Rušenje dva taguta:1

„Naučno potvrđeno“ i „Nije logično“

Napomene u vezi razuma, nauke i vjere

Veoma je česta pojava da ljudi odbijaju neke dijelove Objave pod jednim od
dva izgovora: „Naučno je potvrđeno drugačije“ ili: „Nije logično.“ Kod nekih je to
toliko izraženo da potpuno ostave vjeru ili odbijaju kategoričke dijelove vjere, čineći
niz pogrešnih koraka u razmišljanju i postupanju, da se u njihovom slučaju može
nazvati tagutom, kao što je Ibnul-Qajjim nabrojao četiri taguta nakon što su
mutekellimi to koristili za odbijanje i krivljenje Objave zbog unaprijed postavljenih
postulata koje su smatrali kategoričkim razumom, a oni to nisu bili.2 U ovom djelu je
naveo četiri taguta tj. četiri glavna metoda koja skolastičari koriste za odbacivanje ili
iskrivljivanje nečeg od Objave, a to su:
Prvi tagut – Tvrdnja da jezik sam po sebi uvijek može da se tumači na razne
načine, pa samim tim ne može kategorički ukazivati na neko značenje, tj. bez ikakve
sumnje, a pošto je Objava izražena jezikom onda Objava ne može biti kategorički
dokaz, a samim tim ne može se koristiti u potvrđivanju osnova vjere koji su
kategorički.
Drugi tagut – Tvrdnja: Ako se suprotstave Objava i razum, mora se dati
prednost razumu
Treći tagut – Tagut metafore, koju su koristili bez validnog dokaza kada god
u Objavi dođe nešto suprotstavljeno njihovim postulatima, poput tumačenja
Allahovog govora da se ustvari misli na vječno značenje u Njegovom Biću, a ne na
stvarni govor, tako da Allah nikada nije stvarno sa nekim razgovarao.
Četvrti tagut – Hadisi koji nisu mutevatir ne mogu se koristiti u osnovama
vjere.

Isto važi i danas, jer davanje prednosti mišljenjima stvorenja nad Božijom
Objavom traje od Iblisovog suprotstavljanja Allahovoj naredbi: „Poklonite se
Ademu.“, kada reče: „“ To je jedan od vidova borbe između dobra i zla koja će trajati
do Sudnjeg dana. Ako su nosioci odbacivanja Objave nekada bili „islamski“ filozofi i
skolastičari, danas su to svakako razne vrste modernista, koji su intelektualno daleko
ispod nekadašnjih filozofa i skolastičara, ali su ništa manje brojni i bučni u
odbacivanju ili usiljenom tumačenju dijelova Objave jer im: „Nije logično“ ili: „Nije
naučno.“ Veliko je miješanje između pojmova kod većine ljudi koji u medijima i na

1
Tagut je ono što se obožava mimo (ili pored) Allaha Uzvišenog, kada se radi o neživim bićima ili
apstraktnim pojmovima poput ovih u naslovu.
2
U ovom djelu je naveo četiri taguta tj. četiri glavna metoda koja skolastičari koriste za odbacivanje ili
iskrivljivanje nečeg od Objave, a to su:
Prvi tagut – Tvrdnja da jezik sam po sebi uvijek može da se tumači na razne načine, pa samim tim ne
može kategorički ukazivati na neko značenje, tj. bez ikakve sumnje, a pošto je Objava izražena jezikom
onda Objava ne može biti kategorički dokaz, a samim tim ne može se koristiti u potvrđivanju osnova
vjere koji su kategorički.
Drugi tagut – Tvrdnja: Ako se suprotstave Objava i razum, mora se dati prednost razumu
Treći tagut – Tagut metafore, koju su koristili bez validnog dokaza kada god u Objavi dođe nešto
suprotstavljeno njihovim postulatima, poput tumačenja Allahovog govora da se ustvari misli na vječno
značenje u Njegovom Biću, a ne na stvarni govor, tako da Allah nikada nije stvarno sa nekim
razgovarao.
Četvrti tagut – Hadisi koji nisu mutevatir ne mogu se koristiti u osnovama vjere.
društvenim mrežama pričaju o vezi razuma, nauke i vjere, pa treba najprije
razgraničiti:
- šta je to nauka uopšteno,
- zatim šta je to empirijska nauka i koje su ingirencije empirijskih nauka, i
kada se može reći: „Naučno je potvrđeno.“, a kada: „Nije logično.“
- i kada stručnjak iz neke od empirijskih nauka izlazi van okvira svojih
ingirencija i ulazi u posao filozofa i teologa.

Mnogi u “razumske zakonitosti” ubacuju ono što ne spada u njih, poput:

- kosmičkih zakona,
- ili čak trenutnog ličnog
- ili društvenog ukusa, običaja, norme, ideologije,
- ili nekog subjektivnog zaključka koji je donesen na osnovu manjkavosti u
informacijama ili manjkavost u načinu njihove obrade.

A ništa od navedenog ne spada u kategoričke logičke zakonitosti, niti je

validan razlog negiranja nečega što je od Božije objave pod parolom „nije logično“,
„nije razumno“ ili „suprotno naučnim činjenicama“, zbog čega je potrebno pojasniti
greške u koracima koji su doveli do negiranja vjere, potpuno ili djelimično.
Kategoričke logičke zakonitosti su mnogo širi od navedenih stvari, i nešto može
kontrirati nečemu od navedenog bez da kontrira kategoričkim zakonitostima ili pak
čulima.

* Prvo, nauka je, generalno govoreći, sistem sređenih znanja organizovanih na

određeni način o nekoj oblasti dokučivoj ljudskom umu i čulima. Empirijske nauke su
dio toga, i one se maksimalno oslanjaju (koliko mogu) na iskustvo, a koriste razum za
opisivanje tog iskustva i vađenje pouka iz tog iskustva, poput povezivanja uzroka i
posljedica, iz čega se formiraju opisi zakonitosti. Da bi te pouke uopšte mogao vaditi i
stvari povezivati, čovjek se mora oslanjati na razumske aksiome.3 A da bi ti aksiomi
bili pouzdani, trebaju nam dvije stvari:

1 – Vjera u Boga
2 – Vjera u Boga.

Kako to? Prva vjera u Boga treba nam kao temelj aksioma, tj. mora postojati
aksiom svih aksioma koji je izvor tih aksioma, iz koga svi aksiomi crpe svoju
aksiomnost. I taj aksiom svih aksioma mora biti razumno biće, nužnopostojeće i
samoopstojeće o kome sve drugo – moguće-postojeće4 – opstoji.

3
Ovdje pod aksiomima mislim na nužna razumska znanja koja se ne dokazuju već se njima dokazuje.
4
Zatim, moguće-postojeći bitak je nasuprot nužnopostojećem. Moguće postojeće je ono što postoji a
moglo je i da ne postoji, i ono što ne postoji ali nije razumski nemoguće da postoji. Sav moguće-
postojeći bitak je ovisan o nečemu drugom i mora imati na kraju lanca nužnopostojeće biće od kojeg
 Druga vjera u Boga nam treba da bismo imali pouzdanja u razum. Kako to? Pa
ako je razum samo produkt niza slučajnih besciljnih hemijskih događaja kroz
historiju, na osnovu čega možemo imati pouzdanje u to da nam prenosi realnu sliku,
tj. istinu? Na osnovu čega uopštemo možemo tvrditi bilo šta, pa i samo postojanje
istine? Kako imati aksiome koji trebaju biti temelj istine? Štaviše, ateistički filozofi
dosljedni svog ateizma idu do kraja i kažu da ne postoje ni razum ni aksiomi ni moral
ni slobodna volja, već smo svi mi, zajedno sa onim što nazivamo razumom, moralom,
voljom, sviješću, samo posljedica besciljnih slučajnih sudaranja atoma i molekula,
koji su se, eto slučajno, vremenom nagomilavali i slučajno se desilo da budu u
ovakvoj formi kakvu mi imamo. Dakle, produkt tih slučajnih procesa su i razum i
svijest i moral i volja i, kako kaže Ričard Dokinz, moglo se lahko desiti se ti procesi
odviju drugačije pa da imamo neke drugačije logičke aksiome, poput toga da 1 i 1
nisu dva, i poput toga da nešto može istovremeno i postojati i nepostojati, ili da ne
postoje uzroci i posljedice, itd. To je, po njima, moguće isto kao što je moguće da
bismo imali 6 prstiju umjesto 5 da je kojim slučajem evolucija krenula nekim drugim
tokom. Kada ovo znamo onda je stvarno paradoksalno ateističko pozivanje na razum.
I upravo zbog ovoga smo na početku rekli da je ateizam antiracionalan.

Iz materijalističkog, sekularnog, pogleda na svijet nema razlike između

kamena i čovjeka osim u složenosti sastava. Naime, iz nevjerovanja u Boga nužno
proističe nepostojanje slobodne volje, razuma i moralnih vrijednosti, jer je sve to
navedeno (i volja i razum i vrijednosti) ustvari samo posljedica besmislenih slučajno
nastalih hemijskih procesa u (slučajno nastalom) mozgu.
Kako kazniti nekoga za nešto što je ustvari samo produkt hemijskih procesa u
mozgu za koje se on nije pitao? (Negacija volje)
I kako kazniti nekoga za nešto što se, materijalistički gledano, ne može opisati
kao dobro ili zlo, jer se radi samo o malo složenijem kretanju atoma shodno gluhim i
besciljnim zakonima prirode? (Negacija vrijednosti)
I ako je sve ono što nazivamo razumom samo produkt slijepih hemijskih
procesa u mozgu, onda ne postoje objektivne razumske istine, i samo društveno
uređivanje postaje nerazumno i besmisleno. (Negacija razuma)
Drugim riječima, nema suštinake razlike između toga da pojedeš sendvič i
svoje dijete. Gomila molekula progutala drugu gomilu molekula. I nema svrhe
kažnjavati ubistvo, jer to je samo prelaženje molekula iz jedne forme u drugu, što se u
prirodi oduvijek dešava. Jer materijalistički, ne postoji dobro i zlo. To su apstraktni
pojmovi.
Po ateizmu ne postoji razum, ne postoji dobro i zlo, glupo i pametno,
maloumno i mnogoumno, jer je čovjek samo produkt niza slučajnih besmislenih
hemijskih procesa, a u to spada i ono što nazivamo razumom, osjećajem, dušom itd.
Besmisleno je pričati sa ateistom kad njegova vjera sama po sebi nužno iziskuje da on

sav moguće-postojeći bitak crpi svoje postojanje, zbog razumske nemogućnosti beskonačnog lanca
stvari čije postojanje i opstojanje zavise o nečemu drugom.
nema razum niti vrijednosna mjerila, i da sve ono što mi vjernici nazivamo
vrijednostima (pravda, istina, pamet, slobodna volja, itd) je samo produkt slučajnih
događaja i hemijskih procesa koji, sami po sebi, ne daju nikakva objektivna
vrijednosna mjerila. Drugim riječima, kod ateista, ono što izađe gore i dole nema
stvarne razlike u vrijednosti. Hemijski procesi bez cilja i smisla.
Neki koji sebe smatraju ateistima za nešto kažu da je glupo, pametno,
smisleno, besmisleno... Ako si produkt slučajnih besciljnih događaja, ko je taj ko će ti
dati kriterij za smisao i besmisao, pravdu i nepravdu, dobro i zlo? Materija u koji
vjeruju ateisti ne poznaje te vrijednosti. Suštinski, po ateističkoj vjeri je isto pojesti
hamburger i živo novorođenče, sve su to samo slučajne gomile molekula.

Da se vratimo na temu nauke:

Dakle, sva nauka se oslanja na aksiome, temeljna znanja na koja se grade sva
ostala kompleksnija znanja, a ti aksiomi plus ljudska čula se sa makar dva aspekta
oslanjaju na vjeru u Boga. Bez vjere u Boga ne postoji nijedna jedina nauka, jer je
znanje o Bogu temelj svih znanja. Tek nakon ovog objašnjenja možemo shvatiti govor
islamskih učenjaka koji kažu: „Znanje o Bogu je temelj svih drugih znanja – ‫العلم باهلل‬
‫ أصل كل علم‬.“
Ovo nam ukazuje na dubinu kontradiktornosti naučnika ateiste ili naučnika
evolucioniste, a pogotovo na nesuvislost plitkog ateiste koji se poziva na razum i
nauku i još tvrdi da to stoji nasuprot vjere u Boga.

* Drugo, danas ljudi kad kažu “nauka” i “naučno” uglavnom misle na

empirijske nauke, i veoma često joj daju ingerencije koje joj ne pripadaju. Zatim,
miješaju dokaz iz empirijske nauke sa razumskim dokazom. Zatim misle da je dokaz
iz empirijske nauke “poklopac, kapak”, i da nakon toga nema rasprave. A sve je to
pogrešno.
Najviše što nam empirijska nauka kao takva može reći je kako funkcionišu
stvari oko nas, po kojim zakonitostima. Tu često mogu biti kategoričke, tj. da s
pravom nešto tvrdi da je tako i tako 100%, kada ispuni određene uslove. Što se tiče
vađenja zaključaka iz toga, da bi se tvrdilo kako su funkcionisale u prošlosti, ili kako
će funkcionisati u budućnosti, to već prelazi u domen teorije koja nije kategorička, u
domen pretpostavke, jer ti zakoni mogu i ne moraju važiti u prošlosti i budućnosti,
pošto su ti kosmički zakoni izraz koji označava Božiji način upravljanja
stvorenjima, u nama poznatom i u nama nepoznatom svijetu, a On taj način
može da mijenja. U tom smislu, razumski zakoni su opširniji od kosmičkih zakona
koji prožimaju ovaj svijet i razum dozvoljava:

1 – mogućnost mijenjanja zakona za jedan svijet, u šta sadaju mu'džize ali i

druge stvari, poput tvrdnje nekih naučnika da su zakoni za vrijeme Velikog praska bili
drugačiji od zakona koji važe nakon toga. Tako kategorički znamo da je vatra vruća i
da inače izgori insana koji se u nju baci, ali je Uzvišeni Allah napravio izuzetak za
Ibrahima, alejhisselam, i to uopšte nije kategoričkoj razumskoj istini ili čulima, iako
predstavlja odstupanje od ustaljenog kosmičkog zakona. Isto važi za stvaranje Adema,
alejhisselam, njegove žene Have, Poslanikovog uspinjanja do sedmog neba još tokom
ovosvjetskog života, i mnoge druge stvari o kojima saznajemo putem Objave. Ništa
od toga nije suprotno razumu, iako predstavlja odstupanje od ustaljenih kosmičkih
zakona. Kazivanja o vjerovjesnicima su puna ovih stvari. Neshvatanje ovoga je u
zadnjih 200 godina mnoge ljude navelo da negiraju ili na silu tumače mnoge ajete i
hadise za koje su umislili da su nemogući.

2 – Zatim, razum dozvoljava i postojanje raznih svjetova sa drugačijim

zakonitostima, poput zakonitosti na dunjaluku koji se razlikuju od onih na Ahiretu,
poput stajanja pod vrelim Suncem 50000 godina na Sudnjem danu, ili poput mnogih
stvari u Džennetu i Džehennemu. Neshvatanje ovoga je u zadnjih 200 godina mnoge
ljude navelo da negiraju ili na silu tumače mnoge ajete i hadise za koje su umislili da
su nemogući.

3 – Zatim, razum dozvoljava postojanje više dimenzija jednog svijeta sa

različitim zakonitostima, poput zakona koji važe za naš pojavni svijet na dunjaluku, ili
zakona koji važe za svijet džina, ili svijet meleka koji su na ovom svijetu5, ili svijeta
berzeha, ili poput gajb aspekta materijalnih stvari u kojem one slave Allaha na način
koji mi ne razumijemo, itd. Sve to je dio ovog svijeta ali u nama nedokučivoj
dimenziji. Tako se ne može niko pozivati na razum ili nauku u negiranju ajeta i hadisa
koji govore o duši na ovom svijetu, ili pak o zagrobnom životu (berzehu), ili pak o
ulozi meleka brda, oblaka, mora, planeta itd., ili pak džinskom ulaženju u čovjeka i
tome slično. Ako neko kaže: „Mi znamo naučno objašnjenje grmljavine, kiše, padanja
meteorita, i nije nam potrebno neko nenaučno objašnjenje.“, kažemo da nam nauka
često može objasniti pojavnu manifestaciju tih događaja, ali ne može da negira nama
nedokučivu dimenziju tih istih događaja. Također, to što neki ajet ili hadis objašnjava
nama nedokučivi uzrok neke ovosvjetske pojave, to ne znači negiranje pojavnih
sebeba istog tog događaja, jer, razumski, jedan isti događaj može imati i pojavni i
nama nedokučivi uzrok iz nama nedokučivog svijeta, čak ovaj nama dokučivi uzrok
može biti samo pojavna manifestacija tog nama nedokučivog sebeba. Tako aktivnosti
meleka zaduženih za kišu, brda, meteorite itd., mogu se u našem pojavnom svijetu
manifestovati kroz ovosvjetske kosmičke zakone. Bez obzira na konkretnu kakvoću
veze između nama nedokučivog i dokučivog uzroka, da li je ovo prvo uzrok ovom
drugom ili je ovo drugo samo manifestacija ovog prvog, poenta je da potvrda
nedokučivog uzroka ne iziskuje negaciju dokučivog, niti obratno. Neshvatanje ovoga
je u zadnjih 200 godina mnoge ljude navelo da negiraju ili na silu tumače mnoge ajete
i hadise za koje su umislili da su nemogući.

Dakle, Allah ne radi ništa suprotno razumu, antiracionalno, već nekada

radi ono što je razumu nedokučivo, nadracionalno, a nekada radi nešto što je sasvim
racionalno, razumu dokučivo, ali je van trenutno važećih kosmičkih zakona, tj.

5
Bili to meleki pisari, ili meleki zaduženi za brda, mora, oblake, gromove itd.
trenutnog načina Njegovog vladanja svijetom oko nas, a uvijek radi ono što razum
nužno iziskuje.6
Zbog toga, neke predaje koje govore da je Allah stvorio nešto u subotu, nešto
u nedjelju, nešto u ponedjeljak, i tako do petka,7 ili da je stvorio Adema tako što ga je
oblikovao od mješavine raznih vrsta zemlje, zatim udahnuo dušu u njega i rekao
melekima da mu se poklone, zatim kako ga je spustio sa ženom na Zemlju kao
kompletne i učene ličnosti, duhovno i tjelesno, zatim kako je Adema stvorio u petak,
zatim kako je Adem bio visok oko 30 metara itd., ili predaje koje govore o
budućnosti, kako će pasti kiša nakon što svi pomru pa će ljudi ponovo izrazi iz ostatka
repne kosti i kada će njihova tijela dobiti dodatnu snagu koju nemaju sada, kada će
noge i ruke govoriti, bukvalno, pa ćemo se sa njima raspravljati, itd. – ništa od toga
nije suprotno razumu, nije čak ni iznad razuma, tj. razumu nedokučivo, nego sasvim
razumno, ali jeste suprotno Njegovom načinu upravljanja sadašnjim svijetom.8

Treće, razlika između naučne i razumske istine jeste u tome da naučna

istina govori o kosmičkim zakonima, o tome da li je nešto moguće, nemoguće ili
nužno po kosmičkim zakonima ovog dunjalučkog svijeta, premda se i oni zasnivaju
na razumskim dokazima od kojih je glavni - zakon uzročnosti i nekontradiktornosti.
Primjer naučne istine jeste organizovanost ovog univerzuma zakonima koji su
međusobno skladni i precizni, zatim način fukncionisanja svakog od tih zakona, poput
drugog zakona termodinamike, inercije, gravitacije, centrifugalne i centripetalne sile
itd. Razumska istina je opširnija od toga, i bavi se istinama koje obuhvataju i dunjaluk
i Ahiret, i nama dokučivi i nama nedokučivi svijet. Primjer razumske istine jeste da
svaka posljedica ima svoj uzrok, da ne smije biti kontradiktornosti (poput toga da je
nešto istina i neistina u isto vrijeme sa svih aspekata, ili da nešto postoji i ne postoji u
isto vrijeme i sa svih aspekata), zatim da su jedan i jedan dva, zatim da zakon mora
imati zakonodavca, da sistem primjenjenih zakona mora imati mudrog i moćnog
zakonodavca, itd. A razumska istina je opširnija od naučne, pa tako unutar razumske
istine dozvoljeno je da ovi nama poznati zakoni na ovom svijetu budu i drugačiji nego
što jesu. Tako mu'džize poslanika suprotne su naučnim istinama, ali su u skladu sa
razumskim istinama.

Dakle, najviše što jedan naučnik može da kaže je: „Ono što primjećujemo
da se dešava u živom svijetu jeste to i to, što ukazuje na zakonitost tu i tu, i ta
zakonitost ukazuje da se u prošlosti odvilo to i to,
- pod uslovom da je sve išlo po ovoj zakonitosti u prošlosti ili će se odvijati u
budućnosti, i da nema odstupanja od tog tih zakona;

6
Tj. Allah radi shodno apsolutnoj mudrosti, a upravo to razum nužno iziskuje, da apsolutno Savršeni
djeluje shodno apsolutnom savršenstvu, u šta spada apsolutna mudrost, makar naš ljudski razum ne
mogao da dokuči aspekte mudrosti u konkretnim primjerima.
7
Ako pretpostavimo da je sahih.
8
Tj. jednog dijela svijeta, pošto pod svijetom islamski učenjaci podrazumijevaju i svijet koji nije gajb i
svijet koji jeste gajb kao što su Džennet i Džehennem.
 - i pod uslovom da sam u obzir uzeo sve druge zakonitosti i druge relevantne
faktore.

Dakle, imamo više nivoa rasprave:

1. Da li su njegova zapažanja tačna ili ne, i to sa njim raspravlja stručnjak

kojeg se ta oblast tiče
2. Ako su tačna, onda da li je njegov zaključak da TO nešto ukazuje na TU
neku zakonitost tačan, i to sa njim raspravlja stručnjak kojeg se ta oblast tiče;
3. zatim da li ta zakonitost ukazuje, implicira (dakle nekategorički) na takvo
i takvo odvijanje stvari u prošlosti, i to sa njim raspravlja stručnjak kojeg se ta oblast
tiče. Međutim, oblast ove rasprave je mnogo uža nego što to većina empirijskih
naučnika sebi daje za pravo, pa na osnovu jednog malog hinta grade bezbroj mogućih
i nemogućih teorija, ne ispunjavajući navedeni uslov: da je obuhvatio sve druge
zakonitosti i druge relevantne faktore.9 Međutim, činjenica je da ogroman broj
empirijskih naučnika ovdje prelazi svoje granice.
4. Zatim, dolazi oblast kategoričke tvrdnje da se nešto odvijalo tako i tako
(sa aspekta razloga, uzroka i kakvoće). Kada empirijski naučnik tu zađe – a to veliki
broj njih daje sebi za pravo – apsolutno je prekoračio sva svoja ovlaštenja kao
naučnika i ušao u polje (koje se dijelom tiče razuma a dijelom Objave) koje je iznad
(vrlo) ograničenog polja empirijske nauke.

Zašto kažemo da je izašao van svojih ingirencija?

Zato što je preskočio uslove navedene u prethodnoj tački, i zato što je, dodatno
na to, preskočio još jedan uslov, a to je da je sve išlo po ovoj zakonitosti u prošlosti,
da nema izuzetaka, što nikako nije oblast empirijske nauke već razuma, koji
kategorički tvrdi da nema zakona bez zakonodavca, i da Zakonodavac može da
mijenja zakone onako kako hoće. Kada je u pitanju Vrhovni zakonodavac, On ih
mijenja u skladu sa savršenim znanjem i savršenom mudrošću. Štaviše, svi ti zakoni
su samo naziv za Njegov način upravljanja stvorenjima. Dakle, ovo je već van
domena empirijskih naučnika, gdje se oni miješaju u polje razumsko-teološke
rasprave i sebi daju za pravo da KATEGORIČKI tvrde šta je bilo i kako je bilo, i još
drugog proglase šarlatanom i tome slično, nesvjesni da su sami sebe podveli pod
najveće šarlatanstvo. Upravo ovdje imamo problem sa mnogim muslimanima koji ne
znaju ovo detaljno pojašnjenje, pa upadaju ili u negiranje sve nauke, ili u negiranje
dijelova Objave, ili u usiljeno tumačenje njenih tekstova da se uklope sa „naukom“.
Upravo zbog onoga što je navedeno u ovoj i prethodnoj tački, sve teorije
nastanka i razvoja ovog svijeta uopšte – i one koje se slažu i one koje se ne slažu sa

9
Uslov da je sve išlo po ovoj zakonitosti u prošlosti i da nema izuzetaka, tj. odstupanja od tog tih
zakona - dolazi u trećoj tački.
kosmičkim zakonima, mogu da ostane samo u domenu hipoteza i teorija10, a nikada
kategoričkih činjenica, jer empirijski naučnik tu uvijek mora da bude suzdržan
navodeći prethodne uslove, a konačna riječ pripada Objavi.

* Četvrto: S obzirom da je Allah temelj svih aksioma, nesuvislo je pitati:

„Zašto je Allah tako i tako htio ili uradio?“, jer svako objašnjenje se, na koncu, mora
razložiti i osloniti na aksiome, a aksiomi se, na koncu, vraćaju na Allaha. I tako se
vrtimo u krug. On je prvobitni i voljni uzrok svega, kao što je i najuzvišeniji cilj.
Kada za svaki aksiom ideš do kraja pitajući zašto, na kraju moraš doći do kraja – zato
što tako iziskuje Allahova savršena mudrost. Tu je kraj, i to je aksiom svih aksioma.
Tako na kraju dolazimo da je 1 + 1 = 2, i ako pitaš zašto je 1 i 1 jednako 2, krajnji
odgovor je: „Zato što tako Allah hoće, zato što to iziskuje Njegova savršena
mudrost.“ Pitati dalje je problem sa samim razumom pitaoca i kontradiktornost, jer
koje god objašnjenje da dobije ono se opet mora na kraju vratiti na aksiome, a aksiomi
na Allaha, i tako u krug. Zato je nesuvislo pitati: „Zašto je Allah tako i tako htio ili
uradio?“ Razum i urođena ljudska priroda apriori ukazuju na apsolutno savršeno biće,
a od Njegovog savršenstva je i savršena mudrost, dobrota itd., i On je sudac razumu, a
ne razum Njemu. Samo traženje daljeg objašnjenja je suprotno razumu, razumski
nesuvislo i nezrelo, ustvari to je oholost koje čovjek nije svjestan. Tako pravi vjernik
obožava Allaha, a ne svoje razmišljanje, i on je spoznao da je Allah voljni uzrok
svega i najuzvišeniji cilj, koji je iznad svih ciljeva, i Njime objašnjava sve, a ne da
svime objašnjava Njega, i Njime dokazuje sve, a ne da svime dokazuje Njega.
Spoznao je ko je aksiom svih aksioma, nužno-postojeći i samoopstojeći, pa Ga ne
podređuje onome što je Njemu podređeno, moguće-postojećem i o Njemu
opstojećem.

* Peto: Neki, čak mnogi, koriste riječ „nelogično“ kada nešto vide u Objavi, a
pri analizi te riječi: „nelogično“ vidimo da se radi o:
- ili trenutnom ličnom ukusu, poput suprotstavljanja braku sa puno mlađom
osobom ili suprotstavljanju zabrani alkohola, svinjskog mesa mnogim drugim sličnim
zabranama i drugim stvarima koje se ne sviđaju nečijem ličnom ukusu;
- ili se radi o društvenom ukusu, običaju, normi, poput suprotstavljanja zabrani
pederizma, ili propisanosti višeženstva, ili braka sa nekim rođacima, što je često
ubačeno i u zakone država nakon što je sa ličnog postao društveni ukus ili je isforsiran
od strane nekih lobija. U društveni ukus se može ubrojati i ono što je navedeno kao
primjer u ličnom ukusu pa se raširilo na društvo. Također, nešto je jednostavno
suprotno običaju, a u to spadaju svi običaji koje praktikuje neko društvo, nemaju veze
sa ukusom ali su naslijeđeni pa ih islam zabrani. Tada argument bude: „Tako su radili
naši stari.“, a kada im to islam zabrani odbacuju. Ni ovo nema veze sa logičnošću i
nelogčnošću propisa.

10
Shodno tome kolika je jačina dokaza koja na njih ukazuje, uz napomenu da se nekada neka hipoteza
nepravedno podigne na nivo teorije ili pak činjenice.
 - ili se radi o ideologiji, poput suprotstavljanja raznim propisima iz
porodičnog, krivičnog ili ratnog prava koji se suprotstavljaju humanizmu, feminizmu,
demokratiji, itd., a neki primjeri iz prethodne tačke mogu poslužiti ovdje;
- ili se radi o nekom subjektivnom zaključku koji je donesen na osnovu
manjkavosti u informacijama ili manjkavosti u načinu njihove obrade, poput
suprotstavljanja obrezivanju (bilo muškog ili ženskog), potapanju muhe u supu11 ili
drugih stvari koje, pri iole ozbiljnijoj analizi nemaju nikakve logičke ili naučne
spornosti.
Ogroman je broj onih koji za nešto iz Objave govore da im „nije logično“, a
ono spada u ove najslabije vrste „nelogičnosti“, tj. nemaju veze ni sa logikom ni sa
naukom.

„Teorija“ evolucije?

Nakon ovog kratkog uvoda koji se tiče svih nauka i njihovih hipoteza i
teorija, osvrnućemo se na „teoriju“ evolucije, iako ne zaslužuje da se pripiše nauci,
ali se često forsira jer je jedini oslonac sekularnom pogledu na svijet:
- zvanična teorija evolucije, stara ili nova, klasična je dogma kada njeni
nosioci kategorički tvrde da se nešto odvijalo u prošlosti, i još tvrde da je to naučna
činjenica i da se Objava koja to ne priznaje suprotstavlja nauci, i da su to „naučni
dokazi“. Takva tvrdnja, pogotovo ako je kategorička, van je ingerencija empirijskih
nauka. Zbog toga se oko „teorije“ evolucije, u njenim raznim verzijama, vode
rasprave ne samo u krugovima empirijske nauke, već i u filozofskim i teološkim
krugovima, jer zalazi u njihovo područje. Dakle, ona se silom (ne silom argumenta
već argumentom sile) gura na nivo naučne teorije ili pak činjenice, a pada na drugom,
trećem i četvrtom nivou rasprave, mada nerijetko i na prvom.12 Ali, radi emaneta
kažemo: AKO bi se emipirijski naučnik evolucionista držao svojih granica, ne mora
nužno13 da bude suprotstavljen Objavi, jer on kaže: „ukazuje“, a ne tvrdi kategorički,
i još dodaje: „pod uslovom da sam u obzir uzeo SVE druge zakonitosti i druge
relevantne faktore“, čime je sebe ograničio i poduzeo mjere predostrožnosti.
Namjerno kažem Objavi, jer je ova njegova tvrdnja svakako u koliziji sa
mnogim naučnim činjenicama, ali ne mora ujedno biti u koliziji i sa Objavom, jer
Objava tu često ostavlja prostora čovjeku da istražuje kakvoću odvijanja raznih
događaja, postavlja i obara teorije, itd. Tako evolucionista koji želi da ne bude

11
Zašta su neki mislili da je štetno, zbog nepotpunih informacija.
12
Sjetimo se velikog broja lažiranih rezultata ili sramotnih zapažanja. Što se tče lažiranja, to je poput
prevare Piltdownskog čovjeka, koju su 40 godina koristili da lažu javnost i preko 500 naučnih studija o
tome napisali da bi na kraju – nakon otkrivanja lažiranja – tiho se povukli uz pokoju stidljivu
napomenu da se radi o prevari, što nikako nije srazmjerno tolikom varanju širokih masa tokom 40
godina. Što se tiče sramotnih zapažanja, to je poput Nebraska čovjeka, Lusi, Ramapithecusa, ili pak
zakržljalim nogama kita, kojeg su stidljivo povukli iz udžbenika zadnjih nekoliko godina, iako je skoro
100 godina forsirano kao veličanstveni dokaz evolucije.
13
Ne mora, ali može se desiti i to. Svaka riječ je ovdje namjerno odabrana.
suprotstavljen Objavi može da kaže da je Allah upravljao evolucijom tako da jedna
stvorenja vremenom izvodi iz drugih, ali da ništa od toga nije prepušteno slučaju i
haotičnosti, niti u stvorenjima ima „grešaka u stvaranju“ ili „višak nepotrebnih
organa“ i tome slično. S tim da se iz tog procesa moraju izuzeti stvorenja za koja je
Objava rekla da su stvorena drugačije, poput Adema, Have, Isaa, itd. To
izuzimanje nije nikakav problem, racionalno gledano, jer izuzimaju se mnogo jasnije
situacije poput začeća Isaa, a.s., i, premda svi direktno i kategorički znamo kako insan
nastaje u utrobi žene, pa je još lakše izuzeti nešto iz neke teorije koju ne samo da ne
vidimo i ne možemo da je direktno provjerimo, već mnoge činjenice govore direktno
protiv nje. U ovom slučaju tvrdnja ovog evolucioniste muslimana bi bila
problematična naučno, ali ne i šerijatski. Ima i druga skupina, a to su oni koji kažu da
je Allah postavio takve zakone da kroz mehanizme slučajne evolucije na kraju dođe
do sve ove zapanjujuće raznolikosti i da je u tom smislu sve stvorio i uredio, međutim
ovdje ima šerijatski problem u slučajnosti i haotičnosti i tvrdnji da imaju beskorisni
slučajni organi u čovjeku i drugim stvorenjima koji su ostaci ranijih etapa itd., ali ako
izuzme Adema i Havu i tome slično, njegov evolucionizam neće mu biti kufr. Dakle
ovakva tvrdnja je problematična naučno, a donekle i šerijatski. Kažem donekle, jer ih
ima raznih verzija od kojih su neke manje a neke više u koliziji sa Objavom, ali
ovakve ljude evolucionisti ne priznaju, kao što bivaju odskočna daska prema
klasičnom evolucionizmu. Također, mnogi od njih upadaju u obesmišljavanje
kur'anskog argumenta koji se stalno ponavlja, a to je da promišljanje o savršenstvu
stvaranja nužno ukazuje na tevhid, i bivaju prinuđeni na usiljena tumačenja tog
argumenta, poput: to znači da je Allah „naštelovao“ zakone tako da naizgled slučajno
na kraju donose ovako fascinantna stvorenja koja danas vidimo, pa u tom smislu
ukazuju na Njega. Takvi kada čitaju ajet: „Zašto ne pogledaju u deve, kako su
stvorene.“, moraju da idu izokola navodeći ovaj prethodni tefsir (tipa: naštelovao
zakone...), ali upadaju u nove probleme. Uglavnom, što se tiče šerijatske spornosti
ovih drugih, koji potvrđuju slučajnu evoluciju, ona varira od skupine do skupine, pa
ima ih čija je teorija manje šerijatski sporna, do onih čija je teorija kufr, dok su i oni
prvi (koji negiraju slučajnost) i ovi drugi u koliziji sa naučnim činjenicama, kao što
imaju mnoge filozofski proglematične implikacije. Za više informacija o ovoj temi sa
naučnog, filozofskog i vjerskog aspekta vidjeti et-Tetavvurul-muvedždžeh, Hišam
Azmi, i Theistic evolution, grupa autora, s tim da iz ove druge možemo izbaciti
vjerski dio.
Dakle, suprotstavljanje zvanične verzije „teorije“ evolucije se raspravlja, sa
različitih aspekata, kroz sva četiri nivoa rasprave, ali ovdje smo htjeli skrenuti pažnju
na to da nije uvijek nužno suprotno Objavi ako se ne radi o zvaničnoj verziji, iako je
često „teška“ kolko i „teorija“ ravne Zemlje.

Ersan Grahovac