Frank

Herbert - Djeca Dine

1.
Muad´Dibova učenja postala su igrališta skolastika,
praznovjernih i pokvarenjaka. On je propovijedao o
uravnoteženom načinu života, o filozofiji kojom
čovjek može preduhitriti probleme koji izviru iz
svemira koji se stalno mijenja. Govorio je da je
ljudska vrsta još u razvoju, u procesu koji se nikad
neće završiti. Govorio je da se ta evolucija odvija po
načelima promjena znanih jedino vječnosti. Kako se
pokvareno razmišljanje uopće može poigravati s
jednom takvom sustavnošću?
Riječi Mentata Duncana Idahoa
Točka svjetlosti pojavila se na debelom crvenom zastoru koji je
prekrivao golu stijenu špiljskog poda. Svjetlost je sjala bez vidljivog
izvora, postojeći jedino na crvenoj površini tkanine tkane od nježnih
vlakana. Radoznali se krug, promjera kojih dva centimetra, kretao amo-
tamo – na trenutak izdužen pa onda ovalan. Naišavši na debelu, zelenu
stranu kreveta, odskoči nagore i prijeđe preko postelje.
Ispod zelenog pokrivača ležalo je dijete riđe kose, još uvijek
bucmastog lica i punih usana malog djetešca – pojava kojoj je
nedostajalo isposništvo slobodnjačke tradicije, ali i bez vodene
napuhnutosti nekog došljaka s drugih svjetova. Kad joj je svjetlost
prešla preko zatvorenih očiju, mala pojava se pomakne. Svjetlost se
ugasi.
Sada se čuo jedino zvuk ravnomjernog disanja, te u pozadini
jedva čujno umirujuće kapanje vode, iz sabirnice vjetra iznad špilje, u
za to pripremljenu posudu.
Svjetlost se ponovno pojavi u prostoriji – nešto šira i nekoliko
lumena sjajnija. Ovog puta nazirao se izvor i smjer kretanja: jedna
silueta s kapuljačom na glavi ispunjavala je ulaz prostorije i svjetlost je
izvirala odatle. Svjetlost se još jednom razlije prostorijom ispitujući,
tražeći. Imala je u sebi određenu naznaku prijetnje nemirnog
nezadovoljstva. Izbjegnula je usnulo dijete, na trenutak zastala na
mrežastom otvoru za provjetravanje u gornjem kutu i ispitala ispupčenje
na zelenim i crvenim zidnim zastorima koji su ublažavali dojam
hladnoće i grubost stijene.
Onda se svjetlost ponovno ugasi. Pojava s kapuljačom se
pomakla uz izdajnički šušanj tkanine i stala s jedne strane ulaza. Svatko
tko je poznavao prilike ovdje u sieču Tabr odmah bi pomislio da je to
Stilgar, Naib ovog sieča, staratelj blizanaca-siročića koji bi jednog dana
trebali preuzeti plašt svoga oca, Paula Muad´Diba. Stilgar je često noću
obilazio prostorije blizanaca, odlazeći uvijek prvo u sobu u kojoj je
spavala Ghanima i završavajući ovdje u susjednoj, gdje se mogao
uvjeriti da Letu ne prijeti nikakva opasnost.
Ja sam obična stara budala, pomisli Stilgar.
Prije nego ga je vratio na omču svog vojničkog opasača,
nervozno je prstima prošao po hladnoj površini svjetlosnog projektora.
Projektor ga je razdraživao unatoč toga što je zavisio o njemu. Ova stvar
je bila tanahni instrument Carstva, sredstvo za otkrivanje nazočnosti
velikih živih tijela. Pokazao je jedino zaspalu djecu u kraljevskim
spavaćim odajama.
Znao je da su mu misli i osjećaji poput svjetla. Nije mogao
smiriti nemirnu unutrašnju projekciju. Neka veća sila upravljala je tim
pokretom. Ona ga je bacila u ovaj trenutak u kojem je osjećao
nagomilanu opasnost. Ovdje je ležao magnet snova o veličini širom
poznatog svemira. Ovdje je ležalo svjetovno bogatstvo, vjekovni
autoritet i najjači od svih mističnih talismana: božanska potvrđenost
Muad´Dibove vjerske oporuke. U ovim blizancima – Letu i njegovoj
sestri Ghanimi – sabrala se strahovita moć. Dok oni žive, Muad´Dib,
iako mrtav, živi u njima.
Oni nisu bili samo dvoje devetogodišnjaka već prirodna sila,
predmet obožavanja i straha. Bili su to potomci Paula Atreida koji je
postao Muad´Dib, Mahdi svih Slobodnjaka. Muad´Dib je upalio fitilj za
eksploziju ljudskog roda; Slobodnjaci su se tijekom Džihada proširili s
ovog planeta, prenoseći svoju strast širom svemira naseljenog ljudima u
valu vjerske vladavine čiji su snaga i sveprisutni autoritet ostavili traga
na svakom planetu.
Pa ipak, i Muad´Dibova djeca su od krvi i mesa, pomisli Stilgar. Dva
jednostavna uboda mog noža smirila bi njihova srca.
Njihova voda bi se vratila plemenu.
Njegov neposlušni razum zapadne u metež od ovakve pomisli.
Ubiti Muad´Dibovu djecu!
Ali godine su ga učinile mudrim u samospoznaji. Stilgar je znao
porijeklo ovakve čudovišne pomisli. Ona je stigla iz lijeve ruke
prokletog, ne iz desne ruke blagoslovljenog. Ajat i burhan života više mu
gotovo nisu predstavljali tajnu. Nekoć je s ponosom razmišljao o
sebi kao Slobodnjaku, o pustinji kao prijatelju. Nazivao je u mislima
svoj planet Dinom, a ne Arrakisom, kako je to stajalo na svim
zvjezdanim kartama Carstva.
Kako je sve bilo jednostavno dok nam je Mesija bio samo san,
pomisli. Pronašavši našeg Mahdija, obasjali smo svemir bezbrojem
mesijanskih snova. Svi ljudi koje je Džihad podjarmio sada sanjaju o
vođi koji će doći.
Stilgar pogleda u zamračenu spavaću odaju.
Ako bi moj nož oslobodio sve te ljude, bi li oni proglasili mene
za nekog mesiju?
Moglo se čuti kako se Leto prevrće u postelji.
Stilgar uzdahne. Nije imao prigodu upoznati djeda Atreida čije
je ime ovaj dječak naslijedio. Ali mnogi su rekli da je Muad´Dibova
moralna snaga potjecala iz tog izvora. Bi li ta zastrašujuća kvaliteta
ispravnosti mogla preskočiti jedan naraštaj? Stilgar nije uspijevao
odgovoriti na to pitanje.
Razmišljao je: sieč Tabr je moj. Ja vladam ovdje. Ja sam Naib
ovih Slobodnjaka. Bez mene ne bi bilo ni Muad´Diba. Ovi blizanci
sada… preko Chani, njihove majke i moje rođakinje, su i moje krvi. Ja
sam tamo zajedno s Muad´Dibom, Chani i svima ostalima. Što smo to
učinili našem svijetu?
Stilgar si nije mogao objasniti zašto mu noću dolaze ovakve
misli i zašto ga sile da se osjeća krivim. On se zguri ispod svog plašta s
kapuljačom. Stvarnost uopće nije bila slična snu. Prijateljska Pustinja
koja se nekoć prostirala od pola do pola, sada se smanjila na polovinu
svoje nekadašnje veličine. Mitski raj zelenila koje se širi ispunjavao ga
je strahom. To nije sličilo snu. I kad se njegov planet promijenio,
shvatio je da se i on promijenio. Postao je znatno suptilnija osoba u
odnosu na negdašnjeg siečkog poglavicu. Sada je bio svjestan mnogih
stvari – državništva i dubokih posljedica koje su proizlazile iz najsitnijih
odluka. Pa ipak, svoje znanje i suptilnost je osjećao kao tanki omot koji
prekriva metalnu jezgru jednostavnije i odlučnije svjesnosti. I ta starija
jezgra ga je pozivala, navodila na vraćanje čistijim vrijednostima.
Jutarnji zvuci sieča počeli su mu remetiti misli. Čulo se kako
ljudi tumaraju po špilji. Osjetio je dah povjetarca na obrazima: ljudi su
izlazili kroz otvor u tamu praskozorja. Kao što je govorio o dobu dana,
taj povjetarac je govorio i o nemaru. Stanovnici Vorina nisu više
održavali strogu disciplinu glede vode kao u ona stara vremena. A i
zašto bi, kad je kiša doživljena na ovom planetu, kad se moglo vidjeti
oblake, kad se osmero Slobodnjaka utopilo u jednoj bujici u Vadiju? Do
tog događaja riječ utopljen nije postojala na jeziku Dine.
Ali ovo više nije bila Dina; ovo je bio Arrakis… i ovo jutro bilo
je početak jednog značajnog dana.
Razmišljao je: Jessica, Muad´Dibova majka, baka ovih
kraljevskih blizanaca, danas se vraća na naš planet. Zašto je baš sada
odlučila prekinuti svoje dobrovoljno progonstvo? Zašto zamjenjuje
blagost i sigurnost Caladana opasnostima Arrakisa?
Mučile su ga i druge brige: hoće li ona osjetiti njegove dvojbe?
Bila je čarobnica reda Bene Gesserita, nositeljica diplome najsavršenije
obuke Sestrinstva i Časna Majka temeljem svog prava. Ovakve žene
bile su vrlo oštroumne i opasne. Hoće li mu zapovjediti da se probode
vlastitim nožem kao što je to morao Umma, namjesnik Liet-Kynesa?
Bih li je poslušao? upitao se.
Nije mogao odgovoriti na ovo pitanje. Pomislio je na Liet-
Kynesa, planetologa koji je prvi počeo sanjariti o pretvorbi potpuno
pustinjske Dine u za čovjeka pogodan zeleni planet, što je sada i postao.
Liet-Kynes je bio Chanin otac. Bez njega ne bi bilo ni sna ni Chani ni
kraljevskih blizanaca. Prebiranje ovog krhkog lanca uznemirilo je
Stilgara.
Kako smo se sreli na ovome mjestu? upitao se. Kako smo se
spojili? Zbog čega? Jesam li dužan prekinuti sve ovo, rastrgati ovo
veliko spajanje?
Stilgar se sada prepustio užasnom pritisku u sebi. Mogao je to
izabrati, odričući se ljubavi i obitelji, i učiniti ono što jedan Naib mora
učiniti u određenom trenutku: donijeti smrtnu presudu za dobro
plemena. S jedne strane, ovakvo bi ubojstvo bilo najteža izdaja i
grozota. Ubiti nevinu djecu! Pa ipak, ovo nisu bila nevina djeca. Ona su jela
melange, sudjelovala u siečkim orgijama, rovala po pijesku u
potrazi za pustinjskom pastrvom, uživala u ostalim igrama djece
Slobodnjaka… i sjedila u Kraljevskom Savjetu. Djeca u tako nježnoj
dobi, pa ipak, dovoljno mudra da sjede u Savjetu. Možda su tijelom bila
djeca, ali su imali iskustvo prastarih, budući da su rođena s cjelokupnim
genetskim pamćenjem, zastrašujućom svijesti koja je njih i njihovu tetu
Aliju razdvajala od ostalih živih ljudi.
Nebrojeno puta, u mnogim noćima, Stilgarovo razmišljanje je
zaokupljala ova razlika svojstvena blizancima i njihovoj teti; vrlo je često,
probudivši se iz ovih košmara, dolazio ovdje u spavaće odaje
blizanaca s nedovršenim snovima. Sada su se njegove sumnje našle u
žarištu. I neodlučnost je sama po sebi također odluka – znao je to. Ovi
blizanci i njihova teta probudili su se u maternici sa znanjem
cjelokupnog sjećanja svih svojih predaka. To je bila posljedica uzimanja
začina njihovih majki – gospe Jessice i Chani. Prije nego se odala
začinu, gospa Jessica je rodila sina Muad´Diba, Alija se rodila kasnije.
To je bilo nedvojbeno. Bezbrojne generacije odabirane oplodnje, koju je
provodio red Bene Gesserita, imala su cilj rođenje Muad´Diba; međutim
korištenje melangea nikada nije ulazilo u planove Sestrinstva. Oh, oni
su znali za tu mogućnost, bojali je se i zvali je Prokletstvo. To je bilo
najstrašnije zlo. Prokletstvo. Vjerojatno su imali razloga za takvo
vjerovanje. A ako su govorili da je Alija Izrod, onda je to jednako
vrijedilo i za blizance, jer se Chani, također, prepustila začinu. Tijelo joj
je bilo natopljeno njime, a geni su joj na neki način dopunili
Muad´Dibove.
Stilgarove misli su se komešale. Ovi blizanci su nedvojbeno
otišli dalje od svog oca. Ali u kojem smjeru? Dječak je govorio o
sposobnosti da bude vlastiti otac – i to je dokazao. Još kao sasvim mali,
Leto je otkrivao sjećanja koja je jedino Muad´Dib mogao znati. Jesu li u
tom neizmjernom spektru pamćenja čekali i drugi preci – preci čija su
uvjerenja i navike bila neizrecive opasnosti za ljudski rod?
Svete vračare Bene Gesserita same su izrekle tu riječ – Izrod. Pa
ipak, Sestrinstvo je žudjelo za genskim materijalom ove djece. Vještice
su željele spermu i jajašca bez tijela koja su ih nosila. Je li se zbog toga
gospa Jessica sada vratila? Ona je bila prekinula sa Sestrinstvom
priklonivši se svome Vojvodi, ali su sada glasine govorile da je ponovno
pristupila Redu.
Mogao bih dokrajčiti ove snove, razmišljao je Stilgar. Kako bi
to samo bilo jednostavno?
I još jednom je započeo preispitivati mogućnost ispunjenja takve
odluke. Jesu li Muad´Dibovi blizanci odgovorni za ovu stvarnost koja je
uništila snove drugih ljudi? Ne. Oni su bili tek leće kroz koje se svjetlost
lomila i otkrivala nove oblike u svemiru.
U vrtlogu, njegova misao se okrenula prvobitnim vjerovanjima
Slobodnjaka i on u sebi zaključi: Božja naredba stiže; ne smiješ je
požurivati. Bog je onaj koji pokazuje put; a neki ipak skreću s njega.
Muad´Dibovo propovijedanje je najviše zbunjivalo Stilgara.
Zašto su Muad´Diba smatrali bogom? Zašto proglasiti bogom nekog
čovjeka za kojeg se zna da je od krvi i mesa? Muad´Dibov Zlatni elixir
života stvorio je birokratsko čudovište koje je zajahalo cjelokupno ljudsko
poslovanje. Država i vjera su se ujedinile i kršenje zakona je
postalo grijeh. Miris bogohuljenja obavijao se poput dima oko svake
sumnje oko vladinih ukaza. Grijeh pobune prizivao je oganj pakla i u
samom sebi ispravnost presude.
Pa ipak, ti vladini ukazi bili su djelo samo čovjeka.
Stilgar je tužno odmahivao glavom, ne primjećujući poslugu
koja je ulazila u kraljevsko predvorje, idući za svojim jutarnjim
dužnostima.
Dotaknuo je kris-nož za pojasom, razmišljajući o prošlosti koju
je taj simbolizirao, razmišljajući kako je više puta suosjećao s
pobunjenicima čije je preuranjene ustanke on sam svojim naredbama
slamao. Osjećaj stida zapljusnulo mu je svijest i on poželi izbrisati ga i
vratiti se jednostavnosti koju je nož predstavljao. Ali svemir se ne vraća
natrag. Bio je to golemi stroj zrcaljen na sivoj praznini nepostojanja.
Ako bi njegov nož i donio smrt blizancima, to bi se samo odbilo od
praznine, tkajući nove zamršenosti odjeka kroz ljudsku povijest,
stvarajući nove valove kaosa, pozivajući ljudski rod na nove oblike reda
i nereda.
Stilgar je uzdahnuo, postajući svjestan kretanja oko sebe. Da, ovi
poslužitelji su predstavljale jednu vrstu reda koji je okruživao
Muad´Dibove blizance. Oni su se kretali iz trenutka u trenutak,
suočavajući se s raznolikim nužnostima koje su se tamo pojavljivale.
Najbolje je ne nadmetati se s njima, reče on u sebi. Najbolje je sukobiti
se s onim što dolazi s njima.
Pa, ipak, i ja sam poslužitelj, reče sebi. A moj gospodar je Bog,
Milostivi, Blaženi. I započne citirati u sebi: „ Zaista, stavili smo im na
vratove okove sve do brade pa su im glave uzdignute; postavili smo
prepreku ispred i prepreku iza njih; i pokrili smo ih, tako da ne
vide…“
Tako je bilo zapisano u staroj vjeri Slobodnjaka.
Stilgar kimne glavom.
Vidjeti, predvidjeti sljedeći trenutak, kako je ti činio Muad´Dib svojim
strašnim vizijama budućnosti, značilo je suprotstavljati se
ljudskom djelovanju. To je stvorilo nove prostore za odluke. Biti bez
okova, da, to je već moglo nagovijestiti Božanski hir. Još jedna
složenost izvan dohvata običnog ljudskog stvora.
Stilgar je maknuo ruku s noža. Prsti su mu bridjeli od sjećanja na
nož, ali oštrica koja je nekoć blistala u razjapljenim ustima pješčanog
crva ostala je u koricama. Sada je znao da ga neće izvući da bi ubio
blizance. Odlučio je. Bolje je očuvati onu staru vrlinu koju je još
njegovao: odanost. Bolje se bilo odlučiti za složenost zamisli koju je
poznavao nego za složenosti koje su prkosile shvaćanju. Bolja je
sadašnjost nego budućnost jednog sna. Gorak okus kojeg je osjećao u
ustima govorio mu je koliko prazni i odvratni mogu biti poneki snovi.
Ne! Nema više snova!
2.
UPIT: „Jesi li vidio propovjednika?“
ODGOVOR: „Vidio sam pustinjskog crva.“
UPIT: „Što je s pustinjskim crvom?“
ODGOVOR: „Daje nam zrak kojeg udišemo.“
UPIT: „Zašto smo mu onda uništili krajolik?“
ODGOVOR: „Zato što je Šai-Hulud (bogom
proglašeni pustinjski crv) tako naredio.“
„Zagonetka Arrakisa“, od Harq al-Ada
Kako je to po slobodnjačkomóbičaju, atreidski blizanci ustali
su sat prije zore. Zijevnuli su i protegnuli se, tajno usuglašeni u svojim
pustinjskim sobama, osjećajući živost stanovnika špilje oko sebe. Mogli
su čuti kako poslužitelji u predsoblju pripremaju doručak: običnu kašu s
datuljama i orasima pomiješanih u tekućini s djelomice provrelim
začinom. Sjajne kugle u predsoblju bacale su meku, žutu svjetlost kroz
otvorene nadsvođene ulaze spavaćih soba. Blizanci su se hitro odijevali
u mekoj svjetlosti slušajući jedno drugo u neposrednoj blizini. Kao po
dogovoru oboje su odjenuli pustinjska odijela protiv užarenih pješčanih
vjetrova.
Naposljetku se kraljevski par sastao u predsoblju, izazvavši
iznenadan muk poslužitelja. Leto je, primijetili su, nosio crnim optočeni
tamni ogrtač preko uglačanog, sivog pustinjskog odijela. Njegova sestra
je imala zeleni ogrtač. Ovratnik oba ogrtača bio je zatvoren kopčom u
obliku atreidskog jastreba – zlatnog s crvenim draguljima umjesto očiju.
Gledajući ovu gizdavost, Hara, jedna od Stilgarovih žena, reče:
„Vidim da ste se odjenuli za odavanje počasti vašoj baki” Prije nego je
pogledao u Harino tamno i vjetrom izbrazdano lice, Leto podigne svoju
posudu s doručkom. Zatresao je glavom. Zatim reče: „Odakle znaš da
ne ukazujemo počast samima sebi?”
Hara, izdržavši njegov podrugljiv pogled, odgovori: „Moje oči
su podjednako plave kao i tvoje!”
Ghanima prasne u smijeh. Hara je oduvijek bila vješta u
slobodnjačkoj igri izazivanja. Jednom prigodom mu je rekla: „Ne
podruguj mi se dječače. Možeš biti kraljevska osoba, ali mi oboje
nosimo žig trošenja melangea, oči bez bjeloočnica. Zar jednome
Slobodnjaku treba veća čast od toga?”
Leto se nasmijao i žalosno kimnuo glavom: „Hara, ljubavi moja,
da si mlada i da već nisi Stilgarova, učinio bih te svojom.”
Hara je lako prihvatila ovu malu pobjedu, dajući znak
poslužiteljima da nastave s uređivanjem odaja za važne poslove koji su
ih danas čekali. „Pojedite doručak”, reče im. „Danas će vam snaga
trebati” „Znači, misliš da se nismo dovoljno dobro odjenuli za našu
baku?” upita Ghanima, govoreći punim ustima.
„Nemoj je se bojati, Gani” reče Hara.
Leto proguta zalogaj kaše i pritom ispitivački odmjeri Haru. Ova
je žena stvarno bila puna narodne mudrosti kad je tako brzo proniknula
njihovu igru lijepog odijevanja. „Hoće li povjerovati da je se bojimo?”
upita Leto.
„Svakako” reče Hara. „Ona je bila naša Časna Majka, sjećate se.
Poznajem je dobro”
„Kako se Alija obukla?” upita Ghanima.
„Nisam je vidjela”, odgovori kratko Hara, odlazeći.
Leto i Ghanima izmijene pogled pun zajedničkih tajni, a zatim se
bace na doručak. Ubrzo su izašli u prostrani središnji hodnik.
Ghanima je progovorila jednim od starih jezika koji su imali u
svom genetskom pamćenju: „Znači, danas ćemo biti s bakom?” „To
Aliju jako brine”, reče Leto.
„Tko bi se odrekao tolike vlasti?” upita Ghanima.
Leto se nježno nasmije, glasom neobično zrelim za tijelo iz
kojeg je izvirao. „I više od toga.”
„Hoće li oči njene majke opaziti i ono što smo mi zapazili?”
„A zašto ne?” upita Leto.
„Da… Možda se Alija baš toga boji.”
„Tko bolje poznaje Izroda od samog Izroda?” upita Leto.
„Možda i griješimo, znaš”, reče Ghanima.
„Ali ne griješimo” I on započne citat iz benegeseritske Azhar
knjige: „S puno razloga i temeljem užasnog iskustva, Prokletnicima
nazivamo one koji se rode kao zrele osobe. Jer, tko zna kakva propala i
vražja spodoba iz naše zle prošlosti može zaposjesti živo tijelo?” „Znam
povijest toga” reče Ghanima. „Ali ako je to istina, zašto onda mi ne
patimo od tih unutrašnjih napada?”
„Možda naši roditelji stražare u nama” reče Leto.
„Zašlo onda nema čuvara i za Aliju?”
„Ne znam. Možda zato što je jedan od njenih roditelja još živ.
Također, nije isključeno da smo mi izuzetak, jer smo još mladi i snažni.
Možda, kad postanemo stariji i ciničniji…”
„Moramo biti vrlo oprezni s bakom”, reče Ghanima.
„I ne raspravljati o onom Propovjedniku koji luta našim
planetom, šireći herezu”
„Ne misliš valjda stvarno da je on naš otac!”
„Nemam nikakav određeni stav o tome, ali je činjenica da ga se
Alija boji”
Ghanima odsječno odmahne glavom. „Ne vjerujem u te
besmislice o Izrodu!”
„Imaš jednaka pamćenja kao i ja” reče Leto. „Moraš vjerovati u
ono u što želiš vjerovati.”
„Misliš da je to zbog toga što se nismo usudili isprobati začinski
trans, a Alija je”, reče Ghanima.
„Baš tako”
Uključivši se u ljudsku rijeku koja je tekla središnjim hodnikom,
oni zamuknu. U sieču Tabr bilo je hladno, ali su pustinjska odijela bila
topla i blizanci zabace svoje kondenzatorske kapuljače, otkrivši riđu
kosu. Lica su im odavala zajedničke gene: pune, široko razmaknute
usne, potpuno plave oči uživatelja začina.
Leto je prvi opazio približavanje njihove tete Alije.
„Evo je, dolazi” reče, prešavši, u znak upozorenja, na atreidski
ratnički jezik.
Kad se Alija zaustavila ispred njih, Ghanima joj kimne glavom i
reče: „Ratni plijen pozdravlja svog slavnog rođaka”
Koristeći se čakobsa jezikom, Ghanima je naglasila značenje
svog imena – Ratni plijen.
„Kao što vidiš, draga teto”, reče Leto, „pripremili smo se za
današnji susret s tvojom majkom”
Alija, jedina osoba u prepunom kraljevskom dvoru koju nimalo
nije iznenađivalo zrelo ponašanje ove djece, prostrijeli očima najprije
Leta, a zatim Ghanimu, pa reče: „Jezik za zube, oboje!”
Alijina brončana boje kosa bila je otraga svijena u zlatne vodene
prstene. Njeno ovalno lice bilo je namrgođeno, a široke usne prema
dolje povijenih rubova sada su se stisnule u jednu crtu. Bore zabrinutosti
širile su se poput lepeze u kutovima njenih također potpuno plavih
očiju.
„Upozoravam vas oboje da pripazite kako ćete se danas
ponašati”, reče Alija. „Razlozi su vam dobro poznati.”
„Mi znamo tvoje razloge, ali ti možda ne znaš naše”, reče
Ghanima.
„Gani!” zareži Alija.
Leto ošine pogledom tetu i reče: „Danas kao nikada dosad
nećemo se pretvarati da smo balava dječurlija.”
„Nitko od vas ne traži da se smješkate” reče Alija. „Ali, mislim
da je ludo poticati opasne misli kod moje majke. Irulan se slaže sa
mnom. Tko zna kakvu će ulogu Gospa Jessica odabrati. Ona je, na kraju
krajeva, Bene Gesserit.”
Leto odmahne glavom, čudeći se: Kako Alija ne vidi u što to
sumnjamo? Da nije predaleko otišla? On obrati posebnu pažnju na
tanahna genska obilježja na Alijinom licu koje su odavale prisutnost
njenog djeda po majci. Barun Vladimir Harkonnen nije bio ugodna
osoba. Na ovu opasku, osjeti nejasni pokret unutrašnjeg nemira i reče u
sebi: I moj predak, također.
Reče: „Gospa Jessica je školovana za vladanje”
Ghanima kimne glavom. „Zašto je odabrala baš ovaj trenutak za
povratak?”
Alija se smrkne i reče: „Možda zaista želi jedino vidjeti svoje
unučiće?”
Ghanima pomisli: Znači, tome se nadaš, draga moja teto. Ali to
je prokleto nevjerojatno.
„Ona ne može vladati ovdje”, reče Alija. „Njoj pripada Caladan.
To bi joj trebalo biti dovoljno.”
Ghanima progovori tihim glasom: „Kada je naš otac otišao u
pustinju umrijeti, imenovao je tebe regenticom. On…”
„Imate li neki prigovor?” upita Alija.
„Bio je to razborit izbor” uključi se Leto, nadovezujući se na
sestrinu zamisao. „Ti si bila jedina osoba koja je znala što znači biti
rođen onakvima kakvim smo mi rođeni.”
„Šire se glasine o vraćanju moje majke u Sestrinstvo”, reče
Alija, „a vas dvoje vrlo dobro znate što Bene Gesserit misli o …”
„Prokletnicima, Izrodima”, reče Leto.
„Da!” zlobno odgovori Alija.
„Jednom vještica, uvijek vještica – tako se kaže”, reče Ghanima.
Sestro, upustila si se u opasnu igru, pomisli Leto, ali se i dalje povodio za
njom. Tad reče: „Naša baka bila je jednostavnija od drugih žena iz
svog reda. Ti raspolažeš njenim pamćenjem, Alija; svakako znaš što
možemo očekivati”
„Jednostavnost!” reče Alija; počela je odmahivati glavom i
osvrtati se oko sebe po dupke punom hodniku, a onda ponovno pogleda
prema blizancima. „Da je moja majka bila iole manje složena osobnost
nego što jest, nijedno od vas dvoje sad ne bi bilo ovdje – kao ni ja. Ja
bih bila njeno jedino dijete i nijedan od ovih…” Drhtaj sličan grču jeze
zatrese joj ramena. „Opominjem vas, pazite što radite danas.” Podigne
pogled. „Evo stiže moja straža.”
„Još vjeruješ da bi bilo opasno da krenemo s tobom do
astrodroma?” upita Leto.
„Pričekajte ovdje”, reče Alija. „Dovest ću je”
Leto izmijeni pogled sa sestrom pa reče: „Mnogo puta si nam
rekla da će pamćenjima umrlih, kojima raspolažemo, nedostajati
određena korisnost sve dok vlastitim tijelom dovoljno ne doživimo i na
taj način ih ne učinimo stvarnim. Moja sestra i ja vjerujemo u to.
Naslućujemo opasne promjene dolaskom naše bake.”
„Nemojte prestati vjerovati”, reče Alija. Čim se okrenula, straža
je opkoli i oni brzo krenuše niz hodnik prema Državnom ulazu gdje ih
je očekivao ornitopter.
Ghanima obriše suzu u desnom oku.
„Voda za mrtve?” prošapće Leto, hvatajući sestrinu ruku.
Ghanima duboko uzdahne; pomislila je kako se ranije ponašala
prema teti, koristeći pritom što je najbolje znala nagomilana iskustva
predaka, „To je učinio začinski trans?” upita, znajući o čemu Leto
razmišlja.
„Imaš li neki bolji prijedlog?”
„Rasprave radi, zašto nam otac… pa čak ni baka nisu podlegli?”
Pažljivo ju je promatrao jedan trenutak. Zatim odgovori: „Odgovor znaš
kao i ja. Dok nisu stigli na Arrakis, bili su snažne osobe. Začinski trans
– pa…” Stresao se. „Nisu rođeni na ovom svijetu kojim su već
gospodarili njihovi preci, Ghanima. Ali…”
„Zašto nije povjerovala upozorenjima Bene Gesserita?”
Ghanima gricne donju usnu. „Mogla se poslužiti istim izvješćima kao i
mi.” „Oni su je već proglasili Prokletnicom”, reče Leto. „Ne misliš li da
je primamljivo otkriti da si jači od svih ovih…”
„Ne, ne mislim!” Zadrhtavši, Ghanima odmakne pogled od
ispitivačkog zurenja svog brata. Bilo joj je dovoljno samo osvrnuti se na
svoje genetsko pamćenje pa da upozorenja Sestrinstva zadobiju jasan
oblik. Rođeni kao zrele osobe, pokazivali su primjetnu težnju da
postanu odrasli ljudi s gadnim navikama. A najvjerojatniji uzrok… Ona
ponovno zadrhti.
„Šteta što nemamo nekoliko rođenih kao zrele osobe u našem
genealoškom stablu”, reče Leto.
„Možda imamo.”
„Ali, onda bismo… Ah, da, staro neriješeno pitanje: imamo li
stvarno slobodan pristup svakom dijelu iskustava naših predaka?”
Svjestan vlastite unutrašnje zbunjenosti, Leto je znao koliko je
ovaj razgovor uznemirujući i za njegovu sestru. Mnogo puta su
raspravljali o ovome, ali je zaključak uvijek izostajao. Zato reče: „Morat
ćemo odlagati, odlagati i odlagati kad god nas ona bude nastojala
privoljeli na trans. Potpuna pažljivost glede prejakih doza začina; toga
se moramo držati.”
„Te prejake doze su sigurno stvarno velike”, reče Ghanima.
„Otpornost nam je, vjerojatno, visoka”, složi se on. „Vidiš i sama koliko
Aliji treba.”
„Žao mi je nje” reče Ghanima. „Taj mamac je sigurno potajan i
podmukao i prikrada joj se dok…”
„Ona je žrtva”, reče Leto. „Prokletnica.”
„Možda griješimo”
„Istina.”
„Stalno se pitam”, promrmlja Ghanima, „neće li sljedeće
generacijsko pamćenje koje pretražujem biti ono koje…”
„Prošlost ne leži dalje od tvog jastuka”, reče Leto.
„Moramo naći načina da raspravimo ovo s našom bakom.”
„Na to me i njeno pamćenje u meni potiče”, reče Leto.
Ghanima susretne njegov pogled. Zatim reče: „Previše znanja
nikad ne dopušta jednostavne odluke.”
3.
Sieč na rubu pustinje
Bijaše Letov, bijaše Kynesov,
Bijaše Stilgarov, bijaše Muad´Dibov
I onda, još jednom, bijaše Stilgarov.
Naibi jedan za drugim počinuše u pijesku.
Ali sieč traje.
Iz jedne slobodnjačke pjesme
Rastavši se s blizancima, Alija osjeti kako joj srce lupa.
Nekoliko ustreptalih sekundi osjećala je gotovo prisilu ostati s njima i
zamoliti ih za pomoć. Kakva blesava slabost! Sjećanje na to proširilo je
opominjuću mirnoću kroz Aliju. Bi li se ovi blizanci odvažili okušati u
predviđanju. Put koji je progutao njihovog oca vjerojatno ih mami –
začinski trans sa svojim vizijama budućnosti koje lelujaju poput
izmaglice raspršene na ćudljivom vjetru.
Zašto ja ne mogu vidjeti budućnost? pitala se Alija. Tako se
trudim, a ipak mi to izmiče?
Moram natjerati blizance da to pokušaju, reče u sebi. Može ih se
navesti na to. Djetinjasto su radoznali, a to je povezano s pamćenjima
koja se protežu milenijima.
Baš poput mene, pomisli Alija.
Stražari otvore orošene zatvarače na Državnom ulazu sieča, a
zatim su se povukli u stranu čim se ona pojavila na rubu pristanišne
piste gdje su čekali ornitopteri. Vjetar iz pustinje je rasipao prašinu po
nebu, ali je dan bio vedar. Izlazak iz svjetlosti siečkih plamtećih kugli
na dnevnu svjetlost, usmjerilo je njene misli na vanjski svijet.
Zašto se Gospa Jessica vraćala baš ovog trenutka? Jesu li glasine
dospjele na Caladan, glasine da je Namjesništvo bilo…
„Moramo požuriti, Moja Gospo”, reče netko iz njene pratnje,
pojačavši glas iznad fijuka vjetra.
Dopustila je da joj pomognu ući u ornitopter i pričvrstila
sigurnosni pojas, dok su joj misli hrlile naprijed.
Zašto baš sada?
Kad su se ornitopterova krila savila i kad se letjelica vinula u
zrak, ona osjeti ljepotu i moć svog položaja kao fizičke stvari – ali i vrlo
krhke, oh, tako krhke!
Zašto sada kad njeni planovi još nisu dovršeni?
Magle prašine se raziđoše dok se penjala i sada je mogla vidjeti
suncem obasjan krajolik planeta koji se mijenjao: široke površine zelene
vegetacije tamo gdje je nekoć gospodarilo sprženo tlo.
Bez vizije budućnosti mogla bih propasti. Oh, kakve bih
čarolije mogla izvesti samo kada bih mogla vidjeti ono što je Paul
vidio! Nije mi bila suđena gorčina koju donosi vizija onog što će se tek
dogoditi.
Stresla ju je mučna žudnja i ona poželi da se može odreći vlasti.
Oh, biti kao ostali – slijepi u tom najsigurnijem od svih slijepila – koji
žive samo hipnotičke poluživote u koje je šokom rođenja gurnuta većina
ljudskih stvorova. Ali ne! Ona je bila rođena kao Atreid, žrtva te eonima
duboke svijesti koja je kažnjena zbog majčinog uzimanja začina.
Zašto se moja majka danas vraća?
Gurney Halleck će biti uz nju – uvijek odani sluga, najamni
ubojica ružnog izgleda, privržen i neposredan, glazbenik koji svira
ubojstvo na oštrom bodežu ili s podjednakom lakoćom zabavlja ljude
devetostrunim balisetom. Neki su govorili da je postao ljubavnik njene
majke. To bi trebalo provjeriti; moglo bi se pokazati kao najznačajnija
poluga.
Želja da bude poput ostalih, napustila ju je.
Leta mora namamiti u začinski trans.
Prisjetila se kako je jednom upitala dječaka kako bi postupao s
Gurney Halleckom. Leto je rekao, osjetivši u njenom pitanju skrivenu
namjeru, da je Halleck odan „do grijeha“ i dodao: „On je obožavao…
moga oca”
Opazila je kratkotrajno oklijevanje. Leto zamalo nije izgovorio
mene umjesto mog oca. Da, ponekad je bilo teško razlučiti genetsko
sjećanje od živog tijela. Gurney Halleck neće to razlučivanje učiniti
Letu ništa lakšim.
Okrutan osmijeh pređe preko Alijinih usana.
Nakon Vojvodine smrti, Gurney se odlučio s Gospom Jessicom
vratiti na Caladan. I njegov povratak zamrsit će mnoge stvari. Došavši
ponovno na Arrakis, on će ionako zapetljanu situaciju još više zamrsiti.
Najprije je služio Paulovom ocu, čime je započet niz: dakle Leto I. pa
Paul i naposljetku Leto II. A glede programa genetskog odabira Bene
Gesserita redoslijed je bio sljedeći: Jessica, Alija, Ghanima – jedan
cijeli ogranak. Gurney se, doprinoseći zbrci identiteta, može pokazati
značajnim čimbenikom.
Što bi učinio kad bi otkrio da u našim venama teče i krv
Harkonnena, Harkonnena koje tako ogorčeno mrzi?
Osmijeh na Alijinim usnama sada je odavao samoispitivanje.
Blizanci su, naposljetku, tek djeca. Bili su poput djece s bezbroj
roditelja, čija pamćenja pripadaju i drugima i njima samima. Oni će
stajati na rubu sieča Tabr i promatrat će trag spuštanja broda njihove
bake pokraj Arrakeena. Plamteća oznaka prolaska broda jasno vidljiva
na nebu – hoće li to učiniti Jessicin dolazak stvarnijim njenim unucima?
Majka će me pitati o njihovoj obuci, pomisli Alija. Spajam li
prana bindu discipline na prikladan način? A ja ću joj odgovoriti da
oni sami sebe obučavaju ~ baš kao što sam i ja činila. Navest ću joj
riječi njenog unuka: „Među odgovornosti upravljanja spada i nužnost
kažnjavanja… ali samo onda kad to žrtva zahtijeva!
Uspije li pažnju Gospe Jessice usredotočiti na blizance, pomisli
Alija, mogla bi izbjeći pomnije ispitivanje.
Takvo nešto bi se moglo učiniti. Leto je vrlo sličan Paulu. A
kako i ne bi bio? Može biti Paul kad god to odluči. Čak je i Ghanima
imala ovu uznemirujuću sposobnost.
Baš kao što i ja mogu biti svoja majka ili ma tko od onih koji
dijele svoje živote s nama.
Skrenula je s tog razmišljanja, zureći u predio Zaštitnog Zida
koji je promicao ispod nje. A onda pomisli: Zašto je napustila toplu
sigurnost vodom bogatog Caladana i vratila se na Arrakis, planet-
pustinju, gdje je njen Vojvoda ubijen, a sin umro kao mučenik?
Zašto se Gospa Jessica vraća u ovom trenutku?
Alija nije našla odgovor – ništa sigurno. Ona je mogla dijeliti
nečiju ego-svijest, ali kad su se iskustva kretala odvojenim putovima,
onda su se i pobude razilazile. Bit odluka leži u potajnim djelovanjima
koja pojedinci poduzimaju. Za rođene kao zrele osobe, Atreide po više
rođenja, ovo je ostajala najviša stvarnost, samo po sebi jedna druga
vrsta rođenja: bilo je to apsolutno odvajanje od živog, dišućeg tijela
onog trenutka kad je to tijelo napuštalo maternicu koja ga je unesrećila
mnogostrukom sviješću.
Alija nije vidjela ništa čudno u tome što istodobno mrzi i voli
svoju majku. Bila je to nužnost, potrebna ravnoteža, koja nije ostavljala
prostor za osjećaj krivnje ili osude. Gdje bi se ljubav ili mržnja mogle
zaustaviti? Treba li kriviti Bene Gesserit što su Gospu Jessicu postavili
na određen put? Krivnja i osuda se rasipaju kad pamćenje obuhvaća
milenij. Sestrinstvo je jedino nastojalo stvoriti Kwisatz Haderacha:
muškog dvojnika potpuno razvijene Časne Majke… pa i više – ljudske
jedinke nadmoćne osjetljivosti i svijesti, Kwisatz Haderacha koji bi
mogao biti na više mjesta istodobno. A Gospa Jessica, tek jedna karika
u tom programu uzgoja, imala je nesreću što se zaljubila u oplodnog
partnera kojem je bila dodijeljena. Odgovarajući željama svog voljenog
Vojvode, začela je i rodila sina umjesto kćeri, koju je po naredbama
Sestrinstva morala roditi kao prvo dijete.
Odloživši moje rođenje za kasnije, postala je uživatelj začina. A
sada me oni ne žele. Sada me se boje! S dobrim razlogom…
Dobili su Paula, svog Kwisatz Haderacha, čitav jedan ljudski
vijek prerano – sitna pogreška koja se potkrala u golemom projektu. Ali
onda se pojavio novi problem: Prokletnicu, koja je imala dragocjene
gene za kojima su oni tragali tolikim naraštajima.
Alija osjeti kako neka sjena sklizne preko nje. Pogleda prema
gore. Njena pratnja je počela zauzimati stražarski položaj, koji je značio
pripremu za slijetanje. Odmahnula je glavom, čudeći se nemirnim
mislima. Što ima dobroga u prizivanju minulih života i zataškavanje
njihovih starih pogrešaka? Ovo je novi život.
Duncan Idaho je iskoristio svoju mentatsku svijest pokušavajući
dokučiti odgovor na pitanje zašto se Jessica vratila baš u ovom trenutku,
razmatrajući taj problem na način čovjeka-kompjutora, za što je bio
nadaren. Rekao je da je ona došla preuzeti blizance u ime Sestrinstva.
Jer blizanci su također imali te dragocjene gene. Duncan je, zapravo,
mogao biti u pravu. Bio je to dovoljan razlog za izlazak Gospe Jessice iz
dobrovoljne osame na Caladanu. Ako je Sestrinstvo naredilo… Stvarno,
što bi je drugo moglo natjerati da se vrati na mjesto za koje su je vezale
mnoge potresne uspomene?
„Vidjet ćemo”, promrmlja Alija.
Osjetila je kako je ornitopter dodirnuo krov njene tvrđave uz
kratki i oštri trzaj koji ju je ispunio ljutitom slutnjom.
4.
Melange (čit melanž) im. m. r., porijeklo neodređeno
(vjeruje se da dolazi iz starog francuskog sa Zemlje):
a) mješavina začina; b) začin s Arrakisa (Dine)
gerijatrijskih svojstava koja je prvi zamijetio
Yanshuph Ashkoko, kraljevski kemičar tijekom
vladavine Shakkada Mudrog; arakenski melange,
pronađen jedino u najdubljem pustinjskom pijesku
Arrakisa, dovodi se u svezu s proročkim vizijama
Paula Muad´Diba (Atreida), prvog slobodnjačkog
Mahdija; također korišten od strane Svemirskog Ceha
Navigatora i reda Bene Gesserit.
„Kraljevski rječnik“, peto izdanje
U svitanju dvije velike mačke pređoše stjenoviti greben
nečujnim hodom svojstvenim njihovoj vrsti. Nisu još zapravo bile
krenule u strastveni lov, već su samo nadzirale svoj teritorij. Bili su to
laza-tigrovi: posebna pasmina dopremljena ovamo na planet Salusa
Secundus prije gotovo osam tisuća godina. Genetska manipulacija stare
zemaljske vrste izbrisala je neke od prvobitnih tigrovskih crta, a
oplemenila im druge bitne odlike. Zubi su im ostali dugački. Lica su im
bila široka, a oči oprezne i inteligentne. Šape su se povećale radi
čvršćeg oslonac na neravnom tlu, a inače uvučene pandže mogle su se
ispružiti nekih desetak centimetara; na krajevima su bile oštre poput
britva. Krzno im je bilo glatko i jednoliko obojeno nekom smeđe-žutom
nijansom, što ih je činilo gotovo nevidljivim nasuprot pješčane
pozadine.
I još su se nečim razlikovali od svojih predaka: dok su bili
mladunci, u mozak su im ugrađeni servostimulatori. Ti su ih stimulatori
pretvarali u poslušne pijune onoga tko je upravljao predajnikom.
Bilo je hladno. Dok su mačke promatrale teren dah im se
pretvarao u maglu. Oko njih se širio isušen i pust okoliš Saluse
Secundus, mjesto koje je skrivalo skroman broj pustinjskih pastrva,
prokrijumčarenih s Arrakisa i uz visoku cijenu održavanih na životu,
sve u nadi da bi se monopol na melange mogao slomiti. Na mjestu gdje
su mačke stajale, predio je obilovao smeđe-žutim stijenama i raštrkanim
rijetkim žbunjem, srebrnasto-zelenim na dugim sjenama jutarnjeg
sunca.
Na iznenadnu kretnju, mačke odjednom postadoše napete. Oči
im se lagano pomakle nalijevo, a zatim u istom smjeru okrenuše i glave.
Daleko dolje na izbrazdanom tlu, dva djeteta su si probijala put
isušenim koritom držeći se za ruke. Bila su naizgled istog uzrasta, stara
otprilike devet ili deset standardnih godina. Kosa im je bila crvenkasta,
a odjevena su bila u pustinjska odijela prekrivena skupocjenim burkama
bijele boje. Prsa su im krasile sokolove kreste kuće Atreida izrađene od
niti plamtećih dragulja. Hodajući, djeca su razdragano čavrljala pa su im
glasovi jasno dopirali do mačaka pripravnih za lov. Laza tigrovi su
poznavali ovu igru; sudjelovali su u njoj i ranije, ali ostadoše
nepokretni, čekajući uključenje signala za lov u svojim servo-
stimulatorima.
Na vrhu grebena iza mačaka pojavi se neki čovjek. Zastao je i
promotrio mjesto zbivanja: mačke, djecu. Čovjek je nosio sardaukarsku
radnu odoru sive i crne boje s obilježjima Levenbrecha, pobočnika svog
višeg časnika bašara. Na remenju prebačenim preko leđa i ispod ruku, u
maloj je torbici koju je lako mogao dosegnuti rukama, visio je servo-
odašiljač.
Mačke nisu obraćale pažnju na njegovo približavanje. Poznavale
su ovog čovjek i po zvuku i mirisu. Spustio se dolje i zaustavio dva
koraka iza njih, brišući znoj s čela. Zrak je bio hladan, ali je zato ovaj
posao bio vruć. Njegove svijetle oči još jednom obuhvate prizor: mačke,
djecu. Gurne vlažnu pletenicu plave kose ispod crnog radnog šljema i
dotakne mikrofon ugrađen u grlo.
„Mačke ih drže na oku.”
Odgovor stigne do njega preko prijamnika ugrađenih iza oba
uha. „Vidimo ih ”
„Ovog puta?” upita Levenbrech.
„Hoće li to učiniti i bez naredbe za lov?” odgovori pitanjem glas.
„Spremne su”, reče Levenbrech.
„Odlično. Pogledajmo hoće li se četiri poduke uvjetovanja
pokazati dovoljnim.”
„Recite mi kad budete spremni.”
„Kad god hoćeš.”
„Onda neka bude odmah”, reče Levenbrech.
Oslobodivši polugu koja ju je štitila, dodirne crvenu tipku na
desnoj strani odašiljača. Sada su mačke bile potpuno nesputane
odašiljačem. Držao je ruku iznad crne tipke koja se nalazila ispod
crvene, spreman zaustavili životinje okome li se na njega. Ali one se
nisu čak ni obazrele na njega već su se priljubile uz tlo i uputile se niz
greben prema djeci. Velike šape pokretale su se mekom glatkoćom.
Levenbrech je čučnuo promatrajući ih, znajući da negdje u
njegovoj blizini skrivena kamera prenosi ovaj prizor do tajnog monitora
u tvrđavi gdje je živio njegov Princ.
Mačke odjednom ubrzaju korak, a zatim pređoše u trk.
Zadubljena u penjanje uz stjenovit obronak djeca još nisu
opazila opasnost. Jedno od njih se nasmije i piskav, visok ton zapara
čisti zrak. Drugo dijete se popikne, a onda, nakon što je uhvatilo
ravnotežu, okrene se i ugleda mačke pokazavši istodobno prstom.
„Pogledaj!”
Djeca zastanu i započnu netremice buljiti u ove neobične uljeze
u njihov život. Stajali su tako i kad su laza-tigrovi nasrnuli na njih, svaki
na jedno dijete. Umrla su nenadano i naglo, munjevito slomljenih
vratova. Mačke ih započeše proždirati.
„Da ih pozovem natrag?” upita Levenbrech.
„Pusti ih neka završe. Dobro su obavile posao. Znao sam da će
tako biti. Ovaj par je sjajan.”
„Najbolji koji sam ikada vidio”, složi se Levenbrech.
„Vrlo dobro. Baš sam poslao prijevoz po tebe. Sada ćemo
prekinuti vezu.”
Levenbrech ustane i protegne se. Suzdržavao se gledati prema
uzvišici sa svoje lijeve strane, gdje je izdajničko svjetlucanje odavalo
prisutnost kamere; ova je sprava prenijela je njegovu izvrsnu predstavu
do njegovog bašara, daleko u zelenim krajevima Kapitola. Levenbrech
se osmjehne. Za današnji posao bit će unaprijeđen. Već je osjećao
batorske oznake na vratu – a jednog dana i burseške… pa čak, tko zna, i
bašarske. Ljudi koji su vjerno služili u odredima Farad“na, unuka
pokojnog Shaddama IV., zadobivali su vrijedna unaprjeđenja. Jednog
dana, kad se princ ustoliči na svoj zakoniti tron, bit će još i većih
unaprjeđenja. Bašarski čin ne mora biti zadnji u nizu. Bit će barunija i
grofovija koje treba preuzeti na mnogim svjetovima ovoga carstva…
jednom kad blizanci Atreida nestanu.
5.
Slobodnjak se mora vratiti svojoj izvornoj vjeri, svom
geniju za tvorbu ljudskih zajednica; on se mora vratiti
prošlosti u kojoj je to znanje opstanka stečeno u bitci
s Arrakisom. Jedino zanimanje Slobodnjaka trebalo bi
biti otvaranje njegove duše prema unutrašnjim
učenjima. Svjetovi Carstva, Landsraad i CHOAM
konfederacije nemaju ga čemu naučiti. Samo bi ga
lišili duše.
Propovjednik u Arrakeenu
Posvuda oko Gospe Jessice, pružajući se duboko u sivo-smeđu
ravnicu sletne piste na kojoj je sada pucketajući i šumeći nakon
izranjanja iz svemira mirovao njen brod, prostirao se pravi živi ocean.
Po njenoj slobodnoj procjeni bilo je nazočno pola milijuna ljudi, od
kojih su možda tek jednu trećinu činili hodočasnici. Stajali su u tišini
strahopoštovanja, pažnje prikovane za izlazni brodski podij, čiji su
sjenoviti četvrtasti otvori skrivali nju i njenu svitu.
Bilo je još dva sata do podneva, ali je zrak iznad gomile već
sijao u prašnatom svjetlucanju, najavljujući vrućinu novog dana.
Jessica dotakne svoju srebrom poprskanu kosu bakarne boje,
koja joj je uokvirivala ovalno lice ispod aba kapuljače Časne Majke.
Znala je da ne izgleda najbolje poslije tog dugog putovanja, a ni crnina
aba kapuljače nije bila njena najomiljenija boja. No, ovdje je već nosila
takvu odjeću. Značenje aba-odore Slobodnjaci sigurno nisu zaboravili.
Uzdahnula je. Svemirsko putovanje nije joj bilo ugodno, a onda i taj
dodatni teret sjećanja na jedno drugo putovanje s Caladana na Arrakis,
kad je njen Vojvoda bio prisiljen protiv svoje volje prihvatiti ovaj feud.
Polagano, koristeći sposobnost stečenu obukom kod Bene
Gesserita za otkrivanje značenja i najmanjih sitnica, pretraživala je
pogledom ljudsko more. Bilo je tu pojava u zagasito sivim kapuljačama
pustinjskih odijela, odora Slobodnjaka iz duboke pustinje; također su se
vidjeli hodočasnici odjeveni u bijelo, sa žigovima pokajništva na
ramenima; mogli su se zapaziti i bogati trgovci nabreklih džepova,
gologlavi i u laganoj odjeći sračunatoj za izražavanje prezira prema
gubljenju vode na arakenskom usijanom zraku… Naposljetku, bili su tu i
izaslanici Društva Vjernih, odjeveni u zeleno i s teškim kapuljačama na
glavi. Oni su stajali odvojeno, u svetosti svoje skupine.
Tek kad je podigla pogled s gomile, ovaj prizor je poprimio
nekakve sličnosti s onim koji ju je dočekao pri dolasku s njenim
voljenim Vojvodom. Koliko je otada prošlo? Više od dvadeset godina.
Nije voljela razmišljati o otkucajima srca prošli između ova dva prizora.
Vrijeme je počivalo na njoj poput nekorisnog tereta i tog trenutka joj se
učinilo da godine koje je provela izvan ovog planeta nikada nisu
postojale.
Ponovno u zmajskim čeljustima, pomisli.
Ovdje je na ovoj ravnici njezin sin istrgnuo Carstvo iz ruku
pokojnog Shaddama IV. Taj povijesni prevrat urezao je ovo mjesto u
svijest i vjerovanja ljudi.
Začula je nestrpljivo komešanje pratnje iza sebe i ponovno
uzdahnula. Morali su čekati Aliju koja je zakasnila. Mogli su vidjeti
kako se Alijina svita pojavljuje na udaljenom kraju gomile; kraljevska
garda je, krčeći joj put, izazvala gibanje gomile.
Jessica je još jednom promotrila okolinu. Mnoge razlike se
ukazaše njenom pronicljivom pogledu. Jedan molitveni balkon bio je
pridodan molitvenom tornju sletne piste. A tamo daleko na lijevoj strani
ravnice uzdizala se skupina građevina od plastičnog čelika, koju je Paul
sagradio kao svoju tvrđavu – „svoj sieč iznad pijeska“ Bila je to najveća
kompaktna pojedinačna konstrukcija ikada podignuta ljudskom rukom.
Čitavi gradovi mogli su se smjestiti unutar njenih zidova i još bi ostalo
prostora. Sada je pružala krov nad glavom najsnažnijoj vladajućoj sili u
Carstvu, Alijinom „Društvu Vjernih“ koje je ona podigla na temeljima
naslijeđa svog brata.
To mjesto mora nestati, pomisli Jessica.
Alijino poslanstvo stiglo je do podnožja izlazne rampe i tu
iščekujući zastalo. Jessica je prepoznala Stilgarove grube crte lica. Oh,
Bože sačuvaj! Tamo je stajala i princeza Irulan, skrivajući svoju
svirepost u tom zavodljivom tijelu, s kosom boje zlata izloženom
nestašnom povjetarcu. Izgledala je kao da nije ostarjela nijedan dan; to
je bila sramota. A na čelu skupine ljudi u obliku klina bila je Alija,
neprirodno mladolikih crta lica, očiju ukočeno usmjerenih u sjenu
četvrtastog otvora. Jessicine usne se stisnu u ravnu crtu kad je započela
proučavati lice svoje kćeri. Mučno uzbuđenje pulsiralo je Jessicinim
tijelom i ona začuje u ušima udaranje valova vlastitog života. Glasine su
bile istinite! Užasno! Užasno! Alija je krenula zabranjenom stazom.
Posvećeni je mogao pročitati dokaz. Prokletnica!
U tih nekoliko trenutaka koliko joj je trebalo da se smiri Jessica
je shvatila koliko se zapravo nadala da su glasine bile lažne.
A što je s blizancima? zapitala se. Jesu li i oni izgubljeni?
Polagano, kako je to već primjereno majci jednoga Boga, Jessica
je izašla iz sjene i zastala na rubu kosine. Njena je pratnja ostala straga
kako joj je bilo i naređeno. Nekoliko sljedećih trenutaka bili su
presudni. Jessica je stajala usamljena, oči u oči s gomilom. Mogla je
čuti kako se Gurney Halleck nervozno nakašljava iza njenih leđa.
Gurney joj je prethodno prebacio: „Zar čak i bez štitnika? Bogovi s
tobom, ženo! Ti si luda!”
No, Gurneyjeva najvrjednija osobina bila je njegova slijepa
poslušnost. On bi, doduše, izrekao svoje mišljenje, ali bi zatim i
poslušao.
I sada je poslušao.
Kad se Jessica pojavila, iz mora ljudi začuo se zvuk poput
šištanje divovskog pustinjskog crva. Ona podigne ruke u ime
blagoslova, onoga kojim je svećenstvo uvjetovalo cijelo Carstvo. S
mjestimičnim otocima kolebljivaca, ali još uvijek jedan divovski
organizam, ljudi padoše na koljena. Čak se i službena skupina pokorila
tome.
Jessica je obratila pozornost na mjesta u gomili gdje se pojavilo
oklijevanje; znala je da su ostale oči iza njenih leđa, kao i oči njenih
uhoda u gomili, memorirale slike temeljem kojih će kasnije potražiti
kolebljivce.
I dok je Jessica tako stajala uzdignutih ruku, iz letjelice su izašli
Gurney i njegovi ljudi i, hitro se spustivši pokraj nje niz rampu ne
obazirući se na začuđene poglede ljudi iz službene skupine, pridružili se
tjelohraniteljima koji su se identificirali podizanjem ruke. Brzo su se
proširili po ljudskom moru, preskačući spletove klečećih pojava i jureći
uskim prolazima. Nekoliko njihovih ciljeva opazilo je opasnost i
pokušalo pobjeći. Oni su bili najlakši plijen; bačen nož, omča garote – i
bjegunci su bili uništeni. Ostale su izdvojili iz gomile, vezanih ruku i
nogu.
Za sve to vrijeme, Jessica je stajala raširenih ruku,
blagoslivljajući masu svojom pojavom i držeći je u pokornosti.
Raspoznala je znakove širenja glasina među okupljenim ljudima,
znajući dobro koja prevladava, budući da je unaprijed bila proširena:
„ Časna Majka se vraća iskorijeniti kolebljivce. Blagoslovljena budi
majka našeg Gospoda! “
Kad je sve završilo, nekoliko je mrtvih tijela ostalo opruženo na
pijesku, a uhvaćene su prebacili u hangare ispod kontrolnog tornja.
Jessica spusti ruke. Proteklo je, možda, tri minute. Znala je da Gurney i
njegovi ljudi najvjerojatnije nisu uhvatili nikog od kolovođa, one koji su
bili najveća prijetnja. Takvi su bili oprezni i lukavi. Ali, među
uhvaćenima će se naći i neka krupnija riba, uz obveznu hrpicu
otpadnika i tikvana.
Jessica spusti ruke i ljudi se, kličući, podignuše na noge.
Kao da se ništa neugodno nije dogodilo, Jessica se spusti sama
niz rampu i, obišavši svoju kćer, posveti pozornost na Stilgara. Crna
brada koja mu se prelijevala preko ovratnika kapuljače pustinjskog
odijela, poput divlje delte, imala je tu i tamo pokoju sjedinu. Ali oči bez
bjeloočnica imale su u sebi onu istu žestinu kojom su sjajile prigodom
njihovog prvog susreta u pustinji. Stilgar je shvatio značaj ovoga što se
upravo dogodilo i odobravao je. Bio je to pravi slobodnjački Naib,
istinski vođa sposoban donositi krvave presude. Njegove prve riječi bile
su sasvim u skladu s takvim karakterom.
„Dobro došli kući, moja Gospo. Uvijek je zadovoljstvo vidjeti
neposrednu i djelotvornu akciju.”
Jessica si dopusti jedva primjetan osmijeh. „Zatvori pristanište,
Stil. Nitko neće napustiti ovo mjesto dok ne ispitamo pohvatane.” „Već
je to učinjeno, moja Gospo”, reče Stilgar. „Gurneyjev čovjek i ja pomno
smo se za to pobrinuli”
„Oni koji su pomogli bili su, dakle, tvoji ljudi”
„Neki od njih, moja Gospo.”
Zapazila je njegovo skriveno sustezanje, pa kimne glavom:
„Poprilično dobro si me proučio u stara vremena, Stil”
„Kao što ste jednom u nevolji rekli, moja Gospo, čovjek
promatra one koji opstanu i uči od njih”
Tog trenutka Alija krene naprijed, a Stilgar se odmakne u stranu
pa se Jessica nađe suočena sa svojom kćerkom.
Znajući da ne može nikako sakriti ono što je saznala, Jessica nije
ni pokušala bilo što zatajiti. Alija je mogla, ako joj je trebalo,
odgonetnuti svaku sitnicu – baš kao i bilo koja druga posvećenica
Sestrinstva. Ona bi ionako po Jessicinom ponašanju saznala da je sve
primijećeno i protumačeno. Njih dvije su bile neprijatelji za koje je riječ
smrtni samo dodirivala površinu.
Alija se odlučila za srdžbu kao za najlakšu i najodgovarajuću
reakciju.
„Kako si se samo usudila isplanirati ovakvu akciju, a da se
prethodno nisi posavjetovala sa mnom?” uzvikne, unoseći se Jessici u
lice.
Jessica joj odgovori blagim glasom: „Kao što si upravo čula,
Gurney mi uopće nije ništa rekao o tom planu. Mislilo se…”
„A ti, Stilgare?” reče Alija, okrenuvši se prema njemu. „Kome si
ti odan?”
„Moja zakletva je posvećena Muad´Dibovoj djeci” reče Stilgar
prigušenim glasom. „Uklonili smo opasnost koja im je prijetila.”
„A zašto te to ne veseli… kćeri?” upita Jessica.
Alija bljesne očima i skrene pogled na majku; no trenutak
kasnije uspjela je obuzdati unutrašnju buru, pa se čak i kiselo
nasmiješila. „Ja jesam ispunjena radošću… majko”, reče ona. I na vlastito
iznenađenje Alija otkrije da je stvarno sretna; ispunilo ju je izuzetno
zadovoljstvo, jer je sve što je postojalo skriveno između nje i
njene majke naposljetku izašlo na vidjelo. Trenutak kojeg se bojala bio
je prošao bez da se ravnoteža snaga bitno promijenila. „Raspravit ćemo
ovo podrobnije u nekom pogodnijem trenutku”, reče Alija, obraćajući se
istodobno i majci i Stilgaru.
„Svakako”, reče Jessica, okrenuvši se prema princezi Irulan na
način koji je značio otpuštanje prethodnog sugovornika.
Nekoliko kratkih otkucaja srca, Jessica i princeza šutke su stajale
proučavajući jedna drugu – dvije posvećenice Bene Gesserita koje su
svojedobno prekinule sa Sestrinstvom iz istog razloga: ljubavi… Ljubavi
prema muškarcima koji su sada bili mrtvi. Princeza je beznadno voljela
Paula, postala mu žena, ali ne i bračni drug. Sada je živjela samo za
djecu koju je Paulu darovala njegova slobodnjačka priležnica Chani.
Jessica prva progovori: „Gdje su moji unuci?”
„U sieču Tabr.”
„Ovdje je preopasno za njih. Shvaćam ”
Irulan jedva primjetno kimne glavom. Pratila je razgovor između
Jessice i Alije, ali ga je protumačila onako kako ju je Alija pripremila:
Jessica se vratila Sestrinstvu, a nas dvije znamo za planove koje ima s
Paulovom djecom! Irulan nije spadala u najsavršenije posvećenice Bene
Gesserita: veći je ugled imala zbog toga što je bila kćer Shaddama IV
nego zbog nekog drugog razloga; uglavnom je bila previše ohola da bi
se pomučila poboljšati svoje sposobnosti. I sada je odabrala način koji je
bio nagliji nego bi to dopuštala obuka koju je stekla.
„Stvarno, Jessica”, reče Irulan, „trebala si se dogovoriti s
Kraljevskim savjetom. Nije bilo u redu što si djelovala jedino preko…”
„Moram li zaključiti da nitko od vas nema povjerenja u
Stilgara?” upita Jessica.
Irulan je bila dovoljno pametna da shvati da na ovakvo pitanje
ne može odgovoriti. Bilo joj je drago kad su se poslanici svećenstva, ne
mogavši više suzdržati nestrpljenje, progurali naprijed. Brzo izmijeni
pogled s Alijom, pomislivši: Jessica je kao i uvijek, ohola i sigurna u
sebe! Istog trenutka joj nepozvan u svijesti iskrsne aksiom Bene Gesserita: „
Oholi podižu bedeme oko sebe iza kojih pokušavaju
sakriti svoje sumnje i strahove.“ Vrijedi li ova istina i za Jessicu?
Svakako ne. Vjerojatno je to tek poza. Ali s kojom namjerom? To
pitanje uznemiri Irulan.
Kad su stigli do Muad´Dibove majke, svećenici su postali bučni.
Neki su joj tek ljubili ruke, ali se većina duboko klanjala izgovarajući
slavopojke. Na kraju su na red došla dvojica vođa tog poslanstva,
prihvaćajući uobičajenu ulogu: „prvi dolaze zadnji.“ Uz uvježbane
osmjehe, priopćili su Najsvetijoj Časnoj Majci da će se službena
svečanost Očišćenja održati u Tvrđavi, Paulovom starom gradu-utvrdi.
Jessica je pažljivo promotrila njih dvojicu i zaključila da su joj
odvratni. Jedan je od njih bio Javid, mlad čovjek namrgođenog lica
razmaknutih jagodica, tamnih očiju koje nisu mogle sakriti vrebajući
oprez koji je počivao u njihovim dubinama. Drugi je bio Zebatalep,
mlađi sin jednog Naiba kojeg je ona upoznala tijekom svojih
slobodnjačkih dana, na što ju je on i požurio podsjetiti. Bilo ga je lako
odgonetnuti: spoj veselosti i okrutnosti, a njegovo suhonjavo lice s
plavom bradom širilo je oko sebe duh tajanstvenih uzbuđenja i velikog
znanja. Od njih dvojice, Javid je prema njenom mišljenju bio daleko
opasniji; čovjek samostalnog rasuđivanja, istodobno privlačan i – nije
mogla osmisliti drugi izraz – odvratan. Njegov joj se naglasak učinio čudan,
pun starih slobodnjačkih izgovora, kao da je potjecao iz nekog
izoliranog gnijezda svog naroda.
„Reci mi, Javide”, reče ona, „odakle si?”
„Ja sam samo običan Slobodnjak iz pustinje”, odgovori on,
tjerajući svakim slogom svoju tvrdnju u laž.
Zebatalep se umiješa s napadnim poštovanjem, što je gotovo
sličilo podsmjehu: „Imamo mnogo toga pretresti iz starih dana, moja
Gospo. Ja sam bio jedan od prvih, znate, koji su uočili svetu prirodu
misije vašeg sina.”
„Ali nisi bio jedan od njegovi Fedajkina”, reče ona.
„Ne, Moja Gospo. Tada sam bio više filozofski orijentiran;
školovao sam se za svećenika.”
I tako sačuvao kožu, pomisli ona.
Javid reče: „Čekaju nas u Tvrđavi, moja Gospo.”
Ponovno je pomislila kako je njegov čudan naglasak otvoreno
pitanje koje traži odgovor. „Tko nas čeka?” upita.
„Zbor Vjere, svi oni koji održavaju sjaj imenu i djelima vašeg
svetog sina”, reče Javid.
Jessica pogleda oko sebe i, ugledavši Aliju kako se osmjehuje
Javidu, upita: „Je li ovaj čovjek jedan od tvojih namještenika, kćeri?”
Alija kimne glavom. „Čovjek predodređen za velika djela.”
Međutim, Jessica primijeti da ova ljubaznost nije učinila Javida ništa
zadovoljnijim. Odlučila ga je prepustiti Gurneyjevom posebnom
proučavanju. Gurney je upravo prilazio, s pet odanih ljudi, javljajući joj
da su saslušanja sumnjivih kolebljivaca u tijeku. Kretao se gegajućim
korakom snažnog čovjeka, dok mu je pogled šibao posvud unaokolo, a
svaki mišić plivao u opuštenoj budnosti, čemu ga je ona podučila kroz
benegeseritske prana-bindu vježbe. Gurney je bio ružna ljudina
uvježbanih refleksa, ubojica i zastrašujuća pojava za mnoge, ali ga je
Jessica voljela i cijenila više od svih ostalih živih ljudi. Ožiljak od
udarca inkvino biča naborao mu je kožu uzduž čeljusti dajući mu opak
izgled; međutim, čim je ugledao Stilgara osmijeh mu omekša lice.
„Dobro urađeno, Stil” reče, nakon čega se oni prema
slobodnjačkom običaju muški rukovaše.
„Očišćenje”, reče Javid, dodirnuvši Jessicinu ruku.
Jessica se odmakne i pažljivo birajući riječi u suspregnutoj snazi
glasa, tonom i dikcijom koji su bili sračunati za točno određeno
emocionalno djelovanje na Javida i Zebatalepa, reče: „Vratila sam se na
Dinu vidjeti svoje unuke. Moramo li da gubiti vrijeme na ove
svećeničke besmislice?”
Na Zebatalepa je ovo djelovalo poput šoka. Usta mu se nijemo
otvore, a zabezeknut pogled započne šarati unaokolo po onima koji su
to čuli. Oči su odavale svakog tko je čuo. Svećenička besmislica!
Kakav li će učinak imati ove riječi, budući da dolaze iz usta majke
njihovog mesije?
Međutim, Javid je potvrdio Jessicinu procjenu. Usta su mu se
stisnula, a zatim razvukla u osmijeh. Oči mu se ipak nisu smijale, ali
nisu ni lutale uokolo tražeći one koji su sve to čuli. Javid je dobro znao
tko se sve nalazi oko njih. U njegovoj svijesti već se stvorio okvir
omeđen dometom Jessicinog glasa; onima koji su njime bili obuhvaćeni
trebalo je ubuduće posvetiti posebnu pažnju. Samo nekoliko sekundi
kasnije, Javid se prestao smiješiti, ali brzina kojom je to učinio bila je
istodobno priznanje da se odao. Nije propustio učiniti svoju domaću
zadaću: znao je za promatračke moći Gospe Jessice. Kratak, grčevit
pokret njegove glave ukazao je na njegovu punu svijesti o tim moćima.
U munjevitom bljesku misli, Jessica odmjeri mogući izbor. Mali
znak ruke upućen Gurneyju donio bi Javidu smrt. To se moglo, zbog
dojma, obaviti ovdje, ili tajno kasnije kao da se radi o nesretnom
slučaju.
Razmišljala je: Kad pokušavamo sakriti svoje najintimnije
nagone, čitavo biće vrišti izdajom. Benegeseritsko školovanje vrtjelo se oko
te spoznaje: uzdići posvećenike iznad ove suprotnosti i naučiti ih
čitanju tuđih misli. Ocijenila je Javidovu inteligenciju kao vrijednu, kao
privremeno koristan uteg na vagi ravnoteže. Ako bi ga pridobila, mogao
je postati veza koja joj je trebala: pristup među arakenske svećenike.
Osim toga, bio je Alijin čovjek .
Jessica reče: „Moja službena pratnja mora ostati mala. Međutim,
imamo slobodno još jedno mjesto. Javide, ti ćeš nam se pridružiti.
Zebatalepe, žao mi je. I još nešto, Javide… Prisustvovat ću toj
svečanosti… ako inzistiraš.”
Javid se usudi udahnuti punim plućima pa reče dubokim glasom:
„Kako Muad´Dibova majka zapovijedi” Pogledom pređe od Alije do
Zebatalepa, a zatim ponovno pogleda Jessicu. „Žao mi je što sam uzrok
ponovnog odlaganja susreta s vašim unučićima, ali ima, ovaj, državnih
razloga…”
Jessica pomisli: Odlično. On je prvenstveno poslovan čovjek.
Čim mu odredimo cijenu, kupit ćemo ga. Otkrila je da uživa u tome što on
odlučno inzistira na svojoj dragocjenoj svečanosti. Ova mala pobjeda
povećat će mu ugled među kolegama, to su oboje znali. Prihvaćanje
njegovog Očišćenja moglo bi biti plaćanje unaprijed za kasnije usluge.
„Pretpostavljam da si osigurao prijevoz”, reče ona.
6.
Dajem ti pustinjskog kameleona čija ti sposobnost
prilagodbe okolini govori sve što trebaš znati o
osnovama ekologije i stvaranju osobnog identiteta.
Knjiga rugalica iz Haytovog ljetopisa
Leto je sjedio i svirao mali baliset koji mu je za njegov peti
rođendan poslao savršeni umjetnik na tom instrumentu – Gurney
Halleck. Za četiri godine vježbanja Leto je postigao određenu glatkoću,
iako su mu dvije krajnje bas žice još zadavale teškoće. Otkrio je da ga
baliset u trenucima posebne zbunjenosti smiruje – činjenica koja nije
izmakla Ghaniminoj pažnji. Sada je sjedio u sumraku na najjužnijem
kraju stjenovitog grebena koji je nadvisivao sieč Tabr. Nježno je
prebirao žice baliseta.
Ghanima je stajala iza njega i svojom sitnom pojavom zračila
protestom. Nije željela izaći ovdje van, budući da je saznala od Stilgara
da će se njihova baka zadržati u Arrakeenu. Posebno se protivila
dolasku ovamo, jer se spuštala noć. Pokušavajući pokrenuti svog brata,
upitala je: „Pa, dobro, što sada?”
Kao odgovor on započne sljedeću pjesmu.
Po prvi put otkad je dobio ovaj dar, Leto je snažno osjetio da je
baliset kojeg je držao u rukama rad majstora s Caladana. Imao je
naslijeđeno sjećanje koje ga je moglo baciti u duboku nostalgiju za tim
lijepim planetom kojim je Kuća Atreida nekoć vladala. Bilo je dovoljno
da Leto uz tu glazbu samo olabavi unutrašnje brane pa da začuje
sjećanja iz onih vremena kad se Gurney služio balisetom za očaravanje
svog prijatelja i zapovjednika, Paula Atreida. S balisetom koji je svirao
pod njegovim rukama, Leto je sve više osjećao fizičku prisutnost svog
oca. I dalje je svirao i sa svakom novom sekundom uspostavljao sve
dublji odnos s instrumentom. Osjetio je u sebi potpunu prožetost
dojmom da zna svirati ovaj baliset, iako devet godina stari mišići još nisu bili
prilagođeni toj unutrašnjoj svijesti.
Ghanima je nestrpljivo tupkala nogom, nesvjesna da prati ritam
bratovog sviranja.
Nakon što je usta nakrivio, što je govorilo o dubokoj
usredotočenosti, Leto je prekinuo s dobro poznatom glazbom i započeo
pjesmu koja je bila starija čak i od bilo koje iz Gurneyjevog programa.
Bila je stara već u vrijeme kad su se Slobodnjaci selili na svoj peti
planet. Riječi su opisivale jedan zensunijski motiv, a on ih je osluškivao
u svom pamćenju dok su mu prsti izmamljivali mucavu verziju
melodije.
„Prirodin krasan oblik
ima zanosno svojstvo
koje neki nazivaju – raspadanje.
Zbog te zanosne nazočnosti
novi život probija sebi put.
Suze puštene u tišini
Samo su voda duše:
One donose novi život
patnji postojanja -
odvajanje od tog shvaćanja
koje smrt ujedinjuje u cjelinu.“
Kad je odsvirao zadnji ton, Ghanima iza njegovih leđa reče: „To
je odvratna stara pjesma. Zašto baš nju?”
„Zato što odgovara trenutku.”
„Hoćeš li je odsvirati Gurneyju?”
„Možda.”
„Nazvat će je mračnom besmislicom ”
„Znam. „
Leto preko svog ramena pogleda Ghanimu. Nije ga iznenadilo
što je ona poznavala ovu pjesmu i njene stihove, već ga je uhvatio strah
zbog jedinstva njihovih života. Jedno od njih dvoje moglo je umrijeti, a
da ipak ostane živo u svijesti onog drugog i da se pritom nijedan dio
pamćenja kojeg su dijelili ne ošteti; tako su bili bliski. Plašila ga je
beskrajna mreža ove bliskosti i on odmakne pogled s nje. U toj su
mreži, znao je, postojale pukotine. Njegov strah je izrastao iz najnovije
od ovih pukotina. Osjetio je kako se njihovi životi počinju razdvajati i
upitao se: Kako joj mogu priopćiti stvari koje su se samo meni
dogodile?
Pogled mu je klizio pustinjom zadržavajući se na dubokim
sjenama iza barakana – tim visokim lutajućim dinama srpastog oblika
koje su se poput valova valjale Arrakisom. Bio je to Kedem, unutrašnja
pustinja, a njegove dine su u zadnje vrijeme vrlo rijetko bile prožete
nepravilnostima koje su pratile napredovanje divovskog crva. Zalazak
sunca navlačio je krvave pruge preko dina, bojeći plamenom svjetlošću
rubove sjena. Jastreb koji se obrušavao iz zagasito crvenog neba uhvatio
je njegovu pažnju, kao da u letu lovi jarebicu.
Neposredno ispod njega na pustinjskom tlu su rasle biljke u
obilju zelenila, navodnjavane qanatima koji su dijelom tekli otvoreni, a
dijelom kao pokriveni kanali. Voda je dolazila iz divovskih skupljača
kišnice koji su se nalazili iza njega na najvišem dijelu stijene. A tamo se
slobodno vijorila zelena zastava Atreida.
Voda i zelenilo.
Novi simboli Arrakisa: voda i zelenilo.
Oaza obraslih dina u obliku brušenog dijamanta prostirala se
ispod njegovog visokog vidikovca sabirući njegovu pažnju u oštru
slobodnjačku svjesnost. Sa stijene ispod njega stigao je zvonki kliktaj
noćne ptice što je pojačalo osjećaj življenja ovog trenutka izvan divlje
prošlosti.
Nous avons change tout cela, pomisli, prešavši jednostavno na
jedan od prastarih jezika koje su on i Ghanima potajno koristili. „ Mi
smo sve ovo promijenili. Uzdahnuo je. Oublier je ne puis. „ Ne mogu
zaboraviti. “
Iza oaze je mogao u slaboj svjetlosti nazrijeti područje koje su
Slobodnjaci zvali „Praznina’ – tlo na kojem ništa nije raslo, tlo koje
nikada nije bilo plodno. Voda i opširan ekološki plan mijenjali su ovo.
Sada su postojala mjesta na Arrakisu gdje se mogla vidjeti baršunasta
zelena mekoća pošumljenih brda. Šume na Arrakisu! Ponekom iz novog
naraštaja je bilo teško zamisliti dine ispod ovih valovitih zelenih brda.
Takvim mladim očima promatranje ravne lisnatosti navodnjavanog
drveća nije pružalo nikakvo potresno značenje. Ali, Leto je ovog
trenutka shvatio da razmišlja na način starih Slobodnjaka, oprezan
prema promjeni, preplašen postojanjem novog.
Rekao je: „Djeca mi govore da ovdje vrlo rijetko u zadnje
vrijeme nailaze na pustinjske pastrve na površini”
„Što bi to trebalo značiti?” upita Ghanima. U glasu joj se mogla
osjetiti zlovolja.
„Stvari su se počele mijenjati vrlo brzo”, odgovori on.
Još jednom se ptica zvonko oglasila sa stijene, a onda na
pustinju padne noć, poput jastreba na plijen. Noć mu je često izazivala
nalete sjećanja – svi oni unutrašnji životi galamili su tražeći svoj
trenutak. Ghanima se nije suprotstavljala tome na njegov način.
Poznavala je, ipak, njegove nemire i on osjeti kako ga njena ruka
dodiruje po ramenu u znak suosjećanja.
Ispod njegovih prstiju baliset se javi srditim akordom.
Kako bi mogao objasniti što se događa s njim?
U njegovoj glavi su bjesnjeli ratovi, bezbroj života je dijelilo
svoja prastara pamćenja: žestoke nesreće, ljubavnu slabost, boje mnogih
mjesta i mnogih osoba… pokopane tuge i uzavrele radosti mnoštva ljudi.
Čuo je tužaljke koje su potjecale s planeta koji više ne postoje, zelene
plesove i vatru ognjišta, naricaljke i usklike, čitavu žetvu bezbrojnih
razgovora.
Njihov noćni nalet je bilo još teže podnijeti kad se nalazio na
otvorenom.
„Zar ne bismo trebali ući?” upita ona.
Zatresao je glavom i ona doživi taj pokret, shvativši naposljetku
da su njegove nevolje znatno dublje nego je to ona pretpostavljala.
Zašto noć pozdravljam odavde? upitao se. Nije osjetio kad je
Ghanima makla ruku s njegovog ramena.
„Znaš li zašto sebe mučiš time?” reče ona.
U njenom glasu je prepoznao blagi prijekor. Da, znao je.
Odgovor je ležao ovdje u njegovoj svijesti, potpuno očit: Zato što me
ono veliko poznato-nepoznato iznutra pokreće kao val. Osjećao je dizanje
valova svoje prošlosti kao da je na dasci za jahanje. Imao je
očeva sjećanja na proročanstva, rasprostrta uzduž vremena i koja su
nadrastala sve ostalo, ali je ipak želio sve te prošlosti. Želio ih je. A one
su bile tako opasne. Sada je to potpuno znao zbog ove nove stvari koju
će morati priopćiti Ghanimi.
Pustinja je započinjala listati pod svjetlom izlazećeg Prvog
Mjeseca. Zurio je u varljivu nepokretnost pješčanih savijutaka koji su se
pružali u beskonačnost. S njegove lijeve strane, malo odmaknut, nalazio
se Čuvar, stršeća stijena koju su udari pustinjskog vjetra sveli na nizak,
povijen oblik sličan tamnom crvu koji se probija između dina. Jednog
dana će se stijena na kojoj stoji smanjiti na sličan oblik i sieča Tabr neće
više biti, osim u sjećanjima nekog poput njega.
„Zašto zuriš u Čuvara?” upita Ghanima.
Slegnuo je ramenima. Unatoč naredbama svojih odgajatelja, i on
i Ghanima često su odlazili do Čuvara. Tamo su bili otkrili tajno
skrovište i Leto je znao zašto ih to mjesto sada mami.
Ispod njega, prividno bliže zbog tame, presijavao se na mjesečini
otkriveni qanat; površina vode se mreškala od pokreta grabežljive ribe
koju su Slobodnjaci oduvijek puštali u svoju uskladištenu vodu da bi
odstranili pustinjsku pastrvu.
„Nalazim se između ribe i crva”, promrmljao je on.
„Što?”
Ponovio je glasnije.
Dodirnula je rukom usne, nagađajući koja ga je zamisao navela
tla ovo kaže. I njen otac se ponekad ovako ponašao; bilo je dovoljno da
zaviri u svoju svijest i usporedi.
Leto je zadrhtao. Sjećanja koja su ga vezala za mjesta na koja
njegova noga nikad nije zakoračila, ponudila su mu odgovore na pitanja
koja nije postavio. Na golemom unutrašnjem platnu, spoznavao je
povezanost i odvijanje događaja. Dinin pješčani crv nije mogao proći
preko vode; voda je za njega bila otrovna. Pa ipak, ovdje su poznavali
vodu još u pretpovijesna vremena. Bijela udubljenja od kamenca
svjedočila su o negdašnjim jezerima i morima. Duboko iskopani bunari
pronalazili su vodu koju je pustinjska pastrva ranije napustila. Kao da je
prisustvovao događajima, jasno je vidio što se zbilo na ovom planetu,
što ga ispuni predosjećajem katastrofalnih promjena koje je ljudsko
uplitanje donosilo.
Javi se glasom jedva jačim od šapta: „Znam što se dogodilo,
Ghanima.”
Ona mu se primakne. „Stvarno?”
„Pustinjska pastrva…”
Zamuknuo je i ona se upita zašto se stalno poziva na taj
haploidni stadij razvoja planetnog divovskog pješčanog crva, ali mu se
nije usudila skrenuti tok misli.
„Pustinjska pastrva”, ponovio je, „donesena je ovdje s nekog
drugog mjesta. U to doba, ovaj planet je bio vlažan. Njihovo
razmnožavanje nadvisilo je mogućnosti održanja ravnoteže postojećeg
ekosustava. Pustinjske pastrve zarobile su raspoloživu slobodnu vodu i
pretvorile planet u pustinju… a učinile su to radi preživljavanja. Na
dovoljno suhom planetu, mogle su prijeći u svoj sljedeći razvojni oblik
– pustinjskog crva.”
„Pustinjske pastrve?” Zavrtjela je glavom, ne zato jer je
sumnjala u njegove riječi, već nije bila voljna pretraživati one dubine na
kojima je on okupio ovakvo znanje. Osim toga, mislila je: Pustinjska
pastrva? Koliko li je samo puta, u ovom i drugim tijelima, kao dijete u
igri hvatala pustinjske pastrve. Pritiskala bi je štapom, a zatim, prije
nego bi je odnijela do spremnika zbog njene vode, ljuštila ju je i čupkala
sve dok je ne bi pretvorila u tanku membranu u obliku rukavice. Bilo je
teško zamisliti to malo neinteligentno stvorenje kao tvorca velikih
događaja.
Leto kimne glavom u znak potvrde. Slobodnjaci su oduvijek
puštali grabežljive ribe u svoje spremnike vode. Haploidna pješčana
pastrva aktivno se odupirala velikim nagomilavanjima vode blizu
površine planeta; grabežljive ribe plivale su u ovom qanatu ispod njega.
Njihov prijenosnik razvoja prema obliku pješčanog crva izvorno je
mogao podnijeti manju količinu vode – primjerice, količinu koju
ljudsko tijelo sadrži u svojim tkivima. Ali, suočene s golemim masama
vode, njihove kemijske tvornice postajale su neobuzdane i rasprskavale
su se u smrtnom preobražaju, što je dovodilo do stvaranja opasnog,
zgusnutog melangea, droge vrhunske svijesti, čije su se razvodnjene
čestice koristile u siečkim orgijama. Taj čisti koncentrat pronio je Paula
Muad´Diba kroz zidove vremena, duboko u izvor rastvaranja, tamo gdje
se nijedan muškarac nikada nije usudio krenuti.
Ghanima je osjetila kako njen brat drhti, iako je sjedio nasuprot
nje. „Što si učinio?” upitala ga je.
Međutim, on nije želio prekinuti vlastiti lanac otkrivanja.
„Pomanjkanje pješčanih pastrvi – ekološki preobražaj planeta.”
„One se odupiru tome, naravno”, reče ona, započinjući shvaćati
strah u njegovom glasu, uvučena u sve to protiv svoje volje.
„Kad nestanu pješčane pastrve, nestat će i svi crvi”, reče on.
„Plemena moraju biti upozorena”
„I neće više biti začina”, nastavi ona.
Riječi su tek dotaknule najistaknutije točke cjelovite opasnosti
koju su oboje vidjeli kako se nadvija nad planet, a sve zbog čovječjeg
bespravnog uplitanja u prastare zakone odnosa na Dini.
„To je ono što Alija zna”, reče on. „Zato i likuje.”
„Kako možeš biti u to siguran?”
„Siguran sam.”
Sada je pouzdano znala što ga brine, i osjeti kako joj od te
spoznaje tijelom prolazi jeza.
„Plemena nam neće povjerovati ako to ona porekne”, reče on.
Ova tvrdnja se oslanjala na osnovni problem njihovog
postojanja: kakvu su mudrost Slobodnjaci mogli očekivati od jednog
devetogodišnjaka? Alija, koja se svakim danom sve više otuđivala od
svog unutrašnjeg sudjelovanja u mnoštvu zapamćenih života, igrala je
na tu kartu.
„Moramo uvjeriti Stilgara”, reče Ghanima.
Kao jedna, njihove glave se okrenuše prema mjesečinom
obasjanoj pustinji. Sada je ovo mjesto izgledalo drukčije, izmijenjeno za
tih nekoliko trenutaka svjesnosti. Međudjelovanje čovjeka i ovog
okoliša nikad im dosad nije bilo očitije. Osjetili su se sastavnim dijelom
tog dinamičkog sustava koji se održavao osjetljivo uravnoteženim
redom. Ova nova spoznaja zahtijevala je stvarnu promjenu svijesti koja
ih je preplavljivala zapažanjima. Kao što je Liet-Kynes rekao, svemir je
poprište neprestanog dijaloga između životinjskih populacija.
Primitivna pješčana pastrva obratila se njima, kao ljudskim životinjama.
„Plemena će shvatiti opasnost koja prijeti vodi”, reče Leto.
„Ali ona prijeti i većim stvarima od vode. To je…” Zašutjela je
shvaćajući dublji značaj njegovih riječi. Voda je bila najveći simbol
moći na Arrakisu. U dubini duše, Slobodnjaci su ostali životinje
posebne prilagodljivosti, sposobni preživjeti u pustinji, stručnjaci za
opstanak u nepogodnim uvjetima. A kad je nastupilo obilje vode, u
njima se dogodila čudna promjena simbola, iako su i dalje bili svjesni
starih neophodnosti.
„Misliš na prijetnju koja ugrožava moć”, ispravila ga je.
„Naravno.”
„Ali, hoće li nam vjerovati?”
„Hoće, primijete li uopće da se to događa, zapaze li
neravnotežu.” „Ravnoteža”, reče ona, ponavljajući riječi svoga oca iz
davne prošlosti: „Ekonomija protiv ljepote – pripovijest starija od
Sabe.” Uzdahnuo je i pogledao je preko ramena. „Počinju mi se javljati
proročki snovi, Ghani.”
Njoj se otme bolan uzdah.
On nastavi: „Kad nam je Stilgar rekao da se naša baka zadržala –
ja sam već znao za to. Sada su mi moji ostali snovi sumnjivi” „Leto…”
Odmahnula je glavom, a oči joj se ovlažiše. „Našeg oca je to uhvatilo
kad je bio stariji. Ne misliš li da bi to moglo biti…” „Sanjao sam sebe
kako u oklopu jašem preko dina” reče on. „A bio sam i u Jacurutu.”
„Jacu…” Nakašljala se. „Taj stari mit!”
„Stvarno mjesto, Ghani! Moram pronaći tog čovjeka kojeg zovu
Propovjednik. Moram ga pronaći i ispitati.”
„Vjeruješ li da je on… naš otac?”
„Upitaj se sama?”
„To baš sliči njemu” složila se, „ali…”
„Ne sviđa mi se ono što znam da ću učiniti”, reče on. „Prvi put u
životu shvaćam svoga oca.”
Osjetila se isključenom iz toka njegovih misli, pa reče:
„Propovjednik je vjerojatno samo neki stari mistik”
„Molim se da ispadne tako” prošaptao je. „Oh, kako se molim za
to!” Zanjihao se naprijed i ustao. Dok je to činio, baliset mu zazuji u
rukama. „Kad bi samo on bio Gabrijel bez roga.” Muklo je zurio u
mjesečinom obasjanu pustinju.
Okrenula se i pogledala u smjeru kamo je on gledao i vidjela
crvenkastu zažarenost trule vegetacije na rubu siečkih nasada kao i
savršenu isprepletenost crta dina. Tamo je bilo mjesto na kojem je tekao
život. Čak i kad je pustinja spavala, ponešto je ostajalo budno u njoj.
Osjećala je tu budnost, slušajući kako dolje ispod nje životinje dolaze do
qanata na pojilo. Letovo otkriće preinačilo je ovu noć: ovo je bio
trenutak življenja, vrijeme za otkrivanje pravilnosti u neprekidnoj
promjeni, trenutak u kojem je trebalo osjetiti dugi put koji ih je dijelio
od njihove zemaljske prošlosti, a sve to zatvoreno u njenom sjećanju.
„Zašto Jacurutu?” upitala je, remeteći raspoloženje
jednoličnošću tona svog glasa.
„Zašto… Ne znam. Kad nam je Stilgar prvi put ispričao kako su
tamo ubijali ljude i od tog mjesta načinili tabu, pomislio sam… isto što i
ti. Ali odande sada dolazi opasnost… i Propovjednik.”
Nije odgovorila niti je tražila da s njom podijeli još neke od
svojih proročkih snova, a znala je koliko mu to mnogo govori o njenom
strahu. Ova staza je vodila prema Prokletstvu što su oboje znali. Kad se
on okrenuo i poveo je natrag preko stijena do ulaza u sieč, ta je riječ
neizgovorena lebdjela između njih. Prokletstvo.
7.
Svemir je božji. To je jedinstvenost, cjelina u kojoj se
sva odstupanja mogu prepoznati. Kratkotrajan život,
pa čak i onaj samosvjesni i razumni kojeg nazivamo
osjećajnim, tek je u nesigurnoj svezi sa svakim
djelićem ove cjeline.
Tumačenja iz D. E. P. (Dekret Ekumenskih
prevoditelja)
Halleck je znacima rukom prenio glavnu poruku, istodobno
glasno govoreći o drugim stvarima. Nije mu se sviđalo malo predsoblje
koje su svećenici odabrali za pozornicu izvještavanja, jer je znao da vrvi
špijunskim napravama. Uostalom, neka pokušaju proniknuti u tajnu
sićušnih znakova rukom. Atreidi su vjekovima koristili ovo sredstvo
sporazumijevanja, a da se nije našao nitko mudriji koji bi ih pročitao.
Vani se spustila noć, međutim ova prostorija je bila bez prozora
pa je svjetlost dolazila od sjajnih kugli koje su se nalazile u gornjim
kutovima.
„Mnogi od onih koje smo pokupili su Alijini ljudi” prenio je
Halleck promatrajući Jessicino lice dok joj je glasno govorio,
izvješćujući je da ispitivanje i dalje traje.
„Dakle, kao što si naslutio” odgovorila je Jessica, trepćući
prstima. Kimnula je glavom i izustila otvoren odgovor: „Očekujem
puno izvješće čim završiš posao, Gurney”
„Naravno, moja Gospo” reče on, a njegovi prsti nadovežu: „Ima
još nešto, vrlo uznemirujuće. Pod djelovanjem jakih droga, neki od
zatvorenika su ‘propjevali“ o Jacurutu i tek što bi izgovorili to ime,
umirali su.”
„Uvjetovani blokator rada srca?” upitaše Jessicini prsti. A rekla
je: „Jesi li oslobodio neke uhićenike?”
„Nekolicinu, moja Gospo – očigledni ološ” A prsti mu nastave:
„Sumnjamo na srčanu prisilu, ali još nismo sigurni. Autopsije još nisu
gotove. Međutim, mislio sam da svakako moraš saznati ovaj podatak
glede Jacuruta pa sam odmah došao.”
„Moj Vojvoda i ja smo uvijek smatrali Jacurutu zanimljivom
legendom koja vjerojatno počiva na stvarnim temeljima”, rekoše
Jessicini prsti. Ovog puta je izostavila uobičajen izljev tuge koji je
pratio razgovor o davno nestalom predmetu njene ljubavi.
„Imate li neke naredbe?” upita Halleck, glasno.
Jessica mu je odgovorila blagim glasom, naredivši mu da se vrati
do astrodroma i vrati se tek kad bude izvješće potpuno, ali su njeni prsti
prenijeli drukčiju poruku: „Obnovi veze s tvojim prijateljima među
krijumčarima. Ako Jacurutu stvarno postoji, onda se izdržava prodajom
začina. A tada, osim krijumčara, nemaju drugog tržišta.” Halleck se
kratko naklonio, a njegovi prsti prozboriše: „Već sam poduzeo neke
korake glede toga, moja Gospo” I budući da nije mogao zanemariti ono
za što se cijelog života školovao, doda: „Budi vrlo oprezna ovdje. Alija
je tvoj neprijatelj i većina svećenika pripada njoj.”
„Ne i Javid”, odgovore Jessicini prsti. „On mrzi Atreide.
Sumnjam da bi to itko od laika mogao otkriti, ali ja sam sigurna u to. On
planira zavjeru, a Alija to zna.”
„Dodijelit ću vam dodatnu stražu”, reče Halleck glasno,
izbjegavajući munjevite iskre nezadovoljstva koje sijevnuše u
Jessicinim očima. „U opasnosti ste, siguran sam. Hoćete li noćiti
ovdje?”
„Otići ćemo kasnije u sieč Tabr”, odgovori ona i zastane u
dvojbi odbiti ili ne pojačavanje straže, ali ipak ne reče ništa. Morala je
vjerovati Gurneyjevu instinktu. Mnogi Atreidi su to naučili – na svoju
sreću ili žalost. „Čeka me još jedan sastanak – ovog puta s Ravnateljem
novaka”, nastavi ona. „To je zadnje i nakon toga ću sa zadovoljstvom
napustiti ovo mjesto”
8.
I ja ugledah jednu drugu zvijer kako izvire iz pijeska;
imala je dva roga poput janjeta, ali su joj čeljusti bile
nazubljene i vatrene poput zmajevih, a tijelo
svjetlucalo i nagorjelo od velike vrućine i šištala je kao
zmija.
Revidirana Narančasta katolička Biblija
Nazivao se Propovjednikom i proširio se strah među mnogima
na Arrakisu da bi to mogao biti Muad´Dib koji se vratio iz pustinje, ne
mrtav već živ. Muad´Dib je mogao biti živ, jer nitko nije vidio njegovo
truplo? Kad je već riječ o tome, je li netko i vidio bilo koje tijelo koje je
pustinja uzela? Pa ipak – Muad´Dib? Mogle su se pronaći pojedine
sličnosti, iako mu nitko iz onih starih dana nije prišao i rekao: „Da, ovo
je Muad´Dib. Poznajem ga.”
Pa ipak… kao i Muad´Dib, Propovjednik je bio slijep, crnih
očnih duplji punih ožiljaka sličnih onima koji nastaju od djelovanja
spaljivača kamena. Mnogi su ovo zapazili. Bio je mršav, sjedokos, s
kožastim licem punim ožiljaka. Ali duboka pustinja je na taj način
obilježila mnoge ljude. Bilo je dovoljno osvrnuti se oko sebe i u to se
uvjeriti. Tu je bila još jedna sporna činjenica: Propovjednika je vodio
neki mladi Slobodnjak, mladić iz nepoznatog sieča koji je, kad bi ga
upitali, odgovarao da je on samo najamnik. Dokazivao je da
Muad´Dibu, budući da je poznavao budućnost, nije trebao vodič osim
pred sam kraj kad ga je svladala žalost. Da, samo tada mu je trebao
vodič. I svi su to znali.
Propovjednik se pojavio na ulicama Arrakeena jednog zimskog
jutra, držeći se tamnom, venama prošaranom rukom za rame svog
mladog vodiča. Dječak, koji se predstavio kao Assan Tariq, se probijao
kroz prašinu jutarnje ljudske vreve koja je mirisala na kremen, vodeći
svog gospodara s uvježbanom spretnošću čovjeka rođenog u naselju, ni
jednog trenutka ne gubeći dodir s njim.
Zapaženo je da je slijepi čovjek nosio tradicionalnu burku preko
pustinjskog odijela sličnog onima koja su se nekoć izrađivala jedino u
siečkim špiljama najdublje pustinje. Nije bilo slično razdrljenim
odijelima koja su prevladavala u zadnje vrijeme. Nosna cijev koja je
sakupljala vlagu iz njegovog daha i vodila do uloška za kružno hlađenje
ispod burke bila je obavijena pletenicom, i to pletenicom boje crnog
vina, kakva se sada vrlo rijetko viđala. Maska odijela koja je pokrivala
donju polovinu lica bila je prošarana zelenim zakrpama, nagriženim
udarima pijeska. Sve u svemu, ovaj propovjednik je bio pojava iz
Dinine prošlosti.
Tog zimskog jutra mnogi su u toj ranojutarnjoj gužvi obratili
pažnju na njegov prolaz. Naposljetku, slijepi Slobodnjak je uvijek bila
rijetkost. Slobodnjački zakon je slijepe ljude predavao Šai-Huludu.
Slovo zakona, iako manje uvažavano u ova moderna vodom bogata
vremena, ostalo je nepromijenjeno od najranijih dana. Slijepa osoba se
prinosila na dar Šai-Huludu. Bilo im je suđeno da ih ostave u bledu
kako bi ih veliki crvi prožderali. Kad bi se to dogodilo – a glasine o
tome su redovno pristizale u gradove – uvijek bi se zbilo tamo gdje su
vladali najveći crvi, zvani Stari ljudi pustinje. Zato je slijepi Slobodnjak
bio neobičnost i ljudi su zastajali promotriti ovaj čudan par.
Dječakova vanjština odavala je oko četrnaest normalnih godina
starosti pa je pripadao novom naraštaju Slobodnjaka koji su nosili
preinačena pustinjska odijela; lica su kod njih ostajala otkrivena
dopuštajući zraku da im oduzima vlagu. Tijelo mu je bilo vitko; imao je
oči začinom obojene u potpuno plavo, prćasti nos i onaj bezazlen izgled
nevinosti koji tako često kod mladih ljudi skriva drsko znanje. Nasuprot
njemu, slijepi čovjek je sličio na uspomenu gotovo zaboravljenih
vremena – krupnog koraka i žilav što je govorilo o mnogim godinama
provedenim na pijesku po kojem su ga nosile njegove vlastite noge ili
neki uhvaćeni crv. Držao je glavu u onoj ukrućenosti stisnutog vrata
koje se neki slijepci ne mogu osloboditi. Glava pod kapuljačom bi se
pomakla jedino kada bi naćulio uho hvatajući kakav zanimljiv zvuk.
Neobičan par prošao je kroz dnevnu jutarnju gužvu koja se
pojačavala i naposljetku dospio do podnožja stuba koje su, poput
terasastih polja, vodile nagore prema strmom nagibu – Alijinom hramu,
odgovarajućem paru Paulove Tvrđave. Propovjednik se započne penjati
stubama, sve dok on i njegov mladi vodič ne stigoše na treće odmorište,
gdje su hodočasnici čekali jutarnje otvaranje divovskih vrata koja su se
nalazila iznad njih. Ova su vrata bila dovoljno velika da kroz njih prođe
cijela katedrala neke od starih vjera. Vjerovalo se da se prolaskom kroz
njih hodočasnikova duša smanjuje do mušice, postaje dovoljno mala da
može proći kroz ušicu igle i dospije u nebesa.
Došavši na rub trećeg odmorišta, Propovjednik se okrene i
učinilo se da gleda oko sebe, promatrajući svojim praznim očnim
dupljama glupe gradske stanovnike, među kojima je bilo i Slobodnjaka,
u odjeći koja je oponašala pustinjska odijela, iako se radilo tek o
dekorativnoj tkanini, promatrajući pohlepne hodočasnike tek
pristignule Cehovskim svemirskim prijevozom, a koji su čekali na taj
prvi korak posvećenja koji bi im trebao osigurati mjesto u raju.
Odmorište je bilo bučno mjesto: tu su se nalazili pripadnici kulta
Mahdijevog Duha u svojim zelenim odorama koji su nosili žive sokole
uvježbane za kriještanje „zova nebesima“ Prodavači su, nadvikujući se,
nudili kupcima hranu. Bilo je svačega izloženog na prodaju. Glasovi su
se nadvikivali u piskavoj utakmici: mogao se primijetiti Dinin Tarok sa
svojim knjižicama komentara utisnutih na siga-žici. Jedan prodavač je
izložio egzotične komadiće odjeće koju je „zagarantirano dodirnuo
Muad´Dib osobno“ Drugi je pokazivao bočice vode koja je osvjedočeno
potjecala iz sieča Tabr, gdje je Muad´Dib živio. Na sve strane romorili
su razgovori na stotinu i više galačkih dijalekata, tu i tamo prošarani
oštrim grlenim glasovima i vikom outrine jezika koji su također
potpadali pod Sveto carstvo. Lice-Igrači i mali ljudi s opreznih
obrtničkih planeta Tleilaxa skakutali su i vrtjeli se po gomili u odjeći
živih boja. Bilo je tu mršavih i debelih od vode nabreklih lica. Iz smjera
širokih stuba građenih od kremenitog plastičnog čelika dopirao je bat
hitrih koraka. Pokatkad bi se neki prodoran glas izdignuo iz ove
kakofonije u molitvi: „Muaaaad“Dib! Muaaaad“Dib! Blagoslovi moju
usrdnu molbu! Ti, koji si božji pomazanik, blagoslovi moju dušu!
Muaaad“Dib!”
U neposrednoj blizini, među hodočasnicima, dva glumca su za
nagradu od nekoliko novčića recitirala stihove iz trenutno popularne
„Rasprave između Armisteada i Leandgraha“
Propovjednik je podignuo glavu da bi ih čuo.
Glumci su bili sredovječni građani dosadnih glasova. Na
zapovjednu riječ, mladi vodič ih je opisao Propovjedniku. Bili su
odjeveni u široku odjeću čak se i ne potrudivši na svoja od vode
nabrekla tijela navući lažna pustinjska odijela. Assanu Tariqu se ovo
učinilo zabavnim, ali ga Propovjednik odmah ukori zbog toga.
Glumac u ulozi Leandgraha baš je završavao svoj govor: „Uh!
Samo osjetljiva ruka može dohvatiti svemir. Ta ruka pobuđuje tvoj
dragocjeni mozak, a, također, pobuđuje i sve drugo što od njega potječe.
Ti vidiš ono što si stvorio, ti postaješ osjetan, tek nakon što je ruka obavila
svoj posao!”
Rijedak aplauz pozdravio je njegov nastup.
Propovjednik šmrkne i njegove nosnice se ispune raznim
mirisima ovoga mjesta: esteri oslobođeni iz nemarno održavanih
pustinjskih odijela, prikrivajući mošuse različitog porijekla, uobičajena
kremena prašina, mirisi nebrojenih egzotičnih jela i rijetkih tamjana koji
su se već dimili u unutrašnjosti Alijinog hrama i sada se spuštali niza
stube u brižno vođenim strujama. Dok je upijao okolinu,
Propovjednikove misli su se mogle pročitati na njegovom licu: Dokle
smo to došli, mi Slobodnjaci!
Gomila na odmorištu se iznenada uzburka, jer joj je nešto
privuklo pažnju. Na trg u podnožju stuba stigli su pješčani plesači, njih
pedesetak povezanih elaka užadi. Oni su očito ovako plesali već
danima, nastojeći dostići ekstazu. Dok su se bacali i tapkali po zvucima
svoje tajanstvene glazbe, na usta im je udarala pjena. Najmanje trećina
njih se onesviještena klatila u konopima, povlačena naprijed i natrag od
ostalih, poput lutaka nanizanih na žice. Jedna od ovih lutaka se ipak
trgnula iz nesvijesti, a rulja je očito znala što može očekivati.
„ Vi-di-o sam!” vrisnuo je upravo probuđeni. „ Vidio!” On se odupirao
potezanju ostalih plesača strijeljajući divljim pogledom
nalijevo i nadesno… „Ovdje gdje je ovaj grad, bit će samo pijesak! Vi-
di-o sam!”
Snažan bujajući smijeh razlijegao se među promatračima. Čak su
mu se pridružili i neki novi hodočasnici.
Ovo je bilo previše za Propovjednika. Podignuo je obje ruke i
zagrmio glasom koji je nekoć, svakako, zapovijedao jahačima crva.
„Tišina!” Na ovaj ratnički poklič trgom je zavladao tajac.
Propovjednik suhonjavom rukom pokaže prema plesačima i
privid da on zapravo vidi postane čudesno stvaran. „Zar niste čuli ovog
čovjeka? Bogohulnici i idolopoklonici! Svi vi! Muad´Dibova vjera nije
Muad´Dib. On je prezire kao što prezire i vas! Pijesak će zatrpati ovo
mjesto. Pijesak će zatrpati i vas.”
Izrekavši to, spustio je ruke, stavivši jednu na rame svog mladog
vodiča i naredio: „Odvedi me odavde.”
Možda je to bilo zbog riječi koje je Propovjednik izabrao: On je
prezire kao što prezire i vas! Možda je to bilo zbog njegovog glasa, koji je
sigurno imao nešto više od ljudskog, posebnu zvučnost, nedvojbeno
stečenu korištenjem umijeća benegeseritskog Glasa, koji je zapovijedao
tek suptilnim glasovnim modulacijama. Možda je to bilo samo zbog
misticizma nerazlučivo vezanog za ovo mjesto u kojem je Muad´Dib
živio, gdje je hodio i vladao. No, netko je s odmorišta uskliknuo i
poviknuo prema Propovjednikovim leđima koja su se udaljavala,
glasom u kome je treperila vjerska zanesenost: „Zar nam se to
Muad´Dib vratio?”
Propovjednik je zastao, posegnuo rukom u nabore svoje burke i
izvadio neki predmet koji su prepoznali tek oni koji su stajali u blizini.
Bila je to čovjekova ruka mumificirana u pustinji, jedna od planetnih
šala na račun smrtnosti koje su povremeno izranjale iz pijeska i bile
općeprihvaćene kao poruke Šai-Huluda. Ruka je bila posušena stisnuta
šaka i završavala bijelom kosi izgrebenom pješčanim vjetrovima.
„Donosim ruku Boga, i to je sve što donosim!” viknuo je
Propovjednik. „Govorim u ime Božje. Ja sam Propovjednik.”
Neki su shvatili da je ta ruka pripadala Muad´Dibu, ali su drugi
ostali očarani njegovom zapovjedničkom pojavom i strašnim glasom – i
tako je Arrakis doznao njegovo ime. Ali ovo nije bio i posljednji put da
se začuo njegov glas.
9.
Obično se govorilo, dragi moj Georade, da je
uživanje melangea velika prirodna vrlina. Možda je to
istina. Međutim, ja duboko dvojim da svako uzimanje
melangea donosi vrlinu. Čini mi se da su pojedine
osobe zlorabile korištenje melangea okrećući ga
protiv Boga. Riječima Ekumenista, oni su unakazili
dušu. Oni oberu površinu melangea i misle s tim
dostići
milost
božju.
Oni
ismjehuju
svoje
suvremenike, čine veliku štetu pobožnosti i
zlonamjerno izvrću značaj ovog obilnog dara, što je,
svakako, kljaštrenje koje je iznad ljudske snage
obnavljanja. Da bi stvarno bio jedinstven s vrlinom
začina, ni na jedan način nepokvaren, pun ugodne
časti, čovjek mora dopustiti suglasje svojih djela i
riječi. Kad tvoja djela zaokruže sustav zlih posljedica,
onda te treba cijeniti po tim posljedicama, a ne po
tvojim objašnjenjima. Tako moramo ocjenjivati
Muad´Diba.
Pedantna hereza
Bila je to mala soba prožeta mirisom ozona, svedena na
sjenovito sivilo mutnim sjajnim kuglama i metalno plavim svjetlom s
ekrana. Ekran je bio oko metar širok i svega dvije trećine metra visok.
Pokazivao je u širokom planu sliku goletne stjenovite doline s dva laza
tigra kako se hrane krvavim ostacima nedavnog lova. Na padini iznad
tigrova mogao se opaziti neki vitak čovjek u sardaukarskoj radnoj odori,
s obilježjem Levenbrecha na ovratniku. Na grudima mu je visjela
upravljačka ploča servo-odašiljača.
U jednom suspenzorskom stolcu nasuprot ekrana sjedila je
plavokosa žena neodređenih godina starosti. Imala je srcoliko lice i
tanke ruke kojima je, dok je promatrala zbivanja na ekranu, stezala
naslon stolca. Punoća bijele haljine ukrašene zlatom skrivala je njen
stas. Korak udaljen, s njene desne strane, stajao je zdepast čovjek,
odjeven u brončanu i zlatnu odoru starih carskih Sardaukara. Iznad
njegovog četvrtastog bezosjećajnog lica, prosijeda kosa bila mu je
kratko podšišana.
Žena se nakašlje i reče: „Ispalo je kao što si predvidio,
Tyekanik” „Nedvojbeno, princezo”, odgovori bašarski ađutant muklim
glasom.
Ona se nasmije, opazivši napetost u njegovom glasu, a onda
upita: „Reci mi, Tyekanik, hoće li mojem sinu dobro zvučati titula
Imperator Farad“n I?”
„Ta titula njemu priliči, princezo”
„Nisam te to pitala”
„Možda neće odobriti neke stvari koje su učinjene da bi on dobio
tu, ah, titulu”
„A onda opet…” Okrenula se i zapiljila se kroz tamu u njega.
„Dobro si služio moga oca. Nije bila tvoja greška što su mu Atreidi
preoteli prijestolje. Ali sigurno i ti osjećaš žaoku tog gubitka
podjednako oštro kao i bilo…”
„Ima li princeza Wensicia neku posebnu zadaću za mene?” upita
Tyekanik. Glas mu je ostao promukao, ali je sada u njemu bilo i
britkosti.
„Imaš lošu naviku prekidati me”, reče ona.
Sada se on nasmijao, otkrivajući pritom guste redove zuba koji.
zablistaše u svjetlosti ekrana. „Povremeno me podsjećate na vašeg oca”,
reče on. „Uvijek malo okolišate prije nego zahtijevate neku delikatnu…
ah, zadaću.”
Ona naglo odvrati pogled s njega skrivajući bijes i upita ga: „Zar
stvarno misliš da će ovi laza tigrovi vratiti mog sina na prijestolje?” „To
je svakako moguće, princezo. Morate priznati da kopilad Paula Atreida
ne bi bili ništa više nego sočan zalogaj za ove mačke. A kad ti blizanci
nestanu…” On slegne ramenima.
„Unuk Shaddama IV. postaje logičan nasljednik”, reče ona. „Baš
tako, uspijemo li izbjeći da nas Slobodnjaci, Landsraad i CHOAM
okrive, ne spominjući bilo kojeg preživjelog Atreida koji bi mogao…”
„Javid me uvjerava da se njegovi ljudi mogu lako pobrinuti za
Aliju. Gospu Jessicu ne računam u Atreide. Tko još preostaje?”
„Landsraad i CHOAM će krenuti tamo gdje je zarada” reče ona, „ali što
ćemo sa Slobodnjacima?”
„Udavit ćemo ih u Muad´Dibovoj vjeri!”
„To je lakše reći negoli provesti, dragi moj Tyekanik.”
„Shvaćam”, reče on. „Ponovno se vraćamo tom starom sporu ”
„Kuća Corrino je učinila mnogo gore stvari da se domogne vlasti”, reče
ona.
„Ali primiti tu… tu Mahdi vjeru!”
„Moj sin te poštuje”, reče ona.
„Princezo, ja čeznem za danom kada će se kuća Corrino vratiti
na svoji zakoniti tron. To isto osjeća svaki preostali Sardaukar ovdje na
Salusi. Ali ako vi…”
„Tyekanik! Ovo je planet Salusa Secundus. Nemoj zapasti u
lijenost koja se proširila našim Carstvom. Puno ime, potpuna titula –
obrati pažnju na svaku pojedinost. Ove osobine će poslati atreidsku živu
krv u pijesak Arrakisa. Svaku pojedinost, Tyekanik!”
Znao je što želi dobiti ovim napadom. Bio je to dio podmukle
lukavosti koju je naučila od svoje sestre, Irulan. Pa ipak, osjetio je kako
mu tlo izmiče pod nogama.
„Čuješ li me, Tyekanik?”
„Čujem, princezo.”
„Želim da prijeđeš na tu Muad´Dibovu vjeru” reče ona.
„Princezo, skočio bih u vatru za vas, ali ovo…”
„Ovo je naredba, Tyekanik!”
Progutao je slinu i započeo zuriti u ekran. Laza tigrovi su
završili objed i sada su ležali na pijesku dovršavajući umivanje dugim
jezicima kojima su prelazili preko prednjih šapa.
„Naredba, Tyekanik, shvaćaš li?”
„Čujem i pokoravam se, princezo.” Glas mu se nije promijenio.
Uzdahnula je. „Oh, kad bi samo moj otac bio živ…”
„Da, princezo.”
„Ne podsmjehuj mi se, Tyekanik. Znam da ti je to odvratno. Ali,
pružiš li ti primjer…”
„On me, možda, neće slijediti, princezo”
„Slijedit će.” Pokazala je na ekran. „Palo mi na pamet da bi ovaj
Levenbrech mogao biti problem.”
„Problem? Kako?”
„Koliko ljudi zna za ovu stvar s tigrovima?”
„Levenbrech kao njihov krotitelj… jedan transportni pilot, vi, i
naravno…” On se lupi po prsima.
„A kako stoji stvar s kupcima?”
„Oni ništa ne znaju. Čega se bojite, princezo?”
„Moj sin je prilično osjetljiv”
„Sardaukar ne otkriva tajne”, reče on.
„Ni mrtvi ljudi, također” Ona posegne naprijed i pritisne jednu
crvenu tipku koja se nalazila ispod osvijetljenog ekrana. Istog trenutka
laza tigrovi podignu glave. Skočili su na noge i pogledali prema brdu na
kojem se nalazio Levenbrech. Krećući se kao jedan, okrenu se i započnu
trčati uzbrdo.
U prvi trenutak s izrazom spokojstva na licu, Levenbrech
pritisne tipku na svom odašiljaču. Njegovi pokreti odavali su
samopouzdanje, ali kad su mačke nastavile juriti prema njemu, on
postane uznemireniji i započne pritiskati tipku sve žešće. Izraz
zabezeknute svjesnosti preleti preko njegovog lica i ruka mu trgne
prema radnom nožu za pojasom. No pokušaj je došao prekasno.
Viličaste pandže zariše mu se u grudi i on padne koprcajući se. Čim se
našao na zemlji, drugi tigar ga zgrabi za vrat zubatim čeljustima i
protrese. Kralježnica pukne.
„Pažnju na pojedinosti!” reče princeza. Okrenula se i ukočila se
ugledavši kako Tyekanik izvlači svoj nož. Međutim, on ga ponudi njoj,
pružajući dršku naprijed.
„Možda biste željeli upotrijebiti moj nož posvećujući pažnju još
jednoj pojedinosti”, reče on.
„Vrati to u korice i ne izigravaj budalu!” vikne ona bijesno.
„Tyekanik, ponekad me izazivaš na…”
„To je bio dobar čovjek, princezo. Jedan od mojih najboljih
ljudi.” „Jedan od mojih najboljih ljudi”, ispravi ga ona.
Drhtavo je duboko udahnuo i vratio nož u korice. „A što ćemo s
transportnim pilotom?”
„To ćemo pripisati nesretnom slučaju”, reče ona. „Savjetovat ćeš
mu da bude vrlo oprezan kad nam bude vraćao tigrove natrag. I
naravno, kad preda naše ljubimce Javidovim ljudima za transport…”
Spustila je pogled na njegov nož.
„Je li to naredba, princezo?”
„Da.”
„Hoću li zatim ja pasti na svoj vlastiti nož ili ćete se vi pobrinuti
za tu… hm… pojedinost?”
Odgovorila mu je glumljenom mirnoćom, hrapavim glasom:
„Tyekanik, da nisam apsolutno sigurna da bi ti pao na svoj nož ako to
zapovjedim, ne bi stajao ovdje pokraj mene – naoružan.”
Progutao je knedl i zagledao se u ekran. Tigrovi su ponovno jeli.
Ona je odbila promatrati taj prizor, već je i dalje zurila u Tyekanika.
Naposljetku reče: „Također ćeš reći našim kupcima da nam više ne
dovode parove djece koja odgovaraju potrebnom opisu.”
„Kako zapovjedite, princezo”
„Nemoj razgovarati takvim tonom sa mnom, Tyekanik”
„Na zapovijed, princezo.”
Njene usne postanu ravna crta. Zatim reče: „Koliko još imamo
tih dvostrukih kostima?”
„Šest kompleta odjeće zajedno s pustinjskim odijelima i
cipelama za pijesak, s oznakom Atreida na svakom od njih”
„Je li ta tkanina jednako skupocjena kao ona na ovom paru?”
Kimnula je glavom prema ekranu.
„Kakva i priliči kraljevskoj visosti, princezo.”
„Pozornost na pojedinosti” reče ona. „Ovo ruho će biti poslano
na Arrakis kao dar našim kraljevskim rođacima. To će biti darovi moga
sina, shvaćaš li Tyekanik?”
„Potpuno, princezo.”
„Nagovori ga da napiše prigodno pisamce. U njemu bi trebalo
pisati da im ovu odjeću šalje kao dokaz njegove privrženosti kući
Atreida. Ili nešto slično u tom smislu.”
„A kojim povodom?”
„Za rođendan, praznik ili slično, Tyekanik. To prepuštam tebi.
Imam povjerenja u tebe, moj prijatelju.”
Šutke ju je promatrao.
Lice joj se smrkne. „To vjerojatno znaš? Kome bih još mogla
vjerovati nakon smrti svoga muža?”
Stresao se pomislivši kako se samo revno ugledala na pauka.
Nije dovoljno biti čak ni u intimnim odnosima s njom, kao što je, kako
je pretpostavljao, bio njegov Levenbrech.
„I, Tyekanik” reče ona, „još jedna pojedinost.”
„Da, princezo.”
„Moj sin se obučava za vladanje. Doći će vrijeme kad će morati
zgrabiti mač u vlastite ruke. Ti ćeš znati kad taj trenutak svane. Moraš
me odmah izvijestiti o tome.”
„Na zapovijed, princezo.”
Nagnula se natrag i hotimično se zagledala u Tyekanika. „Znam
da mi ne odobravaš. Uostalom, to je nevažno sve dok se budeš sjećao
što se dogodilo Levenbrechu.”
„On je bio vrlo spretan sa životinjama, ali i za bacanje – nakon
upotrebe; da, princezo.”
„Nisam mislila na to!”
„Niste? E onda… ne shvaćam.”
„Vojska”, reče ona, „sastavljena je od raspoloživih, potpuno
zamjenjivih dijelova. To je bit lekcije koju je dobio Levenbrech”
„Zamjenjivih dijelova”, reče on. „Je li tu uključeno i vrhovno
zapovjedništvo?”
„Bez vrhovnog zapovjedništva rijetko da postoji vojska,
Tyekanik. Baš zbog toga ćeš odmah prihvatiti tu Mahdi vjeru i
istodobno započeti borbu za preobraćenje mog sina.”
„Istoga trenutka, princezo. Vjerojatno ne tražite od mene da
prekinem s njegovom obukom u ratničkim vještinama zbog te, hm,
vjere?” Ona ustane iz stolca, obiđe oko njega, zastane na vratima i reče
ne osvrnuvši se: „Jednog dana ćeš pretjerati s ispitivanjem mog
strpljenja, Tyekanik.” Izgovorivši to, izađe.
10.
Ili ćemo napustiti dugo cijenjenu teoriju relativnosti
ili ćemo prestati vjerovati da možemo sudjelovati u
neprekidnom, točnom predviđanju budućnosti. I
stvarno, znanje budućnosti pokreće mnoštvo pitanja
na koja se ne može odgovoriti unutar uobičajenih
pretpostavki, osim ako se prvo ne zamisli neki
promatrač izvan vremena i, drugo, poništi sveukupno
gibanje. Prihvaćate li teoriju relativnosti, nije teško
dokazati da vrijeme i promatrač moraju biti povezani
ili će doći do netočnosti. Po tome bi se moglo reći da
je nemoguće točno predvidjeti budućnost. Kako,
onda, objasniti neprekidne potrage uglednih
znanstvenika za tim vizionarskim ciljem? Kako, onda,
objasniti Muad´Diba?
Predavanja o Proročanstvima, od Harq Al-Ada
Moram ti nešto reći” reče Jessica, „unatoč toga što znam da će te
moje riječi podsjetiti na mnoge doživljaje iz naše zajedničke prošlosti i
dovesti te u opasan položaj”
Zastala je očekujući kako će to Ghanima prihvatiti.
Sjedile su nasamo, zavaljene u niske jastuke u jednoj prostoriji
sieča Tabr. Trebalo je poprilično sposobnosti za ugovaranje ovog
sastanka i Jessica uopće nije bila sigurna je li to isključivo njena
zasluga. Izgledalo je da i Ghanima sudjeluje i doprinosi svakom koraku.
Prošla su gotovo dva sata od svitanja i uzbuđenja pozdravljanja i
svih onih upoznavanja. Jessica je natjerala svoj puls u miran ritam i
usredotočila se na ovu sobu kamenih zidova i punu tamnih zastora i
žutih jastuka. Suprotstavljajući se nagomilanoj napetosti, uhvati se kako
nakon toliko godina, ponavlja Molitvu Protiv Straha iz jednog
benegeseritskog obreda.
„Ne smijem se bojati. Strah je ubojica razuma. Strah je mala
smrt koja donosi potpuno uništenje. Suočit ću se sa svojim strahom.
Dopustit ću mu da prijeđe preko i kroz mene. A kad iščezne, svojim
unutrašnjim okom provjerit ću njegov put. Kad strah prođe neće biti
ničega. Jedino ću ja ostati.”
Izrekla je ovo u sebi te duboko smirujuće udahnula.
„Pomaže ponekad”, reče Ghanima. „Mislim na Molitvu.”
Jessica je zatvorila oči pokušavajući sakriti šok koji joj je nanio
promatrački dar unuke. Odavno je nitko nije uspio tako duboko
pročitati. Svijest o tome je bila uznemirujuća, posebno zbog toga što se
radilo o intelektu koji se skrivao iza maske djeteta.
Suočivši se ipak sa svojim strahom, Jessica otvori oči i postane
svjesna izvora nemira: Ja se bojim za svoje unuke. Nijedno od ovo dvoje
djece nije odavalo simptome Izroda kojima se Alija razmetala,
iako je Leto pokazivao sve znakove nekog zastrašujućeg tajenja. Zato je
on i bio spretno isključen s ovog sastanka.
Kao poticaj, Jessica je odbacila svoju okorjelu masku
osjećajnosti, znajući da od nje ovdje nema nikakve koristi i da bi samo
predstavljala prepreku otvorenom razgovoru.
Još nikada nije, od onih ljubavnih trenutaka sa svojim
Vojvodom, makla te brane pa joj to sada donese mješavinu olakšanja i
boli. Ostajale su činjenice koje ni prokletstvo ni molitva ni litanije nisu
mogli izbrisati iz postojanja. Bježanjem se one nisu mogle ostaviti za
sobom. Nisu se mogle zanemariti. Elementi Paulove vizije bili su
preuređeni i vremena su se ispreplela s njegovom djecom. Ona su bila
magnet u praznini; zlo i sve one žalosne zlouporabe vlasti rojile su se
oko njih.
Ghanima se, promatrajući ovu igru osjećaja koja se odvijala na
licu njene bake, čudila Jessicinom popuštanju nadzora nad sobom.
Uz isprekidane pokrete glava koji su bili upadljivo usklađeni,
obje se okrenuše, sretnu očima i nastave netremice, duboko i ispitivački
promatrati jedna drugu. Misli, bez progovaranja riječi, potekoše između
njih.
Jessica: Htjela bih da shvatiš moj strah.
Ghanima: Sada znam da me voliš.
Bio je to kratkotrajan trenutak potpunog povjerenja.
Jessica progovori: „Kad je tvoj otac još bio dječak, dovela sam
na Caladan Časnu Majku da ga provjeri.”
Ghanima kimne. Sjećanje na to bilo je izuzetno živo.
„Mi, pripadnice Bene Gesserita poduzimale smo sve
predostrožnosti u tako ranoj mladosti da bi se uvjerile da je dijete koje
odgajamo čovjek, a ne životinja. Ne može se uvijek prosuditi prema
vanjskom izgledu”
„To je način za koji ste školovani” odgovori Ghanima i sjećanje
joj preplavi svijest: ona stara benegesseritkinja, Gaius Helen Mohiam.
Došla je u kaladanski dvorac sa svojim otrovnim gom jabbarom i
kutijom plamteće boli. Paulova ruka (Ghanimina vlastita ruka u
zajedničkom pamćenju) vrištala je u silnom bolu te kutije, dok je stara
žena mirno govorila o trenutnoj smrti ako se ruka izvuče iz bola. I
nedvojbeno je smrt vrebala iz te igle uperene u djetetov vrat, dok je
starački glas drobio svoju razložnu postavku:
„Čuo si za životinje koje odgrizu vlastitu nogu da bi se
oslobodile iz zamke. To je vrsta životinjskog lukavstva. Čovjek bi
trebao ostati u zamci, trpjeti bol i pretvarati se da je mrtav kako bi
mogao ubiti postavljača zamke i ukloniti prijetnju svome rodu .”
Ghanima je zatresla glavom odupirući se boli. Plamen! Plamen!
Paul je zamišljao da mu se u kutiji koža s ruke mreškajući pretvara u
crnu masu, a meso bubri i otpada sve dok nisu preostale samo
pougljenjene kosti. Ali, to je bila varka – ruka je ostala nepovrijeđena.
Pa ipak, od sjećanja na to, Ghanimino čelo se orosilo znojem.
„Ti se, jasno, sjećaš toga na meni nedostupan način” reče
Jessica. Na trenutak, nošena pamćenjem, Ghanima je shvatila svoju
baku u drukčijem svijetlu: što sve ova žena može učiniti tjerana
nužnostima ranog uvjetovanja u školama Bene Gesserita! To je izbacilo
na površinu nova pitanja glede Jessicinog povratka na Arrakis.
„Bilo bi glupo ponoviti ovo ispitivanje s tobom ili tvojim
bratom”, reče Jessica. „Vi već znate istinu o tome. Moram vjerovati da
ste ljudska bića i da nećete zloupotrijebiti svoje naslijeđene
sposobnosti.” „Ali ti uopće ne vjeruješ u to”, reče Ghanima.
Jessica sijevne očima, osjećajući kako se prepreke ponovno
postavljaju na staro mjesto, ali ih ona još jednom odbaci. Upitala je:
„Hoćeš li povjerovati u moju ljubav prema tebi?”
„Da.” Ghanima podigne ruku u trenutku kad je Jessica zaustila
izreći još nešto. „Ali ta ljubav te ne bi spriječila da nas uništiš. Oh,
znam za to rasuđivanje: „Bolje da zvijer-čovjek umre nego da se
ponovno pojavljuje.“A ta istina posebno važi ako ta zvijer-čovjek nosi
ime Atreida”
„Barem si ti ljudsko biće”, izlane se Jessica. „Instinkt me ne
vara.” Ghanima je osjetila iskrenost njenih riječi pa reče: „Ali nisi
sigurna za Leta.”
„Nisam”
„Izrod?”
Jessica je mogla samo kimnuti glavom.
Ghanima odgovori: „Ne još, valjda. Iako obje znamo kakva se
opasnost u tome krije. Možemo vidjeti Alijin primjer.”
Jessica poklopi rukama oči i pomisli: Čak nas ni ljubav ne može
zaštititi od neželjenih istina. I tada je, shvativši da još voli svoju kćer, nijemo
zavapila protiv sudbine: Alija, oh, Alija! Oprosti zbog mog
udjela u razaranju tvoje osobnosti.
Ghanima se nakašlje.
Jessica je spustila ruke, razmišljajući: Mogla bih jadikovati nad
sudbinom svoje jadne kćeri, ali sada se pojavljuju drugi problemi. Pa reče:
„Znači, ti znaš što se dogodilo Aliji”
„Leto i ja smo promatrali kako se to događa. Nismo nikako to
mogli spriječiti, iako smo raspravili mnoge mogućnosti”
„Jesi li sigurna da i tvoj brat nema to prokletstvo?”
„Sigurna sam”
Spokojnost uvjerenja ove tvrdnje nije se moglo poreći. Jessica je
otkrila da je prihvaća. Zatim reče: „Kako to da ste se vi izvukli?”
Ghanima je iznijela teoriju koju su ona i Leto postavili, da je njihovo
izbjegavanje začinskog transa i Alijino upuštanje u njega često činilo
razliku. Nastavila je iznositi njegove snove i planove o kojima su
raspravljali – ne zaboravivši spomenuti ni Jacurutu.
Jessica kimne. „Alija je ipak Atreid što donosi goleme teškoće.”
Ghanima je iznenada ušutjela, shvativši da Jessica tuguje za svojim
Vojvodom kao da je jučer umro i da će braniti njegovo ime i uspomenu
na njega od svih prijetnji. Osobna pamćenja iz Vojvodinog života
projuriše kroz Ghaniminu svijest da bi pojačala ovu procjenu i ublažila
je razumijevanjem.
„A sada”, reče Jessica žustrim glasom, „što mi možeš reći o tom
Propovjedniku? Jučer, nakon onog groznog rituala Očišćenja čula sam
neka uznemirujuća izvješća.”
Ghanima slegne ramenima. „On bi mogao biti…”
„Paul?”
„Da, ali mi ga nismo vidjeli da to provjerimo.”
„Javid se podsmjehuje takvim glasinama”, reče Jessica.
Ghanima je oklijevala. Zatim odgovori: „Vjeruješ li Javidu?”
Ljutit osmijeh zatitra na Jessicinim usnama. „Ne više nego ti”
„Leto kaže da se Javid smije pogrešnim stvarima”, reče Ghanima.
„Toliko o Javidovom smijehu”, reče Jessica. „Ali, zanosiš li se ti
stvarno mišlju da je moj sin još živ, da se vratio u ovom obliku?”
„Vjerujemo da je to moguće. A Leto…” Ghanima osjeti kako joj se usne
iznenada osušiše pri sjećanju na strahove koji su joj pritiskali grudi.
Natjerala se, da ih prebrodi, prepričavajući ostala Letova otkrića u
proročanskim snovima.
Jessica je kimala glavom s jedne strane na drugu kao da je
ranjena. Ghanima nastavi: „Leto tvrdi da mora pronaći tog
Propovjednika i provjeriti.”
„Da… naravno. Nisam trebala napustiti ovo mjesto. Bilo je to
kukavički od mene.”
„Zašto optužuješ sebe? Bila si dostigla krajnju granicu. Znam to.
Leto to zna. Možda čak i Alija to zna”
Jessica je stavila ruku na vrat i hitrim pokretom ga počešala.
Onda reče: „Da, problem Alije.”
„Leto joj je čudno naklonjen” reče Ghanima. „Zato sam ti i
pomogla da se sretnemo nasamo. On se slaže da za nju nema nade, pa
ipak pronalazi načine da bude s njom i… da je proučava. I… što je vrlo
uznemirujuće, kad god pokušavam nešto reći protiv toga on zaspi.
On…” „Daje li mu opojna sredstva?”
„Neee.” Ghanima zavrti glavom. „Ali on ima tu čudnu
poistovjećenost s njom. I… u snu, često mrmlja Jacurutu.”
„Ponovno to!” I u Jessicinoj svijesti iskrsne Gurneyjevo izvješće
o zavjerenicima otkrivenim na sletnoj pisti.
„Ponekad se bojim da ga Alija hoće nagovoriti da pronađe
Jacurutu”, reče Ghanima. „A ja sam uvijek to smatrala samo legendom.
Ti je, naravno, znaš”
Jessica zadršće. „Užasna priča. Užasna.”
„Što ćemo poduzeti?” upita Ghanima. „Bojim se istraživati sva
svoja pamćenja, sve te moje živote…”
„Ghani! Upozoravam te, ne čini to. Ne smiješ se izlagati
opasnostima…”
„To se može dogoditi čak ako se i ne izlažem tim opasnostima.
Kako možemo biti sigurni što se stvarno dogodilo s Alijom?”
„Ne! Ti bi mogla biti pošteđena te… te opsjednutosti.” Iskopala
je ovu riječ. „Pa… Jacurutu, je li tako? Poslala sam Gurneyja da pronađe
to mjesto – ako postoji.”
„Ali kako on može da… Oh! Naravno: krijumčari.”
Jessica naglo zašuti još jednim primjerom sposobnosti
Ghaniminog razuma da radi u suglasju s onim što je morala biti samo
unutrašnja svijest ostalih ljudi. Moja! To je stvarno čudno, pomisli Jessica, da
ovo malo tijelo može sadržavati sva Paulova pamćenja,
barem od trenutka Paulovog spremnog odvajanja od vlastite prošlosti.
Bilo je to zadiranje u područje privatnog, protiv čega se nešto iskonsko
u Jessici bunilo. Istog trenutka ona osjeti kako tone u bezuvjetnu i
nepokolebljivu benegeseritsku presudu: Izrod! Ali bilo je nekakve ljupkosti u
ovom djetetu, spremnosti na žrtvovanje za svoga brata, što se
nije moglo poreći.
Mi smo jedan te isti život koji se pruža u mračnu budućnost,
pomisli Jessica. Mi smo jedna krv. I pripremi se za prihvaćanje
događaja koje su ona i Gurney Halleck pokrenuli. Leta moraju odvojiti
od sestre; on mora pristupiti školovanju koje mu je Sestrinstvo
namijenilo.
11.
Čujem vjetar kako puše preko pustinje i vidim
mjesece te zimske noći kako se poput velikih
brodova uzdižu u prazninu. Pred njima se zaklinjem:
bit ću hrabar i svladat ću umjetnost vladanja;
uravnotežit ću svoju naslijeđenu prošlost i postat ću
savršena riznica svojih dragocjenih pamćenja. Moj lik
će sjati hodnicima vremena sve dok ljudska vrsta
postoji.
Letova zakletva prema Harq Al-Adu
Kad je bila sasvim mlada, Alija Atreid je satima vježbala prana-
bindu trans, pokušavajući osnažiti vlastitu osobnosti za borbu protiv
napada svih onih drugih. Znala je u čemu je problem – melange se nije
mogao izbjeći u siečkom naselju. Sve je vrvjelo od njega: hrana, voda,
zrak, čak i tkanine na koje je noću ronila suze. Vrlo rano je raspoznala
korisnost siečke orgije kad je pleme ispijalo vodu jednog mrtvog crva.
U orgiji su se Slobodnjaci oslobađali nagomilanih pritisaka svojih
genetskih pamćenja i putem nje su se odricali tih pamćenja. Vidjela je
kako su njeni prijatelji bili privremeno opsjednuti u orgiji.
Za nju nije bilo takvog rješenja, takvog odricanja. Zadobila je
punu svjesnost mnogo prije rođenja. S tom svjesnošću išla je i
uništavajuća svijest o njenom položaju: još u maternici zaključana u
snažan, neizbježan spoj s osobnostima svih svojih predaka, kao i s
onima pojedincima koje je smrt preko tau-začina prenijela do Gospe
Jessice. Prije rođenja, Alija je imala i zadnju mrvicu znanja koja se
tražila od Časne Majke Bene Gesserita – i još mnogo, mnogo više od
svih onih ostalih.
U tom znanju počivalo je prepoznavanje jedne užasne stvarnosti
– Izrod. Sveukupnost ovog znanja ju je iscrpila. Rođeni kao gotove
osobnosti nisu se mogli izvući. Pa ipak, ona se borila protiv najgroznijih
među svojim precima, izborivši na neko vrijeme Pirovu pobjedu koja je
trajala tijekom njenog djetinjstva. Ona je poznavala svoju osobnost, ali
to joj nije osiguravalo imunitet protiv neočekivanih nabacivanja onih
koji su kroz nju živjeli svoje prenesene živote. Takva ću i ja biti
jednoga dana, pomišljala je. Ova misao ju je obeshrabrivala.
Pojavljivati se i skrivati u životu djeteta poniklog iz vlastite utrobe,
nametati se i dokopavati se svijesti da bi pridodala još jedno životno
iskustvo.
Strah se šuljao njenim djetinjstvom. Uporno je trajao i u
pubertetu. Borila se protiv njega, nikad ne tražeći pomoć. Tko bi shvatio
pomoć koja joj je trebala? To nije mogla čak ni njena majka, koja
nikada uspijevala potpuno odbaciti tu sablast benegesertiske prosudbe:
oni koji su rođeni kao gotove osobnosti bili su Izrodi.
Došla je ona noć kada je njen brat sam otišao u pustinju tražeći
smrt, prinoseći sebe kao žrtvu Šai-Huludu, što se smatralo ispravnim
postupkom jednog slijepog Slobodnjaka. Tijekom mjesec dana iza toga,
Alija se udala za Paulovog učitelja mačevanja, Duncana Idahoa,
mentata kojeg su vratili iz smrti pomoću umijeća Tleilaxa. Njena majka
je pobjegla natrag na Caladan. Paulovi blizanci su postali Alijini
zakonski štićenici.
Uz to, ona je i vladala kao Namjesnik.
Teret obveza otjerao je stare strahove pa se ona bila širom
otvorila prema unutrašnjim životima, tražeći njihov savjet, zaranjajući u
začinski trans u potrazi za vizijama vodiljama.
Kriza je nastupila jednog dana sličnog svakom drugom tijekom
proljetnog mjeseca Laaba. Jutro je bilo vedro, a hladan vjetar je dopirao
s pola. Nalazila se u Muad´Dibovoj tvrđavi. Još je nosila žuto, boju
jalovog sunca, u znak žalosti. Ovih nekoliko zadnjih tjedana sve više je
odbijala unutrašnji glas svoje majke, sklonog podrugivanju pripremama
za nastupajuće Svete Dane koji su se trebali održati u hramu.
Unutrašnja svijest o Jessici je blijedjela, blijedjela, iščeznuvši na
kraju s bezličnim zahtjevom da bi za Aliju bilo bolje da se posveti izradi
Atreidskog zakona. Novi životi su započeli negodovati tražeći svoj
trenutak svijesti. Alija je osjetila da je otvorila bezdanu rupu iz koje
navale lica poput roja skakavaca, sve dok se na kraju nije usredotočila
na jedno koje je sličilo zvijeri: stari barun Harkonnen. Uz strahovite
pogrde ona vriskom zaguši sva ta unutrašnja negodovanja, izborivši
privremeno zatišje.
Istog jutra Alija je prije doručka prošetala po vrtu na krovu
tvrđave. U novom pokušaju pobjede u toj unutrašnjoj bitci, pokušala je
cijelu svoju svijest sabiti u okvir Chodine opomene Zensuniju:
„Ispusti li ljestve, svatko može pasti uvis!”
Ali jutarnji sjaj duž grebena Zaštitnog Zida ometao joj je pažnju.
Nasade elastične kudrave trave ispunjavali su staze vrta. Kad je
odmakla pogled sa Zaštitnog Zida, ugledala je rosu na travi koja je
zarobila svu vlagu koja je prošla ovuda tijekom noći. Učini joj se poput
vlastitog prolaska kroz mnoštvo svijesti.
Od ovog mnoštva uhvati je vrtoglavica. Svaki odraz je nosio
otisak jednog lica iz njenog unutrašnjeg mnoštva.
Pokušala se usredotočiti na ono što joj je ova trava zapravo
značila. Velika prisutnost rose govorila joj je o velikoj ekološkoj
preobrazbi Arrakisa. Klima na ovoj geografskoj širini postajala je
toplija; povećavao se postotak ugljičnog dioksida u atmosferi. Podsjetila
se koliko će mnogo novih hektara biti zasađeno zelenim nasadima u
nastupajućoj godini – a navodnjavanje samo jednog hektara zahtijevalo
je četiri tisuće kubnih metara vode.
Unatoč svih pokušaja da ostane u okviru svakodnevnih misli,
nije uspijevala odbaciti zmijoliko kruženje svih onih unutar nje.
Položila je ruke na čelo i pritisnula ih.
U smiraj prethodnog dana, njena straža u zamku privela joj je
jednog zatvorenika radi presude: bio je to neki Essas Paymon, niži
čovjek tamne puti, na prvi pogled u službi jedne od manjih kuća,
Nebirosa, koji je trgovao svetim dokumentima i malim rukotvorenim
dekorativnim predmetima. U stvari, Paymon je bio poznat kao
CHOAM-ov uhoda čiji je zadatak bio procjenjivanje godišnjeg prinosa
začina. Alija se baš pripremala poslati ga u tamnicu, kad on bučno
podigne svoj glas protiv „nepravednosti Atreida“. Ovo mu je moglo
smjesta donijeti smrt na visećem tronošcu, ali njegova hrabrost zadrži
Aliju. Ona mu se strogo obrati sa svoga Prijestolja Pravednosti,
pokušavajući zastrašivanjem izvući iz njega više nego je to uspjelo
njenim inkvizitorima.
„Zašto Combine Honnete toliko zanima naša žetva začina?”
upitala je. „Reci nam pa ćemo te možda poštedjeti.”
„Ja skupljam samo ono za što postoji tržište”, reče Paymon. „Ne
znam ništa o tome što se dalje događa s plodovima moga rada”
„I za tu sićušnu dobit ti se miješaš u naše kraljevske planove?”
oštro ga upita Alija.
„Kraljevstvo nikada ne pomišlja da bismo i mi mogli, također,
imati planove”, odgovori on.
Alija, pridobivena njegovom očajničkom hrabrošću, reče:
„Essase Paymone, hoćeš li raditi za mene?”
Na ovo, nekakvo zelenilo prođe njegovim tamnoputim licem i
on nastavi: „Bili ste me spremni zbrisati bez imalo grižnje savjesti. Koja
je to moja nova vrijednost koja vas je iznenada privoljela da joj odredite
tržišnu cijenu?”
„Imaš jednostavnu i praktičnu vrijednost”, reče ona. „Drzak si i
spreman se unajmiti najboljem ponuđaču. Ja ti mogu ponuditi više nego
bilo tko drugi u Carstvu.”
On za svoje usluge zatraži zamašnu svotu, ali se Alija samo
nasmije i ponudi cijenu koju je smatrala razumnijom i, nedvojbeno,
daleko većom od one koju je on ikada ranije primio. Dodala je: „I,
naravno, od cijene odbijam to što ti opraštam život kojem, vjerujem,
pridaješ čak i veću vrijednost.”
„Pogodili smo se!” zavapi Paymon pa ga na Alijin znak njen šef
protokola, svećenik Ziarenko Javid odvede odavde.
Nepuni sat nakon toga, baš kad se Alija pripremala napustiti
Dvoranu Pravde, stiže Javid žureći je izvijestiti da je Paymon dok su ga
prisluškivali mrmljao zavjereničke redove iz Narančaste katoličke
biblije: „Maleficos non patieris vivere.”
„Ne dopusti vještici da živi”, prevela je Alija. Znači, to je bila
njegova zahvalnost! Bio je jedan od onih koji su se urotili protiv samog
njenog života! U nastupu bijesa kakav ranije nikada nije osjetila, ona
zapovjedi da Paymon odmah pogube i njegovo tijelo pošalju u
mrtvačnicu Zamka gdje će mu iscijediti vodu, pa će barem biti od neke
koristi u svećeničkoj riznici.
Cijele noći Paymonovo tamnoputo lice ju je progonilo.
Iskoristila je sve svoje dovitljivosti protiv ove uporne,
optužujuće pojave, recitirajući Bu Ji iz slobodnjačke Kreosove knjige:
„Ništa se ne događa! Ništa se ne događa!” Ali Paymon ju je mučio
cijele te zamorne noći i uveo ju je u ovaj vrtoglavi novi dan kad je
zamijetila i njegovo lice pridruženo ostalima u blistavom zrcaljenju u
kapljicama rose.
S vrata na krovu, koja su se nalazila iza niske živice od mimoza,
jedan ženski stražar pozove je na doručak. Alija uzdahne. Osjećala je
malu razliku između dva pakla: krika unutar svoje svijesti i krika koji je
dolazio od njenih služitelja – sve to nisu bili zlonamjerni glasovi, ali
uporni u svojim zahtjevima, šum pješčane ure koji je željela ušutkati
oštricom noža.
Ne obazirući se na stražara, Alija se zagleda preko krovnog vrta
u Zaštitni Zid. Bahada je za sobom ostavila široki prokop na
zaštićenom tlu njene zemlje. Ocrtana jutarnjim suncem, pred njenim
pogledom se prostirala pješčana delta. Padne joj na pamet da bi
neupućeno oko u ovom širokom prokopu moglo zapaziti dokaz
nekadašnjeg riječnog toka; međutim, to je bilo tek mjesto gdje je njen
brat zajedno sa stručnjacima za atomistiku atreidske Obitelji porušio
Zaštitni Zid, otvarajući na taj način prolaz iz pustinje pješčanim crvima
koji su pronijeli njegove slobodnjačke horde do uzbudljive pobjede nad
njegovim carskim prethodnikom Shaddamom IV. Sada se na udaljenijoj
strani Zaštitnog Zida pružao širok qanat ispunjen vodom da bi spriječio
upad pješčanog crva. Pješčani crvi nisu mogli prijeći otvorenu vodu; za
njih je voda bila otrovna.
Kada bih samo imala takvu prepreku u svojoj svijesti, pomisli
ona.
Ova misao je ojačala njen osjećaj vrtoglave odvojenosti od
stvarnosti.
Pješčani crvi! Pješčani crvi!
Iz njenog pamćenja izroni skup slika pješčanog crva: veliki Šai-
Hulud, stvoritelj svijeta Slobodnjaka, smrtonosna zvijer iz pustinjskih
dubina koje su izbacivale začin neprocjenjive vrijednosti. Kako li je
čudan taj pješčani crv, izrastao iz plosnate i kožaste pješčane pastrve,
pomisli ona. One su bile poput nagomilanog mnoštva unutar njene
svijesti. Pješčane pastrve, poredane jedna do druge uz stjenovitu jezgru
planetnog tla, tvorile su živu cisternu; one su zadržavale vodu, kako bi
njihov razvijeni oblik – pješčani crv – mogao opstati na životu. Alija je
naslućivala sličnost: neki od onih drugih unutar njene svijesti
zadržavali su opasne slike koje su je mogle uništiti.
Stražar je ponovno pozove na doručak, ovaj put s primjetnim
prizvukom nestrpljenja u glasu.
Alija se ljutito okrene i odmahne rukom.
Stražar posluša, ali se začuje kako se vrata na krovu zatvoriše s
treskom.
Na zvuk zalupljenih vrata, Alija se osjeti priklještena svim onim
što je godinama pokušavala potisnuti. Životi drugih navirali su unutar
nje poput strašne plime. Svaki vapijući život priljubljivao je svoje lice
uz njene centre vida – pravi oblak likova. Neka su imala šugavo pjegavu
kožu, druga su bila hrapava i puna pjegavih sjena; iskrsavala su usta
slična vlažnim rombovima. Pritisak ovog roja preplavio ju je poput
vodene struje koja je natjera da se opusti u slobodno plutanje i uranjanje
u nju.
Ne,prošapće. Ne…ne…ne…
Sigurno bi se onesvijestila tu na stazi da nije bilo klupe koja je
prihvatila njeno oslabljeno tijelo. Pokušala je sjediti i, budući da za to
nije imala snage, ispruži se na hladan plastični čelik, neprekidno šapćući
istu riječ odbijanja.
Plima je nastavila rasti u njoj.
Osjetila je da se prilagođuje i najsitnijim izrazima pažnje,
svjesna rizika, ali budna za svaki usklik ovih usta koja su bučila u njoj.
Bila je to kakofonija zahtjeva za njenom pažnjom: „Mene! Mene! Ne,
mene!”
I znala je da će, pokloni li svoju pažnju tek jednom, pokloni je
potpuno, biti izgubljena. Usredotočiti se na jedno lice iz ovog mnoštva i
saslušati njegov glas, značilo je potpasti pod vlast tog egocentrizma koji
je sudjelovao u njenom postojanju.
„Vidovitost te dovela do toga”, prošapće jedan glas.
Ona poklopi rukama uši, razmišljajući: Ja nemam sposobnost
proricanja! Trans mi nije to uspio podariti!
Ali glas je ustrajao: „ Mogao bi ti podariti, budeš li imala
pomoć” „Ne… ne,” prošapće ona.
Drugi glasovi su se preplitali u njenoj svijesti. „Ja, Agamemnon,
tvoj predak, zahtijevam da me poslušaš!”
„Ne…ne.” Pritiskala je uši rukama do bola.
Nekakvo ludo blebetanje unutar njene glave je upita: „Što je
postalo od Ovida? Jednostavno. On je John Bartlett!”
Imena su bila besmislena u svojoj udaljenosti. Željela je vrištati
protiv njih i protiv svih ostalih glasova, ali nije mogla raspoznati vlastiti
glas.
Njen stražar, kojeg je starija posluga ponovno poslala na krov,
još jednom virne kroz vrata iza mimoza i ugledavši Aliju na klupi,
obrati se svome kolegi: „Ah, ona se odmara. Primijetio si da nije dobro
spavala protekle noći. Treba joj zaha, prijepodnevni počinak.”
Alija nije čula svoje stražare. Njena svijest je bila ispunjena
vriskavim pjevanjem: „Vesele stare ptice smo mi, huraa!“ Glasovi su
odjekivali odbijajući se po unutrašnjim zidove njene lubanje i ona
pomisli: Ja ludim. Gubim razum.
Slabašno je pokrenula noge, pokušavajući se odgurnuti od klupe.
Imala je dojam da bi, uspije li samo natjerati svoje tijelo na trčanje,
uspjela pobjeći. Morala je pobjeći iz straha da je bilo koji dio ove
unutrašnje plime ne otjera u muk, zauvijek joj zagadivši dušu. Ali tijelo
je nije htjelo slušati. Najsnažnije sile u carskom svemiru pokorile bi se
njenoj najsitnijoj želji, ali ne i njeno vlastito tijelo.
Neki unutrašnji glas se naceri, a zatim reče: „S jedne strane,
dijete, svaki slučaj stvaranja predstavlja katastrofu.” Bio je to bas od
čijeg tutnjanja joj je sijevalo u očima. A zatim se ponovno začuje ono
cerekanje kao da se glas podsmjehivao vlastitom mudrovanju. „Moje
drago dijete, pomoći ću ti, ali i ti zauzvrat moraš pomoći meni.”
Nadjačavajući uzavrelu, grmljavinsku pozadinu ovog basa, Alija
procijedi kroz cvokot zuba: „Tko… tko…”
Jedno lice se pojavi u njenoj svijesti. Bilo je nasmijano i tako
bucmasto da je moglo pripadati nekom malom djetetu da nije bilo onog
bljeska pohlepnosti u očima. Pokušala se otrgnuti, ali se sve završilo još
dužim pogledom koji je sada obuhvatio i tijelo pripadajuće tom licu.
Bilo je masno, neizmjerno debelo, u odjeći koja je po jedva primjetnim
ispupčenjima ispod nje odavala potrebu podrška steznika.
„Kao što vidiš”, zagrmi bas, „ovo je nitko drugi već tvoj djed po
majčinoj liniji. Poznaješ me. Ja sam bio barun Vladimir Harkonnen”
„Ti si… ti si mrtav!” reče ona dašćući.
„Naravno, draga moja! Većina nas unutar tebe je mrtva. Ali,
nijedan od drugih ti stvarno nije spreman pomoći. Oni te ne shvaćaju”
„Odlazi”, zavapila je. „Oh, molim te, odlazi”
„Ali, tebi treba pomoć, unuko”, uvjeravao ju je barunov glas.
Kako neobično izgleda, pomisli ona, promatrajući barunovu
pojavu na pozadini zatvorenih očnih kapaka.
„Spreman sam ti pomoći”, nagovarao ju je barun. „Ostali ovdje
nazočni samo bi nastojali potpuno osvojiti tvoju svijest. Svaki od njih bi
pokušao tobom upravljati. Ali ja… ja želim samo mali kutak za sebe.”
Još jednom drugi životi unutar nje podignu graju. Plima je
ponovno zaprijetila da je proguta i ona začuje vrišteći glas svoje majke.
Alija pomisli: Ali ona nije mrtva.
„Zašutite!” naredi barun.
Alija osjeti kako njene vlastite želje pojačavaju ovu naredbu,
pomažući joj da ponovno dođe svijesti.
Unutrašnji mir ju je očistio poput kakva hladna kupke i ona
opazi da se dotadašnje žestoko lupanje srca vratilo u normalan rad.
Začula je umirujući barunov glas: „Vidiš? Zajedno smo nepobjedivi. Ti
pomažeš meni, a ja pomažem tebi.”
„Što… što želiš?” prošapće ona.
Preko debelog lica, nasuprot zatvorenih kapaka, prođe sjetan
izraz. „Ah, moja draga unuko”, reče on, „želim svega nekoliko malih
zadovoljstava. Ništa ne trebam osim nekog povremenog pristupa tvojim
osjetilima. Nitko za to ne mora nikada saznati. Dopusti mi da osjetim
samo maleni kutak tvog života, kad se, primjerice, nalaziš u naručju
svog ljubavnika. Zar to što tražim nije mala cijena?”
„Da… Jest.”
„Dobro, dobro”, likovao je barun. „Zauzvrat, moja draga unuko,
mogu ti poslužiti na mnogo načina. Mogu te savjetovati, pomoći ti
svojim mišljenjem. Bit ćeš nepobjediva iznutra i izvana. Zbrisat ćeš sve
protivnike. Povijest će zaboraviti tvoga brata i slavit će tebe. Budućnost
će biti tvoja”
„Ti… nećeš dopustiti… da drugi prevladaju?”
„Oni nam se ne mogu suprotstaviti! Pojedinačno nas je moguće
nadjačati, ali kad smo zajedno, tada mi zapovijedamo. Pokazat ću ti
kako to izgleda. Slušaj.”
Istog trenutka, barun zašuti, povuče svoju sliku, svoju unutrašnju
nazočnost. Nijedno pamćenje, lik ili glas drugih života nije uskočio na
njegovo mjesto.
Alija drhtavo uzdahne.
Prateći ovaj uzdah, javi se jedna misao. Prokrčila si je put do
svijesti kao da je bila njena, ali ona osjeti tihe glasove u pozadini.
Stari barun je bio zao. Ubio je tvog oca. Želio je ubiti i tebe i
Paula. Pokušao je, ali nije uspio.
Probio se barunov glas, ovaj put bez pokazivanja lica: „Naravno
da sam vas želio ubiti. Pa zar mi niste stajali na putu? Ali taj sukob je
završen. Ti si pobijedila, dijete! Ti si nova istina.”
Kimala je glavom, trljajući obraz po hrapavoj površini klupe.
Riječi su mu razborite, pomisli. Jedno pravilo Bene Gesserita pojačalo
je dojam o razboritoj prirodi njegovih riječi: „ Svrha sukoba je
promijeniti prirodu istine.”
Da… tako bi Bene Gesserit rasuđivao.
„Točno!” reče barun. „Ja sam mrtav, a ti si živa. Moje postojanje
je krhko. Ja sam samo moje pamćenje unutar tebe. Stojim ti na
raspolaganju. A samo tako malo tražim za dubokoumne savjete koje
sam ti spreman dati.”
„Što mi sada savjetuješ?” upitala je, isprobavajući ga.
„Zabrinuta si zbog presude koju si izrekla prošle noći?” reče on.
„Pitaš se jesu li ti Paymonove riječi vjerno prenijeli. Možda je Javid u
Paymonu vidio prijetnju za svoj položaj povjerljive osobe. Nije li to ta
sumnja koja te zaokuplja?”
„Da.”
„A ta sumnja je temeljena na pronicljivom zapažanju, zar ne?
Javid se s tobom ophodi s rastućom prisnošću. Čak je i Duncan to
primijetio, zar nije?”
Znaš da je.
„Vrlo dobro, onda. Uzmi Javida za ljubavnika i…”
„Ne!”
„Brine te Duncan? Ali tvoj suprug je mentat mističar. Aktivnosti
tijela ga se ne tiču, niti mu štete. Zar nisi ponekad osjetila koliko je
udaljen od tebe?”
„Ali on…”
„Duncanov mentatski dio bi uvijek shvatio, ako bi uopće i trebao
saznati, sredstvo koje si iskoristila za uništenje Javida”
„Unište…” „Svakako! Opasni alati se mogu koristiti, ali ih treba
odbaciti kad postanu preopasni”
„Ali onda… zašto bi trebala… hoću reći…”
„Oh, ti mila neznalice! Zbog vrijednosti koja se nalazi u pouci.”
„Ne razumijem.”
„Vrijednosti, draga moja unuko, ovise o uspješnosti njihovog
prihvaćanja. Javidova poslušnost mora biti bezuvjetna, njegovo
prihvaćanje tvog autoriteta apsolutno, a njegova…”
„Moralnost ove pouke nije…”
„Ne budi glupa, unuko! Moralnost mora uvijek biti temeljena na
praktičnosti. Dajte Cezarovo Cezaru i sve te besmislice. Pobjeda je
beskorisna ako se u njoj ne ogledaju tvoje najdublje želje. Zar se ne
diviš Javidovoj muževnosti?”
Alija proguta slinu, ne želeći priznati ovo, što je, zbog svoje
potpune golosti pred unutrašnjim promatračem, bila prisiljena. „Daa.”
„Dobro!” Kako je veselo ova riječ zazvučala u njenoj glavi. „Sada
počinjemo shvaćati jedno drugo. Kad ga u svom krevetu učiniš
bespomoćnim, sigurnim da si ti njegova robinja, upitat ćeš ga za
Paymona. Neka to bude u šali: raskalašen smijeh među vama. A kada
prizna prijevaru, zabit ćeš mu bodež među rebra. Ahhh, liptanje krvi
može tako mnogo pridonijeti tvom zadov…”
„Ne”, prošapće ona usnama suhim od groze. „Ne… ne… ne!”
„Onda ću ja to učiniti za tebe”, uvjeravao ju je barun. „To treba
učiniti; sama si priznala. Trebaš samo osigurati uvjete, a ja ću
povremeno zagospodariti tvojim…”
„Ne.”
„Tvoj strah je tako providan, unuko. Moja vlast nad tvojim
osjetilima i ne može biti drukčija nego privremena. Postoje drugi,
doduše, koji bi te mogli oponašati do savršenstva… Ali, ti znaš to. Što se
mene tiče, ahh, ljudi bi odmah otkrili moju nazočnost. Znaš za
slobodnjački zakon za one koji su opsjednuti. Odmah bi te pogubili. Da
– čak i tebe. Ali isto tako znaš da takvo što ja ne želim. Pobrinut ću se
za Javida umjesto tebe, a kad to završi, nestat ću. Trebaš jedino…”
„Po čemu je ovo dobar savjet?”
„Rješavaš se opasnog alata. A zatim, dijete, uspostavlja se
uspješan odnos između nas, odnos koji te samo može dobro podučiti
glede budućih presuda koje…”
„Podučiti me?”
„Prirodno!”
Alija pritisne oči rukama, pokušavajući razmišljati, znajući da
svaka misao može postati plijen ove nazočnosti unutar nje i da svaka
pomisao može potjecati od ove nazočnosti, a da je ona smatra svojom.
„Nepotrebno se opterećuješ brigama”, umiljavao se barun. „Taj
klipan Paymon, ako hoćeš, bio je …”
„Ono što sam učinila bilo je pogrešno! Bila sam umorna i
brzopleta. Trebala sam zatražiti dokaze za…”
„Ispravno si postupila! Tvoja presuda ne smije biti temeljena na
nekakvim glupim apstrakcijama kakav je atreidski pojam jednakosti. To
je ono zbog čega ne možeš spavati, a ne Paymonova smrt. Donijela si
dobru odluku! On je, također, bio opasan alat. Postupila si onako da bi
održala red u svom društvu. Eto, to je dobar razlog za presudu, a ne one
besmislice o pravdi! Nigdje više ne postoji takva stvar kao što je jednakost
pravde za sve. Za jedno društvo je loše kad pokušavaš
uspostaviti takvu lažnu ravnotežu.”
Alija je osjetila zadovoljstvo zbog ove obrane njene presude
Paymonu, ali je istodobno bila užasnuta amoralnom idejom koja je
stajala iza dokazivanja. „Jednaka pravda za sve bila je atreidski… bila.
je…” Spustila je ruke s očiju, koje su i dalje ostale zatvorene.
„Sve tvoje svećenike-suce bi trebalo ukoriti zbog ove pogreške”,
osuđivao je barun. „Odluke se moraju mjeriti samo prema njihovim
zaslugama za održavanje sređenog društva. Mnogobrojne bivše
civilizacije potopljene su na grebenima pravde jednake za sve. Takva
budalaština razara prirodnu hijerarhiju koja je daleko važnija. Pojedinac
je značajan samo u odnosu na svoje cjelokupno društvo i ako društvo
nije sagrađeno od logičkih stuba, nitko ne može naći svoje mjesto u
njemu – ni najviši, ni najniži. Hajde, hajde, unuko. Moraš biti stroga
majka svome narodu. Tvoja je dužnost održavati red.”
„Sve što je Paul činio bilo je…”
„Tvoj brat je mrtav; neuspješan pokušaj ”
I ti si!
„Istina… ali meni se dogodila nesreća koja je bila izvan mojih
zamisli. Hajde, sada, pobrinimo se za tog Javida onako kako sam ti
opisao”
Osjetila je kako joj se tijelom širi toplina na tu pomisao pa brzo
reče: „Moram porazmisliti o tome” U sebi je razmišljala; Ako takvo
nešto i učinim, stavit ću Javida na mjesto koje mu pripada. Ne moram
ga ubiti zbog toga. A budala će se možda tek tako odati… u mom
krevetu.
„Sa kim razgovarate, moja gospo?” upita jedan glas.
U trenutku zbunjenosti, Alija je pomislila da je riječ o još
jednom naletu onog bučnog mnoštva unutar nje; ali nakon što je
prepoznala glas, ona otvori oči. Pokraj klupe je stajala Ziarenka Velefor,
vođa njenih čuvarica-amazonki, s izrazom namrštene zabrinutosti na
svom slobodnjačkom licu.
„Obraćam se svojim unutrašnjim glasovima” reče Alija ustajući
s klupe. Osjećala se svježom i ohrabrenom prestankom one uništavajuće
unutrašnje buke.
„Vašim unutrašnjim glasovima, Moja Gospo. Shvaćam.”
Ziarenkine oči zasvijetliše na ovu izjavu. Svatko je znao da se Sveta
Alija oslanja na unutrašnje izvore koji nisu bili pristupačni nijednoj
drugoj osobi.
„Dovedi Javida u moje odaje” reče Alija. „Moram s njim
raspraviti jednu ozbiljnu stvar.”
„U vaše odaje, Moja Gospo?”
„Da! U moje osobne odaje”
„Na zapovijed, Moja Gospo.” Čuvarica je krenula ispuni
naredbu. „Samo trenutak”, reče Alija. „Je li njegovo gospodstvo Idaho
već otišlo u sieč Tabr?”
„Da, moja gospo. Otišao je prije zore kao što ste zapovjedili.
Želite li da pošaljem po…”
„Ne. Sama ću to učiniti. I Zia, nitko ne smije saznati da je Javid
dolazio k meni. Učini to sama. Ovo je vrlo ozbiljna stvar”
Čuvarica dotakne bodež za pojasom. „Moja Gospo, postoji li
nekakva prijetnja vašoj…”
„Da, postoji prijetnja, a Javid se možda nalazi u srcu te
prijetnje.” „Ohh, Moja Gospo, možda ga ne bi trebala dovoditi…”
„Zia! Zar misliš da ne mogu izaći na kraj s jednom takvom
osobom?”
Lukav osmijeh zatitra na usnama čuvarice. „Oprostite mi, moja
gospo. Dovest ću ga u vaše osobne odaje odmah, ali… s dopuštenjem
moje gospe, postavila bih stražu na vrata vaših odaja.”
„Budi samo ti tamo”, reče Alija.
„Shvaćam, moja gospo. Idem odmah.”
Alija zamišljeno kimne, promatrajući kako se udaljavaju
Ziarenkina leđa. Javid, znači, nije bio omiljen među njenom stražom.
Još jedan znak na njegovu štetu. Ali još je bio dragocjen – vrlo
dragocjen. On je bio ključ za razrješenje misterije Jacurutua, a s tim
mjestom, pa…
„Možda si bio u pravu, barune”, prošapće.
„Vidiš!” likovao je glas iznutra. „Ahhh, ova usluga tebi bit će mi
zadovoljstvo, dijete. A to je samo početak…”
12.
Ovo su zabune popularne povijesti koje uspješna
vjera mora podržavati: zao čovjek nikada ne uspijeva;
samo hrabar zaslužuje sreću; poštenje je najbolje
vladanje; djela govore glasnije od riječi; vrlina uvijek
pobjeđuje; dobro djelo je samo po sebi nagrada; svaki
loš čovjek se može preobratiti; vjerska obilježja
zaštićuju svakoga od opsjedanja zloduha; samo žene
shvaćaju prastare misterije; bogataši su osuđeni na
nesreću…
Iz priručnika pouka: Missionaria Protectiva
Zovem se Muriz”, reče žilavi Slobodnjak.
Sjedio je na špiljskom kamenu obasjan začinskom svjetiljkom
čija je treperava svjetlost otkrivala vlažne zidove i mračne rupe kojima
su se odavde granali hodnici. Iz jednog od ovih hodnika čuo se zvuk
kapanja vode i, iako je zvuk vode predstavljao srž slobodnjačkog
shvaćanja raja, šestorica vezanih ljudi nije pokazala ni najmanji znak
zadovoljstva zbog ovog ritmičnog kapanja. Prostorijom se širio pljesniv
smrad mrtvačke destilerije.
Mladić star nekih četrnaest normalnih godina izađe iz onog
hodnika i stane s Murizove lijeve strane. Ogoljeni bodež bljesne
blijedim žutilom začinske svjetiljke kad ga je mladić podigao i kratkim
pokretima usmjeravao prema svakom od zavezanih ljudi.
Pokazujući rukom na mladića, Muriz reče: „Ovo je moj sin
Assan Tariq, koji je dočekao trenutak polaganja ispita zrelosti.”
Muriz se nakašlje i prođe pogledom preko svih šest zarobljenika.
Oni su sjedili u nepravilnom polukrugu, čvrsto vezani konopima od
začinskih vlakana s prekriženim nogama i ruku zabačenih na leđa.
Konopi su završavali omčom zategnutom oko grkljana svakog čovjeka.
Njihova pustinjska odijela bila su razderana u visini vrata.
Sapeti ljudi su Murizu uzvraćali pogled u kojem nije bilo straha.
Dvojica među njima su nosili ugodnu svjetovnu odjeću, što je govorilo
da se radi o bogatim stanovnicima nekog arakenskog grada. Njihova
koža bila je glatkija i svjetlija nego kod njihovih sudrugova, čija su
suhonjava lica i koščata tijela upućivala na zaključak da su rođeni u
pustinji.
Muriz je sličio stanovniku pustinje, ali su njegove oči bile još
dublje usađene, prorezi bez bjeloočnica, koje čak ni sjaj začinske
svjetiljke nije mogao doseći. Njegov sin je bio nerazvijena kopija svog
oca: mekoća njegovog lica nije mogla potpuno sakriti nemir koji se
ključao u njemu.
„Mi Prognani imamo poseban ispit zrelosti”, reče Muriz.
„Jednog dana moj sin će postati sudac u Šulohu. Moramo se uvjeriti da
može postupati kako treba. Naši suci ne mogu zaboraviti Jacurutu i dan
našeg očaja. Kralizec, Tajfunska bitka, živi u našim srcima.” Sve je to
izgovorio u jednoličnom ritualnom tonu.
Jedan od dvojice punašnih gradskih stanovnika koji je sjedio
nasuprot Muriza, pomakne se i reče: „Činiš zlodjelo prijeteći nam i
držeći nas vezane. Mi smo došli u miru.”
Muriz kimne glavom. „Došli ste tražeći osobno vjersko buđenje?
Dobro. Imat ćete ga.”
Punašni čovjek reče: „Ako mi…”
Pustinjski Slobodnjak tamnije puti koji je sjedio pokraj njega
odsječe: „Ušuti, budalo! Ovo su kradljivci vode. To su oni za koje smo
vjerovali da su istrijebljeni”
„Ta stara priča”, reče punašni zarobljenik.
„Jacurutu je više od priče”, reče Muriz. Još jednom pokaže
rukom na sina. „Predstavio sam vam Assana Tariqa. Ja sam ovdje arifa, vaš
jedini sudac. Moj sin će se, također, školovati za otkrivanje zloduha.
Starinski načini su najbolji”
„To i je razlog našeg dolaska u duboku pustinju”, pobuni se
punašan čovjek. „Izabrali smo starinski način, lutanje u…”
„S plaćenim vodičima”, reče Muriz, pokazujući prstom na
tamnopute zarobljenike. „Vi biste kupili put do neba?” Muriz pogleda
svog sina. „Assan, jesi li spreman?”
„Dugo sam razmišljao o onoj noći kad su ljudi došli i pobili naš
narod”, reče Assan. Glas mu je izražavao mučnu napetost. „Oni nam
duguju vodu.”
„Tvoj otac ti daruje šestoricu njih”, reče Muriz. „Njihova voda je
naša. Njihove sjene su tvoje, tvoj i čuvari zauvijek. Njihove sjene će te
opominjati na zloduhe. One će biti tvoji robovi kad jednom odeš u alam
al-mythal. Što kažeš na to, sine moj?”
„Zahvaljujem svom ocu”, reče Assan. Kratko je zakoračio
naprijed. „Primam zrelost među Prognanima. Ova voda je naša voda.”
Izgovorivši zadnju riječ, mladić pristupi zarobljenicima.
Započinjući s lijeve strane, on zgrabi čovjeka za kosu i zabije mu bodež
ispod brade do mozga. Sve je to izveo vrlo vješto i gotovo da nije
poteklo krvi. Jedino je punašan gradski Slobodnjak negodovao, viknuvši
u trenutku kad ga je mladić zgrabio za kosu. Ostali su, po starom
običaju, pljunuli Assana Tariqa, proprativši to riječima: „Pogledaj kako
malo cijenim svoju vodu kad mi je uzimaju životinje!”
Kad je sve bilo gotovo, Muriz pljesne rukama. Pojave se
poslužitelji i započnu odnositi trupla u mrtvačku destileriju gdje su im
mogli uzeti vodu.
Muriz ustane i zagleda se u sina koji je stajao duboko dišući i ne
odvajajući pogled od poslužitelja koji su uklanjali trupla. „Sada si
muškarac”, reče Muriz. „Voda naših neprijatelja će nahraniti robove. I,
sine moj…”
Assan Tariq uputi ocu brz i prodoran pogled. Mladićeve usne su
se zategle u tvrd osmijeh.
„Propovjednik ne smije ništa saznati o ovome”, reče Muriz.
„Shvaćam, oče. „
„Dobro si to obavio”, reče Muriz. „Oni koji nabasaju na Šuloh,
ne smiju preživjeti.”
„Kako ti kažeš, oče.”
„Povjerene su ti važne dužnosti”, reče Muriz. „Ponosim se
tobom.”
13.
Kultivirani čovjek može postati primitivan. To
zapravo znači da se čovjekov način života mijenja.
Stare vrijednosti se mijenjaju, vežu se za prirodni
okoliš s njegovim biljnim i životinjskim svijetom.
Ovo novo postojanje zahtjeva iskoristivo znanje te
višestrukosti i isprepletanost povezanih događaja koje
nazivamo prirodom. To zahtjeva uvažavanje trajnih
sila koje djeluju u ovakvim prirodnim sustavima. Kad
čovjek stekne ovo korisno znanje i uvažavanje, tada
se to zove ‘biti primitivan’. Obrnut slučaj je, naravno,
podjednako istinit: primitivan može postati kultiviran,
ali ne bez pristajanja na strahovita psihološka
oštećenja.
Letovi komentari prema Harq al-Adu
Kako možemo biti sigurni?” upita Ghanima. „Ovo je vrlo
opasno.”
„Već smo pokušali”, nagovarao ju je Leto.
„Ovaj put ne mora ispasti isto. Što ako…”
„To je jedini put koji nam stoji otvoren” reče Leto. „Složila si se
da ne možemo začinskim putem.”
Ghanima uzdahne. Nije joj se sviđao ovaj rat riječi, ali je bila
svjesna nužnosti koja je pritiskivala njenog brata. Znala je, također,
stravičan izvor vlastitog opiranja. Trebalo je samo pogledati Aliju i
zamisliti opasnost tog unutrašnjeg svijeta.
„Pa?” upita Leto.
Ponovno je uzdahnula.
Sjedili su prekriženih nogu u jednom od njihovih tajnih
skrovišta, uskom otvoru koji je spajao špilju s liticom, na mjestu odakle
su njihovi majka i otac često promatrali zalazak sunca na bledu. Prošla su dva
sata od večernjeg obroka, vrijeme koje je bilo predviđeno za
njihove tjelesne i umne vježbe. Odlučili su spojiti svoje svijesti.
„Pokušat ću sam ako mi odbiješ pomoći”, reče Leto.
Ghanima je odmakla pogled s njega i spustila ga na crne zastore
vlažnih zatvarača koji su ukrašavali ovaj otvor u stijeni. Leto je
produžio lutati pogledom po pustinji. Neko vrijeme su razgovarali na
jeziku koji je bio tako star da mu sada čak i ime nije bilo poznato. Ovaj
jezik je njihovim mislima osiguravao tajnost koju nitko od ljudi nije
mogao proniknuti. Čak je i Aliji, koja je izbjegavala zapletenosti svog
unutrašnjeg svijeta, nedostajao lančani spoj svijesti koji bi joj dopustio
razumijevanje više od po koje slučajne riječi.
Leto je duboko udahnuo zrak, unoseći u sebe miris krzna,
svojstven slobodnjačkim špiljama-siečima koji se zadržavao u zavjetrini
udubljenja. Mrmljajući žagor i vlažna toplina sieča nisu ovdje dopirali
pa su to oboje osjećali kao olakšanje.
„Slažem se da nam treba vođenje”, reče Ghanima. „Ali ako
mi…”
„Ghani! Treba nam više od vođenja. Potrebna nam je zaštita”
„Možda zaštita ne postoji.” Pogledala je brata ravno u oči,
susrevši u njima ukočenost sličnu vrebajućoj budnosti grabežljivaca.
Njegove oči su pobijale mirnoću njegovih crta lica.
„Moramo izbjeći opsjednutost”, reče Leto. Upotrijebio je
poseban infinitiv onog starog jezika, jedan, po zvučanju strogo
neutralan i krut oblik, ali zato duboko djelotvoran po svom smislenom
sadržaju.
Ghanima je pravilno protumačila njegovo obrazloženje.
„Mohwpwium dmi hish pash moh“m ka”, zapjevala je.
Zarobljavanje moje duše je zarobljavanje tisuća duša.
„I još više od toga”, usprotivio se on.
„Poznavajući opasnosti, ustraješ.” Ovo je bila tvrdnja, a ne
pitanje.
„Wabun „k wabunat!” reče on. Uzdižući se, uskrsavaš!
Osjetio je da je njegov izbor očita neizbježnost. Ako se to
moralo učiniti, onda je najbolje to učiniti na najaktivniji način. Morat će
umotati prošlost u sadašnjost, a zatim omogućiti tome da se odmota u
njihovu budućnost.
„Muriyat”, pristala je izrekavši to tihim glasom. To se mora
obaviti s ljubavlju.
„Naravno.” Kružno je mahnuo rukom izražavajući potpunu
suglasnost. „Zatim ćemo se posavjetovati kako su to i naši roditelji
činili.”
Ghanima je zašutjela, pokušavajući progutati knedl zastao u
grlu. Instinktivno, pogled joj sklizne na jug, prema velikom otvorenom
ergu, koji je otkrivao tamnosive obrise dina u umirućoj svjetlosti dana.
U tom smjeru je otišao njen otac u svoju zadnju šetnju pustinjom.
Leto je netremice gledao dolje, preko stjenovitog grebena u
zelenilo siečke oaze. Tamo je sve bilo utonulo u suton, ali su mu bili
dobro poznati oblici i boje ovog krajolika: cvjetovi boje bakra, zlatni,
crveni, žuti, boje hrđe i žućkasto-smeđi, prostirali su se do rubnog
kamenja koji su ocrtavali veličinu nasada navodnjavanih iz qanata. Iza
ovog rubnog kamenja pružao se smrdljivi pojas uginulog arakenskog
života, kojeg su uništile biljne kulture donesene sa strane i višak vode.
Taj pojas je sada tvorio prepreku nadiranju pustinje.
Ghanima je prva prekinula tišinu: „Spremna sam. Započnimo.”
„Tako je, neka sve ide dovraga!” Priđe joj i dotakne joj ruku
pokušavajući ublažiti dojam koji je ovaj uzvik napravio i reče: „Molim
te, Ghani… zapjevaj onu pjesmu. To će mi olakšati sve ovo.”
Ghanima se privije uz njega i lijevom rukom ga obuhvati oko
pasa. Dvaput je duboko uzdahnula, nakašljala se i zapjevala čistim,
zvonkim glasom riječi koje njihova majka tako često pjevala njihovom
ocu:
„Evo, gdje iskupljujem zavjet koji si dao;
Posipam te slatkom vodom.
Život će nadjačati na ovome mjestu
Koje vjetar ne pohodi:
Moja ljubavi, živjet ćeš u dvorcu,
A tvoji neprijatelji će pasti u prazninu.
Idemo zajedno ovim putem
Koji je ljubav za tebe ocrtala.
Pouzdano te vodim ovim putem
Jer moja ljubav je tvoj dvorac…”
Njen glas utone u tišinu pustinje, koju je već i šapat mogao
poremetiti, i Leto osjeti kako tone, tone – postajući svojim ocem čija su
se pamćenja prostrla poput plašta po genima dječakove neposredne
prošlosti.
U ovom kratkom trenutku, moram biti Paul, reče sebi. Ovdje
pokraj mene nije Ghani; to je moja ljubljena Chani, čiji nas je mudri
savjet toliko puta spasio.
Sa svoje strane Ghanima je skliznula u sjećanje svoje majke sa
zastrašujućom lakoćom, kao što je i pretpostavljala. Kako li je ovo bilo
lakše ženi – i koliko tek opasnije.
Glasom koji je iznenada postao promukao, Ghanima reče:
„Pogledaj tamo, ljubljeni!” Prvi mjesec se bio uzdigao na nebo i u
njegovoj hladnoj svjetlosti oni ugledaše jedan luk narančastog plamena
kako se izvija u svemir. Brod koji je dovezao gospu Jessicu vraćao se,
sada natovaren začinom, svome matičnom roju na stazi.
Uspomena, najbolnija koja se može zamisliti, prostreli u tom
trenutku Leta, donoseći mu sjećanja poput zvukova jasne zvonjave. U
jednom treperavom trenu on je bio onaj drugi Leto – Jessicin Vojvoda.
Nužnost je potisnula ova pamćenja u stranu, ali ne prije nego je osjetio
razdiranje zbog ljubavi i boli.
Moram biti Paul, podsjetio se.
Preobražaj je prostrujao, donoseći užasavajuću udvojenost kao
da je Leto bio tamno platno na kojem se vidjela projekcija njegova oca.
Istodobno je osjećao i svoje tijelo i tijelo svog oca pa je prijetilo da ga
ova treperava različitost svlada.
„Pomozi mi oče” prošapće on.
Treperava uznemirenost se razbistri i sada se njegovoj svijesti
pojavio drugi obris, dok je njegova vlastita istovjetnost Leta stajala sa
strane u ulozi promatrača.
„Moja zadnja vizija se još nije zbila” reče on glasom koji je
pripadao Paulu. Okrenuo se prema Ghanimi. „Znaš što sam vidio.”
Spustila je desnu ruku na njegov obraz. „Zar nisi otišao u pustinju
umrijeti, ljubljeni. Zar nisi to učinio?”
„Možda jesam, ali ta vizija… zar to ne bi bio dovoljan razlog za
ostanak na životu?”
„Zar i slijep?” upita ona.
„Čak i takav.”
„Gdje si mogao otići?”
Udahnuo je duboko i drhtavo. „Jacurutu.”
„Ljubljeni!” Suze joj se započnu slijevati niz obraze.
„Muad´Dib, heroj, mora biti potpuno uništen”, reče on. „Inače
nas ovo dijete ne može izvući iz kaosa.”
„Zlatna staza”, reče ona. „To nije dobra vizija.”
„To je jedina moguća vizija.”
„Alija je, dakle, propala…”
„Potpuno. Vidiš i sama svjedočanstvo toga.”
„Tvoja majka se prekasno vratila.” Kimnula je glavom i njeno
djetinjasto lice poprimi Chanin mudar izraz. „Zar ne bi mogla postojati
još neka vizija. Ako bi…”
„Ne, ljubljena. Ne još. Ovo dijete još ne može zaviriti u
budućnost i sigurno se vratiti odande”
Još je jedan treperavi uzdah uznemirio njegovo tijelo i Leto-
promatrač osjeti duboku čežnju svog oca da još jednom uskrsne u
živome mesu, da donosi životne odluke i… kako ima očajničku potrebu
za poništavanjem prošlih grešaka!
„Oče!” pozove Leto i učini se kao da njegova vlastita lubanja
odjekuje od ovog uzvika.
Leto tada postane svjestan snažnog učinka volje koji se zbivao u
njemu: polagano, grčevito povlačenje unutrašnje prisutnosti njegovog
oca, oslobađanje osjetila i mišića.
„Ljubljeni” začuje se sa strane Chanin šaptavi glas i povlačenje
se uspori. „Što se događa?”
„Nemoj još otići”, reče Leto, ali sada je to bio njegov glas,
hrapav i nesiguran, ali ipak njegov vlastiti glas. Zatim produži: „Chani,
moraš nam reći: kako smo uspjeli izbjeći… ono što se dogodilo Aliji?”
Odgovor je došao iznutra, od Paula, riječima koje su do njihovog
unutrašnjeg uha dopirale u velikim razmacima, zaustavljajući se: „Ništa
nije sigurno. Ti si… … vidio… … što mi se… … zamalo dogodilo.”
„Ali Alija…”
„Prokleti barun je u njoj!”
Leto osjeti kako mu grlo gori od suhoće. „Je li on… imam li ja…”
„On je u tebi… … ali… Ja… … mi ne možemo… … ponekad
osjećamo… … jedan drugog, ali ti…”
„Zar ne možeš čitati moje misli?” upita Leto. „Zar tada ne bi
znao, ako… on…”
„Ponekad mogu osjetiti tvoje misli… … ali ja… … mi živimo
jedino kroz… … odsjaje… … tvoje svijesti. Tvoje sjećanje nas stvara.
Opasnost… … je u točnom sjećanju. A… … oni među nama… …
oni među nama koji su voljeli vlast… … i osvajali je… … pod bilo koju
cijenu… … oni mogu biti točniji.”
„Jači?” prošapće Leto.
„Jači.”
„Znam tvoju viziju”, reče Leto. „Radije ću postati ti, nego mu
dopustiti da me pobijedi.”
„To nikako.”
Leto kimne glavom, osjećajući golemu snagu volje potrebnu
njegovom ocu za povlačenje, shvaćajući posljedice mogućeg neuspjeha
tog povlačenja. Opsjednutost od bilo koga svodila je opsjednutog na
Izroda. Ova spoznaja mu je pružila dodatni osjećaj snage i on osjeti
vlastito tijelo neobičnom jasnoćom, kao i snažno iskazanu svijest o
pogreškama iz prošlosti: njegovim vlastitim i onim njegovih predaka.
Ono što ga je slabilo bile su nesigurnosti – sada mu je postalo jasno. Na
trenutak u njemu su se borili iskušenje i strah. Ovo tijelo je bilo
sposobno pretvarati melange u viziju budućnosti. Uz pomoć začina
mogao je doživjeti budućnost, razgrnuti koprene Vremena. Otkrio je da
se nije lako otarasiti tog iskušenja te je sklopio ruke i utonuo u prana-
bindu svjesnost. Njegovo tijelo se oduprlo iskušenju. U sebi je nosilo duboko
znanje koje je Paul zapisao u njegovu krv. Oni koji su tragali za
budućnošću nadali su se da će izaći kao pobjednici u utrci sutrašnjice.
Umjesto toga padali su u klopku životnog bivstvovanja čiji su svaki
otkucaj srca i strepnja bili dobro poznati. Paulova zadnja vizija
ukazivala je na nesigurnost izlaznog puta iz ove klopke i Letu je bilo
jasno da on nema drugog izbora nego slijediti taj put.
„Radost življenja, sva njegova ljepota je u tome da te život može
iznenaditi”, reče.
Nježan glas mu došapne u uho: „Ta ljepota mi je oduvijek bila
poznata”
Okrenuo je glavu i zapiljio se u Ghanimine oči koje su blistale u
sjaju mjesečine. Shvatio je da ga to Chani gleda. „Majko”, reče on,
„moraš se povući.”
„Ahhh, iskušenje!” reče ona i poljubi ga.
On je odgurne. „Zar bi ubila rođenu kćer?” upita on.
„To je tako lako… tako ludo lako”, odgovori ona.
Leto, osjećajući da ga hvata panika, prisjeti se kakav je napor
utrošila osobnost njegovog oca unutar njega da bi se riješila njegovog
tijela. Nije li se Ghanima izgubila u tom svijetu promatrača u kojem je
on motrio i slušao, učeći od svog oca ono što je tražio?
„Prezret ću te, majko”, reče on.
„Ostali me neće prezreti”, reče ona. „Budi moj ljubljeni.”
„Ako te poslušam… znaš i sama što ćete oboje postati”, reče on.
„Moj otac će te prezreti.”
„Nikada!”
„Ja hoću!”
Ovaj zadnji zvuk mu je iskočio iz grla protiv njegove volje,
noseći sa sobom sve one stare tonove Glasa kojeg je Paul naučio od
svoje majke čarobnice.
„Ne govori to”, jekne ona.
„Prezret ću te!”
„Molim te… molim te ne govori to.”
Leto protrlja vrat, osjećajući da mišići ponovno postaju njegovi.
„On će te prezreti. Okrenut će ti leđa. ponovno će otići u pustinju.”
„Ne… ne… „
Mahala je glavom s jedne strane na drugu.
„Moraš otići, majko”, reče on.
„Ne… ne…” U glasu se osjećao pomanjkanje one prvobitne
odlučnosti.
Leto nije skidao pogled s lica svoje sestre. Kako su joj se samo
mišići grčili! Osjećaji su strujali tijelom u skladu s olujom koja je
vladala u njoj.
„Odlazi”, šaptao je, „odlazi.”
„Neeee…”
Zgrabio ju je za ruku i osjetio jezu koja je strujala njenim
mišićima dok su joj živci podrhtavali. Bacakala se, pokušavajući se
istrgnuti, ali ju je on čvrsto držao za ruku, šapućući: „Odlazi… odlazi…”
Za sve to vrijeme Leto se proklinjao što je nagovarao Ghani za
ovu igru roditelja koju su nekoć često koristili, ali u kojoj je ona u zadnje
vrijeme odbijala sudjelovati. Istina je, žene teže odolijevaju ovim
unutrašnjim navalama, zaključi on. To je i izvor benegeseritskog straha.
Prošli su sati, a Ghanimino tijelo je još drhtalo i grčilo se u
unutrašnjoj borbi, ali se sada i sestrin glas uključio u nju. Čuo ju je kako
preklinjući govori onoj slici unutar sebe.
„Majko… molim te…” A zatim: „Vidjela si Aliju! Zar želiš
postati druga Alija?”
Na kraju, Ghanima se prisloni uz njega i prošapće: „Prihvatila je.
Otišla je.”
On je pogladi po glavi. „Ghani, oprosti mi, oprosti. Nikada više
neću zahtijevati da ponoviš ovo. Bio sam sebičan. Oprosti mi.”
„Nemam ti što opraštati”, reče ona dašćući, što je očito bio rezultat
velikih fizičkih napora. „Naučili smo mnogo o tome što smo trebali
saznati.”
„Govorila ti je o mnogim stvarima”, reče on. „Podijelit ćemo
iskustva kasnije, kad…”
„Ne! Učinit ćemo to sada. Bio si u pravu.”
„Moja Zlatna staza?”
„Tvoja prokleta Zlatna staza!”
„Logika je beskorisna ako nije naoružana bitnim podacima”,
reče on. „Ali ja…”
„Baka se vratila preuzeti upravljanje našim školovanjem i vidjeti
jesmo li… zagađeni.”
„To kaže i Duncan. Nema ničeg novog u…”
„Prvobitnoj procijeni”, složila se glasom koji je dobivao na
snazi. Odmakla se od njega i zagledala se u pustinju koja je počivala u
smiraju pred svitanje. Ova bitka… ova spoznaja koštala ih je čitave noći.
Kraljevska straža s one strane zatvarača sigurno je imala mnogo muka
razjasniti si što se događa. Leto je bio zapovjedio da ih nitko ne smije
uznemirivati.
„Ljudi često postaju oštroumni stareći”, reče Leto. „Što mi onda
učimo uz svu ovu starost koja je u nama?”
„Svemir kakvog mi vidimo nikada nije potpuno jednak fizičkom
svemiru”, reče ona. „Ne smijemo promatrati ovu baku samo kao jednu
baku.”
„To bi bilo opasno”, suglasio se. „Ali moje pitanje…”
„Postoji nešto što je izvan dohvata oštroumnosti”, nastavi ona.
„Moramo našu svijest osposobiti za zapažanje onog što ne uspijeva
unaprijed zamisliti. Zato mi je… moja majka učestalo govorila o Jessici.
Naposljetku, kad smo se obje pomirile s unutrašnjom razmjenom,
priopćila mi je mnoge stvari.” Ghanima je uzdahnula.
„Mi znamo da je ona naša baka”, reče on. „Jučer si provela s
njom čitave sate. Jesi li zbog toga…”
„Dopustimo li, naše poznavanje će odrediti vrstu naše reakcije
prema njoj”, reče Ghanima. „To je ono na što me je majka neprekidno
upozoravala. U jednom trenutku navela je riječi naše bake i…”,
Ghanima mu dotakne ruku, „začula sam unutar sebe odjek tih riječi u
glasu naše bake.”
„Upozoravala te je”, reče Leto. „Zar na ovom svijetu ništa nije
bilo sigurno?”
„Najsudbonosnije pogreške proistječu iz nerazgovjetnih
pretpostavki”, reče Ghanima. „To su riječi koje je moja majka stalno
spominjala.”
„To je čisti Bene Gesserit”
„Ako… se Jessica potpuno vratila Sestrinstvu… ”
„Bilo bi to vrlo opasno za nas”, reče on završavajući misao. „Mi
nosimo krv njihovog Kwisatz Haderacha – njihovog muškog Bene
Gesserita.”
„Oni ne žele odbaciti tu potragu”, reče ona, „ali se mogu riješiti
nas. Naša baka bi mogla biti instrument te zamisli.”
„Postoji još jedan način”, reče on.
„Da – nas dvoje… spareni. Ali svjesni su kakve sve rizike nosi
takvo sparivanje.”
„Radi se o igri na sreću koju su svakako morali razmotriti.”
„A naša baka je, po svemu sudeći, umiješana u to. Ne sviđa mi
se taj način.”
„Ni meni.”
„Pa ipak, to ne bi bilo prvi put da kraljevska loza pokušava…”
„Ta pomisao me odbija”, reče on podrhtavajući.
Zamijetila je njegovu uznemirenost, pa ušuti.
„Moć”, reče on.
I u toj čudnoj alkemiji njihovih podudarnosti, ona je shvatila
kuda stremi njegova misao. „Moć Kwisatz Haderacha mora propasti”,
složila se.
„Kad se koristi na njihov način”, reče on.
Tog trenutka, i protiv njihove volje, dan osvane nad pustinjom.
Osjetili su kako postaje vruće. Nasadi ispod grebena planu bojama.
Sivo-zeleno lišće bacilo je po tlu šiljaste sjene. Kose sunčeve
zrake Dininog srebrnastog sunca otkrivale su zelenu oazu punu zlatnih i
grimiznih sjena na pozadini nadvisujućih stijena.
Leto ustane protežući se.
„Zlatna staza, dakle” reče Ghanima, obraćajući se jednako njemu
koliko i sebi, znajući da se zadnja vizija njihovog oca spojila i stopila u
Letovim snovima.
Nešto je zagreblo po vlažnim zatvaračima iza njih i odande se
začuje mrmljanje nekakvih glasova.
Leto se ponovno vratio starom jeziku koji su koristili u svojim
razgovorima: „L“ii ani howr samis sm“kwi owr samit sut”
Tu se je sada jedna odluka urezala u njihove svijesti. Doslovce:
Pratit ćemo jedno drugo do smrti iako se samo jedan može vratiti
izvijestiti o tome.
Ghanima ustane i njih dvoje se zajedno provuku kroz zatvarače
vlage i vratiše u sieč. Stražari, prvo ustavši, započnu padati na koljena
kako su blizanci prolazili pokraj njih na putu do svojih odaja. Ovoga se
jutra gomila ispred njih razdvajala na poseban način, razmjenjujući sa
stražarima poglede pune značenja. Provesti noć sam iznad pustinje bilo
je u duhu starog slobodnjačkog običaja ponašanja svetih mudraca. Svi
Ume su običavali ovaj oblik bdijenja. Paul Muad´Dib je to činio… i
Alija. Sada su time otpočeli i kraljevski blizanci.
Leto je opazio razliku u ponašanju gomile i skrenuo Ghanimi
pažnju na to.
„Oni ne znaju kakvu smo odluku pripremili za njih. Oni, stvarno,
ne znaju.”
I dalje govoreći tajnim jezikom on nastavi: „To zahtjeva potpuno
neočekivan početak.”
Ghanima je na trenutak oklijevala sređujući svoje misli. Zatim
reče: „Kad kucne taj trenutak, oplakivanje rođenog brata mora biti baš
kao stvarno – toliko da treba sagraditi i grobnicu. Srce mora pratiti san,
inače neće biti buđenja.”
Izgovorena na starinskom jeziku, bila je to izuzetno potresna
izjava, u kojoj je upotrijebljen zamjenički objekt stajao odvojen od
infinitiva. Bila je to sintaksa koja je svakoj skupini fraza dopuštala
vrtnju oko same sebe, tvoreći tako više različitih značenja, od kojih je
svako bilo određeno i potpuno posebno, ali koja su bila suptilno
međusobno povezana. Ono što je ona rekla, dijelom je značilo da se njih
dvoje s Letovim planom izlažu opasnosti od smrti, a hoće li ona biti
prava ili oponašana, nije bilo razlike. Promjena koja bi proizašla bila bi
kao smrt, odnosno doslovce grobno ubojstvo. Također je postojalo
jedno dodatno značenje te cjeline koje je ukazivalo na onog tko bi
preživio radi izvještavanja, pa ma tko to bio, a koje je glasilo ovako:
glumiti ulogu onog koji je ostao na životu. Svaki pogrešan korak bi uništio
čitav plan i Letova Zlatna staza bi postala slijepa ulica.
„Prokleto osjetljivo”, suglasio se Leto. Razgrnuo je zastor i njih
dvoje uđoše u svoje predsoblje.
Živost njihovih poslužitelja prestala je samo na trenutak otkucaja
srca dok su blizanci zakoračili u natkriveni prolaz koji je vodio u odaje
dodijeljene Gospi Jessici.
„Ti nisi Oziris”, podsjetila ga je Ghanima.
„Neću ni pokušavati to biti.”
Ghanima ga prihvati za ruku, zaustavljajući ga. „Alija darsatay
haunus m“smow”, upozorila ga je.
Leto se zagledao u sestrine oči. Stvarno, Alijino ponašanje je
zračilo otužnim zadahom koji je njihova baka sigurno zamijetila. Uputio
je Ghanimi osmijeh pun uvažavanja. Ona je povezala starinski jezik sa
slobodnjačkim praznovjerjem da bi prizvala najosnovnije plemensko
proročanstvo. Msmow, otužan zadah ljetne noći bio je vjesnik smrti u
rukama zloduha. A kod ljudi čijim su jezikom u ovom trenutku govorili,
Izis je bila zloduh, božica smrti.
„Mi Atreidi smo poznati po tome što smo sačuvali hrabrost”,
reče on.
„Zato ćemo uzeti ono što nam treba”, reče ona.
„Ili tako, ili ćemo postati molitelji pod nogama vlastitog
namjesništva”, odgovori on. „Alija bi uživala u tome”
„Ali naš plan…” Pustila je da ostatak rečenice iščezne bez traga.
Naš plan, pomisli on. Sada je, dakle, potpuno sudjelovala u
njemu. On reče: „Naš plan je za mene jednak šadufskom trudu.”
Ghanima preleti pogledom po predsoblju kroz koje su prolazili,
prepoznavajući jutarnje mirise krzna s njihovom karakterističnom
dojmljivošću vječnog postojanja. Dopao joj se način na koji je Leto
upotrijebio njihov tajni jezik. Šadufski trud. Bio je to zavjet. Nazvao je
njihov plan poljoprivrednim radom, gotovo ropskim: đubrenje,
navodnjavanje, plijevljenje, presađivanje, orezivanje – no ipak s onim
slobodnjačkim prešutnim iskazivanjem da se taj rad istodobno obavlja u
jednom drugom svijetu gdje simbolizira obrađivanje bogatstva duše.
Dok su oklijevajući stajali ovdje u kamenom hodniku, Ghanima
je proučavala lice svoga brata. Postojalo joj je sve jasnije da se on
zalaže za dvije razine: prvo, za Zlatnu stazu njegove vizije njihovog
oca, i drugo, to što mu je ona dopustila potpunu vlast u provedbi
izuzetno opasnog stvaranja mita kojeg je plan predviđao. To ju je
uplašilo. Je li u njegovoj tajnoj viziji postojalo još nešto u čemu ona nije
sudjelovala? Zar je možda vidio sebe kao potencijalnog novog boga koji
vodi čovječanstvo u preporod – kao otac, kao sin? Kult Muad´Diba je
ogorčio ljude zbog Alijinog lošeg upravljanja i plahovite neobuzdanosti
vojnog svećenstva koje je jahalo na plećima Slobodnjaka.
On nešto krije od mene, shvatila je.
Preispitala je ono što joj je rekao o svom snu. Bila je to stvarnost
takvih prelijevajućih duginih boja, da bi poslije toga još satima hodao
unaokolo kao ošamućen. San je uvijek bio isti, govorio je.
„Stojim na pijesku u svijetlom žutom dnevnom svjetlu, ali
sunca ipak nema. Tada shvatim da sam ja sunce. Moja svjetlost sjaji
poput Zlatne staze. Kad ovo shvatim, odmičem se od sebe. Okrećem se,
očekujući se vidjeti kao sunce. Ali ja nisam sunce; ja sam neka
štrkljasta pojava, dječji crtež s cik-cak sjajnim crtama umjesto očiju,
štrkljastim nogama i štrkljastim rukama. U mojoj lijevoj ruci nalazi se
žezlo, i to pravo žezlo ~ mnogo stvarnije od štrkljaste pojave koja ga
drži. Žezlo se pomiče i to me užasava. Kad se pomakne, osjetim se
budnim, ali ipak znam da još sanjam. Tada shvaćam da mi je koža
nečim oklopljena – nekim oklopom koji se pomiče zajedno s
pomacima moje kože. Ne mogu vidjeti taj oklop, ali ga osjećam. Moj
strah tada nestaje, jer mi taj oklop daje snagu ravnu snazi deset tisuća
ljudi”
Budući da je Ghanima uporno zurila u njega, Leto je pokušao
krenuti naprijed, ne bi li nastavili putem prema Jessicinim odajama.
Ghanima se oduprla.
„Ta Zlatna staza mogla bi biti ni gora ni bolja od neke druge
staze”, reče ona.
Leto odmakne pogled na kameni pod na kome su stajali,
osjećajući žestinu povratka Ghaniminih sumnji. „Moram to učiniti”
odgovori on.
„Alija je opsjednuta”, reče ona. „To bi se moglo i nama dogoditi.
Možda nam se već i dogodilo, a da mi to ne znamo.”
„Ne.” Odmahnuo je glavom i duboko je pogledao u oči. „Alija
se odupirala. To je silama unutar nje dalo snagu. Vlastita snaga ju je
nadvladala. Mi smo se usudili pretraživati iznutra, tragati za starim
jezicima i starim znanjem. Mi smo već mješavina onih života unutar
nas. Mi im se ne odupiremo; krećemo se s njima. To sam naučio od
našeg oca prošle noći. To je bilo ono što sam morao naučiti.”
„Meni ništa nije rekao od svega toga”
„Ti si slušala našu majku. To je ono što smo…”
„I zamalo sam izgubila.”
„Je li još uvijek jednako snažna u tebi?” Strah mu je otvrdnuo
lice. „Da… ali mislim da svojom ljubavlju bdije nada mnom. Bio si
izuzetan dok si je nagovarao da se povuče.” Ghanima pomisli na
odbljeske majčine osobnosti unutar sebe i reče: „Naša majka sada za
mene postoji u alam al-mythalu s ostalima, ali ona je iskusila plod pakla.
Sada je mogu slušati bez straha. Što se tiče ostalih…”
„Da”, reče on. „I ja slušam svog oca, ali mislim da zapravo
slijedim savjet našeg djeda po kojem sam dobio ime. Možda i ime ide
na ruku tome”
„Jesu li te dobio savjetovali da našoj baki ispričaš o Zlatnoj
stazi?” Leto je pričekao da prođe pokraj njih neki poslužitelj s
doručkom u košari za gospu Jessicu. U trenutku kad ih je poslužitelj
obilazio, zapahnuo ih je oštar miris začina.
„Ona živi u nama i u svom vlastitom tijelu”, reče Leto. „Ne bi
bilo loše da njen savjet dvaput razmotrimo”
„Što se mene tiče, to ne dolazi u obzir”, odbila je Ghanima.
„Neću se ponovno izlagati istoj opasnosti.”
„Onda ću to ja učiniti.”
„Mislila sam da smo se složili oko njenog povratka Sestrinstvu”
„Sigurno. Bene Gesserit na početku njenog životnog puta, njena
osobnost u sredini i Bene Gesserit na kraju. Ali, sjeti se da i u njenim
žilama također teče krv Harkonnena, čemu je ona bliža od nas, i da ima
iskustvo tog unutrašnjeg sudjelovanja kojeg mi imamo”
„Vrlo plitak utjecaj”, reče Ghanima. „Nisi odgovorio na moje
pitanje.
„Vjerojatno neću spominjati Zlatnu stazu.”
„Možda ja hoću.”
„Ghani!”
„Atreidski bogovi nam više nisu potrebni! Potreban nam je
prostor za malo više čovječnosti”
„Zar sam to ikada poricao?”
„Nisi.” Duboko je udahnula i odmakla pogled s njega.
Poslužitelji su izvirali iz predsoblja, shvaćajući po glasnoći da se radio
raspravi, ali nisu uspijevali razumjeti prastare riječi.
„Moramo to učiniti”, reče on. „Ne poduzmemo li nešto, možemo
se slobodno baciti na vlastite noževe.” Upotrijebio je slobodnjački izraz
koji je zapravo značio: „možemo proliti našu vodu u plemensku
cisternu“.
Ghanima ga još jednom pogleda. Morala se suglasiti. Ali je ipak
osjećala da su uhvaćeni u klopku labirinta. Oboje su znali da im se na
njihovoj stazi ispriječio dan obračuna, bez obzira što će činiti. Ghanima
je to znala sa sigurnošću potkrijepljenom činjenicama skupljenim od
onih ostalih života-sjećanja, ali se sada bojala snage koju je dala tim
ostalim dušama, koristeći se dijelovima njihovog iskustva. Vrebale su u
njoj poput harpija, ti sablasni zlodusi šćućureni u zasjedi.
Osim njene majke koja je jednog trenutka zavladala njezinim
tijelom, ali se uspjela odreći te vlasti. Ghanima je još bila uzdrmana tom
unutrašnjom bitkom, znajući da bi je bez pomoći Letovog uvjeravanja
izgubila.
Leto je rekao da će ih njegova Zlatna staza izvući iz klopke. I
unatoč toga što ju je grizla spoznaja da joj je nešto od svoje vizije
prešutio, svim je srcem prihvaćala njegovu iskrenost. Trebala mu je
njena plodna stvaralačka moć za obogaćenje cjelokupnog plana.
„Bit ćemo na iskušenjima”, reče on, pogađajući predmet njenih
sumnji.
„Ali ne sa začinom”
„Možda čak i s njim. Ali sigurno u pustinji i u Ispitu
opsjednutosti.”
„Nikad nisi spomenuo Ispit opsjednutosti” ,optužila ga je. „Je li i
on dio tvog sna?”
Pokušao je suhog grla progutati slinu, proklinjući se što je
dopustio da mu ovo zadnje izleti. „Da.”
„Znači, bit ćemo… opsjednuti?”
„Ne.”
Razmišljala je o Ispitu – tom prastarom slobodnjačkom ispitu
koji je najčešće završavao groznom smrti. Osim toga, ovaj je plan imao
i drugih zamršenosti. Mogao ih je dovesti do ruba, čije je prekoračenje
moglo biti u suprotnosti s prirodom ljudskog razuma, to jest, moglo je
dovesti u pitanje sam zdravi razum.
Znajući gdje joj misli lutaju, Leto reče: „Moć privlači duševne
bolesnike. Uvijek. A to moramo izbjeći unutar nas.”
„Siguran si da nećemo biti… opsjednuti?”
„Nećemo, stvorimo li Zlatnu stazu.”
Još puna sumnje, ona reče: „Ne želim zanijeti tvoje dijete, Leto.”
Odmahnuo je glavom i sprječavajući odati svoje unutrašnje tajne
uhvatio se za kraljevski službeni oblik prastarog jezika: „Sestro moja,
volim te više nego sebe sama, ali ponuda mojih želja to nikako nije.”
„Vrlo dobro. Ali prije nego se pridružimo našoj baki, vratimo se jednom
dragom pitanju. Nož zabijen u Aliju riješio bi većinu naših problema”
„Vjeruješ li u to, onda vjeruješ da možemo izaći iz blata ne
ostavljajući tragove za sobom” reče on. „Osim toga, je li Alija ikada
nekome pružila priliku za to?”
„Kolaju priče o onom Javidu”
„Je li Duncan pokazao i najmanji znak da mu rastu rogovi?”
Ghanima slegne ramenima. „Jedan otrov, dva otrova” Bila je to
uobičajeni izraz za pamćenje u kraljevskoj navici stvaranja popisa
pratitelja prema veličini opasnosti koju bi predstavljali za njih osobno,
obilježje vladara na svim mjestima i u svim vremenima.
„Moramo postupiti na moj način”, reče on.
„Drugi način bi mogao biti čišći”
Po njenom je odgovoru spoznao da je naposljetku otklonila svoje
dvojbe i okolišnim putem se suglasila s njegovim planom. Ova ga je
spoznaja radovala. Uhvatio se gdje promatra vlastite ruke, pitajući se
hoće li se prljavština lijepiti za njih.
14.
To je Muad´Dibovo ostvarenje: Podsvjesne pričuve
svakog pojedinca smatrao je nesvjesnom naslagom
sjećanja koja sežu unatrag sve do prvobitne stanice
našeg zajedničkog prapočetka. Svatko od nas, rekao
je on, može odmjeriti svoj odmak od tog zajedničkog
porijekla. Shvativši i govoreći to, donio je hrabru
sudbonosnu odluku. Muad´Dib je odlučio genetsko
pamćenje upotpuniti procjenjivanjem onoga što će
doći. Učinivši to, probio se kroz dijelove vremena i
stvorio jedinstvo prošlosti i budućnosti. To
Muad´Dibovo ostvarenje utjelovljene je u njegovom
sinu i njegovoj kćeri.
Arakeška oporuka od Harq al-Ada
Farad“n je krupnim koracima grabio kroz vrt, dvorište
kraljevske palače svog djeda, promatrajući vlastitu sjenu koja se sve
više skraćivala kako se sunce Saluse Secundus približavalo podnevnici.
„Muče me sumnje, Tyekaniku” reče on. „Da, ne mogu poreći
privlačnost prijestolja, ali…” Duboko je uzdahnuo. „A toliko je drugih
zanimljivih stvari.”
Tyekanik, još pod dojmom divlje rasprave s Farad“novom
majkom, pogledao je iz prikrajka princa, opažajući kako mladićevo
tijelo očvršćuje s približavanjem njegovog osamnaestog rođendana.
Kako su dani prolazili, u njemu je bilo sve manje Wensicije, a sve više
starog Shaddama koji je svoja osobna zanimanja pretpostavljao
odgovornostima upravljanja carstvom. To ga je, naravno, naposljetku
stajalo prijestolja. Postao je preblag u zapovijedanju.
„Morat ćete se odlučiti”, reče Tyekanik. „Oh, bit će sigurno
vremena i za neke od vaših zainteresiranosti, ali…”
Farad“n je ugrizao donju usnu. Dužnost ga je obvezivala na
ovdašnju nazočnost, no osjećao se sputanim. Mnogo radije bi otišao u
stjenovitu kotlinu gdje su se provodila ispitivanja s pješčanim
pastrvama. Tamo se sada odvijao projekt nepredvidivih mogućnosti:
oteti monopol na začine od Atreida pa bi se tada svašta moglo dogoditi.
„Jesi li siguran da će oni blizanci… nestati?”
„Ništa nije apsolutno sigurno, moj prinče, ali izgledi su dobri”
Farad“n slegne ramenima. Podmuklo ubojstvo je ostala činjenica
kraljevskog života. Jezik je bio ispunjen tanahnim oznakama načina
uklanjanja važnih osoba. Uz pomoć samo jedne riječi, mogla se
napraviti razlika između otrova u piću i otrova u hrani. Vjerovao je da
će uklanjanje atreidskih blizanaca biti obavljeno korištenjem otrova.
Ova pomisao mu nije bila ugodna. Po svemu što je čuo, blizanci su bili
neobično zanimljiv par.
„Bismo li se morali preseliti na Arrakis?” upita Farad“n.
„To je najbolje rješenje; stati u točku najvećeg pritiska”
Izgledalo je da Farad“n izbjegava neko pitanje i Tyekanik se pitao što bi
to moglo biti.
„Zabrinut sam, Tyekaniku”, reče Farad“n baš kad su obilazili
rub živice i približavali se vodoskoku okruženom divovskim crnim
ružama. S druge strane živice čulo se kako je vrtlari obrezuju škarama.
„Da”, reče Tyekanik brzo.
„Ova, ah, vjera kojoj ti pripadaš…”
„Nema ničeg čudnog u njoj, moj prinče”, reče Tyekanik,
nadajući se da mu je glas ostao čvrst. „Ta vjera se obraća ratniku u
meni. To je vjera primjerena jednom Sardaukaru.” Ovo je, barem, bila
istina.
„Daaa… Ali moja majka je izgleda vrlo zadovoljna njome.”
Prokleta Wensicia! pomisli Tyekanik. Učinila je svog sina
sumnjičavim.
„Ne tiče me se što vaša majka misli”, reče Tyekanik.
„Čovjekovo vjersko uvjerenje je njegova privatna stvar. Možda ona u
njoj vidi nešto što bi vam omogućilo preuzimanje prijestolja.”
„To sam i ja pomislio”, reče Farad“n.
Ahh, klipan je prepreden! prođe Tyekaniku kroz glavu. Pa reče:
„Proučite i sami dublje ovu vjeru; odmah ćete shvatiti zašto sam je
izabrao”
„Pa ipak, Muad´Dibove propovijedi? Naposljetku, on je bio
Atreid.”
„Jedino što mogu reći je da su putovi Gospodnji zagonetni”, reče
Tyekanik.
„Shvaćam. Reci mi, Tyek, zašto si me baš sada pozvao na
šetnju? Gotovo je podne, a u to doba si ti obično na nekom drugom
mjestu, ovisno o naredbama moje majke.”
Tyekanik je zastao pokraj kamene klupe okrenute prema
vodoskoku i divovskim ružama ispod njega. Prskajuće kapljice su ga
smirivale pa on zadrži pažnju na njima dok je odgovarao: „Moj prinče,
učinio sam nešto što se vašoj majci možda ne bi sviđalo.” A kroz glavu
mu prođe: Povjeruje li u ovo, njen prokleti plan će upaliti. Tyekanik je
gotovo priželjkivao da Wensicijin plan propadne. Dovesti tog prokletog
Propovjednika ovdje. Ona je bezumna. A tek troškovi!
Budući da je Tyekanik duže vrijeme šutio čekajući, Farad“n ga
upita: „U redu, Tyek, što si to učinio?”
„Doveo sam stručnjaka za tumačenje snova”, reče Tyekanik.
Farad“n ošine pogledom svog pratitelja. Neki od starijih Sardaukara koji
su se igrali tumačenja snova, sve više su se upuštali u to od trenutka
poraza koji im je nanio taj „Vrhovni Sanjar’, Muad´Dib. Negdje u
dubini njihovih snova, razmišljali su, možda leži put povratka do moći i
slave. Tyekanik, međutim, nikad nije sudjelovao u toj igri.
„To ne sliči tebi, Tyek”, reče Farad“n.
„U ovom slučaju mogu govoriti samo sa gledišta svoje nove
vjere”, reče on, obraćajući se vodoskoku. Razgovor o vjeri bio je,
naravno, glavni razlog zbog kojeg su se upustili u rizik dovodeći
Propovjednika ovamo.
„Onda govori sa gledišta te vjere”, reče Farad“n.
„Na zapovijed, moj prinče.” Okrenuo se i pogledao ovog mladog
vlasnika svih snova sada izvučenih na stazu koju će kuća Corrino
slijediti. „Crkva i država, moj prinče, pa čak i znanstvenici i vjera i još
više od toga: napredak i tradicija – sve ovo je pomireno u
Muad´Dibovom učenju. On je poučavao da ne postoje nepomirljive
suprotnosti izvan ljudskih vjerovanja i, ponekad, u njihovim snovima.
Budućnost se otuđila u prošlosti, a obje su dio jedne cjeline”
Unatoč sumnjama koje nije mogao zatomiti, Farad“n je osjetio
da su ga se ove riječi duboko dojmile. Opazio je prizvuk prisilne
iskrenosti u Tyekanikovom glasu, kao da je taj čovjek govorio usprkos
nekih unutrašnjih prisila.
„I zbog toga si mi doveo tog… tumača snova?”
„Da, moj prinče. Možda vaš san probija granice vremena.
Ponovno spoznajete vaše unutrašnje biće shvaćajući Svijet kao
povezanu cjelinu. Vaši snovi… pa…”
„Ali ja nerado govorim o svojim snovima”, usprotivio se
Farad“n. „Oni su tek jedna neobičnost i ništa više od toga. Nikad nisam
pretpostavio da ti…”
„Moj prinče, ništa što vi činite ne može biti nevažno.”
„To je vrlo laskavo, Tyek. Zar zaista vjeruješ da bi taj svat
stvarno mogao dosegnuti do srca velikih tajni?”
„Vjerujem, moj prinče.”
„Neka se onda moja majka ljuti do mile volje.”
„Primit ćete ga?”
„Naravno – budući da si ga doveo da bi rasrdio moju majku.”
Podsmjehuje li se on to meni? pitao se Tyekanik. Zatim nastavi:
„Moram vas upozoriti da starac nosi masku. To je neko ixijansko
pomagalo koje slijepima omogućava vid putem kože”
„On je slijep?”
„Da, moj prinče”
„Zna li on tko sam ja?”
„Rekao sam mu, moj prinče”
„Vrlo dobro. Pođimo k njemu.”
„Ako bi moj princ bio voljan ovdje pričekati par trenutaka,
doveo bih tog čovjeka do vas”
Farad“n je pogledom preletio vrt s vodoskokom i nasmiješio se.
Mjesto je, za ovu glupost, bilo dobro kao i svako drugo. „Jesi li mu
govorio o mojim snovima?”
„Samo uopćeno, moj prinče. Morat ćete mu osobno reći.”
„Oh, vrlo dobro. Dovedi čovjeka ovamo.”
Farad“n je okrenuo leđa, slušajući kako se Tyekanik hitro
udaljava. Mogao je vidjeti vrh smeđe kapice vrtlara koji je radio odmah
iza živice, kao i bljeskanje njegovih škara koje su se zabijale u zelenilo.
Pokret je bio hipnotički.
Ovo sa snom je besmislica, pomisli Farad“n. Tyek je pogriješio
što se nije dogovorio sa mnom prije nego se upustio u sve to. Čudno je
što se Tyekanik morao obratiti vjeri u svojim godinama. A sada i ovi
snovi.
U tom trenutku je začuo bat koraka koji mu se približavao s
leđa; Tyekanikov poznati siguran korak i hod čovjeka koji je vukao
noge. Farad“n se okrenuo i netremice se zagledao u tumača snova koji
mu se primicao. Ixijanska maska bila je crna, prozračna naprava koja je
pokrivala lice od čela do ispod brade. Na maski nije bilo proreza za oči.
Ako je vjerovati ixijanskom hvalisanju, cijela maska je zapravo bila
jedno oko.
Tyekanik je zastao dva koraka ispred Farad“na, ali je maskirani
starac došao na bliže od jednog koraka.
„Tumač snova”, reče Tyekanik.
Farad“n kimne glavom.
Maskirani starac se potmulo groktavo nakašljao, kao da je
pokušavao nešto izbaciti iz želuca.
Farad“n je bio duboko svjestan kiselog zadaha začina koji je
starac širio. On se probijao iz dugačke sive odjeće koja je pokrivala
njegovo tijelo.
„Ta je maska stvarno dio tvog tijela?” upita Farad“n, shvaćajući
da pokušava odgoditi razgovor o snovima.
„Dok je nosim” reče starac glasom u kojem je zvučala nekakva
gorčina uz jedva nagoviješten slobodnjački naglasak. „Vi sanjate” reče
on. „Pričajte mi”
Farad“n slegne ramenima. Zašto ne? Uostalom, zbog toga je
Tyekanik i doveo starca. Ili se, možda, radilo o nečemu drugom?
Sumnje obuzmu Farad“na i on upita: „Jesi li ti stvarno stručnjak za
tumačenje snova?”
„Došao sam protumačiti vaše snove, moćni gospodaru”
Farad“n ponovno slegne ramenima. Ova maskirana pojava
učinila ga je nervoznim i on potraži pogledom Tyekanika koji je i dalje
stajao na istome mjestu, prekriženih ruku i očiju uprtih u vodoskok.
„Vi sanjate, dakle”, navaljivao je starac.
Farad“n je duboko uzdahnuo i počeo prepričavati san. Kad se
potpuno unio u njega krenulo mu je lakše. Govorio je o vodi koja se
penje iz vrela, o svjetovima koji su poput atoma plesali u njegovoj glavi,
o zmiji koja se pretvarala u pješčanog crva i rasprskavala u oblak
prašine. Pričanje o zmiji, na njegovo iznenađenje, tražilo je više napora.
Dok je govorio o tome, nekakav užasan otpor ga je sputavao i izazivao
bijes u njemu.
Kad je Farad“n na kraju zašutio, starac je ostao nepomičan.
Crna, prozirna maska se pomicala u skladu s njegovim disanjem.
Farad“n je čekao. Tišina se produžavala.
Naposljetku Farad“n reče: „Zar nećeš protumačiti moj san?”
„Protumačio sam ga” , reče on glasom odnekud iz daljine.
„Dakle?” Farad“n začuje ciktanje u vlastitom glasu, što je
govorilo o napetosti koju je san proizveo.
Starac je i dalje neosjetljivo šutio.
„Reci mi, onda!” Ton njegovoga glasa jasno je odavao bijes.
„Rekao sam već da sam ga protumačio”, odgovori starac. „No
nismo se dogovorili da vam kažem svoje tumačenje.”
Ovo zadnje je kosnulo čak i Tyekanika čije se ruke spustiše niz
bokove u dvije stisnute šake. „Što?” drekne on.
„Nisam rekao da ću otkriti svoje tumačenje”, reče starac.
„Želiš li da ti još platimo?” upita Farad“n.
„Nisam tražio plaću kad su me dovodili ovamo” Neki hladan
ponos u odgovoru razmekšao je Farad“novu ljutnju. Ovaj starac je,
svakako, bio hrabar čovjek. Morao je znati da bi ga neposlušnost mogla
stajati smrti.
„Dopustite mi, moj prinče”, reče Tyekanik u trenutku kad je
Farad“n zaustio nešto reći. Zatim nastavi: „Hoćeš li nam reći zašto nam
ne želiš otkriti svoje tumačenje?”
„Da, moji gospodari. San mi govori da nema svrhe objašnjavati
vam ove stvari”
Farad“n se nije uspio suzdržati. „Hoćeš reći da ja već znam
značenje svog sna?”
„Možda je tako, moj gospodaru, ali bit nije u tome”
Tyekanik se primaknuo i stao neposredno uz Farad“na. Obojica
su zurila u starca. „Objasni nam”, reče Tyekanik.
„Baš tako”, reče Farad“n.
„Kad bih govorio o ovom snu, istraživao takve stvari kao što su
voda i prašina, zmije i crvi, analizirao atome koji plešu u vašoj glavi
poput onih u mojoj… ahh, moćni gospodaru, moje riječi bi vas samo
zbunile i vi biste se i dalje bavili nesporazumima.”
„Bojiš li se da bi me tvoje riječi mogle razljutiti”, reče Farad“n.
„Moj gospodaru! Pa vi ste već ljuti.”
„Možda nemaš povjerenja u nas?” upitao je Tyekanik.
„Ovo je sasvim blizu istine, moj gospodaru. Nemam povjerenja
ni u jednog od vas jednostavno zato što vi nemate povjerenja u same
sebe”
„Hodaš po samom rubu provalije”, reče Tyekanik. „Mnogi su
gubili glave i zbog manje uvredljivog ponašanja od ovoga tvog”
Farad“n kimne glavom i doda: „Ne izazivaj nas.”
„Fatalne posljedice srdžbe Corrina dobro su poznate, moj
gospodaru Saluse Secundus”, reče starac.
Tyekanik smirujućim pokretom spusti ruku na Farad“novu,
pitajući: „Pokušavaš li nas natjerati da te ubijemo?”
Farad“n, kojem takvo nešto nije palo na pamet, sada kad je
shvatio mogući značaj takvog ponašanja, osjeti kako mu tijelom struji
hladna jeza. Nije li ovaj starac kojeg su nazivali Propovjednikom… nije
li on bio nešto više od onoga što se na prvi pogled činilo? Kakve bi
mogle biti posljedice njegove smrti? Mučenici su mogli biti opasna
pojava.
„Sumnjam da ćete me ubiti, ma što ja rekao”, reče Propovjednik.
„Mislim da vi, bašare, znate moju vrijednost, a evo i vaš princ sada
naslućuje”
„Bezuvjetno odbijaš protumačiti njegov san?” upita Tyekanik.
„Ja sam ga protumačio.”
„I nećeš otkriti ono što si vidio u njemu?”
„Osuđujete li me zbog toga, moj gospodaru?”
„Od kakve mi koristi možeš biti?” upita Farad“n.
Propovjednik ispruži svoju desnu ruku. „Dovoljno je da mahnem
rukom i Duncan Idaho će doći k meni i pokoriti mi se”
„Kakva li je sad to prazna samohvala?” upita Farad“n.
Ali Tyekanik odmahne glavom, prisjećajući se svog razgovora s
Wensicijom. Zato reče: „Moj prinče, mogla to bi biti istina. Ovaj
Propovjednik ima mnogo sljedbenika na Dini”
„Zašto mi nisi rekao da je on s tog mjesta?” upita Farad“n.
Prije nego je Tyekanik mogao odgovoriti, Propovjednik
progovori Farad“nu: „Moj gospodaru, ne smijete se osjećati krivim zbog
Arrakisa. Vi ste samo proizvod svog vremena. Na to se svatko uvijek
može pozvati kad ga napadnu njegove krivnje.”
„Krivnje!” Farad“n je bio izvan sebe od bijesa.
Propovjednik samo slegne ramenima.
Čudno, ali ovo je odvelo Farad“na iz bijesa u veselje. Nasmijao
se i trgnuvši glavu izazvao Tyekanikov zaprepašten pogled. Zatim reče:
„Sviđaš mi se, Propovjedniče”
„Počašćen sam, prinče”, reče starac.
Prigušujući hihot, Farad“n nastavi: „Pronaći ćemo ti stan ovdje
na dvoru. Bit ćeš moj službeni tumač snova – čak ako mi nikada ne
pokloniš nijednu riječ tumačenja. Možeš me savjetovati u svezi s
Dinom. To mjesto budi u meni veliku radoznalost.”
„To nije ostvarljivo, prinče.”
Plima srdžbe počela se vraćati. Farad“n je zurio u crnu masku.
„A, zašto nije, reci mi, molim te?”
„Moj prinče”, umiješa se Tyekanik, ponovno dotaknuvši
Farad“novu ruku.
„U čemu je stvar, Tyek?”
„Doveli smo ga ovamo ugovorivši uvjete s Cehom. On se mora
vratiti na Dinu.”
„Arrakis me zove natrag”, reče Propovjednik.
„Tko te poziva?” upitao je Farad“n.
„Sila veća od vaše, prinče”
Farad“n dobaci ispitivački pogled prema Tyekaniku. „Je li ovo
atreidski uhoda?”
„Malo vjerojatno, moj prinče. Alija je ucijenila njegovu glavu.”
„Ako to nisu Atreidi, tko te onda poziva?” upita Farad“n ponovno se
okrećući Propovjedniku.
„Sila veća od atreidske.”
Farad“n se isceri. Ovo je ipak bila samo mistična besmislica.
Kako je ovakvo lupetanje moglo prevariti Tyeka? Zvao je ovog
Propovjednika – najvjerojatnije neki san. Od kakvog su značenja bili
snovi?
„To je bilo gubljenje vremena, Tyek”, reče Farad“n. „Zašto si
me uključio u ovu… ovu lakrdiju?”
„Ulog je bio veliki, moj prinče” reče Tyekanik. „Ovaj tumač
snova mi je obećao pomoći učiniti Duncana Idahoa uhodom kuće
Corrino. Za uzvrat je jedino tražio da se sretne s vama i protumači vaš
san” U sebi doda: Ili je barem tako rekao Wensiciji! Nove dvojbe zahvate
bašara.
„Zašto ti je moj san toliko važan, starče?” upita Farad“n.
„Vaš san mi govori da se veliki događaji kreću prema svom
logičnom završetku”, reče Propovjednik. „Moram požuriti s povratkom”
Sprdajući se, Farad“n reče: „Dakle, ostat ćeš nedokučiv, uskraćujući mi
savjet.”
„Savjet je, prinče, opasna roba. No, ja ću vam se ipak usuditi
iznijeti nekoliko riječi koje možete shvatiti kao savjet ili na bilo koji
drugi način koji vam se sviđa.”
„Svakako”, reče Farad“n.
Propovjednik dođe svojim maskiranim nepokretnim licem tik
ispred Farad“na. „Vlade se mogu dizati i padati iz prividno beznačajnih
razloga, prinče. Kakve sitne zgode! Svađe između dvije žene… smjera iz
kojeg puše vjetar određenog dana… kihanja, kašlja, odjeća ili slučajan
sudar čestice pijeska i dvorjaninovog oka. Nisu uvijek uzvišeni interesi
ministara Carevine ono što upravlja pravcima povijest, niti je to
blagoslov svećenika kojeg pokreću božje ruke.” Farad“n osjeti duboku
dirnutost ovim riječima, ali nije mogao objasniti svoje osjećaje.
Tyekanik se, međutim, usredotočio na jednu rečenicu. Zašto je
ovaj Propovjednik spomenuo odjeću? Tyekanikovo razmišljanje se
zadržalo na carskoj nošnji koju su poslali atreidskim blizancima, a koju
su tigrovi bili uvježbani da napadnu. Je li starac lukavo izrekao
upozorenje? Koliko je mnogo znao?
„Gdje je tu savjet?” upita Farad“n.
„Ako želite uspjeti”, reče Propovjednik, „morate svoju strategiju
osmisliti do izvedivosti. Gdje se primjenjuje strategija? Na posebnom
mjestu i s posebnim ljudima na umu. Ali, čak i s najvećom brigom o
sitnicama, izmaći će vam neki maleni detalj kojem se ne pridaje značaj,
a koji je u svezi s cjelinom. Možete li, prinče, svoju strategiju svesti na
ambicije supruge nekog lokalnog vladara?” Tyekanik ga prekine
ledenim glasom: „Što si se tako zaokupio strategijom, Propovjedniče?
Što to čeka mog princa?”
„Za njega govore da priželjkuje prijestolje”, reče Propovjednik.
„Želim mu svaku sreću, ali će mu za to trebati mnogo više od sreće”
„Ovo su pogibeljne riječi”, reče Farad“n. „Kako se usuđuješ izgovoriti
takve riječi?”
„Ambicija želi ostati neuznemirena činjenicama stvarnosti” reče
Propovjednik. „Usuđujem se izgovoriti ovakve riječi, jer se nalazite na
raskrižju. Mogli biste postati izvanredan čovjek. Ali sada ste okruženi
onima kojima ne treba moralno opravdanje za njihove postupke,
savjetnicima koji su strateški usmjereni. Vi ste mladi, jaki i izdržljivi, ali
vam nedostaje viša obuka kroz koju bi se vaš karakter razvio. Ovo je
žalosno s obzirom da imate slabosti koje sam vam opisao.”
„Što želišš reći?” nagrne Tyekanik.
„Pazi što govoriš”, reče Farad“n. „Koja je to slabost?”
„Vi ne znate kojoj vrsti društva biste dali prvenstvo”, reče
Propovjednik. „Vi ne vodite računa o nadama vaših podčinjenih. Čak i
slika Carstva kojem težite, jedva ima neki obris u vašim zamislima”
Okrenuo je svoje maskirano lice prema Tyekaniku. „Vaše oko je
okrenuto prema vlasti, a ne njenom oštroumnom korištenju i njenim
opasnostima. Vaša budućnost je, stoga, ispunjena očitim
nepoznanicama: svadljivim ženama, kašljanjem i vjetrovitim danima.
Kako biste stvorili jednu epohu kad ne možete vidjeti svaku pojedinost?
Vaš žilavi mozak vam tu neće koristiti. Evo, tu ste slabi.” Farad“n je
dugo proučavao starca, pitajući se kakvi su to dublji izvori koji rađaju
ovakve misli, zasnovane na ovako sumnjivim pojmovima. Moralnost!
Društveni ciljevi! To su bili mitovi kojima se hranila vjera tijekom
uzlaznog kretanja evolucije.
Tyekanik reče: „Dosta je bilo riječi. Što ćemo s dogovorenom
cijenom, Propovjedniče?”
„Duncan Idaho je vaš”, reče Propovjednik. „Koristite ga
pažljivo. On je dragulj neprocjenjive vrijednosti.”
„Oh, njemu smo namijenili posebnu zadaću”, reče Tyekanik.
Pogledao je u Farad“na. „S vašim dopuštenjem, moj prinče?”
„Pošalji ga prije nego što promijeni mišljenje”, reče Farad“n.
Zatim, sijevajući očima na Tyekanika reče: „Ne sviđa mi se to kako si
me iskoristio, Tyek!”
„Oprostite mu, prinče”, reče Propovjednik. „Vaš vjerni bašar je
ispunio Božju volju, iako bez svog znanja.” Klanjajući se, Propovjednik
se udalji, a Tyekanik ga požuri ispratiti.
Farad“n je, promatrajući ih kako odlaze, razmišljao: Moram
proučiti ovu vjeru kojoj je Tyek prišao. Žalosno se nasmijao. I to je
tumač snova! Ali koga briga za to? Moj san ionako nije bio važna stvar.
15.
I on imaše viziju oklopa. Oklop nije bio njegova
vlastita koža; bio je čvršći od plastičnog čelika. Ništa
nije moglo probiti njegov oklop – ni nož, ni otrov; ni
pijesak, čak ni pustinjska prašina i njena žarka toplina.
U desnoj ruci imao je silu kojom je mogao podići
Coriolisovu oluju, uzdrmati tlo i pretvoriti ga u ništa.
Njegove su oči bile prikovane na Zlatnu stazu, a u
lijevoj ruci mu se nalazilo žezlo apsolutne vlasti. A iza
Zlatne staze njegove su oči bile uprte u vječnost koja
je, znao je to, bila hrana njegovoj duši i njegovom
vječnom tijelu.
Heighia, San moga brata iz Ghanimine knjige
Za mene bi bilo mnogo bolje da nikad ne postanem car” reče
Leto. „Oh, ne želim reći da sam pogriješio poput oca zavirivši u
budućnost uz pomoć začinske kugle. Ovo što sam rekao je obična
sebičnost. Sestri i meni očajnički treba razdoblje slobode u kojem bismo
naučili živjeti s onim što jesmo”
Zašutio je, ispitivački promatrajući gospu Jessicu. Izgovorio je
to baš onako kako se dogovorio s Ghanimom. Što bi im sada njihova
baka mogla odgovoriti?
Jessica je proučavala svog unuka pri slabom svjetlu sjajnih kugli
koje su osvjetljavale njene odaje u sieču Tabr. Bilo je rano jutro drugog
dana njenog boravka ovdje neposredno nakon što je saznala
uznemirujuću vijest da su blizanci proveli noć bdijući izvan sieča. Što
su radili? Nije dobro spavala i bila je mrzovoljna od umora, što je
značilo da se spustila s one hiper-razine koja ju je pronijela kroz sve
nezaobilazne opasnosti počevši od onog presudnog događaja na
kozmodromu. Ovo je bio sieč njenih noćnih mora – ali vani nije bila
pustinja koju je pamtila. Otkud je stiglo ovo cvijeće? Čak je i zrak oko nje bio
previše vlažan. Disciplina glede pustinjskih odijela bila je među
mladima vrlo labava.
„Što si to ti, dijete, kad ti treba vremena za spoznavanje sebe?”
upita ona.
Nježno je odmahnuo glavom, svjestan da će ovakav pokret
odraslog čovjeka čudno izgledati na dječjem tijelu. No, znao je da ovu
ženu mora izbaciti iz ravnoteže. „Kao prvo, ja nisam dijete. Oh…”
Stavio je ruku na prsa. „Ovo jest dječje tijelo; to je nedvojbeno. Ali ja
nisam dijete”
Jessica se ugrizla za gornju usnu zanemarujući da ju je to
odavalo. Njen Vojvoda, već toliko godina pokopan na ovom ukletom
planetu, uvijek joj bi se smijao u takvoj prigodi. ‘Svaki tvoj neobuzdan
odgovor’ , kako je zvao to grickanje usne, ‘govori mi da si uzrujana i
da moram poljubiti te usne kako bih smirio njihovo drhtanje.’
Kad se sada njen unuk, istog imena kao njen Vojvoda,
jednostavno nasmijao i rekao: „Uzrujana si što vidim po podrhtavanju
tvojih usana”, tako se zabezeknula da je nastala tišina u kojoj su se
mogli čuti otkucaji srca.
Trebala joj je najjača disciplina njene benegeseritske obučenosti
za povrat spokojnog izraza. Procijedila je: „Rugaš li mi se?”
„Rugam tebi? Nikada. Ali moram ti objasniti koliko se
razlikujemo. Htio bih te podsjetiti na onu orgiju u sieču prije mnogo
godina kad ti je Stara Časna Majka predala sve svoje živote i svoja
pamćenja. Uskladila se s tobom i darovala ti onaj… onaj dugački vijenac
kobasica, u kojem je svaka predstavljala jednu osobu. Još si njihov
vlasnik. Zato znaš ponešto od onoga što Ghanima i ja doživljavamo.”
„A Alija?” upita Jessica, ispitujući ga.
„Zar nisi o tome razgovarala s Ghani?”
„Želim o tome porazgovarati s tobom.”
„Vrlo dobro. Alija je poricala ono što je bila i postala je ono
čega se najviše bojala. Unutrašnja prošlost se ne može protjerati nesvjesno.
To je opasan postupak za bilo kojeg čovjeka, a za nas koji
smo rođeni kao izgrađene osobnosti, gore je od same smrti. I to je sve
što ti želim reći o Aliji”
„Dakle, nisi dijete”, reče Jessica.
„Star sam milijune godina. To traži takve prilagodbe kakve se od
ljudi nikada ranije nije zahtijevalo”
Jessica kimne, sada već smirenija, ali ipak daleko opreznija nego
pri susretu s Ghanimom. A gdje je Ghanima? I zašto je Leto došao
sam?
„Pa, bako”, reče on, „jesmo li mi Izrodi ili nada Atreida?”
Jessica je zanemarila ovo pitanje. „Gdje ti je sestra?”
„Skreće Alijinu pažnju kako bismo na miru mogli razgovarati.
To je neophodno. Ali Ghanima ti ne bi rekla ništa više od onoga što sam
ti ja rekao. Zar to jučer nisi shvatila?”
„Ono što sam jučer zapazila, to je moja privatna stvar. Zašto
blebećeš o Izrodima?”
„Blebećem? Ne zamaraj me sa svojim benegeseritskim frazama,
bako. Vratit ću ti ih natrag, riječ za riječ, ravno iz tvog vlastitog
pamćenja. Treba mi više od podrhtavanja tvojih usana.”
Jessica odmahne glavom osjećajući hladnoću ove… osobe, u
čijim je žilama kolala i njenu krv. Sve to čime je raspolagao
obeshrabrivalo ju je. Pokušavajući se suprotstaviti njegovom tonu,
upita: „Što ti uopće znaš o mojim namjerama?”
Nanjušio je opasnost. „Ne moraš se pitati jesam li ponovio
pogrešku koju je moj otac učinio ili ne. Nisam gledao izvan našeg
vremenskog vrta – barem ne namjeravajući nešto pronaći. Treba
odustati od apsolutnog poznavanja budućnosti u ime onih trenutaka deja
vu koje svaki čovjek može doživjeti. Poznam zamku predviđanja. Život mog
oca mi otkriva sve što o tome trebam znati. Ne, bako: apsolutno
poznavati budućnost znači neizostavno upasti u klopku te budućnosti.
To lomi vrijeme. Sadašnjost postaje budućnost. Meni treba više slobode
od toga.”
Jessica je osjetila kako joj se jezik miče označujući neizgovorene
riječi. Kako bi mu odgovorila nešto što već nije znao. Ovo je bilo
začuđujuće! On je ja! On je moj ljubljeni Leto! Ta misao ju je potresla.
Na trenutak se zapitala bi li ta dječja maska mogla spasti i ukazati se
druge crte i uskrsnuti… Ne!
Leto, koji je bio oborio glavu, sada podigne oči pogledavajući je.
Naposljetku, s njom se moglo izaći na kraj. Zatim reče: „Kad razmišljaš
o predviđanju, što je nadam se rijetko, ti se, vjerojatno, ne razlikuješ od
ostalih ljudi. Većina zamišlja da bi bilo odlično znati sutrašnje cijene
kitove kože. Ili hoće li neki Harkonnen još jednom vladati na svojoj
Giedi Jedan? Ali, naravno, mi i bez predviđanja poznajemo
Harkonnene, zar ne, bako?”
Odbila je zagristi ponuđeni mamac. On je, svakako, morao znati
za prokletu harkonensku krv u liniji predaka.
„Tko je jedan Harkonnen?” upita on, podbadajući. „Tko je
Zvijer Raban? Bilo tko od nas, zar ne? Ali, udaljio sam se od bitnoga.
Riječ je o slijedećem mitu glede predviđanja: apsolutno znati
budućnost! Sve o njoj! Kakva bogatstva bi se mogla zaraditi – i izgubiti
– temeljem ovakvog apsolutnog znanja, ha? Ljudi vjeruju u to. Oni
misle ako je već malo dobro, ostalo mora biti još bolje. Kakva divota! A
ako bi bilo tko od njih dobio potpun scenarij svoga života, uvijek isti
dijalog do trenutka njegove smrti – bio bi to pakleni poklon. Koje li
gnjavaže! Cijelog svog života ponavljao bi ono što je već znao. Bez
odstupanja. Mogao bi predvidjeti svaki odgovor, svaku riječ – iznova i
iznova i iznova i iznova i iznova i…”
Leto je odmahnuo glavom. „Neznanje ima svojih prednosti.
Svemir iznenađenja je ono za što se ja molim!”
Govor je bio podug, a slušajući ga Jessica se nije mogla načuditi
koliko je njegov način držanja i govora bio odjek njegovog oca – njenog
izgubljenog sina. Isto je važilo i za razmišljanja: ovo su bile misli koje
bi pristajale Paulu.
„Podsjećaš me na svog oca” reče ona.
„Smeta li te to?”
„Pomalo da, ali me smiruje spoznaja da on i nadalje živi u tebi”
„Kako malo shvaćaš način na koji on nastavlja živjeti u meni” Jessica je
precijenila da ton njegovog glasa, iako jednoličan, naprosto kipti od
gorčine. Podigla je bradu i pogledala ga ravno u oči.
„Ili kako tvoj Vojvoda živi u meni”, reče Leto. „Bako, Ghanima
je ti! Ona je toliko ti, da ne postoji ni jedna jedina tajna koja bi joj bila
nepoznata iz tvog života sve do trenutka kad si rodila našeg oca. A ja!
Kakva li sam samo zbirka zabilježenih krvnih rođaka. Na trenutke to
čak postaje nepodnošljivo. Došla si ovamo prosuditi o nama? Došla si
ovdje prosuditi o Aliji? Bilo bi bolje da mi prosudimo o tebi!” Jessica je
u sebi tražila odgovor, ali ga nije pronašla. Što on to pokušava? Zašto
naglašava svoju različitost? Traži li da bude odbačen? Je li postao poput
Alije – Izrod?
„To te uznemiruje?” upita on.
„Uznemiruje me” Slegnula je ramenima priznajući. „Da,
uznemiruje me – a sve zbog nečega što ti je nepoznato. Sigurna sam da
si kritički ispitao moj benegeseritski odgoj. Ghanima to ne krije. Znam
da je to i Alija… učinila. A znaš li kakve su posljedice tvoje
različitosti?”
Zagledao se u nju žestinom koja je smirivala. „Poslužili smo se
istom metodom i kod tebe”, reče glasom u kojem se osjećao prizvuk
njene vlastite zamorenosti. „Podrhtavanje tvojih usana isto tako dobro
poznamo kao što je to poznavao i tvoj ljubljeni. Svaki izljev nježnosti
koji ti je Vojvoda u spavaćoj sobi prošaptao možemo prizvati. Ti,
nedvojbeno, sve ovo intelektualno shvaćaš. Ali, moram te upozoriti da
intelektualno shvaćanje nije dovoljno. Ako jedno od nas postane Izrod –
ti bi se također mogla naći u ulozi sudionika unutar nas! Ili moj otac…
ili majka! Tvoj Vojvoda! Bilo tko od vas mogao bi nas zaposjednuti –
stanje bi bilo isto.”
Jessica je osjetila kako joj nešto plamti u grudima, a oči vlaže.
„Leto…”, procijedi, uspjevši napokon svladati unutrašnji otpor i
izgovoriti ovo ime. Otkrila je da je bol manja nego je to zamišljala i
prisilivši se nastavila. „Što želiš od mene?” „Htio bih te podučiti, bako”
„Podučiti me, čemu?”
„Prošle noći, Ghani i ja smo igrali uloge majke i oca gotovo do
same propasti, ali smo pritom mnogo naučili. Postoje stvari koje se
mogu saznati kad se shvate uvjeti. Mogu se predvidjeti postupci. Alija,
recimo… Gotovo sigurno kroji planove kako će te smaknuti” Jessica
zadrhti zaprepaštena ovako naglom optužbom. Znala je ovaj trik, jer ga
je i sama vrlo često koristila: postaviti nekoga na jedan kolosijek
rasuđivanja, a onda ubaciti uzbuđujuću činjenicu s nekog drugog
kolosijeka. Vratila je smirenost resko udahnuvši zrak. „Znam što Alija
čini… što je, ali…”
„Bako, žali je. Posluži se ne samo srcem već i inteligencijom.
Ranije si to uspijevala. Ti predstavljaš prijetnju, a Alija želi Carstvo
samo za sebe – barem ono što je ona postala to želi ”
„Kako mogu biti sigurna da ovo nisu riječi još jednog Izroda?”
Slegnuo je ramenima. „Evo primjera gdje ti srce dolazi do izražaja.
Ghani i ja znamo kako je ona pokleknula. Nije se lako prilagoditi
urlanju onog unutrašnjeg mnoštva. Suzbijaš li njihova ega, vraćat će se
u jatu svaki put kad prizoveš neko pamćenje. Jednog dana…” Ovlažio je
slinom osušena usta, „…neki snažan pojedinac iz tog unutrašnjeg jata
odlučuje je li došlo vrijeme za preuzimanje dijela vlasti nad tijelom.” „I
ne može se ništa učiniti?” Postavila je pitanje, iako se pribojavala
odgovora.
„Vjerujemo da nešto postoji… da. Nama začin ne može ovladati;
to je glavno. A ne smijemo potpuno potisnuti prošlost. Moramo je
iskoristiti, od nje napraviti leguru. Na kraju ćemo sve njih smiješati u
nama. Nećemo više biti ono što smo izvorno bili – ali nećemo postati
opsjednuti .”
„Spomenuo si zavjeru protiv mene.”
„To je očito. Wensicia je častoljubiva u ime svog sina. Alija je
častoljubiva sebe radi, i…”
„Alija i Farad“n?”
„Ništa ne ukazuje na to”, reče on. „Ali Alija i Wensicia u ovom
trenutku jure paralelnim stazama. Wensicijina sestra živi u Alijinoj kući.
Što je jednostavnije od poruke za…”
„Znaš li za nekakvu poruku?”
„Baš kao da sam je vidio i pročitao svaku riječ.”
„Ali nisi vidio takvu poruku?”
„Nije nužno. Dovoljno je što znam da su Atreidi svi zajedno
ovdje na Arrakisu. Sva voda u jednoj cisterni.” Napravio je krug rukom,
opisujući planet.
„Kuća Corrino se nas ne bi usudila ovdje napasti!”
„Alija bi izvukla korist, ako bi to oni učinili” Podsmjeh koji se
osjetila u njegovom glasu rasrdio ju je.
„Ne želim da mi unuk bude zaštitnik!” reče ona.
„Onda, do vraga, ženo, prestani razmišljati o meni kao o svom
unuku! Shvati me kao svog Vojvodu Leta!” Ton, izraz lica, pa čak i odsječan
pokret ruke, bili su toliko vjerni da je ona na tren zašutjela
potpuno zbunjena.
Suhim glasom, koji kao da je dolazio iz velike udaljenosti, Leto
reče: „Pokušao sam te pripremiti. Dopusti mi, barem, to.”
„Zašto bi me Alija smaknula?”
„Pokušavajući baciti ljagu na kuću Corrino, naravno.”
„Ne mogu povjerovati u to. Čak i za nju, takvo nešto… bi bilo
čudovišno! Previše opasno! Kako bi to mogla učiniti bez… Ne mogu
vjerovati!”
„Kad dogodi, povjerovat ćeš. Ah, bako, Ghani i ja trebamo samo
oslušnuti naše unutrašnje jato i već znamo. To je jednostavna
samozaštita. Kako bismo, inače, mogli čak i nagađati greške koje
nastaju u našoj okolini?”
„Ne prihvaćam da je to smaknuće dio Alijinog…”
„Oh, bogovi! Kako jedna benegeseritkinja može biti ovako
glupa? Cjelokupno Carstvo naslućuje zašto si došla ovamo. Wensicijini
uhode za promidžbu potpuno su spremni za rušenje tvog ugleda. Alija
ne smije čeka da se to dogodi. Ako te raskrinkaju, kuća Atreida bi
mogla zadobiti smrtan udarac.”
„Što to cijelo Carstvo naslućuje?”
Svaka riječ je bila odmjerena da djeluje što hladnije, budući da
je znala da nikakvim lukavstvom Glasa ne može pokolebati ovo
nedijete.
„Gospa Jessica je osmislila križati nas blizance!” reče on
razdraženo. „Sestrinstvo tako želi. Incest!”
Ona zadršće. „Zlonamjerne glasine” Progutala je slinu. „Bene
Gesserit neće dopustiti da ovakve glasine kolaju Carstvom. Još imamo
neki utjecaj. Zapamti to.”
„Glasine? Ma kakve glasine? Siguran sam da niste skrivali da
imate pravo na sparivanje nas dvoje.” Odmahnula je glavom baš kad je
zaustila nešto reći. „Nemoj poricati. Pusti nas da proživimo pubertet
zajedno u istom domu, uz tvoju nazočnost u tom domu, i tvoj utjecaj
neće morati biti veći od onog koji bi imala krpa bačena u lice nekog
pješčanog crva”
„Smatraš li nas zaista takvim potpunim budalama?” upita
Jessica.
„Baš tako. Tvoje Sestrinstvo nije ništa drugo nego tek skup
prokletih, budalastih starica koje ne vide ništa izvan svog dragocjenog
uzgojnog programa! Ghani i ja znamo odakle dolazi snaga njihove
poluge. Misliš li da smo mi glupi?”
„Snaga poluge?”
„Oni znaju da si ti Harkonnen! To stoji u njihovoj arhivi
uzgojnog programa: Jessica od majke Tanidije Nerus i oca baruna
Vladimira Harkonnena. Ako bi se taj podatak slučajno objelodanio, našla bi
se do grla u…”
„Vjeruješ li da bi se Sestrinstvo upustilo u ucjenu?”
„Da, znam da bi. Oh, oni su to uvili u slatki omot. Naredili su ti da ispitaš
glasine koje kruže o tvojoj kćeri. Pothranili su tvoju
radoznalost i tvoje strahove. Probudili su tvoj osjećaj odgovornosti i
naveli te da se osjetiš krivom zbog povratka na Caladan. Uza sve to
pružili su ti mogućnost da spasiš svoje unuke.”
Jessica je uspjela samo šutke zuriti u njega. Činilo joj se kao da
je prisluškivao burne sastanke s Upraviteljicama Sestrinstva. Osjetila je
kako njegove riječi ovladavaju njome i bila je spremna prihvatiti
mogućnost da je govorio istinu kad joj je rekao da Alija smišlja njeno
umorstvo.
„Shvaćaš li, bako, moram donijeti tešku odluku”, reče on. „Hoću
li slijediti mističnost Atreida? Živjeti za svoje nakane… i dati život za
njih? Ili izabrati sasvim drugi put – onaj koji bi mi omogućio
tisućgodišnji život?”
Jessica se nerado prisjećala. Ove riječi, izgovorene tako lako,
dotakle su temu koju je Bene Gesserit učinio gotovo nezamislivom.
Mnoge Časne Majke su mogle izabrati taj put… ili barem to pokušati.
Nadzor nad unutrašnjom kemijom bio je omogućen posvećenicama
Sestrinstva. Ali ako bi to neka učinila, prije ili kasnije sve bi krenule
istim putem. Bilo bi nemoguće prikriti toliko žena koje ne stare. Sasvim
sigurno su znale da bi ih taj put odveo u propast. Kratko vječno
čovječanstvo bi se okrenulo protiv njih. Ne – to je bilo nezamislivo. „Ne
sviđa mi se smjer tvojih misli”, reče ona.
„Ti ne shvaćaš moje misli”, odgovori on. „Ghani i ja…”
Odmahnuo je glavom. „Alija je bila nadomak toga, ali ga je odbacila ”
„Jesi li siguran? Ja sam već javila Sestrinstvu da Alija koristi
nezamislivo. Pogledaj je. Nije ostarjela ni dan otkad sam je zadnji
put…” „Oh, to!” Odbacio je vrijednost benegeseritske tjelesne
ravnoteže, odmahnuvši rukom. „Ja govorim o nečem drugom –
savršenstvu bivanja koje je daleko izvan onoga što su ljudska bića ikada
dostigla ” Jessica je šutjela kao zalivena, zgrožena lakoćom kojom je od
nje iznudio otkriće. On je, sasvim sigurno, znao da je takva poruka
predstavljala smrtnu presudu za Aliju. I bez obzira na to što je zamijenio
riječi, ono o čemu je govorio bio je zapravo isti prijestup. Zar nije znao
za opasnost koju njegove riječi donose?
„Moraš mi razjasniti”, reče napokon.
„Kako?” upitao je on. „Ako ne shvaćaš da Vrijeme nije ono što
nam se čini, nema smisla ni da ti počnem to objašnjavati. Moj otac je to
naslućivao. Dospio je do samog ruba ostvarenja, ali je odustao. Sada je
red na Ghani i mene.”
„Izričito tražim objašnjenje”, reče Jessica, dodirnuvši otrovnu
iglu koju je držala ispod nabora svoje haljine. Bio je to gom jabbar, tako
smrtonosan da je i najmanji ubod ubijao za nekoliko sekundi. Prođe joj
kroz svest: Upozorili su me da ću ga morati možda upotrijebiti. Od ove
pomisli mišići njene ruke započnu valovito podrhtavati i ona osjeti
zahvalnost prema odjeći koja je to sakrila.
„Vrlo dobro”, uzdahne on. „Prvo, glede vremena: nema razlike
između deset tisuća godina i jedne godine; nema razlike između sto
tisuća godina i jednog otkucaja srca. Nema razlike. To je prva istina o
vremenu. A druga istina je: cijeli svemir sa svim svojim ukupnim
vremenom nalazi se u meni.”
„Kakve su to besmislice?” upita ona začuđeno.
„Vidiš? Ne shvaćaš. Dobro, pokušat ću ti objasniti na drugi
način” Podigao je desnu ruku radi očitog objašnjavanja i započeo njome
micati dok je govorio. „Idemo naprijed, vraćamo se natrag”
„Te riječi ništa ne objašnjavaju!”
„To je točno”, reče on. „Postoje stvari koje riječi ne mogu
objasniti. Moraš ih doživjeti bez riječi. Ali ti nisi pripremljena za takav
pothvat, baš kao što me sada gledaš, a ne vidiš me”
„Ali… Ja gledam ravno u tebe. Naravno da te vidim!” Zurila je u
njega. U njegovim riječima se zrcalilo znanje Zensuni-kodeksa kojem
su je učili u školama Bene Gesserita: igra riječi čiji je cilj zamućivanje
nečijeg shvaćanja filozofije.
„Neke stvari se događaju izvan tvoje vlasti”, reče on.
„Na koji način to objašnjava tu… tu savršenost koja je tako
daleko izvan iskustva drugih ljudi?”
Kimnuo je glavom. „Ako netko odgodi starost ili trenutak smrti
korištenjem melangea ili ugađanjem tjelesne ravnoteže, čega se vi Bene
Gesserite, s pravom, plašite, takvo odgađanje donosi samo prividno
ovladavanje samim sobom. Kako god netko hodao kroz sieč, brzo ili
polagano, on prolazi sieč. A odgovarajući protok vremena je stvar
unutrašnjeg doživljaja”
„Zašto se tako poigravaš riječima? Oštrila sam zube mudrosti na
takvim besmislicama čak mnogo prije nego se i tvoj otac rodio”
„Ali su ti samo zubi narasli”, reče on.
„Riječi! Riječi!”
„Ahh, vrlo si blizu!”
„Hah!”
„Bako?”
„Da?”
Na neko vrijeme je zašutio. Naposljetku reče: „Vidiš? Još se
možeš odazvati.” Nasmijao joj se. „Ali ne uspijevaš vidjeti dalje od
sjena. Ja sam ovdje.” ponovno se nasmijao. „Moj otac je uspio doći
sasvim blizu toga. Kad je živio, živio je, ali kad je umirao, nije uspio
umrijeti.”
„Što to govoriš?”
„Pokaži mi njegovo truplo!”
„Misliš li da onaj Propovjednik…”
„Možda, ali čak i da je tako, to nije njegovo truplo.”
„Ništa nisi objasnio”, reče ona prijekorno.
„Baš kao što sam ti nagovijestio u početku”
„Pa zašto…”
„Pitala si me. Morao sam ti dati na znanje. A sada se vratimo na
Aliju i njen plan o umorstvu za…”
„Namjeravaš li se baviti nezamislivim?” upita ona, držeći
otrovni gom jabbar pripremljen ispod haljine.
„Hoćeš li ti biti njen krvnik?” upitao je prividno blagim glasom.
Uperio je prst prema ruci ispod tkanine. „Misliš li da će ti dopustiti da
ga upotrijebiš? Ili, možda, misliš da ću ti ja dopustiti da to upotrijebiš?”
Jessici je zastao knedl u grlu.
„A na tvoje pitanje”, reče on, „odgovaram ti da se ne
namjeravam baviti nezamislivim. Nisam tako glup. Ali me ti začuđuješ.
Usuđuješ se suditi Aliji. Naravno, ona je pogazila divnu benegeseritsku
zapovijed! Ali što si očekivala? Otišla si od nje, ostavivši je ovdje kao
kraljicu u svemu osim po imenu. Sva ta vlast! A ti si pobjegla natrag na
Caladan liječiti svoje rane u Gurneyjevom naručju. Bogami lijepo. Ali,
tko si ti da presuđuješ Aliji?”
„Slušaj, ne dopu…”
„Oh, umukni!” odmaknuo je pogled od nje s gađenjem. No,
njegove su riječi bile izgovorene na onaj poseban benegeseritski način –
gospodarećim Glasom. Bila je ušutkana kao da ju je netko rukom
pljusnuo po ustima. Pomislila je: tko bi me bolje znao pogoditi Glasom
od njega? Bila je to olakšavajuća okolnost koja je ublažila njene povrijeđene
osjećaje. Budući da je toliko puta iskoristila Glas na
drugima, nije uopće očekivala da je i sama podložna njemu… nikada
ponovno… ne od školskih dana kad…
Ponovno se okrenuo prema njoj. „Oprosti. Upravo sam saznao
kakve se slijepe reakcije mogu očekivati od tebe kad…”
„Slijepe? Od mene?” Ovo ju je čak više razbjesnilo od njegove
izvrsne upotrebe Glasa na njoj.
„Da, od tebe”, reče on. „Slijepe. Ako je još uopće ostalo i malo
poštenja u tebi, priznat ćeš istinu o vlastitom reagiranju. Pozvao sam te
po imenu i ti si rekla „Da?“ Ušutkao sam te. Prizvao sam sve tvoje
benegeseritske bajke. Pogledaj unutra na način kojim su te učili. To je,
barem, nešto što možeš učiniti za svoje…”
„Kako se usuđuješ? Što ti uopće znaš o…” Izgubila je glas.
Naravno, znao je!
„Pogledaj unutra, kažem ti!” Glas mu je bio zapovjednički.
I još jednom, njegov glas ju je očarao. Osjetila je stišavanje svih
osjeta i ubrzanje disanja. Odmah iza granice svijesti skrivala je lupajuće
srce i drhtanje… Odjednom je shvatila da to ubrzano disanje i lupanje
srca nisu skriveni, niti zadržani u pozadini, uz pomoć njene
benegeseritske volje. Oči joj se raširiše kao izraz ovog potresnog
osviještenja i ona osjeti kako se njeno vlastito tijelo pokorava tuđim
naredbama. Polagano je vratila nadzor ali se jasna spoznaja zadržala.
Ovo nedijete je sviralo na njoj kao na nekakvom nježnom glazbalu
tijekom čitavog razgovora.
„Sada znaš kako su duboko uvjetovana tvojim krasnim Bene
Gesseritom”, reče on.
Mogla je tek kimnuti glavom. Njeno vjerovanje u riječi
pretvorilo se u krhotine. Leto ju je prisilio da pogleda svome fizičkom
svijetu ravno u lice iz čega je izišla uzdrmana, s novom svijesti koja je
strujala njenim umom. „ Pokaži mi njegovo truplo! ” Otkrio joj je njeno
vlastito tijelo koje kao da je bilo tek rođeno. Još od onih najranijih
školskih dana na Wallachu, još od onih užasnih dana prije nego su
Vojvodini kupci-prosci došli po nju, još otada nije osjetila ovakvu
drhteću neizvjesnost glede trenutaka koji su slijedili.
„Dopustit ćeš da te umore”, reče Leto.
„Ali…”
„Ne namjeravam raspravljati glede toga”, reče on. „Dopustit ćeš.
Shvati to kao naredbu od svoga Vojvode. Shvatit ćeš svrhu svega toga
kad se to dogodi. Suočit ćeš se s jednim vrlo zanimljivim učenikom.”
Leto ustane i kimne glavom. Zatim reče: „Neki događaji imaju
kraj, ali nemaju početak; drugi započinju, ali ne završe. Sve to ovisi o
točki na kojoj promatrač stoji” Okrenuo se i napustio odaje.
U drugom predsoblju, Leto je nabasao na Ghanimu koja je hitala
u njihove privatne odaje. Opazivši ga, ona zastane i reče: „Alija je
zauzeta Vjerskim savjetom” Pogledala je upitno prema hodniku do
Jessicinih odaja.
„Uspjelo je”, reče Leto.
16.
Svirepost kao takvu prepoznaju jednako žrtva i
zločinac, kao i svi oni koji je dožive u bilo kojoj
situaciji. Za svirepost ne postoji opravdanje ili
olakšavajuća
okolnost.
Svirepost
nikada
ne
uravnotežuje ili ispravlja pogreške prošlosti. Svirepost
jednostavno naoružava budućnost za još više
svireposti. Ona je, po sama sebi, samopokretačka –
barbarski oblik incesta. Tko god jednom učini nešto
svirepo, i u buduće će činiti svireposti koje će se iz
toga roditi.
Muad´Dibovi apokrifi
Odmah iza dvanaest sati, u trenutku kad je većina hodočasnika
tumarala unaokolo tražeći, želeći se osvježiti, hladovitu sjenu ili izvor
okrepe, na prostrani četverokutni trg ispod Alijinog hrama stupio je
Propovjednik. Kretao se vođen zamjenom svojih očiju – mladim
Asanom Tariqom. U svom džepu, ispod valovite odjeće, Propovjednik
je držao crnu prozirnu masku koju je nosio na Salusi Secundus. Pomisao
da su i maska i dječak služili istoj svrsi, prerušavanju, zabavljala ga je.
Dok god mu je trebala zamjena za oči, sumnje su ostajale žive.
Dopusti da mit raste, ali sumnje održavaj u životu, razmišljao je. Nitko ne
smije doznati da je maska obična krpa, a ne ixijanski
proizvod. Njegova ruka ne smije skliznuti s koščatog ramena Asana
Tariqa. Neka samo jednom, usprkos praznim očnim šupljinama,
Propovjednik prošeta poput onoga koji ima vid i sve sumnje će se
raspršiti. Ona mala nada koju je održavao bila bi mrtva. Svakog dana se
molio za neku promjenu, nešto drukčije o što bi se mogao spotaći, ali je
čak i Salusa Secundus bila samo običan kamenčić, poznata u svakom
pogledu. Ništa se nije promijenilo; ništa se nije moglo promijeniti… a
ipak.
Mnogi ljudi su opazili njegovo kretanje pokraj trgovine i arkada,
primjećujući način na koji je okretao glavu s jedne na drugu stranu i
zaustavljao je nasuprot nekog ulaza ili osobe. Ovi pokreti njegove glave
nisu se uvijek mogli pripisati slijepcu od rođenja i to je samo
doprinosilo mitu koji je rastao.
Alija je motrila kroz skrivene proreze na visokom grudobranu
svoga hrama. Tražila je na tom izbrazdanom licu, daleko dolje, neki
znak – pouzdan znak identiteta. Izvješćivali su je o svakoj glasini.
Svaka nova bi joj donosila drhtaj straha.
Vjerovala je da će njena naredba za Propovjednikovim
uhićenjem ostati tajna, ali joj se i to sada vratilo kao glasina. Čak i među
njenim stražarima netko nije mogao držati jezik za zubima. Sada se
nadala da će stražari poslušati njene nove naredbe i ovu zakukuljenu
misteriju uhititi na javnom mjestu gdje bi to netko mogao vidjeti i
proširiti vijest.
Na trgu je bilo prašnjavo i vruće. Propovjednikov mladi vodič
navukao je ogrtač na nos ostavljajući nezaštićene samo tamne oči i uski
pojas čela. Ogrtač se na jednom mjestu nadizao ocrtavajući cijev
sabirnice pustinjskog odijela. To je Aliji potvrdilo da su stigli iz
pustinje. Gdje li su se tamo skrivali?
Propovjednik nije nosio ogrtač koji bi ga štitio od vrućeg zraka.
Čak mu je i cijev sabirnice pustinjskog odijela mlitavo visjela. Lice mu
je bilo izloženo sunčevom svjetlu i podrhtavanju vrućine koja se u
vidljivim valovima podizala s popločanog trga.
U podnožju stubišta hrama stajala je skupina od devet
hodočasnika odajući posljednju počast pred odlazak. Sjenoviti rub trga
pružao je zaklon možda još pedesetorici ljudi, većinom hodočasnika
predanih različitim oblicima ispaštanja koje im je svećenstvo odredilo.
Među promatračima mogli su se opaziti glasnici i nekoliko trgovaca koji
još nisu uspjeli dostići utržak koji bi im omogućio zatvaranje trgovina
tijekom najgore dnevne žege.
Gledajući kroz otvoreni prorez, Alija je osjetila kako je prožima
vrućina shvaćajući da se nalazi uhvaćena u procjep između razmišljanja
i osjećaja, u stanju u kojem je često mogla vidjeti svoga brata. Iskušenje
da potraži savjet unutar sebe odjekivalo je u njenoj glavi poput kakvog
zlokobnog brujanja. Barun je tamo bio na usluzi, ali i uvijek spreman
poigrati se njenim užasima kad god bi razložno rasuđivanje zatajilo i
stvari oko nje izgubile značenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
A što ako je ovo dolje Paul? pomislila je.
„Gluposti!” reče glas iznutra.
Ali u izvješća o Propovjednikovim riječima nije se moglo
posumnjati. Hereza! Užasavala ju je i sama pomisao da bi Paul osobno
mogao rušiti zgradu sagrađenu na svome imenu.
A zašto ne?
Kroz svijest joj proleti ono što je baš ovog jutra rekla u Savjetu,
pakosno nasrnuvši na Irulan koja je navaljivala da se primi odjeća
darovana od kuće Corrino.
„Svi darovi za blizance temeljito će biti pregledani, kao što je to
običaj”, uvjeravala je Irulan.
„I kad otkrijemo da su pokloni neškodljivi?” povikala je Alija.
Na neki način to je bilo najstrašnije od svega: saznati da darovi
ne donose nikakvu opasnost.
Na kraju su pristali da prime lijepu odjeću, a zatim su prešli na
drugu točku: treba li Gospi Jessici dati mjesto u Savjetu? Alija je uspjela
odgoditi glasanje.
Razmišljala je o tome dok je netremice promatrala
Propovjednika.
Stvari koje su se događale sada za njenog namjesništva bile su
kao donja strana preoblikovanja koje je namjesništvo nametnulo ovom
planetu. Dina je nekoć simbolizirala snaga praizvorne pustinje. Ta snaga
je u fizičkom smislu nestala, ali je mit o snazi i dalje rastao. Preostao je
tek jedan ocean pustinje, velika Majka Pustinja u središnjem dijelu
planeta, obrubljena bodljikavim žbunjem, koju su Slobodnjaci još
nazivali Kraljicom Noći. Iza bodljikavog žbunja prostirali su se pitomi
zeleni brežuljci koji su se spuštali do samog pijeska. Svi ti brežuljci bili
su djelo čovječje ruke. Sve njih, do zadnjeg, posadili su ljudi radeći
poput gmizavih kukaca. Za nekog školovanog u tradiciji sivo-smeđeg
osjenčanog pijeska, što je bio Alijin slučaj, zelenilo ovih brežuljaka bilo
je gotovo zagušujuće. U njenoj svijesti, baš kao i u svijesti svih
Slobodnjaka, ocean pustinje je i dalje držao Dinu u čvrstom zagrljaju
koji nikad neće olabaviti. Trebala je samo zatvoriti oči i pustinja bi joj
se ukazala.
Otvorene oči su, međutim, sada na rubu pustinje vidjele zelene
brežuljke, močvarno blato koje je pružalo svoje pipke prema pijesku –
ali je preostala pustinja bila je snažna kao i uvijek.
Alija je odmahnula glavom zureći dolje u Propovjednika.
On se bio popeo na prvo odmorište terasastog stubišta ispod
hrama i okrenuo se prema gotovo opustjelom trgu. Alija je pritisnula
jedno puce pokraj prozora pojačavajući glasove s trga. Osjetila se
preplavljenom valom samosažaljenja, shvaćajući koliko je bila
usamljena. Kome je mogla vjerovati? Mislila je da je Stilgar ostao
pouzdan, ali čak je i on bio zaražen utjecajem ovog slijepog čovjeka.
„Znaš li kako on broji?” pitao ju je Stilgar. „Čuo sam ga kad je
brojao novčiće isplaćujući svog vodiča. Bilo je to vrlo čudno za moje
slobodnjačke uši i baš zato užasavajuća činjenica. On to radi ovako: šah,
iškai, kimsa, čuasku, pika, sukta i tako dalje. Nisam čuo takvo brojanje
još od onih starih dana u pustinji.”
Alija je iz ovog zaključila da Stilgar nije pogodan za posao koji
se morao obaviti. A morala je biti vrlo pažljiva sa svojim stražarima
budući da se i najblaže naglašavanje od strane Namjesništva prihvaća
kao bezuvjetno naređenje.
Što li je taj Propovjednik radio tamo dolje?
Okolni prostor na trgu ispod zaštitnih balkona i natkrivenih
arkada još je pružao šaroliku sliku: nekoliko dječaka čuvalo je izloženu
robu. Poneki trgovac je i dalje bio budan njuškajući za novcem koji bi
mogao dobiti prodajom začinskih keksa ili osluškujući zveket
hodočasničkih novčanika.
Alija je odmjeravala Propovjednikova leđa. Učinilo joj se da je
zauzeo položaj za govor, ali je nešto zadržavalo njegov glas.
Zašto stojim ovdje i promatram ovu ruševinu u staračkom
tijelu? upitala se. Ova smrtna olupina dolje ne može biti
„veličanstveni čovjek“ kakav je nekoć bio moj brat.
Uhvatio ju je osjećaj nemoći koji se pretvaralo u bijes. Kako bi
mogla otkriti istinu o Propovjedniku, pouzdano je otkriti bez svog
pojavljivanja? Bila je uhvaćena u klopku. Nije se usuđivala pokazati
više od prolazne radoznalosti za ovog heretika.
Irulan je to naslutila. Izgubila je svoju slavnu Bene Gesserit
ravnotežu i viknula u Savjetu: „Izgubili smo moć dobrog razmišljanja o
samima sebi!”
Čak je i Stilgar bio zgrožen.
Javid ih je vratio na miran put: „Nemamo vremena baviti se
takvim besmislicama!”
Javid je imao pravo. Zašto je važno kako su razmišljali o sebi?
Sve što se njih ticalo bilo je kako održati vlast u carstvu.
Ali Irulan, vrativši svoje uobičajeno držanje, postupila je još
razumnije: „Izgubili smo nešto životno važno, velim vam. A budući da
smo to izgubili, izgubili smo i sposobnost donošenja dobrih odluka. U
zadnje vrijeme napadamo odluke kao i neprijatelje – ili čekamo i
čekamo, što je oblik predaje, a isto tako dopuštamo da nas pokreću
odluke drugih. Jesmo li zaboravili da smo se baš mi prepustili plutanju
ovom strujom?”
I sve to zbog pitanja treba li primiti darove Kuće Corrino.
Irulan mora nestati, odlučila je Alija.
A što je onaj starac dolje čekao? Nazivao je sebe
Propovjednikom. Zašto onda ne propovijeda?
Irulan je bila u krivu glede donošenja odluka, reče Alija sebi. Još
uspijevam donositi ispravne odluke! Osoba kojoj je namijenjeno
donošenje odluka o životu i smrti, mora ih donositi, inače će ostati
uhvaćena u žrvnju. Paul je uvijek govorio da je takav zastoj najopasniji
od svih stvari koje nisu prirodne. Jedino neprekidno trajanje bila je
promjenjivost. Promjena je bila sve što je vrijedilo.
Pokazat ću ja njima promjenu! pomislila je Alija.
Propovjednik je podignuo ruke u znak blagoslova.
Nekoliko preostalih na trgu primaknu se bliže njemu i Alija je
opazila oklijevanje u njihovim pokretima. Da, glasine da je
Propovjednik izazvao Alijinu srdžbu već su se proširile. Nagnula se
bliže ixijanskom zvučniku koji se nalazio odmah do špijunke. Iz
zvučnika je dopirao žamor ljudi s trga, zvuk vjetra i struganje nogu po
pijesku.
„Donosim vam četiri poslanice!” reče Propovjednik.
Njegov glas odjeknuo je kroz Alijin zvučnik i ona ga stiša.
„Svaka poslanica je za određenu osobu”, reče Propovjednik.
„Prva poslanica je za Aliju, vrhovnog gospodara ovog mjesta.” Pokazao
je prstom iza sebe prema njenoj špijunki. „Donosim joj upozorenje: ti,
koja nosiš tajnu trajanja u svojim slabinama, prodala si svoju budućnost
za jednu praznu vrećicu za novac!”
Kako se usuđuje? pomisli Alija. Ali njegove riječi su je
zgrozile.
„Moja druga poslanica je” reče Propovjednik, „za Stilgara,
Naiba Slobodnjaka, koji vjeruje da može prenijeti snagu plemena u
snagu carstva. Moje upozorenje tebi, Stilgare: najopasnija od svih
tvorevina je kruti etički zakonik. Okrenut će se protiv tebe i protjerat će
te u progonstvo!”
Otišao je predaleko! pomisli Alija. Moram poslati stražare po
njega bez obzira na posljedice. No ruke joj ostadoše visjeti niz bokove.
Propovjednik se okrenuo prema hramu, popeo se na sljedeću
stubu, zatim se još jednom licem okrenuo prema trgu, cijelo vrijeme
držeći lijevu ruku na ramenu svog vodiča. Uzviknuo je: „Moja treća
poslanica je za princezu Irulan. Princezo! Poniženje je stvar koju
nijedan čovjek ne može zaboraviti. Upozoravam te, pobjegni!”
Što on to govori? upita se Alija. Ponizili smo Irulan, ali… Zašto
je upozorava da pobjegne? Tek što sam donijela odluku! Drhtaj straha
prostrujao je Alijom. Odakle to Propovjednik zna?
„Moja četvrta poslanica je za Duncana Idahoa”, viknuo je.
„Duncane! Učili su te da vjeruješ da se vjernost kupuje vjernošću. Oh,
Duncane, ne vjeruj povijesti koju pokreće sve ono što se može novcem
platiti. Duncane! Uzmi svoje rogove i čini ono što najbolje znaš raditi.”
Alija se ugrizla za nadlakticu desne ruke. Rogovi! Željela je
posegnuti rukom i pritisnuti dugme koje bi pozvalo stražu, ali ju je ruka
odbila poslušati.
„Sada ću vama propovijedati”, reče Propovjednik. „Ovo je jedna
priča iz pustinje. Namjenjujem je ušima Muad´Dibovog svećenstva,
onima koji provode ekumenizam mača. Oh, svi vi koji vjerujete u
pojavu providnosti! Zar ne znate da pojava providnosti ima demonsku
stranu? Vi uzvikujete da ste uzvisili sebe već time što ste živjeli u
Muad´Dibovom blagoslovljenom naraštaju. Kažem vam, odrekli ste se
Muad´Diba. Svetost je zauzela mjesto ljubavi u vašoj vjeri! Izazivate
osvetu pustinje!”
Propovjednik je spustio glavu kao da se moli.
Alija je osjetila kako podrhtava od jedne misli koja joj se
kristalizirala u svijesti. Dragi Bože! Taj glas! Godine provedene na
spaljenom pijesku učinile su ga hrapavim, ali je sasvim lako mogao biti
ostatak Paulovog glasa.
Propovjednik je ponovno podignuo glavu. Glas mu je zatutnjao
trgom gdje se počelo okupljati sve više ljudi, privučeno ovim čudakom
izniklim iz prošlosti.
„Tako je zapisano!” poviče Propovjednik. „Oni koji se mole za
rosu na rubu pustinje prizvat će poplavu! Neće izbjeći svoju sudbinu
snagom razuma! Razum se rađa iz ponosa koji čovjek koji je činio zlo
vjerojatno nikad neće upoznati” Stišao je glas. „Za Muad´Diba se
govori da je umro zbog svojih proročkih moći, da ga je ubilo znanje
budućnosti i da je iz stvarnog svijeta prešao u alam al-mythal. Kažem vam da
je to prividnost Maya. Takve misli nemaju samostalnu stvarnost.
One ne mogu izaći iz vas i istinski se ostvariti. Muad´Dib je za sebe
rekao da ne vlada Rihani magijom s pomoću koje bi protumačio svemir.
Ne posumnjajte u njega.”
Ponovno je Propovjednik podignuo ruke, i pojačao glas do
gromoglasnog urlika: „Upozoravam Muad´Dibovo svećenstvo! Vatra sa
stijene će vas spaliti. Oni koji su predobro naučili lekciju
samozavaravanja stradat će od tog zavaravanja. Bratska krv se ne može
isprati!”
Spustio je ruke, napipao svog mladog vodiča i počeo napuštati
trg prije nego se Alija prenula iz ustreptale nepokretnosti koja ju je
shrvala. Kakva neustrašiva hereza! To je morao biti Paul. Morala je
upozoriti stražare. Oni nisu imali hrabrosti otvoreno krenuti na ovog
Propovjednika. Ono što je vidjela dolje na trgu, samo je potvrdilo to
mišljenje.
Unatoč svoj herezi, nitko nije ni prstom maknuo i pokušao
zaustaviti Propovjednika koji je odlazio. Nijedan stražar u hramu nije
krenuo u potjeru za njim. Nijedan hodočasnik nije ga ni pokušao
zaustaviti. Taj karizmatski slijepi čovjek! Svako tko ga je vidio ili čuo,
osjetio je njegovu snagu, odbljesak božanskog dara.
Unatoč dnevnoj žezi, Aliji iznenada postane hladno. Osjetila je
tanki pojas svog zagrljaja carstva kao fizičku stvar. Zgrabila je rub
stakla špijunke kao da tako želi zadržati vlast, razmišljajući o njenoj
krhkosti. Ravnoteža Landsraada, CHOAM-a i slobodnjačkog
naoružanja činila je jezgru vlasti, dok su Ceh i Bene Gesserit pritajeno
djelovali iz sjene. Zabranjeni šverc tehnoloških proizvoda, koji je
dopirao do periferije najudaljenijih čovjekovih seoba, također je
nagrizao centralnu moć. Proizvodi na koje su imale pravo ixijanske i
tleilaške tvornice nisu mogli olakšati ovaj pritisak. Tu je, također, stalno
vrebao Farad“n iz Kuće Corrino, nasljednik titule i prava Shaddama IV.
Bez Slobodnjaka, bez monopola Kuće Atreida na začin, njen
nadzor bio bi sasvim razlabavljen. Sva moć bi se raspršila. Upravo sada
je osjećala kako joj izmiče. Ljudi su se osvrtali na riječi tog
Propovjednika. Bilo bi ga opasno ušutkati; ne manje opasno nego
dopustiti mu da nastavi propovijedati ovakvim riječima kakve je danas
izvikivao na trgu. Mogla je zamijetiti prve predznake vlastitog poraza i
obris ovog problema jasno joj se ocrtao u svijesti. Bene Gesserit je
obavio njegovu sistematizaciju.
Rulja koju pod nadzorom drži mala, ali snažna sila jest sasvim
obična pojava u našem svemiru. A mi znamo osnovne uvjete pod
kojima takva rulja ustaje protiv vlastodržaca:
Prvo: Kad pronađu vođu. To je najhirovitija prijetnja
moćnicima; moraju stalno održavati nadzor nad vođama.
Drugo: Kada rulja prepozna svoje lance. Potrebno ju je stoga
učiniti slijepom i nezainteresiranom.
Treće: Kada se kod rulje probudi nada za oslobađanjem iz
ropstva. Ne smije se dopustiti da čak i povjeruje da je takvo što moguće!
Alija je odmahnula glavom, osjećajući kako joj obrazi
podrhtavaju od grubog pokreta. Spomenute naznake mogla je otkriti
ovdje među njenim ljudima. Svako izvješće koje je dobivala od svojih
uhoda diljem carstva potvrđivalo je njene već sigurne spoznaje.
Neprekidni ratni pohod slobodnjačkih Džihada posvuda je ostavljao
trag. Gdje god je ekumenizam mača prošao, ljudi su se počeli ponašati
poput podčinjene populacije: obrambeno, pritajeno, nedohvatljivo. Sva
iskazivanja autoriteta – a to znači prvenstveno vjerskog autoriteta –
postajala su predmet mržnje. Oh, milijuni hodočasnika su još i dalje
pristizali i među njima neki su vjerojatno bili pobožni. Ali uglavnom,
hodočašća su imala drugu pobudu koja nije bila u svezi s pobožnošću.
Najčešće, bilo je to vješto osiguravanje budućnosti. Time se naglašavala
pokornost i zadobivao stvarni oblik moći koji se zatim lako pretvarao u
bogatstvo. Hodočasnik koji se vratio s Arrakisa zadobivao je kod kuće
novi ugled, novi društveni položaj. Mogao se baviti ekonomski unosnim
poslovima koje stanovnici njegovog zavičaja, koji nikada nisu napustili
planet, nisu smjeli osporavati.
Alija je poznavala popularnu zagonetku: „Što vidiš u praznoj
kesi koju si donio kući s Dine?” Odgovor je glasio: „Muad´Dibove oči
(plamteće dijamante).”
Tradicionalni načini suprotstavljanja rastućem nemiru
smjenjivali su se u Alijinoj svijesti: ljude treba podučiti da se
protivljenje uvijek kažnjava, a potpora vladaru uvijek nagrađuje. Vojne
snage carstva moraju se nasumice premještati. Najvažniji pomoćnici
carske moći moraju biti prikriveni. Svaki pokret kojim je Namjesništvo
osiguravalo protuudar mogućem napadu, zahtijevao je pažljivo ugađanje
vremena kako bi se protivnike izbacilo iz ravnoteže.
Jesam li izgubila osjećaj za pravovremenost? upitala se.
„Kakvo je to uzaludno mudrovanje?” upita je unutrašnji glas.
Osjetila je kako se smiruje. Da, barunov plan je bio dobar. Treba
ukloniti prijetnju u osobi Gospe Jessice i, u isto vrijeme, ocrniti Kuću
Corrino. Da, to je to.
Obračun s Propovjednikom može pričekati. Shvaćala je njegov
položaj. Simbolika je bila jasna. On je bio prastari duh razuzdanog
razmišljanja, duh hereze koji je živio i djelovao u njenoj ortodoksnoj
pustinji. To je bila njegova snaga. Nije bilo važno je li to Paul… dokle
god se o tome moglo dvojiti. No njeno benegeseritsko znanje govorilo
je Aliji da njegova snaga mora sadržavati ključ njegove slabosti.
Propovjednik sigurno ima manu koju ćemo otkriti. Uhodit
ćemo ga, motriti na njega u svakom trenutku. I ako se pojavi
mogućnost, srušit ćemo mu ugled.
17.
Ne želim raspravljati s tradicionalnim vjerovanjem
Slobodnjaka da su oni bogom nadahnuti za širenje
vjerskog otkrivenja. Njihova usporedna tvrdnja koja
se odnosi na ideološko otkrivenje me nadahnjuje da
im se rugam. Naravno, oni izriču dvojaku tvrdnju
nadajući se da će to ojačati njihov mandarinat i
pomoći im ustrajati u svijetu koji pomalo spoznaje da
postaju sve veći ugnjetači. U ime svih tih potlačenih
ljudi upozoravam Slobodnjake: ono što je moguće na
kratak rok, dugotrajno nikada ne uspijeva.
Propovjednik iz Arrakena
Leto se te noći zajedno sa Stilgarom popeo na usku zaravan na
vrhu niske stijene koja je usamljena stajala na ravnoj površini i koju su
u Sieču Tabr nazvali Čuvar. Pri blijedoj svjetlosti Drugog Mjeseca
odozgo se ukazivao panoramski prizor – Zaštitni Zid s planinom Idaho
na sjeveru, Velika Ravnica na jugu i valovite dine na istoku u smjeru
grebena Habbanya. Podignuta prašina, posljedica neke oluje, skrivala je
južni horizont. Mjesečina je posipala srebrnastim injem rub Zaštitnog
Zida.
Stilgar je krenuo protiv svoje volje, pridruživši se naposljetku
tajanstvenoj pustolovini, jer je Leto probudio njegovu radoznalost.
Zašto su se morali upustiti u rizik noćnog lutanja pijeskom? Mladić je
zaprijetio da će se iskrasti i krenuti na put sam, odbije li Stilgar krenuti.
Pa ipak, taj ga je pothvat duboko zabrinjavao. Dvije tako važne mete,
same u noći!
Leto je čučao na grebenu, okrenut na jugu prema ravnici. S
vremena na vrijeme udario bi se po koljenu kao da ga je nešto
zasmetalo.
Stilgar je čekao. Bio je naučen nijemo iščekivati i stajao je dva
koraka bočno od svog štićenika, dok mu se noćni povjetarac nježno
igrao odjećom.
Letu je ovo krstarenje pijeskom bilo izlaženje u susret
unutrašnjem očaju, potreba za iznalaženjem novog preustrojavanja
njegovog života za tihu borbu s opasnostima kojima se Ghanima više
nije mogla izložiti. Nagovorio je Stilgara da sudjeluje u ovom
putovanju, jer je Stilgara morao upoznati s dvije činjenice radi pripreme
za dane koji su dolazili.
Leto se ponovno lupio po koljenu. Teško je bilo saznati početak.
Osjećao se, ponekad, kao produžetak onih bezbrojnih drugih života koji
su svi bili stvarni i neposredni poput njegovog vlastitog. U protjecanju
tih života nije bilo kraja, ni završavanja – jedino vječiti početak.
Događalo se, također, da se pojavljuju u gomili, bučno mrmljajući
protiv njega, kao da je on bio jedan jedini prozor kroz koji je svatko od
njih želio proviriti. Baš je u tome ležala opasnost koja je uništila Aliju.
Leto je zurio u daljinu gdje je mjesečeva svjetlost srebrila
ostatke oluje. Prijevoji i uvale na dinama prostirali su se ravnicom:
silicijev šljunak smrvljen vjetrovima, nanošen u valovima – graškasti
pijesak, šljunkovit pijesak, oblutak. Osjetio se u jednom od onih
trenutaka uravnoteženosti neposredno pred svitanje. Vrijeme ga je
tlačilo. Već je bio mjesec akkad, a iza njega je ležala stalnost beskrajnog
vremena čekanja: dugi topli dani, topli suhi vjetrovi, noći slične ovoj,
uzburkanoj užarenim i beskonačnim puhanjem s vulkanskih dijelova
Hawkbleda. Pogledao je preko ramena prema Zaštitnom Zidu, neravnoj
crti koja se ocrtavala prema zvjezdanom nebu. Iza toga zida u
Sjevernom Kanalu nalazilo se središte njegovih problema.
Još jednom je pogledao prema pustinji. Dok je zurio u vruću
pomrčinu, osvanuo je dan. Sunce se rodilo iz vihora prašine i dodalo
malo limunove boje crvenim lepršavim vrpcama oluje. Zaklopio je oči i
pokušao zamisliti kako bi ovo rađanje dana izgledalo iz Arrakeena, pa
se u njegovoj svijesti pojavio grad sličan raštrkanim kutijama
uhvaćenim između svjetlosti i kosih sjena. Pustinja… kutije… pustinja…
kutije…
Kad je otvorio oči, pustinja je i dalje bila tu: raznošenje prašine
nastalo od vjetrom tjeranog pijeska. Uljaste sjene u podnožju svake dine
pružale su se poput zraka tek minule noći. One su spajale jedno vrijeme
s drugim. Razmišljao je o ovoj noći, čučeći na ovom mjestu s
neumornim Stilgarom pokraj sebe. Stariji čovjek je šuteći podnosio
zabrinutost, razmišljajući o neobjašnjenim razlozima dolaska na ovo
mjesto. Stilgar je vjerojatno imao mnogo uspomena na prolaske ovim
putem u društvu svog voljenog Muad´Diba. Čak je i sada Stilgar hodao
oprezno, istražujući sve unaokolo, pripravan za opasnost. Stilgar se nije
volio naći na otvorenom prostoru po dnevnoj svjetlosti. Bio je po tome
čisti stari Slobodnjak.
Letov um se opirao napuštanju ove noći i čistih napora noćnog
krstarenja. Ovdje, na stijenama, noć je navlačila na sebe crnu mirnoću.
Suosjećao je sa Stilgarovim strahovima od dnevnog svjetla. Crno je bilo
jedinstveno čak i kad je sadržavalo uzavrele užase. Svjetlo je moglo biti
mnogo stvari. Noć je imala svoje mirise strahova i tajanstvenosti koje su
dolazile najavljene nepouzdanim zvucima. Dimenzije su se raspadale u
noći, sve je bilo pojačano – pandže oštrije, oštrice britkije. Ali su ipak
užasi dana mogli biti gori.
Stilgar se nakašlje.
Leto progovori, ne okrećući se: „Imam vrlo ozbiljan problem,
Stil.”
„To sam i pretpostavio” Glas koji je sa strane dospio do Leta bio
je tih i oprezan. Ovo dijete je uznemirujuće podsjećalo na svog oca.
Zamisao o zabranjenoj magiji bila je dotakla strunu iznenadnog
preokreta u Stilgaru. Slobodnjaci su znali za grozote opsjednutosti. Za koje bi
se utvrdilo da su opsjednuti bili su po zakonu ubijeni, a njihova
voda razlivena po pijesku iz straha da se ne zagadi plemenska cisterna.
Mrtvi su trebali ostati mrtvi. Ako bi se i otkrila nečija besmrtnost u deci
bilo bi to u redu, ali djeca nisu smjela prihvatiti previše točno obličje iz
svoje prošlosti.
„Moj problem je u tome što je moj otac ostavio mnoge stvari
nedovršene”, reče Leto. „Posebno smisao naših života. Carstvo ne može
ovako ići dalje, Stil, bez pravog smisla ljudskog života. Govorim o
životu, shvaćaš? Životu, ne smrti”
„Jednom kad je bio uznemiren nekom vizijom, tvoj otac mi je
govorio u takvom raspoloženju”, reče Stilgar.
Leto je bio u iskušenju prijeći preko ovog radoznalog straha
nehajnim odgovorom, možda prijedlogom za prekid posta. Shvatio je da
je vrlo gladan. Zadnji put su jeli jučer u podne i Leto je striktno
zahtijevao da poste tijekom noći. No, sada ga je morila i jedna druga
glad.
Problem mog života je sličan problemu ovog mjesta, pomisli
Leto. Nema prethodnice. Ja samo idem unatrag, unatrag i unatrag sve
dok udaljenosti ne izblijede. Ne mogu vidjeti obzor; ne mogu vidjeti
greben Habbanya. Ne mogu pronaći izvorno mjesto iskušenja.
„Zaista nema zamjene za proročke moći”, reče Leto. „Možda bih
trebalo okušati sreću sa začinom.”
„I biti uništen kao tvoj otac?”
„To je dvojbeno”, reče Leto.
„Jednom mi se tvoj otac povjerio da predobro poznavanje
budućnosti znači biti zaključan u nju do nemogućnosti svake slobode za
neku promjenu”
„To je paradoks koji predstavlja naš problem”, reče Leto.
„Proročanstvo je nježna i moćna stvar. Budućnost postaje sadašnjost.
Imati vid u zemlji slijepih sadrži svoje opasnosti. Pokušavaš li slijepima
protumačiti ono što vidiš, sklon si zaboraviti da slijepi žive svojstvenim
životom uvjetovanim njihovim sljepilom. Oni su poput čudovišnog
stroja koji se kreće uzduž svoje vlastite staze. Oni imaju svoju vlastitu
brzinu, svoje vlastito usredotočenje. Bojim se slijepih, Stil. Bojim ih se.
Oni tako lako mogu slomiti sve što im se nađe na putu.”
Stilgar je zurio u pustinju. Žućkasta zora je prerasla u dan boje
čelika. Upita: „Zašto smo došli ovamo, baš na ovo mjesto?”
„Zato što sam želio da vidiš mjesto gdje ću možda umrijeti”
Stilgar se ukočio. Zatim reče: „Znači, imao si viziju!”
„Možda je to bio tek san.”
„Zašto smo došli na ovo opasno mjesto?” Stilgar je pogledom
prostrijelio svog štićenika. „Odmah ćemo se vratiti.”
„Neću umrijeti danas, Stil.”
„Ne? Kakva je bila ta vizija?”
„Vidio sam tri staze”, reče Leto. Glas mu je poprimio sanjiv
zvuk prisjećanja. „Jedna od tih staza-sudbina naređuje mi da ubijem
svoju baku.”
Stilgar je bacio brz pogled prema Sieču Tabr, kao da se preplašio
da bi ih gospa Jessica mogla čuti preko pješčane daljine. „Zašto?” „Da
bih spriječio gubitak monopola na začin.”
„Ne shvaćam.”
„Ni ja. Ali to je smisao mog sna u kojem koristim nož ”
„Oh.” Stilgar je shvaćao korištenje noža. Duboko je udahnuo.
„Koja je druga staza?”
„Ghani i ja sklapamo brak radi učvršćenja atreidske loze.”
„Gaaa!” Stilgar je ispustio zrak u žestokom gađenju.
„U stara vremena, bilo je uobičajeno da kraljevi i kraljice to
čine”, reče Leto. „Ghani i ja smo odlučili da se nećemo sparivati.”
„Upozoravam vas da se čvrsto pridržavate te odluke!” U Stilgarovom
glasu se osjetila smrtna prijetnja. Po slobodnjačkom zakonu, incest se
kažnjavao pogubljenjem na visećem tronošcu. Nakašljao se i upitao: „A
treća staza?”
„Govori mi da spustim svog oca na ljudsko obličje.”
„Muad´Dib je bio moj prijatelj” promrmlja Stilgar.
„Bio je tvoj bog! Moram ga osloboditi božanske svetosti.”
Stilgar je okrenuo leđa pustinji, nijemo promatrajući oazu
voljenog sieča Tabr. Ovakvi razgovori uvijek su ga uznemirivali.
Leto je osjetio tegobnost Stilgarove kretnje. Bio je u velikom
iskušenju da izbjegne izreći važne stvari koje je to ovdje morao. Mogli
su razgovarati još pola dana, krećući se od posebnog do apstraktnog, i
da ih to odvuče od pravih odluka, od neposrednih nužnosti s kojima su
bili suočeni. Nije bilo dvojbeno da je Kuća Corrino stvarna prijetnja
stvarnim životima – njegovom vlastitom i Ghaniminom. Ali sve što je
namjeravao sada učiniti morao je odvagati i provjeriti prema skrivenim
nužnostima. Stilgar je jednom glasao za ubojstvo Farad“na, predlažući
podmuklu upotrebu čaumurkija: otrova dodana piću. Znalo se da
Farad“n neobično voli određene vrste slatkog likera. Takvo nešto se nije
moglo dopustiti.
„Umrem li ovdje, Stil”, reče Leto. „moraš se čuvati Alije. Ona
više nije tvoj prijatelj.”
„Što znači ovo naklapanje o smrti i tvojoj teti?” Sada se Stilgar
uistinu razbjesnio. Ubiti gospu Jessicu! Čuvati se Alije! Umrijeti na
ovome mjestu!
„Mali ljudi mijenjaju svoja lica na njenu zapovijed”, reče Leto.
„Vladar ne mora biti prorok, Stil. Čak ni sličan bogu. Jedino mora biti
osjetljiv. Doveo sam te ovdje da bismo razjasnili što treba našemu
Carstvu. Potrebno mu je dobro vladanje. Ono ne ovisi o zakonu ili
prethodniku, već o osobnim osobinama vladara.”
„Namjesništvo sasvim dobro izlazi na kraj sa svojim carskim
dužnostima”, reče Stilgar. „Kad ti postaneš punoljetan…”
„Ja jesam punoljetan! Ja sam ovdje najstarija osoba! U odnosu
na mene ti si samo cmizdravo djetešce. Mogu se sjetiti svega unatrag
pedeset i više vjekova. Da! Čak se sjećam doba kad smo mi,
Slobodnjaci, bili na Thurgrodu.”
„Zašto se poigravaš ovakvim maštarijama?” odlučnim tonom
ozbiljno je upitao Stilgar.
Leto je sam sebi kimnuo glavom. Stvarno, zašto sve to. Zašto
govori o svojim sjećanjima na te davne vjekove. Današnji Slobodnjaci
su njegov neposredan problem. Većina njih bili su još samo napola
ukroćeni divljaci, skloni ismijavanju nesretne nevinosti.
„Kris-nož se rastvori pri smrti svog vlasnika”, reče Leto.
„Muad´Dib se rastvorio. Zašto su Slobodnjaci još živi?”
Bila je to još jedna od onih iznenadnih promjena misli koje su
toliko zbunjivale Stilgara. Osjetio je privremenu tupost. Ovakve riječi
su imale neko značenje, ali mu je njihov smisao izmicao.
„Od mene očekuju da budem Car, ali ja moram biti sluga”, reče
Leto. Pogledao je Stilgara preko ramena. „Moj djed, po kojem sam
dobio ime, unio je nove riječi u svoj grb, čim je stigao ovamo na Dinu:
„Ovdje sam, ovdje ostajem.“”
„On nije imao izbora”, reče Stilgar.
„Vrlo dobro, Stil. Ni ja ga nemam. Trebao bih biti Car po
rođenju, po sposobnosti svog shvaćanja, po svemu što je ušlo u mene. Ja
čak znam što Carstvo traži: dobru vladavinu.”
„Riječ „naib“ ima drevno značenje”, reče Stilgar. „Znači „sluga
sieča“” „Sjećam se tvog odgoja, Stil”, reče Leto. „Da bi imalo
primjerenu vlast, pleme mora zanati izabrati ljude u čijim životima se
zrcali način na koji bi se vlast trebala ponašati.”
Iz dubine svoje slobodnjačke duše, Stilgar reče: „Ponijet ćeš
carski plašt budeš li tome dorastao! Prethodno moraš dokazati da se
uzorno ponašaš za vladara!”
Sasvim neočekivano, Leto se nasmijao. Zatim reče: „Sumnjaš li
u moje poštenje, Stil?”
„Naravno da ne”
„U pravo koje mi pripada po rođenju?”
„Ti si onaj koji jesi”
„I ako činim ono što se od mene očekuje, onda je to mjerilo mog
poštenja, zar ne?”
„Takav je slobodnjački običaj”
„Dakle, ja ne smijem imati unutrašnje osjećaje koji bi upravljali
mojim ponašanjem?”
„Ne shvaćam što…”
„Ako se uvijek ponašam primjereno, bez obzira koliko me to
potiskivanje vlastite želje koštalo, onda je to mjerilo za mene”
„To je smisao samosvladavanja, dječače”
„Dječače!” Leto je odmahnuo glavom. „Ah, Stil, pružio si mi
ključ za racionalnu etiku vladavine. Moram biti postojan i svaki moj
potez mora vući korijene iz tradicija prošlosti”
„To je ispravno”
„Ali moja prošlost seže dalje od tvoje!”
„Kakva razlika.”
„Kod mene ne postoji prvo lice jednine, Stil. Ja sam višestruka
osobnost s pamćenjem tradicija koje su starije nego što to možeš i
zamisliti. To je moje breme, Stil. Okrenut sam prema prošlosti. Ja sam
abrim s urođenim znanjem koje odolijeva novinama i promjeni. Pa ipak,
Muad´Dib je sve ovo promijenio.” Pokazao je prema pustinji,
lamatajući rukom kao da je htio obuhvatiti Zaštitni Zid iza sebe.
Stilgar se okrenuo i zagledao se u Zaštitni Zid. Jedno selo bilo je
podignuto podno zida još tijekom Muad´Dibovog vremena; tamo su bile
kuće koje su služile kao skrovišta skupini planetologa koji su pridonijeli
da se biljni svijet raširi pustinjom. Stilgar je netremice promatrao ovo
djelo čovjekovog bespravnog narušavanja područja. Promjena? Da. To
selo je imalo ustrojstvo, točnost koja ga je vrijeđala. Stajao je mirno, ne
obraćajući pozornost na draškanje pješčanih čestica ispod svog
pustinjskog odjela. Selo je bilo uvreda onoga što je ovaj planet nekoć
bio. Stilgar je odjednom poželio da se podigne strašna oluja koji bi
preskočila dine i zbrisala to mjesto. Tijelo mu zadršće od snažnog
unutrašnjeg doživljaja.
Leto nastavi: „Jesi li primijetio, Stil, da nova pustinjska odijela
proizvode vrlo šlampavo? Gubitak vode je prevelik.”
Stilgar se u zadnjem trenutku suzdržao od pitanja: Zar to nisam
ja rekao? Umjesto toga reče: „Naši ljudi postaju sve ovisniji o
tabletama.”
Leto kimne glavom. Tablete su mijenjale tjelesnu temperaturu,
smanjujući gubitak vode. Bile su jeftinije i ugodnije od pustinjskih
odijela. Ali one su korisniku donosile druge teškoće, između ostalog
usporene reakcije i povremeno zamagljivanje vida.
„Jesmo li zato došli ovamo?” upitao je Stilgar. „Raspravljati o
kvaliteti izrade pustinjskih odijela?”
„Zašto ne?” upitao je Leto. „Kad se ti ne želiš suočiti sa stvarima
o kojima moram govoriti.”
„Zašto se moram čuvati tvoje tete?” U glasu mu se osjećao srditi
prizvuk.
„Zato što se ona koristi drevnim slobodnjačkim nastojanjem
izbjegavanja promjena, a s druge strane se sprema donijeti promjenu
koja je strašnija od svega što možeš zamisliti”
„Gradiš veliko od maloga? Ona je primjeran Slobodnjak”
„Ah, onda se taj primjeran Slobodnjak pridržava običaja iz
prošlosti, a ja sadržim prastaru prošlost. Kad bih popustio toj sklonosti,
zahtijevao bih zatvorena društva, potpuno ovisna o svetim običajima iz
prošlosti. Morao bih nadzirati seobe, obrazlažući da to potiče nove
zamisli, a nove zamisli su prijetnja cjelokupnom ustrojstvu života.
Svaka mala planetna metropola krenula bi svojim vlastitim putem,
postajući ono što želi. Carstvo bi se naposljetku raspalo pod težinom
svojih različitosti.”
Stilgar je pokušao progutati slinu kroz suho grlo. Ovo su bile
riječi koje je Muad´Dib svojedobno mogao izreći. U njima se mogao
čuti njegovo odzvanjanje. Bile su paradoksalne, zastrašujuće. Ali ako bi
se dopustila bilo kakva promjena… Odmahnuo je glavom.
„Prošlost može ukazati na ispravno ponašanje tek ako živiš u
prošlosti, Stil, ali okolnosti se mijenjaju”
Stilgar se jedino mogao suglasiti da su se okolnosti stvarno
promijenile. Kako se, dakle, treba ponašati? Gledao je preko Leta,
promatrajući pustinju, a ne zapažajući je. Muad´Dib je njome koračao.
Ravnica je, sada kad se sunce visoko popelo, postala pozornica zlatnih i
purpurnih sjena i pješčanih potočića okrunjenih parom prašine.
Prašnjava magla koja se obično uzdizala nad grebenom Habbanya sada
se vidjela vrlo udaljeno, a pustinja koja se donde prostirala nudila je
njegovim očima prizor dina koje su se smanjivale, previjajući se jedna u
drugu. Kroz dimno svjetlucanje vrućine nazirao je biljke kako se
gmizavo prostiru od ruba pustinje. Muad´Dib je omogućio da život
nikne na tome pustome mjestu. Mogli su se vidjeti bakreni, zlatni,
crveni, žuti, riđi i žućkasto-smeđi cvjetovi, zatim sivo-zeleno lišće, trnje
i oštre sjene ispod žbunja. Pomicanje ljetne žege uzrokovalo je
treperenje i podrhtavanje sjena u zraku.
Nakon duže šutnje, Stilgar reče: „Ja sam samo vođa
Slobodnjaka; ti si Vojvodin sin.”
„To si rekao ne znajući što govoriš”, odgovori mu Leto.
Stilgar se smrkne. Jednom, prije mnogo godina, Muad´Dib ga je
na isti način pokudio.
„Sjećaš se toga, zar ne, Stil?” upita Leto. „Nalazili smo se ispod
grebena Habbanya i sardaukarski časnik – sjećaš li ga se: Aramsham?
Ubio je svog prijatelja spašavajući sebe. Ti si nekoliko puta toga dana
upozoravao na opasnost opraštanja života Sardaukarima koji su vidjeli
naše tajne metode. Naposljetku si izjavio da će oni sigurno odati ono što
su vidjeli; zato ih se mora ubiti. A moj otac ti je na to rekao: „To si
rekao ne znajući što govoriš“. I ti si se uvrijedio. Odgovorio si mu da si
samo običan vođa Slobodnjaka. Vojvode su dužne znati važnije stvari.”
Stilgar je piljio u Leta. Nalazili smo se ispod grebena
Habbanya! Mi! Ovo… ovo dijete, koje u to doba nije bilo čak ni začeto,
znalo je, točno sve do sitnice, što se zbivalo, potankosti koje je mogao
znati jedino onaj tko je bio tamo nazočan. Bio je to samo još jedan
dokaz da se o ovoj atreidskoj djeci ne smije suditi prema običnim
mjerilima.
„Sada me saslušaj”, reče Leto. „Umrem li ili nestanem u pustinji,
ti moraš pobjeći iz sieča Tabr. Naređujem ti to. Moraš povesti Ghani i…
„Ti još nisi moj Vojvoda! Ti si jedno… jedno dijete!”
„Ja sam odrastao čovjek u dječjem tijelu”, odgovori Leto.
Pokazao je na usku pukotinu na stijenama ispod njih. „Ako ovdje
umrem, to će biti na onome mjestu. Vidjet ćeš krv. Po tome ćeš znati.
Povedi moju sestru i…”
„Udvostručit ću tvoju stražu” reče Stilgar. „Ovdje više nećeš
dolaziti. Idemo sad i…”
„Stil! Ne možeš me zadržati. Prisjeti se još jednom onoga
trenutka kod grebena Habbanya. Sjećaš li se? Umjetni gmizavac je
ležao na pijesku, a veliki Tvorac se približavao. Nije bilo moguće
gmizavca spasiti od crva. A moj otac je bio ljut što nije mogao spasiti
gmizavca. A Gurney je mogao misliti samo na ljude koje je izgubio u
pijesku. Sjećaš li se što je rekao: „Tvoj otac bi bio više zabrinut za ljude
koje nije mogao spasiti.“ Stil, zapovijedam ti da spasiš ljude. Oni su
važniji od stvari. A Ghani je najdragocjenija od svih jer, bez mene, ona
je jedina nada Atreida.”
„Neću više slušati ni riječ”, reče Stilgar. Okrenuo se i započeo se
spuštati niza stijene prema oazi s druge strane pijeska. Čuo je kako ga
Leto slijedi. Baš tog trenutka Leto ga je prestigao i osvrnuvši se rekao:
„Jesi li zamijetio, Stil, da su ove godine mlade žene prekrasne?
18.
Život pojedinog čovjeka, kao i život jedne obitelji ili
cijelog naroda opstaje kao pamćenje. Moj narod mora
ovo shvatiti kao dio procesa svog sazrijevanja. Oni su
narod u obliku organizma i u ovom postojanom
pamćenju oni nagomilavaju sve više iskustava u
podsvjesno spremište. Čovječanstvo se nada da će se
moći osloniti na ove spoznaje budu li mu potrebne za
mijenjanje svemira. Ali mnogo toga što je
uskladišteno može se izgubiti u onoj nepredvidljivoj
igri slučaja koju zovemo ‘sudbinom’. Mnogo toga
možda se ne uklopi u evolucijske odnose i zato
možda ne bude procijenjeno i uključeno u djelovanja
kojima te dolazeće promjene okoliša ostavljaju traga
na pojedincu. Čovječanstvo može zaboraviti! I tu je
posebna vrijednost Kwisatz Haderacha u koju Bene
Gesserit nikad nije sumnjao: Kwisatz Haderach ne
može zaboraviti.
Letova knjiga prema Harq al-Adaju
Stilgar to nije znao objasniti, ali otkrio je da ga je Letova
usputna opaska duboko uznemirila. To mu se vrtjelo u svijesti tijekom
cijelog povratka preko pijeska u sieč Tabr, zasjenjujući sve ostalo o
čemu mu je Leto govorio gore na Čuvaru.
Stvarno, mlade su žene na Arrakisu bile ove godine vrlo zgodne.
A i mladi muškarci. Njihova lica, obogaćena vodom, vedro su sjala. Oči
su im bile okrenute naprijed i u daljinu. Svoje crte lica često su
pokazivali bez ikakvih krabulja pustinjskog odijela i vijugavih linija
crijeva za prikupljanje vlage. Nerijetko nisu ni nosili pustinjska odijela
na otvorenom, pretpostavljajući novu odjeću koja je, dok su se kretali,
pobuđivala treperavu spoznaju o gipkim mladim tijelima ispod nje.
Ovakva ljudska ljepota bila je protuteža novoj ljepoti okoliša. U
suprotnosti sa starim Arrakisom, oko se moglo očarati sudarom sa
prizorom malih skupina grmlja izbijenih između crvenkasto smeđih
stijena. A stare siečke nastambe koje su bile dio kulture špiljske
metropole, sa svojim složenim zatvaračima i kapcima za zadržavanje
vlage na svakom ulazu, ustupale su mjesto otvorenim selima često
sagrađenim od blatnih cigala. Blatne opeke!
Zašto sam poželio da ovo selo unište? upita se Stilgar, saplevši se tog
trenutka.
Znao je da pripada umirućem naraštaju. Stari Slobodnjaci koji
uzdišu u čuđenju zbog rasipništva koje je zavladalo na njihovom planetu
– voda nemarno prepuštena zraku samo zbog svojstva da oblikuje
zidarske opeke. Voda iskorištena u gradnji boravišta za jednu obitelj,
bila bi dovoljna za održavanje života čitavog jednog sieča tijekom
godinu dana.
Nove građevine su čak imale prozirne prozore da bi propuštali
sunčevu toplinu i unutra sušili tijela. Takvi prozori otvarali su se prema
van.
Slobodnjaci novog kova mogli su iz tih kuća od blata promatrati
svoj prirodni okoliš. Nisu više bili zatvoreni i natrpani u sieču.
Pomicanje vidika, značilo je, također, pomicanje mašte. Stilgar je to
mogao osjetiti. Novi vidik pripojio je Slobodnjake ostatku carskog
svemira, odredio ih prema neokovanom prostoru. Nekoć su bili
privezani za vodom siromašni Arrakis, robujući njegovoj gorkoj
oskudici. Nisu dijelili onu otvorenost koja je odlikovala stanovnike
većine planeta u Carstvu.
Stilgar je primjećivao kako su te promjene u velikoj suprotnosti
s njegovim sumnjama i strahovima. U stara vremena, rijetko je neki
Slobodnjak čak i pomišljao o mogućem napuštanju Arrakisa i
započinjanju novog života na jednom od vodom bogatih svjetova. Čak
mu nije bilo dopušteno ni sanjanje o bijegu.
Promatrao je Letova leđa dok je mladić hitao naprijed. Leto je
govorio o zabrani odlaska s planeta. Pa, to je uvijek bila stvarnost za
većinu žitelja drugih svjetova, čak i tamo gdje su snovi bili dopušteni
kao vrsta sigurnosnog ventila. No ipak je planetno ropstvo dostiglo svoj
vrhunac ovdje na Arrakisu. Slobodnjaci su se okrenuli prema
unutrašnjosti, zabarikadirali u svoje svijesti baš kao što su bili
zabarikadirani u svoje špiljske nastambe.
Temeljni značaj sieča – sveto mjesto tijekom nedaća – pretvorilo
se u strašnu tamnicu za cjelokupno stanovništvo.
Leto je rekao istinu: Muad´Dib je sve to promijenio.
Stilgar se osjetio izgubljenim. Mogao je vidjeti kako se sva
njegova stara vjerovanja raspadaju. Nov, prema van okrenuti, vidik
stvorio je život koji je žudio za izlaskom iz ograničenog prostora.
„ Kako su lijepe mlade žene ove godine. “
Stari načini ( Moji načini! – priznao je) prisiljavali su njegove ljude da se ne
osvrću na nikakvu povijest osim na onu koja se odnosila
na njihovo vlastito stradanje. Stari Slobodnjaci učili su povijest iz
vlastitih užasnih raseljavanja, svojih bježanja, od progona do progona.
Stara planetna vlada slijedila je metode državne uprave starog Carstva.
Suzbijala je stvaralaštvo i svaki smisao za napredak i evoluciju.
Blagostanje je bilo opasno za staro Carstvo i njegove vlastodršce.
U jednom neočekivanom trenutku zaprepaštenosti, Stilgar je
shvatio da su sve te stvari bile jednako opasne i za cilj koji si je Alija
zacrtala.
Stilgar se ponovno sapleo i srušio podalje iza Leta.
U starim postupcima i starim religijama nije bilo budućnosti već
samo jedno beskrajno sada. Prije Muad´Diba Slobodnjaci su, Stilgar je
shvatio, bili uvjetovani na vjerovanje u neuspjeh, nikad u mogućnost
ispunjenja. Doduše, oni su vjerovali u Liet Kynesa, ali on je bio
postavio vremenski odmak od četrdeset naraštaja. To nije bilo
ispunjenje; to je bio tek san koji se, sada mu je postalo jasno, također
okrenuo prema unutrašnjosti.
Muad´Dib je sve to promijenio!
Tijekom Džihada, Slobodnjaci su naučili mnogo toga o starom
Padishahu, caru, Shaddamu IV. Osamdeset prvi Padishah Kuće Corrino
koji je zauzeo prijestolje Zlatnog Lava i vladao carstvom nebrojenih
svjetova iskoristio je Arrakis kao ogledno mjesto onih političkih mjera
koje je namjeravao primijeniti i u ostalim dijelovima svojeg carstva.
Njegovi planetni upravitelji na Arrakisu razvijali su odlučan pesimizam
kao učvršćenje temelja svoje moći. Oni su se uvjerili da su se svi na
Arrakisu, pa čak i slobodni lutajući Slobodnjaci, naviknuli na brojne
slučajeve nepravde i nerješive probleme; bili su školovani da o sebi
razmišljaju kao o bespomoćnim ljudima kojima niotkud nije bilo
nikakve potpore.
„Kako su lijepe mlade žene ove godine!”
Promatrajući Letova leđa koja su odmicala, Stilgar se počeo
čuditi kako je mladić uspio pokrenuti takav tok misli – jednostavno
izricanjem naizgled jednostavnih izjava. Zbog te izjave, Stilgar je
shvatio da sada potpuno drukčije shvaća Aliju i svoju vlastitu ulogu u
Savjetu.
Alija je voljela govoriti da stari načini polako odstupaju. Stilgar
je priznavao da su ga te riječi uvijek nejasno smirivale. Promjena je bila
opasna. Inovativnost se mora suzbiti. Individualna snaga volje mora se
poreći. Čemu drugom je služilo svećenstvo, ako ne poricanju
individualne volje?
Alija je često ponavljala da se mogućnosti otvorenog nadmetanja
moraju svesti u granice kojima se može rukovoditi. Ali to je značilo da
se opasno povratno djelovanje tehnologije moglo iskoristiti samo za
zauzdavanje stanovništva – baš kao što je služilo starim gospodarima.
Bilo koja dopuštena tehnologija morala je uhvatiti korijen u ritualu.
Inače… inače…
Ponovno se Stilgar spotaknuo. Sada je bio kod qanata i mogao je
vidjeti Leta gdje ga čeka ispod voćnjaka marelica koji je rastao uzduž
tekuće vode. Stilgar je osluškivao šum svojih nogu kroz nepokošenu
travu.
Nepokošena trava!
U što mogu vjerovati? pitao se Stilgar.
Svaki Slobodnjak njegovog naraštaja morao je običajno
vjerovati da je pojedincu potreban duboki osjećaj vlastitih
ograničenosti. Tradicionalna vjerovanja su svakako bila najjači
obuzdavajući čimbenik sigurnog društva. Ljudi su morali poznavati
granice svog vremena, svog društva i svojeg područja. Zašto bi sieč bio
loš kao model za sveukupno promišljanje? Osjećaj ograđenosti trebao je
prožeti svaki pojedinačni izbor – trebao je okružiti obitelj, zajednicu i
svaki korak poduzet od dobre vlade.
Stilgar je na trenutak zastao i pogledavši kroz voćnjak potražio
Leta. Mladić je tamo stajao promatrajući ga s osmijehom.
Zna li kakva se to zbrka događa u mojoj glavi, pitao se Stilgar.
I stari slobodnjački Naib pokušao je pribjeći tradicionalnom
vjerovanju svog naroda. Svaki dio života zahtijevao je samo jedan oblik,
svoju bitnu zaokruženost temeljenu na tajnom unutrašnjem znanju
onoga što će uspjeti i onoga što neće uspjeti. Obrazac za život, za
zajednicu, za svaki osnovni djelić razgranatog društva sve do i iza
vrhova vlasti – taj obrazac morao je biti sieč i njegova kopija u pijesku:
Šai-Hulud. Divovski pješčani crv je sigurno bio najstrašnije stvorenje,
ali kad bi mu nešto zaprijetilo, skrivao se u nedostupne dubine.
Promjena je opasna! reče Stilgar u sebi. Istovjetnost i
postojanost su bili pravi ciljevi vladanja.
Ali mladi muškarci i žene bili su vrlo lijepi.
I sjetio se Muad´Dibovih riječi nakon svrgavanja Shaddama IV s
prijestolja: „Dug život za Cara nije ono čemu težim; to je dug život za
Carstvo.’
Nije li to ono što sam sebi neprestano ponavljam? pitao se
Stilgar.
Nastavio je hodati, krećući prema ulazu u sieč, držeći se nešto
udesno od Leta. Mladić se pomaknuo presjekavši mu put.
Muad´Dib je rekao još nešto, podsjetio se Stilgar: „ Baš kao što
pojedinac, sazrijeva, razmnožava se i umire, to čine i društva,
civilizacije i vlade. “
Opasno ili ne, promjene će biti: lijepi mladi Slobodnjaci bili su
svjesni toga. Oni su mogli gledati prema van, vidjeti i pripremiti se za
to.
Stilgar je bio prisiljen stati. Da nije, naletio bi na Leta.
Mladić se zapiljio u njega i rekao: „Vidiš, Stil? Tradicija nije
onako neprikosnoveni vodič kakvom si je smatrao.”
19.
Slobodnjak umire kad je predugo odvojen od
pustinje; mi to zovemo „vodena bolest“.
Stilgar, Komentari
Teško mi je zatražiti od tebe da to učiniš”, reče Alija. „Ali…
moram osigurati carevinu koju će Paulova djeca naslijediti.
Namjesništvo nema drugog razloga za postojanje.”
Alija se okrenula u stolcu na kojem je sjedila ispred zrcala
dovršavajući svoju jutarnju toaletu. Pogledala je svog supruga,
odmjeravajući kako je primio ove riječi. Duncan Idaho je ovog trenutka
zasluživao brižljivo proučavanje; nedvojbeno je postao daleko bistriji i
opasniji od nekadašnjeg majstora mačevanja Kuće Atreida. Vanjski
izgled je ostao sličan – crna kudrava kosa nad oštrim, tamnim crtama
lica – ali tijekom mnogo godina nakon svog buđenja iz stanja gole,
pretrpio je unutrašnju preobrazbu.
Pitala se, kao što je to dosad učinila mnogo puta, što je gola,
ponovno-rođen-nakon-smrti, mogao skrivati u tamnoj usamljenosti
svoga bića. Prije nego što Tleilaxi primijenili svoj složeni znanstveni
postupak na njemu, Duncanovo ponašanje pokazivalo je jasne znakove
naklonosti prema Atreidima – odanost, fanatičnu privrženost moralnom
zakoniku ponašanja najamničkog vojnika, naglo hvatanje bijesa i
smirivanja. Bio je neumoljiv u svojoj odlučnosti osvetiti se Kući
Harkonnena. I umro je spašavajući Paula. Međutim, Tleilaxi su otkupili
njegovo truplo od Sardaukara i, u svojim regenerativnim spremnicima
obnovili tijelo Duncana Idahoa, oslobođeno njegovih svjesnih sjećanja.
Školovali su ga za mentata i poslali taj ljudski kompjutor kao dar Paulu,
profinjeno oružje opremljeno hipnotičkom prisilom ubiti svog vlasnika.
Tijelo Duncana Idahoa oduprlo se ovoj prisili i kroz nepodnošljiv napor,
stvarna prošlost mu se na kraju vratila.
Alija je odavno odlučila, u skrivenosti njenih misli, da je o
njemu opasno razmišljati kao o Duncanu. Bolje je bilo razmišljati o
njemu, držeći se njegovoga gola-imena, Hayt. Mnogo bolje. I bilo je
bitno da nikako ne uhvati ni najmanji odsjaj starog baruna Harkonnena,
koji se bio ugnijezdio u njenoj svijesti.
Duncan se, opazivši Alijino proučavanje, okrenuo od nje. Ljubav
nije mogla skriti promjene na njoj, niti mu zatajiti prozirnost njenih
pobuda. Višeplošne metalne oči koje su mu Tleilaxi ugradili bile su
okrutno sposobne proniknuti u svaku prijevaru. One su je sada
oslikavale kao sladostrasnu, gotovo mušku pojavu pa je on nije mogao
takvu gledati.
„Zašto si se okrenuo?” upita Alija.
„Moram razmisliti o ovome”, reče on. „Gospa Jessica je…
unatoč svega ipak Atreid.”
„A ti si odan Kući Atreida, a ne meni”, nadurila se Alija.
„Okani se takvih nesigurnih tumačenja mojih dvojbi”, reče on.
Alija je napućila usne. Zar je prenaglila?
Duncan je odšetao do izdubljenog otvora koji je gledao na trg
Hrama. Mogao je vidjeti kako se dolje okupljaju hodočasnici, a
arakinski trgovci se šuljaju oko njih kao grabežljivci oko krda životinja.
Usredotočio se na osobitu skupinu trgovaca s košarama punim
začinskog korijenja preko ramena, koje su ukorak pratili slobodnjački
najamnički vojnici. Oni su se silom probijali kroz rastuću gomilu.
„Prodaju komadiće nagriženog mramora”, reče on, pokazujući
prstom. „Jesi li to znala? Ostavljaju komadiće u pustinji da ih nagrizu
pješčane oluje. Ponekad pronađu poneki zanimljiv uzorak kamena. To
nazivaju novim umjetničkim oblikom koji je vrlo popularan: prirodnom
olujom nagrižen mramor s Dine. Kupio sam komadić prošlog tjedna –
zlatni prut s pet ukrasa. Vrlo je lijep, ali krhak.”
„Nemoj mijenjati predmet razgovora” reče Alija.
„Nisam promijenio temu”, reče on. „Lijepo je, ali nije umjetnost.
Ljudi stvaraju umjetnost svojom snagom, svojim htijenjem.” Stavio je
desnu ruku na okvir prozora. „Blizancima se gadi ovaj grad i bojim se
da shvaćam o čemu se radi.”
„Ne uspijevam vidjeti vezu”, reče Alija. „Odvlačenje moje
majke neće biti pravo. Bit će sigurna kao tvoj zatočenik”
„Ovaj grad su podigli slijepi”, reče on. „Jesi li znala da su Leto i
Stilgar prošlog tjedna izašli iz sieča Tabr u pustinju? Izbivali su čitavu
noć. „
„Izvijestili su me o tome”, reče ona. „Ove tričarije iz pijeska,
želiš li da zabranim njihovu prodaju?”
„To bi bilo loše za posao”, reče on, okrenuvši se. „Znaš li što mi
je Stilgar odgovorio kad sam ga upitao zašto su na takav način otišli u
pustinju? Rekao mi je da je Leto poželio komunicirati s duhom
Muad´Diba”
Aliju protrese iznenadni val panične jeze, tako jak da je na
trenutak morala pogledati u zrcalo da bi se smirila. Leto se ne bi izlagao
opasnostima napuštanja sieča usred noći zbog takve besmislice. Možda
se radilo o zavjeri?
Idaho je prekrio rukom oči nastojeći izbrisati prizor koji je ona
pružala i rekao: „Stilgar je rekao da je krenuo s Letom, jer još vjeruje u
Muad´Diba”
„Naravno da vjeruje!”
Idaho se prigušeno nasmijao potmulim glasom. „Rekao je da
zato još vjeruje, jer se Muad´Dib uvijek zalagao za male ljude.”
„Što si mu ti odgovorio na to?” upitala je Alija, glasom koji je
odavao strah.
Idaho je spustio ruku sa očiju. „Rekao sam mu da je i on onda
jedan od malih ljudi.”
„Duncane! To je opasna igra. Razdražuj tog slobodnjačkog
Naiba i može ti se dogoditi da probudiš zvijer koja će nas sve uništiti.”
„On još vjeruje u Muad´Diba” reče Idaho. „To nas čuva.”
„A što je on odgovorio?”
„Rekao je da zna što želi.”
„Shvaćam. „
„Ne… ne vjerujem da shvaćaš. Stvari koje grizu imaju duže zube
od Stilgarovih.”
„Ne shvaćam te danas, Duncane. Zamolila sam te da učiniš vrlo
važnu stvar, stvar od vitalnog… Čemu sve ovo udaljavanje od
problema?”
Kako li je samo zlovoljno zvučala. Ponovno se okrenuo prema
prozoru. „Kad sam se školovao za mentata… Bilo je vrlo teško, Alija,
naučiti kako rabiti vlastiti um. Prvo naučiš dopuštati umu samostalno
djelovanje. To je vrlo čudno. Ti možeš rabiti svoje mišiće, vježbati ih,
ojačavati, ali um radi sam od sebe. Ponekad, nakon što već naučiš to o
umu, on ti pokazuje stvari koje ne želiš vidjeti.”
„I zato si pokušao uvrijediti Stilgara?”
„Stilgar ne poznaje vlastiti um; on mu ne dopušta slobodu.”
„Osim u začinskoj orgiji.”
„Čak ni tamo. To je ono što ga čini naibom. Da bi bio vođa ljudi,
on nadzire i ograničava svoje postupke. Radi ono što se od njega
očekuje. Kad ti to postane jasno, onda si upoznala Stilgara i možeš
izmjeriti dužinu njegovih zuba.”
„To je slobodnjački način” reče ona. „Dobro, Duncane, hoćeš li
to učiniti ili nećeš? Nju treba skloniti, a sve mora izgledati kao djelo
Kuće Corrino”
Zašutio je, odmjeravajući ton njenog nastupa i obrazloženja na
svoj mentatski način. Ovaj plan odstranjivanja govorio je o ledenosti i
okrutnosti, čiji su ga razmjeri, ovako predstavljeni, jednostavno
zaprepastili. Dovesti u opasnost život rođene majke zbog dosad iznijetih
razloga? Alija je lagala. Možda su šaptanja o Aliji i Javidu bila istinita.
Ova misao je stvorila ledenu tvrdoću u njegovom želucu.
„Ti si jedini kojem mogu vjerovati glede toga”, reče Alija.
„Znam to”, odgovori on.
Shvatila je ovo kao prihvaćanje i nasmiješila se svojoj slici u
zrcalu.
„Znaš”, reče Idaho, „mentat uči promatrati svako ljudsko biće
kao na niz odnosa”
Alija nije odgovorila. Sjedila je, utonula u svoja osobna sjećanja
od čega joj se na lice navukla bezizražajna koprena. Idaho je to,
pogledavši je preko ramena, opazio i zadrhtao. Činilo se kao da
razgovara s glasovima koje je samo ona čula.
„Odnosi” prošaptao je.
I pomislio je: Stare muke se odbacuju, kao što zmija odbacuje
svoju kožu – samo da bi proizvela nov kroj i prihvatila njegova
ograničenja. Ista je stvar s vladama – pa čak i s ovim Namjesništvom.
I starim vladama se može ući u trag kao i odbačenim zmijskim
košuljicama. Morat ću provesti ovaj plan, ali ne onako kako to Alija
zahtijeva.
Tog trenutka Alija je slegnula ramenima i rekla: „Leto ne bi
smio izlaziti van dok su ovakva vremena. Strogo ću ga ukoriti”
„Zar čak ni sa Stilgarom?”
„Čak ni sa njim”
Ustala je od zrcala, prišla Idahou koji je stajao pokraj prozora i
položila mu ruku na rame.
Suspregnuo je drhtaj, svodeći ovu reakciju na mentatsku
procjenu. Nešto ga je u njoj odbijalo.
Nešto u njoj.
Nije se uspijevao prisiliti da je pogleda. Nanjušio je melange
njenih kozmetičkih sredstava i nakašljao se.
Rekla je: „Danas ću biti zauzeta pregledavanjem Farad“novih
darova.”
„One odjeće?”
„Da. Ništa što on učini nije onakvo kakvo na prvi pogled
izgleda. Ne smijemo zaboraviti da je njegov bašar, Tyekanik, izvrstan s
čaumurkijem, čaumasom i ostalim podmuklostima u pripremi ubojstava
kraljeva”
„Takva je cijena vlasti”, reče on udaljujući se od nje. „No, mi
smo još pokretni, a Farad“n nije.”
Proučavala je njegov kao isklesan profil. Ponekad je bilo teško
dokučiti proces rada njegove svijesti. Je li mislio samo na to da sloboda
djelovanja ulijeva život vojnoj sili? Pa, život na Arrakisu je predugo bio
previše siguran. Osjetila izoštrena sveprisutnom opasnosti, mogu
degenerirati kad se ne koriste.
„Da”, reče ona, „još imamo Slobodnjake.”
„Pokretljivost”, ponovio je. „Ne možemo se degenerirati u
pješadiju. To bi bilo glupo.”
Ton njegovog glasa ju je oneraspoložio, te reče: „Farad“n će
uporabiti bilo kakvo sredstvo za naše uništenje”
„Ah, tu smo, znači” reče on. „To je poduzimanje prvog koraka,
pokretljivost koju nismo imali u stara vremena. Imali smo samo jedan
moral, moral Kuće Atreida. Uvijek smo ispunjavali svoje obaveze i
dopuštali neprijatelju pljačkanje. Takvo ograničenje više ne važi. Postali
smo podjednako pokretljivi, Kuća Atreida i Kuća Corrino.” „Sklanjamo
moju majku čuvajući je od zla, dakle iz razloga nimalo važnijeg od
ostalih” reče Alija. „Još živimo u skladu s moralom!” Spustio je pogled
na nju. Poznavala je opasnosti uvođenja mentata u proces
proračunavanja. Zar nije shvatila što je mogao biti predmet njegovog
proračuna? Pa ipak… još ju je volio. Protrljao je nadlanicom oči. Kako
je samo mladolika izgledala. Gospa Jessica je bila u pravu: po svom
izgledu, Alija nije ostarjela ni jedan dan za sve ove godine njihovog
zajedničkog života. Još je imala meke crte lica svoje benegeseritske
majke, ali su joj oči bile atreidske – ocjenjivačke, ispitivačke, sokolove.
Ali sada je iz tih očiju vrebalo nešto obuzeto okrutnom proračunatošću.
Idaho je bio u službi Kuće Atreida previše godina da ne bi
poznavao, kako vrline, tako i slabosti ove obitelji. Ali ovo što je
zapažao kod Alije, bila je nešto novo. Atreidi su se znali upustiti u
podmukle igre protiv neprijatelja, ali nikad protiv prijatelja i saveznika,
a nikako protiv obitelji. Bilo je to ugrađeno u temelje ponašanja Atreida:
pomagati vlastitim običnim ljudima najbolje što se može; pokazati im
koliko bolje žive pod Atreidima. Pokazati svoju ljubav za prijatelje,
čestitim ponašanjem prema njima. Ono što je Alija sada tražila, nije
nikako bilo u atreidskom duhu. Osjećao je to svim tkivima svog tijela i
živčanim sustavom. Bio je to jedinstven, nedjeljiv osjećaj nečeg stranog
u Aliji.
Iznenada se njegov mentatski sklop ukopčao u punu svijest, a
njegov um uskočio u zamrznut trans u kojem vrijeme nije postojalo;
postojao je tek proračun. Alija je mogla shvatiti što se s njim događa, ali
to nije mogla spriječiti. Prepustio se analiziranju.
Proračun: oličenje Gospe Jessice proživljavalo je prividan život
u Alijinoj svijesti. Vidio je to kao što je vidio i oličenje Duncana Idahoa
iz doba prije gole koji je ostajao nepromjenjiv u njegovoj vlastitoj
svijesti. Alija je imala ovakvu svijest budući da je bila rođena kao
gotova osobnost. A on je dugovao svoju osobnost tleilaškim
regeneracijskim posudama. Pa ipak, Alija se odrekla tog oličenja,
izlažući opasnostima život svoje majke. To je značilo da Alija nije u
dodiru s tom prirodnom Jessicom unutar sebe. To je, opet, značilo da je
Alija potpuno zaposjednuta nekim drugim prividnim životom pa su svi
ostali bili isključeni.
Zaposjednuta!
Tuđinac!
Izrod!
Mentatska navika, kojoj se prepustio, okrenula se sada i
ostacima njegovog problema. Svi Atreidi nalazili su se na ovom planetu.
Bi li Kuća Corrino riskirala napad iz svemira? Svijest mu je preletjela
pregledom usvojenih pravila koja su proizlazila iz osnovnih oblika
ratovanja:
Prvo – svaki se planet može napasti iz svemira; dakle:
uzvraćajno/osvetničke naprave postavljale su na staze oko planeta sve
Velike Kuće. Farad“n je morao znati da Atreidi nisu zanemarili ovu
elementarnu mjeru sigurnosti.
Drugo – zaštitno energetsko polje bilo je savršena obrana od
projektila i eksploziva neatomskog tipa i glavni razlog što je borba prsa
u prsa ponovo kao važan čimbenik ušla u ratovanje. Ali pješadija je
imala svoja ograničenja. Kuća Corrino je možda mogla borbeno stanje
svojih Sardaukara dovesti do one oštrine iz predarakenskog vremena, ali
ni tada oni ne bi bili dorasli neobuzdanoj razjarenosti Slobodnjaka.
Treće – planetnom feudalizmu neprekidno je prijetila opasnosti
od velikog tehnološkog staleža, ali je naslijeđe Butlerijanskog Džihada
nastavljalo postojati kao prigušivač tehnološkog prekoračenja. Ixianci,
Tleilaxi i nekoliko razbacanih planeta na periferiji Carstva bili su, glede
toga, jedina moguća prijetnja, no i oni bi bili ugroženi ujedinjenim
gnjevom ostalog dijela Carstva. Butlerijanski Džihad neće ostati
nedovršen. Mehanizirano ratovanje zahtijevalo je veliki tehnološki
stalež. Atreidsko Carstvo usmjeravalo je ovu silu u druga nastojanja.
Nijedan dio velikog tehničkog staleža nije bio bez nadzora.
I tako je Carevina ostajala spokojno feudalna, prirodno, budući
da je to najbolji oblik društva za širenje preko široko razastrtih divljih
granica – do novih planeta.
Duncan je osjetio kako njegova mentatska svijest sijeva dok je
unutar sebe jurila pamćenjem činjenica poput munje, potpuno
nepristupačna prolasku vremena. U munjevitoj analizi osnovnom
razložnom stazom, zaključio je da Kuća Corrino neće riskirati nezakonit
atomski napad, ali je bio potpuno svjestan čimbenika koji su ulazili u
ovo uvjerenje: Carstvo je imalo jednaku količinu nuklearnog i srodnog
oružja kao sve Velike Kuće zajedno. Barem pola Velikih Kuća bi, bez
razmišljanja, reagirali kad bi Kuća Corrino prekršila Sporazum.
Atreidski sustav osvete, koji se nalazio izvan planeta, pridružio bi se
nadmoćnoj sili bez potrebe pozivanja bilo koje od njih. Strah bi to
učinio. Salusa Secundus i njeni saveznici nestali bi u uzavrelim
oblacima. Kuća Corrino ne bi riskirala postati takva žrtva izgaranja. Oni
su, nedvojbeno, bili iskreni pri potpisivanju Dogovora o očuvanju
nuklearnog oružja tek za jednu svrhu: obranu čovječanstva, ako bi se
trebalo suočiti s prijetnjom ‘druge inteligencije’.
Proračunske misli imale su čiste obrise i oštar reljef. Nije bilo
zamagljenih prostora. Alija se odlučila za uklanjanje i strahovladu, jer je
postala stranac, ne-Atreid. Kuća Corrino je značila prijetnju, ali ne
ovakvu kakvu je Alija zagovarala u Savjetu. Alija je željela ukloniti
Gospu Jessicu jer je ta blistava benegeseritska inteligencija odmah
shvatila ono što je njemu tek sada postalo jasno.
Idaho se izvukao iz mentatskog transa i ugledao Aliju gdje stoji
nasuprot njega hladno ga odmjeravajući.
„Zar ti ne bi više odgovaralo da Gospa Jessica bude mrtva?”
upitao je.
Strani odsjaj njene radosti lebdio je na trenutak pred njegovim
očima, prije nego ga je prekrio izraz lažne uvrijeđenosti. „Duncane!”
Da, ova Alija-stranac davala je prvenstvo ubojstvu majke.
„Ti se bojiš svoje majke, a ne za nju”, reče on.
Odgovorila mu je bez i najmanje promjene svog odmjeravajućeg
pogleda: „Naravno da je se bojim. Poslala je Sestrinstvu izvješće o
meni”
„Što želiš time reći?”
„Zar ne znaš što je najveće iskušenje za jednu
Benegeseritkinju?” Primakla mu se zavodnički i pogledala ga kroz
trepavice. „Samo sam se željela održati snažnom i budnom za dobro
ovih blizanaca” „Spominješ iskušenje”, reče on, mentatskim
jednoličnim glasom. „To je nešto što Sestrinstvo skriva u najvećim
dubinama, nešto čega se najviše boji. Zato su me proglasile Izrodom.
Znaju da me njihove zabrane ne mogu zadržati. Iskušenje – one to
uvijek izgovaraju svečano naglašeno: Veliko Iskušenje. Vidiš, mi koji se
koristimo benegeseritskim učenjima možemo utjecati i na takve
stvari kao što je unutrašnja ravnoteža enzima u tijelu. To produžava
mladost – daleko više nego melange. Shvaćaš li kakve bi posljedice
nastale kada bi mnoge Benegeseritkinje učinile to isto? Primijetilo bi se.
Sigurna sam da proračunavaš točnost ovoga što ti govorim. Zahvaljujući
melangeu, mi smo cilj mnogobrojnih zavjera. Nadziremo tvar koja
produžava život. Što bi se dogodilo ako bi se otkrilo da Bene Gesserit
nadzire jednu još moćniju tajnu? Shvaćaš! Nijedna Časna Majka ne bi
bila sigurna. Zatvaranje i mučenje pripadnica Bene Gesserita postalo bi
najobičnija stvar.”
„Ti si postigla tu enzimsku ravnotežu” Bila je to tvrdnja, ne
pitanje.
„Izazvala sam Sestrinstvo! Izvješće moje majke Sestrinstvu
učinit će Bene Gesserit nepokolebljivim saveznikom Kuće Corrino.”
Kako je to vrlo razumljivo, pomislio je on.
Stavio ju je na kušnju: „Ali tvoja majka se, sigurno, nikad ne bi
okrenula protiv tebe!”
„Ona je bila Bene Gesserit davno prije nego je postala moja
majka. Duncane, ona je dopustila da se njen rođeni sin, moj brat stavi na
kušnju gom jabbara! Ona je to pripremila! A znala je da možda neće
preživjeti! Bene Gesserit su uvijek bile kratke u vjeri, a duge na
pragmatizmu. Djelovat će protiv mene, povjeruje li da je to u interesu
Sestrinstva”
Kimnuo je glavom. Kakva uvjerljivost. Bila je to tužna pomisao.
„Moramo zadržati inicijativu”, reče ona. „To nam je najjače oružje. „
„Gurney Halleck je, također, problem”, reče on. „Moram li ubiti
svog starog prijatelja?”
„Gurney je otišao na neku posebnu izviđačku zadaću u
pustinju”, reče ona, znajući da je Idaho to već znao. „On nam, sasvim
sigurno, ne stoji na putu.”
„Vrlo čudno”, reče on. „Namjesnik Caladana radi kao uhoda
ovdje na Arrakisu.”
„Zašto ne?” upitala je Alija. „On je njen ljubavnik – u svojim
snovima, ako ne u stvarnosti.”
„Da, naravno.” I on se začudi kako to da nije čula neiskrenost u
njegovu glasu.
„Kad ćeš je smaknuti?” upita Alija.
„Bolje da to ne znaš.”
„Da… da, shvaćam. Gdje ćeš je odnijeti?”
„Tamo gdje je nitko ne može pronaći. Neće ostati ovdje da te ne
ugrozi”
Radost u Alijinim očima nije se mogla pogrešno protumačiti.
„Ali gdje ćeš… „
„Ako ne znaš, moći ćeš, bude li to neophodno, odgovoriti pred
Istinozborkom da ne znaš gdje je”
„Da, to je mudro, Duncane.”
Sada je sigurna da ću ubiti Gospu Jessicu, pomislio je. Zatim
reče: „Zbogom, voljena.”
Ona u njegovom glasu nije zamijetila da je donio konačnu
odluku, pa ga je čak i nježno poljubila dok je odlazio.
Cijelim putem kroz na sieč sličan labirint hodnika Hrama, Idaho
je brisao oči. I te umjetne oči nisu bile otporne na suze.
20.
Volio si Caladan
I oplakao njegovu nestalu gazdaricu –
Ali patnja otkriva
Da nove ljubavnice ne mogu izbrisati
Te vječne uspomene.
Refren iz habanijske tužbalice
Stilgar je učetverostručio siečku stražu oko blizanaca, ali je znao
da je to uzalud. Mladić je bio sličan svom atreidskom imenjaku, djedu
Letu. Svatko tko je poznavao osobenjaka Vojvodu, zapažao je to. Leto
se, istina, prema okolini ponašao odmjereno i pažljivo, ali se vrijednost
toga mogla primijetiti tek glede prikrivene plahovitosti i podložnosti
donošenju opasnih odluka.
Ghanima je više sličila majci. Imala je Chaninu riđu kosu,
Chanine oči i lukavost kojom se osiguravala kad se trebala prilagoditi
teškoćama. Često je govorila da čini ono što mora, ali je bilo jasno da bi
slijedila Leta ma kamo je on poveo.
A Leto ih se spremao povesti u opasnost.
Stilgar je više puta namjeravao povjeriti svoj problem Aliji. Tu
mogućnost je isključila Irulan koja je u svemu i svačemu povlađivala
Aliji. Donoseći odluku, Stilgar je shvatio da je možda Leto ipak
ispravno procijenio Aliju.
Ona bezdušno iskorištava ljude, pomislio je. Čak i Duncana
jednako iskorištava. Ne bi bilo čudo kad bi se okrenula protiv mene i
ubila me. Već me je odbacila,
Straža je bila pojačana i Stilgar se poput ogrnute sablasti šuljao
svojim siečom, posvuda zavirujući. Cijelo vrijeme u svijesti su mu se
komešale dvojbe koje mu je Leto usadio. Ako se moglo bez tradicije,
što je onda stijena na koju se njegov život mogao čvrsto osloniti?
Poslijepodne na dan Saziva za dobrodošlicu Gospi Jessici,
Stilgar je opazio Ghanimu kako u društvu svoje bake stoji na ulazu u
veliku skupštinsku dvoranu u sieču. Bilo je rano i Alija još nije stigla,
ali su se ljudi već počeli okupljati u prostoriji i prolazeći praznovjerno
pogledavali ovo dijete i tu odraslu osobu.
Stilgar se sklonio od rijeke ljudi u sjenu udubljenja sa strane i
započeo promatrati spomenuti par, nesposoban razaznati njihove riječi u
mrmljajućem žamoru okupljajućeg mnoštva. Ljudi iz mnogih plemena
doći će ovamo pozdraviti povratak njihove nekadašnje Časne Majke.
No, on je zurio u Ghanimu. Njene oči, način njihovog gibanja dok je
govorila! Ta kretnja ga je očarala. Te duboko plave, staložene,
odmjeravajuće oči uvijek u pokretu. I taj način zabacivanja njene
crvenkasto zlatne kosu s ramena odmahivanjem glave: bila je to Chani.
Bilo je to sablasno uskrsnuće, neprirodna sličnost.
Stilgar se polagano privukao bliže i sakrio u sljedećem
udubljenju.
Nije mogao povezati Ghanimino promatračko držanje s bilo
kojim djetetom iz svog životnog iskustva – osim s njenim bratom. Gdje
je bio Leto? Stilgar je pogledao prema zakrčenom hodniku. Njegovi
stražari bi odmah podigli uzbunu ako bi bilo što krenulo naopako.
Odmahnuo je glavom. Ovi blizanci su mu ugrožavali duševno zdravlje.
Neprekidno su mu nagrizali duševni mir. Gotovo bi ih mogao mrziti.
Rođaci nisu bili oslobođeni uzajamne mržnje, ali krv (i njegova
dragocjena voda) nosila je sobom zahtjeve za pružanjem potpore koji su
nadilazili većinu drugih stvari. Ovi blizanci su postojali kao njegova
najveća odgovornost.
Procijeđeno kroz prašinu, smeđe osvjetljenje dopiralo je iz
špiljske skupštinske dvorane. Dotaknulo je djevojčičino rame i novo
bijelo odijelo koje je imala na sebi, stvarajući oreolu oko njene kose baš
u trenutku kad se okrenula i pogledala hodnik kroz koji su ljudi u
gunguli prolazili.
Zašto me je Leto opterećivao onim dvojbama? pitao se.
Nedvojbeno je to smišljeno učinio. Možda mi je želio predati malen
dio svog mentalnog iskustva. Stilgar je znao da su blizanci različiti, ali je
uvijek nanovo otkrivao da njegovo rasuđivanje nije sposobno
prihvatiti ono što je znao. Nikada nije doživio maternicu kao tamnicu
neke probuđene svijesti – svijesti koja je živjela od drugog mjeseca
trudnoće, kako se govorilo.
Leto je jednom spomenuo da je njegovo pamćenje poput
unutrašnjeg vlastitog rukopisa, koji se proširuje u detaljima i veličini u
odnosu na onu prvobitnu začuđujuću probuđenost, ali nikada ne mijenja
oblik i obrazac“.
Ovog trenutka, dok je promatrao Ghanimu i Gospu Jessicu,
Stilgar je počeo po prvi put shvaćati kako bi morao izgledati život u
takvoj napasnoj mreži pamćenja, onemogućen povući se ili pronaći
zatvoren kutak svijesti. Suočen s nečim ovakvim svatko bi morao
povesti računa o ludilu, odabirati i odbacivati između mnoštva ponuda u
tom sustavu u kojem su se odgovori smjenjivali istom brzinom kao i
pitanja.
Nije se moglo postići potvrđeno tradicionalno vjerovanje. Nisu
postojali neuvjetovani odgovori na dvolična pitanja. Što uspijeva? Ono
što ne uspijeva. Što ne uspijeva? Ono što uspijeva. Prepoznao je taj
obrazac. Bila je to stara slobodnjačka igra zagonetki. Pitanje: „Donosi i
život i smrt.“ Odgovor: „Coriolisov vjetar.“
Zašto je Leto želio da ja ovo shvatim? pitao se Stilgar. Zbog
svoje oprezne provjere, Stilgar je znao da blizanci imaju zajednički
pogled na svoju različitost: oni su je smatrali nesrećom. Za jednu takvu
osobu, kanal rođenja je obična odvodna cijev, pomislio je. Neznanje
smanjuje šok koji donose neka iskustva, no kod njih, u svezi s
rođenjem, nije se moglo raditi o neznanju. Kako bi to bilo živjeti život,
a poznavati sve stvari koje bi mogle skrenuti s pravog puta? To bi bilo
neprekidno ratovanje sa sumnjama. Čovjek bi svakako bio nesretan što
se razlikuje od ostalih ljudi. Bilo bi mu drago kad bi drugima mogao
priuštiti makar ukus tih različitosti. „Zašto ja?” bilo bi prvo pitanje bez
odgovora.
A što sam ja sebe zapitao? pomisli Stilgar. Gorak osmijeh prođe
mu usnama. Zašto ja?
Gledajući blizance u ovom novom svijetlu, shvatio je svu
opasnost sudbine koju su primili zajedno sa svojim nedozrelim tijelima.
Ghanima mu je to jednom, nakon što ju je izgrdio zbog pentranja do
vrha okomite zapadne strane iznad sieča Tabr, jezgrovito obznanila.
„Zašto bih se trebala bojati smrti? Bila sam tamo i ranije –
mnogo puta”
Kako da se usudim podučavati takvu djecu? čudio se Stilgar.
Kako se to bilo tko usudi?
Čudno, ali Jessicine misli su se kretale sličnim tokom dok je
razgovarala sa svojom unukom. Razmišljala je, kako mora biti teško
nositi zreli razum u nedozrelim tijelima. Tijelo je moralo naučiti ono što
je svijest već znala da bi tijelo moglo učiniti – izjednačavanje pobude i
refleksa. Stari benegeseritski prana-bindu postupak mogao bi se koristiti
u njihovom slučaju, ali čak i tada bi razum stremio tamo gdje ga tijelo
ne bi moglo pratiti. Gurney je imao vrlo tešku zadaću ispunjavajući
njene naredbe.
„Stilgar nas promatra iz udubljenja tamo otraga”, reče Ghanima.
Jessica se nije okrenula. Međutim, zbunilo ju je ono što je
naslutila u Ghaniminom glasu. Ghanima je voljela starog Slobodnjaka,
kao da joj je roditelj. Čak i kad je govorila o njemu sa omalovažavanjem
ili ga zadirkivala, ona ga je voljela. Ova spoznaja je natjerala Jessicu da
starog naiba gleda u novom svjetlu, što joj je pomoglo da putem
benegeseritskog geštalt-otkrivenja shvati što je to blizancima i Stilgaru
bilo zajedničko. Ovaj novi Arrakis nikako nije odgovarao Stilgaru,
shvatila je Jessica. Ništa više nego što to ovaj novi svemir odgovara
njenim unucima.
Neželjena i spontana, jedna benegeseritska izreka prostrujala je
Jessicinim umom: „ Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati
početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je
upoznati kraj straha. “
Da, smrt nije bila težak jaram za nošenje, ali je život Stilgaru i
blizancima predstavljao laganu vatru. Svaki od njih je otkrio da mu ovaj
svijet slabo odgovara i čeznuo je za drugim putovima života gdje su se
odstupanja mogla bez opasnosti priznati. Oni su bili Abrahamova djeca,
sposobna naučiti više od jastreba koji krstari nad pustinjom, nego iz bilo
koje napisane knjige.
Leto je zaprepastio Jessicu još onoga jutra kada su stajali pokraj
qanata koji je tekao odmah ispod sieča. Tada je rekao: „Voda nas drži u
klopci, bako. Bilo bi bolje da živimo kao prašina, jer bi nas tada vjetar
mogao ponijeti u visine više od najviših stijena Zaštitnog zida.”
Iako joj je ovakva neotvorena zrelost misli iz usta ove djece
postala dobro poznata, Jessica je bila snažno pogođena njegovom
izjavom, pa je jedva uspjela prozboriti: „Tvoj otac je to mogao reći.”
A Leto je, bacajući rukohvat pijeska u zrak promatrajući njegov
pad, odgovorio: „Da, mogao je. Ali moj otac tada nije shvaćao kolikom
brzinom voda prisiljava sve što se s tog tla uzdiglo da padne natrag”
Sada, stojeći pokraj Ghanime u sieču, Jessica je osjetila da su je
te riječi ponovo potresle. Okrenula se, osvrnula se na još dolazeće ljude
i dopustila da joj pogled proluta po Stilgarovom zasjenjenom obrisu u
udubljenju. Stilgar nije bio pripitomljeni Slobodnjak, odgojen da samo
donosi grančice do gnijezda. Još je bio jastreb. Kad mu se u svijesti
pojavila crvena boja, nije pomišljao na cvijeće, već na krv.
„Odjednom si postala vrlo šutljiva” reče Ghanima. „Zar nešto
nije u redu?”
Jessica je odmahnula glavom. „Sjetila sam se nečega što je Leto
jutros rekao, i to je sve.”
„Kad ste otišli do rasadnika? Što je rekao?”
Jessica je pomislila na neobičan izraz mudrosti odrasle osobe
koji je prošao Letovim licem tog jutra. Bio je to isti ovaj izraz koji je
baš sada počivao na Ghaniminom licu. „Sjetio se onog vremena kada se
Gurney vratio od krijumčara pod zastavu Atreida”, reče Jessica.
„Dakle, razgovarali ste o Stilgaru”, reče Ghanima.
Jessica nije ni pokušala odgonetnuti kako je došla do ove
spoznaje. Činilo se da su blizanci sposobni po volji ponoviti misaoni tok
onog drugog.
„Da, jesmo” reče Jessica. „Stilgaru se nije sviđalo što Gurney
naziva Paula svojim Vojvodom, međutim, Gurneyjeva nazočnost je to
nametnula svim Slobodnjacima. Gurney je neprekidno govorio „Moj
Vojvoda?“
„Shvaćam”, reče Ghanima. „I, naravno, Leto je primijetio da on
još nije Stilgarov Vojvoda.”
„Tako je. „
„Ti, naravno, znaš što ti je činio”, reče Ghanima.
„Nisam baš sigurna da znam”, priznala je Jessica, držeći ovo
priznavanje posebno uznemiravajućim, jer joj ni na kraj pameti nije bilo
da joj je Leto bilo što činio.
„Pokušavao je potaknuti tvoja sjećanja na našeg oca”, reče
Ghanima. „Leto uvijek želi upoznati našeg oca s gledišta ostalih ljudi
koji su ga poznavali.”
„Ali… zar Leto nema…”
„Oh, on može osluškivati unutrašnji život. Svakako. Ali to nije
isto. Ti si, naravno, govorila o njemu. O našem ocu, hoću reći. Govorila
si o njemu kao o svom sinu.”
„Da!” odrezala je Jessica. Nije joj se sviđao osjećaj da su je ovi
blizanci mogli po želji uključiti i isključiti, izvlačiti na površinu njena
sjećanja radi promatranja, doticati bilo koju emociju koja je privlačila
njihovo zanimanje. Ghanima je, možda, baš sada to činila!
„Leto je rekao nešto što te je uznemirilo”, reče Ghanima.
Jessica je otkrila da je uzrujana zbog potrebe susprezanja srdžbe.
„Da… rekao je”
„Ne sviđa ti se to što on poznaje našeg oca kakvog ga je naša
majka poznavala i što poznaje našu majku onakvom kakvom ju je naš
otac poznavao”, reče Ghanima. „Ne sviđa ti se ono što ovo prvo
predmnijeva – ono što možemo saznati o tebi.”
„Dosad, stvarno, nikada nisam razmišljala o tome na taj način”
reče Jessica, stegnutim glasom.
„Znanje osjetnih stvari je ono što obično smeta”, reče Ghanima.
„Radi se o tvojoj uvjetovanosti. Tebi je krajnje teško gledati u nama bilo
što drugo osim djece. No ne postoji ništa što su naši roditelji, javno ili
tajno, učinili, a da mi to ne možemo saznati”
U trenu oka Jessica je osjetila da se približava onoj malaksalosti
koja ju je spopala tamo pokraj qanata, s tim što je ona sada bila u vezi sa
Ghanimom.
„Vjerojatno je govorio o spolnoj nezajažljivosti tvoga Vojvode”
reče Ghanima. „Letu bi, ponekad, trebalo zauzdati usta!”
Postoji li išta što ovi blizanci nisu mogli oskvrnuti? pitala se
Jessica, krećući se od uzrujanosti, preko ljutnje do gađenja. Kako su se
usuđivali govoriti o spolnosti njenog Leta? Naravno da muškarac i žena
koji se vole, uživaju u zadovoljstvima svojih tijela! Bila je to osobna i
divna stvar, i nije je trebalo razmetljivo pokazivati u slučajnom
razgovoru između nekog djeteta i odrasle osobe.
Dijete i odrasla osoba!
Jessica iznenada shvati da ni Leto ni Ghanima nisu to slučajno
činili.
Budući da je Jessica utonula u šutnju, Ghanima reče: „Uvrijedili
smo te. Ispričavam se u ime nas oboje. Koliko poznajem Leta, on ne
priznaje isprike. Ponekad, dok slijedi određeni trag, zaboravlja koliko se
razlikujemo… od tebe, primjerice.”
Jessica pomisli: I zato ste to, naravno, oboje činili. Učite me
pameti! Upitala se začuđeno: Koga još tako uče? Stilgara? Duncana?
„Leto pokušava vidjeti stvari onako kako ih ti vidiš”, reče
Ghanima. „Sjećanja nisu dovoljna. Baš onda kad najžešće pokušavaš,
najčešće ne uspijevaš.”
Jessica uzdahne.
Ghanima dotakne bakinu ruku. „Tvoj sin je mnoge stvari, koje
treba čak i tebi spomenuti, ostavio nedorečenim. Oprosti nam, ali on te
je volio. Zar to nisi znala?”
Jessica se okrenula krijući suze koje su joj zablistale u očima.
„Znao je za tvoje strahove”, nastavi Ghanima. „Baš kao što je
znao i za Stilgarove. Dragi Stil. Naš otac je za njega bio „Doktor za
zvijeri“, a Stil nije bio više od zelenog puža skrivenog u svoju kućicu”
Počela je pjevušiti melodiju pjesme iz koje su potjecale ove riječi.
Glazba je neodoljivo zahvatila Jessicinu svijest stihovima.
„Oh Doktore za zvijeri,
Kućici zelenog puža
Što skriva bojažljivo
Čudo koje iščekuje smrt,
Dolaziš kao božanstvo!
Čak i puževi znaju
Da bogovi utiru trag,
A liječenja donose patnju,
Da su nebesa vidljiva
Samo kroz okno plamena.
Oh Doktore za zvijeri,
Ja sam čovjek-puž
Koji vidi tvoje jedno oko
Kako viri u moju kućicu!
Zašto, Muad´Dibe? Zašto?“
Ghanima završi: „Na žalost, u našem je svemiru naš otac ostavio
mnogo ljudi-puževa”
21.
Nagađanje da ljudi postoje u temeljno nestalnom
svijetu, shvaćeno kao važeće pravilo, zahtijeva da
intelekt postane potpuno svjestan uravnotežujući
čimbenik. Ali intelekt ne može ovako djelovati bez
sudjelovanja
sveukupnog
organizma.
Takav
organizam se može prepoznati po svom vatrenom
pokretačkom ponašanju. Isto se događa s društvom
promatranim kao organizam. No, tu se susrećemo sa
starom tromošću. Društva se pokreću potaknuta
starim,
nazadnim
pobudama.
Ona
traže
nepromjenjivost
Svaki
pokušaj
naglašavanja
promjenjivosti svijeta rađa primjere odbacivanja,
strah, srdžbu i očaj. Kako, onda, objasniti prihvaćanje
proročanstava? Jednostavno: prenositelj proročanskih
vizija, budući da zapravo govori o apsolutnom
(nepromjenjivom) ostvarenju, može naići na radostan
pozdrav čovječanstva čak i kad proriče najužasnije
događaje.
Letova knjiga prema Harq al-Adaju
To je kao kad se boriš u mraku”, reče Alija.
Ljutito je hodala po dvorani Savjeta, krećući se od visokih
svilenih zavjesa na istočnim prozorima koje su omekšavale svjetlost
jutarnjeg sunca do divana grupiranih ispod ukrasnih zidnih obloga na
drugom kraju prostorije. Njene sandale prelazile su preko tepiha od
začinskih vlakana, parketa, pločica od divovskog garneta pa ponovno
tepiha. Naposljetku ona zastade iznad Irulan i Idahoa, koji su, jedno
nasuprot drugog, sjedili na divanima od sive kitove kože.
Idaho se odupirao vraćanju iz sieča Tabr, ali ona je poslala
bezuvjetne naredbe. Uklanjanje Jessice je, ovog trenutka, bilo važnije
nego ikad, ali je ipak moralo pričekati. Pojavila se potreba za Idahovim
mentatskim snažnim zapažanja.
„Ove stvari su odrezane po istom obrascu”, reče Alija. „Smrde
na dalekosežnu zavjeru”
„Možda nije tako”, usudila se Irulan, ali je upitnim pogledom
potražila Idahoa.
Alijino lice poprimilo je izraz neskrivene podrugljivosti. Kako je
Irulan mogla biti tako naivna? Osim ako ne… Alija je obuhvatila
princezu oštrim i ispitivačkim pogledom. Irulan je bila odjevena u
jednostavnu crnu aba haljinu koja se slagala sa sjenama u njenim, od
začina, poput indiga plavim očima. Plava joj je kosa bila povijena u
gustu punđu na potiljku, naglašavajući lice, isposničko i ogrubjelo
tijekom godina provedenih na Arrakisu. Ona je, doduše, sačuvala
gordost koju je stekla na dvoru svog oca, Shaddama IV, a Alija je često
slutila da bi ovo ponosno držanje moglo skrivati zavjereničke misli.
Idaho je bio nemarno odjeven u crno-zelenu odoru stražara Kuće
Atreida, bez oznaka. Radilo se o nečemu što su potajno mrzili mnogi iz
redova Alijine sadašnje straže, pogotovo amazonke koje su se ponosile
oznakama svoje službe. Njima se nije sviđala prisutnost ovoga gole –
majstora mačevanja – mentata, tim više što je on bio muž njihove
gospodarice.
„Dakle, plemena žele Gospu Jessicu vratiti u Namjesnički
Savjet”, započne Idaho. „Kako to može…”
„Podnijeli su jednodušan zahtjev”, reče Alija, pokazujući list
začinskog papira s ispupčenim šarama koji je ležao na divanu pokraj
Irulan. „Farad“n je stvar za sebe, ali ovo… ovo smrdi na sasvim druge
namjere!”
„Što Stilgar misli o tome?” upita Irulan.
„Njegov potpis je na istom papiru”, reče Alija.
„Ali ako on…”
„Kako bi se i mogao odreći majke svoga boga?” reče Alija
podrugljivo.
Idaho podigne pogled prema njoj, razmišljajući: Ovo je strašno
približilo zaoštravanje odnosa s Irulan! Ponovno se začudio zašto ga je Alija
pozvala ovamo kad je znala da je njegova prisutnost u sieču Tabr
bila neophodna za provedbu plana uklanjanja. Zar je možda doznala za
poruku koju mu je Propovjednik poslao? Ova pomisao ispunila ga je
nemirom. Otkud je taj zagonetni prosjak znao za tajni znak kojim je
Paul Atreid uvijek pozivao svog majstora mačevanja? Idaho je htio što
prije napustiti ovaj bezvezni sastanak i nastaviti traženje odgovora na
ovo pitanje.
„Nedvojbeno je Propovjednik odlazio s ovog planeta” reče Alija.
„Ceh nam se ne bi usudio lagati u ovakvoj stvari. Ja ću ga…”
„Oprezno!” reče Irulan.
„Stvarno, budi oprezna” reče Idaho. „Pola planeta vjeruje da je
on…” Slegnuo je ramenima, „…tvoj brat” Idaho se nadao da je ovo
izjavio ne odajući nikakvu zainteresiranost. Odakle je taj čovjek saznao
za taj znak?
„Ali ako je on glasnik ili uhoda…”
„On nije dolazio u dodir ni s kim iz CHOAM-a ili Kuće
Corrino”, reče Irulan. „Možemo biti sigurni…”
„Ni u što ne možemo biti sigurni!” Alija se nije ni potrudila
sakriti svoj prezir. Okrenula je leđa Irulan i stala nasuprot Idahoa. Sada
zna zašto ga je pozvala ovamo! Zašto nije na poslu kojeg je trebao
obaviti? Bio je prisutan na Savjetu jer je i Irulan bila ovdje. Povijest
koja je dovela jednu princezu iz Kuće Corrino u obor Atreida nikada se
nije mogla zaboraviti. Jednom promijenjena lojalnost, mogla se ponovo
promijeniti. Duncanove mentatske moći trebale su pronaći slabe točke,
tanahna skretanja u Irulaninom ponašanju.
Idaho se pomaknuo i zagledao u Irulan. Postojali su trenuci kad
je mrzio pravolinijske neminovnosti koje mu je nametnulo obavljanje
mentatskih zadaća. Znao je što Alija misli. I Irulan je to, nedvojbeno,
znala. Ali ova Princeza-supruga Paula Muad´Diba svojedobno je
prebrodila težinu odluke koja ju je učinila manje značajnom od kraljeve
priležnice Chani. Nije bilo ni najmanje dvojbe u Irulaninu odanost
kraljevskim blizancima. Ona se bila odrekla obitelji i Bene Gesserita da
bi se posvetila Atreidima.
„Moja majka je dio ove zavjere”, uporno je tvrdila Alija. „Zbog
čega bi je drugog Sestrinstvo poslalo natrag ovamo u jednom ovakvom
trenutku?”
„Histerija nam neće pomoći”, reče Idaho.
Alija se bijesno okrenula od njega, što je i očekivao. To mu je
pružilo mogućnost da ne mora gledati u to nekoć ljubljeno lice koje je
sada bilo potpuno iskrivljeno stranom zaposjednutošću.
„Pa” reče Irulan, „Cehu možemo potpuno vjerovati…”
„Cehu?” iskesila se Alija.
„Mi ne možemo suditi o neprijateljstvu Ceha ili Bene Gesserita
prema nama”, reče Idaho. „Ali, moramo ih svrstamo u posebne
kategorije, kao temeljno pasivne borce. Ceh će živjeti u granicama svog
osnovnog pravila: nikada vladati. Oni su parazitska izraslina i to vrlo
dobro znaju. Neće poduzimati ništa što bi ubilo organizam koji ih
održava u životu.”
„Njihovo shvaćanje toga koji ih organizam održava u životu
moglo bi biti drukčije od našeg”, reče Irulan otegnutim glasom.
Vjerojatno nikada nije bila bliža podsmijehu nego sada kad je lijenim
glasom rekla: „Pogriješio si, mentate.”
Alija je izgledala zgranuto. Nije očekivala od Irulan ovakvu
promjenu stava. To nije bio način na koji bi neki zavjerenik postupao.
„Nedvojbeno”, reče Idaho. „Ali Ceh neće otvoreno nastupiti protiv
Kuće Atreida. Sestrinstvo bi se, s druge strane, moglo upustiti u neku
vrstu političkog udara koji…”
„Ako išta poduzmu, onda će to biti kroz prednji red: neki
pojedinac ili neka skupina kojih se mogu odreći”, reče Irulan. „Bene
Gesserit ne bi opstao tijekom svih ovih vjekova da nije znao za
samozatajnost. Oni više vole biti iza prijestolja nego na njemu”
Samozatajnost? pitala se Alija. Zar je to bio Irulanin izbor?
„Točno ono što sam natuknuo i za Ceh”, reče Idaho. Osjećao je
neminovnost ove rasprave i objašnjenja korisnima. Skretali su mu
pažnju s drugih problema.
Alija je ponovo odšetala do suncem obasjanih prozora. Znala je
za Idahovu slijepu točku; svaki mentat ju je imao. Morali su morali
davati jasne izjave. Kao posljedica toga bili su skloni oslanjati se na
apsolutno spoznavanje krajnjih granica. Bili su svjesni toga. Bio je to
dio njihovog školovanja. Pa ipak, nastavljali su djelovati izvan
samoograničavajućih parametara. Trebala sam ga ostaviti u sieču Tabr;
pomislila je Alija. Bilo bi bolje da sam Irulan jednostavno prepustila
Javidovom ispitivanju.
Unutar glave Alija je začula tutnjeći glas: „Točno!”
Umukni! Umukni! Umukni! mislila je. Opasna pogreška joj se
omakla u ovim trenucima, kojoj nije mogla odrediti okvir. Mogla je tek
osjetiti opasnost. Idaho joj je morao pomoći da se izvuče iz ove
neugode. Bio je mentat. Mentati su bili neophodnost. Čovjek-kompjuter
zamjenjivao je mehaničke sklopove uništene u Butlerijanskom Džihadu.
Nećeš moći napraviti stroj u obličju ljudskog uma! Ali Alija je ovog
trenutka žudjela za poslušnim strojem. Oni nisu mogli patiti od Idahovih
ograničenja. Stroju si uvijek mogao vjerovati. Aliju je prenuo Irulanin
otegnuti glas.
„Nejasno u nejasnom u nejasnom u nejasnom”, reče Irulan.
„Svima nam je poznat prihvaćeni obrazac napada na vlast. Ne krivim
Aliju zbog njenih sumnji. Ona, naravno, sumnjiči sve redom – čak i nas.
Ipak, stavimo to, na trenutak, na stranu. Što ostaje kao najvažnije
poprište pobuda, najplodniji izvor opasnosti za Namjesništvo?”
„CHOAM”, reče Idaho, svojim ravnomjernim mentatskim glasom.
Na Alijinom licu se ukaže svirep osmijeh. Udruženje trgovaca!
Ali Kuća Atreida je vladala CHOAM-om s pedeset jednim postotkom
svojih dionica. Muad´Dibovo svećenstvo držalo je još pet postotaka, što
je bio znak objektivnog prihvaćanja Velikih Kuća da Dina nadzire
neprocjenjivi melange. Ne bez razloga, začin je često bio nazivan
‘tajnim kovanim novcem“ Bez melangea brodovi Svemirskog Ceha ne
bi se mogli kretati. Melange je stvarao ‘navigacijski trans“ uz pomoć
čega se mogla ‘vidjeti’ staza brža od svjetlosti, još prije nego bi se
njome krenulo. Bez melangea i njegovog pojačanja imunog sustava,
životni vijek vrlo bogatih pojedinaca smanjio bi se najmanje četiri puta.
Čak su i široki slojevi srednje klase Carstva jeli razblaženi melange u
malim dodacima uz barem jedan obrok dnevno.
No Alija je prepoznala mentatsku iskrenost u Idahovom glasu,
zvuk koji je očekivala s očajničkom nadom.
CHOAM. Udruženje trgovaca je bio mnogo više od Kuće
Atreida, mnogo više od Dine, mnogo više od svećenstva ili melangea.
To je bio inkvine, kitova koža, siga žica, ixijanski umjetni proizvodi i
zabavljači, trgovina ljudima i mjestima, proizvodi sa same granice
zakonskog prava tleilaške tehnologije; tu su spadale opojne droge i
medicinske tehnike; to je bio prijevoz (Ceh) i sav ostali super složeni
promet jednog Carstva koje je obuhvaćalo tisuće poznatih planeta plus
nekoliko onih koje su potajno posjećivali po rubovima, što im je bilo
dopušteno zbog usluga koje su činili. Kad je Idaho rekao CHOAM,
mislio je na neprekidno previranje, spletku u spletki, igru sila gdje je
premještanje jedne decimalne tačke u kamatnom plaćanju moglo
promijeniti vlasništvo cijelog jednog planeta.
Alija je ponovo došla do iznad njih dvoje na divanima. „Ima li
nešto posebno u vezi sa CHOAM-om što te muči?” upitala je.
„Uvijek je nazočno ozbiljno špekulativno gomilanje začina od
strane određenih Kuća”, reče Irulan.
Alija se pljesnula rukama po butinama, a zatim pokazala na
začinski papir s ispupčenim šarama pokraj Irulan. „Ovaj zahtjev te ne
kopka ovakav kakav je.”
„U redu!” prasnuo je Idaho. „Izjasni se. Što nam to tajiš?
Sposobna si i za nešto više nego samo za puko poricanje podataka i
očekivanje da ja djelujem kao…”
„Nedavno je zabilježen značajan porast trgovine ljudima s četiri
posebne odlike”, reče Alija. Pitala se hoće li im možda ovo ipak biti
novost.
„Koje posebne odlike?” upitala je Irulan.
„Majstori mačevanja, izopačeni mentati s Tleilaxa, uvjetovani
liječnici iz Suk škole i finkap računovođe, pogotovo ovi zadnji. Zašto bi
baš sada nastala potražnja za sumnjivim knjigovodstvom?” Pitanje je
bilo upućeno Idahou.
Ponašaj se kao mentat, reče on sebi. Ipak, bilo je to bolje od
razmišljanja o tom što je Alija postala. Usredotočio se na njene riječi
ponavljajući ih na način svog mentatskog uma. Majstori mačevanja?
Nekoć je to bilo njegovo zvanje. Majstori mačevanja su,
naravno, bili više od fizičkih boraca. Mogli su osposobljavati zaštitna
energetska polja, planirati ratne pohode, planirati vojna uporišta,
izrađivati na brzinu oružja. Izopačeni mentati? Tleilaxi su očito uporno
ostajali pri toj podvali. I sam mentat, Idaho je poznavao nepostojanu
sigurnost tleilaške pretvorbe. Velike Kuće koje su kupovale ovakve
mentate, nadale su se apsolutnom nadzoru nad njima. Nemoguće! Čak
je Piter de Vries koji je služio Harkonnene u napadu na Kuću Atreida,
zadržao svoje temeljno dostojanstvo, prihvativši na kraju smrt umjesto
da pokorno preda unutrašnju jezgru svoje osobnosti. Suk liječnici?
Njihova uvjetovanost je vjerojatno jamčila njihovu odanost vlasnicima-
pacijentima. Suk-liječnici su postali strahovito skupi. Povećana
potražnja povući će za sobom znatni promet kapitala.
Idaho je vagao ove podatke u odnosu na porast broja finkap
računovođa.
„Osnovni proračun” reče naglašavajući lagano odmjerenu
sigurnost govora o uvodnim podacima. „U zadnje vrijeme zabilježen je
rast bogatstva među Malim Kućama. Neke se polako približavaju stanju
Velikih Kuća. Ovakvo bogatstvo moglo je jedino proizaći iz nekih
specifičnih previranja u političkim redovima.”
„Stigli smo, naposljetku, do Landsraada” reče Alija, izražavajući
vlastitu sigurnost.
„Sljedeća sjednica Landsraada održat će se tek za neke dvije
standardne godine”, podsjetila je Irulan.
„Ali političko cjenjkanje nikada se ne prekida” reče Alija. „I ja
tvrdim da se pojedini između ovih plemenskih potpisnika…”, uprla je
prstom prema papiru pokraj Irulan, „nalaze među Malim Kućama koje
su promijenile svoje političko uvjerenje”
„Možda”, reče Irulan.
„Landsraad”, reče Alija. „Ima li boljeg fronta za Bene Gesserit?
I boljeg uhode za sestrinstvo od moje rođene majke?” Alija se ukipila
upravo nasuprot Idahoa. „Pa, Duncane?”
Zašto se ne ponašam kao mentat? upitao se Idaho. Postao mu je
jasan smisao Alijinih sumnji u ovom trenutku. Nakon svega, Duncan
Idaho je bio osobni stražar Gospe Jessice tijekom mnogih godina.
„Duncane?” pritiskala je Alija.
„Trebala bi se podrobno obavijestiti o bilo kakvom
savjetodavnom zakonodavstvu koje bi trenutno moglo biti u pripremi za
sljedeću sjednicu Landsraada”, reče Idaho. „Oni bi mogli zakonito
predložiti da Namjesništvo nema pravo veta na određene vrste
zakonodavstva – posebice, prilagođavanje poreza i način upravljanja
kartelima. Ima i drugih, ali…”
„Ne bi baš bilo jako pametno kladiti se na njih, ako bi se
zauzimali za nešto takvo”, reče Irulan.
„Slažem se”, reče Alija. „Sardaukari nemaju zube, a mi još
imamo naše slobodnjačke legije”
„Oprezno, Alija”, reče Idaho. „Našim neprijateljima bi najbolje
odgovaralo da nas načine čudovištima. Bez obzira s koliko legija
zapovijedaš, sva moć u jednom carstvu raštrkanom poput našeg, počiva
na povjerenju naroda.”
„Povjerenju naroda?” upita Irulan.
„Hoćeš reći na povjerenju Velikih Kuća?”
„A s koliko ćemo se Velikih Kuća u ovom novom savezu
suočiti?” upitao je Idaho. „Novac se gomila na nepoznatim mjestima!”
„Po granicama?” upita Irulan.
Idaho slegne ramenima. Bilo je to pitanje bez odgovora. Svatko
od njih je naslućivao da će jednog dana Tleilaxi ili tehnološki mutikaše
s granica Carstva uspjeti poništiti Holtzmannov učinak. Od tog dana,
energetska zaštitna polja bit će beskorisna. Cjelokupna nesigurna
ravnoteža na koju se oslanjao planetni feudalizam doživjet će slom.
Alija je odbila raspravljati o ovoj mogućnosti. „Radit ćemo s
onim što imamo”, reče ona. „A to su pojedine spoznaje u redovima
CHOAM-ove uprave da mi možemo uništiti začin ako nas na to
natjeraju. S tim se neće kockati”
„Ponovno smo kod CHOAM-a”, reče Irulan.
„Osim ako nekom na drugom planetu ne uspije kopirati ciklus
pješčana pastrva-pješčani crv”, reče Idaho. Zamišljeno je pogledao u
Irulan, uzrujan ovim pitanjem. „Salusa Secundus?”
„Moje su veze tamo i dalje sigurne” reče Irulan. „Salusa ne
dolazi u obzir”
„Onda moj odgovor ostaje na snazi”, reče Alija, zureći u Idahoa.
„Radit ćemo s onim što imamo.”
Ja sam na potezu, pomisli Idaho. Reče: „Zašto si me odvukla od
važnog posla? Do ovoga si mogla i sama doći.”
„Ne razgovaraj tim tonom sa mnom!” reče Alija.
Idahove oči se rašire. U jednom trenutku, ugledao je stranca na
Alijinom licu i to je bio uznemiravajući prizor. Skrenuo je pogled na
Irulan, ali ona izgleda ništa nije primijetila – ili je barem odavala takav
dojam.
„Ne trebaju mi osnovne poduke”, reče Alija glasom koji je još
odzvanjao stranim bijesom.
Idaho se uspio bolno osmjehnuti, ali je u grudima osjećao
tjeskobu.
„Kad raspravljamo o moći nikad ne se uspijevamo udaljiti od
bogatstva i svih njegovih maski” reče Irulan otegnuto. „Paul je bio
društvena mutacija i, temeljem toga, moramo se sjetiti da je on
promijenio staru ravnotežu bogatstva.”
„Takve mutacije nisu neoborive”, reče Alija okrećući se od njih,
baš kao da malo prije nije pokazala svoju užasnu različitost. „Gdje god
u ovom carstvu ima bogatstva, njegovi vlasnici to znaju”
„Oni, također, znaju” reče Irulan, „da postoje tri osobe koje
mogu produžiti život toj mutaciji: blizanci i…” pokazala je prstom na
Aliju.
Jesu li ove dvije lude? pitao se začuđeno Idaho.
„Oni će me pokušati mučki ubiti”, škripne zubima Alija.
Idaho je nepomično sjedio u mukloj tišini, dok se njegova
mentatska svijest uzburkala. Ubiti Aliju? Zašto? Bilo je mnogo lakše
srušiti joj ugled. Mogli su je kad požele istisnuti iz slobodnjačkog jata i
započeti hajku dok ne padne. Ali blizanci, budući da sada… Znao je da
se ne nalazi u pogodnom mentatskom smirenju potrebnom za ovakve
procjene, ali morao je pokušati. Morao je biti što je moguće točniji.
Istodobno je bio svjestan da točno razmišljanje sadržava neraščlanjene
apsolutnosti. Priroda nije bila uredna. Svemir nije bio uređen kad bi se
svodio na njegove mjere: bio je maglovit i paperjast, puna neočekivanih
kretanja i promjena. Cjelokupno čovječanstvo je moralo ući u ovaj
proračun kao prirodni fenomen. Ali cijeli proces točne analize
predstavljao je izuzimanje, uklanjanje iz postojećeg toka svemira.
Morao je prodrijeti u taj tok i pustiti u pokret.
„Bili smo u pravu kada smo se usredotočili na CHOAM i
Landsraad”, reče Irulan otegnuto. „A Duncanova sugestija nam nudi
prvu crtu istrage za…”
„Novac kao oblik pretvaranja energije ne može biti odvojen od
energije koju izražava”, reče Alija. „Svi to znamo. Ali moramo naći
odgovore na tri određena pitanja: Kada? S kakvim oružjem? Gdje?”
Blizanci… blizanci, pomislio je Idaho. Blizanci su u opasnosti a
ne Alija.
„Ne zanima te tko ili kako?” upitala je Irulan.
„Ako Kuća Corrino ili CHOAM ili neka druga skupina uporabi
ljudske instrumente na ovom planetu”, reče Alija, „imamo više od
šezdeset posto izgleda otkriti ih prije no što započnu s djelovanjem.
Znajući kad će udariti, i na kom mjestu, stječemo prednost u nejednakoj
igri. Kako? To je kao da pitaš kakvim oružjem?”
Zašto to ne mogu vidjeti kao što ja vidim ? pitao se Idaho.
„U redu” reče Irulan. „Kada?”
„Kad pažnja bude svrnuta na nekog drugog” reče Alija.
„Prigodom Saziva u žarištu pažnje je bila tvoja majka”, reče
Irulan. „Nije bilo pokušaja.”
„Pogrešno mjesto” reče Alija.
Što ona radi? pitao se Idaho.
„Gdje, dakle?” upitala je Irulan.
„Evo, baš ovdje u Tvrđavi”, reče Alija. „Ovo je mjesto gdje se
osjećam najsigurnija i gdje ima najmanje stražara.”
„Kakvim oružjem?” upita Irulan.
„Uobičajenim – nešto što neki Slobodnjak može imati uza se:
otrovni kris-nož, maula pištolj…”
„Već dugo nisu iskušali lovca-tragača”, reče Irulan.
„Ne bi uspio u gužvi”, reče Alija. „Morat će koristi gužvu.”
„Biološko oružje?” upita Irulan.
„Neka zarazna tvar?” uzvratila je Alija, ne skrivajući nevjericu.
Kako je Irulan mogla pomisliti da bi neka zarazna tvar mogla uspjeti
protiv imunoloških prepreka koje su štitile svakog Atreida?
„Mislila sam u obliku neke životinje”, reče Irulan. „Mali
ljubimac, recimo, uvježban da ugrize određenu žrtvu, ubrizgavši joj
pritom otrov”
„Lasice Kuće će to spriječiti”, reče Alija.
„Onda, jedna od njih?” upita Irulan.
„Neizvedivo. Lasice Kuće izbacile bi uljeza, ubile ga. To dobro
znaš. ”
„Samo sam ispitivala mogućnosti nadajući se…”
„Podići ću pripravnost straže”, reče Alija.
Kad je Alija izgovorila riječ straža, Idaho je stavio ruku na svoje tleilaške oči,
pokušavajući spriječiti neodoljiv nagon koji ga je
obuzimao. Bila je to Rhajia, pokret Beskrajnosti, tako nazvan od Života,
skrivena klopka potpunog uranjanja u mentatsku svijest koja je u zasjedi
čekala svakog mentata. Zavitlala je njegovu svest u svemir poput mreže,
hvatajući razgovijetno ocrtana obličja u njemu. Vidio je blizance
šćućurene u mraku dok su divovske pandže vitlale zrakom oko njih.
„Ne”, prošaptao je.
„Što?” Alija ga je pogledala kao da je iznenađena što ga još vidi
ovdje.
Odmaknuo je ruku s očiju.
„Odjeća koju je Kuća Corrino poslala?” upitao je. „Je li predana
blizancima?”
„Naravno” reče Irulan. „Potpuno je sigurna”
„Nitko neće pokušati ugroziti blizance u sieču Tabr” reče Alija.
„Pogotovo neće kad se sjeti svih onih stražara unaokolo koji su prošli
Stilgarovu obuku.”
Idaho je zurio u nju. Nije imao nikakvu činjenicu kojom bi
mogao potkrijepiti dokaz temeljen na mentatskom promišljanju, ali je
znao. Znao je. Ovo što je doživio jako se približilo vizionarskoj moći koju je
Paul imao. Ni Irulan ni Alija ne bi povjerovale da je to izašlo iz
njega.
„Želim da se upravi pristaništa zabrani izdavanje dopuštenja za
uvoz bilo kakvih životinja s drugih svjetova”, reče on.
„Ne uzimaš, valjda, Irulaninu pretpostavku ozbiljno” negodovala
je Alija.
„Zašto sve prepustiti sreći i riskirati?” reče on.
„Reci to krijumčarima” reče Alija. „Ja ću se pouzdati u Lasice
Kuće.”
Idaho je odmahnuo glavom. Što su Lasice Kuće mogle učiniti
protiv onako golemih pandži kakve su mu se ukazale u svijesti? Ali
Alija je bila u pravu. Podmićivanja na pravim mjestima, uz učešće
nekog Cehovog navigatora koji se prešutno slaže i bilo koje mjesto u
Praznoj Četvrti moglo je postati pristanišna luka. Ceh nikada ne bi
pristao naći se u prvim redovima bilo kakvog napada na Kuću Atreida,
ali ako bi cijena bila dovoljno visoka… Pa, Ceh se jedino mogao
smatrati nečim poput geološke prepreke koja je napad činila teško
izvodljivim, ali ne i nemogućim. Oni su se uvijek mogli izgovoriti da su
samo prijevozna tvrtka. Otkud bi oni mogli znati za što će se neki tovar
upotrijebiti?
Alija je prekinula tišinu jednim izrazito slobodnjačkim
pokretom, podigavši šaku s palcem u vodoravnom položaju. Pokret je
bio propraćen tradicionalnom psovkom čije je značenje bilo
„Objavljujem Tajfunsku Bitku’. Ona je sebe, očito, vidjela kao jedini
logičnu cilj za atentatore pa se ovom gestom bunila protiv svijeta punog
najrazličitijih prijetnji. Htjela je reći da će podignuti smrtonosni vjetar
prema svakome tko je bude napao.
Idaho je shvatio beznadnost bilo kakvog protivljenja. A shvatio
je i da više ne sumnja na njega. Vraća se u Tabr i ona je od njega
očekivala uspješno uklanjanje Gospe Jessice. Ustao je s divana
preplavljen snažnim adrenalinskim valom srdžbe, razmišljajući: Kad bi
barem Alija bila cilj! Kad bi barem ubojice mogle doprijeti do nje! Na
trenutak mu je ruka počinula na nožu, ali to nije bila njegova zadaća.
Daleko je bolje, uostalom, da umre kao velika mučenica nego da je
raskrinkaju i hajkom natjeraju u pješčani grob.
„Da”, reče Alija, pogrešno tumačeći izraz njegovog lica kao
zabrinutost zbog nje. „Najbolje je, požuri u Tabr” Pomislila je: Kako
sam bila glupa kada sam posumnjala u Duncana! On je moj, a ne
Jessicin! Za sve je kriv onaj plemenski zahtjev koji me je zbunio, razmišljala
je dalje. Veselo je u znak pozdrava mahnula Idahou dok je
odlazio.
Idaho je napustio dvoranu Savjeta osjećajući se beznadno. Alija
nije samo bila slijepa u toj svojoj strančevoj opsjednutosti, već je sa
svakom krizom postajala sve luđa. Prošla kritičnu točku i više joj nije
bilo spasa. Ali što se moglo učiniti za blizance? Koga je mogao uvjeriti?
Stilgara? A što je još Stilgar mogao učiniti što već nije činio?
Možda Gospu Jessicu?
Da, ispitivao je tu mogućnost – no ona je, također, možda već
otišla predaleko u krojenju planova sa svojim Sestrinstvom. Imao je
malo povjerenja u tu priležnicu Atreida. Bila je spremna učiniti bilo što
na zapovijed Bene Gesserita – čak i okrenuti se protiv svojih unuka.
22.
Dobra vlada nikad ne ovisi o zakonima, već o
osobnoj kvaliteti onih koji vladaju. Mašinerija vlasti
uvijek je podčinjena volji onih koji upravljaju tom
mašinerijom. Zato je najvažniji element vladanja
način odabira vođa.
Zakon i upravljanje, priručnik Svemirskog Ceha
Zašto Alija želi biti nazočna na jutarnjem primanju? pitala se
Jessica. Na glasovanju nije prošao moj povratak u Savjet.
Jessica je stajala u predvorju Velike dvorane u Tvrđavi. Ovo
predvorje bi, svugdje osim na Arrakisu, samo po sebi bilo velika
dvorana. Slijedeći primjer koji su davali Atreidi, građevine u Arrakeenu
su, s nagomilavanjem bogatstva i moći, postajale sve golemije, a ova
prostorija je, u malom, bila potvrda njenih slutnji. Nije joj se sviđalo
ovo predvorje s podom od keramičkih pločica na kojima je bila oslikana
pobjeda njenog sina nad Shaddamom IV.
Uočila je zrcaljenje svog lika u uglačanim vratima od plastičnog
čelika koja su vodila u Veliku dvoranu. Povratak na Dinu natjerao ju je
na ovakve usporedbe i Jessica je u svom izgledu opažala jedva
primjetne predznake starenja: na ovalnom licu pojavile su se sićušne
bore, a oči djelovale zagasitije u svom odbljesku boje indiga. Sjećala se
kad su bjeloočnice uokvirivale plavetnilo njenih očiju. Samo je još
brižljiva pomoć profesionalnog frizera održavala sjaj brončane boje
njene kose. Nos je ostao mali, usta puna, a tijelo i dalje vitko, ali su čak
i mišići, uvježbani benegeseritskim tehnikama, prolaskom vremena
pokazivali znakove usporavanja. Moglo se dogoditi da to netko ne
primijeti i kaže: „Nisi se nimalo promijenila!“ Ali obuka Sestrinstva bila
je mač s dvije oštrice; male promjene rijetko su izmicale pažnji takvih
osoba.
Ni nedostatak malih promjena kod Alije nije promaknuo
Jessicinoj pažnji.
Ispred velikih vrata stajao je Javid, Alijin šef protokola, držeći se
ovog jutra vrlo službeno. Bio je to zagrnuti zli duh s ciničnim osmjehom
na svom okruglom licu. Javid se Jessice dojmio poput paradoksa: dobro
uhranjeni Slobodnjak. Opazivši da ga ona promatra, Javid se hotimice
nasmiješi i slegne ramenima. Njegova prisutnost u Jessicinoj pratnji bila
je kratkog vijeka, što je on unaprijed znao. Mrzio je Atreide, ali bio je
Alijin čovjek, i to na više načina, ako se moglo vjerovati glasinama.
Uočivši slijeganje ramenima, Jessica pomisli: Ovo je doba
slijeganja ramenima. Zna da sam čula sve priče koje kolaju o njemu i
nije ga briga. Moglo bi se lako dogoditi da naša civilizacija odumre od
vlastite unutrašnje ravnodušnosti prije nego propadne od stranog
napada.
Stražarima, koje joj je Gurney dodijelio prije nego je otišao u
pustinju u potrazi za krijumčarima, nije se sviđalo što je odlučila doći
ovamo bez njihove pratnje. Ali Jessica se osjećala čudno sigurnom. Ako
netko od nje na ovom mjestu načini mučenicu, Alija to ne bi preživjela.
Ona je to svakako znala.
Budući da Jessica nije odgovorila na njegovo slijeganje
ramenima i osmijeh, Javid se nakašljao, oslobađajući se nemira koji mu
je pritisnuo grkljan, na poseban uvježbani način. Bio je to poput nekog
tajnog jezika sa značenjem: „Mi shvaćamo besmislenost cijelog ovog
sjaja, Moja Gospo. Zar nije čudno u što se sve ljudi mogu navesti da
vjeruju!“
Pravo čudo! suglasila se Jessica, ali njeno lice nije odalo ni
najmanji znak ove misli.
Predvorje je sada bilo poprilično ispunjeno onim jutarnjim
moliteljima koji su od Javidovih ljudi dobili dopuštenje za ulaz na
primanje. Vanjska vrata bila su zatvorena. Molitelji i služitelji ostali su
se na pristojnom razmaku od Jessice, ali im je palo u oči da je bila
odjevena u službenu crnu abu slobodnjačke Časne Majke. To je
izazivalo mnogo pitanja. Nikakvo obilježje Muad´Dibovog svećenstva
nije se moglo primijetiti na njenoj pojavi. Ljudi su žamorili izmjenjujući
svoju pažnju na Jessicu i mala postrana vrata iz kojih se trebala pojaviti
Alija i povesti ih u Veliku dvoranu. Jessici je bilo jasno da je stari
obrazac koji je određivao gdje se nalazi moć Namjesništva bio uzdrman.
Bilo je dovoljno da dođem ovdje pa da to učinim, pomislila je.
Ali ja sam došla samo zato, jer me je Alija pozvala.
Uočavajući znakove uznemirenosti, Jessica je shvatila da ovog
trenutka Alija hotimice odugovlači, omogućavajući nježnim strujama
jurcanje svojim tokovima. Alija je, naravno, motrila kroz špijunku.
Lukavosti Alijinog ponašanja teško su izmicale Jessicinoj pažnji i ona je
sa svakom proteklom minutom sve više shvaćala koliko je bila u pravu
što je prihvatila zadaću koju joj je Sestrinstvo nametnulo.
„Ne možemo dopustiti odvijanja stvari na ovaj način” uvjeravala
ju je vođa delegacije Bene Gesserita. „Znaci raspadanja, nedvojbeno ti
nisu promakli – baš tebi od svih ljudi! Znamo zašto si nas napustila, ali
također znamo kako si školovana. Ništa nije bilo zakinuto u tvom
obrazovanju. Ti si svećenica Panopliae Propheticae i moraš znati
trenutak kad nagriženost neke velike vjere započne ugrožavati sve nas”
Jessica je zamišljeno napućila usne, zureći kroz prozor u prve
predznake proljeća oko dvorca Caladan. Nije voljela razmišljati na
ovako logički način. Jedna od prvih poduka Sestrinstva bila je da mora
zadržati upitno nepovjerenje prema svemu što se pojavljuje kao
logičnost. No to su isto znali i članovi delegacije.
Kako je bio vlažan zrak ovog jutra, pomislila je Jessica, osvrćući
se po Alijinom predsoblju. Kako svjež i vlažan. Ovdje je zrak bio tako
vlažan da su se mnogi znojili i što je kod Jessice izazivalo osjećaj
neugode. Pomislila je: Vratila sam se na slobodnjačke staze. Zrak je bio
previše vlažan u ovom sieču-iznad-zemlje. Što je bilo loše s
Majstorima kapljica? Paul ne bi nikad dopustio ovakvu raspuštenost.
Zamijetila je da Javid, odnosno njegovo sjajno, vedro i pribrano
lice, izgleda nije zapažalo preveliku vlažnost zraka u predsoblju. To je
ukazivalo na loš odgoj, čim je riječ o nekome rođenom na Arrakisu.
Članovi delegacije Bene Gesserita željeli saznati traži li ona
dokaze za njihovu tvrdnju. Uzvratila im je ljutitim odgovorom iz
njihovih vlastitih priručnika: „Svi dokazi neizbježno vode do tvrdnji za
koje ne postoje dokazi! Sve stvari su poznate zato jer želimo vjerovati u
njih’.
„Ali mi smo ova pitanja pretresli s mentatima”, podigla je glas
vođa delegacije.
Jessica je začuđeno zurila u ovu ženu. „Čudi me što ste dostigli
sadašnji položaj, a da još niste upoznati s ograničenjima mentata”, rekla
je Jessica.
Nakon toga delegacija se opustila. Očito se radilo ispitu koji je
ona položila. Strahovali su, prirodno, da je izgubila dodir s onim
uravnotežujućim sposobnostima koje su se nalazile u srcu
benegeseritskog školovanja.
Tog trenutka, Javid je napustio svoje mjesto pokraj vrata pa ona
postane malo opreznija. Naklonio se. „Moja Gospo. Palo mi je na pamet
da možda niste čuli o najnovijem Propovjednikovom podvigu”
„Dobivam dnevna izvješća o svemu što se ovdje događa”, reče
Jessica. Neka to prenese Aliji!
Javid se nasmije. „Onda znate da se ismijava vašoj obitelji. I
prošle noći propovijedao je u južnom predgrađu i nitko ga se nije usudio
ni taknuti. Naravno, znate i zašto”
„Zato što misle da je to moj sin koji im se vratio” reče Jessica,
glasom iz kojeg je izvirala dosada.
„Ovo pitanje još nije postavljeno mentatu Idahou”, reče Javid.
„Možda bi to trebalo učiniti i stvar dovesti u red.”
Jessica pomisli: evo jednog koji stvarno ne zna ništa o
mentatskim ograničenjima, iako je dovoljno drzak da jednom od njih
nabija rogove – u snu ako ne i na javi.
„Mentat dijeli pogrešivosti onih koji ga koriste” reče ona.
„Čovjekov um je, kao što je slučaj s umom bilo koje životinje,
rezonator. On odgovara na treperenja okoline. Mentat je naučio i
produžavati uzduž tih zavoja u potrazi za dugačkim lancem posljedica.”
Neka malo promisli o ovome!
„Taj Propovjednik vas, dakle, ne uznemiruje?” upitao je Javid,
glasom koji je postao služben i zloslutan.
„Smatram ga zdravim znakom” reče ona. „Ne bih ga htjela
gnjaviti.”
Jasno, Javid nije očekivao ovako otvoren odgovor. Pokušao se
osmjehnuti, ali nije uspio. Ipak reče: „Vladajući Savjet crkve koja
propovijeda volju vašeg sina, naravno, klanja se vašim željama, ako
tako otvoreno zahtijevate. Ali neka objašnjenja bi svakako…”
„Možda bi radije željeli moje objašnjenje svoga uklapanja u vaše
planove” reče ona.
Javid je netremice gledao u nju. „Gospo, ne vidim logičan razlog
zbog kojeg odbijate optužiti tog Propovjednika. On ne može biti vaš sin.
Moj je zahtjev razborit: optužite ga.”
Ovo je pripremljeno, pomisli Jessica. Alija ga je potakla na to.
Pa odgovori: „Ne.”
„Ali on oskvrnjuje ime vašeg sina! Propovijeda gnusne stvari,
huška protiv vaše svete kćeri. Pobunjuje narod protiv nas. Kad su ga za
vas upitali, rekao je da čak i vi imate zlu narav i da vi…” „Dosta je bilo
ovih besmislica!” reče Jessica. „Recite Aliji da ne pristajem. Otkad sam
se vratila ništa drugo ne slušam osim priča o tom Propovjedniku.
Dosadio mi je.”
„Bi li vam bilo dosadno, Gospo, kad bi znali da je on u svom
zadnjem blaćenju rekao da se vi nećete okomiti na njega? A evo, očito,
vi…
„Zla kakva sam, ipak ga neću optužiti”, reče ona.
„Stvar nije ni malo šaljiva, Gospo!”
Jessica mu ljutito odmahne rukom. „Odlazi!” Izgovorila je ovo
dovoljno glasno kako bi i ostali čuli, što ga je natjeralo da posluša.
U njegovim očima sijevao je bijes, ali se uspio kruto nakloniti i
vratiti na svoje mjesto uz vrata.
Ova svađa se krasno uklapala u zapažanja do kojih je Jessica još
ranije došla. Kad je govorio o Aliji, Javidov glas je otkrivao suhe, tihe
tonove ljubavnika; tu se nije moglo pogriješiti. Glasine su nedvojbeno
bile istinite. Alija je dopustila degeneraciju svog života na grozan način.
Znajući to, Jessica je počela sumnjati da je Alija dragovoljan suučesnik
u Izrodima. Radi li se o iskvarenoj želji za samouništenjem? Jer Alija je
stvarno bila na putu uništiti sebe i temelj moći koja se hranila učenjima
njenog brata.
Jedva primjetan dah nelagode počeo se sve jasnije pojavljivati u
predsoblju. Poklonici tog mjesta su svakako znali da je Alija ozbiljno
kasnila, a dosad su svi već čuli o Jessicinom odlučnom otpuštanju
Alijinog miljenika.
Jessica je uzdahnula. Osjetila je kako joj je tijelo ušlo na to
mjesto, dok joj je duša gmizala za njim. Kretanja među dvorjanima bila
su tako providna! Traganje za važnim ljudima pretpostavljalo je ples
sličan igri vjetra u polju žitnog klasja. Ovdašnji uglađeni stanovnici
nabirali su vjeđe i davali pragmatične procjene o važnosti svakog od
svojih bližnjih. Očito, Javida je pogodilo to njeno odbacivanje; gotovo
nitko više nije s njim progovorio. Ali ostali! Njeno školovano oko lako
je moglo spoznati procjene na licima satelita koji su pratili moćnika.
Mene ne prate jer sam opasna, pomislila je. Smrdim na nekoga
koga se Alija boji.
Jessica se osvrnula po prostoriji i vidjela kako ljudi odmiču
pogled. To su bili tako ništavni ljudi da je poželjela zagalamiti protiv
njihove spremnosti na opravdavanje svojih besciljnih života. Oh, kad bi
barem Propovjednik mogao vidjeti ovu prostoriju, ovakvu kako je sada
izgledala!
Dio obližnjeg razgovora privukao joj je pažnju. Neki visok, vitak
Svećenik obraćao se svome krugu, nedvojbeno vjernicima koji su bili
pod njegovom zaštitom. „Često moram govoriti drukčije nego što
mislim” rekao je. „To se zove diplomacija.”
Smijeh koji je nastao bio je previše glasan i prebrzo je zamro.
Ljudi iz skupine zamijetili su da je Jessica to čula.
Moj Vojvoda bi nekog ovakvog otpremio do najudaljenije
pristupačne paklene rupe! pomislila je Jessica. Uopće se nisam
prebrzo vratila.
Sada je jasno shvatila da je živjela na dalekom Caladanu u
jednoj izdvojenoj čahuri do koje su dopirali tek najbučniji Alijini
prijestupi. Doprinijela sam održanju vlastite uspavanosti razmišljala je.
Caladan je stvarno bio poput te izdvojenosti – poput neke divne fregate,
vozeći se sigurno u teretnom prostora Cehovskog broda. Mogla su se
zamijetiti tek najžešća manevriranja, a i ona su bili svedeni na blage
pokrete.
Kako je primamljivo živjeti u miru, pomislila je.
Što je bolje upoznavala Alijin dvor, Jessica je imala sve više
simpatije za riječi koje je, po izvješćima, izgovarao taj slijepi
Propovjednik. Da, Paul bi, također, mogao tako govoriti kada bi vidio
što je nastalo od njegovog Carstva. I Jessica je željela saznati što je
Gurney otkrio među krijumčarima.
Njen prvi dojam o Arrakeenu bio je točan, shvatila je. Pri tom
prvom obilasku grada u Javidovom društvu, pažnju su joj privukle
obrambene rešetke oko nastambi, jako osiguranje po stazama i
drvoredima, stalni promatrači na svakom uglu, visoki zidovi i naznake
dubokih podzemnih skloništa pod debelim temeljima. Arrakeen je
postao neugodno mjesto, zatvoreno mjesto, nerazumno i licemjerno već
po svojim grubim obrisima.
Iznenada se otvoriše mala pobočna vrata u predsoblju.
Prethodnica sastavljena od amazonskih svećenica nahrupi u prostoriju.
Iza njih, i njima zaštićena, išla je Alija oholo se krećući, ograničena na
stvarnu i užasnu moć. Lice joj je bilo staloženo; ni jedan osjećaj nije
odavao svoju nazočnost u trenutku kad se njen pogled susreo i zadržao
na majčinom. Ali obje su znale da je bitka započela.
Na Javidovu zapovijed, otvoriše se divovska vrata velike
Dvorane, izazivajući tih i neizbježan osjećaj skrivene energije.
Alija priđe majci sa strane, a straža ih opkoli.
„Hoćemo li sada ući, majko?” upita Jessicu.
„Krajnje je vrijeme”, reče Jessica. Istodobno je, zapazivši
zlurado svjetlucanje u Alijinim očima, pomislila: Ona vjeruje da me
može uništiti i ostati čitava! Ona je luda!
I Jessica se zapitala nije li možda bilo to što joj je Idaho želio
reći. Poslao joj je poruku, ali ona mu nije mogla odgovoriti. Poruka je
stvarno bila zagonetna: „ Opasnost. Moram vas vidjeti”. Bila je napisana
varijantom starog čakobsa jezika u kojem je sama riječ koja je
označavala opasnost upućivala da se radi o zavjeri.
Potražit ću ga čim se vratim u Tabr, reče u sebi.
23.
Ovo je zabluda o moći: ona, naposljetku, postiže
namjenu tek u apsolutnom, ograničenom svijetu. Ali
naš relativistički svijet nam kao osnovno poručuje da
se stvari mijenjaju. Bilo kakva moć mora kad-tad
susresti veću moć. Paul Muad´Dib je tome podučio
Sardaukare na arakenskim Ravnicama. Njegovi
potomci će to morati sami naučiti.
Propovjednik u Arrakeenu
Prvi molitelj na jutarnjem prijmu bio je neki kadešijanski
trubadur, hodočasnik kojeg su opljačkali arakenski najamni vojnici.
Stajao je na kamenom podu prostorije vodenasto zelene boje držeći se
ponosno.
Jessica se, sjedeći do Alije na vrhu povišenja od sedam stuba,
divila njegovoj smjelosti. Dva jednaka prijestolja bila su postavljena za
majku i kćer, ali Jessica je posebno zapazila da je Alija sjedila na
desnoj, muškoj strani.
Što se tiče kadešijanskog trubadura, bilo je očito da su ga
Javidovi ljudi propustili baš zbog te osobine koju je sada pokazivao,
njegove smjelosti. Od trubadura se tražilo malo zabave za dvorjane u
Velikoj dvorani; to mu je bila plaća umjesto novca kojeg više nije imao.
Prema izvješću svećenika-odvjetnika koji je upravo iznosio
trubadurov slučaj, Kadešijanac je uspio sačuvati samo odjeću i baliset
koji mu na kožnom remenu visio preko ramena.
„Rekao je da su ga opili nekim tamnim pićem”, reče odvjetnik,
jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh, od čega su mu se usne
grčile. „Ako vaša Svetost dopusti, to piće ga je učinilo bespomoćnim,
ali bio je pri svijesti u trenutku kad mu je vrećica s novcem odsječena. ”
I dok je odvjetnik drobio i drobio u duhu lažne poniznosti,
glasom iz koga su izbijala gnusna etička načela, Jessica je proučavala
trubadura. Kadešijanac je bio visok barem dva metra. Oči koje su mu
lutale unaokolo zračile su inteligentnom opreznošću i humorom.
Njegova kosa boje zlata dosezala je do ramena u skladu s običajem na
njegovom planetu, a moglo se i naslutiti muževnu snagu u tim širokim
prsima i prekrasno oblikovanom tijelu koje siva hodočasnička odjeća
nije mogla sakriti. Kako su rekli, zvao se Tagir Mohandis i bio je
potomak trgovačkog inženjera, ponosan na svoje porijeklo i sebe
samog.
Alija je, napokon, odmahnuvši rukom presjekla odvjetnikov
nastup i, ne osvrnuvši se, progovorila: „Gospa Jessica će donijeti prvu
presudu u čast njenog povratka u našu sredinu.”
„Hvala ti, kćeri” reče Jessica, potvrđujući odnos snaga u svijesti
svih onih koji su je čuli. Kćeri! Znači, ovaj Tagir Mohandis je bio dio
njihovog plana. Ili je možda bio obična nevina budala? Ova presuda je
osmišljena kao početak napada na samu sebe, shvatila je Jessica. Alijino
držanje je na to očito ukazivalo.
„Sviraš li dobro to glazbalo?” upitala je Jessica, pokazujući na
baliset s devet žica na trubadurovom ramenu.
„Jednako kao veliki Gurney Halleck!” Tagir Mohandis je to
izrekao vrlo glasno kako bi ga svi u dvorani čuli, pa njegove riječi
izazvaše znatiželjno komešanje među dvorjanima.
„Moliš da ti damo novac za prijevoz” reče Jessica. „Kamo bi te
trebao taj novac odvesti?”
„Na Salusu Secundus i Farad“nov dvor” reče Mohandis. „Čuo
sam da okuplja trubadure i minstrele, da pomaže umjetnost i ostvaruje
preporod prosvijećenog života u svojoj okolini.”
Jessica se suzdržala da ne pogleda Aliju. Oni su, naravno,
unaprijed znali što će Mohandis tražiti. Otkrila je užitak u ovoj nijemoj
ulozi sporednih lica na pozornici. Zar su je smatrali nesposobnom
suprotstaviti se ovom napadu?
„Hoćeš li sviranjem ovdje zaraditi za put?” upitala je Jessica.
„Moji uvjeti su slobodnjački uvjeti. Bude li mi se sviđala tvoja glazba,
možda ću te zadržati kod sebe da mi ublažiš tugu; ako me tvoja glazba
naljuti, možda ću te poslati na prisilni rad u pustinju gdje ćeš zaraditi
novac za svoje putovanje. A budem li smatrala da tvoje sviranje upravo
odgovara Farad“nu, za koga kažu da je neprijatelj Atreida, onda ću te
poslati k njemu sa svojim blagoslovom. Hoćeš li svirati pod ovim
uvjetima, Tagiru?”
Zabacio je glavu uz snažan grohotni smijeh. Njegova plava kosa
se valjala dok je skidao baliset s ramena i spremno ga ugodio, što je
značilo prihvaćanje njenog izazova.
Gomila u prostoriji pokušala se primaknuti bliže, ali su je
stražari i dvorjani zadržali.
Mohandis je tada izvukao iz glazbala jedan ton, održavajući
brujanje basa krajnjih žica s profinjenom pažnjom na njihovo
neodoljivo titranje. Zatim je, povisivši glas do blagog tenora, zapjevao,
očito improvizirajući, ali tako dirljivo da je Jessica bila očarana i prije
nego se uspjela usredotočiti na stihove:
„Kažete da žudite
za morima Caladana,
Gdje nekoć vladaste, Atreidi,
Bez prestanka –
Ali prognanici borave
u zemljama tuđinskim!
Kažete da je to bilo gorko,
ljudi tako okrutni,
Kad prodaše vaše snove
o Šai-Huludu,
Zbog bljutave hrane –
A prognanici borave
u zemljama tuđinskim.
Učiniste da Arrakis oslabi,
Ušutkaste prolaženje crva
I završiste svoje doba –
Kao prognanici u zemljama tuđinskim.
Alija! Dadoše ti ime Coan-Teen,
Tog duha koji se nikad ne vidi
Sve dok…“
„Dosta!” poviče Alija. Napola je ustala s prijestola. „Ja ću te…”
„Alija!” Jessica je to izgovorila upravo toliko glasno koliko je
bilo potrebno, ugodivši visinu glasa potrebnu za izbjegavanje
suprotstavljanja, ali dovoljnu za zadobivanje pažnje. Bila je to
zapovjednička uporaba Glasa i svi koji su ga čuli prepoznali su, u tom
izgovoru, školovane moći. Alija se zavalila natrag u svoje sjedalo, a
Jessica zapazi da nije pokazala ni najblaži znak poraza.
I ovo je, također; bilo predviđeno, pomisli Jessica. Stvarno vrlo
zanimljivo.
„U ovom prvom slučaju, ja presuđujem”, podsjetila ju je Jessica.
„Vrlo dobro.” Alijine riječi bile su jedva čujne.
„Mislim da je vrlo prikladan dar za Farad“na”, reče Jessica. „Ima
jezik koji reže poput kris-noža. Takvo puštanje krvi koje on može
obaviti bilo bi zdravo i za naš vlastiti dvor, ali sam prije za to da služi
Kuću Corrino”
Nježni val smijeha proširio se dvoranom.
Alija je frkćući izdahnula zrak. „Znaš li kako me je nazvao?”
„Nikako te nije nazvao, kćeri. Samo je prenio ono što je on ili bilo tko
drugi mogao čuti na ulici. Tamo te zovu Coan-Teen…”
„Ženski duh smrti koji hoda bez nogu”, zarežala je Alija.
„Ako ukloniš one koji te točno izvješćuju, preostat će ti samo
oni koji znaju što želiš čuti”, reče Jessica, ljubaznim glasom. „Ne mogu
zamisliti ništa otrovnije od uranjanja u smrad vlastitih razmišljanja.”
Razgovijetni uzdasi doprli su od onih neposredno ispod
prijestola.
Jessica je ponovno vratila pažnju na Mohandisa, koji je šutke
stajao bez i najmanjeg znaka straha. Očekivao je bilo kakvu presudu, ne
brinući o njoj. Mohandis je bio upravo onakva vrsta čovjeka kakvog bi
njen Vojvoda poželio imati uza sebe u nemirnim vremenima: onaj koji
djeluje siguran u vlastito prosuđivanje, ali koji prihvaća bilo što mu se
dogodi, pa čak i smrt, ne proklinjući svoju sudbinu. Zašto je, onda,
odabrao ovaj put?
„Zašto si otpjevao baš ove riječi?” upitala ga je Jessica.
Podignuo je glavu i odgovorio jasnim glasom: „Čuo sam da su
Atreidi časni i širokogrudni. Pomislio sam to provjeriti i pokušati stupiti
u vašu službu, kako bih dobio vremena da pronađem svoje pljačkaše i
razračunam se s njima na svoj način.”
„On nas se usuđuje provjeravati!” promrmljala je Alija.
„A zašto ne?” upitala je Jessica.
Uputila je trubaduru blagonakloni osmjeh. Došao je u ovu
dvoranu samo zato što mu je to pružilo mogućnost za još jednu
pustolovinu, još jedan prolazak kroz njegov svemir. Jessica je bila u
iskušenju priključiti ga svojoj pratnji, ali je Alijino ponašanje
pretkazivalo zlo hrabrom Mohandisu. Bilo je također onih naznaka koje
su govorile da se radi o postupku koji se očekivao od Gospe Jessice –
uzeti hrabrog i lijepog trubadura u svoju službu, kao što je nekoć uzela
hrabrog Gurneyja Hallecka. Najbolje je da Mohandis ode svojim putem,
iako se teško bilo pomiriti da će jedan takav plemenit čovjek pripasti
Farad“nu.
„Otići će Farad“nu”, reče Jessica. „Dajte mu novac za put. Neka
njegov jezik prolije krv Kuće Corrino i neka vidimo kako će to
preživjeti”
Alija je smrknuto buljila u pod da bi napokon smogla jedan
zakašnjeli osmijeh. „Mudrost Gospe Jessice prevladava”, reče,
otpustivši Mohandisa pokretom ruke.
Ovo se baš nije odvijalo onako kako je željela, pomislila je
Jessica, ali se iz Alijinog držanja moglo naslutiti da ozbiljnija iskušenja
tek predstoje.
Priveli su slijedećeg molitelja.
Zapažajući kćerkine reakcije, Jessica je osjetila kako je nagrizaju
sumnje. Morala se prisjetiti pouke stečene iskustvom s blizancima. Bez
obzira na to što je Alija bila Izrod, ona je i dalje bila jedna od onih koji su
rođeni kao gotove osobnosti. Mogla je poznavati svoju majku baš
kao sebe samu. Nije ni pomišljala da bi se Alija mogla prevariti u
procjeni postupaka svoje majke glede trubadura. Zašto je Alija
pripremila ovo sučeljavanje? Da mi odvuče pažnju?
Nije bilo više vremena za promišljanje. Drugi molitelj je zauzeo
svoje mjesto ispod dvaju prijestolja. Njegov odvjetnik je stajao uz njega.
Ovog puta molitelj je bio neki Slobodnjak, stariji čovjek s
pješčanim oznakama na licu, koje su govorile da je rođen u pustinji.
Nije bio visok, ali je imao žilavo tijelo, a dugačka dišdaša koja se obično
nosila preko pustinjskih odijela davala mu je otmjenost. Ova
odjeća je bila u skladu s njegovim uskim licem, kukastim nosom i
blistavim plavim očima. Nije nosio pustinjsko odijelo i djelovao je
nesigurno bez njega. Divovski prostor Dvorane za primanja vjerojatno
mu je izgledao kao opasan otvoren zrak koji je njegovom tijelu krao
dragocjenu vlagu. Ispod kapuljače, djelomice zabačene unatrag, imao je
upletenu kefija kosu poput naiba.
„Ja sam Ghadhean al-Fali”, reče on, zakoračivši jednom nogom
na stubište koje je vodilo do prijestolja dajući na znanje da je njegov
društveni položaj iznad okolne rulje. „Bio sam jedan od Muad´Dibovih
komandosa smrti, a došao sam ovdje zbog nečeg vrlo značajnog za
pustinju ”
Alija se blago ukrutila, pomalo se odajući. Al-Falijevo ime
nalazilo se na onom zahtjevu za postavljanje Jessice u Savjet.
Stvar značajna za pustinju! pomislila je Jessica.
Ghadhean al-Fali je progovorio prije nego je njegov odvjetnik
uspio otvoriti raspravu. Onom službenom slobodnjačkom frazom
najavio im je da je donio nešto što se tiče svih njih na Dini – i da govori
s autoritetom Fedajkina koji je jednom, zajedno s Paulom Muad´Dibom,
bio spreman žrtvovati svoj život. Jessica je sumnjala da je Ghadhean al-
Fali ovo spomenuo Javidu ili Glavnom odvjetniku kad je zatražio
prijam. Njeno nagađanje se potvrdilo kad se jedan službenik iz redova
Svećenstva počeo probijati iz pozadine prostorije, mašući crnom
tkaninom posrednika.
„Moje Gospe!” povikao je službenik. „Ne slušajte ovog čovjeka.
On dolazi pod lažnim…”
Jessica je, promatrajući Svećenika koji je jurio prema njima,
kutovima očiju uhvatila jedan pokret, Alijin znak rukom na starom
atreidskom rječniku: „Sada!” Jessica nije mogla vidjeti smjer u kojem je znak
bio upućen, ali je instinktivno reagirala trgnuvši se u stranu,
povukavši i prijestolje za sobom. Padajući, otkotrljala se iz raspadajućeg
prijestolja i dočekala na noge baš u trenutku kad je začula oštar pucanj
maula pištolja… zatim još jedan. S prvim pucnjem ona je odskočila, ali
je osjetila udarac u desni rukav. Odmah se bacila u gomilu molitelja i
dvorjana okupljenih ispred uzdignuća. Zapazila je da se Alija nije ni
pomakla.
Okružena ljudima, Jessica zastane.
Vidjela je da se Ghadhean al-Fali bio bacio prema drugoj strani
uzdignuća, međutim odvjetnik je ostao u svom prvobitnom položaju.
Sve ovo se odigralo brzinom prepada iz zasjede, ali je svatko u
Dvorani znao gdje bi školovani refleksi morali skloniti nekog,
iznenađenog razvojem događaja. Alija i odvjetnik su ostali zaleđeni u
svom položaju.
Komešanje u središnjem dijelu prostorije privuklo je Jessicinu
pažnju i ona si prokrči put kroz gomilu prema Svećeniku-službeniku
kojeg su držala četiri molitelja. Crna tkanina posrednika ležala mu je
pokraj nogu, a iz njenih nabora izvirivao je maula pištolj.
Al-Fali se progurao do Jessice i pogledom prešao od pištolja do
Svećenika. Slobodnjak je ispustio srdit krik i ukrućenim prstima lijeve
ruke zadao ačag udarac iz visine pojasa. Prsti pogodiše Svećenika u vrat i on
klone, gušeći se. I ne pogledavši čovjeka kojeg je ubio, stari naib
okrene svoje srdito lice prema uzvišenju.
„Dalal-il an-nubuwwa!” poviče al-Fali, priljubivši dlanove uz
čelo, a zatim ih spustivši. „Qadis as-Salaf me neće ušutkati! Ne ubijem
li vlastoručno one umiješane u ovo, drugi će to učiniti”
Misli da je on bio cilj napada, sine Jessici. Pogledala je svoj
rukav i stavila prst u rupu koju je napravilo zrno maula pištolja.
Otrovno, nedvojbeno.
Molitelji ispuste Svećenika. Ležao je na podu zdrobljenog
grkljana uvijajući se i izdišući. Jessica rukom dade znak dvojici
zapanjenih dvorjana koji su stajali lijevo od nje. Reče im je: „Ovog
čovjeka želim živog radi saslušanja. Umre li, i vi se oprostite od
života!” Budući da su oklijevali, pogledajući prema uzvisini, bila je
prisiljena ponovno upotrijebiti Glas: „Pokret!”
Oni krenuše.
Jessica se prisloni uz al-Falija i gurne ga laktom: „Ti si budala,
naibe. Ja sam bila cilj, a ne ti.”
Nekoliko ljudi uokolo čulo je ove riječi. U iznenadnom muku
zaprepaštenja, al-Fali okrene pogled prema uzvišenju gdje je jedno
prijestolje ležalo prevrnuto, dok je na drugom i dalje sjedila Alija. Izraz
shvaćanja koji je prešao preko njegovog lica i početnik je mogao
pročitati.
„Fedajkine” reče Jessica, podsjećajući ga na nekadašnju odanost
njenoj obitelju, „mi koji smo se pekli na mnogim vatrama znamo kako
se stoji leđa uz leđa”
„Možete mi vjerovati, Moja Gospo”, reče on u tren oka shvativši
smisao njenih riječi.
Jedan uzdah je natjerao Jessicu da se brzo okrene i ona osjeti
kako se al-Fali pomaknuo i naslonio svoja leđa na njena. Neka žena u
ukrašenoj odjeći slobodnjačke građanke ležala je opružena kraj
svećenika na podu. Od ona dva dvorjanina nije bilo ni traga. Žena i ne
pogleda Jessicu, već započne prastaro naricanje svog naroda – poziv
onima koji su posluživali lonce smrti, poziv da dođu prikupiti vodu
jednog tijela u plemensku cisternu. Ova vika nikako nije bila u suglasju
s ovako odjevenom ženom. Jessica je osjetila da stari običaji
ustrajavaju, iako je shvatila da je ova građanka licemjer. Stvorenje u
ukrašenoj odjeći očito je ubilo Svećenika ušutkavši ga zauvijek.
Što joj je to trebalo? čudila se Jessica. Mogla je jednostavno
pričekati da čovjek umre od gušenja. Bio je to očajnički čin, znak dubokog
straha.
Alija je sjedila, nagnuta naprijed, na rubu prijestolja, dok su joj
oči svjetlucale od budnosti. Jedna vižljasta žena s upletenom kosom,
obilježje Alijine osobne straže, protrči pokraj Jessice, nagne se nad
svećenikom, ispravi se i pogleda prema uzvišenju. „Mrtav je.”
„Uklonite ga!” naredi Alija. Dala je znak rukom stražarima koji
su stajali ispod uzvišenja. „Podignite stolac Gospe Jessice.”
Dakle, pokušat ćeš drsko opravdati ovo! reče u sebi Jessica. Zar je Alija
vjerovala da može nekoga prevariti? Al-Fali je progovorio o
Qadisu as-Salafu, pozivajući se na svete očeve iz slobodnjačke
mitologije kao na svoje zaštitnike. Ali nikakva natprirodna sila nije
donijela maula pištolj u ovu prostoriju u kojoj nošenje oružja nije bilo
dopušteno.
Zavjera u koju su bili umiješani Javidovi ljudi nametala se kao
jedini odgovor, a Alijina nezabrinutost za vlastitu kožu svakome je
govorila da je i ona dio te zavjere.
Stari naib dobaci Jessici preko ramena: „Primite moje isprike,
Moja Gospo. Mi iz pustinje dolazimo k vama kao našoj zadnjoj
očajničkoj nadi, a sada vidimo da smo mi i vama još potrebni.”
„Ubojstvo majke baš nije na diku mojoj kćeri”, reče Jessica.
„Plemena će čuti o ovome”, obećao je al-Fali.
„Ako sam vam tako očajnički potrebna” upita Jessica, „zašto mi
niste prišli tijekom Saziva u sieču Tabr?”
„Stilgar nam to ne bi dopustio”
Ahhh, pomisli Jessica, Naibsko pravilo! U sieču Tabr Stilgarova
riječ je zakon.
Prevrnuto prijestolje bilo je uspravljeno. Alija mahne rukom
majci da se vrati i reče ostalima: „Neka smrt ovog Svećenika-izdajnika
bude primjer svima vama. Oni koji me ugrožavaju, ginu” Okrenula se
al-Faliju. „Dugujem ti zahvalnost, naibe”
„Zahvalnost zbog pogreške”, promrmlja al-Fali. Pogledao je
Jessicu. „Bili ste u pravu. Moj bijes je uklonio onoga kojeg je trebalo
ispitati” Jessica prošapće: „Pripazi na onu dvojicu dvorjana i na ženu u
raznobojnoj odjeći, Fedajkine. Želim ih privesti i saslušati”
„Učinit ćemo to”, reče on.
„Ako se živi izvučemo odavde”, reče Jessica. „Hajde, vratimo se
i odigrajmo svoje uloge.”
„Kako vi kažete, moja Gospo”
Zajedno su otišli do uzvišenja, otkud se Jessica popela uza stube
i zauzela prijašnje mjesto pokraj Alije, a al-Fali je ostao ispod uzvišenja
koje je bilo predviđeno za molitelje.
„Da čujemo”, reče Alija.
„Samo trenutak, kćeri”, reče Jessica. Podigla je rukav i protjerala
prst kroz rupu. „Napad je bio usmjeren na mene. Malo je trebalo da me
kuglica zakvači, iako sam se micala. Svi ste svjedoci da maula pištolj
nije više ovdje” Pokazala je na mjesto s kojeg je pištolj netragom
nestao. „Kod koga je?”
Nije bilo odgovora.
„Možda bismo mu mogli ući u trag”, reče Jessica.
„Kakva besmislica!” reče Alija, „ Ja sam bila…”
Jessica se napola okrenula svojoj kćeri i odmahnula lijevom
rukom. „Tamo dolje netko drži taj pištolj. Ne bojiš li se…”
„Pištolj je kod jednog od mojih stražara!” reče Alija.
„Onda će mi taj stražar predati oružje”, reče Jessica.
„Ona ga je već odnijela”
„Baš zgodno”, reče Jessica.
„Što kažeš?” upita Alija.
Jessica se ljutito osmjehne. „Naglašavam da sam dvojici tvojih
ljudi zapovjedila da paze na izdajicu-Svećenika. Upozorila sam ih da će
umrijeti, umre li on. Oni će umrijeti”
„Zabranjujem to!”
Jessica samo slegne ramenima.
„Pred nama je jedan hrabri Fedajkin” reče Alija, pokazujući na
al-Falija. „Ova naša rasprava može pričekati.”
„To može potrajati zauvijek” reče Jessica čakobsa jezikom, koji
je njenim riječima dao dvostruku oštrinu, odavajući Aliji da nikakva
rasprava neće spriječiti smrtnu presudu.
„Vidjet ćemo!” reče Alija. Okrenula se prema al-Faliju. „Što te
dovodi ovdje, Ghadheane al-Fali?”
„Došao sam vidjeti Muad´Dibovu majku”, reče Naib. „Ono što
je preostalo od Fedajkina, one bratske družine koja je slijedila njenog
sina, zajednički je uložilo svoja bijedna sredstva ne bih li stigao ovamo,
potkupljujući gramzljive stražare koji Atreidima zaklanjaju pogled na
stvarnost Arrakisa.”
Alija odgovori: „Sve to što Fedajkini zahtijevaju, trebaju
samo…” „Došao je vidjeti mene” upadne Jessica. „Kakve te nedaće
tlače, Fedajkine?”
Alija reče: „Ja ovdje govorim u ime Atreida! Što je…”
„Umukni, ti krvoločni Izrode!” otrese se Jessica. „Pokušala si
me ubiti, kćeri! Neka to znaju svi nazočni. Ne možeš pobiti sve redom u ovoj
dvorani da bi ih ušutkala – kao što si ušutkala onog svećenika. Da,
naibov udarac bi na kraju donio smrt tome čovjeku, ali ga se moglo
privremeno spasiti. Mogli smo ga saslušati! Nimalo nisi zabrinuta što je
ušutkan. Diži svoj glas koliko hoćeš protiv nas, tvoja krivnja je ispisana
u tvojim djelima!”
Alija je sjedila, blijeda lica, u smrznutoj tišini. A Jessica je,
motreći ples osjećaja na licu svoje kćeri, ugledala zastrašujuće bliski
pokret Alijinih ruku, jedan nesvjestan odziv koji se nekoć
poistovjećivao sa smrtnim neprijateljima Atreida. Alijini prsti su se
kretali ritmički bubnjajući – mali prst dva puta, slijedeći prst dva puta…
i natrag, bubnjajući, istim redoslijedom.
Stari barun!
Usredotočenje Jessicinih očiju privuklo je Alijinu pažnju i ona
pogleda svoju ruku, zatim je umiri i ponovno pogleda majku susrevši se
s užasnim prepoznavanjem. Zluradi osmijeh je uokvirio Alijine usne.
„Znači, osvećuješ nam se”, prošapće Jessica.
„Jesi li poludjela, majko?” upita Alija.
„Kamo li sreće”, reče Jessica. Proleti joj kroz svijest: Zna da ću
ovo prenijeti Sestrinstvu. Zna. Možda čak misli da ću to reći
Slobodnjacima i natjerati je na ispit Opsjednutosti. Ne smije me živu
pustiti odavde. „Naš hrabri Fedajkin čeka dok se nas dvije prepiremo”
reče Alija. Jessica se prisilila usredotočiti se na starog Naiba. Vrativši
nadzor nad osjećajima, reče: „Došao si me vidjeti, Ghadheane.”
„Da, Moja Gospo. Mi iz pustinje promatramo odvijanje jezivih
stvari. Mali Tvorci izlaze iz pijeska kako je pretkazano u najstarijim
proročanstvima. Šai-Hulud se više nigdje ne može naći osim u
dubinama Prazne Četvrti. Ostavili smo na cjedilu našeg prijatelja,
pustinju!” Jessica prođe pogledom preko Alije koja joj jednostavno
rukom dade znak da nastavi. Zaokružila je pogledom svjetinu u
Dvorani, opažajući zaprepaštenu budnost na svakom licu. Važnost bitke
između majke i kćeri nije ostala nezapažena među gomilom, pa su se
čudili što se primanje nastavljalo. Ponovno se usredotočila na al-Falija.
„Ghadheane, što znači ova priča o malim Tvorcima i nestanku
pješčanih crva?”
„Majko Vlage”, reče on, oslovljavajući je starim slobodnjačkim
imenom, „ovo upozorenje stoji u Kitab al-Ibaru. Preklinjemo te. Ne
smije se zaboraviti da se onog dana kad je Muad´Dib umro Arrakis sam
od sebe okrenuo! Mi se ne možemo odreći pustinje.”
„Hah!” podrugljivo reče Alija. „Praznovjerni ološ iz Unutrašnje
pustinje strahuje od ekološke preobrazbe. Oni…”
„Shvatila sam te, Ghadheane”, reče Jessica. „Nestane li crva,
nestat će i začina. A nestane li začina, kojim ćemo novcem plaćati našu
slobodu?”
Zvuci iznenađenja: moglo se čuti kako se uzdasi i šapat šire
Velikom dvoranom. Prostorija je odjekivala.
Alija trgne ramenima. „Praznovjerne gluposti!”
Al-Fali podigne desnu ruku i uperi je prema Aliji: „Obraćam se
Majci Vlage, a ne Coan-Teen!”
Alijine šake stisnu rukohvate prijestolja, ali ona ostane sjediti.
Al-Fali pogleda Jessicu. „Nekoć je to bilo tlo na kojem ništa nije raslo.
Sada su tamo biljke. Šire se poput uši u kosi. Oblaci i kiše zabilježeni su
uzduž Dininog ekvatora! Kiša, moja Gospo! Oh, plemenita majko
Muad´Diba, kao što je san brat smrti, tako je to i kiša na Dininom
ekvatoru. To je smrt za sve nas”
„Činimo ono što su nam Liet-Kynes i Muad´Dib osobno ostavili
u naslijeđe”, pobunila se Alija. „Čemu sve ovo praznovjerno
blebetanje? Mi duboko poštujemo Liet-Kynesove riječi u kojima nam
poručuje: „Želim vidjeti cijeli planet obuhvaćen mrežom zelenog
raslinja.“ A tako će i biti.”
„A što ćemo sa crvima i začinom?” upita Jessica.
„Uvijek će biti nešto pustinje”, reče Alija. „Crv će preživjeti.”
Laže, pomisli Jessica. Zašto laže?
„Pomozi nam, Majko Vlage”, zavapio je al-Fali.
Uz iznenadni doživljaj dvostruke vizije, Jessica je osjetila kako
joj je svest naglo skrenula, pokrenuta riječima starog naiba. Očito, bio je
to adab, zahtjevno pamćenje koje se u čovjeku javljalo samo od sebe.
Došlo je bez ograničenja i držalo sva njena osjetila u nepokretnosti, dok
su joj se spoznaje prošlosti utiskivale u svijest. Bila je potpuno
uhvaćena u to, poput ribe u mreži. Pa ipak, osjećala je zahtjev tog
pamćenja kao čovjekov vrhunski trenutak, svaki i najmanji djelić kao znak
stvaranja. Svaki element ovog poučnog sjećanja bio je stvaran, ali i
nebitan u svojoj stalnoj promjeni, pa je znala da nikad nije bila bliža
doživljaju one predviđajuće moći koja je bila dosuđena njezinom sinu.
Alija je lagala, jer je opsjednuta onim koji želi uništi Atreide.
Ona je, u sebi samoj, bila pravo uništenje. Dakle, al-Fali je govorio
istinu: pješčani crvi su bili osuđeni na propast, osim ako se tijek
ekološke preobrazbe ne preinači.
U navali otkrića, Jessica je zapazila da su pokreti ljudi iz publike
postali usporeni. Također je spoznala i njihove uloge. Mogla je izdvojiti
one sa zadaćom pobrinuti se da ona odavde ne izađe živa! A prolaz
između njih nalazio se u njenoj svijesti kao da je ocrtan blistavom
svjetlošću – gužva među njima, jedan od njih je klonuo i sapleo se o
drugoga, a cijela skupina se raspala. A shvatila je, također, da bi se
mogla izvući iz ove Velike dvorane, ali bi odmah pala u ruke drugih.
Alija nije marila hoće li stvoriti novog velikog mučenika. Ne – ono što
ju je opsjednulo nije marilo.
Sada, tog zamrznutog trena, Jessica je otkrila kako spasiti starog
naiba i poslati ga kao glasnika. Prolaz kroz publiku ostajao je
neizbrisivo čist. Kako je to bilo jednostavno? Oni su bili pijuni
zavezanih očiju, a ramena su držali u položaju nepokretne obrane. Svaki
od tih stupova na golemom podu mogao se vidjeti kao atrofirano tijelo s
kojeg je mrtvo meso svaki tren moglo otpasti i otkriti kostur. Njihova
tijela, njihova odjeća i lica dočaravala su pojedinačne paklove – usahle
grudi skrivenih užasa; blistavi ovjes dragulja zamjenjivao je oklop; usta
su bila puna prosudbi zastrašujućih sloboda, a katedralne prizme obrva
ocrtavale su uzvišene i vjerske osjećaje koje su njihova bedra
odbacivala.
Jessica je osjetila pucanje zamišljenih sila koje su se odvajale od
Arrakisa. Al-Falijev glas prostrijelio je njenu dušu, budeći zvijer iz
njenih najdubljih slojeva.
U treptaju oka Jessica je prešla iz adaba u svijet pokreta, ali ovaj svijet je bio
drukčiji od onog koji je gospodario njenom pažnjom samo
sekundu ranije.
Alija se upravo spremala progovoriti kad Jessica vikne:
„Tišina!”
Zatim nastavi: „Neki misle da sam se potpuno vratila
Sestrinstvu. Ali od onog dana kad su Slobodnjaci meni i mom sinu
darovali život, ja sam Slobodnjak!” I posegne za starim jezikom koji su
u ovoj prostoriji razumjeli samo oni koji su od njega mogli imati koristi:
„Onsar akhaka zeliman aw maslumen.” Pomogni svom bratu kad je u
nevolji bio on u pravu ili ne!
Njene riječi su bile željeno djelotvorne uzrokujući jedva
zamjetnu promjenu rasporeda ljudi u prostoriji.
Ali Jessica je bijesno nastavila: „Ovaj Ghadhean al-Fali, pošten
Slobodnjak, došao mi je ovamo reći ono što su mi trebali drugi otkriti.
Neka nitko ovo ne porekne! Ekološka preobrazba postala je stihija izvan
našeg nadzora!”
Tiho odobravanje moglo se uočiti posvuda u prostoriji.
„A moja kćer uživa u tome!” reče Jessica. „Mektub al-mellah!
Urezao si rane u moje meso i tamo pisao solju! Zašto su Atreidi ovdje
osnovali svoj dom? Zato, jer je Mohalata nama u prirodi. Za Atreide,
vladanje je oduvijek bilo zaštitnički ortakluk: Mohalata, kakvu su
Slobodnjaci oduvijek poznavali. A sada pogledajte nju!” Jessica je
pokazala na Aliju. „Ona se usamljena cereka u noći, sanjareći o vlastitoj
zloći! Proizvodnja začina past će na nulu, ili, u najboljem slučaju, na
mrvice u odnosu na prethodno doba! A kad glas o tome krene izvan…”
„Raspolagat ćemo najdragocjenijim proizvodom u svemiru!” povikala
je Alija.
„Imat ćemo pakao!” vikne Jessica.
A Alija progovori najstarijim čakobsom, privatnim jezikom
Atreida s njegovim teškim glasovnim prekidima i coktanjem: „A sada
me čuj, majko! Zar si mislila da unuka baruna Harkonnena neće moći
pravilno procijeniti sve one živote koje si mi nabila u svijest još prije
nego sam se rodila? Kada sam se ljutila zbog onoga što si mi učinila,
trebala sam se samo upitati što bi barun učinio. I on mi je odgovorio!
Shvati me, ti atreidska kučko! Odgovorio je meni!”
Jessica je čula ovu zlobu i potvrdu svojih slutnji. Izrod! Alija je bila sasvim
opsjednuta, opsjednuta tim cahueit zlom, barunom
Vladimirom Harkonnenom. Ovog trenutka, kroz njena usta progovarao
je barun osobno, ne hajući što se otkrilo. Želio je da ona uvidi njegovu
osvetu, želio joj je dati do znanja da ga nije moguće izbaciti.
Očekivali su da ostanem ovdje bespomoćna u svojoj spoznaju
pomisli Jessica. S tom misli, ona se uputi putem koji joj se ukazao u
adabu, viknuvši: „Fedajkine, slijedi me!”
Ustanovilo se da se u prostoriji nalazilo šest Fedajkina, od kojih
se petorica probiše za njom.
24.
Kad sam slabiji od tebe, tražim od tebe slobodu, jer
je to u skladu s tvojim načelom; kad sam jači od tebe,
oduzimam ti slobodu, jer je to u skladu s mojim
načelom.
Riječi jednog starog filozofa
(Harq al-Ada ih je pripisao nekom Louisu
Veuillotu)
Leto se nagnuo kroz skriveni izlaz iz sieča i ugledao padinu
stijene koja mu je ograničavala vidik. Kasna poslijepodnevna sunčeva
svjetlost ocrtavala je duguljaste sjene po okomitim brazdama stijene.
Neki mršavi leptir ulijetao je i izlijetao iz sjena. Njegova paučinasta
krila su nasuprot svjetlosti sličila prozirnoj poderotini. Kako li je nježan
ovaj leptir za jedno ovakvo mjesto, pomislio je.
Neposredno ispred njega pružao se voćnjak marelica s djecom
koja su radila u njemu, skupljajući otpale plodove. Iza voćnjaka prolazio
je qanat. On i Ghanima izbjegli su svojim stražarima, izgubivši se u
iznenadnoj gužvi pridošlih radnika. Bilo je razmjerno lako šmugnuti niz
ventilacijsku cijev do njenog spoja sa stubama koje su vodile do
skrivenog izlaza. Sada su se još samo trebali pomiješati s tom djecom,
prokrčiti si put do qanata i uskočiti u tunel. Tamo su mogli proći pokraj
grabežljive ribe koja je sprječavala pješčane pastrve da se ne čahure u
plemenskoj vodi za navodnjavanje. Nijedan Slobodnjak još nije mogao
ni pomisliti da bi se neki čovjek mogao izložiti opasnosti slučajnog
uranjanja u vodu.
Izašao je iz zaštitnih hodnika. Litica koja se uzdizala s obje
njegove strane, pretvorila se u vodoravnu tim njegovim zadnjim
korakom.
Ghanima je išla tik iza njega. Oboje su nosili male košarice za
voće od začinskih vlakana, ali je svaka košarica imala zapečaćen
zavežljaj: Fremkit, maula pištolj, kris-nož… i novu odjeću koju im je
poslao Farad“n.
Ghanima je slijedila svoga brata do voćnjaka, gdje su se
izmiješali sa zaposlenom djecom. Kapuljače pješčanog odijela skrivale
su im lica. Bili su ovdje tek dva radnika više, ali ona je osjetila da ovaj
pothvat odvlači njen život iz zaštitničkih okvira i poznatih putova.
Kako li je samo jednostavan bio taj korak, korak iz jedne
opasnosti u drugu!
Ona nova odijela u košarici, Farad“nov dar, izražavala su
zamisao koju su oboje dobro shvaćali. Ghanima je označila ovu
spoznaju, izvezavši njihovo geslo, „ Mi sudjelujemo“, čakobsa jezikom iznad
jastrebove kreste na prsima oba odijela.
Uskoro je trebao pasti sumrak i tamo će, s one strane qanata koji
je omeđivao siečke obrađene površine, nastupiti posebna vrsta večeri
kakvom se svega nekoliko mjesta u svemiru moglo pohvaliti. Pojavit će
se onaj mekano osvijetljeni pustinjski svijet sa svojom trajnom
osamljenošću, sa svojom sveobuhvatnom dojmljivošću da je svako
stvorenje u njemu usamljeno u novom svemiru.
„Primijetili su nas” prošapće Ghanima, saginjući se i radeći
pokraj svog brata.
„Stražari?”
„Ne – ostali”
„Dobro”
„Moramo brzo nestati odavde”, reče ona.
Leto se suglasio, udaljavajući se od litica kroz voćnjak.
Razmišljao je mislima svog oca: U pustinji sve ostaje u pokretu ili
propada. Tamo u daljini na pijesku, mogao je da vidjeti Čuvara koji je svojim
stršenjem opominjao na kretanje. Stijene su počivale nepokretne
i ukočene u svojoj budnoj zagonetnosti, venući, godinu za godinom
izložene pogubnom udaru vjetrom nošenog pijeska. Jednog dana i
Čuvar će postati pijesak.
Dok su se približavali qanatu čuli su glazbu koja je dolazila od
visokog ulaza u sieč. Bila je to neka slobodnjačka glazbena skupina
staroga kova – dvorupna flauta, def, timpani od začinskih plastičnih
bubnjeva s kožom nategnutom preko jednog otvora. Nitko se nije
zapitao od koje se to životinje na ovom planetu dobiva tolika koža.
Stilgar će se sjetiti što sam mu rekao o onoj pukotini u Čuvaru,
pomisli Leto. Doći će po mraku, kad već bude prekasno – i tada će
saznati.
Sada su već bili kod qanata. Skliznuli su u otvoreni tunel i
spustili se nadzornim ljestvama do izbočenog ruba. U qanatu je bilo
mračno, vlažno i hladno i moglo se čuti pljuskanje grabežljive ribe.
Svakoj pješčanoj pastrvi koja bi pokušala ukrasti vodu ova bi riba
napala njenu vodom omekšanu unutrašnju opnu. Ljudi su je se, također,
morali paziti.
„Oprezno”, reče Leto, krećući se duž klizava ruba. Privezao je
svoje sjećanje za vremena i mjesta koja njegovo tijelo nikada nije
zapamtilo. Ghanima ga je sledila.
Na kraju qanata oni se presvukoše u novu odjeću. Ostavili su
stara slobodnjačka odjela, popeli se van slijedećim nadzornim tunelom,
ispuzali na jednu dinu i skotrljali se na drugu stranu. Tamo su sjeli
zaklonjeni od sieča, pripasali maula pištolje i kris-noževe i zabacili
fremkit zavežljaje na ramena. Više nisu mogli čuti glazbu.
Leto je ustao i koraknuo udolinom između dina.
Ghanima krene njegovim stopama, krećući se uvježbanom
neritmičnom smirenošću preko otvorenog pijeska.
Saginjali su se pri vrhu svake dine i puzali preko njega dok se ne
bi našli u zaklonu s njene druge strane, gdje su zastajali i pogledavali
unatrag, tragajući za potjerom. Do trenutka kad su stigli do prvih stijena
nijedan se progonitelj nije pojavio na pustinjskom pijesku.
Zaobišli su Čuvara držeći se sjena stijena i popeli se na neki
greben koji je gledao na pustinju. Tamo u daljini, na bledu, treperile su boje.
Padajući sumrak bio je krhak poput finog kristala. Krajolik pred
njihovim očima je bio nemilosrdan, nigdje se nije prekidao – u njemu
nije bilo nikakve raznolikosti. Pogled se nije zaustavljao ni na jednom
jedinom mjestu u svom istraživačkom putu kroz ovo neizmjerno
prostranstvo.
Ovo je obzor vječnosti, pomisli Leto.
Ghanima čučne uz brata, razmišljajući: Napad će ubrzo
uslijediti. Osluškivala je i najmanji zvuk. Cijelo joj se tijelo pretvorilo se u
jedinstveni osjećaj napetog ispitivanja.
Leto je bio podjednako napet. Spoznao je ovog trenutka vrhunac
one cjelokupne uvježbanosti koja je pripadala životima u kojima je on
tako intimno sudjelovao. U ovoj divljini razvijalo se povjerenje u
osjetila, u sva osjetila. Život je postajao riznica nagomilanih zapažanja, od
kojih je svako bilo vezano samo za problem trenutnog opstanka.
Ghanima se popela na stijenu i započela kroz jedan prorez
promatrati put koji su prošli do ovamo. Sigurnost sieča činila se
vjekovima udaljena; gomila nijemih stijena koja je izvirala iz smeđe-
purpurne udaljenosti prašinom zamagljenih rubova na obodu, gdje su
zadnje sunčeve zrake bacale svoje srebrnaste pruge. Potjere još nije bilo
na vidiku. Vratila se do Leta.
„Bit će to neka grabežljiva zvijer” reče Leto. „Prema mom
trećem proračunu”
„Mislim da si prerano prestao proračunavati”, reče Ghanima.
„Vjerojatno će biti više životinja. Kuća Corrino je naučila da ne smije
stavljati sve svoje nade u jednu vreću”
Leto je kimnuo glavom u znak suglasnosti.
Njegova se svijest, iznenada, osjetila umornim od onog mnoštva
života koji su ga stvarali različitim: svi ti životi, njegovi još prije
rođenja. Bio je zasićen životima i želio je pobjeći od vlastite svijesti.
Unutrašnji svijet bila je opasna zvijer koja ga je mogla prožderati.
Nemirno je ustao i popeo se do onog proreza kroz koji je
Ghanima malo prije gledala i zagledao se u stijene sieča. Tamo otraga,
podno litica, mogao je vidjeti kako qanat označava crtu između života i
smrti. Na rubu oaze mogao je uočiti kadulju, kovilje, glavočike, pampas
trave, divlje povijuše. U zadnjim treptajima svjetlosti uspio je raspoznati
ptičje kljucanje u povijušama. Udaljeni mahunasti plodovi njihali su se
pod udarima vjetra koji je navlačio sjene što su se nadvile upravo nad
voćnjakom. To mu se urezalo u svijest, i on shvati da sjene u svom
nepostojanom obliku skrivaju jednu veću promjenu, a ta veća promjena
otvara put za nastanak lažnih duga srebrnasto-prašnjavog neba.
Što li će se dogoditi ovdje? upitao se.
A znao je da će to biti ili smrt ili igra smrti, čiji će on biti
sudionik. Ghanima će se vratiti, uvjerena u stvarnost smrti viđene
vlastitim očima pa će, pod utjecajem duboke, prisilne hipnoze, iskreno
potvrditi da je njen brat stvarno bio ubijen.
Nepoznanice ovog mjesta mu nisu dale mira. Pomislio je kako bi
lako bilo pokleknuti pred potrebom za predviđanjem, izložiti se
opasnosti otiskivanja vlastite svijesti u nepromjenjivu, apsolutnu
budućnost. Međutim, ona mala vizija iz njegovog sna bila je dovoljno
loša. Bio je svjestan da nema hrabrosti za upuštanje u neku veću viziju.
Vratio se do mjesta gdje je stajala Ghanima.
„Još nema potjere”, reče on.
„Životinje koje su poslali na nas bit će velike” reče Ghanima.
„Možda ćemo ih imati vremena vidjeti kako dolaze”
„Ne, ako dođu noću.”
„Uskoro će pasti mrak”, reče ona.
„Da. Vrijeme je da se spustimo na naše mjesto” Pokazao je
rukom na stijene lijevo ispod njih, a u čijem je bazaltu pijesak, nošen
vjetrom, probio sićušnu pukotinu. Bila je dovoljno široka da oni prođu,
ali dovoljno mala da zadrži krupnija stvorenja. Leto je u sebi osjetio
otpor protiv odlaska dolje, ali je znao da se to mora učiniti. To je bilo
mjesto koje je najavio Stilgaru.
„Oni nas mogu stvarno ubiti” reče on.
„Ovo je prilika koju nismo smjeli propustiti” odgovori ona.
„Dugujemo to našem ocu.”
„Nemam ništa protiv”
Pomislio je: Ovo je ispravan put; postupamo potpuno ispravno.
Nije znao kako je opasno postupati ispravno u ovom svemiru. Njihov
opstanak je, ovog trenutka, zahtijevao snagu, pripremljenost i shvaćanje
ograničenosti u svakom trenutku. Slobodnjački načini bili su njihovo
najjače oružje, a znanje Bene Gesserita snaga koju su imali u pričuvi.
Oboje su, ovog trenutka, razmišljali kao Atreidi – školovani ratni
veterani koji nisu imali nijedno drugo obrambeno sredstvo osim
slobodnjačke vještine čiji nagovještaj se nije mogao ni naslutiti u
njihovim dječjim tijelima i njihovoj svečanoj odjeći.
Leto je dodirnuo balčak kris-noža s otrovnim vrhom koji mu je
visio za pojasom. Ghanima je nesvjesno ponovila isti pokret.
„Hoćemo li dolje?” upita Ghanima. Izgovarajući to, opazila je
dolje, daleko od njih, nekakvu kretnju, jedva primjetan pokret koji je
zbog udaljenosti izgledao manje prijeteći. Njena nepokretnost je kod
Leta probudila oprez već prije no što je uspjela izreći upozorenje.
„Tigrovi”, reče on.
„Laza tigrovi”, ispravila ga je.
„Vide nas”, reče on.
„Bolje požurimo”, reče ona. „Maula pištolj nikako ne može
zadržati ta stvorenja. Svakako su dobro školovani za ovo.”
„Njima upravlja neki čovjek koji se nalazi negdje u okolini”,
reče on, krenuvši prvi, brzim, krupnim korakom niza stijene nalijevo.
Ghanima se suglasila, ali je to zadržala za sebe, štedeći snagu.
Negdje u blizini nalazio se neki čovjek. Ovim tigrovima, sve do
odsutnog trenutka, nije se smjelo dopustiti slobodno kretanje.
Tigrovi su se hitro kretali u smiraju dana, skačući sa stijene na
stijenu. To su bile životinje koje su se oslanjale na oči, a uskoro je
trebala pasti noć, vrijeme onih koji se bolje služe ušima. S Čuvarovih
stijena doprlo je zvonko javljanje noćne ptice naglašavajući mijenu.
Noćna stvorenja već su se počela naguravati po tmini nagriženih
pukotina.
Blizanci su trčali, i dalje u nemogućnosti vidjeti tigrove.
Životinje su se strelovito približavale odajući dojam okrutne sigurnosti,
zamjetne u svakom pokretu.
Leto je osjetio da je izabrao ovo mjesto da bi se oslobodio
vlastite duše. Trčao je duboko uvjeren da Ghanima i on mogu na
vrijeme stići do njihove pukotine, ali je neprestano bacao pogled preko
ramena, opčinjen dolazećim zvijerima.
Jedno spoticanje i gotovi smo, pomislio je.
Ova pomisao smanjila je sigurnost njegove sigurnosti pa on
potrči još brže.
25.
Vi, pripadnici Bene Gesserita, nazivate svoje
djelovanje
Panopliae
Propheticae
„Vjerskom
znanošću“. Vrlo dobro. Ja, u potrazi za jednom
drugom vrstom znanstvenika, smatram to dobrom
definicijom. Vi stvarno, izgrađujete vlastite mitove, ali
to čine sva društva. Međutim, moram vas upozoriti.
Ponašate se kao što su se ponašali mnogi zavedeni
znanstvenici. Vaša djela otkrivaju da želite nešto
oduzeti od (odstraniti iz) života. Vrijeme je da vas
podsjetim na nešto što tako često propovijedate:
nijedna stvar se ne može zadobiti bez njene
suprotnosti.
Propovjednik iz Arrakeena: Poruka Sestrinstvu
Neposredno pred svitanje, Jessica je nepomično sjedila na nekoj
pohabanoj deki izrađenoj od začinske tkanine. Oko nje su se vidjele
gole stijene starog i siromašnog sieča, jednog od onih prvobitnih
naseobina. Nalazio se ispod ruba Crvenog usjeka i bio je zaklonjen od
zapadnih vjetrova iz pustinje. Ovamo su je doveli Al-Fali i njegova
braća; sada su svi zajedno očekivali vijesti od Stilgara. Međutim,
Fedajkini su se u razgovoru držali vrlo oprezno. Stilgar nije smio
doznati mjesto njihovog boravka.
Fedajkini su već znali da potpadaju pod proces-verbal, službeno
izvješće o zločinima protiv Carstva. Alija je podnijela optužbu da je
njena majka podčinjena neprijatelju države, iako se Sestrinstvo nigdje
nije izričito spominjalo. Okrutna tiranija Alijine vlasti je ipak izišla na
vidjelo pa je njeno uvjerenje da gospodareći Svećenstvom gospodari i
Slobodnjacima trebalo izdržati probu.
Jessicina poruka Stilgaru bila je neposredna i jednostavna:
„Moja kćer je zaposjednuta i mora joj se suditi.”
Međutim, strahovi uništavaju vrline i već se pokazalo da bi neki
Slobodnjaci više voljeli ne povjerovati u ovu optužbu. Njihovi pokušaji
iskorištavanja optužbe za putnu ispravu uzrokovali su, tijekom noći,
dvije bitke, ali su ornitopteri, koje su al-Falijevi ljudi oteli, doveli
bjegunce u ovo nesigurno utočište: sieč Crveni usjek. Vijesti su se
odavde slale Fedajkinima, ali je njih na Arrakisu preostalo manje od
dvije stotine. Ostali su bili razmješteni diljem Carstva.
Razmišljajući o svemu tome, Jessica se pitala je li, možda, stigla
na mjesto svoje smrti. Neki među Fedajkinima su vjerovali u to, ali
komandosi smrti su ovo sasvim lako prihvatili. Al-Fali se samo nacerio
kad su neki od njegovih mladih ljudi glasno izrazili svoje strahove.
„Kad Bog nekome odredi umiranje na posebnom mjestu, on i
učini da se dotični poželi uputiti na to mjesto”, govorio je stari Naib.
Pokrpane zavjese na ulazu u njene odaje zašuštaše; al-Fali uđe.
Starčevo usko, vjetrom opaljeno lice izgledalo je zgrčeno, a oči
grozničave. Očito nije otpočinuo.
„Netko dolazi”, reče on.
„Od Stilgara?”
„Možda” Spustio je oči i skrenuo pogled udesno na način starih
Slobodnjaka koji su donosili loše vijesti.
„O čemu se radi?” upita Jessica odlučno.
„Dobili smo obavijest iz Tabra da vaši unuci nisu tamo.”
Govorio je ne gledajući u nju.
„Alija…”
„Bila je naredila stavljanje blizanaca pod njen nadzor, ali sieč
Tabr javlja da se djeca ne nalaze tamo. To je sve što znamo.”
„Stilgar ih je poslao u pustinju”, reče Jessica.
„Moguće, no znamo da ih je tražio cijelu noć. Možda je to bilo
njegovo lukavstvo…”
„To nije Stilgarov stil” reče ona i pomisli: osim ako ga blizanci
nisu naveli na to. Ali ni to nije izgledalo uvjerljivo. Čudila se u sebi: nije
imala osjećaj panike koji bi trebalo suzbiti, a njena strahovanja za
blizance bila su ublažena onim što je rekla Ghanima. Podigla je pogled
prema al-Faliju i otkrila da je on proučava sa sažaljenjem u očima.
Rekla je: „Otišli su u pustinju svojevoljno.”
„Sami? Ono dvoje djece!”
Nije željela objašnjavati da je ‘ono dvoje djece“ vjerojatno znalo
više o opstanku u pustinji od većine živih Slobodnjaka. Njene misli su
se, umjesto toga, okrenule Letovom čudnom ponašanju kad ju je
nagovarao na dopuštenje da bude oteta. Ona je pokušala sjećanje na to
zatomiti, ali je ovaj trenutak zahtijevao drukčije. Rekao je da će sama
prepoznati trenutak kad ga treba poslušati.
„Glasnik bi već trebao biti u sieču”, reče al-Fali. „Dovest ću vam
ga.” Nestao je kroz pokrpanu zavjesu.
Jessica je piljila u zavjesu. Bila je to crvena tkanina od začinskih
vlakana, ali su zakrpe bile plave boje. Prema priči, ovaj sieč je odbio
izvlačiti korist od Muad´Dibove vjere, izazivajući neprijateljstvo
Alijinog svećenstva. Ovi ljudi su uložili svoj imetak u uzgajanje pasa
velikih poput ponija, pasa uzdignutih do stupnja inteligencije čuvara
djece. No svi su psi uginuli. Netko je rekao da su otrovani i krivnja je
pala na svećenstvo.
Zatresla je glavom odbijajući ove misli, prepoznajući njihovu
bit: gafla, odvraćanje pažnje.
Kamo li su ta djeca otišla? U Jacurutu? Nešto su planirala.
Pokušali su me prosvijetliti do granice za koju su vjerovali da sam
spremna prihvatiti prisjećala se. A kad su dospjeli do granice kakvu su je oni
vidjeli, Leto joj je naredio da posluša.
On je njoj naredio!
Leto je pogodio što se sa Alijom događa: to je bilo očito. Oboje
blizanaca spominjalo je tetinu nesreću, čak i kad ju je branila. Alija je
igrala na kartu pravnog položaja u Namjesništvu. Traženje stavljanja
blizanaca pod njen nadzor potvrđivalo je ovu pretpostavku. Jessica
osjeti kako joj promukao smijeh trese grudi. Časna Majka Gaius Helen
Mohiam voljela je objašnjavati ovu posebnu pogrešku svojoj učenici
Jessici: „Ako usredotočiš svijest isključivo na svoju ispravnost, tada
prizivaš suprotstavljanje protivničkih snaga. To je uobičajena
pogreška. Čak sam je i ja, tvoja učiteljica, osobno napravila.
„A čak sam je i ja, tvoja učenica, osobno napravila” prošapće
Jessica.
Začula je šuštanje tkanine u hodniku iza zavjese. Uđoše dva
mlada Slobodnjaka, dio pratnje koju su prikupili tijekom noći. Ova
dvojica su, očito, osjećali strahopoštovanje prema Muad´Dibovoj majci.
Jessica ih je potpuno prozrela: bili su to ljudi koji ne razmišljaju, a
vezuju se za svaku silu zbog identiteta koji im ona pridaje. Bez
odbljeska koji je dolazio od nje, oni su bili prazni. A zato su bili opasni.
„Al-Fali je prvo poslao nas da vas pripremimo”, reče jedan od
mladih Slobodnjaka.
Jessica je osjetila iznenadno okupljanje tjeskobe u grudima, ali
joj je glas zadržao mirnoću. „Pripremite za što?”
„Stilgar je poslao Duncana Idahoa kao glasnika”
Jessica nesvjesno navuče svoju aba kapuljaču preko kose.
Duncan? Ali, on je bio Alijino oružje.
Slobodnjak koji je govorio istupi pola koraka naprijed. „Idaho
kaže da vas je došao odvesti na sigurno mjesto, ali al-Fali ne vidi kako
je to moguće?”
„To stvarno izgleda previše čudno?” reče Jessica. „Ali u našem
svijetu postoje i čudnije stvari. Dovedite ga”
Njih dvojica se pogledaše, ali poslušaše, žurno odlazeći.
Neposredno zatim, Idaho je ušao kroz zavjesu praćen onom
dvojicom Slobodnjaka i al-Falijem koji su činili zaštitnicu. Ovaj zadnji
držao je ruku na svom kris-nožu. Idaho je djelovao vrlo smireno. Imao
je na sebi prigodnu odjeću stražara Kuće Atreida, odoru koja se malo
promijenila tijekom više od četrnaest vjekova. Arrakis je stari bodež od
plastičnog čelika sa zlatnom drškom zamijenio kris-nožem, ali to je bilo
nevažno.
„Rekli su mi da mi želiš pomoći” reče Jessica.
„Da, ma koliko to, možda, čudno izgledalo”, reče on.
„A zar te Alija nije poslala da me smakneš?” upitala ga je.
Nježno mrštenje njegovih crnih obrva bio je jedini trag
iznenađenosti. Višepločaste tleilaške oči nastavile su zuriti u nju s
blistavom žestinom. „Takve su bile njene naredbe”, reče on.
Al-Falijeva šaka na dršci kris-noža problijedi, no ne izvuče nož.
„Provela sam dobar dio noći razmišljajući o pogreškama koje
sam učinila prema svojoj kćeri”, reče ona.
„Bilo ih je mnogo”, složio se Idaho, „a ja sam u većini njih i
sudjelovao.”
Sada je opazila i da mu mišići na čeljusti podrhtavaju.
„Bilo je lako slušati rasprave koje su nas skrenule s pravog
puta”, reče Jessica. „Željela sam otići odavde… Ti… ti… si želio
djevojku koju si vidio kao mlađu verziju mene”
Šutke je ovo prihvatio.
„Gdje su moji unuci?” upita ona ponovno grubim glasom.
Trepnuo je očima. Zatim reče: „Stilgar vjeruje da su se otišli
sakriti u pustinju. Možda su shvatili da se približava presudni preokret”
Jessica je pogledala al-Falija, koji joj kimanjem glave oda
priznanje što ovo predvidjela.
„Što radi Alija?” upita Jessica.
„Igra se opasnošću izazivanja građanskog rata”, reče on.
„Vjeruješ li u mogućnost toga?”
Idaho je slegnuo ramenima. „Vjerojatno neće do toga doći. Ovo
su pitomija vremena. Većina ljudi je spremna slušati lakrdijaške
rasprave”
„Slažem se”, reče ona. „Vrlo dobro, a što je sa mojim unucima?”
„Stilgar će ih pronaći – ako…”
„Da, shvaćam” To je, dakle, ipak ovisilo o Gurneyju Hallecku.
Okrenula se i pogledala lijevo prema kamenom zidu. „Alija je sada
čvrsto ščepala vlast.” Ponovno je pogledala Idahoa. „Shvaćaš? Vlast se
rabi kad se drži nježno. Zgrabiti je presnažno znači biti obuzet vlašću i
tako postati njena žrtva.”
„Baš kao što mi je moj Vojvoda uvijek govorio”, reče Idaho.
Jessica je nekako bila sigurna da on misli na starijeg Leta, a ne
na Paula. Upitala je: „Gdje me trebaš odvesti u ovoj… akciji
smaknuća?” Idaho je odozgo buljio u nju kao da pokušava vidjeti kroz
sjene koje je stvarala kapuljača.
Al-Fali zakorači naprijed: „Moja Gospo, ne mislite ozbiljno…”
„Zar nemam pravo sama odlučiti o vlastitoj sudbini”, upita
Jessica.
„Ali ovo…” Al-Fali pokaže glavom prema Idahou.
„Ovo je bio moj odani stražar još prije nego se Alija rodila” reče
Jessica. „Prije nego je poginuo spašavajući život mom sinu i meni. Mi
Atreidi smo uvijek poštovali određene obveze.”
„Dakle, poći ćete sa mnom?” upita Idaho.
„Kamo je misliš odvesti?” upita al-Fali.
„Najbolje je da ne znaš”, reče Jessica.
Al-Fali se smrknuo, ali je ostao kao zaliven. Lice mu je odavalo
neodlučnost; shvaćanje mudrosti u njenim riječima, ali i nesigurnu
dvojbu u Idahovu pouzdanost.
„Što ćemo sa Fejdakinima koji su mi pomogli?” upita Jessica.
„Imat će Stilgarovu naklonost ako mogu stići do Tabra”, reče
Idaho. Jessica stane pred al-Falija: „Naređujem ti da odeš tamo, moj
prijatelju. Stilgar može iskoristiti Fedajkine u potrazi za mojim
unucima.” Stari naib je oborio pogled: „Na zapovijed, Muad´Dibova
majko.” On je još pokoran Paulu, pomisli ona.
„Trebalo bi što prije otići odavde”, reče Idaho. „Potraga će
sigurno uključiti i ovo mjesto i to ubrzo.”
Jessica se zanjiše naprijed i ustane s onom gipkom ljupkošću
koja nikada potpuno ne nestane iz neke Bene Gesserit, čak i kad
započnu znaci starosti. A ona se u ovom trenutku, nakon noći bježanja,
osjetila starom. Čak i dok se kretala, svijest joj je ostajala prikovana za
onaj čudan razgovor s unukom. Što je zapravo namjeravao? Odmahnula
je glavom, prikrivajući taj pokret popravljanjem kapuljače. Bilo je lako
upasti u zamku podcjenjivanja Leta. Život s običnom djecom uvjetovao
je pogrešno prosuđivanje o naslijeđu koje su imali blizanci.
Pažnju joj je skrenuo Idahovo tjelesno držanje. Stajao je u
opuštenoj pripravnosti za obranu od napada, s jednom nogom naprijed,
u položaju kojem ga je ona osobno naučila. Prostrijelila je pogledom
dva mlada Slobodnjaka i al-Falija. Sumnje su još opsjedale starog
slobodnjačkog Naiba, što su osjećala i ta dvojica mladića.
„Povjeravam ovom čovjeku svoj život”, reče ona, obraćajući se
al-Faliju. „I to nije prvi put.”
„Moja Gospo”, usprotivio se al-Fali. „To je samo…” Prostrijelio
je očima Idahoa. „On je Coan-Teenin suprug!”
„Ali odgojili smo ga moj Vojvoda i ja”, reče ona.
„Ali on je gola!” Ove riječi su izmakle al-Faliju.
„Gola moga sina”, podsjetila ga je.
Bilo je to previše za jednog bivšeg Fedajkina koji se svojedobno
zakleo na vjernost Muad´Dibu do smrti. Uzdahnuo je i mahnuo dvojici
mladića da razgrnu zavjesu.
Jessica prođe kroz nju, a Idaho za njom. Na izlazu se ona okrene
i reče al-Faliju: „Otići ćete Stilgaru. Njemu možete vjerovati.”
„Da…” Još je raspoznavala dvojbe u starčevom glasu.
Idaho joj dotakne rame. „Trebali bismo odmah krenuti. Želite li
nešto ponijeti sa sobom?”
„Jedino zdrav razum” reče ona.
„Zašto? Bojite li se da griješite?”
Podigla je pogled prema njemu. „Bio si uvijek najbolji vozač
„toptera u našoj službi, Duncane.”
Ovo ga nije razveselilo. Koraknuo je ispred nje, a zatim hitro
krenuo vraćajući se putem kojim je došao. Al-Fali je slijedio Jessicu u
stopu. „Kako ste znali da je stigao „topterom?”
„Ne nosi pustinjsko odijelo”, reče Jessica.
Al-Fali je bio posramljen ovako očitim zapažanjem. Ipak, nije ga
bilo lako ušutkati. „Naš glasnik ga je doveo ovamo ravno od Stilgara.
Mogli su ih vidjeti”
„Jesu li vas vidjeli, Duncane?” upita Jessica Idahoa s leđa.
„Znate vi vrlo dobro”, reče on. „Letjeli smo niže od vrhova
dina.” Skrenuli su u jedan pobočni prolaz koji je spiralnim stubama
vodio naniže, izbivši na kraju u otvorenu prostoriju dobro osvijetljenu
sjajnim kuglama postavljenim visoko u tamnoj stijeni. Jedan jedini
ornitopter počivao je nasuprot udaljenijeg zida, šćućuren poput kakvog
kukca koji se sprema poletjeti. Zid je, naravno, bio od umjetne stijene i
zapravo je predstavljao izlazna vrata u pustinju. Bez obzira na svoje
siromaštvo, ovaj sieč je ipak sačuvao mehanizme tajnosti i
pokretljivosti.
Idaho je otvorio vrata ornitoptera i pomogao joj da se smesti u
desno sjedalo. Prolazeći pokraj njega spazila je grašku znoja na
njegovom čelu gdje je jedan pramen crne kose od jareće dlake bio
razbarušen. Sasvim spontano, Jessicinu svijest ispuni sjećanje na tu
glavu iz koje je šikljala krv u metežu bučne špilje. Čelična neosjetljivost
tleilaških očiju vratila ju je iz sjećanja. Ništa više nije bilo onakvo
kakvo je izgledalo. Ona započne pričvršćivati svoj sigurnosni pojas.
„Odavno me već nisi vozio”, reče ona.
„Davno i daleko vrijeme”, reče on. Već je provjeravao
upravljačke mehanizme.
Al-Fali i dva mlada Slobodnjaka čekali su uz nadzorne uređaje
za lažni zid, pripravni otvoriti ga.
„Misliš li da sumnjam u tebe?” upita Jessica Idahoa nježnim
glasom.
Idaho je zadržao pažnju najednom instrumentu, uključio pogone
i pogledom ispratio pomicanje kazaljke. Osmijeh mu je dotaknuo usne.
Bila je to brza i gorka promjena u njegovim oštrim crtama koja je
nestala isto tako naglo kao što se i pojavila.
„Ja sam još Atreid” reče Jessica. „Alija nije.”
„Ne bojte se”, reče on hrapavim glasom. „Još služim Atreide.”
„Alija više nije Atreid” ponovila je Jessica.
„Ne morate me podsjećati!” zarežao je. „A sada zašutite i pustite
me da na miru pokrenem ovu stvarčicu.”
Očaj u njegovom glasu bio je potpuno neočekivan, u neskladu s
Idahom kakvog je poznavala. Suzbijajući obnovljeni osjećaj straha,
Jessica upita: „kamo smo se uputili, Duncane? Sad mi to možeš reći.”
Ali on samo kimne glavom al-Faliju i lažni zid se rasklopi
otkrivajući blistavu srebrnastu sunčevu svjetlost. Ornitopter iskoči van i
poskoči uvis, pa uz naporno lupanje krila i grmljavinu mlaznih motora i
oni se započnu uspinjati u prazno nebo. Idaho je usmjerio letjelicu na
jugozapad prema grebenu Sahaya koji se mogao nazrijeti kao tamna crta
u pijesku.
On samo reče: „Nemojte okrutno suditi o meni, Moja Gospo.”
„Nisam okrutno sudila o tebi još od one noći kad si pijan od začinskog
piva urlajući došao u našu arakensku Veliku dvoranu”, reče ona. No
njegove riječi su osvježile njene sumnje i ona utone u opuštenu
pripravnost potpune prana-bindu obrane.
„Dobro se sjećam te noći” reče on. „Bio sam vrlo mlad…
neiskusan”
„Ali najbolji majstor mačevanja u pratnji mog Vojvode”
„Nije baš tako, Moja Gospo. Gurney me je mogao pobijediti u
šest od deset borbi.” Okrznuo ju je pogledom. „Gdje je Gurney?”
„Obavlja moju zapovijed.”
Odmahnuo je glavom.
„Znaš li kamo smo krenuli?” upita ona.
„Da, Moja Gospo.”
„Onda mi reci.”
„U redu. Obećao sam da ću skovati vjerodostojnu zavjeru protiv
Kuće Atreida. Ali stvarno postoji samo jedan način da se to provede”
Pritisnuo je jedno dugme na upravljaču i čahurni zatvarači iskoče iz
Jessicinog sjedala i omotaše je neprobojnom mekoćom, ostavljajući joj
samo glavu na vidjelu. „Vodim vas na Salusu Secundus”, reče on. „Kod
Farad“na”
U strašnom, neobuzdanom grču, Jessica se oduprla zatvaračima,
osjetila kako se stežu, a zatim olabavljuju kad se opustila, ali tek nakon
što je napipala smrtonosnu siga žicu skrivenu u zaštitnoj oblozi.
„Osigurač siga žice je otkopčan”, reče on, ne gledajući je. „Oh,
ne pokušavajte koristiti Glas protiv mene. Prošao sam sito i rešeto od
onih dana kad ste na taj način mogli utjecati na mene.” Pogledao ju je.
„Tleilaxi su me naoružali protiv takvih smicalica.”
„Ti se pokoravaš Aliji” reče Jessica, „a ona…”
„Ne Aliji” reče on. „Mi provodimo Propovjednikove zapovijedi.
On želi da vi podučite Farad“na kao što ste nekoć odgojili… Paula”
Jessica je utonula u ledenu tišinu, prisjećajući se Letovih riječi da će se
suočiti s jednim zanimljivim učenikom. Naposljetku progovori: „Taj
Propovjednik – je li on moj sin?”
Činilo se kao da Idahov glas dopire iz goleme udaljenosti: „I ja
bih to volio znati.”
26.
Svemir je upravo tamo; to je jedini način na koji ga
Fedajkin može promatrati i ostati gospodar svojih
osjetila. Svemir ni ne prijeti niti obećava. U njem su
stvari koje su izvan naše moći: pad meteora, erupcija
začinskog mjehura, starenje i umiranje. To su
stvarnosti ovog svemira koje treba spoznati bez
obzira na to što vi osjećali prema njima. Takve
stvarnosti ne možete izbjeći riječima. One će vas se
dokopati na svoj nijemi način i tada, tada ćete shvatiti
što se misli pod život i smrt. Shvativši ovo bit ćete
ispunjeni veseljem.
Muad´Dib svojim Fedajkinima
I to su stvari koje smo pokrenuli” reče Wensicia. „Sve je to
učinjeno za tvoje dobro”
Farad“n je ostao nepokretan, sjedeći preko puta svoje majke u
njenoj jutarnjoj sobi. Sunčeva zlatna svjetlost dopirala mu je iza leđa
bacajući njegovu sjenu na pod prekriven bijelim tepihom. Svjetlost koja
se odbijala od zida iza njegove majke ocrtavala je sjajan krug oko njene
kose. Nosila je uobičajenu bijelu odjeću opšivenu zlatom – spomen na
kraljevske dane. Njeno srcoliko lice izgledalo je staloženo, ali je on
znao da ona motri svaki njegov pokret. Osjetio je prazninu u želucu iako
je upravo stigao s doručka.
„Ne odobravaš?” upita Wensicia.
„Što tu imam odobravati?” upita on.
„Pa… što smo to sve dosad skrivali od tebe?”
„Ah, to” Proučavao je majku, pokušavajući razmišljati o
složenosti svog položaja u ovom slučaju. No njegova misao se vrzmala
samo oko onoga što je nedavno opazio, da je Tyekanik više ne zove
„Moja Princeza’. Kako ju je onda zvao? Kraljica majka?
Otkud mi ovaj snažan osjećaj gubitka? pitao se začuđen. Što to
gubim? Odgovor je bio očit: gubio je svoje bezbrižne dane, vrijeme za one
umne potrage koje su ga toliko privlačile i zaokupljale. Ako zavjera
koju mu je majka izložila ne propadne, ta zadovoljstva će zauvijek
izgubiti. Nove odgovornosti bi tada zaposjele njegovu pažnju. Otkrio je
da ga ovo duboko vrijeđa. Kako su se usudili tako slobodno raspolagati
njegovim vremenom? A nisu čak ni zatražili njegovo mišljenje!
„Izreci to” reče njegova majka. „Nešto nije u redu”
„Što ako ovaj plan propadne?” upitao je, izrekavši prvu stvar
koja mu je pala na pamet.
„Kako može propasti?”
„Ne znam… Svaki plan može propasti. Kakva je uloga Idahoa u
svemu ovom?”
„Idaho? Zašto te zanima… Oh, da – ona mistična osoba koju je
Tyek doveo ovamo ne dogovorivši se sa mnom. Tu je pogriješio. Taj
mističar je govorio o Idahou, zar ne?”
Bila je to nezgrapna laž sa njene strane i Farad“n se uhvati kako
začuđeno zuri u svoju majku. Znala je za Propovjednika od početka!
„To je stoga što nikada nisam vidio nijednog golu” reče on.
Prihvatila je to i rekla: „Čuvamo Idahoa za nešto važno.”
Farad“n se šuteći ugrizao za gornju usnu.
Wensicia se zatekne u mislima na njegovog pokojnog oca. Dalak
je znao biti povremeno ovakav, vrlo povučen u sebe i zamršen, teško
razumljiv. Dalak je, sjetila se, bio u rodu s grofom Hasimirom
Fenringom, a kod jednog i drugog bilo je istodobno nešto od kicoša i
fanatika. Hoće li i Farad“n slijediti isti put? Počela se kajati što je
natjerala Tyeka da mladića upozna s arakenskom vjerom. Tko zna kako
bi to sve moglo ispasti?
„Kako te Tyek sada zove?” upita Farad“n.
„O čemu se radi?” Bila je zbunjena ovim preokretom.
„Primijetio sam da te više ne zove „Moja Princeza’.”
Kakvo li samo zapažanje ima, pomisli ona, čudeći se što je to u
nju unijelo nemir. Misli li da sam postala Tyekova ljubavnica?
Besmislica, to ni u kom slučaju ne bi imalo značaja. Otkud onda to
pitanje?
„Zove me „Moja Gospa“”, reče ona.
„Zašto?”
„Zato što je takav običaj u svim Velikim Kućama”
Uključujući tu i Atreide, padne mu na pamet.
„Manje pretpostavljaj u slučaju da netko prisluškuje”, objasnila
je. „Mogli bi pomisliti da smo odustali od naših zakonitih težnji.”
„Tko bi bio toliko glup?” upitao je.
Napućila je usne i odlučila prekinuti natezanje oko toga. Radilo
se o malenkosti, ali velike borbe bile su složene od mnoštva malenkosti.
„Gospa Jessica nije trebala napuštati Caladan” reče on.
Naglo je trgnula glavu. Što je sad ovo? Njegov um je letio amo-
tamo kao pomahnitao! Ona upita: „Što hoćeš time reći?”
„Nije se trebala vraćati na Arrakis”, reče on. „To je pogrešna
strategija. Doima se čudnom. Bilo bi mnogo bolje da je pozvala unuke u
posjet na Caladan”
U pravu je, pomislila je poražena shvaćanjem što joj to nikada
nije palo na pamet. Tyek bi to odmah morao ispitati. Ponovo je
odmahnula glavom. Ne! Što je to Farad“n govorio? Morao je znati da
Svećenstvo nikada ne bi opasnostima putovanja svemirom izložilo
oboje blizanaca.
Rekla mu je to.
„Radi li se o Svećenstvu ili Gospi Aliji?” upitao je zapažajući da
su se njene misli tekle smjerom kojim je on želio. Otkrio je da ga
zabavlja ovo novo pridavanje značaja njegovoj osobi, ove igre uma
upotrebljive u političkom spletkarenju. Prošlo je mnogo vremena otkad
ga je um njegove majke zadnji put zainteresirao. Bilo je previše lako
izaći nakraj s njom.
„Misliš li da Alija želi svu vlast za sebe?” upitala je Wensicia.
Odmaknuo je pogled s nje. Naravno da je Alija željela svu vlast za sebe!
Sva izvješća s tog ukletog planeta govorili su tome u prilog. Njegove
misli skrenuše drugim smjerom.
„Čitao sam o njihovom Planetologu” reče on. „Vjerojatno tu
negdje postoji ključ za pješčane crve i haploide, samo kad…”
„Ostavi to sada drugima!” reče ona, počinjući gubiti strpljenje.
„Je li to sve što možeš reći o stvarima koje smo učinili za tebe?”
Kao da su njene riječi navalile breme na njega, on osjeti težinu
svih onih nada i snova koji su pratili Kuću Corrino.
„Da”, reče on, „shvaćam ih, ali misli da su neke stvari učinjene u
moje ime ogavne”
„Oga… Kako možeš reći takvo nešto? Radimo ono što bi bilo
koja Velika Kuća učinila za poboljšanje svoje sreće!”
„Stvarno? Mislim da ste bili malo pregrubi! Ne! Ne prekidaj me!
Ako ja moram biti Car, onda biste trebali naučiti slušati me. Misliš li da
ne znam čitati između redova? Na koji su način vježbani oni tigrovi?”
Ostala je bez riječi posle ove uvredljive demonstracije njegovih
zapažajnih sposobnosti.
„Jasno mi je” reče on. „Pa, zadržat ću Tyeka budući da znam da
si ga ti navela na sve to. On je dobar časnik u većini okolnosti, ali će se
za svoja načela boriti samo u blagonaklonoj areni”
„Njegova… načela?” „Razlika između dobrog i lošeg časnika
leži u snazi karaktera i otprilike pet otkucaja srca” reče on. „On mora
ostati vjeran svojim načelima ma gdje oni bili izazvani”
„Tigrovi su bili neizbježni”, reče ona.
„Povjerovat ću u to ako ispune zadaću”, reče on. „Ali neću
oprostiti ono što se moralo činiti u sklopu njihove obuke. Ne protivi se.
To je očito. Oni su bili uvjetovani Sama si to rekla.”
„Što ćeš učiniti?” upitala je.
„Čekat ću i vidjet ću”, reče on. „Možda ću postati Car.”
Stavila je ruku na grudi i uzdahnula. Nekoliko trenutaka bila je
užasnuta njegovim držanjem. Gotovo je povjerovala da bi je mogao
prijaviti. Načela! No, sada se prepustio; mogla je to vidjeti.
Farad“n je ustao, otišao do vrata i pozvonio majčinim
služiteljima. Pogledao je preko ramena: „Gotovi smo, zar ne?”
„Da.” Podigla je ruku kad je krenuo. „Kamo ćeš?”
„U biblioteku. U zadnje vrijeme sam opčinjen poviješću
Corrina” Zatim ju je napustio, osjećajući kako sa sobom nosi svoju novu
obvezu.
Prokleta bila!
No, bio je svjestan da je popustio. Jasno mu je bilo da postoji
duboka emocionalna razlika između povijesti zabilježene na siga žici i
čitane u trenucima odmora i povijesti koja se proživljava. Ova nova živa
povijest koju je osjećao kako se nagomilava oko njega donosila je
osjećaj uranjanja u neponištivu budućnost. Farad“n se sada osjećao
nošen željama svih onih čije su se sudbine kretale ukorak s njim.
Čudnim je držao što nije uspijevao i vlastite želje udjenuti u to.
27.
Priča se da je jednom Muad´Dib vidjevši biljčicu koja
je pokušavala izrasti između dva kamena, maknuo
jedan od njih. Kasnije, kad je biljku zatekao u cvatnji,
poklopio ju je preostalim kamenom. „Takva joj je bila
sudbina“ objasnio je.
Komentari
Sada!” poviče Ghanima.
Leto, našavši se dva koraka ispred nje, a nadohvat uskog proreza
u stijeni, nije oklijevao. Šmugnuo je u pukotinu i puzao naprijed sve dok
nije bio obavijen tminom. Čuo je kako je Ghanima pala iza njega, zatim
iznenadan muk i njen glas koji nije bio ni užurban ni uplašen:
„Ukliještila sam se”
Ustao je, znajući da bi ta kretnja mogla dovesti njegovu glavu u
dohvat grabljivih pandži, okrenuo se u uskom procijepu i otpuzao
natrag, sve dok nije napipao Ghaniminu ispruženu ruku.
„Moja odjeća” reče ona. „Zaglavila se”
Čuo je kako kamenje pada baš ispod njega, povukao njenu ruku i
osjetio tek mali napredak.
Ispod njih se čulo dahtanje, a zatim i rezanje.
Leto se napregnuo, zaglavio kukove u stijeni i jako povukao
Ghaniminu ruku. Odjeća se razderala i on osjeti kako ona kliže prema
njemu. Jauknula je i on shvati da trpi bolove, ali je ponovno, još jače,
povukao. Ona prvo uđe još malo u rupu, a zatim i cijelom dužinom
klone pokraj njega. No nalazili su se preblizu ulaza u procijep. Okrenuo
se, spustio se na sve četiri i potrbuške otpuzao u dubinu. Ghanima se
provukla za njim. Njeni pokreti bili su popraćeni napornim dahtanjem
što je govorilo o njenim ozljedama. Stigao je do kraja pukotine,
prevrnuo se i pogleda naviše prema uskom prorezu njihovog skloništa.
Otvor se pružao otprilike dva metra iznad njega i bio ispunjen
zvijezdama. No nešto glomazno je tada zamračilo zvijezde.
Neki ratoborni urlik ispunio je prostor oko blizanaca. Bio je to
dubok, preteći, prastari zvuk: lovac govori svojoj žrtvi.
„Jesi li ozbiljno ranjena?” upitao je Leto jednoličnim glasom.
Odgovorila mu je istim tonom: „Jedan od njih me je dohvatio
pandžama. Razderao mi je pustinjsko odijelo uzduž lijeve noge.
Krvarim.”
„Je li ozbiljno?”
„Vena. Mogu zaustaviti.”
„Stegni je” reče on. „Ne miči se. Ja ću se pobrinuti za naše
prijatelje. „
„Oprezno” reče ona. „Veći su nego što sam očekivala ”
Leto je izvukao svoj kris-nož i potegnuo njim naviše. Znao je da
će tigar pretraživati prostor ispod sebe, grabeći pandžama uskim
procijepom gdje mu tijelo nije moglo ući.
Polagano, vrlo polagano, on ispruži nož. Iznenada se nešto
nabode na vrh oštrice. Udarac se prenio cijelom dužinom njegove ruke i
on zamalo ne ispusti nož. Krv poteče niz ruku, poškropi mu lice i
istodobno se začuje urlik koji ga je zaglušio. Ponovno se pojaviše
zvijezde. Nešto se trgalo i bacakalo sa stijena prema pijesku uz divlje
frktanje.
Zvijezde ponovno iščeznuše i on začuje lovački zov. Drugi tigar
je zauzeo mjesto, ravnodušan prema sudbini svog prethodnika. „Uporni
su”, reče Leto.
„Jednog si, najvjerojatnije, sredio”, reče Ghanima. „Poslušaj!”
Urlici i batrgajući grčevi ispod njih postepeno su slabili.
Međutim, drugi tigar poput zavjese ostao između njih i zvijezda.
Leto je vratio nož u korice i dotakao Ghaniminu ruku. „Dodaj mi
svoj nož. Treba mi svježi šiljak da sigurno sredim i ovog drugog.”
„Misliš li da imaju i trećeg?” upitala je.
„Ne vjerujem. Laza tigrovi love u parovima”
„Baš kao i mi”, reče ona.
„Baš kao i mi”, složio se. Osjeti kako drška njenog noža sklizne
u njegov dlan i on je čvrsto stegne. Ponovno je započeo oprezno
opipavati iznad sebe. Oštrica je nailazila jedino na prazan prostor čak i
kad je dospio do visine opasne za njegovo tijelo. Povukao se,
razmišljajući o ovome.
„Zar ga ne možeš pronaći?”
„Ne ponaša se na isto kao onaj prvi”
„Još je tamo. Osjećaš li miris.”
Progutao je knedlu. Smrdljivi dah, vlaga pomiješana s mošusnim
mirisom mačke ispuni mu nosnice. Zvijezde su i dalje bile zastrte. Prva
mačka nije više davala glasa od sebe; otrov kris-noža obavio je svoj
posao.
„Morat ću izgleda ustati”, reče on.
„Ne!”
„Moram ga namamiti nadohvat noža.”
„Da, ali dogovorili smo se da jedno od nas mora, ako je moguće,
izbjeći ranjavanje…”
„A budući da si ti ranjena, vratit ćeš se natrag”, reče on.
„Ali, budeš li ti teško ranjen, neću te moći napustiti”, reče ona.
„Imaš li bolju ideju?”
„Vrati mi moj nož.”
„Ali tvoja noga!”
„Mogu se osloniti na ovu zdravu”
„Ono gore bi ti moglo otkinuti glavu jednim zamahom. Možda
maula…”
„Ako je netko vani i čuje to, znat će da smo došli pripremljeni
za…”
„Ne sviđa mi se što se izlažeš ovakvoj opasnosti!” reče on.
„Tko god bio vani, ne smije saznati da imamo maule, još ne.”
Dotaknula mu je ruku. „Bit ću oprezna, držat ću glavu nisko.”
Budući da je on šutio, ona nastavi: „Znaš i sam da ja to moram
učiniti. Vrati mi moj nož.”
Nedragovoljno, on potraži svojom slobodnom rukom, nađe
njenu i doda joj nož. Bilo je logično uraditi ovako, ali se logika ovog
trenutka sukobljavala sa svim osjećajima njegovog bića.
Osjetio je kako se Ghanima odvukla, čuo je struganje njene
odjeće po stijeni. Duboko je udahnula i on shvati da se već sigurno
ispravila. Budi vrlo oprezna! pomislio je. Gotovo ju je povukao natrag da bi
je nagovorio da uporabe maula pištolj. Ali to je moglo upozoriti
onog vani da imaju takvo oružje. Još gore, moglo se dogoditi da otjeraju
tigra izvan dohvata, a tada bi bili ovdje uhvaćeni u klopku dok bi ih
ranjeni tigar čekao vani na nekom nepoznatom mjestu između stijena.
Ghanima je duboko udahnula i leđima se priljubila uz jedan zid
pukotine. Moram biti brza, pomisli. Posegnula je naviše vrhom bodeža.
Lijeva noga joj je podrhtavala na mjestu gdje su je pandže zaparale.
Osjetila je kako se tamo krv zgrušava, a zatim i toplinu novog liptanja.
Vrlo brza! Uronila je svoja osjetila u spokojnu pripremljenost za presudne
trenutke po pravilima benegeseritskog učenja, isključivši iz
svijesti bol i sva ostala odvraćanja pažnje. Mačka je morala biti tu
negdje! Prošla je polagano oštricom noža duž otvora. Kamo se sakrila ta
prokleta životinja? Ponovno je zaparala zrakom. Ništa. Bila je prisiljena
namamiti tigra u napad.
Započela je pažljivo ispitivati okolinu svojim osjetom mirisa.
Vreli dah je stigao s njene lijeve strane. Ona se uravnoteži, duboko
udahne i poviče: „Taqwa!” Bio je to stari slobodnjački borbeni poklič,
čije se značenje moglo pronaći u najstarijim legendama: „Cijena
slobode!” S ovim krikom usmjerila je nož i zarinula ga duž mračnog otvora
pukotine. Pandže su pronašle njen lakat prije nego što je nož
dosegnuo meso i imala je unatoč boli tek toliko vremena za okretanje
zgloba prije nego što joj je ruka obamrla od lakta do zgloba. Osjetila je
kroz bol kako je otrovni vrh prodro u tigra. Nož joj je ispao iz utrnulih
prstiju. No, uski prorez pukotine, ponovno je bio obasjan zvijezdama, a
cvilež mačke na umoru ispunio je noć. Ubrzo su uslijedili samrtni
grčevi, bacakanje i strmoglavljivanje niz stijene. Naposljetku je
zavladala mrtva tišina.
„Dohvatio mi je ruku”, reče Ghanima, pokušavajući povezati
razderane krpe svoje odjeće oko rane.
„Ozbiljno?”
„Mislim da je. Ne osjećam ruku.”
„Čekaj upalit ću svjetlo i…”
„Nemoj prije nego se pokrijemo!”
„Brzo ću”
Čula je kako se okrenuo dohvatiti svoj fremkit i ubrzo je osjetila
tamnu glatkoću noćnog zastora koji je skliznuo iznad njene glave i
podvio se iza nje. Nije se potrudio učiniti ga nepropusnim za vlagu.
„Moj je nož je na ovoj strani”, reče ona. „Mogu mu napipati
dršku koljenom.”
„Pusti to sada.”
Upalio je malu kuglu. Njen ju je sjaj natjerao da zažmiri. Kad je
stavio kuglu na pješčano tlo pokraj nje, Letu je zastao dah ugledavši
njenu ruku. Jedna pandža je otvorila dugačku, zjapeću ranu koja se
uvijala od ramena, preko vanjskog dijela podlaktice, gotovo do samog
zgloba. Rana je ocrtavala pokret kojim je ona iskrenula ruku ubadajući
vrh bodeža u tigrovu šapu.
Ghanima je samo jednom pogledala ranu, zaklopila oči i
započela molitvu protiv straha.
Leto je otkrio istu potrebu, ali je odgurnuo u stranu metež svojih
osjećaja, prionuvši na zamatanje rane. Ovo je morao pažljivo učiniti da
bi se zaustavilo istjecanje krvi, a istodobno očuvao izgled nezgrapnog
rada kao da ga je Ghanima obavila bez ičije pomoći. Nagovorio ju je da
zaveže čvor slobodnom rukom, držeći drugi kraj zavoja zubima.
„A sada pogledajmo nogu” reče on.
Okrenula se pokazujući drugu ranu. Nije bila tako strašna: dvije
pandže plitko su zaorale duž lista. Ove dvije brazde su, međutim,
prethodno otvoreno krvarile u pješčano odijelo. Očistio ga je što je
mogao bolje i povezao ranu ispod njega. Zatim je zapečatio odijelo
iznad zavoja.
„Ušao je pijesak u nju”, reče on. „Pobrini se o tome čim se
vratiš.”
„Pijesak u našim ranama”, reče ona. „Tako se zove jedna stara
slobodnjačka priča.”
Uspio joj se osmjehnuti i sjesti natrag.
Ghanima je duboko udahnula. „Izvukli smo se.”
„Još ne. „
Progutala je slinu, nastojeći se oporaviti od šoka. Lice joj je bilo
blijedo pri svjetlosti sjajne kugle. Pomislila je: Da, sada moramo brzo
djelovati. Tko god da je upravljao ovim tigrovima mogao bi baš sada
biti tamo vani.
Netremice promatrajući svoju sestru, Leto je bio iznenada
preplavljen bolnim osjećajem gubitka. On i Ghanima se sada moraju
rastati. Tijekom svih ovih godina od rođenja oni su bili poput jednog
bića. Ali njihov je plan ovog trenutka zahtijevao od njih potpuni
preobražaj, da odu odvojenim putovima u jedinstvenost i gdje ih
dijeljenje svakodnevice neće nikada moći ponovno ujediniti.
Vratio se ovozemaljskim nužnostima. „Evo ti moj fremkit.
Izvadio sam zavoje iz njega. Netko bi mogao pogledati.”
„Da.” Razmijenili su torbe.
„Netko, tamo vani, ima predajnik za ove mačke”, reče on. „On
će nas, najvjerojatnije, čekati u blizini qanata želeći biti siguran da će
nas smaknuti.”
Dodirnula je maula pištolj koji je ležao na vrhu fremkita, uzela
ga i gurnula za pojas ispod odjeće. „Odijelo mi je poderano.”
„Da.”
„Tragači bi se mogli uskoro pojaviti ovdje”, reče on. „Među
njima bi se mogao naći i izdajica. Bolje je da se sama odšuljaš natrag.
Neka te Hara štiti.”
„Pa… Počet ću tražiti izdajicu čim se vratim”, reče ona.
Zagledala se u bratovo lice, dijeleći njegovu bolnu spoznaju da će od
ovog trenutka njih dvoje gomilati obilje različitosti. Nikada više neće
biti kao jedno, sudjelujući u znanju koje nitko drugi nije mogao shvatiti.
„Otići ću u Jacurutu”, reče on.
„Fondak” reče ona.
Kimnuo je suglasno. Jacurutu/Fondak – moralo je to biti isto
mjesto. Bio je to jedini način na koji je legendarno mjesto moglo biti
skriveno. Krijumčari su, naravno, to učinili. Ništa lakše za njih od
pretvaranja jednog imena u drugo, djelujući pod okriljem neslužbenog
sporazuma koji im je dopuštao postojanje. Vladajuća obitelj na nekom
planetu uvijek je morala imati stražnja vrata za bijeg u krajnjim
slučajevima. A malo učešće u krijumčarskim zaradama držalo je kanale
otvorene. U Fondaku/Jacurutu, krijumčari su preuzeli potpuno
upotrebljiv naseljeni sieč. A u Jacurutu su mogli biti na otvorenome,
sigurni u tabu koji je Slobodnjake držao podalje.
„Ni jedan Slobodnjak neće ni pomisliti potražiti me baš na
takvom mjestu“, reče on. „Oni će se raspitivati među krijumčarima,
naravno, ali…”
„Učinit ćemo onako kako smo se dogovorili”, reče ona. „To je
samo…”
„Znam.” Čuvši vlastiti glas, Leto je shvatio da otežu zadnje
trenutke istovjetnosti. Gorak osmijeh pređe mu preko usana, dodajući
godine njegovom izgledu. Ghanima je shvatila da ga vidi kroz
vremensku koprenu, da gleda jednog starijeg Leta. Suze joj grunuše na
oči.
„Ne moraš baš sada davati vodu mrtvima”, reče on, prevlačeći
prstom po njenim ovlaženim obrazima. „Otići ću dovoljno daleko da me
nitko ne može čuti i pozvat ću crva” Pokazao joj je obješene Tvorčeve
kuke privezane uz vanjski dio svog fremkita. „Bit ću u Jacurutu za dva
dana, i to još prije zore.”
„Jaši brzo, moj stari prijatelju”, prošaputala je.
„Vratit ću ti se, moj jedini prijatelju”, reče on. „Ne zaboravi biti
oprezna kod qanata”
„Izaberi dobrog crva”, reče ona opraštajući se s njim
slobodnjačkim riječima. Lijevom rukom je ugasila sjajnu kuglu, a noćni
zastor zašušti kad ga je povukla na stranu, smotala i gurnula u svoju
torbu. Osjetila je da je otišao, zamjećujući tek najblaže zvuke koji su
brzo iščezavali u tišini dok je on puzao niz stijene prema pustinji.
Ghanima se zatim pokušala osokoliti za sve što je morala učiniti.
Leto mora biti mrtav za nju. Morala se natjerati da povjeruje u to. U
njenoj svijesti nije smio postojati Jacurutu, ni brat tamo vani koji je
tragao za mjestom izgubljenim u slobodnjačkoj mitologiji. Odsad pa
nadalje, nije smjela razmišljati o Letu kao o živom. Mora se uvjetovati
da njeni odgovori proizlaze iz potpune sigurnosti u smrt njenog brata
kojeg su ubili Laza tigrovi. Nije bilo mnogo ljudi koji su mogli prevariti
Istinozborku, ali ona je znala da je to mogla učiniti… možda morala to
učiniti. Mnogobrojni životi, koje su ona i Leto dijelili, naučili su ih i
kako to postići: hipnotički proces star još i u doba Shebe, iako je ona
možda bila jedino živo ljudsko biće koje se moglo sjetiti Shebe kao
stvarnosti. Duboko prisiljavanje bilo je brižno smišljeno i, dugo
vremena nakon što je Leto otišao, Ghanima je prerađivala svoju
samosvijest, gradeći od sebe usamljenu sestru, preživjelu blizanku, sve
dok nije postala vjerojatna cjelovitost. Kad je to obavila, otkrila je da je
unutrašnji svijet ušutio, odustao od nedopuštenog uvlačenja u njenu
svijest. Bio je to sporedan učinak koji nije očekivala.
Kad bi barem Leto bio živ i mogao saznati to, pomislila je, ne
smatrajući tu pomisao paradoksalnom. Stojeći, buljila je dolje u pustinju
gdje je tigar odnio Leta. Tamo je u pijesku nastajao jedan zvuk dobro
poznat Slobodnjacima: prolazak crva. Iako su postali rijetki u ovim
krajevima, crvi su još dolazili. Možda je samrtnički hropac prve
mačke… Da, Leto je ubio jednu mačku prije nego ga je ščepala druga.
Bilo je čudnovate simbolike u tom pojavljivanju crva. Njena prisila je
bila tako duboka da je vidjela tri tamne točke tamo daleko na pijesku:
dva tigra i Leta. Zatim je naišao crv i na kraju je ostao samo pijesak s
površinom razbijenom u nove valove prolaskom Šai-Huluda. Crv nije
bio baš velik… ali dovoljno velik. A njena prisila joj nije dopustila
zamjećivanje male pojave koja je jahala na prstenastim leđima.
Suzbijajući tugu, Ghanima je zakopčala svoj fremkit i pažljivo
se izvukla iz skloništa. S rukom na maula pištolju podrobno je ispitala
teren. Ni traga od čovjeka s predajnikom. Prokrčila si je put uza stijene
do druge strane, puzeći mjesečevim sjenama, u očekivanju potvrde da
nema ubojice koji je čeka u zasjedi na njenom putu.
Mogla je, preko otvorenog prostranstva, vidjeti baklje u Tabru,
treperavu živost potrage. Jedna mračna mrlja kretala se preko pijeska
prema Čuvaru. Odlučila je krenuti stazom koja će je odvesti na sjever
daleko od približavajuće spasilačke skupine, spustila je do pijeska i
utonula u sjene dine. Pazeći da korača u neravnomjernom ritmu da ne bi
privukla crva, krenula je u smjeru pustog prostranstva koje je odvajalo
Tabr od mjesta Letove smrti. Morat će da biti pažljiva kad stigne do
qanata, znala je to. Ništa je ne smije spriječiti da objavi svima da je njen
brat poginuo spašavajući je od tigrova.
28.
Vlade, ako opstaju, obvezno sve više naginju
aristokratskim oblicima. Ne zna se je li bilo koja vlada
u povijesti izbjegla tom obrascu. A sa shvaćanjem
aristokracije, vlada je sve više sklona djelovati
isključivo u interesu vladajuće klase – bilo da je ta
klasa naslijeđeno kraljevstvo, oligarhija, financijsko
carstvo ili učvršćena birokracija.
Politika kao fenomen ponavljanja:
Priručnik za obuku Bene Gesserit
Zašto nam to nudi?” upitao je Farad“n. „To je najhitnije”
On i bašar Tyekanik stajali su u predsoblju Farad“novih
privatnih odaja. Wensicia je sjedila na jednom kraju niskog plavog
kauča, više slušajući, a manje sudjelujući u razgovoru. Znala je svoj
položaj i mrzila ga, ali Farad“n se zastrašujuće promijenio od onog jutra
kad mu je otkrila njihovu zavjeru.
Bilo je kasno poslijepodne u zamku Corrino i niske sunčeve
zrake naglašavali su spokojnu udobnost ovog predsoblja – prostorije
ispunjene pravim knjigama od plastina, s policama koje su otkrivale
mnoštvo muzičkih zavojnica, enciklopedija, namota siga žice,
mnemoničkih pojačala. Na sve strane bilo je tragova da je ova prostorija
često korištena – istrošena mjesta na knjigama, sjajan metal na
pojačalima, iskrzani rubovi na enciklopedijama. Tu je bio samo jedan
kauč, ali mnogo stolaca – svi su bile lebdjelice promjenjivog oblika,
zamišljeni za nenametljivu udobnost.
Farad“n je stajao leđima okrenut prozoru. Imao je na sebi
jednostavnu sivo-crnu sardaukarsku odoru sa simbolima pandže zlatnog
lava na stranama ovratnika kao jedinim ukrasom. Odlučio je primiti
bašara i svoju majku u ovoj sobi, nadajući se da će to stvoriti atmosferu
opuštenije razmjene misli od one koja bi se mogla postići u službenijem
okolišu. Ali Tyekanikovo neprestano ‘moj gospodar ovo“ i ‘moja gospa
ono“ zadržalo ih je na udaljenosti.
„Moj gospodaru, mislim da on ne bi to ponudio kad to ne bi
mogao ispuniti”, reče Tyekanik.
„Naravno da ne!” uskoči Wensicia.
Farad“n je samo skrenuo pogled prema majci ušutkujući je, a
zatim upita: „Nismo izvršili nikakvu prinudu na Idahoa, bilo što
pokušali tražiti temeljem Propovjednikovih osjećaja?”
„Nikakvu”, reče Tyekanik.
„Zašto onda Duncan Idaho, cijelog svog vijeka poznat po
fanatičnoj vjernosti Atreidima, sada nam u ruke nudi Gospu Jessicu?”
„Te glasine o nevoljama na Arrakisu… „, usudila se Wensicia.
„Nepotvrđene”, reče Farad“n. „Je li možda Propovjednik prenaglio s
ovim?”
„Moguće je”, reče Tyekanik, „samo ne mogu shvatiti pobudu.”
„On govori o traženju azila za nju”, reče Farad“n. „To bi moglo
imati smisla ako su te glasine…”
„Točno”, reče njegova majka.
„Ili bi to moglo biti neko lukavstvo”, reče Tyekanik.
„Možemo donijeti više pretpostavki i istražiti ih” reče Farad“n.
„Što ako je Idaho pao u nemilost kod gospe Alije?”
„To bi moglo objasniti stvari” reče Wensicia, „ali on…”
„Još nemamo nikakvih vijesti od krijumčara?” prekinuo ju je
Farad“n. „Zašto ne možemo…”
„Dostava je uvijek slaba u ovo doba godine”, reče Tyekanik, „i
potrebe sigurnosti…”
„Da, naravno, ali ipak…” Farad“n je zavrtio glavom. „Ne sviđa
mi se naša pretpostavka.”
„Nemoj je prebrzo odbaciti”, reče Wensicia. „Sve te priče o Aliji
i onom Svećeniku, ma kako se zvao…”
„Javid”, reče Farad“n. „Ali taj čovjek je očito…”
„On nam je važan izvor izvješća”, reče Wensicia.
„Namjeravao sam reći da je on očito dvostruki uhoda”, reče
Farad“n. „Kako se mogao kompromitirati u takvoj stvari. Njemu ne
treba vjerovati. Ima previše znakova…”
„Ne uspijevam ih vidjeti”, reče ona.
Njena glupost ga je odjedanput razljutila. „Vjeruj mi na riječ,
majko! Znakovi su tu; objasnit ću ti kasnije”
„Bojim se da se moram složiti”, reče Tyekanik.
Wensicia je utonula u uvrijeđenu šutnju. Kako su je se usudili na
ovakav način izgurati iz savjeta? Kao da je ona bila neka lakoumna žena
sklona mišljenu bez i…
„Ne smijemo zaboraviti da je Idaho jednom bio gola”, reče
Farad“n. „Tleilaxi…” Pogledao je iskosa Tyekanika.
„To ćemo istražiti”, reče Tyekanik. Sviđao mu se način
Farad“nova razmišljanja: hitro, ispitivačko, oštro. Da, Tleilaxi su,
obnavljajući život Idahou, mogli u njega usaditi neko snažno sredstvo
za vlastitu svrhu.
„Ali ne mogu zamisliti pobude Tleilaxa”, reče Farad“n.
„Ulaganje u našu dobrobit” reče Tyekanik. „Malo osiguranje za
buduće usluge?”
„Veliko ulaganje, rekao bih”, reče Farad“n.
„Opasno”, reče Wensicia.
Farad“n se morao složiti s njom. Sposobnosti Gospe Jessice bile
su općepoznate u Carstvu. Naposljetku, ona je bila odgojila Muad´Diba.
„Ako se sazna da je u našim rukama”, reče Farad“n.
„Da, to bi bio mač s dvije oštrice”, reče Tyekanik. „Ali to se ne
mora saznati.”
„Pretpostavimo”, reče Farad“n, „da prihvatimo ovu ponudu.
Kakva je njena vrijednost? Možemo li je razmijeniti za nešto
značajnije?”
„Ne javno”, reče Wensicia.
„Naravno da ne!” Zabuljio se u Tyekanika s izrazom
iščekivanja.
„To tek moramo vidjeti”, reče Tyekanik.
Farad“n je kimnuo glavom. „Da. Mislim, ako prihvatimo Gospu
Jessicu moramo je shvatiti kao novac uložen u banku za neodređenu
upotrebu. Naposljetku, bogatstvo se ne mora neophodno potrošiti na
neku posebnu stvar. Ono je samo… potencijalno korisno.”
„Ona bi bila strašno opasan zatočenik”, reče Tyekanik.
„To se stvarno mora upamtiti”, reče Farad“n. „Rekli su mi je da
joj njen benegeseritski odgoj omogućava utjecaj na čovjeka jednostavno
istančanim korištenjem glasa”
„Ili tijela”, doda Wensicia. „Irulan mi je jednom prigodom
otkrila tek nešto što je bila naučila. U to vrijeme ona se time hvalila, pa
nisam vidjela dokaze. Pa ipak, postoji prilično uvjerljiva potvrda da
Bene Gesseriti imaju svoje načine postizanja vlastitih ciljeva.”
„Navodiš li na pomisao”, upita Farad“n, „da bi me mogla
zavesti?”
Wensicia samo slegne ramenima.,
„Pa vjerojatno je malo prestara za to, zar ne?” upita Farad“n.
„S jednom Bene Gesserit, nikad se ne zna”, reče Tyekanik.
Farad“n je osjetio drhtaj uzbuđenja obojenog strahom.
Prihvaćanje ove igre koja je za cilj imala vraćanje visokog trona
vlasti Kući Corrino, istodobno ga je privlačila i odbijala. Kako je i dalje
ostajala privlačna, ona težnja za povlačenjem iz igre i njegova
prethodna zanimanja – povijesno istraživanje i svladavanje očitih
obveza neophodnih za vladanje ovdje na Salusi Secundus. Obnavljanje
njegovih sardaukarskih snaga bila je, sama po sebi, jedna zadaća… a za
taj posao, Tyek je još bio dobro oruđe. Svaki planet je, naposljetku, bio
ogromna odgovornost. No, Carstvo je bila još veća i bilo je daleko
privlačnije kao instrument vlasti. Što je više čitao o Muad´Dibu/Paulu
Atreidu, postajao je sve više očaran uporabom vlasti. Kakvo bi to samo
veliko dostignuće bilo za titularnu glavu Kuće Corrino, nasljednika
Shaddama IV, da vrati svoju lozu na Lavlje Prijestolje. Želio je to! Želio
je. Farad“n otkrije da bi ponavljajući ovo primamljivo razmišljanje više
puta, mogao nadrasti trenutne sumnje.
Tyekanik je govorio: „…i naravno, Bene Gesserit uči da mir
odobrava napade i tako potiče rat. Paradoks…”
„Kako smo došli na ovo?” upita Farad“n vraćajući pažnju s
poprišta teorijskog razmišljanja.
„Zašto”, upita Wensicia umilnim glasom, budući da je
primijetila sanjareći izraz na licu svoga sina, „samo sam pitala poznaje
li Tyek filozofiju koja stoji iza Sestrinstva.”
„Filozofiji ne treba prilaziti s poštovanjem” reče Farad“n,
okrećući se prema Tyekaniku. „A što se tiče Idahove ponude, po mom
mišljenju trebalo bi je još proučiti. Kad nam se učini da nešto znamo,
upravo je tada potrebno dublje razmisliti o tome”
„Učinit ćemo to”, reče Tyekanik. Sviđala mu se ova crta
opreznosti kod Farad“na, ali se nadao da se nije protezala i na one vojne
odluke koje su zahtijevale brzinu i točnost.
S beznačajnim izrazom lica Farad“n upita: „Znate li što je,
prema mome mišljenju, najzanimljivije u povijesti Arrakisa? To je
običaj iz primitivnog doba da Slobodnjak ubije svakog tko nije odjeven
u pustinjsko odijelo s lako uočljivom i karakterističnom kapuljačom.”
„Otud vaša opsjednutost pustinjskim odijelom?” upita Tyekanik.
„Dakle, zamijetili ste, ha?”
„Kako bismo to mogli propustiti?” upita Wensicia.
Farad“n uputi majci srdit pogled. Zašto ga je ovako prekidala?
Ponovno se usredotoči na Tyekanika.
„Pustinjsko odijelo je ključ posebnosti tog planeta, Tyek. To je
Dinin pečat. Ljudi vole usredotočiti pažnju na fizičke karakteristike:
pustinjsko odijelo čuva tjelesnu vlagu, osigurava njeno kruženje i
omogućava preživljavanje na nekom takvom planetu. Znate, prema
slobodnjačkom običaju svaki član obitelji imao je po jedno pustinjsko
odijelo, osim sakupljača hrane. Oni su imali i pričuvno. Ali molim vas, oboje,
razmislite…” Pomaknuo se uključujući i majku u razgovor, „…da
je odjeća slična pustinjskim odijelima, što zapravo nije bila, postala
visoka moda diljem Carstva. Oponašati osvajača značajna je osobina
ljudi!”
„Mislite li, stvarno, da je to nešto važno?” upitao je Tyekanik,
zbunjenim tonom.
„Tyek, Tyek – bez takvih spoznaja ne može se vladati. Rekao
sam da je pustinjsko odijelo ključ njihovog karaktera i to je istina. To je
znak konzervativnosti. Pogreške koje će oni činiti bit će konzervativne
pogreške.”
Tyekanik je pogledao Wensiciu koja je zurila u svog sina s
brižnim neodobravanjem. Farad“nove osobine su istodobno privlačile i
zabrinjavale bašara. Bio je vrlo različit od starog Shaddama. Tada smo
imali jednog čistog Sardaukara: vojnika-ubojicu s tek nekoliko psihičkih
kočnica. Ali Shaddam je pao pred Atreidima koje je predvodio vražji
Paul. Stvarno, ono što je čitao o Paulu Atreidu otkrivalo je baš ovakve
osobine kakve je Farad“n sada pokazao. Možda bi Farad“n manje
oklijevao od Atreida u slučajevima okrutnih neophodnosti, ali to je
dugovao svojoj sardaukarskoj obuci.
„Mnogi su vladali, ne rabeći te spoznaje”, reče Tyekanik.
Farad“n ga je samo na trenutak odmjerio. Zatim reče: „Vladali i
propali.”
Tyekanikova usta se skupe u stegnutu crtu na ovu očitu aluziju
na Shaddamov poraz. To je, također, bio poraz Sardaukara i nijedan
Sardaukar ga se nije rado sjećao.
Izrekavši tu primjedbu, Farad“n nastavi: „Vidiš, Tyek, utjecaj
nekog planeta na masovnu svijest njegovih stanovnika, nikada nije bio
do kraja točno razmotren. Da bismo porazili Atreide, moramo shvatiti
ne samo Caladan već i Arrakis: jedan blagi planet i drugi koji je poligon
za stroge odluke. Bio je to jedinstven slučaj, to vjenčanje Atreida i
Slobodnjaka. Moramo znati kako je to ostvareno, jer im se inače
nećemo moći suprotstaviti, a kamoli poraziti ih.”
„Kakve to veze ima sa Idahovom ponudom?” upitala je
Wensicia.
Farad“n sažalno pogleda svoju majku. „Započinjemo njihov
poraz unošenjem pojedinih napetosti u njihovo društvo. To je vrlo
snažno oružje: napetost. Nedostatak toga, također je važan. Jeste li
zapazili da su Atreidi doprinijeli da se kod nas stvari razmekšaju i
olabave?”
Tyekanik si dade oduška odobravajući odlučnim kimanjem
glave. To je bila dobra opaska. Nije se smjelo dopustiti da Sardaukari
postanu premekani. Pa ipak, ova Idahova ponuda i dalje ga je kopkala.
Rekao je: „Možda bi bilo najbolje odbiti ponudu.”
„Još ne” reče Wensicia. „Otvoren nam je čitav spektar
mogućnosti. Naša zadaća je sagledati što je moguće veći dio tog
spektra. Moj sin je u pravu: treba nam je više podataka.”
Farad“n ju je netremice promatrao, ocjenjujući i njenu namjeru i
površinsko značenje njenih riječi. „Ali, hoćemo li znati kad smo prošli
točku nakon koje nema izbora?” upitao je.
Tyekanik se kiselo nasmiješi. „Ako mene pitate, odavno smo
prošli točku nakon koje nema povratka”
Farad“n zabaci glavu unatrag, glasno se nasmijavši. „Ali mi još
uvijek imamo izbora, Tyek! Kad dospijemo do kraja našeg konopa, tada
je važno to mjesto prepoznati!”
29.
U ovo doba kad sredstva čovjekovog prijevoza
uključuju naprave koje mogu premostiti dubine
svemirskog prostora u transvremenu kao i druge koje
mogu brzo prenijeti ljude preko gotovo neprohodnih
površina planeta, čini se čudnim razmišljati o kretanju
na dugačka putovanja pješice. Pa ipak, ovo ostaje
osnovno sredstvo putovanja na Arrakisu, što se
djelomice pripisuje davanju prvenstva, a djelomice
grubom odnosu kojeg je ovaj planet zadržao prema
bilo čemu mehaničkom. U uvjetima Arrakisa, ljudsko
tijelo ostaje najizdržljivije i najsigurnije sredstvo za
hodočašće. Možda je bezuvjetna svijest o tome ono
što Arrakis čini zadnjim zrcalom duše.
Priručnik hodočasnika
Polako i oprezno Ghanima se približavala Tabru, držeći se
najdubljih sjeni dina, nepomično čučeći dok je potraga prolazila južno
od nje. Bila je obuzeta užasnom spoznajom: crv koji je odvukao tigrove
i Letovo tijelo, opasnosti koje su je čekale. On je nestao; njen brat
blizanac je nestao. Odbacila je svaku žalost i podjarila bijes. Po tome je
bila čisti Slobodnjak. Znala je to, i uživala je u tome.
Shvaćala je ono što se govorilo o Slobodnjacima. Vjerovalo se
da nemaju savjesti, budući da su je izgubili u žaru osvećivanja onima
koji su ih natjerali od planeta do planeta u dugo lutanje. Bila je to,
naravno, besmislica. Samo najsiroviji praljudi nemaju nikakve savjesti.
Slobodnjaci su imali visoku razvijenu savjest koja je bila usredotočena
na njihovu vlastitu dobrobit kao naroda. Doimali su se zvjerskim jedino
ljudima iz vanjskog svijeta – baš kao što su se ljudi iz vanjskog svijeta
njima činili zvjerskim. Svaki Slobodnjak je vrlo dobro znao da može
učiniti okrutnost bez osjećaja krivnje. Slobodnjaci nisu osjećali krivnju
za iste postupke koji su kod drugih pobuđivali takve osjećaje. Njihovi
obredi su ih oslobodili od krivnja koje bi ih inače mogle uništiti. U
dubini svoje svijesti znali su da se svaki prekršaj može, barem
djelomice, pripisati potpuno priznatim olakšavajućim okolnostima:
„nedostatak autoriteta“, ili prirodna naklonjenost lošem, koja je bila
zajednička svim ljudskim bićima, ili „loša sreća“ koju je svatko osjetljiv
mogao raspoznati kao sukob između smrtnog tijela i vanjskog kaosa
svemira.
U sklopu ovoga, Ghanima se osjećala kao čisti Slobodnjak,
brižno pripremljen produžetak plemenske okrutnosti. Bio joj je potreban
samo cilj – a to je, očito, bila Kuća Corrino. Žudjela je vidjeti
Farad“novu krv prolivenu po tlu ispred njenih nogu.
Nikakav neprijatelj je nije očekivao kod qanata. Čak su i članovi
potraga otišli na druga mjesta. Prešla je vodu preko nekog zemljanog
mosta, i prošuljala se kroz visoku travu do skrivenog ulaza u sieč.
Odjednom svjetlost zasja ispred nje i Ghanima plitko polegne uz tlo.
Provirila je između stabljika divovske penjačice. Neka žena je s vanjske
strane ušla u skriveni prolaz, a netko se bio sjetio taj prolaz pripremiti
onako kako bi svi ulazi u sieč trebali biti pripremljeni. U nemirna
vremena je svatko tko je ulazio u sieč bio je dočekivan sjajnom
svjetlošću, koja bi privremeno zaslijepila pridošlicu i dala vremena
stražarima za djelovanje. Ali takav doček nikad se nije trebao vidjeti iz
pustinje. Svjetlost koja se odavde vidjela značila je da su vanjski
zatvarači bili otvoreni i ostavljeni na stranu.
Ghanima je osjetila navalu gorčine zbog ove izdaje siečke
sigurnosti: izljev svjetlosti. Običaji raspuštenih Slobodnjaka mogli su se
naći na svakom koraku!
Svjetlost je produžila bacati svoju lepezu po zemlji u podnožju
litice. Neka mlada djevojka je istrčala iz tame voćnjaka u svjetlost,
odajući svojim kretnjama nekakvu bojažljivost. Ghanima je mogla
vidjeti svijetli krug sjajne kugle unutar prolaza i ples kukaca oko nje.
Svjetlost je obasjavala dva tamna obrisa u prolazu: nekog čovjeka i
mladu djevojku.
Držali su se za ruke, zureći jedno drugom u oči.
Ghanima je osjetila da nešto glede ovog muškarca i žene nije u
redu. Oni nisu bili tek dvoje ljubavnika koji su ugrabili trenutak nasamo
u općoj potrazi. Svjetiljke su bile obješene iznad i iza njih u prolazu.
Razgovarali su nasuprot žarkog, nadsvođenog ulaza, koji je bacao
njihove sjene van u mrak gdje je svatko mogao promatrati njihove
pokrete. S vremena na vrijeme muškarac bi oslobađao ruku. Ruka bi
zatim zaplovila kroz svjetlost oštrim, lupeškim pokretom koji ju je,
jednom završen, ponovo vraćao sjenama.
Usamljeni zvuci noćnih stvorenja ispunjavali su pomrčinu oko
Ghanime, ali ona je odbacila takvo odvraćanje pažnje.
Što je bilo čudno kod ovih dvoje.
Muškarčeve kretnje su bile tako nježne, tako oprezne.
Okrenuo se. Odbljesak sa ženine odjeće ga je osvijetlio,
pokazujući grubo, crveno lice s krupnim bubuljičavim nosom. Duboko i
nečujno je udahnula u iznenađenju prepoznavanja. Palimbaša! Bio je to unuk
jednog naiba čiji su sinovi poginuli služeći Atreide. Lice – i još
nešto što se pokazalo njihanjem njegove razdrte odjeće kada se okrenuo
– učinila je Ghanimi sliku potpunom. Ispod odjeće nosio je opasač, a za
opasač je bila pričvršćena neka kutija koja je blistala od brojčanika i
tipki. To je sigurno bio neki tleilaški ili ixijanski instrument. Radilo se,
nedvojbeno, o predajniku koji je bio pustio tigrove u lov. Palimbaša. To je
značilo da je još jedna obitelj naiba prešla na stranu Kuće Corrino.
Tko je, pak, bila ova žena? To nije bilo važno. Bila je netko
koga je Palimbaša iskoristio.
Jedna benegeseritska misao nepozvana je prodrla u Ghaniminu
svijest: Svaki planet ima svoje razdoblje kao i svaki život. Lako se prisjetila
svega što je bilo u svezi s Palimbašom, promatrajući ga ovdje s
tom ženom, gledajući predajnik i one lopovske pokrete. Palimbaša je
predavao matematiku u siečkoj školi. Matematiku. Taj čovjek je bio
matematička seljačina. Htio je matematikom objasniti Muad´Diba, no
Svećenstvo ga je ukorilo zbog toga. Bio je zarobljivač uma, a
zarobljavanje se moglo shvatiti vrlo jednostavno: prenosio je tehničko
znanje bez prenošenja odgovarajućih vrijednosti.
Trebala sam već ranije posumnjati u njega, pomislila je. Svi
znakovi su bili tu.
Zatim, uz gorki grč u želucu, dođe joj: On je ubio moga brata!
Prisilno se smirila. Palimbaša bi, svakako, ubio i nju, ako bi
pokušala proći pokraj njega tamo u skrivenom prolazu. Sada je shvatila
razlog ovog ne-slobodnjačkog rasipanja svjetlosti, ovog otkrivanja
skrivenog ulaza. Uz pomoć te svjetlosti oni su promatrali ne bi li vidjeli
je li se koja od njihovih žrtvi izvukla. Vjerojatno su provodili užasno
vrijeme očekujući ovako u neznanju. I sada, nakon što je Ghanima
vidjela predajnik, mogla si je objasniti one pokrete ruke. Palimbaša je
često stiskao jednu tipku predajnika, ljutitom kretnjom.
Nazočnost ovog para mnogo je govorila Ghanimi. Vjerojatno je
svaki ulaz u sieč u svojim dubinama skrivao slične promatrače.
Počešala se po nosu gdje ju je prašina zagolicala. U ranjenoj
nozi joj je i dalje udaralo, a ruka kojom je prije držala nož, boljela ju je
tamo gdje je nije pekla. Prsti su ostali neosjetljivi. Ako bi zatrebala
koristiti nož, morala bi ga držati lijevom rukom.
Ghanima pomisli na uporabu maula pištolja, ali njegov
karakterističan zvuk bi, sigurno, privukao neželjenu pažnju. Trebala je
pronaći neki drugi način.
Palimbaša se još jednom okrenuo od ulaza. Bio je taman
predmet nasuprot svjetlosti. Žena je, nešto govoreći, pažljivo promatrala
van u mrak. Imala je nekakvu uvježbanu opreznost, odavala je dojam da
zna kako se gleda u sjene, koristeći kutove očiju. Bila je, dakle, više od
samo pogodnog oruđa. Bila je dio dublje zavjere.
Ghanima se ovog trena prisjetila da je Palimbaša žudio postati
Kaymakam, politički upravitelj pod Namjesništvom. On je, to je bilo
sasvim jasno, bio dio većeg plana. Uz njega, svakako su postojali i
mnogi drugi. Čak i ovdje u Tabru. Ghanima je istražila oštre rubove
ovako pokazanog problema, a zatim se udubila u njega. Kad bi mogla
uhvatiti živog bar jednog od ovih stražara, mnogi drugi bili bi kažnjeni.
Oštar zvižduk neke male životinje koja se napajala na qanatu iza
nje prodro je u njenu svijest. Prirodni zvuci i prirodne stvari. Njeno
pamćenje je tragajući prelazilo čudnovate nijeme prepreke njene svijesti
sve dok nije naišlo na jednu svećenicu pripadnicu Jowfa, koju je u
Asiriji zatočio Sennacherib. Pamćenja te svećenice rekla su Ghanimi što
ovdje treba učiniti. Palimbaša i ova žena bila su obična djeca, jogunasta
i opasna. Oni nisu ništa znali o Jowf, nisu znali čak ni ime planeta gdje
su se Sennacherib i ta svećenica davno pretvorili u prah. Ono što se
spremalo dogoditi ovom paru zavjerenika, ako bi im se objašnjavalo,
moglo se jedino objasniti izrazima početka ovdje.
I svršetka ovdje.
Okrenuvši se na bok, Ghanima je otkopčala svoj fremkit i
izvukla iz poveza cijev za disanje u pijesku. Skinula je kapicu i izvukla
iz nje dugački filtar. Sada je dobila otvorenu cijev. Izvukla je jednu iglu
iz zavežljaja za popravke, izvukla kris nož iz kanija i umetnula iglu u
šupljinu za otrov na vrhu bodeža koja je nekoć bila prolaz živca na zubu
nekog crva. Ranjena ruka joj je otežavala posao. Pokreti su joj bili
pažljivi i polagani, oprezno rukujući otrovnom iglom dok je vadila vatu
od začinskih vlakana iz pregratka u torbi. Vrat igle čvrsto je ulegao u
vlaknastu vatu, čineći tako projektil koji je tijesno ušao u cijev.
Držeći oružje polegnuto, Ghanima se prišuljala bliže svjetlu,
krećući se polagano da bi izazvala što manje micanje povijuše. Dok se
prikradala, proučavala je kukce oko svjetla. Da, u tom lelujavom roju
bilo je i piume mušica. One su bile ozloglašene zbog svojih uboda po
ljudskom tijelu. Otrovna strelica mogla je proći neprimijećena,
propraćena pokretom tjeranja mušice koja ubada. Trebala je samo
odlučiti koga će od ovo dvoje izabrati – muškarca ili ženu!
Muriz. Ime je samo od sebe došlo Ghanimi svijest. Bilo je to
ženino ime. S njim su stigla sjećanja na sve što se o toj ženi govorilo.
Bila je jedna od onih koje su se vrtjele oko Palimbaše baš kao što su se
oni kukci vrtjeli oko svjetla. Nju je kao slabu osobnost, bilo lako
pokolebati.
Vrlo dobro. Palimbaša je ove noći odabrao pogrešnog
suučesnika.
Ghanima je prislonila cijev na usta i, s jasno ocrtanim
pamćenjem svećenice Jowf u svojoj svijesti, duboko udahnula pa
puhnula u cijev u silovitom trzaju.
Palimbaša se pljesnuo po obrazu, otirući ga rukom na kojoj se
ukazala krvava mrljica. Od igle nije bilo ni traga, jer ju je odbacio
pokretom ruke.
Žena je rekla nešto nježno i Palimbaša se nasmijao. Još dok se
smijao, noge su ga počele izdavati. Skljokao se na nju, a ona ga je
pokušala poduprijeti. Još se saginjala s mrtvim teretom kad joj Ghanima
priđe s leđa i prisloni šiljak isukanog kris-noža na struk.
Ghanima prozbori običnim tonom: „Bez naglih pokreta, Muriz.
Moj je nož otrovan. Možeš sada slobodno ispustiti Palimbašu. On je
mrtav”
30.
U svim važnijim društvenim snagama naći ćete neku
utemeljenu težnju za stjecanjem i održavanjem vlasti
uporabom riječi. Od vračeva preko svećenika do
birokrata uvijek se radi o istom. Pokorno
stanovništvo mora biti naučeno prihvaćati riječi vlasti
kao istinite, mora brkati simbolizirani sustav sa
shvatljivim svemirom. Zbog očuvanja takvog načina
vladanja, određeni simboli se drže izvan dohvata
običnog shvaćanja – simboli poput onih koji se
odnose na gospodarsko rukovođenje ili oni koji
određuju lokalno tumačenje duševnog zdravlja.
Tajnost simbola u ovom obliku vodi do razvijanja
više razbacanih pod-jezika, i svaki od njih dokazuje
da se njegovi korisnici spremaju za neki oblik vlasti. S
ovom spoznajom u proces nastanka vlasti, naše
Carske Snage Sigurnosti moraju uvijek biti oprezne
kad se radi o pojavljivanju pod-jezika.
Predavanje princeze Irulan
na Arakenskoj ratnoj školi
Možda je suvišno da vam ovo govorim”, reče Farad“n, „ali zbog
izbjegavanja svake pogreške, upozoravam vas da sam vam dodijelio
nijemog stražara s naredbama da vas mora oboje ubiti, pokažem li i
najmanje znakove podlijeganja vradžbinama.”
Nije očekivao reakciju na ove riječi. I Gospa Jessica i Idaho
ispunili su njegova očekivanja.
Farad“n je brižno odabrao sredinu za prvo ispitivanje ovog para
– Shaddamovu staru Svečanu sobu za primanja. Nedostatak njene
veličanstvenosti nadoknađivala je egzotična opremljenost. Vani je bilo
zimsko poslijepodne, ali je osvjetljenje u ovoj prostoriji bez prozora
oponašalo vječiti sunčan dan okupan zlatnim osvjetljenjem vješto
razmještenih sjajnih kugli izrađenih od najčistijeg ixijanskog kristala.
Novosti sa Arrakisa ispunile su Farad“na mirnom ohološću.
Leto, muški blizanac, bio je mrtav; ubio ga je tigar-ubojica. Ghanima,
preživjela sestra, nalazila se u pritvoru kod svoje tete i po općoj
pretpostavci bila je talac. Potpuno izvješće znatno je doprinijelo
objašnjenju nazočnosti Idaha i Gospe Jessice. Oni su željeli utočište.
Corrinske uhode su javljale o mučnom zatišju na Arrakisu. Alija je
pristala na ispitivanje zvano „Sud opsjednutosti’, čija svrha nije baš bila
sasvim objašnjena. Međutim, datum ovog ispitivanja nije bio određen i
dvije Corrinske uhode su vjerovali da do njega neće nikada ni doći. No,
ali ovo je bilo sigurno: došlo je do borbe između pustinjskih
Slobodnjaka i Slobodnjaka iz Carske Vojske, neuspio građanski rat koji
je doveo vladu do privremene blokade. Stilgar se zasad držao
nepristrano i bio je, nakon razmjene talaca, imenovan na posebnu
dužnost. Ghanima je, očito, smatrana taocem, iako je smisao i toga
ostajao nejasan.
Jessicu i Idaha doveli su na saslušanje sigurno povezani u
lebdeće stolce. Oboje su pokorno mirovali zbog smrtonosnih tankih niti
siga žice koje bi se usjekle u meso i pri najmanjem opiranju. Dopremila
su ih dva sardaukarska konjanika koji su provjerili spone i nečujno se
udaljili.
Upozorenje je, stvarno, bilo nepotrebno. Jessica je vidjela
naoružanog nijemog stražara kako stoji uz zid desno od nje držeći u ruci
jedno staro, ali učinkovito oružje. Dopustila si je pogledom proletjeti po
egzotičnim ukrasima ove sobe. Široki listovi rijetkog metalnog grma bili
su protkani sjajnim biserima i tako isprepletani da su tvorili središnji
polumjesečasti srp stropa kupole. Pod ispod nje bio je sagrađen od
izmjeničnih ploča dijamantnog drveta i kabuzu školjke raspoređenih
unutar pravokutnog obruba od kostiju passaqueta. Bile su postavljene na
kraj, laserom izrezane i uglačane. Odabrani tvrdi materijali ukrašavali
su zidove u naglašeno istkanim šarama koje su ocrtavale četiri položaja
Lavljeg simbola na koji su potomci pokojnog Shaddama IV. polagali
pravo. Lavovi su bili od neobrađenog zlata.
Farad“n je odlučio dočekati zarobljenike stojeći. Na sebi je imao
kratke hlače i lagani zlatni prsluk s malenim svilenim otvorom na vratu.
Njegov jedini ukras bila je kneževska lenta, obilježje njegove kraljevske
obitelji, koju je nosio na lijevoj strani grudi.
Bio je u pratnji bašara Tyekanika odjevenog u žuto-smeđu
odjeću i teške čizme s kitnjastim lasegunom u prednjoj futroli uz kopče
opasača. Tyekanik, čije je natmureno lice Jessica poznavala iz
benegeseritskih izvješća, stajao je tri koraka lijevo i nešto iza Farad“na.
Jedno prijestolje od tamnog drveta počivao je na podu blizu zida,
upravo iza ove dvojice.
„A sada”, reče Farad“n oslovljavajući Jessicu, „imate li što za
reći?”
„Pitala bih zašto smo ovako vezani?” reče Jessica, pokazujući na
siga žicu.
„Upravo smo dobili izvješće s Arrakisa koji objašnjavaju vašu
nazočnost kod nas”, reče Farad“n. „Možda ću vas sada odvezati.”
Nasmijao se. „Ako vi…” Prekinuo je kada se njegova majka pojavila iza
zarobljenika na vratima prostorije.
Wensicia je hitro prošla pokraj Jessice i Idaha, ni ne pogledavši
ih, i predala Farad“nu malu obavještajnu kocku, uključivši je prije toga
u rad. On započne proučavati užarenu površinu, pogledavajući katkad
Jessicu, a zatim ponovo kocku. Užarena površina se ugasi i on je vrati
majci, pokazujući joj da bi je trebala pokazati Tyekaniku. Dok je to ona
činila, on je namrgođeno promatrao Jessicu.
Wensicia je zatim stala desno od Farad“na, držeći zamračenu
kocku u ruci, djelom skrivenu naborom njene bijele haljine.
Jessica je pogledala udesno prema Idahu, ali je on odbio susresti
njen pogled.
„Bene Gesserit se ljute na mene”, reče Farad“n. „Vjeruju da sam
ja odgovoran za smrt vašeg unuka.”
Jessica je zadržala bezosjećajni izraz lica, razmišljajući: Znači,
treba vjerovati u Ghaniminu priču, osim ako… Nije voljela sumnjive
nepoznanice.
Idaho je zatvorio oči, a onda ih ponovo otvorio pogledavši
Jessicu. Ona je nastavila zuriti u Farad“na. Idaho joj je govorio o ovom
Rhajia pogledu, ali ona nije izgledala zabrinuta. Nije znao kako si treba
protumačiti ovu njenu bezosjećajnost. Očito je ipak nešto znala što nije
otkrila.
„Evo što se događa”, reče Farad“n i nastavi objašnjavati sve što
je saznao o događajima na Arrakisu, ništa ne izostavljajući. Zaključio je:
„Vaša unuka je živa, ali se, prema općem vjerovanju, nalazi pod
nadzorom Gospe Alije. Ovo bi vas trebalo zadovoljiti.”
„Jesi li ti ubio moga unuka?” upita Jessica.
Farad“n je istinito odgovorio: „Nisam. Nedavno sam saznao za
zavjeru, ali ona nije moje djelo”
Jessica pogleda Wensiciu i opazivši nasladu u izrazu tog
srcastog lica, pomisli: Njeno djelo! Lavica kroji planove za svoje
mladunče. Bila je to igra zbog koje bi lavica jednog dana mogla
požaliti.
Vraćajući pažnju na Farad“na reče: „Ali Sestrinstvo vjeruje da si
ga ti ubio.”
Farad“n se okrene prema svojoj majci. „Pokaži joj poruku.”
Budući da je Wensicia oklijevala, on joj podvikne s prizvukom
bijesa što je Jessica primila na znanje kao nešto što bi se u budućnosti
moglo uporabiti. „Rekao sam, pokaži joj to!”
Poblijedjela lica, Wensicia prinese kocku Jessici i uključi je.
Riječi su potekle plohom kocke, izazivajući odgovarajuće pokrete
Jessicinog oka: „ Savjet Bene Gesserita na Wallachu IX ulaže službeni
protest protiv Kuće Corrino zbog ubojstva Leta Atreida II. Dokazi i
svjedočanstva dostavljeni su od strane Landsraadove Komisije za
Unutrašnju Sigurnost. Odredit će se neutralno mjesto i imena sudaca
bit će dostavljena na odobrenje svim strankama. Zahtijeva se vaš
neodložan odgovor. Sabit Rekush u ime Landsraada.”
Wensicia se vratila na staro mjesto pokraj sina.
„Kakav im odgovor namjeravate poslati?” upita Jessica.
Wensicia reče: „Budući da moj sin još nije službeno postavljen
za glavu Kuće Corrino, ja ću… Kamo si krenuo?” Ovo zadnje bilo je
namijenjeno Farad“nu koji se, dok je ona govorila, okrenuo i zaputio
prema postranim vratima pokraj kojih je budno motrio nijemi stražar.
Farad“n zastane i napola se okrene. „Vraćam se mojim knjigama
i ostalim sklonostima koje me daleko više zanimaju ”
„Kako se usuđuješ?” upita žučno Wensicia. Tamno crvenilo joj
se proširilo preko vrata do obraza.
„Usudit ću se na sasvim malo stvari u svoje vlastito ime” reče
Farad“n. „Donosila si odluke u moje ime, odluke koje smatram krajnje
odvratnim. Ili ću, od ovog trenutka sam donositi odluke u svoje ime ili
slobodno možeš potražiti drugog nasljednika Kuće Corrino!”
Jessica je hitro prelazila pogledom od jednog do drugog
učesnika ovog sukoba, opažajući kod Farad“na istinski bijes. Bašarski
časnik je kruto stajao u stavu mirno, pokušavajući djelovati kao da ništa
nije čuo. Wensicia se kolebala na rubu vrištećeg bijesa. Farad“n se činio
savršeno spreman prihvatiti bilo kakav ishod svog kockanja. Jessica je
bila donekle zadivljena njegovim držanjem, otkrivajući u ovom sukobu
mnoge stvari koje bi joj mogle kasnije koristiti. Izgleda da je odluka o
slanju tigrova-ubojica na njene unuke donijeta bez Farad“nova znanja.
Teško se moglo posumnjati u njegovu izjavu da je za zavjeru saznao tek
nakon što je bila provedena. Dok je stajao tamo, spreman prihvatiti bilo
kakvu odluku, bijes u njegovim očima nije se mogao pogrešno
protumačiti.
Wensicia duboko i drhtavo uzdahne. Zatim reče: „Vrlo dobro.
Službeno proglašenje obavit će se sutra. Odsad se možeš unaprijed
vladati u skladu s tim.” Pogledala je Tyekanika, ali on je taj pogled
izbjegao.
Kad se majka i sin nađu izvan ove prostorije, bit će galame i
vriskanja, pomisli Jessica. Ali, po mome mišljenju, ovo je njegova
pobjeda. Dopustila je svojim mislima povrat na Landsraadovu poruku.
Bene Gesserit su procijenile svoje primatelje poruke s majstorstvom
koje je potvrđivalo sposobnost benegeseritskog planiranja. U službenoj
objavi protesta nalazila se skrivena poruka za Jessicine oči. Stvarnost
poruke je govorila da uhode Sestrinstva znaju za Jessicin položaj i da su
izvrsno točno procijenile Farad“na kad su pogodile da će on poruku
pokazati svojoj zarobljenici.
„Željela bih odgovor na pitanje” reče Jessica, govoreći Farad“nu
kad je ponovo stao pred nju.
„Reći ću Landsraadu da nemam ništa s ovim ubojstvom”, reče
Farad“n. „Pridodat ću da dijelim osjećaj zgroženosti Sestrinstva
načinom na koji je obavljeno, iako ishodom ne mogu biti sasvim
nezadovoljan. Primite moje isprike zbog žalosti koju je vam je to moglo
prouzročiti. Sreća posvuda prolazi.”
Sreća posvuda prolazi! pomisli Jessica. Bila je to omiljena
izreka njenog Vojvode, a u Farad“novom ponašanju bilo je nečega što je
govorilo da je on znao za to. Prisilila se odbaciti svaku mogućnost da su
oni stvarno ubili Leta. Morala je pretpostaviti da je Ghanimin strah za
Leta bio motiviran planom blizanaca. Krijumčari će omogućiti Gurneyu
susret s Letom i zamisao Sestrinstva će se provesti u djelo. Leto je
morao položiti ispit. Morao je. Bez tog ispita bio je osuđen na propast
kao što je to već bila Alija. A Ghanima… Dobro, to će se vidjeti kasnije.
Nekog rođenog kao gotova osobnost nije se moglo dovesti pred Časnu
Majku Gaius Helen Mohiam.
Jessica duboko uzdahne. „Prije ili kasnije”, reče ona, „netko će
se dosjetiti da biste ti i moja unuka mogli ujediniti naše dvije Kuće i
izliječiti stare rane.”
„To mi je već spomenuto kao mogućnost”, reče Farad“n,
okrznuvši pogledom svoju majku. „Odgovorio sam da bih radije
pričekao ishod nedavnih događaja na Arrakisu. Nema potrebe za
naglom odlukom.” „Uvijek postoji mogućnost da si ti igračka u rukama
moje kćeri”, reče Jessica.
Farad“n se skamenio. „Objasnite!”
„Stvari na Arrakisu nisu onakve kakve ti možda izgledaju”, reče
Jessica. „Alija igra svoju igru. Igru Izroda. Moja unuka je u opasnosti,
osim ako je Alija ne uspije nekako iskoristiti.”
„Očekujete li da povjerujem da ste vi i vaša kćer okrenute jedna
protiv druge, da se Atreid bori protiv Atreida?”
Jessica je pogledala u Wensiciu pa ponovno Farad“na. „Corrino
se bori protiv Corrina”
Iskrivljen osmijeh je zatitrao na Farad“novim usnama. „Dobro
zapaženo. Kako bih ja mogao biti igračka u rukama vaše kćeri?”
„Ako si upleten u smrt moga unuka i ako odstraniš mene”
„Odstranim…”
„Ne vjeruj ovoj vještici”, upozorila ga je Wensicia.
„Sam ću odlučiti kome ću vjerovati, majko”, reče Farad“n.
„Oprostite mi, Gospo Jessica, ali ne shvaćam ovo s odstranjivanjem.
Shvatio sam da ste vi i vaš vjerni pratitelj…”
„Koji je Alijin suprug” reče Jessica.
Farad“n je skrenuo odmjeravajući pogled na Idaha, a zatim
upitno pogledao bašara. „Što ti misliš, Tyek?”
Bašar je očito razmišljao slično onome što je Jessica izrekla.
Rekao je: „Sviđa mi se njeno rasuđivanje. Oprez!”
„On je gola-mentat”, reče Farad“n. „Mogli bismo ga do smrti
ispitivati, a ne dobiti siguran odgovor.”
„Ali sigurnija je pretpostavka da smo možda prevareni”, reče
Tyekanik.
Jessica shvati da je došlo vrijeme za djelovanje. Kad bi samo
Idahovu žalost zadržala u okviru uloge koju je odabrao. Nije joj se
sviđalo što ga ovako koristi, ali radilo se o mnogo značajnijim stvarima.
„Za početak”, reče Jessica, „mogu javno izjaviti da sam ovamo
došla po svom slobodnom izboru.”
„Zanimljivo”, reče Farad“n.
„Morao bi mi vjerovati i dati mi potpunu slobodu na Salusi
Secundus”, reče Jessica. „Ne smije izgledati da govorim prisilno.”
„Ne!” usprotivila se Wensicia.
Farad“n nije obratio pažnju na nju. „A koji razlog bi navela?”
„Da sam opunomoćenica Sestrinstva poslana ovamo preuzeti
tvoj odgoj”
„Ali Sestrinstvo optužuje…”
„To zahtijeva tvoje odlučne postupke”, reče Jessica.
„Ne vjeruj joj!” reče Wensicia.
Vrlo ljubazno, Farad“n okrene pogled prema njoj i reče: „Ako
me još jednom prekineš, naredit ću Tyeku da te odvede. Čuo je tvoj
pristanak na službeno postavljenje. Po tome je odsad odgovoran meni”
„Ona je vještica, kažem ti!” Pogledala je gluhonijemog stražara
koji je stajao uz bočni zid.
Farad“n je oklijevao. A onda reče: „Tyek, što ti misliš? Jesam li
začaran?
„Prema mom mišljenju, ne. Ona…”
„Obojica ste začarani!”
„Majko” Ton njegovog glasa bio je ravan i bespogovoran.
Wensicia je stisnula šake, pokušala govoriti, brzo se okrenula i
odjurila iz sobe.
Ponovno se obrativši Jessici, Farad“n upita: „Bi li Bene Gesserit
odobrile ovo?”
„Odobrile bi.”
Farad“n je razmislio što je to sve obuhvaćalo, a onda se kiselo
nasmije. „Što Sestrinstvo želi od svega ovog?”
„Tvoje vjenčanje s mojom unukom”
Idaho prostrijeli Jessicu upitnim pogledom, krene kao da će
nešto reći, ali ostane šutjeti.
Jessica ga upita: „Htio si nešto reći, Duncane?”
„Želio sam reći da Bene Gesserit hoće ono što su oduvijek
htjele: svemir koji ih neće ometati”
„To je očita pretpostavka”, reče Farad“n, „ali teško mogu
shvatiti zašto si upao s tim”
Idaho je uspio slegnuti obrvama kad to siga žica već nije
dopuštala njegovom tijelu. Zbunjeno se nasmijao.
Farad“n je opazio taj osmijeh i hitro se okrenuo prema Idahu.
„Smiješan sam ti?”
„Cijela ova situacija mi je smiješna. Netko iz vaše obitelji je
doveo u nezgodan položaj Svemirski Ceh iskoristivši ih za prijevoz
oružja za ubojstva na Arrakis, oružja čija se svrha nije mogla zatajiti.
Zamjerili ste se Bene Gesseritu, ubivši muškarca kojeg su trebali za svoj
uzgojni pro…”
„Nazivaš me lažovom, gola?”
„Ne. Vjerujem da niste znali za zavjeru. Ali mislim da je
situacija zahtijevala da budete u centru pažnje.”
„Ne zaboravi da je on mentat”, upozorila je Jessica.
„Upravo sam to pomislio”, reče Farad“n. Još jednom se okrenuo
prema Jessici. „Uzmimo da vas oslobodim i izdam taj vaš proglas. Još
ostaje pitanje smrti vašeg unuka. Mentat je u pravu.”
„Je li to bila tvoja majka?” upita Jessica.
„Moj Gospodaru!” opomenuo ga je Tyekanik.
„Sve je u redu, Tyek.” Farad“n nježno odmahne rukom. „A što
ako to potvrdim?”
Stavljajući sve na kocku iskušavanja ovog unutrašnjeg razdora
među Corrinima, Jessica reče: „Moraš je optužiti i prognati.”
„Moj Gospodaru”, reče Tyekanik. „Ovo bi mogla biti prijevara
nad prijevarama”
Idaho reče: „Zapravo smo Gospa Jessica i ja oni koji su
prevareni. „
Farad“n stegne čeljusti.
A Jessica pomisli: Ne miješaj se, Duncane! Ne sada! Ali Idahove riječi
pokrenuše njene vlastite benegeseritske logičke
sposobnosti. Uzdrmao ju je. Počela se pitati da ipak nije možda
iskorištena na način koji nije shvaćala. Ghanima i Leto… Rođeni kao
gotove osobnosti mogli su se osloniti na bezbroj unutrašnjih iskustava,
skladište podataka daleko šire od onog koje je imala bilo koja živa Bene
Gesserit Nametalo se još jedno pitanje: je li Sestrinstvo bilo potpuno
iskreno prema njoj? Možda joj još uvijek nisu vjerovali. Naposljetku,
ona ih je jednom iznevjerila… zbog Vojvode.
Farad“n je gledao Idaha zgranuto namršten. „Mentate, moram
znati što ti je onaj Propovjednik.”
„Sredio je moj dolazak ovamo. Ja… Mi nismo izmijenili deset
riječi. Drugi rade za njega. On bi mogao biti… Mogao bi biti Paul
Atreid, ali nemam dovoljno podataka da bih bio siguran. Jedino
pouzdano znam da mi je došlo vrijeme za pokret, a on je imao
sredstvo.”
Jessica je zatvorila oči, koncentrirajući se. Bio je u pravu! Mogla
je raspoznati mentatsku čvrstoću u njegovom glasu, onu duboku
iskrenost izjave. Sve se glatko uklopilo. Dvaput je duboko udahnula i
skliznula u mnemonički trans, protjerala podatke kroz svoj um, izašla iz
transa i otvorila oči. Sve je to bilo gotovo tijekom Farad“novog prolaska
s mjesta ispred nje do na pola koraka od Idaha – udaljenost ne veću od
tri koraka.
„Ni riječi više, Duncane”, reče Jessica, snuždeno se sjetivši kako
ju je Leto upozoravao na benegeseritske uvjetovanosti.
Idaho, baš se spremajući nešto reći, zatvori usta.
„Ja zapovijedam ovdje”, reče Farad“n. „Nastavi, mentate”
Idaho je šutio.
Farad“n se napola okrene promatrajući Jessicu.
Ona je buljila u neku točku na suprotnom zidu, analizirajući po
pojedinostima ono što su Idaho i trans napravili. Bene Gesserit nije,
naravno, odustao od atreidske loze. No one su željele vlast nad Kwisatz
Haderachom i previše su uložile u dugotrajan program odabira. Željele
su otvoreni sukob između Atreida i Corrina, stanje gdje bi one mogle
uskočiti kao suci. A Duncan je bio u pravu. Pojavile bi se s prijedlogom
o istodobnom nadzoru i Ghanime i Farad“na. To je bio jedini mogući
kompromis. Bilo je čudno što to Alija nije shvatila. A Jessica proguta
slinu stegnutim grlom. Alija… Izrod! Ghanima ju je s pravom žalila. Ali
tko je ostao žaliti za Ghanimom?
„Sestrinstvo je obećalo dovesti te na prijestolje dajući ti
Ghanimu za ženu”, reče Jessica.
Farad“n ustukne korak. Zar ova vještica čita misli?
„Radili su potajno i to ne putem tvoje majke” reče Jessica.
„Rekli su ti da ja nisam upućena u njihove planove.”
Jessica je čitala otkriće na Farad“novom licu. Kako li joj je samo
bio otvoren. Ali to je bila istina, sva ta priča. Idaho je pokazao vrhunsku
mentatsku sposobnost prozrevši taj zaplet s ograničenim brojem
podataka koji su mu bili dostupni.
„Oni su, dakle, igrali dvostruku igru i rekli vam”, reče Farad“n.
„Ništa mi nisu rekli od svega ovoga”, reče Jessica. „Duncan je
imao pravo: prevarili su me” Kimnula je glavom, potvrđujući to. Bio je
to klasični postupak dobivanja vremena izveden u tradicionalnom stilu
Sestrinstva – razborita priča koja je bila lako prihvatljiva jer se
podudarala s onim u što se moglo vjerovati glede njihovih pobuda. No,
oni su se željeli riješiti Jessice – nepouzdane sestre koja im je jednom
otkazala poslušnost.
Tyekanik priđe Farad“nu. „Moj Gospodaru, ovo dvoje su previše
opasni za…”
„Pričekaj malo, Tyek” reče Farad“n. „Ima tu neka skrivena
zamisao.” Okrenuo se prema Jessici. „Imamo razloga vjerovati da bi mi
se Alija mogla ponuditi za ženu.”
Idaho je načinio nehotičan trzaj i gotovo odmah se pribrao. Krv
je procurila iz njegovog lijevog ručnog zgloba gdje se siga-žica usjekla.
Jessica je propratila ove riječi jedva primjetnim širenjem očiju.
Poznavajući prvog Leta kao ljubavnika, oca njene djece, osobe od
povjerenja i prijatelja, prepoznala je njegov ton hladnog razmišljanja,
procijeđenog, ovog trenutka, kroz pokvarenosti jednog Izroda.
„Hoćete li prihvatiti?” upitao je Idaho.
„Uzeto je u obzir.”
„Duncane, rekla sam šuti”, reče Jessica. Okrenula se Farad“nu.
„Njena cijena su bile dvije smrti koje nisu u skladu s takvom ponudom
– tvoja i moja.”
„Razmišljali smo o prijevari” reče Farad“n. „Nije li to baš vaš
sin rekao prijevara rađa prijevaru ?”
„Vidi se da Sestrinstvo drži u vlasti i Atreide i Corrine”, reče
Jessica. „Zar to nije očito?”
„Sada se bavimo mišlju da prihvatimo vašu ponudu, Gospo
Jessica, ali Duncana Idahoa bi trebalo vratiti natrag njegovoj ljubljenoj
ženici.”
Bol je učinak živaca, podsjetio se Idaho. Bol dolazi kao što
svjetlost dolazi očima. Napor dolazi od mišića, ne od živaca. Bila je to stara
mentatska vježba i on ju je obavio tijekom jednog udisaja. Zatim je
savio desnu ruku i presjekao arteriju siga žicom.
Tyekanik je priskočio stolcu, lupio po njenoj trostrukoj bravi
oslobađajući spone i pozvao liječničku pomoć. Pokazalo se da su
pomoćnici istog trena provalili kroz vrata skrivena u zidnim pločama.
Duncan je oduvijek bio pomalo lud, pomisli Jessica.
Farad“n je na trenutak promatrao Jessicu dok su se liječnici
bavili Idahom. „Nisam rekao da ću prihvatiti njegovu Aliju.”
„Nije razrezao žilu zbog toga”, reče Jessica.
„Oh? Pomislio sam da se jednostavno htio ubiti.”
„Nisi baš tako glup”, reče Jessica. „Prestani se pretvarati preda
mnom.”
Nasmijao se. „Potpuno sam svjestan da bi me Alija uništila. Čak
ni Bene Gesserit ne bi to mogao očekivati od mene”
Jessica se prikovala za Farad“na težak, netremičan pogled. Što je
bio ovaj mladi izdanak Kuće Corrino? Nije dobro igrao ulogu budale.
Ponovno se sjetila Letovih riječi da će susresti jednog zanimljivog
učenika. A po Idahovim riječima i Propovjednik je tako želio. Željela je
upoznati tog Propovjednika.
„Hoćeš li prognati Wensiciu?” upita Jessica.
„To mi sliči na razumnu pogodbu”, reče Farad“n.
Jessica pogleda Idahoa. Liječnici su bili završili s njim. Manje
opasne veze držale su ga u pokretnom stolcu „Mentati bi se trebali
čuvati savršenosti”, reče ona.
„Umoran sam”, reče Idaho. „Nemate pojma kako sam umoran”
„Kad se pretjerano koristi, čak se i odanost na kraju istroši”, reče
Farad“n.
Ponovno ga je Jessica prostrijelila onim odmjeravajućim
pogledom.
Primijetivši to, Farad“n pomisli: S vremenom će me sigurno
upoznati i to bi moglo biti dragocjeno. Moja osobna benegeseritska
otpadnica! To je jedina stvar koju je njen sin imao, a koju ja nemam.
Neka zasad stekne samo letimičan dojam o meni. Ostalo će moći
upoznati kasnije.
„Poštena razmjena”, reče Farad“n. „Prihvaćam vašu ponudu pod
vašim uvjetima.” Dao je znak gluhonijemom stražaru koji je stajao uza
zid zamršenim treptajima prstiju. Gluhonijemi kimne glavom. Farad“n
se nagne do upravljača stolca i oslobodi Jessicu.
Tyekanik upita: „Moj Gospodaru, jeste li sigurni?”
„Zar to nismo već raspravili?” upita Farad“n.
„Da, ali…”
Farad“n se prigušeno nasmije, a onda se okrene Jessici. „Tyek
sumnja u moje izvore. Ali iz knjiga i svitaka se jedino saznaje da bi
neke stvari trebalo učiniti. A postojeće znanje traži da te stvari učinite
vi.”
Jessica je razmišljala o ovom dok je ustajala iz stolca. Njena
svijest se zatim vratila Farad“novim ručnim signalima. Služio se ratnim
jezikom atreidskog stila! To je tražilo brižljivu analizu. Netko je ovdje
svjesno oponašao Atreide.
„Naravno”, reče Jessica, „želiš poduku kakvu podučavaju Bene
Gesserit.”
Farad“novo lice se ozarilo. „To je ponuda kojoj ne mogu
odoljeti” odgovori on.
31.
Lozinku mi je dao čovjek koji je umro u tamnicama
Arrakeena. Vidiš, tamo sam dobio ovaj prsten oblika
kornjače. Bilo je to izvan grada u suku gdje su me
skrivali pobunjenici. Lozinka?
Oh, mnogo puta se promijenila od tada. Glasila je
„Ustrajnost“. A odgovor je bio „Kornjača“. Tako
sam izašao živ odande. I evo, zato sam kupio ovaj
prsten: kao uspomenu.
Tagir Mohandis: Razgovor s prijateljem
Leto je daleko odmaknuo pijeskom kad je začuo crva iza sebe.
Dolazio je privučen njegovom udaračem i uzvitlanim začinom kojeg je
podignuo oko mrtvih tigrova. Bio je to dobar znak za početak njihovog
plana: crvi su oduvijek bili vrlo rijetki u ovim krajevima. Ovaj crv nije
bio baš neophodan, ali im je dobro došao. Ghanima neće morati
objašnjavati nestanak trupla.
Znao je da je Ghanima dosad uspjela dostići stanje uvjerenosti u
njegovu smrt. Preostat će joj samo sitna, izdvojena čahura svijesti,
zarobljeno pamćenje koje se moglo prizvati riječima izgovorenim
jednim prastarim jezikom koji su jedino njih dvoje znali u cijelom
svemiru. Secher Nbiw. Tek ako bi čula te riječi: Zlatna Staza… ona bi ga se
sjetila. Dotad je za nju bio mrtav.
Sada se Leto stvarno osjetio usamljenim.
Hodao je nepravilnim ritmom koji je stvarao samo zvukove
prirodne u pustinji. U njegovom kretanju nije bilo ničeg što bi ovom
crvu straga naznačilo prolazak nekog ljudskog tijela. Radilo se o načinu
hodanja tako duboko usađenom u njega da nije morao ni razmišljati o
njemu. Noge su se kretale same od sebe u nepravilnom ritmu koraka.
Bilo koji zvuk izazvan njihovim kretnjama mogao se pripisati vjetru ili
sili teži. Čovjek nije prolazilo ovuda.
Kad je crv obavio svoj posao tamo straga, Leto se šćućurio iza
odronjavajuće strane jedne dine i pogledao unatrag prema Čuvaru. Da,
bio je dovoljno daleko. Usadio je udarač u pijesak i pozvao svoj
prijevoz. Crv je brzo došao, ostavivši mu jedva dovoljno vremena za
zauzimanje povoljnog položaja prije no što je ovaj progutao udarač.
Dok je crv prolazio, popeo se uz njegov bok do tvorčevih kuka, otvorio
osjetljivi rub jednog pršljena i usmjerio izbezumljenu životinju prema
jugoistoku. Crv je bio malen, ali snažan. Mogao je osjetiti snagu u
njegovom uvijanju dok je psikao preko dina. Pratio ih je vjetrić i on
osjeti toplinu nastalu njihovim kretanjem, odnosno trenjem, koju je crv
pretvarao u početak stvaranja začina unutar sebe.
Kako se crv pokrenuo, tako se pokrenula i njegova svijest.
Stilgar ga je poveo na njegovo prvo putovanje na crvu. Leto je trebao
samo pokrenuti svoje pamćenje i već je mogao čuti Stilgarov glas:
smiren i jasan, pun pristojnosti iz jednog drugog vremena. Stilgaru nije
bilo svojstveno prijeteće posrtanje Slobodnjaka pijanog od začinskog
likera. Niti povišen glas i samohvala sadašnjice. Ne, Stilgar je imao
svoje zadaće. On je bio učitelj pripadnika kraljevske obitelji: „U stara
vremena, ptice su nazivali po njihovim pjesmama. I svaki vjetar imao je
svoje ime. Vjetar od šest udaraca zvao se Pastaza, od dvadeset Cuešma,
a onaj od sto udaraca Heinali-Heinali, tjerač ljudi. Zatim, bio je tu i
opaki vjetar otvorene pustinje: Hulasikali Wala, vjetar koji proždire
meso.“
A Leto, znajući već sve to, kimao je glavom u znak zahvalnosti
zbog mudrosti ovakvih poduka.
Ali Stilgarove su riječi znale biti pune mnogih korisnih
podataka.
„Postojala su u davna vremena neka plemena poznata kao lovci
na vodu. Zvali su se Iduali, što je značilo Vodeni kukci, i nisu se
ustezali ukrasti vodu od drugih Slobodnjaka. Ako bi te uhvatili samog u
pustinji, ne bi ti ostavili čak ni vodu tvoga tijela. A imali su i mjesto u
kojem su živjeli: sieč Jacurutu. I tada su se druga plemena udružila i
uništila Iduale. Bilo je to vrlo davno, čak i prije Kynesa – u doba mog
prapradjeda. Od toga dana do danas, nijedan Slobodnjak nije otišao u
Jacurutu. To je mjesto za njih tabu.”
Tako se Leto podsjetio sjećanja koje je počivalo u njegovom
pamćenju. Bila je to važna poduka o načinu rada pamćenja. Pamćenje
nečeg nije bilo dovoljno, čak ni onome čija je prošlost bila mnogostruka
poput njegove, ako se nije znalo iskoristiti i ako njegova vrijednost nije
bila dostupna rasuđivanju. Jacurutu je morao imati vodu, sabirnicu
vjetra, sva obilježja slobodnjačkog sieča i k tome još jednu
neusporedivu prednost – nijedan se Slobodnjak nije usudio otići tamo.
Mnogi od mlađih, najvjerojatnije, nisu ni znali da je takvo mjesto poput
Jacurutua ikada postojalo. Oh, oni su, naravno, znali za Fondak, ali to je
bilo krijumčarsko gnijezdo.
Bilo je to savršeno mjesto za skrivanje mrtvog – među
krijumčare i mrtve koji su pripadali jednom drugom vremenu.
Hvala ti, Stilgare.
Crv se umorio pred zoru. Leto je skliznuo niz njegovu stranu i
počeo promatrati kako se ovaj ukopava u dinu, polagano se mičući kako
su to obično činili ovi stvorovi. Otići će duboko i počinuti.
Moram pričekati dan, pomislio je.
Stajao je na vrhu dine i motrio unaokolo: praznina, praznina,
praznina. Jedino je lelujavi trag iščezlog crva narušavao taj prizor.
Slabašan krik noćne ptice osporio je prvu zelenu crtu svjetlosti
uzduž istočnog horizonta. Leto se ukopao u pješčano sklonište,
napuhnuo pustinjski šator oko svog tijela i progurao vrh disalice kroz
pijesak tražeći zrak.
Dugo je, prije nego mu se san spustio na oči, ležao u prinudnoj
pomrčini razmišljajući o odluci koju su on i Ghanima donijeli. Nije to
bila laka odluka, pogotovo za Ghanimu. Nije joj rekao sve o svojoj
viziji, niti o zaključcima koji su iz nje slijedili. Prema njegovom
sadašnjem mišljenju to je bila vizija, a ne san. Ali njena neobičnost bila
je u tome što ju je on vidio kao viziju vizije. Ako je postojao i jedan
dokaz koji bi ga uvjerio da je njegov otac još živ, onda se on nalazio u
toj viziji vizije.
Život proroka nas zatvara u njegovu viziju, pomislio je Leto. A
prorok bi mogao razoriti viziju uzrokujući svoju smrt koja odstupa od
te vizije. Tako je to izgledalo u Letovoj dvojnoj viziji i on je o tome
prosuđivao temeljem svog odabira. Jadni Ivan Krstitelj, pomislio je. Da
je barem imao hrabrosti umrijeti na neki drugi način… Ali možda je
njegov izbor bio najhrabriji. Kako mogu znati s kojim se
mogućnostima suočio? Ipak znam s kojim mogućnostima suočio moj
otac.
Leto uzdahne. Okrenuti leđa svom ocu bilo je ravno izdaji boga.
Ali atreidskom carstvu trebao je potres. Ono se spustilo u Paulovu
najgoru viziju. Kako je samo ležerno uništavalo ljude. Bilo je to
učinjeno bez zadnjih misli. Opruga vjerskog ludila bila je čvrsto
navijena i puštena otkucavati.
I mi smo zatvoreni u viziju mog oca.
Izlaz iz ovog ludila pružao se uzduž Zlatne staze, Leto je to
znao. Njegov otac je to vidio. Ali moglo se dogoditi da čovječanstvo
zastrani sa Zlatne staze i pogleda unatrag u Muad´Dibovo vrijeme,
zamjećujući ga kao bolje doba. Čovječanstvo je, ipak, moralo proživjeti
izbor koji je postojao uz Muad´Dibovog, ili nikada neće shvatiti svoje
vlastite mitove.
Sigurnost… mir… napredak…
Omogućujući im izbor, bilo je manje dvojbe glede toga što bi
većina građana carstva odabrala.
Čak i da me zamrze, pomislio je. Čak i da me Ghanima zamrzi.
Desna ruka ga je zasvrbjela i on se sjeti užasne rukavice iz svoje
vizije-vizije. To će biti, pomislio je. Da, to će biti.
Arrakise daj mi snage, molio je. Njegov planet je ostajao snažan
i živ ispod njega. Njegov pijesak je gusto tlačio pustinjski šator. Dina je
bila div kad se uzmu u obzir njena nagomilana bogatstva. Bila je lukavo
biće, istodobno lijepo i nakazno ružno. Jedini novac kojeg su njeni
trgovci stvarno znali bio je krvni puls njihove vlastite moći, bez obzira
na to kako je ta moć bila nagomilana. Posjedovali su ovaj planet kao što
muškarac može posjedovati zarobljenu ljubavnicu ili kako to Bene
Gesserit posjeduje svoje Sestre.
Nije čudo što je Stilgar mrzio svećenike-trgovce.
Hvala ti Stilgare.
Zatim se Leto podsjetio ljepota starih siečkih običaja, života koji
se odvijao prije dolaska carske tehnokracije i njegova svijest zaplovi
kao što su, znao je, plovili Stilgarovi snovi. Prije sjajnih kugli i lasera,
prije ornitoptera i začinskog puzavca, bio je jedan drugi način života:
majke preplanule kože s dječicom na svojim bedrima, svjetiljke u
kojima je sagorijevalo začinsko ulje otpuštajući teški miris cimeta,
Naibi koji su uvjeravali svoje ljude, znajući da nikoga ne mogu prisiliti.
Bila je to mračna životna vreva u stjenovitim jazbinama…
Užasna rukavica će ponovno uspostaviti ravnotežu, pomisli
Leto.
I u tom trenutku utone u san.
32.
Vidio sam njegovu krv i komad njegove odjeće
razderane oštrim pandžama. Njegova sestra jasno
izvješćuje o tigrovima, o nedvojbenosti njihovog
napada. Ispitali smo jednog zavjerenika, a ostali su
mrtvi ili u tamnici. Sve ukazuje na zavjeru Corrina.
Istinozborka je potvrdila to svjedočenje.
Stilgarovo Izvješće Landsraadovoj Komisiji
Farad“n je proučavao Duncana Idaha preko sustava za uhođenje,
tražeći ključ za čudno ponašanje ovog čovjeka. Podne tek što je prošlo i
Idaho je čekao ispred odaja dodijeljenih Gospi Jessici, tražeći prijam
kod nje. Hoće li ga pristati vidjeti? Ona je, naravno, znala za uhođenje.
Ali, hoće li ga pristati vidjeti?
Farad“n se nalazio u sobi iz koje je Tyekanik rukovodio
obučavanjem Laza Tigrova – zapravo, protuzakonita prostorija,
ispunjena zabranjenim priborom tleilaške i ixijanske izrade. Pokretima
prekidača u lijevoj ruci, Farad“n je mogao promatrati Idaha iz šest
različitih kutova ili se uključiti u unutrašnjost odaja Gospe Jessice gdje
su mogućnosti uhođenja bile podjednako vješto rabljene.
Idahove oči su brinule Farad“na. Te bezdane metalne loptice
koje su Tleilaxi ugradili svom goli u posudama za oživljavanje,
označavale su njihovog vlasnika duboko različitog od ostalih ljudskih
bića. Farad“n je dotaknuo svoje očne kapke, osjećajući pod prstima
tvrde površine trajnih kontaktnih leća koja su skrivale potpuno
plavetnilo uživatelja začina. Idahove oči su sigurno snimale drugačiji
svemir. Kako je mogao biti drukčiji? Farad“n je gotovo poželio potražiti
tleilaške kirurge i sam odgovoriti na ovo pitanje.
Zašto se Idaho pokušao ubiti?
Je li to stvarno pokušao? Morao je znati da mu to nećemo
dopustiti. Idaho je ostao opasan upitnik.
Tyekanik je zahtijevao da ga zadrže na Salusi ili da ga ubiju.
Možda bi to bilo najbolje.
Farad“n uključi prednji plan. Idaho je sjedio na jednoj tvrdoj
klupi ispred vrata Gospa Jessicine odaje. Bilo je to predsoblje bez
prozora sa svijetlim drvenim zidovima ukrašenim zastavicama s koplja.
Idaho se nije micao s ove klupe već više od jednog sata i činilo
se da je spreman ovdje čekati dovijeka. Farad“n se nagne bliže ekranu.
S vjernim majstorom mačevanja Atreida, Muad´Dibovim učiteljem,
svih ovih godina se na Arrakisu lijepo ophodilo. Stigao je s
mladalačkom gipkošću u koraku. Ukusna začinska ishrana mu je,
naravno, morala koristiti. A onda i ta čudesna metabolička ravnoteža
koju su tleilaške posude redovno uzrokovale. Je li se Idaho stvarno
sjećao svoje prošlosti prije oživljavanja? Nitko drugi koga su Tleilaxi
oživjeli nije to mogao. Kakva li je samo zagonetka bio taj Idaho!
Izvješća o njegovoj smrti nalazila su se u knjižnici. Sardaukar
koji ga je ubio posvjedočio je o njegovom junaštvu: Idaho je smaknuo
devetnaestoricu iz njihovih redova prije nego je i sam pao. Devetnaest
Sardaukara. Njegovo tijelo je svakako bilo zavrijedilo stavljanje u
posude oživljavanja. Ali Tleilaxi su od njega načinili mentata. Neko
čudno biće živjelo je u ovom obnovljenom tijelu! Kako li je uz sve
svoje druge vrijednosti doživljavao to što je postao čovjek-kompjutor?
Zašto se pokušao ubiti?
Farad“n je bio svjestan svojih vlastitih vrijednosti i glede njih je
imao nekoliko zabluda. Bio je povjesničar-arheolog i poznavatelj ljudi.
Nužda ga je natjerala da postane stručnjak za podčinjene – nužda i
pažljivo proučavanje Atreida. Shvaćao je to kao cijenu koja se oduvijek
zahtijevala od aristokracije. Vladanje je od vladara zahtijevalo točne i
oštre procjene. Mnogi vladari su propali zbog pogrešaka i prijestupa
svojih podanika.
Brižljivo proučavanje Atreida otkrilo mu je njihovu sjajnu
sposobnost odabira službenika. Znali su kako podržati odanost, kako
očuvati tanahnu oštricu požrtvovnosti svojih ratnika.
Idaho se nije ponašao u skladu s tim.
Zašto?
Farad“n je razrogačio oči, pokušavajući prozreti tog čovjeka.
Idaho je odavao dojam čvrstine, osjećaj da ga nije moguće iscrpiti.
Odavao je dojam samovoljne, uobličene i čvrsto ujedinjene cjeline.
Tleilaške posude pokrenule su nešto što je bilo više od ljudskog.
Farad“n je to osjećao. U ovom je čovjeku postojalo neko
samoobnovljivo kretanje, kao da je djelovao u skladu s nepromjenjivim
zakonima, iznova započinjući nakon svakog završetka. Kretao se
utvrđenom stazom ustrajno poput planeta oko neke zvijezde. Na pritisak
bi odgovorio nesalomljivošću – samo se premjestivši u drugu stazu, ali
ne mijenjajući, zapravo, ništa temeljno.
Zašto je porezao ruku?
Ma što god bila njegova pobuda, učinio je to za Atreide, za svoju
vladajuću Kuću. Atreidi su bili zvijezda njegove staze.
On, na neki način, vjeruje da će moje zadržavanje Gospe
Jessice ovdje ojačati Atreide.
I Farad“n se podsjeti: To misli mentat.
Ovo je njegovim prosudbama dalo dodatnu dubinu. Mentati su
griješili, ali ne često.
Došavši do tog zaključka, Farad“n je gotovo pozvao svoje
podanike i zapovjedio im protjerivanje Gospe Jessice zajedno s Idahom.
Sabrao se na samom rubu zapovjedi i odustao od namjere.
Ova ljudska bića – gola-mentat i čarobnica Bene Gesserita –
predstavljali su žetone nepoznatih vrijednosti u ovoj igri moći. Idaha
mora poslati natrag, jer bi to, sigurno, izazvalo nerede na Arrakisu.
Jessicu mora zadržati ovdje i podijeliti svoja neobična znanja za
dobrobit Kuće Corrino.
Farad“n je znao da se upustio u profinjenu i smrtonosnu igru. Ali
on se pripremao za ovu mogućnost tijekom godina, još od trenutka kad
je shvatio da je inteligentniji i osjetljiviji od ljudi iz svoje okoline. Bilo
je to zastrašujuće otkriće za dijete i znao je da mu je knjižnica
podjednako bila i pribježište i učitelj.
Ipak, u ovom trenutku, izjedale su ga dvojbe i pitao se je li
dorastao ovoj igri. Odmaknuo se od svoje majke, izgubio njeno
povjerenje, ali njene su odluke ionako bile uvijek opasne po njega.
Tigrovi! Njihova obuka je bila gnusna, a njihova uporaba glupost. Kako
im je samo lako bilo ući trag! Trebala bi biti zahvalna ne pretrpi li ništa
više od progonstva. Gospe Jessice savjet je u ovom slučaju bio potpuno
suglasan njegovoj potrebi. A nju mora natjerati da mu razotkrije taj
način atreidskog razmišljanja.
Njegove dvojbe počele su kopnjeti. Pomislio je na svoje
Sardaukare koji su ponovno postajali sve čvršći i snalažljiviji kroz
strogu obuku i uskraćivanje raskoši koje im je on nametnuo. Njegove
sardaukarske legije ostajale su male, ali su ponovno glede svega bili
ravne Slobodnjacima. Od toga je bilo malo koristi sve dok su
ograničenja Arakenskog sporazuma određivala međusoban odnos obiju
snaga. Slobodnjaci su ga mogli savladati svojom brojnošću – osim, ne
budu li sputani i oslabljeni građanskim ratom.
Još je bilo prerano za obračun između Sardaukara i Slobodnjaka.
Trebali su mu novi saveznici među Velikim Kućama i odnedavno
ojačalim Malim Kućama. Trebao mu je i pristup u financijske tokove
CHOAM-a. Trebalo mu je vrijeme da njegovi Sardaukari ojačaju, a
Slobodnjaci oslabe.
Farad“n ponovno pogleda ekran na kojem je vidio ovog
strpljivog golu. Zašto je Idaho baš sada želio vidjeti Gospu Jessicu?
Morao je znati za uhođenje i da će svaku riječ, svaki pokret zabilježiti i
podrobno analizirati.
Zašto?
Farad“nov pogled sklizne s ekrana do jednog izbočenja pokraj
njegove nadzorne konzole. U blijedom elektronskom osvjetljenju
mogao je zapaziti zavojnice s najnovijim vijestima s Arrakisa. Njegove
uhode bili su izvrsni: morao im je odati priznanje. U ovim izvješćima
nalazilo se mnogo toga što mu je pobuđivalo nadu i zadovoljstvo.
Zatvorio je oči i najvažnije točke ovih izvješća potekoše kroz njegovu
svijest u čudnom rasporedu, na što je smanjio zavojnice zbog svojih
vlastitih potreba:
Budući da je planet učinjen plodnim, Slobodnjaci su
oslobođeni prisile okoline i njihove nove zajednice gube tradicionalni
siečom određen, karakter. Od ranog djetinjstva, u staroj siečkoj
kulturi Slobodnjak se odgajao na poslovici: „ Kao i znanje tvog
vlastitog bića, sieč tvori čvrstu osnovu s koje se otiskuješ u svijet i u
svemir.’
Tradicionalni Slobodnjak govori: „Pogledaj prema Masivu“
misleći da je Zakon najveća znanost. Ali nova društvena građa
razlabavljuje ova stara zakonska ograničenja: disciplina popušta.
Novi vođe Slobodnjaka poznaju samo svoj Niski Katehizam vjernosti i
povijest prerušenu u mitsku građu njihovih pjesama. Ljudi iz novih
zajednica su naivniji i otvoreniji; češće se svađaju i manje slušaju glas
vlasti. Stari siečki narod bio je discipliniraniji skloniji skupnim
pothvatima i upućen na vrijedni rad; vodili su više računa o svojim
izvorima. Stari narod još vjeruje da je uređeno društvo ispunjenje
pojedinačnih želja. Novi se odvaja od ovog vjerovanja. Preostali ostaci
starije kulture gledaju mlađe i kažu:
„Vjetar smrti odgrizao je njihovu prošlost.’
Farad“nu se sviđala smislenost vlastitog sažetog pregleda. Nove
različitosti na Arrakisu mogle su donijeti tek nasilje. Imao je bitne
zamisli trajno upisane u zavojnicama:
Muad´Dibova vjera je čvrsto temeljena na staroj siečkoj
kulturnoj tradiciji dok se nova kultura sve više udaljava od takvih
stega.
Ne po prvi put, Farad“n se upitao zašto je Tyekanik prihvatio
ovu vjeru. Tyekanik se čudno ponašao u svojoj novoj moralnosti.
Izgledao je potpuno iskren, ali se držao kao da radi protiv svoje volje.
Bio je poput onog koji je uskočio u vrtlog da bi ga ispitao i bio
zahvaćen silama izvan svog nadzora. Tyekanikovo preobraćenje ljutilo
je Farad“na svojom beskarakternom potpunošću. Bilo je to okretanje
protiv vrlo starih sardaukarskih običaja. On je bio upozorenje da bi se
mladi Slobodnjaci još mogli vratiti starim običajima, da bi urođene,
ukorijenjene tradicionalne crte mogle prevladati.
Farad“nove misli se ponovno vratiše na one izvještajne
zavojnice. Govorile su o jednoj uznemirujućoj pojavi: ustrajnosti jednog
kulturnog zaostatka iz najstarijih slobodnjačkih vremena – „Vodi
Začeća’. Tekućina iz vodenjaka bi se sačuvala po rođenju
novorođenčeta i destilirala se u prvu vodu kojom je to dijete nahranjeno.
Tradicionalni obred je tražio da kuma posluži vodu izgovarajući: „Evo
vode tvog začeća.’ Čak su i mladi Slobodnjaci još slijedili ovaj običaj
prigodom rođenja svoje djece.
Voda tvog začeća.
Farad“n je osjećao da mu je i sama pomisao na ispijanje vode
destilirane iz tekućine vodenjaka s kojom je došao na svijet potpuno
odvratna. Pomislio je na preživjelu blizanku, Ghanimu, na trenutak kad
je pila tu vodu, a njena majka bila mrtva. Je li se ikada kasnije u
mislima vratila na tu čudnu vezu sa svojom prošlošću? Vjerojatno ne.
Bila je odgojena kao Slobodnjak. Ono što je bilo prirodno i prihvatljivo
Slobodnjacima, bilo je prirodno i prihvatljivo i njoj.
Farad“n je na trenutak zažalio zbog smrti Leta II. Bilo bi
zanimljivo sve to raspraviti s njim. Možda će imati prigodu raspraviti to
s Ghanimom.
Zašto je Idaho porezao ruku?
Ovo pitanje mu se uporno nametalo svaki put kad bi pogledao
špijunski ekran. Sumnje ponovno svladaše Farad“na. Čeznuo je za
sposobnošću uranjanja u tajanstveni začinski trans, kako je to činio Paul
Muad´Dib, da u njemu otkrije budućnost i sazna odgovore na svoja
pitanja. Bez obzira koliko bi začina uzimao, njegova obična svijest
ustrajavala je u jedinstvenom tijeku sadašnjeg trenutka, oslikavajući neki
svemir neodređenosti.
Špijunski ekran je prikazao kako sluškinja otvara vrata odaja
Gospe Jessice. Žena je rukom pozvala Idaha na što on ustane s klupe i
prođe kroz vrata. Sluškinja je morala kasnije podnijeti opširno izvješće,
ali Farad“n, čija se radoznalost još jednom probudila, dotakne drugi
prekidač na svojoj konzoli, prateći kako Idaho ulazi u dnevnu sobu
odaja Gospe Jessice.
Kako je samo mentat djelovao mirno i staloženo. I kako su
nedokučive bile njegove gola oči.
33.
Mentat mora prvenstveno biti sveopćeg znanja, a ne
specijalist. Mudro se je posavjetovati s takvim
znalcima pri donošenju odluka u sudbonosnim
trenucima. Stručnjaci i specijalisti vrlo lako vas
odvedu u kaos. Oni su izvor nekorisnog kritiziranja,
žučnih prepirki riječima oko nekog zareza. Mentat
općenitog znanja bi, s druge strane, trebao u
odlučivanje unijeti zdrav razum. On ne smije
zapostaviti široki pregled svega što se događa u
njegovom svemiru. Mora biti sposoban reći: ‘Glede
toga u ovom trenutku nema prave tajne. To je ono
što sada želimo. Možda će se kasnije pokazati
pogrešnim, ali to ćemo ispraviti kad dođemo do
takvog zaključka! Mentat općenitog znanja mora
shvaćati da je sve što možemo spoznati kao naš
svemir tek dio šire pojave. Stručnjak gleda unatrag;
on gleda u uska pravila svoje struke. Čovjek
općenitog znanja gleda prema van; on je u potrazi za
zakonima življenja, s punom spoznajom o
promjenjivosti takvih zakona, o njihovom razvoju. I
baš ta svojstva promjene su ono na što takav mentat
mora gledati Ne može se naći nikakav stalni popis
takvih promjena, priručnik ili udžbenik. Promjenu
morate prihvaćati sa što je moguće manje predrasuda,
pitajući se: „A što sad ta stvar predstavlja?“
Mentatski priručnik
Bio je dan Kwisatz Haderacha, prvi Sveti Dan za sljedbenike
Muad´Diba. Bio je to dan posvećenja Paula Atreida kao osobe koja se
istodobno posvuda nalazila, muškog Bene Gesserita u kojem su i muški
i ženski preci bili smješteni u nerazdvojivu snagu postanka Jednog-sa-
Svim. Vjernici su taj dan zvali Ayil, Žrtva, u spomen smrti koja je
učinila njegovu nazočnost stvarnom na svim mjestima.
Propovjednik je izabrao rano jutro ovog dana za još jedno
pojavljivanje na trgu Alijinog hrama, prkoseći naredbi o njegovom
uhićenju za koju su svi znali. Između Alijinog Svećenstva i pobunjenih
pustinjskih plemena bilo je uspostavljeno nesigurno primirje, ali se to
primirje moglo osjetiti poput opipljive stvari koja je svakog na Arrakisu
ispunjavala nelagodom. Propovjednik nije otjerao takvo raspoloženje.
Bio je dvadeset osmi dan službene žalosti za Muad´Dibovim
sinom, šest dana po memorijalnom obredu u Starom Prolazu koji je bio
odgođen zbog pobune. Pa ipak, čak ni borbe nisu prekinule vjerske
obrede. Propovjednik je znao da će trg tog dana biti prepun ljudi.
Većina vjernika je pokušavala svoj boravak na Arrakisu tako vremenski
prilagoditi da budu ovdje i na Ayil „kako bi osjetili Svetu nazočnost Kwisatz
Haderacha na Njegov dan.“
Propovjednik je stigao na trg u prvo svitanje, otkrivši da je ondje
već gomila vjernika. Nehajno je držao ruku na ramenu svog mladog
vodiča, osjećajući cinični ponos u momkovom hodu. Sada, kad se
Propovjednik približio, ljudi su obratili pažnju na sve pojedinosti
njegovog ponašanja. Ovakva pažnja mladom vodiču nije baš bila
neugodna. Propovjednik je to jednostavno prihvatio kao nužnost.
Zauzevši položaj na trećoj stubi Hrama, Propovjednik je
pričekao da zavlada muk. Kad se tišina poput valova proširila gomilom i
kad su se s rubova trga mogli čuti žurni koraci novih slušatelja, on se
nakašlje. Oko njega se i dalje osjećala jutarnja hladnoća, a sunčeve
zrake s vrhova zgrada još se nisu spustile na trg. Sumorna tišina trga
zapuhnula ga je u trenutku kad je počeo govoriti.
„Došao sam odati počast i propovijedam u spomen Leta Atreida
II”, reče on, kliknuvši onim snažnim glasom koji je toliko podsjećao na
glas goniča crva iz pustinje. „Činim to iz samilosti prema svima koji
pate. Govorim vam ono što je pokojni Leto shvatio – da se sutra još nije
dogodilo i da se možda nikad neće dogoditi. Ovaj trenutak ovdje, nama
je jedino vrijeme i mjesto koje u našem svemiru moramo razmatrati.
Kažem vam, prepustite se ovom trenutku i shvatite čemu vas on uči.
Kažem vam, naučite da se rast i smrt neke vladavine pojavljuju u rastu i
smrti njenih građana”
Uznemireni žagor raširio se trgom. Je li se on to rugao smrti Leta
II? Pitali su se hoće li sada dojuriti stražari Svećenstva i uhititi
Propovjednika?
Alija je znala da do takvog prekida Propovjednika neće doći.
Naredila je da ga danas ostave na miru. Bila je odjenula pravo
pustinjsko odijelo s maskom za prikupljanje vlage, skrivajući nos i usta,
i u običnu gornju odjeću s kapuljačom, krijući kosu. Stajala je u drugom
redu ispod Propovjednika, pažljivo ga promatrajući. Je li to Paul?
Godine su ga mogle ovako promijeniti. A on je uvijek bio sjajan u
korištenju Glasa, što je otežavalo prepoznavanje po govoru. Pa ipak,
ovaj Propovjednik je od svoga glasa radio što je htio. Ni Paul to ne bi
mogao bolje raditi. Osjećala je da mora otkriti njegov identitet prije
negoli bilo što poduzme protiv njega. Kako su je samo njegove riječi
zasjenile!
Osjetila je da nema ni trunke ironije u Propovjednikovom
govoru. Koristio se zavodljivom privlačnošću nedvosmislenih rečenica
izgovorenih s pokretačkom iskrenošću. Ljudi su se mogli trenutno
zbuniti glede značenja njegovih riječi, shvaćajući da ih je imao namjeru
zbuniti, učeći ih na taj način. Uistinu, našao je odziv gomile, rekavši:
„Ironija često prikriva nesposobnost razmišljanja preko granica nekog
nagađanja. Nisam ironičan. Ghanima vam je rekla da krv njenog brata
ne može biti sprana. Slažem se.”
„Reći će se da je Leto otišao tamo gdje je otišao i njegov otac, da
je učinio ono što je učinio i njegov otac. Muad´Dibova Crkva pak kaže
da je on, u ime svoje čovječnosti, izabrao put koji može izgledati
apsurdan i nepromišljen, ali čiju će vrijednost povijest potvrditi. Ta
povijest se čak i ovog trenutka prerađuje. Kažem vam, postoje druge
pouke koje treba izvući iz ovih života i njihovih završetaka.”
Alija, budna za svaku pojedinost, zapitala se zašto je
Propovjednik rekao završetaka umjesto smrti. Zar je htio reći da jedan, ili
obojica, nisu stvarno mrtvi? Kako bi to moglo biti? Istinozborka je
potvrdila Ghaniminu priču. Što je onda ovaj Propovjednik činio? Je li se
njegov govor odnosio na mit ili na stvarnost?
„Dobro upamtite ovu drugu pouku!” Propovjednik je zagrmio,
podižući ruke. „Želite li zadržati svoju čovječnost, okanite se svemira!”
Spustio je ruke i okrenuo svoje prazne očne šupljine ravno prema Aliji.
Činilo se da se osobno njoj obraća. Taj pokret je bio tako očit da se
nekoliko ljudi oko nje okrenulo i znatiželjno zabuljilo u njenom smjeru.
Alija je zadrhtala od snage koja se u njemu nalazila. Ovo je mogao biti
Paul. Mogao je!
„Ali ja shvaćam da ljudi ne mogu podnijeti vrlo mnogo
stvarnosti”, reče on. „Većina života je bijeg od osobnosti. Većina više
voli stvarnost štale. Gurnete glavu u jasle i zadovoljno preživate dok ne
umrete. Drugi vas koriste za svoje ciljeve. Zar nikad ne poželite živjeti
izvan štale, uzdignuti glavu i postati vlastita osobnost? Muad´Dib vam
je došao to objasniti. Bez shvaćanja njegove poruke, ne možete ga
duboko poštovati”
Netko iz mnoštva, vjerojatno neki prerušeni svećenik, više nije
mogao otrpjeti. Njegov promukli glas razvio se u uzvik: „Ti ne živiš
životom Muad´Diba! Kako se usuđuješ drugima govoriti kako ga
duboko moraju poštovati!”
„Zato što je mrtav!” proderao se Propovjednik. Alija se okrenula
pogledati tko je to izazvao Propovjednika. Čovjek je bio skriven od
njenih očiju, ali njegov glas stigne preko načičkanih glava u još jednom
uzviku: „Ako vjeruješ da je stvarno mrtav, onda si od ovog trenutka ti
potpuno sam!”
To je svakako neki svećenik, pomisli Alija. Ali nije uspjela
prepoznati glas.
„Dolazim vam postaviti jedno jednostavno pitanje”, reče
Propovjednik. „Treba li Muad´Dibovu smrt slijediti moralno
samoubojstvo svih ostalih ljudi? Je li to neizbježna posljedica Mesije?”
„Znači, priznaješ ga za Mesiju!” viknuo je glas iz gomile.
„Zašto ne, kad sam prorok njegovih vremena?” upitao je
Propovjednik.
U tonu njegovog glasa i njegovom držanju bilo je takve mirne
uvjerenosti da je čak i izazivač umuknuo. Gomila se odazvala
uznemirenim žamorom, prigušenim životinjskim zvukom.
„Da”, ponovio je Propovjednik. „Ja sam prorok tih vremena.”
Alija je, usredotočivši se na njega, otkrila suptilno djelovanje
Glasa. Suvereno je vladao gomilom. Je li školovan kod Bene Gesserita?
Je li ovo još jedna smicalica Misionariae Protectivae? Ne Paul, već
jedan dio beskrajne igre moći?
„Tumačim mit i san!” poviknuo je Propovjednik. „Ja sam
liječnik koji porađa dijete i objavljuje njegovo rođenje. Pa ipak, došao
sam k vama u vrijeme smrti. Zar vas to ne uznemiruje? Trebalo bi vam
uzdrmati duše!”
Iako je osjetila srditost u njegovim riječima, Alija je shvaćala
kuda cilja ovaj govor. Zajedno s ostalima, jedva primjetno se uspinjala
stubama, tiskajući se prema ovom visokom čovjeku u pustinjskoj odjeći.
Njegov mladi vodič preuzeo je njenu pažnju: kako je samo imao svijetle
oči i kako je drsko djelovao! Bi li Muad´Dib uzeo u službu ovakvog
ciničnog momka?
„Želim vas uznemiriti!” vikao je Propovjednik. „To je moja
namjera! Došao sam se ovdje boriti protiv podvala i prijevara vaše
sadašnje, institucionalizirane vjere. Kao što se to obično događa sa svim
takvim religijama, vaše vjerske vođe se kreću prema kukavičluku,
okreću se osrednjosti, tromosti i samozadovoljstvu”
Ljutito gunđanje počelo se javljati iz sredine gomile.
Alija je osjetila napetost i zlurado se upitala hoće li to možda
uzrokovati pobunu. Je li Propovjednik mogao izaći na kraj s tim
napetostima? Ako nije, mogao je umrijeti na licu mjesta!
„Ovaj svećenik koji me je izazivao!” viknuo je Propovjednik
uperivši prst u gomilu.
On zna! pomisli Alija. Uhvati je nekakvo drhtavo uzbuđenje,
gotovo spolno u svojoj prigušenosti. Ovaj Propovjednik je igrao opasnu
igru, ali ju je vodio savršeno.
„Ti, svećeniče u građanskoj odjeći”, vikao je Propovjednik, „ti si
svećenik samozadovoljnih. Nisam došao osporavati Muad´Diba, već
sebe! Je li tvoja vjera prava ako te ništa ne košta i ne nosi sa sobom
nikakvu opasnost? Je li tvoja vjera prava ako se na njoj gojiš? Je li tvoja
vjera prava ako u njeno ime činiš odvratna djela? Otkud proizlazi tvoja
niska pokvarenost iz prvobitnog objavljenja? Odgovori mi, svećeniče!”
Ali izazivač je šutio. Alija je zapazila žudnu pokornost kojom
gomila opet sluša svaku Propovjednikovu riječ. Napavši Svećenstvo, on
je zadobio njihovu naklonost! A ako su njene uhode bile u pravu, većina
hodočasnika i Slobodnjaka na Arrakisu vjerovala je da je taj čovjek
Muad´Dib.
„Muad´Dibov sin se izložio opasnosti!” viknuo je Propovjednik,
a Alija je osjetila grcanje u njegovom glasu. „Muad´Dib se izložio
opasnosti! Oni su platili svoj dug. A što je Muad´Dib ostvario? Vjeru
koja se završava s njim!”
Koliko bi različite bile ove riječi kada bi dolazile od Paula
osobno, pomislila je Alija. Moram otkriti! Popela se još koju stubu bliže, a
ostali se pomaknu s njom. Probijala se kroz gomilu sve dok
gotovo nije mogla doseći ovog tajanstvenog proroka. Osjetila je na
njemu miris pustinje, mješavinu začina i silikata. I Propovjednik i
njegov mladi vodič bili su prašnjavi, kao da su tek nedavno izašli iz
bleda. Mogla je vidjeti Propovjednikove ruke, duboko prošarane žilama na
izloženom dijelu kože dalje od zatvarača pustinjskog odijela koji su
se nalazili na ručnim zglobovima. Mogla je primijetiti da je jedan prst
na njegovoj lijevoj ruci nekoć nosio prsten; ostao je usječeni trag. Paul
je nosio prsten na tom prstu: atreidskog jastreba koji je sada počivao u
sieču Tabr. Leto bi ga ponio da je živ… pod uvjetom da bi mu ona u tom
slučaju dopustila preuzimanje prijestolja.
Ponovo je Propovjednik okrenuo svoje prazne očne šupljine
prema Aliji i obratio joj se osobno, ali ipak glasom koji se razlijegao
gomilom.
„Muad´Dib vam je pokazao dvije stvari: sigurnu budućnost i
nesigurnu budućnost. S punom sviješću suočio se s potpunom
nesigurnošću šireg svemira. Slijepo je odstupio sa svog mjesta na ovome
svijetu. Pokazao nam je da ljudi uvijek moraju tako postupiti,
birajući nesigurnost umjesto sigurnosti.” Alija je zamijetila da mu je
glas pri kraju govora postao preklinjući.
Osvrnula se oko sebe i rukom uhvatila balčak svoga kris-noža.
Ako bih ga sada ubila, što bi oni učinili? Ponovo je osjetila drhtavicu.
A ako bih ga ubila i otkrila se, optuživši Propovjednika kao varalicu i
heretika?
Ali što ako se dokaže da je to Paul?
Netko je gurnuo Aliju još bliže k njemu. Osjetila se očarana
njegovom pojavom boreći se stišati svoj gnjev Je li ovo Paul? Oh, Bože!
Što bi trebala učiniti?
„Zašto je ovaj drugi Leto otrgnut od nas?” upitao je
Propovjednik. Istinska bol osjetila se u njegovom glasu. „Odgovorite mi
ako možete! Ahhh, njihova poruka je jasna: „Odbacite sigurnost!“ To je
najdublja životna zapovijed. To je smisao života. Mi smo provjera
nepoznatog, nesigurnog. Zašto ne možete čuti Muad´Diba? Ako je
sigurnost točno poznavanje jedne apsolutne budućnosti, onda je to samo
prerušena smrt. Takva budućnost nastaje sada! To vam je on pokazao!”
Sa zastrašujućom neposrednošću Propovjednik posegne i zgrabi
Alijinu ruku. Učinio je to bez imalo pipanja ili oklijevanja. Pokušala se
osloboditi, ali ju je on grčevito držao, govoreći ravno u njeno lice, pa su
oni oko njih zbunjeno ustuknuli.
„Što ti je Paul Atreid rekao, ženo?” upitao je.
Otkud zna da sam žena? pitala se. Željela je utonuti u svoje
unutrašnje živote i zatražiti njihovu zaštitu, ali cijeli taj svijet unutar nje
ostajao je prestrašeno nijem, opčinjen ovom pojavom iz svoje prošlosti.
„Rekao ti je da je dovršenje nečega jednako smrti!” zagrmio je
Propovjednik. „Apsolutno proročanstvo je dovršenje… a to je smrt!”
Pokušala se osloboditi bolnog grča njegovih prstiju. Željela je
trgnuti nož i rasporiti ga, ali nije imala hrabrosti. Nikada se u životu nije
osjećala tako svladanom.
Propovjednik je podignuo bradu obraćajući se iznad njene glave
gomili i viknuo: „Prenosim vam Muad´Dibove riječi! On je govorio:
„Unijet ću vam u lice stvari koje nastojite izbjeći. Nije mi čudno što je
sve ono što želite vjerovati samo ono što vam pruža utjehu. Kako bi
inače ljudi izumjeli zamke koje odaju našu osrednjost? Kako bismo
inače opisali kukavičluk?“ To vam je Muad´Dib rekao!”
Odjednom on pusti Alijinu ruku i gurne je u gomilu. Sigurno bi
pala da je nisu zadržala okolna ljudska tijela.
„Postojati je ne sudjelovati, udaljiti se od okoline”, rekao je
Propovjednik. „Niste svjesna bića niti stvarno postojite sve dok niste
voljni riskirati čak i svoje zdravo rasuđivanje u ime svoga postojanja”
Spuštajući se niza stube, Propovjednik još jednom pronađe
Alijinu ruku – bez nesigurnosti ili oklijevanja. Ipak, ovaj put je bio
nježniji. Nagnuvši se sasvim do nje, prilagodio je zvučnost glasa samo
njenim ušima i rekao: „Prestani nastojati ponovno me gurnuti u
pozadinu, sestro”
A zatim, s rukom na ramenu svog mladog vodiča, ušao je u
svjetinu. Otvorio se prolaz za ovaj neobičan par. Ruke posegnu
dodirnuti Propovjednika, ali ljudi su ih pružali zamjetno nježno,
uplašeno onim što bi mogli otkriti ispod prašnjave slobodnjačke odjeće.
Alija je stajala usamljena u svojoj zbunjenosti dok se svjetina
udaljavala prateći Propovjednika.
Ispunila ju je sigurnost. To je bio Paul. Nije bilo ni trunka
dvojbi. Bio je to njen brat. Osjetila je ono isto što je osjetila i gomila.
Nalazila se u svetoj nazočnosti i sada je cijeli njen svijet ležao izokrenut
oko nje. Poželjela je pojuriti za njim, preklinjati ga da je spas od nje
same, ali se nije mogla pomaknuti. Dok su ostali hrlili slijediti
Propovjednika i njegovog vodiča, ona je stajala opijena u potpunom
beznađu, u tako dubokoj duševnoj boli da je mogla jedino drhtati u njoj,
nesposobna vladati vlastitim mišićima.
Što moram učiniti? Što moram poduzeti? pitala se.
Sada nije bilo čak ni Duncana ni njene majke koji bi joj pružili
podršku. Unutrašnji životi ostajali su nijemi. Imala je Ghanimu, pod
sigurnom stražom u Keepu, ali se Alija nije usudila iznijeti ovu bol
preživjeloj blizanki.
Svi su se okrenuli protiv mene. Što ću učiniti?
34.
Promatranje našeg svijeta jednim okom govori nam
da ne moramo predaleko tražiti probleme. Takvi
problemi se možda nikada neće pojaviti. Umjesto
toga, pozabavimo se vukom u vlastitom oboru.
Čopori koji izvan toga tumaraju možda čak ni ne
postoje.
Azar Knjiga; Šamra 1:4
Jessica je čekala Idaha pokraj prozora u svojoj dnevnoj sobi.
Bila je to udobna prostorija s mekanim divanima i starinskim stolcima.
Vješalica nije bilo ni u jednoj od njenih soba, a sjajne kugle od kristala
potjecale su iz nekog drugog doba. Prozor je s prvog kata gledao na
dvorišni vrt.
Čula je kako je sluga otvorio vrata, zatim zvuk Idahovih koraka
na drvenom podu pa zatim i na tepihu. Slušala je, ne okrećući se,
pogleda prikovanog na sjenama prošarano osvjetljenje zelenog
travnjaka u vrtu. Nijemu, strašnu borbu svojih osjećaja ovog je trenutka
morala suzbiti. Nekoliko puta je duboko udahnula po pravilima prana-
bindu škole i osjetila dotok prisilne mirnoće.
Visoko uzdignuto sunce bacalo je svoju reflektorsku svjetlost niz
zrake prašine u dvorište, naglašavajući srebrnaste krugove paukove
mreže razapete u granama lipe koje su dosezale gotovo do njenog
prozora. U njenim odajama bilo je svježe, ali iza ovog zatvorenog
prozora zrak je treperio u skamenjenoj vrućini. Zamak Corrina se
nalazio na neplodnom mjestu, no u njenom vrtu bujalo je zelenilo. Čula
je kako se Idaho zaustavio tik iza nje.
Ne okrećući se, ona reče: „Darivanje riječi je darivanje prijevare
i laži, Duncan. Zašto želiš govoriti sa mnom?”
„Možda će samo jedno od nas uspjeti preživjeti” reče on.
„A ti želiš da povoljno svjedočim o tvojim naporima?” Okrenula
se i ugledala ga kako spokojno stoji, promatrajući je onim sivim
metalnim nefokusiranim očima. Kako li su samo ovog trenutka prazne
bile!
„Duncane, jesi li možda zabrinut za svoje mjesto u povijesti?”
Govorila je optužujući ga i sjetila se svojih riječi kad je prvi put srela
ovog čovjeka. Tada je bio pijan i poslan je da je uhodi. Bio je rastrzan
između proturječnih obveza. Ali, to je bio Duncan prije nego što je
postao gola. Ovaj ovdje uopće nije bio isti čovjek. On nije dvojio glede
svojih postupaka, nije bio rastrzan.
Podnio je njenu procjenu s osmijehom. „Povijest ima vlastite
prosudbe i donosi vlastite presude” reče on. „Sumnjam da će se tražiti
moje mišljenje kad me se bude procjenjivalo”
„Zašto si ovdje?” upitala je.
„Zbog istog razloga zbog kojeg ste i vi ovdje, moja gospo.”
Nijedan vanjski znak nije odavao potresnu moć ovih
jednostavnih riječi, ali njene misli krenuše bjesomučnom brzinom: Zna
li on stvarno zašto sam ja ovdje? Otkud bi mogao? Jedino je Ghanima znala.
Pa, je li je imao dovoljno podataka za mentatski proračun? To je
bilo moguće. A što ako je izrekla nešto što ju je moglo odati? Morao je
znati da Farad“n i njegovi ljudi prate svaki njihov pokret, svaku riječ.
„Kuća Atreida je stigla na gorko raskrižje”, reče ona. „Obitelj se
okrenula protiv same sebe. Ti si bio jedan od Vojvodinih najodanijih
ljudi, Duncan. Kad je barun Harkonnen…”
„Radije ne govorimo o Harkonnenima”, odgovori on. „To je bilo
drugo vrijeme i vaš Vojvoda je mrtav” Upitao se sa čuđenjem: Zar ne
naslućuje da mu je Paul rekao za postojanje harkonenske krvi u
žilama Atreida? Paul je time jako riskirao, ali je još čvršće vezao Duncana za
sebe. Upoznavanje s tom tajnom bio je tako veliki ulog da
se to jedva moglo zamisliti. Paul je znao što su barunovi ljudi učinili
Idahu.
„Kuća Atreida nije mrtva”, reče Jessica.
„Što je Kuća Atreida?” upitao je on. „Jeste li vi Kuća Atreida? Je
li to Alija? Ghanima? Jesu li to ljudi koji služe toj Kući? Promatram te
ljude i vidim na njima žig stradanja koje se ne može izraziti riječima!
Kako oni mogu biti Atreidi? Vaš sin je dobro rekao: „Stradanje i
proganjanje su sudbina svih koji me slijede.“ Želim se otrgnuti od toga,
moja gospo.”
„Jesi li stvarno prešao k Farad“nu?”
„Zar to nije ono isto što ste vi učinili, moja gospo? Zar niste
došli ovamo uvjeriti Farad“na da bi njegov brak s Ghanimom riješio sve
naše probleme?”
Zar stvarno tako misli? pitala se u nedoumici. Ili je ova priča
namijenjena ušima budnih špijuna?
„Kuća Atreida je u biti uvijek bila jedna zamisao”, reče ona.
„Znaš li to, Duncane? Kupovali smo odanost odanošću.”
„Služenje narodu”, podrugljivo se nasmijao Idaho. „Ah, mnogo
puta sam čuo vašeg Vojvodu kako to govori. Vjerojatno se prevrće u
grobu, moja gospo”
„Zar stvarno misliš da smo tako nisko pali?”
„Moja gospo, zar niste znali za pobunjene Slobodnjake – sebe
nazivaju markizi Unutrašnje Pustinje – koji proklinju Kuću Atreida, pa
čak i Muad´Diba”
„Čula sam Farad“novo izvješće”, odgovori ona, pitajući se kuda
vodi ovaj razgovor i kojom svrhom.
„Više od toga, moja gospo. Više od onoga što stoji u
Farad“novom izvješću. Osobno sam čuo njihovu kletvu. Evo kako
izgleda: „U vječnom se ognju pržili, vi Atreidi! Ne imali ni duša, ni
duhova, ni tijela, ni sjena, ni čarolija, ni kostiju, ni kose, ni govora, ni
riječi. Ne imali ni groba, ni doma. Ne imali ni vrta, ni drveta, ni žbuna.
Ne imali ni vode, ni kruha, ni svjetla, ni vatre. Ne imali ni poroda, ni
obitelji, ni nasljednika, ni plemena. Ne imali ni glave, ni ruku, ni nogu,
ni hoda ni sjemena. Ne imali mjesta ni na jednom planetu. Neka vašim
dušama ne bude dopušten uspon iz dubina i neka nikad ne budu među
onima kojima je dopušten život na zemlji. Ni na jedan dan ne ugledali
Šai-Huluda, ali bili vezani i okovani kao najniži Izrodi, i vaše duše
nikada ne ušle u veličanstvenu vječitu svjetlost.“ Tako izgleda kletva,
moja gospo. Možete li zamisliti takvu mržnju Slobodnjaka? Oni su
predali sve Atreide lijevoj ruci prokletih, Ženi-Suncu koja je puna
ognja.”
Jessica si dopusti drhtaj. Idaho je nedvojbeno izgovorio ove
riječi istim glasom kojim je izrečena prava kletva. Zašto je ovo javno
izrekao pred Kućom Corrino? Mogla je zamisliti gnjevnog Slobodnjaka,
užasnog u svom bijesu, kako stojeći ispred svog plemena izgovara ovu
prastaru kletvu. Zašto je Idaho htio da Farad“n to čuje?
„Dao si jak razlog u prilog vjenčanja Ghanime i Farad“na”, reče
ona.
„Uvijek ste naivno pristupali problemima”, reče on. „Ghanima je
Slobodnjak. Ona se može udati jedino za onog koji ne plaća fai, porez na
zaštitu. Kuća Corrino je predala svu svoju CHOAM imovinu vašem
sinu i njegovim nasljednicima. Farad“n postoji uz dopuštenje Atreida. A
sjetite se kad je vaš Vojvoda postavio zastavu jastreba na Arrakis, sjetite
se što je rekao: „Ovdje sam; ovdje ostajem!“ Njegove kosti su još tamo.
A Farad“n bi morao živjeti na Arrakisu zajedno sa svojim
Sardaukarima.”
Idaho je odmahnuo glavom već na samu pomisao o takvom
savezu.
„Ima jedna stara izreka koja govori da se problem ljušti kao
luk”, odgovorila je ona hladnim glasom. Kako se usuđuje tako
pokroviteljski ponašati prema meni? Osim ako sve ovo ne izvodi za
Farad“nove budne oči…
„Nekako, ne mogu zamisliti Slobodnjake i Sardaukare na istom
planetu”, reče Idaho. „To je ljuska koja se ne ljušti s luka.”
Nisu joj se sviđale pomisli koje su Idahove riječi mogle izazvati
kod Farad“na i njegovih savjetnika pa oštro odgovori: „Kuća Atreida je
još zakon u Carstvu!” Pritom je pomislila: Želi li Idaho da Farad“n
povjeruje u vraćanje prijestolja bez Atreida?
„Oh, da” reče Idaho. „Gotovo sam zaboravio. Atreidski zakon!
Tumače ga kao takvog, naravno, svećenici Zlatnog Elixira. Dovoljno je
da zatvorim oči i odmah začujem Vojvodu kako mi govori da se pravi
imetak uvijek stječe i održava nasiljem ili pod prijetnjom nasilja. Sreća
pripada svakom, kako je to Gurney pjevušio. Cilj opravdava sredstvo?
Ili sam, možda, pomiješao poslovice? No, nije važno vitlaju li otvoreno
čeličnom šakom slobodnjačke legije ili Sardaukari, ili je ona skrivena u
Atreidskom zakonu – ta šaka je ipak tamo. A ona lukova ljuska neće se
oljuštiti, moja gospo. Znate, pitam se koju će šaku Farad“n potražiti?”
Što on to radi? čudila se Jessica. Kuća Corrino će upiti ove
podatke i naslađivati se njima!
„Ti, dakle, vjeruješ da Svećenici neće dopustiti Ghaniminu udaju
za Farad“na?” drznula se Jessica, pokušavajući istražiti kamo su
smjerale Idahove riječi.
„Dopustiti joj! Dragi bože! Svećenici će dopustiti Aliji neka
učini što god odlučila. Moglo bi se dogoditi da se i sama uda za
Farad“na!”
U tom mutežu želi uloviti nešto? pitala se Jessica.
„Ne, moja gospo”, reče Idaho. „To nije izlaz. Narod ovog
carstva ne uspijeva vidjeti razliku između vladavine Atreida i vladavine
Zvijeri Rabbana. Ljudi svakog dana umiru u tamnicama Arrakisa.
Otišao sam, jer nisam mogao svoju mačevalačku ruku više ni trenutka
ostaviti u službi Atreida! Zar ne shvaćate što govorim, zašto sam došao
ovamo k vama kao najbližem predstavniku Atreida? Atreidsko carstvo
je izdalo vašeg Vojvodu i vašeg sina. Volio sam vašu kćer, ali je ona
krenula jednim, a ja drugim putem. Ako baš dođe do toga, savjetovat ću
Farad“nu neka prihvati Ghaniminu ruku – ili Alijinu – jedino pod
svojim uvjetima.”
Ah, priprema pozornicu za službeno, ali časno povlačenje iz
atreidske službe, pomislila je. Ali, je li mogao znati koliko su one druge stvari
o kojima je govorio napravile dobar posao u njenu korist?
Smrknuto ga je pogledala. „Znaš da uhode prisluškuju svaku riječ, zar
ne?”
„Uhode?” Prigušeno se nasmijao. „Prisluškuju kao što bih i ja
prisluškivao da sam na njihovom mjestu. Zar ne znate kako je moja
odanost krenula drugim putem? Mnoge sam noći probdio sam u
pustinji, i Slobodnjaci su u pravu glede tog mjesta. U ogromnom
prostranstvu pustinje, posebno noću, suočavate se često s opasnostima
teškog razmišljanja”
„Jesi li tamo čuo kako nas Slobodnjaci proklinju?”
„Da. Kod al-Ourouba. Pridružio sam im se na Propovjednikov
zahtjev, moja gospo. Sebe nazivamo Zarr Sadus, oni koji odbijaju
pokornost svećenicima. Ovdje sam želeći jednom Atreidu službeno
najaviti da sam prešao na neprijateljski teritorij.”
Jessica ga je proučavala, tragajući za nekom pojedinošću koja bi
ga izdala, ali Idaho nijednim migom nije odavao da se pretvara ili
govori sa skrivenim namjerama. Je li stvarno prešao k Farad“nu.
Prisjetila se postulata Sestrinstva: U ljudskim djelima ništa nije trajno;
sva ljudska djela kreću se po zavojnici, uokolo i izvan. Ako je Idaho stvarno
napustio atreidski obor, to je moglo objasniti njegovo sadašnje
ponašanje. Kretao se uokolo i izvan. Morala je razmotriti ovu
mogućnost.
Ali zašto je naglasio da je postupio po Propovjednikovom
zahtjevu? Jessicina svijest je krenula u razmišljanje vrtoglavom brzinom i
nakon što je uzela u obzir sve mogućnosti, shvatila je da će
možda morati ubiti Idaha. Plan u koji je uložila sve svoje nade bio je
tako osjetljiv da nije mogla dopustiti bilo kakvo remećenje. Bilo kakvo.
A Idahove riječi su navještavale da zna njen plan. Procijenila je njihovu
međusobnu udaljenost unutar prostorije, mičući se i okrećući se želeći
doći u najpovoljniji položaj za smrtonosan udarac.
„Inače, uvijek sam smatrala učinak faufreluchesa potpornim
stupom naše snage”, reče ona. Neka se zamisli zašto je skrenula
razgovor na sustav klasnih razlika. „Landsraadov Savjet Velikih Kuća,
područni Sysselraadi, svi oni zaslužuju našu…”
„Niste mi skrenuli pažnju”, reče on.
I Idaho se čudio prozirnosti njenih postupaka. Je li postala
nemarnija glede skrivanja ili je naposljetku probila zidove svoje
benegeseritske obuke? Ovo drugo, zaključio je, ali nešto od toga bilo je
u njoj samoj – mijenjala se stareći. Rastuživalo ga je promatrati
skromne sposobnosti po kojima su se novi Slobodnjaci razlikovali od
starih. Nestajanje pustinje bilo je nestajanje nečeg dragocjenog za ljude,
ali on nije mogao opisati tu stvar, kao što nije uspijevao opisati ono što
se dogodilo s gospom Jessicom.
Jessica je buljila u Idaha otvoreno zabezeknuta, ne pokušavajući
sakriti svoju reakciju. Zar je tako prozirna?
„Nećete me ubiti” reče on. Uporabio je stare slobodnjačke riječi
upozorenja: „Nemoj svojom krvlju poprskati moj nož.” Pritom je
pomislio: Postao sam većim dijelom Slobodnjak. To mu je dalo
nastrani osjećaj bliskog odnosa koji mu je pomogao shvatiti kako je
duboko bio prihvatio običaje planeta koji mu je u drugom životu pružio
utočište.
„Mislim da je bolje da odeš”, reče ona.
„Ne dok ne prihvatite moje napuštanje atreidske službe.”
„Prihvaćeno je”, odsjekla je. I tek nakon što je izustila ove riječi,
shvatila je koliko je mnogo čistih nekontroliranih misli otišlo u ovom
razgovoru. Trebalo joj je vremena da razmisli i sve ponovno razmotri.
Otkud je Idaho znao što je namjeravala učiniti? Nije vjerovala u
njegovu sposobnost prolaženja Vremenom putem začina.
Idaho se natraške odmicao od nje sve dok nije osjetio vrata iza
sebe. Zatim se naklonio. „Još jednom vas nazivam ‘moja gospo“ i
potom nikad više. Savjetovat ću Farad“nu da vas otpremi natrag na
Wallach, tiho i brzo, prvog pogodnog trenutka. Preopasna ste igračka da
bi ste se ovdje motali. Iako ne vjerujem da on o vama razmišlja kao o
igrački. Vi radite za Sestrinstvo, a ne za Atreide. A sada se pitam jeste li
ikada i radili za Atreide. Vi, čarobnice, krećete se previše dubokim i
tajanstvenim stazama da biste se ikada oslonile na obične smrtnike.”
„Jedan gola se smatra običnim smrtnikom”, trgne se ona.
„U usporedbi s vama”, reče on.
„Odlazi”, naredila je.
„To i namjeravam.” Šmugnuo je kroz vrata, prolazeći pokraj
radoznalih pogleda slugu koje su očito cijelo vrijeme prisluškivali.
To je obavljeno, pomislio je. A oni to mogu protumačiti samo
na jedan način.
35.
Samo se u stvarnosti matematike može točno
razumjeti Muad´Dibov pogled u budućnost. Ovako:
prvo, postuliramo bilo koji broj usmjerenih dimenzija
u prostoru. (Radi se o klasičnom n-slojnom
proširenom skupu n dimenzija.) U takvom okviru,
Vrijeme shvaćeno u običnom smislu postaje skup
jednodimenzionalnih svojstava. Primjenjujući ovo na
Muad´Dibov fenomen, otkrivamo da smo suočeni ili
s novim svojstvima Vremena ili (redukcijom kroz
beskonačno računanje) imamo posla s odvojenim
sustavima koji sadrže n skupova svojstava. U
Muad´Dibovom slučaju, pretpostavimo ovo drugo.
Kao što se dobiva redukcijom, usmjerene dimenzije
jednog n sloja mogu imati zasebno postojanje samo u
različitim okvirima Vremena. Tako se dokazuje da
odvojene dimenzije Vremena postoje istodobno.
Ovo je neizbježnost koju Muad´Dibovo predviđanje
zahtjeva za promatranje n-sloja ne kao proširenog
skupa već kao jednu operaciju unutar jednog jedinog
okvira. Zapravo on je zaledio svoj svemir u taj jedan
okvir i to je bio njegov pogled na budućnost.
Palimbaša: Predavanje u sieču Tabr
Leto je ležao na vrhu dine, buljeći preko otvorenog pijeska u
zmijoliku stijenu koja je počivala na površini. Stijena se po pijesku
protezala poput golemog crva, plosnata i prijeteća na jutarnjem svjetlu.
Ništa se nije micalo. Ptice nisu kružile iznad glave; nijedna životinja
nije skakutala između stijena. Mogao je vidjeti proreze sabirnice vjetra
gotovo na sredini grebena stijene. Tu je moralo biti vode. Stijena-crv je
imala prepoznatljiv izgled siečkih skloništa, izuzme li se da nije bilo
tragova života. Spokojno je ležao na pijesku i promatrao.
Jedna od Gurney Halleckovih pjesama, dosljedna u svojoj
jednoličnosti, potekla je u njegovoj svijesti:
Podno brda gdje lisica trči lako,
Šareno sunce obasjava sjajno
Gdje moja jedina ljubav počiva.
Ispod brda u šipražju komorača
Uhodim svoju ljubav
Koja se ne može probuditi.
Skriva se u grobu
Podno brda.
Gdje se ulazi u ovo mjesto? pitao se Leto.
Bio je potpuno siguran da ovo mora biti Jacurutu/Fondak, ali
nešto ovdje nije bilo u redu, prvenstveno mu je nedostajalo bilo kakvo
životinjsko kretanje. Nešto je treperilo po rubovima svjesnog opažanja,
upozoravajući ga.
Što je skriveno ispod brda?
Nepostojanje životinja bio je zabrinjavajući. To je probudilo
njegovo slobodnjačku opreznost: bivanje govori više od izbivanja kad
se radi o opstanku u pustinji. Ali tamo je vidio sabirnicu vjetra. Znači da je
trebalo biti vode, a i ljudi koji bi je koristili. To mjesto je bilo tabu
koje se skrivalo iza imena Fondak, a njegov drugi identitet nije ostao
zabilježen čak ni u pamćenjima većine Slobodnjaka. No, unatoč toga,
tamo se nije moglo vidjeti ni ptica ni životinja.
Ni ljudi – a ipak je ovdje započinjala Zlatna Staza.
Njegov otac je jednom rekao: „Nepoznato se u svakom trenutku
nalazi posvuda uokolo. Tu treba tražiti znanje.“
Leto je pogledao nadesno uzduž hrpta dine. Majka oluja
nedavno je prošla ovuda. Jezero Azrak, vapnenačka ravnica, izvirivala
je ispod pješčanog pokrivača. Po slobodnjačkom praznovjerju svatko
tko je jednom vidio Biyan, Bijela Tla, bio je nagrađen dvosjeklom
željom, željom koja ga je mogla uništiti. Leto je vidio samo vapnenačku
ravnicu koja je dokazivala da je ovdje na Arrakisu nekoć postojala
otvorena voda.
Kao što će, vjerojatno, ponovno postojati.
Pogledao je naviše, njišući pogledom posvuda uokolo tražeći
neki pokret. Nebo je bilo porozno nakon oluje. Svjetlo koje je prolazilo
kroz njega, izazivalo je dojam mliječne prisutnosti nekog srebrnog
sunca izgubljenog negdje iznad koprene prašine koja je zaostala u
velikim visinama.
Leto ponovno pogleda vijugavu stijenu. Izvukao je dalekozor iz
zavežljaja svoje slobodnjačke opreme, ugodio leće i zagledao se u
goletno sivilo, tu izbočinu gdje su nekoć stanovnici Jacurutua živjeli.
Povećanje mu je otkrilo neki trnoviti grm, poznat pod imenom Kraljica
Noći. Grm se smjestio u procjepu gdje se mogao nalaziti ulaz u stari
sieč. Odmjerio je dužinu izbočine. Srebrnasto sunce pretvaralo je crveno
u sivo, bacajući maglovitu jednoličnost dugim prostranstvom stijene.
Prevrnuo se, okrećući leđa Jacurutu i podrobno pregledao
okolinu dalekozorom. U ovoj se divljini znakovi čovjekovog prolaska
nisu mogla očuvati. Vjetar je već izbrisao i njegove tragove, ostavivši
jedino nejasnu udubinu na mjestu gdje je skočio s crva prošle noći.
Ponovno je pogledao prema Jacurutuu. Osim sabirnice vjetra,
nije bilo nikakvog znaka ljudskog prolaska ovim putom. A osim
vijugavog prostiranja stijene, ovdje nije bilo ničeg što bi se izdvojilo iz
bjeline pijeska, iz divljine što se pružala od horizonta do horizonta.
Leto je odjednom osjetio da se ovdje nalazi zato što se odbio
zatvoriti u sustav koji su mu njegovi predci ostavili. Pomislio je na to
kako su ga ljudi promatrali – kao zajedničku pogrešku po svačijem
shvaćanju, osim Ghaniminom.
Osim za onu mahnitu rulju iz drugih pamćenja, to dijete
nikada nije bilo dijete.
Moram preuzeti odgovornost za odluku koju smo donijeli,
pomislio je.
Još jednom je odmjerio dužinu stijene. Po svim opisima, ovo je
morao biti Fondak, a nijedno drugo mjesto nije mogao biti Jacurutu.
Osjetio je čudnu povezanost s tabuom ovog mjesta. Na način Bene
Gesserita, otvorio je svoju svijest prema Jacurutuu, nastojeći ništa ne
znati o njemu. Prijašnje znanje bilo je prepreka novim spoznajama.
Nekoliko trenutaka se prepustio jedino drhtanju, ne tražeći ništa, ne
postavljajući pitanja.
Problem je bio u nedostatku životinjskog svijeta, ali ga je nešto
posebno tjeralo na oprez. Napokon je shvatio: nije bilo ptica strvinara –
orlova, lešinara, jastrebova. Čak i kad bi sav ostali život bio skriven, oni
bi ostajali vidljivi. Svako mjesto u ovoj pustinji gdje ima vode imalo je
svoju kariku u lancu života. Na kraju lanca nalazili su se sveprisutni
strvinari. Ništa nije došlo ispitati njegovu nazočnost. Predobro je
poznavao te ‘pse čuvare sieča“, onaj zbor šćućurenih ptica na rubu
stijene Tabr, iskonske grobare koji su čekali meso. Slobodnjaci su
običavali reći: „Naši suparnici.” Ali u tom nazivu nije bilo zavidnosti,
jer su ih ove ptice-tragači često izvještavale o približavanju stranaca.
Što ako su ovaj Fondak napustili čak i krijumčari?
Leto je zastao ugasiti žeđ iz jednog od svojih crijeva za
sakupljanje vlage.
Što ako ovdje stvarno nema vode?
Ponovno je razmislio o svom položaju. Na putu ovamo, sjurio je
dva crva u pijesak, goneći ih svojim mlatilom kroz noć, ostavljajući ih
polumrtve. Ovo je bila Unutrašnja Pustinja gdje se trebalo nalaziti
skrovište krijumčara. Ako je život ovdje postojao, ako je mogao
postojati, to bi moralo biti u neposrednoj blizini vode.
Što ako ovdje nema vode? Što ako ovo nije Fondak/Jacurutu?
Ponovno je okrenuo dalekozor prema sabirnici vjetra. Njezini
vanjski rubovi bili su nagriženi pijeskom, bilo im je nužno održavanje,
ali je dovoljno toga ostalo. Tamo je trebalo biti vode.
A što ako je nema?
Voda napuštenog sieča mogla je ispariti u nekoj od katastrofa.
Zašto ovdje nije bilo ptica strvinara? Ubijene zbog njihove vode? Tko je
to mogao učiniti? Kako su mogle sve nestati? Otrov?
Otrovana voda.
U legendi o Jacurutu nije se spominjala otrovana cisterni, ali to
je mogla biti istina. Ako je prvobitno jato ubijeno, zar se do danas ne bi
obnovilo? Iduali su bili zbrisani s lica planeta prije mnogo naraštaja, a
priče nikada nisu spomenule otrov. Ponovno je dalekozorom pažljivo
ispitao stijenu. Kako je mogao nestati cijeli jedan sieč? Netko je
svakako morao to izbjeći. Vrlo rijetko su svi stanovnici sieča boravili
kod kuće. Družine su tumarale pustinjom, putovale u gradove.
Leto je odložio dalekozor s uzdahom odustajanja. Skliznuo je
niza zaklonjene strane dine i pažljivije nego inače ukopao svoj
pustinjski šator, a zatim prikrio sve znakove svoje nazočnosti,
pripremajući se ovdje provesti vrući dio dana. Troma strujanja umora
prikrala su se njegovim udovima kad se zatvorio u pomrčinu. Unutar
znojave ograničenosti šatora, proveo je veći dio dana drijemajući,
razmišljajući o pogreškama koje je možda učinio. Snovi su mu bili
obrambeni, ali u pothvatu za koji su se on i Ghanima odlučili nije moglo
biti mjesta za samoobranu. Neuspjeh bi spalio njihove duše. Pojeo je
začinske kekse i zaspao, probudio se te ponovno malo pojeo i popio, a
zatim ponovno utonuo u san. Dug je bio put do ovog mjesta, žestok ispit
za snagu jednog djeteta.
Predvečer se probudio okrijepljen i oslušnuo je ne bi li čuo neke
znakove života. Ispuzao je iz svog pješčanog pokrova. Visoko po nebu
vjetar je nosio prašinu u jednom smjeru, ali je on osjetio da ga pijesak
bode u obraz dolazeći iz drugog smjera – siguran predznak promjene
vremena. Osjećao je da se približava oluja.
Pažljivo je otpuzao do vrha dine i još jednom pogledao one
zagonetne stijene. Zrak koji ga je razdvajao od njih bio je žute boje.
Predznaci su govorili o približavanju Coriolis oluje, vjetra koji je nosio
smrt svojim puhanjem. Stići će golemi spiralni plašt vjetrom nošenog
pijeska koji se mogao protezati preko četiri stupnja geografske širine.
Pusta praznina vapnenastog pana sada je bila žuta po površini, zrcaleći
oblake prašine. Obavio ga je prividni mir večeri. Zatim se dan ugasio i
nastala je noć, brza noć Unutrašnje Pustinje. Stijene su se pretvorile u
rogate šiljke zamrznute osvjetljenjem Prvog Mjeseca. Osjećao je kako
mu pješčane iglice bodu kožu. Prasak suhe grmljavine zvučao je kao
odjek udaljenih bubnjeva, a u prostoru između mjesečevog svjetla i
pomrčine on ugleda iznenadnu kretnju: šišmiši. Mogao je čuje pokrete
njihovih krila, njihov jedva čujni pisak.
Šišmiši.
Namjerno ili slučajno, ovo mjesto je izazivalo dojam napuštene
pustoši. Ovdje je trebalo biti polulegendarno uporište krijumčara:
Fondak. Ali što ako ovo nije bio Fondak? Što ako je tabu i dalje vladao,
a ovo bila tek školjka sablasnog Jacurutua?
Leto se šćućurio u zavjetrini dine i čekao da se noć ustali u
svojim ritmovima. Strpljenje i opreznost – opreznost i strpljenje. Neko
se vrijeme zabavljao rezimirajući Chauserovo putovanje od Londona do
Canterburyja, odbrojavajući u pamćenju mjesta od Southwarka: dvije
milje do pojila St Thomas, pet milja do Deptforda, šest milja do
Greenwicha, trideset milja do Rochestera, četrdeset milja do
Sittingbourna, pedeset i pet milja do Boughtona pod Bleanom, pedeset
osam milja do Harbledowna i šezdeset milja do Canterburyja. Spoznaja
da se tek nekoliko ljudi u njegovom svemiru mogu sjećati Chausera ili
znati za neki London, osim za ono selo na Gansireedu, dala mu je
osjećaj izvanvremenskog poleta. St Thomas je bio očuvan u Narančastoj
Katoličkoj Bibliji i Azhar Knjizi, ali je Canterbury nestao iz pamćenja
ljudi baš kao i planet na kojem se nalazio. Tamo je ležalo breme
njegovih pamćenja, svi oni životi koji su prijetili progutati ga. Već je
jednom prošao taj put do Canterburyja.
Njegov sadašnji put bio je duži i, uostalom, opasniji.
Upravo je prošao preko dininog vrha i krenuo prema
mjesečinom obasjanim stijenama. Držao se sjena i prelazio preko
vrhova ne proizvodeći zvukove koji bi mogli odati njegovu prisutnost.
Prašine je nestalo, kako se to često događa neposredno pred
oluju, i noć je bila blistava. Dan nije otkrio nijedan pokret, ali je sada,
dok se približavao stijenama, čuo mala stvorenja kako se muvaju u tami.
U jednoj udolini između dvije dine nabasao je na obitelj
skočimiša, koji strugnuše kada im se približio. Prešao je polaganije
preko sljedećeg vrha, jer su mu čula bila obuzeta slankastim strahom.
Prolaz koji je ranije uočio – je li vodio do ulaza? Javile su se i druge
brige: prastari sieči uvijek su bili zaštićeni zamkama – otrovnim
bodljama u jamama, otrovnim trnovima na biljkama. Osjetio se
uhvaćenim u slobodnjačko nepisano pravilo: Noć slušne svijesti.
Osluškivao je i najslabiji zvuk.
Sive stijene su se sada nadvile nad njim, postavši divovske kad
im se približio. Osluškujući, začuo je ptice nevidljive u toj litici, blago
dozivanje ranjene žrtve. Bili su to zvukovi dnevnih ptica, ali su se širili
u noć. Što je okrenulo njihov svijet naopako? Čovjekova gramzljivost?
Odjednom se Leto sledio u pijesku. Tamo na litici vidjela se
vatra, balet blistavih i tajanstvenih dragulja na pozadini crne, prozirne
tkanine noći, vrsta signala koju je možda sieč slao putnicima preko
bleda. Tko su bili ovdašnji stanovnici? Otpuzao je naprijed do
najdubljih sjena u podnožju litice i započeo opipavati rukom duž stijene,
postupno pomičući tijelo za rukom u potrazi za pukotinom koju je vidio
tijekom dana. Pronašao ju je nakon osmog koraka, izvukao iz zavežljaja
pumpu za izbacivanje zraka i započeo ispitivati tminu. Tek što se
pomaknuo, nešto čvrsto i petljajuće padne mu na ramena i ruke, učinivši
ga nepokretnim.
Zamka od puzavice!
Suzbio je nagon za borbom; to bi samo doprinijelo čvršćem
stezanju puzavice. Ispustio je pumpu i savio prste desne ruke,
pokušavajući dosegnuti nož za pojasom. Osjećao se poput praznoglavog
nevinašca što prvo nije nešto iz daljine bacio u pukotinu i provjerio
kakve se opasnosti kriju u tami. Ali njegova je svijest bila potpuno
zaokupljena vatrom na litici.
Svaki pokret je zatezao puzavicu, pa ipak njegovi prsti na kraju
dodirnuše dršku noža. Jedva je uhvatio dršku i počeo izvlačiti nož.
Zapljusnulo ga je plamteće svjetlo, ukočivši mu svaki pokret.
„Ah, lijep ulov u našoj mreži” Začuo je hrapav muški glas iza
svojih leđa koji mu je bio nekako poznat, mada nedovoljno jasno. Leto
je pokušao okrenuti glavu, svjestan opasnog svojstva puzavice da smrvi
tijelo koje se previše slobodno miče.
Jedna ruka mu otme nož još prije nego je mogao vidjeti tko ga je
zarobio. Ruka je znalački pretraživala njegovo tijelo, uzimajući one
sitnice koja su on i Ghanima nosili za slučaj borbe za goli opstanak.
Ništa nije promaklo tragaču, čak ni garota od siga žice skrivena u
njegovoj kosi.
Leto i dalje nije mogao vidjeti tog čovjeka.
Prsti učiniše nešto sa zamkom od puzavice i on osjeti da može
lakše disati, ali čovjek reče: „Ne pružaj otpor, Leto Atreid. Tvoja voda
je u mojoj čaši sreće.”
Zadnjim naporom Leto je ostao miran i reče: „Znaš mi ime?”
„Naravno! Kada se postavlja zamka, onda se to čini s namjerom. Misli
se na određeni ulov, zar ne?”
Leto je zašutio, ali su mu se misli kovitlale.
„Osjećaš se izdanim!” reče zadihani glas. Ruke su ga nježno
okrenule, ali odajući snagu. Odrasli muškarac davao je ne znanje djetetu
u čemu je ležala njegova nadmoć.
Leto se zabuljio u bljesak dvije jednake lebdeće buktinje i
naslutio tamne konture lica skrivenog kapuljačom pustinjskog odijela.
Naviknuvši oči raspoznao je tamni komadić kože i potpuno tamne oči
uživatelja melangea.
„Pitaš se čemu sav taj trud” reče čovjek. Glas je izvirao iz
donjeg, zastrtog dijela lica i imao je čudnu prigušenu boju kao da je
pokušavao prikriti naglasak.
„Odavno sam se prestao čuditi određenom broju ljudi koji žele
vidjeti atreidske blizance mrtve” reče Leto. „Njihovi razlozi su očiti.”
Dok je govorio, um se bacao na nepoznanice kao na rešetke kaveza,
divlje tražeći odgovore. Postavljena klopka? Ali tko je znao osim
Ghanime? Nemoguće! Ghanima ne bi izdala rođenog brata. Nije li ga,
onda, netko tako dobro poznavao da je mogao predvidjeti njegove
postupke? Tko? Njegova baka? Kako bi mogla?
„Nismo ti mogli dopustiti da nastaviš kako si započeo”, reče
čovjek. „Vrlo loše. Prije nego što se popneš na prijestolje, moraš se prvo
obrazovati.” Oči bez bjeloočnica zurile su odozgo u njega. „Pitaš se
kako netko može i pomisliti prihvatiti se odgoja takve osobe poput tebe?
Tebe, s velikim znanjem mnogih prisutnih u tvojim sjećanjima? A baš je
tako, vidiš! Vjeruješ da si obrazovan, a samo si skladište mrtvih života.
Još nemaš vlastiti život. Ti si samo pokretna pretovarenost drugima, sve
s jednim ciljem – traženjem smrti. Slab vladar postane tražitelj smrti.
Prekrio bi svoju okolinu leševima. Tvoj otac, na primjer, nikad nije
shvaćao…”
„Kako se usuđuješ ovako govoriti o njemu?”
„Odavno se usuđujem. Naposljetku, on je bio samo Paul Atreid.
Pa dobro, dečko, dobrodošao u svoju školu.”
Čovjek je ispružio ruku ispod odjeće i udario Leta po obrazu.
Leto osjeti trzaj od ovog udarca i sljedećeg trenutka shvati da krivudavo
propada u tminu gdje je lepršala neka zelena zastava. Bio je to zeleni
barjak Atreida sa svojim simbolima dana i noći, svojom oznakom Dine
utjelovljenom u cijevi za vodu. Čuo je klokotanje vode dok je tonuo u
nesvijest. Ili se to netko cerekao?
36.
Još se možemo sjetiti zlatnih dana prije Heisenberga,
koji je ljudima ukazao na zidove koji opkoljavaju naše
unaprijed određene rasprave. Životi unutar mene
misle da je ovo zabavno. Od znanja, shvaćate, nema
koristi ako ne postoji svrha, ali svrha je ono što
podiže te zidove oko nas.
Leto Atreid II, Njegov Glas
Alija se grubo obrati stražarima koje je susrela u predvorju
hrama. Bilo ih je devetoro u prašnjavim, zelenim odorama prigradske
ophodnje i još su dahtali i znojili se od napora. Svjetlost kasnog
poslijepodneva prodirala je kroz vrata iza njihovih leđa. Prostor je bio
ispražnjen od hodočasnika.
„Dakle, moje naredbe vam, izgleda, ništa ne znače?” oštro je
upitala Alija.
Čudila se vlastitom bijesu, ali ga nije pokušavala suzdržati
dopuštajući mu da se izlijeva. Tijelo joj je podrhtavalo od oslobođene
napetosti. Idaho je otišao… gospa Jessica… nema izvješća… jedino
glasine da se nalaze na Salusi. Zašto Idaho nije poslao poruku? Što je
učinio? Je li ipak saznao za Javida?
Alija je nosila žutu odjeću u znak žalosti koja je vladala u
Arrakeenu, boju gorećeg sunca iz slobodnjačke povijesti. Za nekoliko
minuta trebala je povesti drugu i zadnju pogrebnu povorku do Starog
Klanca i tamo posvetiti spomenik svom pokojnom nećaku. Trebala je to
završiti ove noći, odgovarajućim odavanjem počasti onom koji je bio
predodređen za vođu Slobodnjaka.
Svećenički stražari prkosno su primili izljev njenog gnjeva,
nimalo se ne srameći. Stajali su nasuprot nje uokvireni svjetlošću
sunčevih zraka na izmaku. Miris njihovog znoja lako se osjetio kroz
tanka i nedjelotvorna pustinjska odijela gradskih stanovnika. Njihov
vođa, visoki plavi Kaza, sa simbolima obitelji Cadelam na burki,
odmaknuo je masku svog pustinjskog odijela u stranu da bi mogao
jasnije govoriti. Glas mu je bio pun ponosa koji se mogao očekivati od
potomka obitelji koja je nekoć vladala siečom Abbir.
„Naravno da smo ga pokušali zarobiti!”
Ovaj čovjek je očito bio gadno povrijeđen njenim napadom. „On
bogohuli! Znamo vaše naredbe, ali smo ga čuli i vlastitim ušima!”
„I niste ga uspjeli uhvatiti” reče Alija tihim i optužujućim
glasom.
Jedan od stražara, mlada žena niskog rasta, pokušala ih je
opravdati. „Tamo je gomila bila vrlo gusta! Kažem vam, ljudi su nas
spriječili!”
„Držat ćemo ga na oku” reče Cadelam. „Sljedeći put ga nećemo
ispustiti”
Alija ih smrknuto pogleda. „Zašto me ne želite shvatiti i
poslušati?”
„Moja gospo, mi…”
„Što bi ti učinio potomče Cade Lamba, ako bi ga zarobio i
otkrio da je on stvarno moj brat?”
On je očito prečuo poseban naglasak kojim je izgovorila njegovo
ime, iako nije mogao postati svećenički stražar bez određenog
obrazovanja i oštroumnosti koja je išla uz to. Zar je želio žrtvovati sebe?
Stražar proguta slinu, pa reče: „Moramo ga sami ubiti, jer stvara
nered”
Ostale je ovo skamenilo od zaprepaštenja, ali su i dalje izgledali
prkosno. Bili su svjesni onog što su čuli.
„On pokreće plemena na udruživanje protiv vas”, reče Cadelam.
Alija je sada znala kako treba postupati s njim. Progovorila je
mirnim, razumnim tonom: „Shvaćam. Pa ako se baš moraš žrtvovati
uhićujući ga javno, tako da svi vide tko si i što činiš, onda to
najvjerojatnije stvarno moraš”
„Žrtvujem se…” Zastao je i prošao pogledom preko svojih
kolega. Kao Kaza ove skupine, njihov neimenovani vođa, imao je pravo
govoriti u njihovo ime, ali je pokazao znakove da želi ostati nijem.
Ostali stražari nelagodno su se meškoljili. Zajapureni od potjere,
izazvali su Aliju. Sada su mogli samo žaliti zbog takvog prkosa prema
„Rajskoj Maternici“. S očitom nelagodom stražari su si ostavili malo
prostora glede svog Kaze.
„Za dobro Crkve, naš službeni odgovor morao bi biti strog”, reče
Alija. „Shvaćaš to, zar ne?”
„Ali on…”
„Čula sam ga svojim ušima”, reče ona. „Ali ovo je poseban
slučaj.”
„To ne može biti Muad´Dib, moja gospo!”
Kako malo on zna! pomislila je. Zatim nastavi: „Ne možemo se
izložiti opasnostima njegovog javnog uhićenja, nanijevši mu uvredu
tamo gdje bi to ostali mogli vidjeti. Ako se, naravno, još neka prigoda
ukaže.”
„U zadnje vrijeme stalno je okružen gomilom!”
„U tom slučaju morat ćete, bojim se, biti strpljivi. Naravno, ako
ostajete pri daljnjem prkošenju…” Ostavila je zaključke u zraku,
neizgovorene, ali dobro shvaćene. Cadelam je bio ambiciozan, s
izglednom sjajnom karijerom.
„Nismo namjeravali prkositi, moja gospo.” Čovjek je ponovno
vladao sobom. „Radili smo brzopleto; sada mi je jasno. Oprostite nam,
ali on…”
„Ništa se nije dogodilo, ništa što bi tražilo opraštanje”, rekla je,
koristeći uobičajenu slobodnjačku frazu. Bio je to jedan od mnogih
načina za očuvanje mira u plemenskim redovima, a ovaj Cadelam je bio
još uvijek dovoljno Slobodnjak da to pamti. Njegova obitelj je imala
dugačku tradiciju zapovijedanja. Osjećaj krivnje bilo je bič za
Slobodnjaka koji se smio vrlo rijetko rabiti. Slobodnjaci su najbolje
služili oslobođeni krivnje i povrijeđenosti.
Kimnuvši glavom potvrdio je njezino prosuđivanje, rekavši: „Za
dobrobit plemena; shvaćam”
„Idite i osvježite se”, reče ona. „Povorka kreće za nekoliko
minuta” „Da, moja gospo.” Žurno su se udaljili, odajući svakom
kretnjom olakšanje što su se olako izvukli.
A jedan bas u Alijinoj glavi je zagrmio: „Ah, postupila si vrlo
mudro. Jedan ili dvoje među njima i dalje vjeruje da želiš vidjeti
Propovjednika mrtvog. Pronaći će način.”
„Umukni!” prosiktala je. „Umukni! Nikad te nisam smjela
poslušati! Pogledaj što si mi učinio…”
„Stavio te na put besmrtnosti”, odgovorio je bas.
Osjetila je kako odjekuje u njenoj glavi poput udaljene boli i
pomislila: Gdje se sakriti? Nema mjesta kud bih mogla otići!
„Ghanimin nož je oštar”, reče barun. „Sjeti se toga.”
Alija trepne. Da, to je bilo nešto o čemu je trebala voditi računa.
Ghanimin nož je bio oštar. Taj je nož je mogao odrezati njihove
sadašnje teškoće.
37.
Vjerujete li u određene riječi, vjerujete u njihove
skrivene sadržaje. Kad vjerujete u ispravnost ili
pogrešnost nečega, istinitost ili lažnost, vi vjerujete
pretpostavkama u riječima koje izražavaju te sadržaje.
Takve pretpostavke su obično pune rupa, ali ostaju
najdragocjenije za uvjerenog.
Beskrajan dokaz iz Panoplia Prophetica
Letova svijest je lebdjela u pari žestokih mirisa. Prepoznao je
težak cimet melangea, težak znoj umornih tijela, trpkost nepoklopljene
mrtvačke destilerije, prašinu raznih vrsta među kojima je kremena
prevladavala. Mirisi su ocrtavali trag kroz pješčani san, stvarali
maglovita obličja u zemlji smrti. Znao je da bi mu ovi mirisi trebali
nešto reći, ali jedan dio njega još to nije uspijevao čuti.
Misli su poput sablasti lebdjele njegovim umom: U ovom
trenutku nemam svoje krajnje budućnosti; sav sam od svojih predaka.
Sunce koje zalazi u pijesak je sunce koje zalazi u moju dušu. Nekoć je
ovo mnoštvo unutar mene bilo sjajno, ali sad je gotovo s tim. Ja sam
Slobodnjak i doživjet ću slobodnjački kraj. Zlatna staza se završila još
prije nego je i započela. To nije ništa više od vjetrom otpuhnutog
traga. Mi, Slobodnjaci, znamo sva lukavstva skrivanja: ne ostavljamo
ni izmet, ni vodu, ni tragove… A sada pogledaj kako moj trag nestaje.
Neki muški glas je govorio tik uz njegovo uho: „Mogao bih te
ubiti, Atreide. Mogao bih te ubiti, Atreide.” To se stalno ponavljalo sve
dok nije izgubilo značaj i postalo nijema poruka prenijeta u Letova
sanjarenja poput neke molitve: „Mogao bih te ubiti, Atreide.”
Leto se nakašljao i osjetio kako je stvarnost tog kašljanja
razdrmala njegova osjetila. Pokušao je progovoriti suhim grlom:
„Tko…” A glas pokraj njega reče: „Ja sam školovani Slobodnjak i ubio
sam svog čovjeka. Vi, Atreidi, ste nam oduzeli naše bogove. Što se nas
tiče vaš smrdljivi Muad´Dib? Vaš bog je mrtav!”
Je li ovo bio stvarni Ouruba glas ili tek još jedan djelić njegovog
sna? Leto je otvorio oči i otkrio da sjedi na tvrdom krevetu. Podigao je
pogled prema stijeni, mutnim sjajnim kuglama i spazio neko otkriveno
lice koje je zurilo u njega iz takve blizine da je mogao osjetiti njegov
dah s poznatim mirisima siečke hrane. Lice je bilo slobodnjačko; nije se
moglo pogriješiti pri pogledu na tamnu put, te oštre crte i vodom
siromašno tijelo. Ovo nije bio ugojeni gradski stanovnik. Ovo je bio
pustinjski Slobodnjak.
„Ja sam Namri, Javidov otac”, reče Slobodnjak. „Poznaješ li me,
Atreide?”
„Znam Javida”, propištao je Leto.
„Da, tvoja obitelj dobro poznaje mog sina. Ponosim se njim. Vi
Atreidi ćete ga možda uskoro i bolje upoznati.”
„Što…”
„Ja sam jedan od tvojih učitelja, Atreide. Imam samo jednu
dužnost: ja sam taj koji bi te mogao ubiti. Rado bih to učinio. U ovoj
školi, položiti ispit znači živjeti; pasti znači biti predan u moje ruke”
Leto je osjetio neumoljivu iskrenost u ovom glasu. Posta mu
hladno oko srca. Ovo je bio ljudski gom jabbar, vrhunski neprijatelj koji
je smio provjeriti njegovo pravo ulaska u ljudski skup. Leto je naslutio
da je ruka njegove bake umiješana u ovo, a iza nje, bezlične mase Bene
Gesserita. Stresao se pri ovoj pomisli.
„Tvoje obrazovanje započinje sa mnom” reče Namri. „To je
ispravno. To je prikladno. Jer, moglo bi i završiti sa mnom. A sad me
pažljivo poslušaj. Svaka moja riječ u sebi nosi tvoj život. Sve što je u
svezi sa mnom sadrži tvoju smrt u sebi.”
Leto je proletio pogledom po prostoriji: kameni zidovi, pustoš –
samo ovaj krevet, mutne sjajne kugle i neki mračni hodnik iza Namrija.
„Nećeš proći pokraj mene”, reče Namri. I Leto mu je vjerovao.
„Zašto ovo činite?” upitao je Leto.
„To ti je već objašnjeno. Razmisli o tome kakve planove imaš u
glavi! Ti si ovdje i ne možeš stavljati budućnost u tvoje sadašnje
okolnosti. To dvoje ne ide zajedno: sadašnjost i budućnost. Ali ako
stvarno poznaješ svoju prošlost, ako pogledaš unatrag i shvatiš gdje si
bio, možda će se još jednom pronaći razlog. Ako ne, snaći će te smrt.”
Leto je zamijetio da ton Namrijevog glasa nije bio neljubazan,
ali je bio nepokolebljiv i nije negirao smrt u sebi.
Namri se zanjihao na petama, pogleda okrenutog prema
kamenom stropu. „U staro doba Slobodnjaci su se u zoru okretali prema
istoku. Eos, znaš. Tako se naziva zora na jednom od starih jezika.”
S ogorčenim ponosom u glasu Leto reče: „Ja govorim taj jezik.”
„Onda me nisi slušao”, reče Namri glasom u kome se osjećala
britkost noža. „Noć je bilo doba kaosa. Dan je bio vrijeme reda. Tako je
to bilo u doba tog jezika kojeg, po tebi, govoriš: tama-nered, svjetlost-
red. Mi Slobodnjaci smo to promijenili, Eos je bila svjetlost kojoj nismo
vjerovali. Više smo voljeli svjetlost mjeseca ili zvijezda. Svjetlost je
značila suviše reda, a to može biti kobno. Shvaćaš li što ste vi Eos-
Atreidi učinili? Čovjek je stvor samo one svjetlosti koja ga štiti. Sunce
je na Dini bilo naš neprijatelj ” Namri je spustio pogled do Letovih
očiju. „Koju svjetlost ti više voliš, Atreide?”
Leto je, po Namrijevom staloženom držanju, osjetio duboko
značenje tog pitanja. Bi li ga ovaj čovjek ubio, ako ne uspije ispravno
odgovoriti? Mogao je to učini. Leto je vidio da Namrijeva ruka mirno
počiva odmah do uglačane drške kris-noža. Prsten u obliku magične
kornjače blistao je na Slobodnjakovoj ruci.
Leto se udobno oslonio na laktove i zaputio svoj um u
istraživanje slobodnjačkih vjerovanja. Ovi stari Slobodnjaci su se uzdali
u Zakon i voljeli su slušati njegove pouke objašnjavane analogijama.
Svjetlost mjeseca?
„Više volim… svjetlost Lisanu L“haqq” , reče Leto, motreći Namrija
očekujući bilo kakvu reakciju. Čovjek je izgledao razočaran, ali
mu se ruka odmakla od noža. „To je svjetlost istine, svjetlost savršenog
čovjeka u kojoj se jasno može vidjeti utjecaj al-Mutakallima”, nastavio
je Leto. „Kojoj drugoj svjetlosti bi čovjek mogao dati prvenstvo?”
„Govoriš poput onog tko citira, a ne onog tko vjeruje”, reče
Namri. Leto pomisli: I jesam citirao. No, počeo je naslućivati smjer
Namrijevih misli, način kojim su njegove riječi bile pročišćene tijekom
odgoja u ranom djetinjstvu kroz prastaru igru zagonetki. Na tisuće ovih
zagonetki ulazile su u slobodnjački odgoj, i Letu je bilo dovoljno
usredotočiti pažnju na taj običaj i svijest mu trenutno preplave primjeri.
„ Pitanje: Tišina? Odgovor: Prijateljica progonjenih!
Namri je kimnuo glavom kao da je dijelio ovu pomisao, a onda
reče: „Postoji jedna špilja koja je Slobodnjacima špilja života. To je
stvarna špilja koju pustinja skriva. Šai-Hulud, pra-pradjed svih
Slobodnjaka zapečatio je tu špilju. Moj ujak Ziamad govorio mi je o
tome, a on mi nikada nije lagao. Postoji takva špilja.”
Kad je Namri prestao govori, Leto je začuo izazivačku tišinu.
Špilja života? „Moj ujak Stilgar također mi je pričao o toj špilji”, reče Leto.
„Bila je zapečaćena da se kukavice ne bi mogle skrivati u njoj”
Odbljesak sjajne kugle zablistao je u Namrijevim zasjenjenim očima.
Upitao je: „Biste li vi Atreidi otvorili tu špilju? Vi pokušavate upravljati
životom putem svećenstva: preko vaše Centralne Svećeničke službe za
informiranje, Auqafa i Hajja. Ovlašteni Maulana se zove Kausar. On je
prošao dug put od početka svoje obitelji u rudnicima soli Niazi. Reci mi,
Atreide, što nije u redu s vašom svećeničkom službom?”
Leto se sjeo, sada svjestan potpunosti igre zagonetki s Namrijem
u kojoj je kazna bila smrt. Taj čovjek je svom ponašanju odavao da će
uporabiti kris-nož pri prvom pogrešnom odgovoru.
Namri, prepoznavši ovu svjesnost kod Leta, reče: „Vjeruj mi,
Atreide. Ja sam mrvitelj glupana. Ja sam Željezni Čekić”
Sada je Letu postalo jasno. Namri je u svojim očima bio
Mirzabah, Željezni Čekić koji je namrtvo tukao one koji nisu mogli dati
zadovoljavajuće odgovore na pitanja koja su morali odgonetnuti prije
nego što uđu u raj.
Što nije bilo u redu s vladom koju su Alija i njeni svećenici
stvorili?
Na pomisao zašto se uputio u pustinju, Letu se opet pojavi mala
nada da će se Zlatna Staza možda ipak ukazati u njegovom svemiru.
Ono što je Namri posredno rekao svojim pitanjem, nije bilo ništa više
nego pobuda koja je Muad´Dibovog rođenog sina nagnala u pustinju.
„Bog je onaj koji treba pokazati put”, reče Leto.
Namrijeva brada se opusti i on oštro pogleda Leta. „Zar uistinu
vjeruješ u to?” upitao je.
„Zato sam ovdje”, reče Leto.
„Da pronađeš put?”
„Pronađem za sebe.” Leto je spustio noge preko ruba kreveta.
Kameni pod bio je nepokriven, hladan. „Svećenici su oblikovali vladu
da bi sakrili taj put.”
„Govoriš kao stvarni pobunjenik”, reče Namri, protrljavši prsten
u obliku kornjače na prstu. „Vidjet ćemo. Još jednom me poslušaj
pažljivo. Znaš za Zaštitni Zid kod Jalalud-Dina? Taj zid nosi znakove
moje obitelji urezane tamo još od prvih dana. Javid, moj sin, vidio je te
znakove. I Abedi Jalal, moj nećak, vidio ih je. Muajahid Shafqat od
Onih Drugih, također je vidio naše znakove. U doba oluja u blizini
Sukkara, došao sam sa svojim prijateljem Yakupom Abadom u blizinu
tog mjesta. Vjetrovi su bili tako vrući da su stvarali opekline i slični
vihorima od kojih smo naučili naše plesove. Nismo stigli vidjeti
znakove, jer nam je oluja zatvorila put. Ali kad je oluja prošla, ugledali
smo prizor Thatta nad nanosima pijeska. Na trenutak se pojavio lik
Šakira Alija pogleda usmjerenim dolje na njegov grad grobova. Prizor
je u trenu nestao, ali smo ga svi vidjeli. Reci mi, Atreide, gdje mogu
pronaći taj grad grobova?”
Vihori od kojih smo naučili naše plesove, pomisli Leto. Prizor
Thatta i Šakir Alija. To su bile riječi Zensunni Lutalica, onih koji su sebe
smatrali jedinim pravim ljudima pustinje.
A Slobodnjacima je bilo zabranjeno imati grobove.
„Grad grobova se nalazi na kraju staze koju svi ljudi slijede”
reče Leto. Zatim izbaci zensunijevske riječi blaženstva: „Nalazi se u
vrtu od tisuću kvadratnih koraka. Počinje krasnim ulaznim trijemom
dvjesto trideset i tri koraka dugačkim i sto koraka širokim, potpuno
popločanim mramorom iz drevnog Jaipura. Tamo boravi ar-Razzaq,
onaj tko pribavlja hranu svima koji zatraže. A na Dan Strašnog Suda,
svi koji se podignu i potraže grad grobova neće ga naći. Jer zapisano je:
one koje si poznavao u jednom svijetu nećeš naći u drugom.” „Ponovno
recitiraš bez vjerovanja”, podsmjehne se Namri. „Ali zasad ću to
prihvatiti, jer mislim da znaš zašto si ovdje.” Hladan osmijeh prođe
njegovim usnama. „Dajem ti privremenu budućnost, Atreide.” Leto je
pažljivo proučavao tog čovjeka. Je li i ovo još jedno pitanje, samo
skriveno?
„Dobro!” reče Namri. „Svijest ti je pripremljena. Izvukao sam
je. Ali, evo, još nešto. Jesi li čuo da u gradovima dalekog Kadrisha nose
imitacije pustinjskih odijela?”
Dok je Namri čekao, Leto je u svojoj svijesti tražio skriveno
značenje. Imitacije pustinjskih odijela? Nose ih na mnogim planetima.
Rekao je: „Kicoški običaji Kadrisha stara su i često ponavljana priča.
Pametna životinja se prilagođava svojoj okolini.”
Namri je nježno kimnuo glavom. Zatim reče: „Sada će te vidjeti
onaj koji te je ulovio i doveo ovamo. Ne pokušavaj napustiti ovo mjesto.
Bila bi to tvoja smrt” Ustavši dok je izgovarao zadnje riječi, Namri se
izgubi u mračnom hodniku.
Dugo nakon što je Namri otišao, Leto je buljio u hodnik. Mogao
je čuti zvukove koji su dopirali odande, tihe glasove ljudi na straži.
Namrijeva priča o viziji-varki ostala je prisutna. Prizvala mu je u svijest
dugo putovanje pustinjom do ovog mjesta. Više nije bilo važno je li to
Jacurutu/Fondak. Namri nije bio krijumčar. On je bio nešto mnogo više.
A igra koju je Namri vodio, mirisala je na gospu Jessicu: smrdjela je na
Bene Gesserit. Shvativši to, Leto se osjetio okružen opasnošću. A
mračni hodnik kojim je Namri otišao bio je jedini izlaz iz ove prostorije.
Izvan nje ležao je čudan sieč – iza njega, pustinja. Okrutna oštrina te
pustinje, njen uređen kaos s varkama i beskrajnim dinama, pričinio se
Letu kao dio klopke u koju je bio uhvaćen. Mogao je opet preći taj
pijesak, ali kamo bi ga to bježanje odvelo. Ova pomisao je bila poput
ustajale vode. Nije mu mogla ugasiti žeđ.
38.
Svjesni jednosmjernosti Vremena u koju običan um
ostaje zaronjen, ljudi su skloni razmišljati o svemu u
okvirima uzastopnosti i upućenosti na riječi. Ova
mentalna klopka proizvodi vrlo kratkoročne
predodžbe o djelotvornosti i posljedicama, stanje
stalnog nesmišljenog odziva burnim promjenama.
Liet Kynes: Arakisove bilješke
Riječi i pokreti istodobno, podsjetila se Jessica i vezala svoje
misli uz one neophodne mentalne pripreme za predstojeći susret.
Bilo je to neposredno nakon doručka i zlatno sunce Saluse
Secundus tek je počinjalo doticati udaljeniji zid ograđenog vrta koji se
mogao vidjeti s njenog prozora. Bila se brižljivo odjenula: crni plašt s
kapuljačom Časne Majke, ali s atreidskim grbom izvezenim u zlatu
unutar jednog kruga oko poruba i još jednim na manžetama oba rukava.
Kad je okrenula leđa prozoru, Jessica je pažljivo dotjerala tkaninu svoje
odjeće držeći lijevu ruku preko struka nastojeći istaknuti motiv jastreba
u grbu.
Farad“n je uočio atreidske simbole, glasno pokazavši svoje
zapažanje dok je ulazio, ali ničim nije pokazao ljutnju ili iznenađenje.
Otkrila je tanahnu veselost u njegovom glasu što ju je začudilo. Vidjela
je da se odjenuo u sivi leotard koji mu je ona predložila. Sjeo je na niski
zeleni kauč na koji mu je pokazala rukom, opuštajući se i držeći desnu
ruku iza leđa.
Zašto joj vjerujem? pitao se. Ona je benegeseritska vještica.
Jessica, čitajući mu misao temeljem suprotnosti između
njegovog opuštenog tijela i izraza na njegovom licu, nasmije se i reče:
„Vjeruješ, jer znaš da je naša pogodba dobra, a i želiš ono čemu te mogu
naučiti.”
Zamijetila je kako je mršteći grč dodirnuo njegovu obrvu, te
odmahne lijevom rukom smirujući ga. „Ne, ne čitam misli. Čitam lice,
tijelo, posebnosti pokreta, boju glasa, položaj ruku. Svatko to može kad
jednom nauči Način Bene Gesserita.”
„A vi ćete me naučiti?”
„Sigurno si proučio izvješća o nama”, reče ona. „Spominje li se
u bilo kojem izvješću da nismo ispunili neposredno obećanje?”
„Ne izvješća, ali…”
„Naš opstanak se dijelom temelji na potpunom povjerenju kojeg
ljudi mogu imati u našu iskrenost. To se nije promijenilo.”
„To je razumno, mislim” reče on. „Žudim za početkom”
„Iznenađena sam što nikad nisi zatražio učitelja od Bene Gesserita”,
reče ona. „Oni bi jedva dočekali prigodu da te uvrste u svoje dužnike”
„Moja me majka nikad nije htjela poslušati kad sam je nagovarao na
to”, reče on. „Ali sada…” Slegnuo je ramenima, rječito protumačivši
Wensicijino progonstvo. „Hoćemo li započeti?”
„Bolje bi bilo da si to započeo kad si bio znatno mlađi”, reče
Jessica. „Sada će ti biti teže i trajat će mnogo duže. Morat ćeš se
započeti učiti strpljivosti, krajnjoj strpljivosti. Iskreno se nadam da ti to
neće biti previsoka cijena.”
„Ne za nagradu koju nudite.”
Začula je iskrenost, teret očekivanja i prizvuk strahopoštovanja u
njegovom glasu. Ovo je stvorilo polaznu točku. Rekla je: „Umijeće
strpljivosti, dakle – započinjemo s nekim osnovnim prana-bindu
vježbama za noge i ruke, za tvoje disanje. Šake i prste ostavit ćemo za
kasnije. Jesi li spreman?”
Sjela je na stolac nasuprot njega.
Farad“n kimne glavom, zadržavajući na licu izraz očekivanja
prikrivajući tako iznenadan nalet straha. Tyekanik ga je upozorio da se u
ponudi gospe Jessice mora skrivati neka prijevara, nešto što je
Sestrinstvo zakuhalo. „Ne možete vjerovati da ih je ona ponovno
napustila ili se oni odrekli nje.” Farad“n je prekinuo raspravu ljutitim
ispadom zbog koga je odmah zažalio. Njegova emocionalna reakcija
natjerala ga je da se brže suglasi s Tyekanikovom opreznošću. Farad“n
prelete pogledom po kutovima sobe, uočavajući slabašne odsjaje jems
na svodu. Nije sve što je blistalo bio jems: sve što se događalo u ovoj sobi bit
će zabilježeno, a vrli umovi će kasnije ispitati svaku potankost,
svaku riječ, svaki pokret.
Jessica se nasmijala, primijetivši kuda gleda, ali nije pokazala da
je znala kamo je njegova pažnja odlutala. Rekla je: „Da bi se naučio
strpljenju na Način Bene Gesserita, moraš započeti usvajati pogled o
temeljnoj, sirovoj nepostojanosti našeg svemira. Mi za prirodu kažemo
– uzimajući ovu potpunost u svim njenim javljanjima – Potpuna Ne-
Apsolutnost. Da bi oslobodio sposobnost opažanja i dopustio sebi
upoznavanje uvjetovanih načine promjena u prirodi, držat ćeš obje ruke
potpuno ispružene ispred sebe. Netremice promatraj ispružene ruke,
prvo dlanove, a zatim nadlaktice. Promatraj prste s vanjske i unutrašnje
strane. Učini to.”
Farad“n je pristao, ali se osjećao glupo. Ovo su bile njegove
vlastite ruke. Poznavao ih je.
„Zamisli da ti ruke stare”, reče Jessica. „Moraju ti u očima
postati vrlo stare. Vrlo, vrlo stare. Primjećuješ li suhoću kože…”
„Moje ruke se ne mijenjaju”, reče on. Već je počeo osjećati
podrhtavanje mišića gornjeg dijela ruku.
„Nastavi gledati svoje ruke. Učini ih starim, toliko starim koliko
možeš zamisliti. Možda će to potrajati. Ali, kad ih budeš vidio kao stare,
okreni postupak. Učini ih ponovno mladim – toliko mladim koliko to
možeš. Potrudi ih po volji ih provesti od djetinjstva do kasne starosti,
natrag i naprijed, natrag i naprijed.”
„Ne mijenjaju se!” usprotivio se. Ramena su ga boljela.
„Zatražiš li to od svojih osjetila, ruke će se promijeniti”, reče
ona. „Usredotoči se na promišljanje tijeka vremena koje želiš: od
djetinjstva do starosti, od starosti do djetinjstva. Možda će ti trebati sati,
dani, mjeseci. Ali to možeš postići. Okretanje tog tijeka promjene naučit
će te da sve vidiš kao nešto što se vrti u relativnoj nepostojanosti…
jedino relativnoj”
„Mislio sam da ću učiti strpljenje.” Začula je srdžbu u njegovom
glasu, oštricu osjećaja razočaranja.
„I relativnoj postojanosti”, reče ona. „Ovo je perspektiva koju
stvaraš vlastitim uvjerenjem, a na uvjerenja se može utjecati maštom. Ti
si naučio promatrati svemir samo na ograničen način. Sada taj svemir
moraš učiniti vlastitom tvorevinom. To će ti dopustiti da bilo koju
relativnu postojanost iskoristiš za vlastitu korist, za bilo kakvu korist
koju si u stanju zamisliti.”
„Što ste rekli, kako dugo će to potrajati?”
„Strpljenja”, podsjetila ga je.
Nehotično cerekanje prođe mu preko usana. Njegove oči se
zanjišu prema njoj.
„Gledaj u svoje ruke!” odbrusi ona.
Cerekanja nestane. Pogled mu sklizne natrag u utvrđenu
usredotočenost na ispružene ruke.
„Što da učinim kad mi se ruke umore?” upitao je.
„Prestani govoriti i usredotoči se”, reče ona. „Postaneš li
preumoran, prekini. Ponovno nastavi nakon nekoliko minuta opuštanja i
tjelovježbe. Moraš ustrajati dok ne uspiješ. Na tvom sadašnjem stupnju,
ovo je važnije nego što vjerojatno možeš shvatiti. Nauči ovu vježbu ili
drugih neće ni biti.”
Farad“n je duboko udahnuo, stisnuo usne i zabuljio se u ruke.
Polagano ih je okretao: naprijed, straga, naprijed, straga… Ramena su
mu podrhtavala od umora. Naprijed, straga… Ništa se nije promijenilo.
Jessica ustane i krene prema jednim vratima.
Progovorio je ne skidajući pažnju sa ruku: „Kamo ideš?”
„Bolje ćeš raditi na ovome ostaneš li sam. Vratit ću se za oko
jedan sat. Strpljenja.”
„Znam!”
Proučavala ga je na trenutak. Kako je samo djelovao napeto.
Podsjetio ju je, s bolnom okrutnošću, na njenog pokojnog sina.
Dopustila si je uzdah, a onda reče: „Kad se vratim naučit ću te jednu
vježbu za opuštanje mišića. Sve u svoje vrijeme. Bit ćeš iznenađen onim
što tvoje tijelo i osjetila mogu postići”
Izašla je.
Svuda nazočni stražari slijedili su je na tri koraka udaljenosti
dok je hodala niz hodnik. Njihovo strahopoštovanje i strah bili su očiti.
Bili su to Sardaukari, nekoliko puta upozoreni na njeno junaštvo,
odgojeni na pričama o njihovom porazu od Slobodnjaka na Arrakisu.
Ova čarobnica bila je slobodnjačka Časna Majka, Bene Gesserit i
Atreid.
Jessica je, osvrnuvši se, vidjela njihova ozbiljna lica kao
potporne stupove svoje zamisli. Kad je stigla do stuba, okrenula se, sišla
niz njih i kroz jedan kratak hodnik ušla u vrt podno njenih prozora.
I kad bi samo još sada Duncan i Gurney mogli obaviti svoj dio
posla, pomislila je osjećajući šljunak staze pod nogama i gledajući zlatnu
svjetlost kako prodire kroz zelenilo.
39.
Naučit ćete načine integriranog mišljenja kad završite
slijedeći korak u vašem mentalnom odgoju. Radi se o
gestalten funkciji koja će prekriti putove podataka u
vašoj svijesti, razlučujući zamršenost i nagomilavanje
dotoka podataka od mentatskih tehnika indeksiranja
popisa koje ste već usavršili. Vaš početni problem bit
će razbijanje napetosti koje nastaju od razdvajanja
skupa podataka, sitnica o posebnim predmetima.
Budite upozoreni. Bez mentatske sposobnosti
integriranja, mogli biste zapasti u Babelov problem,
koji obilježava sveprisutne opasnosti dobivanja
pogrešnih kombinacija od ispravnih podataka.
Mentatski priručnik
Zvuk šuma tkanine upalio je iskre svjesnosti kroz Leta. Bio je
iznenađen što je njegova osjetljivost stigla do točke gdje je trenutno
prepoznavao tkanine po njihovom zvuku: kombinacija je potjecala od
trljanja slobodnjačke odjeće o hrapavu tkaninu zavjesa na vratima.
Okrenuo se u smjeru zvuka. Dolazio je iz hodnika u kojem se izgubio
Namri prije nekoliko minuta. Tek što se okrenuo, Leto je ugledao kako
ulazi njegov tamničar. Bio je to isti čovjek koji ga je zarobio: isti tamni
pojas kože iznad maske pustinjskog odijela, iste uvele oči. Čovjek
podigne ruku prema maski, odmakne cijev sabirnice s nosnica, spusti
masku i zabaci kapuljaču; sve to u jednom pokretu. Još prije nego je
spazio ožiljak preko usta od inkvine biča, Leto ga je prepoznao.
Prepoznavanje je u njegovoj svijesti bilo potpuno i pratilo ga je traženje
potvrdnih pojedinosti koje su došle kasnije. Nije mogao pogriješiti, ova
kotrljajuća panjina ljudskog roda, ovaj ratnik-trubadur, bio je Gurney
Halleck.
Leto je stegnuo šake, trenutno svladan šokom prepoznavanja.
Nikada nije postojao odaniji atreidski pratitelj. Nijedan nije bio bolji u
borbi pod štitnicima. On je bio Paulova vjerna uzdanica i učitelj.
Bio je sluga gospe Jessice.
Ova prepoznavanja i još mnogo toga drugog navrnu u Letovu
svijest. Gurney ga je bio zarobio. Gurney i Namri bili su zajedno u ovoj
zavjeri. A Jessicina ruka je preko njih bila umiješana u ovo.
„Upoznali ste našeg Namrija, čujem” reče Halleck. „Molim vas,
vjerujte mu, mladi gospodine. On ima jednu dužnost i samo tu jednu
dužnost. On vas može ubiti ukaže li se potreba za tim.”
Leto je nesvjesno odgovorio tonom svog oca: „Znači pridružio si
se mojim neprijateljima, Gurney! Nikad nisam pomislio…”
„Ne pokušavaj ni s jednim od svojih vražjih trikova, mladiću”,
reče Halleck. „Neprobojan sam za sve njih. Ja slijedim naredbe vaše
bake. Vaš odgoj je isplaniran do zadnje sitnice. Ona je odobrila moj
izbor Namrija. Sve što slijedi, ma kako bolno to izgledalo, po njenoj je
zapovijedi.”
„A što to ona zapovijeda?”
Halleck je izvukao ruku iz nabora svoje odjeće i pokazao neku
slobodnjačku špricu, jednostavnu, ali djelatnu. Njezina prozirna cijev
bila je napunjena plavom tekućinom.
Leto se zabacio natrag na krevet, ali ga je zaustavio kameni zid.
Čim se pokrenuo, Namri uđe i stane pokraj Hallecka s rukom na kris-
nožu. Njih dvojica, zajedno, zapriječiše mu jedini izlaz.
„Vidim da si prepoznao začinsku otopinu”, reče Halleck. „Treba
krenuti na kratko putovanje crva, mladiću. Moraš proći kroz to. Inače će ti
ono za što je tvoj otac imao hrabrosti, a ti ne, visjeti nad glavom do
kraja tvog života.”
Leto je nijemo odmahnuo glavom. To je bilo to za što su on i
Ghanima znali da bi ih moglo upropastiti. Gurney je bio naivna budala!
Kako je Jessica mogla… Leto je osjetio očevu nazočnost u svojim
sjećanjima. Navrlo je u njegovu svijest pokušavajući mu uništiti obranu.
Leto je želio vrisnuti psovku, ali nije uspijevao pomaknuti usne. Ali ovo
je bila nijema stvar koje se njegova svijest, oblikovana prije rođenja,
najviše bojala. Ovo je bio trans predviđanja, čitanje nepromjenjive
budućnosti sa svim njenim sigurnostima i užasima. Jessica, sigurno, nije
mogla zapovjediti jedno ovako teško iskušenje za svog rođenog unuka.
Pa ipak njena nazočnost nerazgovjetno se pojavljivala u njegovoj
svijesti, ispunjavajući ga dokazima za prihvaćanje onog što je slijedilo.
Čak su ga molitve protiv straha pritisnule svojom monotonijom
ponavljanja: „Ne smijem se bojati. Strah je ubojica uma. Strah je mala
smrt koja donosi potpuno utamničenje. Dopustit ću mu da pređe preko
mene i kroz mene. A kad mine…”
Sa zakletvom koja je već bila stara u doba kada je Chaldeja bila
mlada, Leto se pokušao pokrenuti, pokušao skočiti na ova dva čovjeka
koji su stajali nad njim, ali njegovi mišići odbiše poslušnost. Kao da se
već nalazio u transu, Leto zamijeti kako se Halleckova ruka pokreće, a
šprica primiče. Svjetlost sjajne kugle zaiskrila je u plavoj tekućini.
Šprica mu dotakne lijevu ruku. Bol ga skroz probode, najviše
pogađajući mišiće njegove glave.
Odjednom Leto ugleda neku mladu ženu gdje sjedi ispred neke
skromne kolibe u praskozorje. Sjedila je baš ispred njega i pržila zrna
kave dok ne bi postala crvenkasto-smeđe boje, dodajući zatim
kardamom i melange. Zvuk trožične violine dolazio mu je odnekud
straga. Glazba je odjekivala dok se nije uvukla u njegovu glavu, i dalje
odjekujući. Obgrlila mu je tijelo i on se osjeti velikim, vrlo velikim, ni
slično nekom djetetu. Ni koža mu nije bila njegova vlastita. Poznavao je
taj osjećaj! Toplina se raširila njegovim tijelom. Iznenada, kao i
prigodom prve vizije, našao se u pomrčini. Bila je noć. Zvijezde su
poput kiše razbuktanih žeravica padale iz blistavog svemira.
Dio njega je znao da nema bježanja, pa ipak se pokušao boriti
sve dok mu se nije nametnula nazočnost oca. „Štitit ću te u transu.
Ostali unutar tebe neće te opsjednuti”
Vjetar je lupao Leta, kotrljao ga, zviždao zasipajući ga prašinom
i pijeskom, zasijecajući mu ruke, lice, derući mu odjeću, šibajući
otrgnutim i poderanim krajevima, ovog trena beskorisne, tkanine. Ali on
nije osjećao bol i vidio je kako posjekotine zarastaju isto onako brzo kao
što su se pojavljivale. I dalje se kotrljao s vjetrom. A njegova koža nije
bila njegova vlastita.
Dogodit će se! pomislio je.
Ali ova je pomisao bila je udaljena i došla je kao da nije njegova
vlastita, zaista ne kao njegova vlastita; nimalo više od njegove kože.
Vizija ga je potpuno preuzela. Razvila se u stereologičko
sjećanje koje je razdvajalo prošlost i sadašnjost, budućnost i sadašnjost,
budućnost i prošlost. Svako razdvajanje skupljalo se u trostruko žarište
koje je osjećao kao višedimenzionalnu reljefnu kartu vlastitog budućeg
postojanja.
Pomislio je: Vrijeme je sredstvo za određivanje mjera prostora,
baš kao što je i daljinomjer sredstvo za određivanje mjere prostora, ali
mjerenje nas zatvara u mjesto koje mjerimo.
Osjetio je kako se trans produbljuje. To je došlo kao povećanje
unutrašnje svjesnosti kojom se natopila njegova samosvojnost i kroz
koju je osjetio kako se mijenja. Bilo je to tekuće vrijeme, a on nije
mogao zadržati nijedan njegov trenutak. Preplaviše ga djelići sjećanja,
budućnost i prošlost. Ali oni su bili tek kao montaža-u-pokretu. Njihovi
su odnosi bili podložni stalnom plesu. Njegovo sjećanje je bilo leća,
osvjetljavajući reflektor koji je odabirao djeliće, izdvajao ih, ali nikad
nije uspijevao zaustaviti neprekidno kretanje i preobrazbu koji su
izbijali u njegov vidik.
Ono što su on i Ghanima zamislili došlo je kroz ovaj reflektor,
podčinjavajući sve, ali ga je sada plašilo. Stvarnost vizije boljela je u
njemu. Nekritička neminovnost zgrčila je njegov ego.
A njegova koža nije bila njegova! Prošlost i sadašnjost
obrušavale su se kroz njega i bujajući prelijevale preko brana njegovog
straha. Nije ih uspijevao razdvojiti. U jednom trenutku osjetio je kako se
postavlja na čelo Butlerijanskog Džihada, željan uništiti bilo koji stroj
koja je oponašao čovjekovu svijest. To je morala biti prošlost – minula,
završena stvar. Pa ipak, njegova osjetila su jednostavno praskala
tijekom ovog doživljaja, upijajući i najmanje sitnice. Čuo je svećenika-
sudruga kako govori s propovjedaonice: „Moramo se odreći strojeva
koji misle. Ljudi moraju zacrtati vlastite niti vodilje. To je nešto što
strojevi ne mogu učiniti. Rasuđivanje ovisi o izvedbi programa, a ne
od željezarije, a mi smo najviši program!”
Jasno je čuo glas i bio svjestan svoje okoline – goleme drvene
dvorane s tamnim prozorima. Svjetlo je dolazila od pucketavih
plamenova. A njegov svećenik-sudrug reče: „Naš Džihad je ‘program
gnojišta’. Odlažemo na gnojište stvari koje nas uništavaju kao ljude!”
U Letovoj svijesti bilo je naznačeno da je govornik nekoć bio korisnik
kompjutora, onaj koji ih je poznavao i opsluživao. Ali ta scena nestane i
pred njim se ukaže Ghanima, kako stoji i govori: „Gurney zna. Rekao
mi je. Ono su Duncanove riječi, a izgovorio ih je kao mentat.” U
činjenju dobrog, izbjegavaj poznatost; u činjenju lošeg, izbjegavaj
samosvijest!
To bi morala biti budućnost – daleka budućnost. Ali on je
osjećao stvarnost. Bila je jednako snažna kao bilo koja prošlost iz
njegovog mnoštva života. Prošaptao je: „Zar to nije istina, oče?”
Ali očeva nazočnost upozoravajuće je progovorila u njemu: „Ne
prizivaj propast! Upravo sada učiš stroboskopsku svjesnost. Bez nje bi
mogao pregaziti sebe, izgubiti svoju oznaku-mjesta u Vremenu”
Dubinorezne slike su i dalje trajale. Nametanja su pljuštala po njemu.
Prošlost-sadašnjost-trenutna sadašnjost. Nije bilo stvarnog razdvajanja.
Znao je da mora teći zajedno s tim, ali ga je to protjecanje užasavalo.
Kako se mogao vratiti bilo kojem prepoznatljivom mjestu? A ipak,
osjećao je prinudu obustaviti svaki pokušaj otpora. Nije uspijevao
dohvatiti svoj novi svemir preko nepokretnih, označenih djelića.
Nijedan djelić nije htio mirovati. Stvari nisu mogle biti zauvijek uređene
i izražene. Morao je pronaći ritam promjena i između promjena spoznati
mijenjanje u sebi. Ne znajući gdje je to otpočelo, otkrio je da se kreće
unutar divovskog moment bienheureux, sposoban spoznati prošlost u
budućnosti, sadašnjost u prošlosti, trenutnu sadašnjost i u prošlosti i u
budućnosti. Bila je to nagomilanost stoljeća doživljena između dva
otkucaja srca.
Letova svijest je slobodno plovila, bez stvarnog duha koji bi
nadoknađivao svjesnost, bez prepreka. Namrijeva privremena
budućnost“ ostala je tako zabilježena u njegovom pamćenju, ali je
dijelila svijest s mnogim budućnostima. A u ovoj svijesti koja je sve
razlagala, cijela njegova prošlost, svaki unutrašnji život postao je njegov
vlastiti. Uz pomoć najvećeg među njima, on je vladao. Oni su bili
njegovi.
Pomislio je: Kad proučavaš neki objekt iz daljine, možeš uočiti
samo njegovo načelo. Uspio je postići udaljenost i sada je mogao spoznati
svoj vlastiti život: mnogo-prošlost sa svojim pamćenjima bila
je njegov teret, radost i njegova nužnost. Ali putovanje crva pridodalo je još
jednu dimenziju i njegov otac nije više čuvao stražu unutar njega,
jer takva potreba više nije postojala. Leto je s udaljenosti jasno vidio –
prošlost i sadašnjost. I ta prošlost prikazala mu je izvornog prapretka –
onog po imenu Harum i bez koga ne bi bilo daleke budućnosti. Ove
jasne udaljenosti pribavile su nova načela, nove dimenzije sudjelovanja.
Koji god život on sada odabrao, oživio bi ga u samostalnu sferu
masovnog iskustva, putanju života tako zavojitu i dugačku da se za čitav
jedan životni vijek ne bi mogli prebrojati svi naraštaji u njoj.
Probuđeno, ovo masovno iskustvo imalo je snagu pobijediti njegovu
samosvojnost. To se moglo odraziti na pojedinca, narod, društvo ili
čitavu civilizaciju. Naravno, bio je to razlog zašto se je Gurney
pribojavao; zašto je Namrijev nož čekao. Nije im se smjelo dopustiti da
vide te moći u njemu. Nitko je nije smio vidjeti u njenoj potpunosti –
čak ni Ghanima.
U tom trenutku Leto ustane i shvati da je u prostoriji ostao samo
Namri koji ga je promatrao.
Leto prozbori glasom starijeg čovjeka: „Ne postoji neke
određene granice za sve ljude. Apsolutno predviđanje je besmislen mit.
Mogu proreći samo najsnažnije lokalne struje Vremena. Ali u
beskonačnom svemiru, lokalno može biti tako golemo da svijest zadrhti
od toga.”
Namri je odmahnuo glavom ne shvaćajući.
„Gdje je Gurney?” upita Leto.
„Otišao je bojeći se da će morati gledati kako te ubijam.”
„Hoćeš li me ubiti, Namri?” Bilo je to gotovo nagovaranje tog
čovjeka na izvršenje nauma.
Namri spusti ruku s noža. „Budući da to tražiš od mene, neću.
Da si bio ravnodušan, uostalom…”
„Bolest ravnodušnosti uništava mnoge stvari”, reče Leto.
Kimnuo je za sebe glavom. „Da… čak i civilizacije umiru od toga. Kao
da je to bila cijena potrebna za dostizanje novih razina složenosti ili
svjesnosti.” Podignuo je pogled prema Namriju. „Dakle, rekli su ti da
tražiš ravnodušnost u meni?” I shvati da je Namri bio više od ubojice –
Namri je bio podmukao.
„Kao znakom neobuzdane moći”, reče Namri, no to je bila laž.
„Ravnodušne moći, da” Leto ustane i duboko uzdahne. „U
životu mog oca nije bilo nikakve moralne uzvišenosti, Namri; tek
obična klopka koju je sam sebi namjestio.”
40.
Oh Paule, ti Muad´Dibe,
Mahdi svih ljudi,
Tvoj ispušten dah
podizao je uragan.
Pjesme o Muad´Dibu
Nikad!” reče Ghanima. „Ubila bih ga tijekom naše svadbene
noći” Govorila je grubom tvrdoglavošću koja je dosad odolijevala svim
nagovaranjima. Alija i njeni savjetnici proveli su gotovo pola noći
radeći na tome, držeći kraljevske odaje u stanju uznemirenosti, šaljući
po nove savjetnike, po hranu i piće. Cijeli hram i njegova susjedna
Tvrđava komešali su se razočarani zbog nedonesene odluke.
Ghanima je pribrano sjedila na nekom zelenom pokretnom
stolcu u svom prebivalištu, prostranoj sobi hrapavih zidova tamno
smeđe boje koji su oponašali siečku stijenu. Strop je, međutim, bio od
imbar kristala koji je treperio plavim svjetlom, a pod je bio prekriven
crnim keramičkim pločicama. Namještaj je bio oskudan: mali pisaći
stol, pet pokretnih stolaca i uski lagani krevet, smješten u udubljenje,
prema slobodnjačkom običaju. Ghanima je nosila odjeću žute boje, u
znak duboke žalosti.
„Ti nisi slobodna osoba koja po svojoj volji možeš uređivati
svaku stranu svog života”, reče Alija možda po stoti put. Mala budala
će, ranije ili kasnije, ovo morati prihvatiti. Ona mora pristati na
zaruke s Farad“nom. Mora! Neka ga kasnije i ubije, ali za zaruke je
bio nužan otvoreni pristanak slobodnjačke zaručnice.
„Ubio mi je brata”, reče Ghanima, držeći se jedine stvari koja joj
je davala snagu. „To svatko zna. Pristanem li na te zaruke, Slobodnjaci
bi pljunuli već i pri spomenu moga imena”
A to je jedan od razloga zbog kojih moraš pristati, pomislila je
Alija. Rekla je: „Njegova majka je to učinila. On ju je prognao zbog
toga. Što još tražiš od njega?”
„Njegovu krv”, reče Ghanima. „On je Corrino.”
„Optužio je rođenu majku”, usprotivila se Alija. „I zašto bi se
brinula zbog one slobodnjačke rulje? Oni će prihvatiti ma što im mi
zapovjedili. Ghani, mir u carstvu traži…”
„Neću pristati” reče Ghanima. „Ti ne možeš objaviti moje
zaruke”.
Irulan, ulazeći u sobu dok je Ghanima govorila, ispitivački je
promatrala Aliju i dvije savjetnice koje su snuždeno stajala pokraj nje.
Vidjela je kako je Alija odmahnula rukama s gađenjem i skljokala se u
stolac nasuprot Ghanime.
„Ti razgovaraj s njom, Irulan”, reče Alija.
Irulan povuče pokretan stolac do sebe i sjedne pokraj Alije.
„Ti si Corrino, Irulan” reče Ghanima. „Ne iskušavaj svoju sreću
sa mnom” Ghanima ustane, ode do kreveta i sjedne na njega prekriženih
nogu, zabuljivši se u ove žene. Irulan je, uočila je, obukla crnu abu u
svemu jednakoj Alijinoj; kapuljača je bila zabačena da bi otkrila njenu
zlatnu kosu. Ta kosa je, pod žutim plamsanjem lebdećih sjajnih kugli
koje su osvjetljavale prostoriju, bila znak žalosti.
Irulan okrzne pogledom Aliju, ustane i stane licem u lice s
Ghanimom. „Ghani, sama bih ga ubila kad bi to razriješilo probleme. A
Farad“n je moja rođena krv, kao što si ti to ljubazno naglasila. Ali ti
imaš dužnosti koje su daleko važnije od tvojih obveza prema
Slobodnjacima…”
„Ne zvuči nimalo bolje kad dolazi iz tvojih usta nego što je
zvučalo iz usta moje plemenite tete”, reče Ghanima. „Bratova krv se ne
može isprati. To je više od nekog malog slobodnjačkog aforizma” Irulan
stisne usne. Zatim reče: „Farad“n drži tvoju baku u zatočeništvu. On,
također, drži Duncana i ako mi…”
„Nisam zadovoljna tvojim objašnjenjima kako se sve to
dogodilo”, reče Ghanima, zureći pokraj Irulan u Aliju. „Duncan je
jednom radije umro no dozvolio da neprijatelji zarobe mog oca. Možda
to novo gola-tijelo nije više isto kao…”
„Duncan je trebao štititi život tvoje bake!” reče Alija, vrpoljeći
se u stolcu. „Sigurna je izabrao jedini način da to učini” U sebi je
pomislila: Duncane! Duncane! Nisi to trebao učiniti na ovaj način.
Ghanima, čitajući prenaglašenost izmišljanja u Alijinom glasu,
gledala je svoju tetu poprijeko, ukočenim očima. „Lažeš, O Nebeska
Maternico. Čula sam za tvoju svađu s mojom bakom. Što nam se to
bojiš reći o njoj i tvom dragom Duncanu?”
„Sve si čula o tome”, reče Alija, ali je osjetila ubod straha od ove
jednostavne optužbe i onog što je ona načelno značila. Umor ju je,
shvatila je, učinio neopreznom. Ustane i reče: „Sve što znam, znaš i ti,”
Zatim se okrenula prema Irulan: „Utječi na nju. Moramo je nagovoriti
na…”
Ghanima je prekine grubom slobodnjačkom psovkom koja je
djelovala zaprepašćujuće stižući s usana nezrelog djeteta. U iznenadnoj
tišini koja je zavladala, ona reče: „Smatraš me običnim djetetom, misliš
da možeš utjecati na mene jer si starija i da ću ja na kraju to prihvatiti.
Razmisli još jednom, Nebeska Vladarice. Poznaješ bolje od svih
iskustva koje postoje u meni. Njih ću poslušati, a ne tebe.” Alija je jedva
suzdržala bijesan odgovor i samo je ljutito buljila u Ghanimu. Izrod?
Tko je ovo dijete? Novi strah od Ghanime počeo je rasti u Aliji. Je li
ona pristala na vlastite pogodbe sa životima koji su se našli u njoj još
prije rođenja. Alija ipak reče: „Još imaš vremena shvatiti razlog.”
„Možda ću još imati vremena vidjeti Farad“novu krv kako štrca
oko mog noža”, reče Ghanima. „Ovisi. Ako ikada ostanem nasamo s
njim, jedno od nas dvoje će svakako umrijeti.”
„Vjeruješ da si više voljela svog brata od mene?” upitala je
Irulan. „Ljuto se varaš! Bila sam mu poput majke, baš kao i tebi. Bila
sam…” „Nikad ga nisi upoznala”, reče Ghanima. „Svi vi, osim ponekad
moje voljene tete, uporno ste razmišljali o nama kao o djeci. Svi ste vi budale!
Alija zna! Pogledaj je kako bježi od…”
„Ne bježim ni od čega”, reče Alija, ali je okrenula leđa Irulan i
Ghanimi i netremice se zagledala u one dvije savjetnice koje su se
pretvarale da ne slušaju ovu raspravu. One bi očito dale pravo Ghanimi.
Možda su suosjećale s njom. Alija ih srdito otpusti iz sobe. Poslušale su
je s vidljivim izrazom olakšanja na licima.
„Da, bježiš”, uporno je tvrdila Ghanima.
„Odabrala sam način života koji mi odgovara”, reče Alija,
okrenuvši se i zaustavivši pogled na Ghanimi koja je prekriženih nogu
sjedila na krevetu. Zar je i ona možda napravila onu užasnu unutrašnju
pogodbu? Alija je pokušavala uočiti znakove toga na Ghanimi, ali nije
uspijevala pročitati nikakvo odavanje. Alija se zatim upita: Je li to ona
vidjela u meni? Ali kako bi mogla?
„Bojiš se da ćeš biti prozor mnoštvu”, optuživala je Ghanima.
„Ali mi smo rođeni kao gotove osobnosti i mi znamo. Bit ćeš njihov
prozor, svjesno ili nesvjesno. Ne možeš ih poreći” A pomislila je: Da,
znam te – Izrode. I možda ću ja proći poput tebe, ali za sada te mogu
samo žaliti i prezirati.
Tišina je lebdjela između Ghanime i Alije, gotovo opipljiva, koja
pokrene u pripravnost Irulanin benegeseritski odgoj. Prošla je pogledom
sa jedne na drugu, a onda reče: „Zašto ste odjednom tako tihe?”
„Upravo mi je sinula jedna zamisao koja traži dosta razmišljanja”, reče
Alija.
„Razmišljaj u svojoj dokolici, draga teto”, rugala se Ghanima.
Alija, stišavajući u sebi umorom razbuktanu srdžbu, reče: „Dosta
je bilo za sada! Ostavimo je neka razmišlja. Možda će se osvijestiti”
Irulan ustane i doda: „U svakom slučaju, uskoro će zora. Ghani, prije
nego što odemo, bi li htjela počuti najnoviju poruku od Farad“na? On…”
„Ne bih”, reče Ghanima. „I odsad, prestani me zvati tim
smiješnim deminutivom. Ghani! To jednostavno pobuđuje pogrešnu
pretpostavku da sam ja dijete koje možeš…”
„Zašto ste tako iznenada postale tihe?” upitala je Irulan,
vraćajući se na svoje prijašnje pitanje, ali, ovaj put, u profinjenom tonu
Glasa.
Ghanima je zabacila glavu, prsnuvši u smijeh. „Irulan! Ti
pokušavaš iskušati Glas na meni?”
„Što?” Irulan je bila zabezeknuta.
„Pile bi učilo kokos”, reče Ghanima.
„Što bih ja?”
„To što se sjećam izreke koju ti nikad nisi čula, trebalo bi te
natjerati na zabrinutost”, reče Ghanima. „To je jedan stari način
izrugivanja iz doba kad su tvoje Bene Gesserit bile mlade. Ali ako ti to
nije dovoljan ukor, upitaj se na što su tvoji kraljevski roditelji mogli
misliti kad su ti dali ime Irulan? Ili je to Ruinal (Trošna)?”
Unatoč svojoj uvježbanosti, Irulan je pocrvenjela. „Pokušavaš
me izazvati, Ghanima.”
„A ti pokušavaš uporabiti Glas na meni. Na meni! Pamtim prve
ljudske napore glede toga. Sjećam se tog vremena, trošna Irulan. A sada,
gubite se odavde, svi koliko vas ima”
Ali sada je Alija postala zainteresirana, zatečena jednim
prijedlogom iznutra, koji je otjerao njen umor. Rekla je: „Možda imam
prijedlog koji bi mogao promijeniti tvoje mišljenje, Ghani.”
„Opet Ghani!” Krhki osmijeh oteo se Ghanimi, a onda reče:
„Razmislite na trenutak: želim li ubiti Farad“na, trebam se samo
suglasiti s vašim planovima. Vjerojatno ste razmišljale o tome. Čuvaj se
Ghani kad je popustljiva. Vidite, potpuno sam iskrena s vama”
„Tome sam se iskreno i nadala”, reče Alija. „Ako ti…”
„Bratova krv se ne može isprati”, reče Ghanima. „Neću se glede
toga pojaviti pred mojim voljenim Slobodnjacima poput izdajice. Nikad
ne opraštaj, nikad ne zaboravljaj. Nije li to naš vjeronauk?
Upozoravam vas ovdje sada, a reći ću to i javno: ne možete me zaručiti
s Farad“nom. Tko bi, poznavajući me, povjerovao u to? Ni sam Farad“n
ne bi mogao vjerovati tome. Slobodnjaci bi se, čuvši za takve zaruke,
smijali u sebi i govorili: Vidi! Mami ga u klopku.“Ako vi…”
„Shvaćam” reče Alija, prilazeći Irulan s druge strane. Irulan je,
zapazila je, zapanjeno šutjela, već svjesna kuda je ovaj razgovor vodio.
„I tako bih ga namamila u klopku”, reče Ghanima. „Ako je to
ono što želiš, ja se slažem, ali on možda neće upasti u nju. Ako želiš ove
lažne zaruke kao lažan novac kojim ćeš otkupiti moju baku i tvog
dragog Duncana, neka bude tako. Ali to ide na tvoju odgovornost.
Otkupi ih. Farad“n je, u tom slučaju, moj. Njega ću ja ubiti”
Irulan se naglo okrenula i suočila se s Alijom prije nego je još
ona uspjela progovoriti. „Alija! Ako bismo povukli riječ…” Ostavila je
da ovo lebdi na trenutak u zraku dok je Alija, smiješeći se, razmišljala o
mogućem gnjevu među Velikim Kućama i Faufrelucheskoj Skupštini, o
razornim posljedicama na povjerenje u atreidsku čast, gubitku vjerskog
povjerenja, o svim velikim i malim blokovima građevine koji bi se
urušili.
„To bi odlučilo protiv nas”, pobunila se Irulan. „Sva vjerovanja
u Paula kao proroka bila bi uništena. To… carstvo…”
„Tko bi se mogao usuditi dovesti u pitanje naše pravo
odlučivanja što je loše, a što dobro?” upita Alija nježnim glasom. „Mi
posredujemo između dobra i zla. Trebam samo proglasiti…”
„Ne možeš to učiniti!” usprotivila se Irulan. „Sjećanje na Paula
…”
„To je samo još jedno oružje u rukama crkve i države”, reče
Ghanima. „Ne govori gluposti, Irulan” Ghanima je dotaknula kris-nož
za pojasom i pogledala prema Aliji. „Pogrešno sam ocijenila svoju
pametnu tetu, vladaricu svega što je sveto u Muad´Dibovom carstvu.
Stvarno sam te pogrešno procijenila. Namami Farad“na u svoje odaje,
ako te je volja”
„To je bezobzirnost”, izjavila je Irulan.
„Pristaješ na zaruke, Ghanima”, upita Alija, ne obazirući se na
Irulan.
„Pod mojim uvjetima”, reče Ghanima, i dalje držeći ruku na
svom kris-nožu.
„Perem ruke od svega toga”, reče Irulan, bukvalno lomeći ruke.
„Htjela sam poduprijeti prave zaruke kako bi se zaliječile…”
„Alija i ja ćemo ti zadati ranu koja je mnogo teža za liječenje”,
reče Ghanima. „Dovedi ga brzo, ako želi doći. A možda hoće. Bi li
mogao zbog mojih nezrelih godina posumnjati da sam dijete? Smislimo
onda takve službene zaruke koje će zahtijevati njegovu nazočnost.
„I neka se predvidi prigoda da ostanem nasamo s njim… tek
minuta ili dvije…”
Irulan je zadrhtala pred ovim dokazom da je Ghanima, ipak, bila
Slobodnjak od glave do pete, dijete koje se po ovoj strašnoj krvoločnosti
nije razlikovalo od odraslih. Naposljetku, slobodnjačka djeca bila su
navikla ubijati ranjenike na bojnome polju, oslobađajući žene tog posla
kako bi one mogle skupljati trupla i odnositi ih do mrtvačke destilerije.
Ghanima je, govoreći glasom slobodnjačkog djeteta, slagala užas na
užas promišljenom zrelošću svojih riječi, drevnim osjećajem krvne
osvete koji je poput kakve aure lebdio oko nje.
„Dogovoreno” reče Alija, boreći se da joj glas i lice ne odaju
radost. „Pripremit ćemo službeni ugovor za zaruke. Potrudit ćemo se da
kao svjedoci potpisivanju prisustvuje velik broj ljudi iz Velikih Kuća.
Farad“n neće moći posumnjati…”
„Posumnjat će, ali će doći”, reče Ghanima. „I povest će sa
sobom čuvare. Ali, hoće li njima pasti na pamet da ga čuvaju od mene?”
„U ime svega što je Paul pokušao učiniti” podigla je glas Irulan,
„pokušajmo makar Farad“novu smrt učiniti kao nesretan slučaj, ili
rezultat osvetoljubivosti izvana…”
„Uživat ću u pokazivanju svog okrvavljenog noža svom
bratstvu”, reče Ghanima.
„Alija, molim te”, reče Irulan. „Okani se ovog bezumlja. Objavi
kanli protiv Farad“na, bilo što…”
„Ne treba nam službena objava krvne osvete protiv njega”, reče
Ghanima. „Sveukupno carstvo zna kako se moramo osjećati.” Pokazala
je na rukav svoje odjeće. „Nosimo žuto zbog žalosti. Kad ga
zamijenimo crnim – obilježjem slobodnjačkih zaruka, hoće li to
prevariti bilo koga?”
„Moli se da zavara Farad“na”, reče Alija, „i predstavnike
Velikih Kuća koje ćemo pozvati kao svjedoke…”
„Svaki od tih predstavnika će se okrenuti protiv vas”, reče
Irulan. „Znate to dobro!”
„Izvrsna stvar”, reče Ghanima. „Pažljivo odaberi te
predstavnike, Alija. To moraju biti oni koje ćemo kasnije bez brige
odstraniti.” Irulan je u očaju odmahnula rukama, okrenula se i izašla.
„Oštro je nadziri, inače će pokušati upozoriti svog nećaka”, reče
Ghanima.
„Ne trudi se podučavati me kako se provodi zavjera”, reče Alija.
Okrenula se i krenula za Irulan, ali sporijim korakom. Tamo vani su se,
na njenu pojavu, stražari i pomoćno osoblje uzvrpoljili poput zrnaca
pijeska povučenih u vrtlog izranjanjem nekog crva.
Ghanima je, čim su se vrata zatvorila, tužno odmahnula glavom
sa strane na stranu, pomislivši: Baš je onako kako smo siromah Leto i ja
zamišljali. Oh, Bože! Zašto tigar nije mene ubio, a ne njega.
41.
Mnoge snage pokušale su zavladati atreidskim
blizancima i kad je objavljena Letova smrt, ova
aktivnost zavjera i protuzavjera se pojačavala.
Navedimo te suodnosne pobude: Sestrinstvo se
bojalo Alije, odraslog Izroda, ali je i dalje željelo one
genetske odlike koje su Atreidi nosili. Crkvenu
hijerarhiju Auqafa i Hadža zanimala je jedino vlast
koja je uključivala nadzor Muad´Dibove nasljednice.
CHOAM je tražio pristup bogatstvima Dine. Farad“n
i njegovi Sardaukari težili su vratiti slavu Kući
Corrino. Svemirski Ceh se bojao jednadžbe Arrakis –
melange, jer bez začina oni nisu mogli upravljati
brodovima. Jessica je željela izgladiti ono što je
proizašlo iz njenog neposluha prema Bene Gesseritu.
A rijetki su pomišljali upitati blizance kakve bi mogle
biti njihove namjere, sve dok nije postalo prekasno.
Kreosova knjiga
Ubrzo poslije večere, Leto je spazio nekog čovjeka gdje prolazi
pokraj ulaza u njegovu sobu, a i njegovo razmišljanje krene s tim
čovjekom. Hodnik je bio ostavljen otvoren i Leto je tamo vani mogao
vidjeti znakove određene aktivnosti – košare sa začinom provozile su se
pokraj ulaza, tri žene u neobičnoj odjeći, očito ne s ovog planeta, koja ih
je obilježavala kao krijumčare. Čovjek koji je poveo Letove misli u
šetnju možda se i nije razlikovao od njih, osim što se kretao poput
Stilgara, mnogo mlađeg Stilgara.
Šetnja u koju je njegova svijest krenula bila je neobična. Vrijeme
je ispunilo Letovu svjesnost kao zvjezdanu loptu. Mogao je vidjeti
beskonačne vremenske prostore, ali se morao utisnuti u vlastitu
budućnost prije nego što će saznati u kojem se trenutku njegovo tijelo
nalazilo. Njegovi mnogoslojni životi-pamćenja nadolazili su i odmicali,
ali su sada bili sasvim njegovi. Bili su poput valova na žalu i, ako bi
narasli previsoki, mogao im je zapovjediti i oni bi se povukli,
ostavljajući kraljevskog Haruma u pozadini.
Katkad bi osluhnuo ove živote-pamćenja. Neki bi se ukazao kao
šaptač, gurajući glavu iz pozornice i došaptavajući upute kako se treba
ponašati. I njegov otac se javi tijekom te šetnje svijesti i reče:
„Ti si dijete koje nastoji biti čovjek. Kad budeš čovjek, uzalud
ćeš tražiti dijete koje si bio”
Cijelo to vrijeme osjećao je da mu tijelo napadaju buhe i uši
starog, slabo održavanog sieča. Činilo se je da nikom od poslužitelja
koji su mu donosili tešku, začinom bogatu hranu, nisu smetala ta
stvorenja. Je li su ovi ljudi bili otporni na takve stvari, ili je to bilo samo
zato što su živjeli s njima tako dugo pa su se navikli na te neugodnosti?
Tko su bili ovi ljudi okupljeni oko Gurneyja? Kako su došli
ovamo? Je li ovo bio Jacurutu? Njegova mnogostruka pamćenja davala
su odgovore koji mu se nisu sviđali. Ovi su ljudi bili ružni, a Gurney je
bio najružniji. Unatoč tome, ovdje je savršenstvo lebdjelo u zraku
spavajući i čekajući ispod ružne površine.
Djelićem svijesti znao je da je vezan za začin, držan u ropstvu
velikim dozama melangea u svakom obroku. Njegovo dječje tijelo
željelo se pobuniti, dok je njegova osobnost bjesnila u neposrednoj
prisutnosti pamćenja skupljenih tijekom tisuće vjekova.
Svijest mu se vratila iz šetnje, a on se pitao je li njegovo tijelo
stvarno ostalo straga. Začin je zbunjivao osjete. Osjećao je pritisak
samoograničenja koja su se taložila uz njega poput dugačke baračanske
dine bleda koja lagano gradi pristup prema nekoj pustinjskoj stijeni,
jednog dana nekoliko zrnca pijeska će zasuti vrh te stijene, a zatim sve
više, više i više… i jedino će pijesak ostati izložen nebu.
Ali stijena će i dalje biti ispod toga.
Još sam u transu, padne mu na pamet.
Znao je da će uskoro stići do račvanja života i smrti. Njegovi
tamničari su ga uvijek nanovo slali u začinsko ropstvo, nezadovoljni
njegovim odgovorima nakon svakog povratka. I uvijek ga je ovdje
dočekivao podmukli Namri sa svojim nožem. Leto je poznavao
bezbrojne prošlosti i budućnosti, ali je tek morao doznati ono što bi
zadovoljilo Namrija… ili Gurney Hallecka. Oni su željeli nešto izvan
ovih vizija. Račvanje života i smrti mamilo je Leta. Njegov život, znao
je, morao bi svakako imati nekakav unutrašnji značaj koji ga je stavljao
iznad stanja vizije. Razmišljajući o tom zahtjevu, osjetio je da je
njegova unutrašnja svijest bila njegovo istinsko postojanje, a njegovo
vanjsko tek trans. To ga je užasnulo. Nije se želio vratiti u sieč s
njegovim buhama, Namrijem i Gurney Halleckom.
Ja sam kukavica, pomislio je.
Ali kukavica, čak i kukavica, mogao je hrabro umrijeti, i to samo
kroz podvig. Gdje je bio taj podvig koji je od njega još jednom mogao
učiniti cjelinu? Kako se mogao probuditi iz transa i vizije u svemiru
kojeg je tražio Gurney? Bez tog preokreta, bez tog buđenja iz besciljnih
vizija moglo mu se dogoditi, znao je, da umre u zatvoru koji je sam
izabrao. Zato je naposljetku odlučio surađivati sa svojim tamničarima.
Negdje je morao pronaći mudrost, unutrašnju ravnotežu koja bi se
odražavala u svemiru i vratila mu se kao dojam mirne snage. Tek tada je
mogao potražiti svoju Zlatnu Stazu i sačuvati kožu koja nije bila
njegova vlastita.
Netko je tamo vani u sieču svirao baliset. Leto je naslućivao da
njegovo tijelo vjerojatno čuje glazbu u sadašnjem vremenu. Osjećao je
krevet ispod leđa. Mogao je čuti glazbu. Za balisetom je bio Gurney.
Nijedni drugi prsti nisu se mogli ravnati s njegovim majstorstvom na
tom vrlo složenom glazbalu. Svirao je jednu staru slobodnjačku pjesmu
koja se zvala hadith zbog svog unutrašnjeg pripovijedanja i glasa koji je
spominjao ponašanja neophodna za opstanak na Arrakisu. Pjesma je
pričala o zanimanjima ljudi u sieču.
Leto je osjetio kako ga glazba provodi kroz čudesnu drevnu
špilju. Vidio je žene koje su skupljale ostatke začina za gorivo, kiselile
začin pripremajući ga za vrenje, izrađivale začinske tkanine. Melange je
bio posvuda u sieču.
Ti trenuci su naišli kad Leto nije uspijevao razlučiti glazbu i
ljude u špilji. Cvilež i treskanje snažnog razboja bio je cvilež i treskanje
baliseta. Ali njegove unutrašnje oči promatrale su vlasi ljudske kose,
dugu dlaku mutiranih štakora, vlakna pustinjskog pamuka, remenje od
ptičjih koža. Eko-jezik Dine bučao je kroz njegovu svijest na svojim
krilima od glazbe. Vidio je kuhinju koja je radila na sunčev pogon,
dugačku prostoriju u kojoj su izrađivana i održavana pustinjska odijela.
Vidio je prognostičare kako tumačenjem štapova izvučenih iz pijeska
prognoziraju vrijeme.
U jednom trenutku tog putovanja, netko mu je donio hranu i
žlicom mu je gurao u usta, držeći mu čvrstom rukom glavu uspravno.
Prepoznao je to kao doživljaj stvarnog vremena, ali čudesna igra
pokreta nastavila se odvijati unutar njega.
Kao da je došlo neposredno s uzimanjem začinom zasićene
hrane, vidio je kovitlanje pješčane oluje. Pokretne slike u pješčanoj
magli postajale su zlatni odbljesci leptirovih očiju, a njegov vlastiti
život sveo se na ljepljiv rep puzećeg kukca.
Riječi iz Panopliae Propheticae bjesnjele su njegovom svijesti:
„Rečeno je da ne postoji ništa čvrsto, ništa uravnoteženo, ništa trajno u
cijelom svemiru – da ništa ne ostaje u svom stanju, da svaki dan, a
ponekad i svaki sat, donosi promjenu.“
Stara Missionaria Protectiva je znala što čini, pomislio je.
Znale su za Strašne Svrhe. Znale su kako vješto postupiti s ljudima i
vjerama. Čak im ni moj otac nije umakao, barem ne na kraju.
Tu je ležao ključ za kojim je tragao. Leto je razmišljao o tome.
Osjetio je kako se snaga vraća natrag u njegovo tijelo. Njegovo
cjelokupno mnogoslojno biće preobratilo se i zagledalo u svemir.
Pridigao se i otkrio da je sam u mračnoj ćeliji u koju je dopirala svjetlost
jedino iz vanjskog hodnika, gdje je onaj čovjek nedavno prošao i poveo
njegovu svijest cijelu vječnost u prošlost.
„Dobra sreća za sve nas!” javio se po slobodnjačkom običaju.
Gurney Halleck se pojavio u otvoru ulaza; glava mu je bio crni
obris nasuprot svjetlosti iz vanjskog hodnika.
„Upali svjetlo”, reče Leto.
„Želiš li biti još iskušavan?”
Leto se nasmijao. „Ne. Sada ću ja vas iskušavati.”
„Vidjet ćemo.” Halleck se okrenuo i sljedećeg trenutka se vratio
sa svjetlom, plavom sjajnom kuglom ispod lijeve ruke. Upalio ju je u
ćeliji, puštajući je da zrači iznad njihovih glava.
„Gdje je Namri?” upita Leto.
„Odmah tu vani odakle ga mogu dozvati”
„Ah, stari Otac Vječnost uvijek strpljivo čeka”, reče Leto.
Osjećao se čudno opušten, lebdeći na rubu otkrića.
„Namrija zoveš imenom namijenjenim Šai-Huludu?” upitao je
Halleck.
„Njegov nož je crvov zub”, reče Leto. „Prema tome, on je stari
Otac Vječnost.”
Halleck se namrgođeno osmjehnuo, ali nije ništa rekao.
„Još niste ništa zaključili o meni”, reče Leto. „Priznajem,
spoznaje se ne mogu razmijeniti bez donošenja zaključaka. S druge
strane, od svemira ne možete zahtijevati točnost.”
Šuštav zvuk iza Hallecka upozorio je Leta na dolazak Namrija.
Stao je pola koraka s Halleckove lijeve strane.
„Ahh, lijeva ruka prokletog”, reče Leto
„Nije se mudro šaliti s beskonačnim i apsolutnim”, promrmljao
je Namri. Pogledao je sa strane na Hallecka.
„Jesi li ti Bog, Namri, kad se pozivaš na apsolutnosti?” upitao je
Leto. Ali pažnja mu je i dalje bila prikovana za Hallecka. Presuda je
trebala stići odatle.
Oba čovjeka su samo zurila u njega ne odgovarajući.
„Svaki zaključak se koleba na rubu pogreške”, objasnio je Leto.
„Polagati pravo na apsolutno znanje znači postati čudovište. Znanje je
beskrajna pustolovina na rubu neizvjesnosti” „U kakvu si se to igru
riječi upustio?” oštro je upitao Halleck.
„Pusti ga neka govori”, reče Namri.
„To je igra koju je Namri u meni pokrenuo”, reče Leto opazivši
staro slobodnjačko kimanje glavom u znak suglasnosti. On je sigurno
prepoznao igru zagonetki. „Naša osjetila uvijek imaju barem dvije
razine”, reče Leto.
„Običnost i poruku” reče Namri.
„Odlično!” reče Leto. „Vi ste meni pružili običnost, a ja vama
dajem poruku. Ja vidim, čujem, otkrivam mirise, dotičem; osjećam
promjene temperature, ukuse. Osjećam protok vremena. Mogu uzeti
uzorke osjećaja. Ahhhh! Ja sam sretan. Shvaćate, Gurney? Namri? Ne
postoji nikakva tajna glede čovječjeg života. To nije problem koji bi
trebalo riješiti, već stvarnost koju treba doživjeti.”
„Igraš se našim strpljenjem, momče” reče Namri. „Zar želiš
ovdje umrijeti?”
Ali Halleck je podignuo ruku smirujući Namrija.
„Prije svega ja nisam momak”, reče Leto. Načinio je znak broja
jedan na svom desnom uhu. „Nećeš me ubiti; stavio sam breme vode na
tebe.”
Namri isuče svoj kris-nož napola iz korica. „Ja tebi ništa ne
dugujem!”
„Ali Bog je stvorio Arrakis za osposobljavanje vjernika”, reče
Leto. „Nisam vam samo pokazao svoju vjeru, već sam vas učinio
svjesnim vlastitog postojanja. Život traži raspravu. Vi ste stvoreni za
spoznaju – preko mene! – da se vaša stvarnost razlikuje od svih ostalih;
prema tome, vi znate da ste živi.”
„Nepoštovanje je opasna igra kad se radi o meni” reče Namri. I
dalje je držao svoj kris-nož napola izvučenim.
„Nepoštovanje je najpotrebniji sastavni dio vjere” reče Leto. „Da
i ne govorimo o njegovom značaju u filozofiji. Nepoštovanje je jedini
način koji nam je ostavljen za ispitivanje našeg svemira.”
„Dakle, ti misliš da shvaćaš svemir?” upita Halleck i pritom se
okrene prema Namriju.
„Da…” reče Namri. U njegovom glasu stanovala je smrt.
„Svemir se može shvatiti jedino uz pomoć vjetra”, reče Leto.
„Nema nikakvog snažnog središta razuma u mozgu. Stvaranje je
otkrivanje. Bog nas je otkrio u Praznini, jer smo se kretali ispred
pozadine koju je On već poznavao. Zid je bio bijel. Zatim se dogodio
pokret.”
„Igraš se skrivača sa smrti” opomenuo ga je Namri.
„Ali vas dvojica ste moji prijatelji”, reče Leto. Okrenuo se
prema Namriju. „Kad nudiš kandidata za Prijatelja tvog sieča, zar ne
ubijaš jastreba i orla kao žrtvu? I zar ovo nije odziv: „Bog šalje svakom
čovjeku na njegovom završetku takve jastrebove, takve orlove i takve
prijatelje“?”
Namrijeva ruka sklizne s noža. Oštrica utone u korice.
Razrogačeno je zurio u Leta. Svaki sieč je čuvao svoju tajnu rituala
uspostavljanja prijateljstva, a baš ovo je bio odabran dio iz tog obreda.
Halleck je, međutim, upitao: „Je li ovdje tvoj kraj?”
„Znam što trebaš čuti od mene, Gurney”, reče Leto, promatrajući
igru nade i sumnje na tom ružnom licu. Leto je stavio ruku na prsa.
„Ovo dijete nikad nije bilo dijete. Moj otac živi unutar mene, ali on nije
ja. Ti si ga volio i on je zaista bio hrabar čovjek čija su djela zapljusnula
visoke obale. Namjeravao je završiti krug ratova, ali nije računao na
kretanje beskonačnosti dano životom. To je Rhajia! Namri zna. Svaki
smrtnik može vidjeti to kretanje. Čuvaj se staza koje sužavaju buduće
mogućnosti. Takve te staze odmiču od beskonačnosti i navode te u
klopke smrtnosti”
„Što ja to moram čuti od tebe?” upita Halleck.
„On se samo igra riječima”, reče Namri, ali mu je glas bio pun
duboke nedoumice, dvojbe.
„Sklopio sam savez s Namrijem protiv mog oca”, reče Leto. „A
moj otac unutar mene sklopio je savez s nama protiv onog što su
načinili od njega.”
„Zašto?” upita Halleck.
„Zato što je to amorfati koji ja donosim čovječanstvu, proces
potpunog samoispitivanja. U ovom svemiru odlučujem se udružiti
protiv bilo koje sile koja donosi poniženje čovječanstvu. Gurney!
Gurney! Ti nisi rođen i odrastao u pustinji. Tvoje tijelo ne poznaje istinu
o kojoj govorim. Ali Namri zna. Na otvorenoj zemlji jedan smjer je
jednako dobar kao i drugi”
„Još nisam čuo ono što moram čuti” progunđao je Halleck.
„On zagovara rat, a protiv mira”, reče Namri.
„Ne”, reče Leto. „Ni moj otac nije govorio protiv rata. Ali
pogledajte što su načinili od njega. Mir u ovom carstvu ima samo jedno
značenje. To je održavanje jednog jedinog načina života. Zapovijeda
vam se da budete zadovoljni. Život mora biti jednoobrazan na svim
planetima po uzoru na život u vladi carevine. Glavni predmet
svećeničkog proučavanja je iznalaženje ispravnih oblika ljudskog
ponašanja. Zbog toga se pozivaju na Muad´Dibove riječi! Reci mi,
Namri, jesi li ti zadovoljan?”
„Ne.” Riječi su izletjele poput tupog, spontanog odbijanja.
„Huliš li boga, onda?”
„Naravno da ne!”
„Ali ti nisi zadovoljan. Shvaćaš, Gurney? Namri nam to
potvrđuje. Svako pitanje, svaki problem nema samo jedan ispravan
odgovor. Različitost treba dopustiti. Jednoličnost je nepouzdana. Zašto
onda tražite od mene jednu ispravnu tvrdnju? Treba li to biti mjerilo za
vašu čudnu presudu?”
„Želiš li me natjerati da te dam pogubiti?” upitao je Halleck
glasom u kome se osjećala unutrašnja borba.
„Ne, sažalit ću se na vas”, reče Leto. „Javite mojoj baki da ću
surađivati. Sestrinstvo će možda kasnije zažaliti zbog moje suradnje, ali
ovaj Atreid daje svoju riječ”
„Istinozborka bi trebala ovo provjeriti”, reče Namri. „Ti
Atreidi…” „Imat će prigodu izreći pred svojom bakom ono što treba
reći”, reče Halleck. Kimnuo je glavom prema hodniku.
Namri je zastao prije nego će otići i pogledao Leta. „Nadam se
da smo dobro učinili što smo ga ostavili u životu.”
„Idite, prijatelji”, reče Leto. „Idite i razmišljajte.”
Čim su ta dvojica otišla, Leto se bacio na leđa, osjećajući hladan
krevet duž leđa. Ova kretnja je poslala njegovu glavu u vrtlog po rubu
začinom opterećene svijesti. Tog trenutka vidio je cijeli planet – svako
selo, svaki grad, svako mjesto, pustinjske i zasađene krajolike. Sva ova
obličja koja su se razbijala o njegovu viziju imala su bliske veze s
mješavinom elemenata unutar i izvan njega. Vidio je strukture carskog
društva oslikane u fizičkoj građi njegovih planeta i njihovih država.
Poput nekog divovskog odvijanja unutar sebe, ovo je otkriće vidio
onakvim kakvo je trebalo biti: prozor u nevidljive dijelove društva.
Vidjevši to, Leto je shvatio da svaki sustav ima svoj prozor. Čak i
sustav njegovog bića i njegovog svijeta. Započeo je zuriti kroz prozore
poput nekog svemirskog voajera.
To je bilo ono što su njegova baka i Sestrinstvo tražile. Znao je
to. Njegova svijest je tekla novom, višom razinom. Osjećao je prošlost
koju je nosio u svojim stanicama, u svojim pamćenjima, u arhetipovima
koji su često pohađali njegove pretpostavke, u mitovima koji su ga
opkoljavali, u njihovim jezicima i njihovom pretpovijesnom kršu. Sva je
bila puna obličja iz njegove ljudske i neljudske prošlosti, života kojima
je sada on zapovijedao i naposljetku ujedinjenim u njemu. I on spozna
sebe kao stvar uhvaćenu u mrežu i struju nukleotida. Na zastoru
beskonačnosti on je bio praživotinjski stvor u kome su rođenje i smrt
bili prividno istodobni, ali on je bio i beskonačan i praživotinjski, stvor
molekularnih pamćenja.
Mi, ljudi, smo jedan oblik organizma-kolonije! pomislio je.
Oni su željeli njegovu suradnju: obećavanje suradnje donijelo
mu je na neko vrijeme novu poštedu od Namrijeva noža. Pozivajući na
suradnju, oni su željeli u njemu prepoznati iscjelitelja.
I pomislio je: ali ja im neću donijeti društveno uređenje na
način kako to oni očekuju!
Grimasa se pojavila na Letovim ustima. Znao je da ne bi mogao
biti tako nesvjesno neugodan poput svog oca – despotizam na jednom
kraju, a ropstvo na drugom – ali ovaj svijet je možda žudio za onim
‘starim dobrim danima“.
Tada mu se otac iznutra javio, pažljivo pokušavajući,
nesposoban tražiti pažnju, već moleći da ga sasluša.
A Leto je odgovorio: „Ne. Pružit ćemo im zamršenost koja će im
zaposjednuti svijesti. Od opasnosti se može pobjeći na mnoge načine.
Kako će znati da sam opasan, osim ako me ne dožive tisućama godina?
Da, oče-unutar-mene, postavit ćemo im pitanja.”
42.
Nema ni krivnje ni nevinosti u vama. Sve u svezi s
vama je prošlost. Krivnja mlati mrtve, a ja nisam
Željezni Čekić. Vi mnoštvo mrtvih ste samo ljudi koji
su učinili neke stvari i sjećanja na te stvari
osvjetljavaju moju stazu.
Leto II svojim životima-pamćenjima
Prema Harq al-Adu
Samo od sebe se kreće!” reče Farad“n gotovo šaptom.
Stajao je iznad kreveta gospe Jessice s dva stražara tik uza se.
Gospa Jessica se pridigne u krevetu. Na sebi je imala parasvileni ogrtač
svjetlucavo bijele boje s odgovarajućom trakom oko kose boje bakra.
Farad“n je burno banuo u njenu sobu nekoliko trenutaka ranije. Odjenuo
je sivi sportski triko i bio sav u znoju od uzbuđenja i naporne jurnjave
hodnicima palače.
„Koliko je sati?” upitala je Jessica.
„Sati?” Farad“n je izgledao zbunjen.
Jedan od stražara prozbori: „Tri sata je poslije ponoći, moja
gospo.” Bojažljivo je okrznuo pogledom Farad“na. Mladi princ je
naišao jureći hodnicima, tek noćnom rasvjetom osvijetljenim,
skupljajući usput zaprepaštene stražare.
„Ali kreće se”, reče Farad“n. Pružio je svoju lijevu ruku, a zatim
desnu. „Vidio sam kako se moje vlastite ruke smanjuju u debeljuškaste
šake i sjetio sam se. To su bile moje ruke kad sam bio dijete. Ja se i
inače sjećam vremena svog djetinjstva, ali ovo je bilo… jasnije
pamćenje. Ponovo sam oblikovao svoja stara pamćenja!”
„Vrlo dobro”, reče Jessica. Njegovo uzbuđenje bilo je zarazno.
„A što se dogodilo kad su ti ruke postale stare?”
„Moja… svijest je bila… troma”, reče on. „Osjetio sam bolove u
leđima. Evo, baš ovdje.” Dotaknuo se iznad lijevog bubrega.
„Naučio si najvažniju lekciju”, reče Jessica. „Znaš li koje je
njeno značenje?”
Spustio je ruke niz bokove i zagledao se u nju. Zatim reče:
„Moja svijest gospodari mojom stvarnošću” Oči su mu blistale i on
ponovi, ovog puta glasnije: „Moja svijest gospodari mojom
stvarnošću!”
„To je početak prana-bindu ravnoteže” reče Jessica. „Doduše,
tek početak.”
„Što sljedeće moram raditi?” upitao je.
„Moja gospo” usudio se upasti u razgovor stražar koji je
maloprije odgovorio na njeno pitanje. „Kasno je” reče on.
Vjerojatno se sada smjenjuje straža na njihovim špijunskim
mjestima? pitala se Jessica. Rekla je: „Odlazite. Mi moramo raditi”
„Ali, moja gospo”, reče stražar i bojažljivo prođe pogledom od
Farad“na na gospu Jessicu i natrag.
„Misliš da ću ga zavesti?” upita Jessica.
Čovjek se ukoči.
Farad“n se veselo nasmije. Rukom ih otpusti. „Čuli ste je.
Odlazite” Stražari se pogledaše, ali poslušaše.
Farad“n sjedne na rub njenog kreveta. „Želio sam vam vjerovati,
ali ipak vam nisam vjerovao. A onda… bilo je kao da mi se svijest topi.
Bio sam umoran. Razum mi se prestao boriti protiv vas. Dogodilo se.
Tek tako!” Pucnuo je prstima.
„Tvoj razum se nije borio protiv mene”, reče Jessica.
„Naravno da nije”, priznao je. „Ja sam se borio protiv sebe
samog, protiv svih onih besmislica koje sam naučio. Što sad slijedi?”
Jessica se nasmijala. „Priznajem, nisam očekivala da ćeš ovako
brzo uspjeti. Prošlo je tek osam dana i…”
„Bio sam strpljiv”, reče on cereći se.
„Počeo si se učiti strpljenju, također”, reče ona. „Sada si stvarno
dijete. Ranije… bio si tek mogućnost, čak nisi bio ni rođen”
Kutovi njegovih usana se opustiše.
„Ne budi tako utučen”, reče ona. „Uspio si. To je važno. Koliko
ljudi može reći da su se ponovno rodili?”
„Što slijedi?” nastojao je on saznati.
„Vježbat ćeš to što si naučio”, reče ona. „Želim da to uspijevaš
raditi po volji, lako i kad zaželiš. Kasnije ćeš popuniti taj novi prostor u
svojoj svijesti koju je to otvorilo. On će biti potpuno sposoban provjeriti
bilo koju stvarnost suprotnu tvojim vlastitim zahtjevima.” „Zar sada
trebam samo… vježbati…”
„Ne. Sada možeš započeti uvježbavati mišiće. Reci mi, možeš li
pomaknuti mali prst na lijevoj nozi bez pomicanja i jednog drugog
mišića svog tijela?”
„Moj…” Opazila je kako mu se na lice navlači nekakav dalek
izraz dok je pokušavao pomicati prst. Zatim je pogledao prema svom
stopalu i započeo buljiti u njega. Znoj mu je izbio na čelo. Duboko je
uzdahnuo. „Ne mogu to učiniti.” „I te kako možeš” reče ona. „Naučit
ćeš to. Naučit ćeš svaki mišić svoga tijela. Poznavat ćeš te mišiće
jednako kako poznaješ svoje ruke”
Žustro je progutao slinu pod dojmom veličine te perspektive. A
onda reče: „Što mi to činite? Kakav plan imate sa mnom?”
„Namjeravam te osloboditi glede svemira”, reče ona. „Postat ćeš
ono što najdublje želiš, ma što to bilo”
Na trenutak je razmišljao o tome. „Bilo što želim?”
„Da.”
„To je nemoguće!”
„Osim ako ne naučiš jednako gospodariti svojim željama kao što
gospodariš svojom stvarnošću” reče ona. Istodobno je pomislila:
Dobro! Neka njegovi analitičari istraže ovo. Oni će savjetovati pažljivu
procjenu, ali će Farad“n biti korak bliže ostvarenju onog što sam
stvarno naumila.
Dokazao je svoj dar naslućivanja, rekavši: „Jedno je reći nekoj
osobi da će ostvariti želju svog srca. A sasvim je drugo ponuditi joj to
ostvarenje”
„Stigao si dalje nego sam mislila” reče Jessica. „Vrlo dobro.
Obećavam ti: dovršiš li ovaj program učenja, bit ćeš svoj čovjek. Što
god činio, bit će to zato što ti to želiš činiti ”
I neka Istinozborka pokuša to ispitati, pomislila je.
Ustao je, a izraz lica s kojim se nagnuo nad nju bio je topao, s
osjećajem prijateljstva u sebi. „Znate, vjerujem vam. Proklet bio ako
znam zašto, ali je tako. I neću reći nijednu riječ o ostalim stvarima o
kojima razmišljam.”
Jessica je promatrala njegova leđa koja su se udaljavala nakon
ga je poslala iz svoje spavaće sobe. Ugasila je sjajne kugle i ponovno
legla. Ovaj Farad“n je bio nedokučiv. Gotovo joj je rekao da počinje
prozirati njen naum, ali da se pridružuje njenoj zavjeri po vlastitoj volji.
Čekaj samo dok započne učiti svoje vlastite osjećaje, pomislila
je. S tom misli pripremila se ponovno utonuti u san. Jutro će biti
okuženo ‘slučajnim“ susretima s osobljem palače, koje će postavljati
prividno bezazlena pitanja.
43.
Čovječanstvo periodično prolazi kroz ubrzanje svojih
događaja i u svezi s tim doživljava trku između
obnovljive vitalnosti oživljujućeg i primamljive
oštećenosti dekadencije. U ovoj periodičnoj trci svaki
zastoj postaje raskoš. Tek tada se može razmišljati da
je sve dopušteno; sve je moguće.
Muad´Dibov Apokrif
Dodir pijeska je važan, reče Leto sebi.
Mogao je osjetiti krupan pijesak pod sobom sjedeći ispod
blistavog nebeskog svoda. Bili su ga nasilno nahranili još jednom
teškom dozom melangea i Letov um se zavrtio oko sebe poput vrtloga.
Jedno neodgovoreno pitanje ležalo je duboko u lijevku tog vrtloga.
Zašto su oni neizostavno zahtijevali da im to kažem? Gurney je bio
tvrdoglav; tu nije bilo dvojbi. A imao je i naredbe od svoje gospa
Jessice.
Za ovu „lekciju“, izveli su ga iz sieča na dnevnu svjetlost. Imao
je čudan osjećaj da je dopustio svom tijelu odlazak na kratak izlet iz
sieča, dok je njegovo unutrašnje biće posredovalo između Vojvode Leta
I i starog baruna Harkonnena. Oni su se tukli unutar njega, preko njega,
jer on im nije želio dopustiti neposredan dodir. Ova borba ga je naučila
što se dogodilo s Alijom. Sirota Alija.
Bio sam u pravu što sam se bojao začinskog putovanja,
pomislio je. Uhvatio ga je snažan osjećaj ogorčenost glede gospe
Jessice. Njen prokleti gom jabbar! Sukobi se s njim, pa pobjedi ili umri
u pokušaju. Nije mogla staviti otrovnu iglu uperenu u njegov vrat, ali ga
je mogla poslati u dolinu opasnosti koja je polagala pravo na njenu
rođenu kćer.
Čudni zvukovi prodriješe mu u svijest. Treperili su, postajući
glasniji, zatim tiši, glasniji… tiši. Nije mogao spoznati jesu li bili iz
sadašnje stvarnosti ili su proizašli iz začina.
Letovo tijelo se omlohavilo preko svijenih ruku. Osjećao je
stražnjicom vrućinu pijeska. Neki tepih je ležao odmah ispred njega, ali
on je sjedio na golom pijesku. Neka sjena se pružala se preko tepiha:
Namri. Leto je zurio u mutnu šaru tepiha, nazirući tamo mreškanje
mjehurića. Svijest mu je zaplovila vlastitom strujom kroz krajolik koji
se rasprostirao sve do horizonta razbarušenog zelenila.
U lubanji su mu udarali bubnjevi. Osjetio je vrućinu, groznicu.
Groznica je bila tlak izgaranja koje je ispunilo njegova osjetila, tlačeći
svjesnost tijela sve dok nije uspio osjetiti pokretne sjene svoje životne
opasnosti. Namri i njegov nož. Tlak… tlak… Leto je naposljetku ležao
lebdeći između neba i pijeska; razum mu je bio izgubljen za sve osim za
groznicu. Sada je očekivao što će se dogoditi, sluteći da bi bilo koji
događaj bio prva-i-jedina stvar.
Vruća-prevruća sunčeva svjetlost blistavo se obrušavala oko
njega, ne dajući mu mira ni predaha. Gdje je moja Zlatna Staza?
Posvuda su gmizale stjenice. Posvuda. Moja koža nije moja vlastita.
Poslao je poruke duž svojih živaca, očekujući odugovlačeće odgovore
druge osobnosti.
Gore glavu, zapovjedio je svojim živcima.
Glava, koja je možda i bila njegova vlastita, sporo se uzdigla i
zagledala u mrlje praznine u sjajnoj svjetlosti.
Netko je prošaptao: „Sada je duboko u tome“
Nije bilo odgovora.
Pržeće vatreno sunce dodavalo je vrućinu na vrućinu.
Polagano, odmotavajući se, struja njegove svijesti ponijela ga je
maticom kroz zadnji zaklon zelene praznine i tamo iza niskih
krivudavih dina, na udaljenosti ne većoj od jednog kilometra iza
protegnute vapnenačke linije grebena, tamo je izvirao zeleni pupoljak
budućnosti, tekući u beskrajno zelenilo, krećući se bujno zeleno i
zeleno-zeleno, beskonačno van.
U svom tom zelenom nije bilo nijednog golemog crva.
Bogatstva divljeg rasta, ali nigdje Šai-Huluda.
Osjetio je da se usudio kročiti preko starih granica u novu zemlju
čiji je svjedok dosad bila jedino mašta i da sada gleda ravno kroz sasvim
bliski zastor koji je sanjivo čovječanstvo zvalo Nepoznatim.
Bila je to krvožedna stvarnost.
Osjetio je kako se crveni plod njegovog života njiše na jednoj
grani, kako tekućina istječe iz njega, a ta je tekućina bio začin koji je
tekao njegovim žilama.
Bez Šai-Huluda, nema više začina.
Vidio je budućnost bez Dininog golemog crva-zmije. Znao je to,
ali se ipak nije mogao istrgnuti iz transa da bi se ogradio od prihvaćanja
toga.
Svijest je odjednom jurnula unatrag, unatrag, unatrag, daleko od
ovakve kobne budućnosti. Misli mu uđoše u utrobu, postajući
primitivne, sposobne za pokret tek jakim osjećajima. Otkrio je da se ne
uspijeva usredotočiti na ništa iz svoje vizije ili okoline, ali se u njemu
javio neki glas. Govorio je starim jezikom i on ga je savršeno razumio.
Glas je bio ritmički pjevan, ali su ga njegove riječi batinale.
„Nije sadašnjost ono što utječe na budućnost, ti budalo, već
budućnost uobličava sadašnjost. Sve ti je to okrenuto unatrag. Budući da
je budućnost određena, odvijanje događaja će moći posvjedočiti da je
budućnost utvrđena i neizbježna”
Ove riječi su ga zgromile. Osjetio je kako se užas usađuje u tkiva
njegovog tijela. Po tome je znao da je njegovo tijelo još postojalo, ali
nehajna priroda i golema snaga njegove vizije unijeli su mu osjećaj
okuženosti, nezaštićenosti, nesposobnosti vladanja i jednim mišićem.
Znao je da sve više podliježe napadu onih skupnih života čija su ga
pamćenja jednom natjerala na vjerovanje da je stvaran. Strah ga je
ispunio. Pomislio je da će izgubiti unutrašnji nadzor i naposljetku
postati Izrod.
Osjetio je kako mu se tijelo grči od užasa.
Stigao je dotle da ovisi o svojoj pobjedi i ponovno zadobivene
blagonaklone suradnje tih pamćenja. Okrenuli su se protiv njega, svi –
čak i kraljevski Harum na kojeg se ranije oslanjao. Ležao je žmirkajući
na površini koja nije imala korijene, nesposoban dati bilo kakav smisao
vlastitom životu. Pokušao se usredotočiti na mentalnu sliku samog sebe
i našao se suočen s preklapajućim okvirima, od kojih je svaki pripadao
različitom dobu: od dječjeg do drhtave starosti. Prisjetio se jedne vježbe
svog oca iz ranog djetinjstva: Neka ti ruke postanu mlade, a zatim
ostare. Ali cijelo njegovo tijelo je sada bilo uronjeno u ovu izgubljenu
stvarnost i čitav ovaj progresivan niz predodžbi stapao se s ostalim
likovima, crtama onih koji su mu bili darovali svoja pamćenja.
Stresao ga je dijamantni grom.
Osjetio kako se dijelovi njegove svijesti raspadaju, a ipak je
zadržao osjećaj samog sebe negdje između postojanja i nepostojanja.
Nada je oživljavala i on osjeti da mu tijelo diše. Unutra… Van! Duboko
je uvukao zrak: jin. Ispustio ga je: jang.
Negdje odmah iza njegovog dohvata ležalo je mjesto najviše
neovisnosti, pobjeda nad svim zbrkama nerazrješivo vezanim za
njegovo mnoštvo života – ne lažan osjećaj nadzora, već stvarna pobjeda.
Sada su mu postale jasne njegove prethodne pogreške: tragao je za
snagom u stvarnosti svog transa, izabirući radije ne pogledati u oči
strahovima koje su on i Ghanima pothranjivali jedno u drugom.
Strah je porazio Aliju!
Ali potraga za snagom razapela je novu zamku, skrećući ga
prema mašti. Spoznao je laž. Cijeli proces laži okretao se za pola kruga i
sada je spoznao središnju točku s koje je bez primisli mogao promatrati
prolazak svojih vizija, svojih unutrašnjih života.
Preplavio ga je val ushićenja. To mu je pobudilo želju za
smijanjem, ali si je uskratio taj užitak, znajući da bi to zabarikadiralo
vrata pamćenja.
Ahhh, moja sjećanja, pomislio je. Shvatio sam vašu prijevaru.
Više nećete izmišljati sljedeći trenutak za mene. Samo ćete mi
pokazivati kako stvarati nove trenutke. Neću se zatvarati u stare
utabane staze.
Ova misao prošla mu je kroz svijest poput krpe koja briše neku
površinu, a u njenom buđenju osjetio je čitavo svoje tijelo, einfalle, koji je
javljao o najsitnijim pojedinostima u svakoj stanici, svakom živcu.
Ušao je u stanje duboke mirnoće. U ovoj mirnoći, čuo je glasove, za
koje je znao da dolaze iz velike udaljenosti, ali ih je čuo jasno poput
jeke u ponoru.
Jedan od glasova bio je Halleckov. „Možda smo mu dali previše
toga. „
Namri je odgovorio. „Dali smo mu točno onoliko koliko nam je
ona rekla.”
„Možda bismo se trebali vratiti tamo i ponovno ga pogledati”,
reče Halleck.
„Sabiha je dobra u takvim situacijama; pozvat će nas ako nešto
krene loše”, reče Namri.
„Ne sviđa mi se ovaj Sabihin posao”, reče Halleck.
„Ona je nužan sastavni dio”, reče Namri.
Leto je osjetio blistavu svjetlost izvan sebe i tamu iznutra, ali je
ta tama bila prikrivačka, zaštitnička i topla. Svjetlost se počela
rasplamsavati i on osjeti da ona dopire iz tame unutar njega, kovitlajući
se poput blistavog oblaka. Tijelo mu je postalo prozračno, i vuklo ga je
naviše, pa ipak je zadržao onu einfalle vezu sa svakom stanicom i živcem.
Mnoštvo njegovih unutrašnjih života se ustrojilo i ništa nije
ostalo zbrkano ili pomiješano. Postali su veoma tihi udvostručavajući
njegovu vlastitu unutrašnju tišinu; svaki život-pamćenje bio je odvojen
u pojedinačno netjelesno i nerazjedinjeno biće.
Leto im tada prozbori: „Ja sam vaš duh. Ja sam jedini život koji
možete shvatiti. Ja sam stanište vašeg duha u zemlji koje nigdje nema,
zemlji koja je vaš jedini preostali dom. Bez mene, shvatljiv svemir
vraća se kaosu. Stvaralaštvo i nedokučivost su nerazmrsivo povezani u
meni; jedino ja mogu posredovati između njih. Bez mene, ljudski rod će
utonuti u prljavštinu i taštinu spoznavanja.
Kroz mene ćete, i vi i oni, naći jedini put koji vodi iz kaosa:
razumijevanje putem života.”
Izrekavši ovo, odustane od sebe i postane on sam, svoja vlastita
osobnost koja je zaokruživala cjelokupnost svoje prošlosti. Nije to bila
pobjeda, niti poraz, već nešto novo što je trebalo podijeliti s bilo kojim
životom koji bi on izabrao.
Leto je uživao u ovoj novini, dopuštajući joj da mu uđe u svaku
stanicu, svaki živac, napuštajući ono što mu je einfalle bio pružio, ponovno
zadobivajući tu cjelokupnost u istom trenutku.
Nakon nekog vremena probudio se u bijeloj pomrčini. U jednom
bljesku svijesti shvatio je gdje se njegovo tijelo nalazilo: sjedilo je na
pijesku nekih kilometar udaljeno od stjenovitog zida koji je označavao
sjevernu granicu sieča. Ovaj je sieč sada poznavao: Jacurutu sigurno… i
Fondak. Ali on je bio znatno drukčiji od mitova, legendi i glasina koje
su krijumčari širili.
Neka mlada žena je sjedila na prostirki odmah nasuprot njega, s
blistavom sjajnom kuglom pričvršćenom vrpcom na lijevi rukav, a koja
joj je lebdjela odmah iznad glave. Kad je Leto svrnuo pogled sa sjajne
kugle, ukazale su se zvijezde. Poznavao je ovu mladu ženu: bila je jedna
od onih iz njegove ranije vizije, pržiteljica kave. Bila je to Namrijeva
nećakinja, jednako brza na nožu kao Namri. Nož joj je ležao u krilu. Na
sebi je imala jednostavnu zelenu odjeću odjevenu preko svog
pustinjskog odijela. Sabiha, to joj je bilo ime. Namri je s njom imao posebne
planove.
Sabiha je u njegovim očima opazila razbuđivanje, pa reče:
„Uskoro će zora. Proveo si cijelu noć ovdje.”
„I dobar dio dana”, reče on. „Pripremaš dobru kavu.”
Ova ju je izjava začudila, ali ona prijeđe preko nje bez ikakve
primjedbe, što je govorilo o strogom odgoju i izričitim uputama
dobivenim za sadašnje ponašanje.
„Sad je vrijeme ubojica”, reče Leto. „Ali tebi nož više ne treba.”
Pogledao je kris-nož u njenom krilu.
„Namri će to presuditi”, reče ona.
Dakle, ne Halleck. Njene riječi samo su potvrdile njegovu
unutrašnju spoznaju.
„Šai-Hulud je veliki skupljač otpada i uništavač nepoželjnih
dokaza”, reče Leto. „Osobno sam ga na taj način iskoristio”
Lagano je stavila ruku na dršku noža.
„Toliko toga otkriva to gdje sjedimo i kako sjedimo”, reče on.
„Ti sjediš na prostirki, a ja na pijesku”
Njena ruka se sklopi oko drške noža.
Leto zijevne, tako snažno da ga zabolješe čeljusti. „Imao sam
viziju u kojoj si se i ti pojavila” reče on.
Ramena joj se lako opustiše.
„Bili smo jednostrani glede Arrakisa”, reče on. „Divljački s naše
strane. Ima inercije u onome što smo dosad radili, ali sada moramo
prekinuti jedan dio našeg rada. Vagu treba dovesti u bolju ravnotežu.”
Zbunjena namrštenost dotakla je Sabihino lice.
„Moja vizija” reče on. „Ako ovdje na Dini ponovno ne
uspostavimo igru života, zmaja na dnu pustinje više neće biti.”
Zbog toga što je upotrijebio stari slobodnjački naziv za velikog
crva, trebao joj je trenutak dok je shvatila. Zatim reče: „Crvi?”
„Trenutno smo u mračnom hodniku”, reče on. „Bez začina, Carstvo će
se raspasti. Ceh se neće kretati. Planeti će polagano izgubiti jasno
međusobno sjećanje. Okrenut će se unutra prema sebi. Svemir će postati
granica kad Cehovi navigatori izgube svoju moć. Pripit ćemo se uz
vrhove naših dina i nećemo ništa znati o zbivanjima iznad i ispod nas ”
„Govoriš vrlo čudno”, reče ona. „Kakvu si me vidio u svojoj
viziji?” Uzdaj se u slobodnjačka praznovjerje! pomislio je. Zatim reče:
„Postao sam svepismen. Ja sam živo slovo koje ispisuje promjene koje
se moraju dogoditi. Ako ih ja ne ispišem, sukobit ćeš se s takvim
strašnim jadima kakve čovjek ne bi trebao doživjeti.”
„Kakve su ovo riječi?” upitala je, i dalje držeći ruku na nožu.
Leto je okrenuo glavu prema stijenama Jacurutua i ugledao
začetak sjaja koji je vjerojatno dolazio od Drugog Mjeseca na njegovom
putu iza stijena pred zoru. Samrtni hropac pustinjskog zeca potpuno ga
je razdrmao. Vidio je kako Sabiha zadrhtala. Slijedio je klepet krila –
ptica grabljivica, ovdašnji noćni stvor. Vidio je tinjajući sjaj mnogih
očiju dok su letjele iznad njega, žureći prema pukotinama u stijenju.
„Moram slijediti zapovijedi mog novog srca”, reče Leto.
„Promatraš me kao naivno dijete, Sabiha, ali kad bi… ”
„Savjetovali su me neka budem oprezna s tobom”, reče Sabiha i
sada su joj ramena bila ukočena od pripravnosti.
Osjetio je strah u njenom glasu i rekao: „Ne boj me se, Sabiha.
Proživjela si osam godina duže od ovog mog tijela. Zato ti odajem čast.
Ali ja imam bezbroj tisuća drugih života, daleko više nego što ti znaš.
Ne promatraj me kao dijete. Premostio sam mnoge budućnosti i, u
jednoj, vidio nas upletene u ljubav. Ti i ja, Sabiha”
„Što si… To ne može…” Zastala je u zbunjenosti.
„Ova bi te zamisao mogla pridobiti”, reče on. „A sada mi
pomozi da se vratim u sieč, jer sam pohodio daleka mjesta pa sam slab i
izmoren od tih putovanja. Namri mora čuti gdje sam bio.”
Primijetivši njenu neodlučnost, on reče: „Zar ja nisam Gost
Špilje? Namri mora saznati ono što sam ja saznao. Moramo učiniti
mnoge stvari da ovaj naš svemir ne bi propao”
„Ne vjerujem ono… za crve”, reče ona.
„Ni ono o nama upletenim u ljubav?”
Odmahnula je glavom. No mogao je primijetiti kako joj misli
prolijeću glavom poput perja nošenog vjetrom. Njegove riječi su je i
privlačile i odbijale. Biti suputnica moći, svakako je imalo veliki čar. A
ipak, tu su bile zapovijedi njenog ujaka. Ali jednog dana ovaj sin
Muad´Diba će možda vladati ovdje na Dini i do najudaljenijih dohvata
njihovog svemira. Nakon toga se sukobila s jednim potpuno
slobodnjačkim, špiljsko-skrivalačkim gađenjem prema takvoj
budućnosti. Kao Letova suputnica bila bi svakome na oku, bila bi
predmet ogovaranja i uhođenja. Doduše, mogla bi da ima bogatstvo i…
„Ja sam Muad´Dibov sin, sposoban vidjeti budućnost”, reče on.
Vratila je polagano nož u korice, polagano ustala s prostirke,
prišla mu sa strane i pomogla mu ustati na noge. Leta je zabavilo ono
što je zatim učinila: uredno je smotala prostirku i prebacila je preko
desnog ramena. Primijetio je da odmjerava razliku u veličini njihovih
tijela, misleći na njegove riječi: Upleteni u ljubav!
Veličina je još jedna stvar koja se mijenja, padne mu na pamet.
Zatim ga je uhvatila za ruku, pridržavajući ga i nadzirući njegov
hod. Sapleo se pa ona oštro reče: „Predaleko smo od sieča za takav
hod!” Mislila je na nepoželjni zvuk koji bi mogao privući nekog crva.
Leto je osjetio da mu je tijelo postalo suha ljuska poput one koju
je neki kukac napustio. Ovu ljusku je poznavao: bila je jedinstvo s
društvom stvorenim za trgovinu melangeom i njegovom religijom
Zlatnog Elixira. Bila je ispražnjena vlastitim neumjerenostima.
Muad´Dibovi visoki ciljevi srozali su se na čarobnjaštvo nametnuto
vojničkom silom Auqafa. Muad´Dibova vjera je sada imala drugo ime;
bio je to Šien-san-Šao, ixijanski naziv koji je označavao žestinu i ludilo
onih koji su vjerovali da svemir mogu dovesti do raja na šiljku kris-
noža. Ali i to bi se, također, promijenilo budući da se Ix bio promijenio.
Jer oni su bili tek deveti planet njihovog sunca i čak su zaboravili jezik
po kojem su dobili ime.
„Džihad je bio vrsta masovnog ludila”, promrmljao je.
„Što?” Sabiha se usredotočila pokušavajući ga natjerati da hoda
bez ritma, trudeći se prikriti njihovu prisutnost ovdje na otvorenom
pijesku. Na trenutak je zadržala pažnju na njegovim riječima, a zatim ih
je protumačila kao još jedan rezultat njegovog očitog umora. Osjećala je
njegovu slabost, iscrpljenost transom. Sve ovo joj se činilo beskrajnim i
okrutnim. Ako mu je bilo suđeno da bude ubijen, kao što je Namri
govorio, onda je to trebalo učiniti brzo, bez sve ove glume sporednih
lica na pozornici. Leto je, doduše, stalno govorio o nekom čudesnom
otkriću. Možda je to Namri tražio. To je, sigurno, morala biti pobuda
koja je stajala iza postupaka bake ovog djeteta. Zašto bi inače Naša
Gospa od Dine odobrila ovo užasno postupanje s jednim djetetom.
Djetetom?
Ponovno je razmislila o njegovim riječima. Sada su se nalazili u
podnožju grebena i ona, ovdje na sigurnijem, zaustavi ovo njoj
povjereno biće, dopuštajući mu trenutak predaha. Gledajući dolje na
njega u mutnom svjetlu zvijezda, upitala je: „Kako bi se moglo dogoditi
da nestane crva?”
„Jedini ja to mogu izmijeniti”, reče on. „Ne boj se. Ja sve mogu
izmijeniti.”
„Ali to je…”
„Na neka pitanja nema odgovora” reče on. „Vidio sam tu
budućnost, ali bi te njene proturječnosti samo zbunile. Ovo je
promjenjiv svemir, a mi smo najneobičnija promjena od svih. Mi
treperenjem odgovaramo na mnoge utjecaje. Našim budućnostima treba
stalno obnavljanje podataka. Ali sada postoji prepreka koju moramo
ukloniti. To traži okrutne postupke, postupke protiv naših najosnovnijih,
najdražih želja… Ali to moramo učiniti.”
„Što to moramo učiniti?”
„Jesi li ikad ubila prijatelja?” upitao ju je okrenuvši se i krenuo
naprijed prema rupi koja se koso penjala do skrivenog ulaza u sieč.
Kretao se najbrže što mu je umor od transa dopuštao, no ona je koračala
odmah iza njega, hvatajući ga za odjeću i hvatajući ga da zastane.
„Što znači ovo o ubojstvu prijatelja?”
„On će umrijeti u svakom slučaju”, reče Leto. „Ne moram to ja
učiniti, ali to bih mogao spriječiti. Ako ne spriječim, zar to nije isto kao
da sam ga ubio?”
„Tko je taj… taj što će umrijeti?”
„Mogućnosti mi ne dopuštaju to reći”, reče on. „Možda ću
morati dati svoju sestru čudovištu”
Ponovno se okrenuo od nje i kad ga je ovog puta povukla za
odjeću on se odupro, odbijajući odgovarati na njena pitanja. Najbolje je
da ne zna dok ne dođe vrijeme, pomislio je.
44.
Prirodni odabir je bio opisan kao odabirno očuvanje
u prirodnoj sredini onih koji će imati potomstvo.
Kad se, međutim, radi o ljudima, ovo je potpuno
ograničavajuća
točka
promatranja.
Spolno
rasplođivanje teži ispitivanju i novinama. To izaziva
mnoga pitanja, uključujući i ono prastaro je li
prirodna sredina odabirni čimbenik tek nakon što su
se inačice dogodile, ili sredina igra pred-selektivnu
ulogu u određivanju inačica koje tamo nastaju. Dina,
zapravo, nije odgovorila na ova pitanja; ona je samo
postavila nova pitanja na koja će Leto i Sestrinstvo
možda pokušati odgovoriti tijekom sljedećih pet
stotina naraštaja.
Dinina katastrofa, prema Harq al-Adu
Goletne mrke stijene Zaštitnog Zida nazirale su se u daljini,
ukazujući se Ghanimi kao otjelovljenje one slabosti koja je ugrožavala
njenu budućnost. Stajala je na rubu krovnog vrta, na vrhu Tvrđave, dok
je sunce zalazilo iza njenih leđa. Sunce je imalo zagasito narančasti sjaj
od oblaka koji su lebdjeli na nebu, boje jednako raskošne kao ona na
obodu crvovih usta. Uzdahnula je, razmišljajući: Alija… Alija… Je li mi
suđena tvoja sudbina?
Unutrašnji životi u zadnje su vrijeme sve više prijetili. Bilo je
nečeg u svezi sa ženskom uvjetovanošću u slobodnjačkom društvu –
možda se radilo o stvarnoj spolnoj razlici no, o čemu god se radilo, žene
su bile podložnije toj unutrašnjoj plimi. Njena baka ju je, dok su krojile
planove, upozorila na to, oslanjajući se na nagomilanu mudrost Bene
Gesserita, ali i budeći prijetnje toj mudrosti u Ghanimi.
„Izrodi”, govorila je gospa Jessica, „naš naziv za rođene kao
potpune osobnosti, ima dugu povijest gorkih iskustava iza sebe. Izgleda
da do toga dolazi dijeljenjem unutrašnjih života. Razdvajaju se u
dobroćudne i zle. Dobroćudni ostaju poslušni i korisni. Zli se, izgleda,
ujedinjuju u snažnu dušu, pokušavajući preuzeti živo tijelo i njegovu
svijest. Zna se da ovaj proces zahtijeva duže vrijeme, ali su njegovi
znaci dobro poznati.”
„Zašto si napustila Aliju?” upitala je Ghanima.
„Pobjegla sam u strahu od onog što sam stvorila” rekla je Jessica
tihim glasom. „Odustala sam. Ali teret koji sada nosim na duši… možda
sam prerano odustala.”
„Što želiš time reći?”
„Još ne mogu objasniti, ali… možda… ne! Neću ti davati lažne
nade. Ghafla, uzrok nastanka izroda, ima dugu povijest u čovjekovoj
mitologiji. Bio je različito nazivan, ali uglavnom zaposjednutost. Tako
je i izgledalo. Izgubiš svoj put u zlu i ona te zaposjedne.”
„Leto… se bojao začina” reče Ghanima, otkrivši svoju nemoć
smireno govoriti o njemu. Užasna cijena se tražila od njih!
„I pametno”, rekla je Jessica. Više od toga nije željela reći.
Ali Ghanima se izložila opasnostima razbuktavanja svojih
unutrašnjih pamćenja, buljeći kroz čudnovat uprljan zastor pred očima i
uzaludno proširujući strahove Bene Gesserita. Objasniti ono što se
dogodilo Aliji nije nimalo olakšavalo stvar. Benegeseritska
nagomilanost iskustava ukazivala je ipak na mogući izlaz iz klopke i,
kad se Ghanima usudila na unutrašnju diobu, prvo je prizvala
Mohalatu, ortakluk dobroćudnih koji ju je mogao zaštiti.
Prisjetila se te diobe dok je stajala u rumenilu sunčevog zalaska
na rubu vrta na krovu Tvrđave. Istoga trena osjetila je pamćenje-
nazočnost svoje majke. Chani je stajala tamo između Ghanime i
udaljenih stijena poput prikaze.
„Uđi ovamo i okusit ćeš plod zaqquum, paklenu hranu!” reče
Chani. „Zaboravi ova vrata, kćeri, to ti je jedina sigurnost.”
Unutrašnja graja podigla se oko ove vizije i Ghanima pobjegne,
utapajući svoju svjesnost u Credo Sestrinstva, odgovarajući tako više iz
očaja nego iz vjere. Hitro je izmolila Credo, pomičući usne, dopuštajući
da joj glas naraste do šapta:
„Vjera je nadmetanje djeteta sa odraslim. Vjera je
začahurivanje prošlih vjerovanja: mitologija, koja je nagađanje,
skriveni ponos o dužnosti u svemira one izjave koje ljudi daju težeći za
osobnom moći, sve je to pomiješano s trunkama prosvjećenosti. A
zadnja neizgovorena zapovijed uvijek glasi: „Ne ispituj!“ Ali mi
ispitujemo. Za nas je kršenje zapovijedi prirodna stvar. Kao cilj smo si
postavili oslobađanje mašte, uprezanje mašte u korist najdubljeg
smisla za stvaralaštvo čovječanstva.”
Osjećaj reda se polako vratio Ghaniminim mislima. Ipak je
osjetila kako joj tijelo drhti i znala je koliko je loman ovaj mir što ga je
postigla – a onaj zamućen zastor i dalje je počivao u njenoj svijesti.
„Leb Kamai”, prošaptala je. „Srce moga neprijatelja, neće biti
moje srce.”
Prizvala je sjećanje na Farad“nov izgled, mrzovoljno mlado lice
gustih vjeđa i čvrstih usana.
Mržnja će me učiniti snažnom, prođe joj kroz glavu. U mržnji
se mogu oduprijeti Alijinoj sudbini.
Ali drhtava krhkost njenog položaja nije se promijenila i mogla
je jedino razmišljati koliko je Farad“n sličan svom ujaku, pokojnom
Shaddamu IV.
„Ah, ovdje si!”
Bila je to Irulan koja joj je prilazila s desne strane, hodajući duž
ograde pokretima koji su podsjećali na muške. Okrećući se, Ghanima
pomisli: A ona je Shaddamova kći.
„Zašto se uporno sama šuljaš van?” oštro upita Irulan,
zaustavivši se ispred Ghanime i nagnuvši se nad nju smrknutog lica.
Ghanima se suzdržala od izjave da nije bila sama, da su je
stražari vidjeli kad je izašla na krov. Irulanina srdžba dala se objasniti
time što su se ovdje nalazile na otvorenom i moglo ih je pogoditi neko
oružje velikog dometa.
„Ne nosiš pustinjsko odijelo”, reče Ghanima. „Znaš li da je
nekoć, bilo tko, uhvaćen bez pustinjskog odijela izvan sieča, bio odmah
ubijen. Bacati vodu značilo je dovesti u opasnost pleme.”
„Vodu! Vodu!” obrecne se Irulan. „Mene zanima zašto ti sebe
ovako dovodiš u opasnost. Vraćaj se unutra! Svima nam praviš
probleme.” „Kakva opasnost sada postoji ovdje?” upita Ghanima.
„Stilgar je istrijebio izdajnike. Alijini stražari su posvuda.”
Irulan podigne oči prema sve mračnijem nebu. Zvijezde su već
bile vidljive nasuprot sivoplavog sutona. Ponovno je pogledala
Ghanimu. „Ne želim se prepirati. Došla sam ti javiti da smo dobili
poruku od Farad“na. On prihvaća, ali zbog nekog razloga želi odgoditi
svečanost.”
„Koliko dugo?”
„Još ne znamo. Pregovaramo oko toga. Ali Duncan je poslan
kući.” „A moja baka?”
„Ona je zasad odlučila ostati na Salusi.”
„Tko joj može to zamjeriti?” upitala je Ghanima.
„Ta glupa svađa s Alijom!”
„Ne pokušavaj mi podvaliti, Irulan! To nije bila glupa svađa.
Čula sam priče”
„Strahovi Sestrinstva…”
„Stvarni su”, reče Ghanima. „Pa prenijela si mi poruku. Hoćeš li
iskoristiš ovu prigodu za još jedan pokušaj odvraćanja?”
„Odustala sam.”
„Trebala bi znati i nešto bolje od pokušavanja lagati mi”, reče
Ghanima.
„Tako, dakle! Nastavit ću te pokušavati odvratiti. Put koji si
odabrala je glupost.” I Irulan se začuđena upitala zašto je dopustila da je
Ghanima tako razdraži. Jednu Bene Gesserit ne bi smjelo ništa
razdražiti. Rekla je: „Zabrinuta sam zbog strašne opasnosti koja ti
prijeti. Znaš to. Ghani, Ghani… Ti si Paulova kći. Kako možeš…”
„Baš zato što sam njegova kći”, reče Ghanima. „Mi Atreidi
protežemo se unatrag sve do Agamemnona i svjesni smo što se nalazi u
našoj krvi. Nikad to nemoj zaboraviti, jalova suprugo moga oca. Mi
Atreidi imamo krvavu povijest i još nismo završili s krvoprolićima.”
Zbunjena, Irulan upita: „Tko je Agamemnon?”
„Kako li je plitko tvoje podrugljivo Bene Gesserit obrazovanje”
odgovori Ghanima. „Stalno zaboravljam da vi skraćujete povijest. Ali
moja sjećanja sežu unatrag…” Prekinula je; najbolje je ne buditi one
sjene iz njihovog lakog sna.
„Čega god da se sjećala”, reče Irulan, „moraš znati opasnosti
ovog puta…”
„Ubit ću ga”, reče Ghanima. „Duguje mi jedan život.”
„A ja ću to spriječiti ako ikako mogu.”
„To već znamo. Nećeš imati prigodu. Alija te šalje na jug u
jedan od novih gradova dok se sve ne završi.”
Irulan je prestrašeno odmahnula glavom. „Ghani, zaklela sam se
da ću te štititi od bilo kakve opasnosti. Učinit ću to, zatreba li, i
vlastitim životom. Ako vjeruješ da ću čamiti u nekoj bijednoj đedidi sa
zidovima od opeke dok ti…”
„Uvijek postoji Huanui”, reče Ghanima blagim glasom. „Imamo
kao izbor destileriju mrtvaca. Iz tog mjesta se sigurno ne bi mogla
miješati”
Irulan je problijedjela, pokrila rukom usta, zaboravljajući na
trenutak na svoj odgoj. Ovo gotovo potpuno napuštanje svega osim
životinjskog straha dokazivalo je koliko je mnogo briga uložila u
Ghanimu. Progovorila je iz dubine skrhanih osjećaja, dopuštajući im da
joj zatitraju na usnama. „Ghani, ne bojim se za sebe. Bacila bih se crvu
u usta za tebe. Da, ja sam to, kako si me ono nazvala, jalova supruga
tvog oca, ali ti si dijete koje nisam mogla imati. Molim te…” Suze
zabljesnu u kutovima njenih očiju.
Ghanima je s mukom progutala knedl u grlu i rekla: „Ima još
jedna razlika između nas. Ti nikad nisi bila Slobodnjak. Ja nisam tek
ništa drugo. To je ponor koji nas razdvaja. Alija zna. Ma što god ona
osim toga možda bila, ovo zna.”
„Ne možeš biti sigurna što Alija zna” reče Irulan s gorčinom u
glasu. „Kad ne bih znala da je Atreid, zaklela bih se da nastoji uništiti
svoju rođenu Obitelj.”
A otkud znaš da je ona još Atreid, pomisli Ghanima, čudeći se
Irulaninoj zaslijepljenosti. Ona je Bene Gesserit, a tko je bolje od njih
znao povijest pojavljivanja Izroda? Ona si izgleda ne bi dopustila ni
pomisliti na to, a kamoli povjerovati u takvo nešto. Alija je sigurno
izvela neku vradžbinu na ovoj sirotoj ženi.
Ghanima reče: „Dugujem ti dug vode. Zbog toga ću ti štititi
život. Ali tvoj rođak je zločinac. Ni riječi više o tome”
Irulan je smirila drhtanje svojih usana i obrisala oči. „Tvog sam
oca stvarno voljela”, prošaptala je. „Nisam toga čak ni bila svjesna dok
nije umro.”
„Možda on nije mrtav”, reče Ghanima. „Onaj Propovjednik …”
„Ghani! Ponekad te ne shvaćam. Zar bi Paul napadao vlastitu obitelj?”
Ghanima slegne ramenima i zagleda se u nebo koje se gasilo.
„Možda se zabavlja u takvim …”
„Kako možeš tako olako govoriš o tom…”
„Da bih održala na razmak mračne dubine”, reče Ghanima. „Ne
podsmjehujem ti se. Bogovi su mi svjedoci. Ali ja sam samo kći svog
oca. Ja sam svaka osoba koja je svojim sjemenom imala udjela u
Atreidima. Ti ne želiš razmišljati o Izrodima, ali ja ne mogu razmišljati
ni o čemu drugom. Ja sam rođena kao gotova osobnost. Znam što se
nalazi u meni.”
„To glupavo staro praznovjerje o…”
„Nemoj!” Ghanima je krenula rukom prema Irulaninim ustima.
„Ja sam svaka Bene Gesserit od početka do kraja njihovog prokletog
odabirnog programa, uključujući tu i moju baku. I ja sam mnogo,
mnogo više od toga” Zaparala je lijevi dlan noktom, puštajući krv. „Ovo
je tijelo mlado, ali njegovo iskustvo … Oh, bogovi, Irulan! Moje
iskustvo! Ne!” Ponovo je pružila ruku kad se Irulan primaknula. „Znam
za sve one budućnosti koje je moj otac istražio. Imam mudrost mnogih
životnih doba i sve neznanje, a također … sve slabosti. Želiš li mi
pomoći, Irulan, prvo shvati tko sam ja.”
Irulan se instinktivno nagnula i podigla Ghanimu na ruke, držeći
je čvrsto, obraz uz obraz.
Da barem ne budem prisiljena ubiti ovu ženu, pomisli
Ghanima. Neka se barem to ne dogodi.
Dok je ova misao strujala kroz nju, cijela pustinja utone u noć.
45.
Jedna mala ptica te pozvala
Iz kljuna prugastog, tamnocrvene boje.
Jednom se oglasila iznad sieča Tabr
I ti ode u grobnu ravnicu.
Tužbalica za Letom II
Leta je probudio zveket vodenih prstena u ženinoj kosi.
Pogledao je prema otvorenom ulazu svoje ćelije i tamo ugledao Sabihu
kako sjedi. U svijesti napola utonuloj u začin, vidio ju je ocrtanu svim
onim što mu je njegova vizija otkrila o njoj. Bila je dvije godine starija
od dobi u kojem je većina slobodnjačkih žena udana ili barem zaručena.
Prema tome, njena obitelj ju je čuvala za nešto… ili nekog. Bila je
stasala za udaju… očito. Njegove vizijom zamagljene oči vidjele su je
kao biće iz zemaljske prošlosti čovječanstva: crna kosa i svijetla put,
duboke očne šupljine što je njenim potpuno plavim očima davalo
zelenkasto osjenčanje. Imala je mali nos i široka usta iznad oštre brade.
I bila je za njega živi dokaz da se za planove Bene Gesserita znalo – ili
barem razmišljalo o njima – ovdje u Jacurutu. Oni su se, dakle, nadali
kroz njega oživjeti faraonski imperijalizam, zar ne? Što je onda bilo s
njihovom zamisli da ga prisile na ženidbu s rođenom sestrom? Sabiha to
sigurno nije mogla spriječiti.
A njegovi tamničari su ipak znali za taj plan. Ali kako su
saznali? Oni nisu bili u njegovoj viziji. Oni nikada nisu krenuli s njim
tamo gdje je život postajao pokretna opna drugih dimenzija. Povratna i
kružna subjektivnost vizije, koja je otkrila Sabihu, bila je njegova i
samo njegova.
Ponovno su vodeni prsteni zveknuli u Sabihinoj kosi i taj je zvuk
uskomešao njegove vizije. Znao je gdje je ranije bio i što je tada naučio.
To ništa nije moglo izbrisati. Sada nije jahao u nosiljci na leđima
velikog Tvorca, a zveket vodenih prstena među putnicima nije bio ritam
njihovih putničkih pjesama. Ne… nalazio se ovdje u ćeliji u Jacurutuu,
ukrcan za ono najopasnije od svih putovanja: daleko od Ahl as-sunna
val-jamas, i natrag, od stvarnog svijeta osjetila i natrag u taj svijet.
Što je radila tamo s vodenim prstenima u svojoj kosi? Ah, da.
Pripravljala je još one hrane za koje su vjerovali da ga drži u
zatočeništvu: hranu bogatu začinom koja ga je morala održavati napola
unutra, a napola izvan stvarnog svemira, sve dok ne umre ili ne uspije
plan njegove bake. I svaki put kad je pomislio da je pobijedio, oni su ga
vraćali natrag. Gospa Jessica je bila u pravu, naravno – ta stara vještica!
Ali što su samo zamislili. Od potpunog uskrsnuća svih onih života
unutar njega nije bilo nikakve koristi sve dok nije mogao posložiti
podatke i pamtiti ih po volji. Ti životi bili su sirova građa anarhije.
Jedan, ili svi oni zajedno, mogli su ga savladati. Začin i njegovo
posebno odmjeravanje, ovdje su u Jacurutu su predstavljali beznadnu
igru.
Sada Gurney čeka na znak, a ja mu ga odbijam dati. Ali kako
dugo će trajati njegovo strpljenje?
Zurio je u Sabihu. Zabačena kapuljača otkrivala je tetovirane
plemenske šare na njenim sljepoočnicama. Leto nije isprva prepoznao
ove šare, ali se onda sjetio gdje se nalazi. Da, Jacurutu je još živio.
Leto nije znao treba li svojoj baki biti zahvalan ili je mrziti. Ona
je željela da on ima instinkte na razini svijesti. Ali instinkti su bili samo
rasna sjećanja koja su mu ukazivala kako će izaći na kraj s krizama.
Njegovo neposredno sjećanje onih drugih života govorila su mu mnogo
više od toga. Sva ona su sada bila posložena pa je mogao vidjeti u
kakvoj bi se opasnosti našao ako bi se otkrio pred Gurneyjem. No, to
stanje nije mogao sakriti od Namrija. Namri je bio drukčiji problem.
Sabiha je ušla u ćeliju s posudom u rukama. Volio je način na
koji je svjetlost, dolazeći izvana, stvarala dugine boje po rubu njene
kose. Nježno mu je podigla glavu i započela ga hraniti iz posude. Tek
tada je shvatio kako je oslabio. Pustio ju je da ga hrani dok je njegova
svijest nastavila lutati, oživljavajući sastanak s Gurneyjem i Namrijem.
Vjerovali su mu. Namri više nego Gurney, ali čak ni Gurney nije mogao
poreći ono što su mu njegova osjetila već prenijela o ovom planetu.
Sabiha mu obriše usta porubom svoje odjeće.
Ahhh, Sabiha, pomislio je, sjećajući se one druge vizije koja
mu je ispunila srce bolom. Mnoge noći prosanjao sam pokraj otvorene
vode, slušajući vjetrove koji su mi hujali iznad glave. Mnoge noći je
moje tijelo ležalo pokraj zmijske jazbine, a ja sam snivao o Sabihi na
ljetnoj vrućini. Vidio sam je kako slaže začinski kruh ispečen na
užarenim pločama plastičnog čelika. Vidio sam bistru vodu u qanatu,
mirnu i sjajnu, ali je oluja hujala kroz moje srce. Pijuckala je kavu i
jela. Njeni zubi su blistali u tami. Vidio sam je kako upliće moje
vodene prstene u svoju kosu. Ambrin miomiris njenih njedra probijao
se do mojih najdubljih osjećaja. Mučila me je i ugnjetavala samim
svojim postojanjem.
Pritisak njegovih mnogobrojnih sjećanja rasprsnuo je vremenski
zamrznuto zaokruživanje kojem se ranije pokušavao oduprijeti. Osjetio
je sjedinjena tijela, zvukove spolnog akta, ritmove utkane u svaki
osjetilni dojam: usne, disanje, vlažno dahtanje, jezike. Negdje u
njegovoj viziji se pojave valovita obličja, boje ugljena, i on osjeti
otkucaje ovih obličja dok su se okretala unutar njega. Jedan je glas je
zavapio u njegovoj glavi: „Molim te, molim, molim, molim…”
Nastupilo je silno nabreknuće odraslog muškarca u njegovim slabinama
i on osjeti da su mu usta otvorena, držeći se, pripijajući se uz vanjski
oblik ekstaze. Zatim je uslijedio uzdah, rasplinuta uzburkana slast,
propadanje.
Oh, kako je slatko dopustiti tome ulazak u život!
„Sabiha”, prošaptao je. „Oh, moja Sabiha”
Kad je postalo očito da je njen hranjenik nakon svog obroka pao
u trans, Sabiha podigne posudu i krene, zastavši na ulazu da bi rekla
Namriju: „Ponovno je zazvao moje ime.”
„Vrati se i ostani s njim”, reče Namri. „Moram pronaći Hallecka
i raspraviti to s njim”
Sabiha ostavi posudu pokraj ulaza i vrati se u ćeliju. Sjela je na
rub kreveta, netremice promatrajući Letovo zasjenjeno lice.
Tog trenutka on otvori oči, ispruži ruku i dotakne joj obraz.
Počeo joj je govoriti, pričajući joj o viziji u kojoj je živjela.
Dok je govorio uhvatila je svojom rukom njegovu. Kako je drag
bio… vrlo, vrlo drag – skljokala se na krevet pridržana njegovom rukom,
u nesvijesti još prije nego je izvukao ruku ispod nje. Leto sjedne,
osjećajući dubinu svog umora. Začin i njegove vizije bili su ga iscrpili.
Tragao je u stanicama svoga tijela za svakom ušteđenom iskrom
energije, a onda se spustio na krevet ne uznemiravajući Sabihu. Morao
je otići, ali je znao da neće daleko dospjeti. Polagano je zakopčao svoje
pješčano odijelo, odgurnuo odjeću i odšuljao se hodnikom do izlaznog
okna. Tamo se našlo nekoliko ljudi, zauzetih svojim poslovima. Oni su
ga poznavali, ali on nije spadao u njihovu odgovornost. Namri i Halleck
su valjda znali što on radi; Sabiha nije mogla biti daleko.
Otkrio je neku vrstu bočnog prolaza i hrabro krenuo niz njega.
Tamo straga, Sabiha je spokojno spavala sve dok je Halleck nije
probudio.
Ustala je, protrljala oči, ugledala prazan krevet, ugledala svog
ujaka gdje stoji iza Hallecka i vidjela srdžbu na njihovim licima.
Namri je odgovorio izrazu njezinog licu: „Da, nestao je”
„Kako si mogla dopustiti da pobjegne?” razbjesnio se Halleck.
„Kako je to moguće?”
„Vidjeli su ga kad je krenuo prema donjem izlazu” reče Namri
čudesno mirnim glasom.
Sabiha drhtavo ustukne pred njima, prisjećajući se.
„Kako?” tražio je objašnjenje Halleck.
„Ne znam. Ne znam”
„Noć je, a on je slab” reče Namri. „Neće daleko dospjeti.”
Halleck se brzo okrene prema njemu. „Ti želiš dječaku smrt!”
„To me ne bi ražalostilo.”
Ponovno se Halleck unio u lice Sabihi. „Reci mi što se
dogodilo” „Dotakao mi je obraz. Nije mi prestajao govoriti o svojoj
viziji… nas dvoje zajedno.” Spustila je pogled na prazan krevet.
„Uspavao me. Začarao me je.”
Halleck okrzne pogledom Namrija. „Bi li se mogao sakriti
negdje unutra?”
„Nigdje unutra. Otkrili bi ga, vidjeli. Žurio je prema izlazu. Vani
je. „
„Magija” promrmljala je Sabiha.
„Nije magija”, reče Namri. „Hipnotizirao te je. Gotovo je i sa
mnom to učinio, sjećaš se? Rekao je da sam mu prijatelj.”
„On je vrlo slab”, reče Halleck.
„Samo u tijelu”, reče Namri. „Ipak, neće otići daleko.
Onesposobio sam petne crpke na njegovom pješčanom odijelu. Umrijet
će zbog nedostatka vode, ne pronađemo li ga”
Halleck se zamalo nije okrenuo i udario Namrija, ali je zadržao
nadzor nad sobom. Jessica ga je upozorila da će Namri možda morati
ubiti dječaka. Oh, Bože! U kakav škripac su došli. Atreid protiv Atreida.
Rekao je: „Možda je tek tako odlutao u začinskom transu?” „Koja je
razlika?” upitao je Namri. „Pobjegne li nam, mora umrijeti” „Krenut
ćemo u potragu u prvo svitanje”, reče Halleck. „Je li ponio slobodnjački
zavežljaj s opremom?”
„Uvijek ih ima barem nekoliko pokraj ulaznih zatvarača”, reče
Namri. „Bio bi budala da ne uzme jedan. Nekako me se ni u jednom
trenutku nije dojmio da je budala”
„Onda pošalji poruku svojim prijateljima”, reče Halleck. „Reci
im što se dogodilo.”
„Neće biti poruke ove noći”, reče Namri. „Približava se oluja.
Plemena već tri dana prolaze kroz nju. Do ponoći će biti ovdje. Veze su
nam se već ugasile. Sateliti su naznačili ovaj sektor prije dva sata.”
Dubok uzdah protresao je Hallecka. Dječak će sigurno umrijeti
tamo vani uhvati li ga oluja pješčanih mlazova. Pojest će mu meso s
kostiju i raznijeti kosti u djeliće. Lukavo zamišljena lažna smrt mogla bi
postati prava. Udario je šakom po otvorenom dlanu. Oluja ih je mogla
zarobiti u sieču. Mogla je čak i onemogućiti potragu. Približavanje oluje
već je izoliralo sieč.
„Distrans poruka”, reče, misleći da bi mogli utisnuti poruku na
glas šišmiša i poslati je s alarmom.
Namri je odmahnuo glavom. „Šišmiši neće letjeti u oluji. Pa,
čovječe. Oni su osjetljiviji od ljudi. Posakrivat će se u stijenama dok
oluja ne prođe. Najbolje je pričekati da nas satelit opet potraži. Tada
možemo pokušati pronaći njegove ostatke.”
„Nećemo ako je uzeo fremkit i sakrio se u pijesak”, reče Sabiha.
Psujući si u bradu, Halleck se odvoji od njih i krene krupnim
koracima u sieč.
46.
Mir zahtjeva rješenja, ali mi nikad ne nalazimo živa
rješenja; mi ih se samo trudimo naći. Utvrđena
rješenja su, prema definiciji, mrtva rešenja. Problem s
mirom je što nastoji kažnjavati pogreške umjesto da
nagrađuje sjajne vrijednosti.
Riječi mog oca: opis Muad´Diba,
rekonstruiran od Harq al-Ada
Ona ga podučava? Ona podučava Farad“na?”
Alija je zurila u Duncana Idahoa s hotimičnom mješavinom
srdžbe i nevjerice. Cehov svemirski brod uplovio je u stazu oko
Arrakisa u podne po lokalnom vremenu. Sat kasnije brod je spustio
Idahoa u Arrakeen, nenajavljeno, ali sasvim slobodno i javno. Tijekom
nekoliko minuta „topter ga je prenio do vrha tvrđave. Izvještena o
njegovom predstojećem dolasku, Alija ga je tamo pozdravila, hladno
službena pred svojom stražom, ali sada su se nalazili u njenim odajama,
ispod sjevernog oboda. Upravo joj je predao svoje izvješće, vjerno,
točno, naglašavajući na mentatski način svaku činjenicu.
„Ona nije pri sebi” reče Alija.
Gledao je na te riječi kao na mentatski problem. „Svi pokazatelji
govore da je ona i dalje uravnotežena i pri zdravom razumu. Indeks
njene razboritosti bio je po mom mišljenju…”
„Dosta s tim!” odsjekla je Alija. „Što bi mogla namjeravati?”
Idaho, znajući da njegova vlastita emocionalna ravnoteža sada
ovisi o povlačenju u mentatsku hladnoću, reče: „Procijenio sam da
razmišlja o zarukama svoje unuke” Pažljivo je zadržavao nježni izraz
crta svoga lica, masku za bijesnu bol koja je prijetila da će ga potpuno
shrvati. Ovdje više nije bilo Alije. Alija je bila mrtva. Neko vrijeme je
uspijevao pred svojim osjetilima zadržati predodžbu mita-Alije, nekog
koga je stvorio iz vlastitih potreba, ali svaki mentat je tek ograničeno
vrijeme mogao opstati u takvom samozavaravanju. Ovaj stvor u ljudskoj
pojavi bio je opsjednut; njega je gonila demonska duša. Idahove
metalne oči s nebrojenim brojem pločica mogle su po volji u njegovim
vizualnim centrima stvoriti mnoštvo mitova-Alija. Ali kada ih je spajao
u jedinstvenu sliku, od Alije nije bilo ni traga. Crte njenog lica pokretale
su se prema drugim zahtjevima. Ona je bila ljuska unutar koje je bio
počinjen zločin.
„Gdje je Ghanima?” upitao je.
Odmahnula je rukom na ovo pitanje. „Poslala sam je s Irulan da
ostane pod Stilgarovom zaštitom.”
Neutralno područje, pomislio je. Zbilo se još jedno pregovaranje
s buntovnim plemenima. Ona gubi tlo pod nogama, a nije toga svjesna…
ili je li tako? Postoji li neki drugi razlog? Je li Stilgar prešao na njenu
stranu?
„Zaruke”, razmišljala je Alija. „Kakvo je stanje u Kući
Corrino?” „Salusa vrvi od bliskih i daljih rođaka i svi se trude utjecati
na Farad“na, nadajući se udjelu u njegovom povratku na vlast.”
„A ona ga školuje kao Bene Gesserita…”
„Zar to nije dolično Ghaniminom suprugu?”
Alija se nasmije u sebi, pomislivši na Ghanimin nepokolebljiv
bijes. Neka se samo Farad“n priprema. Jessica je školovala truplo. Sve
bi se trebalo ostvariti na najbolji način.
„Moram o tome detaljno razmisliti”, reče ona. „Vrlo si tih,
Duncane.
„Očekujem tvoja pitanja”
„Shvaćam. Znaš, bila sam vrlo ljuta na tebe. Ti da je odvedeš
Farad“nu!”
„Naredila si mi to.”
„Morala sam proširiti glasine da su vas oboje zarobili”, rekla je.
„Poslušao sam tvoje naredbe”
„Ponekad si tako prozaičan, Duncane. Gotovo me plašiš. Ali ako
nisi imao, pa…”
„Gospa Jessica nije u opasnosti” reče on. „A za Ghanimino
dobro trebali bismo biti zahvalni što…”
„Posebno zahvalni”, složila se. Ali je i pomislila: On više nije
pouzdan. Prokleto je odan Atreidima. Moram pronaći neki dobar
izgovor i poslati ga odavde… i ukloniti ga s puta. Nesretan slučaj,
naravno. Dotakla mu je obraz.
„Duncane, Duncane, kako je to tužno”, reče. „Ali ne mogu te
zadržati ovdje sa mnom. Previše toga se događa, a tek je nekoliko ljudi
kojima potpuno vjerujem.”
Pustio je njenu ruku, očekujući.
„Morala sam poslati Ghanimu u Tabr” reče ona. „Ovdje vlada
duboka nesigurnost. Pljačkaši iz Neravnih Zemalja probili su qanate u
Kagga uvali i prolili svu njihovu vodu u pijesak. U Arrakeenu je bila
ograničena dnevna potrošnja. Uvala je još puna pješčanih pastrvi koje
žanju vodenu žetvu. Poduzeli smo, naravno, korake protiv njih, ali smo
se istanjili.”
Već je zamijetio da se u Tvrđavi moglo vidjeti tek malo
amazonki iz Alijine pratnje. Sjetio se: pripadnici otpora Unutrašnje
Pustinje nastavit će iskušavati njene obrambene snage. Zar toga nije
svjesna?
„Tabr je još neutralno područje”, reče ona. „Upravo se sada tamo
odvijaju pregovori. Tamo je Javid s predstavnicima Svećenstva. Ali
željela bih i da ti budeš u Tabru i pripaziš na njih, posebno na Irulan”
„Ona je Corrino”, složio se.
No iz njezinih je očiju vidio da ga je odbacivala. Kako je li
postao proziran ovaj Alija-stvor!
Mahnula je rukom. „Sada idi, Duncane, prije nego što se
raznježim i zadržim te uza sebe. Nedostajao si mi tako…”
„I ti si meni nedostajala”, reče on, dopuštajući svom bolu da se
pojavi u glasu.
Zurila je u njega zaprepaštena ovom žalosti. Zatim reče: „Za
moje dobro, Duncane ” Pritom joj prođe kroz svijest: Propala stvar;
Duncane. Dodala je: „Zia će te odvesti u Tabr. „Topter mora vratiti ovamo”
Njena ljubimica među amazonkama, pomislio je. Morat ću biti
oprezan s njom.
„Razumijem”, reče on, ponovno uzevši njenu ruku i poljubivši
je. Netremice je gledao to drago tijelo koje je nekoć pripadalo Aliji. Nije
ju mogao pogledati u lice dok je odlazio. Netko drugi je buljio u njega
iz njenih očiju.
Dok se penjao na krovnu ravninu Tvrđave, Idaho je preispitivao
bujajuće osjećaje neodgovorenih pitanja. Susret s Alijom bio je izuzetno
zamoran za njegov mentatski dio, a koji je cijelo vrijeme tumačio
znakove činjenica. Čekao je pokraj „toptera u društvu jedne od
amazonki iz Tvrđave, mrzovoljno zureći prema jugu. Mašta je odnijela
njegov pogled iza Zaštitnog Zida do sieča Tabr. Zašto me Zia vozi u
Tabr? Vraćanje „toptera je posao sluge. Zašto ovo zakašnjenje?
Dobiva li Zia možda posebne upute?
Idaho je prošao pogledom preko opreznog stražara i popeo se za
upravljačko mjesto u „topteru. Nagnuo se van i rekao: „Reci Aliji da ću
„topter odmah poslati natrag po nekom od Stilgarovih ljudi.”
Prije nego se amazonka uspjela usprotiviti, zatvorio je vrata i
pokrenuo „topter. Vidio ju je kako neodlučno stoji. Tko je smio
ispitivati Alijinog supruga? Vinuo se „topterom u zrak prije nego se
mogla odlučiti što će učiniti.
Sada, sam u „topteru, oslobodio je svoju bol teškim potresnim
jecajima. Alija je nestala. Zauvijek su se razdvojili. Suze potekoše iz
njegovih tleilaških očiju i on prošapće: „Neka sva voda Dine otječe u
pijesak. Neće biti ravna mojim suzama.”
To je bio potpuno nementatski ispad, što si je on odmah priznao
i natjerao se na razumnu procjenu trenutnih nužnosti. „Topter je
zahtijevao njegovu pažnju. Osjećaj letenja mu je donio neko olakšanje i
on ponovno vrati nadzor nad sobom.
Ghanima opet sa Stilgarom. I Irulan.
Zašto je Zia bila zadužena kao njegova pratnja? Postavio je to
kao mentatski problem i od odgovora mu je jeza protresla tijelo. Trebao
je doživjeti kobnu nesreću.
47.
Ovaj kameni oltar uz lubanju vladara ne prima
nikakve molitve. Postao je grobnica naricanja. Samo
vjetar čuje glas ovoga mjesta. Krici noćnih stvorenja i
začuđenost dva mjeseca koji prolaze tuda, govore da
je njegov dan završen. Ponizni molitelji više ne
dolaze. Posjetitelji su otišli sa svetkovine. Kako je
pusta staza niz ovu planinu.
Natpis na oltaru atreidskog vojvode Anona
Letu se to činilo poput lažne jednostavnosti: izbjegavajući viziju,
činiti ono što nije bilo vidljivo. Poznavao je zamku u svojoj misli, znao
je kako su se slučajne veze neke utvrđene budućnosti zajedno upredale
sve dok te ne bi čvrsto držale, ali je ponovno ostvario nadzor nad tim
nitima. Ranije se ni na koji način nije mogao zamisliti kako bježi iz
Jacurutua. Vezu sa Sabihom je morao prvu presjeći.
Sada, u smiraju dana, čučao je na istočnom rubu stijene koja je
štitila Jacurutu. Iz svog slobodnjačkog zavežljaja uzeo je energetske
tablete i hranu. Sada je čekao da mu se vrati snaga. Na zapadu se
protezalo jezero Azrak, vapnenačka ravnica, gdje se nekoć, u doba prije
crva, nalazila otvorena voda. Nevidljiv, na istoku ležao je Bene Sherk,
raštrkana nova naselja koje su dosezala otvoreni bled. Na jugu je ležao
Tanzerouft, Zemlja Užasa: tri tisuće osam stotina kilometara pustoši
isprekidane jedino pjegama travom zasađenih dina i sabirnica vjetra za
njihovo navodnjavanje – djelo ekološke pretvorbe kojom se mijenjao
izgled okoliša na Arrakisu. Njih su održavale zrakoplovne ekipe, a nitko
se tu nije zadržavao zadugo.
Krenut ću na jug, rekao je sebi. Gurney će to očekivati. Nije bio trenutak za
poduzimanje nečeg potpuno neočekivanog.
Uskoro je trebao pasti mrak pa je mogao napustiti svoje
privremeno sklonište. Pogled mu se prikovao za južni dio horizonta.
Uzduž tog dijela horizonta naziralo se valjanje tamno smeđeg neba,
valjajući se poput dima, goruća linija valovite prašine – oluja.
Promatrao je kako se visoko središte oluje uzdiže iz Velike Ravnice
poput nekog crva koji ispituje okolinu. Punu minutu je promatrao
središte i zamijetio da se nije pomaklo ni lijevo ni desno. Stara
slobodnjačka poslovica proleti mu glavom: Kada se središte ne pomiče
na njegovoj si stazi.
Ta oluja je mijenjala stvari.
Na trenutak je ponovno pogledao na zapad prema Tabru,
osjećajući lažni tamnosivi mir pustinjske večeri, gledajući bijelo
vapnenačko udubljenje obrubljeno vjetrom zaobljenim kamenjem,
sumornu prazninu s nestvarnom površinom blještave bjeline u kojoj su
se zrcalili oblaci prašine. Nigdje, ni u jednoj od svojih vizija, nije se
vidio kako preživljava nalet sive zmije majke oluje, ili se zakopava
preduboko u pijesak da bi preživio. Postojala je samo ona vizija o
kotrljanju u vjetru… ali ona se trebala dogoditi kasnije.
No, oluja je bila tu, vitlajući preko mnogih stupnjeva geografske
širine, natjeravajući udarcima svoj svijet na pokornost. Mogao je
provjeriti sreću s tim. Kolale su stare priče, koje su se uvijek mogle čuti
od prijateljevog prijatelja, o tome kako je moguće zadržati na površini
nekog iznemoglog crva umetanjem Tvorčeve kuke ispod jednog od
njegovih širokih prstena i tako projahati oluju u njegovom zaklonu. Bila
je to granica između hrabrosti i razuzdane bezbrižnosti koja ga je
mamila. Ova oluja, ni u kom slučaju, ne bi trebala prispjeti prije ponoći.
Imao je vremena. Koliko je veza mogao prekinuti ovdje? Sve,
uključujući i onu posljednju?
Gurney će očekivati da krenem prema jugu, ali ne i u oluju.
Ukočeno je gledao prema jugu, tražeći stazu, i opazio je glatku
tamnu prugu duboke klisure koja je krivudala kroz stijene Jacurutua.
Ugledao je namreškanost pijeska u utrobi klisure – priviđenje pijeska.
Klisura je stvorila bujne potočiće u ravnici kao da se radi o vodi.
Pješčani ukus žeđi zašuštao je u njegovim ustima dok je zabacivao
zavežljaj na rame i počeo se spuštati stazom koja je vodila u kanjon. Još
je bilo dovoljno svjetla pa su ga mogli primijetiti, ali je znao da se
utrkuje s vremenom.
Kad je stigao do ruba kanjona, oko njega je pala brza noć
središnje pustinje. Preostao je samo usahnuli glisando mjesečevog žara
kao osvjetljenje puta prema Tanzeruftu. Osjetio je kako mu se otkucaji
srca množe sa svim strahovima koje je brojnost njegovih sjećanja
prizivalo. Znao je da se možda uputio u Huanui-naa, kako su
slobodnjački strahovi nazivali najveće oluje: Zemljina destilerija
mrtvaca. Ali što god se dogodilo, trebalo bi se dogoditi bez vizije.
Svakim korakom ostavljao je dalje iza sebe začinom izazvani dhyana,
šireći svjesnost svog intuitivnog stvaralaštva s otvaranjem prema
nepokretnom lancu uzročnosti. Na svakih sto koraka koje je sada pravio,
morao je biti barem jedan korak u stranu, s one strane riječi i prema
dubokom samopromatranju njegove ponovno spoznane unutrašnje
stvarnosti.
Ovako ili onako, oče, dolazim k tebi.
Nevidljive u stijenama oko njega su bile ptice, objavljujući svoju
nazočnost slabim zvucima. Slobodnjački prepreden, osluškivao je
njihove jeke i po njima se snalazio tamo gdje nije mogao vidjeti. Često
je, dok je prolazio uz pukotine, pazio na zlokobno zelenilo očiju
stvorenja koja su se zbog približavanja oluje šćućurila u skrovištima.
Izbio je iz klisure u pustinju. Živi pijesak se micao i disao pod
njim, govoreći o djelovanjima u dubini i skrivenim pukotinama.
Pogledao je unatrag i gore prema mjesečinom ocrtanim poklopcima lave
na brdima Jacurutua. Cijela građa je bila metamorfična, uglavnom
oblikovana tlakom. Arrakis je imao još ponešto reći o vlastitoj
budućnosti. Postavio je udarač mameći crva i kada je on počela udarati
po pijesku, dobro se smjestio za motrenje i slušanje. Desnom rukom
nesvjesno je posegnuo za atreidskim prstenom u obliku jastreba,
skrivenim u zamršenom naboru njegove dishsashe. Gurney ga je bio otkrio,
ali ga je ostavio. Što li je pomislio vidjevši Paulov prsten?
Oče, očekuj me uskoro.
Crv je stigao s juga. Dolazio je krivudavom stazom
izbjegavajući stijene. Nije bio tako veliki kako se Leto nadao, ali što se
može. Procijenio je brzinu njegovog kretanja, zabio kuke i hitro se
popeo uz ljuskasti bok dok je crv prolazio preko udarača u piskavom
raspršivanju prašine. Crv se lagano okrenuo osjetivši kuke. Vjetar zbog
njegovog kretanja počeo mu je mu šibati odjeću. Okrenuo je pogled na
južne zvijezde, mutne kroz oblak prašine, i usmjerio crva prema njima.
Ravno u oluju.
Kad se Prvi Mjesec uzdigao, Leto je procijenio visinu oluje i
proračunao vrijeme njenog dolaska. Ne prije svitanja. Širila se,
skupljajući još energije za golemi skok. Bit će, vjerojatno, puno posla za
ekipe koje su radile na ekološkoj pretvorbi. Činilo se da se ovdje planet
bori protiv njih sa svjesnim bijesom, bijesom koji je to više rastao što je
pretvorba zahvaćala više tla.
Cijelu noć je tjerao crva prema jugu, osjećajući zalihe njegove
snage u pokretima koji su se prenosili preko njegovih nogu. Povremeno
bi dopuštao životinji da jurne prema zapadu, što je ona stalno
pokušavala činiti, vučena nevidljivim granicama svojeg područja ili
duboko usađenom svijesti o nadolazećoj oluji. Da bi izbjegli vjetrove s
pješčanim mlazovima, crvi se ukopavaju, ali ovaj nije mogao uroniti
pod pijesak sve dok su Tvorčeve kuke držale otvoren makar i jedan od
njegovih prstenastih članaka.
Oko ponoći crv je pokazao mnoge znakove iscrpljenosti. Leto se
pomaknuo unatrag duž njegovog glomaznog hrpta i dohvatio se mlatila,
dopuštajući mu da malo uspori, ali nastavljajući ga tjerati prema jugu.
Oluja je stigla odmah nakon praskozorja. Prvo je zavladala
široka napeta nepomičnost pustinjske zore koja je sabijala dine jedne u
druge. Zatim ga je prašina prethodnice natjerala da zatvori štitnike lica.
U zgušnjavajućoj prašini, pustinja je postala sivo-smeđa slika bez
obličja. Zatim su mu pješčane iglice počele bosti obraze, ubadati očne
kapke. Osjetio je grub, krupan pijesak na jeziku i shvatio da je došao
trenutak odluke. Bi li trebalo provjeriti stare priče, zaustavljajući gotovo
iscrpljenog crva? Već za svega jedan otkucaj srca odbacio je ovaj izbor.
Probio se natrag do crvovog repa i olabavio kuke. Sada već jedva
mičući, crv se počeo ukopavati u pijesak. Ali viškovi topline ovog bića i
dalje su razbuktavali ciklonsku peć iza njega u oluji koja se pojačavala.
Slobodnjačka djeca su upoznavala opasnost položaja u blizini crvovog
repa još iz priča u najranijem djetinjstvu. Crvi su bili tvornice kisika;
vatra je mahnito gorjela tijekom njihovog kretanja, hranjena prevelikim
isparavanjima zbog kemijskih prilagodbi trenju unutar njih.
Pijesak je počeo šibati oko njegovih nogu. Leto je otkvačio kuke
i skočio u stranu izbjegavajući vulkan oko repa. Sada je sve ovisilo o
brzini ukopavanja u pijesku na mjestu koje je crv prethodno izrahlio.
Uhvativši lijevom rukom rovački alat iz svog fremkita, počeo se
zakopavati u glatku stranu dine, znajući da je crv preumoran da bi se
vratio i progutao ga svojim golemim bijelo-narančastim ustima. Dok je
rovao lijevom rukom, desnom je izvukao pustinjski šator iz zavežljaja i
pripremio ga za napuhavanje. Sve je to obavio za manje od minute:
šator je bio postavljen u pješčani džep tvrdih zidova na strani dine
zaklonjenoj od vjetra. Napuhao je šator i uvukao se u njega. Prije nego
je zatvorio zatvarač, izbacio je alat i obavio suprotni posao. Glatka
strana se pokrenula i počela padati na šator. Svega nekoliko trunčica
pijeska prodrlo je unutra dok je zatvarao otvor.
Sada je morao još brže raditi. Nikakva cijev za pijesak ne bi
dosegnula tako daleko za trajnu opskrbu zrakom. Ovo je bila golema
oluja, od onih koje je malo tko preživio. Svakako će ovo mjesto prekriti
tonama pijeska. Jedino ga je mekani mjehur pustinjskog šatora sa
svojim čvrstim vanjskim omotačem mogao zaštititi.
Leto je legao na leđa, prekrižio ruke na prsima i utonuo u trans
uspavanosti u kojem će mu se pluća pomicati tek jednom u sat vremena.
Učinivši to, predao se nepoznatom. Oluja će proći i ako ne razgoliti
njegov trošni zračni džep, moglo se dogoditi da izađe odavde… ili se
moglo dogoditi da uđe u Madinat as-salam, Prebivalište Mira. A što god da
se dogodilo, znao je da mora presjeći veze, jednu po jednu, da bi
mu na kraju ostala samo Zlatna Staza. To je moralo tako biti ili se više
neće moći vratiti u kalifat nasljednika svog oca. Nije više želio
proživljavati laž onog Desposynija, tog užasnog kalifata, uzdižući stvaralački
duh svog oca. Nije više želio slušati kako svećenik
prijetvorno izgovara sablažnjive besmislice: „Njegov kris-nož će
rastjerati demone! ”
Privržena tome, Letova svijest je skliznula u mrežu
izvanvremenskog daoa.
48.
U svakom planetarnom sustavu postoje očiti utjecaji
višeg reda. Ovo se često zamjećuje pri teraformiranju
života na novootkrivenim planetima. U svim tim
slučajevima, život na sličnim područjima razvija
zamjetne sličnosti prilagodljivih oblika. Ti oblici su
mnogo više od vanjskog oblika; oni pretpostavljaju
građu preživljavanja i vjernost takvoj građi. Čovječja
težnja za ovim međusobno ovisnim redom i naše
utočište unutar njega su duboka nužnost Ova se
težnja, međutim, može pretvoriti u nazadno, grčevito
pribjegavanje jednoličnosti. A to se uvijek pokazalo
smrtonosnim za čitav sustav.
Katastrofa Dine, prema Harq al-Adu
Moj sin zapravo nije vidio budućnost; on je vidio proces
stvaranja i njegove povezanosti s motivima u kojima ljudi spavaju”,
reče Jessica. Govorila je brzo, ali se nije činilo da brza s predmetom
svog govora. Znala je da će je skriveni promatrači već uspjeti prekinuti
čim prepoznaju što je naumila.
Farad“n je sjedio na podu ocrtan u okviru popodnevne sunčeve
svjetlosti koja se koso spuštala s prozora iza njega. Od daljnjeg zida, uz
koji je stajala, Jessica je mogla vidjeti tek vrh nekog stabla u vrtu kad bi
letimično tamo pogledala. To što je sada promatrala bio je nov Farad“n:
vitkiji, žilaviji. Mjeseci školovanja obavili su svoju neminovnu čaroliju
na njemu. Oči su mu blistale dok ju je netremice promatrao.
„Vidio je pojave koje bi postojeće sile stvorile da ih se nije
spriječilo”, reče Jessica. „Radije se okrenuo se protiv samog sebe nego
protiv svojih bližnjih. Jedino je odbio je prihvaćati ono što mu je bilo
ugodno, jer bi to bio moralni kukavičluk”
Farad“n je naučio šutke slušati, ispitujući, provjeravajući i
zadržavajući svoja pitanja sve dok ih ne bi uobličio u britku oštricu.
Upravo mu je govorila o shvaćanju Bene Gesserita o molekularnom
pamćenju prikazanom kao obred i, sasvim prirodno, odustala je od
načina na koji je Sestrinstvo analiziralo Paula Muad´Diba. Farad“n je
ipak zamijetio igru sjena u njenim riječima i kretnjama, projekciju
nesvjesnih obrisa koji nisu bili u suglasju s površinskom namjerom
njezinih riječi.
„Od svih naših zapažanja, ovo je najvažnije” rekla je. „Život je
maska kroz koju se svemir pokazuje. Pretpostavljamo da sveukupno
čovječanstvo i njegovi potporni životni oblici čin e prirodnu zajednicu i da je
sudbina cjelokupnog života stavljena na kocku u sudbini
pojedinca. Zato se, kad dođe do osnovnog samoispitivanja, prestajemo
igrati boga i vraćamo se učenju. Škrgućući zubima, odabiremo jedinke i
toliko ih oslobađamo koliko smo za to sposobni”
Sada je shvatio čemu je, najvjerojatnije, morao težiti i znajući
učinak toga na one koji su motrili kroz špijunke, suzdržao se od
zabrinutog pogledavanja prema vratima. Samo je školovano oko moglo
otkriti njegovu trenutnu neuravnoteženost, ali Jessica je to zapazila i
nasmijala se. Taj osmijeh je, naposljetku, mogao značiti bilo što.
„Ovo je neka vrsta svečanog proglašenja završnog ispita”, reče
ona. „Vrlo sam zadovoljna tobom, Farad“ne. Hoćeš li ustati, molim te.”
Poslušao je, zaklonivši joj pogled na vrha stabla kroz prozor iza
njegovih leđa.
Jessica je, ukočeno držeći ruke niz bokove, rekla: „Dužna sam ti
reći i ovo. Stojim u svetoj nazočnosti čovjeka. Kao što to ja činim sada,
trebao bi i ti to učiniti jednog dana. Molim se u tvojoj nazočnosti za to.
Budućnost ostaje neodređena, i tako mora biti, jer ona je platno na
kojem mi crtamo naše želje. Na taj način čovječja priroda je zauvijek
okrenuta prema divnom, praznom platnu. Mi imamo samo ovaj trenutak
u kojem se moramo posvetiti svetoj prisutnosti koju dijelimo i
stvaramo.”
Baš kad je Jessica završavala govor, Tyekanik uđe kroz vrata
lijevo od nje, krećući se lažno nezainteresirano, ali što je njegov tmuran
izgled lica negirao. „Moj gospodaru” reče. No bilo je već prekasno.
Jessicine riječi, i sva ta priprema koja im je prethodila, učinili su svoje.
Farad“n više nije bio Corrino. On je sada bio Bene Gesserit.
49.
Vi iz CHOAM-ove uprave čini se jednostavno niste
sposobni shvatiti da se u trgovini rijetko nailazi na
stvarnu odanost. Kada ste zadnji put čuli da je neki
činovnik dao svoj život za svoju tvrtku? Možda je vas
nedostatak baš pogrešna pretpostavka da možete
zapovijedati ljudima kako će misliti i surađivati. Ovo
je kroz povijest bio nedostatak svih, od vjera do
vojnih stožera. Vojni stožeri imaju dugu povijest
uništavanja vlastitih naroda. Što se vjera tiče,
preporučujem
vam
ponovno
čitanje
Tome
Akvinskog. A kad se radi o vama iz CHOAM-a, u
kakvu besmislicu vi vjerujete! Ljudi moraju željeti
učiniti nešto iz svojih unutrašnjih pobuda. Ljudi su, a
ne trgovačke tvrtke ili zapovjedni lanci, temelj
opstanka velikih civilizacija. Svaka civilizacija ovisi o
kvaliteti pojedinaca koje stvara. Ako život ljudi
pretjerano uredite, ako ih preopteretite zakonima,
suzbijete njihovu težnju za dostojanstvom – oni ne
mogu stvarati i njihova civilizacija propada.
Pismo CHOAM-u pripisano Propovjedniku
Leto je izašao iz transa s blagošću prijelaza koji nije jasno
razlučio jedno od drugog stanja. Jedna razina svijesti jednostavno se
prelila u drugu. Znao je gdje se nalazi. Obnovljena energija bujala je u
njemu, ali je registrirao i poruku druge vrste o smrtonosnosti ustajalog
zraka sa smanjenom količinom kisika unutar šatora. Ne pomakne li se,
znao je, ostao bi zarobljen u izvanvremensku mrežu, vječno sada, gdje
su svi događaji postojali zajedno u istom trenutku. Ova mogućnost ga je
mamila. Vidio je Vrijeme kao sporazum stvoren kolektivnom svijesti
svih osjećaja. Vrijeme i Prostor bile su kategorije nametnute svemiru od
njegovog Uma. Samo se morao istrgnuti na slobodu iz te višestrukosti u
koju su ga mamile proročke vizije. Hrabar izbor je mogao izmijeniti
privremene budućnosti.
Kakvu je hrabrost zahtijevao ovaj trenutak?
Stanje transa ga je mamilo. Osjetio je da je iz alam al-mythala
prešao u svijet stvarnosti otkrivajući da su jednaki. Želio je zadržati
Rihani čaroliju tog otkrića, ali je opstanak od njega zahtijevao odluku.
Njegova nepopustljiva sklonost životu poslala je signale duž njegovih
živaca.
Naglo je posegnuo desnom rukom prema mjestu gdje je ranije
ostavio alat za kopanje pijeska. Zgrabio ga je, okrenuo se na trbuh i
otvorio zatvarač. Pijesak je potekao niz njegovu ruku. Radeći u mraku,
tjeran ustajalim zrakom, žurno je kopao tunel pod oštrim kutom. Prošao
je šest dužina svog tijela dok se nije probio iz tame do čistog zraka.
Izmigoljio je na mjesečinom obasjanu privjetrinsku stranu dugačke
zavojite dine, našavši se negdje na trećini puta do vrha dine.
Iznad njega je sjao Drugi Mjesec. Kretao se brzo iznad njegove
glave, nestajući iza dine, a zvijezde su ležale gore poput svijetlog
kamenja pokraj staze. Potražio je očima zviježđe Lutalice, pronašao ga i
počeo pogledom slijediti ispruženu ruku sve do blistavog svjetlucanja
Foum al-Houta, južne polarne zvijezde.
Tamo je taj tvoj prokleti svemir, pomislio je. Gledano izbliza,
bilo je to tjeskobno mjesto poput ovog pijeska posvuda oko njega,
mjesto promjene, jedinstvenosti gomilane na jedinstvenost. Gledano
izdaleka, otkriveni su ležali tek obrasci, a ti su obrasci tjerali na
vjerovanje u apsolutnost.
U apsolutnostima možemo izgubiti put. To ga je navelo na
poznato upozorenje iz jedne slobodnjačke pjesmice: „ Tko izgubi put u
Tanzeruftu izgubio je život.’ Obrasci su mogli pokazati put, a mogli su i
namamiti u klopku. Moralo se voditi računa da se obrasci mijenjaju.
Duboko je udahnuo i pokrenuo se. Skliznuvši natrag niz tunel,
skupio je šator, iznio ga van i ponovno spakirao slobodnjački fremkit.
Crvenkasti sjaj počeo se javljati uzduž istočnog horizonta. Stavio
je zavežljaj fremkita na leđa, popeo se do vrha dine i ostao tamo stojeći
u prohladnom zraku pred svitanje sve dok nije na desnom obrazu osjetio
toplinu izlazećeg sunca. Tada je obojio očna udubljenja zbog
smanjivanja odsjaja, svjestan da se ovoj pustinji više mora dodvoravati,
nego se boriti protiv nje. Vrativši boju u zavežljaj, srknuo je iz jedne od
svojih cijevi za skupljanje vlage par prskavih kapljica, a zatim udahnuo
malo zraka.
Spustivši se na pijesak počeo je pregledavati svoje pustinjsko
odijelo, došavši na kraju do petnih crpki. Bile su spretno rasječene
iglastim nožem. Svukao je odijelo i popravio ga, ali je šteta već bila
učinjena. Barem pola njegove tjelesne vlage bila je izgubljena. Da nije
bilo skupljača vlage šatora… Razmišljao je o tome dok je navlačio
odijelo, o tome kako je čudno što to nije predvidio. Bio je to primjer
očite opasnosti koja je ležala u pomanjkanju vizija budućnosti.
Zatim se šćućurio na vrhu dine, utiskujući se u osamljenost ovog
mjesta. Dopustio si je lutanje pogledom, loveći u pijesku zviždeću rupu,
bilo kakvu nepravilnost dina koja bi mogla naznačiti nazočnost začina
ili djelovanja crva. Ali oluja je utisnula jednoličnost ovom kraju.
Izvadio je udarač iz zavežljaja i pokrenuo ga prizivajući Šai-Huluda iz
njegovih dubina. Zatim se odmaknuo očekujući.
Crv se pojavio nakon dužeg vremena. Čuo ga je prije nego ga je
opazio, okrenuo se prema istoku gdje je od potresnog šuškanja
podrhtavao zrak, očekujući prvu pojavu narančastih usta gdje izranjaju
iz pijeska. Crv je izronio iz dubina u silnom šištanju prašine koja mu je
zamaglila bokove. Valoviti sivi zid se protegnuo pokraj Leta i on mu
zari svoje kuke i popne se uz bok lakim koracima. Okrenuo je crva
prema jugu u velikom zavoju još dok se penjao na njega.
Podbadan kukama crv je dostigao željenu brzinu. Vjetar je šibao
Letovu odjeću. Osjetio se potaknutim, baš kao što je i crv bio potaknut;
silno strujanje stvaranja protjecalo je njegovim slabinama. Svaki planet
ima, sjetio se, svoj završetak poput svakog života.
Crv je bio od one vrste koju su Slobodnjaci zvali ‘mumljalo’.
Često je ukopavao svoje prednje ploče dok je repom tjerao naprijed. To
je proizvodilo tutnjavi zvuk i činilo se da se dio njegovog tijela jasno
uzdiže nad pijeskom u obliku pokretne grbe. Bio je to, ipak, brz crv i
kad su pronašli vjetar koji je puhao u istom smjeru, vulkansko
isparavanje njegovog repa slalo je vrući vjetar preko Leta. Bio je
zasićen oštrim mirisima koje je razvijala bujica kisika.
Dok je crv jurio prema jugu, Leto je dopustio svojoj svijesti
slobodu. Pokušavao je o ovom putovanju razmišljati kao o novoj
svetkovini svog života, nečemu što ga je čuvalo od razmišljanja o cijeni
koju je morao platiti za svoju Zlatnu Stazu. Kao Slobodnjak oduvijek,
znao je da je morao prihvatiti mnogo novih svetkovina radi zaštite svoje
osobnosti od raspada u dijelove pamćenja, kako bi zauvijek zadržao
grabežljive lovce njegove duše zarobljenim. Proturječne slike, koje se
nisu mogle ujediniti, morale su se sada začahuriti u živu napetost,
polarizirajući silu koja ga je gonila iznutra.
Uvijek novina, pomislio je. Uvijek moram pronalaziti nove veze
u svojim vizijama.
U rano poslijepodne pažnju mu je privukla neka izbočina koja se
pojavila tamo naprijed, malo desno od njegovog smjera kretanja.
Polagano, izbočina je postajala maleno usamljeno strmo brdo, stjenovito
uzdignuće baš na mjestu gdje ga je očekivao.
A sada Namri… I Sabiha, da vidimo kako se vašoj braći sviđa
moja nazočnost, pomislio je. Ispred se nalazila najosjetljivija veza, opasnija
zbog svojih draži nego zbog svojih otvorenih prijetnji.
Brdo je duže vrijeme mijenjalo veličinu. I neko se vrijeme činilo
da se brdo približava njemu, umjesto on brdu.
Crv je, sada već malaksavajući, počeo vući ulijevo. Leto je
skliznuo niz njegovu golemu kosinu kako bi ponovno namjestio kuke i
zadržao diva na pravom putu. Blaga gorčina melangea stigla mu je do
nosa, znak područja bogate žile. Prelazili su preko ljubičastih, kao
gubavih, mrlja pijeska gdje je ranije izbila eksplozija začina i morao je
čvrsto pritegnuti crva dok nisu dobro odmakli od tog mjesta. Povjetarac
oštrog mirisa cimeta, pratio ih je još neko vrijeme sve dok Leto nije
okrenuo crva u novom smjeru, ravno prema brdu koje se uzdizalo ispred
njega.
Odjednom, tamo daleko na južnom bledu zatreperiše boje:
neočekivano plamsanje duginih boja koje je dolazilo od neke sprave,
čovječjeg uratka u ovom neizmjernom prostranstvu. Izvadio je
dalekozor, izoštrio uljane leće i u daljini ugledao raširena krila letjelice-
izviđača za otkrivanje začina, koja je blistala na sunčevom svjetlu. Ispod
nje je jedna velika žetelica otresala svoja krila poput čahure pred
rasprsnuće. Kad je Leto spustio dalekozor žetelica se pretvorila u mrlju i
on osjeti hadhdhab, neizmjernu sveprisutnost pustinje. To mu je
predočilo kako je on mogao izgledati lovcima na začin, tamni predmet
između pustinje i neba, što je bila slobodnjačka oznaka za čovjeka. Oni
će ga, svakako, vidjeti i biti oprezni. Čekat će. Slobodnjaci su u pustinji
oduvijek bili oprezni jedni prema drugima, sve dok ne bi prepoznali
pridošlicu ili se zasigurno uvjerili da on ne predstavlja opasnost. Čak i
pod nježnom patinom civilizacije carstva i njegovih umjetnih pravila
ponašanja, oni su i dalje bili napola ukroćeni divljaci, stalno imajući na
umu da se kris-nož rastvara pri smrti svog vlasnika.
To je ono što nas može spasiti, pomisli Leto. To divljaštvo.
U daljini, izviđačka letjelica je prvo uzdigla desnu, a zatim lijevu
stranu, signalizirajući onima na zemlji. Pretpostavio je da vlasnici
letjelice detaljno ispituju pustinju iza njega ispitujući nije li on možda
nešto više od jahača crva.
Leto je zategnuo crva nalijevo, držeći ga tako dok se god crv nije
okrenuo u tom smjeru, spustio se niz njegov bok i skočio na pijesak.
Crv, oslobođen probadanja, mrzovoljno je zastao na površini da bi
nekoliko puta udahnuo, a zatim je zaronio u pijesak prednjom trećinom
tijela i ostao tako oporavljajući se, što je bio siguran znak da ga je
predugo jahao.
Udaljio se od crva; on će zasad ostati tamo. Izviđač je kružio
iznad svoje žetelice, i dalje signalizirajući krilima. Ovo su, sigurno, bili
odmetnici, plaćenici krijumčara, oprezni glede korištenja elektronskih
veza. Lovci su tamo, vjerojatno, bili na tragu začina. To je dokazivala
nazočnost žetelice.
Izviđač je napravio još jedan krug, nagnuo krila, izašao iz kruga
i uputio se ravno prema njemu. Leto je odmah zapazio da se radi o vrsti
lakog „toptera koju je u uporabu na Arrakisu uveo njegov djed. Letjelica
je napravila jedan krug iznad njega, proletjela usporedno s dinom na
kojoj je stajao i obrušila se prema tlu nasuprot vjetru. Spustila se deset
metara od njega podižući oblačiće prašine. Bočna vrata su se otvorila
tek toliko da propuste neku pojavu u glomaznoj slobodnjačkoj odjeći sa
simbolom koplja na desnoj strani grudi.
Slobodnjak je polagano prišao, pružajući obojici vremena za
međusobno proučavanje. Čovjek bio je visokog rasta i imao je potpuno
indigo-plave oči od začina. Maska pustinjskog odijela skrivala je donji
dio njegovog lica, a kapuljača je bila nisko navučena štiteći mu obrve.
Pokreti odjeće otkrivali su da se ispod nje nalazi ruka koja drži maula
pištolj.
Čovjek je zastao dva koraka od Leta i pogledao ga, začuđeno
naboravši kožu oko očiju.
„Dobra sreća za sve nas”, reče Leto.
Čovjek se ogledao unaokolo, pretražujući prazninu, a zatim se
ponovno okrenuo Letu. „Što ti radiš ovdje, dijete?” upitao je odlučno.
Maska pustinjskog odijela prigušivala mu je glas. „Želiš li postati čep u
crvovoj rupi?”
Leto je ponovno uporabio tradicionalnu slobodnjačku frazu:
„Pustinja je moj dom”
„Wenn?” upitao je čovjek. Kamo si krenuo?
„Putujem od Jacurutua na jug.”
Iznenadan smijeh provalio je iz čovjeka. „Dobro, Batigh! Ti si
najčudnovatiji stvor kojeg sam ikad vidio u Tanzerouftu”
„Ja nisam tvoja Mala lubenica”, reče Leto, odgovarajući na ono
Batigh. Bila je to naznaka sa strašnim prizvukom. Mala lubenica je na rubu
pustinje nudila svoju vodu bilo kojem nalazniku.
„Nećemo te popiti, Batigh”, reče čovek. „Ja sam Muriz. Ja sam
arifa ovog taifa” Pokazao je pokretom glave na žetelicu začina u
pogonu.
Leto je zapamtio da je ovaj čovjek samog sebe nazvao Sucem
svoje skupine, a za druge rekao taif, družina ili društvo. Oni nisu bili
ichwan, bratska družina. Odmetnici-plaćenici, sigurno. Ovdje je ležala veza
koja mu je trebala.
Budući da je Leto ostao nijem, Muriz upita: „Imaš li ti ime?”
„Batigh je dovoljno”
Prigušeni smijeh potresao je Muriza. „Nisi mi rekao što radiš
ovdje?”
„Tražim otiske stopala crva”, reče Leto, uporabivši vjersku frazu
koja je govorila da je on na hadžu za svojim umma, svojim osobnim
objavljenjem.
„Zar tako mlad?” upita Muriz. Odmahnuo je glavom. „Ne znam
što bih učinio s tobom. Vidio si nas ”
„Što sam vidio?” upita Leto. „Govorim o Jacurutuu, a ti ne
odgovaraš.
„Igre zagonetki” reče Muriz. „Budući da je tako, što je ono?”
Kimnuo je glavom prema brdu u daljini.
Leto je progovorio iz svoje vizije: „Samo Šuloh.”
Muriz se ukočio, a Leto je osjetio ubrzano lupanje svog srca.
Nastala je duga šutnja i Leto je mogao zamijetiti kako čovjek pretresa i
odbacuje različite odgovore. Šuloh! U mirnodopsko doba, nakon ručka u
sieču, često su se ponavljale priče o karavanskom svratištu Šuloh.
Slušatelji su uvijek bezrezervno prihvaćali da je Šuloh mit, mjesto gdje
su se događale zanimljive stvari i to samo zbog priče. Leto se sjetio
jedne priče o Šulohu: nekog siromaha su pronašli na rubu pustinje i
doveli u sieč. U početku siromah je odbijao odgovarati svojim
spasiteljima, a kad je progovorio, nitko nije mogao razumjeti njegove
riječi. Dani su prolazili, a on je ostajao ravnodušan, odbijajući se
odjenuti ili surađivati na bilo koji način. Svaki put kad bi ostao sam,
čudno je lamatao rukama. Svi specijalisti u sieču su došli proučiti ovog
siromaha, ali nitko nije znao odgovor, jednom je neka vrlo stara žena
prošla pokraj otvorenog ulaza, vidjela ruke u pokretu i nasmijala se.
„On samo oponaša svoga oca kako prede uže od začinskih vlakana”,
objasnila je. „Oni još uvijek to rade u Šulohu. On samo pokušava biti
manje usamljen.” A pouka je: „ U starim običajima Šuloha postoji
spokoj i osjećaj pripadnosti zlatnoj niti života.“
Budući da je Muriz i dalje šutio, Leto reče: „Ja sam siromah iz
Šuloha koji jedino zna pokretati svoje ruke.”
Po hitrom pokretu čovjekove glave, Leto je shvatio da Muriz zna
tu priču. Muriz je polako odgovorio, tihim glasom punim prijetnje. „Jesi
li ti čovjek?”
„Baš kao i ti”, odgovori Leto.
„Previše neobično govoriš za jedno dijete. Podsjećam te da sam
ja sudac koji može odgovoriti taqwi.”
Ah, da, pomislio je Leto. U ustima ovakvog suca, taqwa je bila neposredna
prijetnja. Taqwa je bila opasnost prizvana nazočnošću
demona, vrlo uobičajeno vjerovanje kod starijih Slobodnjaka. Arifa je
znao kako pogubiti demona i bio uvijek izabiran ‘jer je imao mudrost da
bude nemilosrdan ne bivajući okrutan, da zna kad je blagost, zapravo,
put do veće okrutnosti“.
Ali ova situacija je stigla do točke kojoj je Leto težio, pa reče:
„Mogu se podvrći Mashadu .”
„Bit ću sudac bilo kojeg Duhovnog Ispitivanja”, reče Muriz.
„Prihvaćaš li to?”
„Bi-lal kaifa”, reče Leto. Bez ograničenja.
Prepreden izraz proletio je Murizovim licem. Rekao je: „Ne
znam zašto ovo dopuštam. Najbolje bi bilo da te odmah smaknem, ali ti
si mali Batigh, a ja sam imao sina koji je sada mrtav. Dođi, idemo u
Šuloh gdje ću sazvati Isnad koji će odlučiti o tebi”
Leto se pitao, zamijetivši da svaki čovjekov pokret odaje smrtnu
presudu, kako uopće netko može ovime biti prevaren. Rekao je: „Znam
da je Šuloh Ahl as-sunna val-jamas ”
„Što neko dijete zna o stvarnom svijetu?” upitao je Muriz,
naznačivši rukom Letu da krene ispred njega prema „topteru.
Leto je poslušao, ali je pažljivo osluškivao Slobodnjakove
korake. „Najsigurniji način za očuvanje tajne je uvjeriti ljude da već
znaju odgovor” reče Leto. „Ljudi tada ne postavljaju pitanja. Bilo je to
pametno od vas prognanika iz Jacurutua. Tko bi povjerovao da je Šuloh,
mjesto iz mitoloških priča, stvarno? I kakva pogodnost za krijumčare ili
bilo koga drugog tko želi pristup Dini.”
Murizovi koraci prestanu. Leto se okrenuo, oslonivši se leđima
na bok „toptera, dok mu je njegovo krilo ostalo s lijeve strane.
Muriz je stajao pola koraka udaljen s izvučenim maula pištoljem
okrenutim ravno u Leta. „Dakle, ti nisi dijete” reče Muriz. „Prokleti
kepec nas je došao uhoditi! Vjerovao sam da govoriš prepametno za
jedno dijete, ali ti govoriš previše i to preuranjeno”
„Ipak ne previše”, reče Leto. „Ja sam Leto, dijete Paula
Muad´Diba. Ako me ubiješ, i ti i tvoji ljudi će propasti u pijesak. Ako
me poštediš, odvest ću vas do dostojanstva.”
„Ne igraj se sa mnom, kepecu” zarežao je Muriz. „Leto je u
pravom Jacurutuu, odakle ti kažeš…” Zastao je. Ruka s pištoljem se
lagano spustila u trenutku kad su mu se namrštene oči od zbunjenosti
razrogačile.
Bilo je to oklijevanje koje je Leto očekivao. Svakom svom
mišiću naredio je pokret ulijevo i, ne skrenuvši tijelo više od milimetra,
silovito je udario Slobodnjakovim pištoljem o rub krila. Maula pištolj je
izletio iz ruke i, prije nego se Muriz mogao snaći, Leto je bio uz njega s
vlastitim nožem pritisnutim uz njegova leđa.
„Vrh je otrovan” reče Leto. „Reci svom prijatelju u „topteru da
ostane tamo gdje je i potpuno miran. Inače ću te morati ubiti.”
Muriz, gladeći svoju ozlijeđenu ruku, mahne glavom čovjeku u
„topteru i reče: „Moj prijatelj Behaleth te je čuo. Bit će nepomičan
poput stijene”
Znajući da ima vrlo malo vremena prije negoli ta dvojica smisle
plan djelovanja ili njihovi prijatelji ne dođu ispitati što se događa, Leto
brzo reče: „Potreban sam ti, Muriz. Bez mene, crvi i njihov začin nestat
će s Dine.” Osjetio je da se Slobodnjak ukočio.
„Ali kako znaš za Šuloh?” upita Muriz. „Znam da nisu ništa
govorili u Jacurutuu”
„Dakle, priznaješ da sam Leto Atreid?”
„Što bi drugo mogao biti? Ali kako si…”
„Zato što si ti ovdje”, reče Leto. „Šuloh postoji, prema tome sve
ostalo je potpuna jednostavnost. Ti si Prognanik koji je pobjegao kad je
Jacurutu bio razoren. Vidio sam kako signaliziraš krilima, prema tome
ne koristiš pribor koji bi mogli prisluškivati izdaleka. Skupljaš začin,
prema tome trguješ. A možeš trgovati jedino s krijumčarima. Ti si
krijumčar, a ipak si Slobodnjak. Moraš biti iz Šuloha.”
„Zašto si me izazivao da te odmah ubijem?”
„Zato što bi me u svakom slučaju pokušao ubiti kad bismo se
vratili u Šuloh.”
Murizovo tijelo se silovito ukoči.
„Pažljivo, Muriz”, upozorio ga je Leto. „Znam te. U tvojoj
povijesti stoji da ste krali vodu neopreznih putnika. Dosad je to,
naravno, tebi postao običan obred. Kako biste drukčije mogli ušutkati
one koji su slučajno nabasali na vas? Kako biste drukčije sačuvali vašu
tajnu? Batigh! Želio si me zavesti otmjenim epitetima i ljubaznim
riječima. Zašto se ne bi malo i moje vode prolilo po pijesku? A ako bi
nestao, kao što se to mnogima dogodilo – pa, Tanzerouft me je
progutao” Muriz je desnom rukom načinio znak Rogova-od Crva
tjerajući od sebe Rihani koju su Letove riječi prizvale. A Leto je,
znajući koliko stariji Slobodnjaci sumnjaju u mentate ili bilo što drugo
što je mirisalo na razvijenu logiku, jedva suzdržavao smijeh.
„Namri je govorio o nama u Jacurutuu”, reče Muriz. „Doći ću
mu do vode kad…”
„Ni do čega nećeš doći osim do praznog pijeska nastaviš li
izigravati budalu”, reče Leto. „Što ćeš raditi, Muriz, kad cijela Dina
postane zelena trava, stabla i otvorena voda?”
„To se nikad neće dogoditi!”
„To se događa pred tvojim očima.”
Leto je začuo kako Muriz škripi zubima od bijesa i nemoći.
Naposljetku reče nabusito: „A kako bi ti to spriječio?”
„Poznajem čitav proces pretvorbe” reče Leto. „Znam u njemu
svaku slabost, svaki oslonac. Bez mene, Šai-Hulud će zauvijek nestati”
S obnovljenim prizvukom lukavosti u glasu, Muriz upita:
„Dobro, a zašto ovdje raspravljamo o tome? Stanje je neriješeno. Imaš
nož. Mogao bi me ubiti, ali bi Behaleth tebe ustrijelio”
„Ne, prije nego stignem do tvog pištolja”, reče Leto. „Zatim bih
uzeo vaš „topter. Znam upravljati njime”
Namrštenost je naborala Murizovo čelo ispod kapuljače. „Što
ako nisi taj za koga se izdaješ?”
„Zar me moj otac neće prepoznati?” upitao je Leto.
„Ahhhh”, reče Muriz. „Ah, tako si doznao, ha? Ali…” Riječ mu
je zastala u grlu i odmahnuo je glavom. „Moj rođeni sin mu je vodič.
Rekao mi je da se vas dvojica nikad niste… Kako može…”
„Znači ne vjerujete da Muad´Dib čita budućnost”, reče Leto.
„Naravno da vjerujemo! Ali on za sebe govori…” Muriz je ponovo
zamuknuo.
„I ti si vjerovao da on nije svjestan tvog nepovjerenja”, reče
Leto. „Došao sam točno na ovo mjesto, točno u ovo vrijeme da bih te
sreo, Muriz. Znam sve o tebi, jer sam te vidio… tebe i tvog sina. Znam
kako vjeruješ u svoju sigurnost, kako se rugaš Muad´Dibu, kako krojiš
planove za očuvanje svoga malenog dijela pustinje. Ali tvoj malen dio
pustinje je osuđen na propast bez mene, Muriz. Zauvijek izgubljen.
Ovdje na Dini se otišlo predaleko. Moj otac je gotovo potrošio svoje
vizije i jedino ti preostaje prikloniti se meni”
„Taj slijepi…” Muriz prekine, progutavši sline.
„Uskoro će se vratiti iz Arrakeena” reče Leto, „i tada ćemo
utvrditi je li slijep. Koliko si se otuđio od starih slobodnjačkih običaja,
Muriz?” „Što?”
„On je Wadquiyas s vama. Tvoji ljudi su ga pronašli usamljenog
u pustinji i doveli ga u Šuloh. Kakvo je to bogato otkriće bilo! Bogatije
od začinske žice. Wadquiyas! Živio je s vama; njegova voda se
pomiješala s vodom tvog plemena. On je dio vaše Duhovne Rijeke”
Leto je snažno pritisnuo nož na Murizovu odjeću. „Oprezno Muriz”
Podignuo je lijevu ruku, oslobodio Slobodnjakovu masku i spustio je.
Znajući što Leto namjerava, Muriz reče: „Kamo ćeš otići ako nas
obojicu ubiješ?”
„Natrag u Jacurutu.”
Leto je pritisnuo jagodicu svog palca na Murizova usta. „Ugrizi i
pij, Muriz. Učini to ili ćeš umrijeti.”
Muriz je oklijevao, a onda je krvnički zagrizao u Letovo meso.
Leto je promatrao čovjekovo grlo, opazio pokrete gutanja, nakon čega je
povukao nož i vratio ga u korice.
„Wadquiyas”, reče Leto. „Da bi mi mogao uzeti vodu, morao bih
prije toga uvrijediti tvoje pleme”
Muriz kimne glavom.
„Pištolj ti je tamo”, bradom naznači Leto.
„Sada mi vjeruješ?” upitao je Muriz.
„A kako bih drukčije mogao živjeti s prognanikom?”
Ponovno je Leto zamijetio onaj lukavi izraz u Murizovim očima,
no ovog puta se radilo o odmjeravanju, procjeni ekonomskih interesa.
Čovjek se naglo okrenuo, što je otkrivalo skrivene odluke, ponovno
uzeo svoj maula pištolj i vratio se do krilnih stuba. „Dođi”, reče.
„Predugo si se zadržao u crvovoj jazbini.”
50.
O budućnosti predviđanja se ne može uvijek
zaključiti po pravilima iz prošlosti. Veze postojanja
prepliću se u skladu s mnogim nepoznatim zakonima.
Predviđanje budućnosti neizostavno zahtijeva vlastita
pravila. Ono se neće prilagoditi propisima Zensunija,
niti propisima znanosti. Predviđanje tvori relativnu
cjelinu. Zahtijeva djelovanja ovog trenutka koji
protječe, uz stalno opominjanje da se ne može svaka
nit utkati u tkanje prošlosti.
Kalima: Riječi Muad´Diba, rasprave o Šulohu
Muriz je uvježbanom lakoćom doveo ornitopter iznad Šuloha.
Leto je, sjedeći pokraj njega, osjećao nazočnost naoružanog Behaletha
iza njih. Odsad je sve počivalo na povjerenju i tankoj niti njegove vizije
koje se on tako čvrsto držao. Ako je pogrešna, Allahu akbahr. Ponekad se
treba pokoriti dubljoj zapovijedi.
Osamljeni strmi brijeg Šuloha djelovao je upečatljivo u ovoj
pustinji. To što je njegovo postojanje na ovom planetu ostalo
nezabilježeno, govorila je o mnogim podmićivanjima i mnogim
ubojstvima, o mnogim zaštitnicima na utjecajnim položajima. Leto je u
sredini Šuloha mogao vidjeti neko udubljenje uokvireno kamenim
zidom sa slijepim kanjonima koji su se spuštali do njega. Gusto raslinje
slanog žbunja ocrtavalo je donje rubove kanjona. Odmah iza toga
prostirao se unutrašnji krug lepezastih palmi, što je govorilo o obilju
vode. Jednostavne građevine od pruća zelenog žbunja i začinskih
vlakana bile su podignute podalje od lepezastih palmi. Građevine su
sličile zelenim gumbima rasutim po pijesku. Ovdje su, vjerojatno,
živjeli prognani među Prognanima, oni koji nisu mogli niže pasti, osim
u smrt.
Muriz se spustio u to udubljenje blizu podnožja jednog od
kanjona. Jedna je zgrada stajala odvojeno na pijesku ravno ispred
„toptera: nadstrešnica od pustinjske loze i bejato lišća, sva iscrtana
zapečenim začinskim materijalom. Bila je to živa kopija prvih grubih
pustinjskih šatora i svjedočila je o poniženju nekih stanovnika Šuloha.
Leto je znao da je morala propuštati vlagu, a bilo je tu, sigurno, mnogo
noćnih krvožednih kukaca iz obližnjeg raslinja. Tako je, znači, živio
njegov otac. I sirota Sabiha. Ovdje je morala osjetiti svoju kaznu.
Po Murizovoj naredbi, Leto se izvukao iz toptera, skočio na
pijesak i krenuo prema kolibi. Dalje, prema kanjonu, vidio je ljude koji
su radili među palmama. Djelovali su otrcano, bijedno, a to što su jedva
obratili pažnju na njega i „topter izravno je govorila o potlačenosti koja
je tu vladala. Leto je uspio opaziti kameni rub qanata iza radnika, a
vlažnost zraka nije se mogla pogrešno protumačiti: otvorena voda.
Prolazeći pokraj kolibe, Leto je vidio da je bila gruba baš koliko je i
očekivao. Produžio je do qanata, pogledao dolje i ugledao sjenu neke
grabežljive ribe u tamnoj struji. Radnici su, izbjegavajući njegov
pogled, nastavili odnositi pijesak s granice pukotina u stijeni.
Muriz je prišao Letu s leđa i rekao: „Sada stojiš na granici
između ribe i crva. Svaki od ovih kanjona ima svog crva. Ovaj qanat je
otvoren i baš se spremamo ukloniti ribe da bismo privukli pješčane
pastrve.”
„Naravno”, reče Leto. „Imate farmu. Prodajete pješčane pastrve i
crve izvan planeta”
„To nam je savjetovao Muad´Dib!”
„Znam. Ali nijedan od vaših crva, ili bilo koja pješčana pastrva,
ne može izvan Dine duže opstati na životu.”
„Ne, trenutno”, reče Muriz. „Ali jednoga dana…”
„Ni za deset tisuća godina”, reče Leto. Okrenuo se pogledati
zbunjenost na Murizovom licu. Njime su protjecala pitanja poput vode u
qanatu. Može ovaj Muad´Dibov sin stvarno čitati budućnost? Neki su
još vjerovali da je Muad´Dib to činio, ali… kako se takvo nešto može
potvrditi?
Nato se Muriz okrenuo i poveo ga natrag prema kolibi. Otvorio
je jednostavan ulazni zatvarač i rukom pokazao Letu neka uđe. Uz
suprotni zid gorjela je svjetiljka na začinsko ulje, a neka sitna pojava
čučala je ispod nje, leđima okrenuta vratima. Sagorijevanje ulja je
odavao težak miris cimeta.
„Poslali su novu robinju za staranje o Muad´Dibovom sinu”,
podsmjehnuo se Muriz. „Bude li dobro služila, mogla bi na neko
vrijeme sačuvati svoju vodu.” Stao je sučelice Letu. „Neki misle da je
loše uzimati ovakvu vodu. Ti raspušteni Slobodnjaci sada gomilaju hrpe
smeća u svojim gradovima! Hrpe smeća! Kad je ikada ranije Dina
vidjela hrpe smeća! Kada nam u ruke dopadnu ovakvi poput ove…”
Glavom je pokazao u smjeru pojave ispod svjetiljke, „…obično su
poludivlji od straha, izgubljeni za svoje, a nikada prihvaćeni od strane
pravih Slobodnjaka. Razumiješ li me Leto-Batigh?”
„Razumijem” Šćućurena figura se nije pomakla.
„Govorio si o tome da ćeš nas voditi” reče Muriz. „Slobodnjake
vode ljudi okrvavljenih ruku. Kamo bi nas ti mogao povesti?”
„Kralizec”, reče Leto, ne skidajući oči sa šćućurene pojave.
Muriz se zabuljio u njega, nabravši obrve iznad svojih očiju boje
indiga. Kralizec? To nije bio samo rat ili revolucija; to je Tajfunska
Bitka. Riječ je potjecala iz najstarijih slobodnjačkih legendi: bitka na
kraju svemira. Kralizec?
Visoki Slobodnjak je grčevito stiskao grlo. Ovaj vrag je bio
nepredvidljiv poput nekog gradskog fićfirića! Okrenuo se prema
zgurenoj figuri. „Ženo! Liban vahid!” naredio je. Donesi nam
začinskog pića!
Oklijevala je. „Učini što ti je zapovjedio, Sabiha”, reče Leto.
Zbunjena, skočila je na noge. Zurila je u njega, nemoćna skinuti
pogled s njegova lica.
„Poznaješ je?” upitao je Muriz.
„Ona je Namrijeva nećakinja. Pogriješila je u Jacurutu i oni su je
poslali tebi.”
„Namri? Ali…”
„Liban vahid”, reče Leto.
Projurila je pokraj njih, strgnula ulazni zatvarač i oni začuše
zvuk trčećih stopala.
„Neće daleko stići”, reče Muriz. Dotaknuo je prstom rub nosa.
„Namrijeva rođakinja, ha? Zanimljivo. Što je to zgriješila?”
„Dopustila je da pobjegnem” Rekavši to, okrenuo se i krenuo za
njom. Našao ju je gdje stoji na rubu qanata. Stao je uz nju i pogledao u
vodu. Ptice su se smjestile u obližnjim lepezastim palmama i čuo je
njihovo kliktanje, lepetanje krila. Radnici su, tovareći pijesak, škripali
alatom. Međutim, on je, kao i Sabiha, gledao dolje, duboko u vodu i
njene odbljeske. Krajevima očiju vidio je male plave dugorepe papagaje
u krošnjama palmi. Jedan od njih je preletio qanat i on opazi njegovo
zrcaljenje u srebrnastom kovitlanju ribe, što se sve zajedno slilo u sliku
u kojoj su ptice i ribe plivale po istom nebeskom svodu.
Sabiha se nakašljala.
„Mrziš me”, reče Leto.
„Osramotio si me. Osramotio si me pred mojim narodom.
Održali su Isnad i poslali me ovdje da izgubim svoju vodu. Sve to zbog
tebe!”
Muriz se nasmijao odmah iza njihovih leđa. „Sad ti je jasno,
Leto-Batigh da naša Duhovna Rijeka ima mnogo pritoka.”
„Ali moja voda teče vašim venama”, reče Leto, okrećući se. „To
nije pritok. Sabiha je suđenica iz moje vizije i ja je pratim. Pobjegao
sam preko pustinje da bih pronašao svoju budućnost ovdje u Šulohu”
„Ti i…” Pokazao je na Sabihu i zabacio glavu grohotom se
nasmijavši.
„Neće biti onako kako bi i jedan od vas mogao povjerovati”,
reče Leto. „Zapamti, Muriz. Pronašao sam otiske stopala mog crva.”
Tog trenutka je osjetio kako mu suze naviru na oči.
„Daruje vodu mrtvima” prošapta Sabiha.
Čak je i Muriz sa strahopoštovanjem zurio u njega. Slobodnjaci
nikad nisu plakali osim kad se radilo o najdubljem darivanju duše.
Gotovo zbunjen, Muriz je začepio usta i navukao djeballa kapuljaču
nisko preko obrva.
Leto je, netremice gledajući preko njega, rekao: „Ovdje u Šulohu
na rubu pustinje još se mole za rosu. Idi, Muriz, i moli se za Kralizec.
Obećavam ti da će doći.”
51.
Slobodnjački govor je vrlo sažet i precizan u
izražavanju. Utonuo je u varku savršenstva. Njegove
pretpostavke su plodno tlo za apsolutističke vjere.
Osim toga, Slobodnjaci su naklonjeni moraliziranju.
Oni suprotstavljaju zastrašujuću nepostojanost svih
stvari utemeljenim postavkama. Oni kažu: ”Znamo
da ne postoji ukupni zbroj dostižnog znanja; to je
ostavljeno Bogu. Ali što god ljudi mogu naučiti, ljudi
mogu sadržavati ” Ovim britkim pristupom svemiru,
oni rezbare fantastično vjerovanje u predznake i
proročanstva kao i u vlastitu sudbinu. To je izvor
njihove legende o Kralizecu: ratu na kraju svemira.
Tajna izvješća Bene Gesserita / list 800881
Dobro ga čuvaju na sigurnom mjestu”, reče Namri, osmjehujući
se Gurneyju Hallecku koji je stajao na drugom kraju četvrtaste kamene
sobe. „Možeš to prenijeti svojim prijateljima”
„Gdje je to sigurno mjesto?” upita Halleck. Nije mu se sviđao
Namrijev ton i osjećao se sputan Jessicinim naredbama. Prokleta
vještica! Njena objašnjenja nisu imala nikakvog smisla osim glede
upozorenja na ono što se moglo dogoditi ako Leto ne bi uspio
nadvladati svoja užasna sjećanja.
„Mjesto je sigurno”, reče Namri. „To je sve što ti smijem reći.”
„Otkud to znaš?”
„Dobio sam distrans. Sabiha je s njim”
„Sabiha! Ona će ga jednostavno pustiti…”
„Ne ovoga puta ”
„Namjeravaš li ga ubiti?”
„To više nije moja stvar.”
Na licu Hallecka se pojavi grimasa. Distrans. Koliki je domet tih prokletih
špiljskih šišmiša? Često ih je viđao kako lete amo-tamo po
pustinji s tajnim porukama ubilježenim u njihove piskave glasove. Ali
kako daleko su mogli stići na ovom paklenom planetu?
„Moram ga osobno vidjeti”, reče Halleck.
„To nije dopušteno”
Halleck je duboko udahnuo, smirujući se. Proveo je dva dana i
dvije noći u očekivanju izvješća iz sieča. Sada je prolazilo još jedno
jutro i on je osjećao kako se njegova uloga topi ostavljajući ga golog. U
svakom slučaju nikada nije volio ulogu zapovjednika. Zapovjednik je
uvijek čekao dok su drugi radili zanimljive i opasne stvari.
„Zašto nije dopušteno?” upitao je. Krijumčari koji su preuredili
ovaj sigurni sieč, ostavili su previše neodgovorenih pitanja pa nije želio
da mu još i Namri pjeva istu pjesmu.
„Neki misle da si previše vidio time što si vidio ovaj sieč”, reče
Namri.
Halleck je raspoznao prijetnju, opustio se u udoban stav
školovanog borca, s rukom ne na nožu, ali blizu njega. Čeznuo je za
jednim štitom, ali su oni bili povučeni iz uporabe zbog svog učinka na
crve i kratkovječnosti u uvjetima statičkih naboja koje je izazivala oluja.
„Ova tajanstvenost nije dio našeg dogovora”, reče Halleck.
„Da sam ga ubio, bi li i to bio dio našeg dogovora?”
Ponovno je Halleck osjetio podmetanje nevidljivih sila na koje
ga gospa Jessica nije upozorila. Taj njen prokleti plan! Možda je bilo
ispravno ne vjerovati Bene Gesseritu. Odmah se osjetio nevjernim.
Objasnila je problem, a on je prihvatio njen plan očekujući da će kao i
svi ostali planovi zahtijevati naknadno prilagođavanje. Nije se radilo o
nekoj Bene Gesserit; ovo je bila Jessica iz roda Atreida koja njemu nikada
nije bila ništa drugo osim prijatelja i zaštitnika. Znao je da bi bez
nje u životu bio nošen strujama i vjetrovima u nekom svijetu opasnijem
od ovog u kojem je sada živio.
„Ne možeš mi odgovoriti na moje pitanje” reče Namri.
„Smio si ga ubiti jedino u slučaju ako pokaže da je… opsjednut”,
reče Halleck. „Izrod.”
Namri je prinio šaku desnom uhu. „Tvoja gospa je znala da mi
znamo takve odvagnuti. Mudro je bilo od nje što je presudu predala
meni u ruke”
Halleck je stisnuo usne, obuzdavajući se.
„Čuo si riječi koje mi je Časna Majka rekla”, reče Namri. „Mi
Slobodnjaci razumijemo takve žene, ali vi došljaci s drugih svjetova ih
nikada ne shvaćate. Slobodnjačke žene često šalju svoje sinove u smrt.”
Halleck je procijedio kroz zube: „Želiš li mi reći da si ga ubio?”
„Živ je. Na sigurnom je mjestu. Nastavit će uzimati začin.”
„Ali moja je dužnost odvesti ga do njegove bake, ako preživi”,
reče Halleck.
Namri je samo slegnuo ramenima.
Halleck je shvatio da je to sav odgovor koji je dobio. Dovraga!
Nije se mogao vratiti Jessici s takvim neodgovorenim pitanjima!
Odmahnuo je glavom.
„Zašto ispituješ ono što ne možeš promijeniti?” upita Namri.
„Dobro si plaćen”
Halleck smrknuto pogleda tog čovjeka. Slobodnjaci! Vjeruju da
su svi stranci prvenstveno zainteresirani za novac. Ali iz Namrija je
govorilo nešto više od slobodnjačke predrasude. Ovdje su se umiješale
druge neke sile, što je za nekoga koga je jedna Bene Gesserit naučila
promatrati bilo vrlo očito. Sve je to smrdjelo je na lukavstvo u
lukavstvu, pretvaranje…
Prelazeći na uvredljivo prisno ponašanje, Halleck reče: „Gospa
Jessica će biti gnjevna. Mogla bi poslati kohorte na…”
„ Zanadiq! ” opsuje Namri. „Ti službeni glasniče! Stojiš izvan
Mohalate! Užitak mi je preuzeti tvoju vodu za Otmjene Ljude!”
Halleck je stavi ruku na nož i pripremio svoj lijevi rukav odakle
je napadače uvijek vrebalo malo iznenađenje. „Ne vidim ovdje prosutu
vodu”, reče. „Možda si zaslijepljen svojim ponosom ”
„Živ si, jer sam ti htio reći prije nego umreš da tvoja Gospa
Jessica neće poslati kohorte protiv nikoga. Ti nećeš biti tiho namamljen
u Huanui, nesvjetovni ološu. Ja pripadam Otmjenim Ljudima, a ti…” „A
ja sam samo sluga Atreida”, reče Halleck mirnim glasom. „Mi smo ološ
koji je digao Harkonnenov jaram s tvog smrdljivog vrata”.
Namri je, iskezivši se, pokazao bijele zube. „Tvoja gospa je
zatočenik na Salusi Secundus. Izvješća koja si po tvom uvjerenju
primao od nje, dolazila su od njene kćerke!”
Krajnjim naporom, Halleck je uspio zadržati ravnodušan glas.
„Nije važno. Alija će…”
Namri je izvukao svoj kris-nož. „Što ti znaš o Nebeskoj
Maternici? Ja sam njen sluga, ti muška kurvo. Ponudit ću joj se kad ti
uzmem vodu!” I jurne preko sobe u nepromišljenoj pravoj crti.
Halleck, ne dopuštajući da ga prevari ova prividna nezgrapnost,
trgne naviše lijevi rukav svoje odjeće, pa oslobodivši dodatni komad
teške tkanine koju je ranije tu ušio, spusti je da zarobi Namrijev nož.
Sve u jednom pokretu, Halleck je navukao nabore tkanine preko
Namrijeve glave i potegao odozdo svojim nožem kroz tkaninu ciljajući
ravno u lice. Osjetio je kako je šiljak pogodio cilj u trenutku kad ga je
Namrijevo tijelo udarilo tvrdom površinom metalnog oklopa koji se
nalazio ispod njegove odjeće. Slobodnjak je ispustio strahovit vrisak,
trgnuo se unatrag i pao. Ležao je, dok mu je krv šikljala na usta, s očima
koje su zurile u Hallecka, a onda se polagano zamutile.
Halleck je odahnuo. Kako li je ovaj glupi Namri mogao
očekivati da će netko previdjeti oklop ispod njegove odjeće? Halleck se
obratio lesu dok je popravljao svoj lažni rukav, brisao nož i stavljao ga u
korice. „Što si mislio, kako smo to mi atreidski sluge uvježbani, budalo?”
Duboko je udahnuo, razmišljajući: A sada dobro. Čija sam
igračka? U Namrijevim riječima odzvanjala je istina. Jessica je
zarobljenik Corrina, a Alija radi na svojim vražjim planovima. Jessica je
upozoravala na mnoge probleme do kojih je moglo doći u svezi s
Alijom kao neprijateljem, ali nikad nije predvidjela da će i sama postati
zarobljenik. Ipak, on je imao naredbe koje je trebao provesti. Prvo se
morao maknuti s ovog mjesta. Srećom, svaki odjeveni Slobodnjak je
vrlo sličio svakom drugom Slobodnjaku. Otkotrljao je Namrijevo tijelo
u kut, nabacao jastuke preko njega i premjestivši prostirač pokrio krv.
Obavivši to, namjestio je usno i nosno crijevo svog pješčanog odijela,
navukao masku poput svakog tko se priprema za odlazak u pustinju,
navukao naprijed kapuljaču i izašao u dugačak hodnik.
Nevini se kreću bez straha, pomislio je, podešavajući korak do
laganog geganja. Osjećao se neobično slobodno, kao da je izašao iz
opasnosti, a ne ulazio u nju.
Nikad mi se nisu sviđali njeni planovi glede onog dječaka,
pomislio je. I reći ću joj to budem li je vidio. Jer, ako je Namri rekao istinu,
najopasniji od mogućih planova počeo se ostvarivati. Kad bi ga
uhvatila, Alija mu ne bi dopustila da dugo živi, ali tu je uvijek bio
Stilgar – dobar Slobodnjak s dobrim slobodnjačkim praznovjerjem.
Jessica je to jednom objasnila. „Postoji tanak sloj civiliziranog
ponašanja iznad Stilgarove prave prirode. A evo kako se taj sloj skida s
njega…”
52.
Duh MuadDiba je više od riječi, više od slova
Zakona koji podižu u njegovo ime. Muad´Dib mora
uvijek biti onaj unutrašnji gnjev uperen protiv
samozadovoljnih
silnika,
protiv
šarlatana
i
dogmatičnih fanatika. To je onaj unutrašnji gnjev koji
treba pokazati, jer nas je Muad´Dib prvenstveno učio
jedno: ljudi mogu opstati jedino u zajednici društvene
pravde.
Fedajkinska pogodba
Leto je sjedio leđima oslonjen na zid kolibe, pažnje prikovane za
Sabihu, promatrajući kako se niti njegove vizije raspetljavaju. Bila je
pripremila kavu i odložila ju na stranu. Sada je čučala nasuprot njemu
miješajući njegov večernji obrok. Bila je to neka kaša koja je mirisala
po melangeu. Rukama je hitro pokretale kuhaču i rubovi zdjele se
uprljaše tekućim indigom. Nagnula je svoje usko lice nad zdjelu,
spravljajući koncentrat. Gruba opna koja je tvorila zidove kolibe bila je
pokrpana svjetlijim materijalom baš iza nje i to je stvorilo sivi oreol
nasuprot kojeg je njena sjena plesala u treperavoj svjetlosti kuhinjskog
plamena i jedne jedine svjetiljke.
Ta svjetiljka je kopkala Leta. Ovi ljudi u Šulohu bili su
raskalašeni glede začinskog ulja: svjetiljka, a ne sjajna kugla. Držali su
zarobljene prognanike unutar njihovih zidova u uvjetima koji su
zabilježeni u najstarijim slobodnjačkim predajama. A ipak su koristili
ornitoptere i najnovije žetelice začina. Bili su gruba mješavina starog i
modernog.
Sabiha gurne zdjelu kaše prema njemu, gaseći plamen u
ognjištu. Leto se ni ne osvrne na zdjelu.
„Kaznit će me ne pojedeš li to”, reče ona.
Zurio je u nju, razmišljajući: Ubijem li je, to će uništiti jednu
viziju. Prenesem li joj Murizove planove, to će uništiti drugu viziju. A
budem li ovdje čekao svoga oca, ova vizija-nit postat će snažan konop.
U svijesti je razvrstao te niti. Neke su sadržavale slast koja mu
nije davala mira. Jedna budućnost sa Sabihom nosila je primamljivu
sigurnost unutar njegove proročke svijesti. Prijetila je zapriječiti sve
druge dok je nije ispratio do njenih završnih agonija.
„Zašto tako buljiš u mene?” upitala je.
Pogurnula je zdjelu bliže njemu.
Leto je pokušao progutati slinu suhim grlom. Poticaj da ubije
Sabihu ključao je u njemu. Otkrio je da drhti od toga. Kako bi lagodno
bilo uništiti jednu viziju i dopustiti da nemir slobodno istječe!
„Muriz zapovijeda ovo”, reče ona dodirnuvši zdjelu.
Da, Muriz to zapovijeda. Praznovjerje sve podčinjava. Muriz je
želio imati za sebe vizionara koji bi mu tumačio. On je bio zastarjeli
divljak koji je od vrača zahtijevao bacanje volovskih kosti i tumačenje
njihovog rasporeda. Muriz je „iz opreza“ oduzeo svom zarobljeniku
pješčano odijelo. U tome je bilo skrivenog podsmjehivanja Namriju i
Sabihi. Samo budale dopuštaju da im zatvorenik pobjegne.
Muriz je, međutim, imao dubok emocionalni problem: Duhovnu
Rijeku. Zatvorenikova voda tekla je Murizovim venama. Muriz je tražio
neki znak koji bi mu dopustio održavanje smrtne prijetnje nad Letovom
glavom.
Kakav otac, takav sin, pomislio je Leto.
„Začin će ti samo dati vizije”, reče Sabiha. Bilo joj je neugodno
zbog njegove duge šutnje. „Mnogo puta sam imala vizije u orgiji. One
ništa ne znače.”
To je ono! pomislio je, dok mu se tijelo kočilo u nepokretnost
što mu je kožu činilo hladnom i vlažnom. Bene Gesseritov odgoj
zaposjeo je njegovu svijest, igličasta prosvjećenost koja se lepezasto
širila izvan njega da bi bacila blještavo svjetlo vizije na Sabihu i sve
njene drugove i Prognanike. Drevno učenje Bene Gesserita bilo je
izričito:
Jezici se razvijaju zrcaljenjem posebnosti načina života. Svaka
posebnost može se prepoznati po svojim riječima, svojim postulatima i
građom rečenica. Traži zastoje. Posebnosti su mjesta gdje se život
zaustavlja, gdje je kretanje sputano i zamrznuto. Vidio je Sabihu kao tvorca
vizija temeljem njenog prava, a i to da je svaki čovjek imao tu
istu moć. Pa ipak, ona je prezirala svoje vizije iz začinske orgije. One su
bile uzrok nemira i stoga su morale biti ostavljene po strani, hotimično
zaboravljene. Njen narod se molio Šai-Huludu, jer je taj crv dominirao
mnogim njezinim vizijama. Oni su se molili za rosu na rubu pustinje, jer
je vlaga ograničavala njihove živote. Pa ipak, valjali su se u bogatstvu
začina i mamili pješčane pastrve otvorenim qanatima. Sabiha je
pothranjivala njegove proročke vizije s nehatnom oguglalošću, pa ipak
je on u njenim riječima nazirao osvijetljene oznake: ona se oslanjala na
apsolutnosti, tražila konačne granice, i sve to zato što nije mogla izaći
na kraj s oštrinom strašnih odluka koje su se ticale njenog vlastitog
tijela. Ona se čvrsto držala svoje jednooke vizije svijeta, zaokruženog i
vremenski zaleđenog kakav je mogao biti, jer su je druge mogućnosti
užasavale.
Nasuprot tome Leto je sebe osjećao kao čisto kretanje. Bio je
opna koja je zbrajala beskonačne dimenzije, mogao je donositi strašne
odluke.
Kao što je i moj otac činio.
„Moraš pojesti ovo!” reče Sabiha zlovoljno.
Leto je sada imao pregled svih vizija i znao je koju nit mora
slijediti. Moja koža nije moja vlastita. Ustao je i ogrnuo se svojom odjećom.
Ostavljala je čudan dojam priliježući uz tijelo bez pješčanog
odijela koje bi ga štitilo. Njegove bose noge stajale su na zapečenoj
začinskoj tkanini poda, osjećajući zrnca pijeska u njoj.
„Što si namislio?” upita Sabiha.
„Ovdje je zrak ustajao. Idem van.”
„Ne možeš pobjeći”, reče ona. „Svaki kanjon ima svog crva.
Ako prijeđeš qanat, crvi će te osjetiti po tvojoj vlazi. Ovi zarobljeni crvi
su vrlo budni – nimalo slični onima iz pustinje. Osim toga…” kako joj je
glas postao zlurad! „…nemaš pustinjsko odijelo”
„Zašto se onda brineš?” upitao je, želeći saznati može li izazvati
iskrenu reakciju kod nje.
„Zato što nisi jeo.”
„I ti ćeš biti kažnjena.”
„Da!”
„Ali ja sam već zasićen začinom”, reče on. „Svaki moj trenutak
je vizija” Pokazao je golim stopalom na zdjelu. „Prospi to na pijesak.
Tko će saznati?”
„Oni promatraju”, prošaptala je.
Odmahnuo je glavom odvajajući se od vizije, osjećajući kako ga
obavija nova sloboda. Nije trebao ubiti ovog jadnog pijuna. Ona je
plesala po drugoj glazbi, ne poznajući čak ni korake, vjerujući da će
možda ipak sudjelovati u podjeli vlasti koja je mamila gladne gusare
Šuloha i Jacurutua. Leto je prišao ulaznom zatvaraču i stavio ruku na
njega.
„Kad Muriz dođe”, reče ona, „bit će strašno ljut na…”
„Muriz je trgovac prazninom”, reče Leto. „Moja teta ga je
iscrpila.”
Ustala je. „Idem s tobom.”
Sjetio se: Ona se sjeća da sam joj pobjegao. Sada osjeća
krhkost svoje moći nada mnom. Njene vizije su se uskomešale unutar
nje. Ali ona nije htjela poslušati te vizije. Bilo je dovoljno da se zapitala: kako
bi mogao nadmudriti zarobljenog crva u njegovom
uskom kanjonu?
Kako bi mogao preživjeti u Tanzerouftu bez pustinjskog odijela
ili slobodnjačkog zavežljaja?
„Moram biti sam da bih razmislio o svojim vizijama” reče on.
„Ti ćeš ostati ovdje.”
„Kamo si naumio?”
„Do qanata”
„Pješčane pastrve izlaze noću u rojevima”
„Neće me pojesti”
„Ponekad se crv spusti s one strane sasvim do vode” reče ona.
„Ako pređeš qanat…” Prekinula je, trudeći se svojim riječi dati oštrinu
prijetnje.
„Kako bih mogao zajašiti crva bez kuka?” upitao je, želeći
saznati može li još spasiti koji djelić svojih vizija.
„Hoćeš li jesti kad se vratiš?” upitala je, a onda još jednom
čučnula pokraj zdjele, ponovno uzela kuhaču i započela miješati juhu
boje indiga.
„Sve u svoje vrijeme”, reče on, znajući da neće uspjeti otkriti
nježnu uporabu Glasa, način na koji je krijumčario svoje želje u njeno
odlučivanje.
„Muriz će doći vidjeti jesi li imao viziju”, upozorila je.
„Razgovarat ću s Murizom na svoj način”, reče on, primjećujući
kako su joj pokreti postali teški i spori. Osnovno biološko ponašanje
svih Slobodnjaka potpomoglo je načinu kojim je on sada njome
upravljao. Slobodnjaci su u zoru bili ljudi izuzetne energije, ali ih je u
sumrak često obuzimala duboka i letargična sjeta. Već je poželjela
zaspati i utonuti u snove.
Leto je sam izašao van u noć.
Nebo je blistalo od zvijezda pa je mogao razaznati veličinu
okolnog brijega nasuprot njihove svjetlucave šare. Krenuo je ispod
palmi prema qanatu.
Duže vrijeme je čučao na rubu qanata, osluškujući neprestano
šuškanje pijeska s one strane unutar kanjona. Sudeći po zvuku radilo se
o malom crvu; izabranom, nedvojbeno, baš zbog tog razloga. Malog
crva je bilo lakše transportirati. Razmišljao je o njegovom hvatanju:
lovci bi ga omamili vodenom maglom, uporabljujući tradicionalan
slobodnjački način lovljenja crva za obred orgija/preobražaja. Ali ovom
crvu nije bila suđena smrt utapljanjem. Ovaj će, vjerojatno, otići
Cehovim teretnjakom do nekog kupca punog nade, no čija će pustinja
vjerojatno biti previše vlažna. Malo je ljudi s drugih svjetova shvaćalo
smisao i ulogu suhoće koju su pješčane pastrve nekoć održavale na
Arrakisu. Nekoć održavale. Jer čak i ovdje u Tanzerouftu u zraku je bilo
mnogostruko više vlage nego je to neki crv ikada ranije upoznao,
izuzmemo li njegovu smrt u slobodnjačkoj cisterni.
Čuo je kako se Sabiha meškolji u kolibi iza njega. Bila je
nemirna, podbadana svojim potisnutim vizijama. Pitao se kako bi bilo
živjeti s njom izvan vizije, dijeleći svaki trenutak koji bi sam po sebi
nailazio. Ova pomisao ga je privukla daleko jače od bilo koje začinske
vizije. Bilo je neke čistoće u suočavanju s nepoznatom budućnosti.
Jedan poljubac u sieču je vrijedan dva poljupca u gradu!
Tako je govorila stara slobodnjačka poslovica. Tradicionalni sieč
imao je uočljivu grubost pomiješanu sa sramežljivošću. Postojali su
tragovi te sramežljivosti u ljudima Jacurutua/Šuloha, ali tek tragovi.
Ražalostilo ga je otkriće tog što je bilo izgubljeno.
Polagano, tako polagano da ga je spoznaja potpuno obuzela prije
nego je prepoznao njen početak, Leto je postao svjestan tihog šuškanja
mnogih stvorenja posvuda unaokolo.
Pješčane pastrve.
Uskoro se trebao prebaciti iz jedne vizije u drugu. Osjećao je
kretanje pješčanih pastrva kao neko kretanje unutar sebe. Slobodnjaci su
naraštajima živjeli s ovim neobičnim stvorenjima, znajući da se, riskira
li se dio vode kao mamac, mogu privući na dohvat ruke. Mnogi je
Slobodnjak, umirući od žeđi, stavio na kocku zadnjih nekoliko kapljica
svoje vode, znajući da bi mu slatki zeleni sirup istisnut iz pješčane
pastrve mogao donijeti malu dobit u energiji. No, pješčane pastrve su
bile uglavnom predmet igre djece koja su ih hvatala za Huanui. I za
šalu.
Leto se stresao na pomisao što je ta šala značila za njega u ovom
trenutku.
Osjetio je kako je jedno od ovih stvorenja skliznulo preko
njegove bose noge. Oklijevalo je, a zatim produžilo, privučeno većom
količinom vode u qanatu.
Na trenutak je, međutim, osjetio stvarnost svoje strašne odluke.
Rukavica od pješčanih pastrva. To je bila jedna od dječjih igara. Ako je
netko držao pješčanu pastrvu u ruci, gladeći njome kožu, nastala bi živa
rukavica. Stvorenja su mogla osjetiti tragove krvi u kapilarama kože, ali
ih je nešto što je bilo pomiješano s krvnom vodom odbijalo. Ranije ili
kasnije, rukavica bi otpala u pijesak odakle su je podizali i stavljali u
košaricu od začinskih vlakana. Začin ih je umirivao i na kraju su ih
bacili u mrtvačku destileriju.
Mogao je čuti pješčane pastrve kako se obrušavaju u qanat i
kovitlanje grabežljivaca koji su ih proždirali. Voda je razmekšavala
pješčane pastrve, čineći ih gipkim. Djeca su to rano spoznavala. Malo
sline istiskivalo je slatki sirup. Leto je osluškivao pljuskanje. Ovo je bila
seoba pješčanih pastrvi koje su stigle do otvorene vode, ali nisu mogle
svladati tekući qanat u kojem su stražarile grabežljive ribe.
Pa ipak su stizale; pa ipak su pljuskale.
Leto je pipao po pijesku svojom desnom rukom sve dok mu se
prsti nisu sreli s glatkom kožom pješčane pastrve. Bila je krupna, baš
kao što se i nadao. Stvorenje ga nije pokušalo izbjeći, već je žudno
prionulo za njegovo meso. Ispitao je njene konture slobodnom rukom –
približno dijamantnog oblika. Nije imala ni glavu, ni udove, ni oči, pa
ipak je nepogrešivo mogla pronaći vodu. Mogla se spajati sa svojim
rođacima tijelo na tijelo; prikopčavale su se jedna na drugu
jednostavnim ispreplitanjem izbočenih trepetljika sve dok cjelina ne bi
postala jedan veliki pljačkaški organizam koji je zatvarao vodu,
odvajajući zidom ‘otrov“ od grdosije u koju se pješčana pastrva
vremenom trebala pretvoriti: Šai-Huluda.
Pješčana pastrva se uvijala na njegovoj šaci, izdužujući se i
istežući. Kako se pomicala, tako je on osjećao odgovarajuće izduživanje
i povlačenje vizije koju je odabrao. Ova nit, a ne ona. Osjetio je kako
pješčana pastrva postaje tanja, prekrivajući sve veću površinu njegove
ruke. Nijedna pješčana pastrva nikada ranije nije susrela ruku poput ove,
gdje je svaka stanica bila prezasićena začinom. Nikada ranije nijedan
drugi čovjek nije živio i rasuđivao u ovakvom stanju. Leto je brižljivo
ugodio svoju enzimsku ravnotežu, oslanjajući se na prosvijetljenu
sigurnost koju je stekao u začinskom transu. Znanje koje je crpio iz svih
ovih nebrojenih života koji su se miješali unutar njega, davalo mu je
sigurnost s kojom je odabirao ugađanja, sprječavajući smrt od prejake
doze koja bi ga progutala dopusti li da mu popusti pažnja makar tijekom
jednog otkucaja srca. Istodobno, on se suživljavao s pješčanom
pastrvom, hraneći se njome, hraneći nju, spoznavajući je. Vizija iz
njegovog transa pribavila mu je uzorak i on ga je točno slijedio.
Osjećao je kako se pješčana pastrva tanji, šireći se sve više preko
njegove podlaktice, dosežući mu nadlakticu. Pronašao je još jednu i
postavio je iznad prve. Dodir je izazvao mahnito uvijanje ovih
stvorenja. Njihove trepetljike su se zakvačile i one postadoše
jedinstvena opna koja ga je prekrivala do lakta. Pješčane pastrve su
stvorile živu rukavicu iz one dječje igre, samo tanju i osjetljiviju, budući
da ih je namamio u ulogu simbioze s kožom. Sa živom rukavicom na
ruci uhvatio je tlo i osjetio pijesak, svako zrnce jasno drukčije u odnosu
na njegova osjetila. Ovo više nisu bile pješčane pastrve; ovo je bilo
nešto žilavije i snažnije. I bilo je sigurno da će sve više dobivati na
snazi… Pipajući rukom naišao je na još jednu pješčanu pastrvu koja se
sjedinila s prve dvije i prilagodila novoj ulozi. Kožasta mekoća proširila
se naviše njegovom rukom sve do ramena.
Strašnom čistoćom koncentracije uspio je sjediniti svoju novu
kožu sa svojim tijelom, sprječavajući odbacivanje. Nijednom kutku
svoje pažnje nije prepustio promišljanje o užasnim posljedicama ovog
što je sada ovdje učinio. Samo su nužnosti njegove vizije bile važne.
Samo je Zlatna Staza mogla proizaći iz ovog teškog iskušenja.
Leto je odbacio odjeću i gol legao na pijesak, pruživši ruku u
rukavici preko staze kojom su, gmižući, pješčane pastrve prolazile.
Sjetio se kako su on i Ghanima jednom uhvatili pješčanu pastrvu i trljali
je o pijesak dok se nije zgrčila u dijete-crva, krutu cijev čija je
unutrašnjost bila bogata zelenim sirupom. Jedno od njih je blago
zagrizlo njen završetak i brzo posisalo prije nego je rana zarasla,
zaradivši nekoliko slatkih kapljica.
Sada ih je bilo posvuda po njegovom tijelu. Mogao je osjetiti
pulsiranje svoje krvi ispod žive opne. Jedna mu je pokušala prekriti lice,
ali ju je on odmah počeo energično premještati tamo-amo dok se nije
izdužila u tanku oblicu. Ova stvar je narasla mnogo duža od djeteta
crva, zadržavši savitljivost. Leto je zagrizao u njen završetak, okusio
tanak mlaz slatke tekućine koja je potrajala mnogo duže nego je to ikada
ranije neki Slobodnjak doživio. Osjetio je kako energija iz tog slada
struji kroz njega. Neobično uzbuđenje oblilo mu je tijelo. Neko vrijeme
je bio zauzet odvajanjem opne s lica sve dok nije stvorio kruti vijenac,
krug promjera od brade do čela, ostavljajući uši izložene.
Došao je trenutak za provjeru te vizije.
Ustao je, okrenuo se namjeravajući potrčati natrag prema kolibi
i, tek što se pokrenuo, otkrio je da mu se noge prebrzo kreću za
održavanje ravnoteže. Stropoštao se u pijesak, otkotrljao i ponovno
skočio na noge. Taj skok ga je odbacio dva metra iznad pijeska i, kad se
ponovno dočekao i pokušao hodati, opet se prebrzo kretao.
Stani! Zapovjedio si je. Utonuo je u prana-bindu prinudno opuštanje,
ujedinjujući svoja osjetila u zajednički spoj svjesnosti. Ovo je
dovelo u žarište unutrašnja mreškanja trajne sadašnjosti kroz koju je doživio
Vrijeme i dopustio da ga ushićenost vizije ohrabri. Opna je
djelovala točno tako kako je vizija predvidjela.
Moja koža nije moja vlastita.
Ali njegovim mišićima je trebalo nešto vježbe za nadziranje tih
pretjeranih kretnji. Nastojeći hodati, padao je i kotrljao se. Napokon je
sjeo. U tom mirovanju, vijenac ispod brade pokušao je postati opna koja
bi mu prekrila usta. On pljune u nju i zagrize je, kušajući slatki sirup.
Povukla se nadolje pod pritiskom njegove ruke.
Prošlo je dovoljno vremena da stvori jedinstvo sa svojim tijelom.
Opružio se koliko je dug i okrenuo lice prema tlu. Počeo je puzati
stružući opnom po pijesku. Jasno je osjećao pijesak, ali pritom mu ništa
nije greblo njegovo vlastito tijelo. Sa svega nekoliko plivačkih pokreta
prevalio je pedeset metara pijeska. Odgovor tijela došao je u osjećaju
zagrijavanja izazvanog trenjem.
Opna nije više težila pokriti mu usta i nos, ali sada je bio suočen
s drugim, većim korakom na svojoj Zlatnoj Stazi. Ulažući napore
prebacio se na drugu stranu qanata u kanjon u kojem je boravio
zarobljeni crv. Začuo ga je kako šikće u njegovom smjeru, privučen
njegovim pokretima.
Leto je skočio na noge, namjeravajući stajati i čekati, ali ga je
pretjerana kretnja odbacila u bespomoćnom koprcanju, dvadeset metara
dublje u kanjon. Nadzirući svoje reakcije uz užasno naprezanje, sjeo je,
a zatim ustao. U tom je trenutku odmah ispred njega pijesak počeo
kipjeti, izdižući se u čudnu, zvijezdama osvijetljenu krivulju. Pijesak se
rastvorio udaljen od njega nekih dvije dužine tijela. Kristalni zubi
bljesnuše u mutnoj svjetlosti. Ugledao je razjapljeno grotlo čeljusti
okruženo titranjem slabog plamena daleko otraga. Zapuhnuo ga je
snažan miris začina. Međutim, crv je zastao. Stajao je tako ispred njega
dok se Prvi Mjesec penjao iznad brijega. Svjetlost odbijena od crvovih
zuba ocrtavala je vilinski sjaj kemijskih vatri duboko unutar ovog
stvorenja.
Njegov urođeni slobodnjački strah je bio tako dubok, da se
uhvatio kako drhti od želje za bijegom. Ali vizija ga je držala
nepokretnog, začaranog ovim produženim trenutkom. Nitko nikada
ranije nije stajao ovako blizu usta živog crva i to preživio. Leto je
nježno pomaknuo desnu nogu, zapeo za pješčanu brazdu i, reagirajući
prenaglo, pao prema crvovim ustima. Nekako se zaustavio na
koljenima.
Pa ipak, crv se nije pomaknuo.
On je zamjećivao samo pješčane pastrve, a nikad ne bi napao
duboki pješčani vektor vlastite vrste. Jedan crv bi napao drugog crva na
njegovom području nastojeći doći do nebranjenog začina. Jedino ga je
vodena prepreka zaustavljala – a pješčane pastrve, budući da su
sadržavale vodu, bile su vodena prepreka.
Ispitujući, Leto je mahnuo rukom prema užasnim ustima. Crv se
izmaknuo za čitav metar.
Vrativši samopouzdanje, Leto se okrenuo od crva i počeo
privikavati svoje mišiće na život s novostečenom snagom. Krenuo je
oprezno natrag prema qanatu. Crv je ostao nepomičan iza njega. Kad se
Leto našao s druge strane vodene prepreke, radosno je poskočio,
zaplovio desetak metara preko pijeska, praćakajući se, kotrljajući i
glasno smijući.
Svjetlost se ralila po pijesku kad je rastvorio ulazni zatvarač
kolibe. Sabiha je stajala ocrtana u žutom purpurnom sjaju svjetiljke i
zurila u njega.
Smijući se, Leto je pretrčao preko qanata, zastao ispred crva,
okrenuo se i pogledao u nju raširenih ruku.
„Pogledaj!” viknuo je. „Crv izvršava moju zapovijed!”
I dok je ona stajala u ledenom šoku, on se brzo okrenuo,
strelovito zaobišao crva i odjurio u kanjon. Stječući iskustvo sa svojom
novom kožom, otkrio je da može trčati uz najlakše pomicanje mišića.
Za to mu nije trebao gotovo nikakav napor. Kad bi uložio napor u
trčanje, jurio je iznad pijeska dok mu je vjetar nagrizao otkriveni krug
lica. Na kraju kanjona, umjesto da stane, skočio je uvis punih petnaest
metara, grčevito uhvatio stijenu, zagrebao uz nju i, pentrajući se poput
nekog kukca, izbio na vrh Tanzeroufta.
Pustinja se pružala ispred njega, neizmjerno srebrnasto valovita i
okupana u mjesečini.
Letova neobuzdana veselost je nestala.
Čučnuo je, zapažajući kako je lakim osjećao tijelo. Naprezanje je
stvorilo glatki sloj znoja koji bi pustinjsko odijelo upilo i odvelo do
otpremnog isteka gdje se odvajala sol. Baš dok se odmarao taj je sloj
sada nestao upijen od opne brže nego što bi to učinilo pustinjsko
odijelo. Smišljeno je smotao dio opne ispod usana, uvukao ga u usta i
ispio slatkoću.
Međutim, usta mu nisu bila pokrivena maskom. Slobodnjački
mudar, osjetio je kako mu se tjelesna vlaga rasipa sa svakim dahom.
Dijelom membrane prekrio je usta, gurajući je natrag kad bi mu
pokušala zatvoriti nosnice, nastavljajući to raditi sve dok se smotana
brana nije ustalila na jednom mjestu. Po pustinjskom običaju, utonuo je
u automatski ritam disanja: udisaj kroz nos, izdisaj kroz usta. Opna je
preko njegovih usta izbacila mali balon, ali se održala na istom mjestu.
Sva vlaga koja se skupljala na njegovim usnama bila je pokrivena.
Prilagođavanje se zatim nastavilo.
Jedan „topter je proletio između Leta i mjeseca, nagnuo se i
otvorenih krila odlučio sletjeti na brdo, stotinjak metara lijevo od njega.
Leto ga je okrznuo pogledom, okrenuo se i vratio pažnju na put kojim se
popeo iz kanjona. Dolje, s druge strane qanata, vidjela su se mnoga
svjetla, komešanje mnoštva. Čuo je slabe povike i osjetio histeriju u tim
zvucima. Dva čovjeka su mu se približavala iz smjera „toptera.
Mjesečina je svjetlucala na njihovom oružju.
Mashhad, pomisli Leto i to je bila žalosna pomisao. U tome je
bio veliki skok na Zlatnu Stazu. Bio se zagrnuo živim,
samoobnavljajućim pustinjskim odijelom od opne pješčanih pastrva,
stvari neizmjerno vrijedne na Arrakisu… sve dok se ne shvati cijena.
Više nisam ljudsko biće. Legende će o ovoj noći rasti i uvećavati se
izvan svega po čemu bi je učesnici mogli prepoznati. A on će postati
istina, ta legenda.
Pogledao je naniže s brda i procijenio da pustinjska ravnica leži
dvije stotine metara ispod njega. Mjesec je na strmoj padini naglašavao
grebene i pukotine, ali ne i povezanu stazu. Leto je stao mirno, duboko
udahnuo, pogledao ljude koji su se približavali pa zatim koraknuo do
ruba stijene i bacio se u prazan prostor. Nekih trideset metara niže,
njegove savijene noge su se sudarile s uskim grebenom. Pojačani mišići
podnijeli su udar i opet se odbili praveći skok u stranu do drugog
grebena, gdje se rukama uhvatio za jednu malu izbočinu, propao
dvadeset metara, odskočio od sljedeće izbočine i ponovno se spustio,
odskačući, odbijajući i hvatajući se za sićušne ispupčene rubove.
Zadnjih četrdeset metara prevalio je u jednom skoku. Mogao je čuti
promukle povike s vrha stijene, ali nije obraćao pažnju na njih,
usredotočujući se na skokovite korake s vrha na vrh dine.
Navikavajući se na osnažene mišiće, otkrio je osjetno
zadovoljstvo u tome što nije bio predvidio takvo kretanje koje je gutalo
udaljenosti. Bio je to balet po pustinji, prkošenje Tanzerouftu kakvo
nikada nitko nije doživio.
Kad je procijenio da se posada ornitoptera dovoljno oporavila od
šoka i mogla započeti novu potjeru, požurio je do zasjenjene strane dine
i ukopao se u nju. Pijesak se njegovoj novoj snazi činio poput guste
tekućine, ali se temperatura opasno penjala kad se kretao prebrzo.
Probio se na udaljenu stranu dine i otkrio da mu je opna prekrila
nosnice. Uklonio ju je, osjećajući kako mu nova koža pulsira preko
tijela nastojeći upiti njegov znoj.
Kod usta je ponovno oblikovao cijev i počeo piti sirup,
istodobno zureći naviše u zvjezdano nebo. Procijenio je da je odmaknuo
petnaest kilometara od Šuloha. Tog trenutka jedan „topter se ocrtao na
pozadini zvijezda, oblik velike ptice za kojim je sledio još jedan, pa još
jedan. Čuo je muklo šuštanje njihovih krila, šum njihovih prigušenih
mlaznih motora.
Čekao je, pijuckajući iz žive cijevi. Prvi Mjesec otišao je svojom
stazom, a zatim i Drugi.
Sat prije svitanja, Leto se iskrao van i popeo do vrha dine,
istražujući nebo. Nije bilo ni traga progoniteljima. Postalo mu je jasno
da je sada krenuo putem bez povratka. Ispred njega ležala je zamka u
Vremenu i Prostoru, pripremljena kao nezaboravna poruka njemu i
cijelom čovječanstvu.
Okrenuo se prema sjeveroistoku i krupnim koracima prevalio
sljedećih pedeset kilometara, prije nego se ukopao u pijesak za taj dan,
ostavljajući na površini samo sićušnu rupu, koju je držao otvorenu uz
pomoć cijevi od pješčanih pastrvi. Opna se učila suživotu s njim kao što
se i on učio suživotu s njom. Pokušavao je ne razmišljati o drugim
stvarima koje je ona činila njegovom tijelu.
Sutra ću napasti Gara Rulen, pomislio je. Smrskat ću njihov
qanat i proliti vodu u pijesak. Zatim ću produžiti do Windsacka, Old
Gapa i Harga. Tijekom mjesec dana ekološka pretvorba će se
unazaditi za čitav naraštaj. To će nam dati vremena za stvaranje
novog rasporeda događaja.
Krivnja će, naravno, pasti na divljaštvo pobunjenih plemena.
Netko će oživjeti sjećanja na Jacurutu. Alija će imati pune ruke posla.
Što se tiče Ghanime… Leto je, šuteći, u sebi izgovorio riječi koje su joj
trebale vratiti pamćenje. O tome kasnije… ako prežive ovo strašno
zapetljavanje niti.
Zlatna Staza ga je mamila van u pustinju, gotovo kao fizička
stvar koju je mogao vidjeti otvorenih očiju. Razmišljao je kako je to
zapravo bilo: kao što se životinje moraju kretati tlom, jer je njihov
opstanak ovisio o tom kretanju, tako je i čovječjoj duši, vjekovima
sputanoj, trebala staza po kojoj bi se mogla kretati.
Pomislio je zatim na svog oca, rekavši u sebi: „Uskoro ćemo
razgovarati kao čovjek s čovjekom i samo će jedna vizija iz tog izroniti“
53.
Granice opstanka određene su klimom, tim dugim
promjenama koje jedan naraštaj može zanemariti. A
klimatske krajnosti su to što postavlja uzorak.
Usamljena, ograničena ljudska bića mogu zapaziti
klimu okoliša, kolebanje godišnjih vremenskih
razdoblja i, ponekad, mogu zapaziti i takve stvari
poput „Ovo je najhladnija godina koju znam’. To se
sve može osjetiti. Ali ljudi su rijetko svjesna stalnih
promjena tijekom dugog vremenskog razdoblja. A
baš kroz tu svjesnost ljudi nauče opstati na bilo
kojem planetu. Moraju naučiti klimu.
Arrakis, Pretvorba prema Harq al-Adu
Alija je sjedila prekriženih nogu na krevetu, pokušavajući se
pribrati, mumljajući Molitve Protiv Straha, ali je posprdno ruganje
odjekivalo njenom glavom ometajući svaki pokušaj. Mogla je čuti onaj
glas; kontrolirao je njene uši, njenu svijest. „Kakva je to besmislica?
Čega se trebaš bojati?”
Mišići njenih nogu su se zgrčili kad su joj se stopala pokrenula
kao da će pobjeći. Nije imala kamo pobjeći.
Nosila je samo zlatnu odoru od najčišće palianske svile koja je
otkrivala punoću koja je počela stvarati ispupčenja na njenom tijelu.
Doba Ubojica tek što je prošlo; zora je bila blizu. Izvješća koja su se
odnosila na zadnja tri mjeseca ležala su ispred nje na crvenom
krevetnom pokrivaču. Mogla je čuti zujanje klima-uređaja, a blagi
povjetarac je pomicao natpise na zavojnicama siga žice.
Sluge su je bojažljivo probudile dva sata ranije, donijevši joj
novosti o zadnjem zločinu, pa ih je Alija poslala po zavojnice s
izvješćima nastojeći pronaći shvatljivo objašnjenje.
Odustala je od Molitve.
Ovi su napadi morali biti djelo pobunjenika. Očito. Sve više ih
se okretalo protiv Muad´Dibove vjere.
„A što ima loše u tome?” upitao je podrugljiv glas u njoj.
Alija je bijesno odmahnula glavom. Namri ju je iznevjerio. Bila
je blesava što je vjerovala jednom tako opasnom dvostrukom doušniku.
Podanici su joj došapnuli da treba okriviti Stilgara, da je on potajni
buntovnik. I što se dogodilo s Halleckom. Otišao u jazbinu među svoje
prijatelje krijumčare? Moguće.
Uzela je jednu od zavojnica s izvješćima. A Muriz! Taj je bio
histeričan. To je jedino moguće objašnjenje. Inače bi morala povjerovati
u čuda. Ni jedan čovjek, a kamoli dijete (pa čak i takvo dijete poput
Leta) nije mogao skočiti s brda u Šulohu i ostati živ, a potom još pobjeći
preko pustinje u skokovima s vrha jedne na vrh druge dine.
Alija je osjetila hladnoću siga žice pod rukom.
Gdje je onda bio Leto? Ghanima nije prihvaćala ništa drugo
osim da je mrtav. Istinozborka je potvrdila njenu priču: Leta je ubio
Laza tigar. Tko je onda bilo to dijete o kojem su izvještavali Namri i
Muriz?
Stresla se.
Četrdeset qanata je bilo razoreno, a njihova voda prolivena u
pijesak. Napadnuti su odani Slobodnjaci, pa čak i pobunjenici,
praznovjerni klipani, svi odreda! Njena izvješća su bila preplavljena
pričama o zagonetnim događajima. Pješčane pastrve su skakale u qanate
i raspadale se postajući vojskom malih preslika. Crvi su se hotimično
utapali. Krv je kapala s Drugog Mjeseca i padala na Arrakis, gdje je
izazivala velike oluje. A učestalost tih oluja bila je u porastu!
Pomislila je na Duncana koji je tavorio u Tabru, grizući se zbog
pritvora u kojem se nalazio, zahvaljujući odluci koju je ona iznudila od
Stilgara. On i Irulan su o malo čemu drugom razgovarali osim o
stvarnom značenju ovih proročanstava. Budale! Čak su se i njenih
uhoda dojmile ove gnusne priče!
Zašto je Ghanima uporno ostajala pri svojoj priči o Laza trigru?
Alija uzdahne. Samo jedan od izvješća na zavojnicama od siga
žice ju je umirio. Farad“n je poslao dio svoje dvorske straže ‘da
pomognu u nevoljama i obave pripreme za službenu obred zaruka“ Alija
se nasmijala u sebi pridruživši se cerekanju koje je rogoborilo u njenoj
glavi. Barem je taj plan ostajao netaknut. Treba pronaći logična
objašnjenja koja će rasplesti sve ove praznovjerne besmislice.
U međuvremenu je namjeravala iskoristiti Farad“nove ljude kao
pomoć pri uništenju Šuloha i uhićenju znanih otpadnika, posebno među
naibima. Razmišljala je hoće li udariti i na Stilgara, ali ju je unutrašnji
glas upozorio neka to ne čini.
„Ne još.”
„Moja majka i Sestrinstvo još imaju neke vlastite planove”,
prošaptala je Alija. „Zašto podučava Farad“na?”
„Možda je uzbuđuje”, reče stari barun.
„Ne, bezosjećajan je.”
„Nisi pomislila zatražiti od Farad“na da je vrati?”
„Znam opasnosti toga”
„Dobro! U međuvremenu, onaj mladi pomoćnik, Zia ga je
nedavno dovela. Mislim da se zove Agarves – Buer Agarves. Ako bi ga
pozvala ovdje večeras…”
„Ne!”
„Alija…”
„Uskoro će zora, ti nezasitna stara budalo! Ujutro je sastanak
Vojnog Savjeta i svećenici će…”
„Ne vjeruj im, draga Alija.”
„Naravno da ne”
Stari barun je utihnuo, ali je ona počela osjećati glavobolju.
Podmukla bol gmizala je od lijevog obraza gore u lubanju. Jednom ju je
ovakvom smicalicom natjerao na pomamno trčanje hodnicima. Sada je
čvrsto odlučila oduprijeti mu se.
„Nastaviš li, uzet ću sredstvo za smirivanje”, rekla je.
Ozbiljno je shvatio prijetnju. Glavobolja se počela povlačiti.
„Vrlo dobro”, reče mrzovoljno. „Onda, nekom drugom
prigodom.” „Nekom drugom prigodom”, složila se.
54.
Ti jesi razdvojio pijesak svojom snagom; lomio si
glave zmajevima u pustinji. Da, vidim te kao zvijer
koja izranja iz dine; imaš dva janjeća roga, ali govoriš
kao zmaj.
Revidirana Narančasta Katolička Biblija Arran
11:4
Bilo je to čvrsto proročanstvo, niti su postajale konop, nešto što
je, kako se Letu sada činilo, poznavao cijeli svoj život. Pogledao je
preko večernjih sjena na Tanzerouft. Stotinu sedamdeset kilometara
prema sjeveru ležao je Stari Klanac, dubok i vijugav prosjek u
Zaštitnom Zidu kuda su se prvi Slobodnjaci iselili u pustinju.
Leto nije nimalo dvojio. Znao je zašto je usamljen stajao ovdje u
pustinji, a ipak pun osjećaja posjedovanja čitavog ovog područja koje se
mora pokoravati njegovoj zapovijedi. Osjećao je strunu koja ga je
povezivala s cijelim čovječanstvom i onu duboku potrebu za svemirom
spoznaja koje su imale logičan značaj, svemirom prepoznatljivih pravila
unutar svojih vječnih promjena.
Poznajem ovaj svemir.
Crv na kojem je stigao ovamo, bio je došao na toptanje njegovog
stopala i, izdižući se ispred njega, zaustavio se poput neke poslušne
životinje. Skočio je na njega i, samo uz pomoć ruku osnaženih opnom,
otvorio rub crvovih prstena da bi ga zadržao na površini. Crv se umorio
jureći cijelu noć prema sjeveru. Njegova silicijsko-sumporna unutrašnja
‘tvornica’ radila je punim kapacitetom, ispuštajući bogate mlazove
kisika koje je prateći vjetar nanosio u omotavajuće vrtloge oko Leta.
Ovi vreli udari su ga povremeno ošamućivali, ispunjavajući mu svijest
čudnim predodžbama. Povratna i kružna subjektivnost njegovih vizija
okrenula se unutra prema njegovim precima, prisiljavajući ga da
oživljava dijelove svoje zemaljske prošlosti, uspoređujući ih zatim sa
svojim promjenjivim bićem.
Već je mogao osjetiti da se vrlo udaljio od nečeg prepoznatljivo
ljudskog. Omamljena začinom, koji je on gutao posvuda gdje bi ga
pronašao, opna koja ga je prekrivala više nije bila tvorevina od
pješčanih pastrva, baš kao što ni on nije više bio ljudsko biće.
Trepetljike su se uvukle u njegovo meso, stvarajući novo stvorenje koje
će, sigurno, budućih vjekova težiti svojim metamorfozama.
Shvatio si ovo, oče, i odbacio, pomislio je. Bilo je to previše
strašno da bi se s tim suočio.
Leto je znao što se vjerovalo za njegova oca, i zbog čega.
Muad´Dib je umro zbog proročanstva.
Ali Paul Atreid je još za života prešao iz svemira stvarnosti u
alam al-mythal, bježeći od onoga što se njegov sin usudio učiniti.
Sada je ostao samo Propovjednik.
Leto se šćućurio na pijesku i usredotočio pažnju u prema
sjeveru. Iz tog je smjera trebao stići jedan crv, a na njegovim leđima bi
morala jahati dva čovjeka: mladi Slobodnjak i slijepac.
Jato bezbojnih šišmiša preletjelo je iznad Letove glave, držeći se
jugoistočnog smjera. Sličili su brzim, pokretnim mrljama na pozadini
tamnog neba, a znalačko oko Slobodnjaka moglo je odrediti smjer otkud
su došli i tako saznati za skrovište koje je ležalo na toj stazi.
Propovjednik će, vjerojatno, izbjeći to skrovište. Njegovo odredište je
bio Šuloh, kamo divlji šišmiši nisu smjeli doći, osim ako su vodili
strance u ovo tajno mjesto.
Crv se pojavio prvo kao tamni pokret između pustinje i neba na
sjevernoj strani. Matar, kiša pijeska koju je sa velikih visina spustio olujni
vjetar u smirivanju, zamračila je vidik na nekoliko minuta, da bi
zatim ponovno posvijetlio, sada čistiji i jasniji.
Hladna žila u temelju dine na kojoj je Leto čučao počela je
stvarati svoju noćnu vlagu. Osjetio je slabašnu vlažnost u nosnicama i
namjestio balon od opne preko usta. Nije više trebao tražiti izvor vlage
za gutanje. Preko gena njegove majke naslijedio je ono duže i deblje
slobodnjačko veliko crijevo, sposobno preuzeti vodu iz bilo čega što bi
u njega dospjelo. Živo pustinjsko odijelo grabilo je i zadržavalo svaku
česticu vlage na koju bi naišlo. I ovog trenutka dok je sjedio ovdje, opna
koja je dodirivala pijesak izbacila je pseudopodne trepetljike loveći
dijelove energije koje je mogla pohraniti.
Leto je proučavao crva koji se približavao. Znao je da ga je
dosad mladi vodič već primijetio, uočavajući ga kao točku na vrhu dine.
Jahač crva nije mogao primijetiti bilo što bitno na tom predmetu
viđenom iz daljine, ali to je bio problem koji su Slobodnjaci odavno
naučili rješavati na sasvim drugi način. Svaki nepoznat predmet bio je
opasan. Postupci mladog vodiča trebali su biti potpuno predvidivi, čak i
bez vizije.
Shodno tom predviđanju, crv je promijenio smjer kretanja malo
ulijevo i krenuo ravno prema Letu. Divovski crvi bili su oružje koje su
Slobodnjaci mnogo puta uporabili. Crvi su pomogli u pobjedi nad
Shaddamom u Arrakeenu. Međutim, ovaj crv je otkazao poslušnost
svom jahaču. Zaustavio se na deset metara udaljenosti i nikakvo
podbadanje nije ga moglo natjerati da prijeđe makar još i jedno zrnce
pijeska.
Leto je ustao, osjećajući kako se trepetljike pucketajući ponovo
pripajaju opni iza njega. Oslobodio je usta i rekao: „Achlan, vasachlan!”
Dobrodošli dvaput dobrodošli!
Slijepi čovjek je stajao iza svog vodiča na leđima crva, držeći
jednu ruku na mladićevom ramenu. Lice je visoko podignuo, s nosom
koji je ciljao iznad Letove glave kao da je pokušavao onjušiti ovu
smetnju. Zalazeće sunce obojilo mu je čelo narančastom bojom.
„Tko je to?” upita slijepac, drmusajući rame svog vodiča. „Zašto
smo stali?” Glas mu je bio promukao dopirući kroz zatvarače
pustinjskog odijela.
Momak je bojažljivo pogledao dolje na Leta i rekao: „Ovo je tek
netko usamljen u pustinji. Po izgledu bi se reklo da je dijete. Pokušao
sam natjerati crva preko njega, ali crv to neće učiniti.”
„Zašto mi nisi rekao?” oštro je upitao slijepac.
„Mislio sam da je to tek netko usamljen u pustinji!” usprotivio se
momak. „Ali ovo je zloduh.”
„Izgovoreno dostojno pravog sina Jacurutua”, reče Leto. „A ti,
premilostivi gospodaru, ti si Propovjednik.”
„Ja sam taj, da.” Strah je lebdio u Propovjednikovom glasu jer
je, konačno, susreo svoju vlastitu prošlost.
„Ovo nije vrt”, reče Leto, „ali si dobrodošao podijeliti ovo
mjesto sa mnom noćas.”
„Tko si ti?” upita Propovjednik: „Kako si zaustavio našeg crva?”
Osjetio se nekakav ton zloslutnog prepoznavanja u Propovjednikovom
glasu. Sada je prizvao sjećanja na ovu alternativnu viziju… znajući da je
ovdje mogao umrijeti.
„To je zloduh!” tvrdio je mladi vodič. „Moramo pobjeći odavde
ili će naše duše…”
„Tišina!” zagrmi Propovjednik.
„Ja sam Leto Atreid”, reče Leto. „Vaš crv se zaustavio zato što
sam mu tako naredio.”
Propovjednik je stajao u ledenoj šutnji.
„Hajde, oče”, reče Leto. „Sjaši i provedi noć sa mnom. Dat ću
vam da sišete slatki sirup. Vidim da imate slobodnjačke zavežljaje s
hranom i posudama vode. Podijelit ćemo naše bogatstvo ovdje na
pijesku.” „Leto je još dijete” izjavio je Propovjednik. „A govori se da su
ga pripadnici Corrina ubili na prijevaru. Ali kod tebe nema ni traga
dječjem glasu”
„Poznaješ me, premilostivi gospodaru”, reče Leto. „Mali sam
zbog svojih godina, kao što si i ti bio, ali moje iskustvo je prastaro, a
moj glas naučen”
„Što ćeš ovdje u unutrašnjoj pustinji?” upita Propovjednik.
„Bu ji”, reče Leto. Iz ničega ništa. Bio je to odgovor jednog
zensuni nomada, onog koji je radio jedino iz odmora, bez naprezanja i u
harmoniji sa svojom okolinom.
Propovjednik je prodrmao rame svog vodiča. „Je li ovo dijete,
stvarno dijete?”
„Aija”, reče momak, ne skidajući bojažljiv pogled s Leta.
Veliki drhtavi uzdah protresao je Propovjednika. „Ne”, reče on.
„To je zloduh u dječjem obliku”, reče vodič.
„Prenoćit ćete ovdje” reče Leto.
„Postupit ćemo kako kaže”, reče Propovjednik. Spustio je ruku s
vodiča, skliznuo niz crvov bok, spustio se naniže duž jednog prstena do
pijeska i odskočio u stranu čim su mu ga stopala dotakla. Okrenuvši se,
reče: „Odvedi crva i pošalji ga natrag u pijesak. Iscrpljen je i neće nas
uznemirivati”
„Crv neće ići”, pobunio se mladić.
„Ići će”, reče Leto. „Ali, pokušaš li pobjeći na njemu, pustit ću
ga da te pojede” Pomaknuo se na stranu izvan osjetilnog dometa crva i
pokazao u smjeru iz kojeg su došli. „Idi tim putem ”
Momak je lupnuo badljem po prstenu iza sebe i povukao kuku
tamo gdje je otvorenim držala jedan drugi prsten. Crv je polagano počeo
kliziti preko pijeska, okrećući se kako je momak pomicao kuku.
Propovjednik se, slijedeći zvuk Letovog glasa, popeo kosinom
dine i zastao udaljen dva koraka. To je uradio s hitrom sigurnošću koja
je govorila Letu da ovo neće biti laka borba.
Ovdje su se vizije razdvajale.
Leto reče: „Skini masku, oče”
Propovjednik je poslušao, spustivši kapuljaču i povukavši
poklopac s usta.
Svjestan svog vlastitog izgleda, Leto je proučavao to lice,
uočavajući crte sličnosti kao da su bile izvučene iz svjetlosti. Ove su
crte tvorile neko neobjašnjivo pomirenje, stazu gena bez oštrih granica, i
glede njih se nije moglo pogriješiti. Te crte doprle su Letu iz onih
opojnih dana, iz dana curenja vode, iz kaladanskih mora-čuda. Ali sada
su stajali ovdje u točki razdvajanja na Arrakisu dok je noć čekala da
zaogrne dine.
„Tako, oče”, reče Leto, bacivši pogled nalijevo gdje je mogao
vidjeti mladog vodiča kako se gegajući vraća k njima s mjesta gdje je
ostavio crva.
„Mu zein!” reče Propovjednik, odmahnuvši desnom rukom
odrješitim pokretom. Ovo nije dobro!
„Koolish zein” reče Leto, blagim glasom. Ovo je sveukupno
dobro koje uopće možemo imati. A onda je dodao, govoreći čakobsa jezikom,
ratničkim jezikom Atreida: „Ovdje sam; ovdje ostajem! Ne
možemo to zaboraviti, oče.”
Propovjednikova ramena se opustiše. Stavio je obje ruke na
svoje prazne očne šupljine pokretom koji, nedvojbeno, dugo nije
uporabio.
„Dao sam ti jednom vid svojih očiju i uzeo tvoja pamćenja” reče
Leto. „Znam sve tvoje odluke i bio sam na mjestu na kojem se skrivaš.
„Znam” Propovjednik je spustio ruke. „Ti ćeš ostati.”
„Imenovao si me čovjekom koji će to staviti u svoj grb”, reče
Leto. „J“y suis, j“y reste!”
Propovjednik je duboko uzdahnuo. „Kako daleko je otišlo to što
si od sebe učinio?”
„Moja koža nije moja vlastita, oče.”
Propovjednik zadršće. „Onda znam kako si me ovdje pronašao.”
„Da, prizvao sam sjećanje za mjesto koje moje tijelo nikad nije
upoznalo”, reče Leto. „Moram provesti jednu večer sa svojim ocem” „Ja
nisam tvoj otac. Ja sam samo bijedna imitacija, ostatak” Okrenuo je
glavu prema zvuku vodiča koji se približavao. „Više ne prizivam vizije
svoje budućnosti.”
Dok je govorio, tama je prekrila pustinju. Zvijezde su odskočile
iznad njih i Leto se, također, okrenuo u smjeru vodiča koji je dolazio.
„Vubakh ul kuhar!” Leto je pozdravio mladiću. „Pozdrav tebi!”
Vratio mu se odgovor: „Subakh un nar!”
Zboreći promuklim šapatom, Propovjednik reče: „Taj mladi
Assan Tariq je opasan.”
„Svi prognani su opasni” reče Leto. „Ali ne i za mene.” Govorio
je tihim glasom običnog razgovora.
„Ako je to tvoja vizija, ne želim je podijeliti s tobom” reče
Propovjednik.
„Možda nemaš izbora”, reče Leto. „ Ti si fil-haquiqa, Stvarnost.
Ti si Abu Dhur, Otac Neodređenih Putova Vremena”
„Nisam ništa više od šišmiša u klopci”, reče Propovjednik
glasom punim gorčine.
„A Alija je već pojela tog šišmiša” reče Leto. „Ali meni se ne
sviđa njegov ukus”
„Ne možeš to učiniti” prosikće Propovjednik.
„Već sam učinio. Moja koža nije moja vlastita.”
„Možda nije prekasno da…”
„Prekasno je” Leto je nagnuo glavu na jednu stranu. Mogao je
čuti kako se Aasan Tariq vuče uz kosinu prema njima, dolazeći prema
zvuku njihovih glasova. „Pozdravljen da si Assane Tariq iz Šuloha”
reče Leto.
Momak je zastao na kosini, odmah ispod Leta, sličan tamnoj
sjeni u svjetlosti zvijezda. Bilo je neodlučnosti u položaju njegovih
ramena, u načinu na koji je iskrenuo glavu.
„Da”, reče Leto, „ja sam taj koji je pobjegao iz Šuloha ”
„Kad sam čuo…” započeo je Propovjednik. A onda ponovio: „Ne
možeš to učiniti!”
„Činim to. Što onda ako jednom oslijepiš?”
„Misliš da se bojim toga?” upitao je Propovjednik. „Zar ne vidiš
kakvog su mi izvrsnog vodiča dali?”
„Vidim ga.” Leto se ponovno okrenuo prema Tariqu. „Zar me
nisi čuo, Assane? Ja sam taj koji je pobjegao iz Šuloha”
„Ti si zloduh”, reče momak drhtavim glasom.
„Tvoj zloduh” reče Leto. „Ali ti si moj zloduh.” I Leto osjeti rast
napetosti između njega i njegovog oca. Bila je to igra sjena posvuda oko
njih, projekcija nesvjesnih obličja. Leto je osjetio sjećanja svog oca, kao
proročanstvo okrenuto unatrag koje je odabiralo vizije iz dobro poznate
stvarnosti ovog trenutka.
Tariq je to naslutio, tu bitku vizija. Skliznuo je nekoliko koraka
natrag niz kosinu.
„Ne možeš nadzirati budućnost”, prošaptao je Propovjednik, dok
mu je glasa bio pun napora kao da podiže neki veliki teret.
Leto je osjetio nesuglasje između njih dvojice. Bio je to jedan od
osnovnih elemenata svemira s kojim se čitav njegov život dohvatio
ukoštac. Ili on ili njegov otac ubrzo će biti prisiljeni djelovati, donijeti
odluku tim djelovanjem, odabrati neku viziju. A otac mu je bio u pravu:
stremeći za krajnjim nadzorom svemira, samo si pripremaš oružje kojim
će te svemir naposljetku poraziti. Izabrati i upravljati vizijom tražilo je
od tebe održavanje ravnoteže na jednoj jedinoj, tanušnoj niti – igrati se
Boga na visokoj, zategnutoj struni s kozmičkom usamljenošću s obje
strane. Nijedan od suparnika nije mogao odstupiti u smrt-kao-svećenik-
paradoks. Svaki je poznavao vizije i njihova pravila. Sve stare iluzije
bile su na umoru. A kad se jedan suparnik pokretao, drugi je mogao
učiniti protupokret. Jedina stvarna istina koja im je u ovom trenutku
značila, bilo je to što su odvojeni od pozadine vizije. Sigurnog mjesta
nigdje nije bilo, samo je postojala prelazna mijena odnosa snaga,
označenih unutar granica koje su oni sada postavili i pripremali za
neminovne promjene. Svaki se od njih mogao osloniti samo na
očajničku i usamljenu hrabrost, ali Leto je imao dvije prednosti:
obvezao se za stazu s koje nije bilo povratka i prihvatio je strašne
posljedice po samog sebe. A otac mu se još nadao da postoji put natrag i
da nije bio učinio zadnji korak odluke.
„Ne smiješ! Ne smiješ!” škripao je zubima Propovjednik.
Shvaća moje prednosti, pomisli Leto.
Leto je progovorio normalnim tonom, skrivajući vlastite
napetosti, uravnotežujući napor koji je zahtijevala borba na ovoj drugoj
razini. „U meni nema strasnog vjerovanja u istinu, ni druge vjere osim u
ono što stvaram”, reče. Nakon toga je osjetio kretnju između sebe i oca,
nešto zrnato što je dotaklo samo Letovo vlastito subjektivno povjerenje
u sebe. Po toj je sigurnosti znao da je postavio oznake Zlatne Staze.
Jednoga dana takve su oznake mogle pokazati drugima kako postati
čovjekom, neobičan dar od stvorenja koje od tog dana sigurno više neće
biti ljudsko biće. Ali te oznake su uvijek postavljali kockari. Leto ih je
vidio razasute posvuda po okolišu svojih unutrašnjih života i, osjećajući
to, doveo se u ravnotežu nužnu za posljednju igru.
Blago je udahnuo zrak, tragajući za znakom za koji su obojica, i
on i njegov otac, znali da će se pojaviti. Jedno pitanje je ostalo
otvoreno: hoće li njegov otac upozoriti užasnutog mladog vodiča koji je
tu ispod njih iščekivao.
Tog istog trenutka Leto je osjetio ozon u nosnicama, miris koji
je odavao prisutnost štitnika. U skladu s naredbama Prognanih, mladi
Tariq se primio zadaće usmrtiti oba opasna Atreida, ne znajući kakve bi
to užase pokrenulo.
„Nemoj”, prošapće Propovjednik.
Ali Leto je prepoznao pravi znak. Osjetio je ozon, ali se u zraku
oko njega nije čulo nikakvo brujanje. Tariq je u pustinji koristio lažni
štitnik, oružje pripremljeno isključivo za Arrakis. Holzmannov učinak
bi dozvao crva istodobno ga razjarivši. U takvom stanju ništa nije moglo
zadržati crva – ni voda, ni prisutnost pješčanih pastrva… ništa. Da,
mladić je zabio to sredstvo u kosinu dine i započeo bježati iz opasne
zone.
Leto je skočio u zrak s vrha dine, čuvši oca kako protestirajući
vrišti. Ali strahovita sila Letovih osnaženih mišića izbacila mu je tijelo
poput projektila. Ispružena ruka zgrabila je ovratnik Tariqovog
pustinjskog odijela, dok je druga zgrabila odjeću zlosretnog mladića oko
pojasa. Začulo se samo krckanje u trenutku kad se vrat slomio. Leto se
otkotrljao, podigavši svoje tijelo poput nekog dobro ugođenog stroja
koji je zaronio u pijesak točno tamo gdje je lažni štitnik bio skriven.
Prsti su napipali stvar i izvukli je iz pijeska, da bi je zatim u velikom
luku bacili daleko od njih prema jugu.
Odmah zatim veliko šiktanje-buktanje zagrmjelo je pustinjom
tamo gdje je lažni štitnik pao, zatim se smirilo i tišina je opet zavladala.
Leto je pogledao prema vrhu dine na kojem je stajao njegov
otac, još prkosan, ali poražen. Tamo gore je bio Paul Muad´Dib, slijep,
srdit, na rubu očaja zbog svog bježanja od vizije koju je Leto prihvatio.
Paulov um je, svakako, razmišljao o Zensunijevom Long Koanu: „ U
postupak predviđanja točne budućnosti Muad´Dib je unio element
razvoja i prerastanje u potpuno predviđanje kroz koje je vidio ljudsko
postojanje. Time je u sebe unio nesigurnost. Tražeći apsolutno od
uređenog predviđanja, povećao je nered, pokvario predviđanje.’
Vrativši se na vrh dine u jednom skoku, Leto reče: „Sada sam ja
tvoj vodič.”
„Nikad!”
„Bi li se želio vratiti u Šuloh? Čak i ako bi te uopće dočekali
dobrodošlicom kad bi stigao bez Tariqa. Znaš li gdje je Šuloh sada
nestao? Vide li to tvoje oči?”
Paul je tada zakoračio pred svoga sina, zvjerajući praznim očnim
dupljama u njega. „Poznaješ li stvarno svemir koji si ovdje stvorio?”
Leto je zapazio poseban naglasak. Vizija za koju su obojica znali da je
ovdje stravično pokrenuta, zahtijevala je stvaranje u jednoj točki
vremena. Tog trenutka, čitav osjetni svemir dijelio je linearno viđenje
vremena koje je imalo svojstva pravilne progresije. Oni su ulazili u to
vrijeme kao što bi ulazili u neko pokretno vozilo, a mogli su ga napustiti
samo na isti način.
Nasuprot toga, Leto je držao uzde od mnoštva niti poravnanih u
svom vizijom obasjanom shvaćanja vremena kao višelinijskog i s više
petlji. On je bio čovjek s vidom u svemiru slijepih. Samo je on mogao
imati dobre opravdane postavke, jer njegov otac više nije držao uzde.
Prema Letovom shvaćanju, sin je promijenio prošlost. A misao, dosad
nepojmljiva ni u najdaljoj budućnosti, mogla se zrcaliti na sadašnjost pa
pokrene njegovu ruku.
Samo njegovu ruku.
Paul je bio svjestan toga, jer više nije mogao vidjeti kako Leto
može upravljati uzdama, jedino je mogao prepoznati neljudske
posljedice koje je Leto prihvatio. Pomislio je: Evo promjene za koju
sam se molio. Zašto se bojim toga? Zato što je to Zlatna Staza!
„Ovdje sam da bih dao smisao evoluciji i, prema tome, da bih
dao smisao našim životima”, reče Leto.
„Želiš li živjeti te tisuće godina, znajući kako ćeš se mijenjati?”
Leto je shvatio da njegov otac ne govori o fizičkim promjenama.
Obojica su znala za fizičke posljedice: Leto će se prilagođavati i
prilagođavati; koža-koja-nije-bila-njegova-vlastita će se prilagođavati i
prilagođavati. Evolucijski će se svaki dio stopiti s drugim i nastat će
jedinstvena preobrazba. Kad naposljetku dođe do metamorfoze, ako do
nje dođe, nad svemirom će se pojaviti misaono stvorenje strašnih
razmjera – i taj svemir će ga obožavati.
Ne… Paul je ukazivao na unutrašnje promjene, misli i odluke
koje će, sigurno, biti zadane obožavateljima.
„Oni koji misle da si mrtav”, reče Leto, „znaš li što spominju
kao tvoje zadnje riječi?”
„Naravno.”
„Sada činim ono što sav život mora učiniti u službi života”,
reče Leto. „Nikada to nisi rekao, ali ti je Svećenik, koji je mislio da se
više ne možeš vratiti i proglasiti ga lažljivcem, stavio te riječi u usta.”
„Ne zovem ga lažljivcem.” Paul je duboko uzdahnuo. „To su
dobre zadnje riječi”
„Hoćeš li ostati ovdje ili se vratiti do one kolibe u kotlini
Šuloha?” upita Leto.
„Ovo je sada tvoj svemir”, reče Paul.
Riječi pune osjećaja poraza prostrijelile su Leta. Paul je pokušao
zadržati nadzor nad zadnjim nitima osobne vizije, odlučivši to mnogo
godina ranije u sieču Tabr. U ime toga, prihvatio je ulogu oružja osvete
Prognanih, ostataka Jacurutua. Oni su ga zatvorili, ali on je i to radije
prihvatio nego svoje viđenje svemira koje je Leto odabrao.
Leta je to toliko ražalostilo da nekoliko minuta nije mogao
progovoriti. Kad je ovladao glasom, reče: „I tako si namamio Aliju,
zaveo je i zbunivši je doveo je do nerada i donošenja krivih odluka. I
sada ona zna tko si ti.”
„Ona zna… Da, ona zna”
Paulov glas je zatim postao starački i pun skrivenih protesta. U
njemu je još ipak ostalo nešto prkosa. Rekao je: „Oduzet ću ti tu viziju,
budem li mogao.”
„Tisuće godina ispunjenih mirom” reče Leto. „To ću im
podariti” „Uspavanost! Stagnaciju!”
„Naravno. I one oblike nasilja koje ja dopustim. Bit će to nauk
koji čovječanstvo nikada neće zaboraviti”
„Pljujem na tvoj nauk!” reče Paul. „Misliš da nisam vidio stvari
slične ovima za koje si se ti odlučio?”
„Vidio si ih”, složio se Leto.
„Što onda mogu drugo nego ti se oduprijeti?” upitao je Paul.
„Ubiti me, možda?”
„Toliko naivan nisam. Znam što si pokrenuo. Znam za razorene
qanate i nemire.”
„Assan Tariq se nikada neće vratiti u Šuloh. Moraš se vratiti sa
mnom ili se više uopće ne vratiti, jer ovo je sada moja vizija” „Odabrao
sam povratak.”
Kako mu glas starački zvuči, pomislio je Leto i ta misao se
pretvorila u duboku bol. Rekao je: „U mojoj dishdashi je skriven
atreidski prsten u obliku jastreba. Želiš li ga natrag?”
„Zašto nisam umro” prošaptao je Paul, „Stvarno sam želio
umrijeti kad sam one noći otišao u pustinju, ali sam znao da nisam
mogao napustiti ovaj svijet. Morao sam se vratiti i…”
„Obnoviti legendu”, reče Leto. „Znam. A šakali Jacurutua čekali
su na tebe te noći, što si vrlo dobro znao. Oni su željeli tvoje vizije!
Znao si to…”
„Odbio sam. Nikad im nisam dao nijednu viziju.”
„Ali su te zatrovali. Hranili su te začinskom ekstraktom i
zaokupili te ženama i snovima. I ti jesi imao vizije.”
„Ponekad” Kako mu je lukavo zvučao glas.
„Hoćeš li uzeti natrag svoj prsten u obliku jastreba?” upitao je
Leto.
Paul je iznenada sjeo na pijesak, sličan tamnoj mrlji u svjetlu
zvijezda. „Ne!”
Dakle, zna za uzaludnost te staze, pomisli Leto. Ovo je dosta otkrivalo, ali ne
dovoljno. Borba vizija spala je sa svoje osjetljive razine
mogućnosti izbora do grubog odbacivanja alternativa. Paul je znao da
ne može pobijediti, ali se još nadao poništiti tu jedinu viziju koje se Leto
čvrsto držao.
Tog trenutka Paul reče: „Da, zatrovali su me u Jacurutuu. Ali ti
si se sam trovao.”
„To je istina”, priznao je Leto. „Ja sam tvoj sin.”
„A jesi li dobar Slobodnjak?”
„Jesam.”
„Hoćeš li dopustiti slijepom čovjeku da konačno ode u pustinju?
Hoćeš li mi dopustiti da pronađem mir prema vlastitom nahođenju?”
Lupkao je po pijesku pokraj sebe.
„Ne, to ti neću dopustiti”, reče Leto. „Ali imaš pravo pasti na
vlastiti nož ako čvrsto ostaješ pri svojoj odluci”
„I ti bi dobio moje tijelo!”
„Točno.”
„Ne!”
On dakle zna tu stazu, pomislio je Leto. To što Muad´Dibovo
tijelo njegov sin čuva kao svetinju, moglo je zacementirati Letove
vizije. „Nikad im nisi rekao, zar ne oče?” upitao je Leto.
„Nikad im nisam rekao.”
„Ali ja sam im rekao”, reče Leto. „Rekao sam Murizu. Kralizec,
Tajfunska bitka.”
Paulova ramena se opuste. „Ne možeš” prošaptao je. „Ne
možeš.” „Ja sam sada stvor ove pustinje, oče”, reče Leto. „Bi li ti takvo
nešto govorio Coriolis oluji?”
„Smatraš me kukavicom što odbacujem tu stazu”, reče Paul,
suhim i drhtavim glasom. „Oh, dobro te shvaćam, sine. Proročanstvo i
proricanje su uvijek bili sami sebi mučitelji. Ali ja nikada nisam bio
izgubljen u mogućim budućnostima, jer ova je neizreciva!”
„Tvoj Džihad će biti ljetni izlet na Caladanu u usporedbi” složio
se Leto. „Sada ću te odvesti do Gurneya Hallecka.”
„Gurney! On služi Sestrinstvu preko moje majke”
Sada je Leto shvatio veličinu vizije svog oca. „Ne, oče. Gurney
više nikome ne služi. Znam gdje ga mogu naći i mogu te odvesti tamo.
Vrijeme je da se stvori nova legenda”
„Vidim da te ne mogu poljuljati. Dopusti mi, onda, da te
dodirnem, jer ti si moj sin.”
Leto je ispružio desnu ruku u susret pipajućim prstima, osjetio
njihovu snagu, odgovorio ravnomjerno i odupro se svakom stisku
Paulove šake. „Čak ni otrovan nož ne može mi više naškoditi”, reče
Leto. „Već sam drukčije kemije”
Suze skliznu iz slijepih očiju i Paul odustane od svog grčevitog
zahvata i spusti ruke niz tijelo. „Da sam ja odabrao tvoj put, postao bih
bicouros of shaitan. Što ćeš ti postati?”
„Neko vrijeme će me također zvati šeitanovim misionarom”,
reče Leto. „Zatim će se početi pitati i naposljetku će shvatiti. Nisi svoju
viziju proveo dovoljno duboko, oče. Tvoje ruke su činile dobre stvari,
ali i zle ”
„Ali zlo se pokazalo nakon događaja!”
„Što je sudbina mnogih velikih zala”, reče Leto. „Prošao si samo
dio moje vizije. Zar nisi imao dovoljno snage?”
„Znaš da nisam mogao ostati tamo. Nikada nisam mogao
počiniti zlo djelo ako sam prije znao za to. Ja nisam Jacurutu” Ustao je
na noge. „Smatraš li me jednim od onih koji se sami smiju u noći?”
„Žalosno je što nikada stvarno nisi bio Slobodnjak”, reče Leto. „Mi
Slobodnjaci znamo kako ovlastiti arifu. Naši suci znaju razabrati zla.”
„Slobodnjaci, je li? Robovi sudbine čijem stvaranju si ti
potpomognuo?” Koraknuo je prema Letu, posegnuo rukom nekim
čudno stidljivim pokretom, dodirnuo Letovu obloženu kožu, započeo ju
ispitivati dok nije naišao na mjesto gdje je opna ostavila izloženo jedno
uho, zatim obraz i, naposljetku, usta. „Ahhh, to je još tvoje”, reče on.
„Kamo će te to tkivo odvesti?” spustio je ruku.
„Tamo gdje ljudi mogu stvarati svoju budućnost iz trenutka u
trenutak.”
„Tako kažeš. Ali neki Izrod bi to isto mogao reći.”
„Nisam Izrod, iako mi se to moglo dogoditi”, reče Leto. „Vidio
sam kako je Alija prošla. Zloduh živi u njoj, oče. Ghani i ja znamo tog
zloduha: to je barun, tvoj djed.”
Paul je zaronio glavu u ruke. Ramena su mu se na trenutak
zatresla. Zatim je spustio ruke i na ustima se ukazao okrutan izraz.
„Postoji prokletstvo na našoj Kući. Molio sam se ne bi li ti bacio taj
prsten u pijesak, odrekao me se i odjurio stvoriti… drugi život. Lako si
to mogao učiniti.”
„Po koju cijenu?”
Nakon duže šutnje Paul reče: „Završetak uređuje stazu za
sobom. Samo sam se jednom odbio boriti za svoja načela. Samo
jednom. Prihvatio sam Mahdinat. Učinio sam to za Chani, ali me je to
učinilo lošim vođom.”
Leto je otkrio da ne može odgovoriti na ovo. Sjećanje na tu
odluku bilo je unutar njega.
„Ne mogu ti lagati ništa više no što mogu lagati sebi”, reče Paul.
„Znam to. Svaki bi čovjek trebao imati nekog ovakvog slušatelja. Želim
te upitati samo ovo: je li Tajfunska Bitka neizbježna?”
„Ili ona, ili će se ljudska rasa zatrti.”
Paul je začuo istinu u Letovim riječima i progovorio tihim
glasom što je predviđalo veću naklonost viziji svoga sina. „Nisam to
vidio između mogućnosti.”
„Vjerujem da Sestrinstvo to isto sluti”, reče Leto. „Ne mogu
prihvatiti ništa drugo kao objašnjenje odluka moje bake.”
Noćni vjetar je iznenada donio hladan zrak do njih. Umotao je
Paulovu odjeću oko njegovih nogu. On zadrhti. Vidjevši to, Leto reče:
„Imaš zavežljaj s opremom, oče. Napuhnut ću pustinjski šator i moći
ćemo udobno provesti ovu noć”
Ali Paul je mogao samo odmahnuti glavom, znajući da od ove
noći nadalje on sigurno neće imati nikakvih udobnosti. Muad´Dib,
Heroj, mora biti uništen. Sam je sebi to rekao. Odsad je mogao postojati
jedino Propovjednik.
55.
Slobodnjaci su bili prvi ljudi koji su razvili
svjesni/nesvjesni simbolizam da bi kroz njega
doživljavali kretanja i odnose svog planetnog sustava.
Oni su bili prvi ljudi koji su uopće spomenuli klimu u
izrazima polumatematičkog jezika čiji su pisani
simboli sjedinili (i podomaćili) vanjske odnose. Sam
jezik bio je dio sustava kojeg je opisivao. Taj razvoj je
sadržavao duboko usađeno lokalno poznavanje onog
što je uporabljivo za podržavanje života. Opseg
međudjelovanja tog jezik/sustav odnosa može se
ocijeniti po tome što su Slobodnjaci prihvaćali da su
životinje koje se hrane krmom i pasu.
Priča o Liet-Kynesu, od Harq al-Ada
Kaveh Vahid”, reče Stilgar. Donesi kavu. Podignutom rukom dao je znak
poslužitelju koji je stajao pokraj jednih vrata u jednostavnoj
sobi kamenih zidova gdje je proveo ovu besanu noć. To je bilo mjesto
na kojem je stari slobodnjački naib obično spartanski doručkovao, a
sada je gotovo bilo vrijeme doručka; međutim, nakon ovakve noći nije
osjećao glad. Ustao je, protežući noge.
Duncan Idaho je sjedio na niskom jastuku blizu vrata,
pokušavajući zatomiti zijevanje. Upravo je shvatio da su, razgovarajući,
on i Stilgar probdjeli cijelu noć.
„Oprosti mi, Stil”, reče. „Zadržao sam te čitavu noć”
„Ostati budan cijelu noć, znači dodati jedan dan svom životu”,
reče Stilgar, preuzevši poslužavnik s kavom kad se taj pojavio na
vratima. Gurnuo je nisku klupu ispred Idahoa, stavio na nju poslužavnik
i sjeo nasuprot svome gostu.
Oba su čovjeka nosila žutu odjeću žalosti, ali na Idahou je bilo
posuđeno pohabano odijelo jer su ljudi u Tabru mrzovoljno gledali na
zelenu, atreidsku boju njegove radne odore.
Stilgar je nalio tamni napitak iz pune bakrene boce, prvo
gucnuo, a zatim podignuo šalicu naznačujući Idahou – bio je to stari
slobodnjački običaj: „Sigurno je; okusio sam”
Kava bila je Harino djelo, pripravljena onako kako je Stilgar
najviše volio: zrna ispržena do crvenkasto-smeđe boje, samljevena u
sitni prah u kamenom mlinu još dok su vruća i odmah skuhana; s
dodatkom malo melangea.
Idaho je udahnuo miris bogat začinom, pa pažljivo, ali šumno,
srknuo. Još nije znao je li uvjerio Stilgara. Njegove mentatske moći
počele su tiho djelovati u ovim ranim jutarnjim satima, da bi se svi
njegovi proračuni na kraju suočili s neizbježnim podatkom koji je stajao
poruci Gurneyja Hallecka.
Alija je znala za Leta! Znala je.
A iza toga je morao biti Javid.
„Moraš me osloboditi ovih ograničenja”, reče napokon Idaho,
još jednom započinjući raspravu.
Stilgar je odolijevao: „Sporazum o nepodržavanju jedne ili druge
strane traži od mene donošenja čvrstih odluka. Ghani je ovdje sigurna.
Kao i ti i Irulan. Ali ne smijete slati poruke. Primati ih možete, ali ih ne
smijete slati. Dao sam svoju riječ”
„Ovakvo postupanje prema gostu i starom prijatelju s kojim si
dijelio mnoge opasnosti nije baš primjereno”, reče Idaho, znajući da je
ovaj adut već potrošio.
Stilgar je spustio šalicu, pažljivo je stavio na poslužavnik ne
skidajući oka s nje dok je govorio. „Mi Slobodnjaci ne osjećamo krivnju
zbog istih stvari koje kod drugih izazivaju takve osjećaje”, rekao je.
Prebacio je pažnju na Idahovo lice.
Moram ga nagovoriti da uzme Ghani i napusti ovo mjesto,
pomisli Idaho. Zatim reče: „Nisam namjeravao izazvati kod tebe bujicu
krivnje.
„To shvaćam”, reče Stilgar. „Započeo sam to pitanje
pokušavajući ti objasniti naš slobodnjački stav, jer to svi mi dijelimo:
biti Slobodnjak. Čak i Alija razmišlja slobodnjački.”
„A svećenici?”
„Oni su nešto drugo”, reče Stilgar. „Oni žele da ljudi gutaju sivi
vjetar grijeha, uzimajući to za vječito. To je veliki čir uz pomoć kojeg
pokušavaju spoznati vlastitu pobožnost.” Govorio je ravnomjernim
glasom, ali Idaho je u njemu osjetio gorčinu i pitao se zašto ta gorčina
nije uspijevala pokolebati Stilgara.
„To je stari, stari trik samodržačke vladavine”, reče Idaho. „Alija
to dobro zna. Dobri podanici moraju osjećati krivnju. Krivnja se rađa
kao osjećaj neuspjeha.”
„Primijetio sam to”, reče Stilgar suhim glasom. „Ali moraš mi
oprostiti što ću još jednom napomenuti da je osoba o kojoj govoriš tvoja
supruga. To je sestra Muad´Diba.” „Ona je opsjednuta, kažem ti.”
„Mnogi to govore. Jednog će se dana morati podvrgnuti
ispitivanju. U međuvremenu postoje druge, daleko važnije stvari”
Idaho je žalosno odmahnuo glavom. „Sve što sam ti rekao može
se provjeriti. Veza s Jacurutuom uvijek je išla preko Alijinog hrama.
Suučesnici zavjere protiv blizanaca tamo se nalaze. Novac za prodaju
crva izvan planeta odlazi tamo. Svi konci vode u Alijinu nadležnost, do
Namjesništva.”
Stilgar je odmahnuo glavom i duboko udahnuo. „Ovo je
neutralno područje. Dao sam svoju riječ”
„Stvari se ne mogu dalje ovako odvijati!” suprotstavio se Idaho.
„Slažem se” Stilgar je kimnuo glavom. „Alija je uhvaćena u krug koji se
iz dana u dan smanjuje. To sliči onom našem starom običaju vezanja s
više žena. On ističe mušku jalovost” Ispitivački je pogledao Idahoa.
„Tvrdiš da te je prevarila s drugim muškarcem – „upotrijebivši svoj spol
kao oružje“ – čini mi se da si se baš tako izrazio. U tom slučaju imaš na
raspolaganju sasvim zakoniti put. Javid je ovdje u Tabru s Alijinim
porukama. Trebaš samo…”
„Na tvojem neutralnom području?”
„Ne, već vani u pustinji…”
„A iskoristim li tu prigodu za bijeg?”
„Takvu prigodu nećeš dobiti”
„Stil, kunem ti se, Alija je opsjednuta. Što moram učiniti da bih
te uvjerio …”
„To je stvar koju je teško dokazati”, reče Stilgar. Mnogo je puta
tijekom protekle noći uporabio ovaj razlog.
Idaho je, prisjećajući se Jessicinih riječi, rekao: „Ali ima načina
da to dokažeš.”
„Načina, da” reče Stilgar. Ponovno je zatresao glavom. „Bolan,
neopoziv. Zbog toga te i podsjećam na naš stav prema krivnji. Mi se
možemo, u svemu, osloboditi krivnje koje bi nas mogle uništiti osim
kad se radi o Ispitu Opsjednutosti. Za to, sud, što znači čitav narod,
prima na sebe potpunu odgovornost.”
„Činili ste to i ranije, zar niste?”
„Časna Majka ti sigurno nije u svom pričanju izostavila našu
povijest”, reče Stilgar. „Vrlo dobro znaš da smo to i ranije činili.”
Idaho je izašao u susret razdraženosti u Stilgarovom glasu.
„Nisam te namjeravao uloviti u laži. To je samo…”
„Noć je duga, a pitanja su bez odgovora”, reče Stilgar. „Sada je
jutro.
„Moraš mi dopustiti slanje poruke Jessici”, reče Idaho.
„To bi mogla biti poruka Salusi”, reče Stilgar. „Ja ne dajem
lažna obećanja. Kad dam riječ onda se je i držim; zato Tabr i jest
neutralno područje. Čuvat ću te ovdje ušutkanog. Kao zalog za to stavio
sam čitav svoj imetak.”
„Aliju moraš podvrgnuti tom ispitu!”
„Možda. Prvo moram ispitati ima li olakšavajućih okolnosti.
Nedostatak autoriteta, možda. Ili čak loša sreća. To bi mogao biti slučaj
prirodne težnje prema lošem, koja je zajednička svim ljudima, a nikako
opsjednutost.”
„Želiš se uvjeriti da nisam samo prevareni muž koji želi da ga
drugi osvete”, reče Idaho.
„Ta pomisao je drugima pala na pamet, a ne meni”, reče Stilgar.
Osmjehnuo se pokušavajući ukloniti žaoku iz svojih riječi. „Mi
Slobodnjaci imamo svoje učenje od predaja, naš hadith. Kad se bojimo
mentata ili Časne Majke, mi se obraćamo hadithu. Kaže se da je jedini strah
koji se ne može izliječiti, strah od vlastitih pogrešaka.” „Gospu
Jessicu treba upoznati s tim”, reče Idaho. „Gurney kaže…” „Poruka
možda nije došla od Gurneyja Hallecka.”
„Od koga bi drugog. Mi Atreidi imamo svoj način provjeravanja
poruka. Stil, zar nećeš barem ispitati neke od…”
„Jacurutua više nema”, reče Stilgar. „Uništen je prije mnogo
naraštaja.” Dotaknuo je Idahov rukav. „U svakom slučaju, ne mogu se
odreći ljudi sposobnih za borbu. Ovo su teška vremena, qanati su
ugroženi… shvaćaš li? Zavalio se u jastuke. „A sad, kad Alija…”
„Alije više nema „, reče Idaho.
„Tako ti kažeš”, Stilgar je srknuo još malo kave i odložio šalicu.
„Ostavimo to na miru, prijatelju Idaho. Često nije potrebno odsjeći ruku
da bi se izvadio trn.”
Zar je stvarno tako naivan, pomislio je Idaho.
Ali Stilgar je ustao naznačujući da je razgovor završen.
Idaho je ustao, osjećajući ukočenost u koljenima. Listovi su mu
bili utrnuli. Baš dok je ustajao, jedan poslužitelj je ušao i stao sa strane.
Za njim je u sobu ušao Javid. Idaho se okrenuo. Stilgar je stajao udaljen
četiri koraka. Ne oklijevajući, Idaho je isukao nož i munjevitim
pokretom ga sjurio u grudi Javida koji ništa nije slutio. Čovjek je
zateturao unatrag izvukavši se s noža. Okrenuo se i pao licem prema
podu. Trgnuo je nogama i već je bio mrtav.
„Tek toliko da ušutkamo ogovaranja”, reče Idaho.
Poslužitelj je stajao s izvučenim nožem, ne znajući što učiniti.
Idaho je već bio vratio svoj nož u korice, koji je ostavio trag krvi na
rubu njegove žute odjeće.
„Ukaljao si mi čast!” poviče gnjevno Stilgar. „Ovo je
neutralno…”
„Zašuti!” Idaho se unio u lice zaprepaštenome Naibu. „Nosiš
naglavak, Stilgare!”
Bila je to jedna od tri smrtne uvrede koje su se mogle izreći
Slobodnjaku. Stilgarovo lice problijedi.
„Ti si sluga” reče Idaho. „Prodao si Slobodnjake zbog njihove
vode.”
Bila je to druga smrtna uvreda, a zbog koje je uništen prvobitni
Jacurutu.
Stilgar je škripnuo zubima i dohvatio svoj kris-nož. Poslužitelj
se odmaknuo dva koraka od trupla u ulaznim vratima.
Okrenuvši leđa Naibu, Idaho je krenuo do okvira vrata i,
prolazeći uskim prolazom pokraj Javidovog trupla, nastavio govoriti ne
osvrćući se, pokušavajući mu skresati i treću uvredu. „U tebi nema ni
trunke vječitosti, Stilgare. Nijedan od tvojih potomaka ne nosi tvoju krv
u svojim venama!”
„Kamo si se sada uputio, mentate?” vikne Stilgar nakon što je
Idaho nastavio izlaziti iz sobe. Stilgarov glas bio je hladan poput
polarnog vjetra.
„Idem pronaći Jacurutu”, reče Idaho i dalje se ne okrećući.
Stilgar je izvukao nož. „Možda ti mogu pomoći.”
Idaho se u tom trenutku nalazio na vanjskom rubu hodnika. Ne
zastavši, reče: „Ako mi hoćeš pomoći svojim nožem, kradljivče vode,
molim te učini to s leđa. To odgovara onom koji nosi naglavak
zloduha.”
U dva skoka Stilgar je proletio kroz sobu, nagazio Javidovo
truplo i uhvatio Idahoa u vanjskom prolazu. Svojom čvornatom rukom
okrenuo je Idahoa i zaustavio ga. Stilgar je stajao nasuprot Idahoa
iskešenih zuba i s isukanim nožem. Bio je tako gnjevan, da čak nije ni
primijetio čudan osmijeh na Idahovom licu.
„Izvuci svoj nož, ti mentatski ološu!” zaurlao je Stilgar.
Idaho se nasmijao. Oštro je ošamario Stilgara – lijevom pa
desnom rukom – dvije duboko uvredljive pljuske po glavi.
Uz isprekidani krik, Stilgar je sjurio svoj nož u Idahov trbuh,
probivši ga nagore kroz dijafragmu do srca.
Idaho se skljokao na nož, i cereći se pogledao prema Stilgaru,
čiji se bijes pretvorio u iznenadan ledeni šok.
„Dvije smrti za Atreide”, reče Idaho hrapavim glasom. „Druga
nimalo opravdanija od prve.” Posrnuo je u stranu i pao licem na kameni
pod. Krv je liptala iz njegovih rana.
Stilgar je zurio dolje preko noža s kojeg je kapala krv na
Idahovo tijelo, zatim je duboko, drhtavo udahnuo zrak. Javid je ležao
mrtav iza njega. A suprug Nebeske Maternice ležao je ubijen njegovom
vlastitom rukom. Moglo se dokazati da je naib samo branio čast svog
imena, kažnjavajući ugrožavanje neutralnosti koju je obećao. Ali ovaj
ubijeni čovjek bio je Duncan Idaho. Bez obzira na moguće dokazivanje,
bez obzira na „olakšavajuće okolnosti“ ništa nije moglo izbrisati taj čin.
Čak i ako bi ga Alija osobno odobrila, morala bi javno osvetnički
postupiti. Ona je, naposljetku, bila Slobodnjak. Da bi vladala
Slobodnjacima, nije mogla biti ništa drugo, čak ni u najmanjem
postotku.
Tek tada je Stilgaru sinulo da je ovo točno ona situacija koju je
Idaho namjeravao izazvati svojom „drugom smrću“.
Stilgar je podignuo pogled i ugledao zaprepašteno lice Hare,
svoje druge žene, koja je zurila u njega iz kruga mnoštva ljudi. Kamo
god bi se Stilgar okrenuo, nailazio je na lica s istovjetnim izrazom:
zaprepaštenost i shvaćanje posljedica.
Stilgar se polagano uspravio, obrisao nož o rukav i vratio ga u
korice. Obraćajući se licima, svojim uobičajenim tonom, rekao je: „Oni
koji žele krenuti sa mnom neka se odmah pripreme. Pošaljite ljude da
okupe crve.”
„Kamo ćeš poći, Stilgare?” upitala je Hara.
„U pustinju.”
„Poći ću s tobom”, reče ona.
„Naravno, krenut ćeš sa mnom. Sve moje žene idu sa mnom. I
Ghanima. Dovedi je Hara. Odmah.”
„Da, Stilgare… odmah.” Oklijevala je. „A Irulan?”
„Ako želi.”
„Da, mužu.” I dalje je oklijevala. „Vodiš Ghanimu kao taoca?”
„Taoca?” Bio je iskreno zgranut ovom pomisli. „Ženo…” Nježno
je prstom dodirnuo Idahovo truplo. „Ako je ovaj mentat bio u pravu, ja
sam Ghanimina jedina nada.” Tek tada se sjetio Letovog upozorenja:
„Čuvaj se Alije. Moraš uzeti Ghanimu i pobjeći. „
56.
Nakon Slobodnjaka, svi planetolozi promišljaju život
kao izraze energije i tragaju za njenim višim razinama
odnosa. Preko komadića, čestica i djelića koji su
prerasli u opće razumijevanje, plemenska mudrost
Slobodnjaka pretvorila se u nove sigurne činjenice.
Ono što su Slobodnjaci imali kao narod, svaki narod
može imati. Trebaju samo razviti osjećaj za
energetske odnose. Moraju samo zamijetiti da
energija natapa predloške stvari i prilagođava se tim
obrascima.
Arakenska katastrofa, prema Harq al-Adu
Bio je to Tuekov sieč na unutrašnjem rubu Lažnog Zida. Halleck
je stajao u sjeni stjenovitih brežuljaka koji su štitili visoki ulaz u sieč,
čekajući da oni unutra odluče hoće li mu pružiti utočište. Pogledao je
van prema sjevernoj pustinji, a zatim se zagledao u sivoplavo jutarnje
nebo. Ovdašnji krijumčari bili su začuđeni saznavši da je on, čovjek s
drugog svijeta ulovio crva i dojahao na njemu. Ali Halleck je bio
podjednako začuđen njihovom reakcijom. Bila je to jednostavna stvar za
bistrog čovjeka koji je mnogo puta vidio kako se to radi.
Halleck se ponovno usredotočio na pustinju, srebrnastu pustinju
blistavih stijena i sivo-zelenih polja gdje je voda učinila svoju čaroliju.
Iznenada je sve ovo doživio kao neizmjerno trošenje energije, života –
sve to ugroženo iznenadnim pomakom u uzorku promjene.
Znao je za izvor ovakve reakcije. Radilo se o prizoru užurbanosti
u pustinjskoj ravnici ispod njega. Sanduci mrtvih pješčanih pastrva
gurani su u sieč zbog destilacije i preuzimanja njihove vode. Bilo je tu
na tisuće tih stvorenja. Našla su se ovdje privučena izlijevanjem vode. I
baš je to izlijevanje pokrenulo Halleckovo razmišljanje.
Halleck je zurio naniže preko siečkih polja i međa qanata kojima
više nije tekla dragocjena voda. Zapažao je rupe u kamenom zidu
qanata, polomljenost kamene oplate kuda se voda izlila u pijesak. Što je
napravilo te rupe? Neke su se protezale duž dvadesetak metara
najranjivijih dijelova qanata, a na mjestima gdje se mekani pijesak
upijajući vodu povlačio, stvarala su se uleknuća. Ta uleknuća su upravo
vrvjela pješčanim pastrvama. Siečka djeca su ih lovila i ubijala.
Ekipe za održavanje radile su na razbijenim zidovima qanata.
Drugi su raznosili minimalne količine vode za zalijevanje
najugroženijih biljaka. Ispusti vode u divovskoj cisterni ispod siečke
sabirnice za vjetar bili su zatvoreni da bi se spriječilo izlijevanje u
razbijeni qanat. Crpke na sunčevu energiju bile su isključene. Voda za
navodnjavanje uzimala se iz lokva koje su ostale na dnu qanata i teškom
mukom iz cisterne unutar sieča.
Metalni okvir ulaznog zatvarača iza Hallecka pucketao je s
porastom dnevne temperature. Kao da je taj zvuk pokrenuo njegove oči,
Halleck se uhvati kako pogledom šara oko najudaljenijeg zavoja qanata,
tamo gdje je voda najdrskije zašla u pustinju. Siečki graditelji vrtova –
optimisti, zasadili su tamo neko posebno drvo koje je bilo osuđeno na
propast ako se vodeni tok ubrzo ne uspostavi. Halleck je zurio u to
slabašno, drhtavo perje vrbinog drveta, izreckanog pijeskom i vjetrom.
Za njega, to drvo je simboliziralo novu stvarnost, kako njegovu, tako i
Arrakisa.
Oboje smo ovdje stranci.
Ovim ljudima u sieču je trebalo mnogo vremena da se odluče, ali
im je čovjek dobro osposobljen za borbu očito mogao koristiti.
Krijumčarima su uvijek trebali sposobni ljudi. Halleck ipak nije imao
nikakvih iluzija glede njih. Sadašnji krijumčari nisu bili oni krijumčari
koji su mu pružili utočište prije mnogo godina kad je pobjegao nakon
raspada feuda njegovog Vojvode. Ne, ovo je bila nova vrsta, željna
brzog bogaćenja.
Ponovno se usredotočio na žalosnu vrbu. Hallecku se tog
trenutka sjetio da bi olujni vjetrovi njegove nove stvarnosti mogli
rastrgati ove krijumčare i sve njihove prijatelje. Mogli su uništiti
Stilgara s njegovom krhkom neutralnosti i zajedno s njim odnijeti sva
plemena koja su ostala vjerna Aliji. Svi bi oni postali naseljenici.
Halleck je vidio ranije kako se to događa, upoznavši gorak ukus toga u
vlastitoj domovini. Vidio je jasno, prisjećajući se ponašanja gradskih
Slobodnjaka, njihovog modela predgrađa, i nepogrešivih običaja
seoskog sieča koji su čamili čak i ovdje u krijumčarskom skrovištu.
Seoska područja su bila kolonije urbanih centara. Bili su naučili
podnositi postavljen jaram, navedeni na to ili pohlepom ili
praznovjerjem. Čak i ovdje, posebno ovdje, narod se ponašao kao
potlačena svjetina, a ne kao slobodni ljudi. Držali su se obrambeno,
pritajeno, bili dvosmisleni. Svako nametanje autoriteta bilo je predmet
mrzovoljnosti – bilo kojeg autoriteta: Namjesništva, Stilgarovog,
njihovog vlastitog Savjeta…
Ne mogu im vjerovati, pomislio je Halleck. Mogao ih je jedino
iskoristiti i podjariti njihovo nepovjerenje prema drugima. Bilo je to
žalosno, nestao je stari daj-i-uzmi običaj slobodnog čovjeka. Stari
običaji su se sveli na obredne riječi, a njihovo podrijetlo je izgubljeno u
sjećanju.
Alija je dobro obavila svoj posao, kažnjavajući opoziciju i
nagrađujući pomagače, premještajući snage carstva nasumce, skrivajući
glavne elemente snage svoga Carstva. Uhode! Oh, Bože, uhode koje je
morala imati!
Halleck je gotovo mogao vidjeti smrtonosni ritam pokreta i
odgovarajućih protupokreta u koje je polagala nade da njene protivnike
baca izvan ravnoteže.
Ostanu li Slobodnjaci pospani, ona će pobijediti, pomislio je.
Ulazni zatvarač iza njegovih leđa škripne dok se otvarao.
Pojavio se siečki čuvar imena Melides. Bio je to čovjek niskog rasta
tijela oblika bundeve koje se skupljalo u vretenaste noge, a čija je
ružnoća bila samo naglašena pustinjskim odijelom.
„Primljen si”, reče Melides.
Halleck je zamijetio prepredenu dvoličnost u čovjekovom glasu.
To u čovjekovom glasu mu je otkrivalo da će mu ovo utočište biti
utočište tek na ograničeno vrijeme.
Samo dok ne ukradem jedan od njihovih „ toptera, pomislio je.
„Zahvalan sam vašem Savjetu”, reče on. Pritom je pomislio na
Esmara Tueka, po kome je ovaj sieč dobio ime. Esmar, već dugo
pokojnik, žrtva nečije prijevare, već bi na prvi pogled rasporio grkljan
ovom Melidesu.
57.
Bilo koja staza koja sužava mogućnosti u budućnosti
može postati smrtonosna klopka. Ljudi ne krče sebi
put kroz labirint; oni pretražuju širok horizont
ispunjen jedinstvenim pojavama. Sužavajuća točka
gledanja labirinta može privući samo stvorenja čiji su
nosovi zaronjeni u pijesak. Spolno nastale
jedinstvenosti i različitosti su spasonosna zaštita
začina.
Priručnik Svemirskog Ceha
Zašto nisam žalosna?” Alija je postavila ovo pitanje stropu svoje
male primaće odaje, sobe koju je mogla po širini prijeći u deset koraka i
u petnaest po dužini. Soba je imala dva visoka i uska prozora koji su
preko arakenskih krovova gledali na Zaštitni Zid.
Bilo je gotovo podne. Sunce je žestoko peklo udubljenje u kojem
je grad bio sagrađen.
Alija je spustila pogled na Buer Agarvesa, bivšeg Tabrita, a sada
Zijinog pomoćnika koji je zapovijedao stražom u Zamku. Agarves joj je
donio vijest da su Javid i Idaho mrtvi. Rulja doušnika, pomoćnika i
stražara ušla je zajedno s njim, a još više ih se gužvalo u vanjskim
hodnicima, pokazujući da su već znali sadržaj Agarvesove poruke.
Loše vijesti su brzo putovale Arrakisom.
Taj Agarves je bio čovjek, za Slobodnjaka niskoga rasta
okruglog lica, gotovo djetinjeg u svojoj oblosti. Bio je jedan od onih iz
novog naraštaja koje je odlikovala vodena debljina. Alija ga je vidjela
kao podijeljenog u dva lika: jedan ozbiljnog lica i neprozirnih očiju boje
indiga sa zabrinutim izrazom oko usta i drugi, osjećajan i ranjiv,
uzbuđujuće ranjiv.
Posebno joj se sviđala punoća njegovih usana.
Iako još nije bilo podne, Alija je u teškoj težini oko sebe osjetila
nešto što je govorilo o zalasku sunca.
Idaho je trebao umrijeti na zalasku sunca, rekla je u sebi.
„Kako to da si ti, Buer, glasnik ovih vijesti?” upitala je
zapažajući opreznu hitrost koja se pojavila u njegovom izrazu.
Agarves je pokušao progutati slinu, a onda je progovorio
hrapavim glasom koji jedva bio glasniji od šapta.
„Otišao sam s Javidom, sjećate se? I kad me je… Stilgar poslao k
vama, zatražio je od mene da vam predam izraz njegove potpune
odanosti.”
„Izraz potpune odanosti”, javila se ona. „Što je time želio reći?”
„Ne znam, gospo Alija”, izgovarao se on.
„Objasni mi još jednom što si vidio”, naredila je i začudila se što
joj je koža postala tako hladna.
„Vidio sam…” Nervozno je gore-dolje mahao glavom, a onda je
spustio pogled na pod ispred Alije. „Vidio sam Svetog Supruga mrtvog
na podu glavnog hodnika i Javida kako leži mrtav nedaleko u bočnom
prolazu. Žene su ih već pripremale za Huanui.”
„I Stilgar te je pozvao da to vidiš?”
„Točno, moja Gospo. Stilgar me je pozvao. Poslao je Modiba,
Pokornog, svog posilnog u sieču. Modibo me nije uopće upozorio.
Samo mi je rekao da me Stilgar želi vidjeti.”
„I ti si tamo vidio tijelo moga muža na podu?”
Prije nego je kimnuo glavom, susreo je njene oči u letećem
pogledu i ponovno pogledao u pod ispred nje. „Da, moja Gospo. I
Javidovo tijelo u neposrednoj blizini. Stilgar mi je rekao… rekao mi je
da je Sveti Suprug ubio Javida.”
„A mog muža, kažeš Stilgar…”
„Svojim ustima mi je to rekao, moja Gospo. Potvrdio mi je da je
to on učinio. Rekao mi je da ga je Sveti Suprug razbjesnio.”
„Bijes”, ponovila je Alija. „Kako se to dogodilo?”
„Nije rekao. Nitko nije rekao. Pitao sam, ali nitko nije objasnio.”
„I tada su te s vijestima poslali meni?”
„Da, moja Gospo.”
„Zar ništa nisi mogao učiniti?”
Agarves je navlažio usne jezikom, a onda izjavio: „Stilgar je
zapovjedio, moja Gospo. A to se događalo u njegovom sieču.”
„Shvaćam. A ti si uvijek slušao Stilgara.”
„Uvijek sam ga slušao, moja Gospo, dok me nije oslobodio
obveze.” „Dok te nisu poslali u moju službu, hoćeš reći?”
„Sada se samo vama pokoravam, moja Gospo!”
„Zar je tako? Reci mi, Buer, naredim li ti da ubiješ Stilgara, tvog
starog naiba, bi li to učinio?”
Susreo je njen pogled s čvrstoćom koja je rasla. „Ako tako
naredite, moja Gospo.”
„To ti i naređujem. Pretpostavljaš li kamo je otišao?” „U
pustinju; to je sve što znam, moja Gospo.”
„Koliko je ljudi poveo sa sobom?”
„Vjerojatno pola stanovnika”
„I Ghanimu i Irulan!”
„Da, moja Gospo. Oni koji su otišli opterećeni su ženama,
djecom i prtljagom. Stilgar je svakome ponudio izbor – hoće li krenuti s
njim ili biti oslobođen svoje obveze. Mnogi su izabrali oslobođenje. Oni
će izabrati novog naiba”
„Ja ću izabrati njihovog novog naiba! A to ćeš biti ti, Buer
Agarves, onog dana kad mi doneseš Stilgarovu glavu.”
Agarves je mogao prihvatiti izbor kroz borbu. Bio je to
slobodnjački način. Rekao je: „Kako zapovijedate, moja Gospo. S kojim
snagama mogu…”
„Vidi to sa Zijom. Ne mogu ti dati mnogo „toptera za potjeru.
Potrebni su mi na drugom mjestu. Ali dobit ćeš dovoljno ratnika. Stilgar
je pogazio svoju čast. Mnogi će rado stupiti u službu”
„Onda se idem pobrinuti za to, moja Gospo”
„Čekaj!” Odmjerila ga je na trenutak, razmišljajući koga bi
mogla poslati da nadzire ovo ranjivo dijete. Trebat će mu pažljivo
čuvanje dok se ne dokaže. Zia će, vjerojatno, znati koga treba poslati.
„Mogu li sada slobodno ići, moja Gospo?”
„Ne. Moram se nasamo i iscrpno posavjetovati s tobom o
planovima za hvatanje Stilgara.” Stavila je ruke na lice. „Neću žalovati
dok ne ispuniš moju osvetu. Dopusti mi nekoliko minuta da se
saberem.” Spustila je ruku. „Jedna od mojih sluškinja će ti pokazati
put.” Jedva primjetno je naznačila rukom jednoj od svojih sluškinja i
došapnula Shalus, svojoj novoj dvorskoj dami: „Okupaj ga i namiriši
prije negoli ga dovedeš. Smrdi po crvima.”
„Da, gospodarice.”
Alija se zatim okrenula, glumeći žalost koju nije osjećala i
povukla se u svoje odaje. Tamo je, u svojoj spavaćoj sobi, zalupila
vratima, opsovala i tresnula nogom.
Taj prokleti Duncan! Zašto? Zašto? Zašto?
Shvatila je da je to bio namjeran Idahov izazov. Ubio je Javida i
izazvao Stilgara. To je potvrđivalo da je znao o Javidu. Sve to je morala
shvatiti kao Duncanovu poruku, njegovu posljednji gestu.
Ponovno je tresnula nogom, pa još jednom, divlje jureći po
spavaćoj sobi.
Proklet bio! Proklet bio! Proklet bio!
Stilgar je prebjegao pobunjenicima i Ghanima zajedno s njim.
Irulan, također.
Prokleti bili svi!
Udarajući nogom udarila je u neku bolnu prepreku i pala na neki
metal. Kriknula je od bola i pogledavši dolje, otkrila da je ozlijedila
stopalo nekom metalnom pločom. Dograbila ju je i zamrznuta zastala
pri pogledu na to što je držala u ruci. Bila je to jedna stara kopča, od
onih srebrno-platinastih originala s Caladana, prvobitno dodijeljena od
Vojvode Leta Atreida I njegovom majstoru mačevanja, Duncanu
Idahou. Mnogo puta je vidjela Duncana kako je nosi. A on ju je bacio
ovamo.
Alijini prsti su grčevito zgrabili kopču. Idaho ju je ostavio ovdje
kad… kad…
Suze joj grunuše na oči probivši se van unatoč velikoj
slobodnjačkoj uvjetovanosti. Usta joj se opuste u zamrznutu grimasu i
ona osjeti kako stara borba otpočinje unutar njene glave, dosežući do
vrhova njenih prstiju na rukama i nogama. Osjetila je kako postaje dva
bića. Jedno koje je s čuđenjem promatralo ova tjelesna grčenja. Drugo
se nastojalo prepustiti neizmjernoj boli koja se širila u njenim grudima.
Suze su sada slobodno tekle niz njene obraze, a Začuđeni je iznutra
žalosno upitao: „Tko plače? Tko to plače? Tko to sada plače?”
Ali ništa nije moglo zaustaviti suze i ona osjeti mučninu koja joj
je plamtjela u grudima da bi na kraju pokrenula njeno tijelo i bacila ga
na krevet.
I dalje je nešto od te duboke začuđenosti tražilo odgovor: „Tko
plače? Tko to…”
58.
Svojim postupcima Leto II se izbacio iz evolutivnog
slijeda. Učinio je to na smišljeno bolan način,
govoreći: „Biti neovisan znači biti odstranjen.“ Oboje
blizanaca smatralo je nepotrebu pamćenja procesom
mjerenja za određivanje njihove udaljenosti od
njihovog ljudskog podrijetla. Ali baš je Letu II bilo
suđeno da to učini hrabro, shvativši da je stvarno
stvaranje neovisno od svog tvorca. Odbio je
ponovno pokrenuti evolucijski niz, govoreći: To me,
također, sve više udaljava od čovječanstva! Shvatio je
dublji smisao toga: u životu nema mjesta za potpuno
zatvorene sustave.
Sveta Preobrazba od Harq al-Ada
Tu je bilo ptica koje su se gojile od brojnih kukaca kojima je
vrvjelo područje vlažnog pijeska s druge strane razorenih qanata:
papagaji, svrake, čavke. Ovo je bila đedida, posljednji od novih
gradova, sagrađen na podlozi od površinskog bazalta. Sada je bio
napušten. Ghanima je, koristeći jutarnje satove za ispitivanje područja
iza prvobitnih nasada napuštenog sieča, otkrila neki pokret i ugledala
šarenog guštera. Nešto ranije je vidjela gila djetlića u gnijezdu u
blatnom zidu đedide.
Razmišljala je o ovome kao o sieču, ali je to zapravo bila
najobičnija gomila niskih zidova napravljenih od složenih cigli od blata,
okružena nasadima čija je svrha bila zadržavanje napredovanja dina.
Ležao je unutar Tanzeroufta, šest stotina kilometara južno od grebena
Sihaya. Bez stalnog održavanja ljudskim rukama, sieč se već počeo
utapati u pustinju; zidovi su bili nagriženi udarima olujnih vjetrova,
biljke su odumirale, a zasađene površine ispucale od pržećeg sunca.
Pa ipak je pijesak s druge strane razbijenog qanata ostao vlažan,
potvrđujući da je zdepasta masa sabirnice vjetra još funkcionirala.
Tijekom ovih mjeseci njihovog izbjeglištva iz Tabra, bjegunci su
potražili zaklone u nekoliko ovakvih mjesta koje je nepogodnim za
stanovanje učinio Pustinjski Zloduh. Ghanima nije vjerovala u tog
Pustinjskog Zloduha, iako se nije mogla poreći očita razorenost qanata.
Povremeno su dobivali vijesti iz sjevernih naselja, susrećući
pobunjene tragače za začinom. Nekoliko „toptera – neki su rekli ne više
od šest – obavilo je izviđačke letove tragajući za Stilgarom, ali Arrakis
je bio velik, a njegova pustinja blagonaklona bjeguncima. Prema
izvješćima osnovana je i pronađi-i-uništi jedinica zadužena za
otkrivanje Stilgarove družine, ali ta je jedinica, na čijem čelu se nalazio
bivši Tabrit Buer Agarves, imala i druge zadaće pa nije često navraćala
u Arrakeen.
Pobunjenici su govorili da je dolazilo do manjih okršaja između
njih i Alijinih trupa. Nasumična pustošenja Pustinjskog Zloduha učinila
su dužnost čuvanja domaćih utvrđenja glavnom brigom Alije i naiba.
Čak ni krijumčari nisu bili pošteđeni, ali o njima se govorilo da krstare
pustinjom tražeći Stilgara, želeći dobiti nagradu za njegovu glavu.
Stilgar je doveo svoju družinu u ovu đedidu prethodnog dana,
neposredno prije mraka, slijedeći nepogrešiv osjećaj za vlagu svog
starog slobodnjačkog nosa. Obećao je da će ih uskoro povesti na jug
prema palmama, ali je odbijao reći točan datum pokreta. Iako mu je
glava bila ucijenjena na iznos kojim bi se nekoć mogao kupiti cijeli
jedan planet, Stilgar se dojmio najsretnijim i najbezbrižnijim čovjekom.
„Ovo je dobro mjesto za nas”, rekao je, naglasivši da sabirnica
vjetra još radi. „Naši prijatelji su nam ostavili nešto vode”
Sada je to bila mala skupina, tek šezdesetak ljudi. Stari, bolesni i
vrlo mladi bili su poslani na jug u područje palmi gdje su ih prihvatile
povjerljive obitelji. Ostali su samo najčvršći, ali i oni su imali mnogo
prijatelja na sjeveru i jugu.
Ghanima se pitala zašto je Stilgar odbijao razgovarati o tome što
se događa na ovom planetu. Zar to nije htio vidjeti? Budući da su qanati
bili razoreni, Slobodnjaci su se povukli do sjevernih i južnih linija koje
su nekoć označavale opseg njihovih posjeda. Ova selidba je samo
označavala ono što se moralo događati u cijelom carstvu. Jedno stanje je
zrcalilo drugo.
Ghanima je zavukla ruku ispod ovratnika svoga pustinjskog
odijela i otkopčala ga. Unatoč svojim brigama, ovdje se osjećala
posebno slobodna. Unutrašnji životi je više nisu gnjavili, iako je
povremeno osjećala kako se njihova pamćenja pokušavaju ubaciti u
njenu svijest. Iz tih je pamćenja znala kakva je ova pustinja bila nekoć
prije učinka ekološke preobrazbe. Bila je sušnija, primjerice. Ova
nepopravljena sabirnica vjetra još je radila, jer je imala oko sebe vlažan
zrak.
Mnoga stvorenja koja su nekoć izbjegavala ovu pustinju sada su
se odvažila živjeti ovdje. Mnogi iz njezine skupine su zapazili kako su
se namnožile dnevne sove. Ghanima je, čak i sada, mogla vidjeti
mravolike ptice. Poskakivale su i plesale duž redova kukaca koji su se
rojili u vlažnom pijesku pri kraju razvaljenog qanata. Tamo se moglo
vidjeti tek nekoliko jazavaca, ali je zato bilo beskonačno mnogo
skočimiševa.
Praznovjeran strah vladao je ovim novim Slobodnjacima, a
Stilgar tu nije bio bolji od ostalih. Ova đedida bila je vraćena pustinji
nakon što je njen qanat peti put razoren u nepunih jedanaest mjeseci.
Četiri puta popravljali su pustoš koju je za sobom ostavio Pustinjski
Zloduh, a onda više nisu imali pričuva vode da bi se mogli izložiti još
jednom gubitku.
Isto se događalo s ostalim đedidama, a i s mnogim starim
siečima. Osam od devet naselja bilo je napušteno. Mnoge od starih
siečkih zajednica bile su natrpanije nego ikada ranije. I dok je pustinja
ulazila u svoju novu fazu, Slobodnjaci su se vratili svojim starim
običajima. Vidjeli su proricanja u svemu. Zar crvi nisu posvuda
postajali sve rjeđi osim u Tanzerouftu? Bila je to Šai-Huludova kazna!
Viđali su se mrtvi crvi, bez zamjetnog uzroka njihove smrti. Oni bi
nakon smrti brzo potonuli u pustinjski prah, ali su one smrvljene
glomazne mase, na koje su Slobodnjaci slučajno nailazili, užasavale
promatrače.
Stilgarova skupina nabasala je prošlog mjeseca na jednu takvu
trupinu i trebala su im četiri dana da se riješe zlog osjećaja. Smrdjela je
na kiselu i otrovnu trulež. Ta raspadajuća masa pronađena je gdje leži
na vrhu začinskog mjehura, od čega je začin bio uglavnom upropašten.
Ghanima je skrenula pogled s qanata i ponovno se zagledala u
đedidu. Ravno ispred nje ležao je razvaljeni zid koji je ranije zaklanjao
mushtamaly malo produženje vrta. Pregledala je to mjesto pomnom
radoznalošću i pronašla zalihu plosnatog, neukiseljenog začinskog
kruha u nekoj kamenoj kutiji.
Stilgar ga je uništio, govoreći: „Slobodnjaci za sobom nikad ne
bi ostavili dobru hranu”
Ghanima je odmah posumnjala da je pogriješio, ali to nije bilo
vrijedno rasprave ili rizika. Slobodnjaci su se mijenjali. Nekoć su se
slobodno kretali bledom, vučeni prirodnim potrebama: voda, začin, trgovina.
Jutarnje živosti životinja bile su im budilice. Ali sada su se i
životinje kretale prema nekim čudnim ritmovima, dok se većina
Slobodnjaka tiskala u svojim starim špiljskim skloništima u okrilju
sjevernog Zaštitnog Zida. Lovci na začine su bili rijetki u Tanzerouftu i
jedino se ovdje Stilgarova družina kretala po uzoru na stare načine.
Vjerovala je Stilgaru i njegovom strahu od Alije. Irulan je sada
potkrijepila njegova objašnjenja, vrativši se čudnom benegeseritskom
sanjarenju. Ali na dalekoj Salusi, Farad“n je još živio. Jednog dana
morat će doći do obračuna.
Ghanima je pogledala gore u srebrnasto jutarnje nebo,
pretražujući po sjećanju. Gdje bi mogli naći pomoć? Gdje je netko tko
bi je poslušao dok je otkrivala to što je zamijetila da se događa posvuda
oko njih? Gospa Jessica se zadržala na Salusi, ako je vjerovati
izvješćima. A Alija je bila stvor na pijedestalu s jedinim ciljem biti
savršena, dok je istodobno sve dalje odmicala od stvarnosti.
Gurneya Hallecka se nigdje nije moglo naći, iako su vijesti
govorile da je svugdje viđen. Propovjednik se negdje skrivao, a njegova
heretička galama je ostala tek sjećanje koje je blijedjelo.
A Stilgar?
Pogledala je preko razrušenog zida prema mjesto gdje je Stilgar
pomagao u popravljanju cisterne. Stilgar je uživao u svojoj ulozi volje-
pustinje, dok je cijena njegove glave svakog mjeseca rasla.
Ništa više nije imalo smisla. Ništa.
Tko je bio taj Pustinjski Zloduh, to biće sposobno uništavati
qanate kao da su lažni idoli koje treba srušiti u pijesak. Je li to bio neki
podivljali crv? Je li to bila treća sila u pobuni – masa ljudi? Nitko nije
vjerovao u mogućnost da je to crv. Voda bi ubila svakog crva koji bi se
usudio navaliti na qanat. Mnogi Slobodnjaci vjerovali su da je Pustinjski
Zloduh zapravo skupina pobunjenika koja namjerava zbaciti Alijin
Mahdinat i vratiti Arrakis starim običajima. Ti koji su u to vjerovali
govorili su da bi to bilo dobro. Riješiti se te pohlepne apostolske loze
koja je za malo što drugo marila osim podupiranja vlastite osrednjosti.
Vratiti se istinskoj vjeri koju je Muad´Dib osnovao.
Dubok uzdah potresao je Ghanimu. Oh, Leto, pomislila je.
Gotovo sam radosna što nisi doživio ova vremena. Rado bih ti se
pridružila, ali je moj nož još neokrvavljen. Alija i Farad“n. Farad“n i
Alija. Stari barun je njen zloduh, a to ne mogu dopustiti.
Hara se pojavila iz đedide, približavajući se Ghanimi čvrstim
korakom koji je naprosto gutao pijesak. Zastala je ispred Ghanime i
oštro je upitala: „Što radiš sama ovdje vani?”
„Ovo je čudno mjesto, Hara. Trebali bismo ga napustiti”
„Stilgar očekuje susresti nekog ovdje.”
„Oh? Nije mi rekao…”
„Zašto bi ti sve morao reći? Maku?” Hara je pljesnula po
vodenom mijehu koji je uzdignuo prednju stranu Ghanimine odjeće.
„Jesi li ti zrela žena koja može biti trudna?”
„Bila sam toliko puta trudna da to uopće ne mogu izbrojati” reče
Ghanima. „Okani se tih igara odrasle osobe prema djetetu sa mnom!”
Hara je ustuknula korak začuvši gnjev u Ghaniminom glasu.
„Vi ste skupina glupana”, reče Ghanima, mahnuvši rukom kao
da želi obuhvatiti đedidu i posao Stilgara i njegovih ljudi. „Nisam
trebala krenuti s vama.”
„Da nisi krenula, dosad bi već bila mrtva”
„Možda. Ali vi ne vidite to što vam je ispred nosa! Koga to
Stilgar očekuje susresti ovdje?”
„Buer Agarvesa.”
Ghanima je zurila u nju.
„Prijatelji iz sieča Crveni Ponor tajno su ga doveli ovamo”,
objasnila je Hara.
„Alijina mala igračka?”
„Doveli su ga povezanih očiju”
„Je l“ Stilgar vjeruje u to?”
„Buer je zatražio pregovore. Slaže se sa svim našim uvjetima.”
„Zašto mi nitko nije ništa rekao o tome?”
„Stilgar je znao da bi se ti protivila tome”
„Protivila… Pa to je ludo!”
Hara se smrkne. „Ne zaboravi da je Buer…”
„On je Obitelji” odsječe Ghanima. „On je unuk Stilgarovog
nećaka. Znam. I Farad“n, čiju ću krv jednog dana proliti, moj je bliski
rođak. Misliš li da će to zaustaviti moj nož?”
„Uporabili smo distrans. Nitko ne slijedi njegovu skupinu.”
No Ghanima je odgovorila tihim glasom: „Iz toga neće biti
nikakvog dobra, Hara. Trebali bismo odmah otići odavde”
„Jesi li tako protumačila upozorenje?” upitala je Hara. „Onog
mrtvog crva kojeg smo vidjeli! Je li to bio…”
„Strpaj ga u maternicu i rodi ga negdje drugdje” razbjesnila se
Ghanima. „Ne sviđa mi se taj susret kao ni ovo mjesto. Zar to nije
dovoljno?”
„Reći ću Stilgaru što ti…”
„Sama ću mu reći!” Ghanima krene krupnim korakom pokraj
Hare, koja je iza njenih leđa načinila znak u obliku crvovih rogova
tjerajući zlo.
Ali Stilgar se samo nasmijao Ghaniminim strahovima i naredio
joj neka ide tražiti pješčane pastrve kao da je i ona bila jedno od djece.
Odjurila je u jednu od đedidinih napuštenih kuća i šćućurila se u kutu
kipteći od srdžbe. Ljutnje je brzo nastalo; osjetila je komešanje
unutrašnjih života i sjetila se da je netko rekao: „Možemo li ih učiniti
nepokretnim, stvari će krenuti kako to planiramo.”
Kakva čudna misao.
Nije se uspjela sjetiti tko je izgovorio te riječi.
59.
Muad´Dib nije imao pravo nasljedstva i govorio je u
ime svih koji u svim vremenima nisu dobili pravo
nasljedstva. On je dizao glas protiv duboke nepravde
koja otuđuje pojedinca od onog što mu je po pravu
trebalo pripasti.
Mahdinat, jedna od analiza od Harq al-Ada
Gurney Halleck je sjedio na brdu iznad Šuloha, sa svojim
balisetom uza sebe, na prostiraču od začinskih vlakana. Zatvorena
kotlina ispod njega vrvjela je radnicima koji su sadili ljetinu. Pješčani
navoz kojim su Prognani mamili crve na začinski trag bio je zapriječen
novim qanatom. Nasadi su se spuštali niz kosinu zadržavajući njeno
urušenje.
Bilo je već gotovo vrijeme poslijepodnevnog obroka, a Halleck
je bio na brdu više od jednog sata pokušavajući u ovoj osamljenosti
razmisliti. Dolje su ljudi ulagali veliki trud, ali sve što je on vidio bilo je
djelo melangea. Prema Letovoj osobnoj procjeni, proizvodnja začina bi
uskoro trebala spasti na jednu desetinu od svog vrhunca u doba
Harkonnena. Vrijednost zaliha se sa svakom sljedećom isporukom
posvuda u carstvu udvostručavala. Govorilo se da je od Obitelji Metulli
otkupljeno pola Novebrunskog planeta za tristo dvadeset i jednu litru.
Prognani su radili kao ljudi koje je sam vrag naganjao, a možda
je tako i bilo. Prije svakog obroka, okretali su se prema Tanzerouftu i
molili se utjelovljenju Šai-Huluda. Takvim su oni vidjeli Leta, a kroz
njihove oči je Halleck je vidio budućnost u kojoj je većina čovječanstva
dijelila njihovo shvaćanje. Halleck nije bio siguran sviđa li mu se takav
ishod.
Leto je utemeljio takav mit kad je ovamo doveo Propovjednika i
Hallecka u Halleckovom ukradenom „topteru. Leto je zatim golim
rukama probio qanat u Šulohu, bacajući veliko kamenje u daljinu više
od pedeset metara. Kad su se Prognani pokušali umiješati, Leto je
odrubio glavu najbližem gotovo nezamjetljivim zamahom ruke.
Pobacao je ostale natrag među njihove drugove i glasno se narugao
njihovom oružju. Riknuo je na njih demonskim glasom: „Vatra me neće
dotaći! Vaši noževi me neće ozlijediti! Na meni je Šai-Huludova koža!”
Prognani su ga tada prepoznali i sjetili se njegovog bijega, kada
je skočio s brda „izravno u pustinju“. Pali su ničice ispred njega i Leto
je izdao svoje zapovijedi. „Dovodim vam dva gosta. Čuvat ćete ih i
poštovati ih. Obnovit ćete qanat i započeti stvarati vrt u oazi. Jednog
dana ću ovdje stanovati. Vi ćete mi pripremiti dom. Nećete više
prodavati ni trunku začina, već ćete spremiti i najmanji djelić koji
sakupite.”
Išao je sve dalje s uputama, a Prognani su upijali svaku riječ,
gledajući ga kroz od straha zastakljene oči, kroz strahopoštovanje koje
je prelazilo u užasnutost.
Pred njima je stajao Šai-Hulud, naposljetku uskrsnuvši iz
pijeska!
Nije bilo nikakvog nagovještaja za ovu metamorfozu kad je Leto
pronašao Hallecka s Ghadhean al-Falijem u jednom malom
pobunjeničkom sieču kod Gare Rudena. Leto je sa svojim slijepim
suputnikom tamo stigao iz pustinje starim začinskim putom, jašući na
crvu kroz područje gdje su crvi sada bili prava rijetkost. Rekao je da je
više puta morao skrenuti zbog vlage u pijesku, u dovoljnoj količini da
otruje crva. Stigli su tamo odmah nakon podneva, a stražari su ih doveli
u javnu prostoriju kamenih zidova.
Sada su Hallecka spopala sjećanja.
„Dakle, to je Propovjednik” rekao je.
Hodajući oko ovog slijepog čovjeka, proučavajući ga, Halleck se
sjetio priča o njemu. Tu u sieču, nikakva maska pustinjskog odijela nije
skrivala staračko lice pa su njegove crte poslužile sjećanju u
usporedbama. Da, ovaj čovjek je stvarno sličio starom Vojvodi po
kojem je Leto dobio ime. Je li ta sličnost bila slučajna?
„Znaš što se govori o ovome ovdje?” upitao je Halleck
obraćajući se postrance Letu. „Da je on tvoj otac koji se vratio iz
pustinje?” „Čuo sam za te priče.”
Halleck se okrenuo i pogledao dječaka. Leto je nosio neobično
pustinjsko odijelo sa savijenim rubovima oko lica i ušiju. Pokrivalo ga
je crno odijelo, a noge su bile obuvene u čizme za pijesak. Njegova
nazočnost ovdje zahtijevala je mnoga objašnjenja – kako je uspio još
jednom pobjeći.
„Zašto si ovamo doveo Propovjednika?” upitao je Halleck. „U
Jacurutuu su tvrdili da on radi za njih ”
„Više ne. Doveo sam ga zato što ga Alija hoće ubiti.”
„Tako? Ti, znači, misliš da je ovo ovdje utočište?”
„Ti si njegovo utočište”
Cijelo to vrijeme Propovjednik je stajao pokraj njih, ne odajući
nijednim migom zanimanje za kretanje njihovog razgovora.
„Dobro me je služio, Gurney” reče Leto. „Kuća Atreida nije
izgubila osjećaj obveze prema onima koji nam služe.”
„Kuća Atreida?”
„Ja sam Kuća Atreida”
„Pobjegao si iz Jacurutua prije nego sam uspio dovršiti
ispitivanje koje je tvoja baka zapovjedila” reče Halleck. „Kako možeš
pretpostavljati…”
„Život ovog čovjeka moraš braniti kao da je tvoj vlastiti”, rekao
je Leto kao da nije bilo nikakve rasprave i uopće ne izbjegavajući
Halleckov netremični pogled.
Jessica je naučila Hallecka mnogim benegeseritskim
istančanostima opažanja, ali on nije u Letu otkrivao ništa što bi govorilo
o nečem drugom osim o spokojnoj sigurnosti. Ipak Jessicine naredbe
nisu izgubile značaj. „Tvoja baka me je obvezala da dovršim tvoj u
obuku i uvjerim se da nisi opsjednut.”
„Nisam opsjednut” Bila je to bespogovorna tvrdnja.
„Zašto si pobjegao?”
„Namri je dobio naredbu da me ubije bez obzira što ja učinio.
Njegove naredbe su dolazile od Alije.”
„Jesi li, znači, Istinozborac?”
„Jesam.” Još jedna bespogovorna tvrdnja puna samopouzdanja.
„A Ghanima također?”
„Ne.”
Propovjednik je tog trenutka prekinuo šutnju, okrenuvši svoje
prazne očne jame prema Hallecku, ali pokazujući na Leta. „Vjeruješ da
ga ti možeš staviti na probu?”
„Ne miješaj se kad ništa ne znaš o problemu i njegovim
posljedicama”, zapovjedio je Halleck, ni ne pogledajući čovjeka.
„Oh, vrlo dobro znam njegove posljedice”, reče Propovjednik.
„Neka stara žena, koja je mislila da zna što radi, prije mnogo vremena
me je stavila na probu. Nije znala kako, kao što se pokazalo.” Halleck se
tada okrenuo prema njemu. „Ti si još jedan Istinozborac?”
„Bilo tko može biti Istinozborac, čak i ti”, reče Propovjednik.
„To je samo stvar vlastitog poštenja prema prirodi vlastitih osjećaja.
Traži unutrašnje slaganje s istinom koja dopušta spremno
prepoznavanje.”
„Zašto se miješaš?” upitao je Halleck, spustivši ruku na kris-nož.
Tko je bio ovaj Propovjednik?
„Sudjelujem u ovim događajima” reče Propovjednik. „Moja
majka bi mogla položiti svoju krv na oltar, ali ja imam druge pobude. I
shvaćam vaš problem.”
„Oh?” Halleck je sada postao stvarno radoznao.
„Gospa Jessica ti je zapovjedila da razlikuješ vuka i psa,
razlikuješ zeeb i keleb. Prema njenoj definiciji vuk je netko tko ima moć i
zloupotrebljava tu moć. Međutim, između vuka i psa postoji razdoblje
nastajanja kad ih ne možeš razlikovati.”
„To je blizu istine”, reče Halleck, zamjećujući kako sve više
siečkih ljudi ulazi u javnu odaju slušati ih. „Otkud to znaš?”
„Zato što poznajem ovaj planet. Ne razumiješ? Razmisli o tome.
Ispod površine su stijene, blato, naslage, pijesak. To je sjećanje planeta,
slika njegove povijesti. Isto je i s ljudima. Pas se sjeća vuka. Svaki
svemir se okreće oko jezgre bivanja, a iz te jezgre se pružaju prema van sva
sjećanja sve do same površine.”
„Vrlo zanimljivo”, reče Halleck. „Kako bi mi to pomoglo u
ispunjenju naredbi koje sam dobio?”
„Pregledaj sliku svoje povijesti koja je unutar tebe. Komuniciraj
kao što bi životinja komunicirala.”
Halleck je zatresao glavom. U ovom je Propovjedniku bilo
neodoljive neposrednosti, osobine koju je mnogo puta uočio kod
Atreida; bilo je više od neznatnih nagovještaja da je taj čovjek koristio
moći Glasa. Halleck je osjetio kako mu je srce počelo brže udarati. Je li
to bilo moguće?
„Jessica je tražila krajnji ispit, stres uz pomoć kojeg bi temeljna
građa njenog unuka izbila na površinu”, reče Propovjednik. „Ali to
tkivo je stalno tu, izloženo tvom pogledu.”
Halleck se okrenuo i zagledao se u Leta. Ovaj pokret došao je
sam od sebe, iznuđen neodoljivim silama.
Propovjednik je nastavio, kao da poučava svojeglavog učenika.
„Ova mlada osoba te zbunjuje, jer nije pojedinac. On je zajednica. Kao i
u svakoj zajednici koja je pod stresom, bilo koji član te zajednice može
preuzeti zapovijedanje. Ovo zapovijedanje nije uvijek bezazleno i tako
dolazimo do naših priča o Izrodima. Ali, ti si već dovoljno povrijedio
ovu zajednicu, Gurney Halleck. Zar ne možeš vidjeti da je već došlo do
preobrazbe? Ovaj mladić je postigao unutrašnju suradnju koja je
neizmjerno snažna, koju se ne može potkopati. Vidim to i bez očiju.
Jednom sam mu se suprotstavio, ali sada slijedim njegovu zapovijed. On
je iscjelitelj ”
„A tko si ti?” upitao je Halleck.
„Ništa više od onog što vidiš. Ne gledaj u mene, gledaj u ovu
osobu koju si po naredbi morao podučiti i isprobati. On je školovan kroz
preokrete. Preživio je smrtonosna okruženja. Sada je ovdje”
„Tko si ti?” nastojao je saznati Halleck.
„Kažem ti, gledaj samo u ovog atreidskog mladića! On je zadnje
vrelo snage od koje naša vrsta ovisi. On će ponovo složiti u sustav
ishode prethodnih djelovanja. Nijedan drugi čovjek ne može poznavati
ta prethodna djelovanja poput njega. A ti si pomišljao uništiti jednog
takvog čovjeka!”
„Zapovjeđeno mi je da ga ispitam i nisam…”
„Ali ti jesi!”
„Je li on Izrod?”
Tužan smijeh protresao je Propovjednika. „Uporno ostaješ pri toj
benegeseritskoj besmislici. Kako stvaraju mitove koji uspavljuju
čovjeka!”
„Jesi li ti Paul Atreid?” upitao je Halleck.
„Paula Atreida više nema. On je pokušao biti vrhunski moralni
simbol dok je istodobno negirao sve moralne zahtjeve. Postao je svetac
bez boga i svaka je njegova riječ bila bogohuljenje. Kako možeš
pomisliti…”
„Zato što govoriš njegovim glasom.”
„Hoćeš li sada i mene staviti na probu? Čuvaj se, Gurney.”
Halleck je progutao slinu, prisiljavajući svoju pažnju ponovno
prebaciti na neosjetljivog Leta koji je i dalje stajao spokojno slušajući
razgovor koji se vodio. „Tko je stavljen na probu?” upitao je
Propovjednik. „Nije li, možda, gospa Jessica baš tebe stavila na probu,
Gurney?”
Hallecka je ova pomisao duboko uznemirila i upitao se zašto je
dopustio da ga Propovjednikove riječi dirnu. Ali kod atreidskih slugu
bilo je duboko usađeno pokoravanje mistici samodršca. Jessica je,
objašnjavajući ovo, stvar učinila još tajnovitijom. Halleck je ovog
trenutka osjećao kako se unutar njega nešto mijenja, nešto čiji su rubovi bili
samo dotaknuti benegeseritskom odlukom kojoj ga je Jessica
obvezala. U njemu se javio nerazgovijetan bijes. Nije želio promjenu!
„Tko se to među vama igra boga i kakvom završetku teži?”
upitao je Propovjednik. „Da bi odgovorio na to pitanje ne možeš se
osloniti samo na razum.”
Halleck je polagano i promišljeno vratio pažnju s Leta na ovog
slijepog čovjeka. Jessica je stalno govorila da bi trebao postići kairits
ravnotežu – „hoćeš-nećeš“ ravnotežu. Nazivala je to vladanjem umnim
sposobnostima bez riječi i rečenica, bez pravila i dokaza. Bio je to oštar
rub njegove vlastite unutrašnje istine, sveobuzimajuće.
Nešto je u glasu ovog slijepog čovjeka, njegovom tonu,
njegovom ponašanju zapalilo bijes koji je sagorio u zasljepljujuću
mirnoću unutar Hallecka.
„Odgovori mi na pitanje”, reče Propovjednik.
Halleck je osjetio kako mu ove riječi produbljuju usredotočenost
na ovo mjesto, na ovaj trenutak i njegove zahtjeve. Položaj u svemiru
bio mu je određen jedino vlastitom koncentracijom. Ni sjena dvojbi nije
ostala u njemu. Ovo je bio Paul Atreid, ne mrtav, već koji se vratio. A
ovo ne-dijete, Leto. Halleck je još jednom pogledao u Leta, stvarno ga
vidjevši. Vidio je znakove napora oko očiju, osjećaj ravnoteže u
držanju, ravnodušna usta čiji su povijeni kutovi otkrivali smisao za
humor. Leto se izdvajao iz svoje pozadine kao da se nalazio u žarištu
zasljepljujuće svjetlosti. Dostigao je harmoniju jednostavno je
prihvaćajući.
„Reci mi Paul” reče Gurney Halleck. „Zna li tvoja majka?”
Propovjednik je uzdahnuo. „Prema Sestrinstvu, sve postiže harmoniju,
jednostavno njenim prihvaćanjem.”
„Reci mi Paul” reče Halleck. „Zna li tvoja majka?”
Propovjednik je uzdahnuo. „Za Sestrinstvo, za sve njih, ja sam
mrtav. Ne pokušavaj me oživjeti.”
I dalje ne gledajući u njega, Halleck upita: „Ali zašto ona
nastoji…” „Radi ono što mora. Gradi svoj vlastiti život, vjerujući da
upravlja mnogim životima. Na taj način se svi mi igramo boga”
„Ali ti si živ”, prošapće Halleck, sada savladan sviješću o tome,
okrenuvši se napokon pogledati ovog čovjeka, mlađeg od sebe, ali
toliko ostarjelog u uvjetima pustinjskog života da je izgledao kao da
nosi dvostruki teret Halleckovih godina.
„Što je to?” upita Paul. „Živ?”
Halleck je zaokružio pogledom uokolo po Slobodnjacima koji su
pratili razgovor, razapeti između sumnje i strahopoštovanja.
„Mojoj majci nije bilo suđeno da spozna moje učenje” Bio je to
Paulov glas! „Biti bog može naposljetku postati dosadno i ponižavajuće.
Bilo je svakako dovoljno razloga za otkriće slobodne volje! Bog može
poželjeti pobjeći u san i biti živ samo u nesvjesnim projekcijama bića iz
svojih snova.”
„Ali ti si živ!” reče Halleck sada već glasnije.
Paul nije obratio pažnju na uzbuđenje u glasu svog starog druga i
upita: „Bi li stvarno suprotstavio ovog dječaka njegovoj sestri u
Mashad-probi? Kakva kobna besmislica! Svatko od njih bi rekao: „Ne.
Ubij me! Ostavi onog drugog na životu!“ Kamo bijedna takva proba
odvela? Što znači, onda, biti živ, Gurney?”
„To nije bila proba” pobunio se Halleck. Nije mu se sviđao
način na koji su se Slobodnjaci, tiskajući se, sve više primicali,
pogledavajući Paula, ne obazirući se na Leta.
Ali Leto se tada umiješao. „Shvaćaš li cijeli ustroj, oče?”
„Da… da…” Paul je visoko držao glavu kao da je njušio zrak.
„To je, onda, Farad“n!”
„Kako je lako slijediti naše misli, umjesto naših osjećaja”, reče
Leto.
Halleck je uspio pratiti ovu misao i, baš kad se spremao nešto
upitati, Leto ga je prekinuo položivši mu ruku na ruku: „Ne pitaj,
Gurney. Mogao bi ponovno posumnjati da sam ja Izrod. Ne! Pusti neka
se to dogodi, Gurney. Pokušaš li silom, samo ćeš uništiti sebe.”
Ali Halleck je osjetio kako ga hvataju dvojbe. Jessica ga je bila
upozorila. „Ti, rođeni kao gotove osobnosti, mogu biti vrlo lukavi.
Imaju trikove o kojima nikada nisi ni sanjao.” Halleck je polagano
kimnuo glavom. A Paul! Dragi Bože! Paul je bio živ i u savezu s ovim
upitnikom kojeg je rodio!
Slobodnjaci oko njih se više nisu mogli zadržati. Utisnuli su se
između Hallecka i Paula, između Leta i Paula, gurajući ih u pozadinu. U
zraku su pljuštala promukla pitanja: „Jesi li ti Muad´Dib? Jesi li ti,
stvarno, Muad´Dib? Je li istina ono što on kaže? Reci nam!”
„O meni trebate razmišljati samo kao o Propovjedniku”, reče
Paul, odgurujući ih. „Ja nikad više ne mogu biti Paul Atreid ili
Muad´Dib. Ja nisam Chanin muž ili car.”
Halleck se, bojeći se onog što bi se moglo dogoditi ako ova
žudna pitanja ne dobiju logičan odgovor, baš spremao nešto poduzeti,
kada je Leto prvi krenuo. Bilo je to prvi put da je Halleck vidio djelić
strašne promjene koja se dogodila u Letu. Nekim bikovskim glasom je
zagrmio: „Sklanjajte se!” i krenuo je naprijed odbacujući odrasle
Slobodnjake lijevo i desno, obarajući ih na pod, hvatajući ih rukama,
izvlačeći noževe iz njihovih ruku hvatajući ih za oštrice.
Za manje od minute, oni Slobodnjaci koji su još stajali na
nogama bili su potisnuti uza zidove potpuno preneraženi. Leto je stajao
pokraj svog oca. „Kad Šai-Hulud govori, pokoravajte se”, reče Leto.
A kad je nekoliko Slobodnjaka započelo negodovati, Leto je
odvalio rubni kamen iz zida pokraj ulaza u prostoriju i zdrobio ga golim
rukama, smijući se cijelo vrijeme.
„Sravnit ću ovaj sieč sa zemljom pred vašim očima”, reče on.
„Pustinjski Demon” prošaptao je netko.
„I vaše qanate”, priznao je Leto. „Razvalit ću ih. Mi nismo bili
ovdje, shvaćate li?”
Glave su se zanjihale u užasnutoj poniznosti.
„Nitko nas ovdje nije vidio”, reče Leto. „Čujem li i jedan šapat s
vaše strane, vratit ću se i najurit ću vas u pustinju bez vode”
Halleck je vidio kako se ruke podižu kretnjom koja je značila
odbacivanje zla, crtajući znak crva.
„Mi ćemo sada krenuti, moj otac i ja, u društvu našeg starog
prijatelja”, reče Leto. „Pripremite naš „topter.”
Leto ih je zatim poveo u Šuloh, objašnjavajući im usput da
moraju hitro krenuti, jer će Farad“n vrlo brzo biti ovdje na Arrakisu. „A,
kao što je moj otac rekao, tada ćeš vidjeti pravu probu, Gurney”
Gledajući dolje s brda iznad Šuloha, Halleck se još jednom upitao, kao
što se pitao svaki dan: „Kakva proba? Što je htio time reći?”
Ali Leto nije više bio u Šulohu, a Paul je odbijao odgovoriti.
60.
Crkva i Država, znanstveni razum i vjera, pojedinac i
njegova zajednica, čak napredak i tradicija – sve to
može biti pomireno u učenjima Muad´Diba. On nas
je učio da ne postoje nepomirljive suprotnosti osim u
vjerovanjima ljudi. Bilo tko može razgrnuti koprenu
Vremena. Možete otkriti budućnost u prošlosti ili u
vlastitoj mašti. Čineći ovo, ponovno stječete
svjesnost svog unutrašnjeg bića. Tada spoznajete da
je svemir povezana cjelina, a vi neodvojivi dio nje.
Propovjednik u Arrakeenu, Prema Harq al-Adu
Ghanima je sjedila sasvim straga izvan kruga svjetlosti od
začinskih svjetiljka i promatrala ovog Buera Agarvesa. Nije joj se
sviđalo njegovo okruglo lice i uznemirene obrve, način na koji je
pomicao noge dok je govorio, kao da su njegove riječi bile neka
tajanstvena glazba uz koju je plesao.
Ovdje je zbog pregovora sa Stilgarom, reče Ghanima u sebi,
zapažajući kako se to potvrđuje svakom riječju i pokretom ovog
čovjeka. Odmakla se još dalje od kruga ovog Savjeta.
Svaki sieč je imao jednu prostoriju poput ove, ali je dvorana za
skupove u napuštenoj đedidi na Ghanimu stvorila dojam zbijenog
mjesta, jer je bila vrlo niska. Šezdeset ljudi iz Stilgarove družine plus
devetorica koji su došli s Agarvesom ispunili su tek jedan kraj dvorane.
Svjetlost svjetiljaka na začinsko ulje odbijala se po niskim gredama koje
su podupirale strop. Bacala je lelujave sjene koje su plesale po zidu, a
oštar dim ispunjavao je ovo mjesto mirisom cimeta.
Sastanak je počeo u sumrak nakon molitve za vlagu i večernjeg
obroka. Dosad je trajao već više od jednog sata i Ghanima je uspijevala
dokučiti skrivene tokove u Agarvesovom izlaganju. Njegove riječi su se
činile sasvim jasne, ali njegovo držanje i pokreti očiju nisu bili u skladu
s tim.
Agarves je upravo sada govorio, odgovarajući na brojna pitanja
jedne od Stilgarovih poručnica, Harine nećakinje koja se zvala Rajia.
Bila je to vrlo mlada žena tmurnog isposničkog izgleda čija su usta na
krajevima bila povijena, što joj je davalo izraz stalne nevjerice.
Ghanima je smatrala takav izraz zadovoljavajućim u ovim
okolnostima.
„Naravno, ja vjerujem da će vam Alija svima potpuno oprostiti”
rekao je Agarves. „Inače ne bih bio ovdje s ovom porukom.”
Stilgar se umiješao kad je Rajia pokazala želju da još jednom
progovori. „Nisam toliko zabrinut glede našeg povjerenja u nju, već
glede toga vjeruje li ona tebi.” Stilgarov glas su bili mumlajući,
prigušeni tonovi. Prijedlog da se vrati na svoj stari položaj bio mu je
odvratan.
„Nije važno vjeruje li ona meni” reče Agarves. „Iskreno, ne
vjerujem da mi vjeruje. Predugo sam vas tražio, a da vas nisam našao.
Međutim, uvijek sam osjećao da vas zapravo nije željela zarobiti. Ona je
bila…”
„Ona je bila žena čovjeka kojeg sam ubio”, reče Stilgar. „No,
kažem ti, on je to htio. Moglo se isto tako dogoditi da se on sam baci na
svoj nož. Ali ovo novo objašnjenje miriše na…”
Agarves je skočio na noge, dok mu se bijes očitovao na licu.
„Ona vam oprašta! Koliko vam puta moram to reći? Natjerala je
Svećenike da prirede veliku predstavu traženja božanskog vodstva od…”
„Samo si potegnuo još jedno sporno pitanje” Bila je to Irulan, naginjući
se pokraj Rajie, sa svojom plavokosom glavom koja je odudarala od
Rajine zagasitosti. „Ona je tebe uvjerila, ali možda ima druge planove.”
„Svećenstvo ima…”
„Ali kolaju i sve te priče”, reče Irulan, „da si ti više od vojnog
savjetnika, da si ti njen…”
„Dosta!” Agarves je bio izvan sebe od bijesa. Ruka mu je
lebdjela u blizini noža. Neprijateljski osjećaji tekli su odmah ispod
površine njegove kože, iskrivljujući mu crte lica. „Vjerujte što hoćete,
ali ja ne mogu više izlaziti na kraj s tom ženom! Ona mi podvaljuje!
Uništava sve što dodirne! Ja sam iskorišten. Ja sam uprljan. Ali nisam
potegnuo nož na svoj rod. A sada – dosta mi je svega!”
Ghanima je, promatrajući ovo, pomislila: Barem je ovo, što je
izbilo iz njega, naposljetku istina.
Stilgar je, neočekivano, prasnuo u smijeh. „Ahhh, rođače,
oprosti mi, ali u srdžbi ima istine.”
„Onda, ti si suglasan?”
„Nisam to rekao” Podignuo je ruku, jer je Agarves najavljivao
još jedan izljev bijesa. „Ne zbog sebe, Buer, ali tu su ovi ostali”
Pokazao je rukom oko sebe. „Oni su moja odgovornost. Hajde da na
trenutak razmotrimo kakve nam naknade za učinjenu štetu Alija nudi.”
„Naknade? Nije bilo riječi o naknadama. Oproštaj da, ali ne…”
„Što, onda, nudi kao jamstvo za svoju riječ?”
„Sieč Tabr, a tebi položaj naiba, punu autonomiju kao neutralno
mjesto. Ona sada shvaća…”
„Neću se vraćati u njenu pratnju niti joj osiguravati ratnike”,
upozorio je Stilgar. „Je li to jasno?”
Ghanima je mogla naslutiti kako Stilgar popušta i pomislila je:
Ne, Stil! Ne!
„Nema potrebe za tim” reče Agarves. „Alija jedino želi povratak
Ghanime i provedbu obećanih zaruka koje je ona…”
„Tu smo, dakle!” reče Stilgar, namrštivši obrve. „Ghanima je
cijena moga pomilovanja. Zar me smatra…”
„Ona te smatra razboritim” dokazivao je Agarves, ponovno
sjedajući na svoje mjesto.
Ghanima je razdragano pomislila: Neće to učiniti Ne zamaraj
se. On to neće učiniti.
Dok joj je ova misao prolazila kroz svijest, Ghanima začuje
lagano šuštanje iza leđa s desne strane. Počela se okretati, i osjetila
zahvat snažnih ruku. Prije nego što je mogla viknuti, lice joj je prekrila
neka teška krpa ovlažena uspavljujućim sredstvom. Dok joj je svijest
blijedjela, osjetila je kako je nose prema vratima u najmračnijem djelu
dvorane. Pomislila je: Trebala sam pretpostaviti! Trebala sam biti
pripravna! Ali ruke koje su je držale bile su odrasle i snažne. Nije se
mogla izmigoljiti.
Ghanimini zadnji osjetni dojam bili su hladan zrak, svjetlucanje
zvijezda i neko maskirano lice koje ju je odozgo promatralo, a zatim
upitalo: „Nije ozlijeđena, zar ne?”
Odgovor je nestao dok su se zvijezde zavrtjele i postale pruge
nasuprot njenog ukočenog pogleda, nestajući u bljesku svjetla koje je
predstavljalo unutrašnju jezgru njenog bića.
61.
Muad´Dib nam je omogućio posebno znanje o
proročkim spoznajama, o ponašanju koje okružuje
takvu spoznaju i njegov utjecaj na događaje koji su
viđeni kako „redom“ dolaze. (To jest, događaji
određeni da se dogode u jednom povezanom sustavu
koji prorok otkriva i tumači.) Kao što je drugdje bilo
primijećeno, takva spoznaja na samog proroka djeluje
kao vlastita zamka. On može postati žrtva onoga što
zna – što je relativno uobičajena ljudska slabost.
Opasnost je u tome što oni koji predviđaju stvarne
događaje mogu predvidjeti polarizirajući učinak, a što
je posljedica pretjerane popustljivosti prema njihovoj
vlastitoj istini. Oni su skloni zaboraviti da ništa u
nekom polariziranom svemiru ne može postojati bez
prisutnosti svoje suprotnosti.
Predviđajuća Vizija, od Harq al-Ada
Pijesak nošen vjetrom lebdio je iznad horizonta, pomračujući
izlazeće sunce. U sjenama dina pijesak je bio hladan. Leto je stajao
izvan kruga palmi i promatrao pustinju. Osjećao je prašinu i miris
bodljikavih biljaka, čuo jutarnje glasove ljudi i životinja. Slobodnjaci
nisu zadržali nikakav qanat na ovome mjestu. Imali su nužni minimum
nasada na okućnicama koje su žene zalijevale donoseći vodu u kožnim
mješinama. Njihov hvatač vlage bio je krhka naprava koju su olujni
vjetrovi lako uništavali, ali koja se isto tako lako mogla obnoviti.
Tegobnost, stroga zabrana trgovine začinom i pustolovnost bili
su ovdašnji način života. Ovi Slobodnjaci su još vjerovali da je raj bio
zvuk tekuće vode, ali su njegovali jedan prastari pojam Slobode koji je i
Leto dijelio.
Sloboda je stanje usamljenosti, pomislio je.
Leto je uredio nabore svoje bijele odjeće koja mu je pokrivala
živo pustinjsko odijelo. Mogao je osjetiti kako ga je opna od pješčanih
pastrva izmijenila i, kad god je imao ovaj osjećaj, morao je u sebi
svladavati duboki osjećaj gubitka. Više nije bio potpuno ljudsko biće.
Čudne stvari plivale su u njegovoj krvi. Trepetljike pješčanih pastrva
prodrle su u svaki njegov organ, prilagođavajući ga i mijenjajući.
Pješčane pastrve su se i same mijenjale i prilagođavale. Ali Leto se,
znajući to, osjećao rastrgan starim nitima svoje izgubljene ljudske
prirode, a njegov život uhvaćen u iskonske patnje čija je davnašnja
neprekidnost bila razbijena. Znao je, međutim, za klopku u prepuštanju
takvom osjećaju. Znao je to dobro.
Pusti neka se budućnost sama po sebi dogodi, pomislio je.
Jedino pravilo koje upravlja stvaralaštvom jest sam čin stvaranja.
Bilo je teško odvojiti pogled od pijeska, dina – te neizmjerne
praznine. Ovdje na rubu pijeska je ležalo nekoliko stijena, ali su one
odvodile maštu van u vjetrove, prašinu, do raštrkanih i usamljenih
biljaka i životinja, do dina koje su se stapale s dinama, a pustinje s
pustinjama.
Iza njegovih leđa stigao je zvuk svirale koja je pratila jutarnju
molitvu, pjevanje za vlagu koje je sada spretno bilo preinačeno u
serenadu novom Šai-Huludu. Ova spoznaja je u Letovoj svesti toj glazbi
pridavala osjećaje vječne usamljenosti.
Mogao bih jednostavno otići u tu pustinju, pomislio je.
U tom slučaju sve bi se promijenilo. Jedan smjer bi bio jednako
dobar kao i drugi. Već je naučio voditi život oslobođen posjedovanja.
Izoštrio je slobodnjačku mistiku do strahovite točnosti: sve što je
uzimao za sebe bilo je neophodno, a samo je to uzimao. Ništa nije nosio
osim odjeće na sebi, atreidskog prstena u obliku jastreba skrivenog u
naborima odjeće i kože-koja-nije-bila-njegova-vlastita.
Bilo bi lako otići odavde.
Neka kretnja visoko na nebu privukla je njegovu pažnju:
zakošeni krajevi rastvorenih krila ukazivali su na lešinara. Taj je prizor
ispunio njegove grudi snažnom boli. Poput divljih Slobodnjaka, i
lešinari su živjeli na ovom tlu, jer su tu bili rođeni. Nisu znali za ništa
bolje. Pustinja ih je učinila takvim kakvi jesu.
Međutim, jedan drukčiji slobodnjački soj nicao je idući za
Muad´Dibovim i Alijinim tragom. Zbog njih si nije mogao dopustiti
odlazak u pustinju kao što je to njegov otac nekoć učinio. Leto se
podsjetio Idahovih riječi iz njegove mladosti: „Ovi Slobodnjaci! Oni su
veličanstveno puni života. Nikad nisam sreo nijednog pohlepnog
Slobodnjaka”
Sada je bilo mnogo pohlepnih Slobodnjaka.
Zapljusnuo ga je val tuge. Bio se obvezao smjerom koji je sve to
mogao izmijeniti, ali pod užasnu cijenu. A upravljanje tim smjerom
postajalo je sve teže što su se više približavali vrtlogu.
Kralizec, Tajfunska Bitka, čekali su ih u budućnosti… ali
Kralizec ili nešto još gore bila bi cijena pogrešnog koraka.
Iza Leta se začuše glasovi, a onda se izdvoji jasan, piskutav glas
nekog djeteta koje reče: „Evo ga ovdje.”
Leto se okrenuo.
Propovjednik je predvođen djetetom izlazio iza palmi. Zašto i
dalje razmišljam o njemu kao o Propovjedniku? pitao se Leto.
Odgovor je ležao na čistoj ploči Letove svijesti: Zato što on više
nije Muad´Dib, nije više Paul Atreid. Pustinja ga je učinila ovakvim kakav je
sada. Pustinja i šakali Jacurutua sa svojim pretjeranim dozama
melangea i svojim stalnim izdajama. Propovjednik je prijevremeno
ostario, ostario ne zbog preziranja začina, već baš od njega.
„Rekli su mi da me želiš vidjeti”, reče Propovjednik,
progovorivši kad se njegovo dijete-vodič zaustavilo.
Leto je pogledao dječaka iza palmi, osobu gotovo njegove
visine, kod koje je strahopoštovanje bilo pomiješano s lakomom
radoznalošću. Mladenačke oči su tajanstveno svjetlucale iznad maske
pustinjskog odijela dječje veličine.
Leto odmahne rukom. „Ostavi nas.”
Iz pokreta dječakovih ramena se na trenutak mogla nazreti
pobuna, a onda su strahopoštovanje i urođeno slobodnjačko uvažavanje
tajnosti prevagnuli. Dječak ih ostavi.
„Znaš li da je Farad“n ovdje, na Arakisu?” upitao je Leto.
„Gurney mi je to rekao kad me je dovezao ovamo prošle noći”
Propovjednik je tada pomislio: Kako su hladno odmjerene njegove
riječi. Sličan je meni iz starih dana.
„Suočen sam s teškom odlukom” reče Leto.
„Mislio sam da si već donio sve odluke”
„Znamo za tu zamku, oče.”
Propovjednik se nakašlje. Napetost mu je govorila koliko su bili
blizu razornih preokreta. Odsad se Leto nije mogao oslanjati samo na
puku viziju, već na upravljanje vizijom.
„Trebaš li moju pomoć?” upitao je Propovjednik.
„Da. Vraćam se u Arrakeen i želim otići tamo kao tvoj vodič”
„S kojom svrhom?”
„Bi li htio još jednom održati propovijed u Arrakeenu?”
„Možda. Postoje stvari koje im nisam rekao”
„Nećeš se vratiti u pustinju, oče”
„Ako krenem s tobom?”
Da.
„Učinit ću onako kako ti odlučiš.”
„Jesi li razmislio? Tamo će s Farad“nom biti i tvoja majka”
„Nedvojbeno.”
Propovjednik se još jednom nakašljao. Bilo je to priznavanje
nervoze koju si Muad´Dib nikad ne bi dopustio. Ovo tijelo je predugo
bilo odvojeno od starog režima samodiscipline, njegovu svijest je
Jacurutu prečesto dovodio do ludila. I Propovjednik je vjerovao da se
možda nije mudro vraćati u Arrakeen.
„Ne moraš se tamo vratiti sa mnom” reče Leto. „Ali moja sestra
je tamo i ja se moram vratiti. Ti bi mogao krenuti s Gurneyjem”
„A ti bi otišao sam u Arrakeen?”
„Da. Moram se susresti s Farad“nom.”
„Poći ću s tobom” uzdahnuo je Propovjednik.
Leto je tog trenutka osjetio nijansu starog vizionarskog ludila u
Propovjednikovom držanju i upitao se: Igra li se to on predviđanja?
Ne. Nikad više nije mogao krenuti tim putem. Znao je za klopku
djelomičnog posvećivanja. Svaka je Propovjednikova riječ potvrđivala
da je on prenio vizije svom sinu, znajući da je sve u ovom svemiru bilo
unaprijed određeno.
Propovjednika su sada bockale stare suprotnosti. Bježao je od
paradoksa do paradoksa.
„Tada krećemo za nekoliko minuta” reče Leto. „Hoćeš li to reći
Gurneyju?”
„Gurney ide s nama”
„Želim da Gurney preživi.”
Propovjednik je tada popustio napetostima. Bile su posvuda oko
njih, u zraku, zemlji pod njihovim nogama, pokretljiva stvar koja se
ujedinjavala u ovom ne-djetetu koje je bilo njegov sin. Tupi krik starih
vizija čekao je u Propovjednikovom grlu.
Ta prokleta svetost!
Pješčani sok njegovih strahova nije se mogao izbjeći. Znao je što
ih očekuje u Arrakeenu. Još jednom će se poigrati sa strašnim i kobnim
silama koje im nikad neće donijeti mir.
62.
Dijete koje odbija putovati u očevom oklopu simbol
je najljepše čovjekove sposobnosti „Ne moram biti
ono što je moj otac bio. Ne moram se pokoravati
pravilima svoga oca pa čak ni vjerovati u sve ono u
što je on vjerovao. Snaga mene kao čovjeka je u tome
što mogu samostalno izabrati ono u što ću vjerovati i
ono u što neću, ono što će biti i ono što neće biti.’
Leto Atreid II, Biografija Harq al-Ada
Žene-hodočasnice plesale su uz zvukove bubnjeva i frula na trgu
Hrama, bez velova na glavama, s ogrlicama na vratovima, u tankoj
odjeći koja je otkrivala njihove obline. Duge crne kose bile su im
raspuštene i vijorile preko lica dok bi se one vrtjele.
Alija je iz svog boravišta u Hramu promatrala ovaj prizor, koji ju
je istodobno privlačio i odbijao. Bila je sredina prijepodneva, vrijeme
kad se miris začinske kave započinjao širiti po trgu iz trgovinica ispod
sjenovitih arkada. Uskoro je trebala izaći i pozdraviti Farad“na, predati
mu službene darove i nadzirati njegov prvi susret s Ghanimom.
Sve je teklo u skladu s planom. Ghanima će ga, sigurno, ubiti i, u
lomu koji će nastati samo će jedna osoba biti pripravna sakupiti
komadiće. Lutke su plesale onako kako su se konci povlačili. Stilgar je
ubio Agarvesa, baš kao što se i nadala. A Agarves je, ne znajući to,
odveo otmičare do đedide, jer je u njegovim novim čizmama koje mu je
poklonila bio skriven tajni predajnik. Sada su Stilgar i Irulan čamili u
tamnicama Hrama. Možda ih je čekala smrt, ali možda su se mogli
iskoristiti i na neki drugi način. Nije bilo loše pričekati.
Zapazila je da dolje gradski Slobodnjaci promatraju plesače-
hodočasnike čežnjivim i netremičnim očima. Osnovna spolna jednakost,
došavši iz pustinje, i dalje je postojala u slobodnjačkim gradovima i
naseljima, ali su se društvene razlike između muškaraca i žena već
mogle osjetiti. To je, također, bilo u skladu s planom. Podijeli ih i
oslabi, Alija je mogla osjetiti tanahnu promjenu načina na koji gradski
Slobodnjaci promatraju ove žene s drugih planeta i njihove egzotične
plesove.
Neka gledaju. Neka im svijest ispuni ghafla.
Kapci Alijinih prozora bili su otvoreni i mogla je osjetiti nagli
porast vrućine, koja je u ovo doba godine počinjala već zorom, a
dostizala vrhunac sredinom poslijepodneva. Temperatura na kamenim
pločama trga morala je biti znatno viša. To je, nedvojbeno, bilo
neugodno tim plesačicama, ali su se one i dalje vrtjele i povijale, njihale
ruke i kose u mahnitosti svog posvećenja. Njihov je ples bio posvećen
Aliji, Nebeskoj Maternici. Jedna pomoćnica je to došapnula Aliji,
rugajući se ovim ženama s drugog svijeta i njihovim čudnim običajima.
Pomoćnica je objasnila da su ove žene s Ixa, gdje su se još zadržali
ostaci zabranjene znanosti i tehnologije.
Alija prezrivo otpuhne. Žene su bile jednako neuke,
praznovjerne i nazadne kao i pustinjski Slobodnjaci… baš kao što je to
podrugljiva pomoćnica rekla, pokušavajući joj se dodvoriti, izvješćujući
kome je posvećen njihov ples. A ni pomoćnica niti Ixijanci nisu znali da
je Ix bio tek jedan broj davno zaboravljenog jezika.
Vedro se osmjehujući, Alija pomisli: Neka, nek“ plešu. Ples je
trošio energiju koja se mogla iskoristiti u daleko razornije svrhe. A i
glazba je bila ugodna, tanko cviljenje titralo je nasuprot ravnomjernog
bubnjanja doboša od tikve i pljeskanja ruku.
Glazba se odjedanput utopila u bučanju mnogih glasova s
udaljenijeg kraja trga. Plesačice su izgubile ritam koraka, uhvatile ga
nakon kratkog meteža, ali je nestalo one osjećajne iskrenosti, pa je čak i
njihova pažnja odlutala prema dalekim ulaznim vratima trga, odakle se
rulja širila preko kamenih ploča kao kad voda jurne kroz otvoren otvor
qanata.
Alija pomno pogleda nadolazeći val.
Sada je čula i riječi, a jednu iznad svih drugih: „Propovjednik!
Propovjednik!”
Zatim ga je ugledala kako hoda na pramcu prvog vala, držeći se
rukom za rame svog mladog vodiča.
Plesačice-hodočasnice odustale su od svog okretanja i povukle
se na terasasto stubište ispod Alije. Pridružila im se i publika, a Alija je
mogla osjetiti strahopoštovanje koje je obuzelo sve promatrače. Njen
osobni osjećaje bio je strah.
Kako se usudio!
Okrenula se, napola prizivajući stražare, ali ju je jedna misao
zaustavila. Gomila je već ispunila trg. Mogli su postati opasni, ako bi
spriječila da čuju svog slijepog vizionara.
Alija stisne šake.
Propovjednik! Zašto je Paul ovo radio? Za pola svjetine on je
bio „pustinjski luđak“ i zato svetac. Drugi su po ulicama i trgovinama
šaptali da je to sigurno Muad´Dib. Zašto bi mu, inače, Mahdinat
dopuštao propovijedati takvu oštru herezu?
Alija je u gomili mogla raspoznati izbjeglice, preostatke iz
napuštenih sieča, čija je odjeća bila u ritama. To mjesto dolje je moglo
postati opasno, mjesto gdje su mogle biti učinjene pogreške.
„Gospodarice?”
Glas je stigao iza Alijinih leđa. Okrenula se i ugledala Ziu koja
je stajala u nadsvođenom ulazu u vanjsku prostoriju. Odmah iza nje bili
su naoružani stražari Kuće.
„Da, Zia?”
„Moja gospo, Farad“n čeka vani i traži da ga primite”
„Ovdje? U mojim odajama?”
„Da, moja gospo.”
„Je li sam?”
„Dva tjelohranitelja i gospa Jessica.”
Alija je stavila ruku na vrat, prisjetivši se zadnjeg susreta s
majkom. Vremena su se, međutim, promijenila. Novi uvjeti su
upravljali njihovim odnosom.
„Kako je samo nagao” reče Alija. „Što ga je na to navelo?”
„Čuo je o…” Zia pokaže na prozor koji je gledao na trg. „Kaže
da su mu rekli da vi imate najbolji vidikovac”
Alija se namrštila. „Vjeruješ li u to, Zia?”
„Ne, moja gospo. Vjerojatno je načuo glasine. Želi promatrati
vaše reakcije.”
„Moja majka ga je navela na to!”
„Sasvim moguće, moja gospo.”
„Zia, draga moja, želim da provedeš posebne naredbe vrlo
značajne za mene. Dođi ovamo”
Zia se primakla na korak od nje. „Moja gospo?”
„Pusti unutra Farad“na, njegove stražare i moju majku. Zatim
sredi da dovedu Ghanimu. Treba biti potpuno opremljena kao
slobodnjačka nevjesta – do najmanje sitnice.”
„S nožem, moja gospo?”
„S nožem. ”
„Moja gospo, to je…”
„Ghanima za mene ne predstavlja opasnost.”
„Moja gospo, s razlogom se može vjerovati da je ona pobjegla sa
Stilgarom više zbog njegove zaštite, nego zbog bilo čega drugog…”
„Zia!”
„Moja gospo?”
„Ghanima se već založila za Stilgarov život i on će ostati živ.”
„Ali ona je vjerojatni nasljednik!”
„Samo ti provedi moje naredbe. Pripremi Ghanimu. Dok se ti
budeš brinula za to, pošalji četiri čuvara iz Svećeničkog Hrama dolje na
trg. Oni moraju pozvati Propovjednika ovamo. Zapovjedi im neka
uhvate prigodu i razgovaraju s njim; ništa više od toga. Ne smiju
primijeniti silu. Neka samo isporuče ljubazan poziv. Potpuno bez
nasilja. I Zia…”
„Moja gospo?” Izgledala je vrlo zlokobno.
„Propovjednika i Ghanimu treba dovesti pred mene istodobno.
Trebaju ući zajedno na moj znak. Razumiješ li?”
„Jasna mi je vaša namjera, moja gospo, ali…”
„Samo učini tako! Zajedno” Kimnuvši glavom, Alija dade do
znanja svojoj ratničkoj pomoćnici da može ići. Kad se Zia okrenula i
pošla, Alija reče: „Kad budeš izlazila, pošalji unutra Farad“novo
društvo, ali prije toga i deset tvojih najpovjerljivijih ljudi.”
Zia se osvrnula, ali je nastavila izlaziti iz sobe. „Bit će kako ste
naredili, moja gospo.”
Alija se okrenula pogledati kroz prozor. Za samo nekoliko
minuta plan bi trebao donijeti svoje krvave plodove. A Paul će biti
ovdje kad njegova kći bude nanijela coup de grace njegovim svetim lažima.
Alija začuje kako ulazi Zijin stražarski odred. Uskoro će biti
gotovo. Sasvim. Pogledala je dolje s uskipjelim osjećajem trijumfa, baš
kad je Propovjednik zauzeo položaj na prvoj stubi. Njegov mladi vodič
čučao je pokraj njega. Alija spazi žuta odijela Svećenika iz Hrama, koji
su čekali slijeva, zadržani pritiskom gomile. Oni su ipak bili iskusni u
postupanju s gomilom. Moglo se očekivati da će uspjeti pronaći način
kako se približiti svojoj meti. Propovjednikov glas zatutnja trgom, a
rulja dočeka njegove riječi s ushićenom pažnjom. Neka slušaju! Ali
uskoro će njegove riječi zadobiti drukčije značenje od onog koje je on
imao na umu. A tada neće biti nikakvog Propovjednika u blizini da protestira.
Čula je kako Farad“nova skupina ulazi, a onda i majčin glas:
„Alija?” Ne okrećući se, Alija im reče: „Dobrodošli, Prinče Farad“ne,
majko. Uđite i uživajte u predstavi” Zatim se osvrnula i ugledala
krupnog Sardaukara, Tyekanika, kako smrknuto odmjerava njene
stražare koji su zapriječili put. „To nije gostoljubivo”, reče Alija.
„Pustite ih neka prođu.” Dvojica iz njene straže, očito postupajući po
Zijinim naredbama, priđoše i stadoše između nje i ostalih. Ostali stražari
se razmaknu. Alija okrene leđa desnom krilu prozora i pokaže na njega.
„Ovo je zaista najbolji vidikovac.”
Odjevena u svoju tradicionalnu crnu aba odoru, Jessica je,
netremice promatrajući Aliju, otpratila Farad“na do prozora i stala
između njega i Alijinih stražara.
„Ovo je vrlo ljubazno od vas, gospo Alija” reče Farad“n.
„Toliko mnogo sam čuo o tom Propovjedniku”
„I eno ga glavom i bradom” reče Alija.
Primijetila je da je Farad“n nosio sivu odoru sardaukarskog
zapovjednika bez odlikovanja. Kretao se spretnom ljupkošću koja se
Aliji sviđala. Možda je u ovom Corrino Princu vrijedilo potražiti i nešto
više od beskorisne razonode.
Propovjednikov glas je zagrmio u sobi preko pojačanih zvučnika
pokraj prozora. Alija je od njega osjetila drhtaje u kostima i počela ga
slušati s rastućom opčinjenošću.
„Otkrio sam sebe u Pustinji Zan” vikao je Propovjednik, „u toj
pustoši urlajuće divljine. I Bog mi je zapovjedio da to mjesto očistim.
Jer, mi smo bili izazvani u toj pustinji i uvrijeđeni u toj pustinji i
dovedeni u iskušenje da se u toj divljini odreknemo naših običaja.”
Pustinja Zan, pomislila je Alija. Bilo je to ime mjesta iskušenja Zensuni
Nomada od kojih su potekli Slobodnjaci. Ali njegove riječi!
Preuzima li on to odgovornost za razaranja u siečkim utvrđenjima
odanih plemena?
„Divlje zvijeri pritišću kao teret vašu zemlju”, reče Propovjednik
grmeći trgom. „Žalosna bića ispunjavaju vaše kuće. Vi izbjegli iz svojih
domova više ne provodite vaše dane na pijesku. Da, vi koji ste se
odrekli naših običaja, vi ćete umrijeti u prljavom gnijezdu nastavite li
ovom stazom. Ali ako se osvrnete na moje upozorenje, Gospodin će vas
provesti kroz zemlju ponora do Božjih Planina. Da, Šai-Hulud će vas
voditi.”
Muklo mrmljanje izbije iz gomile. Propovjednik zastane,
počevši okretati svoje prazne oči prema zvuku. Zatim je podignuo ruke i
široko ih ispruživši, povikao: „Oh, Bože, moje mjesto čezne za tvojim
putem u suhu i žednu zemlju!”
Neka starica odmah ispred Propovjednika, očito izbjeglica
sudeći po zakrpljenoj i pohabanoj odjeći, podigne ruke prema njemu,
zavapi: „Pomozi nam, Muad´Dibe. Pomozi nam!”
U iznenadnom grču straha koji joj probode grudi, Alija se upita
zna li ta stara žena stvarno istinu. Zatim baci pogled prema majci, ali
Jessica ostane nepomična, dijeleći pažnju između Alijinih stražara,
Farad“na i prizora koji se vidio s prozora. Farad“n je stajao kao ukopan,
opčinjeno promatrajući.
Alija je ponovo pogledala kroz prozor, pokušavajući raspoznati
svoje Hramske Svećenike. Nisu bili na vidiku; nagađala je da su se
probili okolnim putem, pokraj ulaza u Hram, pohitavši niz stube.
Propovjednik je, uperivši desnu ruku iznad staričine glave,
povikao: „Vi ste jedina preostala pomoć! Bili ste buntovni. Vi ste
donijeli suhi vjetar koji ne pere niti rashlađuje. Vi nosite teret naše
pustinje i olujni komet s tog mjesta, iz te strašne zemlje. Bio sam u toj
divljini. Voda teče pijeskom iz razvaljenih qanata. Potoci brazdaju tlo.
Voda je pala s neba u Pojas Dine! Oh, moji prijatelji, Bog mi je
zapovjedio. Napravite odmah u pustinji stazu za našeg Gospodina, jer ja
sam glas koji kao komet dolazi k vama iz te divljine.”
Pokazao je na stube pod svojim nogama, krutim i drhtavim
prstom. „Ovo nije izgubljena đedida koja će zauvijek ostati nenaseljena!
Ovdje smo mi jeli nebeski kruh. I ovdje nas galama stranaca istjeruje iz
naših kuća! Oni nam stvaraju pustoš, zemlju gdje nijedan čovjek ne
prebiva, niti bilo tko ovuda prolazi”
Gomila se neugodno uskomešala. Izbjeglice i gradski
Slobodnjaci počeli su se nelagodno obazirati oko sebe gledajući u
hodočasnike koji su stajali među njima.
Mogao bi izazvati krvavu pobunu! pomisli Alija. No, dobro,
pustimo ga. Moji Svećenici ga mogu zgrabiti u metežu.
U tom trenutku ugledala je petoricu Svećenika, zbijenu skupinu
žutih odora koja je silazila stubama iza Propovjednika.
„Voda koju smo raširili po pustinji postala je krv”, reče
Propovjednik, široko mašući rukama. „Krv na našoj zemlji! Pogledajte
našu pustinju koja se mogla veseliti i cvjetati; primamila je stranca i
zavela ga u našoj sredini. Oni su došli zbog nasilja! Njihova lica su
zatvorena kao za zadnji vjetar Kralizeca! Oni su se nabrali plodova
robovanja pijeska. Oni su posisali bogatstva pijeska, blaga skrivenog u
dubinama. Pogledajte ih kako odlaze nastaviti svoje zlodjelo. Zapisano
je: „Ja stajah na pijesku, i vidjeh zvijer kako se izdiže iz tog pijeska, a
na glavi te zvijeri bijaše ime Božje!”„
Srdito gunđanje podigne se iz gomile. Šake su se uzdigle,
započele mahati.
„Što to radi?” prošapta Farad“n.
„Željela bih i ja znati”, reče Alija. Stavila je ruku na grudi,
osjećajući snažno uzbuđenje ovog trenutka. Rulja će se baciti na
hodočasnike ako on ovako produži!
Ali Propovjednik se napola okrenuo, usmjerio svoje mrtve očne
šupljine prema Hramu i podigao ruku pokazujući na visoke prozore
Alijinog boravišta. „Jedno bogohuljenje prestaje!” vrisnuo je.
„Bogohuljenje! A ime tog bogohuljenja je Alija!”
Sablažnjivi muk zavlada trgom. Alija je stajala nepomično
preneražena. Znala je da je rulja nije mogla vidjeti, ali ju je ipak
zahvatio osjećaj izloženosti, ranjivosti. Odjeci stišavajućih riječi
poklopili su se s udarima njenog srca. Jedino što je mogla još zuriti
dolje u tu nevjerojatnu sliku. Propovjednik kao da se zaledio s rukom
uperenom u njene prozore.
Njegove riječi su, međutim, bile previše za Svećenike. Oni
razbiše tišinu srditim povicima i sjuriše se niz stube gurajući ljude u
stranu. Dok su se oni tako kretali, gomila je krenula u protuudar,
razbijajući se poput vala po stubama; zbrisala je prvi red gledatelja,
noseći Propovjednika ispred sebe. On se slijepo sapleo, razdvojivši se
od svog mladog vodiča. U tom trenutku, jedna ruka odjevena u žuto,
podiže se iz meteža ljudi; u ruci sijevne kris-nož. Ona ugleda kako nož
udara prema dolje, zabijajući se u Propovjednikove grudi. Gromovit
zveket divovskih vrata Hrama koje se zatvaraju prene Aliju iz šoka.
Stražari su, očito zatvorili sva vrata pokušavajući spriječiti rulju. Ali
ljudi su se već naveliko povlačili, tvoreći otvoren prostor oko srušene
pojave na stubama. Jeziva tišina spusti se na trg. Alija je vidjela mnoga
trupla, ali je samo ovo ležalo izdvojeno.
A tada jedan glas krikne iz gomile: „Muad´Dib! Oni su ubili
Muad´Diba!”
„Blagi bože”, reče Alija drhtavim glasom. „Blagi bože .”
„Malo je kasno za to, zar ne misliš?” upita je Jessica.
Alija se brzo okrene, opazivši izraz zaprepaštenja na Farad“nom
licu kad je vidio njen bijes. „Onaj što su ga ubili bio je Paul!” vrisne
Alija. „To je bio tvoj sin! Kad to utvrde, znaš li što će se dogoditi?”
Jessica je jedan dugi trenutak stajala kao ukopana, razmišljajući
kako joj je upravo rečeno nešto što je već znala. Farad“nova ruka na
njenoj ruci vrati je u stvarnost. „Moja gospo”, reče on sa takvim
suosjećanjem u glasu da joj se učinilo da bi mogla odmah umrijeti od
toga. Prešla je pogledom s hladnog, zvjerskog gnjeva na Alijinom licu
na suosjećajnu patnju koja se očitavala u Farad“novim crtama i pomisli:
Možda sam predobro obavila svoj posao.
Nije bilo dvojbi oko Alijinih riječi. Jessica se sjećala svakog
naglaska Propovjednikovog glasa, prepoznajući vlastite krikove u
njemu, duge godine podučavanja posvećene mladom čovjeku koji se
spremao postati Car, ali koji je sada ležao kao skrhani humak krvavih
dronjaka na stubama Hrama.
Ghafla me je zaslijepila, pomisli Jessica.
Alija mahne jednoj od svojih pomoćnica i reče: „Dovedi sada
Ghanimu”
Jessica se prisili usredotočiti na ove riječi. Ghanimu. Zašto
Ghanimu sada?
Pomoćnica se okrene prema izlaznim vratima, dajući znak
rukom da se skine zasun, ali prije nego je uspjela i riječ izustiti, vrata se
izboče. Šarke pukoše. Zasun prsne, a vrata, debela konstrukcija od
plastičnog čelika predviđena za zadržavanje goleme sile, sruše se u
sobu. Stražari odskočiše izbjegavajući ih i isukaše oružje.
Jessicini i Farad“novi tjelohranitelji napraviše živi zid oko
Corrino Princa.
No u otvoru su se pojavila samo dva djeteta: Ghanima nalijevo,
odjevena u crnu odoru mladih nevjesta, i Leto, nadesno sa sivom
glatkoćom pustinjskog odijela ispod zaprljane bijele odjeće.
Alija pređe pogledom sa srušenih vrata na djecu, postavši
odjednom svjesna svog nekontroliranog drhtanja.
„Obitelj je ovdje da nas pozdravi”, reče Leto. „Bako.” On kimne
glavom Jessici, a onda obrati pažnju na Corrino Princa. „A ovo mora
biti Princ Farad“n. Dobrodošao na Arrakis, Prinče.”
Ghanimine oči su izgledale prazne. Držala je ruku na
ceremonijalnom kris-nožu za pojasom i činilo se da pokušava izvući
ruku iz Letovog stiska. Leto joj je prodrmao ruku i čitavo tijelo joj se
zatreslo od toga.
„Pogledaj me, obitelji” reče Leto. „Ja sam Ari, Lav Atreida. A
ovo…” Ponovno je prodrmao Ghaniminu ruku snažnom lakoćom od
koje se čitavo njeno tijelo počelo tresti, „…ovo je Arije, atreidska
Lavica. Došli smo vas postaviti na Secher Nbiw, Zlatnu Stazu.”
Ghanima je, upijajući ključne riječi Secher Nbiw, osjetila kako
zabravljena svjesnost utječe na njen um. Utjecala je s izravnom
potankošću, dok je unutrašnja svijest njene majke lebdjela iza toga kao
čuvar na ulazu. I Ghanima tog trenutka postane svjesna da je pobijedila
svoju prijeteću prošlost. Imala je izlaz kroz koji je mogla proviriti kad
joj je prošlost bila potrebna. Mjeseci samohipnotičkog suzbijanja
sagradili su joj sigurno mjesto s kojeg je mogla upravljati vlastitim
tijelom. Sada kad je postala svjesna gdje i s kim se nalazi, počela se
okretati prema Letu, osjećajući potrebu objasniti mu to.
Leto joj je pustio ruku.
„Zar naš plan djeluje?” prošapće Ghanima.
„Sasvim dobro”, reče Leto.
Došavši k sebi iz šoka, Alija je viknula skupini stražara slijeva:
„Zgrabite ih!”
Ali, Leto se sagnuo, dohvatio pola vrata jednom rukom i bacio ih
preko sobe u stražare. Dvojica su bila prikovana za zid, a ostali užasnuti
popadaše unazad. Vrata su težila pola kvintala, a ovo dijete ih je bacilo.
Alija, sjetivši se da su se u hodniku iza ulaznog prolaza nalazili
probrani stražar i, shvatila je da je Leto morao izaći na kraj i s njima, da
je to dijete smrskalo njena neosvojiva vrata.
Jessica je, također, vidjela ova tijela, vidjela Letovu strašnu
snagu i slično pretpostavila, ali su Ghanimine riječi dotakle samu jezgru
benegeseritske discipline, što ju je natjeralo na očuvanje staloženosti.
Njena unuka je govorila o nekom planu.
„Kakav plan?” upitala je Jessica.
„Zlatna Staza, carski plan za naše Carstvo”, reče Leto. Kimnuo
je glavom Farad“nu. „Ne sudi oštro o meni, rođače. Radim i u tvoju
korist. Alija se nadala da će te Ghanima ubiti. A ja bih više volio da
proživiš svoj život u nekom stupnju sreće.”
Alija vrisne na svoje stražare koji su se bili šćućurili u hodniku:
„Zapovijedam vam da ih zgrabite!”
Ali stražari su odbijali ući u sobu.
„Pričekaj me ovdje, sestro”, reče Leto. „Moram obaviti jednu
neugodnu zadaću” Krenuo je preko sobe prema Aliji.
Natraške se povukla do kuta, sagnula se i izvadila nož. Zeleni
dragulji na njegovoj dršci bljesnuše na svjetlosti koja je dopirala kroz
prozor.
Leto je jednostavno nastavio ići prema njoj, goloruk, ali
pripravan.
Alija je napadala nožem.
Leto je odskočio gotovo do stropa i udario lijevim stopalom.
Površan udarac zakvačio je Alijinu glavu i ona se započne koprcati s
krvavom modricom na čelu. Nož joj je ispao iz ruke i otkotrljao se
preko poda. Alija se četveronoške zaputila za njim, ali je otkrila da Leto
stoji ispred nje.
Oklijevala je, prisjećajući se svega što je znala od benegeseritske
vještine. Ustala je s poda, opuštenog i uravnoteženog tijela.
Leto ponovno krene prema njoj.
Alija je napravila varku nalijevo, međutim, podigla je desno
rame, a njena desna noga se munjevito izbacila u udarac vrhom nožnog
prsta koji je mogao rasporiti utrobu čovjeku, izvede li se točno.
Leto je rukom zadržao udarac, zgrabio ju za nogu i podignuo
cijelo njeno tijelo naviše i zavitlao ga oko svoje glave. Brzina kojom ju
je vrtio stvarala je u sobi plahutav, šušteći zvuk od udaranja odjeće o
njeno tijelo.
Ostali su se odmakli u stranu.
Alija je vrištala i vrištala, ali ju je on i dalje vrtio uokolo i uokolo
i uokolo. Napokon je utihnula.
Leto je polagano smanjivao brzinu kojom ju je vrtio, a zatim ju
je blago spustio na pod. Ležala je poput kakvog dahćućeg drenjka.
Leto se nagnuo nad nju. „Mogao sam te izbaciti kroz zid”, reče.
„Možda bi to bilo najbolje, ali se sada nalazimo u središtu borbe.
Zaslužuješ novu priliku”
Alijine oči su divlje letjele s jedne strane na drugu.
„Ja sam svladao te unutrašnje živote”, reče Leto. „Pogledaj
Ghani, ona, također, može…”
„Ne!” Ta riječ se istrgla iz Alije. Njene grudi su se nadimale, a
glasovi počeli navirati iz njenih usta. Bili su nepovezani, proklinjući,
molećivi. „Vidiš? Zašto nisi slušala?” I ponovno: „Zašto to radiš? Što se
događa?” I neki drugi glas: „Zaustavi ih! Učini nešto da ih zaustaviš!”
Jessica je prekrila oči i osjetila kako je Farad“nova ruka
pridržava. Alija je još buncala. „Ubit ću te!” Grozne kletve izbijale su iz
nje. „Napit ću se tvoje krvi!” Glasovi mnogih jezika počeli su istjecati iz
nje, svi pomiješani i zbrkani.
Okupljeni stražari u vanjskom hodniku iscrtavali su rukama po
zraku znakove crva, a zatim držali stisnute šake pokraj ušiju. Ona je bila
opsjednuta!
Leto ustane, odmahujući glavom. Otišao je do prozora i s tri brza
udarca izbio navodno neslomljivo staklo od pojačanog kristala iz
njegovog okvira.
Lukav osmijeh prođe Alijinim licem. Jessica je začula kako je
nešto slično njenom vlastitom glasu došlo iz tih iskrivljenih usta,
oponašanje benegeseritske kontrole. „Svi vi! Ostanite gdje ste!”
Spustivši ruke, Jessica je otkrila da su vlažne od suza.
Alija se uzdigla na koljena i teturajući ustala.
„Zar ne znate tko sam ja?” upitala je. Bio je to njen stari glas,
sladak i pjevan glas mlade Alije koje više nije bilo. „Zašto me svi ovako
gledate?” Okrenula je molećive oči prema Jessici. „Majko, prekini ih”
Jessica je uspjela samo odmahnuti glavom, smoždena užasom. Sva
upozorenja Bene Gesserita bila su točna. Pogledala je Leta i Ghani koji
su stajali jedno uz drugo u blizini Alije. Što su ta upozorenja značila za
ove jadne blizance?
„Bako”, reče Leto s pomalo usrdnim tonom u glasu. „Moramo li
polagati Ispit opsjednutosti?”
„Tko si ti da govoriš o ispitu?” upita Alija, a taj glas je pripadao
nekom hroptavom čovjeku, autokratskom i razbludnom čovjeku koji
duboko ugađa svojim sklonostima.
I Leto i Ghanima prepoznali su taj glas. Stari barun Harkonnen.
Ghanima je čula kako isti glas počinje odjekivati u njenoj vlastitoj glavi,
ali unutrašnja vrata su se zatvorila i ona je osjetila svoju majku kako
stoji tamo.
Jessica je ostajala nijema.
„Onda ja moram odlučiti” reče Leto. „A izbor je tvoj, Alija, ispit
opsjednutosti ili…” Kimnuo je glavom prema otvorenom prozoru.
„Tko si ti da određuješ izbor?” upita Alija, a to je još bio glas
starog baruna.
„Sablasti jedna!” cikne Ghanima. „Pusti je neka sama odabere!”
„Majko”, preklinjala je Alija svojim glasom male djevojčice.
„Majko, što to oni rade? Što hoće da učinim? Pomozi mi.”
„Sama sebi pomozi”, naredio je Leto i, tek na trenutak, ugledao
rastrojenu prisutnost u njenim očima, ukočeno beznađe koje se pojavilo
i nestalo. Ali njeno tijelo je krenulo tvrdim, nesigurnim hodom.
Zalelujala je, saplela se, promijenila smjer, i ponovno mu se vratila, sve
bliža otvorenom prozoru.
Sada je glas baruna Harkonnena bjesnio s njenih usana. „Stani!
Stani, kažem ti! Naređujem ti! Stani! Osjeti ovo!” Alija se rukama
uhvatila za glavu i spotičući se prišla prozoru. Već se bedrima oslanjala
na prozorski prag, ali glas je i dalje bulaznio. „Nemoj to učiniti! Stani i
ja ću ti pomoći. Imam plan. Poslušaj me. Stani, kažem ti! Čekaj!” Ali
Alija je makla ruke s glave i dograbila slomljeno prozorsko krilo.
Naglim grčevitim pokretom prebacila se preko prozorskog praga i
nestala. Čak nije ni kriknula dok je padala.
U sobi su čuli galamu gomile i tup udar kad je Alija udarila o
stube daleko dolje.
Leto je pogledao Jessicu. „Savjetovali smo ti da je žališ.”
Jessica se okrenula i zabila lice u Farad“novu odoru.
63.
Pretpostavka da se može poboljšati rad nekog
cjelovitog sustava napadom na njegove svjesne
elemente otkriva opasno neznanje. To je često bio
bezbožnički pristup osoba koji sebe nazivaju
znanstvenicima i tehnolozima.
Butlerijanski Džihad, od Harq al-Ada
On juri noću, rođače”, reče Ghanima. „Juri. Jesi li ga vidio kako
juri?”
„Ne”, reče Farad“n.
Čekao je s Ghanimom ispred male primaće dvorane u Tvrđavi
kamo ih je Leto pozvao. Tyekanik je stajao s druge strane, osjećajući
nelagodu u nazočnosti gospe Jessice, koja je izgledala povučena u sebe
kao da joj je svijest bila negdje drugdje. Jedva je prošlo sat vremena od
jutarnjeg obroka, a već su mnoge stvari bile pokrenute – pozivi Cehu,
poruke CHOAM-u i Laandsradu.
Farad“n je otkrio da mu je teško shvatiti ove Atreide. Gospa
Jessica ga je upozorila na to, ali ga je ipak zbunjivala stvarnost njihove
nazočnosti. Oni su i dalje govorili o zarukama, iako su po svemu
viđenom glavni politički razlozi za to nestali. Leto će se, sigurno,
ustoličiti na prijestolju; činilo se da glede toga nema ni najmanjih
dvojbi. Njegovu neobičnu živu ljusku morat će se odstraniti, naravno…
ali, vremenom…
„On juri da bi se umorio” reče Ghanima. „On je utjelovljeni
Kralizec. Nijedan vjetar nikad nije jurio ovako kako on juri. On je mrlja
na vrhovima dina. Vidjela sam ga. On juri i juri. I kad se napokon
umori, vraća se i odmara svoju glavu u mome krilu. „Zatraži od naše
majke unutar sebe neka pronađe način kako da umrem“, preklinje me. „
Farad“n je zurio u nju. U tjednu nakon pobune na trgu, tvrđava
je počela živjeti neobičnim ritmom, punim tajanstvenih dolazaka i
odlazaka; glasine o ljutim borbama iza Zaštitnog Zida doprle su do
njega preko Tyekanika, od kojeg su zatražili vojni savjet.
„Ne shvaćam”, reče Farad“n. „Pronaći način kako da umre?”
„Zatražio je od mene da te pripremim”, reče Ghanima. Bila je, ne prvi
put, začuđena neobičnom naivnošću ovog Corrino Princa. Je li to bilo
Jessicino djelo ili urođeno kod njega?
„Za što?”
„On više nije ljudsko biče”, reče Ghanima. „Jučer si pitao kada
će skinuti živu ljusku? Nikad. Ona je dio njega i on je dio nje. Izračunao
je da mu preostaje još možda četiri tisuće godina prije nego ga ta
metamorfoza uništi.”
Farad“n je pokušao progutati slinu kroz suho grlo.
„Shvaćaš li zašto juri?” upitala je Ghanima.
„Ali ako će on živjeti tako dugo i bude tako…”
„Jer je pamćenje ljudskog postojanja tako bogato u njemu.
Pomisli na sve one živote, rođače. Ne. Ne možeš si ni zamisliti, jer to
nisi doživio. Ali ja znam. Mogu zamisliti njegovu bol. On daje više
nego što je bilo tko ikada ranije dao. Naš otac je otišao u pustinju
pokušavši pobjeći od toga. Alija je postala Izrod iz straha od toga. Naša
baka od toga ima samo zaprljane pelene, pa ipak mora uporabiti
cjelokupno benegeseritsko lukavstvo da bi živjela s tim – što joj to
obrazovanje Časne Majke omogućuje. Ali Leto! On je sam samcat, i
nikad se neće pojaviti netko sličan njemu”
Farad“n je osjetio vrtoglavicu od njenih riječi. Car tijekom četiri
tisuće godina?
„Jessica zna”, reče Ghanima gledajući preko u svoju baku.
„Rekao joj je sinoć. Nazvao se prvim graditeljem na daleke staze u
povijesti čovječanstva”
„Što… planira?”
„Zlatnu Stazu. Objasnit će ti kasnije”
„I ja imam neku ulogu u tom… planu.”
„Kao moj muž” reče Ghanima. „On preuzima upravu nad
uzgojnim programom Sestrinstva. Sigurno ti je moja baka govorila o
snu Bene Gesserita: o muškom Časniku izuzetnih moći. On je…”
„Hoćeš reći da mi trebamo biti samo…”
„Ne samo to.” Uzela je njegovu ruku i stisnula je s toplom
nježnošću. „Razmišljam o mnogim vrlo odgovornim zadaćama za nas
oboje. Kad više ne budemo rađali djecu, to je…”
„Pa, ti si još tako mlada”, reče on, oslobađajući se njene ruke.
„Više nikad nemoj napraviti takvu pogrešku”, reče ona. U
njenom glasu bilo je nečeg ledenog.
Jessica im priđe zajedno s Tyekanikom.
„Tyek mi je rekao da su se borbe proširile i izvan ovog planeta”,
reče Jessica. „Središnji Hram na Biareku je pod opsadom.”
Farad“n se začudio neobičnoj mirnoći njenog stava. On je s
Tyekanikom, protekle noći, potanko razmotrio ova izvješća. Požar
pobune širio se cijelim Carstvom. Naravno, bit će ugušena, ali će Leto
morati obnavljati Carstvo koje će biti u vrlo žalosnom stanju.
„Evo sad i Stilgar dolazi” reče Ghanima. „Čekali su na njega.”
Ponovno je uhvatila Farad“na za ruku.
Stari slobodnjački naib ušao je kroz najudaljenija vrata u pratnji
dvojice bivših komandosa smrti, svojih drugova iz pustinjskih dana. Svi
su bili odjeveni u službene crne odore s bijelim tokama i žutim vrpcama
u znak žalosti. Prišli su čvrstim korakom, ali Stilgar je cijelo vrijeme
gledao u Jessicu. Zaustavio se ispred nje i oprezno se naklonio.
„Još se grizeš zbog smrti Duncana Idahoa” reče Jessica. Nije joj
se sviđala ova opreznost njenog starog prijatelja.
„Časna Majko”, reče on.
Znači, tako stvari stoje! pomislila je Jessica. Sve službeno i u
skladu sa slobodnjačkim propisima, prema kojima je krv teško
izbrisati.
Rekla mu je: „Po našem mišljenju, ti si samo odigrao ulogu koju
ti je Duncan namijenio. Nije prvi put da je neki čovjek žrtvovao život za
Atreide. Zašto to oni čine, Stil? Ti si više puta bio spreman na to. Zašto?
Je li to zato što znaš koliko mnogo Atreidi daju zauzvrat?”
„Drago mi je što ne tražite izgovor za osvetu”, reče on. „Ali
postoji mnogo toga što moram raspraviti s vašim unukom. To bi nas
moglo zauvijek rastaviti od vas”
„Hoćeš reći da mu Tabr neće odati poštovanje?” upitala je
Ghanima.
„Hoću reći da ću ono što mislim o tome zadržati za sebe”
Hladno je pogledao Ghanimu. „Ne sviđa mi se ono što su Slobodnjaci
postali” promumljao je. „Mi ćemo se vratiti starim načinima života. Bez
vas, ako treba”
„Možda, nakon nekog vremena” reče Ghanima. „Ali pustinja
umire, Stil. Što ćete raditi kada ne bude više crva, a ni pustinje?”
„Ne vjerujem u to!”
„Tijekom pedeset godina” reče Ghanima, „preostat će manje od
pedeset crva, a i oni će biti bolesni i kao takvi čuvani u brižljivo
nadziranom rezervatu. Njihov začin bit će namijenjen samo Cehu, a
cijena…” Odmahnula je glavom. „Vidjela sam Letove proračune. On je
obišao cijeli planet. On poznaje situaciju.”
„Je li to još jedan trik da zadržite Slobodnjake kao svoje
vazale?”
„Jesi li ikada bio moj vazal?” upitala je Ghanima.
Stilgar se smrkne. Bez obzira na to što rekao ili učinio, ovi
blizanci su to uvijek pretvarali u njegovu pogrešku!
„Prošle noći govorio mi je o Zlatnoj Stazi” izlanuo se Stilgar.
„Ne sviđa mi se!”
„To je čudno” reče Ghanima pogledajući na svoju baku. „Veći
dio Carevine će to pozdraviti”
„Uništenje svih nas”, promrmljao je Stilgar.
„Kako možeš to reći? Neće li nam trebati vojnici i hrabri ljudi za
smirivanje povremenih nezadovoljstava? Ali, Stilgare, ti i Tyekovi
hrabri ljudi imat ćete pune ruke posla.”
Stilgar je pogledao u sardaukarskog zapovjednika i čudna
svjetlost shvaćanja stvorila se između njih.
„A Leto će nadzirati začin” podsjetila ih je Jessica.
„Imat će apsolutni nadzor nad njim”, reče Ghanima.
Farad“n je, slušajući s novom sviješću kojoj ga je Jessica
naučila, naslutio namještenost, unaprijed pripremljenu predstavu između
Ghanime i njene bake.
„Mir će trajati, trajati i trajati” reče Ghanima. „Sjećanje na rat će
gotovo nestati. Leto će voditi čovječanstvo kroz taj vrt barem četiri
tisuće godina”
Tyekanik je upitno pogledao Farad“na i nakašljao se.
„Da, Tyek?” reče Farad“n.
„Htio bih nasamo porazgovarati s vama, moj Prinče.”
Farad“n se nasmijao, znajući koje pitanje počiva u
Tyekanikovom tvrdom vojničkom razmišljanju, svjestan da je barem još
dvoje nazočnih naslutilo to pitanje. „Neću prodati svoje Sardaukare”,
reče Farad“n.
„Nema potrebe”, reče Ghanima.
„Zar vi slušate ovo dijete?” oštro je upitao Tyekanik. Bio je ljut.
Stari naib je tada shvatio probleme koji su nastali u svim ovim
spletkama, ali nitko drugi nije shvaćao prokletu bit situacije!
Ghanima se smrknuto nasmijala i rekla: „Reci mu, Farad“ne.”
Farad“n uzdahne. Bilo je lako zaboraviti neobičnost ovog djeteta
koje nije bilo dijete. Mogao je zamisliti život proveden u braku s njom,
skrivenu uzdržanost u svakoj prisnosti. To nije bila baš privlačna
budućnost, ali je on počinjao shvaćati njenu neizbježnost. Apsolutni
nadzor nad nestajućim zalihama začina! Ništa se u svemiru ne bi moglo
kretati bez začina.
„Kasnije, Tyek”, reče Farad“n.
„Ali…”
„Kasnije, rekoh!” Farad“n je, prvi put, uporabio Glas prema
Tyekaniku i zamijetio kako je čovjek zatreptao od iznenađenja i zašutio.
Suspregnut osmijeh dotaknuo je Jessicine usne.
„On govori o miru i smrti u istom dahu” promrmljao je Stilgar.
„Zlatna Era!”
Ghanima reče: „On će provesti ljudska bića kroz kult smrti do
slobodnog daha bujnog života! On govori o smrti samo zato što je to
nužno, Stil. To je napetost pomoću koje živi znaju da su živi. Kad
njegovo Carstvo padne… Oh, da, ono će pasti. Vi mislite da je ovo sada
Kralizec, ali Kralizec će tek doći. A kad dođe, ljudi će obnoviti sjećanja
na ono kako izgleda biti živ. To sjećanje će opstati dok god i jedan
čovjek bude živ. Proći ćemo još jednom presudan ispit, Stil. I izaći
ćemo iz njega. Mi se uvijek podižemo iz vlastitog pepela. Uvijek”
Farad“n je, slušajući ove riječi, napokon shvatio što je željela
reći kada mu je govorila o Letovom jurenju. On neće biti ljudsko biće.
Stilgar još nije bio siguran. „Više neće biti crva”, promumljao je.
„Oh, crvi će se vratiti” uvjeravala ga je Ghanima. „Svi će biti
mrtvi za deset godina, ali će se vratiti.”
„Kako… ” izvalio je Stilgar.
Farad“n je osjetio kako mu svijest zapada u objavljenje. Znao je
što će Ghanima reći prije nego je i progovorila.
„Ceh će jedva opstati tijekom ovih mršavih godina, a i to
zahvaljujući samo svojim i našim zalihama” reče Ghanima. „Ali nakon
Kralizeca će nastati obilje. Crvi će se vratiti nakon što moj brat ode u
pijesak.”
64.
Kao i u slučaju mnogih drugih vjera, Muad´Dibov
Zlatni Elixir Života iskvario se u vanjsko vraćanje.
Njegova mistična znamenja postala su jednostavni
simboli dubljih psiholoških procesa, a ti procesi su,
naravno, postali neobuzdani. Ono što im je bilo
potrebno bio je živi bog, a takvog nisu imali; bilo je
to stanje koje je ispravio Muad´Dibov sin.
Izreka pripisana Lu Tung-pinu (Lu, Špiljski gost)
Leto je sjedio na Lavljem prijestolju primajući od plemena
zakletve na vjernost. Ghanima je stajala pokraj njega, jednu stubu niže.
Ceremonijal u Velikoj Dvorani trajao je satima. Pleme za plemenom
Slobodnjaka promicalo je ispred njega u obliku njihovih predstavnika i
njihovih naiba. Svaka je skupina nosila darove primjerenih bogu
zastrašujućih moći, bogu osvete koji im je obećao mir.
On ih je prošlog tjedna zastrašivanjem natjerao na pokornost,
prikazujući svoje moći okupljenoj arifi svih plemena. Suci su vidjeli
kako hoda kroz vatrenu čeljust i izlazi neozlijeđen, a da bi dokazao da
na njegovoj koži nisu ostali nikakvi ožiljci, pozivao ih je neka ga
pregledaju izbliza. Naredio im je, zatim, da ga udaraju noževima;
neprobojna koža štitila mu je lice dok su ga neuspješno udarali. Kiseline
su se slijevale niz njega tek uz najmanju izmaglicu od isparavanja. Jeo
je njihove otrove i smijao im se.
Na kraju je pozvao crva i stajao okrenut prema njima ispred
njegovih usta. Otišao je do arakenske zrakoplovne luke gdje je prkosno
okrenuo Cehovski brod, podigavši ga za jednu od njegovih peraja za
pristajanje.
Arifa je podnijela izvješće o svemu ovom s velikim
strahopoštovanjem i sada su plemenski predstavnici došli potvrditi svoju
pokornost.
Natkriven prostor Velike Dvorane sa zvučnim sustavima na bazi
vlage, služio je za upijanje oštre buke, ali se neprestano šuštanje
pokretanja nogu ipak uvlačilo u osjetila, jašući na prašini i mirisima
kremena donesenim izvana.
Jessica je odbila nazočiti svemu tome i promatrala je prizor kroz
visoku špijunku iza prijestolja. Njenu pažnju privukao je Farad“n i
shvatila je da su oboje, i ona i Farad“n, bili nadmudreni. Leto i Ghanima
su, naravno, preduhitrili Sestrinstvo! Blizanci su se unutar sebe mogli
posavjetovati s cijelom vojskom Bene Gesserita, većom od ukupnog
broja živih članova u Carstvu.
Posebno je bila ogorčena zbog načina kako je mitologija
Sestrinstva navela u klopku Aliju. Strah nadograđen na strah. Navike
naraštaja utisnule su sudbinu Izroda u njen život. Alija nikad nije
upoznala nadu. Naravno da je podlegla. Njena sudbina učinila je još
težim podnošenje Letovog i Ghaniminog dostignuća. Nije postojao
samo jedan izlaz iz klopke, već dva. Ghanimina pobjeda nad
unutrašnjim životima i njeno neprestano naglašavanje da Alija zaslužuje
jedino sažaljenje bilo je najgore od svega. Nasilno hipnotičko
suzbijanje, povezano s pridobivanjem blagonaklonog pretka, spasilo je
Ghanimu. Oni su možda mogli i spasiti Aliju. Ali, bez nade se nije ništa
moglo pokušati sve dok nije bilo prekasno. Alijina voda je istekla u
pijesak.
Jessica je uzdahnula i obratila pažnju prema Letu na prijestolu.
Divovska žara s Muad´Dibovom vodom zauzimala je počasno mjesto uz
njegov desni lakat. Pohvalio se Jessici da se njegov otac, unutar njega,
nasmijao tom postupku iako mu se istodobno i sviđao.
Ta žara i njegovo samozadovoljstvo učvrstili su njenu odlučnost
da ne sudjeluje u ovom ritualu. Znala je da do kraja života nikad neće
moći prihvatiti da Paul govori kroz Letova usta. Radovala se, zaista,
ovome što je Kuća Atreida postala, ali stvari-koje-su-mogle-postati bile
su nepodnošljive.
Farad“n je prekriženih nogu sjedio pokraj žare s Muad´Dibovom
vodom. Bilo je to mjesto Kraljevskog Pisara – nedavno ponuđena i
prihvaćena počast.
Farad“n je osjećao da se dobro prilagođava novim okolnostima
iako je Tyekanik još bjesnio i proricao kobne posljedice. Tyekanik i
Stilgar sklopili su nepovjerljivo ortaštvo koje je izgleda zabavljalo Leta.
Tijekom tih sati trajanja ceremonije zaklinjanja na vjernost,
Farad“novo raspoloženje prelazilo je iz strahopoštovanja u dosadu i
ponovo u strahopoštovanje. Ovi ratnici bez premca prolazili su kao
beskrajna rijeka ljudskog roda. Njihova obnovljena odanost ustoličenim
Atreidima nije se mogla dovesti u pitanje. Stajali su ispred njega u
poniznom strahu, potpuno svladani tim što im je arifa prenijela.
Naposljetku se primakao kraj. Ispred Leta je stajao zadnji naib –
Stilgar u počasnom zaštitničkom mjestu po redoslijedu. Umjesto košara
natovarenih začinom, vatrenih dragulja ili bilo kakvih drugih darova
koji su u gomilama ležali oko prijestolja, Stilgar je donio neki rubac od
pletenih začinskih vlakana. Na njemu je u zlatu i zelenoj boji bio
izvezen atreidski jastreb.
Ghanima je to odmah prepoznala i hitro postrance pogledala
Leta. Stilgar je položio povez na drugu stubu ispod prijestolja i duboko
se poklonio. „Dajem vam ovaj rubac kojeg je nosila vaša sestra kad sam
je odveo u pustinju da bih je zaštitio”, reče on.
Leto je suspregnuo osmijeh.
„Znam da su za tebe nastala teška vremena, Stilgare”, reče Leto.
„Postoji li nešto ovdje što bi želio zauzvrat?” Pokazao je rukom na hrpe
skupocjenih darova.
„Ne, moj gospodaru.”
„Ako je tako, primam tvoj dar”, reče Leto. Nagnuo se naprijed,
dohvatio rub Ghanimine odore, i otkinuo tanku traku. „Zauzvrat ti
dajem ovaj komad Ghanimine odore, odore koju je nosila kad su je
ukrali iz tvog pustinjskog logora, a što me je natjeralo da je spasim.”
Stilgar je prihvatio tkaninu drhtavim rukama. „Rugate li mi se, moj
gospodaru?”
„Rugam? Tebi? Kunem se sobom, Stilgare, nikad ti se ne bih
rugao. Dao sam ti dar koji nema cijenu. Naređujem ti da ga uvijek nosiš
blizu srca kao podsjetnik da su svi ljudi skloni pogreškama, a sve vođe
su naposljetku ljudi.”
Jedva primjetan prigušen osmijeh oteo se Stilgaru. „Kakav biste
samo naib vi bili!”
„Takav naib jesam! Naib naiba. Nikad to ne zaboravi!”
„Kako kažete, moj gospodaru.” Stilgar je progutao knedlu
prisjećajući se izvješća svoje arife. Tada se sjeti: Nekoć sam ga
pomišljao ubiti. Sad je prekasno. Pogled mu se spustio na žaru, ljupki
predmet od neprozirnog zlata s poklopcem zelene boje. „Ovo je voda
moga plemena”
„I moja”, reče Leto. „Naređujem ti da pročitaš natpis na njemu.
Čitaj glasno da bi svi mogli čuti.”
Stilgar je upitno pogledao prema Ghanimi, ali mu je ona
odgovorila podizanjem brade, hladnim odgovorom od kojega ga je
uhvatila jeza. Jesu li ova atreidska nestašna djeca odlučila neprekidno
tražiti od njega odgovornost zbog tih nepromišljenosti i pogrešaka?
„Čitaj”, reče Leto, pokazujući rukom.
Stilgar se polagano popeo uza stube i nagnuo se pogledati žaru.
Onda je glasno pročitao: „Ova voda je temeljna srž, izvor sveg
stvaralačkog djelovanja, iako nepokretna, ova voda nije sredstvo
svekolikog kretanja”
„Što to znači, moj gospodaru?” prošaptao je Stilgar. Osjećao je
strah od ovih riječi; dotakle su nešto duboko u njemu što nije mogao
shvatiti.
„Muad´Dibovo tijelo je suha ljuska poput one koju je neki kukac
napustio” reče Leto. „On je ovladao unutrašnjim svijetom, dok je
vanjski prezirao i to je dovelo do katastrofe. Ovladao je vanjskim
svijetom dok je isključivao unutrašnji i ovo je predalo njegove potomke
zlodusima. Zlatni Elixir će nestati s Dine, ali će se Muad´Dibovo sjeme
produžiti i njegova voda pokretati naš svemir.”
Stilgar je pognuo glavu. Mistične stvari uvijek su ga ostavljale
zbunjenog.
„Početak i kraj su jedno”, reče Leto. „Živiš u zraku ali ga ne
vidiš. Faza se zatvorila. Iz tog zatvaranja izrasta početak njene
suprotnosti. Zato ćemo imati Kralizec. Sve se kasnije vraća u
izmijenjenom obliku. Ti osjećaš misli u svojoj glavi; tvoji potomci će
osjećati misli u svojim želucima. Vrati se u sieč Tabr, Stilgare. Gurney
Halleck će ti se tamo u tvom Savjetu pridružiti kao moj savjetnik.”
„Zar mi ne vjerujete, moj Gospodaru?” Stilgarov glas je bio tih.
„Potpuno, inače ti ne bih slao Gurneyja. On će početi novačiti nove
snage koje će nam uskoro zatrebati. Prihvaćam tvoju zakletvu na
vjernost. Možeš ići”
Stilgar se duboko poklonio, natraške spustio sa stuba, okrenuo se
i krenuo iz dvorane. Ostali naibi su krenuli iza njega, u skladu sa
slobodnjačkim načelom „posljednji mora biti prvi“ Ali dok su odlazili,
do prijestolja su dopirale neke od njihovih nedoumica.
„O čemu ste tamo gore razgovarali, Stil? Što znače one riječi o
Muad´Dibovoj vodi?”
Leto se okrenuo Farad“nu. „Jesi li zapisao sve ovo, Pisaru?”
„Da, moj gospodaru.”
„Baka mi je spomenula da te je dobro naučila mnemotehničkim
postupcima Bene Gesserita. To je dobro. Ne želim da samo škrabaš
pokraj mene.”
„Na zapovijed, moj gospodaru”
„Dođi i stani ispred mene”, reče Leto.
Farad“n je poslušao više nego ikad zahvalan Jessicinom
podučavanju. Kad prihvatiš činjenicu da Leto više nije ljudsko biće, da
više nije mogao razmišljati poput ostalih ljudi, putanja njegove Zlatne
Staze postojala je još više zastrašujuća.
Leto je pogledao Farad“na. Stražari su stajali straga dobrano
izvan dohvata njihovih glasova. Jedino su se savjetnici Unutrašnje
Nazočnosti zadržali na tlu Velike Dvorane, a i oni su stajali ponizno u
skupinama podalje od prve stube.
„Još mi nisi pristao dati svoje Sardaukare”, reče Leto. „Ali
hoćeš.” „Dugujem vam mnogo toga, ali ne to”, reče Farad“n.
„Misliš li da se neće dobro združiti s mojim Slobodnjacima?”
„Ne manje dobro od ovih novih prijatelja, Stilgara i Tyekanika.”
„Pa ipak odbijaš?”
„Čekam vašu ponudu.”
„Onda ti moram dati ponudu, znajući da je nikad nećeš ponoviti.
Molim se da je moja baka dobro obavila svoj dio posla i da si je ti
spreman razumjeti.”
„Što to moram razumjeti?”
„Da u bilo kojoj civilizaciji uvijek postoji neka prevladavajuća
mistika”, reče Leto. „Ona nastaje kao brana promjeni i to uvijek ostavlja
buduće naraštaje nepripremljenim za prijevare u svemiru. Sve mistike
su iste u stvaranju tih brana – religijske mistike, mistike heroja-vođa,
mesijanske mistike, mistike znanosti/tehnologije i mistike same prirode.
Mi živimo u Carstvu kojeg je jedna takva mistika uobličila i sada se taj
svijet raspada, jer većina ljudi ne može razlučiti mistiku od svoga
svijeta. Vidiš, mistika je poput opsjednutosti zloduhom; nastoji zauzeti
svijest, postajući promatraču sve što ima.” „Prepoznajem mudrost tvoje
bake u ovim riječima”, reče Farad“n. „Ispravno i dobro, rođače. Ona me
je pitala jesam li Izrod. Odgovorio sam joj odrečno. To je bila moja prva
prijevara. Vidiš, Ghanima je to izbjegla, ali ja nisam. Bio sam prisiljen
održavati ravnotežu svojih unutrašnjih života pod pritiskom
prekomjernih doza melangea. Morao sam tražiti aktivniju suradnju onih
probuđenih života unutar sebe. Radeći to, izbjegao sam one zle i
odabrao glavnog pomagača kojeg mi je nametnula unutrašnja svijest u
liku mog oca. Ja stvarno nisam moj otac ili taj pomagač. Isto tako nisam
ni Drugi Leto.”
„Objasnite.”
„Začuđujuće si neposredan”, reče Leto. „Ja sam zajednica kojom
upravlja onaj tko je najstariji i sve nadilazi u moći. On je bio začetnik
dinastije koja je potrajala preko tri tisuće naših godina. Njegovo ime je
bilo Harum i, dok njegova loza nije iščezla zbog urođene slabosti i
praznovjerja potomaka, njegovi podanici su živjeli u ritmičkoj
dostojanstvenosti. Oni su se nesvjesno mijenjali s promjenama godišnjih
doba. Odgajali su pojedince koji su bili osuđeni na kratkovječnost,
praznovjernost i podložni vodstvu kralja-boga. Strogo uzevši, kao
cjelina bili su snažan narod. Njihov opstanak kao vrste postao je
običaj.”
„Ne sviđa mi se kako to zvuči”, reče Farad“n.
„Ni meni, stvarno”, reče Leto. „Ali to je svijet kojeg ću stvoriti”
„Zašto?”
„To je znanje stečeno na Dini. Mi smo ovdje zadržali smrt kao
glavnu sablast među živima. Zahvaljujući tome, mrtvi su mijenjali žive.
Ljudi takvog društva tonu u svoju pohlepnost. Ali kad dođe vrijeme za
suprotnost, kad uskrsnu, oni su uzvišeni i lijepi.”
„To ne daje odgovor na moje pitanje”, pobunio se Farad“n.
„Ne vjeruješ mi, rođače.”
„Kao ni vaša rođena baka.”
„I s dobrim razlogom”, reče Leto. „Ona se prešutno slaže zato
što mora. Bene Gesserit su, naposljetku, pragmatični. Ja dijelim njihov
pogled na svemir, znaš. Ti si obilježen tim svemirom. Zadržao si navike
vladara, razvrstavajući sve oko sebe samo prema mogućoj korisnosti ili
opasnosti.”
„Suglasio sam se da budem vaš pisar.”
„To te zabavlja i laska tvom urođenom talentu povjesničara.
Imaš neki stvaralački dar za tumačenje sadašnjosti polazeći od prošlosti.
U nekim prigodama si me preduhitrio”
„Ne sviđa mi se vaše skriveno laskanje”, reče Farad“n.
„Dobro. Došao si s beskrajnim častoljubljem u odnosu na svoj
sadašnji niski položaj. Zar te moja baka nije upozorila na beskrajnost?
Ona nas privlači kao sjaj svjetlosti u noći, zasljepljujući toliko da nam
se može učiniti konačnom ”
„Bene Gesserit aforizam”, protestirao je Farad“n.
„Ali mnogo točniji” reče Leto. „U Bene Gesseritu vjeruju da
mogu predvidjeti tijek evolucije. Ali one previđaju svoje vlastite
promjene tijekom te evolucije. One pretpostavljaju da će ostati stalne
dok se odvija njihov uzgojni program. Kod mene nema takve misaone
zaslijepljenosti. Pažljivo me pogledaj, Farad“ne, jer ja više nisam
ljudsko biće.”
„U to me i vaša sestra uvjerava”, oklijevao je Farad“n. Zatim
reče: „Izrod?”
„Prema definiciji Sestrinstva, možda. Harum je okrutan i
autokrat. Prihvatio sam njegovu okrutnost. Dobro pripazi: okrutnost
poljoprivrednika, a ovaj ljudski svijet je moje dobro. Slobodnjaci su
nekoć držali pripitomljene orlove kao kućne ljubimce, ja ću držati
pripitomljenog Farad“na.”
Farad“novo lice se smračilo. „Čuvaj se mojih pandži, rođače.
Znam dobro da će moji Sardaukari, ranije ili kasnije, pasti pred tvojim
Slobodnjacima. Ali mi ćemo te teško raniti, a uvijek ima šakala koji
čekaju da dotuku slabe.”
„Dobro ću te uporabiti, to obećavam”, reče Leto. Nagnuo se
naprijed. „Zar ti nisam rekao da više nisam ljudsko biće? Vjeruj mi,
rođače. Nijedno dijete neće poniknuti iz mojih slabina, jer ja više
nemam slabine. I to iznuđuje moju drugu prijevaru.”
Farad“n je šuteći čekao, shvativši naposljetku smjer Letovog
dokazivanja.
„Ustat ću protiv svakog slobodnjačkog propisa”, reče Leto. „Oni
moraju prihvatiti, jer ništa drugo ne mogu učiniti. Zadržao sam te ovdje
pod izgovorom zaruka, ali neće biti nikakvih zaruka između tebe i
Ghanime. Moja sestra će se udati za mene!”
„Ali ti…”
„Udati rekoh. Ghanima mora nastaviti atreidski rod. To je,
također, pitanje benegeseritskog uzgojnog programa, koji je sad moj
uzgojni program.”
„Odbijam”, reče Farad“n.
„Odbijaš izroditi atreidsku dinastiju?”
„Kakva dinastija? Ti ćeš zauzimati tron tisućama godina.”
„I oblikovati tvoje potomke po uzoru na svoj lik. Bit će to najjači
i najširi program obrazovanja u čitavoj povijesti. Bit ćemo ekosustav u
minijaturi. Vidiš, koji god sustav životinje odaberu za preživljavanje, on
se mora temeljiti na uzorku međusobno povezanih zajednica,
međusobnoj ovisnosti, istodobnom rađanju prema zajedničkoj shemi
koja predstavlja sustav. A ovaj sustav će dati najmudrije vladare ikad
viđene.”
„Koristiš raskošne riječi za najodvratnije…”
„Tko će preživjeti Kralizec?” upitao je Leto. „Obećavam ti,
Kralizec će doći.”
„Ti si lud čovjek! Razorit ćeš Carstvo?”
„Naravno… ali ja nisam čovjek. Ali ću i stvoriti novu svijest kod
svih ljudi. Kažem ti da ispod Dinine pustinje počiva tajno mjesto s
najvećim blagom svih vremena. Ne lažem. Kad zadnji crv umre i zadnji
se melange ubere s našeg pijeska, ove duboke riznice će se podići i
raširiti cijelim svemirom. Kad moć monopola nad začinom izblijedi i
skrivene zalihe izađu na vidjelo, širom našeg carstva pojavit će se nove
sile. Vrijeme je da ljudi ponovno nauče živjeti po svojim instinktima.”
Ghanima skine ruku s naslona prijestolja, prijeđe na Farad“novu stranu i
dohvati mu ruku.
„Kao što moja majka nije bila supruga, tako i ti nećeš biti
suprug”, reče Leto. „Ali će možda tu biti ljubav, a to će biti dovoljno”
„Svaki dan, svaki trenutak donosi svoju promjenu” reče
Ghanima. „Spoznaje se kroz prepoznavanje trenutka”
Farad“n je osjetio toplinu Ghanimine sićušne ruke kao neku
upornu nazočnost. Raspoznavao je plimu i oseku Letovih dokazivanja,
ali Glas nijednom nije bio uporabljen. Ovo je bilo obraćanje utrobi, a ne
mozgu.
„Je li to ono što nudiš za moje Sardaukare?” upitao je.
„Mnogo, mnogo više, rođače. Nudim ti tvoje nasljednike
Carstva. Nudim ti mir.”
„Što će biti ishod tvoga mira?”
„Njegova suprotnost”, reče Leto glasom u kome je bilo blagog
podsmjeha.
Farad“n je odmahnuo glavom. „Mislim da je cijena za moje
Sardaukare previsoka. Moram li ostati Pisar, tajni otac tvoje kraljevske
loze”
„Moraš.”
„Hoćeš li me prisiliti da uđem u okruženje tvog mira?”
„Hoću.”
„Opirat ću ti se svakoga dana svoga života.”
„Ali to je dužnost koju očekujem od tebe, rođače. Zato sam te i
odabrao. Službeno ću to objaviti. Dat ću ti novo ime. Od ovog trenutka,
zvat ćeš se Razbijač Okruženja, što na našem jeziku glasi Harq al-Ada.
Hajde, rođače, ne budi glup. Moja baka te je dobro podučila. Daj mi
svoje Sardaukare.”
„Daj mu ih” javila se Ghanima. „Dobit će ih na ovaj ili onaj
način.” Farad“n je u njenom glasu začuo strah za njega. Ipak, ljubav?
Leto nije tražio razum, već intuitivni skok. „Uzmi ih”, reče Farad“n.
„Stvarno”, reče Leto. Ustao je s prijestolja, neobično usklađenim
pokretom kao da je držao svoje strašne snage pod najbrižljivijim
nadzorom. Zatim je sišao do Ghanimine stube, započeo ju nježno
pomicati dok se licem nije okrenula od njega, okrenuo se i priljubio
svoja leđa uz njena. „Zapamti ovo, rođače Harq al-Ada. Ovako će
uvijek biti s nama. Ovako ćemo stajati kad se budemo vjenčali. Leđa o
leđa, svatko gledajući suprotno od drugoga da bismo zaštitili
jedinstvenost koja smo uvijek bili.” Okrenuo se i, podrugljivo
promatrajući Farad“na, stišao glas: „Sjeti se toga, rođače, kad budeš
licem u lice s mojom Ghanimom. Sjeti se toga kad budeš šaptao riječi
ljubavi i nježnosti, kad budeš najviše izazvan stanjima moga mira i
moga zadovoljstva. Tvoja će leđa uvijek biti izložena”
Okrenuvši se od njih, spustio se niza stube do dvorjana koji su
ga čekali i, okupljajući ih u pokretu oko sebe kao satelite, napustio je
dvoranu.
Ghanima je ponovno uhvatila Farad“novu ruku, ali je njen
netremičan pogled bio uperen na drugi kraj dvorane još dugo nakon što
je Leto izašao. „Jedno od nas je moralo prihvatiti borbu sa smrti”, reče
ona, „a on je oduvijek bio jači.”
Chita(m) 09/2012.