2.

METODOLOŠKI AGNOSTICIZAM

Čak i da religijski doživljaj u sebi ima neki nesvodljivi element,njegovi konkretni oblici mogu da se
ispoljavaju posredstvom psiholoških i socioloških procesa. U kojoj mjeri ti procesi mogu da omoguće
razumijevanje religijskih uvjerenja i vjeroispovijedne prakse empirijsko je pitanje. To znači da
sociologija religije nije obavezno kompatibilna sa fenomenološkim i hermeneutičkim pristupom.

Stav prema religiji koji je možda najrasprostranjeniji među savremenim sociolozima je onaj čija se
jedna verzija naziva 'METODOLOŠKI AGNOSTICIZAM'.

Prema Bergeru potrebno je izdvojiti PITANJE STATUSA RELIGIJSKIH TVRDNJI odlažući donošenje suda
o tome da li se oni suštinski temelje na nečemu što je nesvodljivo i neobjašnjivo. Takav pristup bi
sociološkoj analizi religije omogućio da uradi najviše što može,pod pretpostavkom da je religija
proizvod ljudi i da se može objasniti na isti način kao i ostali oblici društvenog i pojedinačnog
ponašanja. Očigledno je da neutralnost ovog metodološkog agnosticizma ima značajne prednosti u
odnosu na samopropisana svojstva religijskih uvjerenja. Ne vrijeđa osjećanja onih kojima bi bilo
neprijatno da se prema religijskim uvjerenjima odnose empirijski. Još važnije sociolog ne mora uvijek
da presuđuje o istinitosti ili neistinitosti ubjeđivanja koja proučava. U mnogim slučajevima to i nije
moguće.

Npr,u nekoj društvenoj zajednici se koriste ljekovi za koje se tvrdi da imaju magičnu ljekovitu
moć,sociolog bi prije nego što pređe na sociološku analizu vjerovanja i vjerskih obreda,teško mogao
da izvrši sve testove da bi utvrdio da li ti ljekovi zaista imaju ljekovita svojstva. Štaviše,to ne bi imalo
ni smisla raditi,jer su u nastojanjima da se razumije i objasni dati obrazac vjerovanja i ponašanja
značajni testovi koje vrše vjernici i vršioci tih aktivnosti i dokazi do kojih oni dolaze. Dokazima koje
uvažava sociolog ne može se objasniti ono u šta ljudi vjeruju ili šta čine.

S druge str,i metodološki agnosticizam ispoljava značajnu slabost ako se suviše striktno primjenjuje-
za sociologa pitanje istine ili neistine nikada ne treba da se postavlja kao predmet važne odluke,odn
ako se m.a. koristi u odbranu relativističkog stava. To bi toj disciplini nametalo suviše velika
ograničenja. Jedan od zaključaka do kojeg bi sociološko proučavanje određenog vjerskog sistema
moglo da dovede upravo je taj da on sadrži mnogo neistinitosti i nedosljednosti.

Npr,testiranjem ljekova se utvrdi da ne postoje nikakvi dokazi koji govore u prilog tvrdnjama da imaju
magičnu moć.Ako sociolog prihvati zaključke medicinske nauke,dolazi do neslaganja oko onoga što
vršioci tih aktivnosti smatraju čvrstim dokazima. Na taj način ključno sociološko pitanje ZAŠTO
VJERNICI VJERUJU U TO ŠTO VJERUJU postaje ZAŠTO VJERNICI MISLE DA IMAJU ČVRSTE RAZLOGE
DA VJERUJU U TO ŠTO VJERUJU. Moguće je da sociolog utvrdi da vršioci tih aktivnosti prikazuju samo
pozitivne primjere koji idu u prilog njihovom vjerovanju.prikazivanje pozitivnih primjera i odbacivanje
negativnih veoma je čest slučaj u svim društvima i civilizacijama. Svaki slučaj oporavka nakon
uzimanja toga lijeka bilježi se i ne zaboravlja,a oporavak se pripisuje lijeku,dok se većina neuspješnih
dejstava lijeka ne komentariše posebno i brzo se zaboravlja.

Sociološko objašnjenje zašto vršioci tih aktivnosti vjeruju u ono što vjeruju može da ukaže na
primjenu pogrešnih postupaka u utvrđivanju istinitosti i ne može a da ne stavi primjedbu,ili da na
osnovu toga ne zaključi da to uvjerenje nije dobro.

Šire gledano postoji dobar razlog da se ne isključuje mogućnost da sociologija zaključi da su neka
vjerovanja neistinita. Ona npr mogu da protivurječe sociološkom objašnjavanju svijeta. Religijsko
odeđenje društvene institucije npr može da bude u direktnoj suprotnosti sa sociološkim.. kao i svaka
druga objektivna naučna disciplina,sociologija nudi alternativan pogled na svijet i može se pokazati
neophodnim da zauzme stav prema idejama koje potiču iz drugih takvih pogleda,uključujući i
religijske. Ona može npr da osporava postojanje natprirodnih sila,poput magijske moći,i tvrdnje da
materijalne stvari nastaju kao rezultat uticaja takvih sila.

Sociologija religije zasnovana na potpunom prihvatanju metodološkog agnosticizma neopravdano

ograničava sebe jer ne dopušta mogućnosti da neka religijska ideja o nekom vidu stvarnosti ili
njegovo objašnjenje može da bude tačna sa stanovišta religije. Istinite ideje ponekad dolaze iz
neočekivanih izvora,a za društveno naučni pristup nije bitno odakle neka pretpostavka dolazi već
samo da li je istinita. Apsolutni metodološki agnosticizam isključuje mogućnost da se uzima ozbiljno
bilo koja ideja koja dolazi iz religijskih izvora.

Učestalost kojom načela metodološkog agnosticizma krše njegovi sledbenici,ukazuje na njegova

ograničenja.

U istoj knjizi u kojoj preporučuje metodološki agnosticizam Berger,pozivajući se na Marksa,govori o

religiji kao sili otuđenja u ljudskom društvu. Time želi da kaže da religija prikazuje društvo njegovim
pripadnicima i stvaraocima kao stvarnost koju nisu oni stvorili. To jasno podrazumijeva da religija
neistinito prikazuje prirodu ljudskog društva.

U svom izlaganju opšte teorije religije,Stark i Bejnbridz od samog početka zastupaju metodološki
agnostičkostanovište,ali u analizi novih religijskih pokreta oni tvrde da bi ti pokreti mogli biti uspješni
samo ako su im doktrine neempirijske. U suprotnom je sigurno da će njihova neistinitost biti
dokazana. To jasno dokazuje da su doktrine bar nekih,manje uspješnih,pokreta neistinite.

Da li se sadržaj religijskih uvjerenja smatra istinitim ili neistinitim,zavisi naravno od stava o prirodi
takvih ubjeđenja. Ako se religijske tvrdnje ne razlikuju od običnih empirijskih tvrdnji,npr dokazuje
postojanje crnih labudova,jednoroga,jetija,itd onda se o tim ubjeđenjima može donositi sud da li su
istinita ili neistinita i on može da igra značajnu ulogu u njihovoj sociološkoj analizi. Međutim,stvari
nisu uvijek tako jednostavne. Npr,većinu smrtnih slučajeva narod Azande pripisuje magijskoj sili. Ako
pripadnike tog naroda suočite sa 'činjenicama'npr da je umrlog ujela otrovna zmija oni će i dalje
tvrditi da je uzrok njegove smrti magija. Ako im objasnite da određeni otrovi poput zmijskog,djeluju
na ljudski organizami u nekim slučajevima izazivaju smrt,na njih to najvjerovatnije neće ostaviti
nikakav utisak. Možemo reći da im je jasno da je umrlog ujela otrovna zmija,da otrov može da ubije
čovjeka,ali će smrt i dalje pripisivati dejstvu magije. Postaviće pitanje zašto je uopšte zmija ujela
čovjeka,zašto se zmija našla baš u tom trenutku na tom mjestu,zašto se tu zatekao upravo taj
čovjek,a ne neko drugi, prema narodu Azande sve je to djelo magije. Mi bismo tako nešto pripisali
slučaju,ali narod Azande ne prihvata slučajnost ili koincidenciju kao objašnjenje takvog događaja. Oni
idu dalje od empirijskog objašnjenja kojim se mi zadovoljavamoi postavljaju pitanje zašto se stvari
dešavaju onako kako se dešavaju. Religijske ubjeđenja su često takve prirode. Pitanja koja postavlja
religija često prevazilaze domen nauke. Nauka nam ne može dati odgovor na ta pitanja,ne može nam
reći zašto su stvari takve kakve jesui zašto se dešavaju tako kako se dešavaju.

Vjerovanja naroda Azande u magiju,iako nisu tek jednostavna i površna objašnjenja događaja poput
onih koja daje nauka,ipak pretpostavljaju postojanje sila koje izazivaju stvarne,konkretne,materijalne
posledice. No,druga religijska vjerovanja mogu da budu sasvim drugačija.

Npr,za tvrdnju da pripadnici australijskih aboridzinskih plemena mogu da se pretvore u bijelog

kakadua može se reći,ako se posmatra u širem religijskom i društvenom kontekstu,da uopšte nije
emirijska i da ne podliježe prosuđivanju da li je istinita ili nije. Ako se posmatra u širem kontekstu ui
uzimajući u obzir njenu prirodu,može izgledati da je pogrešno i nelegitimno ocjenjivati njenu
vjerodostojnost.
Filips kritikuje redukcionističke pristupe religiji koji,po njegovom mišljenju,obično pogrešno tumače
prirodu religije jer pretpostavljaju da njene ideje predstavljaju pogrešne hipoteze o činjenicama. Iako
ne odriče da neke ideje mogu biti i takve,i da ako jesu redukcionistički pristup bi mogao biti
primijenjen,on ipak smatra da religijske ideje često to uopšte nisu. U stvari,ukoliko su one zaista
religijske ideje,njih prije treba shvatiti kao način gledanja na kategorije poput sreće,nesreće i
pomirenje s njima. Religijski stavovi imaju unutrašnji smisao i značenje i otuda i samosvojnost koja
odolijeva redukcionističkim pristupima. Po Filipsu,religijski stavovi često prividno iznose tvrdnje koje
se pozivaju na činjenice,a da to u stvari uopšte ne čine jer nostoje da iskažu nešto što se ne može
iskazati.

Robert Belah i Martin Sautvold razmišljaju veoma slično Filipsu.

Belah smatra da je u religiji u suštini riječ o simbolima koji nisu objektivni i izražavaju

1.osjećanja,vrijednosti i nade vjernika,

2.ili koji organizuju i regulišu uzajamni odnos vjernika i i objekta njihove vjere,

3.ili nastoje da sažmu cjelokupni odnos vjernik-objekt vjere,

4.ili čak da ukažu na kontekst ili temelje te cjeline. Ti simbolitakođe izražavaju stvarnost i ne mogu se
svoditi na empirijski nivo. Takav stav Belah naziva simboličnim realizmom. Za njega je religija sui
generis.

Za Sautvolda religijske ideje su suštinski aksiomatske i simbolične. One predstavljaju empirijski

neodređene stavove jer ne podliježu empirijskom empirijskom izopačavanju ili provjeri,i takve
moraju i biti kako bi uspješno vršile funkciju aksiomatske osnove načina življenja. U tom smislu one su
polazna osnova za tumačenjee doživljaja na čiji sadržaj takođe utiču.

*Kritičari redukcionizma,poput Filipsa,Brauna i Sautvolda s pravom nas upozoravaju da prirodu

brojnih religijskih uvjerenja ne tumačimo pogrešno.

Ali kao što ne bi trebali unaprijed da donosimo sud o prirodi bilo kojeg konkretnog vjerskog
sistema,ne bi trebali ni da se odričemo mogućnosti donošenja sudova,nakon detaljnog istraživanja
religijskih vjerovanja.

Takođe je u određenoj mjeri sporno da se one vjere koje iznose određene tvrdnje o svijetu svrstavaju
u sferi čistih predrasuda kako to čini Filips.

Ono što Filips podrazumijeva pod ISTINSKI RELIGIJSKIM u velikoj je mjeri konkretno tumačenje onoga
što čini suštinu religije-tumačenje s kojim se ne slaže veliki broj samih vjernika.

Čak i ako postoje aspekti religije koji se ne mogu smatrati empirijskim ipak možemo da postavljamo
pitanje i odgovaramo zašto ljudi razmišljaju na takav način i zašto svom doživljaju daju taj konkretan
smisao. Filips kao da misli da takva pitanju nemaju smisla i kad se jednom shvati šta govori onaj ko
iznosi svoje vjersko ubjeđenje,shvaćeno je sve što ima da se razumije.

Logično je da se može postaviti pitanje u kakvim okolnostima ljudi počinju da razmišljaju na religijski
način i koje okolnosti se dovode u vezu sa određenim oblicima religijskog izraza.

Praudfut smatra da opis religijskog uvjerenja i doživljaja treba dati na način koji ne vrijeđa osjećanje
vjernika ili osobe koja to doživljava,ali to ne treba da nas sprečava da nastojimo da ga objasnimo
posredstvom ideja,kategorija i odnosa sa kojima ta osoba ne mora obavezno da se slaže.

On pravi razliku između opisne i objašnjavajuće redukcije.

Opisna redukcija znači neuspjeh u identifikovanju vjerovanja,doživljaja ili običaja na način koji može
da bude prihvatljiv osobi o kojoj je riječ i nelegitimna je i pogrešna identifikacija.

Objašnjavajuću redukciju čini objašnjavanje toga vjerovanja,doživljaja ili običaja na način s kojim ta
osoba ne mora obavezno da se slaže niti da ga prihvata. To je potpuno legitiman i uobičajan
postupak.

Po Praudfutu Filips daje primjere opisne redukcije potom nastavlja d akritikuje one koji nude
redukciona objašnjenja. Takva strategija ima svrhu da se religijski stavovi i shvatanja vjernika ne
mogu osporavati. Takođe,Filips dodatno štiti rel stavove od bilo kakve mogućnosti lažnog
predstavljanja ili sukobljavanja sa drugim pogledima,uključujući i sociološku i psihološku teoriju.

Iz toga proizilazi jedan značajan zaključak a to je da sociologija religije mora da utiče na naše stavove
prema religiji,bez obzira na to da li je naše polazište za nju povoljno ili nepovoljno. Empirijsko
pručavanje religije u njenom društvenom kontekstu izazov je i za vjernike i za one koji to nisu.

Drugi način na koji sociološka proučavanja mogu dautiču na naše stavove prema religijskim
uvjerenjima jeste da nas navedu da sumnjamo u njih iako smo ih prethodno bili prihvatili.

Treća činjenica da sada gledamo na njih kao na nešto što je drugačije od onog što smo mislili da jesu
može učiniti da ona za nas ne budu više lišena smisla i da im pridajemo veći značaj nego ranije.