„Ikre 2019.

“, Kalesija

Poštovani direktore JU Bosanski kulturni centar „Alija Izetbegović“ Kalesija,

gospodine Fahrudine Sinanoviću,
Esselamu alejkum!

U ime porodice rahmetli Nedžada Ibrišimovića, želim se zahvaliti mojim

sunarodnjacima iz Kalesije što čine napore da sačuvaju sjećanje na naše
velikane, u prvom redu na našeg prvog predsjednika Predsjedništva Republike
Bosne i Hercegovine, rahmetli Aliju Izetbegovića.
Alijin život okončao se 19. oktobra, a samo dan poslije, 20. oktobra Nedžad je
obilježavao svoj rođendan.

U knjizi „Moj bijeg u slobodu“, Alija Izetbegović je zapisao: „Ovo naše

vrijeme: teško je ali beskrajno interesantno. Možemo se požaliti da nam nije bilo
lahko, ali ne i da smo se dosađivali. Mogu samo da žalim što neću doživjeti da
vidim rasplet. Ja govorim o smrti. A možda ni raspleta ni smrti nema. Samo će
se sklopiti jedne oči koje su to posmatrale a život se nastavlja dalje. Nova
radnja, nove oči otvaraju se poput cvjetova, novi zapleti i tako bez kraja. Bože,
velik si, i velik je svijet koji si stvorio!“
„Velika knjiga Alijina života“, kako je taj fenomen nazvao moj otac, vrijedna je
svake pažnje. Sam Nedžad ju je čitao, kako je rekao, „s radosnim pristankom,
punim povjerenjem i iskrenim divljenjem...“

„Knjiga koju, kako sam Alija reče, da se njega pitalo, nikad ne bi ni pisao, ali
kad ga je već dopanula, ispisat će je do kraja bez posustajanja,“ govorio je
Nedžad Ibrišimović na komemorativnom skupu u Sarajevu, povodom smrti
predsjednika Alije Izetbegovića, i dodao da su se u svojoj povijesti samo dva
puta svi Bošnjaci okupili na jednom mjestu. „Prvi put 1829. godine u Tuzli sa
Husein-kapetanom Gradašćevićem pred ustanak za osamostaljenje Bosne i
Hercegovine od otomanske Turske i drugi put 2003. godine u jesen, po jakoj
neprekidnoj kiši, na dženazi predsjednika Alije Izetbegovića“. 150.000 hiljada
pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine s Alijom na čelu,
promijenilo je globalnu paradigmu i do tada opredjeljujuće politike svjetskih
sila. Tome danas, kao živi spomenik, sjedoči postojanje Bosne i Hercegovine,
međunarodno priznate i cjelovite države, članice Ujedinjenih nacija.

„Vide se po bosanskim selima dječaci sasvim svijetle kose, nebeskoplavih očiju.

Koji li je od njih opet Omer, koji li je od njih opet Alija...“ pitao se Nedžad
Ibrišimović, kada je na komemoraciji rahmetli Omeru Pobriću kazivao i to da
dunjaluk nije samo zamka, već dijamant koji progovara i sevdahom“.
Da li se nekada neko od vas pitao koja li je to, i kada će, i da li je, možda, već
napisana posljednja knjiga lijepe književnosti ove čudesne planete, „Allahovog
dijamanta koji progovara i sevdahom“? Ili, da li su, možda, četnici u selu kod
Višegrada 1992. godine u jednoj kući među više od 70 ljudi koje su žive spalili,
na tako stravičan način usmrtili i nekog novog Nikolu Teslu, koji je trebao
čovječanstvu donijeti novo čudo? Istom onom svijetu koji je okrenuo leđa dok je
u Bosni na najsvirepiji način nestajao cijeli jedan narod - Bošnjaci.
Nedžad Ibrišimović sebi je postavljao ova pitanja, ali i brojna druga. U toj kući
živa je zapaljena i tek rođena beba. Ubijena je zajedno sa svojom majkom, koja
ju je držala u svome krilu.
Moj otac, Allah mu rahmetile, u svom životu bavio se između ostalog i isanjem.
Bio je iznimno darovit čovjek, nevjerovatne mašte. Sam je naučio čitati i pisati i
prije nego je krenuo u školu...Volio je knjigu, i cio svoj život nije je ispuštao iz
ruku. Ikre bismi rabbikellezi halek..., uči u ime Gospodara svoga koji sve
stvara... kaže Svemogući Allah dž.š., Stvoritelj svega što postoji, vidljivog i
nevidljivog.

Često sam slušao Nedžada da citira Hemingveja koji se pita za kim zvona zvone
- pa tebi zvone, govorio bi! Zvone svakom od nas, jer svaki čovjek je važan, svi
ljudi na ovom svijetu.

Poštovani gospodine Sinanoviću,

mi još pamtimo vrijeme kada su drugi umirali da bismo mi danas živjeli... i
sjećali se.
Bosna će, ako Bog da, zapamtiti da ste vi Kalesijci, ponosni i hrabri ljudi, u
periodu agresije na našu domovinu od 92-95, poveli prvu oslobodilačku akciju,
zajedno sa pripadnicima Patriotske lige iz okolnih općina. Vi ste pokazali kako
se brani rodna gruda, i u tome ste ustrajali!
Borci za oslobođenje naše domovine poput komandira Halila Jahića, Muhe
Avdića, Osmana Barčića i Abdulaha Musića, Samira Hamzića i drugih junaka iz
tih krajeva, ostat će upisani zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine i
snažna su inspiracija generacijama koje će doći.
Rahmetli Alija Izetbegović u svojoj knjizi se pita šta to zapravo drži jednu
građevinu da se ne sruši? Da li su to temelji i konstrukcija, fizički aspekt, ili je to
ipak MISAO?
Na velikoj svjetskoj pozornici historijskih događaja mi smo ponosni vlasnici
naše časne borbe za odbranu civilizacijskih vrijednosti na kojima, uostalom,
počiva ovaj i Onaj svijet. „Čudo bosanskog otpora“ ne blijedi, već je, poruka i
pouka. I neka nas ta MISAO drži do Sudnjega dana.
Alija je Bosnu učinio poznatom, što kažu, i na Istoku i na Zapadu. On je našoj
domovini donio nezavisnost. U nemogućim uslovima organizirao je oružani
otpor agresoru koji je naumio da nas nema.
Ljudi poput Nedžada Ibrišimovića ostali su upamćeni, ili će ostati upamćeni, i
po tome što su kroz književnost, kroz svoju poeziju, kroz svoj javni angažman,
svoje tekstove i intervjue, ovjekovječili sjećanja na stravična stradanja
sopstvenog naroda u neposrednoj nam prošlosti ali itekako i velika herojstva
koja i danas odzvanjaju Bosnom, hrabre nas i bude nadu...

U ovom kontekstu, ne mogu a da ne spomenem našeg Avdu Huseinovića koji,

rekao bih, zaranja po krvavom bosanskom usudu i golim rukama vadi bisere
naše herojske borbe, ne dajući im da potonu.

Dozvolite mi da za kraj ovog pismena citiram riječi moga oca koje bi nam svima
trebale biti imperativ u budućnosti; ...“bitka se vodi uvijek, i samo ovdje i ondje
ponekad procvjetava. ...

Samo našom pobjedom šehidi nam mogu odvezati ruke i noge i lica ozariti
osmjesima, a pobjeda se ne događa baš svaki dan, a i kada se dogodi, ne traje
neprekidno.
I zato treba pobijediti opet.“

Zlatan Ahmed Ibrišimović