Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. travnja

1910. – Beograd, 11. srpnja 1982.), Meša Selimović
bosanskohercegovački je književnik, jedan od
najvećih bošnjačkih i srpskih pisaca.[1][2]
Selimovićeva djela su utkana u središte bošnjačke
književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih
djela nesumljivo pripadaju. Također, ona su dijelom
i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom,

kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske

književne i kulturne teme.[3]

Sadržaj
Životopis Puno ime Mehmed Meša Selimović
Smrt 26. travnja 1910.

Rođenje
Tuzla
Prijepori
11. srpnja 1982. (https://hr.wikiped
Književni rad ia.org/w/index.php?title=Knji%C
5%BEevnost_u_1982.&action=edi
Jezik t&editintro=Wikipedija:Tipski_član
Nagrade i priznanja ci/Članci_po_godinama/Upute&pr
eload=Wikipedija:Tipski_članci/Čl
Djela Smrt anci_po_godinama/Književnost/19
Romani 01&preloadparams%5b%5d=1982
&preloadparams%5b%5d=1982&
Pripovijetke
preloadparams%5b%5d=1982.&s
Zapisi ummary=Stvoren%20novi%20čla
O Selimoviću nak)

Beograd
Citati Zanimanje književnik
Izvori Književne
roman
vrste
Vanjske poveznice
Književni
modernizam
period
Desa Đorđić

Životopis Supruga(e)
Darka Božić
Važnija djela [raširi]

Portal o životopisima

Meša Selimović je rođen u Tuzli 1910. godine. Odrastao je i

odgajan u tradicionalnoj muslimanskoj kući i mahali, no u
okruženju komunističkih ideja i opredjeljenja svoje braće i
sestara. Studirao je u Beogradu, diplomirao je na Sveučilištu u
Beogradu. Tijekom studija bio je stipendista Gajreta.[4]

Selimovićeva rodna kuća u Tuzli


Šefkija i Meša Selimović u mladosti
U Drugome svjetskom ratu prišao komunistima i ilegalno
djelovao u Tuzli. Ustaše su ga početkom rata uhitile zajedno sa
sestrom i bratom. Bio je zatočen 120 dana nakon čega su ga
ustaše pustile iz zatvora. Po puštanju ubrzao je otišao u
partizane u Majevički odred. Od 1943. godine članom je
Komunističke partije Jugoslavije. Surađivao je u
novopokrenutom listu Oslobođenje i Frontu slobode. Postao je
politički komesar Tuzlanskog odreda, tadašnja moćna visoka
vojna i politička pozicija u partizanskoj vojsci. Starijeg brata
Šefkiju strijeljali su partizani, premda je i sam bio partizan.
Strijeljan je za kaznu jer je iz GUND-a (Glavne uprave
narodnih dobara), samovoljno uzeo nekoliko komada
namještaja. Drugi brat mu je bio Teufik Selimović, visoki
dužnosnik OZNE.[5] Međutim, Selimovića je mučio osjećaj
krivnje što nije pomogao bratu Šefkiji. Pun mržnje prema
svemu, događaj je pretočio u književno djelo Derviš i smrt u
kojem je radnja smještena u osmansko vrijeme.

Godine 1945. je otišao u Beograd gdje je dobio namještenje na

visokom mjestu načelnika Odjela za publikacije Komisije za
ratne zločine, a zatim je pomoćnik saveznog ministra za
kulturu. Iste godine sa suprugom Desom Đorđić dobiva prvu
kćer. Po rođenju djeteta napustio ih je, na što ga je supruga
prijavila za nevjeru i izvanbračnu vezu s "buržujkom", pa su ga
isključili iz Partije. Posljedično je izgubio i sjajne poslovne
pozicije. Oženio se zatim novom suprugom Daroslavom
Darkom Božić, kćeri divizijskog generala vojske Kraljevine
Jugoslavije (čiji je suprug "nestao negdje u zarobljeništvu") i
otišao u Sarajevo.

U Sarajevu je uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj

pedagoškoj školi, pa je bio docent na katedri za književnost
Mural u Doboju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao
romantizam. Kratko je ostao na fakultetu, ali ne svojim
izborom. Nije ponovo izabran. Zatim se okušao u djelovanju
kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor
Bosna filma. Pisao je filmske scenarije, no slabih dometa.
Samo mu je jedan film prenesen u film. To je pripovjetka Tuđa
zemlja. Ipak je dobio zamašne honorare. Od 1957. je direktor
Drame Narodnog kazališta u Sarajevu. Godine 1961. objavio je
svoj prvi roman Tišine za koji je dobio Šestotravanjsku
nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik
izdavačke kuće Svjetlost, te predsjednik Udruge književnika
Mural u Bijeljini Bosne i Hercegovine. Bio je i glavni i odgovorni urednik
časopisa za književost Život. Kratko je predsjedavao Savezom
književnika Jugoslavije. Iste 1964. je postavljen i smijenjen.
Godine 1966. objavljen mu je roman Derviš i smrt, koji književna kritika smatra za prvorazredni
događaj i književni domet Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije. Za roman je dobio NIN-ovu,
Njegoševu i Goranovu nagradu, te AVNOJ-evu i Dvadesetsedmosrpanjsku nagradu.

Od 1968. godine je redovni član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a od 1974.
godine i redovni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti.[6] Godine 1971. dobio je počasni
doktorat Sveučilišta u Sarajevu. U mirovinu je otišao 1972. godine, a 1973. godine je preselio u
Beograd.
 Smrt

Godine 1975. Meša

Selimović operirao je
stomačnu aortu u
Vojnomedicinskoj
akademiji u Beogradu. U
Meša Selimović se nalazio na
novčanici 5 KM, od 1998. do 2009.
jesen 1976. godine zadesio
godine, kada je ova novčanica
ga je moždani udar, od
povučena iz opticaja.
kojeg nakratko
prezdravljuje. Potom se
ponovo razboljeva i više od
tri mjeseca se liječi na Vojnomedicinskoj akademiji. Poslije
izlaska iz bolnice, ležao je nepokretan u svome stanu. Poslije
sedam godina teškog bolovanja, 11. srpnja 1982. godine, uveče,
umro je Meša Selimović.

Bosna i Hercegovina, bosansko i bošnjački rukovodstvo ove

države, zatražilo je da Selimović bude sahranjen u Sarajevu.
Međutim, sahranjen je 14. srpnja u Aleji zaslužnih građana na Poprsje u Sarajevu
Novom groblju u Beogradu.[5] Zbog toga su bošnjački političari
izrazili svoje nezadovoljstvo i optužili srpske nacionaliste, da
uporno žele preoteti Mešu Selimovića.[7]

Pa, ipak, Bosnu Selimović nije napustio i u posljednjim danima

života. Iako već uveliko bolestan, uspio je da napiše kraći tekst
za monografiju slikaru Mersadu Berberu.

»Ja znam da me njegove slike privlače, da ih gledam i

istinski uživam. One mi pružaju veliku radost, utjehu i sjetu.
One me podsjećaju na moju rođenu Bosnu sa svim njenim
suprotnostima, sa svim njenim nježnostima i grubostima.
Berber traži onu istinski voljenu Bosnu, bez laži i lakiranja, što
sam i ja pokušao u mojim knjigama. Sjećam se da imam jednu
njegovu sliku 'Prusački ulema'. Svi koji dođu kod mene, stanu,
dugo posmatraju sliku i ne mogu da se odvoje od nje. Ja mislim
da je to najviše što jedan slikar može, treba i želi da doživi.[8]«

Danas su imenom Meše Selimovića nazvane ulice u mnogim

bosanskohercegovačkim gradovima i mjestima. U Tuzli je Spomenik u Tuzli
njegovim imenom nazvana gimnazija, a u Sarajevu, Zenici i
Janji osnovna škola. Također, njegovo ime nosi i osnovna škola
u Ribarićima pokraj Tutina. Od 1988. u Beogradu se dodjeljuje Nagrada "Meša Selimović" za
knjigu godine u Srbiji, dok se u Tuzli od 2001. godine dodjeljuje Nagrada "Meša Selimović" za
najbolji roman objavljen u prethodnoj godini s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i
Crne Gore.

BZK Preporod je Selimovićeva djela uvrstio u ediciju "Bošnjačka književnost u sto knjiga". SANU
je također uvrstila Selimovićeva djela u ediciju "Srpska književnost u sto knjiga".[9] Ista akademija
je 1993. godine uvrstila Selimovića u knjigu "Sto najznamenitijih Srba", dok je tjednik Stav 2019.
godine Mešu Selimovića uvrstio u "Sto najvažnijih Bošnjaka 1918. – 2018."[10]

Prijepori
Razloge zbog kojih je Selimović gotovo cijelog života bio u sukobu sa svijetom iz kojeg je i sam
potekao treba tražiti izvan njegove književnosti. Meša Selimović se u Drugom svjetskom ratu se
razočarao u bošnjačke mase i ulemu, koji su u to vrijeme stali uz Nezavisnu Državu Hrvatsku. U
poslijeratnom vremenu, Bošnjacima je zamjerao nedostatak istinske volje za osobnim
mijenjanjem. U njihovom socijalizmu prepoznavao je previše elemenata prijeratnog života. Taj
osjećaj nepripadnosti sredini pojačavali su skandali u kojima je Meša Selimović bio žrtva. Najviše
ga je zaboljelo "protjerivanje" s Filozofskog fakulteta, kada gubi radno mjesto i sredstva za život.
Naviknut na materijalnu oskudicu, živio je bijedno, ali više od siromaštva tištila ga je nepravda
koju je trpio na svakom koraku.

U stalnom sukobu sa svijetom i okolinom Selimović donosi odluku i napušta Sarajevo. Zauvijek
odlazi se u Beograd, gdje će i umrijeti 1982. godine. U Beogradu se trudio, da u nekom
iracionalnom osvetničkom dahu napakosti sredini koja ga je podcjenjivala i odbacivala. Isticao je
njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu. Dobro je znao, da će najveću sramotu
nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i obiteljsko naslijeđe. Željan javnog priznanja,
nacionalno se izjašnjavao kao Srbin. Smatrao je, da će pripadnost srpskoj kulturi njegovoj
veličanstvenoj književnosti udahnuti važnost, za koju je vjerovao da je nedovoljno istaknuta.

Selimović je u neprestanim obračunima od svoga životopisa napravio fantazmu pišući u svojim

Sjećanjima, da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i
Crne Gore, te da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo
govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Selimović
iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće
koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se
konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog obiteljskog naslijeđa bio je osvetnički čin prkosa čovjeka koji je,
razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. To
mu je pošlo za rukom, jer to opisuje u susretu s Abdulahom Škaljićem. U tom razgovoru otkriva s
koliko su ljutnje i poniženja Bošnjaci primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Selimovićevo
nonšalantno poigravanje temeljima islama, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje
tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada Meši Selimoviću, tumačene su kao izraz
konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Selimović zbog svojih brzopletih i
dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno
odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.[11]

"Selimović zahtijeva jedan interdisciplinarni pristup, jedan univerzalni pristup, jer je to pisac
poput Dostojevskog, Kafke, Camusa... Trebalo je odrediti njegovo mjesto u balkanskoj i svjetskoj
hijerarhiji književne vrijednosti. Nijedan od ovih govornika nije odredio Mešin odnos prema
Bosni, ni Bosne prema njemu. Oni su se trebali danas javno ispričati za sve ono što je doživio
Selimović u Bosni, a kao što znate, doživio je strašne stvari", rekao je Šefket Krcić, predsjednik
Matice Bošnjaka Sandžaka, u povodu obilježavanje 100 godišnjice od rođenja Meše Selimovića,
koju je 2010. godine organizirala ANUBiH u Sarajevu.

Književni rad
Najpoznatiji Selimovićevi romani su "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju
europsku narativnu tradiciju, posebice Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma
20. stoljeća. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom,
Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju kategoriju.

Selimović je dobro razumio da za dojmljiv prikaz unutarnjih borbi nisu odgovarajuće tehnike
bilježenja struje svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim
djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti
sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, "Derviš i
smrt", pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija,
mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha
Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo
pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo
magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije
kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički
prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer
Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u
kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije Osnovna škola Meša Selimović u
kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu Sarajevu
dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski
svjetonazor, nego je smjeralo i uspjelo općeljudske dileme i
muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti
univerzalno u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči

Hoćimske bitke (koju je opjevao Ivan Gundulić u "Osmanu") i
odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova
od "Derviša i smrti", čvrsto usredotočenoga na nezaboravni
Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom
emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini,
atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira
između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv
neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud
Bošnjaka muslimana (to se odnosi posebno na "Tvrđavu").
Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji
je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije
"pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet. Meša Selimović se nalazi na
poštanskoj markici Srbije

Jezik
U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik i ako je suditi jedino
po jezičnom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom
Andrićeva opusa).

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu
najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim
autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme.
Тrеćeg studenoga 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam

srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam,
smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog
jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je
odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih
zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i
književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića,
a svoje najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni
članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su također članovi
Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti:
Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović. Nije, zato, slučajno što ovo pismo
upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, s izričitim zahtjevom da se ono smatra
punovažnim autobiografskim podatkom."
Pitanje je, međutim, koliko su ovakve riječi plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine,
ojađenosti i povrijeđenosti. Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih
bosanskohercegovačkih književnika (Nikole Šopa, Ive Andrića...) utočište nalazio u Beogradu, ali
on je, za razliku od njih, ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran.

U jednom napadu na Selimovića, objavljenom u sarajevskom Svijetu, pisalo je: "Ostali smo bez
Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića." Srebrenko Repčić i Radomir Savić danas su
već zaboravljeni nogometaši FK Sarajeva, koji su, krajem 1970-ih, potpisali za Crvenu zvezdu.[12]

Paradoks situacije je vjerojatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što
najveći srpski roman 20. stoljeća počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović
ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i
promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u
cijelosti, te tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-
nacionalne propagande. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki pisac.

Nagrade i priznanja
Orden Republike
Meša Selimović je bio biran za: NIN-ova nagrada (1966.),
predsjednika Saveza književnika Šestotravanjska nagrada (1967.),
Jugoslavije, Nagrada "Ivan Goran Kovačić" (1967.),
počasni doktor Sveučilišta u Sarajevu Dvadesetsedmosrpanjska nagrada SRBiH,
(1971.), Nagrada AVNOJ-a (1969.)
redovni član ANUBiH (1968.) Njegoševa nagrada (1969.),
redovni član SANU (1974.) Nagrada AVNOJ-a (1970.)

Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su

najznačajnije:

Djela
Za i protiv Vuka (1967.)
Pisci, mišljenja, razgovori (1970.)
Romani
Sjećanja (1976.)
Tišine (1961.)
Magla i mjesečina (1965.)
Derviš i smrt (1966.) O Selimoviću
Tvrđava (1970.) Kritičari o Meši Selimoviću: sa
Ostrvo (1974.) autobiografijom (1973.) – Razija Lagumdžija
Krug (1983., nedovršeni roman.) Roman Meše Selimovića (1985.) – Miodrag
Petrović
Činiti i biti: roman Meše Selimovića;
Pripovijetke Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka
Uvrijeđeni čovjek (1947.) Dizdara (1988.) – Kasim Prohić
Prva četa (1950.) Književno djelo Meše Selimovića: zbornik
radova (1990.) – zbornik radova
Tuđa zemlja (1957.)
Rukopisi Meše Selimovića (1991.) – Razija
Djevojka crvene kose (1970.) Lagumdžija
Rano djelo Meše Selimovića (1992.) – Mirko
Zapisi Skakić
Eseji i ogledi (1966.)
 Romani Meše Selimovića (1992.) – Mirko
Skakić
O romanu Meše Selimovića Derviš i smrt
(1995.) – Josip Osti
Meša Selimović u književnoj kritici: kritika
kritike: (studija.) (1999.) – Mirko Skakić
Ismet Mujezinović i Meša Selimović -
spomenici znakovi ljudskog trajanja (1999.)
– Ćazim Sarajlić
Znakovi osobnosti u Dervišu i smrti (2004.) –
Ajka Tiro Srebrenković
Život Meše Selimovića (2005.) – Radovan
Popović
Meša Selimović na scenama
južnoslovenskih teatara (2010.) – Srđan
Vukadinović
Meša Selimović na sceni Teatra Kabare
Tuzla (2010.) – Srđan Vukadinović
Meša Selimović u pozorištu (2010.) – Olga
Marković
Na putu do Tvrđave: Meša Selimović 100
godina od rođenja (2010.) – Dom
književnosti Tuzla
Derviš ili čovek, život i smrt: religijski
podtekst romana "Derviš i smrt" Meše
Selimovića (2010.) – Nadija Rebronja
Meša Selimović i Skender Kulenović u
srpskom jeziku i književnosti: zbornik radova
(2011.) – zbornik radova
Ko je bio Meša Selimović (2015.) – Sead
Zubanović

Citati
 »Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše
predbacujem. Zbog ljubavi.[13]«
(Meša Selimović, 1972. godine)
»Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz
naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene o svega, i svega me proželo, tako da tim duhom
prosto emaniram. Drago mi je, veoma drago, što ta misao, koja je nastala na ovom tlu, u okviru
jednog naroda, toliko opšteljudska, da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta.[13]«
(Meša Selimović, 1972. godine)
»Koliko ja znam, u mome romanu "Derviš i smrt" prvi put je u evropskoj literaturi široko
citiran Kur'an, dok je to s Biblijom učinjeno bezbroj puta. Na žalost, na našem jeziku ne postoji
dobar prevod Kur'ana, i ja sam citate slobodno stilizovao, čuvajući samo Kura'nski duh. Dok ne
dobijemo dobar književni prevod, Kur'an neće biti jači podsticaj u literaturi, mada bi to mogao po
svome misaonom i poetskom potencijalu.[13]«
(Meša Selimović, 1972. godine)

Izvori
1. LZMK / Hrvatska enciklopedija: Selimović, Meša (Mehmed) (http://www.enciklopedija.hr/Natukn
ica.aspx?ID=55294), pristupljeno 17. prosinca 2014.
2. Lešić & Martinović, 2010., str. 116.
3. Meša Selimović (http://library.foi.hr/m3/autor.php?B=1&mg=1&lang=hr&h=metelgrad&A=00000
12871). library.foi.hr. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
4. Dacić: Gajret zaslužan za školovanje i kulturno uzdizanje muslimana (http://balkans.aljazeera.n
et/vijesti/dacic-gajret-zasluzan-za-skolovanje-i-kulturno-uzdizanje-muslimana).
balkans.aljazeera.com. Pristupljeno 17. veljače 2020.
5. (boš.) Službeni mrežni portal osnovnih i srednjih škola Sarajevske županije (http://portal.skola.
ba/start/Kultura/IzkulturnehistorijeSarajeva/tabid/299/Default.aspx)  Inačica izvorne stranice (ht
tps://web.archive.org/web/20190430123109/http://portal.skola.ba/start/Kultura/Izkulturnehistorij
eSarajeva/tabid/299/Default.aspx) arhivirana 30. travnja 2019. Majo Dizdar, Uredništvo
Portala: Iz kulturne historije Sarajeva - Znamenite Sarajlije - Mehmed Meša Selimović] 20.
ožujka 2013. (pristupljeno 30. travnja 2019.)
6. Selimović, Meša (https://www.sanu.ac.rs/clan/selimovic-mesa/). sanu.ac.rs. Pristupljeno 17.
veljače 2020.
7. Dobrica Ćosić, Dvanaest portreta, Meša Selimović, Laguna, Beograd, 2020. str. 36.-37.
 8. Kćerke velikog Meše Selimovića i danas žive u Beogradu, Bosnu nose samo u sjećanjima (http
s://www.klix.ba/magazin/kultura/kcerke-velikog-mese-selimovica-i-danas-zive-u-beogradu-bosn
u-nose-samo-u-sjecanjima/140314009). klix.ba. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca
2020.
9. Bošnjačka književnost u 100 knjiga (https://www.preporod.ba/projekti-i-izdanja/bosnjacka-knjiz
evnost-u-100-knjiga/). preporod.ba. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
10. 100 najvažnijih Bošnjaka 1918.–2018 (https://arhiv.stav.ba/100-najvaznijih-bosnjaka-1918-201
8/). stav.ba. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
11. Meša Selimović – bosanski pisac srpske nacionalnosti (https://balkans.aljazeera.net/blogs/201
8/4/29/mesa-selimovic-bosanski-pisac-srpske-nacionalnosti?gb=true). balkans.aljazeera.net. 5.
kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
12. Meša Selimović - ateist koji se usrdno molio (https://www.jutarnji.hr/vijesti/mesa-selimovic-ateis
t-koji-se-usrdno-molio-2261078). jutarnji.hr. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
13. Meša Selimović: "Moja filozofija je iz mog muslimanskog korijena" (https://novi.ba/clanak/8130
4/mesa-selimovic-moja-filozofija-je-iz-mog-muslimanskog-korijena). Preporod - islamske
informativne novine. 12. listopada 2017. Pristupljeno 13. prosinca 2019.

Vanjske poveznice
Meša Selimović: romani (http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Selimovic_Mehmed_Mesa/inde
x.html)
Online roman "Derviš i smrt" (http://sensei.daj.ba/dervis%20i%20smrt.htm)  Inačica izvorne
stranice (https://web.archive.org/web/20061017194952/http://sensei.daj.ba/dervis%20i%20smr
t.htm) arhivirana 17. listopada 2006.
Meša selimović - djela (http://www.borut.com/library/a_selimm.htm)
Meša Selimović [otkrij]
Nagrada Meša Selimović (Tuzla) [otkrij]
Nagrada Meša Selimović (Beograd) [otkrij]
Književnici razdoblja 1857. – 1952. [otkrij]
Dobitnici Nagrade Ivan Goran Kovačić [otkrij]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Meša_Selimović&oldid=6307589"

Ova stranica posljednji je put uređivana 27. siječnja 2022. u 10:21.

Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons: Imenuj autora/Dijeli pod istim uvjetima; mogu se primjenjivati i
dodatni uvjeti. Pogledajte Uvjete upotrebe za detalje.