Dodatna nastava iz Hrvatskoga jezika služi za proširivanje učeničkih interesa, znanja i za

poticanje izvrsnosti u poznavanju i uporabi hrvatskoga jezika. Učenici se osposobljavaju i za

školska, županijska i državna natjecanja u poznavanju hrvatskoga jezika.

Vi kao učenice i učenici samostalno možete predložiti nastavniku što bi se trebalo detaljnije
obrađivati na dodatnoj nastavi.

Ispit u poznavanju hrvatskoga jezika na natjecanjima se obično sastoji od sljedećih područja:

- pravopis i gramatika – uz redovnu i dodatnu nastavu, pripremate se pomoću mrežnih

stranica Hrvatskog pravopisa i Hrvatske školske gramatike: http://pravopis.hr/ i
http://pravopis.hr/
- povijest hrvatskoga jezika – sažetak povijesti hrvatskog jezika nalazi se u nastavku, a
korisna je i sljedeća internetska stranica: https://hrvatskiporebiblog.wordpress.com/hrvatski-
jezik/povijest-hrvatskoga-jezika/; poznavanje povijesti hrvatskoga možete proširiti
istraživanjem pojedinosti i detalja na internetu, koristiti se Hrvatskom enciklopedijom
(enciklopedija.hr)
- čitanje s razumijevanjem teksta – pripremamo se uglavnom na redovnoj nastavi, bitno je
biti koncentriran, pozorno pročitati tekst i pitanja i razumjeti ih

Popis korisnih knjiga i udžbenika za dodatnu nastavu:

 udžbenici iz Hrvatskoga jezika – Hrvatska krijesnica (pravopisno i gramatičko gradivo)

 Mate Milas, Kratka osnovnoškolska gramatika za ponavljanje gradiva
 Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnog jezika
 Stjepko Težak i Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično
obrazovanje
 Sanda Ham, Školska gramatika hrvatskoga jezika

POVIJEST HRVATSKOGA JEZIKA UKRATKO – HRVATSKI JEZIK OD BAŠĆANSKE PLOČE DO

DANAS

Jezik kojim se danas služimo razvijao se i nastajao kroz dugo povijesno razdoblje.
Kakav je nekad bio i kako se mijenjao, saznajemo iz različitih povijesnih izvora, a posebno na temelju spomenika
pismenosti. Hrvati u današnju postojbinu dolaze u sedmom stoljeću. Ubrzo primaju kršćanstvo i to preko latinskog
jezika i latiničnoga pisma (latinice).
Dakle, prvi su hrvatski tekstovi pisani na latinskom jeziku latinicom.
Kako nam svjedoče pisani spomenici, tim jezikom i pismom pisali su hrvatski vladari:
Trpimirov natpis ( 852.): Pro duce Trpim(ero), (Za kneza Trpimira)
Branimirov natpis ( 888.): Branimiro comite dux cruatorum cogitavit… (Branimir vojvoda knez Hrvata naumio je…)

U drugoj polovici 9. stoljeća učenici Ćirila i Metoda donose u hrvatske krajeve tekstove na općeslavenskom jeziku.
Općeslavenski (staroslavenski) jezik stvoren je kako bi Slavenima služio kao jezik bogoslužja razumljiviji od latinskog
jezika.
Tvorci općeslavenskog jezika stvorili su i posebno pismo za njegovo zapisivanje – glagoljicu.
U tekstove pisane općeslavenskim jezikom s vremenom ulazi sve više značajki hrvatskih narodnih govora i tako nastaje
hrvatska redakcija općeslavenskoga jezika.
Već na kraju 11. st. Hrvati pišu tekstove na narodnome starohrvatskom jeziku s malobrojnim značajkama
staroslavenskoga te s hrvatskom varijantom glagoljice – uglatom glagoljicom.

Starohrvatski jezik uklesan je u prve hrvatske spomenike: Plominski, Krčki natpis i Valunska ploča iz 11.st. Valunska
je ploča pisana dvama jezicima (hrvatski i latinski jezik) i dvama pismima (latinica i glagoljica).

Najstariji cjeloviti spomenik hrvatskoga jezika, Bašćanska ploča (oko 1100.) pisana je glagoljicom. Pisana je prijelaznim
tipom glagoljice – s oble na uglatu. S Bašćanskom pločom hrvatski jezik izašao je iz „mraka nedokumentirane
povijesti“.
Pronađena je u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. To je darovnica kojom kralj Zvonimir crkvi svete Lucije daruje
zemljište.
Bašćanska je ploča višestruko važna jer je JEZIČNI DOKUMENT (prvi hrvatski cjeloviti tekst)
POVIJESNI DOKUMENT ( ime hrvatskoga kralja)
PRAVNI DOKUMENT ( darovnica).

Glagoljicom su pisani i Vinodolski zakonik (1288.), Istarski razvod (između 1275. i 1344.), Misal po zakonu
rimskoga dvora (1483.), prva hrvatska tiskana knjiga.

U 12. st. Hrvati su počeli, zajedno s liturgijskim tekstovima na općeslavenskom jeziku, preuzimati i drugo pismo –
ćirilicu, stvarajući svoju inačicu – hrvatsku ćirilicu (bosančicu). Hrvatskom ćirilicom služili su se Hrvati u Bosni,
Hercegovini i Dalmaciji.
Najstariji je spomenik hrvatske ćirilice Povaljska listina (1184.) Tim je pismom pisan i Poljički statut.

1527. g. u Veneciji tiskana je prva glagoljska početnica, a 1561. izlazi početnica s glagoljicom i ćirilicom Tabla za dicu.

Polovicom 14. st. pojavljuje se i latinica kao pismo kojim se zapisuju osim latinskih i hrvatski tekstovi čakavske
stilizacije. Najstariji je sačuvani hrvatski tekst na latinici Red i zakon sestara dominikanki pisan u Zadru 1345.
Najstariji latinicom i hrvatskim jezikom pisan pjesnički tekst jest Šibenska molitva ili Gospina pohvala zabilježena
vjerojatno oko 1347.

Konačno, hrvatska srednjovjekovna pismenost tropismena je i trojezična. Hrvati su pisali trima pismima – latinicom,
glagoljicom i ćirilicom (bosančicom odnosno hrvatskom ćirilicom) i na tri jezika – staroslavenskom
(crkvenoslavenskom), starohrvatskom i latinskom. S vremenom je upotreba latiničnoga pisma ojačala u odnosu na
glagoljicu i ćirilicu te je na kraju latinica postala službenim hrvatskim pismom.
Sačuvani hrvatski glagoljički tekstovi potječu iz 11. stoljeća, hrvatski ćirilički iz 12., a hrvatski latinični iz 14. stoljeća.

Izum tiskarstva polovicom 15. st. (J. Gutenberg, Mainz, 1455.) imat će velik utjecaj i na razvoj hrvatskog jezika i
književnosti. Već na kraju 15. st. i početkom 16. st. na hrvatskome će području djelovati tri tiskare: kosinjska, senjska i
riječka.
U svim trima tiskarama knjige se tiskaju na hrvatskome jeziku i hrvatskome pismu – uglatoj glagoljici. Knjige tiskane
prije 1500. godine zovu se prvotisci ili inkunabule.

16. stoljeće

Hrvatska je književnost u 16. st. doživjela svoj veliki uzlet. Književna djela u tome stoljeću pisana su jezikom koji je
ovisio o mjestu u kojem je književnik stvarao: štokavski u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro
Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić), čakavski u Splitu (Marko Marulić), Hvaru (Petar Hektorović, Hanibal
Lucić), Zadru (Petar Zoranić) i drugim mjestima.
Zbog seoba stanovništva izazvanih turskim prodorima, dolazi do izrazitoga narječnog prožimanja koje će se odraziti i u
književnom jeziku. Tako u jekavskoj štokavštini dubrovačkih pjesnika ima čakavskih, ikavskih i ekavskih osobina, a u
ikavskoj čakavštini splitskih, hvarskih i drugih čakavaca nalazimo nečakavske, ponajviše štokavske crte. Pri kraju stoljeća
objavljuju se i djela na kajkavskome narječju. Procvat kajkavske književnosti obilježen je knjigama Antuna Vramca:
Kronika i Poštila.

17. st. i prva polovica 18. st.

Svjesno narječno prožimanje i svijest o pripadanju jednoj jezičnoj i nacionalnoj zajednici i kulturi uzrokovat će i krajem
16. st. i početkom 17. st. pojavu prvih velikih jezikoslovnih knjiga. Faust Vrančić 1595. objavljuje prvi veliki hrvatski
rječnik:
Rječnik pet najodličnijih europskih jezika latinskoga, talianskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga. U 17.
stoljeću pojavljuje se i prva hrvatska gramatika .
Objavljuje je 1604. Bartol Kašić pod naslovom Institutionum linguae illyricae libri duo – Temelji ilirskoga jezika u dvije
knjige.

U sedamnaestom stoljeću i u prvoj polovici osamnaestoga nastavljaju razvijati književnojezični izraz književnici čakavci
(Juraj Baraković), štokavci (Ivan Gundulić) i kajkavci (Juraj Habdelić).
OZALJSKI JEZIČNO-KNJIŽEVNI KRUG

U 17. se stoljeću oko najvećih hrvatskih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana okuplja značajan krug jezikoslovaca i
književnika (Petar Zrinski, Katarina Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Pavao Ritter Vitezović). Okupljaju se u gradu Ozlju
pa se naziva ozaljski krug. Oni stvaraju djela na književnom jeziku s tronarječnom osnovicom; stvaraju mješoviti
čakavsko-kajkavsko-štokavski književni izraz.
Najveći jezikoslovac Ozaljskoga kruga je Ivan Belostenec. On je sastavio veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski
enciklopedijski rječnik Gazophylacium seu latino-illyricum onomatum aerarium – Gazofilacij ili blago latinsko-
ilirskih imena.
Taj je najveći hrvatski rječnik, nastao u 17. st., tiskan 1740. godine.
U tom zlatnom stoljeću hrvatskog rječničarstva objavljuju se i drugi rječnici, ali i druga jezikoslovna djela na narječnim
osnovama uz brojna međunarječna prožimanja.
Ta pojava svjedoči o naporu rječničara toga (kao i sljedećega stoljeća) oko jedinstvenoga književnoga jezika.
Tijekom 18. st. nastavljena je bogata rječnička djelatnost. Najznačajnije su rječnike objavili Ardelio della Bella, Andrija
Jambrešić, Joakim Stulli.
Književnici stvaraju vrijedna djela, a književna se djelatnost naročito razvija i u Slavoniji. U drugoj polovici 18. st.
čakavski se, pa i mješoviti tronarječni izraz, povlači pred širenjem veoma razvijene štokavske ikavske književnosti.

Druga polovica 18. st. i početak 19. st.

Većina je hrvatskih pisaca na gotovo cijelome nacionalnom području Slavonije, Bosne, Like, Dalmacije i Dubrovnika od
druge polovice 18. st pisala prilično ujednačenim jezikom štokavske ikavštine (jekavštine).
Na najvećem dijelu hrvatskoga teritorija ostvaruje se zajednički jezični tip nastao na zajedničkim nadregionalnim
općehrvatskim štokavskim jezičnim odlikama.
Jedino područje Hrvatske gdje se ostvarivao drugi književnojezični tip bio je kajkavski sjeverozapad.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića i Satir iliti divji čovik Matije Antuna Reljkovića nalaze
svoje čitateljstvo na mnogo širim prostorima no što je Dalmacija ili Slavonija, gdje su ti pisci djelovali.
Komedije Matijaš Grabancijaš dijak i Diogeneš Tituša Brezovačkog pokazuju visok domet kajkavskog jezičnog izraza.

Ilirski preporod

Političke, gospodarske i druge povijesne okolnosti tridesetih godina u 19. st. oživotvorile su nastojanja hrvatskih
književnika i znanstvenika da se odredi književni jezik koji će biti zajednički svim Hrvatima.
Ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, mogao je birati između dvaju veoma rasprostranjenih književnih izraza:
štokavskog i kajkavskog. Dana je prednost štokavštini jer je među Hrvatima najmnogoljudnija, a štokavska je
književnost, posebice dubrovačka, bila i veoma bogata i popularna.
Uz Gaja, značajnu ulogu među preporoditeljima imali su Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović, Dimitrije Demeter
i drugi, a njihove ideje u Saboru zastupa
grof Janko Drašković.
Pred preporoditelje se postavljaju tri osnovna zadatka:
a) jezično sjedinjenje kajkavskoga sjeverozapada sa štokavskom književnojezičnom većinom
b) ujednačenje grafije (Gotovo je svaka regionalna tradicija imala svoj način slovopisa što je predstavljalo znatnu
teškoću u izgrađivanju jedinstvenoga književnoga jezika)
c) osigurati hrvatskome jeziku položaj u javnim službama (državne službe, škole, tisak i sl.)

Važnoga problema slovnoga ujednačavanja prihvatio se Ljudevit Gaj dvama važnim djelima:
a) knjižicom Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisana (1830.)
b) raspravom Pravopisz (otisnutim u Danici 1835.)

U raspravi Pravopisz Gaj odabire konačna slovna rješenja.

Godine 1835. u članku Pravopisz u Danici iznio je modificirani prijedlog reforme grafije iz Kratke osnove. Odlučio se za
štokavsku osnovicu standardnoga jezika, koji je htio obogatiti elementima svih hrvatskih narječja. Rješenja za palatale
u Pravopiszu bila su drugačija od onih u Kratkoj osnovi. Otprije je zadržao grafeme po uzoru na češki jezik – č, ž,
š (međutim, sada su bili označeni kvačicom), a odustao je od tilde umjesto kvačica – t ̃, d̃ , g͂, l̃, n͂). Novi su mu prijedlozi
spoj temeljnoga suglasnika i suglasnika j. Grafijski je to izgledalo ovako: tȷ,́ dȷ́, gȷ́, lȷ́, nȷ́ (dakle j s crticom). Od 1838.
umjesto crtice na j pisat će se točka. Znak za glas ć preuzeo je iz poljske tradicije.

ć, č, ž, š, lj, nj – slova koja i danas upotrebljavamo – te ona koja se danas ne upotrebljavaju:

dvoslove dj, gj (= đ), a nasljednike nekadašnjeg jata- ije/ je/e/i - zamjenjuje tzv. rogatim e,
koje su po njegovu prijedlogu jekavci mogli izgovarati ije ili je, ikavci i, a ekavci e.
Ljudevit Gaj svoju Daniczu Horvatzku, Slavonzku i Dalmatinzku,1835. tiskanu starim pravopisom i pretežito kajkavskim
narječjem, već iduće godine preimenovanu u Danicu ilirsku, tiska novim pravopisom i to štokavskim narječjem.
Imenom ilirskim željelo se obuhvatiti sve južne Slavene. Međutim, ostali južni Slaveni nisu prihvatili naziv ilirski za svoj
jezik pa su ga uskoro i Hrvati zamijenili svojim nazivom – hrvatskim.

Ivan Kukuljević-Sakcinski prvi je održao službeni hrvatski govor u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843.

1846. na zagrebačkoj Akademiji otvorena je Katedra za hrvatski jezik.

1847. otvoren je Narodni dom (središnja ustanova kulture onog vremena).
Sabor je 23. listopada proglasio hrvatski jezik službenim u Trojednoj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske, Slavonije.
Tako je 1847. hrvatski jezik uveden u škole i upravu, postao je službeni jezik.

Preporoditelji su iznjedrili značajna imena hrvatske književnosti: Petar Preradović, Stanko Vraz, Ivan Mažuranić...

HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK U 19. i 20. STOLJEĆU

Ilirska usmjerenost na štokavski kao osnovicu, s mogućim različitim utjecajima i dvostrukostima, potaknula je sredinom
19.st. različita jezikoslovna strujanja. Svi su polazili od štokavske osnovice, ali se u nizu pravopisnih, gramatičkih i
rječničkih pojedinosti nisu slagali. Tako su se razvile različite filološke škole.

Zadarsku filološku školu predvodio je Ante Kuzmanić, koji je smatrao da osnovicom književnoga jezika mora biti
narodni štokavsko-ikavski govor i odbacivao je Gajev slovopis, zalažući se za stariju slovopisnu tradiciju.

Riječkoj filološkoj školi bio je predvodnikom Fran Kurelec, koji je mislio da književni jezik mora biti utemeljen na
elementima zajedničkom svim slavenskim jezicima.
U njegovu je jeziku bilo puno arhaizama, dijalektizama i njegovih vlastitih tvorenica.

Zagrebačka filološka škola nastavljala je jezikoslovne ideje iliraca. Zalagali su se za umjereni morfonološki (korijenski)
pravopis, za rogato e, za starije padežne nastavke u DLI množine, pisanje slogotvornoga r kao er, ar (perst, karv) i čvršću
povezanost s književnom baštinom.
Najznačajniji gramatičari (slovničari) te škole bili su Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić i Adolfo Veber Tkalčević.

Daničićeva ili vukovska filološka škola (hrvatski vukovci)

Temeljna je postavka vukovaca da osnovicom književnoga jezika može biti samo narodna književnost i narodni dijalekt.
Budući da su se značajno osvrtali na djela i načela Vuka Karadžića nazvani su hrvatskim vukovcima. Pobjeda vukovaca
počela se ostvarivati 1892., kad je Hrvatski pravopis Ivana Broza proglašen obaveznim pravopisom za sve škole. Broz
slijedi V. Karadžića uvodeći umjereni fonološki pravopis (Piši kako govoriš!) i zamijenivši dj i gj Daničićevim
jednoslovom đ, dok je u dugim slogovima mjesto rogatog e ili dvoglasnika ie propisao dvosložno ije.
Tomo Maretić je 1899. objavio veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika.
Ivan Broz je sastavljao Rječnik hrvatskoga jezika, ali zbog njegove prerane smrti dovršio ga je njegov ujak Franjo
Iveković (1901.).

Bečki književni dogovor 1850.

1850. godine Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Vuk Karadžić i još nekoliko književnika i jezikoslovaca predložili su da
Hrvatima i Srbima bude književnim jezikom južno, to jest novoštokavsko ijekavsko narječje. Njihovi prijedlozi nisu
odmah ostvareni ni u Hrvatskoj ni u Srbiji.

Utjecaji Vuka Karadžića

Dio hrvatskih jezikoslovaca kao jedinu osnovicu hrvatskom i srpskom književnom jeziku uzima štokavštinu usmene
književnosti i djela Vuka Karadžića.
U slovopisu dvoslovi dj, gj, zamjenjuju se jednoslovom đ.
U pravopisu se odbacuje korijenski i prihvaća umjereni fonološki pravopis (otca-oca, mlieko-mlijeko, zadatci- zadaci,
slastni-slasni, gladko-glatko, ali ljudski, hrvatski itd.).
U gramatici se izjednačuju padežni nastavci u dativu, lokativu i instrumentalu množine (konjima, poljima, zvijerima,
ribama).
U rječniku su kajkavske, čakavske i stare štokavske riječi obilježene kao dijalektizmi i arhaizmi.
Do kraja Prvoga svjetskoga rata (1918.) hrvatski se jezik uglavnom razvija pod utjecajem hrvatskih vukovaca.
Osnutkom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) jezik je nazvan srpsko-
hrvatski.
Hrvatske su se jezične posebnosti uspjele održati u određenim pravopisnim rješenjima u pravopisima Dragutina
Boranića te u književnosti.
Sredinom tridesetih godina hrvatski filolozi osnivaju Društvo "Hrvatski jezik" koje dvije godine kasnije pokreće časopis
Hrvatski jezik pod uredništvom najvećega hrvatskoga filologa toga vremena Stjepana Ivšića.
Poslije uspostave Banovine Hrvatske (1939.) u okviru Pokreta za hrvatski jezik Petar Guberina i Kruno Krstić
objavljuju značajnu raspravu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (1940.)

Novosadski dogovor 1954. godine

1954. godine zaključeno je da je „narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogorca jedan jezik“ da se u nazivu jezika u službenoj
upotrebi moraju isticati oba njegova dijela (hrvatski i srpski) te da treba izraditi zajednički pravopis sa zajedničkim
pravopisnim nazivljem. Takav je pravopis objavljen 1960. godine u zagrebačkoj (Matica hrvatska) i novosadskoj (Matica
srpska) verziji.

Deklaracija 1967.

1967. godine najvažnije znanstvene i književne ustanove, hrvatski jezikoslovci, književnici i drugi javni djelatnici oglasili
su se Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika .U toj se deklaraciji zahtijeva poštivanje
ustavnoga propisa o jednakosti i ravnopravnosti četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga,
makedonskoga.
Naziv „hrvatski“ smetao je jugoslavenskim unitaristima pa je Babićev, Finkin i Mogušev Hrvatski pravopis  1971.
zabranjen, ali je otisnut 1972. u Londonu (otuda mu naziv Londonac).
Zahtijeva se dosljedna primjena hrvatskoga književnoga jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na
radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda
potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Hrvatski jezikoslovci od pedesetih godina nadalje pišu velik broj priručnika (gramatika, pravopisa, rječnika, savjetnika,
povijesti jezika, dijalektoloških studija) u kojima potvrđuju povijesno-kulturne, rječničke i sadržajne osobitosti
hrvatskoga standardnog (književnog) jezika.
Taj je smjer nastavljen i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Neki od najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca: Stjepan Babić,
Stjepko Težak, Sanda Ham, Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Nives Opačić, Božidar Finka, Milan Moguš, Vladimir Anić,
Josip Silić, Ivo Pranjković…