stvoriti obvezu da vi nešto učinite tako
što će pokrenuti program bez vašeg pitanja? U ovom se slučaju
možete odlučiti odreći koristi tako što nećete uključiti radio;
u drugim slučajevima, ona može biti neizbježna. Ako svakog
dana neki drugi stanovnik vaše ulice pomete cijelu ulicu,
morate li i vi to učiniti kad dođe red na vas? Čak ako vam i
nije naročito stalo do čiste ulice? Morate li zamišljati prašinu
dok prelazite ulicu kako ne biste imali koristi kao slobod-
njak? Morate li se suzdržati od toga da upalite radio i poslu-
šate filozofske tekstove? Morate li kositi travu na vašem pred-
njem travnjaku jednako često kao i vaši susjedi?
Najmanje što bi se moralo ugraditi u načelo pravičnosti
jest uvjet da koristi od tuđih djela za pojedinca budu veće od
šteta koje za nj nastaju kad mora dati svoj obol. Kako da to
zamislimo? Je li taj uvjet zadovoljen ako uživate u svako-
dnevnim programima preko javnog razglasa u vašoj četvrti,
ali biste radije otišli na cjelodnevno planinarenje nego cijele
godine slušali taj program? Jer, da biste vi bili obvezni odreći
se jednoga svog dana zbog emitiranja tog programa, ne bi li
morala biti istina da nema ničeg što biste radije učinili s jed-
nim danom (s tim danom, uz dodatnu vrijednost da se ak-
tivnosti iz drugih dana prebace u taj dan) no cijelu godinu
slušali taj lokalni program? Ako je jedini način da se taj pro-
gram emitira provesti dan sudjelujući u tom dogovoru kako
bi se zadovoljio uvjet da koristi premašuju štete, morali biste
biti voljniji utrošiti taj dan na program nego na bilo što drugo
što vam stoji na raspolaganju.
 Kad bi se načelo pravičnosti modificiralo tako da bi sadr-
žavalo taj veoma strog uvjet, svejedno bi bilo nevaljano. Ko-
risti bi mogle jedva biti vrijedne štete koju ste pretrpjeli jer
ste obavili vaš dio posla, no drugi bi se mogli okoristiti tom
institucijom mnogo više od vas; oni svi obožavaju slušati
radio emisije. Kao osoba koja ima najmanje koristi od tog pro-
grama, jeste li obvezni obaviti jednaku količinu posla? Ili biste
radije da su svi surađivali na nekoj drugoj akciji, ograničava-
li svoje ponašanje i žrtvovali se za taj pothvat. Istina, s obzirom
na to da oni ne slijede vaš plan (a time ograničavaju broj
vaših raspoloživih opcija), koristi njihova pothvata vama
vrijede koliko i štete koje proizlaze iz vaše suradnje. No vi ne
želite surađivati, jer želite usmjeriti njihovu pozornost na
vaš alternativni prijedlog na koji su se oni oglušili ili mu,
prema vašem mišljenju, nisu posvetili primjerenu pozornost.
(Primjerice, vi želite da oni na radiju čitaju ulomke iz Tal-
muda umjesto filozofskih tekstova koje čitaju.) Pružajući toj
instituciji (njihovoj instituciji) podršku svojom suradnjom
u njoj, postići ćete samo to da će je biti teže promijeniti ili
modificirati. 4
Prisilno provođenje načela pravičnosti je nedopustivo. Ne
smijete odlučiti nešto mi dati, npr. knjigu, a potom mi ugra-
biti novac da je naplatite, premda doduše nemam ništa bolje
na što bih potrošio taj novac. Imate još manje razloga zahtije-
vati novac ako aktivnost kojom meni dajete knjigu koristi i
vama; pretpostavimo da je najbolji način tjelovježbe za vas
bacanje knjiga u tuđe kuće, ili da je neizbježna nuspojava neke
vaše druge aktivnosti ubacivanje knjige ljudima u kuće. Ni-
šta se u toj stvari ne mijenja ako zbog vaše nemogućnosti da
4 Izbjegavao sam dati primjer institucije u čijoj uspostavi ili odlučivanju o
njezinoj prirodi nemate nikakvog utjecaja, jer bi Rawls primijetio da to ne
zadovoljava njegova dva načela pravednosti. Premda Rawls ne zahtijeva
da svaka mikroinstitucija, već samo temeljni ustroj društva, zadovolje
njegova dva načela pravednosti, čini se da smatra da neka mikroinstituci-
ja mora zadovoljiti ta dva načela želi li nametnuti obveze u skladu s
načelom pravičnosti.
prikupite novac ili naplatite knjige koje se neizbježivo slijeva-
ju u tuđe kuće ne bi bilo pametno, a ni jeftino, da se vi na-
stavite baviti aktivnošću koja ima takvu nuspojavu. Bez obzira
na nečije svrhe, ne može se postupati tako da se ljudima uči-
ni usluga a potom zahtijeva (ili silom otima) novac za nju. A
to ne može učiniti ni grupa ljudi. Ako ne možete zaračunati
ili naplatiti usluge koje ste učinili bez prethodnog dogovora,
još manje možete to učiniti u vezi s uslugama koje vas ništa
ne stoje, a ponajmanje vam ljudi ne trebaju platiti usluge koje
vas ne stoje ni novčića jer su ih drugi učinili vama. To znači
činjenica da smo mi djelomice "društveni proizvodi" zato
što imamo koristi od sadašnjih obrazaca i oblika stvorenih
brojnim djelima dugog niza odavno zaboravljenih ljudi, obli-
ka koji uključuju institucije, načine djelovanja i jezik (čija
društvena priroda možda uključuje našu trenutačnu upora-
bu ovisno o wittgensteinovskoj prilagodbi govoru drugih),
ne stvara u nama opći kratkoročni zajam koji sadašnje dru-
štvo može prisvojiti i iskoristiti kako mu drago.
Moglo bi se formulirati i modificirano načelo pravičnosti
koje bi bilo lišeno takvih i sličnih poteškoća. Čini se izvje-
snim da bi bilo koje takvo načelo, a koje je moguće, bilo tako
složeno i zakučasto da ga se ne bi moglo spojiti sa speci-
jalnim načelom koje daje legitimitet prisilnoj provedbi obve-
za unutar prirodnog stanja koje su se javile u njegovu sklo-
pu. Stoga, čak i kad bi se to načelo moglo formulirati tako da
više nije podložno primjedbama, ono ne bi poslužilo u svrhu
otklanjanja potrebe za pristankom drugih pojedinaca na
suradnju i ograničavanje vlastitih aktivnosti.
Proceduralna prava

Vratimo se našem neovisnom pojedincu. Osim strahova dru-

gih neovisnih pojedinaca (možda se oni neće toliko zabrinu-
ti), zar se osoba koju očekuje kazna ne smije braniti? Mora li
ona dopustiti da se kazna izvede, a poslije dobiti odštetu ako
uspije dokazati da je kazna bila nepravedna? Ali dokazati
kome? Ako zna da je nevin, može li odmah zatražiti obešteće-
nje i ostvariti svoja prava na to? I tako dalje. Pojmovi proce-
duralnih prava, javne demonstracije krivnje i sličnog, imaju
vrlo nejasan status u teoriji prirodnog stanja.
Moglo bi se reći da svaki pojedinac ima pravo da mu se o
krivnji odlučuje temeljem najneopasnijeg poznatog postup-
ka za ustanovljenje krivnje tj. prema onome za koji postoji
najmanja vjerojatnost da će se nevinog čovjeka proglasiti
krivim. Dobro su znane maksime koje glase: bolje da m kri-
vaca bude oslobođeno nego da se n nevinih kazni. Za svaki
n, svaka će maksima odobriti gornju granicu za omjer m/n.
Reći će: bolje m, ali nije bolje m + 1. (Sustav može odrediti
različite gornje granice za razne zločine.) Na temelju neu-
vjerljive postavke da za svaki proceduralni sustav znamo
kolika je točno vjerojatnost da će nevinu osobu proglasiti
krivom,5 a krivca nedužnim, odlučit ćemo se za one postup-
ke čiji je dugoročni omjer te dvije vrste pogrešaka najbliži,
odozdo, najvišem omjeru koji smatramo prihvatljivim. Dale-
ko je od jasnoga gdje odrediti omjer. Reći da je bolje da neki
broj krivaca bude oslobođen radije nego da se jedna nedužna
osoba kazni, vjerojatno bi značilo da ne bi smio postojati
nikakav kazneni sustav. Jer će svaki sustav koji možemo osmi-
sliti, a koji kadšto zaista nekog i kazni, sadržavati stanoviti
rizik da se kazni nevina osoba, a to će se jamačno i dogoditi
ako se sustav odnosi na velik broj ljudi. A bilo koji sustav S
5 Prihvatljivost naših postupaka za nas može ovisiti o tome da ne znamo taj
podatak. Vidi Lawrence Tribe, "Trial by Mathematics", Harvard Law Re-
view, 1971.
može se transformirati u sustav s nižom vjerojatnosti kažnja-
vanja nedužnih, npr. ugradbom elementa ruleta na temelju
kojega je vjerojatnost da će netko koga S proglasi krivim stvar-
no biti i kažnjen samo 0,1. (Ovaj je postupak iterativan.)
Prigovori li netko da postupci neovisnih pojedinaca ima-
ju previsoku vjerojatnost da će nedužna osoba biti kažnjena,
kako se može odrediti koje su vrijednosti previsoke? Možemo
zamisliti da svaki pojedinac razmišlja na sljedeći način: što
su jači proceduralni sigurnosni mehanizmi, to su manji moji
izgledi da budem nepravedno osuđen, a veći su i izgledi da
se krivca ne kazni; sustav stoga nedjelotvorno sprječava kri-
minal, te su veći izgledi da postanem žrtva zločina. Najdje-
lotvorniji je onaj sustav koji na najmanju moguću mjeru svo-
di očekivanu vrijednost nezaslužene štete po mene, ili tako
što ću biti nepravedno kažnjen ili što ću postati žrtva zlo-
čina. Ako silno pojednostavnimo stvar i pretpostavimo da
su štete kazne i viktimizacije podjednake, bilo bi poželjno da
sigurnosni mehanizmi budu na najosjetljivijoj točki na kojoj
bi svako njihovo slabljenje povećalo vjerojatnost da netko
bude nepravedno kažnjen više no što bi smanjilo (povećanim
zastrašivanjem) pojedinčeve izglede da padne žrtvom zločina;
na mjestu na kojem bi svako pojačanje sigurnosnih meha-
nizama povećalo i vjerojatnost da pojedinac postane žrtva
zločina (zbog smanjenog zastrašivanja) više no što bi smanji-
lo vjerojatnost da će pojedinac biti kažnjen premda je
nedužan. Budući da se korisnosti razlikuju od pojedinca do
pojedinca, nema razloga očekivati da će pojedinci koji kalku-
liraju o očekivanoj vrijednosti osmisliti identični skup po-
stupaka. Osim toga, neki bi pojedinci mogli pomisliti da je
važno po sebi da krivci budu kažnjeni i voljni su se, da bi se
to postiglo, izložiti povećanim rizicima da i sami budu kaž-
njeni. Ti će ljudi smatrati većim nedostatkom to što postoji
veća vjerojatnost da će neki postupak omogućiti krivcima da
se izvuku nekažnjeno, i oni će to uračunati u svoje kalku-
lacije, povrh posljedica koje to ima na zastrašivanje i odvra-
 ćanje zločina. U najmanju je ruku jako sumnjivo da će
bilo koja odredba prirodnog zakona riješiti (i da će se to pro-
čuti) pitanje koliko važnosti pridati takvim postavkama, ili
pomiriti različite procjene ozbiljnosti mogućnosti da se bude
nevin kažnjen u usporedbi s izgledima da se postane žrtvom
zločina (čak ako i jedno i drugo podrazumijevaju istu tjelesnu
patnju). Uz najbolju volju na svijetu, pojedinci će biti zago-
vornici različitih postupaka s različitim izgledima da nedužna
osoba bude kažnjena.
Čini se da nije dopustivo nekome zabraniti da se služi
nekim postupkom samo zato što postoje neznatno veći izgle-
di da se kazni nedužna osoba u odnosu na postupak koji vi
smatrate optimalnim, jer će vaš omiljeni postupak stajati u
istom odnosu naspram nečijeg tuđeg. A situaciju ne mijenja
ni činjenica da se mnoge druge osobe služe vašim postup-
kom. Čini se da pojedinci u prirodnom stanju moraju trpjeti
(odnosno ne zabranjivati) postupke koji su u "susjedstvu" nji-
hovih vlastitih; ali se čini da smiju zabraniti uporabu mnogo
riskantnijih postupaka. Problem nastaje ako su dvije grupe
uvjerene da su njihovi postupci pouzdani a da su postupci
druge grupe vrlo opasni. Nijedan postupak za rješavanje nji-
hova razmimoilaženja nema izgleda za uspjeh; a neprocedu-
ralno načelo da bi grupa koja je u pravu trebala trijumfirati (a
druga popustiti) čini se da neće dovesti do mira ako obje
grupe, čvrsto uvjerene da su u pravu, postupaju u skladu s
tim načelom.
Kad se mišljenja iskrenih i dobrih osoba ne poklapaju,
skloni smo pomisliti da bi one morale prihvatiti neki postu-
pak kojim bi se razriješila njihova razmimoilaženja, neki po-
stupak što ga one smatraju pouzdanim ili pravičnim. Ovdje
vidimo mogućnost da se ta nesuglasica proširi do vrha pira-
mide postupaka. Jednako tako, pojedinac će kadšto odbiti
dopustiti da se problemi riješe negativnom odlukom takvog
postupka, poglavito kad je pogrešna odluka gora čak i od sme-
tnji i šteta (uključujući sukobe) koji nastaju zbog odbijanja
njezina prihvaćanja, kad je pogrešna odluka gora od sukoba s
drugom stranom. Zbunjujuće je zamisliti situaciju u kojoj
obje protivničke strane smatraju da je sukob bolja opcija nego
negativna odluka do koje se dođe bilo kojim postupkom. Sva-
ka doživljava tu situaciju kao onu u kojoj onaj koji je u pravu
mora djelovati, a drugi popustiti. Bilo bi od male pomoći da
neka neutralna strana kaže protivnicima: "Slušajte, oboje
mislite da ste u pravu, što znači da ćete se na temelju tog
načela - onako kako ćete ga vi primijeniti - sukobiti. Stoga
morate pristati na neki postupak da biste odlučili u toj stvari."
Jer, svaki je od njih uvjeren da je sukob bolji od poraza.* A

* Moraju li njihove kalkulacije o tome što je od toga dvoga bolje uključivati

i njihove izgleda za uspjeh? Postoji određeno iskušenje da se to područje
sukoba definira kao ono na kojem su izgledi nepravde u određenim stva-
rima jednako slabi kao i stopostotno izvjesna nepravda. Nasušno je po-
trebna teorija o tome u kakvoj je interakciji vjerojatnost s moralnom
težinom nepravdi.
Time što tom pitanju pristupa u smislu premašuju li koristi od sukoba
njegove štete, tekst ozbiljno pojednostavljuje problem. Umjesto jed-
nostavnog načela koristi-štete, ispravno načelo zahtijeva da neko djelo
bude moralno dopustivo, a ne samo da njegove moralne koristi premašuju
njegove moralne štete, ali da ne postoji drugo alternativno djelo koje pov-
lači za sobom manje moralne štete, takvo kojeg bi dodatna moralna šteta
od namjeravanog djela u odnosu prema alternativi premašila njegovu do-
datnu moralnu korist. (Za podrobnu raspravu o tim pitanjima vidi moj
rad "Moral Complications and Moral Structures", Natural Law Forum,
1968, str. 1-50, posebice raspravu o VII. načelu.) Mogao bi se načiniti
krupan korak u raspravi o mnogim pitanjima kad bi se objedinilo takvo
načelo s teorijom moralne važnosti šteta ili nepravdi s određenim vjero-
jatnostima, kako bi se izračunala eksplicitno povjerovatljena inačica ovog
načela. Spominjem samo jednu primjenu koje se možda ne bismo do-
sjetili. Često se pretpostavlja da jedini pacifistički nazor koji je ujedno i
moralan apsolutno zabranjuje nasilna djela. Svako pacifističko stajalište
koje analizira djelotvornost pacifističkih tehnika označava se kao taktič-
ko a ne moralno. Ali ako neki pacifist smatra da je zato što postoje izvjesne
tehnike visoke djelotvornosti (civilni otpor, nenasilna obrana, satyagraha,
i tako dalje) moralno pogrešno voditi ili se pripremati za rat, on zapravo
iznosi sveobuhvatno stajalište koje je ujedno i moralno, a koje traži da se
ispitaju činjenice o djelotvornosti pacifističkih tehnika. S obzirom na
pomanjkanje izvjesnosti glede posljedica raznih aktivnosti (ratovi, pacifi-
jedan od njih bi mogao biti u pravu. Zar se ne bi trebao
angažirati u sukobu? Zar se on ne bi trebao angažirati u tom
sukobu? (Istina, svaki od njih će pomisliti da je u pravu baš
on.) Ta bi se bolna pitanja mogla pokušati izbjeći tako da se
pristane ne neki postupak, pa što bude. (Bi li jedan od mo-
gućih rezultata primjene tih postupaka mogao biti taj da se i
njih odbaci?) Neki smatraju takvo stanje sredstvom za preb-
acivanje krajnjeg tereta moralnog odlučivanja, tako da nikad
ne dođe do takvog sukoba među pojedincima. Ali koji bi poje-
dinac mogao tako abdicirati? Tko bi mogao prepustiti svaku
odluku vanjskom postupku, prihvatiti bilo koji rezultat? Mo-
gućnost takvog sukoba dio je ljudskog postojanja. Premda je
taj problem u prirodnom stanju neizbježan, uz primjerenu
institucionalnu elaboraciju ne bi trebao biti preči u prirod-
nom stanju nego u državi, gdje također postoji.6
Pitanje koje se odluke mogu prepustiti vanjskom obvezu-
jućem postupku povezano je sa zanimljivim pitanjem o tome
kakvu moralnu obvezu ima netko tko je kažnjen za zločin za
koji on zna da je nevin. Pravosudni sustav (koji, pretpostavi-
mo, ne sadrži nikakve proceduralne nepravičnosti) osudio ga
je na doživotnu robiju ili na smrt. Smije li pobjeći? Smije li
nauditi nekome drugome pri bijegu? Ta se pitanja razlikuju

stičke tehnike), načelo prema kojem se upravlja moralna rasprava o tome

jesu li pacifističke akcije moralno dopuštene povjerovatljena je inačica
tog načela (VII. načelo) ukratko gore opisanog.
6 Iz Lockeova stajališta slijedi da je svaki građanin u prirodnom stanju u
odnosu na najviši prizivni postupak države, budući da nema više instance.
Stoga je on u prirodnom stanju u odnosu na državu kao cjelinu. Usto,
građani se smiju "obratiti Bogu, kad god ocijene da je posrijedi dovoljno
važna stvar. I premda narod ne može biti sudac koji bi po ustavu tog
društva imao neku višu vlast da određuje i izriče djelotvornu presudu u
tom slučaju, on je ipak, na temelju zakona koji prethodi svim pozitivnim
ljudskim zakonima i koji je za njih vrhovni, zadržao tu krajnju odluku za
sebe, koje pripada svim ljudima, gdje nema nikakve mogućnosti priziva
na zemlji, naime, da presudi ima li on opravdanog razloga da se obrati
Bogu. A ta presuda mu se ne smije uskratiti..." Two Treatises of Govern-
ment, red. Peter Laslett (New York: Cambridge University Press, 1967), II,
odjeljak 168; vidi i odjeljke 20, 21, 90-93, 176, 207, 241, 242.
od onoga smije li netko tko nepravedno napada (ili sudjeluje
u napadu na) nekog drugog navesti samoobranu kao opravda-
nje za to što je ubio tog drugog kad je taj drugi, u samoobrani
svojim postupcima ugrozio život svog napadača. Tu je odgo-
vor niječan. Kao prvo, napadač ne bi smio nikog napadati,
kao što nečije prijetnje smrću njemu ne dopuštaju da to uči-
ni osim u slučaju stvarnog napada. Njegova je zadaća izvući
se iz te situacije; ako to propusti učiniti, tad je zaista u moralno
nepovoljnom položaju. Vojnici koji znaju da njihova zemlja
vodi okupatorski rat i koji stoje za protuzrakoplovnim topo-
vima i brane vojni položaj, ne smiju u samoobrani pucati u
zrakoplove napadnute nacije koja djeluje u samoobrani, prem-
da su im zrakoplovi iznad glava i svaki čas će ispustiti bombe
na njih. Na vojniku leži odgovornost da odredi je li ono za
što se njegova strana bori pravedno; ako mu se to pitanje uči-
ni zamršeno, nejasno ili zbunjujuće, ne smije prebaciti odgo-
vornost na svoje vođe, koji će mu jamačno reći da se bori za
pravednu stvar. Selektivni pojedinac koji se protivi ratu zbog
svoje savjesti možda je u pravu kad tvrdi da mu je moralna
dužnost ne boriti se u ratu. A ako je tako, ne bi li trebao neki
drugi poslušni vojnik biti kažnjen zato što je učinio ono što
mu je bila moralna dužnost ne učiniti? I tako se vraćamo na
postavku da smo svi osobno odgovorni; i odbacujemo mo-
ralno elitistički nazor da se od nekih vojnika ne može očeki-
vati da misle svojom glavom. (U svakom ih se slučaju ne
potiče da misle svojom glavom zbog prakse da ih se oslo-
bađa svake odgovornosti za njihova djela unutar ratnih pravi-
la.) A ne vidimo ni razloga zašto bi područje političkog bilo
nešto posebno. Zašto se, zapravo, nekog pojedinca oslobađa
odgovornosti za djela kad se ona izvode zajedno s drugima iz
političkih motiva u skladu sa smjernicama ili naredbama
političkih vođa?7
7 Tvrdnje iznijete u ovom odlomku, premda ih smatram duboko promišlje-
nima, ne uklanjaju potpuno moju nelagodu u vezi sa stajalištem koje se
zastupa u tekstu. Čitatelj koji želi ustvrditi, u suprotnosti s ovom knjigom,
 Dosad smo pretpostavljali da vi znate da se tuđi pravni
postupak razlikuje od vašeg - po zlu. Pretpostavimo sad da
nemate pouzdanih spoznaja o tuđem pravnom postupku.
Smijete li tog pojedinca spriječiti u samoobrani i smije li vaša
zaštitna agencija posredovati za vas, samo zato što vi ili agen-
cija ne znate je li njegov postupak pouzdan? Imate li pravo da
se vašu krivnju ili nevinost, i kaznu, određuje prema sustavu
poznatom po pouzdanosti i pravičnosti? Poznatom kome? Oni
koji vam mašu njime ispred nosa možda znaju da je on
pouzdan i pravičan. Imate li pravo da se vaša krivnja ili nevi-
nost, i kazna, određuju u skladu sa sustavom za koji vi znate
da je pouzdan i pošten? Jesu li pojedinčeva prava povrijeđena
ako on smatra da je jedino "čitanje" iz listića čaja pouzdan
sustav ili ako se ne uspijeva usredotočiti na opis sustava kojim
se drugi služe tako da ne zna je li pouzdan ili nije, i tako da-
lje? Moglo bi se pomisliti na državu kao autoritet koji će raz-
riješiti dvojbe u vezi s pouzdanošću i pravičnošću. Ali na-
ravno, nema jamstva da će ih zaista razriješiti (dekan Yalea
smatrao je da Crne pantere nisu mogle imati pošteno suđe-
nje), i nema razloga pretpostaviti da će državi to uspjeti
djelotvornije nego nekom drugom sustavu. Tradicija prirod-
nog prava nudi malo smjernica o tome kakva su točno nečija
proceduralna prava u prirodnom stanju, o tome kako načela
koja pobliže određuju djelovanje pojedinaca imaju znanje
ugrađene u njihove razne odredbe, i tako dalje. No pojedinci
koji potječu iz te tradicije ne smatraju da nema proceduralnih
prava; odnosno, da se pojedinac ne smije braniti od toga da
bude podvrgnut nepouzdanim i nepravičnim procedurama.

da se posebna moralna načela javljaju s obzirom na državu, možda će

smatrati to pitanje korisnim za daljnje istraživanje. Premda, ako se u
nečemu varam, to bi prije moglo biti u odnosu na odgovornost a ne na
državu.
Kako dominantna agencija smije postupati?

Što, dakle, dominantna zaštitna asocijacija smije zabraniti

drugim pojedincima da čine? Dominantna zaštitna asocijacija
smije sebi prisvojiti pravo da prosuđuje o svim pravnim
postupcima kojima će biti podvrgnuti njihovi klijenti. Ona
može objaviti, i postupiti u skladu s tom objavom, da će ka-
zniti svakoga tko se u odnosu prema nekom od njezinih klije-
nata posluži postupkom koji ona nađe nepouzdanim i ne-
pravičnim. Kaznit će svakoga koji se u odnosu prema nekom
od njezinih klijenata posluži postupkom za koji već zna da je
nepouzdan i nepravičan, i branit će svoje klijente protiv
primjene takvog postupka. Smije li ona objaviti da će kazniti
svakog onog tko se u odnosu prema nekom od njezinih klije-
nata posluži postupkom koji u vrijeme određivanja kazne nije
bio odobren kao pouzdan i pravičan? Smije li se postaviti
kao instanca koja mora unaprijed odobriti svaki postupak
kojem će se podvrgnuti neki njezin klijent, tako da će svatko
tko se u odnosu prema nekom od njezinih klijenata posluži
nekim postupkom koji prethodno nije odobren od strane za-
štitne agencije biti kažnjen? Jasno je da pojedinci po sebi ne-
maju to pravo. Reći da pojedinac može kazniti svakog onog
tko se u odnosu na klijenta posluži pravnim postupkom koji
nije dobio njegovo odobrenje značilo bi da bi kriminalac koji
odbija svaki pravni postupak mogao legitimno kazniti sva-
koga tko pokuša kazniti njega. Moglo bi se pomisliti da bi
zaštitna agencija to legitimno mogla činiti, jer na taj način ne
bi bila pristrana prema svojim klijentima. Ali nema jamstva
te nepristranosti. A nismo vidjeli ni način na koji bi takvo
novo pravo moglo nastati iz kombinacije već postojećih prava
pojedinaca. Moramo zaključiti da zaštitne asocijacije, uklju-
čujući i onu najdominantniju, nemaju to pravo.
Svaki pojedinac ima pravo na to da informacije dostatne
da bi pokazale kako je pravni postupak koji će se primijeniti
na njega pouzdan i pravičan (ili barem ne manje od drugih
postupaka koje se rabi), budu javno objelodanjene ili objelo-
danjene njemu. Ima pravo da mu se pokaže da se prema nje-
mu postupa u skladu s nekim pouzdanim i pravičnim su-
stavom. U nedostatku takvih dokaza, on se smije braniti i
opirati takvom nametanju razmjerno nepoznatog sustava. Kad
se spomenute informacije javno priopće ili se priopće nje-
mu, on tad nešto zna o pouzdanosti i pravičnosti određenog
postupka.8 On ispituje te informacije, pa ako zaključi da je
sustav unutar granica pouzdanosti i pravičnosti, mora mu
se pokoriti; ako zaključi da je nepouzdan i nepravičan, smije
mu se protiviti. Njegovo pokoravanje znači da se usteže od
kažnjavanja drugog pojedinca zbog služenja tim sustavom.
No, smije se usprotiviti nametanju određene odluke u slučaju
svoje nedužnosti. Ako se odluči ne protiviti, ne mora su-
djelovati u procesu kojim sustav određuje njegovu krivnju
ili nedužnost. Budući da još nije utvrđeno da je kriv, ne smije
se nasrtati na nj i prisiljavati ga da sudjeluje. Možda bi mu,
međutim, bilo pametno da shvati kako bi mu izgledi da ga se
proglasi nevinim bili veći kad bi surađivao u svojoj obrani.
Načelo je da se pojedinac može opirati, u samoobrani, ako
drugi pokušaju u njegovu slučaju primijeniti neki nepouzdan
ili nepravičan pravni postupak. Primjenom tog načela, poje-
dinac će se opirati onim sustavima za koje nakon temeljitog
promišljanja zaključi da su nepravični ili nepouzdani. Pojedi-
nac može ovlastiti svoju zaštitnu agenciju da mu osigura nje-
gova prava da se usprotivi nametanju svakog postupka koji
nije obznanio svoju pouzdanost i pravičnost, te da se uspro-
tivi svakom postupku koji je nepravičan ili nepouzdan. U
drugom smo poglavlju ukratko opisali procese koji bi doveli
do dominacije jedne zaštitne agencije na određenom podru-
čju, odnosno do dominantne federacije zaštitnih asocijacija
8 Smije li netko tko je u položaju da zna reći da nije ispitao te informacije, pa
će se braniti od svakoga tko ima namjeru na njega primijeniti određeni
postupak? Vjerojatno ne, ako je postupak dobro poznat i uhodan. No čak i
ovdje bi se ovoj osobi vjerojatno moglo dati još malo vremena.
koje bi se služile pravilima mirnog rješavanja razmirica izme-
đu sebe. Ta dominantna zaštitna asocijacija zabranit će svako-
me da njezine klijente podvrgne bilo kojem postupku u o koje-
mu nema dovoljno podataka glede njegove pouzdanosti i
pravičnosti. Ujedno će svima zabraniti da podvrgnu njezine
članove nekom nepouzdanom ili nepravičnom postupku; što
znači - budući da su oni ti koji to načelo primjenjuju i za to
imaju dovoljno snage - da se drugima zabranjuje podvrgnuti
članove te zaštitne asocijacije bilo kojem postupku što ga ta
asocijacija smatra ne-pravičnim ili nepouzdanim. Ostavimo
li po strani mogućnost da se izbjegne funkcioniranje tog su-
stava, svatko tko krši tu zabranu bit će kažnjen. Zaštitna će
asocijacija objaviti popis postupaka koje smatra pravičnima i
pouzdanima (a vjerojatno i onih koje ne smatra takvima); i
bila bi potrebna zaista hrabra duša da nastavi primjenjivati
znani postupak koji još nije na odobrenom popisu te asoci-
jacije. Budući da će klijenti neke asocijacije očekivati da ona
učini sve što je u njezinoj moći da iskorijeni nepouzdane po-
stupke, zaštitna će asocijacija ažurirati svoj popis i obuhva-
titi sve jasno poznate postupke.
Netko bi mogao reći kako naša tvrdnja da proceduralna pra-
va postoje čini naš dokazni postupak odveć lakim. Ima li oso-
ba koja je povrijedila nečija prava pravo da se o toj činjenici
odlučuje na temelju pravičnog i pouzdanog postupka? Istina
je da će nepouzdani postupak odveć često proglasiti nedužnu
osobu krivom. No, krši li primjena takvog nepouzdanog po-
stupka na krivca neko njegovo pravo? Smije li se on, u samo-
obrani, usprotiviti nametanju takvog postupka? Ali od čega bi
se on branio? Odveć visokih izgleda da ga stigne zaslužena
kazna? Ova su pitanja važna za našu tezu. Ako se krivac ne
smije braniti od takvih postupaka, a ne smije niti kazniti nekog
drugog koji ga je podvrgnuo tim postupcima, smije li ga njego-
va zaštitna agencija braniti od tih postupaka ili poslije kazniti
nekog zato što se služio tim postupkom u odnosu na njega,
neovisno o tome hoće li se ispostaviti (pa čak i ako se ispostavi)
da je krivac? Čovjek bi pomislio da su jedina prava agencije
ona koja njihovi klijenti prenesu na nju. No ako klijent krivac
nema takvo pravo, on ga ne može prenijeti na agenciju.
Dakako, agencija ne zna da je njezin klijent krivac, dok
klijent (pretpostavimo) to zna. No je li ta razlika u znanju
ona koja je nužna? Ne mora li agencija koja ne zna je li njezin
klijent kriv ili nevin istražiti pitanje krivnje svog klijenta,
umjesto da dalje postupa pod pretpostavkom njegove nedu-
žnosti? Razlika u epistemološkom položaju agencije i klijen-
ta može stvoriti sljedeću razliku. Agencija smije u stanovitim
okolnostima braniti svog klijenta od kazne i pritom spremno
nastaviti istraživati pitanje njegove krivnje. Ako agencija zna
da se strana koja kažnjava poslužila pouzdanim postupkom,
ona prihvaća presudu da je njezin klijent kriv, i ne može inter-
venirati na temelju pretpostavke da je njezin klijent nedužan
ili da bi to mogao biti. No, ako taj postupak ocijeni nepo-
uzdanim ili ne zna koliko je pouzdan, agencija ne mora pret-
postaviti da je njezin klijent kriv i može istražiti to pitanje.
Ako nakon istrage agencija zaključi da je njezin klijent kriv,
dopustit će da bude kažnjen. Takva zaštita vlastitoga klijenta
od izvršenja kazne razmjerno je jasna, osim pitanja mora li
agencija obeštetiti potencijalne kažnjavatelje za štete koje su
pretrpjeli dok su čekali da zaštitna agencija odluči o pitanju
krivnje svog klijenta. Zaštitna bi agencija morala platiti od-
štetu korisnicima razmjerno nepouzdanih postupaka za sve
štete nastale zbog te prisilne odgode; a korisnicima postupaka
nepoznate pouzdanosti agencija mora platiti punu odštetu
ako su ti postupci pouzdani, a ako nisu onda samo obeštećenje
za pričinjenu štetu. (Čija je zadaća dokazati pouzdanost po-
stupaka?) Budući da agencija smije izvući taj iznos (na silu)
od svog klijenta koji je tvrdio da je nevin, to će u stanovitoj
mjeri predstavljati način da se pojedince odvrati od lažnih
izjava o nedužnosti.*
* Klijenti bi bez sumnje ovlastili svoju agenciju da učini kako je opisano u
tekstu (ako klijent sam ne zna reći je li kriv ili nedužan, možda zato što je
 Agencijina privremena zaštita i obrana od izvršenja ka-
zne nije sporna. Spornije je, međutim, primjereno djelova-
nje zaštitne agencije nakon što se kazna provede u djelo. Ako
se kažnjavatelj služio pouzdanim postupkom, agencija neće
ništa poduzeti protiv kažnjavatelja. No smije li agencija ka-
zniti nekoga tko kažnjava njezina klijenta, a na temelju nepo-
uzdanog postupka? Smije li kazniti tog pojedinca neovisno
o tome je li njezin klijent kriv ili nije? Ili mora istražiti,
služeći se vlastitim pouzdanim postupkom, njegovu kriv-
nju ili nevinost, te kazniti njegove kažnjavatelje jedino ako
zaključi da je njezin klijent nedužan? (Ili: ako ne uspije ot-
kriti da je kriv?) S kojim bi pravom zaštitna agencija mogla
objaviti da će kazniti svakoga tko kazni njezine klijente slu-
žeći se nepouzdanim postupkom, neovisno o njihovoj kriv-
nji ili nevinosti?
Osoba koja se služi nepouzdanim postupkom, i postupa u
skladu s njim, izlaže druge riziku, bez obzira na to je li njezin
postupak u određenom slučaju promašio ili pogodio. Netko
tko s drugim igra ruski rulet čini isto ako, kad povuče oki-
dač, revolver ne opali. Zaštitna bi se agencija smjela odno-
siti prema nepouzdanom izvršitelju pravde kao prema sva-
kom vršitelju rizičnog djela. U četvrtom smo poglavlju opisali
raspon mogućih reakcija na neko rizično djelo, koje su bile
primjerene u različitim okolnostima: zabrana, obeštećenje
onima čije su granice povrijeđene, te odšteta svima onima
koji su izloženi riziku povrede granica. Nepouzdani izvršitelj
pravde može izvesti djela kojih se drugi boje ili ne boje; a
jedno i drugo može se učiniti da bi se dobilo obeštećenje za

nesvjestan) i pristali nadomjestiti svaki iznos odštete koju agencija mora

isplatiti potencijalnom kažnjavatelju.
Ovakav način odvraćanja od lažnih izjava o nevinosti mogao bi poslužiti i
da se neke nedužne pojedince protiv kojih postoje jaki dokazi njihove
krivnje odvrati od toga da tvrde da su nevini. Bit će nekoliko takvih sluča-
jeva ali, možda da bi izbjegao ovo nepoželjno zastrašivanje, pojedinca
kojeg se proglasi krivim izvan svake sumnje nakon što izjavi da je nevin,
ne kažnjava se i za krivokletstvo.
neku prijašnju nepravdu ili u svrhu retribucije. 9 Pojedinac
koji se služi nepouzdanim postupkom izvršenja pravde i pri-
tom izvrši neko djelo koje ne izaziva strah neće poslije biti
kažnjen. Ako se ispostavi da je pojedinac u odnosu na kojega
je prvi pojedinac djelovao krivac, i da je primljeno obešteće-
nje bilo primjereno, situacija će ostati kakva jest. Ako se is-
postavi da je osoba u odnosu na koju je pojedinac djelovao
nedužna, nepouzdanog izvršitelja pravde smije se prisiliti
da je u cijelosti obešteti za to djelo.
S druge strane, nepouzdanom izvršitelju pravde može se
zabraniti da nameće posljedice koje bi izazivale strepnju da
ih se očekuje. Zašto? Ako bi se takvo nepouzdano provođe-
nje pravde događalo dovoljno često da bi izazvalo opći strah,
takav nepouzdani postupak smjelo bi se zabraniti da se iz-
bjegne opći nekompenzirani strah. Čak ako bi se to malokad
dogodilo, nepouzdani vršitelj smio bi se kazniti zato što je
nevinu osobu izložio toj pribojavanoj posljedici. Ali ako ne-
pouzdani vršitelj malokad djeluje i ne izaziva opći strah, zašto
bi trebao biti kažnjen zbog izlaganja krivca pribojavanoj po-
sljedici? Sustav kažnjavanja nepouzdanih kažnjavatelja zbog
njihova kažnjavanja krivaca pomogao bi da ih se odvrati od
služenja svojim nepouzdanim sustavom u odnosu na bilo
koga, a time i u odnosu na nedužne pojedince. No, ne može
se ostvariti sve što bi pripomoglo takvom odvraćanju. Pita-
nje je bi li u tom slučaju bilo legitimno poslije učinjenog
djela kazniti nepouzdanog kažnjavatelja nekoga za koga se
ispostavilo da je krivac.
Nitko nema pravo služiti se razmjerno nepouzdanim po-
stupkom kako bi odlučio treba li nekog kazniti. Služeći se
takvim sustavom, on nije u položaju znati zaslužuje li onaj
9 Kategorija pribojavane namire obeštećenja bit će mala, ali ne i zanemar-
ljiva. Namira obeštećenja može uključivati aktivnosti od kojih ljudi strepe
jer to znači da ih se prisiljava na odštetni prisilni rad; bi li to moglo značiti
čak i izravno nametanje pribojavane posljedice, budući da jedino to može
uzdignuti žrtvu do njezina prethodnog položaja na krivulji indiferencije?
drugi kaznu, stoga ga nema pravo kazniti. Ali kako to može-
mo reći? Ako je taj drugi pojedinac počinio zločin, nema li
svatko u prirodnom stanju pravo da ga kazni? A nema li
samim tim to pravo i netko tko ne zna da je ta osoba počinila
taj zločin? Čini mi se da je ovdje posrijedi terminološko pi-
tanje o tome kako spojiti epistemološke postavke s pravima.
Da kažemo kako netko nema pravo učiniti određene stvari
dok nije upoznat s određenim činjenicama, ili da kažemo
kako on ima pravo, ali da čini nepravdu u služenju tim pra-
vom ako pritom nije upoznat s određenim činjenicama?
Možda bi bilo zgodnije odlučiti se za jedan način, ali svejed-
no možemo reći sve što želimo i na drugi; postoji jednostav-
na translacija između ta dva modusa diskursa.10 Odabrat ćemo
drugi modus govora; ako ništa drugo, na taj način naša teza
djeluje manje zanimljivo. Pretpostavimo li da bilo tko ima
pravo uzeti nešto što je neki lupež ukrao, tad u skladu s po-
tonjom terminologijom netko tko uzme ukradeni predmet od
lopova, ne znajući da je ukraden, ima pravo uzeti taj pred-
met; ali budući da nije znao za to pravo, to što je uzeo taj
predmet bilo je pogrešno i nedopustivo. Premda nikakvo
pravo prvog lopova nije povrijeđeno, drugi to nije znao te to
znači da je postupio pogrešno i nedopustivo.
Pomoću tih terminoloških rašlji, mogli bismo predložiti
epistemološko načelo o povredi granica: ako bi djelo A pred-
stavljalo povredu Q-ovih prava osim ako nije ostvaren uvjet
C, tada netko tko ne zna da vrijedi C ne smije učiniti A.
Budući da možemo pretpostaviti kako svi znaju da kažnja-
vanje nekog pojedinca predstavlja kršenje njegovih prava,
osim ako je on prijestupnik, smijemo se prikloniti slabijem
10 Gilbert Harman predlaže jednostavnu intertranslativnost kao mjerilo puke
verbalne razlike u "Quine On Meaning and Existence", Review of Meta-
physiscs, 21. br. 1. (rujan 1967). Ako želimo reći da se dvije osobe istih
uvjerenja koje govore različitim jezicima razlikuju jedino verbalno, tad će
Harmanovo mjerilo uključiti kao "jednostavne", prijevode složene poput
onih s jednog jezika na drugi. Što god se zaključi u vezi s tim slučajevima,
to mjerilo služi u sadašnjem primjeru.
 načelu: ako netko zna da bi djelo A predstavljalo kršenje Q-
-ovih prava osim ako nije ostvaren uvjet C, ne smije učiniti
A ako ne zna da vrijedi C. Još slabije načelo, ali dovoljno za
naše svrhe, glasi: ako netko zna da bi djelo A predstavljalo
kršenje Q-ovih prava osim ako nije ostvaren uvjet C, on ne
smije učiniti A ako nije provjerio vrijedi li C kad je bio u
najboljem položaju da se u to uvjeri. (Tim slabljenjem zaklju-
čka ujedno se izbjegavaju razni problemi povezani s episte-
mološkim skepticizmom.) Bilo tko smije kazniti prekršitelja
te zabrane. Odnosno, točnije rečeno, svatko ima pravo kazni-
ti prekršitelja; no ljudi to smiju učiniti jedino ako se oni sami
nisu ogriješili o tu zabranu tj. jedino ako su se oni sami uvjerili
da je netko drugi prekršio tu zabranu, jer su bili u najboljem
položaju da se u to uvjere.
U skladu s tim stajalištem, ono što netko može učiniti
nije ograničeno jedino pravima drugih. Nepouzdani kažnja-
vatelj ne krši nikakva prava krivca, ali ga svejedno ne smije
kazniti. Ovaj dodatni prostor stvoren je epistemološkim po-
stavkama. (Bio bi on plodno područje istraživanja, kad bi se
moglo izbjeći utapanje u glibu postavki o "subjektivnom tre-
balo bi" i "objektivnom trebalo bi".) Primijetit ćete da prema
toj tezi pojedinac nema pravo da ga se kazni jedino upora-
bom razmjerno pouzdanog postupka. (Premda smije, ako želi,
dopustiti nekome drugome da se posluži manje pouzdanim
postupkom.) Prema tom stajalištu, mnoga proceduralna pra-
va ne izviru iz prava pojedinaca nad kojima se djeluje, već iz
moralnih razloga koji se tiču one osobe ili onih osoba koji
vrše to djelovanje.
Nije mi sasvim jasno je li ovo primjereni fokus. Vjerojatno
pojedinac kojemu je nešto učinjeno ima takva proceduralna
prava u odnosu na korisnika nekog nepouzdanog postupka.
(Ali kakva je pritužba krivca protiv nepouzdanog postupka?
Da je odveć vjerojatno da će ga se neprimjereno kazniti? Bi li
korisnik nepouzdanog postupka trebao obeštetiti krivca kojeg
je kaznio, jer je povrijedio njegovo pravo?) Vidjeli smo da bi
nam dokazni postupak u prilog tome da bi zaštitna agencija
trebala kazniti pojedinca koji se služi nepo-uzdanim postup-
kom zato što je odredio kaznu njezinu klijentu tekao mnogo
glatkije da je tome tako. Klijent bi jednostavno ovlastio svoju
agenciju da se pobrine za ostvarenje njegovih proceduralnih
prava. (Ne želimo reći da takva prava ne postoje.) U svakom
slučaju, zaštitna agencija smije kazniti vršitelja nepouzda-
nog ili nepravičnog postupka koji je (protiv klijentove želje)
kaznio jednog od njezinih klijenata, neovisno o tome je li taj
klijent kriv, dakle čak i ako jest kriv.

De facto monopol
Tradicija teoretiziranja o državi koju smo ukratko opisali u
drugom poglavlju predviđa državu koja prisvaja monopol na
uporabu sile. Je li ijedan element monopola uključen u naš
prikaz dominantne zaštitne agencije? Svatko se smije braniti
od nepoznatih ili nepouzdanih postupaka i smije kazniti one
koji se služe ili se pokušavaju služiti takvim postupcima pro-
tiv njega. Kao zastupnik svoga klijenta, zaštitna asocijacija
ima pravo to učiniti za svoje klijente. Ona dopušta da svaki
pojedinac, uključujući i one koji nisu povezani s tom asoci-
jacijom, imaju to pravo. Dosad nije bilo pokušaja prisvajanja
monopola. Naravno, postoji univerzalni element u sadržaju
takvog prisvajanja: pravo da se prosuđuje bilo čiji postupak.
Ali nijedna asocijacija ne tvrdi da je isključivi vlasnik tog
prava; svaka ga ima. Budući da nijedna agencija nije ustvrdi-
la da postoji neko pravo koje ona i samo ona ima, nema ni
prisvajanja monopola. No u odnosu prema svojim klijenti-
ma, agencija primjenjuje i provodi ta prava koja dopušta da
ih ima svatko. Vlastite postupke smatra pouzdanima i pravi-
čnima. Bit će ona uvelike sklona da sve ostale postupke, pa
čak i "iste" postupke kojima se drugi služe, smatra nepouz-
danima ili nepravičnima. Ali ne moramo pretpostaviti da to
 isključuje svaki drugi postupak. Svatko se ima pravo braniti
od postupaka koji nisu, ili se barem ne zna da jesu, i pouzdani
i pravični. Budući da dominantna zaštitna asocijacija smatra
vlastite postupke i pouzdanima i pravičnima, te je uvjerena
kako je to opće poznato, neće dopustiti nikome da se brani
od njih; odnosno, kaznit će svakoga tko to čini. Dominantna
zaštitna asocijacija slobodno će postupati ne temelju vlasti-
tog viđenja situacije, dok nitko drugi to neće smjeti nekažnjeno
činiti. Premda nije prisvojila monopol, dominantna agencija
ipak zauzima jedinstveni položaj zbog svoje moći. Ona i samo
ona nameće zabrane na pravne postupke drugih, kako nalazi
za shodno. Ona si ne prisvaja pravo da drugima proizvoljno
nameće zabrane; ona si jedino prisvaja pravo zabraniti svi-
ma da se služe nevaljanim postupcima u odnosu na njezine
klijente. No, dok ona za sebe kaže da djeluje protiv nevalja-
nih postupaka, drugi bi možda rekli da ona djeluje protiv
onoga što ona smatra nevaljanim postupcima. Jedino će država
djelovati odriješenih ruku protiv onoga što ona smatra neva-
ljanim postupcima, što god tko drugi mislio. Kao najmoćniji
primjenitelj načelâ za koja svima daje pravo da ih primjenju-
ju ispravno, ona nameće svoju volju koju ona, unutar svog
članstva smatra ispravnom. Iz njezine snage proizlazi njezin
stvarni položaj krajnjeg izvršitelja i krajnjeg suca u odnosu
na svoje klijente. Prisvajajući si univerzalno pravo da postu-
pa ispravno, ona postupa ispravno prema vlastitom mišlje-
nju. Jedino je ona u položaju da postupa isključivo prema
vlastitom nahođenju.
Čini li ta jedinstvena pozicija monopol? Nema prava za koje
dominantna zaštitna asocijacija tvrdi da isključivo ona
posjeduje. Ali njezina moć je uzrok toga da je ona jedinstveni
zastupnik koji postupa legalno u prisilnom nametanju nekog
prava. Ne samo što je, eto, pukim slučajem jedini izvršitelj
prava za koje dopušta da ga svi posjeduju nego je i priroda
tog prava takva da će, jednom kad se pojavi dominantni no-
sitelj moći, ona jedina imati to pravo. Jer, to pravo uključuje
pravo da se druge spriječi u nedopuštenom korištenju tog
prava, i jedino će dominantna sila moći silom provesti to
pravo bez obzira na sve. Sad je trenutak primijeniti neku kon-
cepciju de facto monopola: monopola koji nije de jure jer nije
rezultat neke jedinstvene darovnice ekskluzivnog prava dok
bi drugi bili isključeni iz slične povlastice. Naravno, druge
zaštitne agencije mogu ući na tržište i pokušati odvući kupce
od dominantne zaštitne agencije. Mogu je pokušati zamije-
niti na njezinoj dominantnoj poziciji. No, činjenica da je već
dominantna zaštitnoj agenciji osigurava golemu tržišnu pred-
nost u konkurenciji za klijente. Dominantna agencija može
ponuditi svojim kupcima jamstvo koje nijedna druga agenci-
ja ne može ponuditi: "Naši će klijenti biti podvrgnuti jedino
onim postupcima koje mi smatramo primjerenima."
Ovlasti dominantne zaštitne agencije ne protežu se na
prepirke između neklijenata. Ako bi neki neovisni pojedinac
namjeravao podvrgnuti određenom pravnom postupku nekog
drugog neovisnog pojedinca, tad zaštitna agencija vjerojatno
ne bi imala pravo intervenirati. Imala bi pravo koje svi mi
imamo, naime, da intervenira kako bi pomogla nevoljnoj žrtvi
čija su prava ugrožena. No, budući da ne smije intervenirati
iz paternalističkih razloga, zaštitna asocijacija ne bi imala
što tražiti i uplitati se ako su oba neovisna pojedinca zadovolj-
na svojim pravnim postupkom. To nije dokaz da dominantna
zaštitna asocijacija nije država. I država bi se mogla držati
podalje od razmirica iz kojih sve involvirane strane odluče
isključiti državni aparat. (Premda, ljudima se teže isključiti
iz države polovično, tako da odaberu neki drugi postupak za
rješavanje svoje razmirice. Jer, rješenje tog postupka, kao i
njihove reakcije na nj, mogle bi zahvatiti područja koja sve
strane nisu dobrovoljno isključile iz državnog nadleštva.) Ne
bi li svaka država trebala (i morala) dopustiti tu opciju svo-
jim građanima?
Zaštita drugih

Ako zaštitna agencija smatra postupke prisilnog provođenja

prava neovisnih pojedinaca nedovoljno pouzdanima ili pra-
vičnima kad se primijene na njezine klijente, ona će neovi-
snim pojedincima zabraniti takvu samopomoć. Ta se zabra-
na temelji na tome da takva samopomoć izlaže rizicima
njezine klijente. Budući da zabrana onemogućuje neovisnim
pojedincima da ozbiljnije zaprijete kako će kazniti klijente
koji krše njihova prava, oni se ne mogu zaštititi od štete, što
predstavlja ozbiljnu smetnju neovisnim pojedincima u nji-
hovim svakodnevnim aktivnostima i životu. No, sasvim je
moguće da bi se aktivnosti neovisnih pojedinaca, uključu-
jući samopomoć, mogle provoditi a da se ne povrijede ničija
prava (ostavimo po strani pitanje proceduralnih prava). U
skladu s našim načelom obeštećenja iz četvrtog poglavlja,
osobe koje zagovaraju takvu zabranu i imaju od nje koristi,
moraju obeštetiti one koji su njome dovedeni u nepovoljan
položaj. Stoga klijenti zaštitne agencije moraju obeštetiti neo-
visne pojedince zbog smetnji koje im se uzrokuju time što im
se zabranjuje samoprovođenje vlastitih prava u odnosu na
klijente agencije. Nedvojbeno, najjeftiniji način da se obeštete
neovisni pojedinci bio bi pružiti njima usluge zaštite u slučaju
sukoba s klijentima zaštitne agencije. To bi bilo jeftinije nego
ih ostaviti nezaštićenima u slučaju kršenja njihovih prava
(time što se ne bi kaznio nijedan klijent koji bi takvo što uči-
nio) pa im pokušati isplatiti odštetu poslije toga kako bi nado-
knadili svoje gubitke nastale uslijed kršenja njihovih prava
(ili uslijed toga što su se nalazili u situaciji u kojoj su bili
izloženi toj mogućnosti). Ako to ne bi bilo jeftinije, tada bi
umjesto kupnje zaštitnih usluga ljudi štedjeli novac i služili
se njime za pokrivanje šteta, vjerojatno tako što bi skupili
zajednički novac u nekoj vrsti osiguranja.
Moraju li članovi zaštitne agencije platiti za usluge zaštite
neovisnih pojedinaca (vis-à-vis svojih klijenata)? Mogu li oni
zahtijevati da neovisni pojedinci sami kupe takve usluge?
Jer, ni služenje metodama samopomoći ne bi bilo besplatno
za neovisne pojedince. Načelo obeštećenja ne traži da oni
koji zabranjuju epileptičarima da voze automobil podmire
pune troškove taksija, vozača i slično. Kad bi epileptičarima
bilo dopušteno da upravljaju automobilom, i to bi imalo svoju
cijenu: novac za automobil, osiguranje, benzin, popravci i
briga za automobil. U sklopu obeštećenja za nametnutu smet-
nju, oni koji zabranjuju trebali bi platiti jedino iznos dovo-
ljan da se kompenziraju štete od zabrane umanjen za iznos
troškova koje bi zabranjena strana imala da nije bilo zabrane.
Zabranjivači ne moraju platiti pune troškove taksija; moraju
platiti jedino iznos koji je, kad bi se prebio s troškovima koje
bi zabranjenik imao da vozi vlastiti automobil, bio dovoljan
za taksije. Možda će im biti mnogo jeftinije kompenzirati u
naturi smetnje koje su nametnuli nego isplatiti novčanu od-
štetu; mogu se uključiti u neku aktivnost koja eliminira ili
djelomice ublažuje nastale smetnje, a kompenzirati novcem
jedino preostale smetnje.
Ako zabranjivao plaća zabranjeniku odštetu u iznosu jed-
nakom onome koji pokriva nastale smetnje umanjenom za
troškove te aktivnosti da je dopuštena, taj bi iznos možda bio
nedovoljan da bi omogućio zabranjeniku prevladati smetnje.
Ako bi njegove štete u izvršenju zabranjenog djela bile ma-
terijalne, može on ujediniti odštetu s nepotrošenim dijelom
tog novca i kupiti ekvivalentnu uslugu. Ali ako njegovi tro-
škovi ne bi bili materijalni, nego uključivali energiju, vrijeme
i slično, kao u slučaju samopomoći u osiguranju prava neo-
visnih pojedinaca, tada novčana isplata te razlike ne bi po
sebi omogućila zabranjeniku da prevlada smetnje kupnjom
ekvivalenta onoga što mu je zabranjeno. Ako neovisni poje-
dinac ima druga financijska sredstva kojima se može poslu-
žiti a da se ne dovede u nepovoljan položaj, tada će isplata
spomenute razlike biti dovoljna da zabranjenik ne bude
doveden u nepovoljan položaj. Ali ako neovisni pojedinac
 nema takvih financijskih sredstava, zaštitna mu agencija ne
smije platiti iznos manji od cijene njezine najjeftinije zašti-
tne police, i na taj mu način ostaviti samo alternative da
bude nezaštićen od nedjela klijenata te agencije ili da se mora
u-pustiti na tržište novca kako bi zaradio dovoljno da si osi-
gura premiju od police. Za tog financijski stiješnjenog zabra-
njenika, agencija mora nadoknaditi razliku između mate-
rijalnih troškova koji su za nj nastali zbog nezabranjene
aktivnosti i iznosa potrebnog da bi se kupio ekvivalent koji
premašuje ili izjednačuje stvorenu smetnju. Zabranjivao mora
u cijelosti osigurati dovoljnu nadoknadu, u novcu ili naturi,
da bi nadoknadio gubitke. Obeštećenje se ne mora dati neko-
me tko se ne bi našao u nepovoljnom položaju kupnjom za-
štite za sebe. Za one tanjeg džepa, a koje nezabranjena aktiv-
nost nije novčano pogodila, agencija mora osigurati razliku
između iznosa koje oni mogu izdvojiti (a da se ne dovedu u
nepovoljan položaj) te cijene zaštite. Za pojedince koje je to
malo jače udarilo po džepu, zabranjivao mora osigurati do-
datni novčani iznos (povrh onoga koliko oni mogu izdvojiti
a da se ne dovedu u nepovoljan položaj) nužan da bi se te
smetnje prevladale. Ako kompenziraju u naturi, zabranjivači
smiju zaračunati financijski ugroženom zabranjeniku tu
odštetu, do visine materijalnih troškova za njega od njegove
nezabranjene aktivnosti pod uvjetom da taj iznos nije viši od
cijene dobra.11 Kao jedini djelotvorni pružatelj usluga, domi-
nantna zaštitna agencija mora se ponuditi kompenzirati raz-
liku između svog honorara i materijalnih troškova zabra-
njenikove samozaštite. Agencija će gotovo uvijek povratiti taj
iznos djelomičnom kupnjom zaštitne police. Ne mora se
posebno isticati da takvi poslovi i zabrane vrijede isključivo
za one koji se služe nepouzdanim ili nepravičnim postup-
cima ostvarenja svojih prava.
11 Smiju li zabranjivači zaračunati zabranjeniku i ostale štete koje bi na-
stale uslijed tog djela da nije zabranjeno, kao što su vrijeme, energija i
slično?
 I tako dominantna zaštitna agencija mora pružiti neovis
nim pojedincima - odnosno svakome kome zabranjuje samo
zaštitu u ostvarenju svojih prava u odnosu prema svojim kli-
jentima uz objašnjenje da su njihovi postupci samozaštite
nepouzdani ili nepravični - usluge zaštite od njezinih kli-
jenata; možda će morati pružiti nekim ljudima usluge za
honorar koji je manji od cijene tih usluga. Ti pojedinci mogu,
naravno, odbiti platiti taj honorar i tako ostati bez tih kom-
penzacijskih usluga. Ako dominantna zaštitna agencija na
taj način pruža usluge zaštite za neovisne pojedince, neće li
to navesti ljude da otkažu agenciji kako bi njezine usluge pri-
mali besplatno? Ne u velikom broju, budući da se obešteću-
ju jedino oni koji bi se našli u nepovoljnom položaju kad bi
kupili zaštitu za sebe, i to samo u visini cijene najobičnije
police kad se ona doda zbroju materijalnih troškova samoza-
štite uvećanih za iznos koji bi taj pojedinac mogao bez pro-
blema platiti. Osim toga, agencija štiti one neovisne pojedince
koje obeštećuje isključivo protiv vlastitih klijenata, a protiv
kojih je nezavisnim pojedincima zabranjeno služiti se me-
todama samozaštite. Što je više slobodnih strijelaca, to je
poželjnije biti klijent kojeg uvijek štiti agencija. Taj čimbenik,
zajedno s ostalima, smanjuje broj slobodnih strijelaca i pre-
bacuje ravnotežu na stranu gotovo univerzalne participacije.

Država
U trećem smo si poglavlju dali u zadatak dokazati kako do-
minantna zaštitna asocijacija unutar nekog teritorija zadovo-
ljava dva nužna uvjeta da bi bila država: da ima potrebnu
vrstu monopola nad uporabom sile na nekom teritoriju te da
štiti prava sviju na tom teritoriju, čak ako se ta sveopća zašti-
ta može osigurati jedino na "preraspodjelan" način. Zbog tih
središnjih aspekata države individualistički anarhisti osu-
đivali su državu kao nemoralnu. Usto smo si odredili zada-
 tak da pokažemo kako su taj monopol i preraspodjelni ele-
inenti po sebi moralno legitimni, te da je prijelaz iz prirod-
nog stanja u ultraminimalnu državu (element monopola) bio
moralno legitiman i nije predstavljao povredu ničijih prava,
kao i da je prijelaz iz ultraminimalne u minimalnu državu
("preraspodjelni" element) jednako tako moralno legitiman i
ne krši ničija prava.
Zaštitna agencija dominantna na nekom području zadovo-
ljava dva nužna uvjeta da bi bila država. Ona je jedini univer-
zalno djelotvoran izvršitelj zabrane da se drugi služe ne-
pouzdanim postupcima zaštite (nazivajući ih kako smatra
shodnim) i ona nadgleda te postupke. Agencija štiti i nekli-
jente na svojem teritoriju, kojima zabranjuje postupke samo-
zaštite u odnosu prema svojim klijentima u njihovim inter-
akcijama s agencijinim klijentima, čak ako takvu zaštitu moraju
financirati (na preraspodjelni način) njezini klijenti. To je
moralni zahtjev koji postavlja načelo obeštećenja, a koje
zahtijeva od onih koji se služe samozaštitom (kako bi pojačali
vlastitu sigurnost) da obeštete one kojima zabranjuju rizična
djela - za koja bi se zapravo moglo ispostaviti da su bezopa-
sna12 - jer su ih doveli u nepovoljan položaj.
Rekli smo na početku trećeg poglavlja da će odluka o tome
je li pružanje usluga zaštite za neke od strane drugih biti
"preraspodjelno" ovisiti o razlozima pružanja usluga. Sad vi-
dimo da takva usluga ne mora biti preraspodjelna, budući
da se može opravdati nečim drugim osim preraspodjelom,
naime onime što je sadržano u načelu obeštećenja. (Prisjeti-
mo se da se "preraspodjelno" odnosi na razloge za neku praksu
ili instituciju, a samo eliptički i derivativno na samu insti-
tuciju.) Da bismo pojasnili tu postavku, možemo zamisliti
da zaštitne agencije nude dva tipa zaštitnih polica: one koje
štite klijente protiv rizičnog privatnog prisilnog izvršenja
pravde te one koje to ne čine, nego štite jedino od krađe, napada
12 Ovdje, kao i na ostalim mjestima u ovom ogledu, "šteta" se odnosi isključi-
vo na povrede granica.
i sličnog (pod uvjetom da nisu učinjeni u sklopu privatnog
prisilnog izvršenja pravde.) Budući da je jedino u odnosu
naspram onih pojedinaca koji imaju prvi tip police drugim
pojedincima zabranjeno privatno prisilno vršenje pravde
samo će se od njih tražiti da obeštete osobe kojima je zabra-
njeno privatno vršenje pravde zbog šteta koje su im nanijete.
Samo posjednici drugog tipa police neće morati plaćati za za-
štitu drugih, jer nema ničeg za što bi morali obeštetiti te druge.
Budući da su razlozi želje da se bude zaštićen od privatnog
prisilnog izvršenja pravde jaki, gotovo svi koji kupe zaštitu
kupit će i taj tip zaštite, usprkos dodatnim troškovima, a time
će se uključiti u pružanje zaštite neovisnim pojedincima.
Ispunili smo našu zadaću da objasnimo kako bi neka drža-
va mogla nastati iz prirodnog stanja a da ničija prava ne budu
povrijeđena. Otpisali smo i primjedbe individualističkih anar-
hista u vezi s minimalnom državom. Ona nije nepravedno
nametanje monopola; de facto monopol nastaje procesom nevi-
dljive ruke i moralno dopustivim sredstvima, a da se pritom
ne krše ničija prava i da se ne prisvajaju neka specijalna prava
koja drugi ne posjeduju. A zahtjev da klijenti de facto mono-
pola plate za zaštitu onih kojima zabranjuju samozaštitu od
njih, ne samo što nije nemoralan nego je i temeljem načela
obeštećenja opisanog u četvrtom poglavlju, moralno nužan.
U četvrtom smo poglavlju ispitali mogućnost da se poje-
dincima zabrane neka djela ako ne raspolažu sredstvima koji-
ma bi obeštetili druge za moguće štetne posljedice tih djela
ili ako nemaju osiguranje da pokriju štete od tih posljedica.
Kad bi takva zabrana bila legitimna, u skladu s načelom obe-
štećenja, zabranjenici bi morali biti obeštećeni za nezgodan
položaj u koji su dovedeni, i mogli bi se poslužiti odštetom
za kupnju osiguranja! Jedino oni koji bi bili dovedeni u nepo-
voljan položaj tom zabranom bili bi obeštećeni: naime, oni
koji nemaju druga sredstva koja bi mogli odvojiti (a da se
pritom pretjerano ne žrtvuju) kako bi kupili osiguranje. Kada
ti pojedinci potroše svoju odštetu na osiguranje, dobili smo
 nešto što je zapravo državno specijalno osiguranje. Ono se
pruža onima koji si ga ne mogu priuštiti i pokriva samo ona
rizična djela koja spadaju pod načelo obeštećenja - ona djela
koja se legitimno zabranjuje kad ih se otkrije (pod uvjetom
da se štete kompenziraju), djela čija bi zabrana pojedince
dovela u veoma nepovoljan položaj. Omogućavanje takvog
osiguranja gotovo bi sigurno bio najjeftiniji način da se poje-
dince (koji predstavljaju samo normalnu opasnost za druge)
obešteti za štete koje bi nastale takvom zabranom. Budući da
bi oni tada bili osigurani protiv ostvarenja određenih rizika
koje predstavljaju za druge, ta im djela tada ne bi bila zabra-
njena. I tako vidimo kako bi se, kad bi bilo legitimno zabra-
niti neka djela pojedincima nepokrivenima osiguranjem, i
kad bi se to učinilo, drugi očiti preraspodjelni aspekt države
otvorio na temelju solidnih libertarijanskih moralnih nače-
la! (Uskličnik je odraz mog čuđenja.)
Predstavlja li dominantna zaštitna agencija na nekom te-
ritoriju državu tog teritorija? Vidjeli smo u drugom poglav-
lju kako je teško precizno izraziti pojam monopola na upora-
bu sile upravo zato da ga ne bi pobili očiti protuprimjeri. Taj
pojam, onako kako se najčešće tumači, ne može sa sigurno-
šću odgovoru na naše pitanje. Trebali bismo prihvatiti zaklju-
čak nastao na temelju precizne formulacije neke definicije u
nekom tekstu jedino ako je ta definicija osmišljena za pri-
mjenu na slučajeve složene kao što je naš i izdržala provjeru
u širokom rasponu takvih slučajeva. Nikakva usputna klasi-
fikacija ne može odgovoriti na naše pitanje na neki upotreb-
ljiv način.
Pogledajmo primjer diskurzivnog opisa jednog antropologa:

Koncentracija fizičke snage u rukama središnje vlasti pri-

marna je funkcija države i njezino najvažnije obilježje.
Da bismo to pojasnili, razmislimo što se ne smije učiniti
u državnom obliku vladavine: nitko u društvu kojim uprav-
lja država ne smije oduzeti drugome život, nanijeti mu
tjelesne ozljede, dirati u njegovo vlasništvo ili naškoditi
njegovu ugledu osim dopuštenjem države. Državni dužno-
snici imaju pravo oduzeti život, tjelesno kažnjavati, pri-
svojiti vlasništvo (u obliku kazne ili ekspropriacijom) te
srozati status i ugled nekog člana društva.
To ne znači da u društvima bez države pojedinac
može nekažnjeno oduzeti život. Ali u takvim društvima
(npr. među Bušmanima, Eskimima i plemenima sredi-
šnje Australije) središnji autoritet koji štiti domaćinstvo
od izgrednika ili ne postoji, ili je pak slab ili sporadičan,
a među Vranama i drugim indijanskim plemenima za-
padnih Nizina utemeljilo bi ga se jedino kad bi se ukazala
potreba. Domaćinstvo ili pojedinac zaštićen je u društvima
bez države na neeksplicitne načine, totalnim grupnim su-
djelovanjem u opstrukciji izgrednika, privremenom ili spo-
radičnom primjenom sile koja postaje izlišna (a samim
time se više i ne rabi) kad je razlog njezine primjene po-
stao prošlost. Država ima načina za opstrukciju onoga
što društvo smatra nepravdom ili zločinom: policiju, su-
dove, zatvore, institucije koje neposredno i specifično funk-
cioniraju na tom području djelatnosti. Štoviše, te su insti-
tucije stabilne unutar okvira društva, i trajne.

Kad je u drevnoj Rusiji utemeljena država, knez si je

prisvojio ovlast da nameće globe te nanosi bol i smrt, ali
nikome nije dopuštao to isto. Iznova je istaknuo monopo-
lističku prirodu državne vlasti odricanjem te ovlasti svim
drugim pojedincima ili skupinama. Ako je jedan poda-
nik naudio drugome bez kneževa dopuštenja, bio je to
prekršaj i prekršitelj je bio kažnjen. Usto, kneževa se vlast
mogla jedino izrijekom delegirati. Naravno, stalež tako
zaštićenih podanika bio je pomnjivo određen; ni u kojem
slučaju nisu tako bili zaštićeni svi koji su se nalazili na
njegovu području vladavine.
 Nijedan pojedinac ili skupina ne mogu zamijeniti
državu; državne se aktivnosti mogu obavljati neposredno
ili delegiranjem. Država delegiranjem svojih ovlasti pret-
vara svog delegata u agenta (ili organa) države. Policajci,
suci, zatvorski čuvari dobivaju svoje ovlasti da vrše prisi-
lu, u skladu s pravilima društva, izravno od središnje vla-
sti; jednako tako i poreznici, vojska, carinici i slični. Auto-
ritativna funkcija države počiva na njezinu upravljanju
tim snagama kao svojim agentima.13

Autor ne tvrdi da su sva obilježja koja on navodi nužna

obilježja države; otklon u jednom obilježju ne bi bio dokaz
da dominantna zaštitna agencija na nekom teritoriju nije drža-
va. Jasno da dominantna agencija ima gotovo sva opisana obi-
lježja; a zbog svog trajnog administrativnog ustrojstva, kao i
stalno zaposlenog profesionalnog osoblja, uvelike se razlikuje
- i više naginje državi - od onoga što antropolozi nazivaju
bezdržavnim društvom. Na temelju mnogih tekstova poput
citiranog, nazvalo bi je se državom.
Logično bi bilo zaključiti da je dominantna zaštitna agen-
cija na nekom teritoriju njegova država, pod uvjetom da je
riječ o ovećem teritoriju na kojem živi veći broj ljudi. Ne tvrdi-
mo da je svaki pojedinac koji u anarhiji zadržava monopol na
uporabu sile na svom djeliću teritorija ujedno i država; kao
što to nisu ni tri žitelja otoka veličine jedne gradske četvrti.
Bilo bi uzaludno i beskorisno pokušati odrediti uvjete u vezi
s veličinom populacije i teritorija nužnog da bi država po-
stojala. A i govorimo o slučajevima u kojima su gotovo svi
ljudi na nekom teritoriju klijenti dominantne agencije i na
kojem su neovisni pojedinci u podređenom položaju u suko-
bima s agencijom i njezinim klijentima. (Rekli smo da će se
to događati.) Mnogo su zanimljivija pitanja o tome koliki mora
biti postotak klijenata i koliko podređen položaj neovisnih
13 Lawrence Krader, Formation of the State (Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-
Hall, 1968), str. 21-22.
pojedinaca, ali u vezi s time nemam ništa posebno zanimljivo
za kazati.
Dodatni nužan uvjet za državu izveden je iz weberijanske
tradicije u našoj raspravi u drugom poglavlju: uvjet, naime,
da si država prisvaja pravo da isključivo ona autorizira nasi-
lje. Dominantna zaštita agencija ne prisvaja si to pravo. Na-
kon što smo opisali status dominantne zaštitne asocijacije i
vidjeli kako se lijepo uklapa u antropološke postavke, bismo
li trebali ublažiti weberijanski nužan uvjet tako da on obu-
hvati de facto nositelja monopola koji je jedini djelotvoran
sudac na određenom teritoriju glede dopustivosti nasilja, i
koji ima pravo (ono koje su doduše imali svi] da donosi od-
luke glede toga i da postupa u skladu s ispravnim prosud-
bama? Vrlo su jaki dokazi tome u prilog, i to je potpuno po-
željno i primjereno. Stoga zaključujemo da je neka zaštitna
agencija koja je na opisani način dominantna na nekom teri-
toriju - država. No, da bismo podsjetili čitatelje na naše lagano
ublažavanje weberijanskog uvjeta, povremeno ćemo dominan-
tnu zaštitnu agenciju nazivati "državolikim entitetom" umje-
sto jednostavno "državom".

Objašnjenje države teorijom nevidljive ruke

Jesmo li dali objašnjenje nevidljive ruke (vidi drugo poglav-
lje) toga kako država nastaje iz prirodnog stanja; jesmo li
dali objašnjenje države pomoću teorije nevidljive ruke? Prava
koja posjeduje država svaki pojedinac već posjeduje u prirod-
nom stanju. Ta prava, budući da su već cijela sadržana u
eksplanatornim dijelovima to i nisu (prava, op. ur.) kad se
radi o objašnjenju nevidljivom rukom. A nismo ni dali obja-
šnjenje nevidljive ruke o tome kako država stječe prava koja
bi bila isključivo vezana uz nju. Sva sreća da je tako; jer
budući da država nema posebnih prava, nema se u vezi s
time što objašnjavati.
 Već smo objasnili kako će, a da to nitko ne planira, sarao-
interesna i razumna djela pojedinaca u lockeovskom prirod-
nom stanju dovesti do dominacije pojedinih zaštitnih agen-
cija na određenim teritorijima; svaki će teritorij imati ili
jednu dominantnu agenciju, ili nekoliko njih federalno orga-
niziranih tako da zapravo čine jednu. A već smo i objasnili
kako će, a da si ne prisvaja nikakva prava isključivo za sebe,
zaštitna agencija dominantna na nekom teritoriju postići je-
dinstven položaj. Premda svaka osoba ima pravo postupiti
ispravno i zabraniti drugima da krše prava (uključujući i
pravo da se ne bude kažnjen osim ako se ne dokaže da je to
zasluženo), jedino će dominantna zaštitna asocijacija biti u
stanju, bez sankcija, silom nametnuti ispravnost onako kako
je ona shvaća. Njezina je moć čini prosuditeljem ispravno-
sti; ona određuje što se, zbog kasnijeg određivanja kazne,
smatra kršenjem ispravnosti. Naše tumačenje ne pretposta-
vlja i ne tvrdi da je sila pravda. Ali sila nameće zabrane, čak
ako nitko ne smatra da moćnici imaju posebno pravo da
provedu u djelo vlastito mišljenje o tome koje su zabrane
primjereno provedene.
Naše objašnjenje tog de facto monopola jest objašnjenje nev-
idljive ruke. Ako je država institucija (1) koja ima pravo silom
provoditi prava, zabranjivati opasno privatno provođenje
pravde, ukidati takve privatne postupke, itd. te (2) koja je na
nekom geografskom teritoriju praktički jedini nosi-telj prava
iz (1), tada smo objašnjavajući (2) (premda ne i (1)) nevidljivom
rukom, djelomice nevidljivom rukom objasnili i postojanje
države. Ili točnije, djelomice smo nevidljivom rukom objasnili
postojanje ultraminimalne države. Koje je objašnjenje na-
stajanja minimalne države? Dominantna zaštitna asocijacija
s monopolom moralno je obvezatna kompenzirati štete koje
je uzrokovala onima kojima zabranjuje samozaštitne aktivnosti
u odnosu prema svojim klijentima. No, zapravo se može dogo-
diti da ona ne osigura tu odštetu. Oni koji upravljaju ultra-
minimalnom državom moralno su obvezatni preobraziti je u
minimalnu državu, ali bi mogli odlučiti to ne učiniti. Pretpo-
stavili smo da će ljudi općenito učiniti ono što su moralno
obvezni učiniti. Objasniti kako bi država mogla nastati iz
prirodnog stanja bez kršenja ičijih prava pobija načelnu
primjedbu anarhista. Ali bi se mnogo lakše disalo kad bi se
objašnjenjem toga kako bi država mogla nastati iz prirodnog
stanja odredili i razlozi s kojih bi se ultraminimalna država
pretvorila u minimalnu, osim moralnih razloga, i kad bi se
točno odredili poticaji za obeštećenje ili razlozi za obeštećenje
osim želje da ljudi učine što bi trebali. Čak i u slučaju da se
otkrije kako nikakvi nemoralni poticaji ili uzroci nisu dovoljni
za prijelaz iz ultraminimalne u minimalnu državu, i da se
naše objašnjenje i dalje oslanja na moralnu motivaciju ljudi,
ono ne određuje ljudski cilj kao onaj uspostave države.
Umjesto toga, pojedinci smatraju da oni stanovitim drugim
pojedincima osiguravaju obeštećenje za određene zabrane koje
su im nametnuli. Objašnjenje ostaje ono nevidljive ruke.
6. poglavlje

Daljnja razmatranja
argumenata za državu

Završeno je naše podrobno obrazlaganje toga kako nastaje

minimalna država - legitimno, iz prirodnog stanja. A sad
bismo još trebali razmisliti o raznim primjedbama na račun
naših dokaza te ih dodatno prokomentirati i povezati s
nekim drugim pitanjima. Čitatelj kojemu je do glavne teme
može odmah krenuti na iduće poglavlje.

Zaustavljanje procesa?
Ustvrdili smo da pravo na legitimnu samozaštitu od opa-
snosti nepouzdanih ili nepravičnih postupaka provođenja
pravde svakome daje pravo da nadzire načine na koje drugi
ostvaruju svoja prava u odnosu na sebe, te da svatko smije
ovlastiti svoju zaštitnu agenciju da ostvaruje to pravo u nje-
govo ime. Kad objedinimo tu tvrdnju s našim prikazom na-
stanka de facto monopola, "dokazuje" li to mnogo? Postoja-
nje de facto monopola stvara (u situaciji jednakih prava)
neravnotežu moći. To nekima pruža povećanu sigurnost, dok
druge ugrožava; osigurava povećanu sigurnost onim klijen-
tima dominantne agencije koje se ne smije kazniti bez odo-
brenja njihove agencije, dok ugrožava one koji su manje u
mogućnosti obraniti se od nepravdi učinjenih od strane klije-
nata dominantne agencije ili same te agencije. Dopušta li
pravo na legitimnu samoobranu svakoj od tih strana da drugoj
zabranjuje samoobranu kako bi smanjila rizike koji joj pri-
jete? Smiju li, postupajući u samoobrani dominantna zašti-
tna agencija i njezini klijenti zabraniti drugima pristup kon-
kurentskoj zaštitnoj agenciji? Konkurentska bi agencija, naime,
mogla nadmašiti dominantnu agenciju u moći, a time u opa-
snost dovesti svoje klijente i učiniti njihov položaj nesigur-
nijim. Takva bi se zabrana vjerojatno primijenila i na klijente
dominantne agencije, čime bi se ograničila njihova sloboda
da mijenjaju agencije. Čak ako se nijedan konkurent realno
ne smatra prijetnjom moći dominantne agencije, postoji vjero-
jatnost da se pojedinačno slabije agencije udruže protiv domi-
nantne agencije i tako postanu prilična prijetnja ili zajedno
ojačaju. Smije li dominantna agencija, da bi održala nerav-
notežu snaga zabraniti drugima da postignu nešto više od
određene količine moći, kako bi otklonila svaku mogućnost
da bude slabija od ostalih agencija udruženih protiv nje? Da
bi održala neravnotežu snaga, smije li dominantna agencija
legitimno zabraniti drugima da steknu moć? Slična se pita-
nja postavljaju i na drugoj strani: ako pojedinac u prirodnom
stanju predvidi da će, kad se ostali udruže u zaštitnu agenci-
ju ili asocijaciju, to smanjiti njegovu vlastitu sigurnost i ugro-
ziti ga, smije li zabraniti ostalima da se tako udružuju? Smije
li zabraniti drugima da pomognu u uspostavi de facto države?1

1 Locke smatra da se ljudi mogu pridružiti građanskom društvu ili zaštitnoj

asocijaciji između ostalog i zbog "veće sigurnosti protiv onih koji nisu
njegovi pripadnici. To može učiniti bilo koji broj ljudi, jer to ne ugrožava
slobodu ostalih; njih se i dalje ostavlja u stanju u kakvom su i prije bili,
prirodnom stanju." Dvije rasprave o vladavini. (Sve ostale reference u
ovom poglavlju odnose se na Drugi raspravu ukoliko nije drukčije istak-
nuto.) No premda to ne ugrožava njihovu slobodu time što bi smanjilo
prava koja uživaju, ugrožava njihovu sigurnost jer povećava vjerojatnost
da će pretrpjeti nepravdu budući da neće biti u stanju djelotvorno braniti
svoja prava. Na jednom drugom mjestu Locke priznaje tu činjenicu, i
 Dopušta li pravo na samoobranu - koje agenciji i omo-
gućuje prosuđivanje ostalih mehanizama samostalnog pro-
vođenja - ikome da svakoj drugoj osobi zabrani pristup nekoj
zaštitnoj agenciji? Kad bi to pravo (koje je osiguralo legitimni
moralni kanal za uspostavu države) bilo toliko jako i obuhva-
tno, tad bi ono ujedno i podrovalo državu jer bi drugima dalo
pravo da zabranjuju korištenje istoga kanala.
Situacija u kojoj se nalaze neka dva pojedinca u odnosu
jedan prema drugom u prirodnom stanju opisana je u Ma-
trici I.
Pretpostavimo li da je bolje biti klijent moćne dominan-
tne zaštitne agencije na nekom području nego ne biti, i da je
bolje biti klijent dominantne agencije ako netko drugi to nije,
u tom slučaju Matrica I prikazuje ustroj prikazan na Matrici
II (konkretne intervale među brojevima ne treba shvatiti odveć
ozbiljno).
Ako se ne pridržavaju nikakvih moralnih ograničenja koja
to zabranjuju, I će učiniti B a II će učiniti B'. Dokaz se izvodi
na sljedeći način. B(B') slabo dominira A(A' - om), pa I neće
učiniti A a II neće učiniti A'. * C i D (C' i D') imaju iste parame-
tre, pa se trebamo pozabaviti samo jednim od njih; ništa ne
gubeći na općenitosti, pozabavit ćemo se s C(C'). Pitanje koje
ostaje jest hoće li se svaka osoba odlučiti učiniti svoju B rad-
nju ili C radnju. (Potrebno nam je pozabaviti se samo krnjom
Matricom III, u kojoj D(D') i C(C') imaju iste parametre i na
kojoj su ispušteni A i A, budući da nijedan ništa ne gubi ako
onaj drugi izvrši svoju radnju A.) Sve dok je x < 10, a to očito
spominje je u kontekstu proizvoljnih postupaka, premda se ona odnosi i
na osobe koje postupaju u skladu s ustaljenim i javno određenim pravili-
ma: "U puno je lošijem položaju onaj tko je izložen proizvoljnoj moći
jednog čovjeka, a koji zapovijeda stotini tisuća ljudi, nego onaj koji je
izložen proizvoljnoj moći stotinu tisuća pojedinaca" (Članak 137).
* Prema terminologiji teoretičara odlučivanja, jedna radnja slabo dominira
drugom ako u odnosu ni na jedno stanje stvari ne postiže lošije rezultate,
a u odnosu na neka stanja stvari postiže bolje rezultate. Neka radnja jako
dominira drugom ako postiže bolje rezultate u odnosu na svako stanje
stvari.
 Matrica I

Osoba II

A' B' C' D'

Pridružiti se zaštitnoj
Osoba I
asocijaciji a dopustiti I da
pristupi bilo kojoj zaštitnoj
asocijaciji.
Pridružiti se nekoj zaštitnoj Ne pridružiti se zaštitnoj Ne pridružiti se zaštitnoj
asocijaciji a pokušati zabraniti asocijaciji a dopustiti I da asocijaciji a pokušati zabraniti
1 da pristupi nekoj drugoj pristupi zaštitnoj asocijaciji. 1 da pristupi zaštitnoj
zaštitnoj asocijaciji. asocijaciji.

A Federalni sustav ravnoteže moći, Jedna dominantna agencija na l-ova asocijacija u dominantnom l-ova asocijacija u dominantnom
Pridružiti se zaštitnoj ili (a) l-ova zaštitna asocijacija je nekom području; vjerojatnije položaju. II u inferiornom položaju. II u inferiornom
asocijaciji a dopustiti II da se dominantna ili (b) ll-ova zaštitna ll-ova nego l-ova, premda bi položaju u ostvarivanju prava. položaju u ostvarivanju prava.
pridruži bilo kojoj zaštitnoj asocijacija je dominantna. mogla biti i l-ova.
asocijaciji.

B Jedna dominantna agencijo na Federalni sustav ravnoteže moći, l-ova asocijacija u dominantnom l-ova asocijacija u dominantnom
Pridružiti se nekoj zaštitnoj nekom području; vjerojatnije l-ova ili (a) l-ova zaštitna asocijacija je položaju. II u inferiornom položaju. II u inferiornom
asocijaciji a pokušati zabraniti nego ll-ova premda bi mogla biti i dominantna ili (b) ll-ova zaštitna položaju u ostvarivanju prava. položaju u ostvarivanju prava.
II da pristupi nekoj drugoj ll-ovo. asocijacija je dominantna
zaštitnoj asocijaciji.

C ll-ova asocijacijo u dominantnom ll-ova asocijacija u dominantnom Nijedna od njih ne pristupa Nijedno od njih ne pristupa
Ne pridružiti se zaštitnoj položaju. I u inferiornom položaju položaju. I u inferiornom položaju zaštitnoj asocijaciji. I i II u istom zaštitnoj asocijaciji. I i II u čistom
asocijaciji a dopustiti II da u ostvarivanju prava. u ostvarivanju prava. lockeovskom neorganiziranom lockeovskom neorganiziranom
pristupi zaštitnoj asocijaciji. prirodnom stanju. prirodnom stanju.

ll-ova asocijacija u dominantnom ll-ova asocijacija u dominantnom Nijedno od njih ne pristupa Nijedno od njih ne pristupa
Ne pridružiti se zaštitnoj položaju. I u inferiornom položaju položaju. I u inferiornom položaju zaštitnoj asocijaciji. I i II u čistom zaštitnoj asocijaciji. I i II u čistom
asocijaciji a pokušati zabraniti u ostvarivanju prova. u ostvarivanju prava. lockeovskom neorganiziranom lockeovskom neorganiziranom
11 da pristupi zaštitnoj prirodnom stanju. prirodnom stanju.
asocijaciji.
jest tako (biti u neorganiziranom prirodnom stanju u odno-
su na nekog nepovoljnije je nego biti u dominantnoj zaštit-
noj asocijaciji dok ovaj to nije), B snažno dominira C - om, a
B' snažno dominira C' - om. I tako, u nedostatku moralnih
ograničenja, dva bi racionalna pojedinca učinila B i B'. Ako
je x < 10, to je dovoljno da se dobije (B, B') argumentom domi-
nacije.2 Ako je i x > 5 (npr. 7), imamo tzv. "zatvorenikovu
dilemu" u kojoj je individualno racionalno ponašanje

Matrica II

Osoba II
Osoba I
A' B' C' D'
A 5,5 4,6 10,0 10,0
B 6,4 5,5 10,0 10,0
C 0,10 0,10 x,x x,x
D 0,10 0,10 x,x x,x

Matrica III

Osoba ll
Osoba I
B' C'
B 5,5 10,0
C 0.10 x.x

2 Glede rasprave o primjenljivosti načela dominacije na neke zbunjujuće

slučajeve, vidi moj rad "Newcomb's Problem and Two Principles of Choice"
u Essays in Honor of C. G. Hempel, ur. N. Rescher i suradnici (Holland:
Reidel, 1969), str. 114-146; te u rubrici Martina Gardnera "Mathematical
Games", Scientific American, srpanj 1973, str. 104-109, te moj prilog toj
rubrici, Scientific American, ožujak 1974, str. 102-108.
kolektivno neracionalno jer dovodi do rezultata (5,5) koji je
svima manje drag od drugog rezultata (7,7).3 Neki tvrde da je
najvažnija funkcija vlasti zabraniti da ljudi izvode dominant-
nu radnju u situacijama zatvorenikove dileme. Kako god bilo,
ako netko u prirodnom stanju preuzme na sebe tu pretpo-
stavljenu funkciju države (i pokuša zabraniti drugima da iz-
vrše A ili B), tad njegova radnja vis-à-vis drugih nije radnja
C, jer on zabranjuje drugima da izvedu svoju dominantnu
radnju - naime, da se pridruže zaštitnoj asocijaciji. Hoće li
taj pojedinac, samoimenovani surogat za državu, tad izvr-
šiti radnju D? On bi to mogao pokušati. Ali, osim što bi mu
to moglo biti individualno neoptimalno, vjerojatno neće us-
pjeti protiv pojedinaca koji se udruže u zaštitnu asocijaci-
ju, jer je malo vjerojatno da bi on bio moćniji od njih. Da bi
imao stvarnih izgleda na uspjeh, morao bi se udružiti s dru-
gima da bi djelovao (čineći A ili B), a ne može uspjeti prisi-
liti sve, uključujući i sebe, da ne izvode svoju dominantnu
radnju A ili B.
Ova situacija kad je x > 5 teoretski je zanimljiva povrh
uobičajene zanimljivosti zatvoreničke dileme. Jer, u toj je situ-
aciji anarhističko prirodno stanje kolektivno najbolje od svih
simetričnih situacija, a u interesu je svakog pojedinca da se
udalji od tog kolektivno najboljeg rješenja. No svaki pokušaj
(koji obećaje uspjeh) da se u djelo provede to kolektivno naj-
bolje rješenje je i samo otklon od njega (koji je uzrokom dru-
gih otklona u samoobrani). Ako je x > 5, tada bi država, koju
neki prikazuju kao "rješenje" kako izbjeći zatvoreničku dile-
mu, umjesto toga predstavljala njezinu nesretnu posljedicu!
Ako svaki pojedinac postupa racionalno, neograničen mo-
ralnim obzirima, dogodit će se (B, B'). Hoće li se što promi-
jeniti dodatkom moralnih obzira? Moglo bi se pomisliti kako
moralna ograničenja zahtijevaju da se drugome dopusti učini-
ti sve što vi činite; budući da je situacija simetrična, moraju
3 O "zatvorenikovoj dilemi", vidi R. D. Luce i H. Raiffa, Games and Decisions
(New York: Wiley, 1957), str. 94-102.
se naći neka simetrična rješenja. Na ovo bi se mogao dati
neizravan odgovor da je (B, B') simetričan, te da stoga netko
tko izvrši radnju tipa B shvaća da će onaj drugi učiniti to
isto. Ali uvidjeti da će netko drugi učiniti isto nije isto što i
dopustiti mu da to učini. Osoba koja čini radnju tipa B poku-
šava nametnuti rješenje (B, C'). Kakvo moralno pravo ona ima
da nametne tu asimetriju, da prisili druge da se ne ponašaju
kao ona? No, prije no što prihvatimo ovaj snažan protuodgo-
vor kao zaključni, trebali bismo se upitati smatra li svaka
osoba da se suočava sa simetričnom situacijom? Svatko zna
o sebi više no što zna o nekom drugom; svatko može biti si-
gurniji u vlastite namjere da neće izvoditi agresiju na druge
nađe li se u dominantnoj poziciji moći, no što može biti u
slične namjere drugih. (U skladu s Actonovim učenjem, mo-
žemo se upitati može li itko od nas biti potpuno ili makar u
razumnoj mjeri siguran u to.) S obzirom na ovu asimetriju
(zbog koje svatko zna više o vlastitim namjerama no o onima
druge strane),4 nije li razborito da se svatko od nas upusti u
radnju tipa B? Umjesto toga, budući da je individualno racio-
nalna, služi li ta simetrija za pobijanje argumenta simetrije u
prilog rješenju (A, A') a protiv rješenja (B, B')? Očito je da je
situacija postala jako zamršena.
Umjesto da se usredotočimo na ukupnu situaciju, više bi
obećavalo upitati se ima li nečeg posebnog u radnjama tipa B
što ih isključuje kao moralno dopustive. Isključuje li neka
moralna zabrana B? Ako je tako, moramo razlikovati radnje B
od onih drugih zabrana radnji s obzirom na rizik koji pred-
stavljaju, a koji smo već proglasili legitimnim. Po čemu se
razlikuje zabranjivanje drugima da pristupe nekoj drugoj za-
štitnoj agenciji, ili nasilno sprječavanje neke druge agencije
da postane moćnija od vaše ili da vi postanete moćniji, od
toga kad neka agencija zabrani drugima da kazne njezine
4 O srodnim pitanjima vidi ogled Thomasa Schellinga "The Reciprocal Fear
of Surprise Attack", The Strategy of Conflict (Cambridge, Mass.: Harvard
University Press, 1960), 9. poglavlje.
klijente osim pomoću pouzdanog postupka (i kažnjavanjem
onih koji se ne pridržavaju te zabrane, čak i kad se ispostavi
da su njezini klijenti zaista nanijeli štetu tim drugima i nisu
bili nedužni?) Zamislimo se najprije nad slučajevima koji se
uobičajeno razlikuju.

Preventivni napad
U skladu s uobičajenom doktrinom, u nekim okolnostima
zemlja X može pokrenuti preventivni napad, ili stupiti u pre-
ventivni rat, protiv neke druge zemlje Y; na primjer, ako se Y
sprema napasti X, ili ako je Y objavila da će to učiniti kad
postigne određenu razinu vojne spremnosti, što se očekuje
da će se uskoro dogoditi. No, neprihvaćena je doktrina pre-
ma kojoj bi neka nacija X mogla objaviti rat nekoj drugoj ze-
mlji Y zato što Y postaje sve snažnija i (a tako se nacije pona-
šaju) mogla bi lako napasti X kad još malo ojača. Samoobrana
pokriva prvu situaciju, ali ne i drugu. Zašto?
Moglo bi se pomisliti da je razlika samo u većoj ili manjoj
vjerojatnosti. Kad se neka nacija sprema krenuti u napad, ili
ako je objavila da će to učiniti kad i ako postigne određenu
razinu spremnosti, postoji vrlo velika vjerojatnost da će na-
pasti. No, vjerojatnost da će neka nacija koja jača napasti kad
ojača nije toliko velika. Ali razlika između tih slučajeva ne
ovisi o takvim razmišljanjima o vjerojatnosti. Jer, bez obzira
na to koliko mala bila vjerojatnost (prema procjeni "stručnja-
ka" neutralnih zemalja) da će Y krenuti u napad protiv X (u
drugom slučaju) u idućih deset godina (0,5 / 0,2 / 0,05), mo-
žemo alternativno zamisliti da će Y u svojim znanstvenim
laboratorijima izraditi neki super-uređaj s kojim će, pod tim
uvjetom, pobijediti X; dok bez te vjerojatnosti neće učiniti
ništa. (Prema svemu sudeći ta se vjerojatnost odnosi na vjero-
jatnost da će uređaj funkcionirati, ili je možda sam taj uređaj
probabilistički). Uređaj bi trebao biti dovršen u roku od
 tjedan dana; Y ga želi upotrijebiti, rokovi se poštuju i odbro-
javanje je počelo. U tom slučaju X, u samoobrani, smije na-
pasti ili objaviti ultimatum: ako se uređaj ne rastavi za dva
dana, ona napada, i tako dalje. (A - premda rokovi to ne izi-
skuju - što ako se uređaj može upotrijebiti sutra ili odmah?)
Ako bi Y zavrtjela rulet i uz vjerojatnost od 0,025 da će X
pretrpjeti ratne štete, X bi smjela djelovati u samoobrani. Ali
u drugom slučaju, čak i kad je vjerojatnost jednaka, X ne bi
smjela tako postupiti samo zato što se Y naoružava. Stoga
problem nije samo u tome koliko je velika vjerojatnost. Pa na
čemu, dakle, počiva razlika između prvog tipa slučaja i drugog
tipa slučaja ako ne na magnitudi vjerojatnosti?
Razlika ovisi o tome u kakvom je odnosu šteta, ako nas-
tane, prema onome što je Y već učinila. Jer, za neke radnje
koje imaju razne posljedice s različitim vjerojatnostima, vrši-
telj više ništa ne mora učiniti (nakon što je djelo izvršeno)
kako bi postigao ishod koji je, kad se ostvari, nešto što je on
učinio ili postigao ili je tome bio uzrokom, i slično. (U nekim
slučajevima, možda će biti potrebne radnje drugih, primjerice,
vojnika koji slušaju zapovjednikova naređenja.) Ako je po-
sljedica takve radnje dovoljno velika vjerojatnost "povrede
granice", netko drugi bi je mogao zabraniti. S druge strane,
neki bi procesi mogli izazvati izvjesne posljedice, ali samo
ako ljudi koji su u njih uključeni donesu dodatne odluke.
Procesi bi mogli, kao u slučajevima o kojima govorimo, sta-
viti ljude u bolji položaj da učine nešto i tako povećati vjero-
jatnost da će oni odlučiti to i učiniti. Ti procesi uključuju
dodatne važne odluke tih osoba, a povrede granica ovise o
tim odlukama (što ih taj proces čini vjerojatnijima). Dopu-
stivo je zabraniti prethodne radnje u kojima osoba ne mora
više ništa učiniti, ali ne i zabraniti kasnije procese.* Zašto?

* Prva skupina obuhvaća pokretanje procesa čija moguća šteta ne ovisi o

važnim dodatnim odlukama, premda može zahtijevati potvrdu starih. Za
ove slučajeve, razlika između zabrane (uz naknadno kažnjavanje) i pre-
vencije nije baš jasna. Kadšto će biti nejasno je li neka radnja poduzeta
 Načelo vjerojatno glasi otprilike ovako: neki čin nije pogre-
šan i ne može biti zabranjen ako je bezopasan ukoliko nije
popraćen dodatnom važnom odlukom da se učini nešto
pogrešno (odnosno, ako ne bi bilo pogrešno da vršitelj zau-
vijek bude "cijepljen" protiv budućih pogrešnih odluka);
može biti zabranjen jedino kad predstavlja planirani uvod u
neku novu pogrešnu radnju. Tako izraženo, ovo bi načelo za-
štitilo radnje koje samo olakšavaju pogrešne radnje drugih
ako su to, sami po sebi, bezopasni činovi - primjerice, objav-
ljivanje planova sustava uzbunjivanja i dojave banaka. Taj bi
se čin tolerirao kad bi se znalo da drugi neće odlučiti postu-
piti pogrešno. Među takvim djelima, najizrazitiji kandidati
za zabranu su ona koja se, smatra se, mogu izvršiti ni zbog
kakvog drugog razloga osim da se olakša vršenje nepravdi.
(No zar je tako teško zamisliti nekog ekscentrika s legitim-
nim premda neobičnim razlozima?) Možemo izbjeći ovo pita-
nje - smiju li se zabraniti takva djela kojih je tako jasna namjera
da pomognu onima koji čine nepravde. Sve radnje o kojima
govorimo mogle bi se izvršiti zbog savršeno legitimnih i do-
stojnih razloga (na primjer, samoobrana), i one iziskuju doda-
tnu odluku samog vršitelja da počini nepravdu, ako do loših
posljedica uopće ima doći.
Prema strogom bi se načelu mogla zabraniti jedino pos-
ljednja pogrešna odluka potrebna za nastanak šteta. (Ili pos-
ljednji čin potreban za jednu od alternativa u tom sklopu, od
kojih je svaka nužna). Još bi strože bilo načelo prema kojem
bi se smio zabraniti jedino prolazak pokraj posljednje jasne
točke kojoj se može promijeniti posljednja pogrešna odluka
potrebna za nepravdu. Zabrana koja se temelji na sljedećem
načelu je ležernija (stoga je to slabije načelo protiv zabrane):
zabraniti isključivo pogrešne odluke i radnje koje se temelje
na njima (ili opasne radnje koje ne iziskuju nove pogrešne
nakon što je proces već započeo ali prije no što je uočena opasnost, kako bi
se kaznilo one koji ne poštuju zabranu opasnog procesa ili kako bi se
spriječilo da se opasnost pojavi.
odluke). Ne bi se smjele zabraniti radnje koje se ne temelje
na pogrešnim odlukama, već jedino ako olakšavaju ili po-
većavaju vjerojatnost da će vršitelj poslije donijeti pogrešne
odluke i činiti pogrešna djela koja iz njih proistječu. Budući
da je čak i ovo slabije načelo dovoljno da isključi zabranu
drugima da jačaju svoju zaštitnu agenciju ili da se pridruže
nekoj drugoj, ne trebamo ovdje odlučivati koje je načelo naj-
primjerenije. (Naravno, ona dva jača načela jednako bi tako
isključila takve zabrane.)
Moglo bi se reći da spomenuta načela ne bi trebalo primi-
jeniti tako da znače nedopustivost nasilne intervencije neke
grupe A u procesu kojim grupa B jača svoju zaštitnu agenci-
ju. Jer, taj je proces poseban; ako je uspješan, A će biti u mnogo
slabijem položaju, a možda i onemogućena da provede zabranu
na nepravdu kad naposljetku A bude imala pravo na to. Kako
se od A može tražiti da se suzdrži od zabrane početnih faza
kad zna da će se kasnije činiti neke nepravde kojima se više
neće moći tako djelotvorno suprotstaviti? Ali ako početne
faze B-ova procesa ne uključuju primisli o nekoj kasnijoj
nepravdi, i ako B ima dobre (neagresivne) razloge za svoje
radnje, u tom slučaju nije besmisleno tvrditi da se drugi ne
smiju miješati u ranije i same po sebi (pod pretpostavkom
određenih nastavaka) bezopasne faze, premda će ih to suz-
državanje kasnije dovesti u slabiji položaj.5
Otkrili smo razliku, koja se čini teoretski značajnom, izme-
đu zabrana što ih zaštitna agencija nameće drugima kako se
ne bi služili nepouzdanim ili nepravičnim postupcima u želji
da ostvare pravdu za svoje klijente, i drugih zabrana - npr.
zabrana drugima da osnuju drugu zaštitnu agenciju - koje bi
5 Budući da državnim vođama ništa nije strano, ne bi nas iznenadilo kad bi
nacija A zabranila naciji B da se naoružava te pripojila B A, tvrdeći da to
građanima nacije B osigurava zaštitu, što znači da se time ujedno jamči
priznanje i ispunjenje obveza da A obešteti građane B-a za štete koje im je
ta zabrana nanijela. A bi tvrdila da postupa dopustivo. Čitatelju se prepu-
šta kao zadatak da kaže zašto se takvim plaštom ne može zaogrnuti takva
agresija.
se mogle smatrati dopustivima ako je to slučaj s prvom zabra-
nom. Za potrebe našeg ogleda ne moramo prikazati teoriju
koja leži u pozadini te razlike i objašnjava njezinu važnost
premda istraživanje tih pitanja obećaje da će vrlo brzo dove-
sti do temeljnih pitanja. Dovoljno je odbaciti optužbu koju
smo prije predvidjeli, naime da naš argument nije dobar jer
"dokazuje" isuviše toga, zato što pruža objašnjenje ne samo
za dopustiv rast dominantne zaštitne agencije, nego i za to
da asocijacija prisiljava nekog da ne potraži zaštitnika na
nekom drugom mjestu ili da neka osoba prisiljava druge da
ne pristupe nikakvoj asocijaciji. Naš argument ne pruža
objašnjenje za postupke ovog drugog i ne može poslužiti u
njihovoj obrani.
Objavili smo načelo koje isključuje zabranu radnji što same
po sebi nisu pogrešne, radnje koje samo olakšavaju ili po-
većavaju vjerojatnost drugih nepravdi ovisnih o drugim po-
grešnim odlukama koje vršitelj (još) nije ni donio. (Ova je
izjava namjerno dvosmislena kako bi obuhvatila i jaka i sla-
ba načela.) Tim se načelom ne tvrdi da se nikog ne može držati
odgovornim ili kažnjavati za pokušaje da se druge navede na
zlo, budući da je, da bi se uspjelo u tom naumu potrebna
odluka drugih da učine nepravdu. Jer, načelo se usredotočuje
na to je li pomak u pravcu nepravde već učinjen i izvan moći
te osobe. Drugo je pitanje mogu li, i u kojoj mjeri, bilo koje
odluke drugih eliminirati odgovornost pojedinca za rezultat
njegova prvotnog pokušaja. Najveći kandidati za proširenje
odgovornosti su pokušaji da se druge navede da počine neku
nepravdu, koji pokušaji uspijevaju (ne slučajno i ne na
namjeravam način, i slično) u tome da se druge navede na
pogrešnu odluku i zlo djelo. (Nije li u tom slučaju, prvotno
djelo samo po sebi nepravda i kao takvo nezaštićeno od
zabrane u skladu s uvjetima spomenutog načela?)
Prema suprotnom gledištu, dodatne odluke drugih ukidaju
odgovornost onoga tko uspije u svom pokušaju da ih navede
da postupaju na određeni način; makar ih nagovorio ili uvje-
rio ili potaknuo da to učine, oni bi se ipak mogli odlučiti
suzdržati od te radnje. Za svako djelo, prema tom modelu,
postoji fiksna količina odgovornosti; ona bi se mogla izmje-
riti time kolika se kazna predviđa za to djelo. Netko nago-
voren od drugoga da nešto učini može biti potpuno kažnjen
za svoje djelo; može biti kažnjen koliko i netko tko je sam
odlučio učiniti isto to djelo. Budući da se sva kazna za to
djelo iskoristila, iskorištena je i sva odgovornost za njega;
nema više odgovornosti ni kazne za to djelo koju bi se preba-
cilo na ramena neke druge osobe. I tako, tvrdi se tim argu-
mentom, osoba koja nagovori neku drugu da odluči nešto
učiniti ne može se smatrati nimalo odgovornom ili biti ka-
žnjena za posljedice tuđeg djela. Ali taj model fiksne količine
odgovornosti za neko djelo je pogrešan. Ako dvije osobe
surađuju u ubojstvu ili napadu na trećeg, tad se oba napadača
ili ubojice smiju kazniti punom kaznom. Svaki smije dobiti
istu kaznu kao i onaj tko djeluje sam, recimo n godina zatvora.
Ne treba svaki dobiti n/2. Odgovornost nije zdjela u kojoj
ostaje sve manje kad se nekom nešto udijeli iz nje; ne postoji
fiksna količina kazne ili odgovornosti koja se razdijeli pa ništa
ne ostane za onog drugog. Budući je taj model odnosno slika
funkcioniranja odgovornosti pogrešan, uklonjena je najveća
prepreka da se nikog ne smije kazniti zbog nagovaranja drugog
odgovornog pojedinca da nešto učini. 6
6 To ne znači da ustavna ograničenja slobode govora ne bi trebala biti uža no
što jesu. No budući da se odgovornost može nastaviti kroz izbore drugih,
možda bi sveučilišta s pravom mogla nametnuti stroža ograničenja svojim
profesorima - s obzirom da njihov položaj uživa posebno ozračje i prestiž
(još uvijek?) - u njihovu odnosu prema studentima na njihovim sveučili-
štima. (Moglo bi se jednako tako reći, u korist institucionalnog standarda
strožeg od ustavnog jamstva na tom području, da zvanje sveučilišnih nas-
tavnika traži od njih da se posebno ozbiljno odnose prema idejama i riječi-
ma.) Pa je tako vjerojatno dopustivo sljedeće usko načelo: ako postoje rad-
nje zbog kojih bi sveučilište imalo legitimno pravo kazniti ili ukoriti
studente i zbog kojih bi sveučilište imalo legitimno pravo kazniti ili uko-
riti profesore, u tom slučaju ako neki profesor pokuša nagovoriti ili pokaže
namjeru da nagovori studente na svom sveučilištu da izvrše te radnje i u
Ponašanje u procesu
Rekli smo da čak i netko tko predvidi da će zaštitna asoci-
jacija postati dominantna ne smije drugima zabraniti pris-
tup u nju. No premda nitko ne smije zabraniti pristup, ne bi
li se moglo dogoditi da svi odluče ne pristupiti, kako bi izb-
jegli državu kao konačan ishod tog procesa? Ne bi li popu-
lacija anarhista mogla shvatiti kako će pojedinačni pokušaji
unajmljivanja zaštite dovesti, procesom nevidljive ruke, do
države, a budući da imaju povijesne dokaze i teoretske te-
melje za zabrinutost da je država Frankenstein koji će izmak-
nuti kontroli i neće se ograničiti na minimalne funkcije, ne
bi li se moglo dogoditi da svaki od njih mudro odluči ne
krenuti tim putem?7 U očima anarhista, nije li prikaz nevid-
ljive ruke o tome kako nastaje država proročanstvo koje samo
sebi skače u usta?
Teško da će takav združeni pokušaj uspjeti blokirati stvara-
nje države, budući da će svaki pojedinac shvatiti da je u nje-
govu vlastitom pojedinačnom interesu pristupiti nekoj zašti-
tnoj asocijaciji (a još i više ako to učine neki drugi) te da njegovo
pristupanje ili ne-pristupanje neće ništa promijeniti u tome
hoće li se država razviti ili neće. (Radnje tipa B iz spomenutih
matrica su dominantne.) No, mora se priznati da se drugi
pojedinci s posebnim motivacijama ne bi ponašali kako smo
opisali: na primjer, ljudi čija vjera zabranjuje kupnju zaštite
ili udruživanje s drugima u zaštitnim radnjama; ili čovjeko-
mrsci koji odbijaju suradnju s drugim ljudima ili njihovo unaj-
mljivanje; ili pacifisti koji iz osobnog uvjerenja odbijaju podr-

tom naumu uspije, tad bi sveučilište imalo legitimno pravo da zbog toga
ukori ili kazni člana svog profesorskog vijeća. Ovdje se ne obazirem na
pitanja što bi bilo primjereno ako sveučilišni profesor pokuša ali - ne
vlastitom krivnjom ili zaslugom - ne uspije. Jednako tako ne spominjem
ovdje pitanja koje kanale nagovaranja opisano zahvaća: primjerice, govori
u sklopu studentskog naselja ali izvan nastave, ali ne i rubrika koja se
objavljuje u lokalnim ili gradskim novinama.
7 Ova pitanja dugujem Jerroldu Katzu.
 žati bilo koju instituciju ili sudjelovati u bilo kojoj instituciji
koja se služi silom, čak i za samoobranu. Moramo ograničiti
našu tvrdnju da bi država nastala iz prirodnog stanja, kako
bismo isključili te posebne psihološke slučajeve koji onemo-
gućuju djelovanje opisanog procesa nevidljive ruke. Za svaku
posebnu psihologiju, možemo ubaciti posebnu odredbu kad
je želimo isključiti. Primjerice, na nekom teritoriju gdje žive
racionalni pojedinci voljni poslužiti se silom u samoobrani
te voljni surađivati s ostalima i unajmljivati ih...
Na kraju petog poglavlja ustvrdili smo da teritorij s nekom
dominantnom zaštitnom agencijom sadržava državu. Bi li se
Locke složio s time da na takvom teritoriju postoji država ili
građansko društvo? Ako je tako, bi li on rekao da je nastala
društvenim ugovorom? Klijenti iste zaštitne agencije su u
odnosu jedni prema drugima u stanju građanskog društva;
klijenti i neovisni pojedinci imaju točno ista prava vis-à-vis
jedni drugih kao bilo koje dvije osobe u prirodnom stanju te
su stoga jedan prema drugom u odnosu prirodnog stanja
[Dvije rasprave o vladavini, II, 87. odjeljak). No, znači li či-
njenica da neovisni pojedinci uzmiču pred nadmoćnom si-
lom dominantne zaštitne agencije i ne djeluju kao provoditelji
prirodnog zakona protiv njezinih klijenata (premda na to
imaju pravo), da oni nisu u lockeovskom prirodnom stanju
u odnosu na njezine klijente? Bi li trebalo reći da su oni u de
jure ali ne i u de facto prirodnom stanju? Bi li se Locke po-
služio nekim pojmom političkog ili građanskog društva pre-
ma kojem bi postojalo građansko društvo na nekom podru-
čju, premda ne bi svaka dva čovjeka jedan prema drugom
bili u građansko-društvenom odnosu? Usto bi bilo potrebno
da taj pojam bude politički zanimljiv; ako bi samo dva od
mnogih pojedinaca na nekom području bili jedan prema
drugom u građansko-društvenom odnosu, to ne bi bilo dovolj-
no za postojanje građanskog društva na tom području.8
8 "No budući da nijedno političko društvo ne može postojati i održavati se a
da nema samo po sebi moć da sačuva vlasništvo i da kazni prekršaje svih
 Opisali smo proces kojim pojedinci s nekog područja
zasebno sklapaju ugovor o osobnoj zaštiti s raznim poslovnim
subjektima koji pružaju usluge zaštite, pri čemu su sve agen-
cije osim jedne ugašene ili sve nalaze neki modus vivendi, i
tako dalje. U kojoj se mjeri (i ako), taj proces uklapa u ono što
je Locke zamislio kao pojedince "koji se dogovaraju s drugim
ljudima da se udruže u zajednicu" (95. odjeljak), da ugovorom
stvore zajednicu naroda (99. odjeljak)? Taj proces nimalo ne
sliči jednodušnom skupnom dogovoru da se stvori vlada ili
država. Nitko, dok kupuje zaštitne usluge od svoje lokalne
zaštitne agencije, nema na pameti nešto tako velebno. Ali
možda skupni dogovor kojim svatko podrazumijeva pristanak
drugih i namjerava pridonijeti ostvarenju krajnjeg rezultata
nije nužan za lockeovski ugovor.9 Osobno ne vidim mnogo
pripadnika tog društva, političko je društvo samo ono i samo ondje gdje su
se svi članovi odrekli svoje prirodne moći da sude i kažnjavaju prekršaje
prirodnog zakona, i predali ga u ruke zajednice u svim slučajevima u
kojima im se ne omogućuje da zaiskaju zaštitu zakona koje je to društvo
uspostavilo" (Glava 87, kurziv autorov). Želi li Locke reći da postojanje
neovisnih pojedinaca onemogućuje da na nekom području postoji politi-
čko društvo, ili da neovisni pojedinci nisu članovi političkog društva koje
postoji na nekom području? (Usporedi i 89.odjeljak, koji ne rješava to pi-
tanje.) Locke tvrdi da "apsolutistička monarhija, koju neki smatraju jedi-
nom vlasti na svijetu, nije u skladu s građanskim društvom, pa se ne može
ubrojiti u oblik građanske vlasti" (što kao da podrazumijeva zahtjev da sve
budu uključene) i nastavlja: "Gdje god ima ljudi koji nemaju takvu ovlast
da se žale na odluke u vezi s rješavanjem sporova među njima, tamo su te
osobe još u prirodnom stanju; a to je slučaj i sa svakim apsolutističkim
vladarom, u odnosu na one koji su pod njegovom vlašću" (90. odjeljak).
9 Odjeljci 74-76, 105-106 i 112 Druge rasprave mogli bi navesti pojedinca
da pomisli da naša situacija zaista uključuje dogovor, premda ćete primi-
jetiti da Locke u tim odjeljcima rabi riječ "pristanak" a ne "ugovor". Drugi
dijelovi knjige, kao i cijeli ton djela, odvode nas u suprotnom smjeru, a to
se dogodilo i Lockeovim komentatorima. Jednako bi se tako moglo i u
odnosu prema Lockeovoj raspravi o novcu (odjeljci 36, 37, 47, 48, 50, 184)
zanemariti fraze kao što su "izum novca", "dogovorili su se da će komadić
žutog metala... vrijediti", "uzajamnim pristankom", "fantastična zami-
šljena vrijednost" i tako dalje, i umjesto toga istaknuti "prešutni dogovor"
i tako pokušati dobiti Lockeov opis koji bi se uklopio u priču koju smo
ispričali u drugom poglavlju.
smisla u rastezanju pojma "ugovora" tako da se svaki obrazac
ili stanje stvari koje nastane kao posljedica raznovrsnih do-
brovoljnih radnji pojedinaca koji djeluju odvojeno smatraju
rezultatom društvenog ugovora, premda nitko taj obrazac nije
predviđao niti ga je nastojao ostvariti. Ili, ako se taj pojam
ipak tako proširi, to bi trebalo napomenuti kako se druge ne
bi navodilo na pogrešne zaključke glede njegove važnosti.
Trebalo bi objasniti da je pojam takav da sve što slijedi pro-
istječe iz društvenog ugovora: ukupno stanje stvari koje uklju-
čuje tko je s kime u braku, ili tko s kime živi; raspored tko je
neke večeri u nekom gradu u kojem kinu i na kojem mjestu
sjedi; određeni prometni obrazac na nekoj državnoj autoce-
sti određenog dana; skupina kupaca u nekoj trgovini živežnih
namirnica određenog dana te obrazac njihove kupovine, i tako
dalje. Nikako ne bih želio da pomislite kako želim reći da
ovaj širi pojam nije nimalo zanimljiv; činjenica da država
može nastati procesom koji se uklapa u taj širi pojam (a da se
ne uklapa u uži) zapravo je silno zanimljiva!
Stajalište koje iznosimo ovdje ne bi trebalo brkati s dru-
gim stajalištima. Ono se razlikuje od teorija društvenog ugo-
vora po svojem ustrojstvu nevidljive ruke. Razlikuje se i od
mišljenja da "de facto sila podrazumijeva kako država (legal-
no) ima pravo" smatrati da pravo na uporabu sile i pravo na
nadgledanje uporabe sile postoje neovisno jedno o drugom i
da pripadaju svima a ne samo jednoj ili maloj skupini, te da
se proces stjecanja isključive moći njezine djelotvorne upo-
rabe i njezina nadgledanja može odvijati a da ničija prava ne
budu povrijeđena. Hoćemo li reći da je država koja je nastala
iz prirodnog stanja opisanim procesom zamijenila prirodno
stanje koje stoga više ne postoji, ili ćemo reći da ona postoji
unutar prirodnog stanja i stoga je spojiva s njime? Nema sum-
nje da bi se ono prvo bolje uklopilo u lockeovsku tradiciju;
ali se država rađa tako postupno i neprimjetno iz Lockeova
prirodnog stanja, bez nekog većeg ili temeljnijeg prekida kon-
tinuiteta, da se dolazi u iskušenje prihvatiti drugu opciju,
bez obzira na Lockeovu nevjericu: "...osim ako netko ne kaže
da su prirodno stanje i građansko društvo jedno te isto, a što
još nikad nisam čuo da bi potvrdio neki veliki zagovornik
anarhije" (94. odjeljak).

Legitimitet
Neki bi možda rekli, vjerojatno s pravom, da se nijedan nor-
mativni pojam ne bi smio ugraditi u prikaz države, čak ni
pravo prisilne provedbe prava te zabrane opasnog privatnog
provođenja pravde pod uvjetom da se obeštete oni kojima se
to zabranjuje. No budući da to ne daje državi ili bilo kojem
njezinu zastupniku bilo kakva prava koja ne posjeduju svi
ostali pojedinci, to se čini neškodljivim dodatkom. To ne daje
državi nikakva posebna prava, a u svakom slučaju ne znači
da su svi postupci države automatski ispravni. Kao što i ne
znači da osobe koje djeluju kao zastupnici države uživaju neko
posebno izuzeće od kazne ako povrede nečija prava. Javnost
čiji su oni zastupnici može im jamčiti izuzeće od zakonske
odgovornosti ili se ponuditi da će podmiriti njihovu zakon-
sku odgovornost. Ali to ne može smanjiti njihovu zakonsku
odgovornost u usporedbi s onom drugih ljudi. Usto, zašti-
tne agencije neće imati ograničenu odgovornost, kao ni druge
korporacije. Oni koji dobrovoljno surađuju s nekom tvrtkom
(mušterije, kreditori, radnici i ostali) učinit će to na temelju
ugovora koji izrijekom ograničavaju tvrtkinu odgovornost,
ako je to način na koji tvrtka želi poslovati. Tvrtkina odgo-
vornost prema onima koji su u njezino poslovanje uključeni
nedobrovoljno bit će neograničena, a tvrtka će vjerojatno
pokriti tu odgovornost policama osiguranja.
Ima li država koju smo opisali legitimitet, odnosno vlada
li na legitiman način? Dominantna zaštitna agencija ima de
facto moć; tu je moć ostvarila a svoj dominantan položaj po-
stigla ne prekršivši ničija prava; ona se tom moći služi na opće
zadovoljstvo. Je li to dovoljno da je se proglasi legitimnim
korisnikom sile? Budući da se "legitimitet" rabi u političkoj
teoriji, legitimni nositelji moći imaju pravo, posebno pravo,
da se njome služe.* Ima li dominantna zaštitna agencija ika-
kvih posebnih prava? Dominantna i neka druga puno manja
agencija, ili dominantna agencija i neki nesvrstani pojedinac
jednaki s obzirom na prirodu svojih prava da provode druga
prava. Kako bi mogli imati različita prava na ovlaštenja?
Zamislite se nad pitanjem ima li dominantna zaštitna agen-
cija pravo biti dominantna. Ima li restoran u koji ste odlučili
otići određene večeri pravo na vaš posjet? U nekim okolnos-
tima, najvjerojatnije bismo rekli da to zaslužuje, jer ima bolju
i jeftiniju hranu i ljepše uređen lokal, te ulaže mnogo truda
da to bude tako; pa ipak oni nemaju isključivo pravo na vaš
posjet.10 Vi ne kršite nikakvo njihovo pravo odlučite li otići u
neki drugi restoran. No vašim izborom da odete u njihov resto-
ran, dajete im pravo da vas posluže i naplate vam tu uslugu.
Nemaju pravo biti jedini koji će vas poslužiti, ali vas imaju
pravo poslužiti. Slično tome, moramo razlikovati pravo neke
agencije da bude jedina koja će raspolagati stanovitom količi-
nom moći od toga ima li ona pravo služiti se tom moći.11 Je

* Pokušaji da se objasni pojam legitimnosti vlasti vrijednostima i uvjerenji-

ma njezinih podanika teško izbjegavaju ponovno uvođenje pojma legitim-
nosti kad dođe vrijeme da se objasni precizan sadržaj vrijednosti i uvje-
renja podanika, premda nije odveć teško načiniti krug širim no višim:
legitimna je vlast ona za koju većina podanika smatra da legitimno vlada.
10 O razlici između "pravnog naslova" i "zasluge" riječ je u ogledu Joela

Feinberga "Justice and Personal Desert", ponovno objavljenom u njegovoj

knjizi Doing and Deserving (Princeton, N.J.: Princeton University Press,
1970), str. 55-87. Ako bi se legitimnost vezalo uz zasluge i vrline umjesto
za pravni naslov (što nije slučaj), tad bi je dominantne zaštitne agencije
uživale samim time što su zaslužile svoj dominantan položaj na tržištu.
11 Rečenicom broj 1 tvrdi se da a ima pravo služiti se moći, a to da a ima

pravo biti jedini koji se služi tom moći izraženo je u rečenicama 2 i 3.

1. a je pojedinac x tako da se x služi moći M i x ima pravo služiti se moći
M i M je (gotovo) sva moć koja postoji.
2. a ima pravo biti pojedinac x tako da se x služi moći M i x ima pravo
služiti se s M i M je (gotovo) sva moć koja postoji.
li, stoga, jedino pravo dominantne agencije da se služi tom
moći? Do pitanja ovlaštenja možemo stići i drugim putem
koji baca još više svjetla na položaj osoba u prirodnom stanju.
Zaštitna agencija može djelovati u korist ili na štetu nekog
pojedinca. Djeluje protiv njega ako nečija prava silom provo-
di njemu na uštrb, kažnjava ga, iznuđuje obeštećenje od nje-
ga i tako dalje. Djeluje u njegovu korist ako ga brani od osta-
lih, kažnjava druge kad povrijede njegova prava, prisiljava
druge da mu daju kompenzaciju, i tako dalje. Teoretičari pri-
rodnog stanja tvrde da postoje određena prava koja pripada-
ju žrtvi neke nepravde a koja drugi mogu ostvariti jedino ako
ih ona za to ovlasti; a postoje i druga prava koja drugi mogu
ostvariti, bez obzira na to je li ih žrtva za to ovlastila ili nije.
Pravo na traženje obeštećenja spada u prvu skupinu; pravo
na kažnjavanje u drugu. Ako žrtva odluči ne tražiti kompen-
zaciju, nitko drugi ne može umjesto nje ili njih tražiti kom-
penzaciju. Ali ako žrtva želi biti obeštećena, zašto bi jedino
oni koje je žrtva ovlastila da djeluju u njezino ime mogli
zahtijevati kompenzaciju? Očito, ako bi nekoliko različitih
osoba zahtijevalo punu kompenzaciju od počinitelja, bila bi
to nepravda prema njemu. Pa kako onda odlučiti koja će oso-
ba djelovati? Smije li djelovati ona koja prva potegne pitanje
odgovarajuće kompenzacije za žrtvu? Ali dopustiti da se
mnogi natječu da budu prvi koji će uspješno ishoditi obešte-
ćenje znači da će se i lukave počinitelje i žrtve uvući u brojna
saslušanja koja iziskuju mnogo vremena i energije, a od kojih
će samo jedno rezultirati plaćanjem obeštećenja. Ili, osoba
koja prva pokrene postupak ishođenja obeštećenja predstav-
lja presedan; nitko drugi ne smije se uključiti u taj proces.
No to će počinitelju omogućiti da njegov suučesnik pokrene
kompenzacijski postupak (a koji će se oduljiti i biti toliko

3. a ima pravo biti pojedinac x tako da se x služi moći Mix ima pravo
služiti se s M i x ima pravo na to da M bude (gotovo) sva moć koja
postoji.
 složen da se najvjerojatnije nikad neće razriješiti) kako bi one-
mogućio druge da od njega naplate obeštećenje.
U teoriji, neko bi proizvoljno pravilo moglo poslužiti da
se bilo koga odabere za osobu koja će zatražiti obeštećenje (ili
ovlastiti nekog drugog da ga zatraži), na primjer: "tražitelj
obeštećenja bit će ona osoba čije ime na abecednom popisu
imena svih pojedinaca koji žive na nekom teritoriju slijedi
neposredno nakon žrtvinog." (Bi li to dovelo do maltretira-
nja onih koji su neposredno ispred vas na abecednom po-
pisu?) To što žrtva određuje onoga koji će tražiti obeštećenje
barem osigurava da će žrtva biti zadovoljna ishodom pro-
cesa i neće nastaviti s pokušajima da ishodi još veće obešteće-
nje. Žrtva neće pomisliti da je odabrala postupak koji bi bio
nepravičan prema njoj; pomisli li to, moći će okriviti jedino
sebe. Počinitelju ide u prilog uključivanje i zauzimanje žrtve
za taj proces, jer će u protivnom žrtva pokrenuti drugi proces
kojim bi ishodila ostatak iznosa za koji smatra da joj pripada.
Od žrtve se može očekivati da pristane na ograničenje koje
ne dopušta ponovno suđenje jedino ako je početni proces
onaj na koji pristaje i u koji donekle ima povjerenja, što ne bi
bio slučaj ako bi suučesnik počinitelja učinio prvi korak. Ali
što ne valja s ponovnim suđenjem, s obzirom na to da kažnjena
osoba, ako je njegov ishod nepravedan, može nešto osobno
poduzeti? A zašto žrtva ne bi mogla izložiti počinitelja ponov-
nom suđenju premda je prvi proces ona osobno odobrila?
Ne bi li žrtva mogla reći kako je ovlastila nekog drugog da
ishodi njezino zasluženo obeštećenje i da ona, budući da
ovlaštenik nije uspio to učiniti u cijelosti, postupa u skladu
sa svojim pravima kad ovlašćuje nekog drugog da to učini?
Ako se prva osoba koju je žrtva poslala protiv počinitelja ne
uspije njega domoći, žrtva smije poslati drugog; ako ga se
uspije domoći ali ga počinitelj potkupi, žrtva može poslati
nekog drugog; zašto ne bi smjela poslati nekog drugog ako
njezin prvi zastupnik ne obavi svoju zadaću na zadovoljava-
jući način? Naravno, pošalje li nekog drugog da ishodi nešto
povrh onoga što je njezin prvi zastupnik pokušao ishoditi
izlaže se opasnosti da drugi pomisle kako je njezina dodatna
tražbina nepravedna i da joj je odreknu. No, postoje li neki
drugi razlozi da ona to ne učini osim razloga smotrenosti?
Postoji razlog protiv ponovnog suđenja u građanskom prav-
nom sustavu kakvim ga se najčešće zamišlja. Budući da je
potrebna samo jedna osuda, nepravedno je dopustiti optužbi
da pokušava dok ne uspije. To ne vrijedi za prirodno stanje,
u kojem problem nije sasvim riješen i ne obvezuje sve poje-
dince čim žrtvin zastupnik ili agencija donesu neku odluku.
Nepravedno je pružiti tužitelju u građanskom sustavu mno-
go prilika za konačnu i obvezujuću presudu, jer ako mu se
jednom posreći, bit će malo zaštite za osobu koja je proglaše-
na krivom. U prirodnom stanju, međutim, netko tko smatra
odluku protiv sebe nepravednom ima mogućnost utoka.12 No
premda nema jamstva da će žrtva smatrati odluku svog za-
stupnika prihvatljivom, to je vjerojatnije nego da će takvom
smatrati odluku neke nepoznate treće strane; a takav njezin
izbor ishoditelja obeštećenja korak je prema okončanju cijelog
slučaja. (I njezin bi protivnik mogao prihvatiti to rješenje.)
Postoji još jedan razlog, vjerojatno najvažniji, u prilog tome da
žrtva bude primjereni lokus radnje kojom bi se ishodilo
obeštećenje. Žrtva je ona kojoj se duguje obeštećenje, ne samo
u smislu da novac dođe njoj u ruke, nego i da je onaj drugi
12 Rothbard zamišlja da će se - na neki način - u slobodnom društvu, "odlu-
ka bilo koja dva suda smatrati obvezujućom, odnosno postojat će točka u
kojoj će sud moći poduzeti akciju protiv stranke koju se prosudi krivom."
Power and Market (Menlo Park, Calif.: Institute for Human Studies, 1970),
str. 5. Tko će je smatrati obvezujućom? Je li osoba protiv koje je ta odluka
donijeta moralno obvezna složiti se s njom? (Čak i da zna da je nepraved-
na, ili da se temelji na činjeničnoj pogrešci?) Zašto bi bilo tko bio obvezan
poštovati tu odluku tko nije unaprijed pristao na takvo dvo-sudbeno nače-
lo? Misli li Rothbart time nešto drugo osim što očekuje da će se agencije
uzdržati od djelovanja dok se dva neovisna suda (drugi je apelacijski) ne
slože? Zašto bi to trebalo značiti da nam ta činjenica kazuje nešto o tome
što je moralno dopustivo da bilo tko učini, ili nešto o autoritativnom načinu
rješavanja sporova?
obvezatan platiti ga njoj. (Ovo je nešto sasvim drugo: ja mogu
biti obvezan prema vama nekome drugome platiti neki novčani
iznos, jer sam vam obećao da ću mu platiti.) Kao osoba kojoj se
ta obveza duguje, žrtva se čini primjerenom stranom da točno
odredi kako će se kompenzacija naplatiti.

Pravo svih da kažnjavaju

Za razliku od naplate obeštećenja, koju smatra primjereno

provedenom jedino ako to učine žrtva ili njezin ovlašteni
agent, teorija prirodnog prava kažnjavanje najčešće smatra
funkcijom koju svatko može obnašati. Locke shvaća da će se
"to nekima učiniti vrlo čudnom doktrinom" (9. odjeljak). On
je brani tvrdeći da će prirodno stanje biti uzaludno ako nitko
u prirodnom stanju nema ovlasti kažnjavati, a budući da svi
u prirodnom stanju imaju jednaka prava, ako jedan smije
kažnjavati, tada svi imaju to pravo (7. odjeljak); on kaže i da
prekršitelj postaje opasan za ljudski rod općenito, pa ga svi
smiju kazniti (8. odjeljak) i traži od čitatelja da nađu neku
drugu osnovu prema kojoj bi neka zemlja kažnjavala strance
za zločine koje u njoj počine. Je li opće pravo kažnjavanja
tako kontraintuitivno? Ako se neka velika nepravda počini u
nekoj zemlji koja odbija tu nepravdu kazniti (vjerojatno je
vlada u sprezi s počiniteljem ili je sama počinitelj), ne bi li
bilo u redu kazniti počinitelja, nanijeti mu neku štetu zbog
njegova djela? Usto, pravo kažnjavanja moglo bi se izvesti iz
nekih drugih moralnih obzira: iz prava na zaštitu, spojenog
sa stavom prema kojemu se počiniteljeve moralne granice
mijenjaju. Na moralne bi se zabrane moglo gledati kao na
ugovor i ustvrditi da se oni koji povrijede tuđe granice odriču
prava da neke njihove granice ostanu nepovrijeđene. Prema
tom stajalištu, pojedincu nije moralno zabranjeno da čini
određene stvari drugima koji su već povrijedili određene mo-
ralne zabrane (i prošli nekažnjeno). Određene nepravde daju
drugima slobodu da prijeđu određene granice (ne postoji du-
žnost da se to ne učini); ove pojedinosti kao da potječu iz
neke teorije retribucije.13 Govoriti o pravu kažnjavanja moglo
bi se učiniti neobičnim tumačimo li ga strogo kao pravo u
koje se drugi ne smiju ni slučajno miješati ili ga pokušati
osobno ostvariti, nego kao slobodu da se to učini, a koju i
drugi smiju uživati. Stroža interpretacija prava nije potrebna;
sloboda kažnjavanja osigurala bi Lockeu velik dio onog što
mu je potrebno - vjerojatno i sve, dodamo li dužnost poči-
nitelja da se ne opire svojem kažnjavanju. Pored ovih razloga
koji daju veću uvjerljivost tvrdnji da postoji opće pravo
kažnjavanja, možemo uzeti u obzir još i to da se, za razliku od
obeštećenja, kazna ne duguje žrtvi (premda ona može biti osoba
koja je najviše zainteresirana da se kazna izvrši), pa prema
tome to nije nešto nad čime bi ona imala posebnih ovlasti.
Kako bi sustav otvorenog kažnjavanja funkcionirao? Svi
problemi na koje smo dosad nailazili zamišljajući kako bi
otvorena naplata obeštećenja funkcionirala, vrijede i za sustav
otvorenog kažnjavanja. A postoje i neki dodatni problemi.
Hoće li to biti sustav "tko prvi, njemu sve"? Hoće li se sadisti
natjecati da budu prvi kako bi se naslađivali? To bi uvelike
otežalo obuzdavanje kažnjavatelja da ne prekorače granice
zaslužene kazne, što bi bilo nepoželjno, ako izuzmemo mo-
gućnosti koje to pruža za malo veselja i neotuđenog rada. Bi li
u sustavu otvorenog kažnjavanja itko bio u položaju da odlučuje
o milosti; i bi li se tad nekome drugom dopustilo da poništi tu
odluku dodatnim kažnjavanjem dok ukupan zbroj ne bi prešao
zasluženi iznos? Bi li počinitelj mogao imati suučesnika koji
bi ga samo blago kaznio? Bi li postojala vjerojatnost da žrtva
ima osjećaj kako je pravda zadovoljena? I tako dalje.
Ako je sustav koji kažnjavanje prepušta bilo kome manj-
kav, kako odlučiti tko će kažnjavati, između svih onih sprem-
nih a možda i željnih toga? Moglo bi se pomisliti da bi to,
13 Ugovorno bi se stajalište moralo brižljivo formulirati, kako se ne bi do-
pustilo da se neki korumpirani sudac nepravedno osudi za zločine.
kao i prije, trebala biti žrtva ili njezin ovlašteni zastupnik.
No, premda žrtva zauzima nesretan društveni položaj žrtve
i duguje joj se obeštećenje, ne duguje joj se kazna. (To se
"duguje" osobi koja zaslužuje da je se kazni.) Počinitelj nije
žrtvi dužan da bude kažnjen; on ne zaslužuje biti kažnjen "u
odnosu prema žrtvi". Pa zašto bi žrtva imala posebno pravo
da kazni ili da bude kažnjavatelj? Ako nema posebnog prava
da kazni, ima li posebno pravo odlučiti da se kazna uopće
ne izvrši, ili da se počinitelja pomiluje? Smije li netko kaz-
niti nekog počinitelja čak i protiv želja oštećene strane koja
se moralno protivi načinu izvršenja kazne? Napadne li se
nekog gandhijevca, smiju li ga ostali braniti sredstvima koja
on moralno odbacuje? To se nepovoljno odražava i na druge;
oni počnu strepiti i nesigurniji su ako takvi zločini prođu
nekažnjeno. Daje li žrtvi to što je najpogođenija zločinom
poseban status u odnosu na kažnjavanje počinitelja? (Jesu li
i drugi pogođeni tim zločinom, ili samo time što je prošao
nekažnjeno?) Ako je žrtva ubijena, prenosi li se taj poseban
status na najbližu rodbinu? Ako postoje dvije ubojičine žrtve,
imaju li najbliži srodnici obiju žrtava pravo kazniti ga smr-
ću, natječući se tko će učiniti prvi potez? Vjerojatno u tom
slučaju svatko ne može svakog kazniti, a ni žrtva nema ovla-
sti kazniti, već je rješenje da svi zainteresirani (a to znači
svi) zajednički provedu kaznu ili ovlaste nekog za to. No to
bi iziskivalo da u prirodnom stanju postoji određeni insti-
tucionalni aparat ili način odlučivanja. A ako to znači da svi
imaju pravo glasa u krajnjoj odluci o kazni, to bi bilo jedino
pravo ove vrste koje bi ljudi posjedovali u prirodnom sta-
nju; ono bi značilo pravo (pravo na odmjeravanje kazne) koje
bi ljudi posjedovali kolektivno a ne pojedinačno. Čini se da
nema zgodnog načina na koji bi se objasnilo kako bi pravo na
kažnjavanje funkcioniralo u prirodnom stanju. Iz ove raspra-
ve o tome tko smije tražiti obeštećenje i tko smije kažnjavati,
otvara se još jedan put do pitanja o ovlašenjima dominantne
zaštitne agencije.
 Dominantna zaštitna agencija ima ovlaštenje mnogih oso-
ba da djeluje kao njihov zastupnik u traženju obeštećenja
Ona ima pravo djelovati u njihovo ime, dok neka mala agen-
cija ima pravo djelovati u ime manjeg broja osoba, a pojedi-
nac ima pravo djelovati isključivo za sebe. Po tome što ima
veći broj pojedinačnih ovlaštenja, ali takvih ovlaštenja koje
imaju i druge agencije, dominantna zaštitna agencija je više
ovlaštena. Moglo bi se reći još nešto, s obzirom na nejasnoću
u vezi s time kako prava kažnjavanja funkcioniraju u prirod-
nom stanju. U mjeri u kojoj postoji vjerojatnost da svi koji
polažu neko pravo na kažnjavanje moraju združeno djelovati,
dominantnu će se agenciju smatrati onom koja ima najveće
pravo kažnjavati, budući da je gotovo svi ovlašćuju da dje-
luje u njihovo ime. U kažnjavanju ona isključuje i onemogu-
ćuje radnje kažnjavanja najmanjeg broja drugih pojedinaca.
Svaki pojedinac koji poduzme neku akciju isključit će pos-
tupke i prava ostalih pojedinaca; međutim, velik će broj poje-
dinaca smatrati da je njihovo pravo zadovoljeno kad njihov
zastupnik, dominantna zaštitna agencija, nešto poduzme. To
bi objasnilo mišljenje prema kojem dominantna zaštitna agen-
cija ili država imaju neki poseban legitimitet. Budući da imaju
više pojedinačnih ovlaštenja djelovati, češće će i djelovati.
Ali nemaju pravo biti jedina dominantna agencija, a to nema
pravo ni itko drugi.
Trebali bismo spomenuti još jedan mogući izvor s obzi-
rom na koji se nešto smatra legitimnim instrumentom pro-
vođenja moći. U mjeri u kojoj biranje zaštitne agencije doživ-
ljavaju kao igru koordinacije, uz prednosti brzog okupljanja
oko iste, premda je nevažno oko koje, pojedinci mogu pomi-
sliti da je ona za koju su se odlučili najprimjerenija ili naj-
prikladnija da joj se obrate radi zaštite. Zamislimo si neko
okupljalište za mladež. Možda neće biti jako važno gdje se
ono nalazi, sve dok svi znaju na kojem će se mjestu ostali
okupiti i dok računaju da će drugi otići tamo, ako uopće odu
ikamo. To mjesto postaje "mjestom za izlazak" da bi se vidje-
 lo druge. Ne samo da ćete doživjeti neuspjeh ako ih tražite
na drugom mjestu, nego će i drugi imati koristi te računati
na to da ćete i vi doći tamo, a i vi ćete imati slične koristi od
toga što će se drugi tamo okupiti. To mjesto ničim ne zaslužuje
da bude okupljalište; ako je posrijedi robna kuća, njezin vla-
snik nije ovlašten za to da njegova robna kuća bude ona u
kojoj će se ljudi okupljati. Pojedinci se ne moraju tamo okup-
ljati. To je samo okupljalište. Slično tome, mogli bismo zami-
sliti kako neka zaštitna agencija postaje ona čiju zaštitu valja
zatražiti. U mjeri u kojoj ljudi pokušavaju uskladiti svoje rad-
nje i okupiti se pod okriljem neke zaštitne agencije kojoj će
svi biti klijenti, taj proces, u toj mjeri, nije u cjelini proces
nevidljive ruke. A bit će i međuslučajeva, kad to neki doživ-
ljavaju kao igru koordinacije a drugi, koji za to ne znaju, samo
reagiraju na lokalne signale.14
Kad samo jedna agencija ima pravo zabraniti drugima da
se služe svojim nepouzdanim postupcima u vršenju pravde,
to je čini de facto državom. Mi opravdavamo tu zabranu
neznanjem, nesigurnošću i nedovoljnim poznavanjem ljudi.
U nekim se situacijama ne zna je li neka osoba izvršila odre-
đeno djelo, a postupci za otkrivanje toga razlikuju se po
pouzdanosti ili pravičnosti. Možemo se upitati bi li, u svi-
jetu savršenog činjeničnog znanja i informacija, itko mogao
legitimno prisvojiti pravo (a da ne ustvrdi kako jedini polaže
pravo na to pravo) da drugome zabranjuje kazniti krivca. Čak
14
Vidi David Lewis, Convention (Cambridge. Mass.: Harvard University
Press, 1969) i njegovu filozofsku razradu Schellingove koncepcije koordi-
nacijske igre: osobito obratite pozornost Lewisovoj raspravi o društvenim
ugovorima u trećem poglavlju. Naš prikaz države uključuje manje svjesnu
koordinaciju postupaka s nekim drugim pojedincima od Misesova prika-
za medija razmjene opisanog u drugom poglavlju.
Ovdje se ne možemo posvetiti zanimljivim i važnim pitanjima u kojoj
mjeri, i u kojim uvjetima, klijenti koji zaštitnoj agenciji osiguravaju pose-
ban legitimitet koji ona posjeduje, snose odgovornost za njezino kršenje
tuđih prava, za što oni nju nisu "ovlastili". (Vidi Hugo Bedau, "Civil Dis-
obedience and Personal Responsibility for Injustice", The Monist, 54 (listo-
pad 1970), 517-535.
i da postoji činjenična suglasnost, moglo bi doći do razmi-
moilaženja glede toga kakvu kaznu neko djelo zaslužuje te
koja djela zaslužuju kaznu. U ovom sam se ogledu (koliko je
to bilo moguće) suzdržavao dovoditi u pitanje ili se usredo-
točiti na postavku zajedničku velikom dijelu utopističkih i
anarhističkih teorija, naime da postoji skup načela dovoljno
očit da ih mogu prihvatiti svi ljudi dobre volje, dovoljno pre-
cizan da osigura nedvosmisleno vodstvo u određenim situa-
cijama, dovoljno jasan da svi shvate njihove diktate, i do-
voljno potpun da zahvati sve probleme koji bi mogli iskrsnuti.
Temeljiti obranu države na pobijanju takve postavke pobud-
ilo bi nadu da bi budući napredak ljudskog roda (i filozofije
morala) mogao dovesti do takvog sporazuma, a to bi podro-
valo razloge za postojanje države. Ne samo da je daleko dan
kada će svi ljudi dobre volje pristati na libertarijanska nače-
la; ta načela još nisu ni potpuno formulirana, a zasad ne po-
stoji neki jedinstveni skup načela s kojim se slažu svi liber-
tarijanci. Primjerice, pitanje je li striktno autorsko pravo
legitimno. Neki libertarijanci tvrde da nije, ali da se isti uči-
nak može postići ako autori i izdavači u ugovor o prodaji
knjiga uključe odredbu kojom se zabranjuje neovlašteno tiska-
nje, pa tuže svakog piratskog izdavača zbog kršenja ugovora;
očito zaboravljaju da neki ljudi kadšto izgube knjigu koju netko
drugi nađe. Drugi se libertarijanci ne slažu s tim.15 Slično je
i s patentima. Ako se ljudi tako bliski po svojoj općoj teoriji
mogu razilaziti u mišljenju o nečem tako temeljnom, mogao
bi u vezi s time izbiti spor između dvije libertarijanske zašti-
tne agencije. Jedna bi mogla pokušati ishoditi zabranu na ti-
skanje nečije knjige (jer krši autorovo vlasničko pravo) ili za
kopiranje nekog izuma koji on nije sam izumio, dok bi se
druga agencija borila protiv te zabrane kao kršenja prava poje-

15 Za prvo stajalište vidi Rothbart, Man, Economy, and State, tom 2 (Los
Angeles: Nash, 1971), str. 654; za drugo stajalište, vidi npr. Ayn Rand,
"Patents and Copyrights", u Capitalism: the Unknown Ideal (New York:
New American Library, 1966), str. 125-129.
dinca. Neslaganja glede toga što bi od toga trebalo provesti,
tvrde odrješiti arhisti, još su jedan razlog (osim pomanjka-
nja činjeničnog znanja) u korist državnog aparata, kao i po-
treba da se ponekad promijeni sadržaj onoga što treba provesti
u djelo. Ljudi koji pretpostavljaju mir svom viđenju toga što
je pravo ujedinit će se u jednu državu. Ali naravno, ako ljudi
iskreno pristaju uz takvo stajalište, ni njihove se zaštitne
agencije neće sporiti.

Preventivno ograničavanje
I naposljetku, obratimo pozornost na to kako je pitanje "pre-
ventivnog zadržavanja" ili "preventivnog ograničavanja" po-
vezano s načelom kompenzacije (četvrto poglavlje) te s na-
šom diskusijom u petom poglavlju o širokoj zaštiti čije se
osiguravanje zahtijeva od ultraminimalne države, čak i za one
koji ga ne plaćaju. Taj bi se pojam trebalo proširiti kako bi
uključio sve restrikcije koje se nameću pojedincima kako bi
se smanjio rizik da će oni povrijediti tuđa prava; nazovimo
tako prošireni pojam "preventivno ograničavanje", u sklopu
kojega bi se od nekih pojedinaca tražilo da se jednom tjedno
javljaju nekoj službenoj osobi (kao da su uvjetno osuđeni), i
koje bi uključivalo zabranu nekim pojedincima da budu na
određenim mjestima u određeno vrijeme, zakone o kontroli
oružja, i tako dalje (ali ne i zakone koji zabranjuju objavlji-
vanje nacrta alarmnih sustava banaka). Preventivno zadrža-
vanje obuhvaćalo bi držanje nekoga u zatvoru ne zbog zloči-
na koje je netko možda počinio, nego zato što se pretpostavlja
da postoji mnogo veća vjerojatnost od normalne da će ta oso-
ba počiniti zločin. (Njegovi prethodni zločini možda čine dio
podataka na temelju kojih se vrše predviđanja.)
Ako su takva preventivna ograničavanja nepravedna, to nije
zato što bi unaprijed zabranjivala aktivnosti za koje se, prem-
da opasne, može ispostaviti da nisu štetne. Provediv pravni
sustav koji uključuje zabrane privatnog provođenja pravde i
sam se temelji na preventivnim mjerama.16 Ne može se tvrditi
da takvi razlozi, koji stoje u pozadini svih pravnih sustava što
zabranjuju osvetničku pravdu, nisu spojivi s postojanjem
pravednog pravnog sustava; barem ne ako se želi dokazati da
postoji pravedan pravni sustav. Postoje li temelji za osudu
preventivnih ograničavanja kao nepravednih a koja ne vrijede
i za zabrane privatne pravde, koje pak stoje u pozadini pravnih
sustava svake države? Ne znam mogu li se preventivna ogra-
ničavanja razlikovati, s obzirom na pravednost, od drugih
sličnih zabrana kojima se smanjuju opasnosti a koje su od sre-
dišnje važnosti za pravne sustave. Vjerojatno nam u tome
pomaže rasprava s početka poglavlja o načelima pomoću kojih
se razlikuju radnje ili procesi u kojima se neće donijeti nije-
dna nepravedna odluka od procesa u kojima do nepravde dolazi
jedino ako osoba naknadno odluči učiniti neku nepravdu. U
mjeri u kojoj se neke ljude smatra nesposobnima za donošenje
dodatnih odluka, u kojoj ih se smatra pukim mehanizmima
koji su sada pokrenuti i činit će (ili bi mogli činiti) pogrešne
radnje (ili u mjeri u kojoj ih se smatra nesposobnima da done-
su neku odluku protiv pogrešnih radnji?), tad bi se preven-
tivno ograničavanje moglo smatrati legitimnim. Pod uvjetom
da se štete kompenziraju (vidi dolje), preventivno će ograniča-
vanje biti dopuš-teno zbog istih onih obilježja koja čine potku
pravnog sustava. (Premda ga druga obilježja mogu odbaciti.)
Ali ako zlo koje bi (strahuje se) ta osoba mogla učiniti zaista
ovisi o njezinim odlukama da čini zlodjela, koja ona još nije
donijela, tada će prijašnja načela proglasiti preventivnu de-
tenciju ili ograničavanje nelegitimnima i nedopustivima.*
16Barem onako kako smo mi konstruirali obrazloženje takvih sustava. Alan
Dershowitz me podsjetio da se mogu stvoriti neki alternativni nepreven-
tivni razlozi za zabranu privatnog vršenja pravde. Kad bi takvi razlozi
izdržali provjeru, bilo bi neispravno uporno tvrditi da svi legalni sustavi
koji zabranjuju privatno vršenje pravde pretpostavljaju legitimnost nekih
preventivnih okolnosti.
* Vrijedi li to čak i kad oni koji ograničavaju daju puno obeštećenje i vrate
one koje se ograničava najmanje na ono mjesto na krivulji indiferencije
koje bi bili zauzimali, umjesto da ih se samo obešteti za nanesene štete?
 Čak i da se preventivno ograničavanje ne može razlikovati
s obzirom na pravednost od sličnih zabrana koje leže u teme-
lju pravnih sustava, te ako je rizik opasnosti dovoljno velik
da učini intervenciju putem zabrane dopustivom, ipak oni
koji zabranjuju kako bi ostvarili povećanu sigurnost za sebe
moraju obeštetiti one kojima se zabranjuje (a koji vrlo lako
možda nikome neće naškoditi) za štete koje su im te zabrane
nanijele. To nužno slijedi iz načela kompenzacije iz četvrtog
poglavlja. U slučaju manjih zabrana i zahtjeva, takvu bi kom-
penzaciju bilo lako namiriti (a vjerojatno bi je trebalo osigu-
rati i u slučajevima u kojima one ne nanose štetu). Druge mjere,
uključujući policijski sat za neke osobe i određena ograniče-
nja njihovim aktivnostima, iziskivala bi veliku kompenzaci-
ju. Javnosti će biti gotovo nemoguće osigurati obeštećenje za
štete nastale nekome tko je zatvoren u sklopu preventivnog
ograničavanja. Vjerojatno bi se zahtjevu za nadoknadom nane-
senih šteta moglo udovoljiti jedino tako da se odvoji ugodno
područje za osobe koje se proglasilo izrazito opasnima a koje
bi područje, premda ograđeno i čuvano, obuhvaćalo hotele,
sportske terene i slično. (U skladu s našom prethodnom dis-
kusijom, bilo bi dopustivo tim osobama zaračunati naknadu
koja ne bi bila viša od njihove uobičajene stanarine i troško-
va prehrane u običnom društvu. Ali to ne bi bilo dopustivo
ako zatočeni pojedinac ne bi mogao nastaviti zarađivati iznose
usporedive s njegovim prihodima izvan zatvora, jer bi ta na-
knada u tom slučaju iscrpila sva njegova financijska sred-
stva.) Takav bi zatvor jamačno bio privlačno mjesto za život;
kad bi mnogo ljudi pokušavalo ishoditi da ih se tamo poša-
lje, moglo bi se zaključiti da je uređen više no dovoljno rasko-
šno da bi nekome nadoknadilo štete koje su mu nanijete zato
što mu se zabranjuje da živi među slobodnim ljudima.* Ovdje

* Budući da je potrebno kompenzirati jedino štete, vjerojatno bi bilo dovolj-

no nešto manje od nekog mjesta koje bi ljudi odabrali. No uz promjenu
drastičnu kao što je detencija u zajednici, bit će teško procijeniti razmjer
šteta. Ako biti oštećen znači biti onemogućen, u usporedbi s ostalima, u
odnosu na određene aktivnosti, ograničenje strogo kao što je detencija
ne govorim o pojedinostima takve sheme, o teoretskim pote-
škoćama (na primjer, neki bi bili više oštećeni od drugih jer
bi ih se isključilo iz šireg društva) te mogućim moralnim
prigovorima (na primjer, jesu li nečija prava povrijeđena kad
ga se pošalje na neko mjesto zajedno sa svim tim ostalim opa-
snim ljudima? Može li povećana raskoš nadoknaditi poveća-
nu opasnost?) Spominjem 'turističke' zatvore ne da bih ih
zagovarao, nego da bih pokazao na što zagovornici preven-
tivne detencije jamačno misle i što su spremni zagovarati i
platiti. To što javnost mora obeštetiti osobe koje preventivno
ograničava zbog šteta koje im uzrokuje u onim slučajevima
(ako ih ima) u kojim ih legitimno smije ograničiti, vjerojatno
bi za javnost predstavljalo ozbiljnu zapreku nametanju takvih
ograničenja. Možemo odmah osuditi svaku shemu preven-
tivnih ograničavanja koja ne uključuje odredbe za osiguranje
takve kompenzacije u dovoljnoj visini. U sprezi s našim za-
ključcima iz prethodnog odlomka, to ostavlja malo, a možda i
nimalo, prostora za legitimno preventivno ograničavanje.
Kratka diskusija o nekim ciljevima ovakvog odnosa pre-
ma preventivnom ograničavanju omogućit će nam da potvrdi-
mo razloge koje smo već obradili u drugim kontekstima.
Možemo se pitati bi li ikad moglo biti dopustivo da neki lju-
di preventivno ograničavaju druge, čak i uz uvjet da obeštete
te druge za nanijete im štete. Umjesto sustava preventivnog
ograničavanja, zašto ne bi oni koji žele da drugi budu pre-
ventivno ograničeni smjeli unajmiti (platiti) njih da se pod-
vrgnu tim ograničenjima? Budući da bi ta razmjena zadovo-
ljila prvi nužan uvjet "neproduktivne" razmjene (vidi četvrto
poglavlje), i budući da je jedino što dobiva jedna strana (koja
nije u nimalo boljem položaju zbog te razmjene nego što bi
bila kad druga strana s njom ne bi imala nikakve veze) sma-
njena vjerojatnost da doživi ono što bi se smatralo zabranje-

vjerojatno će zahtijevati punu kompenzaciju za štete. Jedino kad neko

mjesto postane primamljivo za neke, moći će se reći da ono nadoknađuje
štetu svima onima koji se tamo nalaze kao oštećene strane.
 nom povredom granice ako bi bilo učinjeno namjerno, naši
prijašnji argumenti u korist tržišnog određivanja podjele
uzajamnih koristi razmjene ne važe. Umjesto toga, imamo
kandidata za zabranu uz obeštećenje; odnosno (u skladu s
našom raspravom u četvrtom poglavlju) za zabranu uz obe-
štećenje samo za nanijete štete. Kao drugo, u mnogim situ-
acijama preventivnog ograničavanja, "proizvod" (naime, ogra-
ničavanje nekog pojedinca) može osigurati jedino ta strana.
Nema, i ne može biti, neke druge osobe, nekog konkurenta,
koji bi vam to mogao prodati ako je cijena prve osobe previ-
soka. Teško je shvatiti zašto bi u tim slučajevima neproiz-
vodne razmjene (barem prema prvom nužnom uvjetu), mo-
nopolističko određivanje cijena trebalo smatrati primjerenim
modelom raspodjele beneficija. No, ako je cilj preventivno-
-restriktivnog programa sniziti ukupnu vjerojatnost opasnosti
za druge ispod određenog praga, umjesto da se ograniče sve
opasne osobe čiji je doprinos ovoj ukupnoj opasnosti veći
od fiksnog minimuma, tada se to može postići a da oni svi
ne budu ograničeni. Kad bi ih se unajmio dovoljan broj, to bi
svelo ukupnu opasnost koju drugi predstavljaju ispod pra-
ga. U takvim situacijama, kandidati za preventivna ograniča-
vanja imali bi razloga natjecati se u cijenama, jer bi zauzima-
li nešto manje dominantan tržišni položaj.
Čak ako onima koji ograničavaju nije potreban dobrovo-
ljan bilateralni sporazum s onima koje ograničavaju, zašto se
od njih barem ne traži da ne premjeste one koje ograničavaju
na niže mjesto na krivulji indiferencije? Zašto se samo traži
da se kompenzacija izvrši za nanijete štete? Obeštećenje za
štete moglo bi se smatrati kompromisom, jer se ne možemo
odlučiti između dva privlačna ali nespojiva stanja: (1) ništa
se ne plaća, zato što se opasnim osobama mogu uvesti re-
strikcije; (2) daje se puna kompenzacija, zato što osoba može
živjeti bez restrikcija a da nikome ne nanese zlo, pa je se nema
prava ograničavati. Ali zabrana uz obeštećenje za štete nije
kompromis na način "podijelit ćemo razliku" između dvije
jednako privlačne alternativne situacije, od kojih je jedna
ispravna, samo što ne znamo koja. Prije mi se čini da je ispra-
van stav onaj koji se uklapa u vektorsku (moralnu) rezultan-
tu nasuprotnih veličina, od kojih se svaka na neki način mora
uzeti u obzir. *
Time završava poglavlje u kojem smo razmatrali primjedbe
na naš dokazni postupak u vezi s nastankom minimalne drža-
ve, kao i na našu primjenu načela osmišljenih u tom doka-
znom postupku na druga pitanja. Sada kad smo prešli s anar-
hije na minimalnu državu, naša je iduća važna zadaća objaviti
da ćemo na tome stati.

* Što ako je javnost odveć osiromašena da bi obeštetila one koji bi bez

prismotre postali jako opasni? Zar neka siromašna seoska zajednica ne
može nikog držati pod prismotrom? Da, može, ali jedino ako oni koji
ograničavaju daju dovoljno u pokušaju kompenzacije, otprilike ekvivalent
vlastitog pogoršanog položaja (pogoršanog time što su se odrekli dobara i
uključili ih u kompenzacijski pool) i položaja (uz obeštećenje) onih koje
se ograničava. Oni koje se ograničava još bi donekle bili u nepovoljnijem
položaju, ali ne više od drugih. Društvo je osiromašeno u odnosu na pre-
ventivno ograničavanje ako oni koji ograničavaju ne mogu obeštetiti one
koje se ograničava zbog šteta koje im nanose, a da se oni sami ne nađu u
nepovoljnom položaju; odnosno, da se sami ne nađu u položaju koji bi bio
nepovoljan da su se samo neke osobe našle u njemu. Osiromašena društva
moraju osigurati obeštećenje za štete dok se položaji ograničavatelja i
ograničenih ne izjednače. Koncepcija "ekvivalencije" pritom može dobiti
različite predznake: jednako oštećeni u apsolutnom položaju (što se može
učiniti nerazborito strogim s obzirom na činjenicu da neki pojedinci koje
se nije ograničilo mogu krenuti od prilično visoke pozicije), smanjen za
jednake intervale, smanjen za jednake postotke, u procjeni naspram neke
osnovne vrijednosti. Da bi se razjasnilo ta složena pitanja, bilo bi potrebno
istraživati mnogo dalje od njihove rubne važnosti u odnosu na središnje
probleme ove knjige. Budući da me Alan Dershowitz obavještava da je
analiza sadržana u drugom tomu njegove široke studije o uvjetima pre-
vencije u pravu paralelna dijelovima rasprave na ovim stranicama,
predlažemo da čitatelj ondje potraži daljnju razradu tih pitanja.
II.

Dalje od
minimalne države?
7. poglavlje

Raspodjelna pravda

Minimalna je država najekstenzivnija država koju se može

opravdati. Svaka druga ekstenzivnija država krši ljudska pra-
va. Mnogi su, međutim, navodili razloge kojima su željeli
opravdati ekstenzivniju državu. Nemoguće je u sklopu ove
knjige ispitati sve navedene razloge. Stoga ću se usredotočiti
na one općenito poznate, koje se smatra važnima i utjecaj-
nima, da bi se točno vidjelo gdje im je slaba točka. U ovom
ćemo poglavlju istražiti tvrdnju da je ekstenzivnija država
opravdana jer je nužna (ili najbolji instrument) za postignuće
raspodjelne pravde; u idućem ćemo poglavlju ispitati razne
druge tvrdnje.
Pojam "raspodjelna pravda" nije neutralan. Kad čujemo
riječ "raspodjelan", većina ljudi pretpostavi da se nešto ili
neki mehanizam služi nekim načelom ili mjerilom da bi
podijelio zalihu nečega. U tom procesu raspodjele pripada-
jućih dijelova mogla bi se potkrasti poneka pogreška. Stoga
je otvoreno pitanje, u najmanju ruku, bi li preraspodjelu tre-
balo provesti, bismo li ponovno trebali učiniti što je već jed-
nom učinjeno, premda loše. No, nismo u položaju djece koji-
ma je komade torte razdijelio netko tko se u posljednji
trenutak sjetio ispraviti posljedice nepažljivog rezanja. Nema
središnje raspodjele, nijedna osoba ili grupa nema pravo na
nadzor nad svim resursima i na zajedničko odlučivanje o tome
kako bi ih trebalo raspodijeliti. Ono što svaka osoba dobije,
dobije od drugih koji joj to daju u zamjenu za nešto, ili kao
dar. U slobodnom društvu, različite osobe kontroliraju raz-
ličite resurse, a nova posjedništva niču na temelju dobrovolj-
nih razmjena i aktivnosti. Raspodjela udjela nije šira od
raspodjele partnera u društvu u kojem pojedinac odabire s
kime će stupiti u brak. Ukupni je rezultat proizvod mnogih
pojedinačnih odluka koje različiti pojedinci imaju pravo
donositi. Istina, neka značenja pojma "distribucija" ne po-
drazumijevaju prethodnu raspodjelu prikladno provedenu
prema nekom mjerilu (primjerice, "distribucija vjerojatno-
sti"); no usprkos naslovu ovog poglavlja, bilo bi najbolje po-
služiti se neutralnim nazivljem. Govorit ćemo o posjedova-
nju; načelo pravednosti u posjedništvu opisuje (dio) onoga
što nam pravednost govori (zahtijeva) u vezi s posjedova-
njem. Najprije ću reći što smatram ispravnim stajalištem o
pravednosti u posjedništvu, a potom se okrenuti diskusiji o
alternativnim mišljenjima. 1

1 Čitatelj koji je prelistao knjigu i vidio da se u drugom dijelu ovog poglavlja

govori o Rawlsovoj teoriji mogao bi pogrešno pomisliti da svaka primjed-
ba ili tvrdnja iz prvog dijela - a koje su upućene na račun alternativnih
teorija pravednosti - podrazumijevaju i kritiku Rawlsove teorije. To nije
slučaj; postoje i druge teorije koje zaslužuju kritiku.
 Prvi odjeljak

Teorija ovlaštenja
Tema pravednosti u posjedništvu sastoji se od tri velike
podteme. Prva je izvorno stjecanje posjedništva, apropriacija
stvari koje nemaju posjednika. To uključuje pitanja kako stvari
bez posjednika mogu postati nečije posjedništvo, te proces
ili procese putem kojih stvari bez posjednika mogu postati
nečije posjedništvo, objekti koji mogu putem tih procesa
postati nečije posjedništvo, razmjer u kojem nešto postaje
posjedništvo određenim procesom, i tako dalje. Nazvat ćemo
složenu istinu o toj temi, koju nećemo ovdje formulirati,
načelom pravednosti u stjecanju. Druga podtema govori o
prijenosu posjedništva s jedne osobe na drugu. Kojim pro-
cesima neka osoba može prenijeti posjedništvo na drugu?
Kako neka osoba može steći posjedništvo od druge kojoj ono
pripada? U tu temu spadaju i opći opisi dobrovoljne razmje-
ne, darivanja i (s druge strane) prevare, kao i reference na
određene konvencionalne pojedinosti utvrđene u određenom
društvu. Složenu istinu o toj temi (s nepoznanicama umje-
sto konvencionalnih pojedinosti) nazvat ćemo načelom pra-
vednosti u prijenosu. (I pretpostaviti da obuhvaća i načela
koja upravljaju time kako se neka osoba može riješiti nekog
posjedništva, tako da ga prenese u bezvlasno stanje.)
 Kad bi svijet bio potpuno pravedan, sljedeće induktivno
određenje potpuno bi obuhvatilo temu pravednosti u posjed-
ništvu.

1. Osoba koja stječe posjedništvo u skladu s načelom

pravednosti u stjecanju ima pravo na to posjedništvo.
2. Osoba koja stječe posjedništvo u skladu s načelom
pravednosti u prijenosu od nekog drugog tko ima pravo
na to posjedništvo, ima pravo na to posjedništvo.
3. Nitko nema pravo na neko posjedništvo osim (pono-
vljenom) primjenom 1 i 2.

Potpuno načelo raspodjelne pravde glasilo bi: raspodjela

je pravedna ako svatko ima pravo na posjedništvo kojem je
posjednikom prema toj raspodjeli.
Raspodjela je pravedna ako slijedi iz druge pravedne
raspodjele legitimnim sredstvima. Legitimna sredstva prijela-
za s jedne raspodjele na drugu određena su načelom praved-
nosti u prijenosu. Legitimni prvi potezi određeni su načeli-
ma pravednosti u stjecanju.* Sve što pravednim postupcima
slijedi iz pravedne situacije pravedno je. Načini promjene
određeni načelom pravednosti u prijenosu održavaju praved-
nost. Kao što ispravna pravila zaključivanja čuvaju istinito-
st, a svaki zaključak do kojeg se dođe opetovanom primje-
nom takvih pravila iz isključivo istinitih premisa je sam po
sebi istinit, tako i načini prijelaza iz jedne situacije u drugu
određeni načelom pravednosti u prijenosu čuvaju praved-
nost, i sve situacije koje nastaju iz opetovanih prijelaza u
skladu s tim načelom iz neke pravedne situacije pravedne
su. Paralela između preobrazbi koje čuvaju pravednost i pre-
obrazbi koje čuvaju istinitost baca svjetlo i na nedostatke i

* Primjene načela pravednosti u stjecanju mogu se javiti kao dio prijelaza s

jedne raspodjele na drugu. Možete naći neku stvar bez vlasnika i prisvojiti
je. Može se smatrati da se stjecanje podrazumijeva kad, zbog pojednostav-
ljenja, govorim samo o prijelazima putem prijenosâ.
na prednosti tog načela. To što se do nekog zaključka moglo
doći tako da se sačuva istinitost istinitih premisa dovoljno
je da potvrdi njegovu istinitost. To što je iz pravedne situ-
acije mogla nastati neka situacija pomoću sredstava koja
zadržavaju pravednost nije dovoljno da bi se dokazala nje-
zina pravednost. To što bi žrtve nekog lopova mogle tog istog
lopova dobrovoljno zasipati darovima, ne daje lopovu pravo
na njegov nepravedno stečen plijen. Pravednost u posjed-
ništvu je povijesna; ona ovisi o tome što se zapravo dogo-
dilo. Tom ćemo se pitanju vratiti kasnije.
Ne nastaju sve stvarne situacije u skladu s dvama načeli-
ma pravednosti u posjedništvu: načelom pravednosti u stje-
canju i načelom pravednosti u prijenosu. Neki ljudi kradu
od drugih, ili ih varaju, ili zasužnjuju, otimaju im njihove
proizvode i onemogućuju da žive kako žele, ili silom isklju-
čuju druge iz konkurencije u razmjenjivanju. Nijedan modus
takvih prijelaza iz jedne situacije u drugu nije dopustiv. Neki
ljudi stječu posjedništvo na načine što ih ne dopušta načelo
pravednosti u stjecanju. Postojanje prošlih nepravdi (pretho-
dna kršenja prvih dvaju načela pravednosti u posjedništvu)
dovodi nas do treće važne podteme unutar teme pravednosti
u posjedništvu: ispravljanja nepravdi u posjedništvu. Ako
su prošle nepravde dale oblik sadašnjem posjedništvu na
razne, neke ustanovljive a neke i neustanovljive načine, što
bi se sad - ako išta - trebalo učiniti da bi se ispravile te ne-
pravde? Kakve obveze nanositelji nepravde imaju prema oni-
ma čiji je položaj lošiji no što bi bio da te nepravde nisu
počinjene? Ili što bi bilo da je obeštećenje odmah isplaćeno?
Kako se, ako ikako, situacija mijenja ako uživatelji i oni koji su
se našli u lošijem položaju nisu izravno uključene strane u
nanošenju određene nepravde, nego su npr. njihovi potomci?
Je li nepravda nanijeta nekome čije se posjedništvo temeljilo
na neispravljenoj nepravdi? Koliko daleko u prošlost ići da
bi se izbrisale sve povijesne nepravde? Što bi žrtve nepravde
mogle dopustivo učiniti da bi ispravile učinjene im nepravde,
uključujući i mnoge nepravde što su im nanijele osobe koje
su djelovale preko organa svoje vlasti? Dosad nisam čuo da
bi postojala temeljita ili teoretski razrađena obrada tih pi-
tanja.2 Pretpostavimo silno idealizirani slučaj u kojem bi teo-
retsko istraživanje imalo za posljedicu načelo rektifikacije.
To se načelo služi povijesnim podacima o prethodnim situ-
acijama i nanijetim nepravdama (u skladu s prvim dvama
načelima pravednosti i pravima protiv miješanja) te infor-
macijama o stvarnom tijeku događaja koji je bio posljedica
tih nepravdi, sve do sadašnjosti, i ono donosi opis (ili opise)
posjedništva u društvu. Načelo rektifikacije vjerojatno će se
poslužiti svojom najboljom procjenom potencijalnih infor-
macija o tome što bi se bilo dogodilo (ili raspodjelom vjero-
jatnosti o tome što se moglo dogoditi, služeći se očekivanom
vrijednošću) da se nepravda nije dogodila. Ispostavi li se da
opis postojećeg posjedništva nije nijedan od opisa do kojih
se došlo uz pomoć tog načela, u tom se slučaju jedan od
dobivenih opisa mora ostvariti.*
Opće odrednice teorije pravednosti u posjedništvu kažu
da je posjedništvo neke osobe pravedno ako ona na nj ima
pravo na temelju načela pravednosti u stjecanju i prijenosu,
ili načelom rektifikacije nepravde (kako je određeno prvim
dvama načelima). Ako je posjedništvo sviju pravedno, tad je
ukupni skup (raspodjela) posjeda pravedan. Da bi se te opće
odrednice pretvorilo u specifičnu teoriju, morali bismo po-
bliže opisati pojedinosti svakog od triju načela pravednosti u
posjedništvu: načela stjecanja posjedništva, načela prijenosa
2 Isporedi, na primjer, korisnu knjigu Borisa Bittkera, The Case for Black
Reparations (New York: Random House, 1973).
* Ako načelo rektifikacije kršenja prvih dvaju načela osigura više od jednog
opisa posjedništva, tad se mora odlučiti koji će se od njih ostvariti. Razmi-
šljanja u vezi s raspodjelnom pravdom i jednakošću kojima se ja protivim
vjerojatno imaju legitimnu ulogu u ovom sporednom izboru. Slično tome,
možda ima prostora za takva razmišljanja kad se odlučuje koja će, inače
proizvoljna obilježja, neki statut uključivati, kad su takva obilježja
neizbježiva budući da druga razmišljanja ne određuju precizno gdje povuci
liniju; no linija se mora povući.
posjedništva i načela rektifikacije povrede prva dva načela.
Meću ovdje pokušavati ispuniti tu zadaću. (O Lockeovu na-
čelu pravednosti u stjecanju riječ je u idućem poglavlju.)

Povijesna načela i načela završnog rezultata

Opće odrednice teorije ovlaštenja osvjetljavaju prirodu i ne-

dostatke drugih koncepcija raspodjelne pravde. Teorija ovla-
štenja pravednosti u raspodjeli je povijesna; pravednost
raspodjele ovisi o tome kako je do nje došlo. Za razliku od
toga, načela pravednosti sadašnjeg vremenskog odsječka tvrde
da se pravednost raspodjele određuje time kako su stvari
raspodijeljene (tko ima što) prema procjeni na temelju nekih
strukturalnih načela pravedne raspodjele. Utilitarist koji us-
poređuje dvije raspodjele prema tome koja je utilitarnija te
ako su podjednako utilitarne, primjenjuje neko fiksno mjeri-
lo jednakosti kako bi odabrao ravnopravniju raspodjelu, podr-
žao bi načelo pravednosti sadašnjeg vremenskog odsječka. A
tako bi učinio i netko tko je spreman odreći se određene sume
sreće u zamjenu za određene sume jednakosti ili obrnuto, ali
uvijek u istom omjeru. U skladu s načelima sadašnjeg vre-
menskog odsječka, sve o čemu valja voditi računa kad se dono-
si sud o pravednosti neke raspodjele, jest tko završava s čime;
u usporedbi dviju raspodjela potrebno je jedino analizirati
matricu koja prikazuje raspodjele. Nikakav drugi podatak ne
mora se ugraditi u načelo pravednosti. Posljedica je takvih
načela pravednosti da su svake dvije strukturalno identične
raspodjele jednako pravedne. (Dvije su raspodjele struktural-
no identične ako imaju jednaki profil, ali vjerojatno u njima
različite osobe zauzimaju zadate položaje. To što ja imam
deset a vi imate pet, ili ja imam pet a vi deset, strukturalno
su identične raspodjele.) Ekonomija blagostanja je teorija
načela pravednosti sadašnjeg vremenskog odsječka. Ovo, kao
i neki od uobičajenih uvjeta (primjerice, izbor raspodjele je
nepromjenljiv u reklasifikaciji stupaca), jamči da će ekonomija
blagostanja biti teorija sadašnjeg vremenskog odsječka sa
svim njezinim nedostacima.
Većina ljudi ne prihvaća načela sadašnjeg vremenskog
odsječka kao nešto što bi potpuno objasnilo priču o raspodjel-
nim udjelima. Oni smatraju da je u ocjeni pravednosti neke
situacije važno uzeti u obzir ne samo raspodjelu koju situ-
acija utjelovljuje, nego i način na koji je do te raspodjele do-
šlo. Ako su neki ljudi u zatvoru zbog ubojstva ili ratnih zloči-
na, ne kažemo da je dovoljno ispitati što ova, ona, ili neka
treća osoba imaju u sadašnjem trenutku da bismo ocijenili
pravednost raspodjele u društvu. Smatramo važnim upitati
se je li netko učinio nešto čime je zaslužio biti kažnjen, zaslu-
žio da ima manji udjel. Većina će se složiti da je važno raspo-
lagati dodatnim informacijama kad su posrijedi kazne i globe.
Razmotrimo malo i pitanje željenih stvari. Jedno tradicional-
no socijalističko stajalište glasi da radnici imaju pravo na
proizvod i cjelinu plodova svoga rada; oni su to zaradili; ra-
spodjela je nepravedna ako radnicima ne daje ono na što imaju
pravo. Takva se prava temelje na prošlosti. Nijednog soci-
jalista koji je pristaša takvog mišljenja ne bi utješilo kad bi
mu rekli sljedeće: zato što se određena raspodjela A struktu-
ralno poklapa s onom koju on želi D, A stoga nije ništa manje
pravedna od D; razlika je samo u tome da "parazitski" vla-
snici kapitala primaju u A ono na što radnici pod D imaju
pravo, a da radnici u A dobivaju ono na što vlasnici pod D
imaju pravo - jako malo. Po mojem mišljenju, takav socijalist
s pravom je pristaša pojmova zarađivanja, proizvodnje, prava,
zasluga i tako dalje, a odbacuje načela sadašnjeg vremenskog
odsječka, koji jedino uzimaju u obzir ustrojstvo rezultirajuće
raspodjele posjeda. (Raspodjela posjeda koja proizlazi iz čega?
Nije li naoko neuvjerljivo da način na koji se posjedništvo
proizvodi i nastaje nema nimalo utjecaja na to što bi tko tre-
bao imati?) Njegova je pogreška u njegovu stajalištu o tome
iz kakvih vrsta proizvodnih procesa izviru kakva ovlaštenja.
 Stajalište o kojem govorimo odveć je usko koncipirano ako
ga temeljimo na načelima sadašnjeg vremenskog odsječka.
Ništa se ne mijenja ako strukturalna načela funkcioniraju na
temelju vremenskog slijeda profila sadašnjeg vremenskog
odsječka i, primjerice, nekome u sadašnjem trenutku daju
više kao protutežu za ono manje što je prije imao. Utilitarist
ili egalitarist ili neka njihova mješavina s vremenom će nasli-
jediti probleme svojih kratkovidnijih drugova. Ne pomaže
im ni činjenica da se neke informacije koje drugi smatraju
relevantnima u ocjeni raspodjele reflektiraju, nepovratno, u
prošlim matricama. Stoga ćemo takva nepovijesna načela
raspodjelne pravde, uključujući načela sadašnjeg vremenskog
odsječka, nazivati načelima završnog rezultata ili načelima
završnog stanja.
Za razliku od načela pravednosti završnog rezultata, povi-
jesna načela pravednosti tvrde da prošle okolnosti ili djela
mogu stvoriti diferencijalna ovlaštenja na stvari ili diferen-
cijalne zasluge da se ima stvari. Nepravda se može nanijeti
tako da se prijeđe s jedne vrste raspodjele na drugu, struk-
turalno identičnu, jer bi druga, jednakog profila, mogla pred-
stavljati kršenje prava ili zasluge; mogla bi biti u neskladu sa
slijedom stvarnih zbivanja iz prošlosti.

Raspodjela prema uzorku

Načela pravednosti ovlaštenja u posjedništvu koja smo opisali,
povijesna su načela pravednosti. Da bi se bolje razumio nji-
hov točan karakter, razlikovat ćemo ih od druge podvrste povi-
jesnih načela. Pogledajmo, na primjer, načela raspodjele koja
se temelje na moralnoj zaslužnosti. Ovo načelo zahtijeva da
ukupni udjeli raspodjele variraju razmjerno proporcionalno s
moralnom zaslužnosti; nitko ne bi trebao imati veći udjel od
pojedinca čija je moralna zaslužnost veća. (Kad bi se moralnu
zaslužnost - osim što je se može rangirati - moglo izmjeriti
nekom ljestvicom intervala ili omjera, mogla bi se oblikovati
jača načela.) Ili pogledajmo načelo koje nastaje kad se u pre-
thodnom načelu zamijeni izraz "moralna zaslužnost" "kori-
snošću za društvo". Ili, umjesto "raspodjele u skladu s moral-
nom zaslužnosti" ili "raspodjela u skladu s korisnošću za
društvo", mogli bismo razmisliti o upotrebi izraza "raspodjela
u skladu s ponderiranom sumom moralne zaslužnosti, ko-
risnošću za društvo i potrebom", pri čemu bi važnost različitih
dimenzija bila jednaka. Nazovimo načelo raspodjele uzorko-
vanim, odnosno stvorenim prema obrascu, ako specificira da
će raspodjela varirati zajedno s nekom prirodnom dimenzi-
jom, ponderiranom sumom prirodnih dimenzija, ili lek-
sikografskim nizanjem prirodnih dimenzija. A recimo i da je
raspodjela uzorkovana ako se slaže s nekim uzorkovanim
načelom. (Govorim o prirodnim dimenzijama, priznajem bez
općeg mjerila za njih, zato što se za bilo koji skup posjeda
mogu osmisliti neke umjetne dimenzije koje će varirati zajed-
no s raspodjelom tog skupa.) Načelo raspodjele u skladu s
moralnom zaslužnošću je uzorkovano povijesno načelo koje
pobliže određuje uzorkovanu raspodjelu. "Raspodjela prema
kvocijentu inteligencije" jest uzorkovano načelo koje se obraća
informacijama koje nisu sadržane u matricama raspodjele. No,
ono nije povijesno jer se ne temelji ni na kakvim prošlim rad-
njama koje bi stvarale diferencijalna prava za ocjenu raspod-
jele; ono zahtijeva samo one matrice raspodjele čiji su stupci
označeni rezultatima na testovima inteligencije. Raspodjela
u društvu može, međutim, biti sastavljena od takvih jedno-
stavnih uzorkovanih raspodjela, a da sama po sebi nije jed-
nostavno uzorkovana. Različiti sektori mogu proizvoditi ra-
zličite obrasce, ili neka kombinacija uzoraka može djelovati u
različitim omjerima u cijelom društvu. I raspodjelu sastav-
ljenu na taj način, od malog broja uzorkovanih raspodjela,
nazvat ćemo "uzorkovana". A uporabu pojma "uzorak" odno-
sno "obrazac" širimo tako da ćemo njime obuhvatiti opće mo-
dele koji nastaju kombinacijama načela završnog stanja.
 Gotovo svako predloženo načelo raspodjelne pravde je
uzorkovano: svakome prema moralnim zaslugama, ili potreba-
ma, ili graničnom proizvodu, ili uloženom trudu, ili ponde-
riranoj sumi svega spomenutog, i tako dalje. Načelo stjecanja
ovlaštenja koje smo opisali nije uzorkovano.* Nema prirodne
dimenzije ili ponderirane sume ili kombinacije malog broja
prirodnih dimenzija koji rezultiraju raspodjelama što nasta-
ju u skladu s načelom o stjecanju ovlaštenja. Skup posjeda
koji nastane kad neke osobe dobiju svoje granične proizvode,
ili kad neke osobe dobiju zgoditak na lutriji, a neke udio pri-
hoda svog životnog partnera, neke, pak, kad dobiju darove
od fondacija, neke kamate od zajma, neke darove od oboža-
vatelja, neke pak prihode od ulaganja, neke same steknu veći
dio onog što imaju, neke nešto nađu, i tako dalje, neće biti
uzorkovan. On će biti prožet uzorkovanjem; razlika između
posjeda velikim se dijelom može objasniti varijablama u
uzorku. Ako većina ljudi odluči prenijeti neka od svojih pra-
va na druge u zamjenu za nešto što će dobiti od njih, tad će
velik dio onoga čega su mnogi ljudi posjednikom varirati s
obzirom na ono što smatraju da drugi žele. U tome nam više
pomaže teorija granične proizvodnosti. Ali darovi rođacima,
dobrotvorni prilozi, nasljedstva djeci i slično, u prvi se tre-
nutak ne mogu najbolje odrediti na taj način. Zanemarivši
* Moglo bi se pokušati ugurati uzorkovanu koncepciju raspodjelne pravde u
okvir koncepcije ovlaštenja, formulacijom neke "smicalice" obvezatnog
"načela prijenosa" koji bi doveo do tog uzorka. Primjerice, načelo da ako
netko ima više od prosječnog dohotka, mora sve što ima iznad tog prosjeka
prenijeti na one koji su ispod prosjeka kako bi ih podigao do (ali ne i
preko) prosjeka. Možemo osmisliti mjerilo za "načelo prijenosa"kako bi-
smo isključili takve obvezatne prijenose, ili možemo reći da nijedno
ispravno načelo prijenosa, nijedno načelo prijenosa u slobodnom društvu
neće biti takvo. Prva je solucija vjerojatno bolja, premda vrijedi i druga.
Ili bismo pak mogli odlučiti da nam koncepcija ovlaštenja bude primjer
uzorka, tako što bismo se poslužili stavkama na matrici koje izražavaju
relativnu snagu ovlaštenja nekog pojedinca izmjerenu nekom realnom
funkcijom. No, čak i kad ograničenje prirodnih dimenzija ne bi uspjelo
isključiti ovu funkciju, rezultirajuća struktura ne bi obuhvatila naš sustav
ovlaštenja na određene stvari.
na trenutak natruhe uzorka, pretpostavimo da je raspodjela
do koje se došlo djelovanjem načela ovlaštenja proizvoljan s
obzirom na bilo koji uzorak. Premda će rezultirajući skup
posjeda biti neuzorkovan, neće biti nerazumljiv, jer se može
smatrati da nastaje iz djelovanja malog broja načela. Ta nače-
la određuju kako može doći do neke početne raspodjele (nače-
lo stjecanja posjedništva) i kako se raspodjele mogu preo-
braziti u druge (načelo prijenosa posjedništva). Proces kojim
se stvara skup posjeda bit će razumljiv, premda će sam skup
posjeda koji nastaje tim procesom biti neuzorkovan.
F. A. Hayek se u svojim radovima, manje no što je uobiča-
jeno, bavi onime što je potrebno za uzorkovanje raspodjelne
pravde. Hayek tvrdi da ne možemo dovoljno znati o situaciji
svake osobe da bismo proveli raspodjelu svakome prema nje-
govoj moralnoj zaslužnosti (bi li pravda zahtijevala da mi to
činimo čak i kad bismo raspolagali tim saznanjima?). On na-
stavlja: "Mi se protivimo svim pokušajima da društvu namet-
nemo neki odabran obrazac raspodjele, bez obzira na to je li
posrijedi sustav jednakosti ili nejednakosti." 3 No, Hayek
zaključuje da će u slobodnom društvu vladati raspodjela u
skladu s vrijednošću a ne moralnom zaslužnošću, tj. u skladu
s ocjenom vrijednosti postupaka nekog pojedinca i koristi
koju on predstavlja za druge. Usprkos njegovu odbacivanju
uzorkovane koncepcije raspodjelne pravde, sam Hayek
predlaže obrazac koji smatra opravdanim: raspodjela u skladu
s ocjenom koristi za druge, što ostavlja prostora za pritužbu
da slobodno društvo ne ostvaruje taj obrazac. Preciznijom
formulacijom tog uzorkovanog obilježja slobodnoga kapitali-
stičkog društva dobijemo sljedeću formulu: "Svakome prema
tome koliko koristi drugima koji imaju resurse da koriste
onima koji su njima na korist." To će se učiniti proizvoljno
osim ako se pobliže ne odredi neka prihvatljiva početna
raspodjela posjeda, ili ako se ne utvrdi da funkcioniranje su-
3 F. A. Hayek, The Constitution of Liberty (Chicago: University of Chicago
Press, (1960), str. 87.
stava s vremenom poništava sve važnije koristi iz početne
raspodjele posjeda. Evo primjera potonjeg: ako bi gotovo svi
kupili automobil od Henryja Forda, pretpostavka je da proiz-
voljna stavka to tko je tad imao novac (što znači i kupio auto-
mobil) ne bi ugrozila zaradu Henryja Forda. U svakom sluča-
ju, njegovo posjedovanje tog novca nije slučajno. Raspodjela
prema koristi drugima jest važna uzorkovana sastavnica slo-
bodnog kapitalističkog društva, kako Hayek pravilno ističe,
ali to je samo sastavnica i ne predstavlja cijeli uzorak susta-
va ovlaštenja (naime, nasljedstvo, darove iz raznoraznih ra-
zloga, dobrovoljne priloge, i tako dalje) ili standard u koji bi
se društvo svakako trebalo nastojati uklopiti. Hoće li ljudi
još dugo podnositi sustav koji proizvodi raspodjele što ih
oni smatraju neuzorkovanima?4 Nema sumnje da ljudi neće
zadugo prihvaćati raspodjelu koju smatraju nepravednom.
Ljudi žele da njihovo društvo bude pravedno te da tako i
izgleda. No, mora li pravedna vanjština biti sastavnicom re-
zultirajućeg obrasca umjesto pozadinskih načela koja ga
stvaraju? Ne možemo zaključiti da će pripadnici nekog dru-
štva koje utjelovljuje neku koncepciju pravednosti u posjed-
ništvu nju smatrati neprihvatljivom. No, ipak se mora priznati
da bi nas uznemirilo kad bi razlozi zbog kojih ljudi prenose
neki dio svog posjeda na druge uvijek bili iracionalni ili proiz-
voljni. (Pretpostavimo da će ljudi uvijek određivati koje će
posjede prenijeti, i kome, na temelju neke slučajne metode.)
Osjećamo se ugodnije kad podržavamo pravednost nekog
sustava prava ako se većina prijenosa u njegovu sklopu
4 To pitanje ne podrazumijeva da će oni tolerirati svaku šablonsku raspodje-
lu. U raspravi o Hayekovim stajalištima, Irving Kristol je nedavno izjavio
da ljudi neće još dugo trpjeti sustav koji proizvodi raspodjele koje se te-
melje na vrijednosti a ne na zasluzi. ('"When Virtue Loses All Her Loveli-
ness' - Some Reflections on Capitalism and 'The Free Society'," The Pub-
lic Interest, jesen 1970, str. 3-15.) Kristol, na tragu nekih Hayekovih opaski,
izjednačava sustav zasluge s pravednošću. Budući da se može zagovarati
vanjski standard raspodjele u skladu s njegovom korisnošću za druge,
postavljamo pitanja o slabijoj (a time i manje održivoj) hipotezi.
događa s razlogom. To nužno ne znači da svi zaslužuju posjed-
ništvo koje uživaju. To samo znači da postoji svrha ili smisao
u tome kad netko prenese posjedništvo jednoj osobi umjesto
drugoj; da najčešće možemo vidjeti što prenositelj smatra da
dobiva, kojoj svrsi smatra da služi, koje ciljeve misli postići, i
tako dalje. Budući da u kapitalističkom društvu ljudi često
prenose posjedništvo drugima u skladu s time koliko smatra-
ju da im ti drugi koriste, struktura koja nastaje individualnim
transakcijama i prijenosima uglavnom je razložna i razumlji-
va.* (Darovi voljenima, ostavštine djeci, prilozi potrebitima,
također su neproizvoljne sastavnice te mreže.) U isticanju
snažno prisutnog obilježja raspodjele prema korisnosti za
druge, Hayek ukazuje na svrhu mnogih prijenosa, a time poka-
zuje da sustav prijenosa ovlaštenja ne mijenja brzine bez glave
i repa. Sustav ovlaštenja obranjiv je kad nastaje na temelju
pojedinačnih ciljeva pojedinačnih transakcija. Nije potreban
nikakav nadsvođujući cilj, nikakav obrazac raspodjele.
Pomisliti da je zadaća teorije raspodjelne pravde popuniti
prazno mjesto u izričaju "svakome prema njegovim " znači
unaprijed tragati za obrascem; a zasebni izričaj "od svakog
prema njegovim " odnosi se prema proizvodnji i raspod-
jeli kao prema dvama zasebnim i odvojenim pitanjima. U
teoriji o stjecanju ovlaštenja to nisu dva odvojena pitanja.
Tko god nešto načini, nakon što je kupio ili ugovorom osi-
gurao ostale resurse koji služe u tom procesu (prenijevši dio
* Od toga nedvojbeno imamo koristi, jer postoje snažni gospodarski poticaji
da se druge navede da utroše mnogo vremena i energije na to da shvate
kako nam mogu biti na usluzi time što nam osiguravaju stvari koje ćemo
željeti platiti. Nije posrijedi pusta želja za proturječjima ako se upitamo
trebamo li kapitalizam kritizirati zato što najviše nagrađuje, a time i
motivira individualiste poput Thoreaua koji žive svojim životom, već ljude
koji su zaokupljeni služenjem drugima i time kako ih pridobiti kao kupce.
Ali da bi se branio kapitalizam, nije potrebno tvrditi da su poslovni ljudi
cvijet ljudskog roda. (Jednako se tako ne mislim ovime pridružiti sveo-
pćem nabacivanju blatom po poslovnim ljudima.) Oni koji smatraju da bi
najsposobniji ljudi trebali u životu postići najviše, mogu pokušati uvjeriti
druge ljude da prenose resurse u skladu s tim načelom.
svoga posjedništva tim suradničkim čimbenicima), ima pra-
vo na to. To ne znači da netko nešto proizvodi a da je otvoreno
pitanje tko će to dobiti. Stvari dolaze na svijet već pridruže-
ne ljudima koji na njih imaju pravo. Sa stajališta povijesne
koncepcije pravednosti stjecanja ovlaštenja u posjedništvu,
oni koji počinju iznova u želji da popune prazninu u frazi
"svakome prema njegovim " odnose se prema predmeti-
ma kao da su ovi iznikli ni iz čega. Potpuna teorija praved-
nosti mogla bi obuhvatiti i taj granični slučaj; vjerojatno se u
tome nalazi moguća uporaba uobičajenih koncepcija raspo-
djelne pravde.5
Maksime o uobičajenom obliku tako su ukorijenjene da
bismo možda trebali prikazati koncepciju stjecanja ovlašte-
nja kao njihovu konkurenciju. Ostavljajući po strani stjeca-
nje i rektifikaciju, mogli bismo reći:
Od svakoga prema onome što izabere učiniti, svakome pre-
ma onome što sam za sebe učini (vjerojatno uz ugovornu
pomoć drugih) i ono što drugi izaberu učiniti za njega i
odluče mu dati od onoga što je njima prethodno dano (u
skladu s tom maksimom) a što još nisu potrošili ili prenijeli.
Pažljiviji će čitatelj primijetiti da ovo, kao slogan, ima svo-
jih nedostataka. Pa tako kao sažetak - silno pojednostavljen
- (a ne kao maksimu neovisnog značenja) dobivamo:
Od svakoga kako izabere, svakome kako bude izabran.

5 Stalno variranje situacija od rubne do naše vlastite prisililo bi nas da

izrijekom navedemo temelje pravnih naslova i razmislimo prethode li
elementi pravnih naslova leksikografski elementima o uobičajenim teo-
rijama raspodjelne pravde, tako da najmanji tračak pravnog naslova nad-
jačava zasade uobičajenih teorija raspodjelne pravde.
Kako sloboda razbija obrasce
Nije jasno kako pristaše alternativnih koncepcija raspodjelne
pravde mogu odbiti koncepciju pravednosti stjecanja ovlaštenja
u posjedništvu. Naime, pretpostavimo da se ostvari neka ra-
spodjela koja je u skladu s jednom od ovih ne-ovlasnih koncep-
cija. Pretpostavimo da je to vama najdraža raspodjela i nazovi-
mo je raspodjelom D1; vjerojatno svatko ima jednak udio,
vjerojatno udjeli variraju u skladu s nekom dimenzijom pri-
raslom vašem srcu. A sad pretpostavimo da vlada velika
potražnja košarkaških klubova za Wiltom Chamberlainom, zato
što on privlači gledatelje. (A pretpostavimo i da se ugovori
sklapaju samo na godinu dana i da su igrači slobodni subjek-
ti.) On potpiše sljedeći ugovor sa svojom mom-čadi: u svakoj
utakmici na domaćem terenu, dvadeset pet centi od svake
prodane ulaznice ide njemu. (Zanemarimo sad pitanje "guli"
li on time vlasnike, ne brinući se za to kako će oni s time
proći.) Počne sezona, i ljudi veselo dolaze na utakmice nje-
gove momčadi; kupuju ulaznice, i svaki put ubace dvadeset
pet centi od cijene ulaznice u posebnu "škrabicu" na kojoj piše
Chamberlainovo ime. Raduje ih da će ga vidjeti kako igra; za
njih to vrijedi punu cijenu ulaznice. Pretpostavimo da u jed-
noj sezoni na njegove utakmice na domaćem terenu dođe mili-
jun gledatelja i Wilt Chamberlain utrži 250.000 dolara, mnogo
veći iznos od prosječne zarade, a možda i veći od svih zarada.
Ima li on pravo na tu zaradu? Je li ta nova raspodjela, D2,
nepravedna? Ako je tako, zašto? Nema dvojbe oko toga jesu li
svi imali kontrolu nad resursima kojima su raspolagali u D1,
budući da je to bila raspodjela (vama najdraža) za koju smo (za
potrebe ovog članka) pretpostavili da je prihvatljiva. Svaka od
tih osoba odlučila je Chamberlainu dati dvadeset pet svojih
centi. Mogli su taj iznos potrošiti na odlazak u kino, ili kupiti
čokoladicu, ili primjerak časopisa Dissent, ili Monthly Review.
Ali su oni svi, barem njih milijun, na hrpicu sabrali taj novac
za Wilta Chamberlaina u zamjenu da bi ga gledali kako igra
košarku. Ako je D1 bila pravedna raspodjela, i ljudi su dobro-
voljno prelazili iz nje u D2 prenoseći dijelove svojih udjela
koje su dobili u sklopu D1 (čemu je to služilo nego da nešto
učine s time?), nije li pravedna i D2? Ako su ljudi imali pravo
raspolagati resursima na koje su imali pravo (prema D1), nije
li to podrazumijevalo da imaju pravo dati ih Wiltu Chamber-
lainu, ili ih razmijeniti s njime. Može li se itko drugi žaliti u
ime pravednosti? Svi drugi već imaju svoj legitimni udjel na
temelju D1. Prema D1, nema ničeg što netko ima a što bi netko
smio tražiti u ime pravednosti. Nakon što netko nešto pre-
nese Wiltu Chamberlainu, treće strane još imaju svoje legi-
timne udjele; njihovi udjeli nisu se promijenili. Kojim bi pro-
cesom takav prijenos između dvije osobe izazvao legitimni
zahtjev raspodjelne pravde u vezi s dijelom onoga što se
prenijelo, od strane treće osobe koja nema pravo u ime praved-
nosti potraživati bilo koji tuđi posjed prije spomenutog pri-
jenosa?* Da bismo se riješili u ovom trenutku nevažnih pri-
mjedbi, mogli bismo zamisliti razmjene koje se događaju u
socijalističkom društvu, poslije radnog vremena. Nakon što

* Ne bi li prijenos mogao imati instrumentalne učinke na treću stranu,

promjenom njezinih opcija? (Ali što ako su dvije strane koje su sudjelovale
u prijenosu neovisno iskoristile svoje posjede na taj način?) Kasnije ću
govoriti o tom problemu, ali obratite pozornost već sad da ovo pitanje
dopušta raspodjele krajnjih stvarno neinstrumentalnih dobara (tako reći
čistih utilitarističkih iskustava) koja su prenosiva. Moglo bi se reći i da bi
taj prijenos mogao načiniti treću stranu zavidnijom, jer pogoršava njezin
položaj u odnosu na nekog drugog. Meni je neshvatljivo kako se to može
smatrati razlogom za traženje pravde. O zavisti, vidi Osmo poglavlje.
Ovdje, kao i drugdje u ovom poglavlju, teorija koja uključuje elemente
čiste proceduralne pravde mogla bi naći ono što ja držim prihvatljivim,
ako se zadrži tamo gdje joj je mjesto; odnosno, ako pozadinske institucije
postoje kako bi osigurale zadovoljenje određenih uvjeta za udjele raspo-
djele. Ali ako te institucije nisu suma rezultata nevidljive ruke dobrovolj-
nih (neagresivnih) postupaka pojedinaca, ograničenja koja ona nameću
zahtijevaju opravdanje. Ni u jednom trenutku naši dokazi ne pretpostav-
ljaju pozadinske institucije koje bi bile ekstenzivnije od onih u minimal-
noj noćobdijskoj državi, državi ograničenoj na to da štiti pojedince od
ubojstava, fizičkih napada, krađa, prevara, i sličnog.
odigra onoliko košarke koliko to traže njegove dnevne obveze
ili nakon što posvršava svoje druge dnevne obveze, Wilt
Chamberlain odluči raditi prekovremeno kako bi zaradio još
malo novca. (Najprije se odredi broj sati koji spadaju u nje-
govo radno vrijeme; on odluči raditi još više od toga.) Ili
zamislimo da je on vješt žongler kojega ljudi rado gledaju, i
koji poslije radnog vremena priređuje predstave.
Zašto bi netko radio prekovremeno u društvu u kojem se
pretpostavlja da su mu potrebe zadovoljene? Vjerojatno zato
što mu je do još nečeg osim potreba. Ja volim pisati po knji-
gama koje čitam, i volim da su mi knjige na dohvatu kako bih
mogao listati po njima u sitne sate. Bilo bi jako ugodno i
pogodno kad bih u stražnjem dvorištu imao resurse Widen-
er Library. Pretpostavljam da nijedno društvo neće osigurati
takve resurse svakome tko bi ih želio kao dio svoje svako-
dnevice (u sklopu D2). Stoga, pojedinci ili moraju biti bez
nekih posebnih stvari koje žele, ili im mora biti dopušteno
da učine nešto kako bi stekli neke od tih stvari. Na temelju
čega bi neravnopravnosti koje bi uslijed toga nastale bile
zabranjene? Male bi tvornice iznikle i u socijalističkom dru-
štvu, kad ih se ne bi zabranjivalo. Ja rastopim jedan dio svog
privatnog vlasništva (D1) i načinim iz tog materijala stroj.
Ponudim vama, i drugima, da jednom tjedno održim preda-
vanje iz filozofije u zamjenu za to da vi okrećete ručicu mog
stroja, čije proizvode ja zamijenim dalje za druge stvari, i
tako dalje. (Sirovine koje stroj koristi daju mi njihovi vlasni-
ci u sklopu D1, u zamjenu za to da slušaju moje predavanje.)
Svatko bi mogao sudjelovati kako bi stekao stvari povrh onih
dodijeljenih mu u sklopu D1. Neki bi čak možda poželjeli
napustiti svoj posao u socijalističkoj industriji i raditi puno
radno vrijeme u privatnom sektoru. Reći ću nešto više o tome
u idućem poglavlju. Ovdje samo želim napomenuti kako bi
se privatno vlasništvo čak i nad sredstvima za proizvodnju
javljalo i u socijalističkom društvu koje ljudima ne bi zabra-
njivalo da se prema vlastitu nahođenju služe nekim resursi-
ma koje su dobili u sklopu socijalističke raspodjele D1.6 So-
cijalističko bi društvo moralo zabraniti kapitalističke odno-
se među odraslim osobama.
Opće mjesto koje ilustrira primjer Wilta Chamberlaina te
primjer poduzetnika u socijalističkom društvu sastoji se u
tome da nijedno načelo završnog stanja ili raspodjelnog
uzorkovanog načela pravednosti ne može biti trajno ostvareno
bez trajnog miješanja u privatni život pojedinaca. Svaki bi
željeni obrazac tim načelom bio preobražen u neželjeni, zbog
ljudi koji se ponašaju na različite načine, npr. zbog onih koji
razmjenjuju dobra i usluge s drugim ljudima, ili daju stvari
drugima, stvari na koje prenositelji imaju pravo na temelju
željenog obrasca raspodjele. Da bi se obrazac održao, netko
se mora ili trajno upletati kako bi ljude spriječio da prenose
resurse kako im drago, ili se trajno (ili povremeno) upletati
kako bi nekim ljudima oduzeo resurse koje su drugi iz nekog
razloga odlučili na njih prenijeti. (Ali ako se želi odrediti
6 Vidi izbor iz romana Johna Henryja MacKaya, The Anarchists, ponovno
objavljen u redakciji Leonarda Krimmermana i Lewisa Perryja, Patterns
of Anarchy (New York: Doubleday Anchor Books, 1966), u kojem jedan
nestranački anarhist zahtjeva od jednog komunističkog anarhista odgovor
na sljedeće pitanje: "Bi li ti, u sustavu društva koji nazivaš 'slobodnim
komunizmom' spriječio pojedince da razmjenjuju rad među sobom po-
moću vlastitog medija razmjene? I dalje: bi li im onemogućio da silom
zauzmu zemljište za osobnu uporabu?" I dalje: "Pitanje se nije moglo
izbjeći. Ako bi odgovorio 'Da!' priznao bi da društvo ima pravo kontrole
nad pojedincem i na taj način baci preko palube autonomiju pojedinca
koju je uvijek tako zdušno branio; no ako odgovori 'Ne!', priznao je pravo
privatnog vlasništva koje je upravo tako žustro zanijekao... Potom on odgo-
vori: 'U anarhiji bilo koji broj ljudi mora imati pravo utemeljiti dobrovolj-
nu asocijaciju i na taj način ostvariti svoje ideje u praksi. A ne mogu ni
razumjeti kako bi netko mogao biti opravdano protjeran sa zemljišta i iz
kuće koju s pravom obrađuje i nastanjuje... Svaki ozbiljan čovjek mora se
odlučiti: za socijalizam, a time i za silu a protiv slobode, ili za anarhizam,
a time za slobodu a protiv sile.'" Za razliku od toga, Noam Chomsky piše,
"Svaki dosljedan anarhist mora se protiviti privatnom vlasništvu nad sred-
stvima za proizvodnju", "dosljedan anarhist, dakle, ...bit će socijalist...
određene vrste." Uvod u knjigu Daniela Guerina, Anarchism: From Theo-
ry to Practice (New York: Monthly Review Press, 1970), str. xiii, xv.
neka vremenska granica tome kako dugo ljudi mogu zadržati
resurse koje drugi dobrovoljno na njih prenesu, zašto im
dopustiti da uopće zadrže te resurse? Zašto odmah ne izvr-
šiti konfiskaciju?) Moglo bi se reći da će se svi dobrovoljno
odlučiti uzdržati od radnji koje bi poremetile taj obrazac. To
nerealistično pretpostavlja (1) da će svi najviše željeti održati
obrazac (treba li one koji to neće htjeti "preodgojiti" ili prisi-
liti na "samokritiku"?; (2) da svatko može skupiti dovoljno
informacija o svojim postupcima kao i o tuđim aktivnosti-
ma kako bi otkrio koji će njegovi postupci poremetiti obrazac;
i (3) da razne i različite osobe mogu uskladiti svoje postup-
ke kako bi se uklopile u obrazac. Usporedite način na koji je
tržište neutralno u odnosu na ljudske želje, kako odražava i
prenosi raštrkane informacije putem cijena, te usklađuje
aktivnosti pojedinaca.
Možda bi se otišlo malo predaleko ako se kaže da će svako
uzorkovano načelo (ili ono završnog stanja) biti onemogućeno
dobrovoljnim radnjama pojedinaca koji prenose neke od svo-
jih udjela što ih dobivaju na temelju tog načela. Jer možda
neki veoma slabi obrasci nisu tako osujećeni. * Dobrovoljne

* Je li uzorkovano načelo stabilno ako zahtijeva samo da raspodjela bude

Pareto-optimalna? Netko može nekome dati dar ili nasljedstvo koje taj
drugi može zamijeniti s trećom osobom na obostranu korist. Prije no što
drugi izvrši tu zamjenu, nema Pareto-optimalnosti. Je li stabilan obrazac
prikazan načelom koje bira tu mogućnost među Pareto-optimalnim mo-
gućnostima a koja zadovoljava neki dodatni uvjet C? Može se učiniti da ne
postoji protuprimjer, jer neće li svaka dobrovoljna razmjena koja bude
slijedila iz neke situacije dokazati da prva situacija nije bila Pareto-opti-
malna? (Ne obazirite se na nevjerojatnost ove posljednje tvrdnje u slučaju
nasljedstava.) Ali načela se moraju zadovoljiti kroz dulje vremensko
razdoblje tijekom kojeg nastaju nove opcije. Raspodjela koja u jednom tre-
nutku zadovoljava načelo Pareto-optimalnosti možda to neće činiti u novim
okolnostima (Wilt Chamberlain odraste i počne igrati košarku); i premda
će ljudske aktivnosti najčešće prijeći na novi Pareto-optimalan položaj,
ovaj novi ne mora zadovoljiti sadržajni uvjet C. Trajno uplitanje bit ce
potrebno da bi se osiguralo trajno zadovoljenje C-a. (Trebalo bi ispitati
teoretsku mogućnost da neki obrazac održi neki proces nevidljive ruke
koji ga, kad dođe do devijacije, vraća u ravnotežu koja se uklapa u obrazac.)
radnje pojedinaca mogu s vremenom uništiti svaki obrazac
raspodjele s nekom egalitarističkom sastavnicom; kao i sva-
ki uzorkovani uvjet s dovoljno sadržaja tako da se zapravo
može prikazati kao srž raspodjelne pravde. No s obzirom na
mogućnost da neki slabi uvjeti ili obrasci možda neće biti
nestabilni na ovaj način, bilo bi bolje formulirati eksplicitan
opis te vrste zanimljivih i sadržajnih obrazaca, i dokazati teo-
rem o njihovoj nestabilnosti. Što je slabije uzorkovanje, to je
vjerojatnije da će ga sustav ovlaštenja zadovoljiti, pa je vjero-
jatan zaključak da je svako uzorkovanje ili nestabilno ili ga
zadovoljava sustav stjecanja ovlaštenja.

Senov dokaz
Naše zaključke potvrđuje nedavni opći dokaz Amartyae K.
Sena.7 Pretpostavimo da se individualna prava tumače kao
pravo izbora koja će od dvije alternative biti na višem mjestu
na društvenoj rang-listi alternativa. Dodajmo tome slabi uvjet
da ako se jedna alternativa općenito pretpostavlja drugoj, to
znači da je društvo više cijeni. Ako postoje dva različita poje-
dinca, svaki sa svojim pravima, shvaćenima na opisani način,
nad različitim parovima alternativa (koji nemaju zajedničkih
članova), tada za neka moguća preferentna rangiranja alter-
nativa od strane pojedinaca nema linearnog društvenog rangi-
ranja. Jer pretpostavimo da osoba A ima pravo odlučiti se
između (X, Y) a osoba B ima pravo odlučiti se između (Z, W);
i pretpostavimo da su njihove individualne preferencije slje-
deće (i da nema drugih pojedinaca). Osoba A pretpostavlja
W X-u, Y-u i Z-u, a osoba B pretpostavlja Y Z-u, W-u i X~u.
Prema uvjetu jednoglasnosti, u društvenom rangiranju W se
pretpostavlja X-u (budući da ga svi pojedinci pretpostavlja-
ju X-u) a Y Z-u (budući da ga svaki pojedinac pretpostavlja
Z-u). I u društvenom rangiranju, X se pretpostavlja Z-u, zbog
7 Collective Choice and Social Welfare, Holden-Day, Inc., 1970, poglavlja 6 i 6*.
prava osobe A da bira između tih dvaju alternativa. Kombi-
nacijom ovih triju binarnih rangiranja dobit ćemo to da se W
pretpostavlja X-u koje se pretpostavlja Y-u koje se pretposta-
vlja Z-u, u društvenom rangiranju. No prema pravu izbora
osobe B, Z se mora pretpostaviti W-u u društvenom rangira-
nju. Nema prijelaznog društvenog rangiranja koje bi zado-
voljilo sve te uvjete te je, stoga, društveno rangiranje neli-
nearno. Toliko o Senu.
Nevolje nastaju zbog toga što se prema pravu pojedinca
da bira između alternativa odnosimo kao prema pravu da on
određuje relativan položaj ovih alternativa unutar društvenog
rangiranja. Alternativa u kojoj pojedinci rangiraju parove
alternativa, i zasebno rangiraju pojedine alternative, nije ni-
šta bolja; njihovo rangiranje parova uklapa se u neku metodu
stapanja preferencija kako bi se dobilo društveno rangiranje
parova; a izbor između alternativa u najviše rangiranom paru
u društvenom rangiranju provodi pojedinac koji ima pravo
odlučivati između tog para. Posljedica i ovog sustava je ta da
se može dogoditi da se odabere jedna alternativa premda svi
više vole neku drugu; na primjer, A odabere X a ne Y, a pri-
tom je (X,Y) na neki način najviše rangirani par na društve-
noj rang-listi parova, premda svi, uključujući A, pretpostav-
ljaju W X-u. (No izbor koji je omogućen osobi A, bio je samo
onaj između X i Y.)
Primjerenije viđenje individualnih prava bilo bi sljedeće.
Individualna prava mogu koegzistirati; svaka osoba može
koristiti svoja prava kako želi. Korištenje tih prava fiksira neka
obilježja svijeta. Unutar granica tih fiksnih obilježja može se
izvršiti izbor uz pomoć mehanizma društvenog izbora koji
se temelji na društvenom rangiranju; ako ikakav još uopće
preostaje! Prava ne određuju društveno rangiranje već ogra-
ničenja unutar kojih se moraju vršiti društveni izbori, isklju-
čivanjem određenih alternativa, fiksiranjem drugih, i tako
dalje. (Ako mogu birati hoću li živjeti u New Yorku ili Mas-
sachusettsu i odaberem Massachusetts, tad alternative koje
uključuju moj život u New Yorku nisu primjereni objekti za
uključivanje u društveno rangiranje.) Situacija se ne mijenja,
čak ako se sve moguće alternative najprije rangiraju, odvojeno
od bilo čijih prava, jer se u tom slučaju određuje najviša ran-
girana alternativa koja ne isključuje ničije korištenje svojih
prava. Prava ne određuju položaj neke alternative ili relati-
van položaj dviju alternativa u društvenom rangiranju; ona
djeluju na društveno rangiranje kako bi ograničila izbor koji
ono nudi.
Ako su prava na posjedništvo ujedno i prava da se njime
raspolaže, tad se društveni izbor mora odvijati unutar granica
toga kako ljudi odlučuju iskoristiti ta prava. Ako je neko uzor-
kovanje legitimno, ono spada u domenu društvenog izbora, a
time je ograničeno ljudskim pravima. Kako se u protivnom
nositi sa Senovim rezultatom? Alternativa da najprije postoji
društveno rangiranje s pravima koja se koriste unutar njegovih
ograničenja nije nikakva alternativa. Zašto se ne bi jednostavno
izabralo najviše rangiranu alternativu i zaboravilo na prava?
Ako ta najviša alternativa ostavlja prostora za individualan
izbor (prostor "prava"), mora postojati nešto što bi spriječilo
da se ti izbori pretvore u neku drugu alternativu. Tako nas
Senov dokaz ponovno vodi do rezultata da uzorkovanje zahtije-
va trajno upletanje u pojedinčeve postupke i izbore.8

Preraspodjela i vlasnička prava

Očito je da uzorkovana načela omogućuju ljudima da odluče
prenijeti na sebe, ali ne i na druge, one resurse na koje imaju
pravo (odnosno, koje dobivaju) na temelju nekog povoljnog
obrasca raspodjele D1. Jer ako svaka od nekoliko osoba odluči
prenijeti nešto od svojih D1 resursa na neku drugu osobu,
8 Ta je opresija manje primjetna ako institucije ne zabranjuju određene rad-
nje koje remete stvaranje obrazaca (različite razmjene ili prijenosi prava),
već njihovim poništavanjem sprečavaju da takve radnje netko vrši.
tad će ta druga osoba primiti više no što je njegov D1 udjel i
poremetiti željeni obrazac raspodjele. Održavanje obrasca
raspodjele je individualizam na kvadrat! Uzorkovana načela
raspodjele ne pružaju ljudima ono što im pružaju načela stje-
canja ovlaštenja, samo bolje raspodijeljeno. Jer, ona ne osigu-
ravaju pravo izbora glede toga što učiniti s onime što netko
posjeduje; ne daju pravo da se odluči težiti za nekim ciljem
koji uključuje (sam po sebi ili kao sredstvo) poboljšanje tuđeg
položaja. Takvim teorijama obitelji smetaju, jer se unutar obi-
telji događaju prijenosi koji poremećuju željeni obrazac raspo-
djele. Ili obitelji postaju jedinice-subjekti raspodjele, ili ih
se upisuje u stupce (s kojim razlogom?) ili se obiteljska lju-
bav zabranjuje. Usput bismo trebali spomenuti ambivalen-
tan odnos radikala prema obitelji. Odnosi ljubavi unutar
obitelji smatraju se modelom koji valja oponašati i proširiti u
cijelom društvu, a u isto se vrijeme obitelj prokazuje kao in-
stitucija koja guši razvoj te koju treba razbiti i osuditi kao
žarište parohijalnih interesa što ometaju postizanje radikalnih
ciljeva. Je li potrebno napomenuti da nije primjereno širem
društvu nametati odnose ljubavi i skrbnosti primjerene unu-
tar obitelji, odnose u koje se dobrovoljno stupa? * Ljubav je
zanimljiv primjer jednog drugog odnosa koji je povijestan jer
(kao i pravda) ovisi o onome što se zapravo dogodilo. Neka se
odrasla osoba može zaljubiti u drugu zbog njezinih osobina;
ali se voli tu drugu osobu, a ne njezina obilježja.9 Ljubav nije

* Jedan od pokazatelja strogosti Rawlsova načela diferencije o kojem ćemo

govoriti u drugom dijelu ovog poglavlja jest njegova neprimjerenost kao
načela-vodilje čak i unutar obitelji pojedinaca koji se vole. Bi li obitelj
trebala posvetiti svoje resurse maksimizaciji položaja svog najsiromaš-
nijeg i najnetalentiranijeg djeteta, a ometati drugu djecu ili se služiti resur-
sima za njihovo obrazovanje i razvoj jedino ako cijelog života budu slijedili
politiku maksimizacije položaja svoga najneuspješnijeg djeteta? Naravno
da ne. Kako se to može uopće smatrati primjerenom smjernicom za cijelo
društvo? (Kasnije govorim o tome što mislim da bi Rawls odgovorio: da se
neka načela primjenjuju na makro razini a ne vrijede za mikrosituacije.)
9 Vidi Gregory Vlastos, "The Individual as an Object of Love in Plato" u

njegovoj knjizi Platonic Studies (Princeton: Princeton University Press,

1973), str. 3-34.
prenosiva na nekog drugog bez tih istih karakteristika, pa čak
ni na one koji posjeduju te iste osobine, i k tome "jače"
izražene. A ljubav prebrođuje promjene osobine zbog kojih je
planula. Volimo određenu osobu koju smo zaista susreli. Zašto
je ljubav povijesna te se na taj način veže uz osobe a ne oso-
bine, zanimljivo je i zbunjujuće pitanje.
Zagovornici uzorkovanih načela raspodjelne pravde osla-
njaju se na mjerila pri određivanju toga tko će dobiti posjed-
ništvo; razmišljaju o razlozima zbog kojih bi netko nešto tre-
bao imati, kao i ukupnoj slici posjeda. A na to je li bolje davati
nego primati, zagovornici uzorkovanih načela uopće se ne
obaziru. U razmišljanju o raspodjeli dobara, prihoda i tako
dalje, njihova je teorija teorija primajuće pravde; nimalo ih
ne zanima pravo koje bi neka osoba mogla imati da nešto
nekom da. Čak i u razmjenama u kojima je svaka strana isto-
dobno i primatelj i davatelj, uzorkovana načela pravednosti
usredotočuju se isključivo na ulogu primatelja i njihovih pret-
postavljenih prava. Stoga se rasprave o tome najčešće usre-
dotočuju na to bi li ljudi trebali imati pravo naslijediti nekog,
umjesto na to bi li ljudi trebali imati pravo zaviještati ili imaju
li ljudi s pravom posjedništva pravo odlučiti da drugi budu
vlasnicima umjesto njih. Nemam dobro objašnjenje zašto su
teorije raspodjelne pravde tako usredotočene na primatelje;
ne obraćati pozornost davateljima i prenositeljima i njihovim
pravima slično je ignoriranju proizvođača i njihovih prava.
Ali zašto se sve to ignorira?
Uzorkovana načela raspodjelne pravde iziskuju preraspo-
djelne aktivnosti. Vrlo je mala vjerojatnost da se bilo koji
slobodno stečeni skup posjeda uklapa u zadani obrazac, a
vjerojatnost da će se nastaviti uklapati u obrazac u budućim
razmjenama i davanjima ravna je nuli. Sa stajališta teorije
ovlaštenja, preraspodjela je zaista ozbiljna stvar, jer uključuje
kršenje tuđih prava. (Iznimka su ona oduzimanja posjeda koja
spadaju u rektifikaciju nepravdi.) I s drugih je stajališta to
ozbiljna stvar.
 Oporezivanje zarade od rada na razini je prisilnog rada.*
Neki ljudi smatraju ovu tvrdnju očito istinitom: oduzimanje
plaće za n sati rada jednako je kao da se toj osobi oduzme n
broj sati; kao da se neku osobu prisili odraditi n sati u korist
neke druge osobe. Drugi tu tvrdnju smatraju apsurdnom. No
čak bi se i oni, ako se i protive prisilnom radu, protivili tome
da se nezaposlene hipije prisili da pomažu potrebitima.** A
protivili bi se i tome da se sve ljude prisiljava da tjedno rade
pet sati više kako bi pomogli potrebitima. No, sustav koji
svaki tjedan oduzima pet sati nadnica u obliku poreza njima
nije isto što i sustav koji prisiljava nekog da radi dodatnih
pet sati, budući da prisiljenoj osobi nudi širi izbor aktivno-
sti nego porez u naturi s točno određenom vrstom rada. (Ali
možemo zamisliti gradaciju sustava prisilnog rada, od onog
koji specificira određenu aktivnost, do onog koji pruža izbor
između dvije aktivnosti, do...; i tako dalje, prema vrhu.) Usto,
ljudi zamišljaju sustav s nečim sličnim proporcionalnom
porezu na sve iznad iznosa nužnog za osnovne potrebe. Neki
smatraju da to nikog ne prisiljava da radi dodatne sate, budući
da nema određenog broja dodatnih sati tijekom kojih je prisi-
ljen raditi, i budući da može sasvim izbjeći porez tako da
zarađuje tek toliko da pokrije svoje osnovne potrebe. Ovo je
vrlo netipično mišljenje o prisili za one koji također misle da
su ljudi prisiljeni poduzeti nešto svaki put kad su alternative
kojima raspolažu mnogo lošije. Nijedno stajalište, međutim,
nije točno. Činjenica da drugi namjerno interveniraju, prem-

* Nisam siguran dokazuju li tvrdnje koje iznosim malo kasnije da su takvi

porezi zaista prisilan rad, tako da "na istoj razini" znači "neka vrsta" ili te
tvrdnje ukazuju na velike sličnosti između takvog poreza i prisilnog rada,
kako bi pokazale da se takav način oporezivanja isplati promatrati u svje-
tlu prisilnog rada. Potonji pristup podsjetio bi nas na to kako Mudri Ivica
zamišlja tvrdnje metafizičara.
** Ništa ne ovisi o činjenici da ovdje i još ponegdje govorim vrlo široko o potre-
bama, budući da svaki put odbacujem mjerilo pravednosti koje ih uključuje.
No ako nešto zaista ovisi o tom pojmu, trebalo bi to pobliže ispitati. Glede
skeptičnog odnosa, vidi Kenneth Minogue, The Liberal Mind, (New York:
Random House, 1963), str. 103-112.
 da time krše sporedno ograničenje protiv agresije, i da prijete
silom kako bi smanjili broj alternativa - u ovom slučaju plaćanje
poreza ili (još gora alternativa) puko preživljavanje - čini pore-
zni sustav sustavom prisilnog rada i razlikuje ga od drugih
slučajeva ograničenih izbora koji nisu prisilni. 10
Čovjek koji odluči raditi prekovremeno kako bi zaradio
više no što je dovoljno za njegove osnovne potrebe da bi ku-
pio neka dodatna dobra ili usluge, ta dobra ili usluge pretpo-
stavlja slobodnom vremenu i aktivnostima koje bi mogao
obavljati tijekom mogućih neradnih sati; dok čovjek koji od-
luči ne raditi prekovremeno pretpostavlja aktivnosti slobod-
nog vremena dodatnim dobrima ili uslugama koje bi mogao
steći kad bi radio više. S obzirom na to, ako je nelegitimno za
neki porezni sustav da "sjedne" na neki dio pojedinčeva slo-
bodnog vremena (prisilni rad) u svrhu služenja potrebitima,
kako bi moglo biti legitimno da porezni sustav "sjedne na"
neka pojedinčeva dobra u tu istu svrhu? Zašto bismo se pre-
ma pojedincu čija sreća traži određena materijalna dobra ili
usluge trebali ponašati drukčije nego prema pojedincu čije
sklonosti i želje čine takva dobra nepotrebnima za njegovu
sreću? Zašto bi pojedinac koji voli pogledati film (i koji mora
zaraditi novac za ulaznicu) bio otvoren prema apelu da se
pomogne potrebitima, dok osoba koja voli gledati zalaske
sunca (i stoga ne mora dodatno zarađivati) ne mora? I zaista,
nije li čudno da pristaše preraspodjele ne obraćaju pozor-
nost na pojedinca čiji su užici tako lako dostupni bez dodat-
nog rada, dok dodaju još jedan teret na leđa jadniku koji mora
raditi za svoje užitke? Zapravo bi se očekivalo obratno. Za-
što je pojedincu s nematerijalnom i nepotrošačkom željom
dopušteno da nesmetano teži svojoj željenoj ostvarivoj alter-
nativi, dok je pojedinac čiji užici ili želje uključuju materi-
jalne stvari i koji mora raditi za dodatnu zaradu (a time i
10 Više pojedinosti koje bi ova izjava trebala sadržavati mogu se naći u mom
ogledu "Coercion", u Philosophy, Science, and Method, red. S. Morgen-
besser, P. Suppes, i M. White (New York: St. Martin, 1969).
služiti sve one koji smatraju njegove aktivnosti dovoljno vri-
jednima da mu plate za njih) ograničen u onome što može
ostvariti? Vjerojatno nema razlike u načelu. A vjerojatno neki
smatraju da je odgovor vezan samo uz administrativnu po-
godnost. (Ta pitanja i problemi neće uznemiriti one koji
smatraju da je prisilni rad koji služi potrebitima ili za ostva-
renje nekog željenog obrasca završnog stanja prihvatljiv.) U
opširnijoj diskusiji morali bismo (i željeli) proširiti naše argu-
mente na interese, poduzetničku dobit i tako dalje. Oni koji
sumnjaju da se to proširenje može ostvariti, i koji povlače
crtu između poreza na prihod i prisilnog rada, morat će ob-
likovati prilično složena uzorkovana povijesna načela raspo-
djelne pravde, budući da načela završnog stanja ne bi ni na
kakav način razlikovala izvore prihoda. Zasad je dovoljno
odmaknuti se od načela završnog stanja i objasniti kako raz-
na uzorkovana načela ovise o određenim stajalištima u vezi
s izvorima ili legitimnošću zarada, kamata, i slično, a koja se
stajališta mogu lako pobrkati.
Kakvo pravo nad drugima nekome daje legalno institucio-
naliziran obrazac završnog stanja? Jezgra pojma vlasničkog
prava u X, ovisno o tome koje druge dijelove tog pojma treba
objasniti, jest pravo odlučivanja što će se učiniti s X-om; pra-
vo odabira koji će se ograničeni skup opcija koje se odnose na
X ostvariti ili pokušati ostvariti.11 Ograničenja se određuju
drugim načelima ili zakonima koji djeluju u društvu; prema
našoj teoriji, to su lockeovska prava koja ljudi posjeduju (u
sklopu minimalne države). Moja mi vlasnička prava u vezi s
mojim nožem dopuštaju da ga ostavim gdje mi je volja, ali ne
u vašem grudnom košu. Mogu odlučiti koju ću od prihvat-
ljivih opcija u vezi s nožem ostvariti. Takvo shvaćanje vla-
sništva pomaže nam razumjeti zašto su rani teoretičari govor-
ili da ljudi imaju imovinu u sebi i svom radu. Smatrali su da
svatko ima pravo odlučiti što će postati od njega i što će učini-
ti, te da ima pravo požnjeti blagodati onoga što je učinio.
11 O temama ovog i idućeg poglavlja, vidi djela Armena Alchiana.
 Pravo odabira alternative koja će se ostvariti iz ograničenog
skupa alternativa mogu uživati neki pojedinac ili skupina
na temelju nekog postupka za donošenje zajedničke odluke;
ili se to pravo može prenositi s osobe na osobu, tako da jedne
godine ja odlučujem što će postati od X-a, a iduće ćete to
učiniti vi (s time da se alternativa uništenja ipak isključi).
Ili, tijekom tog istog razdoblja, neke tipove odluka o X-u mogu
donijeti ja, a druge vi. I tako dalje. Nedostaje nam primjeren,
plodan, analitički aparat za klasifikaciju tipova ograničenja
skupu opcija među kojima valja načiniti izbor, te tipova nači-
na na koje se ovlasti odlučivanja mogu koristiti, dijeliti i
združivati. Neka bi vlasnička teorija mogla, među ostalim,
sadržavati takvu klasifikaciju ograničenja i načina odlučiva-
nja, a iz malog broja načela iznjedrilo bi se mnoštvo zani-
mljivih tvrdnji o posljedicama i učincima određenih kombi-
nacija ograničenja i načina odlučivanja.
Kad se načela završnog stanja raspodjelne pravde ugrade u
pravnu strukturu društva, ona (poput većine uzorkovanih nače-
la) daju svakom građaninu ostvarivo pravo na neki dio ukup-
nog društvenog proizvoda tj. na neki dio ukupne sume indi-
vidualno i grupno stvorenih proizvoda. Ovaj ukupni proizvod
nastaje radom pojedinaca koji se služe sredstvima za proi-
zvodnju za koja su drugi štedjeli da bi ih se nabavilo, tako da
ljudi organiziraju proizvodnju ili stvaraju sredstva za proi-
zvodnju novih stvari ili postojećih stvari ali na novi način. U
vezi s tom skupinom pojedinačnih aktivnosti, uzorkovana na-
čela raspodjele svakom osiguravaju ostvarivo pravo. Svaka
osoba ima pravo na aktivnosti i proizvode drugih osoba, neo-
visno o tome jesu li te druge osobe ušle u određene odnose
koji omogućuju takva prava, te neovisno o tome prihvaćaju li
oni ta prava dobrovoljno, iz milosrđa ili u zamjenu za nešto.
Bez obzira na to čini li se to kroz poreze na prihod ili na
prihode iznad određenog iznosa, ili pomoću oduzimanja dobi-
ti, ili tako što postoji veliki društveni lonac, pa nije jasno što
dolazi odakle i što kamo ide, uzorkovana načela raspodjelne
pravde uključuju prisvajanje tuđih djela. Prisvajanje rezul-
tata nečijeg rada jednako je otimanju njegova vremena i nare-
đivanju da obavlja različite aktivnosti. Ako vas ljudi prisile
na obavljanje određenog rada, ili nenagrađenog rada, kroz
određeno razdoblje, oni mimo vas odlučuju što ćete vi raditi
i u kakve će svrhe služiti vaš rad. Taj proces kojim vam oni
oduzimaju odluku čini ih vašim djelomičnim vlasnikom; to
im daje vlasničko pravo nad vama. Kao što imati takvu djelo-
mičnu kontrolu i moć odlučivanja - s pravom - nad nekom
životinjom ili neživim predmetom znači imati vlasničko pra-
vo nad njom ili njim.
Završno stanje i većina uzorkovanih načela raspodjelne
pravde uvode (djelomično) vlasništvo drugih nad ljudima i
njihovim djelima i radom. Ta načela uključuju pomak od
pojmova samovlasništva klasičnih liberala na pojam (djelo-
mičnog) vlasničkog prava nad drugim ljudima.
Ovakva razmišljanja suočavaju koncepcije završnog sta-
nja i drugih uzorkovanih koncepcija pravde s pitanjem ne
krše li radnje potrebne da bi se postigao odabrani obrazac
dodatna moralna ograničenja. Svako stajalište prema kojemu
postoje moralna dodatna ograničenja na radnje i prema koje-
mu se ne mogu svi moralni momenti ugraditi u krajnja sta-
nja koja se želi postići (vidi treće poglavlje), moraju se suoči-
ti s mogućnošću da neke od njegovih ciljeva nije moguće
postići nikakvim moralno dopustivim raspoloživim načini-
ma. Pristaša teorije o stjecanju ovlaštenja suočit će se s takvim
sukobima u društvu koje se ne pridržava načela pravednosti
za određenu generaciju posjedništva, ako i jedino ako se jedi-
nim radnjama kojima se ta načela mogu ostvariti krše moral-
na ograničenja. Budući da će otklon od prvih dvaju načela
pravednosti (u stjecanju i prijenosu) uključivati tuđu izravnu
i agresivnu intervenciju i kršenje prava, i budući da u takvim
slučajevima moralna ograničenja neće isključivati postupke
obrane ili odmazde, problem teoretičara ovlaštenja malokad
će biti hitan. A sve poteškoće na koje oni nailaze u primjeni
načela rektifikacije na osobe koje nisu prekršile prva dva
načela, jesu poteškoće uravnoteženja suprotstavljenih inte-
resa kako bi se ispravno formuliralo samo složeno načelo
rektifikacije; on neće kršiti moralna dodatna ograničenja pri-
mjenom tog načela. No zagovornici uzorkovanih koncepcija
pravednosti često će se suočiti s izravnim sukobima (i to
gorkim ako su im drage sve sukobljene strane) između doda-
tnih moralnih ograničenja glede toga kako se s pojedincima
može postupati te njihove uzorkovane koncepcije pravednosti
koja prikazuje završno stanje ili neki drugi obrazac koji se
mora ostvariti.
Smije li netko emigrirati iz nacije koja je institucionalizi-
rala neko završno stanje ili uzorkovano načelo raspodjele? Za
neka načela (primjerice Hayekovo), emigracija ne predstavlja
nikakav teoretski problem. Ali za druge je to osjetljiv problem.
Zamislimo slučaj nacije koja ima obvezatni program minimal-
ne socijalne pomoći najpotrebitijima (ili je organizirana tako
da se maksimizira položaj najsiromašnije skupine); nitko ne
smije odbiti sudjelovati u tome. (Nitko ne smije reći: "Ne-
mojte me prisiljavati da dajem drugima i nemojte zbrinuti
mene pomoću tog obvezatnog mehanizma bude li bio potre-
ban meni.") Iznad određene razine svatko je prisiljen pri-
donositi za pomoć potrebitima. No kad bi se dopustilo iselja-
vanje iz države, svatko bi mogao odlučiti preseliti se u drugu
zemlju koja nema obvezatnu socijalnu pomoć, ali je inače (ko-
liko je to moguće) identična. U takvom slučaju, jedini motiv
pojedinaca za odlazak bio bi izbjeći sudjelovanje u obvezat-
nom programu socijalne pomoći. A ako ipak ode, potrebiti u
njegovoj prvoj zemlji neće od njega primiti (prisilnu) pomoć.
Koje bi bilo logičko objašnjenje toga da se pojedincu dopusti
da emigrira, no da mu se zabrani ostati i istupiti iz obvezat-
nog programa socijalne pomoći? Ako je pomoć potrebitima
prioritet, to se protivi dopuštenju internog istupanja; ali se
također protivi dopuštenju iseljavanja u inozemstvo. (Bi li
to načelo u određenoj mjeri dopuštalo otmice osoba koje žive
negdje bez obvezatne socijalne pomoći, a koje bi se moglo prisi-
liti da pomažu potrebitima u vašoj zajednici?) Vjerojatno je
središnja sastavnica stajališta koja dopuštaju iseljavanje izbje-
ći određene aranžmane, a pritom ne dopustiti nikome da in-
terno istupi iz njih, briga za bratske osjećaje unutar zemlje.
"Ne želimo ovdje nikog tko ne pridonosi, kome nije dovoljno
stalo do drugih da bi dao svoj doprinos." Tu želju, u ovom
slučaju, trebalo bi povezati s gledištem prema kojemu pri-
silna pomoć često stvara bratstvo između primatelja i davatelja
pomoći (ili možda samo s gledištem da spoznaja kako netko
ne daje svoj obol dobrovoljno, izaziva ne-bratske osjećaje.)

Lockeova teorija stjecanja

Prije no što podrobno prikažemo druge teorije pravednosti,
moramo uvesti dodatni element složenosti u ustrojstvo teorije
ovlaštenja. To se najlakše može učiniti tako da se razmotri
Lockeov pokušaj specifikacije načela pravednosti u stjeca-
nju. Locke smatra da vlasnička prava nad nekim bezvlasnim
predmetom potječu iz činjenice da je netko u nj uložio svoj
rad. To nameće mnoga pitanja. Gdje su granice toga s čime je
rad povezan? Ako neki astronaut iskrči komad zemljišta na
Marsu, je li on uložio svoj rad u cijeli planet (tako da mu je
postao vlasnikom), cijeli nenaseljeni svemir ili samo u taj
komad tla? Koji komad zemljišta neka radnja pretvara u nečije
vlasništvo? Minimalno (možebitno nepovezano) područje,
takvo da neki postupak smanjuje entropiju na tom području,
ali ne i drugdje? Može li netaknuta zemlja (u svrhu ekolo-
ških istraživanja visokoletećim zrakoplovima) doći u vla-
sništvo lockeovskim procesom? Ograđivanje nekog teritori-
ja vjerojatno bi učinilo pojedinca vlasnikom jedino te ograde
(i zemljišta neposredno ispod nje).
Zašto povezanost nečijeg rada s nečim čini toga nekog nje-
govim vlasnikom? Vjerojatno zato što je pojedinac vlasnik
svog rada, pa tako postaje vlasnikom prethodno ničije stvari
koja postane prožeta onime čemu je netko vlasnik. Vlasni-
štvo se uvlači u ostatak stvari. Ali zašto povezivanje onoga
čemu sam vlasnikom s onime čemu nisam vlasnikom ne znači
gubitak onoga čemu sam vlasnikom, već način dobivanja
onoga čemu nisam? Ako sam vlasnik limenke soka od rajčice
i prolijem je u more tako da se njegove molekule (učinjene
radioaktivnima, kako bih to mogao provjeriti) ravnomjerno
izmiješaju s morem, postajem li time vlasnikom mora, ili sam
budalasto rasipao svoj sok od rajčice? Vjerojatno umjesto toga
želimo reći da rad na nečemu taj predmet poboljšava i čini
ga vrednijim; i svatko ima pravo postati vlasnikom stvari čiju
je vrijednost on stvorio. (Ovu postavku vjerojatno potkrep-
ljuje stajalište da je rad tlaka. Ako neki pojedinci nešto načine
bez muke, kao što likovi iz stripa Žuta podmornica ostavlja-
ju cvijeće za sobom, imaju li manje prava na svoje proizvode
zato što ih njihova izrada nije ništa stajala?) Zanemarimo
činjenicu da rad na nečemu može tom predmetu smanjiti
vrijednost (premažete li ružičastom emajl bojom komad na-
plavljenog drveta koji ste našli). Zašto bi se nečije pravo pro-
širilo na cijeli predmet umjesto samo na dodanu vrijednost
koju je nečiji rad stvorio? (Takva referenca na vrijednost mogla
bi također poslužiti razgraničavanju stupnja vlasništva; na
primjer, zamijeniti "povećava vrijednost" sa "smanjuje en-
tropiju" u skladu s gornjim mjerilom entropije). Još nije osmi-
šljena nikakva uporabiva ni koherentna shema vlasništva na
dodanu vrijednost, i svaka bi takva shema vjerojatno došla
na udar primjedbi (sličnih onima) koje su razbile teoriju Hen-
ryja Georgea.
Smatrati da to što ste poboljšali neki predmet znači da ste
ujedno osigurali puno vlasništvo nad njim bit će neodrživo
ako je zaliha nezaposjednutih predmeta koje se može pobolj-
šati ograničena. Jer, kad neki objekt dođe u nečije vlasništvo,
to mijenja situaciju svih ostalih. I dok su prethodno imali
slobodne ruke (u Hohfeldovu značenju) da se služe tim
objektom, sad ih više nemaju. Ta promjena u situaciji drugih
(jer im se ukida sloboda da djeluju na prethodno bezvlasni
predmet) ne bi trebala pogoršati njihov položaj. Ako prisvojim
zrnce pijeska s Coney Islanda, nitko drugi više ne može slo-
bodno raspolagati s tim zrncem pijeska. Ali ima mnogo drugih
zrnaca pijeska koja drugim ljudima stoje na raspolaganju da s
njima učine to isto. Ili ako ne zrnca pijeska, tad nečeg drugog.
Ili bi ono što učinim s tim prisvojenim zrncem pijeska, moglo
poboljšati položaj drugih i nadoknaditi im gubitak slobode da
se posluže tim zrncem. Najvažnije je pitanje pogoršava li pri-
svajanje predmeta bez vlasnika položaj drugih.
Lockeovim uvjetom da "za ostale bude ostavljeno dovolj-
no i jednako dobro" (27. odjeljak) želi se osigurati da se situ-
acija drugih ne pogorša. (Ako je taj uvjet zadovoljen, postoji
li motivacija za njegov daljnji uvjet nerasipanja?) Često se
kaže da je taj uvjet nekad važio, ali da više nije tako. Ali čini
se da postoji dokaz u prilog zaključku da, ako taj uvjet više
ne vrijedi, to znači da nikad nije ni mogao vrijediti u osigu-
ranju traj-nih i nasljednih vlasničkih prava. Zamislimo si
primjer prve osobe Z za koju nije ostavljeno dovoljno i jed-
nako dobro što bi prisvojila. Posljednja osoba Y koja je pri-
svojila nešto ostavila je Z-a bez njegove prethodne slobode
da djeluje na neki predmet i time pogoršala Z-ov položaj.
Stoga Y-ovo prisvajanje prema Lockeovu uvjetu nije dopu-
šteno. Pretposljednja osoba X koja je nešto prisvojila ostavila
je Y-a u lošijem položaju, budući da je X-ov čin označio kraj
dopuštenog prisvajanja. Stoga X-ovo prisvojenje nije bilo do-
pustivo. Ali je i prisvajatelj prije X-a, W, označio kraj dopusti-
vog prisvajanja i tako, budući da je time pogoršao X-ov položaj,
W-ovo prisvojenje nije bilo dopustivo. I tako unatrag sve do
prve osobe A koja je prisvojila neko trajno vlasničko pravo.
Ovaj dokazni postupak je, međutim, prebrz. Nečiji se
položaj može pogoršati tuđim prisvajanjem na dva načina:
prvi je da propusti priliku poboljšati svoj položaj određe-
nim ili bilo kojim prisvajanjem; i drugi, time što više nije
sposoban služiti se slobodno (bez prisvajanja) onime čime
se prethodno mogao služiti. Strogi bi zahtjev da se nitko ne
smije naći u lošijem položaju prisvajanjem isključio prvi
način ako ništa drugo ne predstavlja ravnotežu tako smanje-
nim povoljnim izgledima, ali i drugi. Slabiji zahtjev isključio
bi drugi način, ali ne i prvi. Uz slabiji se zahtjev ne možemo
vratiti tako brzo od Z do A, kao u gornjoj tvrdnji; jer premda
osoba Z ne može više prisvajati, mogu ostati neke stvari koji-
ma se smije služiti kao i prije. U tom slučaju Y-ovo prisvaja-
nje ne bi prekršilo slabiji Lockeov uvjet. (Što manje toga pre-
ostaje što ljudi mogu slobodno rabiti, korisnici se mogu
suočiti s više neugoda, skučenosti i sličnog; na taj se način
nečija situacija može pogoršati osim ako se prisvajanje ne
zaustavi daleko od te točke.) Moglo bi se ustvrditi da se nitko
ne može legitimno potužiti ako je slabiji uvjet zadovoljen.
No, budući da je to manje očito nego u slučaju jačeg uvjeta,
Locke je možda imao na umu ovaj jači uvjet tako da bi ostalo
"dovoljno i jednako dobro", a možda je smatrao da će uvjet
nerasipanja odgoditi završnu točku od koje se argument vraća
prema početku.
Predstavlja li situacija u kojoj osobe nisu u stanju prisva-
jati (jer nema raspoloživih i korisnih neprisvojenih predme-
ta) pogoršanje u sustavu koji dopušta prisvajanje i trajno vla-
sništvo? Ovdje se javljaju razni poznati društveni razlozi koji
idu u korist privatnog vlasništva: ono povećava društveni
proizvod time što stavlja sredstva za proizvodnju u ruke onih
koji se njima mogu djelotvorno (profitabilno) služiti; potiču
se eksperimenti, jer budući da različite osobe kontroliraju
resurse, nema pojedinca ili male skupine koje netko s nekom
novom idejom mora uvjeriti da je iskuša(ju); privatno vlasni-
štvo omogućuje ljudima da odluče o vrsti obrasca i tipovima
rizika kojima se žele izložiti, što vodi specijaliziranim tipo-
vima prihvaćanja rizika; privatno vlasništvo štiti buduće na-
raštaje, jer navodi neke pojedince da očuvaju resurse od sa-
dašnje potrošnje za buduća tržišta; ono osigurava alternativne
izvore zaposlenja za nepopularne osobe, koje na taj način ne
moraju uvjeravati ni pojedince ni male skupine da ih unaj-
me, i tako dalje. Takva razmišljanja uklapaju se u neku locke-
ovsku teoriju, podupirući tvrdnju da prisvojenje privatnog
vlasništva zadovoljava namjeru koja stoji iza uvjeta "dovo-
ljno i jednako dobro", a ne kao utilitarističko opravdanje vla-
sništva. Svrha im je da pobiju tvrdnju da nikakvo prirodno
pravo na privatno vlasništvo ne može proisteći iz lockeovskog
procesa zato što je njegov uvjet prekršen. Problem sa željom
da se takvim argumentom dokaže da je njegov uvjet zadovo-
ljen jest u određivanju primjerene osnovice za usporedbu.
Lockeovsko prisvojenje ne pogoršava položaj pojedinaca u
odnosu na moguće kako? 1 2 Za problem određivanja osno-
vice potrebno je podrobnije istraživanje no što ga mi ovdje
možemo možemo osigurati. Bilo bi poželjno imati procjenu
opće gospodarske važnosti izvornog prisvajanja kako bi se
vidjelo koliko ima slobodnog prostora za razne teorije pri-
svajanja i mjesta osnovice. Vjerojatno se ta važnost može mje-
riti postotkom svih prihoda koji se temelje na netransformira-
nim sirovinama i postojećim resursima (umjesto na ljudskim
postupcima) uglavnom od najma, što bi predstavljalo nepo-
boljšanu vrijednost zemlje, i cijenom sirovine in situ te po-
stotkom postojećeg bogatstva koje predstavlja takav prihod u
prošlosti.*
Trebali bismo napomenuti da nije samo pojedincima koji
su pristaše privatnog vlasništva potrebna teorija o legitim-

12Isporedi ovo s člankom Roberta Paula Wolffa "A Refutation of Rawls'

Theorem of Justice", Journal of Philosophy, 31. ožujak 1966, drugi dio.
Wolffova kritika ne odnosi se na Rawlsovu koncepciju prema kojoj se
osnovica određuje načelom diferencije.
* Nisam vidio preciznu procjenu. David Friedman, The Machinery of Free-
dom (N. Y.: Harper & Row, 1973), str. xiv, xv, raspravlja o tom pitanju i
predlaže pet posto američkog nacionalnog dohotka kao gornju granicu za
prva dva spomenuta čimbenika. No, on ne pokušava procijeniti postotak
sadašnjeg bogatstva koje se temelji na takvom prihodu u prošlosti. (Neja-
sni pojam "temeljiti se na" samo ukazuje na temu koju valja istražiti.)
nom nastanku vlasničkih prava. I oni koji vjeruju u kolek-
tivno vlasništvo, primjerice oni koji vjeruju da su ljudi koji
žive na nekom području zajednički vlasnici tog teritorija i
njegovih mineralnih resursa, moraju osmisliti teoriju o tome
kako bi takva vlasnička prava mogla nastati; moraju pokazati
zašto ljudi koji tamo žive imaju prava odlučiti što će se uči-
niti sa zemljom i resursima koje osobe što tamo ne žive ne-
maju (s obzirom na istu tu zemlju i resurse).

Lockeov uvjet
Bez obzira na to može li se Lockeova teorija prisvajanja for-
mulirati tako da uklopi razne probleme ili ne može, pret-
postavljam da će svaka adekvatna teorija pravednosti u stje-
canju sadržavati uvjet sličan slabijem od onih koje smo
pripisali Lockeu. Proces koji normalno ima za posljedicu traj-
no nasljedno prenosivo vlasničko pravo nad nekom prethod-
no bezvlasnom stvari, neće zadovoljiti taj uvjet ako se položaj
drugih koji tom stvari više ne mogu slobodno služiti time
pogorša. Važno je odrediti ovaj određeni način pogoršanja
položaja drugih ljudi, budući da Lockeov uvjet ne zahvaća
druge moduse. On ne uključuje pogoršanje na temelju ogra-
ničenijeg broja prigoda za prisvajanje (prvi gore opisani način,
koji odgovara strožijem uvjetu), a ne uključuje ni to kako ja
"pogoršavam" prodavateljev položaj prisvojim li materijale
kako bih proizveo nešto od onog što on prodaje, a potom mu
postanem konkurencija. Netko čije bi prisvajanje prekršilo
spomenuti uvjet ipak može to nešto prisvojiti pod uvjetom
da obešteti druge tako da se njihov položaj ne pogorša; ako
ne obešteti te druge, njegovo će prisvajanje narušiti uvjet
načela pravednosti u stjecanju i biti nelegitimno.* Teorija
* Fourier smatra da, budući da je proces civilizacije lišio pripadnike društva
određenih sloboda (prikupljanja plodova, ispaše, sudjelovanja u lovu), dru-
štveno zajamčeni minimum za pojedince bio je opravdan kao obeštećenje
prisvajanja koja uključuje taj lockeovski uvjet ispravno će
obuhvatiti slučajeve (primjedbe na teoriju kojoj manjka spo-
menuti uvjet) u kojima netko prisvoji ukupnu zalihu nečega
potrebnog za život.*
Teorija koja uključuje taj uvjet u svom načelu pravednosti
u stjecanju mora sadržavati i složenije načelo pravednosti u
prijenosu. Neke reperkusije uvjeta o prisvajanju ograničava-
ju aktivnosti prijenosa. Ako moje prisvajanje ukupne količine
određene supstance predstavlja kršenje Lockeova uvjeta, to
znači da je isti slučaj i s mojim prisvajanjem dijela i kup-
njom ostatka te količine od drugih koji su je dobili a da nisu
inače prekršili lockeovski uvjet. Ako taj uvjet isključuje mo-
gućnost da netko prisvoji svu pitku vodu na svijetu, ujedno
isključuje i mogućnost da je on svu kupi. (Slabije, i proble-
matičnije, taj uvjet može isključiti i mogućnost da on zaraču-

ćenje za taj gubitak (Alexander Gray, The Socialist Tradition (New York:
Harper & Row, 1968), str. 188.) No ta je tvrdnja pretjerana. Ovo bi se
obeštećenje moralo dati onim pojedincima - ako uopće - za koje je proces
civilizacije bio neto gubitak, kojima blagodati civilizacije nisu nadoknadile
gubitak spomenutih sloboda.
* Primjerice, Rashdallov slučaj, kad netko otkrije jedini izvor vode u pusti-
nji nekoliko kilometara prije drugih (koji će isto tako stići do njega) i
cijelog ga prisvoji. Hastings Rashdall, "The Philosophical Theory of Pro-
perty", u Property, its Duties and Rights (London: MacMillan, 1915).
Trebali bismo spomenuti i teoriju Ayn Rand o vlasničkim pravima ("Man's
Rights" u The Virtue of Selfishness (New York: New American Library,
1964), str. 94), prema kojoj ona proistječu iz prava na život, budući da su
ljudima potrebne fizički stvari da bi živjeli. Ali pravo na život nije pravo
na sve što je pojedincu potrebno za život; i drugi ljudi mogu imati prava na
te druge stvari (vidi treće poglavlje ove knjige). U najboljem slučaju, pravo
na život bilo bi pravo imati ili težiti za svime što je pojedincu potrebno za
život, pod uvjetom da to imati ne krši ničija prava. S obzirom na materijal-
ne stvari, pitanje je krši li posjedovanje tog prava bilo čije tuđe pravo. (Bi
li prisvajanje svih bezvlasnih stvari predstavljalo takvo kršenje? Bi li to
bio slučaj i s prisvajanjem izvora vode u Rashdallovu primjeru?) Budući
da se mogu ubaciti posebne odredbe (kao što je Lockeov uvjet) u odnosu na
materijalno vlasništvo, najprije je potrebna teorija vlasničkih prava prije
no što se može primijeniti ikakvo pretpostavljeno pravo na život (kako je
gore dopunjeno). Stoga pravo na život ne može osigurati temelj za teoriju
vlasničkih prava.
na određene cijene za neke dijelove svoje zalihe.) Ovaj uvjet
(gotovo?) nikad neće stupiti na snagu; što netko stekne veću
količinu neke rijetke supstance koju drugi žele, to će ostali
platiti višu cijenu, i to će teže on tu supstancu uopće i steći.
No svejedno možemo zamisliti da će se dogoditi nešto slično
ovome: netko istodobno pošalje anonimne ponude raznim
vlasnicima neke supstance, i svaki je proda pod pretpostav-
kom da lako može kupiti još od drugih vlasnika; ili neka pri-
rodna katastrofa uništi sve zalihe nečeg osim dijela koji se
nalazi u vlasništvu nekog pojedinca. Ukupnu zalihu jedna
osoba ne bi mogla dopustivo prisvojiti odmah na početku.
Njegova kasnija nabavka ukupne količine ne pokazuje da je
primarno prisvajanje prekršilo naš uvjet (čak i ako preokre-
nemo dokazni postupak slično već opisanom, kad se poku-
šalo brzo vratiti od Z do A). Umjesto toga, upravo kombinacija
izvornog prisvajanja plus svih ostalih prijenosa i radnji pred-
stavlja kršenje Lockeova uvjeta.
Pravo svakog vlasnika na svoj posjed uključuje povijesnu
sjenu Lockeova uvjeta o prisvajanju. Ono isključuje mo-
gućnost da ga on prenese u neku aglomeraciju koja krši Locke-
ov uvjet te isključuje mogućnost da se vlasnik posluži njime,
u suradnji s drugima ili neovisno o njima, tako da bi se
prekršio uvjet i položaj drugih pogoršao u odnosu na njiho-
vu prethodnu situaciju. Kad se otkrije da se nečije vlasni-
štvo ogriješilo o Lockeov uvjet, postoje stroga ograničenja toga
što on smije učiniti sa (što je teško bez krzmanja nastaviti
nazivati) "svojim vlasništvom". I tako netko ne smije sam
prisvojiti izvor vode u pustinji i odrediti njezinu cijenu kako
mu drago. A niti smije zaračunati koliko mu drago ako je vla-
snik jednog izvora, a nekom se nesrećom dogodi da svi iz-
vori u pustinji presuše osim njegova. Takve nesretne okolno-
sti, za koje - istina - nije on kriv, zazivaju primjenu Lockeova
uvjeta i ograničavaju njegova vlasnička prava. * Slično tome,
* Situacija bi bila drukčija kad njegov izvor ne bi presušio zbog posebnih mje-
ra opreza koje je on poduzeo kako bi to spriječio. Usporedite ovu raspravu
vlasničko pravo nekog vlasnika na jedini otok na nekom po-
dručju ne dopušta ovome da naredi brodolomcu da napusti
njegov otok zbog neovlaštenog upada na posjed, jer bi se time
prekršio lockeovski uvjet.
Primijetit ćemo da ta teorija ne kaže kako vlasnici imaju
takva prava, nego da se ta prava privremeno suspendiraju kako
bi se izbjegla neka katastrofa. (Privremeno suspendirana pra-
va ne nestaju; ona ostavljaju stanoviti trag koji ne nalazimo u
slučajevima o kojima je bilo riječi.)13 Ne postoji takva izvanj-
ska (i ad hoc?) privremena suspenzija. Interni razlozi same
teo-rije vlasništva, njezine teorije stjecanja i prisvajanja, pred-
stavljaju načine za rješavanje takvih slučajeva. No, rezultati
mogu biti koekstenzivni s nekim uvjetom u vezi s katastro-
fom, budući da je osnovica za usporedbu tako nisko u uspored-
bi s proizvodnošću društva u kojem postoji privatno prisva-
janje, da se pitanje kršenja lockeovskog uvjeta postavlja jedino
u slučaju katastrofe (ili situacije pustinjskog otoka).
To što je netko vlasnik ukupne količine nečeg potrebnog
drugima da bi se održali na životu ne znači da je njegovo (ili
ičije) prisvajanje bilo čega ostavilo neke ljude (odmah ili
poslije) u situaciji lošijoj od one izvorne. Medicinski istra-
živač koji sintetizira novu supstancu što djelotvorno liječi
određenu bolest i koji odbija prodati svoj lijek, osim pod svo-
jim uvjetima, ne pogoršava položaj drugih pojedinaca time
što ih lišava nečeg što je prisvojio. Drugi lako mogu postati
vlasnicima istih materijala koje je on prisvojio; to što je taj
istraživač prisvojio ili kupio kemikalije nije učinilo te kemi-
kalije ni na koji način rijetkima i time prekršio lockeovski
uvjet. Niti bi to učinio netko drugi tko bi kupio cijelu zalihu

o slučaju u tekstu s Hayekom, The Constitution of Liberty, str. 136; i s Ronal-

dom Hamowyjem, "Hayek's Concept of Freedom; A Critique," New Individ-
ualist Review, travanj 1961, str. 28-31.
13 O privremeno suspendiranim pravima i njihovim moralnim tragovima
raspravljam u "Moral Complications and Moral Structures", Natural Law
Forum, 1968, str. 1-50.
 te sintetizirane supstance od našeg medicinskog istraživača.
Činjenica da se medicinski istraživač služi lako dostupnim
kemikalijama kako bi sintetizirao lijek ne krši Lockeov uvjet,
kao što to ne čini ni činjenica da jedini kirurg koji zna izvesti
određenu operaciju jede lako dostupnu hranu kako bi se
održao na životu i imao snage za rad. To pokazuje da Locke-
ov uvjet nije "načelo završnog stanja"; ono se usredotočuje
na određeni način na koji prisvajački postupci utječu na
druge ljude, a ne na strukturu nastale situacije.14
Između nekog tko prisvoji svu zalihu nečeg i nekoga tko
stvara ukupnu zalihu iz lako dostupnih materijala jest netko
tko prisvoji ukupnu zalihu nečeg na način koji druge tog ne
lišava. Na primjer, netko nađe novu supstancu u nekom zabit-
nom mjestu. Otkrije da ona djelotvorno liječi određenu bolest
i prisvoji cijelu zalihu. On ne pogoršava položaj drugih lju-
di; da nije on slučajno nabasao na tu supstancu, ne bi ni
nitko drugi i svi bi ostali bez nje. No, s vremenom se poveća-
va vjerojatnost da bi i drugi našli tu supstancu; na toj se činje-
nici može temeljiti ograničenje njegova vlasničkog prava nad
tom supstancom kako se drugi ne bi našli ispod svog naj-
lošijeg položaja; primjerice, može se ograničiti zavještanje
supstance. Temu kako netko pogoršava tuđi položaj time što
ga lišava nečeg čega bi u protivnom ovaj bio vlasnikom, mogao
bi osvijetliti primjer patenta. Patent nekog izumitelja ne liša-
va druge objekta koji ionako ne bi postojao da nije bilo
izumitelja. No, patenti bi imali takav učinak na druge koji bi
neovisno izumili taj objekt. Stoga ti neovisni izumitelji, na
kojima počiva teret dokazivanja neovisnog otkrića, ne bi smjeli
biti isključeni iz korištenja vlastitog izuma na način na koji
14 Uzima li načelo kompenzacije (četvrto poglavlje) u obzir stvaranje obraza-
ca? Premda ono zahtijeva kompenzaciju za štete nanijete onima koji traže
sigurnost od rizika, to načelo nije dio obrasca. Jer, njime se ne zahtijeva da
se nadoknade sve štete, nego samo one koje razne zabrane nanose onima
koji bi mogli predstavljati rizik za druge. Ono određuje obvezu onima koji
nameću zabranu, a koja potječe od njihovih postupaka, kako bi se izbjegle
pritužbe koje bi oni koji trpe zabranu mogli imati protiv njih.
to oni žele (uključujući i njegovu prodaju drugima). Osim toga
kad se zna da je netko nešto izumio, to drastično smanjuje
izglede neovisnog izuma. Jer, pojedinci koji znaju za postoja-
nje nekog izuma najčešće ga neće pokušati ponovno izumiti
pa će pojam neovisnog otkrića biti u najboljem slučaju neja-
san. Ipak, možemo pretpostaviti da bi se zbog nepostojanja
primarnih izuma netko prije ili poslije njih dosjetio. To uka-
zuje na potrebu određivanja vremenskog ograničenja za pat-
ente, kao približne pretpostavke koliko bi vremena bilo potre-
bno, kad se za određene izume ne bi znalo, za neovisno otkriće.
Uvjeren sam da se slobodno funkcioniranje tržišnog su-
stava neće doista ogriješiti o lockeovski uvjet. (Prisjetimo se
da je za našu priču u Prvom dijelu bilo najvažnije to kako
zaštitna agencija postaje dominantna, kao i de facto mono-
polistička činjenica da ona primjenjuje silu u sukobima s
drugim agencijama s kojima nije samo u konkurentskom odno-
su. Slična se priča ne može ispričati i o drugim poslovnim
aktivnostima.) Ako je to točno, naš uvjet neće igrati naročito
važnu ulogu u aktivnostima zaštitnih agencija i neće pružiti
značajniju priliku za aktivnost buduće države. I zaista, kad
posrijedi ne bi bili učinci prethodne nelegitimne državne
akcije, ljudi ne bi smatrali mogućnost kršenja tog uvjeta za-
nimljivijim od bilo koje druge logičke mogućnosti. (Ovo je
empirijska povijesna tvrdnja; jednako kao što bi bila i tvrd-
nja onih koji se s njom ne slažu.) I time je završena naše uka-
zivanje na komplikacije u teoriji stjecanja ovlaštenja koju je
izazvao lockeovski uvjet.
 Drugi odjeljak

Rawlsova teorija
Našu raspravu o raspodjelnoj pravdi možemo izoštriti po-
drobnim razmatranjem nedavnog priloga Johna Rawlsa toj
temi. Teorija pravednosti15 je snažan, dubokouman, promi-
šljen, sustavan rad s područja političke i moralne filozofije
kakav nije viđen od radova Johna Stuarta Milla, ako i tada.
Posrijedi je vrelo blistavih ideja, objedinjenih u krasnu cje-
linu. Politički filozofi sad moraju ili raditi u sklopu Rawl-
sove teorije ili objasniti zašto to ne čine. Razlozi i distinkcije
koje smo razvili osvijetljene su u Rawlsovoj majstorskoj
prezentaciji alternativne koncepcije ili ih ona pomaže obja-
sniti. Čak i oni koji ostaju neuvjereni nakon hrvanja s Rawl-
sovom sustavnom vizijom, naučit će mnogo od njezina pod-
robnog proučavanja. Ne mislim samo na millovsko oštrenje
vlastitih gledišta u borbi protiv (onoga što se smatra) zablu-
dom. Nemoguće je pročitati Rawlsovu knjigu a ne usvojiti
mnogo toga, a možda se čak i preobraziti i produbiti vlastito
gledište pod njegovim utjecajem. A i nemoguće je dovršiti
čitanje njegove knjige bez nove i nadahnjujuće vizije o tome
što moralna teorija može pokušati učiniti i objediniti; o tome
15 Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1971.
kako lijepa može biti cjelovita teorija. Dopuštam si da se ovdje
usredotočim na razmimoilaženja s Rawlsom jedino zato što
sam uvjeren da su moji čitatelji već otkrili njegove mnogo-
brojne vrline.

Društvena suradnja
Započet ću s razmatranjem uloge načela pravednosti. Pret-
postavimo - da bismo čvrsto odredili pojmove - da je dru-
štvo više ili manje samodovoljna asocijacija pojedinaca
koji u svojim odnosima prihvaćaju određena pravila po-
našanja kao obvezatna i koji uglavnom postupaju u skladu
s njima. Pretpostavimo, nadalje, da ta pravila određuju
sustav suradnje osmišljen da promiče dobrobit onih koji
u njemu sudjeluju. Pa premda je društvo suradničko podu-
zeće za uzajamnu korist, tipično ga obilježavaju sukobi
kao i identičnost interesa. Identitet interesa postoji zato
što društvena suradnja omogućuje svima bolji život no što
bi ga imali da svatko živi sam za sebe. Sukob interesa
postoji zato što pojedinci nisu ravnodušni prema tome
kako su raspoređene šire blagodati njihove suradnje, jer
su u želji za ostvarenjem svojih ciljeva svi oni skloniji većem
no manjem udjelu. Neki skup načela nužan je za biranje
između raznih društvenih aranžmana koji određuju tak-
vu podjelu koristi te za potvrdu ugovora o pravednim udje-
lima raspodjele. Ta su načela načela društvene pravde:
ona predstavljaju način raspodjele prava i dužnosti u te-
meljnim institucijama društva te određuju primjerenu ra-
spodjelu blagodati i tereta društvene suradnje.16

Zamislimo n pojedinaca koji ne surađuju i koji svi žive

sami za sebe. Svaki pojedinac i prima plaću, dobit, prihod, i
tako dalje, S.; ukupni iznos onoga što svaka osoba prima zaseb-
no je
16 Rawls, Theory of Justice, str. 4.
 Suradnjom oni mogu ostvariti veću ukupnu sumu T. Prob-
lem raspodjelne društvene pravde, prema Rawlsu, sastoji se
u tome kako te blagodati suradnje raspodijeliti ili dodijeliti.
Taj bi se problem mogao zamisliti na dva načina: kako
raspodijeliti ukupan T? Ili, kako raspodijeliti inkrementalni
iznos koji je nastao društvenom suradnjom, odnosno kori-
stima društvene suradnje T - S? Potonja formulacija pretpo-
stavlja da svaki pojedinac i dobiva iz razlike S i T, svoj udio
Si-ja. Te se dvije formulacije istog problema razlikuju. U kom-
binaciji s ne-suradničkom raspodjelom S-a (svaki i dobiva
Si), "naizgled pravedna" raspodjela T - S u skladu s drugom
verzijom možda neće imati za rezultat "naizgled pravednu"
raspodjelu T-a (prva verzija). Ili, naizgled pravedna raspo-
djela T-a može osigurati određenom pojedincu i manje no
što je njegov udjel Si (Ograničenje Ti > Si na odgovor na prvu
formulaciju problema, pri čemu je Ti udio T-a svakog i-tog
pojedinca, isključilo bi tu mogućnost.) Rawls, a da ne pravi
razliku između te dvije formulacije problema, piše kao da je
njegov problem onaj prvi, tj. kako raspodijeliti ukupni iznos
T. Moglo bi se reći, u znak podrške usredotočenosti na prvi
problem, da su, zahvaljujući golemim koristima društvene
suradnje, nesuradnički udjeli Si tako mali u usporedbi sa
suradničkim T, da ih se može zanemariti u raspravi o proble-
mu društvene pravde. Premda bismo trebali istaknuti da ovo
jamačno nije način na koji ljudi koji stupaju u suradnju jedni
s drugima zamišljaju podjelu suradničkih koristi.
Zašto društvena suradnja stvara problem raspodjelne
pravde? Znači li to da ne bi bilo problema s pravdom i po-
trebe za teorijom pravednosti kad uopće ne bi postojala dru-
štvena suradnja, kad bi svaki pojedinac dolazio do svog udjela
isključivo vlastitim trudom? Pretpostavimo li, kao što, čini
se, pretpostavlja Rawls, da ta situacija ne nameće pitanja
raspodjelne pravde, zbog kojih se onda obilježja društvene
suradnje javljaju ti problemi pravednosti? Što je to u dru-
štvenoj suradnji što izaziva pitanja o pravednosti? Ne može
se reći da će do sukobljavanja zahtjeva doći jedino tamo gdje
postoji društvena suradnja; da pojedinci koji proizvode sa-
mostalno i snalaze se (u početku) sami, neće iskati pravdu u
međusobnim odnosima. Kad bi postojalo deset Robinsona
Crusoea, i kad bi svaki dvije godine radio svaki na svome
otoku, i kad bi oni doznali jedni za druge i razmijenili činje-
nice o svojim različitim sudbinama pomoću radio-prijeno-
snika ostavljenih prije dvadeset godina, ne bi li oni mogli
jedni drugima postavljati zahtjeve, pod pretpostavkom da je
moguće prenositi dobra s jednog otoka na drugi?17 Ne bi li
onaj koji ima najmanje tražio nešto od drugih na temelju pri-
jeke potrebe, ili na temelju toga da je njegov otok prirodno
najsiromašniji, ili zato što je on prirodno najnesposobniji
brinuti za sebe? Zar ne bi mogao reći kako pravda zahtijeva
da mu ostali nešto daju, tvrdeći kako je nepravedno da on
dobije toliko manje i vjerojatno bude na rubu bijede, možda i
da gladuje? Mogao bi reći da nesuradnički udjeli različitih
pojedinaca potječu od diferencijalnih prirodnih obilježja, koja
nisu zaslužena, te da je zadaća pravde ispraviti te proizvolj-
ne činjenice i nejednakosti. Umjesto da se kaže kako to nije
dokaz tvrdnji da nitko neće postaviti takve zahtjeve u situa-
ciji u kojoj nema društvene suradnje, vjerojatno je važnije da
bi takva potraživanja očito bila neutemeljena. Zašto bi bilo
tako? U situaciji društvene nesuradnje, moglo bi se reći da
svaki pojedinac zaslužuje ono što dobije bez truda; odnosno,
nitko drugi ne može zahtijevati pravdu u vezi s tim posje-
dom. U takvoj je situaciji posve jasno tko ima pravo na što,
tako da nije potrebna nikakva teorija pravednosti. Prema tom
17 Vidi Milton Friedman, Capitalism and Freedom (Chicago: University of
Chicago Press, 1962), str. 165.
stajalištu društvena suradnja muti vodu time što čini neja-
snim ili neodređenim tko ima pravo na što. Umjesto da kaže-
mo da nijedna teorija pravednosti ne vrijedi za ovaj nesurad-
nički slučaj (ne bi li bilo nepravedno kad bi netko ukrao tuđe
proizvode u nesuradničkoj situaciji?), rekao bih da je to ja-
san slučaj primjene ispravne teorije pravednosti: teorije o
stjecanju ovlaštenja.
Na koji način društvena suradnja mijenja stvari tako da
ista načela stjecanja ovlaštenja koja vrijede za nesuradničke
situacije postaju neobjašnjiva ili neprimjerena za suradničke?
Moglo bi se reći da se ne mogu odvojiti zasebni doprinosi
pojedinaca koji surađuju; sve je zajednički proizvod sviju. Taj
zajednički proizvod, ili neki njegov dio, vjerojatno će svi svo-
jatati s jednakim pravom; svi imaju jednako dobre razloge,
odnosno barem nitko nema mnogo bolje razloge potraživanja
od drugih. Nekako se (opet prema istom načinu razmišljanja)
mora odlučiti kako će se podijeliti taj ukupni proizvod zajed-
ničke društvene suradnje (za koji pojedinačna prava ne važe
diferencijalno): to je problem raspodjelne pravde.
Zar se pojedinačna ovlaštenja ne primjenjuju na dijelove
suradnički proizvedenog proizvoda? Kao prvo, pretpostavi-
mo da se društvena suradnja temelji na podjeli rada, speci-
jalizaciji, komparativnoj prednosti i razmjeni; svaka osoba
radi zasebno da bi preobrazila neki input koji prima, na teme-
lju ugovora s drugima koji dalje preobražavaju ili prevoze
njegov proizvod dok ne stigne do krajnjeg potrošača. Ljudi
surađuju u stvaranju stvari, ali rade zasebno; svaka je osoba
minijaturna tvrtka.18 Proizvodi svake osobe lako se identifi-
ciraju, a razmjene obavljaju na otvorenim tržištima na teme-
lju konkurentski određenih cijena, s obzirom na informacijska
18 Glede pitanja zašto gospodarstvo sadrži tvrtke (od više od jednog djelatni-
ka), i zašto svaki pojedinac ne bi sklapao i rasklapao ugovore s drugima,
vidi Ronald H. Coase, "The Nature of the Firm" u Readings in Price The-
ory, ur. George Stigler i Kenneth Boulding (Homewood, 111: Irwin, 1952); i
Armen A. Alchian i Harold Demsetz, "Production, Information Costs and
Economic Organization," American Economic Review, 1972, 777-795.
ograničenja, i tako dalje. U takvom sustavu društvene surad-
nje, koja je zadaća teorije pravednosti? Moglo bi se reći da će
svako posjedništvo koje iz njega proizađe ovisiti o omjerima
razmjene ili cijenama po kojima se obavljaju razmjene, i stoga
je zadaća teorije pravednosti odrediti mjerila za "pravične
cijene". Ovo nije mjesto za praćenje zakučastih učenja teorija
pravednih cijena. Ljudi se odlučuju za razmjene s drugim
ljudima i na prijenos prava, bez restrikcija njihove slobode
razmjenjivanja s nekom drugom stranom uz bilo koji uza-
jamno prihvatljiv omjer.19 Zašto takva sekvencijalna društve-
na suradnja, povezana dobrovoljnim razmjenama ljudi, iza-
ziva posebne probleme glede načina na koji će se stvari
dijeliti? Zašto primjereni (a ne neprimjereni) skup posjeda
nije samo onaj koji se zaista javlja putem ovog procesa obo-
strano odobrenih razmjena u kojima ljudi odlučuju drugima
dati ono što oni imaju pravo posjedovati ili dati?
Ostavimo se sad naše postavke da ljudi rade neovisno jedni
o drugima, surađujući jedino u slijedu putem dobrovoljnih
razmjena, i umjesto toga razmislimo o ljudima koji zajedni-
čki rade da bi nešto proizveli. Je li i sad nemoguće odvojiti
pojedinačne doprinose? Pitanje pritom nije je li teorija gra-
nične proizvodnosti primjerena teorija poštenih ili praved-
nih udjela, nego postoji li neki smisleni pojam odredivog
graničnog proizvoda. Čini se malo vjerojatnim da bi Rawlso-
va teorija počivala na snažnoj tvrdnji kako ne postoji takav
razborito koristan pojam. U svakom slučaju, ponovno ima-
mo situaciju velikog broja bilateralnih razmjena: vlasnici
resursa sklapaju posebne ugovore s poduzetnicima o upo-
rabi njihovih resursa, poduzetnici sklapaju ugovore s poje-
dinačnim radnicima, ili skupine radnika najprije postignu
19 No ne pretpostavljamo ovdje a ni igdje drugdje da će doći do zadovoljenja
uvjeta pobliže opisanih u umjetnom modelu ekonomista tzv. "savršene
konkurencije". Primjereni model analize prikazan je u Israel M. Kirzner,
Market Theory and the Price System (Princeton, N. J.: Van Nostrand, 1963);
vidi i u njegovoj knjizi Competition and Entrepreneurship (Chicago: Uni-
versity of Chicago Press, 1973).
neki zajednički sporazum a potom podnesu taj paket nekom
poduzetniku, i tako dalje. Ljudi prenose svoje vlasništvo ili
rad na slobodnom tržištu, a omjeri (cijene) razmjena odre-
đuju se na uobičajeni način. Ako je teorija granične proiz-
vodnosti u razumnoj mjeri primjerena, ljudi će u tim dobro-
voljnim prijenosima posjeda dobivati otprilike svoje granične
proizvode.*
Ali kad bi pojam graničnog proizvoda bio tako nedjelotvo-
ran da granične proizvode faktora (proizvodnje, op ur.) u
stvarnim situacijama zajedničke proizvodnje unajmljivači ili
kupci faktora ne bi mogli identificirati, tada se rezultirajuća
raspodjela faktora ne bi uzorkovala u skladu s graničnim pro-
izvodom. Netko tko bi doživljavao teoriju granične produk-
tivnosti, tamo gdje je ona primjenljiva, kao uzorkovanu teoriju
pravednosti, mogao bi pomisliti da situacije zajedničke pro-
izvodnje i neodređenog graničnog proizvoda pružaju priliku
nekoj teoriji pravednosti da se ubaci u određivanje primje-
renih omjera razmjene. Ali neki teoretičar teorije o stjecanju
ovlaštenja našao bi prihvatljivim bilo kakvu raspodjelu koja

* Dobiti to, valja primijetiti, nije isto što i dobiti ekvivalent onog čega je
pojedinac uzrokom da postoji, ili što pojedinac proizvodi. Granični proiz-
vod neke jedinice F1 u odnosu na čimbenik F2 Fn je konjuktivni po-
jam; to je razlika između ukupnog proizvoda F1 Fn najdjelotvornije
iskorišten (djelotvorno koliko to može biti, s obzirom na oprez zbog mno-
gih troškova u traženju najdjelotvornije uporabe čimbenika) te ukupnog
proizvoda najdjelotvornije uporabe F2 Fn zajedno s jedinicom manjom
od F1. Ali ove dvije različite i najdjelotvornije uporabe F2 Fn zajedno
s jedinicom manjom od F1 (jedna s dodatnom jedinicom F1, druga bez
nje) služit će se njima na drukčiji način. A granični proizvod F1 (u odnosu
na druge čimbenike), ono što bi svatko razborit platio za dodatnu jedinicu
F1, neće biti ono čemu je on uzrokom (on uzrokom) u sprezi s F2 Fn i
drugim jedinicama F1, nego razlika koju čini, razlika koja bi postojala
kad ove jedinice F1 ne bi bilo a preostali čimbenici bili organizirani
najučinkovitije kako bi popunili tu rupu. Stoga o teoriji granične proiz-
vodnosti nije najbolje razmišljati kao o teoriji stvarno proizvedenog proiz-
voda, kao o onim stvarima čiji kauzalni pedigre uključuje jedinicu čimbe-
nika, već kao o teoriji razlike (konjunktivno definirane) nastale postojanjem
čimbenika. Ako bi se takvo stajalište spojilo s pravednošću, činilo bi se da
se ono najbolje uklapa u koncepciju o stjecanju ovlaštenja.
bi proistekla iz dobrovoljnih razmjena nekog pojedinca.*
Pitanja o praktičnosti teorije granične proizvodnosti prilično
su složena.20 Istaknimo zasad samo snažnu osobnu inicijativu
za vlasnike resursa da se usredotoče na granični proizvod, te
snažne tržišne pritiske koji najčešće dovode do tog ishoda.
Korisnici faktora proizvodnje nisu odreda budale koje ne
znaju što rade, i koji iracionalno i proizvoljno prenose posjede
što ih cijene na druge. I zaista, Rawlsovo stajalište o nejedna-
kostima zahtijeva da se, barem donekle, mogu izlučiti poje-
dinačni doprinosi pojedinim proizvodima. Jer Rawls izri-
jekom kaže da su nejednakosti opravdane ako posluže kao
način da se poboljša položaj najsiromašnije grupe u društvu,
ako bi bez tih nejednakosti ta siromašna grupa bila još
siromašnija. Te korisne nejednakosti potječu, barem djelo-
mice, iz prijeke potrebe da se određene ljude stimulira da
obavljaju razne aktivnosti ili ispunjavaju različite uloge, što
ne mogu svi jednako dobro činiti. (Rawls ne zamišlja da su
nejednakosti potrebne za popunjavanje radnih mjesta na koji-
ma svi mogu jednako dobro raditi, ili da će većina dosadnih
radnih mjesta koja zahtijevaju najmanje kvalifikacija biti naj-
bolje plaćena.) Ali kome platiti stimulaciju? Kojim vršiteljima
kojih aktivnosti? Kad je nužno stimulirati neke kako bi obavljali
svoje proizvodne aktivnosti, nema govora o zajedničkom dru-
štvenom proizvodu iz kojeg se ne bi mogli izlučiti pojedina-
čni doprinosi. Ako je proizvod toliko nerazdvojivo zajednički,
ne može se znati hoće li dodatne stimulacije otići najvažnijim

* Čitatelji koji su uvjereni da Marxova analiza odnosa razmjene između

vlasnika kapitala i radnika pobija stajalište da je raspodjela posjeda koji
proistječe iz dobrovoljne razmjene legitiman, ili koji vjeruju da nazvati
takve razmjene "dobrovoljnima" znači iskrivljavati stvari, naći će neke
relevantne momente u osmom poglavlju.
20 Vidi Marc Blaug, Economic Theory in Retrospect (Homewood, Ill.: Irwin,

1968), 11. poglavlje, i reference citirane u toj knjizi. Za noviji pregled

pitanja o graničnoj proizvodnosti kapitala, vidi G. C. Harcourt, "Some
Cambridge Controversies in the Theory of Capital", Journal of Economic
Literature, 7, br. 2 (lipanj 1969), 369-405.
osobama; a ne može se znati niti to da je dodatni proizvod
koji su proizveli ti sada motivirani ljudi vredniji od iznosa
utrošenog za njihove stimulacije. Stoga se ne može znati je li
podjela stimulacija bila djelotvorna ili ne, je li uključivala
neto dobitak ili neto gubitak. Ali Rawlsova rasprava o oprav-
danim nejednakostima pretpostavlja da se to može znati. I tako
se naša tvrdnja o nedjeljivoj i neodvojivoj prirodi zajedničkog
proizvoda topi te ostavlja nejasnima, ako ne i nedokučivima,
razloge mišljenja prema kojem društvena suradnja stvara po-
sebne, inače nepostojeće probleme raspodjelne pravde.

Uvjeti suradnje i načelo razlike

Druga stavka glede pitanja povezanosti društvene suradnje s
udjelima raspodjele dovodi nas u koštac s Rawlsovom raspra-
vom. Rawls zamišlja racionalne, uzajamno nezainteresirane
pojedince koji se susreću u određenoj situaciji, ili apstrahi-
rani od svojih drugih obilježja koja nisu predviđena tom situ-
acijom. U ovoj hipotetičnoj situaciji izbora, koju Rawls nazi-
va "izvornim položajem", pojedinci odabiru prva načela
koncepcije pravednosti prema kojoj će se upravljati sve slje-
deće kritike i reforme njihovih institucija. Dok provode taj
izbor, nitko ne zna svoje mjesto u povijesti, svoj klasni polo-
žaj ili društveni status, odnosno svoje prirodne kapacitete i
sposobnosti, svoju snagu, inteligenciju, i tako dalje.
Načela pravednosti biraju se iza vela neznanja. To osigu-
rava da u odabiru načela prirodne slučajnosti ili sklop
društvenih okolnosti ne ide nikome u prilog ili nikome na
uštrb. Budući da su svi u sličnom položaju i nitko ne može
osmisliti načela koja bi išla u korist situacije u kojoj se
samo on nalazi, načela pravednosti rezultat su pravičnog
sporazuma ili dogovora.21

21 Rawls, Theory of Justice, str. 12.

Što bi se pojedinci u izvornom položaju dogovorili?

Pojedinci u izvornom stanju odabrali bi dva... načela: prvo

zahtijeva jednakost u dodjeli temeljnih prava i dužnosti,
dok drugo kaže da su društvene i ekonomske nejednako-
sti, primjerice nejednakosti u bogatstvu i moći, pravedne
jedino ako rezultiraju kompenzacijskim pogodnostima za
sve, a osobito za najnepovlaštenije članove društva. Ta
načela isključuju opravdavanje institucija s obrazloženjem
da se nevolje nekih nadoknađuju većim sveukupnim dob-
rom. Možda je to zgodno objašnjenje, ali nije pravedno
da neki imaju manje kako bi drugima moglo biti bolje.
Ali nema nepravde u širim koristima koje si nekolicina
pojedinaca priskrbi pod uvjetom da se položaj pojedina-
ca koji nisu bili te sreće time poboljša. Intuitivna je ideja
da bi, budući da boljitak svakog pojedinca ovisi o surad-
nji bez koje nitko ne bi mogao voditi zadovoljavajući život,
podjela koristi trebala biti takva da potiče voljnu surad-
nju svih sudionika, uključujući i one manje povlaštene.
No, to se može očekivati jedino ako se predlože razumni
uvjeti. Čini se da ta dva spomenuta načela predstavljaju
pravičan sporazum na temelju kojeg oni bolje obdareni,
ili povlašteniji s obzirom na društveni položaj (a ni za
jedno od toga ne može se reći da je zasluženo) mogu očeki-
vati voljnu suradnju drugih kad je neka praktična shema
nužan uvjet boljitka sviju.22

Ovo drugo načelo, koje Rawls naziva načelom razlike, kaže

da se institucionalni poredak mora tako osmisliti da najsiro-
mašnija skupina u njemu bude barem u jednakom položaju u
kojem bi bila skupina koja bi najlošije prošla (ne nužno ista
skupina) u nekom alternativnom institucionalnom poretku.
Rawls tvrdi da će pojedinci, ako u izvornom položaju slijede
minimaksimalnu politiku u vršenju važnog izbora n a č e l a
pravednosti, odabrati načelo razlike. Nas ovdje ne zanima bi
22 Rawls, Theory of Justice, str. 14-15.
li pojedinci u položaju koji Rawls opisuje zaista minimaksi-
mizirali i odabrali načela koja Rawls spominje. No trebali
bismo se upitati zašto bi pojedinci u izvornom položaju oda-
brali načelo koje je usmjereno na skupine a ne na pojedince.
Neće li primjena minimaksimalnog načela potaknuti svakog
pojedinca u izvornom položaju da zastupa maksimalizaciju
položaja najsiromašnijeg pojedinca? Naravno, to bi načelo
svelo pitanja ocjene društvenih institucija na pitanje kako u
njima prolazi najnesretniji depresivac. Ipak, izbjegavati to
pitanje prebacivanjem fokusa na grupe (ili reprezentativne
pojedince) čini se ad hoc, a i u tome nema dovoljno motiva-
cije za one u individualnom položaju.23 A nije ni jasno koje
su skupine primjereno zastupljene; zašto isključiti grupe de-
presivnih ljudi ili alkoholičara ili paraplegičara?
Ako neki institucionalni poredak J ne zadovoljava načelo
razlike, tad je u J-u neka grupa G u lošijem položaju no što bi
bila u nekom drugom institucionalnom poretku I koji zado-
voljava to načelo. Ako je neka grupa F u boljem položaju u J
no što bi bila u I zbog prednosti načela razlike, je li to dovoljno
da bi se reklo kako u J "neki... imaju manje da bi drugi mogli
imati više"? (Pritom bismo podrazumijevali da G ima manje
kako bi F mogao imati više. Bi li se moglo isto to reći i za I?
Ima li F manje u I kako bi G mogao napredovati?) Pretpo-
stavimo da u nekom društvu prevlada sljedeća situacija:
1. Grupa G ima količinu A a grupa F količinu B, s time da
je B veće od A. Stvari se mogu organizirati i drukčije,
tako da G ima više od A a F manje od B. (Takva bi razli-
ka možda zahtijevala mehanizam kojim bi se neki posjed
prenio s F na G.)
Je li to dovoljno da bi se zaključilo kako
2. G stoji loše zato što F stoji dobro; G-u je loše da bi F-u bilo
dobro; to što je F-u dobro razlog je da je G-u loše; G-u je

23 Rawls, Theory of Justice, 16. odjeljak, osobito str. 98.

 loše zbog toga što je F-u dobro; G nije uspješniji zato što
je F-u tako dobro.
Ako je tome tako, ovisi li istinitost izjave broj 2 o tome da
G bude u lošijem položaju od F? Postoji još jedna moguća
institucionalna struktura K koja prenosi vlasništvo iz neu-
spješnije grupe G na F, pa se time G nađe u još lošijem
položaju. Može li se zbog mogućnosti K-a s pravom reći da u
J-u F-u nije (čak ni) bolje zbog toga jer je G-u tako dobro?
Najčešće ne smatramo da je istinitost konjunktiva (kao u
1) sama po sebi dovoljna za istinitost nekog indikativnog
kauzalnog izričaja (kao u 2). Moj bi se život poboljšao na mnoge
načine kad biste vi odlučili postati moj odani rob, pod pret-
postavkom da uspijem prevladati početnu nelagodu. Je li
uzrok mog sadašnjeg stanja to što vi niste postali moj rob?
Budući da bi se nekom siromašnom pojedincu život pobolj-
šao kad biste mu vi postali rob a vaš istodobno pogoršao,
možemo li reći da je ta siromašna osoba siromašna zato što
vama ide tako dobro kako vam ide; ima li ona manje da biste
vi mogli imati više? Iz
3. Kad bi P izvršio djelo A, tada Q ne bi bio u situaciji S.
zaključit ćemo da je
4. To što P ne čini A uzrok toga što je Q u situaciji S; to što P
ne čini A razlog je da je Q u S.
jedino ako vjerujemo i da bi
5. P trebao učiniti djelo A, ili da je P dužan učiniti djelo A,
ili da P ima obvezu učiniti djelo A, i tako dalje.24
I tako zaključivanje od 3 na 4, u ovom slučaju, pretpostavlja
5. Ne može se izvoditi zaključak od 3 na 4 kao korak da bi se
24 Ovdje pojednostavljujemo sadržaj od 5, ali ne na uštrb naše sadašnje dis-
kusije. Usto, naravno, u sprezi s 3 uvjerenja drukčija od 5 opravdala bi
inferenciju na 4; na primjer, vjerovanje u materijalni kondicional "Ako 3,
onda 4". No nešto kao 5 je relevantno za našu diskusiju.
stiglo do 5. Tvrdnja da u određenoj situaciji neki imaju ma-
nje kako bi drugi mogli imati više često se temelji na ocjeni
situacije ili institucionalnom okviru koje treba potkrijepiti.
Budući da ta ocjena ne slijedi samo iz konjunktiva (primjerice,
1 ili 3), za nju se mora osmisliti neovisna tvrdnja.*
Kao što smo vidjeli, Rawls tvrdi da bi,
budući da svačiji boljitak ovisi o programu suradnje bez
koje nitko ne bi mogao voditi ugodan život, podjela blago-
dati trebala biti takva da potiče voljnu suradnju svih koji
sudjeluju u njoj, uključujući one neuspješnije. No, to se može
očekivati jedino ako se predlože razumni uvjeti. Dva
spomenuta načela čine se pravičnim dogovorom na teme-
lju kojeg bi oni prirodno obdareniji ili povlašteniji glede
svojeg društvenog položaja ...mogli očekivati voljnu surad-
nju drugih kad je neki provediv program nužan uvjet za
dobrobit sviju.25
Nema sumnje da načelo diferencije prikazuje uvjete na te-
melju kojih bi oni prirodno manje obdareni bili spremni
surađivati. (Koje bi bolje uvjete oni mogli predložiti za sebe?)
No je li to pravičan sporazum na temelju kojeg bi oni slabije
obdareni mogli očekivati voljnu suradnju drugih? S obzirom
na mogućnost koristi od društvene suradnje, situacija je si-
metrična. Obdareniji imaju koristi od suradnje s neobdareniji-
ma, i slabije obdareni imaju koristi od suradnje s obdareniji-
ma. Pa ipak, načelo diferencije nije neutralno između bolje i
slabije obdarenih. Odakle ta asimetrija?
Možda se simetrija poremeti ako se pita koliko svatko dobi-
va od društvene suradnje. To bi se pitanje moglo shvatiti na
dva načina. Koliko koristi ljudi imaju od društvene suradnje,
u usporedbi s pojedinačnim posjedništvom u nesuradničkom

* Premda Rawls ne razlikuje jasno 2 od 1 i 4 od 3, ne tvrdim da je on učinio

nedopušteni korak i skliznuo iz potonjeg konjunktiva u početni indikativ.
No na tu pogrešku vrijedi ukazati budući da je u nju lako upasti, a moglo
bi se učiniti da služi kao dokaz u korist stajališta koja pobijamo.
25 Rawls, Theory of Justice, str. 15.
programu? Odnosno, koliko je Ti - Si, za svakog pojedinačnog
i? Ili, koliko svaki pojedinac dobiva općom društvenom surad-
njom u usporedbi, ne s ne-suradnjom nego s ograničenijom
suradnjom? Ovo posljednje je primjerenije pitanje u odnosu
na opću društvenu suradnju. Jer, ne uspije li se postići opći
dogovor o načelima prema kojima će se pojedinci ravnati pri
raspodjeli blagodati opće društvene suradnje, neće svi ostati
u ne-suradničkoj situaciji ako postoji neki drugi koristan
suradnički aranžman koji uključuje neke, ali ne i sve ljude, a
čiji se sudionici mogu dogovoriti. Ti će pojedinci sudjelo-
vati u tom užem suradničkom aranžmanu. Da bismo se usre-
dotočili na koristi od suradnje između onih bolje i slabije
obdarenih, moramo pokušati zamisliti ne posebice široke
programe zasebne društvene suradnje u sklopu koje oni bo-
lje obdareni surađuju samo među sobom, oni slabije obdare-
ni također, i u kojima ne dolazi do suradnje između tih dviju
grupa. Pripadnici obje skupine imaju koristi od interne sura-
dnje unutar svojih grupa i dobivaju veće udjele no što bi bio
slučaj da nema nimalo društvene suradnje. Pojedinac ima
koristi od raširenijeg sustava suradnje između bolje i slabije
obdarenih razmjerno svom inkrementalnom dobitku od takve
šire suradnje, naime, iznos za koji je njegov udio u sklopu
programa opće suradnje veći no što bi bio unutar programa
ograničene unutargrupne (ali ne i međugrupne) suradnje.
Opća suradnja više će koristiti onima bolje ili onima slabije
obdarenima ako (da se poslužimo jednostavnim mjerilom)
prosječni inkrementalni dobitak od opće suradnje (u uspo-
redbi s ograničenom unutargrupnom suradnjom) u jednoj
grupi bude veći no u drugoj.
Moglo bi se razmišljati o tome postoji li nejednakost izme-
đu prosječnih inkrementalnih dobitaka tih skupina i, ako je
tako, u čiju korist. Ako povlaštenu grupu čine oni koji uspijeva-
ju ostvariti nešto od velike gospodarske koristi za ostale, kao
što su novi izumi, nove ideje o proizvodnji ili načinima na
koje bi se nešto moglo učiniti, vještine u vođenju gospodar-
skih poslova, i tako dalje*, teško je izbjeći zaključak da općom
društvenom suradnjom slabije obdareni dobivaju više od ob-
darenijih. Što slijedi iz takvog zaključka? Ne želim reći da bi
obdareniji trebali dobiti još i više no što dobivaju u sklopu
sustava opće društvene suradnje koja se odvija u skladu s
teorijom o stjecanju ovlaštenja.** Iz spomenutog zaključka,

* Ne moraju biti obdareniji od rođenja. U kontekstu u kojem se Rawls služi

tom frazom, sve što "bolje obdaren" znači je da: postiže veću ekonomsku
vrijednost, sposoban je za to, ima visoki granični proizvod, i tako dalje.
(Uloga koju nepredvidljivi čimbenici igraju u tome otežava da se zamisli
kako bi se unaprijed mogle odvojiti te dvije skupine.) Moj tekst slijedi
Rawlsa u kategorizaciji ljudi kao "bolje" i "slabije" obdarenih samo zbog
kritike razloga koje on rabi za svoju teoriju. Teorija o stjecanju ovlaštenja
ne temelji se na bilo kakvoj postavci da je klasifikacija važna, ili čak i
moguća, ili na bilo kakvim elitističkim postavkama.
Budući da pristaša teorije o stjecanju ovlaštenja ne prihvaća uzorkovano
načelo "svakome prema njegovoj prirodnoj obdarenosti", on može lako
ustvrditi da će ono što neka iskorištena obdarenost donosi na tržište ovi-
siti o obdarenostima drugih i njihovim odlukama kako ih iskoristiti, o
tržišno izraženim željama kupaca, o naizmjeničnoj ponudi onoga što on
nudi i onoga što bi drugi mogli ponuditi za ono što on nudi, te o drugim
okolnostima koje sažimaju milijune izbora i postupaka drugih ljudi. Slično
tome, već smo vidjeli da slični razlozi koje Rawls poteže u vezi s društve-
nim faktorima o kojima ovisi granični proizvod rada (Theory of Justice,
str. 308) neće zbuniti pristašu teorije o stjecanju ovlaštenja, premda bi
mogli podrovati logičko objašnjenje nekog zagovornika uzorkovanog načela
raspodjele u skladu s graničnim proizvodom.
** Pod pretpostavkom da mogu identificirati sami sebe i jedni druge, mogli
bi pokušati iskamčiti veći udio udruživanjem u skupinu i zajedničkim
cjenkanjem s ostalima. S obzirom na velik broj pojedinaca te na motivaciju
nekih među obdarenijima da se odmetnu i postignu zasebne sporazume
sa slabije obdarenima, ako takva koalicija obdarenijih ne uspije nametnuti
sankcije odmetnicima, ona će se raspasti. Obdareniji će ostati u koaliciji,
mogu se poslužiti bojkotom kao "sankcijom" i odbiti sura-đivati s
odmetnikom. Da bi razbili koaliciju, oni slabije obdareni trebali bi (umjeti)
ponuditi nekome obdarenijem dovoljno jak motiv da se odmetne kako bi
nadoknadio svoj gubitak jer više neće moći surađivati s drugim obdarenijim
pojedincima. Vjerojatno bi se nekome isplatilo odmetnuti iz koalicije samo
u sklopu poveće grupe odmetnika, jer bi koalicija mogla pokušati smanjiti
tu skupinu posebnim ponudama pojedincima da istupe iz nje, i tako dalje.
Problem je složen, a još ga više komplicira očita činjenica (usprkos tome
međutim, proizlazi duboka sumnja da se u ime pravičnosti
nameću ograničenja na dobrovoljnu društvenu suradnju (i skup
posjeda koji nastaje iz nje), tako da oni koji već imaju najviše
koristi od takve opće suradnje imaju još i više koristi!
Rawls bi želio da zamislimo kako bi slabije obdareni poje-
dinci rekli otprilike sljedeće: "Slušajte, vi obdareniji: vi imate
koristi od suradnje s nama. Ako želite našu suradnju, morat
ćete pristati na razumne uvjete. Predlažemo sljedeće uvjete:
surađivat ćemo s vama jedino ako dobijemo najviše što može-
mo. Odnosno, uvjeti naše suradnje trebali bi nam osigurati
maksimalni udio tako da bismo, kad bi nam se pokušalo dati
više, završili s manje." Velikodušnost ovih uvjeta uočava se
ako se zamisli da obdareniji upute gotovo simetričan obrnuti
prijedlog: "Slušajte, vi slabije obdareni: vi imate koristi od
suradnje s nama. Želite li našu suradnju, morat ćete prihva-
titi razumne uvjete. Predlažemo sljedeće: surađivat ćemo s
vama dok mi dobijemo najviše što je moguće. Odnosno, uvjeti
naše suradnje trebali bi nam osigurati maksimalan udio tako
da bismo, kad bi nam se pokušalo dati više, završili s manje."
Ako se nad tim uvjetima zgražamo, i to s pravom, zašto se ne
zgražamo nad tim istim uvjetima kad ih predlože slabije
obdareni? Zašto se obdareniji ne bi odnosili prema prijedlogu
slabije obdarenih kao prema nečem o čemu nije vrijedno
raspravljati, što je mogao predložiti samo netko tko nema ni
trunke stida?
Rawls posvećuje mnogo pozornosti objašnjenju zašto se
oni slabije sreće ne bi trebali žaliti kad dobiju manje. Jed-
nostavnim riječima, on to objašnjava na sljedeći način: zato
što nejednakost ide njemu u korist, netko slabije sreće ne bi
se trebao žaliti zbog toga; on dobiva više u neravnopravnom
sustavu no što bi dobivao u ravnopravnom. (Premda bi
mogao dobiti još i više u nekom drugom neravnopravnom
što rabimo Rawlsovu klasifikacijsku terminologiju) da ne postoji jasna
crta razgraničenja između ljudskih obdarenosti kako bi se odredilo koje
će se grupe formirati.
sustavu koji bi nekog svrstao u nižu kategoriju od njega.) Ali
Rawls raspravlja o problemu hoće li oni povlašteniji takve
uvjete smatrati zadovoljavajućima jedino u sljedećem od-
lomku, gdje su A i B dva predstavnika ljudskog roda, pri čemu
je A povlašteniji:

Problem je u tome kako pokazati da se A nema razloga

žaliti. Možda se od njega traži da ima manje no što bi
mogao imati zato što bi, kad bi imao malo više, B uslijed
toga nešto izgubio. Što bi se moglo reći sretnijem pojedin-
cu? Kao prvo, jasno je da dobrobit svakog ovisi o društve-
noj suradnji bez koje nitko ne bi mogao uživati ugodan
život. Kao drugo, možemo tražiti dobrovoljnu suradnju svih
ljudi jedino ako su uvjeti suradnje razumni. Pa se stoga
čini da je načelo razlike pravičan temelj na kojem oni
obdareniji, ili povlašteniji u socijalnim aspektima, mogu
očekivati od drugih da s njima surađuju kad je neki prove-
div dogovor nužan uvjet dobrobiti za sve.26
Ono što Rawls zamišlja da se time poručuje sretnicima ne
pokazuje da ti ljudi nemaju razloga za pritužbu, a niti ne
umanjuje težinu njihovih pritužbi. To da dobrobit svih ovisi
o društvenoj suradnji bez koje nitko ne bi mogao imati ugodan
život mogao bi onima manje obdarenima reći zagovornik bilo
kojeg drugog načela, uključujući i onog o maksimizaciji po-
ložaja najobdarenijih. Pitanje je: koji bi uvjeti bili razumni?
Ono što Rawls zamišlja da je dosad rečeno odraz je njegova
problema; to ne pravi razliku između njegova predloženog
načela razlike i gotovo simetričnog protuprijedloga koji smo
zamislili da bi oni bolje obdareni mogli iznijeti, ili bilo kojeg
drugog prijedloga. I tako kad Rawls nastavlja: "Pa se stoga
čini da je načelo razlike pravičan temelj na kojem oni obda-
reniji, ili povlašteniji u socijalnim aspektima, mogu očekivati
od drugih da s njima surađuju kad je neki provediv dogovor
nužan uvjet dobrobiti za sve", uporaba riječi "pa" u njegovoj
26 Rawls, Theory of Justice, str. 103.
rečenici zbunjuje. Budući da su prethodne rečenice neutralne
između njegova prijedloga i svih ostalih prijedloga, zaključak
da načelo razlike predstavlja pravičan temelj suradnje ne
može slijediti iz onoga što mu prethodi u citiranom odlomku.
Rawls samo ponavlja da se on čini razumnim; teško da bi to
bio uvjerljiv odgovor nekome tko ga ne smatra razumnim. *

* Prema Rawlsovoj se diskusiji odnosim kao da je u njoj riječ o bolje ili

slabije obdarenim pojedincima koji su toga svjesni. No moglo bi se zami-
sliti da bi te uvjete ponderirao netko u izvornom položaju. ("Ako se ispo-
stavi da sam obdareniji u tom ću slučaju...; ako se ispostavi da sam slabije
obdaren, u tom ću slučaju...") Ali takva se konstrukcija neće održati.
Zašto bi se Rawls trudio reći: "Ta dva načela... čine se pravičnim dogo-
vorom na temelju kojeg oni obdareniji ili povlašteniji u socijalnim
aspektima mogu očekivati voljnu suradnju drugih?" (Theory of Justice,
str. 15). Tko to očekuje i kad? Kako to prevesti u konjunktive koje bi
netko u izvornom položaju uzeo u obzir? Slično tome, postavljaju se
pitanja o Rawlsovoj rečenici: "Problem je u tome kako pokazati da se A
nema razloga žaliti. Vjerojatno se od njega traži da ima manje no što bi
mogao imati, budući da bi to kad bi imao više imalo za posljedicu da bi
B nešto izgubio. Što bi se moglo reći sretnijem pojedincu? ...Pa se stoga
čini da je načelo diferencije pravičan temelj na kojem oni povlašteniji,
...mogu očekivati od drugih da s njima surađuju... (Theory of Justice, str.
103, kurziv moj). Trebamo li to shvatiti kao: netko u izvornom položaju
pita se što si reći dok razmišlja o mogućnosti da će se ispostaviti kako je
on jedan od obdarenijih? I kaže li on tada da načelo razlike u tom slučaju
djeluje kao pravičan temelj za suradnju usprkos činjenici da razmišlja o
mogućnosti da je on jedan od obdarenijih? Ili želi reći da će mu čak i
kasnije, ako i kad zna da je obdareniji, načelo razlike izgledati pravično
u tom kasnijem trenutku? I kad da ga zamislimo da bi se mogao požaliti?
Ne kad je u izvornom položaju, jer tada pristaje na načelo razlike. A ni ne
razbija glavu, dok je u procesu odlučivanja u izvornom položaju, time što
će se žaliti poslije. Jer on zna da se neće imati razloga žaliti zbog posljedica
nekog načela koje će on uskoro racionalno izabrati u izvornom položaju.
Trebamo li zamisliti da će se žaliti na sebe? I nije li odgovor na svaku
kasniju pritužbu: "Ti si na to pristao (ili bi pristao da ti je bio takav
izvorni položaj)"? O kakvom "problemu" Rawls ovdje govori? To što ga
pokušava ugurati u izvorni položaj čini ga potpuno tajanstvenim. I što
uopće razmišljanje o tome što je "pravičan dogovor" (odjeljak 3) ili
"pravičan temelj" (str. 103) usred racionalnih samointeresnih kal-
kulacija pojedinaca u izvornom položaju, koji u tom trenutku nemaju
Rawls nije pokazao da najsretniji pojedinac A nema temelja za
žalbu zato što se od njega očekuje da ima manje kako bi neki
drugi B mogao imati više no što bi inače imao. A on to i ne
može dokazati, budući da A ima razloga žaliti se. Nije li tako?

Izvorni položaj i načela završnog rezultata

Kako se moglo pretpostaviti da su ti uvjeti koje nude manje

obdareni pravični? Zamislite društveni kolač, ali takav da
nitko ne bi imao prava ni na jedan njegov komad, nitko ne bi
zahtijevao više od drugih; no morao bi postojati jednoglasni
dogovor o tome kako ga razdijeliti. Nema sumnje, osim pri-
jetnji i otezanja u pregovorima, predložila bi se ravnopravna
raspodjela koja bi se smatrala praktičnim rješenjem. (Schell-
ing bi to nazvao žarišnim rješenjem.) Kad veličina torte na
neki način ne bi bila fiksna, i kad bi se zaključilo da bi zahtjev
razvijenu svijest o određenim moralnim pojmovima, ili se barem njima
ne služe?
Ne vidim dosljednog načina kako ugraditi način na koji se Rawls odnosi i
govori o pitanju uvjeta suradnje između bolje i slabije obdarenih u ustroj-
stvo i perspektivu izvornog položaja. Stoga ja smatram da se Rawls obraća
pojedincima izvan izvornog položaja, ili povlaštenijim pojedincima ili svo-
jim čitateljima, kako bi njih uvjerio da je načelo razlike koje izvlači iz
izvornog položaja pravično. Poučno je usporediti kako Rawls zamišlja
opravdanje društvenog poretka pojedincu u najsiromašnijoj skupini u ne-
ravnopravnom društvu. Rawls želi takvom pojedincu objasniti da nejedna-
kosti idu u njegovu korist. Ovo se kaže nekome tko zna tko je: "Društveni se
poredak može opravdati pred svakime, a osobito pred onima najnepovla-
štenijima" (str. 103). Rawls ne želi reći: "Kockali biste se i izgubili", ili nešto
slično, ili čak: "To ste izabrali u izvornom položaju"; a ne želi se obratiti ni
isključivo nekome u izvornom položaju. On želi i neki razlog odvojen od
izvornog položaja a koji će uvjeriti nekog tko je svjestan svog podređenog
položaja u neravnopravnom društvu. Reći: "Imate manje da bih ja imao
više", ne bi uvjerilo nekog tko je svjestan svog podređenog položaja, i Rawls
to s pravom odbacuje, premda njegov konjunktivni ekvivalent za nekog u
izvornom položaju - ako bismo u svemu tove mogli pohvatati konce - ne bi
bio za baciti.
za ravnopravnom raspodjelom imao za posljedicu manju tor-
tu no što bi u protivnom bio slučaj, ljudi bi vjerojatno prista-
li na neravnopravnu raspodjelu koja bi povećala najmanji
udio. Ali u svakoj stvarnoj situaciji, ne bi li ta spoznaja otkrila
nešto o diferencijalnim potraživanjima dijelova kolača? Tko
je taj tko bi povećao tortu, i koji bi to učinio ako bi dobio veći
komad kolača, ali ne ako bi dobio jednaki komad u skladu s
ravnopravnom raspodjelom? Koga stimulirati da uloži taj po-
većani napor? (Ovdje nije riječ o nerazrješivom čvoru zaje-
dničkog proizvoda; zna se koga treba stimulirati, ili barem
kome isplatiti novčanu nagradu poslije toga.) Zašto taj poje-
dinačni diferencijalni doprinos ne bi doveo do diferenci-
jalnih ovlaštenja?
Kad bi stvari padale s neba kao mana, i kad nitko ne bi
imao nikakvih posebnih prava na bilo koji njezin dio, i kad
ni zrnce mane ne bi palo dok svi ne bi pristali na određenu
raspodjelu, i kad bi nekako njezina količina varirala ovisno o
raspodjeli, tad bi se moglo reći da bi pojedinci u položaju u
kojem ne mogu prijetiti ili zahtijevati osobito velike udjele,
pristali na pravilo raspodjele u skladu s načelom diferen-
cije. No, je li to primjereni model za razmišljanje o tome kako
podijeliti stvari koje ljudi proizvode? Zašto tvrditi da bi situ-
acije u kojima postoje diferencijalna prava polučile iste re-
zultate kao i one gdje ona ne postoje.
Postupak koji načela raspodjelne pravde temelji na onome
u čemu bi se složile racionalne osobe koje ništa ne znaju o
sebi ni o svojim životnim povijestima jamči da će se načela
pravednosti završnog stanja smatrati fundamentalnima. Vje-
rojatno se neka povijesna načela pravednosti mogu izvesti iz
načela završnog stanja, kao što utilitarist pokušava izvesti
pojedinačna prava, zabrane kažnjavanja nevinih, i tako dalje,
iz njegova načela završnog stanja; vjerojatno bi se takvi dokazi
mogli osmisliti čak i za načelo stjecanja ovlaštenja. No, čini
se da se sudionici Rawlsova izvornog položaja ne mogu dogo-
voriti otprve ni oko jednoga povijesnog načela. Jer, ljudi koji
se sastaju iza vela neznanja kako bi odlučili tko što dobiva,
budući da ne znaju ništa ni o kakvim posebnim ovlaštenji-
ma koje ljudi možda imaju, odnosit će se prema svemu što
valja raspodijeliti kao prema mani s nebesa.*
Pretpostavimo da postoji skupina studenata koji su učili
cijele godine, izašli na ispite i dobili ocjene između 0 i 100, a
koje još nisu doznali. Okupili su se, ali nemaju pojma koje
su ocjene dobili, pa ih se zamoli da razdijele ocjene među
sobom tako da zbroj ocjena bude određen (a određuje se
zbrojem ocjena koje su dobili od profesora). Kao prvo, pret-
postavimo da se moraju zajednički odlučiti za određenu
raspodjelu ocjena; moraju dati neku ocjenu svakom pojedin-
cu nazočnom na sastanku. Uz dovoljno restrikcija s obzirom
na njihove mogućnosti da si uzajamno prijete, vjerojatno bi
se dogovorili da svi dobiju istu ocjenu, a ta bi ocjena za sva-
kog pojedinca bila jednaka ukupnom iznosu podijeljenom s
brojem studenata koje treba ocijeniti. Jamačno ne bi pogodili
određeni skup ocjena koje su zapravo dobili. Pretpostavimo
zatim da je za vrijeme njihova sastanka na oglasnoj ploči
pričvršćen papir na kojem piše OVLAŠTENJA, a na kojem bi
se nalazio popis studentskih imena s pripadajućom ocjenom;
taj bi popis bio identičan profesorovim ocjenama. No, na tak-
vu raspodjelu neće pristati oni sa slabim uspjehom. Čak i da
znaju što znači "ovlaštenje" (a moramo pretpostaviti da ne
znaju, kako bismo oponašali nepostojanje moralnih čimbe-
nika u kalkulacijama pojedinaca u sklopu Rawlsova izvor-
nog položaja), zašto bi se oni trebali složiti s profesorovom
raspodjelom? Kakav bi samointeresni razlog oni imali da pri-
stanu na nju?

* Pitaju li se ljudi u izvornom položaju imaju li oni pravo odlučivati kako će

se sve razdijeliti? Vjerojatno zaključuju da imaju pravo na to budući da
odlučuju o tom pitanju; stoga pojedinci ne mogu imati pojedinačno ovla-
štenje na vlasništvo (jer u tom slučaju ne bi imali pravo zajednički odluči-
vati o tome kako će se sva svojina razdijeliti); a stoga se prema svemu
možemo legitimno odnositi kao prema mani s nebesa.
 Pretpostavimo potom da jednoglasno pristanu ne na odre-
đenu raspodjelu ocjena, nego na opća načela prema kojima
će se ravnati raspodjela ocjena. Koje bi načelo bilo odabrano?
Načelo jednakosti, koje svakom pojedincu daje jednaku ocjenu,
imalo bi najveće izglede. A ako bi se ispostavilo da je njihov
ukupni zbroj varijabla koja ovisi o tome kako je oni raspo-
dijele, ovisno o tome koju je ocjenu svaki od njih dobio, da je
viša ocjena poželjna premda među sobom oni nisu bili kon-
kurencija (na primjer, svatko se od njih natjecao za neko rad-
no mjesto s pripadnicima drugih, različitih skupina), u tom
bi slučaju moglo prihvatljivo djelovati načelo raspodjele ocje-
na maksimizacijom najniže ocjene. Bi li ti pojedinci pristali
na povijesno načelo raspodjele ne-završnog stanja: podijeliti
ocjene u skladu s time kako je ispite ocijenio kvalificirani i
nepristrani promatrač?* Kad bi svi ljudi koji o tome odluču-
ju bili upoznati s određenom raspodjelom koja bi proistekla
iz tog povijesnog načela, oni ne bi na nju pristali. Ta bi situ-
acija, naime, bila jednaka prethodnoj, kad su isto tako od-
lučivali o određenoj raspodjeli, a u kojoj smo već vidjeli da
oni ne bi pristali na raspodjelu u skladu s koncepcijom ov-
laštenja. Pretpostavimo stoga da ljudi nisu upoznati s raspod-
jelom koja bi proistekla iz tog povijesnog načela. Oni ne mogu
odabrati to povijesno načelo zato što im izgleda pošteno ili
pravično, jer takva razmišljanja nisu dopuštena u izvornom
položaju. (U protivnom bi se ljudi, kao i u ovome slučaju,
natezali oko toga što pravda iziskuje.) Svaki se pojedinac
upušta u kalkulacije o tome hoće li biti u njegovu interesu da

* Nije mi namjera pretpostaviti da su svi nastavnici takvi, a niti da bi sva

znanja na fakultetima trebalo ocjenjivati. Potreban mi je samo primjer
ovlaštenja, čije će pojedinosti čitatelju biti poznate, kako bi mi poslužio za
ispitivanje donošenja odluka u izvornom položaju. Ocjenjivanje je prili-
čno jednostavno, premda nije bez mana, jer je isprepleteno s krajnjim
društvenim svrhama kojima postojeća praksa služi. Možemo se oglušiti
na ovu komplikaciju, jer bi njihov odabir tog povijesnog načela s obra-
zloženjem da djelotvorno služi u obje te svrhe ilustrirao našu tezu da su
njihovi temeljni interesi i temeljna načela ona završnog stanja.
prihvati to povijesno načelo raspodjele. Ocjene, prema povi-
jesnom načelu, ovise o prirodi i razini inteligencije, o količi-
ni uloženog truda, slučaju, i tako dalje, čimbenicima o koji-
ma ljudi u izvornom položaju ne znaju gotovo ništa. (Bilo bi
riskantno kad bi netko pomislio da - zato što tako dobro logi-
čki zaključuje u vezi s tim načelima - pripada skupini inte-
lektualno obdarenijih pojedinaca. Tko zna kakve sve briljan-
tne argumente drugi smišljaju, a o kojima možda šute iz
strateških razloga.) Svaki će pojedinac u izvornom položaju
učiniti nešto kao što je pripisivanje raspodjele vjerojatnosti
svom položaju na tim raznim dimenzijama. Čini se malo vjero-
jatnim da će kalkulacija vjerojatnosti svakog pojedinca dove-
sti do povijesnog načela stjecanja ovlaštenja prije negoli do
svih drugih načela. Pogledajmo načelo koje bismo mogli naz-
vati načelom obratnog ovlaštenja. Ono preporučuje da se
načini popis povijesnih zasluga po veličini, pa da se najviše
što nekome pripada dade osobi s najmanje ovlaštenja; drugi
doprinos po veličini da se dâ osobi pretposljednjoj po ovla-
štenju, i tako dalje.27 Svaki račun vjerojatnosti samointeresnih
pojedinaca u Rawlsovu izvornom položaju, ili svaki račun
vjerojatnosti studenata o kojima smo govorili, navest će ih
na to da načelo ovlaštenja i načelo obratnog ovlaštenja rangi-
raju jednako kad je posrijedi njihov vlastiti interes! (Kakve
bi ih kalkulacije mogle navesti da jedno od načela smatraju
nadređenim u odnosu na drugo?) Njihove ih kalkulacije neće
potaknuti da se odluče za načelo stjecanja ovlaštenja.
Priroda problema odlučivanja s kojim se suočavaju poje-
dinci što odlučuju o načelima u izvornom položaju iza vela
neznanja ograničava ih na načela raspodjele završnog stanja.
Samointeresni pojedinac ocjenjuje načelo ne-završnog sta-
nja na temelju toga kako ono pogoduje njemu; njegove kalku-
lacije o bilo kojem načelu usredotočuju se na to kakve će on
27 Ali prisjetite se razloga zašto služenje magnitudama pravnog naslova ne
pokriva sasvim načelo stjecanja pravnog naslova (bilješka na str. 173, ovo
poglavlje).
koristi imati od tog načela. (Te kalkulacije uključuju razmi-
šljanje o radu koji mu predstoji, čega nema u primjeru s ocje-
nama osim u obliku mrtvog kapitala već uloženog rada.) Stoga
će se, za bilo koje načelo, pojedinac u izvornom položaju
usredotočiti na raspodjelu D dobara koja proistječu iz njega,
ili na distribuciju vjerojatnosti između raspodjele D1, ...,
Dn kojom može rezultirati, te na vjerojatnost da će zauzeti
pojedini položaj u svakom Di profilu, pod pretpostavkom
da do njega dođe. Zaključak bi bio isti kad bi se taj pojedinac,
umjesto da se služi osobnim vjerojatnostima, poslužio nekim
drugim pravilom odlučivanja, od vrste o kojoj raspravljaju
teoretičari odlučivanja. U tim kalkulacijama, jedina uloga
koju to načelo ima jest pokretanje raspodjele dobara (ili bilo
čega do čeg im je stalo) ili pokretanje distribucije vjerojat-
nosti u odnosu na raspodjelu dobara. Različita se načela
uspoređuju isključivo usporedbom alternativnih raspodjela
koje potiču. I tako se načela izbacuju iz igre, i svaki samoin-
teresni pojedinac provodi izbor među alternativnim raspo-
djelama završnog stanja. Ljudi u izvornom stanju ili izravno
pristaju na raspodjelu završnog stanja, ili pristaju na neko
načelo; pristaju li na načelo, čine to jedino na temelju raz-
matranja o raspodjelama završnog stanja. Temeljna načela s
kojima se slože, na koja svi mogu pristati, moraju biti načela
završnog stanja.
Rawlsova konstrukcija ne može rezultirati povijesnom
koncepcijom raspodjelne pravde ili koncepcijom raspodjelne
pravde na osnovi ovlaštenja. Načela pravednosti završnog
stanja koja nastaju njegovim postupkom mogu poslužiti u
pokušaju derivacije - u sprezi s činjeničnim podacima - povi-
jesnog načela i načela stjecanja ovlaštenja, kao derivativnih
načela što spadaju u koncepciju pravednosti koja se ne te-
melji na ovlaštenju. 28 Teško je shvatiti kako bi takvi pokušaji
28 Prije nekoliko godina, Hayek je ustvrdio (The Constitution of Liberty, treće
poglavlje) da slobodno kapitalističko društvo, s vremenom, poboljšava
položaj siromašnijih više od bilo kojeg alternativnog institucionalnog us-
mogli objasniti specifične začkoljice povijesnog načela stjeca-
nja ovlaštenja. A sve derivacije aproksimacija načela stjeca-
nja, prijenosa i rektifikacije iz načela završnog stanja učinile
bi nam se slične utilitarističkim izmotavanjima u pokušaju
deriviranja (aproksimacija) uobičajenih pouka o pravedno-
sti; one ne osiguravaju željeni rezultat, a daju pogrešne ra-
zloge za vrstu rezultata koju pokušavaju postići. Ako su načela
povijesnog ovlaštenja fundamentalna, tada će Rawlsova kon-
strukcija u najboljem slučaju rezultirati njihovim aproksima-
cijama; ona će dati pogrešne vrste razloga za njih, i njihovi će
izvedeni rezultati kadšto protusloviti ispravnim načelima.
Čitav postupak odabira načela u Rawlsovu izvornom položaju
pretpostavlja da nijedna koncepcija pravednosti utemeljena
na stjecanju ovlaštenja nije ispravna.
Našim bi se tvrdnjama moglo prigovoriti da je svrha
Rawlsova postupka ustanoviti sve činjenice u vezi s praved-
nošću; nema neovisnog pojma ovlaštenja, nepredviđenog
njegovom teorijom, na koji bismo se mogli osloniti u kritici
njegove teorije. Ali nama nije potrebna nikakva posebno os-
mišljena povijesna teorija ovlaštenja kao odskočna daska za
kritiku Rawlsove konstrukcije. Kad bi bilo koje od tih učenja
bilo ispravno, to bi značilo da Rawlsova teorija to nije. Stoga
možemo iznijeti ovu strukturalnu kritiku tipa teorije koju
Rawls prikazuje i tipa načela koja nužno nastaju iz nje, a da
ne moramo najprije formulirati neku povijesnu teoriju ovla-
štenja kao alternativu njegovoj. Ne bi bilo uputno kad bismo
prihvatili Rawlsovu teoriju i njegovu konstrukciju problema
kao onu čija bi načela racionalni samointeresni pojedinci
odabrali iza vela neznanja, kad ne bismo bili sigurni da ne
postoji mogućnost adekvatne povijesne teorije ovlaštenja.
Budući da Rawlsova konstrukcija ne daje povijesnu kon-
cepciju pravednosti na osnovi ovlaštenja, postoje neka obi-
lježja njegove konstrukcije zbog kojih je tome tako. Jesmo li
troja; ili, sadašnjom terminologijom, on je rekao da ono najbolje zadovolja-
va načelo pravednosti završnog stanja oblikovanog načelom diferencije.
učinili išta osim što smo se usredotočili na određena obilje-
žja i rekli da to Rawlsovoj konstrukciji načelno onemogućuje
da proizvede povijesnu koncepciju pravednosti na osnovi
ovlaštenja? Bila bi to bezuba kritika, jer bismo morali reći da
njegova konstrukcija načelno ne može stvoriti nikakvu kon-
cepciju osim one koju stvara. Čini se očitim da naša kritika
zadire dublje od toga (a nadam se da je to jasno i čitatelju),
ali je teško formulirati željeno mjerilo dubine. Da se ovo ne
bi učinilo klimavim argumentom, dodajmo da Rawls tvrdi
kako središnja postavka koja leži iza koncepcije vela nezna-
nja, značajka koje najviše pridonosi onemogućavanju prih-
vaćanja koncepcije o stjecanju ovlaštenja, treba onemogućiti
krojenje načela u vlastitu korist ili formuliranje načelâ tako
da idu u korist nečijeg osobnog položaja. Ali ne samo što veo
neznanja čini upravo to; on osigurava da ni natruha o stje-
canju ovlaštenja ne uđe u racionalne kalkulacije nemoralnih
pojedinaca-neznalica prisiljenih odlučivati u situaciji koja
odražava neke formalne uvjete moralnosti.* Vjerojatno je da
bi u konstrukciji po uzoru na Rawlsa, neki uvjet slabiji od
vela neznanja mogao poslužiti da se isključi mogućnost
posebnog krojenja načela, ili bi možda neko drugo "struktu-
roliko" obilježje izabrane situacije moglo biti formulirano kao
odraz razmišljanja o stjecanju ovlaštenja. No, zasad se čini
da nema ni traga razmišljanjima o stjecanju ovlaštenja u bilo
kojem obliku u situaciji onih u izvornom položaju; ta razmi-
šljanja ne ulaze u igru čak ni toliko da ih se pobije, prevlada
ili odloži. Budući da ni trunka načela o stjecanju ovlaštenja
nije ugrađena u strukturu situacije pojedinaca u izvornom
položaju, ne postoje izgledi da bi se ta načela mogla odabrati,

* Netko bi mogao pomisliti da se načela o stjecanju ovlaštenja ubrajaju u ona

posebno skrojena i to na moralno neprihvatljiv način, pa bi mogao odba-
citi moju tvrdnju da veo neznanja postiže nešto više od svoje izražene
svrhe. Budući da posebno krojiti načela znači krojiti ih nepravično u
svoju korist, i budući da je riječ upravo o pitanju pravičnosti načela o
stjecanju ovlaštenja, teško je odlučiti što je upitno: moja kritika važnosti
vela neznanja ili obrana protiv te kritike koju sam zamislio u ovoj fusnoti.
a Rawlsova ih konstrukcija u načelu ne može ni osigurati.
To, naravno, ne znači da se načelo o stjecanju ovlaštenja (ili
"načelo prirodne slobode") ne može upisati na popis načela
što bi ih oni u izvornom položaju trebali razmotriti. No Rawls
ne čini čak ni to, vjerojatno zato što je tako bjelodano da ne bi
bilo smisla o tome razmišljati u sklopu toga.

Makro i mikro
Već smo spomenuli primjedbu kojom se izražava sumnja
postoji li neovisni pojam ovlaštenja. To se uklapa u Rawlso-
vo inzistiranje na tome da se načela koja on oblikuje smiju
primjenjivati isključivo na temeljnu makrostrukturu cijelog
društva i da je nedopušten bilo kakav mikro protuprimjer.
Načelo diferencije je, na prvi pogled, nepravično (premda će
to biti svejedno svima koji donose odluke u početnom po-
ložaju); i postoji široki spektar protuprimjera koji su usmje-
reni na male situacije koje je lako pojmiti i objasniti. Ali Rawls
ne tvrdi da se načelo diferencije može primijeniti na svaku
situaciju, već jedino na temeljni ustroj društva. Kako zaklju-
čiti može li se primijeniti i u tom slučaju? Budući da se može
dogoditi da imamo malo povjerenja u naše intuicije i pro-
sudbe u vezi s pravednošću cijelog društvenog poretka,
možda ćemo pokušati pomoći našem rasuđivanju usredo-
točujući se na mikrosituacije koje sasvim dobro razumijemo.
Za mnoge od nas, važan dio procesa postizanja onoga što
Rawls naziva "refleksivnom ravnotežom" sastojat će se od mi-
saonih eksperimenata u kojima provjeravamo načela u hipo-
tetičnim mikrosituacijama. Ako ona, prema našem sudu, ne
vrijede za njih, znači da nisu univerzalno primjenjiva. A
mogli bismo pomisliti i to da načela koja ne važe za mikro-
situacije nisu ispravna budući da su ispravna načela praved-
nosti univerzalno primjenjiva. Takva je u svakom slučaju
naša tradicija, barem od Platona; načela se mogu provjeravati
na velikom i na malom. Platon je smatrao da su načela uoč-
ljivija ispisana velikim slovima; drugi možda misle drukčije
Rawls, međutim, nastavlja kao da različita načela važe za
makro i mikro kontekste, za temeljni ustroj društva ali i za
situacije koje možemo pojmiti i razumjeti. Nastaju li temelj-
na načela pravednosti zaista na taj način, isključivom pri-
mjenom na najšire društvene strukture a ne na njihove dije-
love? Vjerojatno je to stoga što se smatra kako postoji
mogućnost da je cijela društvena struktura pravedna, prem-
da to nije slučaj ni sa jednim od njezinih dijelova, budući da
se nepravde u svakom njezinu dijelu nekako poravnaju ili
prebiju, pa se ukupna nepravednost nekako poravna ili poni-
šti. No može li neki dio zadovoljiti načelo pravednosti a ipak
biti nepravedan, osim što ne uspijeva ispuniti nijednu od
predviđenih zadaća proturavnoteže nekoj drugoj postojećoj
nepravdi? Vjerojatno može, ako taj dio uključuje neko poseb-
no područje. Ali će se jamačno ispostaviti da je neki redov-
ni, običan, svakodnevan dio, koji ne posjeduje nikakvih neo-
bičnih obilježja, pravedan ako zadovoljava temeljna načela
pravednosti; u protivnom, moraju se ponuditi posebna ob-
jašnjenja. Ne može se samo reći da su posrijedi načela koja
važe isključivo za temeljni ustroj, pa mikro protuprimjeri
nisu važni. Zbog kojih obilježja temeljne strukture, obilježja
koja mikroslučajevi ne posjeduju, za nju vrijede posebna
moralna načela koja bi drugdje bila neprihvatljiva?
Fokusiranje isključivo na intuitivnu pravednost opisanih
složenih cjelina ima svojih posebnih nedostataka. Jer, slože-
ne se cjeline ne mogu lako sagledati; ne možemo lako pratiti
sve što je relevantno. Pravednost cijelog društva može ovisi-
ti o tome zadovoljava li ono razna načela. Ta načela, premda
pojedinačno privlačna (pogledajmo samo njihovu primjenu
na širok spektar određenih mikroslučajeva), združena mogu
dovesti do iznenađujućih rezultata. Odnosno, možemo se
iznenaditi time koji, i samo koji, institucionalni oblici zado-
voljavaju sva ta načela. (Usporedite to s iznenađenjem iza-
zvanim time što - i što jedino - zadovoljava brojne zasebne i
zanimljive uvjete adekvatnosti; i koliko toga ta otkrića ras-
vjetljavaju.) Ili se jedno jednostavno načelo ispiše velikim
slovima, pa nas isprva iznenadi kako svijet izgleda nakon
toga. Ne želim reći da se nova načela rađaju ispisana ve-
likim slovima, nego da način na koji se stara mikronačela
uklapaju na "veliki ekran" može iznenaditi. Ako je tome tako,
tada ne treba ovisiti o prosudbama cjeline kao jedinom pa ni
najvažnijem korpusu podataka u odnosu na koji valja provjera-
vati svoja načela. Jedan od najvažnijih putova do promjene
nečijih intuitivnih prosudbi o nekoj složenoj cjelini jest sagle-
davanje šire i često iznenađujuće implikacije načelâ solidno
utemeljenih na mikro razini. Slično tome, spoznaja da se vara-
mo u svojim prosudbama ili da smo u zabludi, često će bez
sumnje značiti da ćemo ih pobiti strogim primjenama načela
ukorijenjenih u mikro razinu. Iz tih razloga nepoželjno je poku-
šati zaštititi načela ukidanjem njihova mikrotestiranja.
Jedini razlog do kojeg sam došao, a na temelju kojeg bi se
moglo odbaciti mikrotestiranje temeljnih načela, jest u tome
što mikrosituacije uključuju određena ovlaštenja. Naravno,
i dalje u skladu s tim argumentom, temeljna načela o kojima
je riječ ogriješit će se o ta ovlaštenja, jer će načela djelovati na
dubljoj razini nego ta ovlaštenja. Budući da će djelovati na
razini na kojoj se ta ovlaštenja temelje, nikakva mikrositu-
acija koja uključuje ovlaštenje ne može poslužiti kao primjer
kojim bi se testirala ta temeljna načela. Primijetit ćete da pre-
ma takvom zaključivanju Rawlsov postupak pretpostavlja
kako nijedna teorija temeljnih ovlaštenja nije ispravna, kako
postoji neka razina tako duboka da nikakvo ovlaštenje ne
može djelovati tako duboko.
Mogu li se sva ovlaštenja relegirati na razmjerno površne
razine? Primjerice, prava ljudi na dijelove vlastitog tijela?
Primjena načela maksimizacije položaja onih najsiromašnijih
mogla bi uključivati i prisilnu preraspodjelu dijelova tijela
("Tolike godine gledate; sad će se jedno - ili čak i dva - vaša
oka transplantirati drugima"), ili ubijanje nekih ljudi u rani-
joj dobi kako bi njihova tijela poslužila kao sirovine potrebne
da bi se spasili životi onih koji bi u protivnom umrli mla-
di.29 Spominjanje takvih slučajeva zvuči pomalo histerično.
Ali prisiljeni smo na takve ekstremne primjene u ispitivanju
Rawlsove zabrane mikro protuprimjera. Da nisu sva prava u
mikroslučajevima površne konstrukcije, a time i nelegitiman
materijal za provjeru naših predloženih načela, posebice je
očito ako se usredotočimo na ona ovlaštenja i prava koja naj-
očitije nisu društveno ili institucionalno utemeljena. Na te-
melju čega se takve slučajeve, čije podrobne specifikacije
prepuštam morbidnim čitateljima, proglašava nedopustivim?
Na temelju čega se može ustvrditi da se temeljna načela
pravednosti mogu primijeniti jedino na temeljnu institucio-
nalnu strukturu nekog društva? (Ne bismo li takve preraspod-
jelne postupke u vezi s dijelovima tijela ili svršetkom ljudskog
života mogli ugraditi u temeljnu strukturu društva?)
Ironično je to što kritiziramo Rawlsovu teoriju zbog nje-
zine temeljne nespojivosti s povijesnim/pravno-naslovnim
koncepcijama pravednosti. Jer sama Rawlsova teorija opisuje
proces (apstraktno zamišljen) s rezultatom. On ne izvlači izra-
vni deduktivni argument za svoja dva načela pravednosti iz
drugih tvrdnji koje ta dva načela povlače za sobom. Bilo koja
deduktivna formulacija Rawlsova argumenta sadržavala bi
metatvrdnje, tvrdnje o načelima: npr. da su sva načela oko
kojih se ljudi u jednoj određenoj situaciji dogovore, ispravna.
U kombinaciji s tvrdnjom da bi pojedinci u toj situaciji
pristali na načela P, može se zaključiti da je P ispravno, a
potom deducirati taj P. Na nekoliko mjesta u dokazivanju,
"P" se javlja u navodnicima, čime se pravi razlika između tog
argumenta i neposrednog deduktivnog argumenta za istinitost
P-a. Umjesto neposrednog deduktivnog argumenta, pobliže
29 Ovo je posebice ozbiljno s obzirom na slabost Rawlsovih razloga (82.
odjeljak) jer je načelo slobode pretpostavljeno načelu diferencije u lek-
sikografskom slijedu.
odredimo situaciju i proces, i za svako načelo koje bi nastalo
iz te situacije i procesa smatralo bi se da sačinjava načela
pravednosti. (Ovdje ne obraćam pozornost složenoj međuigri
između načela pravednosti koje se želi iznaći i određenog
izvornog položaja.) Kao što je za teoretičara ovlaštenje na svaki
skup posjeda koji nastaje legitimnim procesom (određenim
načelom prijenosa) pravedan, tako je za Rawlsa svaki skup
načela koji izvire iz izvornog položaja procesom jednogla-
snog dogovora ujedno i skup (ispravnih) načela pravednosti.
Svaka teorija određuje polazne točke i procese transformacije,
i svaka prihvaća sve što nastane. U skladu s bilo kojom teor-
ijom, što god se iznjedri valja prihvatiti zbog njegova pedi-
grea, povijesti. Svaka teorija koja dođe do procesa, mora početi
s nečim što samo nije opravdano time što bi bilo ishodom
procesa (u protivnom, moralo bi se početi još prije) - naime,
ili s općim tvrdnjama koje dokazuju temeljni prioritet tog
procesa ili sa samim procesom. I teorija o stjecanju ovlaštenja
i Rawlsova teorija dolaze do procesa. Teorija o stjecanju
ovlaštenja određuje proces kojim se stvara skup posjeda. Tri
načela pravednosti (u stjecanju, prijenosu i rektifikaciji) na
kojima se temelji taj proces, kojih je taj proces sadržaj, sami
su procesna načela a ne načela raspodjelne pravde krajnjeg
stanja. Ona određuju trajni proces, a da ne određuju kakav
bi trebao biti ishod, i da ne osiguravaju neko izvanjsko
uzorkovano mjerilo koje se mora zadovoljiti. Rawlsova teorija
dolazi do procesa P iz kojeg izviru načela pravednosti. Taj
proces P obuhvaća ljude u izvornom položaju koji pristaju
na načela pravednosti iza vela neznanja. Prema Rawlsu, svako
načelo koje nastaje iz ovog procesa P bit će načelo praved-
nosti. No, kao što smo već rekli, taj proces P za stvaranje
načela pravednosti ne može sam generirati procesna načela
kao temeljna načela pravednosti. P mora generirati načela
završnog stanja ili krajnjeg rezultata. Premda načelo razlike,
prema Rawlsovoj teoriji, znači primjenu sadašnjeg i trajnog
institucionalnog procesa (onoga koji uključuje derivirana
ovlaštenja utemeljena na institucionalnim očekivanjima u
skladu s tim načelom, derivirane elemente čiste procedu-
ralne pravednosti, i tako dalje), to je načelo krajnjeg rezultata
(ali ne i načelo sadašnjeg vremenskog odsječka). Načelo
razlike određuje kako će izgledati tekući proces i osigurava
vanjsko uzorkovano mjerilo koje mora zadovoljiti; svaki se
proces koji ne uspijeva zadovoljiti to mjerilo odbacuje. To
što neko načelo regulira tekući institucionalni proces ne čini
ga procesnim načelom. Kad bi tome bilo tako, utilitarističko
načelo bilo bi i procesno, umjesto načela krajnjeg rezultata
kakvo ono jest.
Stoga struktura Rawlsove teorije predstavlja dilemu. Ako
su procesi tako sjajni, Rawlsova je teorija manjkava budući
da ne može dovesti do procesnih načela pravednosti. Ako
procesi nisu tako sjajni, to znači da nema dovoljno podrške
za načela koja nastaju iz Rawlsova procesa P za izvođenje
načela. Ugovorne teorije utjelovljuju postavku da je sve što
nastaje iz određenog procesa pravedno. Jačina ugovornih teo-
rija počiva na snazi ove temeljne postavke. Stoga nijedna ugo-
vorna teorija ne bi smjela biti ustrojena tako da isključuje
procesna načela kao temeljna načela raspodjelne pravde po-
moću kojih se ocjenjuju institucije nekog društva; nijedna
ugovorna teorija ne bi smjela biti ustrojena tako da onemo-
gućuje da njezini rezultati budu istovrsni s postavkama na
kojima se temelji. 30 Ako su procesi dovoljno dobri da se na
njima temelji neka teorija, dovoljno su dobri i da budu mo-
gući rezultati teorije. Ne može se sjediti na obje stolice.
Moramo napomenuti da je načelo razlike posebice moćno
uzorkovano načelo završnog stanja. Recimo da je načelo
raspodjele organsko ako se nepravedna raspodjela, u skladu
s tim načelom, može izvesti iz one koju načelo smatra praved-
30 "Ideja izvornog položaja traži da se osmisli pravičan postupak kako bi
svako načelo na koje se pristane bilo pravedno. Cilj je služiti se pojmom
čiste proceduralne pravde kao temeljem teorije." Rawls, Theory of Justice,
str. 136.
nom, brisanjem (u mašti) nekih ljudi i njihovih raspodjelnih
udjela. Organska se načela usredotočuju na obilježja koja
ovise o općem obrascu. Za razliku od toga, uzorkovana nače-
la oblika "svakome prema njegovim rezultatima na određenoj
prirodnoj dimenziji D" nisu organska načela. Ako raspodjela
zadovoljava ovo načelo, činit će to i nakon što se neke ljude i
njihovo posjedništvo izbaci, jer to brisanje neće utjecati na
omjere ostatka posjedništva tih ljudi, ili omjere njihovih
rezultata duž dimenzije D. Ti nepromijenjeni omjeri ostat će
jednaki i udovoljavati tom načelu.
Načelo razlike jest organsko. Izbaci li se iz neke situacije
najnepovlaštenija skupina, nema jamstva da će novonastala
situacija i raspodjela maksimizirati položaj nove najnepo-
vlaštenije skupine. Možda bi ta nova najniža skupina mogla
imati više da najviša skupina ima još i manje (premda nema
načina na koji bi se izvršio prijenos iz najviše skupine na
prethodno najnižu skupinu).*
Obilježje organskih načela je da ne ispunjavaju uvjet bri-
sanja (da se raspodjela zaustavi na rubu brisanja ljudi i nji-
hova posjedništva). Spomenimo i uvjet zbroja, koji tvrdi
sljedeće: ako su dvije raspodjele pravedne, onda je pravedna
i raspodjela koja se sastoji od kombinacije tih dvaju praved-
nih raspodjela. (Ako je raspodjela na Zemlji pravedna, a tak-
va je i na nekom planetu neke udaljene zvijezde, pravedan je
i zbroj tih dviju raspodjela.) Načela raspodjele oblika "svako-
me prema postignutom rezultatu na prirodnoj dimenziji D"
krše taj uvjet i stoga su (poslužimo se tim izrazom) neagrega-
cijska. Jer, premda unutar svake skupine svi odnosi udjela
odgovaraju odnosima rezultata na D-u, ne poklapaju se nužno
između skupine.** Pravno-naslovno načelo pravednosti u

* Načelo diferencije tako stvara dva sukoba interesa: između onih na vrhu i
onih na dnu; te između onih u sredini i onih na dnu, jer kad onih na dnu ne
bi bilo, načelo diferencije poslužilo bi da se poboljša položaj onih u sredini,
koji bi postali nova najniža grupa čiji bi položaj trebalo maksimizirati.
** Neka druga skupina bude sastavljena od pojedinaca koji postižu upola
slabiji rezultat na D a čiji su udjeli dvaput veći od onih pojedinaca iz prve
posjedništvu zadovoljava i uvjete brisanja i zbroja; načelo
ovlaštenja je neorgansko i agregativno.
Ne bismo smjeli završiti s temom obilježja načela razlike
a da ne spomenemo zanimljivu premda, mislim, pogrešnu
pretpostavku Thomasa Scanlona da "nema vjerojatnog načela
koje se razlikuje od načela razlike a koje bi se nalazilo negdje
između njega i stopostotne jednakosti." 31 Kako je moguće da
osim apsolutne jednakosti nema održivog egalitarističkog
načela koje bi uklonilo velike nejednakosti i ostvarilo malu
blagodat za prosječnog pripadnika najnepovlaštenijeg sloja?
Za pristašu egalitarizma, nejednakost je gubitak, minus-fak-
tor. Strogi egalitarist ne dopušta nikakvu nejednakost, i
odnosi se prema cijeni neke nejednakosti kao prema neiz-
mjernoj veličini. Načelo razlike dopušta bilo koji iznos ove
cijene, pod uvjetom da postoji neka korist (za najnepovla-
šteniju skupinu), koliko god mala bila, i ne smatra nejednakost
velikim gubitkom. Formulirao sam svoje komentare tako da
nas to podsjeti na sljedeće načelo, nazovimo ga egalitari-
stičkim općim načelom 1: nejednakost je opravdana jedino
ako njezine koristi premašuju njezinu cijenu. U skladu s
Rawlsom, pretpostavimo da od nje jedinu korist ima samo
najnepovlaštenija skupina. Kako ćemo izmjeriti njezinu cijenu
(i to na način da bude usporediva s njezinim koristima)? Cije-
na bi trebala predstavljati ukupnu količinu nejednakosti u
nekom društvu, o kojoj mogu postojati različita mišljenja.
Stoga proanalizirajmo (kao mjerilo nejednakosti u određe-
nom sustavu - a time i njezinu cijenu) razliku između položaja
predstavnika najpovlaštenijeg sloja i predstavnika najne-
povlaštenijeg sloja. Neka Xw bude udio prosječnog pripad-
nika najnepovlaštenije skupine u sustavu X; neka XB bude
skupine, gdje su u prvoj omjeri između udjela bilo koja dva pojedinca i
njihovih rezultata na D jednaki. Iz toga proizlazi da će unutar druge sk-
upine omjer udjela bilo koja dva pojedinca biti jednak omjeru njihovih
rezultata. No, između skupinâ ovaj se identitet omjera neće održati.
31 Thomas Scanlon, ml., "Rawls' Theory of Justice", University of Pennsylva-
nia Law Review, 121, br. 5, svibanj 1973, str. 1064.
udio predstavnika najpovlaštenije skupine u X-u. Neka E bude
djelotvoran sustav jednakosti (u kojem nitko ne dobiva ništa
manji udio no što bi dobio u bilo kojem drugom sustavu jedna-
kosti). (EB = EW). I tako dobivamo sljedeću Prvu specifikaci-
ju egalitarističkog općeg načela 1. (Druge specifikacije rabile
bi druga mjerila nejednakosti.) Sustav nejednakosti U je neo-
pravdan ako UB - UW > UW - EW. (Ili bi trebalo biti ≥?) Nejed-
nakost je opravdana jedino ako je njezina korist za najnepo-
vlaštenije (UW - EW) veća od (ili jednaka?) cijeni nejednakosti
(UB - UW). (Zapamtite da to uključuje mjerenje na ljestvici s
intervalima te interpersonalne usporedbe.) Ovo je međupo-
ložaj koji bi se mogao svidjeti nekom pristaši egalitarizma, a
riječ je o jačem egalitarističkom načelu od načela diferencije.
Postoji još jedno egalitarističko načelo koje još više obve-
zuje, osim možda striktnog egalitarizma, a kojemu u prilog
idu razmišljanja slična onima koja vode do odbacivanja jed-
nostavnog načela šteta i koristi za moralne kontekste.32 To bi
nam osiguralo opće egalitarističko načelo 2: neravnopravan
sustav U opravdan je jedino ako a) njegove koristi premašu-
ju njegove štete i b) ako nema nekog drugog neravnopravog
sustava S, s manje nejednakosti, tako da ekstra koristi U-a u
odnosu na S ne premašuju dodatne štete U-a u odnosu na S.
Kao i prije, odnošenjem prema XB - XW kao prema cijeni ne-
jednakosti u sustavu X, dobivamo sljedeću prvu specifikaci-
ju općeg egalitarističkog načela 2: neki neravnopravan su-
stav U opravdan je jedino ako:
a) UW - EW > UB - UW i
b) Nema sustava S za koji bi vrijedilo da je SB - SW < UB - UW, i
UW - SW£ (UB - UW) - (SB - SW).
(obratite pozornost da se b) svodi na to da: nema sustava S s
manje nejednakosti od U, za koji bi vrijedilo da su dodatne

32 Vidi moj ogled "Moral Complications and Moral Structures", Natural Law
Forum, 13, 1968, posebice str. 11-21.
koristi od U u odnosu na S manje ili jednake njegovim do-
datnim štetama.)
Ljestvica egalitarističke strogosti od nižih prema višim
vrijednostima izgledala bi ovako: načelo razlike, prva speci-
fikacija općeg egalitarističkog načela 1, prva specifikacija
općeg egalitarističkog načela 2, te načelo stroge jednakosti
(odaberi E). Egalitarist bi svakako smatrao srednja dva nače-
la privlačnijima od načela razlike. (Takav bi egalitarist mogao
poželjeti razmisliti koje bi promjene u ustrojstvu izvornog
položaja ili prirode osoba u njoj dovele do toga da se odabere
jedno od tih egalitarističkih načela.) Naravno, ne želim time
reći da su ta egalitaristička načela ispravna. Ali razmišljanje
o njima pomaže pojasniti koliko je načelo razlike egalitari-
stičko, i pobija tvrdnju da je ono, osim apsolutne jednakosti,
najegalitarnije moguće načelo. (Scanlon, međutim, možda
smatra da bi svako strože egalitarističko načelo moralo odre-
diti cijenu nejednakosti, a nema teoretskog opravdanja koje
bi nam omogućilo odrediti točnu cijenu.)
Trebali bismo spomenuti jedan način kojim se iz Rawlso-
va izvornog položaja mogu izvesti još egalitarnija načela.
Rawls zamišlja racionalne samointeresne pojedince kako iza
vela neznanja odabiru načela prema kojima će se upravljati
njihove institucije. A u trećem dijelu svoje knjige tvrdi i da
ljudi, kad se odgoje u društvu koje utjelovljuje ta načela, raz-
vijaju i osjećaj za pravdu i određenu psihologiju (stavove
prema drugima, itd.). Nazovimo to prvom fazom dokaza.
Druga faza uključivala bi da se ove ljude, koji su proizvod
prve faze i djelovanja društva u skladu s načelima prve faze,
stavi u izvorni položaj. Druga faza izvornog položaja uključuje
pojedince s psihologijom i osjećajem za pravdu koji su proiz-
vod prve faze, umjesto pojedince koji su (samo) racionalni i
samointeresni. Sad ovi pojedinci biraju načela pomoću kojih
će upravljati društvom u kojem će živjeti. Hoće li načela koja
odaberu u drugoj fazi biti ista ona načela koja su drugi oda-
brali u prvoj fazi? Ako nisu, zamislimo da ljudi koji su odgoje-
ni u društvu koje utjelovljuje načela druge faze, određuju kak-
vu će psihologiju oni razviti, i smještaju te pojedince, koji su
proizvod druge faze u izvorni položaj treće faze, pa nastave
kao i dotad ponavljati taj postupak. Reći ćemo da opetovani
izvorni položaj daje određena načela P ako 1) postoji izvorni
položaj faze n u kojoj se odabire P, a P se odabire i u izvor-
nom položaju faze n + 1, ili 2) ako se nova načela biraju u
svakoj novoj fazi, izvornog položaja, ta načela konvergiraju
P-u u limesu. Inače, ponovljeni izvorni položaj ne stvara nika-
kva posebna načela, npr. uzastopne faze izvornog položaja
osciliraju između dva skupa načela.
Jesu li Rawlsova dva načela zapravo plod ponovljenog iz-
vornog položaja, odnosno biraju li ljudi s psihologijom koju
Rawls opisuje kao rezultat djelovanja njegova dva načela pra-
vednosti, baš ta načela u drugoj fazi kad se oni nađu u izvor-
nom položaju? Ako je tako, to bi potvrdilo Rawlsove rezultate.
Ako nije, suočeni smo s pitanjem vodi li izvorni položaj do
bilo kakvih načela; u kojoj se fazi to događa (ili se to događa
na limesu); i koja su to točno načela. To se čini zanimljivim
područjem istraživanja za one duše koje se odluče djelovati,
usprkos mojih dokazima, na tragu Rawlsova učenja.

Prirodni kapacitet i proizvoljnost

Rawls je najbliže sustavu ovlaštenja u svojoj raspravi o ono-
me što naziva sustavom prirodne slobode:
Sustav prirodne slobode bira učinkovitu raspodjelu otpri-
like na sljedeći način. Pretpostavimo da iz ekonomske teo-
rije znamo da će prema standardnim postavkama koje
određuju konkurentsko tržišno gospodarstvo, dohodak i
bogatstvo biti podijeljeni na učinkovit način, i da je stano-
vita učinkovita raspodjela koja nastane u nekom razdob-
lju određena početnom raspodjelom dobara, odnosno
početnom raspodjelom dohotka i bogatstva te prirodnih
 kapaciteta. Sa svakom početnom raspodjelom, dolazi se
do određenog učinkovitog ishoda. I tako se ispostavlja da
želimo li ishod prihvatiti kao pravedan, a ne samo učin-
kovit, moramo prihvatiti temelj na kojem će vremenom poči-
vati početna raspodjela dobara.
U sustavu prirodne slobode, početna se raspodjela re-
gulira instrumentima implicitnima u koncepciji zanima-
nja otvorenih talentiranim pojedincima. Ti instrumenti
pretpostavljaju jednakost slobode (kako je određeno prvim
načelom) i slobodnotržišno gospodarstvo. Oni iziskuju for-
malnu jednakost mogućnosti da svi uživaju barem jedna-
ka zakonska prava pristupa svim povlaštenim društve-
nim položajima. Ali budući da se ne pokušava očuvati
jednakost ili sličnost društvenih uvjeta, osim u mjeri u kojoj
je to nužno za očuvanje potrebnih pozadinskih instituci-
ja, početna raspodjela dobara za bilo koje razdoblje pod
velikim je utjecajem prirodnih i društvenih kontingenci-
ja. Recimo da je postojeća raspodjela dohotka i bogatstva
kumulativni učinak prijašnjih raspodjela prirodnih do-
bara - odnosno prirodnih talenata i sposobnosti - u ob-
liku u kakvom su se ona razvila ili ostala neostvarena, a
njihova uporaba zbog društvenih okolnosti i kontingenci-
ja kao što su nesreća ili sreća bila poželjna ili nepoželjna
u raznim razdobljima. Intuitivno, najočitija nepravda
sustava prirodne slobode je u tome što dopušta da na
raspodjelne udjele nesrazmjerno utječu ti čimbenici koji
su tako proizvoljni s moralne točke gledišta.33

33 Rawls, Theory of Justice, str. 72. Rawls u nastavku govori o onome što on
zove liberalnom interpretacijom njegova dva načela pravednosti, koja je
osmišljena da bi eliminirala utjecaj društvenih okolnosti, ali koja "intu-
itivno, još djeluje nedostatno... /jer/ još dopušta da se raspodjelu bogatstva
i prihoda određuje prirodnom raspodjelom sposobnosti i talenata... udjeli
raspodjele određuju se rezultatima prirodne lutrije; a taj je ishod s moral-
ne perspektive proizvoljan. Nema razloga dopustiti da se raspodjela pri-
hoda i bogatstva određuje u skladu s raspodjelom prirodnih kapaciteta,
 Ovdje imamo Rawlsov razlog odbacivanja sustava prirodne
slobode: on "dopušta" da na raspodjelne udjele nesrazmjer-
no utječu ti čimbenici koji su tako proizvoljni s moralnog
stajališta. Ti su čimbenici: "prijašnje raspodjele... prirodnih
talenata i sposobnosti kako su se razvili s vremenom u skladu
s društvenim okolnostima i slučajnostima kao što su peh ili
sreća." Primijetit ćete da uopće nema ni spomena o tome kako
su pojedinci odlučili razvijati svoje prirodne kapacitete. Za-
što je to izostavljeno? Vjerojatno zato što se takve izbore smatra
proizvodima čimbenika izvan osobne kontrole, a time i "proiz-
voljnima s moralnog stajališta." "Tvrdnja da čovjek zaslužuje
superioran karakter koji mu omogućuje da njeguje svoje
sposobnosti jednako je problematična; jer njegov karakter uve-
like ovisi o sretnim obiteljskim i društvenim okolnostima za
koje nije zaslužan."34 (Kakvo se stajalište o karakteru i njegovu
odnosu prema postupcima ovdje implicira?) "Izvorna obda-
renost prirodnim kapacitetima te slučajnost njihova razvitka
i njegovanja u ranom djetinjstvu proizvoljni su s moralnog
stajališta... Trud koji je neki pojedinac voljan uložiti pod utje-
cajem je njegovih prirodnih sposobnosti te umijeća i alter-
nativa koje mu stoje na raspolaganju. Što su bolje obdareni, to
je vjerojatnije, pod uvjetom da su svi ostali čimbenici jednaki,
da će se savjesno truditi..."35 Takve se tvrdnje mogu uspje-
šno ispriječiti uvođenju dimenzije pojedinčevih autonom-
nih izbora i radnji (i njihovih rezultata) pripisivanjem svega
važnog u pojedincu određenim vrstama "vanjskih" čimbeni-
ka. Tako nipodoštavati pojedinčevu autonomiju i primarnu
odgovornost za njegova djela riskantno je za teoriju koja želi
biti utvrda dostojanstva i samopoštovanja autonomnih bića;
poglavito za teoriju koja toliko toga (uključujući i teoriju
dobra) temelji na izborima pojedinaca. Sumnjamo da je

kao što ne postoji ni razlog da se to čini na temelju povijesne i društvene

sreće" (str. 73-74).
34 Rawls, Theory of Justice, str. 104.
35 Rawls, Theory of Justice, str. 311-312.
moguće uskladiti tako neuzvišenu sliku ljudskih bića kakvu
pretpostavlja i na kojoj počiva Rawlsova teorija s vizijom ljud-
skog dostojanstva koje ona propovijeda i utjelovljuje.
Prije no što ispitamo Rawlsove razloge odbacivanja susta-
va prirodne slobode, trebali bismo obratiti pozornost situa-
ciji onih u izvornom položaju. Sustav prirodne slobode jedi-
na je interpretacija načela koju (prema Rawlsu) oni prihvaćaju:
društvene i ekonomske nejednakosti treba organizirati tako
da se i za jedne i za druge realno može očekivati da koriste
svima i vrijede za položaje i mjesta dostupna svima. Nije
jasno da li pojedinci u izvornom položaju izrijekom razmi-
šljaju i biraju među svim interpretacijama tog načela, prem-
da bi se to činilo najrealističnijom konstrukcijom. (Rawlso-
va tabela na 171. stranici s popisom koncepcija pravednosti
koje se može uzeti u obzir u izvornom položaju ne uključuje
sustav prirodne slobode.) U svakom slučaju izrijekom raz-
matraju jedno tumačenje - načelo razlike. Rawls ne kaže zašto
bi ljudi u izvornom položaju koji su razmatrali sustav pri-
rodne slobode njega odbacili. Njihov razlog ne može biti taj
da zbog njega rezultirajuća raspodjela ovisi o moralno proiz-
voljnoj raspodjeli prirodne obdarenosti. Kao što smo već vid-
jeli, moramo pretpostaviti da samointeresna kalkulacija oso-
ba u izvornom položaju ne vodi (i ne može voditi) prihvaćanju
načela o stjecanju ovlaštenja. No mi, i Rawls, temeljimo naše
procjene na drukčijim razlozima.
Rawls je izrijekom osmislio izvorni položaj i svoju mo-
gućnost izbora kako bi utjelovio i ozbiljio svoju negativnu
ocjenu toga da se dopusti da se prirodne sposobnosti odra-
žavaju na udjele u posjedništvu: "Nakon što odlučimo potra-
žiti koncepciju pravednosti koja eliminira slučajnost prirod-
ne obdarenosti i sretnih okolnosti društvenog statusa..." 36
(Rawls često i na raznim mjestima spominje ovu temu poni-
štenja slučajnosti prirodnih sposobnosti i društvenog sta-
tusa.) Ta je potraga najvažnija u oblikovanju Rawlsove teorije,
36 Rawls, Theory of Justice, str. 15.
i predstavlja temelj definicije njegova izvornog položaja. To
ne znači da bi pojedinci koji jesu zaslužili svoju prirodnu
obdarenost načinili izbor kad bi se našli u Rawlsovu izvor-
nom položaju, već da Rawls za takve ljude vjerojatno ne bi
tvrdio da se načela pravednosti prema kojima se uređuju
njihovi uzajamni odnosi određuju onime što bi oni odabrali
u izvornom položaju. Dobro je upamtiti koliki dio Rawlsove
konstrukcije počiva na ovom temelju. Na primjer, Rawls tvrdi
da određeni egalitaristički zahtjevi nisu motivirani zavišću
nego ogorčenošću nepravdom (budući da su u skladu s njego-
vim dvama načelima pravednosti).37 Ovaj se argument može
pobiti, kao što i Rawls uviđa,38 ako objašnjenja na kojima se
temelji izvorni položaj (a iz kojeg proistječu Rawlsova dva
načela pravednosti) uključuju zavist ili se na njoj temelje. I
tako, osim što želimo razumjeti Rawlsovo odbijanje alter-
nativnih koncepcija i ocijeniti koliko je utemeljena njegova
kritika koncepcija stjecanja ovlaštenja, razlozi ugrađeni u
njegovu teoriju pružaju motivaciju da se ispitaju temelji
zahtjeva da se neka koncepcija pravednosti mora osmisliti
tako da poništi razlike u društvenom statusu i prirodnim
kapacitetima (kao i razlike u društvenom statusu koje bi
mogle nastati na temelju njih).
Zašto posjedništvo ne bi djelomice ovisilo o prirodnim
kapacitetima? (Ovisit će i o tome kako su oni razvijeni i kako
su iskorišteni.) Rawls odgovara da su ti prirodni talenti i
kapaciteti, budući da su nezasluženi, "proizvoljni s moral-
nog stajališta." Dva su načina da se shvati važnost ovog odgo-
vora: to bi mogao biti dio argumenta u prilog tome da bi
raspodjelne učinke prirodnih razlika trebalo poništiti, što
ću nazvati pozitivnom tvrdnjom; ili bi to mogao biti dio argu-
menta da se odbaci mogući protuargument koji tvrdi da
37 Rawls, Theory of Justice, str. 538-541.
38 "Da bi se pokazalo kako se načela pravednosti temelje djelomice na zavi-
sti, moralo bi se utvrditi da jedan ili dva uvjeta izvornog položaja nastaju
iz te sklonosti." Theory of Justice, str. 538.
raspodjelne učinke prirodnih razlika ne bi trebalo poništiti
što ću nazvati negativnim argumentom. I dok pozitivni argu-
ment pokušava dokazati da bi raspodjelne učinke prirodnih
razlika trebalo poništiti, onaj negativni, time što samo pobi-
ja jedan argument kojim se tvrdi da se te razlike ne bi trebalo
poništiti, ostavlja otvorenom mogućnost da (iz drugih raz-
loga) te razlike ne bi trebalo poništiti. Negativni argument
ostavlja otvorenim i pitanje moralne ravnodušnosti glede toga
treba li učinke prirodnih razlika poništiti; primijetit ćete ra-
zliku između toga kad se kaže da bi nešto trebalo biti tako ili
kad se kaže da nije da to ne bi trebalo biti tako.)

Pozitivni argument
Počet ćemo s pozitivnim argumentom. Gdje je mjesto tvrdnji
da su razlike u prirodnoj obdarenosti proizvoljne s moral-
nog stajališta u argumentu kojim se želi ustvrditi da bi razlike
u posjedništvu koje potječu od razlika u prirodnim kapaci-
tetima trebale biti poništene? Pozabavit ćemo se s četiri mo-
guće tvrdnje; prva je sljedeći argument A:
1. Svaka osoba trebala bi moralno zasluživati imati posjed
koji ima; pojedinci ne bi smjeli imati posjed koji ne
zaslužuju.

2. Ljudi moralno ne zaslužuju svoje prirodne kapacitete.

3. Ako X nekog pojedinca djelomice određuje njegov Y, a
njegov je X nezaslužen, nezaslužen je i njegov Y.

Stoga:

4. Posjedništvo ne bi trebalo biti djelomice određeno

prirodnim kapacitetima pojedinaca.
Ovaj će argument služiti kao zamjena za druge slične, slože-
nije tvrdnje.39 Ali Rawls izričito i naglašeno odbacuje raspo-
djelu u skladu s moralnim zaslugama.
Postoji sklonost zdravog razuma da pretpostavi kako bi
dohodak i bogatstvo, i općenito dobre stvari u životu, tre-
bale biti raspodijeljene prema moralnim zaslugama. Pra-
vednost je sreća u skladu s vrlinom. I premda se prihvaća
da se taj ideal nikad ne može sasvim dostići, ipak je to
primjerena koncepcija (u skladu sa zdravim razumom)
raspodjelne pravde, barem kao načelo prima facie, i dru-
štvo bi ga trebalo pokušati ostvariti koliko to okolnosti do-
puštaju. No, sad pravednost kao pravičnost odbacuje tu
koncepciju. Takvo načelo ne bi bilo odabrano u izvornom
položaju.40
Dakle, Rawls nije mogao prihvatiti nikakvu premisu kao
što je prva premisa u argumentu A, pa tako nikakva inačica
ovog argumenta ne stoji u pozadini njegova odbacivanja raz-
lika u raspodjelnim udjelima koje potječu od nezasluženih
razlika u prirodnim kapacitetima. Ne samo što Rawls odba-
cuje premisu 1, već njegova teorija nije niti spojiva s njom.
On je za to da se pojedince stimulira ako to u najvećoj mjeri
poboljšava položaj najnepovlaštenije skupine, a često će se
dogoditi da ti pojedinci budu stimulirani i imaju veće udjele
upravo zbog svojih prirodnih kapaciteta. Već smo prije spo-
menuli da ni koncepcija pravednosti na osnovi ovlaštenja u
39 Primjerice:
1. Razlike između posjeda neke dvije osobe trebaju biti moralno zaslužene;
moralno nezaslužene razlike ne bi smjele postojati.
2. Razlike između osoba u prirodnim kapacitetima su nezaslužene.
3. Razlike između osoba djelomice određene drugim nezasluženim raz-
likama jednako su tako nezaslužene.
Stoga,
4. Razlike između posjeda pojedinaca ne bi smjele biti djelomice odre-
đene razlikama u njihovim prirodnim kapacitetima.
40 Rawls, Theory of Justice, str. 310. U ostatku ovog dijela, Rawls kritizira
koncepciju raspodjele na temelju moralnih zasluga.
posjedništvu, budući da nije uzorkovana koncepcija praved-
nosti, ne prihvaća raspodjelu u skladu s moralnim zaslugama
Svaki pojedinac može svakome dati svaki posjed na koji on
ima ovlaštenje, neovisno o tome zaslužuje li primatelj mo-
ralno biti primatelj. Svakome prema legitimnim ovlaštenjima
koja su legitimno prenijeta na njega, nije uzorkovano načelo.
Ako se odbace argument A i njegova prva premisa, nije
baš sasvim jasno kako konstruirati pozitivni argument. Po-
gledajmo sljedeći argument B:
1. Posjedništvo treba razdijeliti u skladu s nekim obrascem
koji nije proizvoljan s moralne točke gledišta.
2. To što pojedinci imaju različite prirodne kapacitete jest
proizvoljno s moralne točke gledišta.
Stoga,
3. Posjedništvo se ne bi smjelo raspodjeljivati u skladu s
prirodnim kapacitetima.
Ali razlike u prirodnim kapacitetima možda koreliraju s
drugim razlikama koje nisu proizvoljne s moralne točke gle-
dišta i koje su očito moralno relevantne za pitanje raspodje-
le. Na primjer, Hayek tvrdi da je u kapitalizmu raspodjela
općenito u skladu s time koliko je pojedinac od koristi drugi-
ma. Budući da će razlike u prirodnim kapacitetima izazvati
razlike u mogućnostima da se drugima bude na korist, po-
stojat će stanovita korelacija razlika u raspodjeli s razlikama
u prirodnim kapacitetima. Načelo tog sustava nije raspodje-
la prema prirodnim kapacitetima, ali će razlike u prirodnim
kapacitetima stvoriti razlike u posjedništvu u sklopu susta-
va čije je načelo raspodjela u skladu s korisnosti spram dru-
gih. Želi li se interpretirati tako da se to isključi, gore spo-
menuti treći zaključak morao bi biti eksplicitniji. No dodati
premisu da je svaki obrazac koji ima neki približno sukladan
opis koji je proizvoljan s moralnog stajališta i sâm proizvoljan
s moralnog stajališta bilo bi prestrogo, jer bi se zaključilo da
je svaki obrazac proizvoljan s moralnog stajališta. Ključna
stvar koju bi valjalo izbjegavati vjerojatno nije puka koek-
stenzivnost, već činjenica da neko moralno proizvoljno obi-
lježje rezultira razlikama u udjelima raspodjele. Pogledajmo
argument C:
1. Posjedništvo bi se trebalo raspodijeliti u skladu s nekim
obrascem koji nije proizvoljan s moralnog stajališta.
2. To što ljudi imaju različite prirodne kapacitete proizvolj-
no je s moralne točke gledišta.
3. Ako je dio objašnjenja zašto neki obrazac sadrži razlike u
posjedništvu taj da druge osobne razlike stvaraju te raz-
like u posjedništvu, i ako su te druge razlike proizvoljne
s moralnog stajališta, tad je i taj obrazac proizvoljan s
moralnog stajališta.
Stoga,
4. Razlike u prirodnim kapacitetima ne bi trebale stvarati
razlike u posjedništvu među pojedincima.
Treća premisa ovog argumenta tvrdi da svaka moralna
proizvoljnost koja leži u pozadini nekog obrasca prodire u
obrazac te čini njega moralno proizvoljnim. Ali će svaki obra-
zac imati neke moralno proizvoljne činjenice kao dio
objašnjenja načina na koji obrazac nastaje, uključujući obrazac
koji predlaže Rawls. Načelo razlike djeluje tako da nekim
osobama daje veće raspodjelne udjele nego drugima; koje će
osobe dobiti veće udjele ovisit će, barem djelomice, o raz-
likama između tih i drugih pojedinaca, razlikama koje su
proizvoljne s moralnog stajališta, jer će nekim pojedincima s
posebnim prirodnim kapacitetima ponuditi veće udjele kao
stimulaciju da se tim kapacitetima posluže na određene
načine. Vjerojatno se neka premisa slična premisi broj 3 može
formulirati kako bi isključila ono što Rawls želi isključiti a
da pritom ne isključi vlastito stajalište. Pa ipak bi argument
koji bi nastao iz toga pretpostavio da bi skup posjeda trebao
tvoriti neki obrazac.
Zašto bi taj skup posjeda trebao biti uzorkovan? Uzorko-
vanje nije usađeno u teoriju pravednosti, kao što smo vidjeli
u našoj prezentaciji teorije o stjecanju ovlaštenja: teoriji koja
se usredotočuje na temeljna načela što stvaraju raspodjelu
posjeda a ne na obrazac što ga raspodjela posjeda tvori.
Zaniječe li se da je teorija tih temeljnih načela zasebna teorija
raspodjelne pravde, a ne samo zbirka raznih tvrdnji s raznih
područja, tada to postaje pitanje o tome postoji li uopće neki
poseban subjekt raspodjelne pravde koji zahtijeva posebnu
teoriju.
U modelu mane s nebesa koji smo već opisali, mogao bi
postojati uvjerljiviji razlog za traženje obrasca. No, budući
da stvari nastaju već kao posjed (ili na temelju dogovora o
tome tko će im biti vlasnikom), nema potrebe tražiti neki
obrazac u koji bi se uklopila bezvlasna svojina; a budući da
proces kojim posjedništvo nastaje ili se oblikuje ne treba
ostvariti neki određeni obrazac, nema ni razloga očekivati
da će se neki obrazac stvoriti. Situacija nije primjerena pita-
nju: "Što će se dogoditi s tim stvarima; što ćemo s njima
učiniti." U svijetu u kojem mana ne pada s nebesa, u kojem
ljudi moraju načiniti, proizvesti ili transformirati stvari, ne
postoji zaseban proces raspodjele kojemu bi onda trebala
teorija raspodjele. Čitatelj će se prisjetiti naše prijašnje tvrd-
nje da se (više-manje) svaka raspodjela posjeda koja ozbiljuje
određeni obrazac može preobraziti - dobrovoljnim razmje-
nama, darovima i slično, a od strane osoba koje su, u sklopu
nekog obrasca, vlasnici tih posjeda - u neku drugu raspodjelu
posjeda koja se ne uklapa u taj obrazac. Stajalište prema
kojemu posjedi moraju biti uzorkovani vjerojatno će se činite
manje privlačnim kad se shvati da će to imati za posljedicu
da ljudi neće smjeti činiti radnje po svom izboru, a koje će
poremetiti taj obrazac, čak i kad su posrijedi stvari kojima
su oni legitimni vlasnici.
 Postoji još jedan put do uzorkovane koncepcije pravedno-
sti koji bi možda trebalo spomenuti. Pretpostavimo da svaka
moralno legitimna činjenica ima "objedinjeno" objašnjenje
koje pokazuje da je moralno legitimna, te da konjunkcije
spadaju u područje činjenica koje valja objasniti kao moral-
no legitimne. Ako su p i q moralno legitimne činjenice i ima-
ju svoja moralno legitimna objašnjenja P i Q, tad se pAq tako-
đer može objasniti moralno legitimnim, a ako PAQ ne čini
"objedinjeno" objašnjenje (nego je puki spoj raznih objašnje-
nja), znači da je potrebno neko dodatno objašnjenje. Primi-
jenjeno na posjedništvo, pretpostavimo da postoje zasebna
objašnjenja ovlaštenja koja pokazuju legitimnost mojeg i va-
šeg posjeda, i da se postavi sljedeće pitanje: "Zašto je legitim-
no da sam ja vlasnik onoga čega sam vlasnikom i da ste vi
vlasnik onoga čega ste vlasnikom; zašto su ta združena činje-
nica i svi odnosi sadržani u njoj legitimni?" Ako se konjunkcija
zasebnih objašnjenja neće smatrati objašnjenjem legitimno-
sti te združene činjenice (čiju se legitimnost ne smatra osi-
guranom legitimnošću njezinih sastavnih dijelova), u tom bi
slučaju bila nužna neka uzorkovana načela raspodjele da bi
se dokazala njezina legitimnost, te da bi se osigurala legitim-
nost svakog posjedništva koje je sastavljeno od više jedinica.
U znanstvenom objašnjavanju određenih činjenica, uobiča-
jena je praksa smatrati da neke konjunkcije objašnjenih činje-
nica ne iziskuju zasebna objašnjenja, nego da su objašnjene
konjukcijama objašnjenja konjunkata. (Ako E1 objašnjava e1 a
E2 objašnjava e2, tad E1∧E2 objašnjava e 1 ∧e 2 .) Kad bismo zahti-
jevali da svaka dva konjunkta i svako mjesto dodira mora biti
objašnjeno na neki jedinstven način, a ne samo konjunkcijom
zasebnih objašnjenja, u tom bismo slučaju morali odbaciti
većinu uobičajenih objašnjenja i potražiti neki pozadinski
obrazac koji bi objasnio ono što se čine odvojenim činjeni-
cama. (Naravno, znanstvenici često nude jedinstveno tuma-
čenje očito odvojenih činjenica.) Isplatilo bi se istražiti zani-
mljive posljedice odbijanja da se prema bilo kojim dvjema
činjenicama odnosimo, čak i na početku, kao legitimno odvo-
jivim, kao da imaju posebna objašnjenja čija je konjunkcija
jedino što je važno za njihovo objašnjenje. Kako bi izgledale
naše teorije o svijetu kad bismo zahtijevali objedinjena obja-
šnjenja svih konjunkcija? Vjerojatno kao ekstrapolacija toga
kako svijet izgleda paranoiku. Ili, da izbjegnemo tako pogr-
dni rječnik, onako kako izgleda osobama koje imaju neka isku-
stva s drogom. (Na primjer, onako kakvim se kadšto meni
učini nakon što popušim marihuanu.) Takva se vizija svijeta
korjenito razlikuje od načina na koji ga najčešće doživljava-
mo; isprva je zanimljivo da jednostavan uvjet o primjereno-
sti objašnjenja konjunkcija vodi do nje, sve dok ne shvatimo
da takav uvjet primjerenosti mora dovesti do pogleda na svi-
jet koji je tako duboko i potpuno uzorkovan.
Sličan uvjet adekvatnosti glede objašnjenja moralne legi-
timnosti konjunkcija zasebnih, moralno legitimnih činjeni-
ca, doveo bi do stajališta koje zahtijeva da skupovi posjeda
iskazuju neki opći obrazac. Čini se teško vjerojatnim da će se
naći uvjerljivi dokazi za nametanje takvog načela primje-
renosti. Neki će možda smatrati da je takva objedinjena vizija
moguća za samo jedno područje; primjerice, u moralnom po-
dručju u vezi skupova posjeda, ali ne i na području običnih
ne-moralnih objašnjenja, ili obratno. Za objašnjenje ne-moral-
nih činjenica, izazov bi bio osmisliti takvu objedinjenu teo-
riju. Kad bi se osmislila neka, koja bi uvela nove momente a
ne bi objasnila nikakve nove činjenice (osim povezanosti
starih), odluka o njezinoj prihvatljivosti mogla bi biti teška i
ovisila bi uvelike o tome koliko po načinu objašnjavanja
zadovoljava taj novi način na koji promatramo stare činje-
nice. U slučaju moralnih objašnjenja i prikaza koji pokazuju
moralnu legitimnost različitih činjenica, situacija je donekle
drukčija. Kao prvo, još je manje razloga (uvjeren sam) za pret-
postavku da je objedinjeno objašnjenje primjereno i potreb-
no. Manja je potreba za većim stupnjem eksplanatornog je-
dinstva od one koja postoji kad se ista pozadinska načela za
nastanak vlasništva pojave u različitim objašnjenjima. (Rawls-
ova teorija, koja sadržava elemente onoga što on naziva čista
proceduralna pravednost, ne zadovoljava jaki uvjet primje-
renosti u objašnjavanju konjunkcija i implicira da se takav
uvjet ne može zadovoljiti.) Kao drugo, postoji veća opasnost
nego u znanosti da će potražnja za objedinjenim objašnje-
njem oblikovati "moralne činjenice" koje valja objasniti. ("Ne-
moguće je da su one obje zaista činjenice, jer ne postoji obje-
dinjeno uzorkovano objašnjenje koje bi rezultiralo objema.")
Stoga uspjeh u pronalaženju jedinstvenog objašnjenja tako
ozbiljno shvaćenih činjenica neće pokazati koliko je dotična
eksplanatorna teorija dobro osmišljena.
Sad ću se posvetiti našem završnom pozitivnom argumen-
tu kojim se želi izvući zaključak da udjeli raspodjele ne bi
smjeli ovisiti o prirodnim kapacitetima, i to iz tvrdnje da je
raspodjela prirodnih kapaciteta moralno proizvoljna. Taj se
argument koncentrira na pojam jednakosti. Budući da velik
dio Rawlsova argumenta služi da bi se opravdalo ili pokaza-
lo prihvatljivim neko odstupanje od jednakih udjela (neki
smiju imati više ako to služi tome da se poboljša položaj onih
najnepovlaštenijih), vjerojatno će rekonstrukcija njegova te-
meljnog argumenta koji smješta jednakost u svoje središte
nešto pojasniti. Razlike između osoba (tvrdi taj argument)
proizvoljne su s moralnog stajališta ako ne postoji moralni
konsenzus glede zaključka da bi trebale postojati razlike. Neće
sve takve razlike biti moralno nevaljale. To što ne postoji takav
moralni argument činit će se važnim jedino u slučaju onih
razlika za koje smatramo da ne bi smjele postojati osim ako
za to ne postoji moralni razlog. Postoji, tako reći, predrasuda
protiv određenih razlika koja se može prevladati (ili samo
neutralizirati?) moralnim razlozima: u nedostatku takvih mo-
ralnih razloga dovoljne težine, trebala bi vladati jednakost. I
tako dolazimo do argumenta D:

1. Posjedi bi trebali biti jednaki, osim ako ne postoji (važan)

moralni razlog zbog kojeg bi oni trebali biti nejednaki.
2. Ljudi ne zaslužuju način na koji se razlikuju od drugih
osoba u prirodnim kapacitetima; ne postoji moralni ra-
zlog zbog kojega bi se ljudi trebali razlikovati u prirod-
nim kapacitetima.
3. Ako ne postoji moralni razlog zbog kojeg se ljudi razliku-
ju u određenim obilježjima, tada činjenica da se oni ra-
zlikuju po tim obilježjima ne osigurava, i ne može biti
potpora moralnom razlogu zbog kojeg bi se trebali razli-
kovati i po drugim obilježjima (na primjer, u posjedu).
Stoga,
4. Razlike među ljudima u prirodnim kapacitetima nisu ra-
zlog zbog kojeg bi posjedi trebali biti nejednaki.
5. Posjedi bi trebali biti jednaki, osim ako postoji neki dru-
gi moralni razlog (na primjer, poboljšavanje položaja onih
najnepovlaštenijih) zbog kojeg bi njihovi posjedi trebali
biti nejednaki.
Uskoro ćemo se posvetiti tvrdnjama sličnima trećoj pre-
misi. Zašto bi posjedi trebali biti jednaki ako ne postoji pose-
ban moralni razlog za otklon od jednakosti? (Zašto pomisliti
da bi trebao postojati ikakav određeni obrazac posjedništva?)
Zašto je jednakost stanje mirovanja (ili pravocrtno kretanje)
sustava, od kojeg jedino moralne sile mogu izazvati otklon?
Mnogi "argumenti" u korist jednakosti samo ustvrđuju da su
razlike između pojedinaca proizvoljne i moraju biti oprav-
dane. Mnogi autori govore u korist jednakosti u sljedećem
obliku: "Razlike u tretmanu pojedinaca trebaju biti oprav-
dane."41 Najpovoljnija situacija za tu vrst postavke je ona u

41 "Nije potrebno davati razloge za ...ravnopravnu raspodjelu blagodati - jer

je ona 'prirodno' očito ispravna i pravedna, i za nju nije potrebno opravdanje,
budući da je u određenom smislu zamišljena kao samoopravdavajuća...
Postavka je da za jednakost nisu potrebni razlozi, već jedino za nejedna-
kost; da uniformnost, regularnost, sličnost, simetriju, ...ne treba obrazla-
gati, dok razlike, nesustavni postupci, promjene u ponašanju, zahtijevaju
objašnjenje a u pravilu i opravdanje. Ako imam kolač a ima deset osoba
kojoj postoji jedna osoba (ili grupa) u odnosu prema svima,
pojedinac (ili grupa) koji nemaju nikakvo pravo ili ovlašte-
nje odnositi se na određeni način kako ih volja ili po hiru.
Ali ako odem u jedno kino umjesto u susjedno, trebam li
opravdati svoj različit tretman vlasnika ta dva kina? Nije li
dovoljno to što mi se ide u jedno od tih kina? To što se raz-
like u tretmanu moraju opravdati, odgovara suvremenim
vladama jer postoji proces koji se na jednak način odnosi
prema svima, i ne postoje prava da se odnos određuje hiro-
vito. No, velik dio raspodjele u slobodnom društvu ne odvi-
ja se kroz akcije vlade, kao što ni propuštanje da se ponište
rezultati lokaliziranih individualnih razmjena ne predstav-
lja "djelovanje države". Kad ne postoji jedan netko koji "tretira"
sve ostale, i kad svi imaju pravo prenositi svoje vlasništvo
kako žele, nije jasno zašto bi se smatralo da je maksima po
kojoj se razlike u tretmanu moraju opravdati široko primjen-
ljiva. Zašto se razlike među ljudima moraju opravdavati?
Zašto se smatra da se mora promijeniti, ili ispraviti, ili nado-
knaditi, svaka nejednakost koja se može promijeniti, ispra-
viti ili nadoknaditi? Vjerojatno ovdje u igru ulazi društvena
suradnja: premda nema pretpostavke jednakosti (recimo u
primarnim dobrima ili stvarima do kojih je ljudima stalo)
među svim ljudima, možda takva pretpostavka postoji među
ljudima koji surađuju. Ali je teško naći argument za to; ta

kojima bih ga želio podijeliti, i ako svakom dam točno desetinu, to neće -
barem ne automatski - iziskivati opravdanje; no udaljim li se od načela
ravnopravne podjele, od mene se očekuje da navedem neki poseban ra-
zlog. Osjećaj toga, kako god latentan bio, čini jednakost idejom koja nikad
nije po sebi djelovala ekscentričnom...." Isaiah Berlin, "Equality", ponovno
objavljeno u knjizi Fredericka A. Olafsona, red. Justice and Social Policy
(Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall, 1961), str. 131. Da bismo produbili
analogiju s mehanikom, prisjetite se da je jedna od temeljnih teoretskih
postavki da određeno stanje ili situacija ne zahtijevaju objašnjenje, dok se
otkloni od njih trebaju objasniti vanjskim silama. Vidi diskusiju Ernesta
Nagela o D'Alambertovom pokušaju da osigura a priori argument za New-
tonov prvi zakon kretanja. /The Structure of Science, (New York: Har-
court, Brace, and World, 1961), str. 175-177./
nije moguće da bi se sve osobe koje surađuju izrijekom složile
s ovom postavkom kao jednim od uvjeta svoje suradnje. A
njezino bi prihvaćanje osiguralo nezgodnu motivaciju za
povlaštene pojedince da odbiju surađivati - ili da dopuste
bilo kojem broju pripadnika svojeg staleža da surađuju - s
nekim njima dalekim ljudima koji su siromašniji od bilo kojeg
njihova pripadnika. Upuštanje, naime, u takvu društvenu
suradnju, korisnu za one manje povlaštene, ozbiljno bi pogor-
šalo položaj povlaštenije skupine zato što bi stvorilo odnose
pretpostavljene jednakosti između njih i nepovlaštenije sku-
pine. U idućem poglavlju prikazat ću novije argumente u
korist jednakosti, od kojih se jedan pokazao neuspješnim.
Ovdje ćemo samo reći da veza koju argument D stvara između
nezasluženosti prirodnih kapaciteta i nekog zaključka o raspo-
djelnim udjelima pretpostavlja jednakost kao normu (od koje
do odstupanja može doći jedino iz moralnih razloga); i otuda
sâm argument D ne može poslužiti za stvaranje bilo kakvog
sličnog zaključka o jednakosti.

Negativni argument
S obzirom na neuspjeh naše potrage za uvjerljivim pozi-
tivnim argumentom kojim bi se povezala tvrdnja da ljudi
ne zaslužuju svoje prirodne kapacitete s tvrdnjom da se
razlike u vlasništvu ne bi trebale temeljiti na razlikama u
prirodnim kapacitetima, sad se okrećemo onome što smo
nazvali negativnim argumentom i poslužit ćemo se tvrdnjom
da ljudi ne zaslužuju svoje prirodne kapacitete da bismo
pobili moguću protutvrdnju Rawlsovu stajalištu. (Kad bi
argument jednakosti D bio prihvatljiv, negativna zadaća pobi-
janja mogućih protuargumenata činila bi dio pozitivne
zadaće da se pokaže kako pretpostavka jednakosti vrijedi za
određeni slučaj.) Pogledajmo sljedeću moguću protutvrd-
nju E Rawlsovu stajalištu:
1. Ljudi zaslužuju svoje prirodne kapacitete.
2. Ako ljudi zaslužuju X, zaslužuju svaki Y koji proistječe
iz X.
3. Posjedništvo pojedinaca proizlazi iz njihovih prirodnih
kapaciteta.
Stoga,
4. Ljudi zaslužuju svoje posjedništvo.
5. Ako ljudi nešto zaslužuju, u tom slučaju trebaju to imati
(a to pobija svaku pretpostavku jednakosti koja je možebit
vezana uz tu stvar.)
Rawls bi pobio ovu protutvrdnju svojem stajalištu nijeka-
njem njezine prve premise. I tako uviđamo stanovitu vezu
između tvrdnje da je raspodjela prirodnih kapaciteta proi-
zvoljna te tvrdnje da udjeli raspodjele ne bi trebali ovisiti o
prirodnim kapacitetima. No na ovu se vezu ne možemo
pouzdano osloniti. Jer postoje i drugi, slično intonirani protu-
argumenti; primjerice argument F, koji počinje:

1. Ako ljudi imaju X, a to što imaju X (zasluživali to oni ili

ne) ne predstavlja kršenje ničijeg (lockeovskog) prava ili
ovlaštenje na X, a Y proistječe iz (nastaje iz, i tako dalje)
X-a procesom koji ne krši ničija (lockeovska) prava ili
ovlaštenja,* tada ta osoba ima pravo na Y.

* Proces (mogli bismo pojačati antecedent dodavši) od vrste koji bi stvorio

pravo na Y ako osoba ima pravo na X. Pritom pod "lockeovskim" pravima
i ovlaštenjima podrazumijevam ona (o kojima je bilo riječi u prvom po-
glavlju) protiv sile, prevare, i sličnog, koja treba osigurati u minimalnoj
državi. Budući da sam uvjeren kako su to jedina prava i ovlaštenja koja
ljudi posjeduju (osim onih koja dodatno postignu), nisam trebao navesti
pobliže određenje lockeovskih prava. Onaj koji vjeruje da neki imaju pra-
vo na plodove tuđeg rada odreći će istinitost prve premise u ovom obliku.
Kad ne bi bilo uključeno lockeovsko pobliže određenje, taj bi pojedinac
mogao priznati istinitost 1, a odreći istinitost 2 ili kasnijih koraka.
2. To što ljudi imaju prirodne kapacitete ne krši ničija tuđa
(lockeovska) ovlaštenja ili prava.

i dalje ustvrđuje da ljudi imaju pravo na ono što načine, na

proizvode svog rada, na ono što im drugi daju ili što razmi-
jene. Primjerice, nije istina da je neki pojedinac zaradio Y
(pravo da zadrži sliku koju je naslikao, pohvalu za to što je
napisao Teoriju pravednosti, i tako dalje) jedino ako je zara-
dio (ili na neki drugi način zaslužio) sve ono čime se poslužio
(uključujući i prirodne kapacitete) u procesu zarađivanja Y-
a. Neke stvari kojima se služi možda će naprosto imati, i to
ne nelegitimno. Nije nužno da su temelji zasluga zasluženi,
sve do dna.
U najgorem slučaju, možemo naći usporednicu između
ovih tvrdnji o zaslugama i onih o ovlaštenjima. I ako - s pra-
vom - kažemo da ljudi imaju pravo na svoje prirodne kapa-
citete (čak i ako se ne može reći da ih zaslužuju), tada će
tvrdnja usporedna sa spomenutim E, u kojem bi se "imaju
pravo" zamijenilo sa "zaslužuju" biti prihvaćena. To nam daje
prihvatljiv argument G:

1. Ljudi imaju pravo na svoje prirodne kapacitete.

2. Ako ljudi na nešto imaju pravo, imaju pravo i na sve što

iz toga proistječe (kroz određene tipove procesa).

3. Posjedništvo pojedinaca proistječe iz njihovih prirodnih

kapaciteta.
Stoga,

4. Ljudi imaju pravo na svoje posjedništvo.

5. Ako ljudi na nešto imaju pravo, tada bi to trebali posje-

dovati (a to ukida pretpostavku jednakosti koja možda
postoji u vezi s posjedništvom).
 Bez obzira na to jesu li prirodni kapaciteti ljudi proizvolj-
ni s moralnog stajališta, ljudi imaju pravo na njih i na sve
ono što iz njih proistječe.*
Priznanje ovlaštenja ljudi na njihove prirodne kapacitete
(prva premisa u argumentu G) moglo bi biti potrebno da se
izbjegne stroga primjena načela razlike, koja bi dovela - kao
što smo već vidjeli - do još strožih vlasničkih prava nad dru-
gim osobama no što su ona koja proistječu iz preraspodjelnih
teorija. Rawls smatra da on izbjegava tu zamku42 jer ljudi u
njegovu izvornom položaju rangiraju načelo slobode kao da
ono leksikografski prethodi načelu razlike, primijenjeno ne
samo na ekonomski boljitak nego i na zdravlje, životni vijek
i tako dalje. (No vidi 29. bilješku.)
Nismo otkrili nikakav uvjerljiv argument koji bi nas naveo
da ustvrdimo kako bi razlike u posjedništvu koje nastaju iz
razlika u prirodnim kapacitetima trebalo eliminirati ili mini-
malizirati. Može li se tvrdnja da su prirodni kapaciteti poje-
dinaca proizvoljni s moralne točke gledišta koristiti druk-
čije, npr. da bi se opravdalo određeno oblikovanje izvornog
položaja? Jasno, ako je tom oblikovanju cilj poništiti razlike
u posjedništvu koje su nastale zbog razlika u prirodnim kapa-
citetima, potreban nam je argument za taj cilj, i ponovno smo
se vratili našoj neuspješnoj potrazi za zaključkom da bi takve

* Ako ništa od moralnog značenja ne bi moglo proistjeći iz onog što je

proizvoljno, tad ni postojanje neke osobe ne bi moglo imati nikakvog
moralnog značenja, budući da je to (koliko znamo) koji od mnogobrojnih
spermija uspije oploditi jajnu stanicu proizvoljno s moralnog stajališta. To
nas dovodi do još jedne, nejasnije primjedbe upućene duhu Rawlsova
učenja a ne njegovu slovu. Svaki je živući pojedinac proizvod procesa
prema kojem onaj jedan spermij koji uspije oploditi jajnu stanicu nije
ništa zaslužniji od milijuna koji ne uspiju. Bismo li trebali željeti da je
proces bio "pravičniji", u skladu s ocjenom Rawlsovih standarda, da su
sve "nejednakosti" bile ispravljene? Trebali bismo biti oprezni prema
svakom načelu koje bi moralno osudilo onaj proces koji nas je stvorio,
načelo koje bi podrovalo legitimnost samog našeg postojanja.
42 Ali vidi i našu raspravu o Rawlsovu stajalištu glede prirodnih kapaciteta

kao kolektivnom imutku.

razlike u posjedništvu trebalo poništiti. Umjesto toga, tim bi
se oblikovanjem sudionike u izvornom položaju moglo učini-
ti nesvjesnima svoje prirodne obdarenosti. Na taj bi način
činjenica da je prirodna obdarenost proizvoljna s moralnog
stajališta pomogla nametnuti i opravdati veo neznanja. Ali
kako će ona to učiniti; zašto bi svijest o prirodnoj obdarenos-
ti trebalo isključiti iz izvornog položaja? Načelo u pozadini
toga vjerojatno bi se sastojalo u tome da, ako su stanovita
obilježja proizvoljna s moralne točke gledišta, pojedinci u
izvornom položaju ne bi trebali znati da ih posjeduju. Ali to
bi značilo da ništa ne bi znali o sebi, jer bi se svako od nji-
hovih obilježja (uključujući racionalnost, sposobnost pra-
vljenja izbora, životni vijek dulji od tri dana, pamćenje uspo-
mena, sposobnost komunikacije s drugim organizmima poput
njihovih) temeljilo na činjenici da su spermij i jaje koji su
stvorili te pojedince sadržavali određeni genetski materijal.
Fizička činjenica da su te određene gamete sadržavale odre-
đene organizirane kemikalije (ljudske gene a ne gene štakora
ili stabla) proizvoljna je s moralne točke gledišta; s moralnog
stajališta to je slučajnost. No, osobe u izvornom položaju bit
će svjesne nekih od svojih atributa.
Vjerojatno prenagljujemo kad predlažemo da se isključi
svijest o razboritosti, i tako dalje, samo zato što ta obilježja
izviru iz moralno proizvoljnih činjenica. Jer ta obilježja ima-
ju i moralno značenje, odnosno moralne činjenice ovise ili
nastaju iz njih. Primjećujemo dvosmislenost kad kažemo da
je neka činjenica proizvoljna s moralnog stajališta. To bi
moglo značiti da nema moralnog razloga zbog kojeg bi ta či-
njenica trebala biti kakva jest, ili bi moglo značiti da to što je
ta činjenica kakva jest nema nikakvog moralnog značenja ni
moralnih posljedica. Razboritost, sposobnost vršenja izbo-
ra, i tako dalje, nisu moralno proizvoljne u tom drugom smi-
slu. Ali ako izbjegnu isključenje na temelju toga, problem će
biti u tome da prirodni kapaciteti, svijest o kojima Rawls
želi isključiti iz izvornog položaja, nisu moralno proizvoljni
ni u ovom smislu. U svakom slučaju, riječ je o tvrdnji teorije
o stjecanju ovlaštenja da moralna ovlaštenja mogu nastati iz
ili se djelomice temeljiti na takvim činjenicama. Stoga, s
obzirom na nepostojanje argumenta koji bi dokazao da ra-
zlike u vlasništvu nastale na temelju prirodnih kapaciteta
treba poništiti, nije jasno kako se bilo što u izvornom položaju
može temeljiti na (dvosmislenoj) tvrdnji da su razlike u pri-
rodnim kapacitetima proizvoljne s moralne točke gledišta.

Kolektivni imutak
Čini se da Rawls smatra da svatko ima neko pravo na ukup-
nost prirodnih kapaciteta (kao poola) i da nitko nema dife-
rencijalna prava. Raspodjela prirodnih sposobnosti smatra
se "kolektivnim imutkom."43
Vidjeli smo da načelo razlike zapravo predstavlja prista-
nak da se raspodjela prirodnih talenata smatra zajed-
ničkim imutkom i da se dijele koristi te raspodjele, kakva
god ona bila. Miljenici prirode, tko god oni bili, mogu se
okoristiti svojom srećom jedino pod uvjetima koji pobolj-
šavaju položaj onih koji su dobili manje. ...Nitko ne zaslu-
žuje svoje veće prirodne kapacitete ni povoljnije startno
mjesto u društvu. Ali to ne znači da bi trebalo ukinuti te
razlike. Postoji drugi način odnosa prema njima. Temelj-
ni ustroj može se urediti tako da te slučajnosti idu u korist
onih koji su imali najmanje sreće.44
Ljudi će se razlikovati po tome kako se odnose prema mišlje-
nju da su prirodni talenti zajednički imutak. Neki će se po-
tužiti, na tragu Rawlsovog prigovora protiv utilitarizma,45 da
se time "ne shvaća ozbiljno razlika između osoba", i upitati

43 Rawls, Theory of Justice, str. 179.

44 Rawls, Theory of Justice, str. 102.
45 Rawls, Theory of Justice, str. 27.
hoće li bilo kakva rekonstrukcija Kanta koja se prema ljud-
skim sposobnostima i talentima odnosi kao prema resursi-
ma za druge biti primjerena. "Dva načela pravednosti ...isklju-
čuju čak i tendenciju da se ljude smatra sredstvima za
postizanje blagostanja drugog pojedinca." 46 Jedino ako se jako
ustraje na razlici između ljudi i njihovih talenata, imutaka,
sposobnosti i posebnih obilježja. Otvoreno je pitanje ostaje
li nam u tom slučaju neka dosljedna koncepcija pojedinca. A
nije jasno ni zašto bismo mi, krcati posebnim obilježjima,
trebali biti tako razgaljeni time da se (jedino) tako pročišćeni
pojedinac u nama ne smatra sredstvom.
Ljudski talenti i sposobnosti i jesu imutak za svaku slo-
bodnu zajednicu; drugi u zajednici imaju koristi od toga i
bolje im je što su tamo nego negdje drugdje ili nigdje. (U
protivnom ne bi odlučili imati posla s njima.) Život, s vre-
menom, nije igra konstantne sume, u kojoj veće sposobnosti
ili trud rezultiraju većim dobitkom, i koja znači da drugi
moraju izgubiti. U slobodnom društvu, ljudski talenti kori-
ste drugima, a ne samo njima samima. Bi li izvlačenje još
veće koristi za druge trebalo opravdati to što se prema pri-
rodnim kapacitetima ljudi odnosimo kao prema kolektivnom
resursu? Što opravdava to izvlačenje?
Nitko ne zaslužuje svoj veći prirodni kapacitet ni povolj-
nije startno mjesto u društvu. Ali to ne znači da bi se te
razlike trebale ukinuti. Postoji mogućnost drukčijeg
odnosa prema njima. Temeljni ustroj može se urediti tako
da te slučajnosti idu u korist onih koji su imali najmanje
sreće.47
A ako ne postoji mogućnost "drukčijeg odnosa prema nji-
ma"? Bi li to značilo da bi ih trebalo ukinuti? Što bi se točno
očekivalo od prirodnih kapaciteta? Ako se prirodni kapacite-
ti i talenti ljudi ne bi mogli zauzdati kako bi služili drugima,
46 Rawls, Theory of Justice, str. 183.
47 Rawls, Theory of Justice, str. 102.
bi li se nešto učinilo da se odstrane ti izvanredni imuci i
talenti, ili se zabrani njihovo korištenje na osobnu korist poje-
dinca ili nekog drugog po njegovu izboru, premda to ograni-
čenje ne bi poboljšalo apsolutan položaj onih koji ne znaju
upregnuti talente i sposobnosti drugih u svoju korist? Je li
toliko nevjerojatno ustvrditi da je zavist u pozadini ove koncep-
cije pravednosti i da čini dio njezina korijenskog značenja?*
Poslužili smo se našom koncepcijom pravednosti u stjeca-
nju ovlaštenja u posjedništvu kako bismo ispitali Rawlsovu
teoriju, izoštrili naše razumijevanje onoga što koncepcija ovla-
štenja podrazumijeva primijenivši je na alternativnu koncep-
ciju raspodjelne pravde, dubokoumnu i suptilnu. A ujedno
sam uvjeren da smo ispitali i duboke nedostatke u Rawlsovoj

* Hoće li leksikografski prioritet koji Rawls daje slobodi u izvornom položaju

spriječiti da načelo razlike zahtijeva porez na kapacitete i sposobnosti?
Legitimnost tog poreza da se naslutiti kad Rawls govori o "kolektivnom
kapitalu" i "zajedničkom kapitalu." Oni koji nedovoljno iskorištavaju svoje
kapacitete i sposobnosti s nemarom se odnose prema javnom dobru.
(Razbacuju javno vlasništvo?) Rawls možda nije imao u planu tako jake
zaključke iz njegova nazivlja, ali moramo čuti više o tome zašto oni u
izvornom položaju ne bi prihvatili tako strogu interpretaciju. Pojmu slo-
bode potrebna je elaboracija koja će isključiti porez no dopustiti neke
druge načine oporezivanja. Kapaciteti i sposobnosti mogu se upregnuti
bez poreza; "upregnuti" je primjeren pojam - kao što bi bio i za konja
upregnutog u kola koja se ne moraju nikad pomaknuti, ali ako se po-
maknu, konj mora vući i kola za sobom.
Kad je posrijedi zavist, načelo razlike, primijenjeno na izbor između
toga da ili A ima deset a B ima pet ili da A ima osam a B ima pet, išlo bi u
korist potonjeg. Stoga, usprkos Rawlsovu stajalištu (str. 79-80), načelo
razlike nedjelotvorno je u tome što će kadšto ići u korist status quoa a na
uštrb Pareto-bolje ali neravnopravnije raspodjele. Nedjelotvornost bi se
mogla eliminirati pomakom s jednostavnog načela razlike na stupnjevano
načelo razlike, koje predlaže maksimizaciju položaja sljedeće najnepo-
vlaštenije skupine; tu je tvrdnju iznio i A. K. Sen (Collective Choice and
Social Welfare, str. 138, bilješka) a spomenuo i Rawls (str. 83). Ali takvo
stupnjevano načelo ne utjelovljuje pretpostavku u korist jednakosti kakvu
zagovara Rawls. Pa kako je onda Rawls mogao opravdati nejednakost
iznimnu za stupnjevano načelo nekome u najnepovlaštenijoj skupini? Vje-
rojatno su ta pitanja razlozi nejasnoće (vidi str. 83) glede toga prihvaća li
Rawls stupnjevano načelo.
teoriji. Svjestan sam Rawlsove opetovane tvrdnje da se neka
teorija ne može ocjenjivati usmjeravanjem na jedno njezino
obilježje ili dio; umjesto toga, mora se ocijeniti cijela teorija
(čitatelj neće znati kakva je cijela teorija dok ne pročita cijelu
Rawlsovu knjigu), a savršenu teoriju nije realno očekivati.
No, mi smo ispitali važan dio Rawlsove teorije i njezine bitne
postavke. Ja sam i te kako svjestan koliko je moja rasprava o
koncepciji pravednog stjecanja ovlaštenja u posjedništvu
okvirna. Ali smatram da nismo trebali formulirati potpunu
alternativnu teoriju kako bismo odbacili Rawlsov nedvojbeno
veliki korak u odnosu na utilitarizam, kao što ni Rawlsu nije
bila potrebna potpuna alternativna teorija prije no što je odba-
cio utilitarizam. Što bi se više moglo imati ili trebati da bi se
krenulo prema nekoj boljoj teoriji, od nacrta mogućeg alter-
nativnog stajališta, koje sa svoje jako različite perspektive
ukazuje na nedostatke najbolje postojeće dobro razrađene
teorije? U tome, kao i u toliko toga, učimo od Rawlsa.
Počeli smo ovo poglavlje ispitivanjem raspodjelne pravde
kako bismo razmotrili tvrdnju da se država ekstenzivnija od
minimalne države može opravdati time da je ona nužan, ili
najprimjereniji instrument, za postizanje raspodjelne pravde.
Prema pravno-naslovnoj koncepciji pravde u posjedništvu
koju smo opisali, ne postoji argument koji bi se temeljio na
prvim dvama načelima raspodjelne pravde - načelima stje-
canja i prijenosa - za takvu ekstenzivniju državu. Ako svoji-
na nastane na ispravan način, nema argumenta u korist eks-
tenzivnije države koji bi se temeljio na raspodjelnoj pravdi.48
(A niti će, rekli smo, lockeovski uvjet omogućiti uvjete za
nastanak ekstenzivnije države.) No ako se ova načela povri-
jede, nastupa načelo rektifikacije. Vjerojatno je najbolje gle-
dati na neka uzorkovana načela raspodjelne pravde kao na
gruba zdravorazumska pravila kojima je namjena približiti
48 "Ali ne treba li pravednost začiniti samilošću?" Da, ali ne i topovima
države. Kad privatne osobe odluče prenijeti resurse da bi pomogli drugi-
ma, to se uklapa u koncepciju pravednosti pravnog naslova.
se općim rezultatima primjene načela rektifikacije nepravde.
Na primjer, ne raspolažući s mnogo povijesnih podataka, i
pod pretpostavkom (1) da žrtve nepravde općenito ne napre-
duju koliko bi u protivnom mogle napredovati i (2) da će
pripadnici najnepovlaštenije skupine u društvu (ili njihovi
potomci) imati najveću vjerojatnost postati žrtve najozbiljnije
nepravde, a kojima obeštećenje duguju oni koji su se tim
nepravdama okoristili (pod pretpostavkom da su oni imućniji,
premda će ponekad počinitelji nepravdi biti drugi pripadnici
najnepovlaštenije grupe), u tom bi slučaju grubo zdravora-
zumsko pravilo za ispravljanje nepravdi mogli glasiti ovako:
organizirati društvo tako da se maksimizira položaj one grupe
koja završi na dnu društvene ljestvice. Ovaj se primjer može
učiniti providnim, ali će važno pitanje za svako društvo biti
sljedeće: s obzirom na povijest tog društva, koje se funkcio-
nalno pravilo najviše približava rezultatima dosljedne pri-
mjene načela rektifikacije u tom društvu? Ova su pitanja vrlo
složena i najbolje ih je ostaviti za prigodu kad se načelo rek-
tifikacije bude detaljno istraživalo. S obzirom na neposto-
janje takvog istraživanja primijenjenog na neko određeno
društvo, ne možemo se poslužiti ovdje prikazanom anali-
zom i teorijom kako bismo kritizirali neki program transfera
plaćanja, osim ako nije jasno da se on ne može opravdati ni-
kakvim ispravkama nepravdi. Premda bi bilo pretjerano uve-
sti socijalizam kao kaznu za naše grijehe, prošle nepravde
mogu biti tako velike da bi potreba za njihovim ispravljanjem
kratkoročno učinila nužnom ekstenzivniju državu.
8. poglavlje

Jednakost, zavist,
eksploatacija, itd.

Jednakost
Premda se često pretpostavlja, legitimnost mijenjanja dru-
štvenih institucija kako bi se postigla veća jednakost materi-
jalnih uvjeta malokad se dokazuje. Autori jednostavno ustvrde
da u nekoj zemlji najbogatiji n postotak populacije drži veći
postotak bogatstva od spomenutog, a da najsiromašniji n
postotak drži manje; da bi se izračunalo bogatstvo gornjih n
postotaka pomoću postotka najsiromašnijih, mora se pogle-
dati koliki je najniži p postotak (pri čemu je p neizmjerno
veći od n), i tako dalje. Odmah potom nastavljaju rasprav-
ljati o tome kako bi se to moglo promijeniti. Prema koncepciji
pravednosti u stjecanju ovlaštenja nad posjedništvom, ne
može se odlučiti mora li država nešto učiniti kako bi promi-
jenila situaciju samo time da se zamisli nad raspodjelnim
profilom ili ovakvim činjenicama. Mnogo toga, naime ovisi
o tome kako je do raspodjele došlo. Neki bi procesi koji vode
takvim rezultatima mogli biti legitimni, a razne strane imale
bi pravo na pripadajuću svojinu. Ako bi te činjenice raspo-
djele nastale legitimnim procesom, u tom bi slučaju i one
bile legitimne. To, naravno, ne znači da ih se ne smije promi-
jeniti, pod uvjetom da se to može učiniti a da se ne povrijede
ljudska prava u stjecanju ovlaštenja. Svaki pojedinac koji je
pristaša određenog obrasca završnog stanja, može odlučiti
prenijeti dio ili cijeli svoj posjed kako bi se (barem privre-
meno) približio ostvarenju svog željenog obrasca.
Koncepcija pravednosti u stjecanju ovlaštenja u posjedni-
štvu ne govori u korist jednakosti, ili bilo kojeg drugog općeg
završnog stanja ili uzorkovanja. Ne može se samo tako pret-
postaviti da se jednakost mora ugraditi u svaku teoriju prave-
dnosti. Vlada začuđujuća nestašica argumenata u korist jed-
nakosti a koji bi mogli izaći na kraj s aspektima što stoje u
pozadini neglobalne i neuzorkovane koncepcije pravednosti
u posjedništvu.1 (Ne manjka, međutim, nepotvrđenih tvrdnji
o pretpostavkama u korist jednakosti.) Pozabavit ću se argu-
mentom kojem su filozofi posljednjih godina posvetili naj-
više pozornosti; onime Bernarda Williamsa u njegovu zapa-
ženom ogledu "Ideja jednakosti".2 (Nema sumnje da će mnogi
čitatelji smatrati da sve ovisi o nekom drugom argumentu;
želio bih vidjeti taj argument, precizno i podrobno izložen.)

Ostavimo li po strani preventivnu medicinu, jedini ispra-

van temelj za raspodjelu medicinske skrbi jest bolest: to
jest nužna istina. U mnogim društvima, premda bolest služi
kao nužan uvjet dobivanja medicinske pomoći, to nije i
dovoljan uvjet, budući da takav tretman košta, a svi koji
su bolesni nemaju novca; stoga posjedovanje dovoljnog
novčanog iznosa postaje zapravo dodatni nužan uvjet
stvarnog dobivanja medicinske pomoći. ...Kad imamo situ-
aciju u kojoj je npr. bogatstvo daljnji nužan uvjet prima-

1 Glede korisnog pregleda različitih argumenata u korist jednakosti koji se

ipak ne odnose na najfundamentalniju razinu, vidi Walter J. Blum i Harry
Kalven, ml., The Uneasy Case for Progressive Taxation, 2. izdanje (Chicago:
University of Chicago Press, 1963).
2 Bernard Williams, "The Idea of Equality", u Philosophy, Politics, and Soci-

ety, II. izdanje. Peter Laslett i W. G. Runciman (Oxford: Blackwell, 1962),

str. 110-131; pretiskano u Joel Feinberg, red., Moral Concepts (New York:
Oxford University Press, 1969).
 nja medicinske pomoći, ponovno se možemo poslužiti poj-
movima jednakosti i nejednakosti: sad ne u vezi s nejed-
nakosti između zdravih i bolesnih, već u vezi s nejedna-
kosti između bogatih bolesnika i siromašnih bolesnika,
budući da je očito kako oni čije su potrebe iste ne dobiva-
ju jednaki tretman, premda su njihove potrebe temelj uka-
zivanja medicinske pomoći. To je iracionalno stanje ...po-
srijedi je situacija u kojoj su razlozi nedovoljno operativni;
situacija koja se nedovoljno upravlja prema razlozima -
što znači i prema razumu.3
Williams kao da želi dokazati da, ako među različitim
opisima jedne te iste aktivnosti postoji jedan koji sadrži "in-
terni cilj" te aktivnosti, tad (je nužna istina da) je to jedini
ispravan temelj za obavljanje te aktivnosti, ili ako je ima
nedovoljno za njezinu alokaciju ako je teško dostupna, pove-
zan s djelotvornim postignućem tog internog cilja. Ako se ta
aktivnost izvodi na drugima, jedino ispravno mjerilo za
raspodjelu te aktivnosti je njihova potreba za njom, ako
postoji. Stoga Williams kaže kako je (nužna istina da je) jedino
ispravno mjerilo za raspodjelu medicinske skrbi medicinska
potreba. Stoga bi jedino ispravno mjerilo za raspodjelu
brijačkih usluga bila potreba za brijanjem. Ali zašto bi interni
cilj aktivnosti bio važniji od, primjerice, posebne svrhe koju
neka osoba ima u obavljanju te aktivnosti? (Ne zanima nas
sad pitanje može li se jedna aktivnost uklopiti u dva različita
opisa različitih internih ciljeva.) Postane li netko brijač zato
što voli razgovarati s raznim tipovima ljudi ili nešto slično,
bi li s njegove strane bilo nepravedno kad bi pružao svoje
usluge u skladu s time s kime najviše voli razgovarati? Ili,
ako radi kao brijač da bi zaradio novac za svoje školovanje,
smije li šišati samo one koji dobro plaćaju ili daju visoke
napojnice? Zašto se brijač ne bi smio služiti istim mjerilima
u podjeli svojih usluga kao netko čije aktivnosti nemaju

3 Williams, "The Idea of Equality", str. 121-122.

internih ciljeva koji uključuju druge ljude? Bi li vrtlar trebao
pružiti svoje usluge onim travnjacima koji ga najviše trebaju?
Na koji se način razlikuje položaj liječnika? Zašto se nji-
hove aktivnosti moraju dodjeljivati na temelju internog cilja
medicinske skrbi? (Kad ne bi bilo "nestašice", bi li se neke
njihove aktivnosti tad mogle dodijeliti u skladu s drugim
mjerilima?) Čini se jasno da oni to ne trebaju učiniti; samo
zato što posjeduju to umijeće, zašto bi oni trebali podnijeti
cijenu poželjne raspodjele, zašto oni imaju manje prava težiti
ostvarenju vlastitih ciljeva, unutar posebnih uvjeta medicin-
ske prakse, nego svi drugi? Znači da je na društvu da stvari
organizira tako da liječnici, u ostvarivanju vlastitih ciljeva,
raspoređuju svoje usluge u skladu s potrebom; na primjer,
da im društvo plaća da to čine. Ali zašto to mora činiti dru-
štvo? (Bi li to isto trebalo učiniti i za brijački zanat?) Vjero-
jatno zato što je medicinska skrb ljudima važna i jako potreb-
na. To vrijedi i za hranu, premda poljoprivreda nema interni
cilj koji se odnosi na druge ljude kao što je to slučaj s liječ-
ničkom profesijom. Kad se ogule slojevi Williamsova argu-
menta, dolazimo do tvrdnje da bi se društvo (odnosno svat-
ko od nas tko djeluje združeno na neki organizirani način)
trebalo pobrinuti za važne potrebe svih svojih pripadnika.
Naravno, ta je tvrdnja izrečena već mnogo puta. Premda bi se
naizgled reklo suprotno, Williams ne iznosi argument za to.*
Kao i drugi, Williams se bavi samo pitanjima alokacije. Ne
mari za pitanje odakle potječu stvari ili radnje koje treba

* Razmotrili smo Williamsovo stajalište a da nismo uveli esencijalističko

stajalište prema kojemu neke aktivnosti uključuju određene ciljeve. Umje-
sto toga, povezali smo ciljeve s opisima djelovanja. Jer, esencijalistička
pitanja samo zamagljuju diskusiju, a svejedno ostavljaju otvorenima pi-
tanje zašto je jedini ispravan temelj alokacije aktivnosti esencijalistički
cilj. Motiv za takvu esencijalističku tvrdnju bio bi izbjeći da se kaže: neka
"šmucibuciranje" bude aktivnost kao što je liječenje, samo što će njezin
cilj biti zaraditi novac za vršitelja djelatnosti; je li Williams iznio neki
razlog zašto bi se usluge "šmucibuciranja" trebale alocirati u skladu s
potrebama?
dodijeliti ili raspodijeliti. U skladu s time, on ne razmišlja
jesu li one već u početku povezane s ljudima koji imaju nad
njima ovlaštenja (u svakom slučaju to je slučaj s uslužnim
aktivnostima, jer to i jesu radnje), s ljudima koji mogu sami
odlučiti kome će oni tu stvar dati i na temelju čega.

Jednakost startnih pozicija

Jednakost startnih pozicija činila se mnogim autorima mini-
malnim egalitarističkim ciljem, upitnim (ako uopće) jedino
zbog svoje slabosti. (Mnogi su autori jednako tako shvatili
kako postojanje obitelji sprečava potpuno ostvarenje tog cilja.)
Dva su načina da se pokuša osigurati takva jednakost: nepo-
srednim pogoršanjem položaja onih koji su povlašteniji u
startu, ili poboljšavanjem položaja onih manje povlaštenih.
Ovo potonje podrazumijeva korištenje sredstava, a time i
pogoršanje položaja nekih ljudi: onih kojima se posjedništvo
oduzima da bi se poboljšao položaj drugih. Ali posjedništvo
na koju ti ljudi imaju pravo ne smije se rekvirirati, čak ni da
bi se osigurala jednakost startnih pozicija za druge. U ne-
dostatku čarobnih štapića, preostali način postizanja jedna-
kosti startnih pozicija jest uvjeriti pojedince da dobrovoljno
odvoje nešto od svojeg posjedništva za postizanje tog cilja.
U diskusijama o jednakosti startnih pozicija često se rabi
model utrke za nagradu. Utrka u kojoj neki počinju bliže cilj-
noj ravnini od drugih ne bi bila pravična, kao ni utrka u kojoj
bi neki bili prisiljeni nositi teške utege, ili trčati s kamenčići-
ma u tenisicama. Ali život nije utrka u kojoj se svi natječemo
za nagradu koju je netko odredio; nema jedne jedine utrke, u
kojoj bi neka osoba ocjenjivala brzinu. Umjesto toga, postoje
različiti pojedinci koji zasebno drugima daju različite stvari.
Oni koji daju (svatko od nas, povremeno) najčešće na mare
za tuđe zasluge ili hendikepe; stalo im je jedino do toga što
dobivaju. Nema centraliziranog procesa koji bi ocjenjivao kako
ljudi koriste prilike koje im se pružaju; to nije ono čemu služe
procesi društvene suradnje i razmjene.
Postoji razlog zbog kojeg se neke nejednakosti u startnim
pozicijama čine nepravednim, a ne samo pehom zakinutosti
u startu (što bi bilo tako i da nitko drugi nije u povlaštenijem
položaju). Često pojedinac koji ima pravo na prijenos posjed-
ništva nema posebne želje prenijeti ga na neku određenu oso-
bu (za razliku od nasljedstva ili darivanja određene osobe).
On odabere prenijeti neko posjedništvo pojedincu koji udo-
voljava određenom uvjetu (koji mu, na primjer za uzvrat može
osigurati određeno dobro ili uslugu, obaviti određeni posao,
platiti određenu plaću); on bi bio jednako voljan to prenijeti
svakome tko zadovoljava taj uvjet. No, nije li nepravedno da
se to posjedništvo prenese na jednu stranu a ne na drugu
kojoj se nije ukazala tako povoljna prilika zadovoljiti uvjet
na temelju kojeg je prenositelj odlučio izvršiti prijenos
posjedništva? Budući da davatelj ne haje za to na koga prenosi
posjedništvo, pod uvjetom da primatelj zadovoljava određeni
opći uvjet, jednakost mogućnosti da se bude primatelj u
takvim okolnostima ne bi predstavljala povredu davateljeva
prava. Niti bi to povrijedilo ikakvo pravo pojedinca koji je
imao bolju startnu poziciju; premda on ima pravo na to što
ima, nema pravo da to bude više no što ima netko drugi. Ne
bi li bilo bolje kad bi osoba sa slabijom startnom pozicijom
imala jednaku startnu poziciju? Ako bi se to moglo postići a
da se ne povrijede ničija prava (čarobni štapić?), ne bi li to
trebalo učiniti? Ne bi li to bilo poštenije? Ako bi bilo pošte-
nije, može li takva pravičnost opravdati i to da se povrijede
nečija tuđa prava, kako bi se osigurali resursi kojima će se
one sa slabijim startnim pozicijama prebaciti u ravnopravniji
natjecateljski položaj?
Taj je proces natjecateljski na sljedeći način. Kad osoba s
boljim startnim pozicijama ne bi postojala, prenositelj bi
mogao stupiti u kontakt s nekom manje povlaštenom osobom,
koja bi tad, u tim okolnostima, bila najbolja osoba za taj kon-
takt. To se razlikuje od situacije u kojoj se nepovezana, ali
slična bića koja žive na različitim planetima, suočavaju s ra-
zličitim poteškoćama i uživaju različiti stupanj povlašteno-
sti u ostvarivanju svojih različitih ciljeva. U tom slučaju,
položaj jednog ne utječe na položaj drugog; i premda bi bilo
bolje kad bi na lošijem planetu vladali bolji uvjeti no što je to
slučaj (a bilo bi i bolje kad bi i na boljem planetu vladali bolji
uvjeti no što vladaju), to ne bi bilo poštenije. Razlikuje se to i
od situacije u kojoj pojedinac, premda bi to mogao, ne odlu-
čuje poboljšati položaj nekog drugog pojedinca. U tim okol-
nostima, pojedincu koji ima slabije izglede bilo bi bolje kad
neka osoba koja ima bolje izglede ne bi postojala. Osoba koja
ima bolju startnu poziciju može se smatrati ne samo nekime
povlaštenijim, ili nekime nesklonim pomoći, već nekim tko
blokira ili onemogućuje pojedincu sa slabijom startnom po-
zicijom da postane uspješniji. 4 Stajati nekome na putu time
što ste privlačniji alternativni partner u razmjeni ne može se
uspoređivati s time da ste neposredni krivac za pogoršanje
nečije pozicije, kao kad mu nešto ukradete. Ali, ne može li se
osoba s manje izgleda opravdano požaliti na takvu blokadu
od strane pojedinca koji ne zaslužuje svoju bolju startnu pozi-
ciju u zadovoljenju određenih uvjeta? (Zanemarimo sve slične
pritužbe koje bi drugi mogli uputiti na njegov račun.)
I premda osjećam snagu pitanja iz prethodna dva odlom-
ka [ja ih postavljam), ne vjerujem da oni mogu srušiti jednu
temeljitu ovlaščujuću koncepciju. Da je žena koja mi je kasnije
postala suprugom odbila nekog drugog prosca (za kojeg bi se
u protivnom udala) zbog mene, djelomice zbog (ostavimo
po strani moju umilnu narav) mojeg briljantnog uma i pri-
stale vanjštine (ništa od tog nisam zaslužio), bi li se odbijeni
a manje inteligentan i manje zgodan prosac legitimno požalio
4 Vjerojatno bismo trebali shvatiti Rawlsovu usredotočenost na društvenu
suradnju prikazanu u obliku trijadskog pojma jedne osobe koja stupa u
suradnički odnos s drugom osobom, a sprečava treću osobu da stupi u
suradnički odnos s drugom.
na nepravičnost? Bi li to što sam onemogućio drugog prosca
da dobije ruku lijepe djeve opravdalo da se drugima oduzmu
neka sredstva kako bi se njemu platila plastična operacija i
posebne instrukcije, ili da razvije neku zlatnu crtu koja meni
nedostaje kako bi se izjednačili naši izgledi da budemo iza-
brani? (Pritom uzimam zdravo za gotovo nedopustivost pogor-
šanja položaja pojedinca s boljim izgledima kako bi se prilike
izjednačile; u ovom slučaju tako da ga se unakazi ili ubrizga
droga ili da mu se raznim zvučnim smetnjama onemogući da
se služi svojom inteligencijom.5) Takve posljedice ne slijede
iz toga. (Na koga bi se odbačeni prosac imao legitimno pravo
požaliti? Protiv čega?) Situacija nije ništa drukčija ako dife-
rencijalne startne pozicije nastanu na temelju akumuliranih
učinaka postupaka pojedinaca ili prijenosa njihovih ovla-
štenja na način kako im drago. Slučaj je još lakši kad je posri-
jedi korištenje dobara za koja se ne može ustvrditi da imaju
takav trojaki ometajući učinak. Je li nepravedno to što se neko
dijete odgaja u kući s bazenom, što se njime svakodnevno
služi premda to ne zaslužuje više od nekog drugog djeteta čiji
je dom bez bazena? Bi li takvu situaciju trebalo zabraniti?
Zašto bi trebalo biti primjedbi na prijenos bazena nekoj
odrasloj osobi nasljedstvom?
Najvažnija primjedba tvrdnji da svatko ima pravo na razne
stvari kao što su jednakost startnih pozicija, život, i tako da-
lje, kao i na korištenje tog prava, jest da ta "prava" zahtijevaju
podstrukturu stvari, materijala i radnji, na koje drugi ljudi
mogu imati prava ili ovlaštenja. Nitko nema pravo na nešto
čije ostvarenje zahtijeva stvari i aktivnosti na koje drugi ljudi
imaju prava ili ovlaštenje.6 Prava i ovlaštenja drugih ljudi na
određene stvari (tu olovku, njihovo tijelo, i tako dalje) i na to
kako odlučuju koristiti svoja prava i ovlaštenja, određuju
5 Vidi priču Kurta Vonneguta "Harrison Bergeron" u njegovoj zbirci Welcome
to the Monkey House (New York: Dell, 1970).
6 Vidi Judith Jarvis Thomson, "A Defense of Abortion", Philosophy & Public

Affairs, 1, br. 1 (jesen 1971), 55-56.

izvanjski okoliš svakog pojedinca i sredstva koja će mu stajati
na raspolaganju. Ako njegov cilj zahtijeva služenje sredstvima
na koja drugi imaju prava, on mora osigurati njihovu dobro-
voljnu suradnju. Čak i to da bi iskoristio svoje pravo da odredi
kako će nešto čemu je vlasnikom biti korišteno, može iziski-
vati druga sredstva na koja mora ostvariti pravo, npr. hranu
koja će ga održavati na životu; on mora osmisliti, uz suradnju
drugih, ostvariv paket.
Postoje posebna prava nad određenim stvarima koja pri-
padaju određenim osobama, i posebna prava da se postignu
sporazumi s drugima, ako vi i oni zajedno možete iznaći
načine da se postigne dogovor. (Nitko vam ne mora osigurati
telefon da biste se mogli sporazumjeti s nekim drugim.) Nijed-
no pravo ne postoji u sukobu s tom podstrukturom posebnih
prava. Budući da nijedno uredno zacrtano pravo za postiza-
nje nekog cilja neće izbjeći nekompatibilnost s tom podstruk-
turom, takva prava ne postoje. Posebna prava nad stvarima
zauzimaju prostor prava, ne ostavljajući mjesta općim pravi-
ma da budu u određenom materijalnom stanju. Obrnuta bi
teorija ugradila samo takva univerzalno prihvaćena opća "pra-
va" da se ostvaruju ciljevi ili da se bude u određenom mate-
rijalnom položaju u svoju podstrukturu prema kojima bi se
odredilo sve ostalo; koliko je meni poznato, nije načinjen ozbi-
ljan pokušaj da se oblikuje takva "obratna" teorija.

Samopoštovanje i zavist
Moguće je povezati jednakost sa samopoštovanjem.7 Zavid-
noj osobi, ako ne može (također) posjedovati nešto (talent, i
tako dalje) što netko drugi ima, bit će draže da to nema ni ta

7 "Ljudi su, u velikoj mjeri, ono što osjećaju da jesu, i razmišljaju o sebi onako
kako o njima razmišljaju ljudi iz njihove okoline. Poboljšanje osobnog
samopoštovanja i društvenog standarda ublažavanjem barbarskijih nejed-
nakosti prošlosti jednako je dubok doprinos civilizaciji koliko i poboljšanje
druga osoba. Zavidnik bi najradije da to nitko nema, nego da
netko drugi to ima a on ne.*
materijalnih uvjeta." R. H. Tawney, Equality (New York: Barnes & Noble
1964), str. 171. Malo drukčija veza koju ću opisati između jednakosti i
samopoštovanja u početku se ne filtrira kroz tuđa stajališta.
* U odnosu na vas i neku drugu osobu, te s obzirom na posjed neke vrste
objekta ili atributa, postoje četiri mogućnosti:
ON VI
1. ima imate
2. ima nemate
3. nema imate
4. nema nemate
Vi ste zavidni (u odnosu prema njemu i toj vrsti objekta ili atributa;
ublažavam relativizaciju u onome što slijedi) ako 4 pretpostavljate 2, a 3
pretpostavljate 4. ("A" je "i" konjunkcije.) Ljubomorni ste ako 1 pretpostav-
ljate 2, a indiferentni ste između 3 i 4. Temeljna je postavka da ste ljubo-
morni ako to želite zato što on to ima. Formulirani uvjet kaže da vi želite
nešto samo zato što on to ima. Slabiji bi uvjet rekao da ste ljubomorni ako
to želite još i više samo zato što on to ima, odnosno ako 1 pretpostavljate 2
više no što 2 pretpostavljate 4. Slično možemo formulirati manje jaki
uvjet za zavist. Veoma zavidan čovjek radije će da onaj drugi nešto nema
ako on to nema. Djelomice zavidan čovjek možda će biti spreman da onaj
drugi nešto ima, premda on to ne može imati, ali to mu nije drago koliko
bi mu bilo drago kad bi onaj drugi imao nešto što i on ima tj. on 2 pretpo-
stavlja 4 manje no što 1 pretpostavlja 3. Vi gunđate ako 3 pretpostavljate 1
a istodobno 3 pretpostavljate 4. Kivni ste ako 4 pretpostavljate 1 a 3 pret-
postavljate 4. Natjecateljski ste raspoloženi ako 3 pretpostavljate 4 a ravno-
dušni ste između 1 i 4.
Natjecateljski raspoložena osoba negoduje. Kivna osoba gunđa. Ima zavid-
nika koji nisu ljubomorni (u smislu slabijeg uvjeta). Premda to nije teo-
rem, logičan je psihološki zaključak da je većina ljubomornih ljudi zavid-
na. A jamačno je psihološki zakon i to da su kivne osobe zavidne.
Usporedite slična, premda ponešto drukčija Rawlsova razlikovanja (The-
ory of Justice, odjeljak 80). Rawlsov je pojam zavisti jači od našeg. Možemo
formulirati bliski ekvivalent njegova, tako da i(X) bude i. red u gornjoj
matrici za nešto X; i(Y) neka bude i. red za nešto Y. Zavidni ste u Rawlsovu
jakom smislu ako 4(X) i 4(Y) pretpostavljate 2(X) i 1 (Y); odnosno, ako biste
najradije da nijedan od vas nema ni X ni Y, umjesto da oboje imate i X i Y
dok vi imate samo Y. Voljni ste se nečeg odreći da biste izbrisali taj dife-
rencijal. Rawls se služi obojim izrazima "ljubomoran" i "kivan", za naš
pojam "kivan" a nema ništa što bi odgovaralo našem "ljubomoran". Naš je
pojam kivnosti ovdje jači od njegova, a on ne daje pojam koji bi odgovarao
našem "natjecateljski".
 Ljudi često tvrde da zavist stoji u pozadini egalitarizma.
A drugi im odgovaraju da, budući da se egalitaristička nače-
la mogu opravdati, ne trebamo egalitaristima pripisati neku
psihopatološku crtu; oni samo žele da se ostvare ispravna
načela. S obzirom na veliku oštroumnost kojom ljudi osmi-
šljavaju načela kako bi racionalizirali svoje osjećaje, i s obzi-
rom na veliku poteškoću u nalaženju argumenata za jednakost
kao vrijednost samu po sebi, ta je primjedba, najblaže rečeno
- nedokazana. (A nije dokazana ni činjenicom da bi ljudi,
nakon što prihvate egalitaristička načela, mogli prihvatiti
pogoršanje svog položaja kao primjenu tih općih načela.)
Ovdje bih se rado usredotočio na čudnovatost emocije
zavisti. Zašto je nekim ljudima drago kad drugi ne postignu
bolji rezultat u nekoj dimenziji, umjesto da im je drago kad je
drugima dobro ili kad imaju sreće; ili zašto barem na to ne
slegnu ramenima? Jedan je pravac razmišljanja osobito zanim-
ljiv: neki bi pojedinac s nekim rezultatom u nekoj dimenziji
radije da je drugi pojedinac s višim rezultatom H postigao
slabiji rezultat od H, premda to ne bi poboljšalo njegov rezul-
tat, u onim slučajevima kad činjenica da je ta druga osoba
postigla bolji rezultat od njega ugrožava ili podriva njegov
osjećaj samopoštovanja i izaziva osjećaj inferiornosti u odno-
su na tu drugu osobu na neki važan način. Kako mogu tuđi
postupci ili obilježja utjecati na nečije samopoštovanje? Ne
bi li trebali osjećaj moje vlastite vrijednosti, samopoštova-
nje, i slično, ovisiti jedino o činjenicama vezanima uz mene?
Ako na neki način ocjenjujem samog sebe, kako mogu činje-
nice o drugim osobama u tome odigrati neku ulogu? Odgo-
vor je, naravno, da mi ocjenjujemo kako dobro nešto činimo
usporedbom svoje uspješnosti s onom drugih ljudi, s onime
što drugi mogu. Čovjek koji živi u nekom izoliranom planin-
skom selu može košarkaškom loptom iz 150 pokušaja ubaciti
15 skok-šutova. Svi ostali suseljani mogu ubaciti samo jedan
skok-šut iz 150 pokušaja. Onaj čovjek misli (a tako misle i
ostali) da je jako precizan strijelac. No, jednog dana u selo
stigne Jerry West. Ili, neki matematičar jako mnogo radi i
povremeno smisli neki zanimljiv zaključak, zgodno dokaže
teorem, i slično. No tad otkrije cijelu skupinu matematičkih
čarobnjaka. On smisli neki zaključak, oni ga brzo pobiju ili
dokažu (ne u svim mogućim slučajevima, zbog Churchova
teorema), konstrukcijom vrlo elegantnih dokaza; oni također
smišljaju dubokoumne teoreme, i tako dalje.
U svakom od tih slučajeva, spomenuta će osoba zaključiti
da zapravo nije bila jako uspješna ili umješna u opisanoj
aktivnosti. Nema standarda kojim bi se izmjerilo radi li se
nešto dobro neovisno o tome kako to drugi rade ili mogu
raditi. Na kraju svoje knjige Književnost i revolucija, opisu-
jući kakav će (jednog dana) čovjek biti u komunističkom dru-
štvu, Lav Trocki kaže:
Čovjek će postati neizmjerno jači, pametniji i profinjeniji;
njegovo će tijelo postati usklađenije, njegove kretnje rit-
mičnije, glas muzikalniji. Oblici života postat će dinamički
dramatičniji. Prosječan će čovjek dosegnuti vrhunce jed-
nog Aristotela, Goethea ili Marxa. A iznad tog vrhunca,
uzdići će se novi.
Kad bi se to dogodilo, prosječna osoba, samo na razini
Aristotela, Goethea ili Marxa, ne bi smatrala da je jako uspje-
šna ili umješna u tim aktivnostima. Imala bi problema s osje-
ćajem vlastite vrijednosti! Netko u situaciji onog opisanog
košarkaša ili matematičara možda bi radije da drugima manj-
kaju njihovi talenti, ili da prestanu neprekidno demonstri-
rati svoju vrijednost, barem pred njim; na taj će način izbjeći
da njegovo samopoštovanje trpi udarce i omogućiti mu da se
oporavi.
To bi moglo biti jedno moguće objašnjenje toga zašto odre-
đene nejednakosti u prihodu ili položaju u nekoj privrednoj
grani, ili poduzetnika u odnosu prema svojim djelatnicima
tako bole, ne zbog osjećaja da je taj superioran položaj neza-
služen, nego zbog osjećaja da jest zaslužen i zarađen. Nečiji
osjećaj samopoštovanja može biti povrijeđen a osoba se
doživjeti manje vrijednom kad zna za nekog tko je postigao
više ili se više uzdigao. Radnike u tvornici koju je nedavno
pokrenuo netko tko je prije i sam bio radnik, neprekidno će
salijetati pomisao: zašto ne ja? Zašto sam ja samo ovdje?
Mnogo se lakše može živjeti sa spoznajom da je netko drugi
negdje drugdje učinio više ako ga svakodnevno ne gledamo
pred sobom. Žalac, premda u tom slučaju oštriji, ne ovisi o
zasluženosti višeg položaja druge osobe u nekoj dimenziji.
To što postoji netko tko bolje pleše od vas, porazno će se
odraziti na vašu ocjenu koliko dobro vi znate plesati, prem-
da smatrate da velik dio ljepote plesnih pokreta ovisi o nezara-
đenim prirodnim kapacitetima.
Kao okvir za diskusiju koja utjelovljuje te momente (a ne
kao doprinos psihološkoj teoriji), razmislite o sljedećem jed-
nostavnom modelu. Mnogo je različitih dimenzija, dimenzi-
onalnih atributa u kojima rezultati pojedinaca mogu varirati,
D1, ..., Dn, a koje ljudi smatraju važnima. Ljudi se mogu raz-
likovati glede toga koje dimenzije smatraju vrijednima, a mogu
se i razlikovati prema težini (većoj od ništice) što je pridaju
dimenzijama koje smatraju vrijednima. Za svakog pojedinca,
postojat će činjenični profil koji prikazuje njegov objektivni
položaj u svakoj dimenziji; na primjer, u dimenziji skok-šuta,
mogli bismo imati "može redovito pogoditi = skok-šutova
od 100 pokušaja sa sedam metara i dalje", pa rezultat nekog
pojedinca može biti 20, 34 ili 67.
Radi jednostavnosti, pretpostavimo da je mišljenje nekog
pojedinca o svom činjeničnom profilu prilično točno. Usto
će postojati i evaluacijski profil koji će prikazivati kako taj
pojedinac ocjenjuje vlastite rezultate u činjeničnom profilu.
Postojat će evaluacijske klasifikacije (primjerice, izvrstan,
dobar, dovoljan, slab, užasan) koje će predstavljati njegovu
samoocjenu za svaku dimenziju. Te pojedinačne evaluacije -
kako on dolazi od činjeničnog rezultata do evaluacija - ovisit
će o njegovim činjeničnim vjerovanjima o činjeničnim pro-
filima drugih sličnih bića ("referentna grupa"), ciljevima koje
su mu odredili u djetinjstvu, i tako dalje. Svi oblikuju svoju
razinu aspiracija koja će, pak, varirati vremenom na okvirno
odredive načine. Svaka će osoba stvoriti neku opću ocjenu o
sebi; u najjednostavnijem slučaju to će ovisiti isključivo o
njegovu ocjenskom profilu i tome kakvu važnost pridaje poje-
dinim dimenzijama. Kako to ovisi o tome može varirati od
pojedinca do pojedinca. Neki mogu uzeti kao temelj ponde-
rirani zbroj svojih rezultata u svim dimenzijama; drugi se
mogu povoljno ocijeniti ako postignu dobre rezultate na nekoj
razumno važnoj dimenziji; treći, pak, mogu pomisliti da ne
valjaju ni pišiva boba ako postignu slabije rezultate u nekoj
važnoj dimenziji.
U društvu u kojem se ljudi općenito slažu da su neke di-
menzije veoma važne, i u kojem postoje razlike u tome kako
su ljudi poredani duž tih dimenzija, a neke institucije javno
grupiraju ljude u skladu s mjestom koje ovi zauzimaju na
tim dimenzijama, oni koji postignu slabije rezultate mogu se
osjetiti inferiornima u odnosu prema pojedincima koji su
postigli visoke rezultate; mogu se osjetiti inferiornima kao
osobe. (Pa bi siromašni ljudi mogli pomisliti da su siroma-
šni kao ljudi.) Takve bi se osjećaje inferiornosti moglo poku-
šati izbjeći promjenom društva tako da se ili umanji važnost
onim dimenzijama koje služe za razlikovanje ljudi, ili da se
ljudima onemogući da javno pokazuju svoje sposobnosti ve-
zane uz te dimenzije ili da doznaju kakve su rezultate posti-
gli drugi.*
Moglo bi se učiniti očitim da se ljudi, ako se osjećaju infe-
riornijima zbog loših rezultata u nekim dimenzijama, neće
* Ako postoji konsenzus da društveno najvažniju dimenziju nije moguće
otkriti jer se ne može izravno odrediti koje mjesto na njoj neka osoba
zauzima, ljudi će povjerovati da rezultat nekog pojedinca toj dimenziji
korelira s njegovim rezultatom u nekoj drugoj dimenziji u kojoj oni mogu
odrediti relativne položaje (halo efekt). I tako će ljudi za koje je postojanje
božanske milosti najvažnija dimenzija povjerovati da druge važne ustanov-
ljive činjenice ukazuju na njezino prisuće; primjerice, svjetovni uspjeh.
više osjećati inferiornima ako se tim dimenzijama umanji
važnost ili ako su rezultati izjednačeni. ("Naravno!") Najva-
žniji razlog zbog kojeg se osjećaju inferiorni je uklonjen.. Ali
bi se lako moglo dogoditi da druge dimenzije zamijene one
eliminirane uz isti učinak (na različite osobe). Ako se nakon
smanjivanja ili izjednačavanja važnosti jedne dimenzije, npr.
bogatstva, postigne opći konsenzus u društvu da je neka
druga dimenzija najvažnija, primjerice smisao za lijepo, estet-
ska privlačnost, inteligencija, tjelesna snaga, ljupkost pokre-
ta, stupanj suosjećanja s drugim ljudima, kvaliteta orgazma,
tada će se opisana pojava ponoviti.8
Ljudi općenito ocjenjuju sami sebe na temelju toga koje
mjesto zauzimaju u najvažnijim dimenzijama u kojima se
razlikuju od ostalih. Ljudima ne raste samopoštovanje zbog
njihovih ljudskih sposobnosti zbog koje bi se uspoređivali
sa životinjama koje ih ne posjeduju. ("Prilično sam dobro;
imam odvojive palčeve i govorim nekim od jezika.") Jednako
tako, činjenica da imaju pravo glasovati za političke vođe, u
ljudima ne izaziva i ne održava samopoštovanje, premda je
situacija vjerojatno bila drukčija kad opće pravo glasa nije
bilo tako opće. Ljudi u Sjedinjenim Državama danas nemaju
osjećaj vrijednosti zato što znaju čitati i pisati, premda je u
mnogim društvima tijekom povijesti to bilo dovoljno. Kad
svatko, ili gotovo svatko, posjeduje neku stvar ili atribut, on
ne služi kao temelj samopoštovanja. Samopoštovanje se te-
melji na razlikovnim obilježjima; zato se i naziva samopo-
štovanje. A kao što vole istaknuti sociolozi referentnih grupa,
mijenja se ono što su drugi. Brucoši prestižnih fakulteta
možda imaju osjećaj vrijednosti koji se temelji na tome što
pohađaju te ustanove. Taj je osjećaj još izraženiji posljednja

8 Usporedite roman L. P. Hartleya, Facial Justice; i Blum i Kalven, The Un-

easy Case for Progressive Taxation, str. 74: "Svako iskustvo kao da potvrđuje
žalosnu hipotezu da će zavist naći druga, možda i manje privlačna mjesta
gdje će pustiti korijen." Vidi i Helmut Schoeck, Envy (New York: Har-
court, Brace, Jovanovich, 1972).
dva mjeseca srednje škole. Ali kad su svi s kojima se druže u
sličnom položaju, to što pohađaju te obrazovne ustanove više
ne služi kao temelj samopoštovanja, osim možda kad se vrate
kući za praznike (ili u mislima) onima koji ih ne pohađaju
Razmislite što biste vi učinili da pojačate samopoštova-
nje pojedinaca koji su, vjerojatno zbog ograničenog kapacite-
ta, postigli slabije rezultate od ostalih u svim dimenzijama
koje drugi smatraju važnima (a koji su postigli bolje rezultate
u dimenzijama za koje nitko ne bi rekao da su važne ili vri-
jedne). Moglo bi se tom pojedincu reći da je, premda su nje-
govi apsolutni rezultati bili slabi, postigao dobar uspjeh (s
obzirom na njegove ograničene sposobnosti). Ostvario je veći
dio svojih sposobnosti i potencijala no većina ljudi; s obzirom
na ono od čega je krenuo, i s čime, postigao je mnogo. To bi
ponovno uvelo komparativnu evaluaciju, time što bi se na-
vela neka druga važna (meta)dimenzija u kojoj taj pojedinac
u usporedbi s drugima postiže dobre rezultate.*
Takva razmišljanja čine ljude donekle skeptičnima glede
mogućnosti izjednačavanja samopoštovanja i smanjenja zavi-
* Postoji li ikakva važna dimenzija u kojoj je neprimjereno sebe ocjenjivati
komparativno? Pogledajte sljedeću izjavu Timothyja Learyja: "Moja je
ambicija biti najsvetiji, najmudriji, najdobrohotniji čovjek na zemlji. To
možda zvuči megalomanski, ali ne vidim zašto. Ne shvaćam zašto ...svaka
osoba koja živi na svijetu ne bi imala tu ambiciju. Što bih inače trebao
pokušati biti? Predsjednik uprave, ili ravnatelj nekog odjela, ili vlasnik
ovog ili onog?" The Politics of Ecstasy (New York: College Notes and Texts,
Inc., 1968), str. 218. Naravno da nema prigovora želji da se bude svet,
mudar i dobrohotan koliko se može, no ipak je ambicija da se bude naj-
svetija, najmudrija i najdobrohotnija osoba na svijetu bizarna. Slično tome,
može se željeti biti silno prosvijećen (na način istočnjačkih tradicija), ali
bi izgledalo bizarno poželjeti biti najprosvjećenija osoba na svijetu, ili biti
prosvjećenija od nekog drugog. To koliko netko cijeni svoj stupanj pro-
svijećenosti ovisi jedino o tome, bez obzira na to kakvi su drugi. To poka-
zuje da apsolutno najvažnije stvari ne trpe takvu komparativnu evaluaci-
ju; ako je tako, komparativna teorija u našem tekstu ne bi vrijedila općenito.
No, s obzirom na prirodu tih iznimaka, ta bi činjenica bila od ograničenog
sociološkog (premda od velikog osobnog) interesa. Usto, onima koji se ne
ocjenjuju usporedbom, neće biti potrebno izjednačavanje u određenim
dimenzijama kao potpora njihovu osjećaju samopoštovanja.
sti izjednačivanjem položaja u toj određenoj dimenziji na
kojoj se samopoštovanje (slučajno) temelji. Pomislite na razne
atribute na kojima zavidite drugima, pa ćete spoznati golemo
vrelo prilika za diferencijalno samopoštovanje. Prisjetite se
sad Trockijeve postavke da bi u komunizmu svatko dosegnuo
razinu Aristotela, Goethea ili Marxa, i da bi se s tih vrhunaca
pružali novi vrhunci. Stajanje na tom vrhuncu ne bi osi-
guralo ništa veće samopoštovanje i osjećaj individualne
vrijednosti no što to čini sposobnost da se govori nekim
ljudskim jezikom ili to što se ima ruke kojima se mogu hvatati
stvari. Neke jednostavne i prirodne postavke mogle bi čak
dovesti do načela konzervacije zavisti. I mogli bismo se za-
brinuti da će se, ako broj dimenzija nije neograničen i ako
su načinjeni krupni koraci da se eliminiraju razlike, sa sma-
njenjem broja diferencirajućih dimenzija zavist pojačati. Jer,
uz mali broj diferencirajućih dimenzija, mnogi će ljudi ot-
kriti da ne postižu dobre rezultate ni na jednoj od njih. Prem-
da će ponderirana suma mnogobrojnih neovisno varirajućih
normalnih distribucija biti normalna, ako svaki pojedinac
(koji zna svoje rezultate u svakoj dimenziji) ocjenjuje važnost
dimenzija različito od drugih, ukupna suma svih različito
ponderiranih kombinacija različitih pojedinaca ne mora
sama po sebi biti normalna distribucija, premda su rezul-
tati na svakoj dimenziji normalno distribuirani. Svatko može
smatrati da se nalazi u gornjem dijelu distribucije (čak i nor-
malne), budući da svatko promatra distribuciju kroz prizmu
određene važnosti koju joj pripisuje. Što je manje dimenzija,
to je manje prilika da se neki pojedinac uspješno posluži
neuniformnom strategijom ponderiranja, koja daje veću te-
žinu dimenziji na kojoj on postiže bolje rezultate kao onome
na čemu će on temeljiti svoje samopoštovanje. (To ukazuje
na to da se zavist može smanjiti jedino radikalnom elimi-
nacijom svih razlika.)
Čak ako se zavisti može lakše ući u trag no što bi se dalo
naslutiti iz naših tvrdnji, ne bi bilo uputno intervenirati i
pogoršati nečiji položaj samo da bi se smanjile zavist i ne-
sreća što ih osjećaju u odnosu na situaciju tog nekoga, a s
kojom su upoznati. Takva je politika usporediva s onom koja
zabranjuje neku radnju (primjerice, da rasno miješani parovi
hodaju držeći se za ruke) zato što sama spoznaja da se to čini
druge unesrećuje (vidi deseto poglavlje). Posrijedi je ista vr-
sta izvanjskog. Način koji najviše obećava glede mogućnosti
da društvo izbjegne raširene razlike u samopoštovanju bio
bi ne imati zajedničko mišljenje o važnosti dimenzija; umjesto
toga, postojali bi razni popisi dimenzija i njihovih važnosti.
To bi povećalo izglede svakog pojedinca da pronađe dimen-
zije koje i netko drugi smatra važnima, a u sklopu kojih on
postiže prilično dobre rezultate, a time bi pak došlo do neidio-
sinkratske povoljne samoocjene. Takvo usitnjavanje zajedni-
čkog društvenog ponderiranja ne može se postići nekim
centraliziranim pokušajem da se odrekne važnost nekim di-
menzijama. Što je pokušaj važniji i popularniji, to će do
podrške tom pokušaju češće dolaziti u obliku dogovorne di-
menzije na kojoj će ljudi temeljiti svoje samopoštovanje.

Smisleni rad
Često se tvrdi da podređenost u nekom poslu negativno utječe
na samopoštovanje, a u skladu s društveno-psihološkim za-
konom ili generalizacijom poput ove: dugo razdoblje u kojem
vam se često naređuje i tijekom kojeg ste pod nadzorom drugih
pojedinaca koje niste osobno odabrali, umanjuje vaše samo-
poštovanje i izaziva osjećaj inferiornosti; to se može izbjeći
tako da igrate određenu ulogu u demokratskom izboru nad-
ređenih kao i u stalnom procesu njihova savjetovanja, gla-
sovanja o njihovim odlukama, i tako dalje.
Ali članovima simfonijskog orkestra njihov dirigent ne-
prekidno naređuje (često hirovito, proizvoljno i plahovito) i
nitko ih ništa ne pita o interpretaciji onoga što sviraju. No
svejedno oni zadržavaju visoku razinu samopoštovanja i ne
smatraju se inferiornim bićima. Socijalistički aktivisti u tvor-
nicama dobivali su ista naređenja i bili su podvrgnuti istom
autoritetu kao i drugi, pa ipak nisu izgubili ništa od svog
samopoštovanja. Pojedincima koji se penju na organizacijskoj
ljestvici, mnogo vremena otpada na primanje naredbi, a ipak
se pritom ne osjećaju inferiornima. S obzirom na velik broj
iznimaka u generalizaciji prema kojoj "poredak koji rezultira
podređenim položajem izaziva nisko samopoštovanje", mora-
mo se zamisliti nad mogućnošću da podređene osobe s ni-
skom razinom samopoštovanja kreću od takvog stanja ili su
zbog svog položaja prisiljene suočiti se s činjenicama svog
postojanja te se zamisliti nad time na čemu se temelji njihova
ocjena vlastite vrijednosti kao jedinstvene osobe; pritom neće
biti lakih odgovora. Ti će ljudi biti posebice željni odgovora
budu li vjerovali da ti drugi koji im naređuju imaju pravo na
to isključivo na temelju osobne superiornosti. Naravno, u
teoriji o stjecanju ovlaštenja to ne bi trebalo biti tako. Ljudi
mogu imati pravo odlučivati o određenim resursima, uvje-
tima pod kojima se drugi mogu njima služiti i slično, a da se
to ne temelji ni na kakvim njihovim zlatnim svojstvima; ta
su ovlaštenja možda prenijeta na njih. Možda će čitatelji koje
zabrinjava diferencijalno samopoštovanje pridonijeti tome
da teorija o stjecanju ovlaštenja postane poznatija, a time
eliminirati jedan od uzroka nedovoljnog samopoštovanja. No
to, naravno, neće ukloniti sve temelje toga. Kadšto će ovla-
štenja nekog pojedinca jasno proistjecati iz njegovih atributa
i prethodnih aktivnosti, i u tim slučajevima neće se biti ugo-
dno suočiti s usporedbama.
Pitanje smislenog i ispunjujućeg rada često je spojeno s
raspravama o samopoštovanju. Za smislen i ispunjujući rad
kaže se da uključuje: (1) prilike za iskazivanje talenata i ka-
paciteta, za suočavanje s izazovima i situacijama koje zahti-
jevaju samostalnu inicijativu i samousmjeravanje (a što znači
da to nije dosadan i rutinski rad); (2) aktivnosti koje pojedi-
nac koji u njima sudjeluje smatra vrijednima; (3) rad u kojem
pojedinac razumije ulogu koju njegova aktivnost igra u
postignuću nekog općeg cilja; i (4) takav rad u obavljanju kojeg
u odlučivanju o svojim aktivnostima, on ponekad mora uze-
ti u obzir aspekte šireg procesa u kojem djeluje. Za takvog se
pojedinca kaže da se može ponositi onime što čini i da to
čini dobro; može osjetiti da je vrijedna osoba, da daje vrijedan
doprinos. Usto, kaže se da, osim suštinske poželjnosti takve
vrste rada i proizvodnosti, obavljanje drugih vrsti rada umr-
tvljuje pojedince i uzrok je tome da su oni neispunjenije osobe
na svim područjima svog života.
Normativna sociologija, izučavanje toga koji bi trebali biti
uzroci problema, sve nas silno opčinjuje. Ako je X loš, a Y -
koji je jednako loš - može se povezati s X u nekoj realističnoj
priči, veoma je teško oduprijeti se zaključku da jedno uzrokuje
drugo. Ako bi ljudi trebali obavljati smisleni rad, ako želimo
da ljudi budu takvi,9 i ako kroz neku priču možemo povezati
nepostojanje takvog rada (što je loše) s nekom drugom lošom
pojavom (pomanjkanjem inicijative općenito, pasivnim ho-
bijima, i tako dalje), u tom slučaju rado brzamo sa zaključkom
da je drugom zlu uzrok prvo. Naravno, te druge loše pojave
mogu postojati zbog drugih razloga; i doista, s obzirom na
selektivni pristup određenim vrstama poslova, korelaciji je
možda uzrok činjenica da su oni s predispozicijama za nesa-
mostalnije djelovanje upravo i oni koji su najspremniji pri-
hvatiti i zadržati se na radnim mjestima koja uključuju slabe
izglede za samostalan rad.
Često se ističe da usitnjavanje radnih zadaća, rutinska akti-
vnost i podrobna specifikacija aktivnosti (što ostavlja malo
prostora za samostalnu inicijativu), nisu problemi karakteri-
stični za kapitalističke načine proizvodnje; čini se da to ide uz
industrijsko društvo. Kako kapitalizam odgovara i može
odgovoriti na radničke zahtjeve za smislenim radom? Ako se
9 Mogu li neki uspijevati bez rada, a drugi pak od rutinskog rada koji ne
zahtijeva stalnu pozornost i ostavlja mnogo slobodnog prostora za sa-
njarenje?
produktivnost radnika u tvornicama povećava kad su radni
zadaci segmentirani kako bi bili smisleniji, tada će individu-
alni vlasnici u potrazi za dobiti reorganizirati proizvodni proces
u tom smislu. Ako produktivnost radnika ostane ista u toj
smislenijoj podjeli rada tada će, u procesu natjecanja za radnu
snagu, tvrtke promijeniti svoju internu organizaciju rada.
I tako je jedini zanimljiv slučaj koji valja razmotriti onaj u
kojem je podjela radnih zadataka unutar neke tvrtke u smi-
slene segmente, rotacija radne snage, i slično, manje djelotvor-
na (mjereno tržišnim mjerilima) od manje smislene podjele
rada. Tu smanjenu djelotvornost može se nadoknaditi na tri
načina (ili nekom njihovom kombinacijom). Kao prvo, sami
radnici u tvornicama možda će žudjeti za smislenim radom.
Radnici shvaćaju da takav rad krase sve vrline koje mu teo-
retičari pripisuju, i voljni su odreći se nečeg (dijela plaće)
kako bi radili na smisleno segmentiranim radnim mjestima.
Rade za manju plaću, ali smatraju svoj radni paket (niže plaće
plus zadovoljstvo smislenim radom) poželjnijim nego ma-
nje smislen rad za višu plaću. Tramp dio plaće za stanovito
povećanje smislenosti svog rada, povećano samopoštovanje,
i slično. Mnogo ljudi čini slično: ne biraju svoje radno mjes-
to isključivo na temelju očekivane buduće novčane zarade.
Uzimaju u obzir i društvene odnose, prigode za osobni raz-
vitak, zanimljivost, sigurnost radnog mjesta, zamornost po-
sla, količinu slobodnog vremena, i tako dalje. (Mnogi bi sveu-
čilišni nastavnici mogli zaraditi više novca u privredi. Tajnice
sveučilišta odriču se više plaće u privredi za manje stresno
i, po njihovu mišljenju, zanimljivije okružje. Moglo bi se na-
vesti još puno drugih primjera.) Ne žele svi iste stvari, ili ih
ne žele podjednako jako. Biraju svoje radne aktivnosti na te-
melju općeg paketa povlastica koje im one pružaju. Slično tome,
radnici kojima je važna drukčija organizacija rada, mogli bi se
odlučiti odreći dijela plaće kako bi je osigurali; a nema sumnje
da oni kojima je to najviše važno zapravo to i čine kad biraju
između radnih mjesta koja im stoje na raspolaganju. Ritam
farmerova života razlikuje se od ritma radnika na pokretnoj
traci (kojih je manje od pet posto u ukupnom broju američkih
manualnih radnika), a čiji se prihodi i život razlikuju od
prihoda i života prodavača, i tako dalje.
No, pretpostavimo da smisleniji rad nije toliko vrijedan
nekom radniku i da on neće prihvatiti nižu plaću da bi ga
osigurao. (Kad u njegovu životu to nije vrijedno toga? Ako u
početku, tad njegova ljestvica vrijednosti nije sama po sebi
produkt toga što on obavlja rutinski posao, pa bismo trebali
izbjegavati pripisati njegov kasniji karakter njegovim radnim
iskustvima.)
Ne bi li netko drugi mogao podnijeti novčane troškove
smanjene djelotvornosti? Oni bi to mogli učiniti jer smatra-
ju da je to vrijedno tog novca (premda možda ne toliko nekom
radniku), pa će oni podnijeti novčane troškove. Na taj će način
potrošači možda platiti ceh, jer će platiti više za ono što ku-
puju. Skupina nas može se udružiti u potrošačku udrugu i
kupovati isključivo od tvornica čije su radne zadaće smisle-
no segmentirane; ili možemo to odlučiti učiniti pojedinačno.
U kojoj ćemo mjeri to učiniti, ovisit će o tome koliko nama
vrijedi podržavati takve aktivnosti u usporedbi s mogućnošću
da kupimo više drugih roba ili da kupimo proizvode po nižoj
cijeni od tvornica u kojima radne zadaće nisu smisleno seg-
mentirane, a da se ušteđenim novcem poslužimo za potporu
drugih vrijednih kampanja - primjerice, medicinskih istra-
živanja ili pomoći nepoznatim umjetnicima ili ratnim stra-
dalnicima u drugim zemljama.
Ali što ako to ne smatraju dovoljno vrijednim niti radnici
ni potrošači (uključujući pristaše socijaldemokratskih pokre-
ta?) Kakva alternativa preostaje? Treća je mogućnost da se
radnicima može zabraniti raditi u tvornicama čiji radni za-
daci nisu smisleno segmentirani, ili bi se potrošačima mog-
lo zabraniti da kupuju proizvode takvih tvornica. (Svaka od
tih zabrana značila bi provođenje i one druge, de facto, pod
uvjetom da ne postoji crno tržište.) Ili bi se novac za finan-
ciranje smisleno segmentiranih poslova mogao uzeti iz podu-
zetničkih dobiti. Ovo posljednje povlači za sobom široku
temu koju moram ostaviti za neku drugu prigodu. Ali ćete
primijetiti da bi i dalje postojao problem toga kako organizi-
rati radne zadatke čak i kad ne bi bilo privatnih vlasnika i
kad bi sve tvrtke bile u vlasništvu svojih radnika. U organi-
zaciji proizvodnje, neke bi tvrtke odlučile zajednički podijeliti
povećanu novčanu dobit. Druge bi tvrtke morale ili učiniti
to isto, ili odrediti niži godišnji dohodak po radniku, ili
uvjeriti neke potrošače da plate višu cijenu za njihove proiz-
vode. Vjerojatno bi socijalistička vlast, u takvim okolnostima,
zabranila ne-smisleni rad; ali osim pitanja kako bi formulirala
takav zakon, tu je i problem na temelju čega bi mogla namet-
nuti svoja stajališta svim onim radnicima koji bi odlučili
postići druge ciljeve?

Radnička kontrola
Tvrtke u kapitalističkom poretku mogu osigurati smislena
radna mjesta onima koji ih dovoljno žele. Može li taj pore-
dak, slično tome, osigurati interni demokratski ustroj auto-
riteta? U određenoj mjeri, svakako. Ali ako se zahtjevi za
demokratskim odlučivanjem prošire na ovlasti kao što je vla-
sništvo, u tom slučaju to ne bi mogao učiniti. Naravno, po-
stoji alternativa, a ta je da pojedinci mogu oblikovati vlastite
demokratski vodene kooperativne tvrtke. Svaki bogati radikal
ili skupina radnika mogu kupiti neku postojeću tvornicu ili
osnovati novu, i provesti omiljeni mikroindustrijski program;
na primjer, tvrtke kojima radnici upravljaju na demokratski
način. Ta bi tvornica mogla prodavati svoje proizvode izravno
na tržištu. Pritom nam stoje na raspolaganju mogućnosti
slične onima o kojima smo malo prije govorili. Možda interni
postupci u takvoj tvornici neće smanjiti djelotvornost mjere-
nu tržišnim mjerilima. Jer, premda provode manje sati radeći
(nešto sati ode na aktivnosti procesa demokratskog odluči-
vanja), one sate koje radnici rade, mogli bi za vlastitu tvornicu
i na projektima u čijem su oblikovanju osobno sudjelovali
raditi tako efikasno i marljivo da bi, prema tržišnim standardi-
ma, bili premoćni nad svojim ortodoksnijim konkurentima
(usporedi stajališta Louisa Bianca). A u tom slučaju ne bi
trebalo biti problema u uspostavi financijski uspješnih tvor-
nica ove vrste. Ovdje zanemarujem poznate teškoće glede toga
kako će neki sustav takve radničke kontrole funkcionirati.
Budu li se odluke donosile glasovanjem radnika zaposlenih
u toj tvornici, to će dovesti do podbačaja ulaganja u projekte
koji će se isplatiti puno kasnije, kada mnogi od sadašnjih
radnika s pravom glasa neće od tog imati toliko koristi da bi
to nadoknadilo povlačenje novca iz trenutačne raspodjele,
ili zato što više ne rade tamo i ništa ne dobivaju ili zato što
će tada pred sobom imati još samo nekoliko godina rada. To
nedovoljno ulaganje (i posljedično pogoršanje položaja budu-
ćih radnika) može se izbjeći ako svaki radnik postane vlasnik
dijela tvornice, koji može prodati ili zaviještati, jer će u tom
slučaju buduća očekivanja zarade povećati sadašnju vrijed-
nost njegovog suvlasničkog udjela. (Ali tad....) Ako svaki novi
radnik ostvari pravo na jednaki postotak godišnje neto dobiti
(ili jednaki suvlasnički udio), to će se negativno odraziti na
odluke grupe da se zaposle novi radnici. Sadašnji radnici, a
time i tvornica, bit će silno motivirani da odluče maksimi-
zirati prosječnu dobit (dobit po radniku) a ne ukupnu dobit,
što znači da će zapošljavati manje ljudi nego tvornica koja bi
zaposlila svakoga koga bi se moglo unosno uposliti.* Kako će
se namaknuti dodatni kapital za širenje? Hoće li biti razlikâ
u dohocima unutar tvornica? (Kako će se te razlike odrediti?)
I tako dalje. Budući da bi sustav sindikalističkih tvornica

* Budući da će to što radnici postupaju u skladu s vlastitim pojedinačnim

interesima onemogućiti djelotvorno funkcioniranje tvornica kojima up-
ravljaju radnici, široki revolucionarni pokreti trebali bi pokušati napučiti
takve tvornice svojim "nesebičnim" pripadnicima.
uključivao velike nejednakosti u prihodima među radni-
cima u različitim tvornicama (s različitim količinama kapi-
tala po radniku i različitom profitabilnošću), teško je shvatiti
zašto zagovornici stanovitih egalitarističkih obrazaca zavr-
šnog stanja smatraju da to predstavlja primjereno ostvarenje
njihove vizije.
Ako tvornica kojom upravljaju radnici na temelju takvih
odrednica bude manje djelotvorna prema tržišnim mjerili-
ma, pa neće prodavati robu jeftino kao tvornica usredotoče-
na uglavnom na jeftinu proizvodnju, dok su joj druge vri-
jednosti sporedne ili o njima uopće ne razmišlja, taj se
problem, kao i prije, lako može riješiti na jedan od dva načina
(ili njihovom kombinacijom). Kao prvo, tvornica kojom upra-
vljaju radnici može svakog radnika platiti manje, tj. odlukom
aparata zajedničkog odlučivanja kojim se služe mogu sebi
plaćati manje no što dobivaju radnici zaposleni u ortodok-
snijim tvornicama, i tako omogućiti svojoj tvornici da svoje
proizvode prodaje na tržištu po konkurentnim cijenama. No
ako radnici u tvornicama kojima upravljaju odbiju raditi za
nižu plaću no što bi negdje drugdje zaradili, tj. ako su ne-
monetarne koristi takvog zaposlenja njima manje važne od
onog što bi im dodatni novac koji bi zaradili negdje drugdje
omogućio da učine, tad bi tvornica kojom upravljaju radnici
mogla pokušati s drugom alternativom: davati svojim rad-
nicima konkurentne plaće i zaračunati višu cijenu za svoje
proizvode. Tvornica bi zamolila kupce svojih proizvoda da
plate više no što bi platili kad bi kupili proizvode orto-
doksnijeg konkurenta, jer da tim svojim činom podupiru
tvornicu kojom upravljaju radnici, a time pridonose i dru-
štvenoj pravdi. I ponovno će neki kupci vjerojatno biti voljni
pretrpjeti dodatni trošak, dok će drugima njihova milosrdna
gesta potpore tvornici kojom upravljaju radnici biti manje
po volji nego kupnja jeftinijeg proizvoda i preusmjeravanje
tako ušteđenog novca u druge svrhe, uključujući alternativne
dobrovoljne priloge. Ako nema dovoljno osoba koje će pružiti
potporu takvoj tvornici, u tom će slučaju (osim ako se izuzmu
velike privatne donacije nevezane uz potrošnju) tvornica
propasti. A održat će se ako postoji dovoljan broj radnika i/
ili potrošača spremnih u određenoj mjeri se poslužiti ne-
monetarnim mjerilima i podržati to poduzeće. Važno je istak-
nuti da postoji način ostvarenja radničke kontrole dobro-
voljnim radnjama ljudi u slobodnom društvu.*
Moglo bi se pomisliti da se u društvu u kojem postoje
uglavnom privatne tvrtke ne bi mogle osnovati tvornice koji-
ma upravljaju radnici, premda bi bile učinkovite. No, kad bi
se njih smatralo učinkovitima, mogla bi im se osigurati pot-
pora u tržišnom gospodarstvu. Jer takve bi tvrtke ili komune,
ili kakav god vam eksperiment pao na pamet, nakon što po-
stanu uspješne (u većem broju), mogle isplatiti sredstva
uložena u njihov uspjeh, čak i kad bi njima bilo mrsko nače-
lo privatnog ulaganja. I nemojte reći da je protivno klasnim
interesima ulagača podupirati razvoj neke tvrtke koja bi, u
slučaju uspjeha, ukinula ulagački sustav ili mu smanjila va-
žnost. Ulagači nisu takvi čovjekoljupci. Oni postupaju u skla-
du sa svojim osobnim a ne klasnim interesima. S druge
strane, mnogo je problematičnije pitanje kako bi se u držav-
nom sustavu namaknulo dovoljno sredstava za pokretanje
privatnog poduzeća, pod pretpostavkom da ima ljudi koji su
voljni biti radnici i potrošači.
Čak i ako je teže osigurati vanjska ulaganja no što bi se
dalo zaključiti po prethodnom odlomku, sindikalne blagaj-
ne sad sadrže dovoljno novca da bi mogle osigurati kapital
mnogim takvim radničkim tvrtkama koje taj novac mogu
vratiti s kamatama, kao što mnogi privatni vlasnici čine sa
zajmovima, pa čak i sa zajmovima uzetima kod radničkih
sindikata. Zašto neki sindikati ili skupine radnika ne pokrenu
vlastite tvrtke? Kojeg li lakog načina da se radnicima osigura

* I ponovno, postoji još jedna metoda ako ove ne uspiju: prisiliti ljude (radni-
ke i potrošače) da surađuju u radničkoj kontroli i odreknu se dodatnih
roba ili zarade koje im inače stoje na raspolaganju.
pristup sredstvima za proizvodnju: kupiš strojeve i unajmiš
prostor, baš kao što to čine privatni poduzetnici. Bilo bi do-
bro istražiti zašto sindikati ne pokreću nove tvrtke i zašto
radnici ne objedinjuju svoja sredstva da bi to isto učinili.

Marksovska eksploatacija

Ovo je pitanje važno za ono što je ostalo od marksističke eko-

nomske teorije. Zbog raspada radne teorije vrijednosti, raspali
su se i temelji marksističke teorije eksploatacije. A dražest i
jednostavnost definicije eksploatacije prema ovoj teoriji gube
se kad se shvati da će, u skladu s tom definicijom, eksploa-
tacija postojati u svakom društvu u kojem se vrše ulaganja
da bi se dobio neki uvećani budući proizvod (možebitno zbog
porasta pučanstva); kao i u svakom društvu u kojem se one
koji ne mogu raditi, ili raditi proizvodno, izdržava tuđim
radom. Ali marksistička teorija objašnjava fenomen eksplo-
atacije tako što tvrdi da radnici nemaju pristupa sredstvima
za proizvodnju. Radnici moraju prodavati svoj rad (radnu
snagu) kapitalistima, jer se ovi moraju služiti sredstvima za
proizvodnju da bi proizvodili, a ne mogu proizvoditi sami.
Radnik, ili skupina radnika, ne mogu unajmiti sredstva za
proizvodnju i čekati da za nekoliko mjeseci prodaju svoje
proizvode; nedostaju im pričuve novca da bi ostvarili pri-
stup strojevima ili čekali da ostvare prihode od buduće proda-
je proizvoda na kojem sad rade. Jer radnici u međuvremenu
moraju jesti.* Stoga je (kaže priča) radnik prisiljen imati posla
s kapitalistima. (A pričuvna vojska nezaposlene radne snage

* Odakle sredstva za proizvodnju? Tko se prije odrekao sadašnje potrošnje

da bi osigurao ta sredstva ili ih proizveo? Tko će se sad odreći sadašnje
potrošnje u isplati plaća i faktorskih cijena i tako ostvariti zaradu tek
nakon što se proda finalni proizvod? Čija je poduzetnička spretnost cijelo
to vrijeme bila na djelu?
čini izlišnim natjecanje između kapitalista za radnike kao i
mogućnost povišenja cijene rada.)
Primijetit ćete da nakon što se - s pravom - odbaci ostatak
te teorije (a središnja postavka o nemogućnosti pristupa sred-
stvima za proizvodnju leži u temelju eksploatacije), logično
slijedi da u društvu u kojem radnici nisu prisiljeni imati posla
s kapitalistima, izrabljivanja radnika neće biti. (Nećemo go-
voriti o tome jesu li radnici prisiljeni imati posla s nekom
drugom, manje decentraliziranom skupinom.) Dakle, ako
postoji sektor sredstava za proizvodnju u društvenom vlas-
ništvu i nadzoru (ili kako god to nazvali), a koji se može širiti
tako da svi koji žele mogu raditi u njemu, to je dovoljno da se
ukine izrabljivanje radnika. A ako uz taj društveni sektor
postoji sektor sredstava za proizvodnju u privatnom vla-
sništvu koji zapošljava radnike koji svojevoljno rade u tom
sektoru, tada se te radnike ne izrabljuje. (Vjerojatno su se
odlučili zaposliti u tom sektoru, usprkos nagovaranjima da
to ne učine, zato što dobivaju višu plaću ili ostvaruju višu
dobit.) Naime, oni nisu prisiljeni imati posla s privatnim
vlasnicima sredstava za proizvodnju.
Zadržimo se na trenutak na ovom slučaju. Pretpostavimo
da privatni sektor širi, a javni sektor slabi. Stoga bi se sve
više radnika odlučilo zaposliti u privatnom sektoru. Plaće u
privatnom sektoru više su no u javnom, i stalno rastu. A sad
zamislimo da nakon određenog razdoblja taj slabi javni sektor
postane potpuno nevažan, a možda i sasvim iščezne. Hoće li
doći do odgovarajuće promjene u privatnom sektoru? (Budući
da je javni sektor već bio malen, novi radnici koji će se uklju-
čiti u privatni sektor neće značajno utjecati na plaće.) Teorija
eksploatacije kao da želi reći da bi došlo do neke velike
promjene, no ta je tvrdnja jako teško održiva. (Za nju nema
dobre teoretske potkrepe.) Kad ne bi došlo do promjene u
razini ili visini plaća u privatnom sektoru, bi li radnici u
privatnom sektoru, dotad neizrabljivani, sada bili eksplo-
atirani? Premda čak i ne znaju da je javnog sektora nestalo,
jer su tome obratili malo pozornosti, jesu li sad prisiljeni
raditi u privatnom sektoru i obratiti se privatnom kapitali-
stu za posao, i jesu li time ipso facto eksploatirani? Čini se
da marksistička teorija želi reći upravo to.
Kakva god nekoć bila istina o teoriji nemogućnosti pristu-
pa, u našem društvu veliki dijelovi radne snage danas raspo-
lažu privatnom štednjom, a postoje i značajne novčane rezerve
u sindikalnim mirovinskim fondovima. Ti radnici mogu
čekati a mogu i ulagati. Nameće se pitanje zašto taj novac ne
bi poslužio da se osnuju tvornice kojima bi upravljali radni-
ci? Zašto to radikali i socijaldemokrati nisu poticali?
Radnicima možda manjka poduzetničkih sposobnosti da
bi uočili povoljne prilike za bavljenje unosnim djelatnostima
i organizirali tvrtke kao odgovor na te ukazane mogućnosti.
U tom slučaju, radnici bi mogli pokušati unajmiti poduzet-
nike i menadžere koji bi u njihovo ime pokrenuli tvornicu, a
nakon godine dana prenijeti upravljačke funkcije na radnike
(ujedno vlasnike). (Premda bi, kao što ističe Kirzner, bila
potrebna poduzetnička vještina za odluku o tome koga unaj-
miti.) Različite bi se grupe radnika natjecale za poduzetnički
talentirane radnike, određivale cijenu takvih usluga, dok bi
poduzetnici s kapitalom pokušavali unajmiti radnike u skladu
s tradicionalnim vlasničkim sporazumima. Zanemarimo pi-
tanje kako bi izgledala ravnoteža na tom tržištu i upitajmo se
zašto skupine radnika to ne čine već i sada.
Pokrenuti novu tvrtku je riskantno. Ne mogu se lako uoči-
ti talentirani poduzetnici, i mnogo ovisi o procjeni buduće
potražnje, raspoloživosti resursa, nepredvidivim prepreka-
ma, slučajnosti i sličnom. Specijalizirane ulagačke institucije
i izvori poduzetničkog kapitala postoje isključivo zbog tih
rizika. Neki se pojedinci ne žele izlagati tim rizicima ulaga-
nja, potpomaganja novih poduzeća ili njihova pokretanja. Ka-
pitalističko društvo dopušta odvajanje tih rizika od drugih
aktivnosti. Radnici u Edselovoj filijali Ford Motor Company
nisu se izlagali poduzetničkim rizicima, a kad je tvornica
počela s novčanim gubicima, oni ih nisu otplaćivali od svoje
plaće. U socijalističkom društvu, ili se mora sudjelovati u
rizicima poduzeća u kojemu se radi, ili svi dijele rizike ula-
gačkih odluka menadžera zaduženih za središnje planiranje
Nema načina kako se osloboditi tih rizika ili se odlučiti izložiti
samo nekim rizicima ali ne i drugima (stjecanjem specijali-
ziranog znanja u nekim područjima), kako se to može učiniti
u kapitalističkom društvu.
Često se događa da ljudi koji se ne žele izlagati rizicima
smatraju da imaju pravo na nagrade od onih koji se izlažu
rizicima i uspiju, no ti isti ljudi ne osjećaju obvezu priskoči-
ti u pomoć tako da podijele rizike onih koji riskiraju pa izgube.
Na primjer, krupjei u kasinima očekuju velike napojnice od
onih koji dobivaju, ali ne očekuju da ih se zamoli da pomog-
nu podmiriti dio gubitka onih koji su izgubili visoke iznose.
Logika takve asimetrične podjele još je slabija za tvrtke u koji-
ma uspjeh nije stvar slučaja. Zašto neki smatraju da smiju
stajati po strani i vidjeti čija će se poduzeća uspjeti održati
(unatrag vidjeti tko je preživio rizike i dohodovno poslovao),
a potom zahtijevati komad tog uspješnog kolača, premda ne
smatraju da moraju podijeliti gubitke ako stvari krenu po zlu;
zašto ne smatraju da bi trebali ulagati novac i izložiti se rizi-
cima ako žele dijeliti zaradu ili sudjelovati u upravljanju
poduzećem?
Da bismo usporedili kako se marksistička teorija odnosi
prema tim rizicima, moramo krenuti na kratak izlet kroz tu
teoriju. Marxova je teorija jedan oblik teorije vrijednosti
proizvodnih resursa. Takva teorija tvrdi da je vrijednost V
neke stvari X jednaka ukupnoj sumi proizvodnih resursa
nekog društva utjelovljenih u X. Ili, u praktičnijem obliku,
omjer vrijednosti dvaju stvari V(X)/V(Y) jednak je omjeru
količine proizvodnih resursa utjelovljenih u njima, M
(resursi u X)/M (resursi u Y), pri čemu je M mjera te količine.
Takva teorija zahtijeva mjerilo M čije se vrijednosti određuju
neovisno o omjerima V-a koje treba objasniti. Ako teoriju
vrijednosti proizvodnih resursa pripojimo radnoj teoriji pro-
izvodnih resursa, koja tvrdi da je rad jedini proizvodni resurs,
dobivamo radnu teoriju vrijednosti. Mnoge primjedbe upu-
ćene radnoj teoriji vrijednosti vrijede i za svaku teoriju pro-
izvodnih resursa.
Alternativa teoriji vrijednosti proizvodnih resursa mogla
bi reći da se vrijednost proizvodnih resursa određuje vrijed-
nošću finalnih proizvoda koji nastaju od njih (koji se mogu
proizvesti iz njih), pri čemu se vrijednost finalnog proizvo-
da određuje na neki drugi način osim vrijednošću resursa
korištenih za njega. Ako neki stroj može poslužiti za proiz-
vodnju X-a (i ničeg više) a neki drugi može poslužiti za proiz-
vodnju Y-a, pri čemu se svaki služi istim sirovinama i u istoj
količini da bi se načinio jedinični proizvod, a X je vredniji
od Y, onda je prvi stroj vredniji od drugog, čak ako takav stroj
sadrži iste sirovine i ako je bila potrebna jednaka količina
vremena da ga se proizvede. Prvi će stroj, s obzirom na to da
ima vredniji finalni proizvod, postići višu cijenu od drugog.
To bi moglo stvoriti privid da su njegovi proizvodi vredniji
jer je on vredniji. Ali to je naopako gledanje na stvari. On je
vredniji zato što su njegovi proizvodi vredniji.
No, teorija vrijednosti proizvodnih resursa ne govori o
vrijednosti proizvodnih resursa, jedino o njihovim količina-
ma. Kad bi postojao samo jedan proizvodni faktor, i kad bi
on bio homogen, teorija proizvodnih resursa mogla bi biti
barem necirkularno formulirana. Ali s više od jednog faktora,
ili jednim faktorom raznih vrsta, problem je u tome kako
odrediti mjerilo M da bi se tu teoriju necirkularno artikuliralo,
jer se mora odrediti koji se dio jednog proizvodnog čimbenika
može smatrati ekvivalentom određenoj količini drugog. Jedan
od postupaka sastojao bi se u određivanju mjerila upu-
ćivanjem na vrijednosti finalnog proizvoda, što bi riješilo
jednadžbe omjera. No, tim bi se postupkom odredilo mjerilo
na temelju informacija o konačnim vrijednostima, pa on ne
bi mogao poslužiti da objasni konačne vrijednosti na temelju
informacija o količinama inputa.* Alternativni bi postupak
bio naći neku zajedničku stvar koju se može proizvesti X-om
i Y-om, u različitim količinama, te iskoristiti omjer količina
finalnog proizvoda da bi se odredile količine inputa. Time
se izbjegava cirkularnost ispitivanja konačne vrijednosti na
prvom mjestu; počinje se ispitivanjem završnih količina
nečeg, a potom te informacije posluže da bi se odredile
količine inputa (za određivanje mjerila M). No, čak i ako
postoji zajednički proizvod, možda on neće biti onaj za čiju
su proizvodnju ti razni faktori najprimjereniji, pa bi služiti
se njime da bi se njih usporedilo moglo dovesti do zbunju-
jućeg omjera. Moraju se usporediti razni faktori u njihovim
pojedinačnim najboljim funkcijama. Ili, ako se dvije različite
stvari mogu proizvesti od istih resursa, a omjeri iznosa se
razlikuju, problem je u tome koji omjer odabrati da bi se dobi-
la konstanta proporcionalnosti između tih resursa.
Te poteškoće možemo ilustrirati pomoću načina na koji je
Paul Sweezy izložio koncepciju jednostavnog, nediferenci-
ranog radnog vremena.10 Sweezy govori o tome kako izjedna-
čiti kvalificirani i nekvalificirani rad te se slaže da bi bilo
cirkularno to učiniti na temelju vrijednosti finalnog proi-
zvoda, budući da upravo nju valja objasniti. Sweezy potom
kaže da kvalifikacija ovisi o dvjema stvarima: školovanju i
prirodnim razlikama. Sweezy izjednačuje školovanje s brojem
sati provedenih u školovanju, a da se ne upušta u kvalifi-
ciranost nastavnika, čak ni mjerenu tako primitivnim mjeri-
lom kao što je broj sati koliko se nastavnik školovao (i koliko
se sati njegov nastavnik školovao?) Sweezy predlaže da se

* No, ako bi se raspolagalo vrijednostima nekih finalnih proizvoda (uz ve-

liku slobodu glede toga koje će se uzeti u obzir), jednadžbe omjera mogle
bi poslužiti za određivanje mjerila M, što bi moglo poslužiti da se dobiju
vrijednosti za ostale finalne proizvode, i u tom bi slučaju ta teorija imala
nekog smisla.
10 The Theory of Capitalist Development (New York: Monthly Review Press,

1956). Vidi i R. L. Meek, Studies in the Labour Theory of Value (London:

Lawrence & Wishart, 1958), str. 168-173.
prirodne razlike odrede tako da dva pojedinca načine istu
stvar, pa se izmjeri koliko se stvorene količine razlikuju i tako
nađe omjer kojim će ih se izjednačiti. No, ako se neki kva-
lificirani rad ne smatra bržim načinom proizvodnje istog onog
proizvoda koji se proizvodi nekvalificiranim radom, nego
načinom proizvodnje boljeg proizvoda, tad ova metoda odre-
đivanja mjerila M neće biti uspješna. (U usporedbi Rembrand-
tova umijeća s mojim, nije bitno to što on slika brže od mene.)
Bilo bi zamorno nabrajati standardne protuprimjere radnoj
teoriji vrijednosti: pronađeni prirodni predmeti (čija je
vrijednost viša od vrijednosti rada potrebne da ih se stekne);
rijetka dobra (Napoleonova pisma) koja se ne mogu repro-
ducirati u neograničenim količinama; razlike u vrijednosti
između identičnih objekata na različitim mjestima; razlike
koje stvara kvalificirani rad; promjene izazvane fluktuacijama
u ponudi i potražnji; stari predmeti čija proizvodnja zahtijeva
da protekne puno vremena (stara vina) i tako dalje.11
Dosad spomenuti problemi tiču se prirode vremena jed-
nostavnog nediferenciranog rada, koji određuje jedinicu u
odnosu na koju bi se sve ostalo mjerilo. Sad moramo uvesti
dodatni moment. Marksistička teorija ne tvrdi da je vrijed-
nost objekta razmjerna broju sati jednostavnog nediferenci-
ranog rada utrošenih u njegovu proizvodnju, nego da je vri-
jednost objekta proporcionalna broju sati jednostavnog
nediferenciranog društveno potrebnog rada koje se utrošilo u
njegovu proizvodnju.* Čemu dodatni zahtjev da radni sati
budu društveno potrebni? Krenimo korak po korak.
11 Vidi Eugene Von Bohm-Bawerk, Capital and Interest, I. tom (South Hol-
land, 111.: Libertarian Press, 1959), 12. poglavlje; i njegovu knjigu Karl
Marx and the Close of His System (Clifton, N. J.: Augustus M. Kelley, 1949).
* "Društveno potrebno radno vrijeme je ono vrijeme potrebno da bi se proi-
zveo neki artikl u normalnim uvjetima proizvodnje, i uz prosječnu razinu
kvalifikacije i intenziteta rada koji prevladava u tom trenutku u nekom
društvu." Karl Marx, Kapital, prvi tom. Primijetit ćete da jednako tako
želimo objasniti zašto su normalni uvjeti proizvodnje takvi kakvi jesu, i
zašto se određena kvalifikacija i intenzitet rada koristi baš za taj proizvod,
 Zahtjev da neki objekt ima uporabnu vrijednost nužna je
sastavnica radne teorije vrijednosti, želi li ona izbjeći odre-
đene primjedbe. Pretpostavimo da neka osoba radi na neče-
mu potpuno beskorisnom što nitko ne želi. Primjerice, troši
sate i sate u učinkovitom vezanju velikog čvora; nitko ga dru-
gi ne može svezati brže od njega. Hoće li taj predmet biti
vrijedan tolikih sati? Teorije ne bi smjele imati takve po-
sljedice. Marx ih izbjegava na sljedeći način: "Ništa ne može
imati vrijednost a da nije upotrebljivo. Ako je neki predmet
beskoristan, onda je beskoristan i rad sadržan u njemu; taj se
rad na računa kao rad, i stoga ne stvara vrijednost."12 Nije li
to ad hoc restriktivno? S obzirom na ostatak teorije, na koga
se odnosi? Zašto ne bi svaki učinkovito obavljen rad stvarao
vrijednost? Ako bi se morala uvesti činjenica da taj predmet
koristi ljudima i da ga ljudi žele (pretpostavimo da je koristan,
ali da ga nitko ne želi), u tom bi se slučaju, isključivim ispi-
tivanjem želja, koje se ionako moraju uzeti u obzir, mogla
dobiti potpuna teorija vrijednosti.
Čak i uz ad hoc ograničenje da predmet mora biti od neke
koristi, ostaju problemi. Pretpostavimo da netko radi 563 sata
na nečemu od slabe korisnosti (i nema načina da se to nešto
proizvede učinkovitije). To zadovoljava nužan uvjet vrijed-
nosti da predmet ima neku korisnost. Je li njegova vrijed-
nost sad određena količinom rada, jer bi u tom slučaju taj
predmet bio nevjerojatno vrijedan? Ne. "Jer se rad utrošen
na njih (robe) računa učinkovitim jedino ako se utroši na oblik

budući da nije važna prosječna razina kvalifikacija koja prevladava u

nekom društvu. Većina osoba možda ima bolje kvalifikacije za proizvod-
nju nekog proizvoda, ali možda imaju nešto još važnije za raditi, pa tako za
njegovu proizvodnju ostanu samo oni s ispodprosječnim kvalifikacijama.
Ono što je relevantno morala bi biti kvalifikacija onih koji rade na stvaranju
proizvoda. Od teorije želimo da nam objasni i čime se određuje što koji
pojedinci raznih kvalifikacija rade na izradi određenog proizvoda.
Naravno, spominjem ta pitanja zato što na njih može odgovoriti alternativ-
na teorija.
12 Kapital, Prvi dio, prvo poglavlje, prvi odjeljak, str. 48.
koristan drugima."13 Marx nastavlja i kaže: "Je li taj rad ko-
ristan drugima, i može li njegov proizvod shodno tome za-
dovoljiti nečiju potrebu, može se dokazati jedino činom
razmjene." Ako protumačimo da je Marx rekao, ne da je ko-
risnost nužan uvjet i da (nakon što se taj uvjet zadovolji)
količina rada određuje vrijednost, nego da će stupanj kori-
snosti odrediti koliko se (korisnog) rada utrošilo na taj pred-
met, tad imamo teoriju koja se uvelike razlikuje od radne teo-
rije vrijednosti.
Tom problemu možemo pristupiti iz drugog ugla. Pret-
postavimo da se korisne stvari proizvode najučinkovitije što
se može, ali da je odveć veliki broj proizvoda namijenjen
prodaji po određenoj cijeni. Cijena koja se ponudi tržištu niža
je od radnih vrijednosti predmeta; u njihovu je proizvodnju
utrošen veći broj učinkovitih sati no što su ljudi voljni plati-
ti (po određenoj cijeni sata). Pokazuje li to da broj prosječnih
sati utrošenih na proizvodnju predmeta visoke korisnosti ne
određuje njegovu vrijednost? Marxov je odgovor sljedeći: dođe
li do prekomjerne proizvodnje, tako da se određeni proizvod
ne pokupuje po nekoj cijeni, znači li to da je rad bio neučin-
kovito utrošen (da je trebalo proizvesti manje tih proizvoda),
premda sam rad nije bio neučinkovit. Stoga nisu svi ti radni
sati predstavljali društveno potrebno radno vrijeme. Taj proiz-
vod nema vrijednost manju od broja društveno potrebnih
radnih sati utrošenih na nj, jer se na nj utrošilo manje dru-
štveno potrebnih radnih sati no što bi se reklo.

Pretpostavimo da svaki komad sukna na tržištu ne sadrži

više radnih sati no što je društveno potrebno. Usprkos tome,
možda su na sve komade uzete u cjelini utrošeni suvišni
radni sati. Ako tržište ne može probaviti cijeli iznos po
normalnoj cijeni od dva šilinga po metru, to dokazuje da
se na tkanje utrošio prevelik dio ukupnog rada zajednice.

13 Marx, Kapital, prvi tom, drugo poglavlje, str. 97-98.

 Učinak je isti kao da je svaki tkalac utrošio više radnog
vremena na svoj proizvod no što je društveno potrebno.14
I tako Marx tvrdi da ovaj rad nije sav društveno potreban.
Što je društveno potrebno, i koliko toga, odredit će se onime
što se događa na tržištu!!15 Nema više radne teorije vrijedno-
sti; središnji pojam društveno potrebnog radnog vremena
određuje se procesima i omjerima razmjene na tržištu na kojem
vlada konkurencija! 16
Vratili smo se našoj ranijoj temi, ulagačkim i proizvod-
nim rizicima, za koje vidimo da preobražavaju radnu teoriju
vrijednosti u teoriju određenu rezultatima na tržištu. A
zamislite sad sustav plaćanja utemeljen na odrađenim, jed-
nostavnim, nediferenciranim, društveno potrebnim radnim
satima. Prema tom sustavu, rizike povezane s procesom proiz-
vodnje podnose svi radnici koji sudjeluju u tom procesu.
Bez obzira na to koliko sati neki radnik radio uz bilo koju
razinu učinkovitosti, neće znati koliko je društveno potreb-
nih radnih sati odradio dok se ne vidi koliko je ljudi voljno
kupiti njegove proizvode i po kojoj cijeni. Znači da sustav
plaćanja u skladu s brojem odrađenih društveno potrebnih
radnih sati nekim marljivim radnicima ne bi platio gotovo
ništa (onima koji su radili za proizvođače hulahupa nakon
što je izašao iz mode, ili zaposlenicima Edselove podružnice
Ford Motor Company), a drugima bi platio veoma malo. (S
obzirom na veliku i ne-slučajnu nekompetentnost investicij-
14 Marx, Kapital, str. 120. Zašto "prevariti"?
15 Usporedite Ernest Mandel, Marxist Economic Theory, prvi tom (New York:
Monthly Review Press, 1969), str. 161. "Upravo se kroz konkurenciju
otkriva predstavlja li količina rada ugrađena u neku robu društveno po-
trebnu količinu ili ne. ...Kad ponuda određene robe premaši potražnju, to
znači da se više ljudskog rada utrošilo na proizvodnju spomenute robe no
što je bilo društveno potrebno. ...No kad je ponuda manja od potražnje, to
znači da se manje ljudskog rada utrošilo na proizvodnju spomenute robe
no što je društveno bilo potrebno."
16 Usporedi raspravo o tom pitanju u Meek, Studies in the Labour Theory of

Value, str. 178-179.

skih i proizvodnih odluka u socijalističkom društvu, izne-
nadili bismo se kad bi se vladari tog društva usudili plaćati
radnike potpuno u skladu s brojem "društveno potrebnih"
radnih sati koje odrade!) Takav bi sustav prisilio svakog
pojedinca da pokuša predvidjeti buduće tržište za proizvod
na kojem radi; no to bi bilo neučinkovito i nagnalo bi one koji
sumnjaju u budućnost nekog proizvoda da dignu ruke od
posla koji dobro znaju, premda su drugi toliko uvjereni u
njegov uspjeh da su spremni riskirati i uložiti puno novca u
njega. Očito je da sustav koji ljudima dopušta na druge poje-
dince prebaciti rizike koje oni osobno nisu voljni preuzeti i
koji dopušta da im se plati fiksni iznos, bez obzira na ishod
riskantnih procesa, ima svojih prednosti.* Velike su pred-
nosti u osiguranju prilika za takvu specijalizaciju prihvaćanja
rizika, jer one vode do tipičnih kapitalističkih institucija.
Marx pokušava odgovoriti na sljedeće kantovsko pitanje:
kako su dobiti moguće?17 Kako može biti dobiti ako sve dobije
svoju punu vrijednost, ako nema varanja? Marxov odgovor
leži u jedinstvenom karakteru radne snage. Njezina je vrijed-
nost cijena njezine proizvodnje (rada koji se ulaže u nju), no
ona je sposobna proizvesti veću vrijednost no što je ona sama
ima. (To vrijedi i za strojeve.) Ulaganjem određene količine
rada R u stvaranje ljudskog organizma proizvodi se nešto što
je sposobno potrošiti količinu rada veću od R. Budući da
pojedincima manjkaju sredstva koja bi im omogućila da čekaju

* Ne bi svi projekti bili osigurani od takvih rizika. Postojat će razne procjene

tih rizika; a nakon što se osiguramo protiv njih bit će manje motivacije da
se djeluje u smislu ostvarenja najpoželjnije alternative. I tako bi neki osigu-
ravatelj morao pratiti ili motriti nečije aktivnosti da bi izbjegao ono što se
naziva "moralnim hazardom". Vidi Kenneth Arrow, Essays in the Theory
of Risk-Bearing (Chicago: Markham, 1971). Alchian i Demsetz, American
Economic Review (1972), str. 777-795, analiziraju aktivnosti praćenja; do
te teme dolaze raspravom o problemima u vezi s procjenom graničnog
proizvoda u zajedničkim aktivnostima praćenjem inputa, a ne razmi-
šljanjima o rizicima i osiguranju.
17 Vidi podrobnu diskusiju njegove teorije u Marc Blaug, Economic Theory

in Retrospect (Homewood, 111.: Irwin, 1962), str. 207-271.

povrat novca od prodaje proizvoda svog rada (vidi gore), oni
ne mogu ubrati plodove svojih kapaciteta i prisiljeni su imati
posla s kapitalistima. S obzirom na probleme s marksi-
stičkom ekonomskom teorijom, očekivalo bi se da će marksi-
sti brižljivo proučavati alternativne teorije postojanja profita,
uključujući i one koje su formulirali "buržoaski" ekonomi-
sti. Premda sam se ovdje usredotočio na pitanja rizika i nesi-
gurnosti, trebao bih spomenuti i inovaciju (Schumpeter) i,
što je iznimno važno, spremnu reakciju i potragu za novim
prilikama za (široko zamišljenu) arbitražu koje drugi još nisu
uočili. 18 Neka primjereno osmišljena alternativna teorija vje-
rojatno bi dobrano podrovala znanstvenu motivaciju u poza-
dini marksističke ekonomske teorije, pa bi se moglo pomisliti
da je marksovska eksploatacija zapravo iskorištavanje ljud-
skog nepoznavanja ekonomske znanosti.

Dobrovoljna razmjena
Neki će čitatelji prigovoriti tome što često spominjem do-
brovoljne razmjene i reći da neke radnje (primjerice, radni-
čko prihvaćanje uloge plaćene radne snage) zapravo nisu do-
brovoljne jer jedna strana ima na raspolaganju silno ograničen
broj opcija, od kojih su sve odreda mnogo gore od one koju
on izabere. Jesu li nečije radnje dobrovoljne ovisi o tome što
mu ograničava alternative. Ako to čini priroda, tada su te
radnje dobrovoljne. (Ja mogu dobrovoljno otpješačiti do nekog
mjesta do kojeg bih radije odletio da imam krila.) Radnje dru-
gih ljudi ograničavaju prilike koje nam stoje na raspolaga-
nju. Hoće li to učiniti naše radnje nedobrovoljnima, ovisi o
tome jesu li ti drugi imali pravo učiniti to što su učinili.
Pogledajmo sljedeći primjer. Pretpostavimo da se trideset
žena i trideset muškaraca želi vjenčati. Svi se pripadnici jed-
18 Vidi Israel Kirzner, Competition and Entrepreneurship (Chicago: Univer-
sity of Chicago Press, 1973).
nog spola slažu kako bi trideset pripadnika suprotnog spola
trebalo biti rangirano prema poželjnosti kao bračnih part-
nera: označimo ih od A do Ž (žene) i A do Ž' (muškarci) - od
najpoželjnijih do najnepoželjnijih. A i A' dobrovoljno se od-
lučuju vjenčati, i oboje pretpostavljaju onog drugog svim
ostalim partnerima. B bi se željela najviše udati za A', a B' bi
se najradije oženio s A, ali su A i A' svojim izborom isključili
te opcije. Kad se B i B' vjenčaju, njihovi izbori nisu nedobro-
voljni samo zbog činjenice da postoji nešto drugo što bi sva-
ki od njih radije učinio. Ova druga najpoželjnija opcija
zahtijeva suradnju drugih koji su odlučili, kao što je njihovo
pravo, ne surađivati. B i B' biraju između manjeg broja opci-
ja no što je to bio slučaj s A i A'. To se sužavanje raspona
opcija nastavlja prema dnu liste sve do Ž i Ž', koji su suočeni
s izborom ili da se vjenčaju jedno za drugo ili da ostanu
nevjenčani. Svaki bi radije dobio jednog od onih drugih
dvadeset devet partnera koji su se svojim izborom isključili
iz mogućnosti da ih Ž i Ž' odaberu. Ž i Ž' dobrovoljno od-
lučuju stupiti u brak. To što je njihova jedina alternativa (po
njihovu mišljenju) mnogo gora, te zato što su ostali iskori-
stili svoje pravo izbora na određeni način, a time oblikovali i
vanjsko okružje opcija između kojih Ž i Ž' biraju, ne znači da
se nisu vjenčali dobrovoljno.
Slični razlozi vrijede za tržišne razmjene između radnika i
vlasnika kapitala. Ž je suočen s izborom: ili raditi ili umrijeti
od gladi. Izbori i postupci ostalih osoba nisu ostavili Ž-u
prostora za neku drugu opciju. (Možda će imati razne opcije
u vezi s time koji će posao prihvatiti.) Hoće li se Ž odlučiti
da radi dobrovoljno? (Hoće li to učiniti netko na pustom
otoku tko mora raditi da bi preživio?) Ž bira dobrovoljno ako
su ostali pojedinci od A do uključivo Ž postupili dobrovolj-
no i unutar svojih prava. Sad moramo postaviti pitanje o
ostalima. Postavljamo ga unatrag sve do A, ili A i B, koji su
odlučili postupiti na određeni način i time oblikovali vanj-
sko okružje u kojem C bira. Vraćamo se prema dnu tako da
dobrovoljni izbor pojedinaca A do uključivo C utječe na
okružje izbora D-a, a izbor pojedinaca od A do uključivo D
utječe na okružje izbora E-a, i tako sve do Ž. Nečiji izbor izme-
đu različitih razina nemilih alternativa ne postaje nedobro-
voljan time što su drugi dobrovoljno odabrali i postupili u
okviru svojih prava na način koji njemu nije osigurao pod-
nošljiviju alternativu.
Trebali bismo obratiti pozornost zanimljivom obilježju
strukture prava stupanja u odnose s drugima, uključujući
dobrovoljne razmjene.* Pravo stupanja u određeni odnos nije
pravo da se u nj stupi s bilo kime, ili čak i s nekim tko to želi
ili bi to odabrao, nego je to pravo da se stupi u odnos s nekim
tko ima pravo upustiti se u nj (s nekim tko se ima pravo upu-
stiti u taj odnos...). Prava stupanja u odnose ili transakcije
imaju na sebi kvačice, koje se moraju zakvačiti za odgovara-
juću kukicu tuđeg prava. Moje pravo slobode govora nije
povrijeđeno time što se nekog zatvorenika drži u samici pa
me on ne može čuti, a moje pravo da čujem neku informaciju
nije povrijeđeno time što je tom zatvoreniku onemogućeno
da komunicira sa mnom. Prava pripadnika tiska nisu povri-
jeđena ako se "čovjeku bez domovine" Edwardsa Everetta
Halea ne dopusti da pročita neke od svojih tekstova, kao što
ni prava čitatelja nisu povrijeđena ako se Josefa Goebbelsa
smakne i time spriječi da im on osigura dodatno štivo za
čitanje. U svakom slučaju, to pravo je pravo na odnos s nekim
drugim tko također ima pravo biti druga strana u takvom
odnosu. Odrasle osobe najčešće imaju pravo na takav odnos
s nekom drugom odraslom osobom koja uživa to pravo, ali se
ono smije oduzeti kao kazna za zlodjela. Ova začkoljica s kuki-
cama na pravima neće biti relevantna ni za jedan slučaj o
kojem govorimo. Ali ona ima svoje implikacije: na primjer,
ona komplicira neposrednu osudu ometanja govornika na
javnom mjestu, isključivo s razlogom da to ometanje pred-
* Budući da nisam siguran u tu tvrdnju, ovaj ulomak stavljam čitateljima na
uvid uvjetno, kao zanimljivu pretpostavku.
stavlja povredu prava drugih ljudi da čuju mišljenja koja su
odabrali čuti. Ako su prava da se stupa u odnose samo polo-
vična, druga polovica ima pravo čuti mišljenja koja želi, ali
samo od osoba koje ih imaju pravo priopćiti. Slušačeva pra-
va nisu povrijeđena ako govornik nema kukice kojom će se
zakvačiti za njihove. (Govorniku se može oduzeti to "zakva-
čeno pravo" jedino zbog nečeg što je učinio, a ne zbog sadržaja
onoga što namjerava reći.) Moja razmišljanja nemaju namje-
ru opravdati ometanje, već samo upozoriti protiv pretjera-
nog pojednostavljenja takve osude, čemu sam i ja znao podleći.

Filantropija
Ukazao sam na to kako pojedinci mogu odabrati opciju pot-
pore tipovima aktivnosti, institucija ili situacija kojima su
skloni; na primjer, tvornicama kojima upravljaju radnici, fi-
nancijskoj i inoj pomoći drugima, ublažavanju siromaštva,
sadržajnim radnim mjestima. No, hoće li čak i ljudi koji su
pristaše tih postavki odlučiti dati takve dobrovoljne priloge
drugima, čak i nakon što im se smanje porezi? Ne žele li oni
da se siromaštvo, rutinski rad i slično eliminiraju ili ukinu,
i nije li takav njihov doprinos samo kap u moru? I neće li se
osjećati kao naivci budu li oni davali a drugi ne? Nije li mo-
guće da su oni svi za obvezatnu preraspodjelu premda ne bi
davali dobrovoljne priloge kad ne bi postojala obveza za sve?
Zamislimo situaciju u kojoj se primjenjuje univerzalno
prihvaćena preraspodjela, a prijenosi se vrše od bogatih poje-
dinaca siromašnima. No zamislimo i da vlada, možda da bi
uštedjela troškove prijenosa, uvede obvezatni sustav kojim
bi svaki bogati pojedinac svakog mjeseca morao slati svoj
iznos novčanom uputnicom na adresu primatelja čiji iden-
titet ne zna i koji ne zna njegov.19 Ukupni transfer zbroj je tih
19 Ili pošalje n različitih novčanih uplatnica na n različitih primatelja; ili n
bogatih ljudi svaki pošalje neki iznos nekom određenom primatelju. Budući
pojedinačnih prijenosa. A svaki pojedinac koji uplati taj iznos
podržava obvezatni sustav.
A sad pretpostavimo da se ta obveza ukine. Hoće li spo-
menuti pojedinci nastaviti vršiti svoje prijenose dobrovolj-
no? Dotad je neki doprinos pomagao određenom pojedincu.
On će i dalje pomagati tom pojedincu, bez obzira na to hoće
li drugi nastaviti uplaćivati svoje priloge. Zašto netko to više
ne bi želio činiti? Postoje dva tipa razloga o kojima vrijedi
razmisliti: kao prvo, njegov prilog ima slabiji učinak na pro-
blem no što je to bio slučaj u okviru obvezatne sheme; kao
drugo, uplaćivanje priloga predstavlja mu veću žrtvu nego u
sklopu obvezatnog programa. Ono što je u sklopu obvezatne
uplate njegov prilog postizao vrijedilo mu je tog iznosa. No,
u sklopu dobrovoljnog programa on više ne uplaćuje, ili zato
što mu taj prilog vrijedi manje, ili zato što ga više stoji.
Zašto bi njegov prilog imao slabiji učinak zbog izostanka
nekih ili svih drugih priloga? Zašto bi mu on vrijedio manje?
Kao prvo, taj pojedinac možda teži ukinuću i iskorjenjivanju
siromaštva (besmislenog rada, ljudi u podređenom položaju,
i tako dalje) na način koji tome osigurava vrijednost mimo
eliminacije siromaštva svakog pojedinca. 20 Ostvarenje ideala
nesiromaštva, i slično, ima za nj vrijednost neovisnu o to-
me.* (S obzirom na društvenu neučinkovitost, nikad se neće
da to ništa ne mijenja u našem argumentu, pojednostavnit ćemo stvari i
pretpostaviti da postoji jednak broj bogatih i siromašnih pojedinaca.
20 Uz n pojedinaca koji žive u siromaštvu, korisnost za ovu osobu da nitko ne

živi u siromaštvu veća je od

(pojedinac i ne živi u siromaštvu pod uvjetom da ostali

ostanu siromašni).

Ta se tvrdnja služi pojmom uvjetne korisnosti, u vezi s kojom vidi moju

neobjavljenu doktorsku radnju, "The Normative Theory of Individual
Choice" (Princeton University, 1963, četvrto poglavlje, četvrti odjeljak); i
R. Duncan Luce i David Krantz, "Conditional Expected Utility", Econo-
metrica, ožujak 1971. str. 153-271.
* I doista, katkad se naiđe na pojedince za koje univerzalno iskorjenjivanje
nečeg ima veliku vrijednost, dok pojedinačno iskorjenjivanje tog istog za
dogoditi da siromaštva uopće ne bude.) No budući da će
nastaviti davati priloge sve dok i drugi to čine (i smatrati,
vlastiti prilog jako važnim, pod uvjetom da i drugi daju dopri-
nose), ovo ne može biti motiv koji bi potaknuo nekoga da
prestane pomagati. Možda će mu biti potreban neki podsjet-
nik da se prisjeti zašto je potrebno iskorijeniti razna zla, a ti
će se razlozi vrtjeti oko toga zašto su određena zla nepoželjna,
bez obzira na to postoje li ona negdje drugdje. Smanjenje zla
s dva slučaja na jedan jednako je važno koliko i smanjenje s
jednog na nijedan. Jedno od obilježja ideologa je nijekanje te
postavke. Oni koji su skloni lobirati u korist obvezatnih do-
prinosa jer su okruženi takvim ideolozima, bolje bi učinili
kad bi to vrijeme utrošili na to da prizemlje apstrakcije svojih
sugrađana. Ili bi, barem, trebali zagovarati obvezatni sustav
koji bi u svoju mrežu uhvatio samo takve ideologe (koji su
pristaše obvezatnog sustava).
Drugi i valjaniji razlog zbog kojeg bi mu njegov dobrovolj-
ni prilog manje vrijedio, a time bio i razlogom da prestane
davati prilog u okviru dobrovoljnog sustava i da ostane pri-
staša obvezatnog, bilo bi uvjerenje da pojava koju treba
eliminirati sadrži interne otegotne interakcije. Jedino ako se
sve komponente budu istodobno rješavale, kampanja za rje-
šavanje određene komponente postići će određeni rezultat.
Takva kampanja pomaže nekoj komponenti i ujedno smanjuje
mogućnost pogoršanja stanja drugih komponenti; ali ovo
ublažavanje vanjskog nepovoljnog utjecaja jednog pojedinca
na drugog moglo bi biti zanemarivo ili ispod određenog pra-
ga. U takvoj situaciji, to što ćete nekom pojedincu dati $n,
mnogi drugi pojedinci dati $n svakom ili većini drugih ljudi
koji stupaju u interakciju s primateljem vašeg priloga, može
imati velik učinak na vašeg primatelja, zbog čega ćete vi sma-
trati da je vrijedno odreći se $n; dok to što biste samo vi

njih nema gotovo nikakve vrijednosti, pojedince kojima je stalo do ljudi

kao do generičkog pojma, a koji ne pokazuju takvu skrb o ljudima pojedi-
načno.
davali $n vašem primatelju neće imati jednako velik učinak
na njega. Budući da taj učinak možda vama neće vrijediti $n
taj prilog nećete dati dobrovoljno. No ni to nije razlog zbog
kojeg bi oni koji daju prestali davati; no, to jest razlog zašto
bi oni koji daju prestali davati ako ostali prestanu davati,
otuda i razlog s kojega bi možda bilo teško pokrenuti takav
opći program davanja. Ljudi koji rade na tome da se uvede
obvezatni program mogli bi usmjeriti svoju energiju na os-
mišljavanje koordiniranog uvođenja programa. Tu im zadaću
olakšava činjenica da ljudi ne žele samo da se neko zlo ublaži
ili iskorijeni; oni žele u tome pomoći i biti dio rješenja pro-
blema. Ta želja smanjuje problem "neplatiša".
A sad pogledajmo zašto bi prilog nekog pojedinca (iste
visine kao i u sklopu obvezatnog programa) njega mogao "ko-
štati" više. Kao prvo, on bi mogao pomisliti da se jedino "na-
ivci" ili "budale" žrtvuju dok se drugi "izvlače" i ne daju ni-
šta; ili bi se mogao zabrinuti zbog pogoršanja svog položaja u
odnosu na one koji ništa ne daju; ili bi ga to pogoršanje rela-
tivnog položaja moglo staviti u lošiji konkurentski položaj (u
odnosu na te druge) kad nešto želi dobiti. Svaki bi se pripad-
nik neke skupine mogao tako osjećati u vezi sa sobom i osta-
lima, pa bi tako svaki pripadnik te skupine sustav u kojem
svatko mora davati svoj prilog mogao pretpostaviti nekom
dobrovoljnom sustavu.* (Ti osjećaji mogu djelovati u sprezi
s dvama spomenutim razlozima.)
Ako, međutim, svi više vole davati pod uvjetom da i osta-
li to čine, svi se mogu zajednički dogovoriti da svoje davanje
uvjetuju time da i drugi daju. Nije vjerojatno da bi se neki

* Premda svatko može biti pristaša nekog obvezatnog programa koji smatra
boljim od dobrovoljnog, ne mora postojati obvezatan sustav koji svatko
smatra najboljim, pa čak ni neki koji svi smatraju boljim od dobrovoljnog.
Novac se može namaknuti proporcionalnim porezom ili raznim progre-
sivnim porezima. Pa tako nije jasno kako bi se došlo do jednoglasnog
dogovora glede nekog određenog programa. (Ovo je preuzeto iz "Coer-
cion", u S. Morgenbesser, P. Suppes, i M. White, red., Philosophy, Science,
and Method (N. Y.: St. Martin Press, 1969), str. 440-72, br. 47.)
odlučili ne davati doprinose pod uvjetom da ih drugi daju.
Jer sustav koji izravno usmjerava novac prema primateljima
(uz nasumičan odabir među potencijalnim primateljima tko
će primiti priloge) svodi na najmanju mjeru "neplatiške"
motivacije, budući da će svačiji prilog imati zaseban učinak.
Čak i kad bi neki pojedinci bili vođeni takvim motivima, kad
bi ostali bili dovoljno velika grupa da ih to što se neki iz-
vlače od te obveze ne smeta toliko da bi i oni odlučili odustati
od uplate priloga, oni bi (ponovno) mogli pridonositi tako
što bi sklopili ugovor kojim bi se njihovi doprinosi uvjeto-
vali time da ih i ostali uplaćuju. Stoga valja razmisliti o poje-
dincima iz određenog platnog razreda koji odbijaju dati svoj
prilog, bez obzira na to daju li drugi priloge ili ne daju. Oni
ne žele biti ni neplatiše; njima uopće nije do tog programa.
No, moglo bi se dogoditi da ostali budu voljni davati jedino
ako daju svi koji mogu davati. Oni koji odbijaju plaćati ne bi
se složili da se sve prisili dati prilog, pa tako preraspodjelni
pomak suprotan našoj hipotezi nije u pravcu Pareto-boljeg
stajališta.21 Budući da bi prisiljavanje ljudi koji imaju pravo
na svoje posjedništvo da daju priloge protiv svoje volje pred-
stavljalo povredu moralnih ograničenja, zagovornici takve
prisile trebali bi pokušati nagovoriti ljude da se ne obaziru
na razmjerno malen broj onih koji ne pristaju na program
dobrovoljnih priloga. Ili, trebaju li oni koji se ne žele osjećati
kao "naivci" prisiliti relativno mnogo ljudi da daju priloge,
premda oni to ne bi dobrovoljno učinili?

21 Kao što bi se moglo pomisliti za prošle slučajeve. Vidi H. M. Hockman i

James D. Rodgers, "Pareto Optimal Redistribution", American Economic
Review, rujan 1969, str. 542-56. Vidi i Robert Goldfarb, "Pareto Optimal
Redistribution: Comment", American Economic Review, prosinac 1970,
str. 994-996, čiji se argument da je u nekim okolnostima obvezatna raspo-
djela djelotvornija komplicira našom zamišljenom shemom izravnih među-
osobnih prijenosa.
Imati pravo glasa u onome što vas se tiče
Prema drugom stajalištu koje bi moglo osigurati podršku ek-
stenzivnijoj državi ljudi imaju pravo glasa u odlukama koje
će se na važan način odraziti na njihove živote.22 (Nakon čega
bi se reklo da je ekstenzivnija vlast potrebna da bi se ostvari-
lo to pravo i da je ona jedan od institucionalnih oblika po-
moću kojeg se to pravo treba ostvariti.) Koncepcija stjecanja
ovlaštenja istražila bi načine kojima se bitno utječe na ljud-
ske živote. Neki od načina bitnog utjecanja na živote ljudi
krše njihova prava (prava kakva bi dopustio Locke) i stoga
su moralno zabranjeni; primjerice, ubiti nekog, odsjeći mu
ruku. Drugi načini bitnog utjecanja na živote drugih su unu-
tar prava onoga koji utječe. Ako četvorica muškaraca predlože
brak nekoj ženi, njezina će se odluka o tome za koga će se, ako
za ikoga, udati silno odraziti na živote sva ta četiri pojedin-
ca, na njezin život i živote svih drugih osoba koje se žele
udati za nekog od ta četiri muškarca, i tako dalje. Bi li itko
predložio, čak i da se ta grupa ograniči isključivo na prvotne
strane, da njih petero glasovanjem odluče za koga će se ona
udati? Ona ima pravo odlučiti što će učiniti, i ne postoji pra-
vo glasa koje ostalih četvero imaju u odlukama koje će se na
važan način odraziti na njihove živote a koje bi time bilo povri-
jeđeno. Oni nemaju pravo glasa u toj odluci. Arturo Toscani-
ni, nakon što je dirigirao njujorškom filharmonijom, dirigi-
rao je orkestrom koji se zvao Symphony of the Air. Trajno i
ujedno financijski unosno funkcioniranje tog orkestra ovisilo
je o tome da on bude njegov dirigent. Da se on povukao, ostali
bi glazbenici morali potražiti drugi posao, a većina bi ih vjero-
jatno dobila neki mnogo manje poželjan. Budući da bi se Tosca-
ninijeva odluka o povlačenju silno odrazila na njihove živote,
22 Zašto ne i na one koji na nevažan način utječu na njihove živote, uz neku
shemu ponderiranog glasovanja (broj glasova ne bi nužno bio razmjeran
stupnju utjecaja?) Vidi moju bilješku "Ponderirano glasovanje i 'Jedan
čovjek, jedan glas'", u Representation, red. J. R. Pennock i John Chapman
(New York: Atherton Press, 1969).
jesu li svi glazbenici iz tog orkestra imali pravo glasa u toj
odluci? Mora li Thidwick, "Los širokog srca" poštovati glas
svih životinja koje žive u njegovim rogovima da ne prelazi preko
jezera do područja na kojem ima hrane u izobilju?23
Pretpostavimo da ste vlasnik kombija ili autobusa i da ga
posudite skupini ljudi na godinu dana dok ste vi u inozem-
stvu. Tijekom te godine ti ljudi postanu prilično ovisni o
vašem vozilu, ugrade ga u svoj život. Kad se po isteku prve
godine vi vratite, kao što ste rekli da ćete učiniti, i zatražite
povrat svog autobusa, ti vam ljudi kažu da se vaša odluka da
se ponovno služite autobusom bitno odražava na njihove živo-
te, te da zbog toga imaju pravo glasa u odlučivanju o tome što
će se dogoditi s autobusom. Naravno da je ta tvrdnja neute-
meljena. Autobus je vaš; koristivši se njime godinu dana po-
boljšali su svoj položaj, i to je razlog zbog kojeg su oblikovali
svoje ponašanje oko autobusa i postali o njemu ovisni. Ništa
se na mijenja na stvari time što su održali autobus u dobrom
voznom stanju. Da je to pitanje iskrsnulo prije, da je izgle-
dalo kao da bi moglo postojati takvo pravo glasa, vi i oni bi
se dogovorili da je uvjet posudbe autobusa taj da je odluka o
sudbini autobusa po isteku one godine dana isključivo vaša.
A ništa ne mijenja na stvari ako ste im na godinu dana po-
sudili tiskaru koju su oni iskoristili da poboljšaju svoju fi-
nancijsku situaciju. Drugi nemaju pravo glasa u odlukama
koje se odražavaju na njih a koje netko drugi (ona žena, Tosca-
nini, Thidwick, vlasnik autobusa, vlasnik tiskare) ima pra-
vo donijeti. (To ne znači da netko tko donosi odluku koja će
se odraziti na druge ljude ne bi trebao uzeti u obzir kako će
se ona na njih odraziti.)* Nakon što isključimo odluke koje
23 Dr Seuss, Thidwick, the Big-Hearted Moose (New York: Random House,
1948).
* Slično tome, ako netko počne graditi privatni "grad" na zemljištu koje je
stekao na način kojim nije prekršio lockeanski uvjet, osobe koje bi se odlu-
čile tamo odseliti ili poslije ostati živjeti u njemu ne bi imale pravo glasa u
tome kako će se upravljati tim gradom, osim ako im se to pravo ne dodijeli
postupcima odlučivanja koji vrijede u tom "gradu" a koje je odredio vlasnik.
drugi imaju pravo donijeti, kao i radnje kojima bi se na mene
izvršila agresija, ukralo mi se nešto, i slično, a time povrije-
dilo moja (lockeanska) prava, nije jasno postoje li ikakve
odluke glede kojih bi se uopće moglo potegnuti pitanje imam
li pravo glasa u vezi s onim odlukama koji se na važan način
odražavaju na mene. Ako su uopće preostale neke važnije
odluke, one nisu dovoljno važne da bi bile dovoljan razlog u
korist drukčije vrste države.
Primjer posuđenog autobusa služi i kao dokaz protiv još
jednog načela koje se kadšto spominje: da uživanje, služenje
i posjed nečega kroz neko razdoblje daje pojedincu ovlašte-
nje ili pravo na to. Na nekom takvom načelu vjerojatno počiva-
ju i zakoni o zaštićenoj stanarini, koji daju nekome tko živi u
nekom stanu pravo da živi u njemu po cijeni određene sta-
narine, premda se tržišna vrijednost stana silno povećala. U
duhu dobre volje, mogao bih zagovornicima zakona o zašti-
ćenim stanarinama preporučiti jednu još djelotvorniju alter-
nativu koja bi se služila tržišnim mehanizmima. Nedostatak
zakonâ o zaštićenoj stanarini jest njihova nedjelotvornost,
posebice u tome što pogrešno alociraju stanove. Pretpostavi-
mo da određeno vrijeme stanujem u nekom stanu po stana-
rini od 100 dolara mjesečno, a tržišna cijena skoči na 200.
Prema zakonu o zaštićenoj stanarini, imao bih pravo zasjes-
ti u taj stan po 100 dolara mjesečno. Ali vi biste mogli biti
voljni platiti 200 dolara mjesečno za taj stan; usto, možda
bih se ja odrekao tog stana kad bih za nj mjesečno mogao
dobiti 200 dolara. Radije bih iznajmio stan vama, platio 1200
dolara godišnje stanarine vlasniku, dobio 2400 dolara od vas,
a ja iznajmio neki drugi stan na tržištu za 150 dolara mje-
sečno. To bi mi osiguralo dodatnih 50 dolara mjesečno koje
bih mogao potrošiti na nešto drugo. Živjeti u prvom stanu
(za koji plaćam 100 dolara) za mene ne vrijedi novčane ra-
zlike između njegove tržišne vrijednosti i zaštićene sta-
narine. Ako bih mogao dobiti ovu razliku, bio bih voljan
odreći se stana.
 To bi se lako moglo ostvariti, ako bi mi se dopustilo da
podiznajmim stan po tržišnoj vrijednosti, na rok koji želim.
Od takvog aranžmana imam više koristi nego od zakona o
zaštićenoj stanarini bez mogućnosti podnajma. To mi pruža
dodatnu opciju, premda me ne prisiljava da je iskoristim. Vi
ste bolje prošli, budući da dobivate stan za 200 dolara, koje
ste voljni platiti, a koji u protivnom ne biste dobili prema
zakonu o zaštićenoj stanarini bez odredbe o podnajmu. (Možda
biste ga, tijekom trajanja vašeg najma, mogli podiznajmiti
nekoj drugoj osobi.) Vlasnik zgrade time ništa ne gubi, budući
da u svakom slučaju prima 1200 dolara godišnje za svoj stan.
Zakoni o zaštićenoj stanarini s odredbama o podnajmu do-
puštaju ljudima da poboljšaju svoj položaj pomoću dobro-
voljne razmjene; oni su bolji od zakona o zaštićenoj stanarini
bez takvih odredbi, i ako je potonje bolje nego da nema
zaštićenih stanarina, to znači da su a fortiori bolje i zaštićene
stanarine s dopuštenjem podnajma. Zašto onda ljudi smatraju
sustav s mogućnošću podnajma neprihvatljivim?* Njegov je
nedostatak taj da priznaje djelomično vlasnikovo izvlašte-
nje. Zašto bi dodatni novac od podnajma stana dobio stanar
umjesto vlasnika zgrade? Lakše je oglušiti se na pitanje zašto
bi on trebao dobiti subvenciju koju mu jamči zakon o zaštit-
noj najamnini, umjesto da ta vrijednost ide vlasniku zgrade.

Ne-neutralna država
Budući da nejednakosti u ekonomskom položaju često iza-
zivaju nejednakosti u političkoj moći, nije li potrebna i oprav-
dana veća ekonomska jednakost (i ekstenzivnija država kao
sredstvo njezina postizanja) kako bi se izbjegle političke nejed-
nakosti s kojom su ekonomske nejednakosti često povezane?
* Postoje izgledi da bi se stanar ionako iselio, pa bi idući stanar platio manje
nego prema ugovoru s mogućnošću podnajma. Stoga pretpostavimo da bi
se odredba o podnajmu mogla ograničiti samo na one koji bi inače ostali.
Ekonomski uspješni pojedinci teže većoj političkoj moći u
neminimalnoj državi zato što se mogu poslužiti tom moći da
si osiguraju diferencijalne ekonomske povlastice. Tamo gdje
postoje središta takve moći, ne iznenađuje da se ljudi poku-
šavaju njome poslužiti za vlastite ciljeve. Nelegitimna upo-
raba države radi ekonomskih interesa u vlastite svrhe temelji
se na postojećoj nelegitimnoj moći države da obogati neke
osobe na uštrb drugih. Ukinete li tu nelegitimnu moć davanja
diferencijalnih ekonomskih povlastica, uklonili ste ili dra-
stično ograničili motiv za traženje političkog utjecaja. Istina,
neke osobe i dalje će žudjeti za političkom moći i nalaziti
zadovoljstvo u dominaciji nad drugima. Minimalna država
najbolje smanjuje izglede takvog prevrata ili manipulacije
države od strane osoba koje teže za moći ili ekonomskim
povlasticama, poglavito u sprezi s razumno budnim građan-
stvom, budući da je ona minimalno poželjna meta takvog
prevrata ili manipulacije. Time se ne bi dobilo mnogo; a
ako do tog dođe, šteta za građane bit će svedena na najma-
nju moguću mjeru. Jačanje države i širenje raspona njezi-
nih funkcija kako bi se spriječilo da je iskoristi neka skupina
stanovništva čini je još vrednijom nagradom i privlačnijim
ciljem za korupciju svakome tko može ponuditi nekom
državnom dužnosniku nešto poželjno; to je, blago rečeno,
jadna strategija.
Moglo bi se pomisliti da je minimalna država ne-neutral-
na i u odnosu prema svojim građanima. Ta ona pazi da se
ugovori poštuju, zabranjuje agresiju, krađe i slično, a krajnji
rezultat djelovanja tog procesa je situacija u kojoj se ekonom-
ski statusi pojedinaca razlikuju. Bez tih mehanizama prisile
(ili uz neke druge), rezultirajuća bi se raspodjela mogla raz-
likovati, a položaj nekih ljudi u odnosu na druge preokrenu-
ti. Pretpostavimo da bi nekim ljudima bilo u interesu da otmu
ili ugrabe imovinu drugih, da provedu ekspropriaciju. Ne bi
li se, služeći se silom ili prijetnjama silom da bi to spriječi-
la, minimalna država učinila ne-neutralnom?
 Nije svaka provedba neke zabrane koja diferencijalno po-
goduje ljudima ono što čini državu ne-neutralnom. Pret-
postavimo da su neki muškarci potencijalni silovatelji žena,
dok nijedna žena nije potencijalna silovateljica muškaraca
ili drugih žena. Bi li zabrana protiv silovanja bila ne-neu-
tralna? Ona bi, naime, nekima pogodovala više a nekima
manje; ali bilo bi apsurdno kad bi se potencijalni silovatelji
požalili da je ta zabrana ne-neutralna između spolova, a time
i seksistička. Postoji poseban razlog za zabranu silovanja:
(razlog zbog kojeg) ljudi imaju pravo gospodariti vlastitim
tijelom, birati partnere za seks, i biti sigurni od fizičke sile i
njezine prijetnje. To što je posljedica neke inače opravdane
zabrane njeno različito odražavanje na razne pojedince, nije
razlog da je se osudi kao ne-neutralnu, pod uvjetom da je
uvedena ili da se održava zbog (recimo) razloga koji je oprav-
davaju, a ne da bi dovela do diferencijalnih povlastica. (Kako
bi se trebalo odnositi prema njoj ako je sama po sebi oprav-
dana, ali se zapravo podržava i održava zbog svojih diferen-
cijalnih povlastica?) Tvrditi da su neka zabrana ili pravilo
ne-neutralni pretpostavlja da su nepravični.
Slično je i sa zabranama i prisilama minimalne države.
Činjenica da takva država čuva i štiti neki proces koji funk-
cionira kad su posrijedi ljudi koji imaju različite posjede bila
bi dovoljna da je se osudi kao ne-neutralnu jedino ako ne bi
postojalo zasebno opravdanje za pravila i zabrane koje
nameće. Ali ono postoji. Odnosno, osoba koja tvrdi da je
minimalna država ne-neutralna ne može, ako ništa drugo,
zaobići pitanje jesu li njezin ustroj i sadržaj njezinih pravila
zasebno opravdani.*
* Stajalište prema kojemu su država i njezini zakoni dio nadgradnje koju
stvaraju proizvodni i vlasnički odnosi vjerojatno pridonosi mišljenju da su
oni ne-neutralni. U skladu s tim stajalištem, neovisna varijabla (baza)
mora se pobliže odrediti a da se ne uvodi zavisna varijabla (nadgradnja).
No, kao što se često kaže, "način proizvodnje" uključuje način na koji je
proizvodnja organizirana i vodena, što znači da uključuje i pojmove
vlasništva, imovine, prava na kontrolu resursa, itd. Pravni poredak koji je
 U ovom i prethodnom poglavlju ispitali smo najvažnije
razloge za koje bi se moglo reći da opravdavaju državu eks-
tenzivniju od minimalne. No, kad se bolje razmisli, nijedno
od tih razmatranja ne uspijeva u tome (a niti njihove kombi-
nacije); minimalna država ostaje najekstenzivnija država koju
se može opravdati.

Kako preraspodjela djeluje

Naša je normativna zadaća u ovim dvama poglavljima sad
dovršena, ali bi možda nešto trebalo reći o djelovanju pre-
raspodjelnih programa. Često se govori, i u krugovima zago-
vornika laissez-faire kapitalizma i u krugovima radikala, da
siromasi u Sjedinjenim Državama nisu uživatelji ukupnosti
vladinih programa i intervencija u gospodarstvu. Velik dio
vladine regulacije industrije nastao je da bi se uhodane tvrt-
ke štitile od konkurencije, i većina programa najviše koristi
srednjoj klasi. Ti kritičari (s ljevice i s desnice), koliko ja znam,
nisu ponudili objašnjenje zašto je srednja klasa njihov naj-
veći neto korisnik.
Postoji još jedna zagonetka u vezi s preraspodjelnim pro-
gramima: zašto najsiromašnijih 51 posto birača ne bi glaso-
trebao biti dio nadgradnje objašnjiv bazom i sâm djelomice dio baze.
Možda se način proizvodnje može odrediti a da se ne uvode pravni poj-
movi, tako da se umjesto toga govori samo o (politološkim) pojmovima kao
što je "kontrola". U svakom slučaju, da se je usredotočila na to tko zapravo
kontrolira resurse, marksistička je tradicija mogla izbjeći zamku postav-
ke da će "društveno vlasništvo" sredstava za proizvodnju dovesti do bes-
klasnog društva.
Čak i kad bi bila istinita teorija koja tvrdi da postoji baza koja jedinstveno
određuje nadgradnju, to ne znači da dijelovi nadgradnje nisu zasebno
opravdani. (U protivnom, u vezi same teorije nastaju poznate nedoumice.)
U nastavku bi se moglo razmisliti o tome kakva je vrsta nadgradnje
opravdana, i raditi na utemeljenju baze koja se uklapa u nju. (Baš kao što,
premda mikrobi izazivaju simptome bolesti, najprije odredimo kako se
želimo osjećati, a potom radimo na tome da ispravimo uzročnu bazu.)
valo za preraspodjelnu politiku koja bi uvelike poboljšala nji-
hov položaj na uštrb bogatijih 49 posto? Istina je da bi se to
protivilo njihovim dugoročnim interesima, ali se to ne čini
pravim objašnjenjem njihova ustezanja, kao što se to ne može
sasvim objasniti pomanjkanjem organiziranosti, političkog
utjecaja, i sličnog, te donje većine. Pa zašto se nije izglasala
takva masovna preraspodjela? Ta će se činjenica činiti zbu-
njujućom dok se ne kaže da tih donjih 51 posto nisu jedina
moguća (trajna) biračka većina; postoji, na primjer, gornjih
51 posto. Koja će se od ovih dvaju većina oblikovati ovisi o
tome kako će glasati središnjih dva posto. U interesu gornjih
49 posto bit će da podrže i osmisle programe kojima će pri-
vući središnjih dva posto kao saveznike. Jeftinije je da gor-
njih 49 posto kupe tih dva posto nego da budu (djelomice)
razvlašteni od donjih 51 posto. Donjih 49 posto ne može tih
dva posto ponuditi više no što im mogu ponuditi gornjih 49
posto kako bi ih pridobili za saveznike. Jer ono što donjih 49
posto nudi tih dva posto u sredini doći će od (nakon pro-
vođenja nove politike) gornjih 49 posto; usto, donjih 49 po-
sto uzet će nešto i za sebe od gornjih 49 posto. Gornjih 49
posto uvijek može uštedjeti tako da ponudi tih dva posto u
sredini malo više no što bi ponudila donja skupina, jer na taj
način oni također izbjegavaju plaćati ostatku moguće koalicije
donjih 51 posto, naime donjih 49 posto. Gornja će skupina
uvijek moći kupiti podršku neodlučnih dva posto u borbi
protiv mjera koje bi ozbiljnije narušile njihova prava.
Naravno, govoriti o središnjih dva posto odveć je precizno;
ljudi ne znaju točno koliko postotaka zaostaju, a politika se ne
može tako lako usmjeriti na ta dva posto negdje u sredini. Stoga
bi se očekivalo da će neka središnja grupa mnogo veća od
dva posto imati koristi od glasačke koalicije s vrha.* Biračka

* Ako drugi računaju na to da će donja ekonomska grupa glasovati propor-

cionalno manje, to će se promijeniti tamo gdje postoji neopredijeljena
središnja grupa birača. Stoga bi bilo u interesu onih koji su neposredno
ispod trenutačno povlaštene skupine da podupru pokušaje da se privuku
koalicija na dnu neće se oblikovati, jer će skupini na vrhu
biti jeftinije kupiti neopredijeljene glasače u sredini nego
dopustiti takvu koaliciju. U odgovoru na tu zagonetku
nalazimo moguće objašnjenje druge često spominjane činje-
nice: da preraspodjelni programi uglavnom koriste srednjoj
klasi. Ako je ispravno, ovo objašnjenje podrazumijeva da
društvu čija politika rezultira iz demokratskih izbora neće
biti lako izbjeći da njegovi preraspodjelni programi najviše
koriste srednjem staležu.*

glasovi najniže skupine kako bi oni ušli u tu kritičnu grupu neopredije-

ljenih.
* Možemo razraditi naš argument. Zašto se koalicija neće oblikovati od
središnjih 51 posto (gornjih 75,5 posto umanjenih za 24,5 posto)? Resursi
za isplaćivanje cijele te grupe doći će od gornjih 24,4 posto, čiji će se
položaj u protivnom pogoršati dopuste li ovu središnju koaliciju, nego da
kupe idućih 26,5 posto i oblikuju koaliciju od gornjih 51 posto. Priča je
drukčija za gornjih dva posto, ali ne i za gornjih jedan posto. Neće pokušati
ući u koaliciju s idućih 50 posto, ali će surađivati s gornjih jedan posto
kako bi onemogućili stvaranje koalicije koja isključuje obje te skupine.
Kad objedinimo tvrdnju o raspodjeli prihoda i bogatstva s teorijom obli-
kovanja koalicije, trebali bismo doći do precizne prognoze o rezultira-
jućoj preraspodjeli prihoda u sklopu sustava većinske vlasti. Ta se progno-
za proširuje kad dodamo komplikacije da ljudi ne znaju svoj točan postotak
i da su praktični preraspodjelni instrumenti primitivni. Kako će se ova
modificirana prognoza uklopiti u stvarne činjenice?
9. poglavlje

Demoktesis

Opravdali smo minimalnu državu, prevladali zamjerke indi-

vidualističko-anarhističkog tipa, i zaključili da su svi važni
moralni argumenti za ekstenzivniju ili moćniju državu nedo-
voljni. Usprkos tome, neki će čitatelji i dalje smatrati mini-
malnu državu krhkom i neutemeljenom.1 Snaga države bi se,
prema njihovu mišljenju, sastojala u stanovitoj asimetriji u
pravima između (pojedinaca koji zajednički tvore) državu i
pojedinca koji ostaje u prirodnom stanju u odnosu na nju (ili
njih). Osim toga, robusna bi država imala više moći i šire
legitimno područje akcije od obrambenih funkcija. No, ne
postoji legitiman način da se dođe do asimetrije u pravima.
Postoji li neki način da nastavimo našu priču o podrijetlu
(minimalne) države iz prirodnog stanja a da se, pomoću legi-
timnih koraka koji ne krše ničija prava, dođe do nečega što

1 "S obzirom na svrhu države tako ograničene na osiguranje izvanjske i

unutarnje sigurnosti, ili na ostvarivanje sheme pravnog poretka, suverena
državna zajednica bila je zapravo svedena na razinu osiguravajućeg društva
za osiguranje slobode i vlasništva pojedinaca." Otto Gierke, Natural Law
and the Theory of Society 1500-1800, tom 1 (New York: Cambridge Uni-
versity Press, 1934), str. 113. Gierke bi se još više požalio na to (što bi
netko drugi shvatio kao hvalu) u slučaju dominantne zaštitne agencije na
nekom području.
 više sliči modernoj državi?2 Kad bi takav nastavak naše priče
bio moguć, to bi rasvijetlilo bitne aspekte ekstenzivnijih država
u kojima sad ljudi žive po cijelom svijetu i ogoljelo njihovu
prirodu. Ponudit ću skroman prilog u tom pravcu.

Dosljednost i usporedni primjeri

No, najprije valja nešto reći o teškoćama na koje se nailazi
kad se želi nekog uvjeriti da promijeni svoju evaluaciju nekog
slučaja iznošenjem usporednog primjera. Pretpostavimo da
me na taj način pokušavate uvjeriti da promijenim svoju
ocjenu nekog slučaja. Ako vaš usporedni primjer nije sličan,
mogu prihvatiti vašu evaluaciju no zadržati svoju prvotnu
evaluaciju slučaja o kojem je riječ. Što je usporedni slučaj
sličniji, to ću ja biti skloniji promatrati ga kroz filter moje
prvotne evaluacije. ("Nije to tako loše, jer to je baš kao...")
Sličan problem postoji s deduktivnim argumentima, jer neka
osoba može odbaciti neku od premisa koju je dotad prihva-
ćala umjesto da prihvati nepoželjan zaključak. Ali taj pro-
blem često nije tako važan, jer nam dugi lanac deduktivnog
razmišljanja omogućuje da počnemo prilično daleko, s pre-
misama u koje je pojedinac siguran i koje neće doživljavati
kroz filter svog odbacivanja zaključka. Dočim neki primjer,
ako želi biti uvjerljivom paralelom, mora biti veoma blizak.
(Naravno, što je dulji lanac zaključivanja, to će pojedinac
biti skloniji posumnjati da neki zaključak zaista iz njega slije-
di; a pojedinac se može predomisliti glede svog prihvaćanja
tvrdnji nakon što vidi koji zaključak slijedi iz njih.)
Mogli biste pokušati izolirati moju prosudbu ili procjenu
u vezi s vašim polazištem od moje prosudbe ili procjene stvari
2 U vezi s alternativnim nelegitimnim putem nastanka države, koja bi bila
ekstenzivnija od minimalne države vidi Franz Oppenheimer, The State
(New York: Vanguard, 1926). Premda bi bilo primjereno u sklopu ovog
ogleda kritički raščlaniti Lockeov put do moćnije države, bilo bi to tegob-
no, a osim toga su drugi već to učinili.
na koju će se ona odraziti (a time postići efekt dugog lanca
zaključivanja) tako da prikažete lanac primjera. Počnete s
dalekim primjerom i korak po korak stignete do drugog koji
je po strukturi točno usporedan onome o kojem je riječ. Za
mene, koji se slažem s vama u vezi s onim dalekim primje-
rom (čija ga je udaljenost od slučaja o kojem je riječ spasila
od kontaminacije da ga se doživljava kroz perspektivu tog
slučaja), izazov bi bio objasniti gdje i zašto, u ovom postup-
nom slijedu parova sličnih primjera, ja mijenjam mišljenje.
Ali takvi izazovi da se povuče linija malokad uvjere bilo koga.
("Priznajem, problem je povući liniju, ali gdje god je se po-
vuklo, to mora biti na drugoj strani moje jasne prosudbe o
dotičnom slučaju.")
Najjači bi dokaz bio savršeno usporedan primjer, kristal-
no jasan sam po sebi, pa moja početna prosudba o njemu ne
bi bila oblikovana ili pobijana mojom prosudbom o slučaju o
kojem je riječ. Silno je teško naći tako zgodne primjere. Čak i
da nađete neki, morali biste objasniti u čemu se on razlikuje
od svoje paralele (o kojoj je riječ), tako da donesem jedan sud
o njemu, a drugi o njegovoj paraleli; a morali biste i pokazati
da ova razlika ne čini te slučajeve, samo da bi se uklopili u
našu tvrdnju, neusporednima.3
Još veća zabuna vlada u vezi s argumentima dosljednosti
koji se uvelike oslanjaju na pitanje: "Kako razlikujete ovaj
slučaj od onog?" Filozofi znanosti često tvrde da za svaki
skup podataka postoji beskonačan broj mogućih objašnjenja;
za eksplanatorni odnos E i skup podataka d, beskonačan broj
alternativnih potencijalnih objašnjenja stoji u odnosu E pre-
ma d. Nećemo se dugo zadržavati nad time zašto se tako tvr-
di. (Je li zaista dovoljno reći da se kroz bilo koji konačni broj
točaka može povući beskonačan broj različitih krivulja?) Ko-
liko ja znam, nitko još nikad nije rekao da za svaki skup
3 U vezi s tim posljednjim tvrdnjama vidi moj članak "Newcomb's Problem
and Two Principles of Choice", u Essays in Honor of C. G. Hempel, red.
Nicholas Rescher et al. (Holland: Reidel, 1969), posebice str. 135-140.
podataka postoji najmanje jedno objašnjenje, a kamoli be-
skonačan broj! Teško je znati je li ta tvrdnja istinita (želio bih
je vidjeti dokazanu kao teorem) u pomanjkanju primjerenog
prikaza odnosa E. Ako su sve čime zasad raspolažemo nužni
uvjeti za E, vjerojatno će dodavanje novih uvjeta da bi se po-
stigla dovoljnost tako ograničiti E da neće postojati beskonačan
broj stvari koji stoje u E naspram d. (Premda vjerojatno po-
stoji opći dokaz koji pokazuje kako se uvijek mogu dobiti nove
stvari koje stoje u E naspram d, iz starih koje stoje u tom
odnosu, bez ponavljanja, na svakom plauzibilnom konstruk-
tu od E.)
Uobičajeni uvjeti objašnjenja zahtijevaju da ono što stoji
u E naspram d u biti sadrži neku teoretsku tvrdnju ili zakon.
U moralnom slučaju, ono što odgovara tvrdnjama u obliku
zakonitosti jesu moralna načela. Nije li jednako tako vjerojat-
no (ili nevjerojatno) pretpostaviti da se bilo koji skup odre-
đenih moralnih sudova može objasniti nekim beskonačnim
brojem alternativnih moralnih načela (a koja nisu sva isprav-
na)? Česti zahtjev da moralna načela ne smiju sadržavati oso-
bna imena, indeksične izraze, i slično, odgovara zahtjevu filo-
zofa znanosti da fundamentalne tvrdnje u obliku zakonitosti
ne sadržavaju pozicijske predikate.4 Nada da će se pomoću
uvjeta generalizacije doći do rezultata da je samo jedno opće
moralno načelo kompatibilno s velikim brojem određenih
moralnih načela, nalikuje pretpostavci da bi samo jedna fun-
damentalna tvrdnja u formi zakonitosti mogla objasniti odre-
đeni skup podataka. A nadati se da će netko odustati od odre-
đene moralne prosudbe tako da se od njega zatraži da načini
razliku između nje i moralnog suda koji odbija donijeti,
odnosno da se pomiri sa suprotnom prosudbom koju je donio,
sliči pretpostavci da za neki logički dosljedan skup podata-

4 Vidi C. G. Hempel, Aspects of Scientific Explanation (New York: Free

Press, 1965), str. 266-270. Ovdje rabim riječ "fundamentalan" u Hemp-
elovu značenju, a ne kao u prvom poglavlju. Zahtjevu da se isključe inde-
ksni izričaji ("ja", "moj") iz moralnih pobuda nedostaje primjereno
opravdanje.
ka nema fundamentalne tvrdnje u obliku zakonitosti ili sku-
pa fundamentalnih tvrdnji u obliku zakonitosti koje bi ga
mogle objasniti.
Te su pretpostavke vrlo jake i zadiru dalje od ičega što je
itko pokazao. Pa što se itko može nadati dokazati argumenti-
ma generalizacije u etici? Vjerojatnije od uvjerenja da nikakva
fundamentalna moralna tvrdnja (koja zadovoljava uvjete gene-
ralizacije) ne objašnjava obje prosudbe koje neki pojedinac
donese, jest uvjerenje da nijedna fundamentalna moralna
tvrdnja to ne čini ako se služi jedino koncepcijama dostu-
pnima tom pojedincu. A moguće je i pomisliti da bi bilo ra-
zumno tražiti, ako ne da taj pojedinac osmisli fundamental-
nu moralnu tvrdnju koja objašnjava njegove prosudbe, a ono
barem da takva postoji u njegovu moralnom univerzumu, tak-
va, naime, koja rabi isključivo njegove moralne koncepcije.
Nema jamstva da će to biti tako; a za očekivati je da on možda
neće odgovoriti samo: "E, pa neka neki moralni genij osmisli
nove moralne koncepcije i teoretsko nazivlje, kojih se još nit-
ko nije dosjetio, i tako objasni sve moje prosudbe isključivo
pomoću fundamentalnih načela." Valjalo bi objasniti i istražiti
razloge zašto se neki pojedinac ne može pomiriti s uvjere-
njem da neki temeljni moralni zakon ili zakoni (uz pomoć
ovih ili onih pojmova) objašnjavaju sve njegove prosudbe.
To bi se moglo ispostaviti ostvarivom zadaćom.
Gore spomenuti problemi s usporednim primjerima vri-
jede za naš sadašnji postupak. U vjerojatno uzaludnoj nadi
da se nešto može učiniti glede kontaminacije prosudbe kad
se neki slučaj promatra kroz formirano mišljenje o drugom,
molim čitatelja da se opomene ako se uhvati da misli: "Ali to
nije tako loše, jer je to baš kao..." A sad o derivaciji eksten-
zivnije države iz naše minimalne.
Izvođenje ne tako minimalne države
Pretpostavimo da se u prirodnom stanju vlasništvo u počet-
ku stječe u skladu s načelom pravednosti u stjecanju, a poslije
toga u skladu s načelom pravednosti u prijenosu, razmje-
nom nečijeg vlasništva za tuđe vlasništvo ili za usluge ili
obećanja, ili darivanjem. Vjerojatno se precizni obrisi kolo-
pleta vlasničkih prava oblikuju razmišljanjima o tome kako
eksternalije mogu biti najdjelotvornije internalizirani (uz
minimalni trošak, i slično). 5 Ta koncepcija zaslužuje izvjesnu
pozornost. Tuđa vlasnička prava internaliziraju negativne
eksternalije vaših aktivnosti u mjeri u kojoj se od vas zahtijeva
da obeštetite te druge za posljedice vaših aktivnosti po njiho-
vu imovinu; vaša vlasnička prava internaliziraju pozitivne
eksternalije vaših aktivnosti u mjeri u kojoj te aktivnosti
podižu vrijednost stvari nad kojima možete najprije ostvariti
vlasnička prava. S obzirom na iscrtane granice, vidimo,
otprilike i apstraktno, kako bi izgledao sustav koji bi interna-
lizirao sve negativne eksternalije. No, što bi uključivala
potpuna internalizacija svih pozitivnih eksternalija? U svom
strogom obliku, ona bi podrazumijevala to da vi (svi) dobi-
jete (dobiju) punu korist od vaših (njihovih) postupaka prema
drugima. Budući da je teško stvoriti koristi, zamislimo da to
podrazumijeva prijenos koristi s drugih na vas, što druge
vraća na isto mjesto na krivulji indiferencije koje bi zauzimali
da nije bilo vaših aktivnosti. (Zbog nepostojanja neograničeno
prenosive korisnosti, nema jamstva da bi ta internalizacija
dovela do toga da agent dobije istu količinu koristi koliko i
primatelj bez te internalizacije.) Isprva se čini da bi takva
jaka internalizacija eliminirala sve koristi od života u društvu
s drugima, jer se svaka korist koju dobijete od drugih oduzima
i prenosi natrag na te druge (koliko je to moguće). No, budući
da će ljudi željeti naplatiti učinjene koristi, u slobodnom će

5 Vidi Harold Demsetz, "Toward a Theory of Property Rights", American

Economic Review, 1967, str. 347-359.
društvu doći do natjecanja među ljudima u pružanju usluga
drugima. Tržišna cijena koja će se oblikovati za pružanje tih
usluga bit će niža od najviše cijene koju bi primatelj bio
spreman platiti, i ovaj potrošački višak bit će blagodat života
u društvu s drugima. Čak i kad društvo ne bi bilo slobodno i
ne bi dopuštalo konkurenciju u cijenama između potenci-
jalnih pružatelja neke usluge (nego bi se služilo nekim drugim
instrumentom odabira da bi odredilo tko bi trebao osigurati
tu korist), svejedno bi bilo koristi od života u društvu s drugi-
ma. U svakoj situaciji punog uzvrata za primljene koristi,
postoji i puna naplata za usluge pružene drugima. I tako se
prednosti života u društvu u sklopu takvog aranžmana ne bi
sastojale u koristima koje drugi pružaju vama nego u vašoj
naplati koristi koje ste vi njima pružili.
Ta shema, međutim, postaje nerazumljiva ako se s njom
pretjera. Jer vi imate koristi od života u društvu u kojem vam
se ostali odužuju za usluge koje im pružate. Hoće li se i ovu
povlasticu koju vam postojanje drugih osigurava internali-
zirati, tako da se i vi odužite njima? Primjerice, odužujete li
se vi jednakom mjerom za vašu očekivanu naplatu od drugih?
Jasno je da se to pitanje može ponoviti nebrojeno puta, a
budući da je naplata učinjenih usluga povlastica suživota s
drugima, ne može biti stabilnog rezultata internalizacije svih
pozitivnih eksternalija. Postavke o grananju tih aktivnosti
stvorila bi sustav u kojem bi se osoba X odužila Y-u za "obi-
čne" usluge koje Y pruža, umjesto sustava u kojem se Y odu-
žuje X-u za pogodnosti koje Y ostvaruje činjenicom X-ova
postojanja i plaćanja Y-u u sklopu "običnog" sustava. Jer u
ovom drugom sustavu, pogodnosti ne bi bilo odmah u počet-
ku. Osim toga, budući da je nošen na leđima "običnog" susta-
va, ne može ga zamijeniti. U odsustvu "običnog" sustava i nje-
govih povratnih koristi, drugi se sustav nema na čemu održati.
Rasprave ekonomista o internaliziranju pozitivnih ekster-
nalija nisu usmjerene na jako načelo punog povrata beneficija.
Njih prije zanima da povrat bude više nego dovoljan da bi
subjektu nadoknadio troškove za vršenje aktivnosti s pozi-
tivnim vanjskim aspektima, tako da bude ta aktivnost tražena
Upravo je ovaj slabi oblik povrata, dovoljan za ekonomsku
učinkovitost, tema ekonomske literature o internalizaciji (po-
zitivnih) vanjskih aspekata.
A sad se vratimo našem izvođenju ne tako minimalne
države: ljudi ne razmišljaju o vlasništvu kao o imanju nečeg,
nego kao o posjedovanju pravâ (vjerojatno vezanih uz neku
stvar) koja su teoretski odvojiva. Vlasnička se prava smatra-
ju pravima određivanja koji će se raspon dopustivih opcija u
vezi s nečim ostvariti. Dopustive su opcije one koje ne pred-
stavljaju povredu tuđih moralnih granica. Ponovno ćemo se
poslužiti jednim primjerom: vlasničko pravo nad nožem ne
uključuje pravo da ga se nekome smjesti između rebara pro-
tiv njegove volje (osim ako je to opravdana kazna za neki
zločin, ili je posrijedi samoobrana, i tako dalje). Neki pojedi-
nac može biti vlasnikom jednog prava na to u nekoj stvari, a
drugi drugog u toj istoj stvari. Najbliži susjedi neke kuće mogu
kupiti pravo da odlučuju kakve će boje biti njezina fasada,
dok osoba koja živi u njoj ima pravo odrediti što će se (ako je
dopustivo) događati unutar te zgrade. Osim toga, nekoliko
ljudi može zajednički posjedovati isto pravo i pritom se služiti
nekim postupkom odlučivanja u određivanju kako će se to
pravo koristiti. A kad je posrijedi ekonomska situacija poje-
dinaca, privatno se siromaštvo uvelike smanjuje slobodnim
funkcioniranjem tržišta, dobrovoljnim udruživanjem nekih
ljudi (kibbutzi i slično), privatnom filantropijom, i tako da-
lje. Ali možemo pretpostaviti da siromaštvo ili nije potpuno
iskorijenjeno, ili da neki ljudi silno čeznu za još više dobara
i usluga. S obzirom na sve te pozadinske čimbenike, kako bi
mogla nastati država ekstenzivnija od minimalne?
Neki od tih pojedinaca koji žele više novca dosjete se: po-
stat će dioničko društvo i namaknuti novac tako da prodaju
vlasničke udjele nad sobom. Podijele prava koja je prije toga
svaki pojedinac imao nad sobom u dugi popis diskrecijskih
prava. Ona uključuju njegovo pravo da odluči kojim će zani-
manjem pokušati zarađivati za život, pravo da odlučuje koji
će tip odjeće nositi, pravo da odlučuje s kime će od onih koji
su voljni sklopiti brak s njim on i sklopiti brak, pravo da
odlučuje gdje će živjeti, pravo da odluči hoće li pušiti mari-
huanu, pravo da odlučuje koje će knjige pročitati od svih onih
koje su drugi bili voljni napisati i objaviti, i tako dalje. Neka
iz toga podužeg niza prava ti će ljudi zadržati za sebe, kao i
prije. Ostala će prava ponuditi na tržištu i prodati odvojene
vlasničke udjele tih prava nad sobom.
Isprva, isključivo iz vica ili jer je to nešto novo, ljudi počnu
kupovati djelomično vlasništvo nad takvim pravima. Posta-
ne moda darivati drugima takve luckaste vlasničke udjele,
nad sobom ili nad nekom trećom osobom. Ali prije no što to
izađe iz mode, drugi shvate da postoje ozbiljnije mogućno-
sti. Predlože da se prodaju prava nad sobom koja bi mogla
biti od stvarne koristi drugima; pravo da odlučuju od kojih
bi pojedinaca mogli kupiti određene usluge (koje nazivaju
pravima na davanje profesionalne licence); pravo odlučivanja
o tome u kojim će zemljama kupovati dobra (uvozno-izvozna
prava); pravo odlučivanja hoće li uzimati LSD, heroin ili du-
han, ili kalcijev ciklamat (prava na drogu); pravo odluke o
tome koji će se dio njihova prihoda odvajati u razne svrhe
neovisno o tome odobravaju li oni te svrhe ili ne (porezna
prava); pravo odlučivanja o dopuštenim načinima seksual-
ne aktivnosti (ćudoredna prava), pravo odlučivanja kad će
se boriti protiv nekog i ubiti ga, i hoće li to činiti (regrutacij-
ska prava); pravo odlučivanja o rasponu cijena unutar kojeg
smiju vršiti razmjene (prava na kontrolu cijena rada); pravo
odlučivanja o tome koji su momenti nelegitimni pri upošlja-
vanju ili prodaji ili iznajmljivanju (antidiskriminacijska pra-
va); pravo da ih se prisili sudjelovati u funkcioniranju prav-
nog sustava (pravo sudskog poziva); pravo rekvizicije dijelova
tijela za presađivanje potrebitijima (prava fizičke jednako-
sti); i tako dalje. Iz raznoraznih osobnih razloga, drugi ljudi
žele ta prava ili žele imati pravo glasa u vezi s njima, pa se
tako prodaju i kupuju goleme količine dionica vlasničkih
udjela, kadšto za visoke novčane iznose.
Recimo da se dogodi da se nijedan pojedinac ne proda u
ropstvo, ili možda zaštitne asocijacije ne priznaju takve ugo-
vore. U svakom slučaju, bude - u najgorem slučaju - samo
šačica potpunih robova. Gotovo svatko tko prodaje bilo koja
takva prava proda tek toliko da ukupni iznos (premda vrlo
ekstenzivan) proda u nečije vlasništvo uz neka ograničenja
njegova raspona. Budući da postoje ograničenja prava koja
drugi imaju nad njima, takvi pojedinci nisu sasvim zasu-
žnjeni. Ali mnogi pojedinci posjeduju zasebna prava nad
sobom koja daju na prodaju i koja kupi neki drugi pojedinac
ili mala grupa. Pa, premda postoje neke granice ovlaštenja
tih vlasnika, tako skučeni pojedinci osjećaju priličnu opresi-
ju, jer su podložni prohtjevima vlasnika svojih vlasničkih
udjela. Budući da takva vrlo ekstenzivna dominacija nekih
ljudi nad drugima nastaje kroz niz legitimnih koraka, dobro-
voljnom razmjenom, iz neke početne situacije koja nije ne-
pravedna, ni ta dominacija nije nepravedna. No, premda nije
nepravedna, neki je smatraju nepodnošljivom.
Pojedinci koji se pretvaraju u dioničko društvo, dopisuju
u uvjete svake dionice odredbu prema kojoj se ona ne može
prodati nikome tko već posjeduje više od određenog broja
dionica od cijelog dioničarskog paketa. (Budući da vrijedi
pravilo: što je restriktivnija ta odredba, to je dionički kapital
manje vrijedan, ta brojka nije odveć mala.) S vremenom, mno-
ga se izvorna mala dionička društva što ih čini jedna osoba
raspadnu, ili zato što vlasnici malo po malo rasprodaju svoje
dionice u razdobljima financijske krize, ili zato što mnoštvo
pojedinaca kupi dionice u tim dioničkim društvima, tako da
na razini krajnjih vlasnika postoji proširenije i razuđenije
dioničarsko vlasništvo nad tom osobom. S vremenom, iz ovog
ili onog razloga, gotovo svatko rasproda prava nad sobom, i
zadrži samo jednu dionicu od svakog prava za sebe, kako bi
mogao prisustvovati dioničarskim skupštinama ako mu se
prohtije. (S obzirom na mikroskopsku moć svoga glasa na
tim skupštinama, te nepažnju s kojom ostali slušaju njegove
povremene govore, on zadržava dionice nad sobom vjerojatno
isključivo iz sentimentalnih razloga.)
Golemi broj dionica i rasipanje vlasništva nad tim vla-
sničkim udjelima dovodi do priličnog meteža i neučinkovi-
tosti. Održavaju se česte dioničarske skupštine s golemim
brojem nazočnih kako bi se donijele raznovrsne odluke koje
su sad podložne određivanju izvana: jedna o pojedinčevoj
frizuri, druga o njegovu načinu života, treća o frizuri nekog
drugog pojedinca, i tako dalje. Neki ljudi troše najviše svog
vremena na to da sjede na tim sastancima ili da potpisuju
punomoći. Podjela rada stvara posebno zanimanje pred-
stavnika dioničara, osoba koje provode sve svoje vrijeme na
dioničarskim skupštinama. Nastaju razni reformistički pokre-
ti, koji se nazivaju "konsolidacijskim pokretima", od kojih
dvije vrste postanu prihvaćene. Postoje dioničarske skupšti-
ne individualne konsolidacije na kojima se okupljaju glaso-
vati svi oni koji su vlasnici dionica nekog prava nad nekim
pojedincem. Glasaju stavku po stavku, a glasuju samo oni
koji imaju pravo glasovati o određenoj stavci. (Takva konso-
lidacija povećava učinkovitost jer su ljudi koji su vlasnici
nekog udjela u bilo kojem pravu nad određenom osobom
najčešće vlasnici dionica i u drugim pravima nad njim.) A
postoje i skupštine konsolidiranih dioničara na koje dolaze i
glasuju svi oni koji su vlasnici udjela određenog prava nad
nekim pojedincem; primjerice, skupštine o drogama, na koji-
ma se glasa o svakoj osobi jednoj za drugom. (Povećana učin-
kovitost ovih sastanaka rezultat je toga što ljudi koji kupe
udio određenog prava nad nekim pojedincem najčešće kupe
udjele u istom tom pravu nad drugim osobama.) No, čak i
uza sve te okolnosti, posrijedi je nemoguće složena situacija
koja oduzima pretjerano mnogo vremena. Ljudi pokušavaju
rasprodati dionice, a zadržati samo jednu vrstu, "da bi imali
pravo glasa", kako to oni kažu. Zbog toga cijena svake dio-
nice drastično pada, pa drugi kupuju simbolične dionice pra-
va koja još ne posjeduju. (Takve se dionice razmjenjuju kao
bejzbolske sličice jer ljudi pokušavaju popuniti zbirke. Djecu
se potiče da ih skupljaju ne bi li ih se i na taj način pripre-
milo za njihovu buduću ulogu dioničara.)
Ta velika raspršenost dionica ukida dominaciju nad nekom
osobom od strane drugog određenog pojedinca ili male sku-
pine. Ljudi više nisu jedni drugima pod čizmom. Umjesto
toga, gotovo svi odlučuju o njima, a oni odlučuju gotovo o
svima. Razmjer moći koje drugi imaju nad nekim pojedincem
nije se smanjio; promjena je samo u tome u čijim se rukama
ona sad nalazi.
Ovakav sustav u toj fazi još oduzima odveć vremena i
nezgrapan je. Lijek bi bio opća konsolidacijska skupština.
Okupe se svi vlasnici udjela, sa svih strana svijeta, razmje-
njuju i prodaju dionice, i na svršetku ta tri dana lude gužve
(vidi vraga!) svatko je vlasnik točno jedne dionice od svakog
prava nad svim drugim ljudima, uključujući i sebe samog.
Pa se tako sad može održati samo jedan sastanak na kojem se
sve odlučuje za svakog, jedan sastanak na kojem svaki poje-
dinac jednom glasuje, sam ili preko svog opunomoćenika.
Umjesto da se za svakog pojedinca zasebno odlučuje, vodi se
opća rasprava o svima zajedno. Isprva, svaki pojedinac može
doći na svaku od tri godišnje skupštine i glasovati: ima svoj
glas i možda još pokoji kao opunomoćenik. Ali je broj na-
zočnih prevelik, diskusije predosadne i razvučene, jer svat-
ko želi nešto reći. Naposljetku se odluči da jedino oni koji
imaju pravo na najmanje 100.000 glasova mogu prisustvova-
li godišnjoj dioničarskoj skupštini.
Velik je problem u tome kako uključiti djecu. "Velikokor-
poracijska dionica" vrijedan je i dragocjen posjed, bez kojeg
je pojedinac izolirani nedioničar, bez moći nad drugima. A
da djeca čekaju da im umru roditelji kako bi mogla naslijedi-
ti dionice, značilo bi da će veći dio života biti bez dionica. A
nema ni svaka obitelj točno dvoje djece. Dionice se ne mogu
tek tako dati nekom djetetu. Čije bi se dalo, i bi li bilo po-
šteno tek tako pokloniti "velikokorporacijske dionice" kad
su drugi svoje kupili? Pa se tako uvede razdioba kao način
da se mladima omogući ulazak u dioničarski ceh. U trogo-
dišnjem razdoblju između dioničarskih skupština, m dio-
ničara je umrlo a n osoba je postalo punoljetno. Dionice koje
su pripadale m vraćaju se Upravnom odboru i povlače iz
opticaja i svaku od preostalih s dijeli se (s + n)/s za jednu, a
tako dobiveni dijelovi spajaju se da bi se dobilo n novih dio-
nica koje će se podijeliti mladima. Oni ih ne dobiju gratis
(to bi bilo nepošteno), nego u razmjenu za svoje pristupanje
dioničarima te za to da prepišu dioničarski kapital po sebi
dioničarskom društvu. U razmjenu za svoj dioničarski kapi-
tal, oni svi dobiju "velikodioničarsku dionicu" i postanu čla-
novi dioničarskog ceha, punopravni uživatelji prava na dono-
šenje zajedničkih odluka, djelomični vlasnici svakog drugog
pojedinca. Svaku se staru dionicu može razdijeliti, jer pritje-
canje novih ljudi koji pristupaju cehu znači da svaka dioni-
ca predstavlja udjel u više ljudi. I tako se pristupanje novih
članova i razdioba dionica uzajamno opravdavaju.
Ljudi smatraju tu razmjenu potpuno ravnopravnom. Prije
razmjene, neki pojedinac ima jednu punu dionicu po sebi, a
ni dio udjela po nekoj drugoj osobi. Uz s + n - 1 drugih poje-
dinaca (da se poslužimo istim slovima) u društvu, svaka se
osoba razdijeli na s + n dionica, i svaku od njih prepiše Uprav-
nom odboru. U zamjenu za to, on dobije 1/s + n-ti udio po
ostalih s + n - 1 osoba u društvu, plus isti udio po sebi. I tako
on ima s + n dionica, od kojih svaka predstavlja 1/s + n-to
vlasništvo nad svakim od s + n pojedinaca u društvu. Mno-
ženjem broja dionica kojima je vlasnikom s dijelom vlasništva
nad nekime koje svaka dionica predstavlja, dobijemo (s + n)
(1/s + n), što je jednako 1. Ono što na kraju dobije tom
razmjenom iznosi ukupno jedno puno vlasništvo, a upravo
je to ono što je prepisao Upravnom odboru. Ljudi kažu, i
misle, da kad je svatko svakome vlasnik, nitko nikome nije
vlasnik.6 Svaki je pojedinac uvjeren da drugi ljudi nisu tira-
ni već pojedinci slični njemu, i u jednakom položaju. Budući
da su svi na istom brodu, nitko ne doživljava tu situaciju kao
dominaciju; veliki broj putnika na tom brodu čini ovaj pod-
nošljivijim od čamca na vesla za jednu osobu. Budući da se
odluke odnose na sve jednako, dobivamo (kaže se) vlast be-
zličnih i neproizvoljnih propisa umjesto vlasti ljudi. Smatra
se da svaki pojedinac ima koristi od tuđih pokušaja da mudro
vladaju svima, i svaki je jednak drugom u tom nastojanju, i
ima jednako pravo glasa kao i drugi. I tako se uspostavi su-
stav jedan dioničar, jedan glas. A možda planu i bratski osje-
ćaji kad ljudi shvate da su zapravo nerazdruživo povezani,
svaki u jednakoj mjeri i dioničar i dioničko vlasništvo, svaki
čuvar svog brata i čuvan od svog brata.
Povremeno, šačica nezadovoljnika odbija prihvatiti svoje
"velikokorporacijske dionice" i potpisati članski status dio-
ničarskog ceha. Odbijaju biti John Hancock Deklaracije neo-
visnosti,+ kažu da ne žele biti dio tog sustava i odbijaju mu
prepustiti bilo koji svoj dio. Nekoliko njih ide tako daleko da
zahtijevaju ukidanje dioničarskog društva! Usijane glave u
Upravnom odboru zatraže njihovo utamničenje, ali s obzi-
rom na nesuradnju mladeži čini se da oni još nisu Upravi
podarili eksplicitno pravo da se to učini. Neki članovi Upra-
ve tvrde da je mladež, prihvaćanjem beneficija odrastanja u
krilu dioničarskog društva i ostanka u njezinoj sferi utjeca-
ja, već prešutno pristala da netko bude vlasnikom njihovih
dionica, te stoga nikakav dodatni čin pristanka s njihove stra-
ne nije potreban. No, budući da ostali shvaćaju kako prešut-
ni pristanak nije vrijedan papira na kojem je napisan, ta tvrd-
6 "Svaki se daje svakome, tako da ...se ne daje nikome; a budući da svaki
suradnik postiže nad svakim suradnikom istu vlast koju nad sobom daje
svakom drugom suradniku, svaki dobiva odgovarajuću vrijednost za sve
ono što gubi. ..." Jean Jacques Rousseau, Društveni ugovor, Knjiga prva,
šesto poglavlje.
+ Američki državnik, prvi potpisnik Deklaracije nezavisnosti, op. pr.
nja uživa slabu podršku. Jedan od članova Uprave kaže slje-
deće: budući da su svu djecu stvorili njihovi roditelji, oni
su im i vlasnici, pa Upravino vlasništvo nad dioničarskim
udjelima roditelja daje Upravi pravo i na vlasničke udjele
djece. Novost tog shvaćanja razlog je protiv njegove uporabe
u tako osjetljivom trenutku.
Usporit ćemo dramatičan ritam naše priče kako bismo
razmislili o Lockeovim stajalištima o vlasništvu roditelja nad
djecom.7 Locke mora podrobno prokomentirati Filmera, ne
samo da bi očistio to područje od nekih alternativnih neo-
bičnih stajališta, nego i da bi pokazao zašto to stajalište ne
proistječe iz elemenata njegova stajališta, kao što bi se moglo
pretpostaviti. To je bio razlog zbog kojeg je autor Druge
rasprave napisao Prvu raspravu.8 Čini se da vlasnička prava
nad onime što se načini slijede iz Lockeove teorije vlasništva.
Stoga bi se Locke našao u velikim nevoljama da je Bog,
stvoritelj i vlasnik svijeta, dao Adamu isključivo vlasništvo
nad tim svijetom. Premda je Locke dokazivao da se to nije
dogodilo (četvrto poglavlje), i on se jamačno pitao kakve bi
bile posljedice toga. Sigurno se pitao bi li njegova stajališta
podrazumijevala da bi, da se to dogodilo, drugi ljudi trebali
Adamovo dopuštenje da se posluže njegovim vlasništvom
kako bi se održali na životu, a time i bili u njegovoj moći.
(Ako bi bilo tako i ako se dar može ostaviti u nasljedstvo, tad.
7 Vidi Locke, First Treatise on Government, šesto poglavlje, Lockeovu kritiku
stajališta da su roditelji vlasnici svoje djece, te deveto poglavlje i njegovo
protivljenje da se vlasništvo (pod pretpostavkom da postoji) u takvim
slučajevima smatra prijelaznim.
8 U svom uvodu standardnom izdanju Lockea (Two Treatises of Government,

2. izdanje, New York: Cambridge University Press, 1967), Peter Laslett ne

nudi nikakvo unutarnje objašnjenje zašto je Locke napisao Prvi ogled, i on
se prema tome odnosi kao prema nečem izvanrednom (str. 48, 59, 61, 71).
To što su Lockea njegova vlastita stajališta o vlasništvu nagnala da smatra
kako je potrebno tako minuciozno raščlaniti, ali se i distancirati od Film-
era, možda se čini proturječnim Laslettovoj tvrdnji na 68. stranici o Locke-
ovu stajalištu o vlasništvu, ali je jasno da ta tvrdnja nema ovu posljedicu
ako se pobliže ispitaju Laslettove tvrdnje na 34. i 59. stranici.
...) Stajališta čiji pozitivan rezultat (da nema dominacije nekih
nad drugima) ovisi o slučajnoj okolnosti, a koja je lako mogla
biti drukčija (Bog nije tako darovao Adama), trebala bi iza-
zvati nelagodu u njihovih pristaša. (Ovdje se ne obazirem na
odgovor da je Bog nužno dobar da činjenica da nije pružio
takav dar nije slučajnost. Moralno stajalište koje mora kre-
nuti tim putem kako bi izbjeglo da ga pobiju činjenice koje
djeluju slučajno na veoma je klimavim nogama.) I tako Locke
raspravlja (I, 41. i 42. odjeljak) o nužnom elementu svoje teo-
rije kad govori o "pravu svakog čovjeka na onoliko tuđeg obilja
koliko će mu osigurati da ne zapadne u krajnju bijedu, kad
nema načina da se na neki drugi način održi na životu", koje
mu netko drugi ne može uskratiti.
Slično tome, Locke mora objasniti zašto roditelji nisu vla-
snici svoje djece. Njegova središnja postavka (I, odjeljci 52-
54) kanda se temelji na stajalištu da je netko nečemu vlasnik
jedino ako taj kontrolira i razumije sve dijelove procesa nje-
gova nastanka. No, prema tom mjerilu, ljudi koji sade sad-
nice na svom zemljištu i zalijevaju ih ne bi bili vlasnici stabala
koje uzgajaju, jer se mi većinom miješamo u, ili potičemo,
procese čije funkcioniranje ne razumijemo u cijelosti, i čiji
rezultat ne možemo potpuno predvidjeti. (Tko zna sve za što
fizičari kažu da je relevantno da bi materijali imali svojstva
koja imaju i da sile djeluju kako djeluju; i tko zna što fizičari
ne znaju?) U mnogim takvim slučajevima, Locke želi reći da
smo vlasnici onog što proizvedemo.
Locke nudi drugi argument: "Čak i moć koju Bog osobno
ima nad ljudskim rodom je njegova pravom očinstva, no nje-
govo je očinstvo takvo da potpuno isključuje svako prisvaja-
nje tog naslova u zemaljskih roditelja; jer on je kralj budući
da nas je svih stvorio što nijedan roditelj ne može reći za
svoju djecu." (I, 54. odjeljak). Teško je razumjeti ovu tvrdnju.
Ako želi reći da ljudi ne mogu biti vlasnicima svoje djece
zato što je već netko drugi njihov vlasnik pa tako oni ne mogu
biti vlasnici, to bi vrijedilo i za sve ostalo čemu su vlasnici.
A ako želi reći da je Bog, u mnogo većoj mjeri nego roditelji,
stvoritelj djece, to vrijedi i za mnoge druge stvari za koje Locke
smatra da mogu biti nečije vlasništvo (biljke, životinje), a
vjerojatno se odnosi na sve. (Stupanj u kojem to vrijedi čini
se nevažnim temeljem za izgradnju teorije.) Primijetit ćete
da Locke ne tvrdi kako roditelji ne mogu biti vlasnici svoje
djece (čak i da je istina da ih oni stvaraju) zbog nečeg u njihovoj
prirodi. On ne tvrdi da nešto u prirodi ljudskih bića (koja
nisu učinila ništa nepravedno zbog čega bi proigrala svoje
živote, 23. i 178. odjeljak) sprečava njihova stvoritelja da im
bude vlasnikom, jer on smatra Boga vlasnikom čovjeka, bu-
dući da je ovome udahnuo sva njegova uzvišena prirodna
svojstva (6. odjeljak).
Budući da Locke ne tvrdi da (1) ima nešto u naravi osobâ
što onemogućuje da im oni koji su ih stvorili budu vlasnici-
ma - kako bi izbjegao zaključak da su roditelji vlasnici djece,
on mora reći ili da (2) neki uvjet u sklopu teorije o tome kako
vlasnička prava nastaju u proizvodnim procesima isključuje
proces kojim roditelji pretvaraju svoju djecu u podatno vla-
sništvo, ili (3) nešto u roditeljima onemogućuje ih da se nađu
u općenitom ili nekom određenom vlasničkom odnosu sa
svojom djecom, ili (4) roditelji, zapravo, ne stvaraju svoju
djecu. Vidjeli smo da ima problema s Lockeovim pokušaji-
ma da se formuliraju 2, 3 i 4. S obzirom na to da posljednje
dvije tvrdnje malo obećavaju, neki pristaša Lockeova učenja
morao bi iskoristiti inačice 1 i 2.
Primijetit ćete da Lockeovo žestoko odricanje da roditelji
stvaraju svoju djecu i da im podaruju život, uklanja temelj
na kojem se može graditi odgovornost roditelja za brigu o
svojoj djeci. Pa je tako Locke rekao da prirodni zakon zahtije-
va takvu roditeljsku skrb (56. odjeljak), očito kao golu moral-
nu činjenicu. Ali time se ne objašnjava zašto to iziskuje
roditeljsku skrb, i zašto to ne bi bio samo još jedan primjer
toga da netko izvlači "korist iz tuđe muke, na što nema pra-
vo" (34. odjeljak).
 Sad bismo našu dioničarsku priču morali privesti kraju.
Dakle, u vezi s mladeži se zaključi da oni ipak ne moraju
pristupiti dioničarskom cehu. Mogu odbiti njegove beneficije
i napustiti područje dioničarskog društva, bez zle krvi. (No
budući da se nijedna kolonija na Marsu nije održala dulje od
šest mjeseci, jaki su razlozi u prilog ostajanju na Zemlji i
postajanju dioničarem). Oni kojima se reklo 'uzmi ili ostavi'
reagiraju sljedećom tvrdnjom: budući da dioničarsko društvo
nije vlasnik cijelog zemljišta, svatko može kupiti dio zemljišta
na području dioničarskog društva i živjeti kako želi. Premda
dioničarsko društvo nije kupilo cijelo zemljište za sebe, smatra
se da prvotna pravila dioničarskog društva, koja su svi usvojili
na velikoj konsolidacijskoj skupštini, zabranjuju odcjepljenje
zemljišta od dioničarskog društva.9 Jer, pitanje je može li dio-
ničarsko društvo dopustiti nekom drugom društvu da iznikne
usred njega? Može li tolerirati opasnosti izoliranih pojedi-
naca-nedioničara; ukratko, ankorpiju?
Neki predlažu da se tvrdoglavcima dopusti da istupe iz
dioničarskog društva, ali da ostanu na njegovu području.
Zašto im se ne bi dopustilo da ostanu unutar dioničarskog
društva, da odabiru samo kontakte kakve žele imati i s kime
ih žele imati, da oblikuju svoj paket prava i dužnosti (osim
neagresije) vis-à-vis drugih pojedinaca i društva, da plaćaju
za određene stvari koje dobiju i da žive neovisno?10
Ali drugi odgovaraju da bi to bilo odveć kaotično i da bi
moglo podrovati dioničarski sustav. Jer i drugi bi ("povod-
ljivi drugi") mogli pasti u iskušenje da istupe iz dioničar-
skog ceha. I tko bi ostao? Samo oni najmanje sposobni da se
9 Usporedi Lockeovu prezentaciju sličnog argumenta u 116. i 117. odjeljku,
i usporedi 120. odjeljak u kojem Locke nelegitimno prelazi iz situacije
kad netko želi da društvo osigurava i zaštićuje njegovo vlasništvo na to da
taj pojedinac društvu dopušta da ima jurisdikciju nad njegovim vla-
sništvom.
10 Vidi Herbert Spencer, Social Statics (London: Chapman, 1851), 19. poglav-

lje, "The Right to Ignore the State", poglavlje koje je Spencer ispustio iz
prerađenog izdanja.
brinu za sebe. A tko bi brinuo za njih? I kako bi se snašli oni
koji su otišli? I bi li njihovo bratstvo bilo tako veselo kad
više ne bi bilo općeg dioničarstva, i kad svi ljudi (koji to
mogu) ne bi bili prisiljeni pomagati drugima? Gotovo svi sma-
traju da njihovo povijesno iskustvo pokazuje da je ovaj sustav
u kojem svaki pojedinac ima jednako pravo glasa (unutar
nekih specificiranih granica) nad životima ostalih ljudi naj-
bolji mogući i najpravedniji. Njihovi se socijalni teoretičari
slažu da je njihov sustav demoktesisa, vlasništva nad ljudi-
ma, od ljudi i za ljude, najviši oblik socijalnog života, sustav
kojem se ne smije dopustiti da bude zbrisan s lica zemlje.
U razradi ove sudbonosne priče stigli smo, naposljetku,
do onoga što se priznaje kao moderna država, sa svojom go-
lemom lepezom ovlasti nad svojim građanima. I zaista, sti-
gosmo do demokratske države. Naš hipotetički prikaz nači-
na na koji bi ona mogla nastati iz minimalne države bez
očitijih povreda ičijih prava kroz niz pojedinačnih koraka, a
koji su - pretpostavimo - bez mane, omogućio nam je da se
bolje usredotočimo na - i zamislimo - nad bitnom prirodom
takve države i njezina temeljnog oblika odnosa između ljudi.
Koliko god od tog bilo koristi.
Mogle bi se ispričati i druge priče, a neke i o nepraved-
nom podrijetlu te države. Pogledajmo sljedeći niz slučajeva,
koji ćemo nazvati Priča o robu, i zamislite da je riječ o vama.

1. Postoji jedan rob koji je prepušten na milost i nemilost

mušica svog okrutnog gospodara. Često dobije teške ba-
tine, diže ga se iz kreveta u gluho doba noći, i tako dalje.
2. Gospodar je ljubazniji i tuče roba samo zbog kršenja nje-
govih pravila (ne ispunjava radnu kvotu, i slično). Daje
robu nešto slobodnog vremena.
3. Gospodar ima skupinu robova i ljubazno odlučuje kako
izvršiti raspodjelu između njih, uzimajući u obzir nji-
hove potrebe, zasluge, i slično.
4. Gospodar dopušta svojim robovima četiri slobodna dana
i zahtijeva da rade samo tri dana na njegovoj zemlji. Os-
tatak vremena je njihov.
5. Gospodar dopušta svojim robovima da odu i rade u gradu
(ili gdje žele) za plaću. Traži jedino da mu oni šalju tri
sedmine svoje plaće. Osim toga zadržava moć da ih po-
zove natrag na imanje ako mu zaprijeti kakva katastrofa
te da povisi ili snizi one tri sedmine za koje zahtijeva da
mu se predaju. Usto zadržava i pravo da ograniči sud-
jelovanje robova u nekim opasnim aktivnostima koje
ugrožavaju njegovu dobit npr. planinarenje, pušenje.
6. Gospodar dopušta da svih njegovih 10.000 robova - osim
vas - glasuju, i oni zajednički donesu neku odluku. Raz-
vije se otvorena diskusija među njima, i oni imaju pravo
odlučiti za što upotrijebiti postotak vaše (i njihove) za-
rade koji odluče oduzeti, koje vam aktivnosti legitimno
smiju zabraniti, i tako dalje.
Prekinimo na trenutak ovaj slijed da bismo načinili in-
venturu. Ako gospodar dogovori ovaj prijenos vlasti tako da
ga ne može povući, dolazi do promjene gospodara. Sad imate
10.000 gospodara umjesto samo jednog; imate gospodara s
10.000 glava. Vjerojatno će tih 10.000 biti ljubazniji od do-
brohotnog gospodara iz slučaja pod broj 2. No ipak, oni su
vaš gospodar. Ali može se učiniti još nešto. Ljubazan jedno-
struki gospodar (kao u slučaju 2) mogao bi dopustiti svojim
robovima da kažu što misle i nagovore ga da donese odre-
đenu odluku. To može učiniti i gospodar s 10.000 glava.

7. Premda još nemate pravo glasa, slobodni ste (i imate pra-

vo) upustiti se u raspravu s onih 10.000 i pokušati ih
nagovoriti da usvoje razne prijedloge i da se odnose pre-
ma vama i prema sebi na određeni način. Potom oni odu
glasovati u vezi s odlukama o propisima koji pokrivaju
golemi raspon njihovih ovlasti.
8. U znak pažnje za vaš koristan doprinos diskusiji, onih
vam 10.000 dopusti da glasujete ako oni ne budu mogli
donijeti odluku; oni se obvežu na taj postupak. Nakon
rasprave, vi označite svoj glas na komadiću papira, i oni
odu glasovati. U slučaju da se oni podijele neriješeno po
nekom pitanju, 5000 za i 5000 protiv, oni pogledaju vaš
glas i pribroje ga. To se još nikad nije dogodilo; još se
nisu našli u prilici otvoriti vaš glasački listić. (I jedno-
struki bi se gospodar mogao obvezati da će dopustiti
svom robu odlučiti o nekom pitanju povezanom s robom,
a glede kojeg je on, gospodar, potpuno ravnodušan.)
9. Oni ubace vaš glas zajedno s ostalima. Ako su se oni podi-
jelili točno popola, vaš će glas prevagnuti. U protivnom
vaš glas nimalo ne utječe na ishod izbora.
Pitanje je: nakon kojeg je prijelaza između 1. i 9. slučaja to
prestala biti priča o robu?11

Hipotetične povijesti
Može li nešto više od minimalne države nastati bojkotom?
Pristaše takve države možda će odbiti imati posla, ili stupati
u razmjenu ili društvene odnose s onima koji ne žele sudje-
lovati u dodatnim instrumentima te države (uključujući boj-
kot nesudionika). Što je više onih koji se pridruže bojkotu
nesudionika, to ti nesudionici imaju svezanije ruke. Ako
bojkot uspije u cijelosti, svi bi na kraju mogli odlučiti sudje-
lovati u dodatnim aktivnostima ne tako minimalne države;
zapravo, mogli bi joj dati dopuštenje da ih prisili da učine
nešto protiv svoje volje.
Prema tom dogovoru, netko bi mogao odbiti pridružiti se
ili bi se mogao izdvojiti iz dodatnih procesa i ograničenja,
11 Vidi Herbert Spencer, The Man Versus the State (Caldwell, Idaho: Caxton
Printers, 1960), str. 41-43.
ako je voljan suočiti se s više-manje uspješnim društvenim
bojkotom kojem bi mogao biti izložen, za razliku od ne tako
minimalne države, u kojoj je svatko prisiljen sudjelovati. Ovaj
aranžman, koji bi odražavao određena institucionalna obi-
lježja ne tako minimalne države, ilustrira kako usklađene rad-
nje na koje bi se ljudi mogli odlučiti mogu postići određene
rezultate a da se ne krše nikakva prava. Malo je vjerojatno da
bi se u mnogobrojnom društvu bojkot poput opisanog uspje-
šno primjenjivao. Puno bi se osoba protivilo takvom dodat-
nom aparatu, a one bi našle dovoljno drugih pojedinaca s
kojima bi ostvarivale kontakte i s kojima bi mogle utemeljiti
zaštitnu agenciju, ili nešto slično, i na taj način izdržati bojkot
u nekoj neovisnoj enklavi (ne nužno geografskoj); usto, mo-
gli bi na neki način potaknuti neke sudionike u bojkotu da ga
razbiju (možda i potajno, kako bi se izbjegla reakcija drugih
koji su nastavili bojkotirati). Bojkot bi propao, budući da bi
sve više pojedinaca odustajalo od njega kad bi vidjeli da dru-
gi to isto čine i da od tog imaju koristi. Jedino ako gotovo svi
pripadnici društva toliko pristaju uz ideal ne tako minimal-
ne države da odobravaju njezine dodatne restrikcije i opiru
se osobnom probitku kako bi proveli bojkot do kraja, i toliko
su angažirani i uključeni da neprekidno oblikuju svoje od-
nose kako bi postigli taj cilj, uspostavit će se analogon ne
tako minimalne države. Legitiman je jedino takav analogon
ne tako minimalne države u kojem svaki pojedinac zadržava
pravo izbora hoće li sudjelovati ili neće, i to samo kad nasta-
je na opisani način.
Kako bi hipotetične povijesti trebale utjecati na našu sa-
dašnju prosudbu institucionalnog ustroja nekog društva?
Dopustite mi nekoliko uvjetnih primjedbi. Ako je neko po-
stojeće društvo proizišlo iz neke pravedne povijesti, onda je
i ono takvo. Ako je povijest nekog postojećeg društva ne-
pravedna, i nijedna hipotetično pravedna povijest nije mo-
gla dovesti do nastanka ustrojstva tog društva, u tom je slučaju
i ta struktura nepravedna. Još su složeniji slučajevi u kojima
je povijest nekog društva nepravedna, no neka je hipotetična
pravedna povijest mogla dovesti do njegova sadašnjeg ustroj-
stva (premda ne i do specifične raspodjele posjeda ili položaja
koji postoji u njemu). Ako je hipotetična pravedna povijest
"blizu" stvarne povijesti čije nepravde nisu odigrale važnu
ulogu u stvaranju ili održavanju institucionalnog okvira,
stvarna struktura bit će pravedna koliko to može biti.
Ako hipotetična pravedna povijest podrazumijeva to da
svaki pojedinac pristane na institucionalni okvir i na sva
ograničenja svojih prava (pobliže određenih moralnim doda-
tnim ograničenjima ponašanja drugih ljudi) koje ona uklju-
čuje, u tom bi se slučaju, ako neki pojedinac ne bi dao svoj
pristanak, taj institucionalni okvir morao proglasiti nepraved-
nim (osim ako se ne računa pravednim na temelju neke druge
hipotetične povijesti). Slično tome, institucionalni se okvir
mora smatrati nepravednim ako hipotetična pravedna povi-
jest uključuje pristanak nekih ljudi koji ga nisu dali, pri čemu
neki ne bi odobrili to što su ovi sad pristali. Ako institucio-
nalni okvir može nastati nekom hipotetičnom pravednom
poviješću koja ne podrazumijeva ničiji pristanak na taj us-
troj, evaluacija tog okvira ovisit će o pojedinčevoj evaluaciji
procesa na temelju kojeg će on nastati. Ako se taj proces smatra
boljim (u dimenzijama osim dimenzije pravednosti u kojoj
se, po logici stvari, on ističe) od stvarne povijesti, to će vjero-
jatno poboljšati pojedinčevu evaluaciju te strukture. Činje-
nica da je neki pravedan proces doveo do stvaranja instituci-
onalne strukture, ali jedino uz pomoć prezira vrijednih
pojedinaca, neće poboljšati pojedinčevu evaluaciju tog insti-
tucionalnog okvira.
Budući da ustroj koji bi mogao nastati nekim pravednim
procesom, a koji ne podrazumijeva pristanak pojedinaca, neće
značiti ograničenja njihovih prava ili prava koja oni ne posje-
duju, on će biti bliže, kad su posrijedi prava, ishodištu poje-
dinačnih prava određenih moralnim dodatnim ograniče-
njima; stoga će se njegov ustroj prava smatrati pravednim.
Smatrajući nepravdu svojih stvarnih povijesti konstantnom,
institucionalni ustroji bliži pravima koja pojedinci posjeduju
na temelju moralnih dodatnih ograničenja bit će pravedniji
od udaljenijih institucionalnih okvira. Ako neki institucio-
nalni okvir koji obuhvaća isključivo pojedinačna prava može
nastati nepravedno, ljudi će biti voljni zadržati takav okvir
usprkos tome (ispravljajući određene nepravde položaja i
posjeda) i dopustiti mu da se preobrazi u bilo koji instituci-
onalni okvir koji nastane iz njega. Za razliku od toga, ako neki
institucionalni okvir iskazuje otklon od pojedinačnih prava
utjelovljenih u moralnim dodatnim ograničenjima, ljudi neće
biti voljni dopustiti mu da nastavi funkcionirati, čak ako je
možda nastao na temelju neke hipotetično pravedne povijesti,
jer će se postojeća ograničenja u velikoj mjeri negativno
odraziti na ono što će nastati iz nje, a vjerojatno se neće pristati
ni na ta postojeća ograničenja. Mehanizam pojedinačnih prava
morat će se ponovno uspostaviti.
III.
Utopija
10. poglavlje

Okvir za utopiju

Nijedna država ekstenzivnija od minimalne ne može biti

opravdana. No zar toj ideji, ili idealu, minimalne države
ne nedostaje iskre? Može li ona razgaliti dušu ili nadahnuti
ljude da se bore ili žrtvuju za nju? Bi li itko stao na bari-
kade pod njezinim stijegom?1 Ona djeluje blijedo i slaba-
šno u usporedbi s (da se poslužimo polarnom krajnošću),
nadama i snovima teoretičara utopizma. Kakve god bile
njezine vrline, jasno je da minimalna država nije utopija.
Stoga bi se očekivalo da proučavanje utopijske teorije po-
služi nečemu više od osvjetljavanja nedostataka i manâ

1 "Država koja bi zaista bila moralno neutralna, ravnodušna prema svim

vrijednostima, osim one održavanja zakona i reda, ne bi izazvala dovoljno
privrženosti za opstanak. Vojnik može žrtvovati svoj život za Kraljicu i
domovinu, ali teško da bi to učinio za minimalnu državu. Policajac, uvje-
reni pristaša prirodnog zakona i nepromjenljivog pojma dobra i zla, mogao
bi se baciti na naoružanog bandita ali to neće učiniti ako se smatra pri-
padnikom Udruge za uzajamnu zaštitu i osiguranje, utemeljene na oprezno
sročenim ugovorima opreznih pojedinaca. Neki su ideali nužni da bi se
nadahnulo one bez čije slobodne suradnje država ne bi opstala." J. R.
Lucas, The Principles of Politics (Oxford at the Clarendon Press, 1966),
str. 292. Zašto Lucas pretpostavlja da pripadnici minimalne države ne bi
bili odani pravima koje ona štiti?
 minimalne države kao posljednje postaje političke filozofije.
Takvo proučavanje obećava i da će biti samo po sebi
zanimljivo. Raščlanimo stoga teoriju utopije i pogledajmo
kamo će nas to odvesti.

Model
Sve u svemu, ukupnost uvjeta što bismo ih željeli nametnuti
društvima koja će se (prvenstveno) kvalificirati kao utopije,
nedosljedna je. Činjenica da je nemoguće istodobno i trajno
stvarati sva društvena i politička dobra žalosna je pojava ljud-
skog postojanja, vrijedna istraživanja i oplakivanja. No, naša
je tema ovdje najbolji od svih mogućih svjetova.* Za koga?

* U pojmu najboljeg mogućeg svijeta postoji stanovita dvosmislenost. Ra-

zličita mjerila odlučivanja o kojima raspravljaju teoretičari odlučivanja
imaju svoj ekvivalent u različitim načelima institucionalnog dizajna. Pla-
novi da se institucije oblikuju tako da loši ljudi na njihovu čelu ne mogu
načiniti veliku štetu, te o osmišljavanju instrumenata teže i protuteže
mogu se smatrati potaknutima minimaksimalnim načelom odnosno,
točnije, minimaksimalnim aspektima ugrađenima u manje strogo načelo.
/Vidi Kenneth Arrow i Leonid Hurwicz, "An Optimality Criterion for Deci-
sion-Making Under Ignorance," u Uncertainty and Expectations in Eco-
nomics, ur. C. E Carter i J. L. Ford (Clifton, N. J.: Augustus M. Kelley, 1972),
str. 1-11./ Svatko tko je razmišljao o tome slaže se da je maksimaksimalno
načelo, pomoću kojeg se odlučuje za radnju koja ima za jednu od svojih
mnogih mogućih posljedica onu koja je bolja od bilo koje moguće po-
sljedice bilo koje druge moguće radnje, nedovoljno je oprezno načelo,
kojim bi se bilo nepromišljeno služiti u oblikovanju institucija. Svako
društvo čije su institucije prožete takvim divljim optimizmom na dobrom
je putu k propasti, odnosno, visok rizik takvog ishoda čini to društvo odveć
opasnim da bi se u njemu odlučilo živjeti.
Ali društvo čije institucije nisu uzorkovane na temelju maksimaksimal-
nog načela neće uspjeti dosegnuti vrhunce (ako mu sve krene od ruke)
koje može dosegnuti maksimaksimalno društvo. Koje je društvo najbolje
moguće? Ono uređeno u skladu s "najboljim" načelima institucionalnog
dizajna (koji ugrađuju određene sigurnosne mehanizme protiv nepovo-
ljnih eventualija pod cijenu otežavanja postizanja onih povoljnih) ili ono u
skladu s mogućim načelima u kojima situacija ispadne najbolje što može:
maksimaksimalno društvo u kojem se ostvari najpovoljnija eventualnost?
Najbolji od svih mogućih svjetova za mene neće to biti i za
vas. Svijet, od svih koje mogu zamisliti, i u kojem bih najviše
volio živjeti, neće biti baš onaj koji biste vi odabrali. No utopija
mora biti, u nekom ograničenom smislu, najbolji od svih
svjetova za nas; najbolji zamislivi svijet za svakog od nas.* U
kojem smislu ona to može biti?
Zamislimo neki mogući svijet u kojem bi se živjelo; taj
svijet ne bi morao sadržavati sve trenutačno živuće ljude, a
može sadržavati i bića koja nikad nisu živjela. Svako racio-
nalno** stvorenje na ovom svijetu koje ste zamislili imat će
ista prava zamišljanja mogućeg svijeta za sebe u kojem će
živjeti (u kojem svi ostali racionalni stanovnici imaju ista
prava zamišljanja, i tako dalje) koja vi imate. Ostali stanovnici
svijeta koji ste zamislili mogli bi odlučiti ostati u svijetu koji
je stvoren za njih (ili za koji su oni stvoreni), ili će možda
odlučiti otići iz njega i nastaniti se u svijetu vlastite mašte.
Odluče li napustiti vaš svijet i živjeti u nekom drugom, vaš

Vjerojatno ničiji pojam utopije nije dovoljno precizan da bi odredio na koji

način valja odgovoriti na to pitanje. Ostavimo sad po strani utopiju. Pitanje
koje nas ovdje zanima tiče se najboljih načela institucionalnog dizajna.
(Možda bismo, da se ne bi impliciralo kako je moguće ili poželjno stvoriti
važne institucije de novo, trebali govoriti o načelima institucionalne evalu-
acije a ne dizajna.)
* To što moj najbolji svijet nije i vaš, nekima će se učiniti znakom iskva-
renosti i degeneracije barem jednog od nas. A po njihovu mišljenju to ne
iznenađuje, jer nismo odgojeni, a ni oblikovani, utopijom. Pa kako bi se od
nas moglo očekivati da budemo njezini savršeni žitelji? To je razlog zbog
kojeg se u literaturi o utopiji ističu razni procesi oblikovanja mladeži. Ti
će ga ljudi smatrati utopijom. Ali koliko se oni razlikuju od nas? Vjerojat-
no bi neka zgodna kratka povijest trebala voditi od ljudi poput nas do ljudi
poput njih. Utopija je mjesto u kojem će živjeti naši unuci. A dvostruki
generacijski jaz bit će dovoljno malen tako da svi veselo shvatimo kako
smo dio iste obitelji. Ljude se ne može preobraziti. Majmunski opis nji-
hove utopije ne počinje: "Najprije evoluiramo a potom..." ili "Najprije zavoli-
mo rajčice i puzanje po zemlji, a potom..."
** Rabim "racionalan" ili "racionalno stvorenje" kao kraticu za bića koja
posjeduju ona svojstva na temelju kojih neko biće uživa puna prava koja
ljudska bića imaju; ne namjeravam reći ništa o tome koja su to svojstva.
Neke kratke uvodne primjedbe o toj temi sadržane su u trećem poglavlju.
svijet ostaje bez njih. Možda ćete i vi odlučiti napustiti vaš
zamišljeni svijet, koji je sad bez svojih iseljenika. Taj se proces
nastavlja; svjetovi se stvaraju, ljudi odlaze iz njih, stvaraju
nove svjetove, i tako dalje.
Hoće li se taj proces nastaviti unedogled? Jesu li svi takvi
svjetovi prolazni ili postoje neki stabilni svjetovi u kojima
će svi prvotni stanovnici odlučiti ostati? Ako taj proces zai-
sta rezultira nekim stabilnim svjetovima, koje zanimljive opće
uvjete svaki od njih zadovoljava?
Ako postoje stabilni svjetovi, svaki od njih zadovoljava
jedan vrlo poželjan opis zbog načina na koji su ti svjetovi
ustrojeni; naime, nijedan stanovnik takvog svijeta ne može
zamisliti alternativan svijet u kojem bi radije živio, a koji bi
(vjeruje on) nastavio postojati kad bi svi njegovi racionalni
stanovnici imali ista prava zamišljanja i iseljavanja. Taj je
opis tako privlačan da je silno zanimljivo vidjeti koja su druga
obilježja zajednička svim takvim stabilnim svjetovima. Da
ne bismo stalno morali ponavljati duge opise, nazovimo svi-
jet iz kojeg svi racionalni stanovnici mogu otići u neki drugi
svijet koji mogu zamisliti (iz kojeg svi racionalni stanovnici
mogu otići u neki drugi svijet koji mogu zamisliti, iz kojeg...)
asocijacijom; a nazovimo svijet iz kojega nekim racionalnim
stanovnicima nije dopušteno iseliti u neku od asocijacija
koju mogu zamisliti, istočni berlin. I tako naš prvotni privla-
čan opis kaže da nijedan pripadnik stabilne asocijacije ne
može zamisliti neku drugu asocijaciju, koja bi (vjeruje on)
bila stabilna, a koje bi on radije bio član.
Kakve su takve stabilne asocijacije? Mogu ponuditi samo
neke intuitivne i pojednostavljene argumente. Nećete moći
utemeljiti asocijaciju u kojoj ćete biti apsolutni monarh i isko-
rištavati ostale racionalne stanovnike. Jer bi njima u tom
slučaju bilo bolje u nekoj asocijaciji bez vas pa bi se oni svi,
u najmanju ruku, odlučili nastaniti u onoj asocijaciji koja bi
sadržavala sve njih osim vas, umjesto da ostanu u vašoj
kreaciji. Nijedna stabilna asocijacija nije takva da bi svi (osim
jedne osobe) zajednički otišli iz nje u svoju asocijaciju, jer bi
to proturječilo postavci da je izvorna asocijacija bila stabil-
na. Takav zaključak vrijedi i za dvije ili tri ili n osoba bez
kojih bi svima u asocijaciji bilo bolje. I tako je uvjet stabilnih
asocijacija sljedeći: ako je A skup osoba u stabilnoj asoci-
jaciji, tad ne postoji takav podskup S od A da je svakom članu
S-a bolje u nekoj asocijaciji koja se sastoji jedino od članova
S-a, nego da su u A. Jer kad bi postojao takav podskup S,
njegovi bi se članovi odcijepili od A i uspostavili vlastitu
asocijaciju.*
* U podrobnoj bismo ekspoziciji morali razmisliti o tome postoji li možda
takav S koji bi ostao u A zato što se članovi S-a nisu između sebe mogli
dogovoriti oko određene podjele roba, ili u kojem možda ne bi postojalo
toliko takvih preklapajućih podskupova S čije bi složene interakcije (u
koju da se neki pojedinac upusti?) potaknule sve da ostanu u A.
Uvjet koji smo izrazili povezan je s pojmom jezgre igre. Alokacija je blokira-
na koalicijom S pojedinaca ako postoji neka druga alokacija među čla-
novima S-a zbog koje je svakome od njih bolje, a koju članovi S-a mogu
izvršiti neovisno o drugima (neovisno o relativnom komplementu S-a).
Jezgra neke igre sastoji se od svih onih alokacija koje ne blokira nikakva
koalicija. U nekom gospodarstvu, jezgra sadrži točno onoliko alokacija
potrošačima tako da nijedan podskup potrošača ne može poboljšati položaj
svakog člana realokacijom vlastitih posjeda između sebe, neovisno o os-
talim potrošačima u tom gospodarstvu. Nevažna je posljedica da je svaka
alokacija u jezgri Pareto-optimalna, a zanimljiv je teorem da je svaka
ravnotežna alokacija konkurentskog tržišta u jezgri. Usto, za svaku alokaciju
u jezgri postoji tržište s početnom raspodjelom dobara što će je pretvoriti
u ravnotežnu alokaciju.
U vezi s ovim rezultatima, uz male varijante u uvjetima potrebnima za
dokazivanje tih teorema, vidi Gerard Debreu i Herbert Scarf, "A Limit
Theorem on the Core of an Economy", International Economic Review, 4,
br. 3 (1963); Robert Aumann, "Markets with a Continuum of Traders",
Econometrica, 32 (1964); i (glede dovoljnih uvjeta da bi jezgra bila ne-
prazna) Herbert Scarf, "The Core of an N-Person Game", Econometrica,
35 (1967). Ovi su članci potaknuli bogatu literaturu. Vidi Kenneth Arrow
i Frank Hahn, General Competitive Analysis (San Francisco: Holden-Day,
1971.) Budući da je koncepcija jezgre koju oni proučavaju očito najvažnija
za našu priču o mogućim svjetovima, očekivalo bi se da rezultati slični
njihovima važe i za naš slučaj. Bogata zbirka drugih korisnih materijala
koji nešto govore o modelu mogućih svjetova je knjiga Gerarda Debreua,
Theory of Value (New York: Wiley, 1959). Nažalost, naš je model
 Pretpostavimo da ste glasnogovornik svih racionalnih bića
(osim mene) na svijetu koje sam zamislio i stvorio. Vaša od-
luka hoćete li ostati u mojoj asocijaciji ili pokrenuti neku
drugu A1' koja obuhvaća sve vas ali ne i mene, ista je odluka
kao ona hoćete li me primiti kao novog člana u asocijaciju
A1' kojoj vi već pripadate (dajući mi istu ulogu u proširenoj
A1' kakvu ja imam u A1). U svakom slučaju, najvažniji čimbe-
nik koji utječe na tu odluku je isti, naime je li vam bolje sa
mnom ili bez mene. Stoga, da bi se odredilo u kojem bi od
mnogih svjetova A1; A2, ..., koje mogu zamisliti, svi njegovi
racionalni članovi ostali u asocijaciji sa mnom umjesto da
stvore asocijacije A1', A2', ..., koje bi sadržavale (sve) njih ali
ne i mene, mogli bismo razmotriti sve asocijacije A1', A2', ...,
kao da već postoje i upitati se koja bi me od njih prihvatila
kao novog člana i pod kojim uvjetima?
Nijedna me asocijacija neće prihvatiti ako od asocijacije
više uzimam no što joj dajem: neće se odlučiti biti na gubi-
tku mojim dolaskom. Ono što uzimam od asocijacije nije isto
što i dobivam od nje; ono što uzimam je to koliko oni cijene
što mi daju u sklopu tog aranžmana, a ono što ja dobivam je
koliko ja cijenim svoje članstvo. Pretpostavimo li na trenutak
da je grupa jedinstvena i može se prikazati jednom funkci-
jom korisnosti (gdje je Uy(x) korisnost od x za Y), asocijacija
Ai' će me prihvatiti jedino ako

UAi ' (primaju me)3UAi' (isključuju me),

tj. UAi(biti u Ai)3UAi' (biti uAi'),
tj. (ono što oni u Ai' dobivaju od mojeg članstva)3 (ono čega se
odriču da bi me primili u asocijaciju)

Ni iz jedne asocijacije neću moći dobiti nešto što je za njih

vrednije od onoga koliko im vrijedi ono što im ja donosim.

mogućih svjetova u nekim stvarima kompliciraniji od onih koje te refer-

ence proučavaju, tako da se njihovi rezultati ne mogu izravno i neposred-
no primijeniti.
 Moram li prihvatiti manje od ovog od bilo koje asocijacije?
Ako mi jedna asocijacija nudi manje no što bi dobila mojim
članstvom, time će se okoristiti neka druga asocijacija koja u
jednakoj mjeri cijeni moju nazočnost i ponuditi mi nešto više
od prve (premda manje no što bi oni dobili) kako bi me pri-
dobili da pristupim njihovoj asocijaciji a ne onoj prvoj. Slično
bi vrijedilo za treću asocijaciju u odnosu na drugu, i tako
dalje. Nema ni govora o tajnom dogovoru između asocijacija
da mi spuste cijenu, budući da ja mogu zamisliti bilo koji
broj drugih pristupnika tržištu na kojem će se natjecati za
moj pristup, pa će se asocijacije nadmetati u svojim ponu-
dama meni.
Čini se da je posrijedi ostvarenje ekonomističkog modela
konkurentskog tržišta. To je vrlo korisno, jer nam osigurava
neposredan pristup silnom, opsežnom i složenom korpusu
teorije i analize. Mnoge asocijacije koje se natječu za moje
članstvo strukturalno su iste kao i mnoge tvrtke koje se natječu
da me zaposle. U svakom slučaju ja dobivam svoj granični
doprinos. I tako se čini da je rezultat taj da u svakoj stabilnoj
asocijaciji svaki pojedinac dobiva svoj granični doprinos; u
svakom svijetu čiji racionalni članovi mogu zamisliti svje-
tove te iseliti u njih i u kojem nijedan racionalan član ne
može zamisliti neki drugi svijet u kojem bi radije živio (u
kojem svaki pojedinac ima ista prava zamišljanja i iseljava-
nja) i koji bi mogao podnijeti, svaki pojedinac dobiva svoj
granični doprinos tom svijetu.
Dosad smo se u dokaznom postupku služili intuicijom;
nećemo ponuditi nikakav formalni argument. Ali bismo tre-
bali nešto reći više o sadržaju našeg modela. Model je osmi-
šljen tako da vam omogući odlučiti što želite, a jedino je ogra-
ničenje to da ostali mogu učiniti isto i odbiti ostati u svijetu
koji ste vi zamislili. No, to nije dovoljno da bi u tom modelu
stvorilo željenu vrstu jednakosti u korištenju prava. Jer vi
ste zamislili i stvorili neke od tih osoba, a ne one vas. Zami-
slili ste ih s određenim potrebama, a osobito ste ih zamislili
da silno žele živjeti u svijetu koji posjeduje baš ona obilježja
koja ste vi stvorili, premda su u njemu kukavno roblje. U
tom slučaju, oni neće napustiti vaš svijet da bi pristupili
nekom boljem, jer po njihovu mišljenju ne može biti boljeg
svijeta. Nijedan drugi svijet ne bi se uspješno mogao natje-
cati za njihovo članstvo, pa za njih neće biti nadmetanja na
tržištu i tako oni neće postići najvišu cijenu za svoje članstvo.
Da se takva posljedica izbjegne, kakva bi prirodna i intu-
itivna ograničenja trebalo nametnuti tome kakva se bića može
zamišljati? Da bi se izbjegla metež metode 'grlom u jagode'
kojom se opisuju ograničenja toga kakva bi trebala biti ta
zamišljena bića, dajemo sljedeće ograničenje: svijet se ne može
zamisliti tako da logično slijedi da (1) njegovi žitelji (ili jedan
od njih) većinom (ili n-ti većinom) žele živjeti u njemu ili (2)
njegovi stanovnici (ili jedan od njih) većinom (ili n-ti veći-
nom) žele živjeti u svijetu s određenom osobom ili vrstom
osoba, i učinit će što god ona ili oni rekli, i slično. Svaki
način na koji se može izazvati nevolje, nakon što se mi (ili
netko drugi) njega dosjetimo, možemo izrijekom isključiti
nekim uvjetom ograničenja. A taj će postupak biti djelotvo-
ran, za naše potrebe, dokle god postoji konačan broj načina
na koji se ta konstrukcija može poništiti. Nametanje tog ogra-
ničenja ne trivijalizira našu konstrukciju, jer je argument
glede rezultata naplate u skladu s graničnim doprinosom za-
nimljiv teoretski korak (koji osiguravaju ekonomska teorija i
teorija igre); specifične želje precizno usmjerene na određene
ljude ili određeni mogući svijet predstavljale bi prepreku u
pokušaju da se od našeg početnog polazišta stigne do re-
zultata. Postoji neovisni intuitivni razlog za eliminaciju tih
specifičnih želja, osim činjenice da ona sprečava derivaciju
spomenutog rezultata; pojedinosti ograničenja početne situ-
acije da bi se izbjegle te želje neće sami po sebi biti zasebno
zanimljive. Stoga je najbolje te želje naprosto isključiti.
Epistemologija te situacije ne bi nas trebala uznemirivati.
Nitko ne može izbjeći to ograničenje oslanjajući se na činje-
nicu da "slijedi iz" nije djelotvoran pojam. Jer čim se zna da
(1) ili (2) (ili neki dodatni uvjet) slijede, zamišljeni je svijet
isključen. Ozbiljniji je problem da nešto može slijediti uzro-
čno, premda ne i logično. To bi učinilo nepotrebnom izričitu
tvrdnju da jedna od tih zamišljenih osoba najviše želi X. S
obzirom na kauzalnu teoriju o nastanku želja, npr. neku teo-
riju o djelotvornom uvjetovanju, ta bi osoba mogla zamisliti
da je netko proživio upravo takvu prošlu povijest za koju
mu njegova empirijska teorija kaže da kauzalno čini želju za
X-om jačom od ostalih njegovih želja. I ponovno se nameću
razna ad hoc ograničenja, ali se čini da je najbolje dodati
dodatno ograničenje da onaj koji zamišlja ne smije opisivati
ljude i svijet tako da on zna da kauzalno slijedi da... (nastavak
kao u uvjetu "logički slijedi"). Mi želimo isključiti samo ono
što on zna da slijedi. Bilo bi pretjerano zahtijevati da ništa
takvog ne proistječe iz njegova zamišljenog opisa. Ako on ne
zna za to, ne može to iskoristiti.
Premda onaj koji zamišlja svijet ne može zamisliti druge
ljude tako da budu veliki pristaše njegova stajališta, može
zamisliti da drugi prihvaćaju određena opća načela. (Ta opća
načela mogla bi ići na ruku njegovoj situaciji.) Primjerice,
mogao bi zamisliti da svi na svijetu, uključujući i njega, pri-
hvaćaju načelo ravnopravne raspodjele proizvoda, i dopušta-
ju pristup svom svijetu svima uz jednaki udjel. Ako popu-
lacija nekog svijeta jednoglasno prihvaća neko (drugo) opće
načelo raspodjele N, u tom će slučaju svaki pojedinac u tom
svijetu dobiti svoj udio N umjesto svojeg graničnog dopri-
nosa. Jednoglasnost je uvjet, jer svaki disident koji prihvaća
neko drugo opće načelo raspodjele N' preselit će se u svijet
koji sadrži samo pristaše N'-a. Naravno, u svijetu graničnih
doprinosa, svaki pojedinac može odlučiti nekome drugome
pokloniti dio svog udjela; osim ako (premda je teško shvatiti
kakva bi bila motivacija za to) njihovo opće načelo raspodjele
zahtijeva raspodjelu u skladu s graničnim doprinosom i sadrži
zabranu darivanja. Stoga u svakom svijetu svi dobivaju svoj
granični proizvod, dio kojeg mogu prenijeti na druge koji time
dobivaju više od svog graničnog proizvoda, ili svi jednogla-
sno pristanu na neko drugo načelo raspodjele. Čini se primje-
renim napomenuti da neće svi stanovnici nekog svijeta biti
poželjni; posebno načelo N za koje se zamisli da ga prihvaća-
ju svi stanovnici nekog svijeta može biti prilično odbojno.
Naša imaginarna konstrukcija ustrojena je da se usredotoči
samo na određene aspekte odnosa među osobama.
Dopuštaju li stanoviti detalji konstrukcije ne samo bes-
konačan broj zajednica koje zahtijevaju nečiju prisutnost pa i
to da one zamišljaju beskonačan broj kandidata za uključe-
nje? To bi bilo nezgodno, jer na tržištu s beskonačnom ponu-
dom i beskonačnom potražnjom cijena je teorijski neodređe-
na.2 Ali naša konstrukcija podrazumijeva to da svatko zamisli
konačan broj drugih pojedinaca koji bi nastavali njegov svi-
jet zajedno s njim. Ako oni odu, on može zamisliti dodatno
mnoštvo drugih. Prvi ljudi koji su otišli sad su izvan igre.
Oni se ne natječu s pridošlicama jer imaju posla s konstrui-
ranjem svog vlastitog svijeta. Premda ne postoji konačna
gornja granica broja koji neki pojedinac može zamisliti u tom
procesu, ni u jednom svijetu ne postoji neograničeni broj
pojedinaca koji se natječu za udjele. A zamisliti svijet u kojem
je, zbog izvanjskih okolnosti, granični proizvod nekog poje-
dinca nizak, čini malo vjerojatnom pretpostavku da će on
odlučiti ostati na mjestu.

2 Postavka da je ponuda uvijek ograničena "nevažna je u čistom razmjen-

skom gospodarstvu, budući da svaki pojedinac ima ograničenu zalihu
roba za razmjenu. No u nekom proizvodnom gospodarstvu, stvari nisu
tako jasne. Po proizvoljno određenom skupu cijena, proizvođaču bi se
moglo učiniti isplativim izaći na tržište s neograničenom ponudom; no
ostvarenje njegovih planova će, naravno, iziskivati od njega da istodobno
zahtijeva neograničenu količinu nekog faktora proizvodnje. Takve su
situacije, naravno, nespojive s ravnotežom, no budući da je postojanje
ravnoteže samo po sebi ovdje upitno, takva je analiza nužno delikatna."
Kenneth Arrow, "Economic Equilibrium", International Encyclopedia of
the Social Sciences, četvrti tom, str. 381.
 Postoje li uopće stabilni svjetovi? Umjesto asocijacije u
kojoj netko dobiva svoj prilično nizak doprinos, on će zami-
sliti alternativnu asocijaciju u kojoj je njegov doprinos viši
od onog u prvoj, pa će ostaviti prvu (i time je učiniti nesta-
bilnom). U skladu s time, neće li on zamisliti i odlučiti se
nastaniti u asocijaciji u kojoj je njegov doprinos (a time i pla-
ća) najviši? Neće li svi napučiti njegovu asocijaciju maksi-
malno prijemljivim sužiteljima asocijacije? Postoji li neka
skupina bića (veća od jediničnih skupova) koja će uzajamno
iskazivati najveće uvažavanje, tj. neka grupa G takva da za
svakog člana x od G, G - /x/ cijeni x-ovo članstvo više no što
bi to činila bilo koja druga grupa ljudi? Čak i da postoji
neka takva grupa G, postoji li jedna takva za sve; postoji li
za svakog neka uzajamno maksimalno uvažavajuća grupa
koje je on članom?
Na sreću, konkurencija nije tako oštra. Ne moramo sma-
trati da su grupe G takve da za svakog člana x od G, G - /x/
cijeni x-ovo članstvo više no što bi bilo koja druga moguća
skupina ljudi cijenila x-ovo članstvo. Neka stabilna grupa G
je uzajamno maksimalno uvažavajuća grupa kad za svakog
člana x, G - /x/ cijeni x-ovo članstvo više no ikoja druga mo-
guća stabilna grupa. Naravno, ovakvo cirkularno objašnjenje
"stabilnosti" neće se moći održati, kao ni tvrdnja da "grupa
koja će se održati, iz koje se nitko neće iseliti" nije dovoljno
blisko povezana s teorijski pregnantnim pojmovima da bi
dala zanimljive rezultate, npr. da postoje stabilne grupe. Na
slične su probleme u vezi sa stabilnim koalicijama naišli i
teoretičari igara i samo ih djelomice riješili, a naš je problem
teoretski teži. (I zaista, još nismo uveli uvjete dovoljne da bi
se jamčilo postojanje stabilne i konačne grupe, jer je to spojivo
sa svime onime što smo rekli da je, na nekoj mjernoj ljestvici,
iznad neke vrijednosti n, korisnost dohotka neke zajednice s
n članova = n2. Ako zajednica bude dijelila koristi na jed-
nake dijelove, širit će se beskonačno, a ljudi iz svih zajedni-
ca odlaziti u veće.)
 Izgledi za stabilne asocijacije povećavaju se kad shvatimo
da je odveć jaka postavka da svaki pojedinac dobiva samo ono
što mu drugi daju. Neki bi svijet mogao nekoj osobi dati nešto
što je za nju vrednije no što drugima vrijedi to što će joj oni
dati. Na primjer, veliku korist neka osoba može imati od toga
da živi s ostalima u svijetu i bude dio normalne društvene
mreže. To što joj se osigurava takva povlastica ne mora nužno
značiti da se drugi moraju žrtvovati. I tako u jednom svijetu
neka osoba može dobiti nešto što njoj više vrijedi no isplata
što bi je dobila od stabilne asocijacije koja najviše cijeni njezi-
no članstvo. Premda se oni moraju odreći manje toga, ona do-
biva više. Budući da pojedinci žele maksimizirati ono što
dobivaju (umjesto onoga što im se da), nitko neće zamisliti
maksimalno uvažavajući svijet inferiornih bića za čije je po-
stojanje on nužan. Nitko se neće odlučiti biti matica u košnici.
A neće se ni stabilna asocijacija sastojati od narcističkih
osoba koje se natječu za primat u istim dimenzijama. Umje-
sto toga, ona će sadržavati raznovrsne pojedince, s raznovr-
snim kvalitetama i talentima, od kojih će svaki imati koristi
od života s drugima, i od kojih će svaki drugima biti na ko-
rist ili veselje i nadopunjavati ih. A svaki je pojedinac radije
okružen galaksijom pojedinaca raznih kvaliteta i talenata jed-
nakima njegovim nego da bude jedina svijetla točka u okružju
razmjerne osrednjosti. Svi se dive individualnosti drugih
ljudi i uživaju u punom razvitku drugih kad je riječ o nji-
hovim značajkama i potencijalima koji su ostali razmjerno
nerazvijeni. 3
Model koji smo ovdje opisali čini se vrijednim podrob-
nog ispitivanja; on je vrlo zanimljiv, obećaje dobre rezultate,
predstavlja prirodan način da se pristupi temi najboljeg od
svih mogućih svjetova i plodno tlo za primjenu najraz-

3 Vidi John Rawls, A Theory of Justice (Cambridge, Mass.: Harvard Universi-

ty Press, 1971), deveto poglavlje, 79. odjeljak, "The Idea of a Social Union"
i Ayn Rand, Atlas Shrugged (New York: Random House, 1957), točka III,
prvo i drugo poglavlje.
vijenijih teorija o izboru racionalnih agenata (teorija odluči-
vanja, teorija igre i ekonomska analiza), oruđe koje je jamačno
važno za političku filozofiju i etiku. Taj model primjenjuje te
teorije ne samo tako da se služi njihovim rezultatima na po-
dručju kojem su namijenjene, nego i diskusijom o nekoj situ-
aciji osim one koju su razmatrali teoretičari, a koja je, u logi-
čarevu tehničkom smislu, model tih teorija.

Model projiciran na naš svijet

Ono što u našem zbiljskom svijetu odgovara modelu mogućih
svjetova široki je i raznovrstan raspon zajednica u koje ljudi
mogu ući ako im se dopusti pristup, napustiti ih ako žele,
oblikovati sukladno svojim željama; društvo u kojem se može
eksperimentirati s utopijom, živjeti različitim stilovima i
težiti ostvarenju alternativnih vizija dobra, pojedinačno ili
zajednički. Pojedinosti i neke vrline takvog aranžmana, koji
ćemo nazvati okvirnim sustavom, javljat će se u hodu. Po-
stoje važne razlike između tog modela i projekcije modela na
stvarni svijet. Problemi s funkcioniranjem okvirnog sustava
u stvarnom svijetu nastaju iz nepoklapanja između našeg
stvarnog života i modela mogućih svjetova o kojem smo go-
vorili, pa se postavlja pitanje bi li čak i ostvarenje tog mode-
la samo po sebi bilo idealno, jer je ostvarenje njegove blijede
projekcije najbolje što možemo postići.
1. Za razliku od spomenutog modela, ne možemo stvoriti sve
ljude čije postojanje priželjkujemo; čak i kad bi postojala
neka moguća maksimalno uzajamno uvažavajuća aso-
cijacija koja bi sadržavala vas, njezini drugi članovi zapra-
vo mogu ne postojati, a drugi pojedinci među kojima stvar-
no živite neće sačinjavati klub vaših vatrenih obožavatelja.
Ili, može postojati određena vrsta zajednice u kojoj biste
željeli živjeti, no nedovoljno drugih stvarnih ljudi koji
 bi poželjeli (ili se nagovorili) živjeti u takvoj zajednici
kako bi joj osigurali populaciju. U tom modelu, za
raznovrstan raspon neeksploatatorskih zajednica, uvijek
postoji dovoljno drugih osoba koje žele živjeti u nekoj od
njih.
2. Za razliku od spomenutog modela, u stvarnom svijetu
zajednice zadiru jedna u drugu, stvarajući probleme vanj-
skopolitičkih odnosa i samoobrane te iziskuju modele
presuđivanja i rješavanja sporova između zajednica. (U
tom modelu, jedna asocijacija zadire na područje druge
jedino time što joj odvlači neke članove.)
3. U stvarnom svijetu, postoje troškovi informiranja da bi
se doznalo koje zajednice postoje i kakve su, te troškovi
selidbe i putovanja pri prelasku iz jedne zajednice u
drugu.
4. Usto, u stvarnom svijetu, neke bi zajednice mogle poku-
šati držati neke svoje članove u neznanju glede prirode
drugih alternativnih zajednica kojima bi mogli pristupi-
ti, kako bi ih pokušale spriječiti da slobodno napuste svoju
zajednicu i pridruže se drugoj. Time se otvara problem
kako institucionalizirati i realizirati slobodu kretanja kad
ima onih koji bi je ograničili.
S obzirom na velike razlike između stvarnog svijeta i mo-
dela mogućih svjetova, od kakve je važnosti za taj model ta
fantazija? Ne bi valjalo prenagljivati s takvim fantazijama, ni
ovdje ni inače, jer one otkrivaju mnogo toga o našem stanju.
Ne može se znati koliko ćemo biti zadovoljni onime što ćemo
ostvariti od naših mogućih alternativa a da ne znamo koliko
se to razlikuje od naših zamišljenih želja, a jedino ćemo uklju-
čivanjem tih želja i njihove snage u naša razmišljanja, ra-
zumjeti ljudske napore u širenju raspona njihovih trenutačno
realnih alternativa. Pojedinosti u koje se upuštaju neki pi-
sci-utopisti ukazuju na zamagljivanje linije razdvajanja izme-
đu fantazije i realnog, da ne kažemo i onog što je doista pred-
viđeno; uzmimo, na primjer, Fourierovo stajalište da bi se
mora pretvorila u limunadu, evoluirali bezopasni anti-lavovi
i anti-tigrovi, i slično. Čak i najluđe nade i predviđanja (poput
Trockijevih na kraju Književnosti i revolucije) izražavaju bol
i čežnju, i ako se njih izostavi iz našeg portreta, on ostaje
samo trodimenzionalan. Ja se ne izrugujem sadržaju naših
želja koje zadiru dalje od stvarnog i onog što smatramo rea-
lističnim u budućnosti, ali čak i dalje od mogućeg; a ne želim
nipodoštavati ni fantaziju ili umanjivati duševnu bol zbog
ograničenosti na ono što je moguće.
Ostvarenje situacije mogućih svjetova podrazumijevalo bi
zadovoljenje različitih uvjeta; ne možemo ih baš sve zadovo-
ljiti, ali možemo ih zadovoljiti mnogo. Čak i kad bi najbolja
situacija bila ona u kojoj bi ih se sve zadovoljilo, nije očito (s
obzirom na to da ih ne možemo sve zadovoljiti) da bismo
trebali pokušati zadovoljiti svaki kojeg je moguće zadovolji-
ti, čak ako je zajednički moguće zadovoljiti ove potonje. Vjero-
jatno je zamalo promašena ukupnost uvjeta gora od velikih
otklona; vjerojatno bismo trebali namjerno prekršiti neke od
uvjeta koji se mogu zadovoljiti kako bismo kompenzirali
(nužno) kršenje nekih drugih stavki ili se tome prilagodili.4
Naša diskusija o alternativnim dokazima u korist spome-
nutog okvirnog sustava te o primjedbama na nj, ide u prilog
postavci (ali je i ne dokazuje) da bi bilo bolje ostvariti okvir-
ni sustav nego alternative koje bi od njega bile dalje nego što
su to modeli mogućih svjetova. Ovdje bismo trebali na-
pomenuti da neki od aspekata u kojima okvirni sustav odstu-
pa od modela mogućih svjetova (premda čine okvirni sustav
manje poželjnim od modela mogućih svjetova), čine taj su-
stav poželjnijim od bilo koje druge ostvarive situacije. Na
primjer, u funkcioniranju okvirnog sustava postojat će samo
4 Vidi Richard Lipsey i Kelvin Lancaster, "The General Theory of Second
Best", Review of Economic Studies, 24 (prosinac 1956), djelo koje je po-
taknulo nastanak opsežne literature.
ograničeni broj zajednica, tako da za mnoge ljude nijedna
zajednica neće predstavljati točno ispunjenje njihovih vri-
jednosti i važnosti koju im oni pripisuju. U sklopu tog okvir-
nog sustava, svaki pojedinac odlučuje živjeti u stvarnoj zajed-
nici koja se (otprilike) najviše približava ostvarenju onoga
što mu je najvažnije. No, problem da se nijedna zajednica ne
poklapa točno s nečijim vrijednostima nastaje jedino zato
što se ljudi ne slažu u vezi sa svojim vrijednostima i njiho-
vom važnošću. (Kad ne bi bilo nesuglasica u vezi s tim, bilo
bi dovoljno drugih ljudi da napuče željenu zajednicu.) I tako
neće biti načina da se zadovolje sve vrijednosti više od jed-
nog pojedinca, ako se može zadovoljiti samo jedan skup vri-
jednosti. Vrijednosti drugih osoba bit će više-manje zadovo-
ljene. No ako postoji raznovrstan raspon zajednica, tada će
se (grubo rečeno) više pojedinaca približiti načinu na koji
žele živjeti no što bi bio slučaj kad bi postojala samo jedna
vrsta zajednice.

Okvirni sustav
Bilo bi razloga za uznemirenost kad bi postojao samo jedan
argument ili povezani skup razloga u korist primjerenosti
određenog opisa utopije. Utopija je žarište mnogih različitih
vrsta aspiracija, pa moraju postojati mnogi teoretski putovi
koji vode do nje. Opišimo ukratko neke od tih izmješanih,
uzajamno se podupirućih teoretskih putova.*
Prvi počinje s činjenicom da se ljudi razlikuju. Razlikuju
se temperamentom, interesima, intelektualnim sposobno-
stima, aspiracijama, prirodnim sklonostima, duhovnim po-
trebama i vrstom života koju žele voditi. Razlikuju se po
vrijednostima koje imaju a i po važnosti koju pridaju zajed-
* Da bi izvođenje naših dokaza bilo neovisno o prvim dvama dijelovima
knjige, ne govorim ovdje o moralnim argumentima u korist individualne
slobode.
ničkim vrijednostima. (Žele živjeti u različitim podnebljima
- u planinama, nizinama, pustinjama, primorju, velegradovi-
ma ili gradićima.) Nema razloga pomisliti da postoji jedna
jedina zajednica koja će poslužiti kao ideal svim ljudima, a
postoji mnoštvo razloga pomisliti da ne postoji.
Možemo razlikovati sljedeće teze:

I. Za svakog pojedinca postoji vrsta života koja je objektivno

najbolja za njega.
a. Ljudi su dovoljno slični, pa postoji jedna vrsta života
koja je najbolja za sve njih.
b. Ljudi su različiti, pa ne postoji jedan jedini način živo-
ta koji je objektivno najbolji za sve, i
1. Različite vrste života dovoljno su slične, tako da po-
stoji jedna vrsta zajednice (koja udovoljava određe-
nim ograničenjima) objektivno najbolja za sve.
2. Razne vrste života toliko su različite da ne postoji jedna
jedina (koja udovoljava određenim ograničenjima)
koja bi bila objektivno najbolja za sve (bez obzira na
to koji je od tih različitih života najbolji za njih.)

II. Za svakog pojedinca - koliko se može reći prema objek-

tivnim mjerilima dobrote (ukoliko oni postoje) - postoji
širok raspon jako različitih vrsta života koje su podjed-
nako dobre; nijedna nije objektivno bolja za njega od neke
druge u toj lepezi, i nijedna u toj lepezi nije objektivno
bolja od neke druge.5 A nema jedne jedine zajednice koja
je objektivno najbolja za život svakog odabranog skupa iz
obitelji skupova ne-objektivno inferiornih životâ.

Za naše svrhe u ovom trenutku poslužit će nam ili Ib2 ili II.

5 Usporedi John Rawls, Theory of Justice, 63. odjeljak, br. 11. Nije jasno
koliko bi Rawlsov tekst trebalo prepravljati da bi tu tvrdnju uzeo izri-
jekom u obzir.
 Wittgenstein, Elizabeth Taylor, Bertrand Russell, Thomas
Merton, Yogi Berra, Allen Ginsburg, Harry Wolfson, Tho-
reau, Casey Stengel, The Lubavitcher Rebbe, Picasso, Mojsije,
Einstein, Hugh Heffner, Sokrat, Henry Ford, Lenny Bruce,
Baba Ram Dass, Gandhi, Sir Edmund Hillary, Raymond Lu-
bitz, Buda, Frank Sinatra, Kolumbo, Freud, Norman Mailer,
Ayn Rand, barun Rotschild, Ted Williams, Thomas Edison,
H. L. Mencken, Thomas Jefferson, Ralph Ellison, Bobby Fis-
cher, Emma Goldman, Peter Kropotkin, vi i vaši roditelji.
Postoji li zaista jedna vrsta života koja je najbolja za sve ove
ljude? Zamislite sve njih da žive u bilo kakvoj utopiji koju
ste ikad vidjeli podrobno opisanu. Pokušajte opisati društvo
koje bi bilo najbolje za sve te osobe da u njoj žive. Bi li ono
bilo poljoprivredno ili urbano? Raskošno ili skromno sa
zadovoljenim temeljnim potrebama? Kakvi bi bili odnosi
među spolovima? Bi li postojala institucija slična braku? Bi
li ono bila monogamna? Bi li djecu odgajali roditelji? Bi li
postojalo privatno vlasništvo? Bi li život bio spokojan i si-
guran, ili bi bilo pustolovina, izazova, opasnosti i prigoda
za junaštvo? Bi li postojala jedna, mnoštvo, ili nijedna
religija? Koliko bi ona bila važna u ljudskim životima? Bi li
ljudi svoj život smatrali usmjerenim na privatne poslove ili
na javne aktivnosti i javnu politiku? Bi li se isključivo po-
svetili određenim vrstama postignuća i radu ili svaštarenju
i užicima ili bi se posve usredotočili na dokoličarske aktiv-
nosti? Bi li se djecu odgajalo blago ili strogo? Na što bi se
usredotočilo njihovo obrazovanje? Hoće li sportovi biti važni
u životu ljudi (kao gledatelja ili sudionika)? A umjetnost?
Hoće li prevladavati puteni užici ili intelektualne aktivnosti?
Ili nešto drugo? Hoće li postojati moda? Hoće li se ljudi
silno truditi uljepšati svoju vanjštinu? Kakav će biti stav
prema smrti? Hoće li tehnologija i uređaji igrati važnu ulogu
u tom društvu? I tako dalje.
Ideja da postoji jedan najbolji objedinjeni odgovor na sva
ta pitanja, jedno najbolje društvo za sve da u njemu žive,
čini mi se nevjerojatnom. (A ideja da, ako ono postoji, do-
voljno znamo da bismo ga opisali još je nevjerojatnija.) Nitko
ne bi trebao pokušavati opisati utopiju osim ako nedavno
nije ponovno pročitao npr. djela Shakespearea, Tolstoja, Jane
Austen, Rabelaisa i Dostojevskog da bi se podsjetio na to
koliko se ljudi razlikuju. (A to će poslužiti i da ga podsjeti
na to koliko su ljudi složeni; vidi treći put o kojem će kasnije
biti riječi.)
Autori-utopisti, odreda silno uvjereni u vrline svoje vi-
zije i njezine ispravnosti, razlikuju se (ništa manje no što se
razlikuju gore spomenuti ljudi) po institucijama i vrstama
života koje nam daju na uvid. Premda je slika idealnog društva
koji svaki prikazuje odveć jednostavna (čak i kad su u pita-
nju komponentne zajednice o kojima će kasnije biti riječi),
činjenicu postojanja razlika trebali bismo shvatiti ozbiljno.
Nijedan autor-utopist nije predvidio da bi svatko u njegovu
društvu vodio jednak život, odvojio jednaku količinu vreme-
na za iste aktivnosti. Zašto ne? Zar ti razlozi ne govore protiv
postojanja samo jedne vrste zajednice?
Zaključak je da u utopiji neće postojati jedna vrsta zajed-
nice i jedna vrsta života. Utopija će se sastojati od utopijâ,
različitih i raznovrsnih zajednica, u kojima ljudi vode ra-
zličite vrste života u sklopu različitih institucija. Neke će
vrste zajednica većini biti privlačnije od drugih; zajednice
će bujati ili nestajati. Ljudi će iz jednih odlaziti u druge ili u
jednoj provesti cijeli život. Utopija je okvirni sustav za uto-
pije, mjesto gdje se ljudi mogu slobodno i dobrovoljno udru-
živati u potrazi i u pokušaju da ostvare vlastitu viziju dobrog
života u idealnoj zajednici, ali gdje nitko ne može drugima
nametnuti vlastitu utopističku viziju. 6 Utopijsko je društvo
društvo utopizma. (Neki će, naravno, možda biti zadovoljni
tamo gdje jesu. Neće se svatko pridružiti posebnim eksperi-
6 O nekim teorijama u pozadini te odredbe raspravlja J. L. Talmon u The
Origins of Totalitarian Democracy (New York: Norton, 1970) i Political
Messianism (New York: Praeger, 1961).
mentalnim zajednicama, a mnogi koji se isprva ustežu pri-
družit će se zajednicama kasnije, nakon što postane jasno
kako one funkcioniraju.) Polovica istine koju želim iskazati
jest da je utopija meta-utopija: okružje u kojem se utopijski
eksperimenti mogu iskušati; okružje u kojem ljudi imaju slo-
bodu činiti što im drago; okružje koje mora najprije u velikoj
mjeri biti ostvareno ako se individualnije utopističke vizije
želi stabilno ostvariti.
Ako se, kao što smo rekli na početku poglavlja, ne mogu
istodobno ostvariti sva dobra, u tom će slučaju morati doći
do nagodbi. Drugi teoretski put tvrdi da nema mnogo raz-
loga vjerovati da će jedan jedinstveni sustav nagodbi osigu-
rati jednoglasno odobravanje. Različite zajednice, svaka malo
drukčije sastavljena, osigurat će spektar iz kojeg svaki poje-
dinac može odabrati onu zajednicu koja se najviše približava
njegovoj ravnoteži konkurentskih vrijednosti. (Protivnici tog
puta nazvat će to švedskim stolom koncepcije utopije i radije
se odlučiti za restorane sa samo jednim jelom ili, još bolje,
za grad u kojem postoji samo jedan restoran sa samo jednim
jelom na jelovniku.)

Instrumenti dizajniranja i instrumenti filtriranja

Treći teoretski put do okvirnog sustava utopije temelji se na
činjenici da su ljudi složeni, koliko i mreže mogućih odnosa
između njih. Pretpostavimo (tobože) da su prethodni argu-
menti pogrešni i da je jedna vrsta društva zaista najbolja za
sve. Kako doznati kakvo je to društvo? Nameću nam se dvije
metode, a nazvat ćemo ih instrumentima dizajniranja i in-
strumentima filtriranja.
Instrumenti dizajniranja konstruiraju nešto (ili njegov
opis) nekim postupkom koji ne uključuje nužno konstrukci-
ju opisa drugih pripadnika svog tipa. Rezultat tog procesa je
jedan objekt. U slučaju društava, rezultat procesa dizajniranja
je opis jednog društva, do kojeg se došlo na taj način da su
neki ljudi (ili jedna osoba) sjeli za stol i razmislili o tome što
je najbolje društvo. Odlučivši se, posvetili su se tome da
uzorkuju sve prema tom jednom modelu.
S obzirom na čovjekovu silnu složenost, njegove mnogo-
brojne želje, težnje, nagone, talente, pogreške, ljubavi, budala-
štine, s obzirom na gustoću njegovih isprepletenih i među-
sobno povezanih razina, aspekata, odnosa (usporedite suhoću
sociološkog opisa čovjeka u odnosu na one romanopisaca), s
obzirom na složenost međuosobnih institucija i odnosa te
složenost usklađivanja postupaka raznih ljudi, uistinu je
malo vjerojatno da bi se, čak i kad bi postojao jedan idealan
obrazac za društvo, moglo dostići na taj a priori (u odnosu
na sadašnje znanje) način. A čak i pod pretpostavkom da
naiđe neki veliki genij s gotovim nacrtom, tko bi se mogao
pouzdati da će njegov plan dobro funkcionirati? *
Sjesti za stol u ovom kasnom povijesnom razdoblju da bi
se osmislio opis savršenog društva nije, naravno, isto što i
početi od nule. Raspolažemo djelomičnim znanjem o rezul-
tatima primjene instrumenata osim onih dizajniranja, uklju-
čujući i djelomičnu primjenu instrumenta filtriranja koje
ćemo uskoro opisati. Pomaže ako se zamisli špiljske ljude
kako sjede oko vatre i smišljaju što bi, za svagda, bilo najbo-

* Nijedna osoba ili grupa koju ja (ili vi) poznajem(te) ne bi mogla doći s
primjerenim "nacrtom" (a još manje bi im se mogla povjeriti ta zadaća)
za društvo bića tako osobno i međuosobno složenih kao što su oni sami.
/"Zapravo, nikad nije opisana nijedna utopija u kojoj bi bilo koji čovjek
pri zdravoj pameti pod bilo kakvim uvjetima pristao živjeti, ako bi ikako
mogao pobjeći." Alexander Gray, The Socialist Tradition (New York:
Harper & Row, 1968), str. 63./ S obzirom na to, strateški je mudro od
grupa koje žele potpuno preurediti cijelo društvo u skladu s jednim obra-
scem da se klone podrobnog opisa tog obrasca i da nas drže u neznanju u
vezi s time kako će stvari funkcionirati poslije njihove promjene. ("Nema
nacrta.") Ponašanje sljedbenika je teže shvatljivo, ali vjerojatno je da će,
što je ta slika nejasnija, svaki pojedinac lakše pretpostaviti da se planira
ostvariti i da će se ostvariti točno ono što on želi.
lje moguće društvo a potom se prihvaćaju posla da ga provedu
u praksi. Zar nijedan od razloga koji su vam zbog ovog izma-
mili smiješak ne vrijede za nas?
Instrumenti filtriranja uključuju proces koji eliminira (fil-
trira) mnoge alternative iz velikog skupa alternativa. Dvije
najvažnije odrednice završnog rezultata su priroda filtrira-
jućeg procesa (i koje kvalitete on izlučuje) te priroda skupa
alternativa pomoću kojih funkcionira (i kako taj skup nasta-
je). Procesi filtriranja osobito su primjereni za dizajnere čije
je znanje ograničeno i koji ne poznaju točno prirodu željenog
finalnog proizvoda. To im omogućuje da iskoriste svoje zna-
nje određenih uvjeta za koje ne žele da budu prekršeni kad
promišljeno stvaraju filter kojim će odbaciti prekršitelje.
Moglo bi se ispostaviti da je nemoguće dizajnirati odgo-
varajući filter, i moglo bi se pokušati s nekim drugim pro-
cesom filtriranja za tu zadaću dizajniranja. No, općenito
rečeno, čini se da će biti potrebno manje znanja (uključujući
znanja o tome što je poželjno) da bi se načinio primjereni
filter, čak i neki koji konvergira nekoj određenoj vrsti proiz-
voda, no što bi bilo potrebno da se konstruira jedino pro-
izvod(e) od nule.
Osim toga, ako je proces filtriranja od vrste koja podra-
zumijeva varijabilnu metodu stvaranja novih kandidata, tako
da se njihova kvaliteta poboljšava kako se poboljšava kvaliteta
članova koji preostanu nakon prethodnih filtriranja, on uklju-
čuje i varijabilni filter koji postaje selektivniji kako se pobolj-
šava kvaliteta kandidata koji prolaze kroza nj (odnosno, od-
bacuje neke kandidate koji su prethodno uspješno prošli kroz
filter), u tom bi se slučaju moglo legitimno očekivati da će
kvaliteta onoga što preostane nakon dugotrajnog funkcio-
niranja tog procesa biti zaista vrlo visoka. Ne bismo trebali
biti odveć oholi glede rezultata procesa filtriranja, budući da
smo i sami njegov rezultat. Sa stajališta razloga koji nas potiču
da preporučimo neki proces filtriranja u izgradnji društava,
evolucija je proces stvaranja živih bića prikladno odabranih
od strane nekog skromnog božanstva, koje ne zna točno kak-
vo je biće koje želi stvoriti*
* Usporedite: "A niti je ovaj svijet, čovjekom nastanjen, prvi od zemaljskih
stvari koje Bog stvori. Načinio je on nekoliko svjetova prije našeg, ali ih sve
uništi, jer ne bijaše zadovoljan ni s jednim dok ne stvori naš." Louis Gins-
burg, Legends of the Bible (New York: Simon & Schuster, 1961), str. 2.
Čitava je ova tema instrumenata filtriranja (deterministička i skolasti-
čka), i načinâ na koji bi se oni trebali razlikovati za različite vrste zadaća,
silno zanimljiva. Koliko ja znam, ne postoji nijedna podrobna teorija
optimalnih filtera (u odnosu na njihove zadaće) i njihovih obilježja.
Očekivalo bi se da će rad na matematičkim modelima evolucije (i same
teorije evolucije) pripomoći tome da se pokrene konstrukcija takve opće
teorije. Vidi R. C. Lewontin, "Evolution and Theory of Games", Journal of
Theoretical Biology, 1960, Howard Levene, "Genetic Diversity and Di-
versity of Environments: Mathematical Aspects", u Fifth Berkeley Sym-
posium, 4. tom i tamo citirane reference, Crow i Kimura, Introduction to
Population Genetics Theory (N. Y.: Harper & Row, 1970).
Pogledajmo kao još jednu ilustraciju pitanja genetičkog inženjeringa. Mno-
gi su biolozi skloni misliti da je problem u dizajnu, specifikaciji najboljih
tipova osoba koje bi potom biolozi proizvodili. Stoga ih zabrinjava to
kakve će to osobe biti i tko će nadzirati taj proces. Ne razmišljaju (vjero-
jatno zato što to umanjuje važnost njihove uloge), o sustavu u kojem bi oni
bili poslovođe "genetičkog samoposluživanja" i zadovoljavali zahtjeve
(unutar određenih moralnih ograničenja) budućih roditelja. A ne razmi-
šljaju ni o tome da ustanove koji bi ograničeni broj tipova osoba ljudi
većinom odabirali, ako bi uopće i došlo do takve konvergencije. Takav
sustav samoposluživanja ima veliku prednost, jer ne uključuje centra-
lizirano odlučivanje o budućim tipovima ljudskih bića. Ako bi se za-
brinula da će neki važni omjeri biti promijenjeni, primjerice onaj broja
muškaraca i žena, vlada bi mogla postaviti zahtjev da se genetičkom
manipulacijom osigura određeni omjer. Pretpostavimo da je, iz razloga
jednostavnosti, željeni omjer 1:1. Od bolnica i klinika moglo bi se zahtije-
vati (barem knjigovodstveno) da sparuju parove koji žele muško dijete s
onima koji žele žensko, prije no što pomognu ijednom od ta dva para
ostvariti svoje želje. Ako više parova poželi jednu od alternativa, ti bi
parovi platili nekom drugom paru da im budu par, pa bi se stvorilo
tržište koje bi donijelo ekonomsku korist onima kojima je svejedno kakav
će biti spol njihova sljedećeg djeteta. Održavanje takvog makroomjera
bilo bi teže ostvarivo u čistom libertarijanskom sistemu. U njemu bi se
ili roditelji prijavili za neki informatički servis koji bi pratio rođenja i
tako znao pripadnika kojeg spola vlada nestašica (što znači da bi za njim
vladala veća potražnja poslije u životu), pa bi prilagodili svoje aktivnosti
u skladu s time, ili bi zainteresirani pojedinci uplaćivali u dobrovoljno
društvo koje nudi novčane nagrade kako bi se održao željeni omjer, ili bi
omjer prestao biti 1:1, jer bi se razvili novi obiteljski i društveni obrasci.
 Proces filtriranja kojim bi se pobliže odredilo društvo što
bi ga se netko mogao dosjetiti je onaj u kojem ljudi koji planira-
ju idealno društvo razmatraju mnoge različite vrste društava
pa neka kritiziraju, neka eliminiraju, nečije opise modifici-
raju, sve dok ne dođu do onog koje smatraju najboljim. Nema
sumnje da je to način na koji bi funkcionirao svaki dizajner-
ski tim, pa se ne bi trebalo pretpostaviti da instrumenti dizaj-
niranja isključuju obilježja filtriranja. (Instrumenti filtrira-
nja ne bi smjeli isključivati aspekte dizajniranja, poglavito u
procesu generiranja.) Ali se ne može unaprijed odrediti koji
će ljudi doći s najboljim idejama, i sve se ideje moraju isku-
šati (a ne samo simulirati na računalu) da bi se vidjelo kako
će funkcionirati.* A neke će ideje iskrsnuti jedino dok (post
facto) pokušavamo opisati koji su se obrasci razvili iz spon-
tanog usklađivanja postupaka velikog broja ljudi.
Ako se ideje moraju iskušati u praksi, znači da mora po-
stojati mnogo zajednica u kojima bi se iskušavali različiti obra-
sci. Proces filtriranja, proces eliminacije zajednica, koji naš
okvirni sustav obuhvaća, vrlo je jednostavan: ljudi pokušava-
ju živjeti u raznim zajednicama i napuštaju ili lagano modi-
ficiraju one koje im se ne sviđaju (ili smatraju manjkavima).
Neke će zajednice ostati napuštene, druge će se jedva nekako
održavati, treće će se rascijepiti, četvrte napredovati, dobi-
vati nove članove i biti oponašane. Svaka zajednica mora pri-
dobiti i zadržati dobrovoljnu privrženost svojih pripadnika.
Nikome se ne nameće nikakav obrazac, i rezultat će biti jedan
obrazac ako i jedino ako svi dobrovoljno odluče živjeti u
skladu s tim obrascem zajednice.7
* Za neke autore, najzanimljiviji dio slijedi kad pomisle da su o svemu
dobro promislili i kad to počnu stavljati na papir. Kadšto u toj fazi dođe do
promjene u stajalištu, ili se shvati da se mora napisati nešto drugo (o
onome za što se, prije pisanja, pretpostavilo da je sporedna i jasna tema).
Koliko će veće biti razlike između nekog plana (čak i onog zapisanog) te
detaljne razrade života u nekom društvu.
7 Vrlo korisna rasprava o funkcioniranju i vrlinama sličnog sustava filtrira-

nja nalazi se u F. A. Hayek, The Constitution of Liberty (Chicago: University

 Instrument dizajniranja stupa na scenu u fazi nastajanja
određenih zajednica u kojima bi se trebalo živjeti i koje bi
trebalo iskušati. Bilo koja skupina ljudi može osmisliti obra-
zac i pokušati uvjeriti druge da sudjeluju u pustolovini zajed-
nice tog obrasca. Vizionari i luđaci, manijaci i sveci, redovni-
ci i zavodnici, kapitalisti i komunisti i demokrati, zagovornici
falangi (Fourier), radnih palača (Flora Tristan), sela jedin-
stva i suradnje (Owen), mutualizma (Proudhon), time stores
(Josiah Warren), Bruderhofova8, kibbutza9, ašramâ kundalini
of Chicago Press, 1960), drugo i treće poglavlje. Neki utopijski pokušaji su
se u ovo donekle uklopili. "/Nedoktrinarni karakter podrijetla židovskih
komuna-naselja u Palestini/ ujedno je odredio i njihov razvoj u svim bit-
nim aspektima. Novi oblici i novi međuoblici neprekidno su se granali -
u potpunoj slobodi. Svaki je izrastao iz posebnih društvenih i duhovnih
potreba kako su se javljale - u potpunoj slobodi, i svaki je oblikovao, čak i
u početnim fazama, vlastitu ideologiju - u potpunoj slobodi; svaki se na-
stojao množiti, širiti i uspostaviti vlastitu sferu - a sve to u potpunoj slobo-
di. Svi zagovornici različitih oblika imali su pravo reći svoje, vodile su se
žestoke rasprave o prednostima i nedostacima svakog pojedinog oblika.
...Različiti oblici i međuoblici koji su nastali na ovaj način u različito
vrijeme i u različitim situacijama predstavljali su različite vrste društve-
nog ustroja... različiti su oblici odgovarali različitim ljudskim tipovima
i... kao što su se novi oblici granali od izvorne Kvuze, tako su se novi tipovi
granali od izvornog Chaluzova tipa, svaki sa svojim posebnim načinom
postojanja, a svaki je zahtijevao vlastitu vrstu ozbiljenja..." Martin Buber,
Paths in Utopia (New York: Macmillan, 1950), str. 145-146.
Sudionici u tom procesu možda ne pokušavaju otkriti najbolju moguću
zajednicu; možda samo pokušavaju poboljšati vlastiti položaj. No neke
osobe mogu krenuti s namjerom da se posluže i koriste procesom filtri-
ranja ljudskih izbora da bi došli do onoga što (okvirno) smatraju najboljom
zajednicom. Usporedi K. Popperov prikaz procesa filtriranja znanstvene
metode, koji se rabi i u kojem se sudjeluje svjesno da bi se približilo istini
/Objective Knowledge (New York: Oxford University Press, 1972)/. Budući
da će nekim pojedincima koji sudjeluju u procesima filtriranja (ili pro-
cesima uravnoteženja) cilj biti stići do svršetka, dok drugima neće, mogli
bismo proširiti pojam procesa nevidljive ruke i uključiti razne njegove
faze.
8 Vidi Benjamin Zablocki, The Joyful Community (Baltimore: Penguin Books,
1971).
9 Noviji prikaz vidi u Haim Barkai, "The Kibbutz: an Experiment in Micro-
socialism", u Israel, the Arabs, and the Middle East, red. Irving Howe i
Carl Gershman (new York: Bantam Books, 1972).
yoge, i tako dalje, mogli bi svi pokušati ostvariti svoju viziju
i pružiti privlačan primjer. Ne bi trebalo pomisliti da će sva-
ki pokušani obrazac biti izrijekom dizajniran de novo. Neki
će biti planirane modifikacije, ma kako neznatne, drugih već
postojećih (kad se vidi gdje treba izgladiti rubove), a pojedi-
nosti mnogih nastat će spontano u zajednicama koje ostav-
ljaju ponešto praznog hoda. Kako zajednice postaju pri-
vlačnije svojim stanovnicima, obrasci prethodno usvojeni kao
najbolji postojeći bit će odbacivani. A kako se zajednice u
kojima ljudi žive poboljšavaju (u skladu s novim spoznaja-
ma), često će se poboljšavati i ideje za nove zajednice.
I tako okvirni sustav za utopiju koji ovdje prikazujemo
ostvaruje prednosti procesa filtriranja koji obuhvaća uzajam-
no poboljšavajuću interakciju između filtera i preživjelih pro-
izvoda procesa generiranja, tako da se poboljšava kvaliteta
generiranih i neodbačenih proizvoda.* Osim toga, s obzirom
na povijesna sjećanja i zapise, okvirni sustav ima svojstvo
da se neku već odbačenu alternativu (ili njezinu blagu modifi-
kaciju) može ponovno iskušati, možda stoga što novi ili pro-
mijenjeni uvjeti sada mnogo više obećavaju ili su povoljniji.
To se razlikuje od biološke evolucije, u kojoj se prethodno
odbačene mutacije ne mogu tek tako vratiti kad se promijene
uvjeti. Usto, evolucionisti ističu prednosti genetičke hetero-
genosti (politipske i polimorfne) u slučaju drastične promjene
uvjeta. Slične prednosti važe za sustav raznovrsnih zajedni-
ca, organiziranih duž različitih osi, a koje mogu poticati na-
stanak različitih tipova karaktera te raznih obrazaca sposob-
nosti i umijeća.

* Ovaj okvirni sustav nije jedini mogući proces filtriranja u zadaći iznalaženja
poželjnog ili najboljeg društva (premda se ne mogu sjetiti nekog drugog
koji bi u tolikoj mjeri imao specijalne kvalitete interakcije), pa opće
kvalitete procesa filtriranja u odnosu na instrumente dizajniranja ne idu
u korist isključivo tog okvirnog sustava.
Okvirni sustav kao utopijski zajednički temelj

Uporaba instrumenta filtriranja ovisno o odluci ljudi da žive

u određenim zajednicama ili da odu iz njih posebice je
primjerena. Naime, krajnja je svrha utopijske konstrukcije
stvoriti zajednice u kojima će ljudi željeti živjeti i u kojima će
dobrovoljno odlučiti živjeti. Odnosno, to bi barem morala
biti nuspojava uspješne utopijske konstrukcije. Predloženim
procesom filtriranja to će se postići. Osim toga, instrument
filtriranja koji ovisi o ljudskim odlukama ima određene pred-
nosti nad onim koji funkcionira mehanički, s obzirom na
našu nesposobnost da izrijekom formuliramo načela koja
primjereno mogu unaprijed obuhvatiti sve složene, raznovr-
sne situacije koje će nastati. Često prima facie artikuliramo
načela a da ne pomislimo na to da bismo unaprijed mogli
izlučiti sve iznimke tog načela. No, premda ne možemo una-
prijed opisati sve iznimke tog načela, smatramo da ćemo vrlo
često biti kadri uočiti da je određena situacija s kojom smo
suočeni iznimka pravilu.10
Slično tome, nećemo unaprijed moći automatski programi-
rati instrument filtriranja koji bi odbacio sve i samo ono što
bi trebalo biti odbačeno (ili objektivno, ili prema našem sa-
dašnjem mišljenju, ili prema našem tadašnjem mišljenju).
Morat ćemo ostaviti prostora da ljudi prosuđuju o svakom
pojedinačnom slučaju. To ne znači da bi svaki pojedinac tre-
bao donositi sud sam za sebe. A nije ni jedina alternativa
10 Odnosno smatramo da ćemo, suočeni s pojedinačnim članovima skupa
iznimaka nekom načelu, često (premda ne nužno i uvijek) znati ocijeniti
je li posrijedi iznimka, premda se ne uklapa ni u kakav opis iznimaka
koje smo dotad mogli ponuditi. U suočenju s nekim određenim slučajem
i nakon što shvatimo da je posrijedi iznimka pravilu, često ćemo ponuditi
novi eksplicitan opis iznimaka načelu, opis koji (jasno nam je) ponovno ne
obuhvaća sve iznimke. O jednom od mogućih ustroja moralnih stajališta
osobe koja donosi određene moralne sudove, ali ne može izraziti moralna
načela za koja je uvjerena da nemaju iznimaka, raspravlja se u mojem
radu "Moral Complications and Moral Structures", Natural Law Forum,
13, 1968, str. 1-50.
mehaničkoj primjeni eksplicitno formuliranih pravila - funk-
cioniranje sustava koji u cijelosti ovisi o izborima a bez ikakvih
smjernica, kao što je jasno iz postojanja našeg pravnog susta-
va. Pa stoga činjenica da nismo u stanju unaprijed izraziti ili
programirati beziznimna načela nije, sama po sebi, dovoljna
da se ostvari moja željena alternativa svačijeg izbora, i ni-
kakve smjernice nisu određene unaprijed (osim onih koje
štite ovaj argument).
Ustvrdili smo da je, čak i ako postoji jedna vrsta zajednice
koja je najbolja za sve, opisani okvirni sustav najbolji način
da se otkrije priroda te zajednice. Moglo bi se (a i trebalo
ponuditi) mnogo više argumenata stajalištu da je, čak i ako
postoji jedna vrsta društva najbolja za sve, funkcioniranje
okvirnog sustava (1) najbolje za svakog tko stvara sliku toga
kakvo je to društvo, (2) najbolje za svakog tko počinje vjero-
vati da je ta slika zaista slika najboljeg društva, (3) najbolje
za velik broj ljudi koji stječu takvo uvjerenje, i (4) najbolji
način da se stabilizira takvo društvo u kojem će ljudi živjeti
sigurno i dugo u sklopu tog određenog obrasca. No ja ovdje
ne mogu ponuditi te druge argumente. (A ne mogu ih sve
ponuditi ni igdje drugdje; razumjeti zašto je tome tako
podupire ispravnost tog stajališta.) No, želim istaknuti da
su argumenti za ponuđeni i spomenuti okvirni sustav čak i
jači kad odbacimo (lažnu) postavku da postoji jedno jedino
društvo najbolje za sve, pa tako prestanemo pogrešno post-
avljati problem kao onaj o tome u kakvom bi tipu zajednice
svaki pojedinac trebao živjeti.
Ovaj okvirni sustav ima dvije prednosti nad svakom dru-
gom vrstom opisa utopije: prva je da će biti prihvatljiv goto-
vo svakom utopistu u nekom budućem trenutku, bez obzira
na njegovu osobnu viziju; a druga je da je spojiv s ostvare-
njem gotovo svih utopističkih vizija, premda to ne jamči
ostvarenje ili opći uspjeh neke određene utopističke vizije.*
* Kažem gotovo svaki utopist i gotovo sve posebne utopističke vizije, jer je
okvirni sustav neprihvatljiv za, i nespojiv s, "utopistima" sile i dominacije.
Svaki će se utopist složiti da je naš okvirni sustav primjeren
za društvo dobrih ljudi. Oni smatraju da će dobri ljudi do-
brovoljno odlučiti živjeti u sklopu određenog obrasca kojem
su oni skloni, ako su racionalni poput njega a time jednako
sposobni uočiti vrsnoću tog obrasca. A većina će se utopista
složiti da je u nekom trenutku naš okvirni sustav prikladan,
jer će u nekom trenutku (nakon što su ljudi postali dobri, a
na svijet došli neiskvareni naraštaji) ljudi dobrovoljno od-
lučiti živjeti u sklopu željenog obrasca.* Stoga se našem obra-
scu sad priznaje da će - prije ili kasnije - između širokog
raspona utopista i njihovih protivnika, on predstavljati pri-
mjereni zajednički temelj. Jer svatko smatra da će se u njego-
vu sklopu ostvariti upravo njegova vizija.
Oni s drukčijim utopističkim vizijama, koji su uvjereni
da je taj okvirni sustav primjereni put do njihove vizije (a i
dopustiv nakon što se ostvari njihova vizija), mogli bi sura-
đivati u pokušaju da se ostvari taj okvirni sustav, usprkos
tome što su svjesni svojih različitih predviđanja i priželj-
kivanja. Njihove različite nade sukobljuju se jedino ako uklju-
čuju opće ostvarenje nečijeg obrasca. Možemo razlikovati tri
utopistička stajališta: imperijalistički utopizam, koji odobrava
da se ljude silom natjera u neki obrazac zajednice; misionar-
ski utopizam, koji se nada nagovoriti ili uvjeriti sve da žive u
određenoj vrsti zajednice, ali ih neće prisiljavati da to čine;
te egzistencijalni utopizam, koji se nada da će neki određeni
obrazac zajednice postojati (biti održiv), premda ne nužno i
na univerzalnoj razini, tako da oni koji to žele mogu živjeti u
* Kažem "većina utopista" zbog sljedećeg mogućeg stajališta:
1. Obrazac P je najbolji, ne samo za neiskvarene osobe nego i za iskvarene.
2. Iskvareni pojedinci, međutim ne bi dobrovoljno odlučili živjeti unutar
obrasca P.
3. Usto, neugodna je empirijska činjenica da nema načina da se dođe do
neiskvarenih ljudi ako se počne od nas i našeg društva.
4. Stoga nikad ne možemo doći do situacije u kojoj većina ljudi želi živjeti
unutar obrasca P.
5. Dakle, budući da je P najbolji obrazac za sve (iskvarene ili one druge),
morat će ga se nametati, trajno i zauvijek.
skladu s njim. Egzistencijalni utopisti mogu svim srcem po-
držati naš okvirni sustav. S punom sviješću o njihovim ra-
zlikama, pristaše raznovrsnih vizija mogu surađivati u ostva-
renju okvirnog sustava. Misionarski utopisti, premda su
njihove aspiracije univerzalne, pridružit će im se u podršci
tom sustavu, doživljavajući kao bitnom punu dobrovoljnu
privrženost njihovu željenom obrascu. No, neće ih naročito
zadiviti dodatna prednost sustava koja omogućava simultano
ostvarenje raznovrsnih mogućnosti. S druge strane, imperi-
jalistički utopisti opirat će se sustavu sve dok se neki drugi
ne slože s njima. (Svima se ne može ugoditi; poglavito ako
ima onih koji će biti nezadovoljni sve dok svi ne budu zado-
voljni.) Budući da se unutar okvirnog sustava može uspo-
staviti bilo kakva zajednica, sustav je spojiv sa svim utopi-
stičkim vizijama, ali nijednu ne jamči. Utopisti bi to trebali
smatrati silnom prednošću, jer njihova vizija ne bi prošla
jednako dobro u drugim utopističkim vizijama osim njihove.

Zajednica i država
Funkcioniranje spomenutog okvirnog sustava ima mnogo
prednosti, a malo mana, libertarijanske vizije. Jer premda
postoji velika sloboda odabira zajednica, mnoge zajednice
mogu imati mnoga interna ograničenja koja se s libertarijan-
skog stajališta ne mogu opravdati tj. restrikcija koje bi liber-
taristi osudili kad bi ih nametnuo središnji državni aparat.
Na primjer, paternalističko zadiranje ljudima u život, ogra-
ničenje spektra knjiga koje smiju cirkulirati unutar neke za-
jednice, ograničenja vrsta seksualnog ponašanja i slično. Ali
to je samo još jedan način da se istakne kako u slobodnom
društvu ljudi mogu ugovorno pristajati na razna ograničenja
koja im vlada ne smije legitimno nametnuti. Premda je naš
okvir libertarijanski i laissez-faire, pojedine zajednice u
njegovu sklopu ne moraju biti takve, a može biti da nijedna
zajednica u njegovu sklopu neće odlučiti biti takva. Pa stoga
obilježja tog okvirnog sustava neće nužno prožimati pojedine
zajednice. U ovakvom laissez-faire sistemu moglo bi se is-
postaviti da nema stvarno funkcionirajućih "kapitalističkih"
institucija, premda su one dopuštene; ili da ih u nekim zajed-
nicama ima a drugima ne, ili da neke zajednice imaju neke
od njih, i slično.*
U prethodnim smo poglavljima govorili o tome kako se
neki pojedinci izvlače od nekih odredaba određenih dogo-
vora. Pa zašto sad kažemo da se razna ograničenja mogu namet-
nuti u nekoj zajednici? Ne bi li zajednica morala dopustiti
svojim pripadnicima da se oslobode tih ograničenja? Ne!
Osnivači i članovi neke male komunističke zajednice mogu,
sasvim s pravom, odbiti ikome dopustiti da se oslobodi ob-
veze jednakog sudjelovanja, premda bi to bilo provedivo. Nije
opće načelo da svaka zajednica ili grupa mora dopustiti in-
terno izbjegavanje kad je to praktički moguće, jer bi ponekad
takvo interno izbjegavanje uzrokovalo odmak od željenog
karaktera grupe. U tome leži zanimljiv teoretski problem. Neka
država ili zaštitna agencija ne smiju nametati preraspodjelu
između dviju zajednica, no zajednica poput kibbutza smije
provesti internu preraspodjelu (ili dati nešto nekoj drugoj
zajednici ili pojedincima izvan nje). Takva zajednica ne bi
morala svojim članovima ponuditi mogućnost da izbjegnu
takve dogovore a da pritom ostanu njezinim članovima. No,
rekao sam da bi država trebala osigurati takvu mogućnost;
ljudi imaju pravo tako izbjeći zahtjeve države. U čemu je ra-
zlika između zajednice i nacije koja čini razliku u legitimnosti
nametanja određenog obrasca svim njihovim pripadnicima?
Pojedinac će progutati nesavršenosti paketa P (a to može
biti zaštitni dogovor, potrošačko dobro, zajednica) koji je

* Čudno je da mnoge mlade ljude koji su "u dosluhu s" prirodom i koji se
nadaju da joj idu "niz dlaku" i da ne nameću stvari protuprirodno, pri-
vlače etatistička stajališta i socijalizam, a da su mnogi među njima pro-
tivnici ravnoteže i procesa nevidljive ruke.
poželjan u cjelini umjesto da kupi neki drugi paket (potpuno
drukčiji paket, ili donekle izmijenjeni P), kad mu više nijedan
poželjniji dostupan drukčiji paket nije vrijedan većih troš-
kova iznad P, uključujući troškove poticanja drugih da sudje-
luju u stvaranju alternativnog paketa. Vjerojatno je kalkulacija
troškova za države takva da dopušta interno izbjegavanje ob-
veza. Ali to nije cijela priča, iz dva razloga. Kao prvo, možda
je moguće u pojedinim zajednicama organizirati interno izbje-
gavanje obveza uz mali administrativni trošak (koji bi poje-
dinac bio voljan platiti), no to se ne mora uvijek učiniti. Kao
drugo, države se razlikuju od drugih paketa po tome što poje-
dinac ne mora osobno snositi administrativne troškove izbje-
gavanja neke inače obvezatne odredbe. Ostali ljudi moraju
platiti da bi se brižljivo formulirali njihovi obvezujući dogo-
vori kako ne bi vrijedili za one koji žele iz njih istupiti. A ta
razlika nije samo posljedica toga što postoje mnoge alterna-
tivne vrste zajednica, dok je država mnogo manje. Čak i kad
bi gotovo svatko želio živjeti u komunističkoj zajednici, tako
da ne bi bilo dugovječnih nekomunističkih zajednica, nije-
dna zajednica ne bi trebala (premda se treba nadati da bi)
dopustiti nekom svom pripadniku da istupi iz njihova dogo-
vora o podjeli obveza. Taj nepokorni pojedinac nema druge
no prikloniti se. No, drugi ga ne prisiljavaju na pokornost i
njegova se prava ne krše. On nema pravo na to da drugi
surađuju kako bi mu omogućili njegov nekomformizam.
Meni se čini da ta razlika počiva na razlici između zajed-
nice "licem-u-lice" i države. Zna se da u svakoj državi postoje
pojedinci-nekonformisti, ali mi ne moramo doći u dodir ni s
njima niti s njihovim nekonformizmom. Čak i da nekog osob-
no vrijeđa to što se drugi ne pridržavaju pravila, čak i da vas
spoznaja da postoje nekonformisti jedi i unesrećuje, to još
ne znači da su nas ti drugi oštetili ili da su naša prava povri-
jeđena, dok se u "licem-u-lice" zajednici ne može izbjeći ne-
posredan kontakt s onime što nas vrijeđa, jer se to odražava
na to kako pojedinac živi u svom neposrednom okolišu.
 Ova razlika između "licem-u-lice" zajednice i zajednice
nekog drugog tipa općenito je usporedna s jednom drugom
razlikom. "Licem-u-lice" zajednica može postojati na zem-
ljištu u zajedničkom vlasništvu svojih pripadnika, dok teri-
torij neke države ne može biti u takvom posjedu. Stoga će
prva zajednica u tom slučaju imati pravo (kao tijelo) odrediti
kojih se propisa moramo pridržavati na njezinu zemljištu;
dok građani neke države ne posjeduju njezin teritorij zajed-
nički pa ne mogu na taj način regulirati njegovo korištenje.
Ako svi pojedinci vlasnici zemljišta usklade svoje postupke
u nametanju zajedničke regulacije (npr. na tom zemljištu ne
smije boraviti nitko tko ne odvaja n posto svog prihoda za
siromašne), postići će se isti učinak kao da je država donijela
zakon kojim se to određuje. No budući da je jednoglasnost
čvrsta koliko i njezina najslabija karika, čak i uz pomoć sekun-
darnih bojkota (koji su potpuno legitimni), bilo bi nemoguće
održati takvu jednoglasnu koaliciju s obzirom na primamlji-
ve ponude nekima da se odmetnu.
Ali neke "licem-u-lice" zajednice neće se nalaziti na zajed-
nički posjedovanom zemljištu. Smije li većina glasača u
nekom malom selu donijeti uredbu protiv radnji koje smatra-
ju uvredljivima kad se izvode na javnim ulicama? Smiju li
oni donijeti zakone protiv golotinje ili bludnih radnji ili
sadizma (nad dobrovoljnim mazohistima) ili zabraniti da se
rasno miješani parovi na ulici drže za ruku? Svaki privatni
vlasnik može regulirati svoju tvrtku kako mu drago. Ali što
je s javnim putovima, gdje ljudi ne mogu lako izbjeći prizore
koje smatraju uvredljivima? Mora li se golema većina ogra-
diti od uvredljive manjine? Ako većina smije određivati gra-
nice prihvatljivog ponašanja u javnosti, smiju li oni, osim
što zahtijevaju da se nitko u javnosti ne pojavljuje bez odjeće
na sebi, zahtijevati i da se nitko u javnosti ne pojavljuje bez
oznake koja potvrđuje da je tijekom godine odvojio n posto
svog prihoda za potrebite, s obrazloženjem da ih vrijeđa kad
gledaju u nekog tko ne nosi tu oznaku (jer nije uplatio svoj
doprinos)? I odakle većini to pravo da odlučuje? Ili ne bi smjela
postojati "javna" mjesta ili putovi? (Neke bi se opasnosti ve-
zane uz to, spomenute u drugom poglavlju, mogle izbjeći uz
pomoć lockeovskog uvjeta iz sedmog poglavlja.) Budući da
mi nije baš sve jasno u vezi s ovim pitanjima, postavljam ih
ovom prilikom samo da bih ih odmah napustio.

Zajednice koje se mijenjaju

Pojedine zajednice mogu imati bilo kakav karakter spojiv s
funkcioniranjem okvirnog sustava. Ako neka osoba doživljava
karakter određene zajednice neodgovarajućim, ne mora od-
lučiti živjeti u njoj. To je dobro u slučaju pojedinaca koji od-
lučuje kojoj će zajednici pristupiti. No pretpostavimo da neka
zajednica mijenja karakter i pretvara se u neku koja se poje-
dincu na sviđa. "Ako ti se ne sviđa ovdje, ne pristupaj" ima
veću težinu nego "Ako ti se ne sviđa ovdje, odlazi". Nakon što
neka osoba provede velik dio svog života u nekoj zajednici,
pusti korijenje, stekne prijatelje i pridonese zajednici, odlu-
ka da pokupi stvari i ode je teška. Donošenje nove restrikcije
u toj zajednici, ili ukidanje postojeće, ili ozbiljna promjena
njezina karaktera, negativno će se odraziti na njezine pripad-
nike na način sličan onome na koji se promjena zakona neke
nacije odražava na njezine građane. Ne bi li pojedinci stoga
trebali biti manje spremni podariti zajednicama tako široke
ovlasti u uređenju unutrašnjih poslova; ne bi li trebale po-
stojati granice njihovu nametanju restrikcija koje bi, kad bi
ih nametnula neka država, predstavljale kršenje prava poje-
dinaca? Prijatelji slobode nikad nisu smatrali da je postojanje
Amerike učinilo legitimnim postupke carističke Rusije. Zašto
bi trebala postojati razlika u slučaju zajednica?11

11 Ovdje je riječ o pitanjima iseljavanja iz zajednice. Trebali bismo imati na

umu da se nekome može odbiti pristup zajednici kojoj se želi pridružiti,
kao pojedincu ili zato što potpada pod opću restrikciju kojoj je svrha saču-
vati određeni karakter zajednice.
 Nude nam se razna rješenja; ovdje ću pobliže opisati jed-
no. Svatko može pokrenuti bilo kakvu vrstu nove željene za-
jednice (spojive s funkcioniranjem okvirnog sustava). Nitko
joj ne mora pristupiti. (Nijedna zajednica ne smije biti isklju-
čena, iz paternalističkih razloga, niti se ne smiju nametati
manja paternalistička ograničenja sa svrhom poništenja pret-
postavljanih nedostataka u procesima putem kojih ljudi do-
nose odluke, npr. obvezatnim informativnim programima,
razdobljima čekanja). Modifikacija već postojeće zajednice
smatra se nečim sasvim drugim. Šire društvo može odabrati
neki željeni interni poredak za zajednice (a koji poštuje odre-
đena prava i tako dalje) i može zahtijevati da zajednice nekako
obeštete nezadovoljnike za odmake od tog poretka, za pro-
mjene što ih je zajednica odabrala provesti. No opisavši ovo
rješenje tog problema, shvaćamo da ono nije nužno. Jer, da bi
postigli isti cilj, pojedinci trebaju samo u eksplicitne odredbe
nekog sporazuma (ugovora) s bilo kojom zajednicom kojoj
pristupaju uključiti odredbu da će svaki član (uključujući i
njih) biti obeštećen za otklone od opisanog poretka (koji ne
mora nužno biti željena društvena norma) u skladu s odre-
đenim uvjetima. (Pojedinac može iskoristiti tu kompenzaci-
ju za financiranje svog odlaska iz zajednice.)

Totalne zajednice
U sklopu okvirnog sustava, bit će skupinâ i zajednicâ koje će
pokrivati sve aspekte života, premda ograničenog članstva.
(Pretpostavljam da se neće svi odlučiti pridružiti nekoj veli-
koj komuni ili federaciji komuna.) Neke stvari iz nekih aspe-
kata života važe za svakog; primjerice, svi imaju razna prava
koja ne smiju kršiti, razne granice koje se ne smiju povrijedi-
ti bez pristanka. Neki će ljudi smatrati da je ta zahvaćenost
svih aspekata života neke osobe i nekih aspekata života svih
osoba nedovoljna. Ti će ljudi željeti dvostruko totalni odnos
koji zahvaća sve ljude i sve aspekte njihovih života, npr. sve
ljude u cjelini njihova ponašanja (nijedno se načelno ne is-
ključuje) a kojim iskazuju određene osjećaje ljubavi, simpatije,
spremnosti na pomoć drugima; svi su zajednički uključeni
u neku zajedničku i važnu zadaću.
Pogledajmo primjer članova košarkaške momčadi koji su
svi predani igranju dobre košarke. (Zanemarite to što oni
pokušavaju pobijediti premda, je li slučajno da se takvi osje-
ćaji često jave kad se jedni udruže protiv drugih?) Oni ne
igraju prvenstveno zbog novca. Imaju primarni zajednički
cilj, i svi se igrači podrede postizanju tog zajedničkog cilja,
postižući pojedinačno manje koševa no što bi inače mogli.
Ako su svi povezani zajedničkim sudjelovanjem u aktivno-
sti usmjerenoj postizanju zajedničkog cilja koji svaki igrač
rangira kao svoj najvažniji cilj, u tom će slučaju planuti
bratski osjećaji. Momčad će biti ujedinjena i nesebična; oni
će biti jedno. Ali košarkaši, naravno, nemaju zajednički
najviši cilj; oni imaju odvojene obitelji i živote. Svejedno
bismo međutim, mogli zamisliti društvo u kojem svi zajed-
nički rade na postizanju zajedničkog najvišeg cilja. U našem
okvirnom sustavu, bilo koja skupina osoba može se tako oku-
piti, utemeljiti pokret i slično. Ali je ta struktura sama po
sebi raznovrsna; ona ne osigurava i ne jamči da će postojati
neki zajednički cilj kojem oni svi zajednički teže. Kad se raz-
mišlja o takvom pitanju, mora se imati na umu koliko je
primjereno govoriti o "individualizmu" i (riječ skovana kao
njezina suprotnost) "socijalizmu". Ne mora se posebno napo-
minjati da bilo tko može pokušati ujediniti srodne duše ali,
bez obzira na njihove nade i čežnje, nitko nema pravo ostalima
nametnuti svoju viziju jedinstva.
Utopijska sredstva i ciljevi
Kako se dobro poznate primjedbe na "utopizam" mogu primi-
jeniti na ovdje prikazanu koncepciju? Mnoge se kritike odnose
na činjenicu da su utopisti nedovoljno govorili o načinima
postizanja njihove vizije ili da su previše govorili o načini-
ma na koje se neće postići njihovi ciljevi. Kritičari su se oso-
bito okomili na to da utopisti često vjeruju kako nove okol-
nosti i svoju zajednicu mogu ostvariti dobrovoljnim radnjama
unutar postojećeg ustrojstva društva. U to vjeruju iz tri raz-
loga. Prvi je taj da vjeruju da se, kad su određene grupe ili
osobe zainteresirane za nastavak nekog obrasca koji je daleko
od idealnog (zato što u njemu zauzimaju povlašteni položaj i
imaju koristi od određenih nepravdi ili manjkavosti posto-
jećeg obrasca, a koje bi bile eliminirane u idealnom društvu),
i ako je njihova suradnja nužna da bi se ostvario idealni obra-
zac pomoću dobrovoljnih radnji, ti ljudi mogu uvjeriti da
dobrovoljno izvedu radnje (protivno svojim interesima) koje
će pripomoći ostvarenju idealnih obrazaca. Pomoću argu-
mentacije i drugih racionalnih sredstava, utopisti se nadaju
uvjeriti ljude u poželjnost i pravednost idealnog obrasca te u
nepravednost i nepravičnost njihovih posebnih povlastica,
a time ih i navesti da se drukčije ponašaju. Drugi je razlog,
nastavljaju njihovi kritičari, taj da utopisti vjeruju kako, čak
i kad okvirni sustav postojećeg društva omogućuje združene
dobrovoljne radnje koje bi bile dovoljne da oni koji nemaju
koristi od nedostataka i nepravdi u postojećem društvu iz-
vrše velike promjene u društvu, oni čije su privilegije ugro-
žene neće intervenirati aktivno i nasilno kako bi ugušili ek-
speriment i promjene. Kao treće, kritičari tvrde da su utopisti
naivni kad smatraju da je moguće, čak i kad suradnja pose-
bice povlaštenih nije nužna i kad će se takve osobe suzdržati
od nasilnog miješanja u proces, dobrovoljnom suradnjom os-
tvariti neki eksperiment u potpuno različitom vanjskom okru-
žju, koje je često neprijateljski raspoloženo prema ciljevima
eksperimenta. Kako male zajednice mogu prevladati moment
sile cijelog društva; nisu li izolirani eksperimenti osuđeni
na propast? U vezi s posljednjom tvrdnjom, vidjeli smo u
osmom poglavlju kako bi se tvornica kojom upravljaju radnici
mogli utemeljiti u slobodnom društvu. Ta je tvrdnja gene-
ralizacija: postoji način ostvarenja raznih mikrosituacija kroz
dobrovoljne radnje osoba u slobodnom društvu. Druga je stvar
hoće li se ljudi odlučiti izvršiti te radnje. U slobodnom
sistemu, pak, svaki široki, populistički, revolucionarni pok-
ret trebao bi moći postići svoje ciljeve takvim dobrovoljnim
procesom. Kako sve više ljudi bude shvaćalo kako on funk-
cionira, to će ih sve više željeti sudjelovati u njemu ili ga
podržati. I tako će se on širiti, a da neće biti nužno prisiliti sve
ili većinu ili bilo koga da se uklopi u određeni obrazac.*
Čak ako se nijedna od tih primjedbi ne može održati, neki
će prigovoriti da se utopisti oslanjaju na dobrovoljne po-
stupke ljudi, smatrajući da su ljudi već toliko iskvareni da
se neće odlučiti dobrovoljno uključiti u eksperiment kojim
bi uspostavili pravdu, krepost i dobar život. (Premda, da su
odlučili to učiniti, eksperimenti bi uspjeli u potpuno dobro-
voljnom okružju, ili u nekom postojećem.) Osim toga, da nisu
iskvareni (nakon što prestanu biti iskvareni), oni bi surađi-
* Ostaje kao pitanje razlog zbog kojeg, premda je dopušten, ima izgleda za
uspjeh i nije agresivno ometan postupcima nesklonih mu osoba, eksperi-
ment koji se odvija u drukčijem vanjskom okolišu nema realnih izgleda
za uspjeh. Jer premda cijelo društvo nema dobrovoljni okvirni sustav,
svejedno može postojati eksperiment koji bi se nalazio u dobrovoljnom
kutu ukupnog postojećeg okvirnog sustava, koji bi uspio u potpuno dobro-
voljnom sustavu, ali koji neće uspjeti u postojećem. Jer u postojećem su-
stavu, premda nikome nije zabranjeno izvršiti bilo koju radnju nužno
potrebnu za uspjeh eksperimenta, moglo bi se dogoditi da neka neligitimna
zabrana nekih drugih radnji smanji vjerojatnost (do iznimno niske vjero-
jatnosti) da će ljudi izvršiti dobrovoljne radnje potrebne da bi eksperi-
ment uspio. Npr. svima bi se u određenoj grupi moglo dopustiti da oba-
vljao određeni posao, no svima bi se moglo zabraniti da ljude poučavaju
umijećima potrebnima za vršenje tog posla, a da je pritom diploma o
posjedovanju takvih kvalifikacija jedini mogući način da se zadrži posao
(premda je otvorena i neka druga krajnje teška mogućnost).
vali (će surađivati). I tako se, tvrde oni, ljude mora prisiliti
da postupaju u skladu s dobrim obrascem; a ljude koji ih
pokušavaju odvesti na pogrešan put mora se ušutkati.12 Ovo
stajalište zaslužuje podužu diskusiju, u koju se ovdje ne
možemo upustiti. Budući da su zagovornici tog stajališta sami
po sebi očito pogrešivi, vjerojatno će rijetki pojedinci odlučiti
njima dati, ili im dopustiti da imaju, diktatorske ovlasti nužne
za iskorjenjivanje stajališta koja smatraju iskvarenima. Ono
što se traži jest organizacija društva optimalna za ljude koji
su daleko od idealnih, optimalna i za mnogo bolje ljude, a
koja je takva da život unutar takve organizacije sam po sebi
čini ljude boljima i idealnijima. Budući da smo uvjereni, kao
i Tocqueville, da će ljudi jedino kao slobodni razviti vrline,
sposobnosti, odgovornosti i prosudbe primjerene slobodnim
ljudima i njima se služiti da sloboda potiče takvu situaciju, i
da današnji ljudi nisu toliko ogrezli u zlodjela da bi predsta-
vljali krajnju iznimku tome, dobrovoljni je okvirni sustav do-
voljno primjeren da se za nj odlučimo.
Bez obzira na opravdanost ovih kritika upućenih stajali-
štima glede sredstava utopista, ne tvrdimo da se ljude može
dobrovoljno privoljeti da se odreknu povlaštenih pozicija
utemeljenih na nelegitimnim intervencijama - neposrednim
ili pomoću aparata vlasti - u živote drugih ljudi, kao što i ne
tvrdimo da će, u suočenju s dopustivim dobrovoljnim rad-
njama osoba koje odbijaju dopuštati da im se prava i dalje krše,
oni drugi pojedinci - čije su nelegitimne privilegije ugrožene
- stajati skrštenih ruku. Istina je da ovdje nije riječ o tome što
se legitimno može učiniti i koja bi taktika bila najbolja u takvim
okolnostima. Čitatelji će se teško zainteresirati za takvu ra-
spravu dok ne prihvate libertarijanski okvirni sustav.
Mnoge su kritike upućene na određene ciljeve pisaca uto-
pističke tradicije te na određena društva koja oni opisuju.
No, dvije kritike kao da su vrijedile za sve.
12 Vidi Herbert Marcuse, "Repressive Tolerance", u A Critique of Pure Toler-
ance, ur. Robert P. Wolff et al. (Boston: Beacon, 1969).
 Kao prvo, utopisti žele preurediti cijelo društvo u skladu
s jednim razrađenim planom, formuliranim unaprijed i ni-
kada dotad ni približno ostvarenim. Kao svoj cilj vide savršeno
društvo, pa stoga opisuju statično i kruto društvo, bez po-
voljnih izgleda za opstanak, ili očekivanja promjene ili napret-
ka, i bez ikakvih prilika da pripadnici društva sami biraju
nove obrasce. (Jer, ako je neka promjena promjena na bolje,
znači da prethodno stanje društva, budući da je nadmašeno,
nije bilo savršeno; a ako je neka promjena promjena na gore,
znači da prethodno stanje društva, budući da je dopustilo
pogoršanje, također nije bilo savršeno. A zašto provoditi neku
neutralnu promjenu?)
Kao drugo, utopisti pretpostavljaju da će društvo koje
opisuju funkcionirati bez ikakvih problema, da će socijalni
mehanizmi i institucije funkcionirati kao što oni to predvi-
đaju, i da ljudi neće postupati iz određenih motiva i intere-
sa. Oni se namjerno oglušuju na neke očite probleme s koji-
ma bi se suočio svatko s imalo životnog iskustva ili daju
nerazborito optimistična predviđanja o tome kako će se ti
problemi izbjeći ili prevladati. (Utopistička je tradicija mak-
simaksimalistička.)
Ne opisujemo podrobno karakter svake pojedine zajed-
nice unutar društva, i pretpostavljamo da će se priroda i sa-
stav tih konstitutivnih zajednica vremenom promijeniti. Nije-
dan autor-utopist izrijekom ne određuje baš sve pojedinosti
svoje zajednice. Budući da bi pojedinosti glede okvirnog
sustava trebalo točno odrediti, na koji način naš postupak
razlikuje od njihova? Oni žele unaprijed odrediti sve važne
društvene detalje, ostavljajući pritom neodređene jedino
nevažne pojedinosti, do kojih njima nije stalo ili koje nisu
vezane ni uz kakva zanimljiva pitanja i načela. I dok je po
našem mišljenju priroda raznih zajednica vrlo važna, ova su
pitanja tako važna da na njih nitko ne bi smio odgovarati u
nečije ime. No, želimo li mi podrobno opisati okvirni sustav
koji bi bio fiksnog karaktera i nepromjenljiv? Pretpostavlja-
mo li da će taj sustav funkcionirati bez problema? Ja, među-
tim, želim opisati vrstu okvirnog sustava, onu koja ostavlja
slobodnog prostora za raznovrsne eksperimente.* Ali sve
pojedinosti okvirnog sustava neće biti unaprijed određene.
(Bilo bi lakše to učiniti, nego unaprijed osmisliti obilježja
savršenog društva.)
A ne pretpostavljam ni da su svi problemi u vezi s okvir-
nim sustavom riješeni. Spomenimo ovdje samo nekoliko. Bit
će problema vezanih uz ulogu (ako će je biti) neke središnje
vlasti (ili zaštitne asocijacije); zatim, kako će se ta vlast bira-
ti, i kako će se osigurati da ta vlast čini (jedino) ono što bi
trebala činiti? Najvažnija bi njena uloga bila, kako se meni
čini, osigurati funkcioniranje okvirnog sustava - na primjer,
spriječiti neke zajednice da upadnu na područje druge i osvoje
je silom, prisvoje njihove pripadnike ili resurse. Osim toga,
vlast će presuđivati na neki razborit način u sporovima izme-
đu zajednica koji se ne mogu riješiti mirnim putem. Ne bih
želio ovdje raspravljati o tome koji je najbolji oblik takve sre-
dišnje vlasti. Čini se poželjnim da ne bude određena jednom
za svagda, nego da se ostavi prostora poboljšanju pojedinih
obilježja. Ne obazirem se ovdje na teške i važne probleme
kontrole središnje vlasti dovoljno moćne da bi obavljala svoje
primjerene funkcije, jer nemam ništa posebno dodati stan-
dardnoj literaturi o federacijama, konfederacijama, decentrali-
zaciji vlasti, instrumentima teže i protuteže, i tako dalje.13
* Neki autori pokušavaju opravdati sustav slobode kao onaj koji će dovesti
do optimalne stope eksperimentiranja i inovacije. Ako se optimum definira
kao onaj što ga sustav slobode omogućuje, rezultat je nezanimljiv, pa ako
se ponudi neka alternativna karakterizacija optimuma, moglo bi se do-
goditi da će se ljude najlakše prisiliti da inoviraju i eksperimentiraju tako
da se razrežu viši porezi za one koji to ne čine. Sistem koji mi predlažemo
ostavlja prostora za takve eksperimente, ali ih ne zahtijeva; ljudima se
prepušta da slobodno odluče da ili stagniraju (ako to žele) ili da inoviraju.
13 "Nema potpuno zadovoljavajućeg teoretskog rješenja tog problema. Ako

federalna vlada raspolaže ustavnim ovlastima da intervenira silom u vlast

neke države s ciljem da osigura da ta država ispunjava svoje dužnosti kao
član federacije, ne postoji primjerena ustavna prepreka protiv pretvaranja
 Kao što smo spomenuli, jedno postojano obilježje utopi-
stičkog učenja jest osjećaj da postoji neki skup načela dovolj-
no očit da ga prihvate svi ljudi dobre volje, dovoljno precizan
da pruži nedvosmislene smjernice u određenim situacija-
ma, dovoljno jasan da svi shvate njegove diktate, i dovoljno
potpun da obuhvati sve probleme koji će iskrsnuti. Budući
da ne pretpostavljam da postoje takva načela, ne pretpostav-
ljam ni da će političko područje presahnuti. Koloplet obilje-
žja političkog aparata i detalji vezani uz način na koji će se on
kontrolirati i ograničiti, ne uklapa se lako u nade u osmišlja-
vanje jednostavne utopijske sheme.
Osim sukoba između zajednica, bit će drugih zadaća za
središnji aparat ili agenciju, npr. osiguravanje prava pojedi-
naca da napuste zajednicu. Ali problemi nastaju ako se za
nekog pojedinca može realno reći da nešto duguje drugim
članovima zajednice koju želi napustiti: na primjer, obrazo-
van je na njihov račun uz pogodbu da će upotrijebiti svoja
stečena umijeća i znanja u lokalnoj zajednici. Ili je prihvatio
određene obiteljske obveze kojih će se morati odreći ako pro-
mijeni zajednicu. Ili, bez takvih spona, on želi otići. Što bi
smio ponijeti sa sobom? Ili, pak, poželi otići nakon što je
počinio neko kažnjivo djelo za koje ga njegova zajednica želi
kazniti. Jasno je da će ta načela biti komplicirana. Djeca pred-
stavljaju još teži problem. Na neki se način mora povesti briga
o tome da ih se informira o rasponu alternativa. Lokalna bi
zajednica, međutim, mogla smatrati važnim da se njezina
mladež ne izlaže spoznaji da se stotinu kilometara dalje nalazi

federacije u centraliziranu državu od strane žustre i odlučne centralne

vlade. A ako ne posjeduje takve ovlasti, nema primjerenog jamstva da
federalna vlada može održati karakter sustava kad žustre i odlučne
državne vlade potpuno iskoriste prednost svoje ustavne slobode da odu
svaka na svoju stranu." Arthur W. MacMahon, ur. Federalism: Mature and
Emergent (New York: Doubleday, 1955), str. 139. Vidi, naravno i Federal-
ist Papers. Martin Diamond zanimljivo raspravlja o "The Federalist's View
of Federalism", u Essays in Federalism (Institute for Studies in Federal-
ism, 1961).
zajednica velikih seksualnih sloboda. I slično. Spominjem
te probleme da bih ukazao na mali dio razmišljanja koja je
potrebno obaviti u vezi s obilježjima okvirnog sustava, a i
zato da bih istaknuo kako ne mislim da bi se njegova priroda
sada mogla konačno odrediti.*
Premda obilježja okvirnog sustava nisu određena, neće li
postojati neka stroga ograničenja u vezi s njim, neki nepro-
mjenljivi aspekti? Hoće li biti moguće prijeći na nedobro-
voljni okvirni sustav koji bi dopuštao prisilno isključivanje
različitih životnih stilova? Ako se može osmisliti okvirni
sustav koji se ne bi mogao preobraziti u nedobrovoljni, bismo
li ga željeli uspostaviti? Ustanovimo li takav trajno dobro-
voljni opći okvirni sustav, ne isključujemo li na taj način
određene mogućnosti izbora? Ne poručujemo li time una-
prijed da ljudi ne mogu birati hoće li živjeti na određeni način;
ne određujemo li kruti raspon unutar kojeg se ljudi mogu
kretati i ne činimo li uobičajenu grešku statičkih utopista?
Usporedivo pitanje glede pojedinaca bilo bi hoće li im neki
slobodni sustav dopustiti da se prodaju u ropstvo. Ja smatram
da bi. (Drugi se autori s tim ne slažu.) On bi im dopustio i da
se trajno obvežu da se nikad neće upustiti u takvu transakci-
ju. Ali u nekim stvarima pojedinci smiju odlučivati sami za
sebe, i nitko ne smije odlučivati za druge. Sve dok se shvaća
na kojoj je općoj razini krutost sustava, i kakvu raznovrsnost
života i zajednicâ on omogućuje, odgovor je: "Da, okvirni bi
sustav trebao biti postavljen kao dobrovoljan." Ali ne zabo-
ravite da svaki pojedinac može ugovorom pristati na određe-
na ograničenja, i jednako se tako poslužiti dobrovoljnim okvir-
nim sustavom da raskine ugovor. (Ako svi pojedinci to učine,
dobrovoljni okvirni sustav neće funkcionirati do iduće gene-
racije, kad drugi postanu punoljetni.)

* Naravno, mogli bismo iskušati ponešto različite okvirne sustave u ra-

zličitim dijelovima zemlje, dopuštajući da svaki dio donekle izmijeni svoj
okvirni sustav kad vidi kako drugima ide. No svejedno će postojati neki
zajednički okvirni sustav, premda njegov karakter neće biti trajno određen.
Kako utopija funkcionira
"Na što će, dakle, sve ovo izaći? U kojim će se smjerovima
ljudi razvijati? Koliko će velike biti zajednice? Hoće li biti
velikih gradova? Kako će ekonomije razmjera određivati
veličinu zajednica? Hoće li sve zajednice biti geografske, ili
će biti mnogo važnih sekundarnih asocijacija, i tako dalje?
Hoće li većina zajednica slijediti određene (premda različite)
utopističke vizije, ili će mnoge zajednice biti otvorene, i neće
ih pokretati takve vizije?"
Ja to ne znam, a vas ne bi trebale zanimati moje pretpostavke
o tome što će se pojaviti unutar nekog okvirnog sustava u bli-
skoj budućnosti. Dugoročno se, pak, ne bih usudio nagađati.
"Pa zar se sve svodi na to da je utopija slobodno društvo?"
Utopija nije samo društvo u kojem se naš okvirni sustav ostva-
ruje. Jer, tko bi mogao povjerovati da ćemo deset minuta na-
kon što se uspostavi sustav imati utopiju? Situacija tad ne bi
bila drukčija no što je sada. Isplati se opširno govoriti samo
o onome što se razvija spontano iz individualnih izbora mno-
gih ljudi kroz dugo vremensko razdoblje. (Premda nijedna
određena faza tog procesa nije završno stanje prema kojem
su usmjerene sve naše želje. Utopijski proces zamjenjuje
utopijsko završno stanje drugih statičnih teorija utopija.)
Mnoge će zajednice poprimiti mnoge različite karaktere. Samo
bi se luda - ili prorok - usudili predvidjeti raspon, ograniče-
nja i karaktere zajednica poslije, na primjer, 150 godina funk-
cioniranja tog okvirnog sustava.
Budući da ne težim nijednoj od tih dviju uloga, dopustite
mi da zaključim isticanjem dvojne prirode koncepcije utopije
kakva se ovdje opisuje. Postoji okvirni sustav utopije, i po-
stoje određene zajednice unutar tog okvira. U skladu s na-
šom koncepcijom, gotovo sva literatura o utopijama govori o
karakteru određenih zajednica unutar tog okvira. To što nisam
predložio neki određeni opis neke konstitutivne zajednice
ne znači da (smatram da) je to nevažno, ili manje važno, ili
nezanimljivo. Ta kako bi i moglo biti? Mi živimo u određe-
nim zajednicama. U njima se treba izgraditi i ostvariti poje-
dinčeva neimperijalistička vizija idealnog ili dobrog društva.
Svrha okvirnog sustava je omogućiti nam da to učinimo. Bez
vizija koje bi poticale i udahnjivale dušu pokušajima stvaranja
određenih zajednica s određenim poželjnim karakteristikama,
okvirnom će sustavu nedostajati života. U sprezi s mnogo-
brojnim osobnim vizijama, okvirni nam sustav omogućuje
da dobijemo najbolji od svih mogućih svjetova.
Ovdje izloženo stajalište potpuno odbacuje detaljno pla-
niranje, unaprijed, neke zajednice u kojoj će svi živjeti, ali je
na strani dobrovoljnih utopijskih eksperimenata i omogućuje
im ozračje u kojem mogu uspjeti; spada li ovo stajalište u
utopistički ili antiutopistički tabor? Činjenica da mi je teško
odgovoriti na to pitanje potiče me da pomislim da okvirni
sustav obuhvaća vrline i prednosti svakog stajališta. (No ako
umjesto toga sistem zaluta i objedini njihove pogreške, za-
blude i manjkavosti, proces filtriranja slobodne i otvorene
diskusije to će razotkriti.)

Utopija i minimalna država

Okvirni sustav utopije koji smo opisali ekvivalent je mini-
malne države. Dokazi u ovom poglavlju kreću (i važe) neo-
visno o tvrdnjama iz prvog i drugog dijela i konvergiraju nji-
hovu rezultatu, minimalnoj državi, iz drugog ugla. U našoj
raspravi u ovom poglavlju nismo se odnosili prema okvir-
nom sustavu kao prema nečem višem od minimalne države,
ali nismo pokušali niti nadograditi našu raniju diskusiju o
zaštitnim agencijama. (Jer smo težili konvergenciji dvaju neza-
visnih dokaznih postupaka.) Ne trebamo miješati sadašnju
diskusiju s našom prijašnjom diskusijom o dominantnim za-
štitnim agencijama, osim tek toliko da istaknemo da bez obzira
na to kakve zaključke ljudi donesu u vezi s ulogom središnje
vlasti (kontrolnim instrumentima i slično), oni će oblikovati
(interni) oblik i ustrojstvo zaštitnih agencija čijim su klijen-
tima odluči biti.
U Prvom smo dijelu ustvrdili da je minimalna država mo-
ralno legitimna; u Drugom smo dijelu rekli da nijedna eksten-
zivnija država ne bi mogla biti moralno opravdana, da bi svaka
ekstenzivnija država kršila prava pojedinaca. Sad shvaćamo
da je moralno poželjna država, jedina moralno legitimna, jedi-
na moralno podnošljiva, ona koja najbolje ostvaruje utopij-
ske težnje nebrojenih sanjara i vizionara. Ona će očuvati sve
što možemo zadržati od utopijske tradicije i otvara ostatak te
tradicije našim pojedinačnim aspiracijama. Prisjetite se sad
pitanja s kojim je započelo ovo poglavlje. Nije li minimalna
država, okvirni sustav za utopiju, nadahnjujuća vizija?
Minimalna se država prema nama odnosi kao prema ne-
povredivim pojedincima koje drugi ne smiju izrabljivati na
određene načine kao sredstva, oruđe, instrumente ili resurse;
ona se odnosi prema nama kao prema osobama koje imaju
prava, i to s dostojanstvom koje se na njima temelji. Time što
se spram nas odnosi s poštovanjem jer poštuje naša prava,
ona nam dopušta, pojedinačno ili s nekim koga odaberemo,
da odaberemo svoj život i ostvarimo svoje ciljeve i svoju kon-
cepciju sebe samih koliko god možemo, uz pomoć dobrovo-
ljne suradnje drugih pojedinaca koji posjeduju isto dostojan-
stvo. Kako bi se neka država ili skupina pojedinaca usudila
učiniti više? Ili manje.
Bibliografija

Alchian, Armen. "Uncertainty, Evolution and Economic Theory."

Journal of Political Economy 58 (1950.), str. 211-221.
Alchian, Armen i Allen, W. A. University Economics, 2. izd.,
Belmont, Cal.: Wadsworth, 1971.
Alchian, Armen i Demsetz, H. "Production, Information Costs, and
Economic Organization." American Economic Review 62 (1972.),
str. 777-795.
American Law Institute. Conflict of Laws; Second Restatement of
the Law, Proposed Official Draft, 1967.-1969.
Arrow, Kenneth. "Economic Equilibrium." Internatonal Encyclope-
dia of the Social Sciences, 4. New York: Macmillan, 1968., str.
376-389.
Arrow, Kenneth. Essays on the Theory of Risk-Bearing. Amsterdam:
North Holand, 1970.
Arrow, Kenneth i Hahn, Frank. General Copetitive Analysis. San
Francisco: Holden-Day, 1971.
Arrow, Kenneth i Hurwicz, Leonid. "An Optimality Criterion for
Decision-Making under Ignorance." u C. F. Carter i J. L. Ford /ur./
, Uncertainty and Expectation in Economics. Clifton, N. J.:
Augustus Kelley, 1972.
Ashcroft, Richard. "Locke's State of Nature." American Political
Science Review 62, no. 3 (rujan, 1968.), str. 898-915.
Aumann, Robert. "Markets with a Continuum of Traders"
Econometrica 32 (1964.), str. 39-50.
Barkai, Hai. "The Kibbutz: An Experiment in Micro-Socialism.", u
Irving Howe i Carl Gershman /ur./, Israel, the Arabs, and the
Middle East. New York: Bantam Books, 1972.
Bedau, Hugo. "Civil Disobedience and Personal Responsibility for
Injustice." The Monist 54 (listopad, 1970.), str. 517-535.
Bentham, Jeremy. An Introduction to the Principles of Morals and
Legislation. New York: Hafner, 1948.
Berlin, Isaiah. "Equality." U Frederick A. Olafson /ur./, Justice and
Social Policy. Englewood, N. J.: Prentice-Hall, 1961.
Bittker, Boris. The Case for Black Reparations. New York: Random
House, 1973.
Blaug, Marc. Economic Theory in Retrospect. Chicago: Irwin, 1962.
Blum, Walter i Kalven, Harry, Jr. The Uneasy Case for Progressive
Taxation, 2. izd., Chicago: University of Chicago Press, 1963.
Bohm-Bawerk, Eugene von. Karl Marx and the Close of His System.
Clifton, N. J.: Augustus Kelley, 1949.
Bohm-Bawerk, Eugene von. Capital and Interests. South Holland,
111.: Libertarian Press, 1959.
Boulding, Kenneth. Conflict and Defense. New York: Harper & Bros.,
1962.
Brozen, Yale. "Is Government the Source of Monopoly?" The
Intercollegiate Review 5, no.2 (1968. -1969.).
Buber, Martin. Paths and Utopia. New York: Macmillan, 1950.
Calabresi, Guido i Melamed, A. Douglas. "Property Rules, Liability
and Inalienability." Harvard Law Review 85, no. 6 (1972.), str.
1089-1128.
Chomsky, Noam. "Introduction" u Daniel Guerin, Anarchism: From
Theory to Practice. New York: Monthly Review Press, 1970.
Coase, Ronald. "The Nature of the Firm." U George Stigler i K.
Boulding /ur./, Readings in Price Theory, Chicago: Irvin, 1952.
Coase, Ronald. "The Problem of Social Costs." Journal of Law and
Economics 3 (1960.), str. 1-44.
Crow, James i Kimura, Motoo. Introduction to Population Genetics
Theory. New York: Harper & Row, 1970.
Dales J. H. Pollution, Property and Prices. Toronto: University of
Toronto Press, 1968.
Debreu, Gerard. Theory of Value. New York: Wiley, 1959.
Debreu, Gerard i Scarf, Herbert. "A Limit Theorem on the Core of
an Economy." International Economic Review, 4, no. 3 (1963.).
Demesetz, Harold. "Toward a Theory of Property Rights" American
Economic Review 62 (1967.), str. 347-359.
Deutsch, Karl i Madow, William. "Notes on the Appearance of
Wisdom in Large Bureaucratic Organizations." Behavioral Science
(January, 1961.), str. 72-78.
Diamond, Martin. "The Federalist's View of Federalism." U Essays
in Federalism, Institute for Studies in Federalism, 1961.
Feinberg, Joel. Doing and Deserving. Princeton, N. J.: Princeton
University Press, 1970.
Fiacco, Anthony i McKormick, Garth. Nonlinear Programming:
Sequential Unconstrained Minimization Techniques. New York:
Wiley, 1968.
Fletcher, George P. "Proportionality and the Psychotic Aggressor."
Israel Law Review 8, no. 3, str. 367-390.
Fried, Charles. An Anatomy of Values. Cambridge: Harvard Univer-
sity Press, 1970.
Friedman, David. The Machinery of Freedom. New York: Harper &
Row, 1973.
Friedman, Milton. Capitalism and Freedom. Chicago:University of
Chicago Press, 1962.
Gierke, Otto. Natural Law and the Theory of Society, 1500-1800.
Cambridge: Cambridge University Press, 1934.
Ginsburg, Louis. Legends of the Bible. Philadelphia: The Jewish
Publication Society of America, 1956.
Goffman, Erving. Relations in Public. New York: Basic Books, 1971.
Goldfarb, Robert. "Pareto Optimal Redistribution: Comment."
American Economic Review (prosinac, 1970.), str. 994-996.
Gray, Alexander. The Socialist Tradition. New York: Harper
Torchbooks, 1968.
Hamowy, Ronald. "Hayek's Concept of Freedom: A Critique." New
Individualist Review (travanj, 1961.), str. 28-31.
Hanson, Norwood Russell. Patterns of Discovery. Cambridge:
Cambridge University Press, 1958.
Harcourt, G. C. "Some Cambridge Contoversies in the Theory of
Capital." Journal of Economic Literature 7, no. 2 (lipanj, 1969.),
str. 369-405.
Harman, Gilbert. "The Inference to the Best Explanation." The
Philosophical Review 74, no. 1 (1965.), str. 88-95.
Harman, Gilbert. "Quine on Meaning and Existence." The Review of
Metaphysics 21, no. 1 (1967.), str. 124-151.
Harman, Gilbert. Thought. Princeton: Princeton University Press,
1973.
Hart, Herbert L. A. "Are There Any Natural Rights?" The Philo-
sophical Review 64 (1955.), str. 175-191.
Hart, Herbert L. A. The Concept of Law. Oxford: Clarendon Press,
1961.
Hart, Herbert L. A. Punishment and Responsibility. Oxford: Oxford
University Press, 1968.
Hartley, L. P. Facial Justice. London: Hamilton, 1960.
Hayek, Frederick A. The Constitution of Liberty. Chicago: Univer-
sity of Chicago Press, 1960.
Hayek, Frederick A. Studies in Philosophy, Politics and Economics.
Chicago: University of Chicago Press, 1967.
Hempel, Carl G. Aspects of Scientific Explanation. New York: Free
Press, 1965.
Herrnstein, Richard. I. Q. in Meritocracy. Boston: Atlantic Monthly
Press, 1973.
Hockman, H. M. i Rodgers, James D. "Pareto Optimal Redistribu-
tion." American Economic Review 49, no. 4 (rujan, 1969.), str.
542-556.
Hospers, John. Libertarianism. Los Angeles: Nash, 1971.
Hospers, John. "Some Problems about Punishment and the Retalia-
tory Use of Force." Reason (studeni, 1972.) i (siječanj, 1973.)
Jacobs, Jane. The Death and Life in Great American Cities. New
York: Vantage Books, 1963.
Kant, Immanuel. Groundwork of the Metaphysics of Morals. Prev.
H. J. Paton kao The Moral Law. London: Hutchinson, 1956.
Kant, Immanuel. The Metaphysical Elements of Justice. Prijevod
John Ladd. Indianapolis: Bobbs-Merill, 1965.
Kessel, Reubin. "Price Discrimination in Medicine." Journal of
Law and Economics 1, no. 1, (listopad, 1958.), str. 20-53.
Kim, Jaegwon. "Causation, Nomic Subsumption, and the Concept of
Event." The Journal of Philosophy 70, no. 8 (26. travnja, 1973.), str.
217-236.
Kirzner, Israel. Market Theory and the Price System. Princeton: D.
Van Nostrand, 1963.
Kirzner, Israel. Competition and Entrepreneurship. Chicago: Univer-
sity of Chicago Press, 1973.
Krader, Lawrence. Formation of the State. Englewood Cliffs, N. J.:
Prentice-Hall, 1968.
Krimmerman, Leonard i Perry, Lewis. Patterns of Anarchy. New
York: Anchor Books, 1966.
Kristol, Irving. '"When Virtue Loses All Her Loveliness' - Some
Reflections on Capitalism and 'The Free Society'." The Public
Interest 17 (Fall, 1970.), str. 3-15.
Leary, Timothy. The Politics of Ecstasy. New York: College Notes
and Texts, 1968.
Levene, Howard. "Genetic Diversity of Environments: Mathematical
Aspects." u Lucian Le Cam i Jerzy Neyman /ur./, Fifth Berkeley
 Symposium on Mathematical Statistics. Berkeley: University of
California Press, 1967.
Lewis, David. Convention. Cambridge: Harvard University Press,
1969.
Lewontin, R. C. "Evolution and the Theory of Games." Journal of
Theoretical Biology (1961.), str. 382-403.
Lipsey, Richard i Lancaster, Kelvin "The General Theory of Second
Best." Review of Economic Studies 24 (prosinac, 1956.), str. 11-32.
Locke, John. Two Treatises of Government. Uredio Peter Laslett, 2.
izd., Cambridge: Cambridge University Press, 1967.
Lucas, J. R. The Principles of Politics. Oxford: Clarendon Press,
1966.
Luce, R. D. i Krantz, David. "Conditional Expected Utility."
Econometrica 39 (ožujak, 1971.), str. 253-271.
Luce, R. D. i Raiffa, Howard. Games and Decisions. New York:
Wiley, 1957.
Machlup, Fritz. The Political Economy of Monopoly. Baltimore:
Johns Hopkins Press, 1952.
Mandel, Ernest. Marxist Economic Theory. New York: Monthly
Review Press, 1969.
Marcuse, Herbert. "Repressive Tolerance." u Marcuse, Herbert et
al., A Critique of Pure Tolerance. Boston: Beacon Press, 1965.
Martin, James J. Men Against the State: The Expositors of Individual-
ist Anarchism in America, 1827-1908. Dekalb, 111: Adrian Allen,
1953.
Marx, Carl. Das Capital I. New York: Modern Library, n. d.
Meek, R. L. Studies in the Labour Theory of Value. London:
Lawrence and Wishart, 1958.
Michelman, Frank: "Pollution as a Tort." The Yale Law Journal 80
(1971.).
Minogue, Kenneth. The Liberal Mind. New York: Random House,
1963.
Mises, Ludwig von. Human Action. New Haven: Yale University
Press, 1949.
Mises, Ludwig von. Socialism. 2. izd. New Haven: Yale University
Press, 1951.
Mises, Ludwig von. The Theory of Money and Credit. 2. izd. New
Haven: Yale University Press, 1953.
Mishan, E. J. "Evaluation of Life and Limb: A Theoretical Appro-
ach." Journal of Political Economy 79, no. 4 /1971.), str. 687-705.
Nagel, Ernest. The Structure of Science. New York: Harcourt, Brace
& World, 1961.
Nelson, Leonard. System of Ethics. New Haven: Yale University
Press, 1956.
Newman, Peter. The Theory of Exchange. Englewood Cliffs, N. J.:
Prentice Hall, 1965.
Nozick, Robert. "Newcomb's Problem and Two Principles of
Choice" u N. Rescher et al. /ur./, Essays in Honor of C. G.
Hempel. Holland: D. Reidel, 1969., str. 114-146.
Nozick, Robert. "The Normative Theory of Individual Choice."
Ph.D. dissertation, Princeton University, 1963.
Nozick, Robert. "Moral Complications and Moral Structures."
Natural Law Forum 13 (1968.), str. 1-50.
Nozick, Robert. "Coercion." u S. Morgenbesser et al. /ur./ Philoso-
phy, Science and Method. New York: St. Martin's Press, 1969.,
str. 440-472.
Nozick, Robert. "Weighted Voting and One-Man One-Vote." u J. R.
Pennock i R. Chapman /ur./ Representation. New York: Atherton
Press, 1969.
Nozick, Robert. "On the Randian Argument." The Personalist 52
(Spring, 1971.), str. 282-304.
Oppenheimer, Franz. The State. New York: Vanguard Press, 1926.
Popper, Karl. Objective Knowledge. Oxford: Oxford University
Press, 1926.
Proudhon, P. J. General Idea of the Revolution in the Ninetenth
Century. London: Freedom Press, 1923.
Rand, Ayn. Atlas Shrugged. New York: Random House, 1957.
Rand, Ayn. The Virtue of Selfishness. New York: New American
Library, 1965.
Rand, Ayn. Capitalism: The Unknown Ideal. New York: New
American Library, 1966.
Rashdall, Hastings. "The Philosophical Theory of Property." u
Property, Its Duties and Rights. London: Macmillan, 1915.
Rawls, John. A Theory of Justice. Cambridge: Belnap Press of the
Harvard University, 1971.
Roberts, Adam /ur./. Civilian Resistance as a National Defense.
Baltimore: Penguin Books, 1969.
Rothbard, Murray. Man, Economy and State. 2 toma. Princeton: D.
Van Nostrand, 1962.
Rothbard, Murray. Power and Market. Menlo Park, Cal.: Institute
for Human Studies, 1970.
Rothbard, Murray. For a New Liberty. New York: Macmillan, 1973.
Rousseau, Jean Jacques. The Social Contract. London: Everyman's,
Library, 1947.
Scanlon, Thomas M. Jr. "Rawls' Theory of Justice." University of
Pennsylvania Law Review, 121, no. 5 (1973.), str. 1020-1069.
Scarf, Herbert. "The Core of an N-person Game." Econometrica 35
(1967.) 50-69.
Schelling, Thomas. The Strategy of Conflict. Cambridge: Harvard
University Press, 1960.
Schelling, Thomas. "Models of Segregation." American Economic
Review 54 (svibanj, 1969.), str. 488-493.
Schoeck, Helmut. Envy. New York: Harcourt, Brace and World,
1966.
Seligman, Martin. "Unpredictable and Uncontrollable Aversive
Events." u Robert Brush /ur./ Aversive Conditioning and Learning.
New York: Academic Press, 1971., str. 347-400.
Sen, Amartya K. Collective Choice and Social Welfare. San Fran-
cisco: Holden-Day, 1970.
Seuss, Dr. Thidwick, The Big-Hearted Moose. New York: Random
House, 1948.
Sharp, Gene. The Politics of Non-violent Action. Boston: Porter
Sargent, 1973.
Singer, I. B. In My Father's Court. New York: Farrar, Straus, and
Gireaux, 1966.
Singer, Peter. "Animal Liberation." New York Review of Books (5.
travnja 5, 1973.), str. 17-21.
Slobodkin, Lawrence. Growth and Regulation of Animal Popula-
tions. New York: Holt, Rinehart and Winston, 1966.
Spencer, Herbert. Social Statics. 1. izd. London: Chapman, 1851.
Spencer, Herbert. The Man Versus the State. Ohio: Caxton, 1960.
Spooner, Lysander. A Letter to Grover Cleveland on His False
Inaugural Address: The Usurpation and Crimes of Lawmakers and
Judges, and the Cosequent Poverty, Ignorance, and Servitude of the
People. Boston: Benjamin R. Tucker, 1886.
Spooner, Lysander. Natural Law. Boston: Williams, 1882.
Spooner, Lysander. No Treason: The Constitution of No Authority.
Larkspur, Col.: Pine Tree Press, 1966.
Spooner, Lysander. The Collected Works of Lysander Spooner.
Weston, Mass.: M and S Press, 1971.
Sweezy, Paul. Theory of Capitalist Development. New York:
Monthly Review Press, 1956.
Talmon, J. L. The Origins of Totalitarian Democracy. London:
Seeker nad Warburg, 1960.
Talmon, J. L. Political Messianism. London: Seeker and Warburg,
1960.
Tandy, Francis. Voluntary Socialism. Denver: F. D. Tandy, 1896.
Tannehill, Morris i Tannehill, Linda. The Market for Liberty. New
York: Arno Press, 1972.
Tawney, R. H. Equality. London: Allen and Unwin, 1938.
Thomson, Judith Jarvis. "A Defense of Abortion." Philosophy and
Public Affairs 1, no. 2 (jesen, 1971.), str. 47-66.
Tribe, Laurence. "Trial by Mathematics." Harvard Law Review 84
(1971.), str. 1329-1393.
Trotsky, Leon. Literature and Revolution. New York: Russell and
Russell, n. d.
Tucker, Benjamin. Instead of a Book. New York, 1893.
Tucker, Benjamin. Individual Liberty. New York: Vangaard Press,
1926.
Vlastos, Gregory. Platonic Studies. Princeton: Princeton University
Press, 1973.
Vonnegut, Kurt. Welcome to the Monkey House. New York: Dell,
1970.
Weber, Max. The Theory of Social and Economic Organization.
Glencoe, 111.: Free Press, 1949.
Weber, Max. Max Weber on Law in Economy and Society. Uredio M.
Rheinstein. Cambridge: Harvard University Press, 1954.
Williams, Bernard. "The Idea of Equality." u Peter Laslett i W. G.
Ruciman /ur./ Philosophy, Politics and Society. 2. izd. Oxford:
Basil Blackwell, 1962.
Wohlstetter, Roberta. Pearl Harbor: Warning and Decision. Stanford,
Cal.: Stanford University Press, 1962.
Wolff, Robert Paul. "A Refutation of Rawls' Theorem on Justice."
Journal of Philosophy 63, no. 7 (31. ožujka, 1966.).
Zablocki, Benjamin. The Joyful Community. Baltimore: Penguin
Books, 1971.
Kazalo pojmova i imena

A c
Acton, J. E. E. D. 171 Calabresi, G. 89
agresija 56-60 Chamberlain, Wilt 216-220, 220
Alchian, A. 42, 95, 228, 247, 341 Chomsky, G. 219
Allen, W. A. 95 ciljevi, ljudi kao isti 55-57
anarhija. Vidi prirodno stanje ciljevi, moralni 51-54, 74, 230
anarhist, i zaštitnička asocijacija 165- Coase, R. 109, 247
176, 178-179 Cohen, M. 44-45
anarhistička teorija 19-22 CrowJ. 40-41, 407
i zašto osuđuje državu 80-82
aproprijacija. Vidi Lockeov D
uvjet; stjecanje
Arrow, K. 341, 386, 389 Dales, J. H. 116
Ashcroft, Richard 37 Debreu, G. 389
asocijacija 388 demoktesis 376-377
stabilnost iste 388-397 hipotetična geneza 364-377
Aumann, R. 389 Demsetz, H. 247, 341, 364
autorska prava 191 Dershowitz, A. 194, 198
Deutsch, K. 42
Diamond, M. 426
B distributivna pravda 201-303. Vidi
Barkai, H. 409 pravednost u posjedništvu; teorija
Bedau, H. 191 ovlaštenja; uzorkovana načela
Bentham, J. 67 i proizvoljnost 279-299
Berlin, I. 293 i teorija ovlaštenja 201-242
Bittker, B. 206 mikro i makro situacije 269-275
Blanc, L. 328-329 ne neutralna 201-202
Blaug, M. 250, 341 posebna teorija iste 288
Blum, W. 104, 306, 319 problem izazvan društvenom
Bohm-Bawerk, E. von 337 suradnjom 244-248
bojkot 37, 257, 379-380, 417 Rawlsova teorija iste 243-303
Boulding, J. 35 djeca
Brozen, Y. 36 i okvir za utopije 426
Buber, M. 409 roditeljska prava nad istima 64-65,
373-378
doživljajni stroj 69-72
dominantna zaštitna asocijacija
(agencija). Vidi zaštitne asocijacije
i moć 182-191
i nezavisni pojedinci 83-86
i proceduralna prava 135-150
i uništenje drugih agencija 166-176
kao de facto monopol 150-152
kao država 44-47, 80-82, 152,156-
162, 162-164
kao praktički monopol 36-37
posebna prava 150-152, 182
stvaranje 34-37
zabrana privatnog vršenja pravde
135-150, 135-152
zaštita drugih 153-159
dosad 53
država. Vidi također ekstenzivna
država; minimalna država; ne-
neutralna država; ultraminimalna
država
doseg 161-162
i anarhist 80-82
i dominantna zaštitna asocijacija
44-47, 152, 156-162
i posebna prava 80-81, 359-360
i privatno vršenje pravde 193-194
legitimitet 37, 182-187, 190
neugode iste 28
objašnjenje nevidljive ruke iste 162-
164
u sklopu prirodnog stanja 181-182
u svijetu izvjesnosti 191-193
zatvorenikova dilema 169
društvena suradnja
i grupe 256-258
i jednakost 293
i pojedinac 43
i pravednost 244-248
igra konstantne sume 300
načelo razlike 251-261
društveni proizvodi 134
društveni ugovor 179-182
E
egalitaristička načela
i načelo razlike 276-279, 291-297
i radnički nadzor 328-329
i zavist 315-322
kršena slobodom 220-221
ekonomija blagostanja 207-208
i prava 221-223
eksperimentiranje, utopijsko 397,
403-404, 404-410, 424-425, 429
eksploatacija, marksovsko viđenje iste
331-342
ekstenzivna država. Vidi također
demoktesis
i distributivna pravda 302-303
i nepravda 303
izvođenje 364-376, 379-382
kako je koriste moćnici 353-354
koja krši prava 190
neopravdana 190, 385-386
evolucija
i instrumenti filtriranja 406-410
i objašnjenje nevidljive ruke 406-
407, 410
F
Feinberg, J. 183
Fiacco.A. 53
filantropija 345-349, 366
Filmer, R. 373
financiranje države:
kazne 93
lutrija 47
Fletcher, G. P. 94
Fourier, C. 237, 399, 409
Frey, F. 42
Fried, C. 109-110
Friedman, D. 32, 236
Friedman, M. 50, 246
"od svakog..." 214-215
fundamentalno objašnjenje 22-25
i nevidljiva ruka 39
područja politike 23-26
razjašnjenje istog 24-25
G sustava 426
iz zemlje s uzorkovanim načelima
Gardner, M. 169
231-232
genetski inženjering 407
u mogućim modelima svjetova 387-
George, H. 233
388
Gierke, O. 359
Ginsburg, L. 407 izvanjski aspekti
Godwin, W. 21 internalizacija 364-366
Goffman, E. 86 znanja 321, 416-418
Goldfarb, R. 349 izvorni položaj
granica i proizvoljnost prirodnih kapaciteta
297-299
nezabranjena povreda iste 119-127
ograničen na odabir načela završnog
povreda iste 109, 119
rezultata kao 261-269
zabranjena povreda iste 103-106
opetovani 279
granica, moralna 86-90
usredotočenost na osobu 252-253
granica, povreda iste. Vidi granica,
utjelovljuje procesnu argumentaciju,
moralna
ali ne dovodi 272-274
granični proizvod 211-212, 249
i mogući modeli svjetova 390-391,
393-394 J
Gray, A. 238, 405 Jacobs, J. 41
javna dobra 42. Vidi također
H pravičnost: načelo iste
javne nepravde 98
Hahn, F. 389 jednakost 305-309. Vidi također
Hamowy, R. 120, 240 egalitaristička načela
Hanson, N. R. 23 i jednakost političke moći 353-355
Harcourt, G. C. 250 i načelo razlike 276-279, 291-297
Harman, G. 59, 148 i samopoštovanje 318-321
Hart, H. L. A. 45, 104, 107, 127, 127- i zavist 313-322
132, 128, 131 startnih pozicija 309-313
Hartley, L. P. 319
Hayek, F A. 43, 212-214, 231-232
Hempel, C. G. 24, 362 K
Hernstein, R. 41 Kalven, H. 104, 306, 319
Hockman, H. M. 349 Kant, I. 56-57, 299-300
Hohfeld, W. 233-234 Katz. J. J. 178
Hospers, J. 31, 60 kazna:. Vidi također
Hurwicz, L. 386 osveta; proceduralna prava
Locke o istoj 28-29, 135-137
I pravo na istu 147-149, 184-185,
187-190
indeksičke formulacije, i moralna Kessell, R. 47
načela 53, 362 Kim, J. 25
instrumenti dizajniranja 404-410
Kimura, M. 40-41, 407
instrumenti filtriranja 43-44, 404-410
Kirzner, I. 248, 333, 342
iseljavanje
Krader, L. 161
iz zajednice u sklopu okvirnog
Krantz, D. 346 (agencija); noćobdijska
Kristol, I. 213 država; ultraminimalna država
Krystofiak, T. 71 i ultraminimalna država 49-51, 156-
157, 163-164
i utopija 429-430
L koja nadahnjuje 385-386, 430
Lancaster, K. 399 neneutralna 354-355
Leary, T. 320 smanjuje manipulaciju države 354
legitimitet države 37, 182-187, 190 za opravdati 81-82, 190
Levene, H. 407 Minogue, K. 226
Lewis, D. 191 Mises, L. 38, 41, 191
Lewontin, R. C. 407 Mishan, E. J. 111
libertarijanska ograničenja model mane s nebesa 262, 288
analog neagresiji među državama 59 mogući modeli svjetova. Vidi utopija:
formalni argument koji dovodi do modeli svijetova
istih 58-59 monopol i usluge zaštite 36-37
i održavanje makroracija 407 monopol na silu
libertarijanska teorija de facto 150-152
i okruženje pojedinca 84 dominantne zaštitne asocijacije
i okvirni sustav za utopiju 414-418 156-157, 159-162
i što su razni autori rekli o njoj 31- i osuda anarhista 80-81
32 kao uvjet države 44-46
neslaganja s istom 192-193, 427 moralna teorija. Vidi također
Lipsey, R. 399 ograničenja: moralna strana istih
Locke, J. 26, 27, 27-29, 37, 38, 83, 88, i argumenti dosljednosti 360-363
88-89, 139, 179-182, 187-188, 206- i indeksičke formulacije 53, 74, 362
207, 232-237, 295, 360, 373-375 i proizvoljnost 279-298
Lockeov uvjet 234-242, 351, 418 i smisao života 79-80
Luce, R. D. 170, 346 i ustroj moralnog stajališta 74
uloga primjera u istoj 62-63, 360-363
zadaća iste 26
M
Machlup, E 36
MacKay, J. H. 219 N
MacMahon, A. 426 načela sadašnjeg vremenskog odsječka
Madow, W. 42 207-209, 274
Mandel, E. 340 načela završnih rezultata 207-209
Marcuse, H. 423 i izvori prihoda 227-228
Martin, J. J. 31 načela završnog stanja. Vidi načela
Marx, K. 250, 331-342, 337, 338-340 završnih rezultata
McCormick, G. 53 načelo VII:
Meek, R. L. 336, 340 i egalitarizam 277-278
Melamed, D. 89 i pacifizam 138
metodološki individualizam 43-44 i uloga nužnosti 94
Michelman, E 116 načelo agregacije 275-276
minimalna država 49-51. Vidi također načelo razlike
dominantna zaštitna asocijacija egalitarističko 276-279
 kao zdravorazumsko pravilo
rektifikacije 303
ne neutralno 255-261
primjena na makrostrukturu 269-
272
razumni uvjeti društvene suradnje
251-259
u mikroslučajevima 224
Nagel, E. 293
ne-neutralna država 57
nedužna prijetnja 59-60, 73
nedužni štit 60
nejednakost
Rawls o istoj 261
nejednakost, Rawls o istoj 249-251,
258-259
Nelson L. 73
neplatiše 132, 348. Vidi također
pravičnost: načelo iste
Newman, P. 94
nezavisni pojedinac 46, 135, 161-162
privatno provođenje pravde 125-127
provodi pravdu 83-86, 152
noćobdijska država 47, 49-50. Vidi
također minimalna država
normativna sociologija 324
novac, objašnjenje nevidljive ruke
istog 38
Nozick, R. 49, 122, 138, 169, 227, 240,
277, 346, 348, 350, 361, 411
o formalna argumentacija koja vodi
obeštećenje 94-97, 103-106,112-
113. Vidi također obeštećenje: načelo
istog
čini povredu granica dopustivom
94-103
i osiguranje zakonske odgovornosti
158-159
i preventivno obuzdavanje 193-198
i rizik 109-111
i zaštita drugih 153-159
načelo istog 112-113, 117-120, 122-
124, 157-158
pravo na vršenje 184-187
puno 87-88, 100, 194, 195
tržišno 97
uvodi uzorkovanje 241
obitelj, i uzorkovana načela 224-225 -
objašnjenje. Vidi također
fundamentalno objašnjenje; nevidljiva
ruka, objašnjenja; objašnjenje
skrivene ruke
potencijalno 24-25
slabo potrkijepljeno podacima 361-
362
unificirano, i uzorkovano načelo
289-290
objašnjenje nevidljivom rukom 38-44,
40. Vidi također nevidljiva ruka,
proces
države 44-47, 81, 162-164
novca 38
primjeri istih 40-43
tržišta 38
zadovoljavajuća kvaliteta istih 38-39
objašnjenje skrivene ruke 38-44
odbijanje sudjelovanja 231-232, 376-
377, 415-418
odgovornost:
i teorija kante 177
na području politike 140
Rawls o istoj 281-282
stupanj 91-94
zadruge 176-177, 252-255
ograničenja
apsolutna priroda istih 53
istima 58-59
i životinje 61-69
i njihovi temelji 76-80
i prava 51-54
i redistribucija 230-231
i vlasnička prava 228
koje država krši 80-81
moralna strana istih 51-60, 74, 381-
382
razlog postojanja istih 54-57
ugovorni odnos prema istima 187-
188
za razliku od ciljeva 51-54, 74
okvirni sustav za utopiju 397-420,
424-430
 i libertarijanska teorija 414-418
i minimalna država 429-430
i različite trampe 404
i složenost 404-410
kao zajednički temelj 411-414
razlike i 400-410
Oppenheimer, F. 360
organsko načelo 274-276
Orwell, G. 65
osveta 100-101
i samoobrana 93-94
Owen, R. 409
P 212, 273
pacifizam 138
patenti 192, 242
paternalizam 33-34
i okvirni sustav za utopiju 414-415
i zajednice 419
povezan s razlozima 99
povezan sa razlozima 50, 59, 88-90,
152
Peterovo načelo 42
Platon 269-270
politička filozofija 19
i agresija 56-57
temeljna pitanja iste 19-20
u odnosu na filozofiju morala 22
politička teorija 22-28
ponovno suđenje 185-187
Porcija 84
porez na prihode 226-230, 345-349
posrednici 38, 95
povijesna načela 205-215, 262-269
ljubav kao povijesno načelo 224-225
prava
i epistemološka pitanja 147-149
i hipotetične povijesti 379-382
i moralna ograničenja 51-53
na život 238
priroda istih 126, 127, 189
roditelja 64-65, 373-378
s kukicama 345
u Lockeovu prirodnom stanju 27
prava:
i Senov argument 221-223
kažnjavanja 187-190
na obeštećenje 184-187
osobna 350-353, 379-380
ostvarivanje istih 30, 53-54, 128-131
zaštita protiv kršenja istih 50-51
pravednost u posjedništvu 203-207,
212-215. Vidi također teorija
ovlaštenja
pravičnost 114-115, 268, 310
načelo iste 127-134
preventivni napad 172-177
preventivno obuzdavanje 193-198
prijenos, načelo istog 203-207, 211-
prirodna prava
Hartovi argumenti u korist iste 128-
131
i rizik 107-111
i tradicija proceduralnih prava 141
prirodno stanje 27-37, 181-182
i zabrana riskantnih radnji 107-109,
126
i zaštitna agencija 179-182
i zatvorenikova dilema 170
neugode istog 27-28
proceduralna prava u istome 86
prirodno stanje, teorija 19-26
prisilni rad 226, 226-229
privatno vršenje pravde 46, 187-193
i osuda anarhista 80-81
i rizik 146-150
zabrana istog 125-127, 153, 193-194
proceduralna prava 86, 135-141
proces nevidljive ruke. Vidi također
objašnjenja nevidljivom rukom
de facto monopol 158
i makro države 107
i igre usklađenosti 190-191
kao društveni ugovor 179-182
proces uravnoteženja 43
produktivno djelovanje. Vidi
razmjena: produktivna
proizvoljnost
moralna važnost iste 279-299
Proudhon, P. J. 28, 409
psihoaktivne droge 71, 290. Vidi
također paternalizam
R društvu 333-335
radna teorija vrijednosti 331-342
radnička kontrola 327-331
Raiffa, H. 170
Rand, A. 192, 238, 396
Rashdall, H. 238
Rawls, J. 127, 131, 243-303
Rawlsova teorija pravednosti 243-303.
Vidi također izvorni položaj; načela
završnih rezultata; načelo razlike;
nejednakost, Rawls o istoj razlike, i
okvir za utopiju 400-410
razmjena
dobrovoljna 203-207, 211, 220,
342-345
i društvena suradnja 247-249
i odnos prema ljudima kao ciljevima
54-55
i radna teorija vrijednosti 339-341
objašnjenje ekonomista iste 96
podjela koristi dobrovoljne razmjene
94-97, 119, 122
produktivna 120-124, 196-197
redistribucija 356-358
i filantropija 345-349
i minimalna država 47, 156-158
i osiguranje zakonske odgovornosti
158-159
i uzorkovana načela 225
i vlasnička prava 223-231
i vlasništvo u osobama 229-230,
297, 299-301
povezana s razlozima 50
u društvu i naciji 415-417
zaštita drugih 195-196
rektifikacija, načelo iste
ne-redistributivna 206-207, 231,
273, 302-303
Rembrandt 337
rizik 106-111. Vidi također
obeštećenje: načelo istog
i preventivni napad 172-173
i preventivno obuzdavanje 146-150,
193-198
i privatno vršenje pravde 125-127
u kapitalističkom i socijalističkom
Roberts, A. 37
Rodgers, J. D. 349
ropstvo 377-379, 427
Rothbard, M. 31, 85, 116, 122, 186
S
samoobrana
i preventivni napad 172-174
i zaštitne agencije 166-176
od nevine osobe 60, 93-94, 143
u ratu 140
samopoštovanje 313-322
Scanion, T. 276, 278
Scarf, H. 389
Schelling, T. 29, 171, 191
Schelling, T. C. 41, 261
Schoeck, H. 319
Schumpeter, J. 342
Seligman, M. 102
Sen, A. K. 221-223, 301
Seuss, Dr. 351
Sharp, G. 37
Singer, I. B. 32
Singer, P. 73
sloboda, krši egalitaristička načela 220-
221
Slobodkin, L. 41
smisao života, i teorija morala 79-80
smisleni rad 322-327
Smith, A. 39, 42
socijalizam 218, 303, 327, 341, 420
Spooner, L. 31
sredstva, ljudi kao ista 55-57, 74-75
i Rawlsova teorija 300-301
i utilitarizam 65-68, 73
stjecanje. Vidi prijenos, načelo istog
Locke o istom 232-237. Vidi
Lockeov uvjet
stjecanje, načelo istog 203-204, 211-
212, 230-231, 273
strah
i nesklonost prema globalizmu 102
i zabrana 97-103, 99, 104-106, 106,
146-147
postojanje istog 101-103
Sweezy, P. 336
Š zagovornik iste 51-54
šteta 117-118, 122-124, 157-159
i preventivno obuzdavanje 195-198
T i osobe 65-69, 73
Talmon, J. L. 403
Tandy, F. 31
Tannehill, L. 32, 37
Tawney, R. H. 314
teorija ovlaštenja 201-242, 247, 257-
258, 261-269, 288, 296-297, 301-303,
310-313, 323
i jednakost 305
i marginalna produktivnost 249
i prava 313, 350-353
i prirodni kapacitet 279-284
naspram načela završnog rezultata
207-209
naspram uzorkovanih načela 209-
215
ne distribuirana u skladu sa
moralnim zaslugama 285-286
neorganska i agregacijska 274-276
neuzorkovana 273-274
prava na posjed, ne površna 271-
272
tri načela iste 203-207
Thidwick, Los velikog srca 351-352
Thomson, J. J. 60, 312
Tocqueville, A. de 423
Tribe, L. 135
Tristan, F. 409
tržište
osigurava smisleni rad 325-327
tvornice kojima upravljaju radnici na
istom 327-331
usklađuje radnje 220
Trocki, L. 316, 321, 399
Tucker, B. 31
U V
ucjena 121-122
ultraminimalna država 49-51, 163-
164. Vidi također minimalna država
transformirana 81, 156-158
utilitarizam
i životinje 65-69
i najčešće definicije pravednosti
266-267
i prava 51-52
i teorija zastrašivanja 92-93
kao neprocesno načelo 274
kao završno stanje 207-209, 262-
263
utopija 385-430. Vidi također okvirni
sustav za utopiju
ciljevi utopističkih teoretičara 423-
427
dvojna koncepcija iste 428-429
i utopističko eksperimentiranje 397,
403-404, 404-410, 424-425, 429
modeli svijetova 385-400
načini ostvarivanja 421-423
okvirni sustavi za istu 397-419,
424-430
proces kao zamjena za ciljeve 428
rezultati 428-429
tri tipa 413-414
uvjet. Vidi Lockeov uvjet
uzorkovana načela 209-215, 286-294
i dobrovoljni prijenosi 305-306,
325-326, 329-330, 345-349
i iseljavanje 231-232
i jedinstveno objašnjenje 289-290
i načelo razlike 273-276
i načelo obeštećenja 241
i obitelj 224-225
i prava 223-225
i usredotočenost na primatelje 225
koja iziskuju raspodjelu 225
kršena slobodom 216-221, 288
uvjeti dovoljni za uzorkovano načelo
275-276
vlasnička prava 228-230
i prava drugih 350-352
 i redistribucija 223-231
i eksternalije 364-365
u osobama 229-230, 299-301, 366-
376
vlasništvo,
i zagađivanje 113-116
razlozi u prilog istog 235-236
Vlastos, G. 224
Vonnegut, K. 312
vršenje pravde i zaštita prava 29-30,
32-34, 46
W (agencija)
Warren, J. 409
Weber, M. 44, 162
Williams, B. 306-309
Wisdom, J. 226
Wohlstetter, R. 42
Wolff, R. P. 236
z i samopoštovanje 313-322
Zablocki, B. 409
zabrana
i neglobalno obilježje straha 102
i neutralnost 355
i povrede granica 89, 103-106
i strah 97-103
moralna 86-90, 94-103
nepouzdane privatne zaštite prava
153-165
posljednje sastavnice potrebne za
krivnju 174-176, 194
pristupa zaštitnoj agenciji 165-179
privatnog vršenja pravde 125-127,
153-156
riskantnih radnji 106-111
zagađivanje 113-116
zakonska odgovornost
djelovanje bez osiguranja iste 112-
113
državnih aktera 182
javno osiguranje iste 158-159
korporacija 182
zasluženost 208, 214, 294-297, 310-
311
zastrašivanje 90-147
i utilitarizam 92-93
zaštićena stanarina 352-353
zaštita
anarhisti osuđuju monopol u istom
80-81
država kao organizator zaštite 45-47,
50-51
i dominantna zaštitna asocijacija 47,
153-159
zaštitne asocijacije 29-34. Vidi također
dominantna zaštitna asocijacija
i privatna "osveta" 34
i retributivne globe 93
kao biznis 31
odmetničke 37
prava istih 126-127
zatvorenikova dilema 167-169
zavist 283, 313-322
i Rawlsova teorija 282-300
u usporedbi s drugim pojmovima
314
ž
životinje
jedenje istih 62
kantovsko stajalište o istima 65-67
moralni odnos prema istima 61-76
stajalište utilitarista o istima 65-69
žrtvovanje:
i utilitarizam 68
pojedinca 57
za druge 65, 73-75
 BIBLIOTEKA POLITIČKA TEORIJA

Izdavač N a k l a d a Jesenski i Turk

Za izdavača Mišo Nejašmić
Uredništvo biblioteke T o n č i Kursar, A n a M a t a n , Z d r a v k o P e t a k
Prijevod Božica Jakovlev
Stručna redaktura Žarko Puhovski
Lektura Dinko Telećan
Korektura Vesna Juriško
Grafički urednik Mario Ostojić
Dizajn naslovnice Božesačuvaj
Tisak Zrinski d.d. Čakovec

UDK1:32
321.01

NOZICK, Robert
Anarhija, država i utopija / Robert Nozick ; «prijevod Božica Jakovlev>.-
Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2003. - (Biblioteka Politička teorija)

Prijevod djela: Anarchy, state and Utopia. • Bibliografija. • Kazalo.

ISBN 953-222-0364
I. Država - - Libertarijanska kritika II. Minimalna država - - Libertarijansko
gledište

C o p y r i g h t za hrvatsko izdanje © N a k l a d a J e s e n s k i i Turk

N a k l a d a J e s e n s k i i Turk, Vlaška 10, Zagreb, tel./fax: 01 48 16 574;
e-mail.naklada@jesenski-turk.hr
www.jesenski-turk..hr