Klasifikacija ljudi između sumnje i ubjeđenja

Šejh Bekr Ebu Zejd

Uzvišeni Allah je rekao: ...kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste
na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono
Allahu krupno. (en-Nur, 15.)

Uvod
Hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Allahu, samo Tebe obožavamo, i
samo od Tebe pomoć tražimo, na Tebe se oslanjamo, Tebi težimo i žurno služimo, Tebi
se klanjamo, i na pečata Tvojih poslanika i vjerovjesnika selam donosimo.

A zatim;
Iz gužve života biram učenjake koji ljude upućuju na pravi put, od kojih je
primjer jedan učenjak koji radi po svom znanju u svakoj prilici, koji vodi računa o Allahu
i Njegovom Poslaniku, koji savjetuje svoje pretpostavljene i sve muslimane. Kada se
spomene ime tog učenjaka, odmah se svrstava u koji rade po svom znanju, jer njegovo
djelovanje uvijek prati njegovo znanje, poput predmeta i sjene, a Allah Svoje blagodati
daje kome On hoće. Stajem u njegovu odbranu u ime Allaha, a ne samo braneći njega kao
ličnost. Naprotiv, želim braniti svetinje islamskih učenjaka, a u njih se ubrajaju i njihovi
daije i ljudi koji naređuju dobro i zabranjuju zlo. To je zato što se, nasuprot onome što
oni nose, od upute, hajra i pojašnjavaja Allahove vjere, pojavio fenomen kaljanja
njihovih časti raznim klevetanjima, napadom na njihovu ličnost i njihovu davu od strane
onih koji osuđuju, ogovaranjem i potvaranjem koje šire oni koji srljaju u smutnju,
uznemiravajući ih tako na razne načine i bacajući varnice tu i tamo. To je očito na
svakom mjestu do kojeg su doprli njihovi mrski glasovi. Zbog veličine kaljanja časti
učenjaka postalo je dio akide pravilo: „Ko ih spominje po zlu, taj nije na pravom putu.“ U
tom smislu su i lijepe izreke velikog broja upućenih učenjaka Ummeta, istaknutih po
znanju i vjeri.
[Ovo činim] zbog navedenog, i zbog toga što su zadužili sve muslimane, šire
mase i uglednike, svojim podučavanjem ljudi dobru, širenjem Sunneta i umrtljavanem
novotarija. Data im je mudrost po kojoj sude i kojoj ljude podučavaju. Nisu se povukli u
pećine usjedelih koji ne mare za boli svog ummeta i govore: „Ovo je hladna voda za
kupanje i piće.“, i koje kao da je Ahmed Šeuki ciljao stihovima:
Nekada veliki broj ljudi umre a da to ni ne osjetiš
Zbog nebitnosti svoje kao da nikada ni postojali nisu.
 Ne, već su se spustili na poprište borbe, na mejdanu otvaranja očiju ljudima kroz
podučavanje Allahovoj vjeri. Oni, u svojim nejasnim figurama (??), ukazuju na kriterijum
zaslužene historijske veličine, a ne na kriterijum lažne naslijeđene veličine, koju imaju
neki nosioci visokih činova i položaja, čija djela ne prate njihovo znanje. Vrijednosti,
zasluge i pozitivni rezultati koji iz njih proističu, ne mjere se ugledom, položajem,
imetkom, reputacijom, pohvalama i titulama, već opstaju i ocjenjuju se kroz zasluge,
borbu i vezivanje znanja sa njegovom primjenom, a sve to treba pratiti plemenita duša,
veličanstven odgoj i lijepo ponašanje. Kroz ove stvari se mjere ljudi i njihova djela. Ka
ovakvom blagoslovljenom uzoru uprti su pogledi svijeta, a svaki nagovještaj ima svoje
vrijeme.

Zbog svega ovoga, obaveza je njihovoj braći da brane njihove svetinje i njihovu
čast, riječima koje će očistiti hrđu koju su im prilijepili brbljivi disidenti, i koje će ugušiti
eho njihovih povika protiv istine i pojašnjavanja sigurnog, srednjeg, umjerenog, pravog
puta. Na nama je, sada, obaveza da objasnimo (istinu) odmjerenim govorom, bez
oduljivanja ili pretjeranog sažimanja, a na tebi je da budeš objektivan, ni manje, ni više.
Zbog toga, govorim o ovoj pojavi – klasificiranju ljudi, o njenoj stvarnosti, njenim
uzrocima i posljedicama, o načinima njenog liječenja i dokrajčivanja, shodno onome što
znam, pa kažem:
Razotkrivanje prohtjeva i zabluđujućih novotarija, kritika stavova suprotnih
Kur’anu i Sunnetu, raskrinkavanje i bojkotovanje onih koji u sve to pozivaju, zatim
upozoravanje ljudi na njih, njihovo udaljavanje i odricanje od njihovih postupaka je
praksa sljedbenika Sunneta kroz muslimansku historiju, koja je uslovljena dvjema
stvarima: znanjem i ispravnom namjerom.
 Znanje se postiže postojanjem jasnog šerijatskog dokaza i kategoričnih
argumenata za ono što se tvrdi protiv sljedbenika prohtjeva i novotarija, i
pozivača u zabludu i smutnju. U suprotnom, kritičar će biti od onih koji
govore o nečemu o čemu nemaju znanje, a to je suština potvore i grijeha.
 Sljedbenici Sunneta su složni da ova obaveza1 spada u potpunost lijepog
odnosa prema Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s., i savjetovanja vođa i
širih masa muslimana. Ovo navedeno je uslov da bi namjera čovjeka u kritici
bila postizanje časti gledanja u Allahovo Lice. U suprotnom, kritičar će biti
poput borca koji se bori zbog plemenske pristrasnosti ili radi ugleda i
reputacije, a to je jedan od vidova širka u namjeri.
Ovo je veoma jasna stvar onome ko pogleda u tekstove Kur’ana i Sunneta, i u
biografije upućenih imama u znanju i vjeri.

(Dolazak klasificiranja)

1
Upozoravanje na zabludu i njene propagatore. (op. prev.)
 Ovaj islamski princip se čovjeku ne treba pomiješati pojavom ’crne savjesti’ koju
možeš vidjeti ujutru i naveče, i koja dolazi sa svih strana gramzivo porobljavajući ljudske
duše, koju nazivam: „Klasifikacija ljudi“. Uz njega dolazi i drugi fenomen, koji ima
začuđujući utica, a to je ’kritičko obilježavanje’ ili ’bolest ubacivanja sumnje i
nepovjerenja prema ljudima’, kojeg pronosi veliki broj okrutnih ljudi koji Allaha
obožavaju na ivici propasti. Odbacili su pokrivače stida i svojom bolešću zarazili naivne
ljude koji ove stvari nisu shvatili, pa su zalutali i druge u zabludu odveli. Svi oni obukoše
odjeću kritičara i evaluatora, i obuze ih prohtjev diskvalificiranja ljudi, ispredanja priča i
vezivanja za niti obmana. Na taj način su se upustili u nespretnu klasifikaciju drugih,
zatim u njihovo brukanje i odvraćanje naroda od njih, čime su postali oni koji odvraćaju
od pravoga puta. Polazeći od ništavnih temelja, svoje jezike uroniše u gomile iluzija i
grijeha, a zatim ih zaposliše izdavanjem sudova o ljudima, ubacivanja sumnje spram njih,
njihovom blaćenju, potvaranju, skrivanju njihovih pozitivnih strana, njihovom brukanju i
njihovoj podjeli na pojedince i vrste u ubjeđenjima, ponašanju, njihovim unutrašnjim
djelima, onome što njihova srca kriju, tumačeći njihove namjere i ciljeve. Sve to i još
mnogostruko više katastrofa dešava se u klasifikaciji ljudi, bilo da se radi o vjerskoj ili
svjetovnoj.
Tako možeš vidjeti i čuti kako je ovaj ili onaj optužen da je haridžija, mutezilija,
ešarija, sufija, ihvanija, tebligija, slijepi sljedbenik, fanatik, ekstremista, žešćo, nazadan,
fundamentalista. Kad je ponašanje u pitanju, tu su prisutne klasifikacije tipa: popustljivac
na račun vjere, licemjer, vladin učenjak, učenjak abdesta i gusula. To se tiče klasificiranja
na grupe koje nisu vjerske, tu su etikete poput: mason, sekularista, komunista, socijalista,
ba’sovac, nacionalista, poltron. Ukoliko nekom ne nađu grešku ili posrtaj i pored
vrijednog traženja i istraživanja, počnu mu loviti greške i izmišljati posrtaje na osnovu
ništavnih šubhi i višesmislenih izjava. Ukoliko mu ni tada ništa ne mognu naći, optuže ga
da skriva svoj hal, ili da je neutralac. Pored navedenog postoje i mnoge druge
manifestacije smjelosti fitnedžija koji teže razjedinjavanju muslimana, cijepanju jedinstva
i rasparčavanju.
Ovaj fenomen je izazvao upadanje u drugi fenomen, kao što je mnogo
zapitkivanja o nekome uz pokvaren (kiseo) osmjeh, i prodiranje u njegov nijjet i cilj. Ako
bi neki šejh počeo držati dersove, a oni mu nemaju šta prigovoriti, ulaze u njegov nijjet i
kakvoću njegovog stanja, pa kažu: „On time želi izgraditi svoj imidž.“, ili: „Njegovo
stanje nam govori: ’Ja sam taj i taj, pa znajte za mene.’“, ili smtraju da time želi ’obući
odjeću velikana’ ili postići vođstvo. Ako budu malo blaži, i nadvlada ih vjerska
predostrožnost, kažu: „Nauka mu je zanimanje2.“ Ukoliko se kritičar suzdrži od
klasifikacije riječima, ili ne nađe odgovarajuću riječ, ili želi kritikovati na način koji je
prodorniji, on to učini išaretom ili pokretom koji bude ružniji i uvredljiviji, kao što je
mahanje glavom, krivljenje usta, skretanje usta, okretanje, pravljenjem ’kisele’ grimase 3,
krivljenjem (boranjem) čela, mrštenjem lica, ili mijenjanjem lica i pokazivanjem dosade.
2
Posao, zanat, profesija, poziv. (op. prev.)
3
Tj. kao kada pojede nešto kiselo. (op. prev.)
Ili, ukoliko je upitan o njemu, on pokaže ka svojim ustima ili jeziku, govoreći time:
„Lažov.“, ili: „Prezren, bestidan.“ Ili pokazuje okretanjem i tresenjem ruke, ili nekim
drugim načinom gestikulacijskog ponižavanja.
Da Bog da se paralizovala ta ruka kada se pokrene da nekon nepravedno ponizi!
Da Bog da se raspuklo čelo od mrštenja radi nepravednog ponižavanja. Kamo sreće da se
parčem kože svežu te usne kada se iskrive da nekog nepravedno ponize.
Allah se smilovao Ebul-Abbasu en-Numejriju, poznatom kao Šejhul-islam Ibn
Tejmijje, koji je postavio strijele koje ukazuju na tajne postupaka nepravednih kritičara,
pa kaže: „Neki ljudi ogovaraju da bi se uklopili u društvo svojih sabesjednika, drugova ili
rođaka, iako zna da je onaj koji se ogovara čist od toga što mu pripisuju, ili je pri njemu
samo dio onoga što mu pripisuju. Međutim, on vidi da, ukoliko bi osudio njihov
postupak, prekinulo bi se sijelo i smatrali bi ga dosadnim i ’teškim’ sabesjednikom, te ne
bi željeli biti u njegovom društvu. Zato on smatra da njegovo slaganje sa njima spada u
osobine lijepog druženja i suživota. Nekada se oni rasrde zbog nečega, pa se i on rasrdi
zbog njihove srdžbe, i saučestvuje sa njima. Neki od njih ogovaraju na različite načine,
pa nekada to čine u ruhu pobožnosti, govoreći: ’Nemam običaj ikog spominjati osim po
dobru, niti volim ogovaranje i laž, već vas obavještavam o njegovom stanju.’, ili kaže:
’Vallahi, jadan li je on.’, ili kaže: ’Dobar je čovjek, ali pri njemu je to i to.’, ili kaže: ’Da
ne govorimo o njemu. Allah da oprosti i njemu i nama.’, ali time želi da mu umanji
ugled. Njihovo ogovaranje je zaogrnuto odjećom pobožnosti, čime žele prevariti Allaha
kao što varaju stvorenja. Nagledali smo se od njih puno vrsta ovog i sličnog ogovaranja.
Neki od njih druge licemjerno uzdižu, a ustvari im je cilj da time uzdignu sebe, pa
kažu: ’(Kamo sreće) Da sam sinoć na namazu dovio za tog i tog, zbog te i te stvari koju
sam o njemu čuo.’, a time, ustvari, želi sebe podići na stepen tog čovjeka. Ili kaže: ’Taj i
taj je glup i slabo razumije.’, a time želi pohvaliti sebe, potvrditi da on zna i da je on bolji
od njega.
Neke na ogovaranje navodi zavist, pa spaja između dvije ružne stvari: ogovaranja
i zavisti. Ako nekoga i pohvali, on to maksimalno otkloni nalazeći mu mahane, ili pod
plaštom vjere, ili pak iz otvorene zavisti, nepravde i klevete, ne bi li mu poništio ono
zbog čega ga je pohvalio.
Neki ogovaraju kroz šalu i igru, da bi nasmijao druge ismijavajući se tom
osobom, imitirajući je ili potcjenjujući.
Neki od njih ogovaraju u vidu čuđenja, pa kažu: „Čudim se tom čovjeku, zašto ne
uradi to i to?“, ili: „Zašto radi to i to?“, spominjući njegovo ime u tom svom čuđenju.
Neki od njih ogovaraju pod paštom tuge, pa kažu: „Jadan on, rastužilo me je to
što se dogodilo i što je sa njim bilo.“, tako da onaj ko ga sluša pomisli da je on tužan zbog
tog čovjeka i da mu je žao, a njegovo je srce puno pakosti prema njemu. Da može, on bi
još povećao nesreću koja je pogodila tu osobu, a možda to spomene i kod njegovih
neprijatelja, kako bi se i oni pakostili. Ove i druge stvari su neke od najvećih bolesti srca i
pokušaja da se prevare Allah i Njegova stvorenja.
 Neki od njih ogovaraju u vidu osuđivanja zla i srdžbe zbog toga, pa ispoljava
ukrašen govor, a namjera mu je drugačija nego što to ispoljava. Od Allaha pomoć
tražimo.“4

Jedna od najbolnijih pojava jeste ono što se u zemlje muslimana uvuklo iz

nevjerničkih zemalja, a to je postavljanje vješala kritike za onog koga želimo uništiti i
ljude od njega odvratiti kaljajući njegovu čast. To se sve dešava posredstvom
maloumnika koji vrijeđa drugog, igra se svojom vjerom, koji sjedi udaljen poput psa koji
laje, niskog karaktera, deformisanog uma, besramnog lica, krnjavog edeba, ahlaka i vjere.
Štaviše, možda idu putem novotara, koje Ibnul-Kajjim razotkriva kad kaže: „Pogledaj
one koji se brzo odazivaju daijama rafidija, karamita, batinija, džehmija ili mu’tezila,
ukazuju im počast, daju svoj imetak, i pokoravaju im se bez da im ovi dođu sa
argumentom i pokažu im dokaz. Oni su ih samo pozvali u tumačenje (ajeta) koje je
ljudskim dušama čudno, a umovima zanimljivo, i obmanuli ih da to čini elita koja se
takvim tumačenje uzdiže iznad običnih masa. To znači da onaj koji koristi to tumačenje
spada u posebne ljude, a ne u obične mase. Ne vidiš da je pozivač u neki od ovih
neispravnih pravaca i pokvarenih mišljenja izgrađenih na neispravnom tumačenju bude
najprije suočen sa utjerivanjem u laž, a zatim replikom. Naprotiv, vidiš obmanute i
prevarene ljude kako žurno idu ka njemu i dolaze mu u skupinama, na šta ih navode
šejtani njihovi, neprestano ih uznemirujući. Zato oni kod njega masovno dolaze,
gužvajući se oko njega poput leptira oko vatre, i vraćaju mu se kao što se ptice vraćaju
svojim gnijezdima. Jedna od velikih katastrofa jeste lahkoća kojom ovi zalutali tumači
prebacuju ljude iz njihovih pravaca i(li) pokvarenih ubjeđenja u svoj pravac, i kako
otklanjaju uputu iz njihovih prsa. Možda za poziv u svoj pravac odaberu čovjeka
poznatog po pobožnosti i čuvanju od grijeha, izvršavanju emaneta, lijepog ahlaka i
izgleda, rječitog jezika, strpljivog na odricanju od dunjaluka, sposobnog da se lijepo
obraća svim kategorijama ljudi. Uz to pripreme mahane sljedbenika istine i optužbe na
njihov račun i sredstvo kojim će da ih ponize, a sve to nađe onaj ko pomno istražuje
mahane ljudi. Tada obmanutima i prevarenima kažu: ’Vagaj između ovih i ovih, i neka
tvoj razum presudi. Pogledaj šta je krajnji ishod istine i zablude.’ Ovom varkom postignu
ono što ne bi mogli postići ni pomoću vojski, i do čega ne bi mogli doći na drugi način.’5

Što se tiče ljaganja dobrih i pobožnih ljudi od strane otvorenih grešnika, sliče
onima o kojima Allah kaže: A kad im se naši jasni ajeti kazuju, ti primjećuješ veliko
negodovanje na licima onih što ne vjeruju, koji umalo da ne nasrnu na one koji im
riječi Naše kazuju. Reci: „Hoćete li da vam kažem ono što će vam biti mrže od toga?
Vatra kojom Allah nevjernicima prijeti, a grozno će ona prebivalište biti!“ (el-Hadždž,
72.) Njihovo potcjenjivanje vjere ih navodi da šire neke stvari o učenjacima, daijama i
ljudima koji se bave pozivanjem na dobro i odvraćanjem od zla, sa ciljem da ih predstave
4
Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 28/237-238.
5
Vidjeti: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, es-Savaikul-mursele, 1/353.
u ružnom liku. Oni u toj namjeri sliče novotarima bez obzira kojoj sekti pripadali, koji
pravac slijedili, jer svi oni imaju neodoljivu želju da ljagaju Ehli Sunnet i ulemu Ummeta.
Pošto ova ljaganja bivaju pod plaštom kritike, nasuprot tome se javlja lažno
hvaljenje i veličanje na tim nesrećnim jezicima, dižući ljude iznad mjesta koja im
pripadaju, hvaleći one koji su za kritiku, prikrivajući njihova loša djela ma kakva ona
bila. Ako je ’fenomen kritikovanja’ nepravedno ljaganje, onda fenomen nepravednog
odlikovanja (hvaljenja) kvari ljudske osobine, (kod nekih) izaziva obmanu i kompleks
više vrijednosti, a neznalice obmanjuje ljudima koji će štetiti njihovoj vjeri i njihovom
dunjaluku. Zato vidiš da razumni ljudi ne vole ta glupa odlikovanja, i njihove duše
odbijaju tu pridošlu stranu ludost. Ovo sam uzgred spomenuo, a zatim kažem:
Ovo (fenomen kritikovanja) je žestoka poplava koja teče jezicima koji su poput
bičeva, i koji vrebaju, zatim skaču na čast ljudi, a zatim je sažvaću prigovorima. Sve to
proširuje rane Ummeta, uništava povjerenje u njegove učenjake, ubija vrline među
njegovim pripadnicima i kida njegove rodbinske veze Ummeta. Sve to biva zasnovano na
nitima iluzija i borbi bez dokaza, što privlači smutnju koja na vrata kuca i udara na
povjerenje u najbolje Allahove robove koji predstavljaju kičmu Ummeta. Ružno li je to
utočište, i grozan li je to hobi! Teško njima na Sudnjem danu, kada se razotkrije ono što
su ljudi u prsima krili!
Ovdje vidimo jasnu podjelu, jedan je sam prema sebi nepravedan, a drugom je
učinjena nepravda. Jedno od islamskih pravila glasi: „Treba pomoći brata muslimana bio
on taj koji nepravdu čini ili kome se nepravda čini.“, i to ne u značenju koje je želio onaj
ko je prvi izgovorio to pravilo, Džundeb ibn Anber, koji je time ciljao džahilijetsku
pristrasnost, već u smislu kojeg je želio Poslanik, s.a.w.s., koji je uzeo taj izraz i dao mu
drugo, plemenito značenje, a koje glasi: „Pomaganje onog ko nepravdu čini znači
zaustavitu ga u tome, posavjetovati ga, uputiti ga na ono što je ispravno i izbaviti ga iz
greške donošenja sudova o drugima na osnovu pretpostavki i iluzija, navesti ga da se,
umjesto na mišljenja i pretpostavke, osloni samo na ono u šta je siguran, da se, umjesto
na vesvese, osloni na dokaz, da ćuti umjesto što se griješi nepravedno optužuje, da
izgradi lijep nijjet i lijepo mišljenje o drugima umjesto ružnog mišljenja i zlobe, i
upozoriti ga na Allahovu kaznu i srdžbu.“ Pomaganje brata koji je potlačen znači udaljiti
nepravdu od njega, biti objektivan prema njemu, braniti njegovu čast, utješiti ga,
podsjetiti ga na veliku nagradu kod Allaha, kao i na to da će ga Allah pomoći, ako On
hoće, makar to bilo nakon nekog vremena.
Ovo pomaganje zalima i mazluma je jedna od ljepota islama, i vrsta džihada. Ono
nosi upozorenje zlim dušama sklonim razdoru i neredu da na putu ima ljudi koji motre, i
u tom duhu Uzvišeni Allah kaže: ...tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih. (el-
Enfal, 57.) Time njihove duše bivaju ponižene i protiv svoje volje se povlače sa polja
pravljenja razdora i nereda, zapitkivanja ljudi o ovome i onome, i besciljnog umaranja
koje uz to ide. Zbog navedenog ću izložiti koji su to kriterijumi (vaganja ljudi) u čistom
šerijatu, ne bi li to bilo sebebom izbavljanja onih koje je iscrpilo idenje putem
kritikovanja i klasificiranja ljudi, i kako bi napustio hodanje tim putem prije nego mu
smrt dođe.
Također, želim da ovo bude utjeha onome kome je nepravda nanesena, koji je
’umrljan krvlju’ zbog ’kopalja’ koje na njega ’baciše’ kritičari, tako da otkloni štetu i
udalji zlo.
Također, želim da ovo bude upozorenje svakom muslimanu, ne bi li se čuvao puta
onih koje grijesi njihovi opkoliše.
Možda ovi listovi budu sebeb čišćenja džemata muslimana od ovih taloga i ovog
mulja, i sigurnost od ovih strahova. Ovime želimo otkloniti prekrivač sa ovog skrivenog
iskušenja, ne bi li smo ugasili njegove žeravice i ućutali njegove nosioce, jer se bojimo da
može izazvati (dodatnu) razjedinenost muslimana i stvoriti nove podjele i razdore među
njima, pa da ih ljudi pohvataju (rastrgnu, ugrabe), a da glas istine ostane nečujan i njeni
nosioci slabi.
I pored navedenog, ovo neće biti registar gorkih događaja, jer je njih veoma
mnogo, i za njih su odgovorni njihovi učesnici: I sve smo prema grijesima njihovim
kaznili... (el-Ankebut, 40.) Ovo je samo nekoliko rečenica na nekoliko stranica, koje
udaraju zvona upozorenja na ovu zamku nepravedne klasifikacije i kritike ljudi, ne bi li
jasno razotkrile ovaj fenomen i čitaocima izložile jasne i očite tekstove iz Kur’ana i
Sunneta.

***

Zbog navedenog, na početku kažemo:

- Jezik, organ koji služi za međusobno sporazumijevanje ljudi, predstavlja temelj
suživota, vjerskog i dunjalučkog. Tako čovjek riječima šehadeta ulazi u islam, a riječima
kufra izlazi iz njega, dok između to dvoje postoje mnogi stepeni za koja se vežu sva
poglavlja šerijata. Ako pogledaš u govor i propise koji su njegove posljedice, vidjet ćeš
nešto začuđujuće: u poglavlju o čistoći, namazu i ostalim islamskim ruknovima, zatim u
poglavlju o džihadu, kupoprodaji, braku, razvodu, krivičnom pravu, kaznenom pravu,
sudstvu... U svim poglavljima fikha ima dio posvećen onome što izgovara ovaj organ –
jezik: (poput odjeljaka) u poglavljima o potvori, otpadništvu, zakletvama, zavjetovanju,
svjedočenju, priznanju. Čak i u osnovi svih osnova, tewhidu, on je tema istraživanja i
pisanja. Koliko samo riječi znači otpadništvo i iziskuje smrtnu kaznu, ili znači potvoru
koja iziskuje bičevanje ili otkup, ili su njima uzeta tuđa prava koja su zatim (sudskim
putem) vraćena, ili znače priznanje koje je samo po sebi dovoljno za presudu. Zato
(pravnici) kažu: „Čovjekovo priznanje je najjači dokaz.“ Ovakav to tretira blagoslovljeni
i časni Šerijat, i zbog ovoga ima puno ajeta i hadisa koji upozoravaju na jezik, bilo da
podstiču na njegovo dobro ili upozoravaju na njegovo zlo. Učenjaci su pisali djela o
velikom broju stvari koje čini jezik, bilo da se radi o pozitivnim stvarima na koje islam
podstiče, poput pozivanja Allahu uz dokaze, širenja znanja kroz predavanja,
istinoljubivosti i riječi istine, ili se radi o negativnim stvarima na koje islam upozorava,
poput ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, laži i drugih mahana jezika. Na tu temu sam
napisao knjigu: Rječnik zabranjenih riječi, i u njenom uvodu naveo šerijatske principe
vezane za to.
Kada znaš da je Poslanik, s.a.w.s., u vjerodostojnom hadisu rekao: „Ko mi
garantuje da će čuvati ono što mu je između vilica, i ono što mu je između nogu,
garantujem mu Džennet.“, shvatićeš da je ovo garancija za nešto veoma važno. Ova
garancija, sa onim što ona znači, predstavlja šerijatsku kontrolu čuvanja časti muslimana.
To je njihovo neuznemiravanje po pitanju njihove časti, vjere, porijekla, imetka, života i
razuma. Kada je Allah ujedinio muslimane, Poslanik, s.a.w.s., je na oprosnom hadždžu
napomenuo ovaj princip, rekavši u svojoj sveobuhvatnoj hutbi pred više od sto hiljada
muslimana: „Doista su vaši životi, imeci i obrazi sveti poput ovog svetog dana, u ovom
svetom mjesecu, na ovom svetom mjestu. O Allahu, da li sam dostavio?“

***
Načini klasifikacije

Kada si shvatio koliko je raširena ova predominantna pojava – klasifikacija ljudi, i

da je obaveza zatrti je, znaj da oni koji se bave tim ’zanatom’ imaju nekoliko metoda:
* Vidjet ćeš kritičara ’kasapina’, kada god prođe pored skupine daija, odabere svoju
žrtvu. On njemu prilijepi jedan od ’gorkih nadimaka’, koji iz njegovih usta izlaze poput
strijele iz plijena. Zatim taj svoj plijen baci na put i kaže: „Uklonite smetnju sa puta, jer je
uklanjanje prepreke sa puta dio imana.“
* Vidiš kako vreba i uhodi ljude, njegovo oko služi za nadziranje, a uho za špijuniranje.
Sve to radi da bi isprovocirao i ubacio vatru smutnje prema dobrim ljudima i drugima
mimo njih.
* Vidiš ovog mrskog kritičara zabrinutog kako opkoliti daije dugim i prezrenim lancem
nadimaka kojima ljude rastjeruje od njih i pokvarenih optužbi kojima te daije svrstava u
sljedbenike strasti i zabludjele muslimane, čineći ih time predmetom zbrke i nereda.
Ukratko rečeno, ovaj čopor klasifikatora predstavlja najgore napadače na čast muslimana
kojima pripisuju razne, klevećući Allahove robove i ismijavajući se sa njima. Oni su
okovani mnogim lancima: zlobom, mržnjom, zavišću, ogovaranjem, nemimetom, lažima,
potvarama, klevetanjem i nalaženjem mahana, i sve to u isto vrijeme. Oni se se s pravom
mogu nazvati simbolom pokvarenih namjera, kojima su do kraja zadojeni. Allahu se
utječemo od njihovog stanja, i da Bog da ih niko ne poslušao.

[Posljedice]

O Allahu, koliko je samo ova šejtanska rabota izazvala bolnih posljedica po

samog kritičara, koji ide putem koji nije put vjernika. On je odbačen, napušten, grešan,
nepravedan prema svojoj duši, svom karakteru, svojoj vjeri i svom ummetu. Uzeo je
udjela u svim vrstama ružnog govora, tako da je partner onome koji potvara, i onome koji
kleveće, i onome koji prenosi tuđe riječi, i onome koji ogovara, a ujedno je i vođa lažova
koji muslimane napadaju na ono što je najsvetije: akidu i čast. Uzvišeni Allah kaže: A
oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i
pravi grijeh. (el-Ahzab, 58.) Ovo klevetanje nekada može značiti otpadništvo od islama,
kao kada bi za onoga ko praktikuje islam rekao: ’Nazadan, zaostao’. Dokaze za to možeš
vidjeti u poglavljima o otpadništvu u hadiskim i fikhskim knjigama. Zbog ovoga je Ibn
Kutlubuga napisao poslanicu pod nazivom: Ko izađe iz vjere a da ne osjeti. Ovo je
najgora posljedica po kritičara, pored drugih posljedica kao što su: padanje u očima
drugim, ocjenjivanjem da je niko i ništa, da je nerazborit, slabe vjere, sljedbenik strasti
kojeg njegova strast i nesposobnost razlučivanja istine od neistine navedoše da se
suprotstavlja onome ko je u pravu i bespravno ga napada. Štaviše, najveći je belaj to što
ovaj smutljivac svoje sijanje smutnje smatra dijelom vjere, i to prikazuje u ruhu šerijata.
On uživa u spominjanju i širenju svog mišljenja.
Takav je, zaista, umorio i historiju i sebe, i takav je ezijetio i historiju i sebe. Niti
je rekao hajr pa time stekao nagradu, niti je ćutao, pa da bude sačuvan kazne. Upisan je u
spisak omraženih ljudi u registru historije, među onima za kojima niko ne žali.

Nesretnik je nesrećom opsednut, ne može se od nje odvojiti.

Koliko su samo ljudi ove lažne optužbe povrijedile, koliko su tegobe u prsima
izazvale, koliko su suza u očima pokrenule, koliko se ljudi drhtavim uzdasima Allahu na
njih žalilo u dubini noći, žarko moleći da ih otkloni, pružajući svoje ruke ka Onome Koji
nevoljnicima pomaže, a nasilnike uništava. Dok zulumćar duboko spava, strijele
mazluma ka njemu sa svih strana dolaze, ne bi li neka od njih svoju žrtvu pogodila. O
Allahu, ’koja je samo razlika između onog ko spava dok su ljudi budni i dove za njega, i
onoga koji spava dok su ljudi budni i dove protiv njega’6.
Koliko su samo belaja izazvale ovakve spletke u raznim zemljama, iskrivljujući
istinu i stajući joj na put. Koliko su udaraca davi nanijeli mladići, potcjenjujući ulemu,
ismijavajući se sa njima, ponižavajući i njih i njihovo znanje, nipodaštavajući njihove
sposobnosti, i sijući neprijateljstvo i mržnju među njima. Koliko su nepravde nanijeli
muslimanima, u njihovoj vjeri i časti, i koliko su oslabili širenje islamske dave među
njima. Štaviše, te spletke su fabrika tabuta na kojima budu odnešeni i pokopani napori
daija i rezultati njihove dave. Pogledaj kako se nadmeću u gašenju njenog svjetla, ali
Allah im je dovoljan i On će ih obračunati. Ovo je, zasigurno, jedan od ciljeva u
planovima neprijatelja Ummeta, zbog njihovog neprijateljstva prema njemu i huškanja
protiv njega. Ti planovi su dio njihovog zlog sistema spletkarenja protiv muslimana. U to
spada i kjafirsko obimno napadanje na poznatog raviju islama, Ebu Hurejru, r.a., mimo
drugih ashaba. To je zato što on, od svih njih, prenosi najviše hadisa, pa kada krene napad
na njega, onda napad na druge, koji manje prenose od njega, bude još lakši. Zbog toga,

6
Vidjeti: Ibnul-Kajjim, Tarikul-hidžretejn, 525., Daru Ibnil-Qajjim, Demmam, 1994.
muslimanski učenjaci su složni da je napad na jednog od ashaba, radijallahu ’anhum,
otvoreno otpadništvo. Ebu Zur’a er-Razi kaže: „Kada vidiš da čovjek napada jednog od
asbaba Poslanika, s.a.w.s., znaj da je otpadnik. To je zato što je Allahov Poslanik istina, i
Kur’an je istina, i ono sa čim je došao je istina, i sve to su nam prenijeli ashabi, a ovi žele
da napadnu njih, koji su naši svjedoci, kako bi time poništili Kur’an i Sunnet. Međutim,
oni su preči da budu napadnuti, i oni su otpadnici.“7
Učenjaci su spustili ovaj propis na onoga ko blati jednog od nosilaca čistog
šerijata i istinskih učenjaka ovog ummeta, jer napad na onoga ko nešto nosi vodi napadu
na poslanicu Allahove vjere i Njegovog šerijata kojeg (pre)nosi. Zato su se učenjaci
složili na tome da je jedan od uzroka ateizma upravo napad na ulemu.
Ed-Deureki kaže: „Koga čuješ da spominje Ahmeda ibn Hanbela po zlu, sumnjaj
u ispravnost njegove akide.“8
Ahmed ibn Hanbel je isto to rekao za Jahja ibn Meina, kao što je to rečeno i za
Ebu Zur’a er-Razija, Allah se svima njima smilovao.
Sufjan ibn Veki’ je rekao: „Ahmed je kod nas kao test, ko njega kudi taj je kod
nas fasik.“9
Drugi su rekli: „Ahmed je test, i po njemu se raspoznaje ko je musliman, a ko
otpadnik.“10
O njemu je rečeno:
Ahmed ibn Hanbel poput testa postade
Po ljubavi prema njemu se vjernik poznade
Kad vidiš neko da Ahmeda napada
Znaj da će ubrzo raskrinkan biti.

Ljubavlju prema sljedbenicima Sunneta se testiraju ljudi, pa se sljedbenici

Sunneta odlikuju ljubavlju prema sljedbenicima Sunneta, dok se novotari odlikuju
njihovom mržnjom. Hafiz Ibn Asakir, rahimehullah, kaže: „Znaj, brate moj, Allah uputio
i mene i tebe ka Njegovom zadovoljstvu i učinio nas od onih koji Ga se boje i od Njegove
kazne čuvaju, da je meso uleme, Allah im se smilovao, otrovno. Poznato je šta Allah radi
sa onima koji ih vrijeđaju, jer je njihovo optuživanje onim od čega su čisti veoma krupna
stvar, kaljanje njihove časti i njihovo klevetanje je zla ćud, a napadanje onih koje je Allah
izabrao za oživljavanje znanja je pokuđena osobina.“11 Sljedbenici strasti i dalje galame
napadajući ulemu Ummeta. Uporno su napadali šejhul-islama Ibn Tejmijju, jer je on
prvak u oživljavanju menhedža Selefa u kasnijim generacijama. Novotari su po svijetu
raširili ljaganje selefijske dave koja se javila u srcu Arapskog poluotoka, a koja poziva na
povratak Kur’anu i Sunnetu, i nazivali su je svakakvim imenima, kako bi ljude rastjerali

7
Vidjeti: Fethu-mugis, 4/94.
8
Vidjeti: Tabekatul-hanabile, 4/178.
9
Vidjeti: Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 6/90.,
10
Ibid.
11
Vidjeti: Ibn Asakir, Tebjinu kezibil-mufteri, 29.
od nje. U ovom našem dobu svoju ulogu u ovoj fitni uzimaju ljudi u koži onih koji se
pripisuju Sunnetu, ogrnuti pripisivanjem selefizmu, nepravedno i bespravno, koji sebe
zauzeše napdanjem daija optužbama koje su izgrađene na ništavnim dokazima, i zabaviše
se zabludom klasifikacije.
Ovo je veliki belaj i zabluđujuća smutnja uklanja zaštitu vjere, rastura džemat, sije
mržnju među muslimanima, kalja ugled učenjaka u očima širih masa, i u sebi sadrži inat,
poricanje istine i njeno odbacivanje. Istinu su rekli upućeni imami kada su tvrdili da
ljaganje uleme i njihovo neosnovano klasificiranje otvara vrata otvorenom otpadništvu. O
Allahu, koliko je samo ova slijepa smutnja odigrala ulogu u nepružanju otpora naletu
ateizma, raznih tarikata i nemorala, dajući im priliku da kvare moral vjernika i otvaraju
puteve širenja i proizvodnje nereda.
Tu su i mnoge druge nesreće po vjeru, ulemu, ummet i vladare muslimana koje
izaziva ova prezrena spletka. Ukratko rečeno, to je smutnja koja odvodi u zabludu, a njen
učesnik spada u one koji su zavedeni i koji su se odvojili od zajednice muslimana.

Ono na šta se oslanja ova smutnja

Nakon ukazivanja na posljedice ovih koji su se odvojili od zajednice muslimana i

na velike belaje njihove prakse klasificiranje, ako upitaš ’kritičara’ na šta se oslanja i koji
mu je dokaz za to klasificiranje kojim gađa Allahove robove kao kamenom, on će
prevrtati dlanove, i mucati govoreći ono što je juče sa umijećem izgovarao. Uvidjet ćeš
da sve što kod sebe ima kao dokaz ustvari su:
- Mutne vesvese, nervozni refleksi i kategorička zavist;
- Korišćenje lošeg mišljenja o drugima, a takvo mišljenje je najlažniji govor;
- Oslanjanje na smtranje, a loša li je za čovjeka jahalica ’smatraju’.

Kritičar koji rastura džemat muslimana svoje sudove o drugima gradi na ovim
propalim obmanama i slabim mišljenjima, a kada su ona bila temelj za izgrađivanje
sudova?12 Jedan od primjera tih glupih mišljenja oko kojeg (kao da) su se dogovorili i
koje im je zajedničko pri klasifikaciji jeste:
- Taj i taj je rekao za tog i tog: „Allah mu se smilovao.“, a on je iz te i te sekte!
Pogledaj kako čine Allahovu milost skučenom i napadaju ljude koji su možda već
u Džennetu, i nepravedno ih klasificiraju.
- On spominje tog i tog na dersu i prenosi od njega.
Ono što sam utvrdio jeste da učenjaci ne prenose teških sljedbenika strasti koji
imaju velike novotarije, koje izvode iz vjere, niti od sljedbenika strasti i novotara u
oblasti u kojoj je novotar, niti onoga koji ispoljava svoju novotariju, glupira se sa njom i
poziva u nju. Što se tiče blažih slučajeva, učenjaci prenose od njih na ispravan način, tj.
radi pouke, kao što je slučaj u prenošenju dodatnih rivajeta koji ojačavaju neku predaju.

12
Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 13/110-113.
 - Jedan od oslonaca kritičara koji rasturaju zajednicu muslimana jeste istraživanje
grešaka i traženje posrtaja.
Takav negativno klasificira zbog greške, traži posrtaj učenjaku i to mu ne prašta.
Ovo je upropaštavajući put (menhedž). Pa ko je taj koji se sačuvao greške, mimo
Allahovih vjerovjesnika i poslanika, i koliko samo neki poznati učenjaci imaju grešaka,
ali se one opraštaju pored istine i upute na kojoj su i velikog hajra kojeg pri sebi imaju.

Ko je taj što nikad ne posrnu

I što samo dobro pri sebi ima?

Kada bi se svakom zamjeralo zbog ovoga, niko nam ne bi ostao i postali bismo
poput svilene bube, koja sama sebe obavije dok ne umre. Pogledaj u hadis koji se nalazi
kod Buharije i Muslima, a kojeg prenosi Džabir, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.w.s.,
zabranio da čovjek dođe s puta kući iznenada, sumnjajući ga neko u porodici vara i
tražeći njihove mahane. Ovo se tiče porodice čovjeka, a kako je tek sa ostalima? I bonton
traženja izuna i davanje do znanja ukućanima da neko ulazi u kuću propisani su upravo
da bi se izbjeglo nailaženje na njihove sramote, a kamoli njihovo istraživanje.

U metode kritičara spada i tumačenje tuđih postupaka i govora u skladu sa lošim

mišljenjem, tj. u negativnom značenju. U to spada nastojanje tumačenja tuđeg govora na
negativan način, nakon ulaganja krajnjeg napora u uhođenje i vrijebanje, i uz veliku
radost zbog nalaženja mahane nekome. Kada je radost muslimana zbog upadanja drugog
muslimana u grijeh postala dio Allahove vjere? Uistinu je ovaj lov na tuđe greške teška
bolest koja, kada se nastani u čovjekovoj duši, ugasi svjetlo imana i srce pretvori u
ruševinu, tako da ono prima razne strasti i prohtjeve, ali ih i proizvodi. Allahu se
utječemo od poniženja.
Iz ovog izlaganja je postalo jasno da ovaj fenomen klasifikacije nema šerijatske
potpore, već je izgrađen na optužbama bez dokaza. U tom slučaju otpužba biva
neispravna, a tvrdnja poništena, i u šerijatu nema nikakvu težinu. Tada tužitelj (po
šerijatu) postaje optuženi, jer se protiv njega diže tužba zbog laži i potvore. Poslanik,
s.a.w.s., je rekao: „Kada bi se ljudima davalo shodno njihovim tvrdnjama...“13
***

Povodi ovog fenomena

U tom slučaju nameće se pitanje: Koji su povodi prohtjeva neosnovane

klasifikacije ljudi? Odgovor je: Uzrok može biti jedna od sljedećih stvari:

13
Cijeli hadis glasi: „Kada bi se ljudima presudilo po onome što tvrde da im pripada, bilo bi ljudi koji
bi tražili imetke i živote drugih. Međutim, onaj koji traži, dužan je podnijeti dokaz, a onaj koji poriče
dužan je zakleti se.” (Bilježi Bejheki, 10/ 252, hadis je hasen )
 - Ideološko neprijateljstvo pri vaganju nekog, i ovo je osobina predvodnika
raznih ideoloških pravaca koji su u koliziji sa ispravnim islamom, onakvim
kakvim su ga razumijevali ispravni prethodnici (Selef). Ovi su zasadili sjeme
ovog fenomena u srcima naše omladine.
- Iblisovo obmanjivanje i ubacivanje vesvesa nekim vjernicima. Često se među
ovim dobrim ljudima mogu naći oni kojima su novotari ubacili šubhu koja se
ustalila u njihovim srcima, pa su mislili da je to, ustvari, dodatna bogobojaznost i
predostrožnost. Zatim su se toliko posvetili toj šubhi da im je oduzela svo vrijeme
i iscrpila njihove napore, odvraćajući ih od sticanja znanja i povećanja imana.
Zbog ovoga su mnogobrojna njihova pitanja o tom i tom čovjeku, a zatim dođu u
situaciju da ljagaju te ljude.

Kao da je Ibnul-Kajjim lično posmatrao ovo što se dešava u našem vremenu, kada
kaže: „Čudnovato je da se insan lahko čuva i pazi od jedenja harama, nasilja, bluda,
krađe, pijenja alkohola, zabranjenog pogleda, i dr., a teško mu je da sačuva pokrete svog
jezika. Čak nekada vidiš čoveka koji je primjer u pobožnosti, zuhdu i ibadetu kako
izgovara riječi koje srde Allaha, a na koje ne obraća pažnju. Zbog jedne riječi padne (kod
Allaha) koliko je najveća razdaljina između istoka i zapada. Koliko vidiš ljudi koji se
čuvaju razvrata i nasilja, a njegov jezik kalja časti živih i mrtvih, ne mareći šta priča.“14
- Nekada je povod bolest zavisti, nepravde i ljubomore, a ona je najveća među
onima koji se pripisuju znanju i hajru. Kada onaj ko ima manje sreće vidi da pada
njegovo mjesto koje je zamislio da treba imati u srcima ljudi, i vidi da se ljudi
udaljavaju od njega, dok je pored njega Allah nekom od njegovih kolega dao
blagodat koju nije dao njemu, kao što je prihvatanje od strane ljudi, reputacije i
okupljenosti tragatelja za znanjem oko njega, počne ga nipodaštavati i kuditi na
indirektan način, ka paže: „Taj i taj je takav, osim što pri njemu ima...“ Nekada
koristi metod pobožnih muhaddisa, a suštinski je doista daleko je od toga, koji su
za slabe prenosioce koristili određenu gestikulaciju kojom bi ukazivali na njihovu
slabost, ili bi koristili dove koje ukazuju na zamjerke tim prenosiocima, i Allah
zna da ovaj želi upravo da ukaže na slabost i to radi iz žalosti, što spada u
napadanje srećnih vesvesama uskraćenih. Sve ovo su šejtanska posla.

Ovdje se duša divi preciznosti pravih kritičara koji se nisu obazirali na

međusobno ljaganje kolega. Na tu temu su prenesene mnoge izreke prvih generacija, od
kojih je neke zabilježio Ibn Abdulberr u svom djelu Džami’u bejanil-’ilmi ve fadlih, od
Ibn Abbasa, Malika ibn Dinasa i Ebu Hazima, Allah im se smilovao.
Od tih izreka je: „Uzmite znanje gdje god ga nađete, i ne prihvatajte govor fekiha
jednih o drugima, jer oni su međusobno ljubomorni poput ovna u svom toru.

14
Vidjeti: Ibnul-Kajjim, ed-Da’u ved-deva’u, 367.
 Od Ebu Hazima se prenosi da je rekao: „Nekada su učenjaci bili takvi da, kada bi
sreli učenijeg od sebe, to bi smatrali velikim dobitkom, kada bi sreli sebi ravnog,
obnavljao bi sa njim (znanje), a kada bi sreo nekog ko je ispod njega, ne bi se oholio nad
njim. Tako je bilo sve dok nije došlo ovo vrijeme, pa čovjek traži mahanu učenijem od
sebe, želeći da mu se prekine Allahova blagodat i da ljudi vide da on nije u potrebi za
njim, zatim ne obnavljaju znanje sa sebi ravnim, i ohole se nad onima koji su ispod njih,
pa propadoše ljudi.“15
Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.w.s., u hadisu kojeg prenosi ez-Zubejr
ibnul-’Avvam, r.a.: „Uvukla vam se bolest prijašnjih naroda: zavist i mržnja. Mržnja
uklanja, i to ne kažem da uklanja kosu, već da uklanja vjeru (iz srca). Tako mi
Onoga u Čijoj je Ruci moja duša, nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a
nećete vjerovati dok se ne budete voljeli. Da li želite da vam ukažem na ono što će
učvrstiti vašu međusobnu ljubav? Širite selam među vama.“16

- Povod može biti i dunjalučko neprijateljstvo, koje je tako mnogo mržnje,

netprijateljstva, ozlojeđenosti i patnje uzrokovalo. su uvijek pate i izgaraju da
imaju sreće, ali ništa ne postižu.

15
Vidjeti: Ibn Abdulberr, Džami’u bejanil-’ilmi ve fadlih, 2/151.
16
U punoj verziji koju prenosi ez-Zubejr bilježe ga Tirmizi u Sunenu, Ibn Madže u Sunenu, Ahmed u
Musnedu, sa slabim lancem prenosilaca zbog nepoznatosti ravije koji ga prenosi od ez-Zubejra, dok drugu
polovinu hadisa: „Da li želite...“, prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Muslim sa vjerodostojnim lancem
prenosilaca.