Reakcija

S obzirom na manipulaciju raznih domaćih medija (i srpskih i hrvatskih i

sekularnih bošnjačkih) u vezi islamskog šerijata i njegove uloge u životu muslimana,
dužni smo skrenuti pažnju na nekoliko napomena:

Prvo: Temelj na kojem musliman gradi svoj odnos prema zakonodavstvu uopšte je da:

- Onaj Koji je stvorio čovjeka najbolje zna šta je dobro za njega, i kako treba da uredi
svoj život, i na ličnom, i na lokalnom i na globalnom nivou. Sveznajući pri tome uzima u
obzir sve faktore, i one koji su ljudskom umu dokučivi i one koji nisu. Svako ko sebi da
za pravo dozvoliti ili propisati uređenje života, društva, čovječanstva, na bilo koji drugi
način mimo onog koji je došao Objavom, taj misli da zna bolje urediti društvo od
Sveznajućeg Stvoritelja, Sveopćeg Dobročinitelja apsolutno Mudrog, ustvari misli da
bolje zna i da bolje želi nego On. To je vrhunac iracionalnosti.

Drugo: Ono što šerijat traži od muslimana kada imaju svoju državu i odriješene
ruke da biraju zakonodavstvo NIJE isto što traži od muslimana kada nemaju, kao kada su
manjina (dakle u mnogočemu su propisi drugačiji). Ono što se TIČE države sa
muslimanskom manjinom, u praksi, jeste da po šerijatu, nijednom muslimanu nije
dozvoljeno da kao pojedinac uzima zakon u svoje ruke, tj. ništa od propisa koji su vezani
za krivično-kazneno pravo, ili propisi koji se tiču ministarstva odbrane i tome slično, nisu
stvar običnog građanina ni u šerijatskoj ni u nešerijatskoj državi. Dakle, sve što je neki
pojedinac učinio misleći da je on zadužen da vodi rat ili sprovodi kazne je SUPROTNO
onome što sami šerijat od njega traži, a kamoli da bude u skladu sa tim. Ovo je
KLJUČNA tačka koja se tiče nemuslimanskih država, dok je ostalo teorija koja se njih, u
praksi, i NE TIČE, niti na njih ima ikakav efekat, niti se njima obraća, već se obraća
muslimanima o tome šta treba da im je u srcu - a sekularna država se NE MOŽE miješati
o tome šta treba biti u nečijem srcu.

Treće: Ono što šerijat traži čak i u državi koja je uspostavljena na šerijatu nije isto
kada su u pitanju muslimani i nemuslimani. Mnoge stvari koje se muslimanima zakonski
zabranjuju, dozvoljavaju se nemuslimanima na ovom svijetu. Drugim riječima, i u državi
uspostavljenoj na šerijatu, postoje prava i obaveze koje se tiču i muslimana i
nemuslimana, i prava i obaveze koje se tiču specifično muslimana, i specifično
nemuslimana. Kada se gleda srazmjerno - svačija prava su srazmerna njihovim
obavezama, ali ne i identična. Prosto rečeno: šerijat je u mnogo čemu fleksibilniji prema
nemuslimanima u šerijatskoj državi (ne zabranjuje im se zakonski mnogo toga što je
muslimanima zabranjeno), dok na Sudnjem danu će biti pitani za ono što su odabrali.

Četvrto: Šerijatska država je raj za sve poštene i moralne ljude, a pakao za sve
kriminalce i nemoralne ljude, dok u demokratskom sistemu je raj za sposobne prepredene
kriminalce i manipulatore, a pakao za poštene i moralne. I kada razni mediji počnu
galamiti oko toga: "Šerijat sječe ruke lopovima.", oni ustvari indirektno kažu: "Mi smo
lopovi.", jer ako su pošteni, njihov imetak, njihova čast i njihov život su maksimalno
zaštićeni, pa čemu panika? A na kraju krajeva, to kakvo teoretsko uređenje treba biti u
šerijatskoj državi se njih ni ne tiče osim ako žele u takvoj živjeti, a ako žele i spadaju u
grupu poštenih i moralnih, onda za njih nema brige ni u tom slučaju. Također, i u
neislamskoj državi, dakle koja nije uspostavljena na šerijatu, nemuslimani mogu imati
samo korist od muslimana koji se pridržava vjere, jer takav musliman se kloni svega što
je od lične i opšte štete, i to ne iz straha od zakona već iz iskrene vjere da mora biti
koristan član društva, pa je konstruktivan i kada ga niko ne vidi i kada ga neko vidi, jer
mu je cilj postizanje Božije ljubavi svojim dobrim djelima.
 Napomene oko primjene šerijata

Prva napomena: korišćenje šerijata za zadovoljenje sadističkih poriva

Puno ljudi danas pogrešno shvata islam i šerijat, kako muslimana, tako i
nemuslimana, kao i primjenu šerijata na ovom svijetu. Neki muslimani, nažalost, na
primjenu šerijata gledaju kao na priliku za ispoljavanje svojih sadističkih poriva usađenih
u duši sklonoj zlu, dok neki na to gledaju kao na put ka uspostavi savršene harmonije u
svim aspektima ljudskog života na ovom svijetu, i kao put ka savršenoj harmoniji na
Ahiretu, kao maksimalnu pravdu i milost za sve – onoliko koliko se na ovom svijetu
postići može - što je ispravno.

Allahov zakon je milost svim svjetovima, poslat da ljude izvede iz robovanja

stvorenjima u robovanje Gospodaru stvorenja, a ne da muči ljude. Kroz jednostavan
primjer se može pokazati da li neko ima ispravan ili pogrešan pogled na primjenu
Allahovog zakona na Zemlji.
- Onaj ko ispravno shvata primjenu šerijata prije svega na to gleda kao na milost
za stvorenja, i poduzima sve sebebe za izbavljenje ljudi iz puta ka Vatri na put ka
Džennetu. Zatim, takav ljudima traži opravdanja onoliko koliko to može, i nema želju i
glad u sebi da se otkrije nečije loše djelo pa da pohita sprovesti šerijatsku kaznu nad njim.
Naprotiv, ne zanima se za ljudske mahane, radi na dizanju vjerske svijesti kod ljudi, a ako
mu i dođe vijest da je neko nešto uradio ne hita da se raspituje i da pokušava dokazati
njegovu krivicu da bi ga kaznio, već traži opravdanja i do kraja pokušava spriječiti
sprovođenje šerijatske kazne nad njim, koliko god se realno opravdanja mogu naći.
Takav primjenjuje veliki princip u islamskom pravu: "Odagnajte šerijatske kazne
sumnjama.", ovo pravilo se prenosi kao hadis, i kao govor ashaba i ima razilaženja oko
vjerodostojnosti pripisivanja tog pravila kao hadisa Poslaniku, s.a.w.s., ali ono što je
sigurno je da je ta rečenica ispravnog značenja i da je islamski pravnici primjenjuju zbog
drugih dokaza koji ukazuju na ispravnost tog principa, i na osnovu njegove primjene u
praksi od strane Poslanika, s.a.w.s. Ovo pravilo znači da dokle god može postojati i
najmanja sumnja u nečiju krivicu - odagnava se primjena šerijatske kazne nad njim.1
Jasan primjer primjene ovog principa vidimo u sljedećem slučaju:

- Bilježi imam Muslim u svom Sahihu hadis u kome se kaže da je Allahovom

Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, došao Maiz ibn Malik El-Eslemi, i rekao: „O
Allahov Poslaniče, očisti me.“ Pa reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem:
„Teško tebi, vrati se i traži oprost od Allaha i pokaj se Njemu.“ Pa se vratio, pa je opet
došao i rekao: „O Allahov Poslaniče, očisti me.“ Pa reče Allahov Poslanik, sallallahu
‘alejhi we sellem: „Teško tebi, vrati se i traži oprost od Allaha i pokaj se Njemu.“ Pa se
vratio, pa je opet došao i rekao: „O Allahov Poslaniče, očisti me.“ Pa reče Allahov
Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Teško tebi, vrati se i traži oprost od Allaha i pokaj
se Njemu.“, dok nije došao četvrti put, pa mu reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem:
„Od čega da te očistim?“ On reče: „Od zinaluka.“ Pa se Poslanik, sallallahu ‘alejhi we

1
Za više primjera vidjeti rad: Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima.
sellem, raspitivao: „Da li pri njemu ima ludila?“, pa je obaviješten da nema. Zatim je
rekao: „Da li je pio vina?“ Pa je jedan čovjek provjerio i nije našao pri njemu traga
(mirisa) vina, pa reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Da li si počinio blud?“ On
reče: „Da“, te Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se kamenuje, i bio je
kamenovan.“ (Bilježi imam Muslim u Sahihu)
Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, nije želio da sazna za njihov prijestup, pa ih
je vraćao nekoliko puta, i nije jedva dočekao njihovo priznanje, niti ih je tražio da nad
njima sprovede propis kada bi ih vratio već bi oni sami dolazili, tražeći da se očiste. Iz
njegovih postupaka se jasno vidi da mu nije bilo milo što je saznao za njihov grijeh, te da
im čak nije odmah ni povjerovao, već se raspitivao o tome da li je Maiz nomalan, pijan i
tome slično, ne bi li ih ikako sačuvao kazne i odvratio od toga, dok nisu potpunom
odlučnošću dokazali, bez imalo sumnje i bez ostavljanja ikakve, makar i najmanje,
mogućnosti traženja opravdanja, kada je naredio da se izvrši kazna. Samo raspitivanje o
uračunljivosti onoga koji je priznao svoj grijeh, i to više puta, i nedonošenje automatskog
suda na osnovu priznanja, jeste upravo princip traženja opravdanja, u svom
najočitijem vidu. Tu vidimo i gledanje spoljašnjosti ukoliko je to u korist čovjeka, jer
u ovom slučaju nije odmah presudio po spoljašnosti, već je tražio opravdanja u tome da
možda ne zna šta priča, ili u tome da možda nije pri sebi, da nije normalna osoba, pijana,
i tome slično, želeći da nepobitno utvrdi istinitost njenog govora, i pored njenog
insistiranja, dok u slučaju Usame ibn Zejda i onog mušrika koji je izgovorio šehadet ništa
od toga nije uslovljavao, niti je uslovljavao da se sazna da li je iskren, da li zna šta priča,
da li je siguran u to što kaže i tome slično, kao što je tražio u njenom i sličnim
slučajevima. Naprotiv, on je tu insistirao na automatskom donošenju suda pri samom
izgovoru šehadeta, bez zalaženja u detalje i traženja mahana, a nije insistirao na
automatskom donošenju suda pri samom izgovoru priznanja, pri čemu vidimo davanje
prednosti milosti prema ljudima nad kažnjavanjem i osudom ljudi. U ovom slučaju
također vidimo i potvdu principa da je bolje osloboditi čovjeka makar postojala velika
mogućnost da bude kriv, nego ga kazniti makar postojala i najmanja mogućnost da
bude nevin, i nije na to gledao kao na priliku da sprovede Allahov propis nad nekim i
tako se osevapi, dok kod ljudi bolesnih srca vidimo upravo suprotne principe, da im čak
nije potrebno da neko dođe i prizna, već mnogi donose zaključke na osnovu samih
pretpostavki, glasina, ili pak potvora. Također doista je ovaj događaj prepun pouka i
poruka, a ovo je samo jedna kap u moru tih ibreta koji se iz njega mogu izvući.

Od najraširenijih bolesti duše po ovom pitanju jesu sljedeće pojave:

1. Traženje tuđih mahana u samom startu, uz postojanje želje da se one saznaju.

2. Tumačenje govora i postupaka na ružan način.
3. Gledanje spoljašnjosti ukoliko je to na štetu čovjeka
4. Bolje je nevinog kazniti, za svaki slučaj, da se ne desi da krivog oslobodimo
5. Neobjektivnost, nepravda.2

2
Za više detalja vidjeti rad: Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima.
 Primjena Allahovog zakona znači primjena savršenost sistema kojim se postiže
savršena harmonija u svim aspektima ljudskog života – onoliko koliko je to moguće na
ovom prolaznom dunjaluku, a šerijatske kazne su samo jedan djelić tog sistema koje su
propisane u određenim situacijama kao nužda da bi se spriječila veća šteta u društvu i da
bi se ljudi očistili o grijeha na dunjaluku prije Ahireta, s tim da je njihova primjena u
šerijatu sužena traženjem opravdanja i makar i najmanje sumnje, kao i - u samom startu -
neistraživanjem tuđih mahana i nepostojanjem želje da se te mahane otkriju.
Koliko smo mi daleko od poslaničkkog puta u shvatanju šerijata i primjene
Allahovog zakona? Da li smo šerijat učinili putem ostvarivanja svoje sklonosti ka nasilju
zasnovanoj na nefsanskoj mržnji i srdžbi, ili na šerijat gledamo kao na milost za
čovječanstvo, uz ispravno shvatanje šerijatskih kazni i njihove uloge?

Druga napomena: Da li šerijat postiže apsolutnu pravdu?

Da, ako se misli na Allahov zakon za oba svijeta, tj. kada se uzmu u obzir
Allahovi zakoni za dunjaluk i za Ahiret. Dok Allahov zakon koji je propisan da se
sprovodi samo na dunjaluku a poznat je mnogima po arapskom nazivu “šerijat” – premda
ta riječ znači zakon uopšteno – on nije ni objavljen da bi postigao apsolutnu pravdu, jer
dunjaluk NIJE NI STVOREN da se na njemu postigne apsolutna pravda. To nije u srži
njegove prirode. Upravo ta činjenica je jedan od dokaza postojanja konačnog suda na
kojem se postiže apsolutna pravda, i ljudska iskonska žeđ za apsolutnom pravdom
ukazuje na njeno postojanje, pa ako ne na ovom svijetu – onda na nekom drugom. Šerijat
je objavljen da se postigne maksimalna pravda koja se postići može na ovom svijetu, bilo
da neke aspekte te pravde dokučujemo svojim umovima ili ne. I da, na ovom svijetu ne
postoji zakon bolji za ljude od šerijata, jer ga je objavio Stvoritelj ljudi, Koji najbolje zna
šta je dobro za njih na oba svijeta. Da bi jedan propis donio ispravno – a kamoli cijeli
zakonik – moraš uzeti u obzir sve relevantne faktore za propisivanje tog zakona, i to na
apsolutno objektivan način, a to može samo Allah, jer samo On Svojim znanjem
obuhvata sve dimenzije svih svjetova, pa i ovog dunjaluka, i samo On zna sve faktore
koje treba znati za propisivanje odgovarajućeg propisa ili zakonika, i samo On je
apsolutno Dobri, Svemilosni, Svemudri.

Allahov zakon kojeg nam je naređeno da sprovodimo na dunjaluku razlikuje se u

nekim propisima od Njegovog zakona na Ahiretu, i svaki je u skladu sa prirodom mjesta
za koje je propisan, a u konačnici, Njegov ahiretski sud upotpunjuje Njegov dunjalučki
sud, i skupa čine apsolutnu i sveobuhvatnu pravdu i u skladu su sa savršenom mudrošću.
Zbog nepoznavanja ove činjenice neki ljudi upadaju u zamku utopijskog gledanja na
Allahov zakon za dunjaluk, misleći da on treba donijeti apsolutnu pravdu, previđajući da
je on propisan da bude sproveden na krnjavom i prolaznom dunjaluku, i da bi ga sproveli
stvorenja, zbog čega je u velikom broju propisa izgrađen na vaganju između koristi i
šteta, tj. propisivanju određene stvari koja sadrži štetu da bi se odagnala veća šteta ili
postigla veća korist, ili zabranjivanje određene stvari koja sadrži korist kako bi se postigla
veća korist ili odagnala veća šteta, a On najbolje zna kakvi propisi trebaju biti na ovom
svijetu da bi postigli taj cilj jer samo Njegovo savršeno znanje obuhvata sve relevantne
faktore za donošenje takvog suda. Kada utopisti uvide nerealnost tog utopističkog
pogleda na Allahov zakon za dunjaluku, po kojem bi šerijat trebao donijeti apsolutnu
pravdu i harmoniju na ovom svijetu, idu u drugu krajnost i traže alternativu u drugim
zakonima mimo Allahovog, poništavajući time veliki dio Allahove Objave, bilo kroz
direktno poricanje i odbacivanje šerijata, ili kroz odbacivanje šerijata u vidu ezoterijskih
te'vila.
Za više detalja vidjeti autorovo djela: el-'Aklijjetul-libralijje, zatim djelo šejha Dr.
Abdurrahmana el-Mahmuda el-Hukmu bi gajri ma enzelallah, zatim djela Dr. Fehda el-
Adžlana: Su'alatu tahkimiš-šeri'a, et-Teslimu lin-nassiš-šer'ijj, Ma'reketun-nass, zatim
djela Ibrahima es-Sekrana: Me'alatul-hitabil-medeni i et-Te'vilul-hadasijju lit-turas, i
djelo Dr. Samija Amirija: el-'Alemanijjetu ta'unul-'asri druga na slična djela.

Treća napomena: Allah je vrhovni zakonodavac

Kao posljedica neshvatanja ili pogrešnog shvatanja nekih stvari navedenih u nekoj
od prethodnih napomena, imamo ljude koji, probudivši se iz utopijskog sna i shvativši da
se šerijatom ne postiže apsolutna pravda na dunjaluku, ili pak ne shvatajući suštinu
Allahove naredbe primjene Njegovog zakona, otišli su u krajnost odbacivanja šerijata kao
zakona i potrebe uspostave države na njemu, pod raznim izgovorima. Stoga je ovdje
bitno napomenuti i direktan propis srčanog prihvatanja Allaha kao Gospodara i nužne
posljedice toga – srčanog prihvatanja da je Njegov zakon vrhovni zakon i da ima rješenje
za sve situacije. Makar ne postojala realna šansa da se u trenutnoj stvarnosti uspostavi u
njegovoj punoj formi, to živi kao akida. Kažem: „u njegovoj punoj formi“, misleći na
uspostavu šerijata s vrha države kao što su to radili Allahov Poslanik, s.a.w.s., i njegovi
nasljednici, dok ga je u drugim formama moguće ostvariti svakom pojedincu jer sam
šerijat od čovjeka ni ne traži iste stvari u svim mogućim situacijama. Ono što traži od
čovjeka u stanju nemogućnosti, slabosti, veće štete i tome slično, kao što je slučaj sa
muslimanskim manjinama, nije isto kao ono što šerijat traži od čovjeka u stanju
mogućnosti, i šerijat ima rješenje i zasebne propise za sve situcaije, i sve to se zove
šerijatom, ali njegovi propisi se razliku za različite situacije, što je predmet opširnih djela
fikha, fikhskih pravila i šerijatske politike. Sada se vratimo na akidetski dio:

Postoje stvari od temelja vjere, koje moraju biti jasne i muslimanu koji zna samo
osnove vjere, i koje su toliko jasne da čovjek pomisli da je suvišno spominjati ih. A onda
naiđe na neke ljude koji studiraju islamske nauke ili su diplomirali na islamskim
fakultetima, a neki čak i doktorirali, a ne samo da ne znaju te osnove, nego upadaju u
njihove suprotnosti.

1 – Ko vjeruje da je suđenje i upravljanje državom po Allahovom zakonu zaostalo, tj. da

šerijat nije za ovo vrijeme – takav je kjafir mušrik.

2 – Sličan je i onaj koji kaže da je suđenje i vladanje po Allahovom zakonu za idealne

uslove i idealne ljude, ali ne i za naše vrijeme kad se šerijat zloupotrebljava i da bi radije
odabrao sekularno uređenje države (za svaki slučaj). Takav je kjafir mušrik. Isti je propis
i onoga ko to kaže (smatra, vjeruje) pod izgovorom da je šerijat utopija, nerealna opcija,
te da je bolje ili pak nije bolje ali je dozvoljeno odabrati (bez šerijatski validne prisile)
vladanje po zakonu mimo Allahovog, bilo to sekularni ili neki drugi.

3 – Ko vjeruje da je bilo koji sistem suđenja i upravljanja državom mimo šerijata bolji od
šerijata makar ne smatrao šerijat zaostalim– takav je kjafir mušrik.

4 – Ko vjeruje da je bilo koji sistem suđenja i upravljanja državom mimo šerijata ravan
šerijatu – takav je kjafir mušrik.

5 - Ko vjeruje da je bilo koji sistem suđenja i upravljanja državom gori od šerijata, ali je
ipak legitimna opcija koju vladar ima pravo odabrati (iz bilo kojeg razloga mimo
šerijatski validne prisile) – takav je kjafir mušrik.

6 – Ko vjeruje da se mora suditi i državom upravljati po šerijatu, ali parlament ili vladar
ili bilo ko ima pravo propisati NEKE pojedinačne zakone suprotne Allahovom zakonu ili
ukinuti neke Allahove propise (poput propisa nasljednog prava, što je trenutno aktuelno u
Tunisu, ili poput propisa kamenovanja oženjenog bludnika itd) – takav je kjafir mušrik.

7 – Ko se spasio svega navedenog, i kaže da se ne smije državom upravljati osim u

skladu sa Allahovim zakonom, ali sam to ne primjenjuje već svojom državom upravlja
sekularnim ustavom i pored mogućnosti da vlada po Allahovom zakonu – takav je kjafir
mušrik.

Propisivanje zakona kojima se upravlja državom je isključivo pravo Gospodara

univerzuma, Vrhovnog Zakonodavca, i to je od osobina Njegovog rububijjeta, i ko god to
pravo da nekom drugom mimo Njega, da propisuje zakone suprotne Allahovom šerijatu –
učinio je širk u rububijjetu. U to spada svako ko zagovara sekularno uređenje države iz
bilo kojeg razloga mimo šerijatski validne prisile.
Šejh Muhammed el-Emiin Šenkiti, rahimehullah, u komentaru 26.ajeta sure El-
Kehf nakon navođenja ajeta koji govore da sud pripada samo Allahu, subhanehu ve te'ala,
kaže:
“Iz Ovih ajeta se razumije da sljedbenici onih koji propisuju zakone oprečne
Allahovom šerijatu su mušrici." (Advaul-Bejan, 3/259)
Tj. i oni koji propisuju i oni koji im to odobravaju i u tome ih slijede bez prisile,
znajući da su ovi propisali zakone suprotne Allahovom zakonu.

Napomene oko primjene šerijata 2

Četvrta napomena: O rečenici: „Prije bih živio u sekularnoj uređenoj zemlji, nego u
šerijatskoj neuređenoj“

Čovjek se treba kloniti rečenica tipa: "Prije bih živio u sekularnoj uređenoj zemlji,
nego u šerijatskoj neuređenoj.", jer te riječi su opasne, a imaju i negativan prizvuk.
Opasne su jer vode (često) nekim akidetskim problemima, poput neispravnog građenja el-
vela' vel-bera' u srcu, pa se daje prednost mjestu kufra i širka, nad mjestom islama, a
stvari najčešće i nisu tako crno-bijele kako se ljudima predstavljaju kada je u pitanju
stvarnost sekularnih ili šerijatskih sistema.

- A štetne su jer ostavljaju podsvjesnu poruku (pa makar bila i nenamjerna)

čitaocima/slušaocima u kojoj se šerijat veže za nered i neuređenost, a sekularizam za red i
uređenost, a to na duže staze kod tih čitalaca/slušalaca može biti opasno dvojako:

- sa aspekta optuživanja Allaha da nije dao sistem koji je praktičan i primjenjiv tako da
vodi uređenosti, već se stalno ili zloupotrebljava ili vodi neuređenosti, dok sistemi koje
su ljudi izmislili su efikasniji u primjeni i postizanju uređenosti.

- i sa aspekta averzije od strane običnih masa prema samom spomenu šerijata i šerijatske
države, što upravo i jeste bio cilj neprijatelja islama.

Svemu tome dodaj poseban kontekst vremena u kojem živimo, a to je vrijeme u

kojem apsolutna većina ljudi ima pogrešnu predstavu o vjeri uopšte, a pogrešnu
predstavu o islamu posebno, a pogrešnu predstavu o šerijatu još posebnije, što stvara
posebno plodno tlo za razvijanje onih štetnih posljedica koje navedoh.

Zašto često vidimo rečenice poput one gorenavedene, a ne vidimo rečenice

sličnog tipa od strane muslimana a kamoli nemuslimana, da da izgovaraju takađer
hipotetičke rečenice poput: "prije bih živio u šerijatskoj zemlji u kojoj ubica i silovatelj
bivaju ubijeni, nego u sekularnoj u kojoj se vrlo lako izvuču", ili: "u šerijatskoj zemlji u
kojoj mogu djecu učiti moralu nego u sekularnoj u kojoj mi OTIMAJU djecu ako im
kažem da je pederizam bolest", i tome slično.

A da ne govorimo o tome da se i sekularni sistem može podjednako pa čak i više

zloupotrijebiti nego šerijatski, jer šerijatski sistem nakon određene granice (i akaidske, i
moralno-fikhske) gubi epitet "šerijatski", jer imaju postulati koji kad se pređu - država
izlazi iz okvira islama, dok sekularno demokratski sistem ostaje takav dokle god izoluje
vjeru od uticaja na državno uređenje, i kreira zakone shodno većini (a u realnosti je to
shodno određenim elitama iza kulisa) - čak i kada ta većina izabere krajnje bizarne i
morbidne zakone, poput otimanja djec koju podučavaš da je pederizam bolest (npr), što je
ravno objavi rata. A upravo u tom smjeru idu skandinavske zemlje, a nije isključeno da
bilo koji sekularni sistem bude zloupotrijebljen višestruko žešće nego što je navedeno, jer
Allah zna dokle može otići neki narod u biranju bizarnih zakona, a primjer smo imali u
Hitleru, koji nije tu došao s neba, nego ga je narod u jednom trenutku izabrao, kao što se
iz sekularnih sistema mogu izroditi još bizarnije stvari kroz vrijeme, pored bizarnih koje
su se već izrodile, a da i dalje ostanu sekularne.

Ukratko rečeno, sve se na kraju vraća na ljudski razum i njegovo iznalaženje

ideologija i filozofija koje će određivati pravac kretanja svjetskog poretka. A sve to se, na
kraju, vraća na staru bitku koja se vodi odvajkada:
 Da li dati prednost mišljenju stvorenja (i namjerno ne kažem razumu, kao što
namjerno kažem stvorenja a ne čovjeka) nad Objavom ili obratno?

Ta bitka se odvija od Iblisa do Sudnjeg dana. Iblis je taj koji je dao prednost svom
mišljenju nad Božijom naredbom, pa je proklet zauvijek, a njegovi sljedbenici među
ljudima i džinima nastavljaju njegov put, i biće ih do Sudnjeg dana. A na nama je da
budemo u onom Ademovom, a ne Iblisovom, taboru.

Peta napomena: Da li je dobitak dunjalučke koristi apsolutni uslov za primjenu

Allahovog zakona?

Onaj Koji je stvorio čovjeka najbolje zna šta je dobro za njega, i kako treba da
uredi svoj život, i na ličnom, i na lokalnom i na globalnom nivou. Sveznajući pri tome
uzima u obzir sve faktore, i one koji su ljudskom umu dokučivi i one koji nisu. Svako ko
sebi da za pravo dozvoliti ili propisati uređenje života, društva, čovječanstva, na bilo koji
drugi način mimo onog koji je došao Objavom, taj misli da zna bolje urediti društvo od
Sveznajućeg Stvoritelja, Sveopćeg Dobročinitelja apsolutno Mudrog, ustvari misli da
bolje zna i da bolje želi nego On. To je vrhunac iracionalnosti.

Ljudi ne shvataju da su stvoreni da bi putovali ka Allahu, a ne SAMO da bi imali

dunjalučku korist. Nije uslov prihvatanja Božije naredbe da ti ide u prilog na ovom
svijetu, iako u apsolutnoj većini slučajeva biva upravo tako.
I tu ljudi mnogo griješe, i na osnovu te greške smatraju da bi bilo bolje društvo
urediti ovako ili onako, jer iz primjene Allahovog zakona misli ne bi došle sve
dunjalučke benificije. Takav ustvari obožava dunjaluk, a ne Allaha, i prihvata Allahov
zakon samo ako se uklapa u njegov dunjaluk.
Više o tome se može pročitati u suri el-Bekare, kad se govori o jevrejima.
Recimo kad se modernistima kažu neki propisi čiju mudrost ne dokučuju, oni
reaguju kao jevreji u suri el-Bekare:

I kada Musa reče narodu svome: "Allah vam, doista, naređuje da kravu
zakoljete", oni upitaše: "Zbijaš li to ti s nama šalu?"
- Iliti: "Jel nas zezaš? Teraš cirkus s nama?"

Također, oni koji uslovljavaju dunjalučku korist da bi primijenili Allahov zakon, su

poput jevreja u drugom ajetu:

I kada je Musa rekao narodu svome: "Narode moj, vi ste doista sebi zulum
učinili prihvativši tele; zato se Stvoritelju svome pokajte i poubijajte se!" To vam je kod
vašeg Stvoritelja bolje, pa će vam pokajanje prihvatiti. Zaista je On stalni Primatelj
pokajanja, Milostivi."

Ovdje Allah naređuje nešto što je direktno suprotno dunjalučkoj koristi jednog
naroda, ali je dugoročno korisno baš tom narodu i baš u tome je spas.
 I kada ste vi rekli: "Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo!",
pa vas je strašna kazna obuzela, a vi ste gledali.

Međutim, upravo neshvatanje poente bivstvovanja na ovom svijetu nam i

proizvodi sva skretanja. To proizvodi pogrešnu upotrebu i pogrešno usmjeravanje svih
ljudskih intelektualnih, emotivnih i drugih potencijala, a iz te upotrebe i tog usmjeravanja
nastaju sve devijacije.
Mi bez sumnje znamo da Allahov zakon kojeg je objavio Muhammedu, s.a.w.s.,
donosi boljitak veći nego bilo koji ljudski zakon, na oba svijeta, ali znamo i da je
naređeno njegovo sprovođenje čak i kad ne bi donosio boljitak na ovom svijetu. To je
čista Allahova milost što je dao da većina propisa bude dokučive mudrosti i da posljednji
šerijat bude savršen za svako vrijeme i mjesto, ali to nije i Allahova obaveza. Čisto iz
Njegove velike milosti je učinio da bude tako, a lahko je mogao učiniti da bude drugačije,
kao što je Ibrahimu naredio da zakolje sina, kao što je jevrejima naredio da se poubijaju,
kao što je mnoge druge stvari naređivao koje, dunjalučki gledano, bivaju štetne, ali
ahiretski gledano, vode u Džennet.

A ono što dolazi kao produkt čiste Allahove milosti ne može biti uslov njegovog
prihvatanja.

Kako su jevreji postali mušrici u zakonodavstvu? Između ostalog, kako bilježi

Muslim da su jevreji promijenili kaznu kamenovanja uglednog bludnika drugom kaznom,
rekavši: "U knjizi nalazimo da je kamenovanje, ali se zinaluk prosirio medu nasim
uglednim, pa kada bi ugledan covjek uradio zinaluk mi bi ga ostavili, a ako bi to
uradio slabić mi bi nad njim sproveli kaznu."

Zašto? Zato što bi, po njihovoj logici, to vodilo ubijanju uglednih, a samim tim i
anarhiji među masama, i to im se dunjalučki nikako ne isplati. Zato su uveli drugi zakon
umjesto ovog, pa bi bludnika ponizili, namazali bi ga nečim i bičevali.

"... pa smo rekli: 'hajde da se složimo na zajedničkoj kazni koju ćemo

sprovoditi nad uglednim i slabim.' Pa smo se složili da umjesto kamenovanja
bludnika mažemo garom i bičujemo..."

I mislili su da su postigli cilj, zadržali sankciju, ali uveli svoju umjesto Allahove.
Nesvjesno umislili da bolje od Allaha znaju šta je dobro za njihovo društvo. I Allah ih je
prokleo i mušricima proglasio.
A šta tek reći za slučaj da čovjek ne samo promijeni dio jednog Allahovog
kategoričkog zakona, već u potpunosti ukine obavezu vladanja po Allahovom zakonu i
pusti ljudima da oni biraju koje će zakone jer je u tome „korist“, pod kojom ciljaju na
ovosvjetsku korist?
 Šesta napomena: Kako da primijenimo šerijat kada živimo u multikultralnom
društvu?

Ovo je rečenica koju smo mogli često čuti od mnogih sekularista, bilo da se
pripisuju muslimanskom ili nemuslimanskom korpusu, a izgrađena je na nekoliko
pogrešnih pretpostavki koje mogu sažeti u jednu:

- Da šerijat od svih ljudi u svim situacijama traži iste stvari.

Ova pogrešna pretpostavka se grana na:

- Da šerijat traži od muslimana isto bilo da je pojedinac, običan građanin, ili vladar;
- Da, ako su u pitanu vlasti, šerijat traži isto od njih i kad imaju odriješene ruke da
vladaju kako hoće i kad nemaju;
- Da šerijat traži isto i od muslimana i od nemuslimana u šerijatskoj državi;
- Da šerijat traži od muslimana kao običnog građanina isto i u islamskoj i u
neislamskoj sredini;
- Itd.

Dakle, šerijat u šerijatskoj državi ne traži isto od muslimana kao običnog

građanina i kao vladara (u slučaju da je vladar pojedinac) ili sistema vlasti (u slučaju da je
vladar ustvari kompleksni sistem poput savremenih država), jer običnom građaninu nije
dozvoljeno primjenjivati krivično, ratno itd., pravo, već su to poslovi ministarstva
pravde/odbrane/spoljnih poslova itd. Dakle, običan građanin ima mnogo više ograničenja
nego vlast, kao i u svakoj drugoj državi, ali samim tim ima i mnogo manje odgovornosti
pred Allahom nego vlast. Svaki obični građanin koji uzme zakon u svoje ruke i pokuša
sprovesti nešto vezano za krivično pravo, ili ratno pravo (koje se tiče ministarstva
odbrane), ili tome slično, krši šerijat, i vlasti određuju adekvatnu kaznu shodno stepenu
prekršaja.

Zatim, šerijat od vlasti ne traži isto kada imaju odriješene ruke kako će vladati, i
kada nemaju odriješene ruke, kao kada će ih neko sravniti sa zemljom ukoliko primijene
Allahov zakon – što je često izgrađeno na pogrešnom razumijevanju Allahovog zakona
od strane tih agresora ili, pak, na strahu po svoje hegemonističke planove na svjetskom
nivou. Svaku situaciju vagaju učeni ljudi, i iz šerijatsko-pravnih nauka, i iz raznih
dunjalučkih nauka, i određuju šta im je raditi. Dakle, kolektivni idžtihad.

Zatim, šerijat u šerijatskoj državi ne traži isto od muslimana i od nemuslimana.

Oni, u suštini, imaju isto prava koliko i obaveza, ali prava jednih nisu identična pravima
drugih, niti su obaveze jednih identične obavezama drugih, iako se u mnogo čemu i
preklapaju. Tako imamo zakone koji važe za sve, a imamo i zakone koji važe za jedne
mimo drugih. Savremene države isto dijele stanovništvo, pa su jedni zakoni za svoje
državljane, a drugi za imigrante ili one koji nemaju državljanstvo, pa i jedni i drugi imaju
svoja prava i svoje obaveze, u nekim se stvarima preklapaju, s tim da često jedni imaju
jedna prava i jedne obaveze, a drugi imaju druga prava i druge obaveze. Suština svega
toga je sadržana u rečenici: Prava su srazmjerna obavezama. Dakle, sekularna država
dijeli ljude prije svega, po državljanstvu, jer je njima država božanstvo (makar to tako ne
nazivali), dok šerijatska država dijeli ljude po odnosu prema Bogu, jer im je Bog –
božanstvo.

Tako vidimo da, recimo, muslimanima se zabranjuje prodaja mnogih stvari koje
su u islamu zabranjene, poput alkoholnih pića, svinjskog mesa i slično, dok se isto to
dozvoljava nemuslimanima, u njihovim sredinama (gradovima, kvartovima). Također,
muslimankama se zabranjuje da izlaze nepokrivene, dok isti taj šerijatski zakon u
šerijatskoj državi to ne naređuje nemuslimankam. Također, muslimanima se naređuje
učestvovanje u odbrani države, dok se isto to ne traži od nemuslimana, već se
zadovoljavaju godišnjim porezom imućnih punoljetnih muškaraca. Primjera je puno,
obrazloženi su u djelima islamskog prava, uz razna razilaženja, rasprave, argumentaciju
itd., a ovdje je poenta samo dati opšti pregled.

Dakle, kada sekularisti burno reaguju „kako misliš da želiš šerijatsku državu u
multikulturalnom društvu!!!“, oni ustvari nemaju pojma o tome šta šerijat traži od jednih,
a šta od drugih, već misli da će sve ono što šerijat traži od muslimana ujedno traži i od
nemuslimana, i to u svakoj situaciji, uz druge predrasude koje imaju.

Zatim, ono što šerijat traži od muslimana u neislamskim zemljama, pored

neuzimanja zakona u svoje ruke koje mu je zabranjeno čak i u islamskoj zemlji, jeste i
klonjenje harama onoliko koliko se može, i primjenjivanje obaveza onoliko koliko se
može. I kada musliman da sve od sebe – s njega spada obaveza pred Allahom. Praktičan
primjer je njegov odnos prema zakonu neke države:

1. kada se on poklapa sa Allahovim zakonom, što je slučaj u većini onoga što

dunjalučki zakoni zahtijevaju, radiće po njemu i vanjski i nutrinski, poput zabrana raznih
zlodjela, poput zaštite životne sredine itd.

2. ili kada se on ne poklapa sa šerijatom ali iz kršenja tog zakona proizilazi veća
šteta, poput davanja nepravednih poreza iz čijeg nedavanja proizilazi mnogo veća
otimačina imetka od strane države koja je kazna za utaju poreza. Pošto Allahov zakon
nalaže da se veća šteta odagnava manjom štetom, samim tim nam ne naređuje da kršimo
te nepravedne zakone jer iz njihovog kršenja proizilazi zlo koje šerijat još više osuđuje od
onog koje smo htjeli izbjeći. O tome se detaljno govori u fikhskim pravilima, pogotovo u
poglavlju: Veća šteta se odagnava činjenjem manje štete ukoliko nema drugi način.
Uz obavezu poduzimanja sebeba koji vode umanjivanju nepravednih zakona i
njihovih šteta, putevima koji su u toj sredini dostupni, poput, recimo, glasanja za zakon
zabrane kockarnica (makar i djelimične zabrane ako toga ima), poput podržavanja
kandidata koji muslimanima daju veća prava ili su manje štetni, poput borbe kroz
nevladine organizacije za ostvarivanje prava itd.
- Dakle, što se tiče PRAKTIČNOG postupanja, musliman neće raditi na rušenju države u
kojoj se nalazi, jer Allah to ne traži od njega, i to ne spada u Allahov zakon. Uspostava
Allahovog zakona u neislamskoj državi ogleda se u odgajanju sebe, svoje porodice i
ljudi oko sebe u duhu islama, na ispravnom vjerovanju i dobrim djelima, zatim
pozivanje naroda te države u jedinu ispravnu vjeru koja se zove islam - što znači
potpuna predanost Gospodaru nebesa i zemlje, kako bi se taj narod spasio vječne
patnje u Džehennemu, i kako bi otišli u Džennet. Nama je cilj da se oni spase, i mi
svim ljudima želimo ono što je najbolje, a to je Džennet, makar oni mislili da je nešto
drugo bolje za njih, ili da neki drugi put vodi ka Džennetu mimo mimo puta islama. U
uspostavu Allahovog zakona u nevjerničkoj državi spada i rad na afirmaciji svih (prema
islamu) pozitivnih djela i osobina, i na eliminaciji negativnih, onoliko koliko se to može,
lijepom riječju i ličnim primjerom.

- U to NE spada uzimanje zakona u svoje ruke i upotreba sile, NAPROTIV, to je prema

islamu zabranjeno jer vodi daleko većoj šteti. Štaviše, uzimanje zakona u svoje ruke i
upotreba sile su šerijatski ZABRANJENI muslimanu i kada se nalazi u islamskoj zemlji,
a kamoli kada se nalazi u neislamskoj zemlji, i toliko je hadisa o tome da je suvišno
navoditi ih. Zavođenje javnog reda i mira upotrebom sile je posao islamske vlasti u
islamskoj zemlji, a nikako običnih pojedinaca. To što musliman ne poziva na rušenje
nevjerničke države u kojoj živi (a to je svaka država kojom ne vlada šerijat MAKAR
većina stanovnika bili muslimani) ne znači da on te zakone voli, naprotiv, dužan je u srcu
mrziti svaki zakon koji se kosi sa šerijatom, ali musliman primjenjuje ono što mu je Allah
propisao za tu situaciju, a to je biranje manjeg od dva zla. Uzimanje zakona u svoje ruke i
upotreba sile vode ANARHIJI i većem ugnjetavanju muslimana i smanjivanju njihovih
vjerskih sloboda, što je veće zlo od postojećeg stanja u neislamskim državama. Upravo
tako su postupali prvi muslimani dok su bili manjina u Mekki, u vrijeme kada su
Mekkom vladali nevjernici. Allah je mogao Mekku preko noći pretvoriti u islamsku, ali
je Allah htio da nas poduči do Sudnjeg dana da se moraju poštovati Njegovi kosmički
zakoni koji vladaju na ovom svijetu, i da se moraju poduzimati sebebi. Muslimani su tada
u Mekki pokušavali svoj život uskladiti sa islamom koliko su mogli, i pozivali su ljude
oko sebe u islam, i strpljivo podnosili teškoće na koje su nailazili. Nisu uzimali zakon u
svoje ruke, nisu pokušavali atentate na neprijatelje islama, nisu se svetili za muke koje su
im nevjernici zadali. Prva islamska država, ona u Medini, nastala je kao plod dawe,
pozivanja ljudi u islam, a rat je počeo tek kada su imali tu svoju prvu državu i doživjeli
da ih nevjernici napadnu i žele uništiti. Dakle, samo je vlast u islamskoj državi dužna da
silom sprovede šerijatski zakon u javnom životu i da objavljuje ratove ili sklapa primirja
(shodno interesima te države), a ne pojedinci, kako su neki anarhisti danas umislili.

Za više detalja vidjeti tekst: „Odgovor nacionalistima“ –

https://drive.google.com/file/d/1lj413STpsD_co-
GIFBSFTla3wsJYUp0u/view?usp=sharing

Sve što musliman radi – treba biti zato što Allah to traži od njega, ali on zna da
Allah ne traži od njega iste stvari u svim mogućim situacijama, već upravo Allah
propisuje neke propise vezane za djela i ubjeđenja srca, a neke propise vezane za djela
tijela, i ovi drugi propisi se razlikuju shodno raznim spoljašnim faktorima, zašta smo
naveli nekoliko primjera.

I na kraju: Šerijatska država je raj za sve poštene i moralne ljude, a pakao za sve
kriminalce i nemoralne ljude, dok u demokratskom sistemu je raj za sposobne prepredene
kriminalce i manipulatore, a pakao za poštene i moralne. I kada razni mediji počnu
galamiti oko toga: "Šerijat sječe ruke lopovima.", oni ustvari indirektno kažu: "Mi smo
lopovi.", jer ako su pošteni, njihov imetak, njihova čast i njihov život su maksimalno
zaštićeni, pa čemu panika? A na kraju krajeva, to kakvo teoretsko uređenje treba biti u
šerijatskoj državi se njih ni ne tiče osim ako žele u takvoj živjeti, a ako žele i spadaju u
grupu poštenih i moralnih, onda za njih nema brige ni u tom slučaju. Također, i u
neislamskoj državi, dakle koja nije uspostavljena na šerijatu, nemuslimani mogu imati
samo korist od muslimana koji se pridržava vjere, jer takav musliman se kloni svega što
je od lične i opšte štete, i to ne iz straha od zakona već iz iskrene vjere da mora biti
koristan član društva, pa je konstruktivan i kada ga niko ne vidi i kada ga neko vidi, jer
mu je cilj postizanje Božije ljubavi svojim dobrim djelima.

***

PS: Neko može prigovoriti da rečenica: „Šerijatska država je raj za...“, itd., je utopija, da
u historiji islama nije tako bilo. Na to je već direktno i indirektno odgovoreno u
navedenim napomenama, ali ako je nekome mučno (mrsko) čitati opširniji fajl o
napomenama oko primjene šerijata, kratak odgovor je da u islamu, ako nešto ne možeš (ti
kao pojedinac, ili kao društvo, ili kao vlast, ili kao država) primijeniti 100% full onako
kako je propisano (zbog raznih unutrašnjih ili spoljašnjih faktora), onda s tebe ne spada
odgovornost primjene onoliko koliko možeš + težnje za primjenom full-a (i srčanom
željom i ljubavlju prema tome) koja se ogleda u poduzimanju sebeba koji tome vode
MAKAR se nikada i ne ostvarilo na ovom svijetu to čemu težiš. Allah te neće pitati jesi li
postigao nešto, već jesi li tome težio i dao sve od sebe, i shodno tome će te nagraditi.
Ukratko: Sebebi su na tebi, a rezultati su na Njemu. I miješanje između to dvoje je
mnoge odvelo van islama, a možda misle da su muslimani.

To je najkraće objašnjenje koje mi pada na pamet.

Malo opširnije možemo reći da: sve to ima svoju akidetsku i praktičnu dimenziju. A
uzvišeni Allah je, u trenutku naređivanja primjene Njegovog zakona, znao:
- da li ljudi to mogu ili ne mogu,
- i da li će primijeniti ili neće,
- i kuda će sve da ode i šta će sve da se desi,

* pa je i pored toga naredio (ne iz neznanja ili zaborava već namjerno) njegovu primjenu
(i težnju ka tome), i zaprijetio kufrom onome ko to odbaci (pod izgovorom - ako ne može
idealno onda ne mora nikako). Pa i za vrijeme Poslanika, s.a.w.s., su se dešavale slične
stvari (poput zalaganja nekih da se ne kazni ugledna osoba, itd.) Također, i učenjaci koji
govore o tome znaju šta se sve desilo u ummetu, pa i pored toga govore ovo što sam
napisao, jer svaku stvar stavljaju na njeno mjesto. Štaviše, sam šerijat kao zakonik u sebi
sadrži mogućnost kažnjavanja nevinog i oslobađanja krivog i ta činjenica ga ne uklanja sa
mjesta savršenog zakonika - ali uz dodatak "za ovaj svijet" ili "onoliko koliko se na ovom
svijetu može postići", i tome slično. Čak je i sam Poslanik, s.a.w.s., presudio u nekim
slučajevima na osnovu onoga što čuje i može dokučiti iz izlaganja parničara, makar se to
ne poklopilo sa objektivnom pravdom u datom slučaju. A sve to je šerijat. S tim da se
ispravno shvatanje ovoga gradi na ispravnom shvatanju naše uloge, tj. na razlikovanju
između onoga što je objektivna istina i pravda u datom slučaju i onoga što Allah traži od
nas. Allah je znao da se u mnogim slučajevima ne može postići objektivna istina ili
objektivna pravda, jer je takva priroda dunjaluka, pa je i pored toga naredio i propisao to
što je naredio i propisao, te razdvojio između postizanja objektivne istine i pravde i onoga
što se od nas traži (poduzimanje svega što je u našim mogućnostima + težnja i želja i
ljubav prema potpunoj primjeni kako je propisano), tako da jednom te istom presudom mi
pogađamo istinu i pravdu s jednog aspekta, makar je promašili s drugog aspekta, pa kad
je pogodimo imamo dvije nagrade, a kad je promašimo imamo jednu nagradu, i u oba
slučaja smo postupili ispravno.

Za još opširnije pojašnjenje ima se tu još mnogo toga reći, i zato sam napisao nekoliko
opšrinijih napomena u navedenom fajlu, da ljudi ne bi išli u krajnosti po pitanju shvatanja
ove tematike.

Ersan Grahovac