Odgovor neoharidžijama u vezi osnove vjere

Sva hvala pripada samo Allahu dželle še’nuhu; neka je salevat i selam na povjerljiva upućivača
Muhammeda sallallahu ‘alejhi we sellem, na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, i na sve one koji
se drže njegova sunneta, i njegovom stazom hode, do Sudnjega dana.

Kaže Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi:

„O vi koji vjerujete, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i u na svoju štetu...“ En-
Nisa’, 135.

„O vi koji vjerujete, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja
koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je
najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite.“ El-Ma’ide, 8.

Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Doista je Allah, pošto je odredio stvaranje,
napisao kod Sebe iznad ’Arša: „Uistinu je Moja milost ispred Moje srdžbe.“ (Buhari)

Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Vaš Gospodar je Sebi propisao svojom rukom
prije nego je stvorio stvorenja: „Moja milost je ispred Moje srdžbe.“ (Ibn Madže)

Svjedoci smo kako se u našem vremenu javljaju novi pravci u vjeri kao što je to bio slučaj i sa
prijašnjim generacijama, pa tako imamo neke pravce koji su potpuno novi, dok su neki reinkarnacija
starih zamrlih pravaca, sa ili bez nekih modifikacija. Jedan od tih pravaca jeste i neoharidžijski pravac,
koji je uzeo maha u svojim raznim varijantama i skupinama, od kojih svaka tvrdi da je spašena skupina, a
ostatak svijeta, uključujući i ostale neoharidžijske skupine, proglašavaju ne samo zabludjelim, nego i
nevjernicima. Ovdje ćemo najprije ukratko, a zatim i podrobno, izložiti odgovor na jedan od aspekata
vjere u kojem su se razišli sa vjerovanjem Ehli Sunneta, pojašnjavajući eventualne nedoumice i nejasnoće,
što će biti dovoljno za razjašnjavanje istine onome koji je iskreno traži i ne spada u prkosnike.

Sažeto izlaganje tematike

Mi slijedimo Poslanikov put u donošenju sudova o drugima, koji se ogleda u traženju mahana
sebi, a opravdanja drugima, i krajnjem oprezu pri donošenju suda nevjerstva o ljudima koji su u osnovi
muslimani, što je najopasniji i najdrastičniji mogući sud, i voĎenju ogromnog računa o ispunjavanju
svih potrebnih uslova i otklanjanju svih prepreka za tako opasan sud, a sama priroda islama je takva da je
lakše pogriješiti u nekažnjavanju i neosuĎivanju nekog, nego pogriješiti u kažnjavanju i osuĎivanju.

Tome se mogu dodati riječi jednog od starih učenjaka, Qadi Ijada, koji kaže: „Mora se biti oprezno
pri tekfirenju mute’ewwilina (onih koji su nešto pogrešno protumačili), jer je ohalaljivanje krvi klanjača
opasna stvar. Greška po pitanju hiljadu kjafira je lakša nego greška ohalaljivanja krvi jednog muslimana“,
tj. lakše je ne protekfiriti hiljadu otpadnika koji su u osnovi muslimani (osim onih kod kojih su otklonjene
sve prepreke i ispunjeni svi uslovi) nego protekfiriti jednog muslimana i time ohalaliti njegovu krv. 1

1
Qadi Ijjad, jedan od velikih klasičnih alima koji je preselio 544. hidžretske godine, u djelu Eš-Šifa’ u poglavlju Konstatacije
po pitanju tekfira mute’ewwilina.
 A naspram tog puta je šejtanov put donošenja sudova od drugima, koji se ogleda u traženju
mahana i (neuzubillah) kufrova drugima, a opravdanja sebi, i krajnjem neoprezu pri donošenju suda
nevjerstva o ljudima koji su u osnovi muslimani, što je najopasniji i najdrastičniji mogući sud u kojem
ako pogriješiš posljedice su ogromne, i nevoĎenju nikakve brige ispunjavanju uslova i otklanjanju
prepreka pri tom sudu. I kod takvog puta bolje je greškom protekfiriti milijardu muslimana koji to nisu
zaslužili, nego pogriješiti pa neprotekfiriti nekog ko je to zaslužio, i to je suprotan put od Poslanikovog,
s.a.w.s., puta.

Primjer: Po tom šejtanskom putu, ako recimo nekog muslimana oni proglase nevjernikom,
neuzubillah, bez ikakvog opreza, a ja se bojim Allaha da to uradim pa da pogriješim u tome, već vodim
krajnju brigu o otklanjanju svih prepreka i ispunjavanju svih uslova, jer je posljedica takvog suda
ogromna, ja sam po njima onda isto nevjernik kao onaj koji obožava kipove i nikada nisam ni bio
musliman! Ako je to logično i razumno onda molim Allaha da nas sačuva takve logike i takvog razuma.

Ako onaj koji nekog ne protekfiri zato što taj neko nije protekfirio onoga koga su oni protekfirili,
onda je i taj kjafir. Neuzubillah, ovo izgleda kao da je direktna inspiracija od šejtana lično.

Ključ je u tome što su proglašavanje drugih nevjernicima učinili od osnove vjere kao što je
obožavanje Allaha od osnove vjere, pa ko, po njima, ne proglasi nevjernikom onoga koga su oni
proglasili, takav isto kao da obožava druge mimo Allaha, neuzubillah, ne ulazeći u razloge zašto ga nije
proglasio nevjernikom. Srž toga jeste prije svega u krivom mentalitetu koji je prouzrokovao slijeĎenje
šejtanovog puta u donošenju sudova o drugima, jer taj put mnogo više odgovara nefsu nego poslanički, a
onda je to kasnije odvelo i tumačenju cijele vjere u skladu sa tim mentalitetom, da nas Allah sačuva.
Zatim je proizvod toga bio smeštanje tekfira, najopasnije mes’ele u islamu, u osnovu vjere, i obavezivanje
svakog običnog muslimana na poznavanje toga, i to nerazdvajajući izmeĎu smatranja nevjernicima onih
koji su u osnovi nevjernici, i proglašavanja pojedinaca muslimana nevjernicima, što su dva različita
pojma. Nisu shvatili poentu tekfira, i kada to neko biva nevjernikom ako ne protekfiri nekog nevjernika,
već su to pravilo bukvalno shvatili i primijenili na sve moguće pojedince. Naravno, posljedica je bila
izbacivanje cijelog islamskog svijeta iz vjere, što nikada nije bila praksa Ehli Sunneta. To je bilo poznati
kod mu’tezila i kod haridžija, koji su istu metodu koristili.

Sada ćemo zaći u jedan dio detaljnog objašnjenja, da bi shvatili suštinu cijelog problema. Poenta u
tekfiru jeste: ako ti ne smatraš nevjernikom nekog u smislu da smatraš to nevjerstvo na kojem je on
ispravnim, tj. sumnjaš u njegovu neispravnost i u to da je samo islam ispravna vjera,
- ili u smislu da negiraš ajete i hadise koji govore o njegovom nevjerstvu ili sumnjaš u njihovu
istinitost,
onda si i ti nevjernik zato što ne smatraš islam jedinom ispravnom vjerom, i to pošto saznaš za
nevjerstvo na kojem je taj neko i pošto saznaš za te ajete i hadise koji govore o tome. Pa recimo onaj koji
ne tekfiri jevreje i kršćane zato što smatra to na čemu su oni ispravnim, ili sumnja u neispravnost toga,
onda takav, naravno, nije musliman, ili pak negira ajete koji o njima govore da su nevjernici. Dok, onaj
koji ih ne tekfiri zato što pojma nema na čemu su ili pak ne zna za ajete koji govore o njima (kao neko ko
je tek primio islam, ili odrastao u mjestu gdje se o tome ne zna), a smatra islam jedinom ispravnom
vjerom i sve ono što je suprotno islamu neispravnim, takav je musliman, i nimalo mu ne šteti to što je
pogriješio, jer nije pogriješio u onome što je suština tekfira, već u ogranku, a to je poznavanje šerijatskog
značenja riječi kjafir i da se onaj ko nije na islamu naziva tim imenom u njegovom šerijatskom (a ne
jezičkom) značenju. Ako takav sazna za ono na čemu su, i za ajete koji govore o njima, i da je takve
obaveza nazvati nevjernicima u šerijatskom značenju te riječi, pa opet ih ne protekfiri, onda je on
nevjernik zato što negira ajete, a ne zbog samog bukvalnog pravila ’ko ne tekfiri kjafira i sam je kjafir’,
koje ne postoji ni u Kur’anu ni u Sunnetu, već je to izraz islamskih pravnika koji je izgraĎen na ove dvije
osnove koje navedoh.

Dakle, suština (‫ )اٌعٍت‬tog pravila tekfira jesu dvije stvari:

1. Smatranje islama jedinom ispravnom vjerom, a neispravnim sve što je suprotno njemu ( ‫اٌبشاءة‬
‫)اٌّجٍّت ِٓ اٌىفش واٌششن‬, i
2. PotvrĎivanje istinitosti ajeta i mutewatir hadisa (‫)تصذٌك اٌنصىص‬.

Tako, onaj koji ne tekfiri nekog zato što sumnja u ovo dvoje, ruši ove dvije osnove bez kojih nema
islama. Takav je nevjernik zbog toga, a ne zbog samog pravila, jer pravilo je i izgraĎeno na ove dvije
osnove.

Tokom komentara djela o stvarima koje izvode iz vjere, spominjući tačku: „Ko sumnja u
nevjerstvo nevjernika...“, šejh Berrak je naveo primjer jevreja i kršćana. Nakon toga je bio upitan: „Da li u
nevjerstvo sumnjanja u kufr mušrika upada i onaj ko kaže: 'Oni koji tavafe oko kaburova nisu mušrici jer
ne znaju propis?'“, na šta je on odgovorio: „To je mes'ela oko koje ima razilaženja, opravdanje neznanjem
po pitanju djela u koja upadaju muslimani (tj. oni koji su prije toga imali propis muslimana), oko toga ima
razilaženja, i to kod mene ne spada u prethodno navedenu stvar koja ruši tewhid. Zato sam stavio akcenat
na sumnjanje u nevjerstvo jevreja i kršćana.“ https://sh-albarrak.com/article/3918

Da nesreća bude još veća, nisu se zadržali na bukvalnoj primjeni ovog pravila samo kod onoga ko
greškom ne protekfiri jevreje i kršćane i one koji su u osnovi nevjernici, već su to pravilo, nažalost, počeli
primjenjivati i kod tekfira onih koji nisu protekfirili one koji nisu protekfirili one koji su, po njima (a
često pogrešno), nevjernici, a u osnovi su muslimani. Pa je nesreća postala još veća kada su još više
proširili primjenu tog pravila na pojedinačni tekfir odreĎene osobe, pojedinca, koji upadne u neko djelo
nevjerstva, pa su protekfirili i takvog, bez ikakvih prepreka i uslova, i onog ko takvog ne protekfiri i onog
ko takvog ne protekfiri. Tu kod trećeg su stali, dok su mu’tezile Bagdada recimo išli do u beskonačnost, a
mu’tezile iz Basre su stajali kod tog trećeg i to je njihova akida.

Tako su svakog onoga ko ne protekfiri nekog koga su oni, često neopravdano i neoprezno,
protekfirili – proglasili nevjernikom isto kao i ovog prvog, a zatim i onog koji ovog drugog ne protekfiri
isto tako. Kod trećeg u nizu zastaju. Neuzubillah!!!

---Ehli Sunnet je ispravno shvatio ovo pitanje, bez pretjerivanja i popuštanja, i dao mu njegovo
pravo i nije pogriješio. Ehli Sunnet je ovo pravilo vratio njegovim osnovama, a te osnove su
1. Smatranje islama jedinom ispravnom vjerom, i
2. PotvrĎivanje istinitosti ajeta i mutewatir hadisa.
Odatle i potiče to pravilo ’ko ne tekfiri kjafira i sam je kjafir’. Tako je Ehli Sunnet sakupio sve
tekstove koji govore o tekfiru, pa je razdvojio izmeĎu tekfira onih koji su u osnovu nevjernici 2 i onih koji
su u osnovi muslimani, pa je onda kod oniih koji su u osnovi muslimani razdvojio izmeĎu uopštenog
tekfira i pojedinačnog tekfira, pa je kod samih djela razdvojio izmeĎu djela koja ruše sažeti iman3 i

2
Pethodno sam naveo primjer jevreja i kršćana i slučaj onoga ko njih ne tekfiri, i rekao stav ehli sunneta i stav onih koji su
pretjerali.
3
Sažeto i uopšteno vjerovanje u 6 imanskih ruknova, koji sadrži iman u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan
i kader, i iman da je sve ono što je došlo od Allaha i Poslanika istina i uopšteno prihvatanje pokornosti Allahu kroz slijeĎenje
Poslanika, s.a.w.s. Tako onaj ko zanegira jedan od ovih 6 ruknova uopšteno ili direktno utjera u laž Allaha i Poslanika, s.a.w.s.,
ili opšteno odbije slijeĎenje Poslanika, s.a.w.s., takav je srušio sažeti iman.
(opaska: Ako neko ne ostvari aslud-din i aslul-iman, on nije musliman, znao ili ne znao.

Dakle, čovjek treba imati sažeti iman (ًّ‫ )اإلٌّاْ اٌّج‬ili aslul-iman, i aslud-din mada se ovo dvoje prepliću.
sažeto pridržavanje osnove vjere 4, i djela koja ruše detaljni iman5 i detaljno pridržavanje osnove
vjere6. Tako onaj koji iz neznanja ili pogrešnog tumačenja, upadne u djelo koje ruši sažeto pridržavanje

Sažeti iman je uopšteno vjerovanje u 6 imanskih ruknova:

- iman u Allaha,
- Njegove meleke,
- knjige,
- poslanike,
- Sudnji dan i
- kader,
- i iman da je sve ono što je došlo od Allaha i Poslanika istina i
- uopšteno prihvatanje pokornosti Allahu i to kroz slijeĎenje Poslanika, s.a.w.s.

Onaj ko zanegira jedan od ovih 6 ruknova uopšteno ili direktno utjera u laž Allaha i Poslanika, s.a.w.s., ili uopšteno odbije
slijeĎenje Poslanika, s.a.w.s., takav je srušio sažeti iman.

Primjeri:

- Ko bi rekao da ne vjeruje u Allahovo postojanje, ili u Njegov rububijjet, ili uluhijjet ili ko komplet negira Allahova imena i
svojstva (kao čiste džehmijje), takav u osnovi nije musliman, prije nego što se uspostavi dokaz.

- Ko bi rekao da ne postoje meleki, ili ne vjeruje u njih, ili smatra da je to metafora za zvijezde ili nekakve umove (kao što su
neki filozofi smatrali), takav je kjafir prije uspostave dokaza.

- Ko bi rekao da Allah nije objavio knjige poslanicima, takav je kjafir prije uspostave dokaza.

- Ko bi rekao da Allah nije slao poslanike, takav je kjafir prije uspostave dokaza.

- Ko bi rekao da ne vjeruje u Sudnji dan i proživljenje, takav je kjafir prije nego se uspostavi dokaz.

- Što se kadera tiče, on ima četiri stepena, i čovjek odmah postaje kjafir ako bi negirao prvi stepen, a to je da Allah sve zna šta
je bilo i šta će biti.
‫ ( ٌا وافش وفشث ) اٌذٍٍت‬: ‫ ولاي أدّذ ألدذ ِناظشٌه ٌّا لاي عٍُ هللا ِخٍىق‬9/197.
Imam Ahmed ibn Hanbel se raspravljao sa jednim od džehmija, i kada je ovaj džehmija zanegirao Allahovo znanje, imam
Ahmed mu je rekao: "O kjafiru, učinio si kufr."

- Što se tiče tasdika i tekziiba (smatranja istinitim ili lažnim Allahovog ili Poslanikovog govora), onaj ko bi direktno utjerao u
laž jedan jedini harf Allahovog govora ili govora Allahovog Poslanika, znajući da je to njihov govor, takav je kjafir prije
uspostave dokaza.

- Što se tiče sažetog pridržavanja pokornosti Allahu, to je poput Iblisa, on je postao kjafir jer je direktno odbio da se pokori
Uzvišenom Allahu. U to spada svako onaj ko zna da je islamski šerijat od Allaha i odbija ga, smatra ga nazadnim ili na bilo
koji način ga omalovažava. Takav je kjafir prije uspostave dokaza. Tako svi oni pripadnici bosanskog parlamenta koji su se
ismijavali prijedlogu za višeženstvo od strane jednog člana, ako su znali (a sigurno jesu jer to cio svijet zna) da je višeženstvo
dio islama, svi su kjafiri prije uspostave dokaza.

U ovo zadnje spada i svako onaj ko zna da je neki propis - Allahov propis, a zatim se njime ismijava. Takav je kjafir prije
uspostave dokaza.

U ovo zadnje spada i bacanje Kur'ana u smeće, njegovo gaženje i omalovažavanje, kao i odbijanje slijeĎenja Muhammeda,
s.a.w.s., kao što su jevreji u Medini znali da je on Allahov Poslanik ali nisu htjeli da ga slijede. Nije im pomoglo to što su imali
tasdik - smatranje nečega istinitim, već se uslovljava i el-ittiba' - slijeĎenje, makar načelno za početak.)

4
Samo potvrĎivanje njih dvoje (dva šehadeta) je dovoljan dokaz za dvije stvari: Prva: Da samo Allah zaslužuje ibadet, zatim
ostvarivanje toga tewhidom i nesuprotstavljanjem tome širkom. Druga: Sažeto pridržavanje šerijata (posljednjeg Poslanika,
sallallahu ‘alejhi we sellem), u smislu da uopšteno prihvati da mu je Allah Gospodar Kojem treba da se pokori kroz Njegov
zakon kojeg nam je poslao preko Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem. To učenjaci nazivaju sažetim pridržavanjem
šerijata, tj. El-iltizamu-l-mudžmel (ًّ‫)االٌتضاَ اٌّج‬. Ove dvije stvari su osnova vjere, aslu-d-din, i njena suština. Onaj koji smatra
da drugi zaslužuje ibadet mimo Allaha, ili da samo Allah zaslužuje ibadet ali uputi taj ibadet nekom drugom, ciljajući
obožavanje tog drugog i približavanje njemu, takav je srušio sažeti aslu din.

(Što se tiče aslud-dina, tu možemo reći sljedeće:

Samo potvrĎivanje dva šehadeta je dovoljan dokaz za dvije stvari:

- Prva: Vjerovanje da samo Allah zaslužuje ibadet, i ostvarivanje toga tewhidom i nesuprotstavljanjem tome širkom. U ovo
spada i sažeto odricanje od kjafira, koje se ogleda u odricanju od svih vjera mimo islama, tj. smatranje svih vjera i ideologija
mimo islama neispravnim, zabludjelim, itd.

- Druga: Sažeto pridržavanje šerijata (posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem), u smislu da uopšteno prihvati da mu
je Allah Gospodar (‫ )سبً هللا‬Kojem treba da se pokori kroz Njegov zakon kojeg nam je poslao preko Muhammeda, sallallahu
‘alejhi we sellem. To učenjaci nazivaju sažetim pridržavanjem šerijata, tj. El-iltizamu-l-mudžmel (ًّ‫)االٌتضاَ اٌّج‬.

- Ove dvije stvari su osnova vjere, aslu-d-din, i njena suština.

Onaj koji smatra da drugi zaslužuje ibadet mimo Allaha,

ili da samo Allah zaslužuje ibadet ali uputi taj ibadet nekom drugom, ciljajući obožavanje tog drugog i približavanje njemu,

ili uputi ibadet drugom tvrdeći da to nije ibadet, a ono ustvari jeste ibadet i vanjština tog djela kategorički ukazuje na
obožavanje - takav je srušio sažeti aslu din.

TakoĎer, onaj koji smatra da su sve vjere samo putevi koji vode Jednom Bogu, i da su sve prihvatljive, i tome slično, takav nije
musliman, jer nije ostvario sažeto odricanje od kufra i kjafira.

TakoĎer, onaj ko stane u saff nevjernika u borbi protiv muslimana, nevjernik je poput njih, MAKAR TIME CILJAO
DUNJALUK. Takav nije ostvario sažeto odricanje od kufra i kjafira.

Zatim, ovaj drugi dio, a to je sažeto pridržavanje šerijata, je već obraĎeno u prethodnom postu. Tome se može dodati da neko
povede rat i upotrijebi veliku silu samo da se ne bi uspostavio Allahov zakon u nekoj državi.)
5
Poput onoga ko zanegira neki od detalja 6 imanskih šartova poput jednog od meleka, ili neku od prijašnjih objava ili
poslanika, ili detalja na Sudnjem danu (npr. sirat ćupriju), ili neka Allahova svojstva, ili neki dio kadera, i tome slično, čime se
indirektno a ne direktno suprotstavio Allahu i Poslaniku, a ne zna da se suprotstavio.
6
Poput onoga ko ima sažetu osnovu vjere, i koji je potvrdio da mu je Allah Gospodar i uopšteno prihvatio da Mu se pokorava
kroz Njegov zakon objavljen Poslaniku, s.a.w.s., ali ne zna detalje tog zakona poptu toga da taj zakon, šerijat, obuhvata sve
aspekte života, poput suĎenja u meĎuljudskim odnosima, i bračnog prava i krivičnog prava i ekonomije i dr., zato što je
nedavno primio islam ili odrastao u mjestu neznanja, takav ima sažeto pridržavanje osnove vjere i šerijata, ali je pogriješio u
detaljnom i takav nije odmah nevjernik već je potrebno da se poduči. Kod haidžija nema te razlike, nego sve u isti koš. Kao
primjer navodi Ibn Tejmijje: „Nema sumnje da onaj ko ne vjeruje u obaveznost suĎenja po onome što je Allah objavio
Njegovom Poslaniku biva nevjernikom. Onaj ko ohalali da se sudi meĎu ljudima onime što on smatra pravdom, bez slijeĎenja
onoga što je Allah objavio, on je nevjernik. (...) Doista je puno ljudi primilo islam ali uz to ne sude osim po običajima koji su
kod njih ustaljeni, koji su nareĎeni onima koji se pokoravaju, i ovi, kada spoznaju da nije dozvoljen sud osim po onome što
je objavio Allah, pa se ne budu pridržavali toga, već budu ohalalili da sude suprotno onome što je objavio Allah, oni su
nevjernici, a ako ne, onda su neznalice!“ Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/130. Tako oni nisu postali odmah nevjernici sve dok
ne spoznaju da se njihovo djelo suprotstavlja sažetom prihvatanju islamskog šerijata, kada njihovo ustrajavanje na dotičnom
djelu biva rušenjem samog tog sažetog priznanja pokornosti Allahu Uzvišenom. Ovo je primjer za detaljnu pokornost Allahu
kroz slijeĎenje šerijata, dok ima i primjera vezanih za onaj prvi dio šehadeta, a to je upućivanje ibadeta samo Allahu i klonjenje
širka, ali je to puno dugo i detaljno, pa ću te poštedeti. Mada, ukratko rečeno: da takav smatra da samo Allah zaslužuje ibadet i
sva djela za koja zna da su ibadet upućuje samo Allahu i svojim djelima nikada ne cilja približavanje nekom drugom mimo
Allaha obožavanjem već samo Allahu, čime je ostvario sažeto ostvarivanje aslu-d-dina i sažeto odricanje od širka, ali upadne
u neku od pojedinačnih vanjskih vidova širka, ne znajući da je to konkretno djelo širk i ne ciljajući njime njima
približavanje ibadetom nekom mimo Allaha, takav je predmet uspostave dokaza da bi bio protekfiren, i moraju se ispuniti
uslovi i otkloniti prepreke. Ovo ne spada bukvalno u obožavanje drugog mimo Allaha, i zato nije srušio svoju sažetu osnovu
vjere, i na ovaj način se mire naizgled kontradiktorne izjave učenjaka u kojima nekada kažu da čovjek ima opravdanja
neznanjem a nekada da nema. Pa kada kažu da ima, onda se to odnosi na one koji nisu srušili detaljnu osnovu vjere i koji nisu
osnove vjere ili sažeti iman u imanske ruknove, takav je odmah nevjernik, dok onaj koji upadne u djelo
koje ruši detaljno pridržavanje osnove vjere ili detaljni iman u imanske ruknove, takav nije odmah
nevjernik, već tu postoji uspostava dokaz u vidu ispunjavanja uslova i otklanjanja prepreka.

Pa zatim, razdvojili su kada je u pitanju neko ko ne protekfiri onoga ko je srušio sažeti iman i
sažetu osnovu vjere, i neko ko ne protekfiri onoga ko je srušio detaljni iman i detaljnu osnovu vjere.

Prvo: Pa kada je u pitanju ovaj prvi, gleda se u suštinu, a to je – da li ga nije protekfirio zato što
smatra to konkretno djelo ispravnim ili sumnja u njegovu neispravnost ili sumnja u to da djelo nije od
vjere koja je kod Allaha prihvaćena, ili pak negira ajete i hadise koji govore o tekfiru počinitelja tog djela
nakon što su došli do njega – takav onda ima isti status kao i onaj ko to djelo radi – tj. nevjernik je, ili pak
potvrĎuje neispravnost takvih djela i potvrĎuje istinitost svih ajeta i hadisa, ali ga nije protekfirio zato što
smatra da nisu ispunjeni svi uslovi i otklonjene sve prepreke tekfira, ili je pogriješio u činjenju nečega
preprekom tekfira što u stvarnosti nije prepreka tekfira zbog dokaza koje je tako shvatio nakon iskrenog
traženja istine, 7 ili ne zna da li se takav naziva nevjenikom u šerijatskim tekstovima jer su do njega došli
uopšteni tekstovi koji iziskuju suprotno tome 8 pa se boji da ne pogriješi te da protekfiri muslimana, i tome

bukvalno uputili ibadet drugom, što je osnova širka, a kada kažu da nema onda time ciljaju one koji su srušili sažetu osnovu
vjere i bukvalno uputili ibadet nekom drugom, poput prinošenja kurbana na turbe itd. Oko detaljnog pojašnjenja može biti
riječi drugom prilikom, jer nije ovo tema o kojoj sada govorim.
7
U ovo ulazi i razilaženje meĎu klasičnom ulemom oko mnogih prepreka u tekfiru, pa neki smatraju da nepunoljetstvo djeteta
koje je mumejjiz – tj. razumno i razaznaje stvari nije prepreka da se na njega spusti ime kufra, dok neki se tome suprotstavljaju;
zatim neki učenjaci smatraju da je pijanstvo prepreka tekfira i da je sa pijanice dignuto pero jer nema razum, dok drugi ne
smatraju da je to prepreka tekfira, zatim postoji veliko razilaženje oko vrsta prisile i njenih granica, pa neki učenjaci smatraju
da je nešto prisila, dok drugi to ne smatraju, zatim razilaženje oko srdžbe i nestanka razuma usljed srdžbe, da li je to prepreka
tekfira ili ne, zatim razilaženje oko neznanja i granica opravdavanja neznanjem, i tako dalje. Ovo su razilaženja unutar usuli
fikha i fikha, i spuštanje tekfira na pojedinca se tiče tih nauka, dok su haridžije učinili spuštanje tekfira na pojedinca od osnove
vjere. Štaviše, ni uopšteni tekfir nije od osnove vjere već se vraća na poznavanje šerijatskog značenja arapske riječi kafir i
mušrik i poznavanje toga da šerijatski tekstovi govore da je odreĎena vrsta ljudi zaslužila neki od tih naziva.
8
Poput hadisa: „Ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet.“, i tome slično. U to spada i nepoznavanje razlike izmeĎu
jezičkog, šerijatskog i običajnog značenja odreĎenih termina u arapskom jeziku, što se opet vraća na poznavanje šerijatskih
tekstova. Iako ovdje govorimo o onima koji su u osnovi muslimani pa upadnu u nešto što ruši sažeti iman ili sažeto
pridržavanje vjere, i greški u netekfirenju takvog, ovome slučaju se može pridružiti i slučaj onoga ko kaže da jevreji i kršćani
nisu kafiri, misleći pri tome na jezičko značenje riječi kafir koje je – onaj koji nešto prekriva, što bi iziskivalo da je kafir samo
onaj ko zna istinu a zatim je svjesno ’prekrije’ tj. porekne (džehade - ‫)جذذ‬, takav nije kafir, jer on nije pogriješio u suštini
pravila ko ne tekfiri kafira i sam je kafir, već u detaljnima koji se tiču poznavanja raznih vrsta značenja odreĎenih arapskih
termina, dok on u suštini i dalje smatra svaku vjeru mimo islama neispravnom – detaljno i sažeto, i sve šerijatske tekstove
istinitim. Ova greška se često javlja kod ljudi koji tek prime islam i krenu da izučavaju islamske nauke, pa još uvijek ne prave
razliku meĎu terminima. Zatim, tome se može dodati još jedno pogrešno razumijevanje riječi kafir zbog kojeg se neko
ustručava da nazove kafirima neke nevjernike koji su u osnovi nevjernici, a to je da kada se za nekog kaže da je kafir to znači
da mu je automatski presuĎeno Džehennemom, dok šerijatski tekstovi ukazuju da neće u Džehennem osim oni nad kojima je
uspostavljen dokaz i do kojih je došla istina pa je nisu prihvatili. Ni ovakvi se ne tekfire jer nisu pogriješili u suštini pravila ’ko
ne tekfiri kafira i sam je kafir’, već nisu znali da postoji razlika izmeĎu kafira koji su zaslužili kaznu i kafira koji još nisu
zaslužili kaznu do kojih uopšte nije ni došla istina, a poznavanje toga se vraća na poznavanje šerijatskih tekstova koji govore o
tome. Nemoguće je onaj ko tek počne sa vjerom da odjedanput poznaje sve te mes’ele i šerijatske tekstove i šta je ispravan stav
u svemu tome, i još više je nemoguće da se poznavanje toga učini osnovom vjere bez koje nema islama. Ili pak ne naziva
jevreje i kršćane kafirima zbog ajeta poput: Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove
ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva
čekaju da učine dobročinstvo; oni su čestiti; bilo kakvo dobro da urade, biće za nj nagrađeni. – A Allah dobro zna one koji
se Njega boje. (Alu Imran, 113-115.) ili: Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha i u ono što se objavljuje vama i u ono
što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi; oni će negradu od
Gospodara njihova dobiti. -Allah će zaista brzo račune svidjeti. (Alu Imran, 199.) Pa kako da onaj ko jevreje i kršćane smatra
vjernicima zbog šerijatskih tekstova koji su do njega došli a koje je pogrešno razumio bude nevjernik poput njih, a ustvari je
samo potvrdio istinitost tih šerijatskih tekstova, a nije učio povode objave tih tekstova ili njihov tefsir? Ako uzmemo mišljenje
haridžija (ili njihovu primjenu stava) da je tekfir mušrika bukvalno od osnove vjere, onda je takav je isti poput onoga ko
slično, i takvog ehli sunnet smatra da je pogriješio, ali ga ne tekfiri, jer je izbjegao suštinu onog pravila
’ko ne tekfiri kjafira’, i nije zanegirao nikakav šerijatski tekst niti bio zadovoljan bilo kakvim
nevjerstvom. To je još jedna razlika izmeĎu Ehli Sunneta i haridžija, jer haridžije ovdje ne prave nikakvu
razliku, nego sve trpaju u isti koš i sve su to nevjernici, i povrh toga onaj ko sumnja u to i on je isti takav.
Neuzubillah!!!

Drugo: A kada je u pitanju ovaj drugi, tj. koji ne tekfiri onoga ko je srušio detaljni iman i detaljnu
osnovu vjere, onda se gleda – da li ga nije protekfirio zato što smatra to konkretno djelo ispravnim ili
sumnja u to, ali ne negira ajete i hadise koji govore o neispravnosti toga, takav onda ima isti status kao i
onaj ko to djelo radi, a to je da ni on nije odmah nevjernik (osim ako sumnja u ajete) nego i njemu treba
da se pojasni kao i onome ko to radi i da se ispune uslovi i otklone prepreke za tekfir te dvojice; ili pak
potvrĎuje neispravnost takvih djela i potvrĎuje istinitost ajeta i hadisa koji govore o tom djelu, ali ga nije
protekfirio zato što smatra da nisu ispunjeni svi uslovi i otklonjene sve prepreke, ili ne zna da li se takav
naziva nevjenikom ili ne, ili se boji da ne pogriješi pa da protekfiri muslimana, i tome slično, i takvog ehli
sunnet smatra da je U PRAVU, i to je menhedž ehli sunneta. To je još jedna razlika izmeĎu Ehli Sunneta i
haridžija, jer haridžije ovdje ne prave nikakvu razliku, ni izmeĎu prethodna dva slučaja ni izmeĎu ova dva
slučaja, nego hajde sve u isti koš i sve su to nevjernici, i povrh toga i onaj ko sumnja u to i on je isti takav.
Neuzubillah!!! I time belaj dostiže svoj vrhunac!

I tako je Ehli Sunnet, pravednim i objektivnim analiziranjem svih tekstova u odreĎenoj oblasti,
izbjegao pretjerivanje, kontradikcije i slijeĎenje šejtanovog puta u donošenju suda o drugima. Kada se
slijedi put Ehli Sunneta, kojeg sam ukratko opisao, onda čovjek živi čistog srca i bez tjeskobe u prsima,
zato što nema nikakve kontradikcije u njegovom vjerovanju niti isključivosti, i sve tekstove može pomiriti
bez problema.

Sada ćemo navesti primjer radi ilustracije kako se manipuliše citatima uleme, a u kojem će se
praktično manifestovati ono što smo gore naveli:

Naime, navodi Muhammed ibn Abdulwehhab u djelu Sira slučaj jednog čovjeka iz generacije
poslije ashaba, koji se zvao „Muhtar ibn Ebi Ubejd Es-Seqafi. Bio je iz tazbine ashaba Abdullaha ibn
Omera, r.a., i bio je na insanske oči dobar čovjek. On je u Iraku tražio osvetu za krv Husejna, r.a., i ehli
bejta9, pa je ubio Ibn Zijada, i poneko mu se priključio zato što je on tažio osvetu za krv Ehli Bejta kojima
je učinio nepravdu Ibn Zijad. Oni su osvojili Irak i tamo je Muhtar ispoljio zakone islama, postavio kadije
i imame od drugova Ibn Mes’uda, r.a. On je ljudima klanjao džumu i džematske namaze, ali pri kraju
svog života pomislio je da mu se objavljuje! Abdullah ibn Zubejr mu je poslao vojsku, pa su porazili
njegovu vojsku i ubili ga, a voĎa vojske je bio Mus’ab ibn Zubejr. Muhtar je imao ženu čiji je otac bio
jedan od ashaba, pa ju je pozvao Mus’ab da ga protekfiri (tj. lažnog poslanika) pa je odbila. Pa je poslao
pismo svom bratu Abdullahu u kojem ga pita šta da radi, pa mu je ovaj odgovorio: „Ako se ne odrekne od
njega, ubij je“. Pa je odbila, pa ju je Mus’ab ubio.“ (Muhammed ibn Abdulwehhab, Muhtesaru-s-sire,
43.)

Oni ovako navedu citat, bez seneda i bez pojašnjenja, i kažu: „Vidiš, onaj nije protekfirila kjafira
pa je i ona kjafirka!“ Subhanallah, kakvo je ovo krivljenje istine i bukvalizam. Pazi dobro ovo: Oni su
uzeli jednu predaju, pomiješali sa bukvalnim shvatanjem pravila ko ne tekfiri kjafira i sam je kjafir, bez
onog pojašnjenja kojeg sam prethodno naveo i bez ulaženja u suštinu tog pravila, i onda, analogijom, to
primijenili u svojoj praksi. Subhanallah, ovo je velika potvora.

obožava kipove iz neznanja, mušrik i kafir, ali se ne kažnjava dok se nad njih ne uspostavi dokaz. Ispada da je nevjernik zbog
potvrde istinitosti šerijatskih tekstova koji su do njega došli, što je paradoks.
9
Pošto su iračani ubili Husejna, r.a., na Kerbeli sa još dosta članova njegove porodice.
 Da bi bio objektivan, Ehli Sunnet uzima sve tekstove koji se tiču odreĎene tematike, pa onda
donosi zaključke, da ne bi upao u ovakve kontradikcije. Naime, ovu predaju bilježi Ibn Kesir sa senedom,
i u rivajetu Ibn Kesira se krije ključ i suština ove priče i ovog pravila, a kojeg ćeš upravo vidjeti, a to je
da je ovaj Mus’ab ibn Zubejr u pismu rekao još jedan bitan detalj a to je:

„Pisao je svom bratu da ona vjeruje da je on poslanik, pa mu je ovaj napisao: ’Izvedi je i ubij’.“
(Ibn Kesir, El-Bidaje we-n-nihaje, 8/318.)

Sada se sve uklapa i stvara kompletna slika i stvar postaje jasna. Ovo spada upravo u onaj slučaj
koji sam naveo prethodno pri izlaganju stava Ehli Sunneta, a to je da taj Muhtar spada u one koji su srušili
svoj sažeti iman i sažetu osnovu vjere, a ona spada u one koji ga ne tekfire zato što i sama vjeruje u to
nevjerstvo koje on govori (ili sumnja da li je to ispravno ili ne), a koje spada u onu vrstu zbog koje
čovjek odmah izlazi iz vjere. Dakle, ovo je još jedna potvrda manipulacije i pristrasnog navoĎenja citata
s jedne strane, i objektivnosti i ispravnog zaključivanja Ehli Sunneta s druge strane. A prethodno sam već
rekao - kada je u pitanju ovaj prvi, koji ne tekfiri onog ko sruši svoj sažeti iman i sažetu osnovu vjere -
gleda se u suštinu, a to je – da li ga nije protekfirio zato što smatra to konkretno djelo ispravnim ili sumnja
u to, ili pak negira ajete i hadise koji govore o neispravnosti toga, a takav onda ima isti status kao i onaj
ko to djelo radi, (i za takvog važi pravilo – ko ne tekfiri kjafira i sam kjafir jer je upao u suštinu tog
pravila koju smo prethodno naveli) ili pak potvrĎuje neispravnost takvih djela i potvrĎuje istinitost ajeta i
hadisa koji govore o tom djelu, ali ga nije protekfirio zato što smatra da nisu ispunjeni svi uslovi i
otklonjene sve prepreke, ili ne zna da li se takav naziva nevjernikom ili ne jer je tek primio islam i pojma
nema o tome, ili se boji da ne pogriješi pa da protekfiri muslimana, i tome slično, i takvog ehli sunnet
smatra da je pogriješio, ali ga ne tekfiri, jer je izbjegao suštinu onog pravila ’ko ne tekfiri kjafira’, i nije
zanegirao nikakav tekst niti bio zadovoljan bilo kakvim nevjerstvom, (kao što je ova žena bila zadovoljna
nevjerstvom svoga muža i vjerovala u njegovo poslanstvo).

Ovo je samo kratki pregled razlike izmeĎu Poslanikovog puta u donošenju sudova o drugima,
kojeg slijedim i kojeg slijede učenjaci, i šejtanovog puta kojeg slijede sekte, a ovo je samo kap u moru, i
prostor ne dozvoljava da zalazim u veće dubine. A za svaki od navedenih stavova i primjera mogu da
navedem more detaljnih dokaza, ali namjerno nisam htio da ulazim u te stvari ranije, jer za to treba stotine
stranica, ali, ako ovo dobro shvatiš, inšaAllah neće imati nikakve zabune u osnovi, i može se samo desiti
da ne znadeš u budućnosti odgovor na neke šubhe, ali to je lahko otkloniti kada se shvati suština.

Sada razmisli da ti je neko došao i naveo samo prvi rivajet ove priče i time te praktično satjerao u
ćoše – ili da misliš kao on ili si i ti kao ova Muhtarova žena, šta bi uradio? Da li bi tu stvar prepustio
učenima koji poznaju ovo pitanje u cijelosti i sve moguće slučajeve, rivajete, aspekte itd., i koji znaju o
čemu se radi, ili bi svom razumu dopustio da sam donosi zaključke i time skrenuo na šejtanov put? Zbog
ovoga uvijek i ponavljamo Allahove riječi: Pitajte učene ako ne znate. Jer, nisu oni cijeli život pasli travu
dok su učili Allahovu vjeru. Tek tada čovjek vidi da ustvari nema nikakve kontradikcije niti nejasnoća,
osim kod pristrasnih i samoukih koji uzimaju jedan dio vjere, pa ga shvate na svoju ruku a ostatak tumače
u skladu sa tim ili sakriju. Da nas Allah sačuva zablude i učini od sljedbenika znanja i pravde, a ne od
sljedbenika neznanja i nepravde, i da nas sačuva dvije najveće fitne: fitne šubuhata (sumnji) i fitne
šehewata (strasti), je su te dvije fitne, kako kaže Ibnul-Qajjim, izvor svakog zla. Kaže Ibnul-Qajjim:

’Zato se tefsila i tebjina drži (detaljnog pojašnjenja opštih tekstova), jer je uopštenost i
sažetost, bez pojašnjenja, odvela propasti i pobrkanosti umova i mišljenja u svakom vremenu.’ “10

10
Vidjeti: Medžmu’atu-r-resa’il we-l-mesa’il en-nedždijje, 3/4-6..
 Kaže Imam Eš-Šatibi: „Zato se oni koji idžtihade ne ograničavaju na pridržavanje općenitog teksta
sve dok ne potraže da li taj općeniti tekst ima drugi koji ga ograničava ili ne. Općeniti tekst sa onim koji
ga ograničava – to je dokaz. Pa ako se ostavi tekst koji ograničava općenito značenje, onda će to postati
mutešabih, i tada će zanemarivanje ograničavajućeg teksta predstavljati skretanje sa istine.“ 11

Zato kaže Imam Abdullatif: „Nije dozvoljeno govoriti o ovome osim nakon poznavanja onoga
što smo spomenuli i nakon spoznaje cjelovitih i općenitih tekstova, koje, ako čovjek ne poznaje ili ne
zna njihovo detaljno pojašnjenje, ne smije govoriti o ovim poglavljima.“ 12

I kaže Šejhul-Islam: “Doista je ovladavanje džahila nad tekfirom uleme muslimana od najvećih
munkera (zala), i doista je osnov ovoga od haridžija i rafidija koji tekfire imame muslimana zbog onoga
što smatraju da su ovi pogriješili od vjere.“13

Kaže Sulejman ibn Sahman: „I pravo je čudo da ovi džahili koji govore o pitanjima tekfira, a nisu
postigli znanje i spoznaju ni koliko desetinu od onoga koliko su postigli oni na koje je ukazao šejh
Abdullah Ebu Betin, da čak kada bi neko od njih bio upitan o nekoj mes’eli vezanoj za čistoću (taharet) ili
kupoprodaju i tome slično, ne bi izdao fetvu samo na osnovu svog shvatanja i onoga što njegov razum
smatra lijepim, već bi tražio govor učenjaka i dao fetvu po onome što su oni rekli. Pa kako da se oslanja
samo na svoje shvatanje i ono što njegov razum smatra lijepim u ovoj velikoj stvari, koja je najveća stvar
u vjeri i najopasnija?!“ Ed-Durerus-senijje, 10/468-472.

Aslu-d-din – osnova vjere

Opšti prikaz tematike

PotvrĎivanje dva šehadeta je dovoljan dokaz za dvije stvari:

Prva: Da samo Allah zaslužuje ibadet, i ostvarivanje toga tewhidom i nesuprotstavljanjem tome
širkom.

Druga: Sažeto pridržavanje šerijata (posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem), u smislu da
uopšteno prihvati da mu je Allah Gospodar Kojem treba da se pokori i to kroz Njegov zakon kojeg
nam je poslao preko Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem. To učenjaci nazivaju sažetim
pridržavanjem šerijata, tj. el-iltizamu-l-mudžmel (ًّ‫)االٌتضاَ اٌّج‬. Ove dvije stvari su osnova vjere, aslu-d-
din, i njena suština. Sada ćemo navesti detaljne dokaze za ovo.14

11
Vidjeti: Eš-Šatibi, El-Muwafeqat, 3/312., Daru ’affan, prvo izdanje, 1417. h.g.
12
Vidjeti: Medžmu’atu-r-resa’il we-l-mesa’il en-nedždijje, 3/6..
13
Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 35/100.
14
Kaže Šejh Dr. Abdullah El-Qarni, govoreći o značenju dva šehadeta: „Samo potvrĎivanje njih dvoje (dva šehadeta) je
dovoljan dokaz za dvije stvari:
Prva: Da samo Allah zaslužuje ibadet, i ostvarivanje toga tewhidom i nesuprotstavljanjem tome širkom.
Druga: Uspostava dokaza za sažeto pridržavanje šerijata (posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem).

Ove dvije stvari su osnova vjere, aslu-d-din, i njena suština. Što se tiče suštine tewhida, to je iskrenost usmjeravanja, želje,
namjere i približavanja Allahu Jedinom. To je osnov i duh svih ibadeta, pa ko ga uputi nekom drugom mimo Allaha
Uzvišenog, takav je učinio širk i nema dokaza u neznanju za to, već je dokaz uspostavljen nad svim sinovima Ademovim
samom fitrom, a uspostavljen je i poslanički dokaz nad onim do koga je došla poslanica, dodatno na dokaz fire. Što se tiče
 Oko definicije aslu dina nam mogu pomoći i tefsiri selefa kada su u pitanju ajeti koji govore o toj
osnovi, kao i citati učenjaka koji su koračali njihovom stazom, pa ćemo ovdje navesti nešto od njihovih
govora, koji se direktno tiču ove tematike. Svi ti govori kruže oko onog značenja, a to je obožavanje samo
Allaha, i neobožavanje bilo čega drugog mimo Njega. Ovo dvoje čine lice i naličje jednog novčića, i prvo
ide zajedno sa drugim, zato što, kao što su učenjaci rekli, obožavanje Allaha uz obožavanje nečega
drugog se ne naziva istinskim ibadetom Allahu. To je značenje imana u Allaha i kufra, nevjerovanja, u
taguta i to je osnova vjere, a sve ostalo mimo toga proističe iz te osnove, kao što ćemo i vidjeti.

Kaže Allah Uzvišeni: „Mi smo u svakom narodu poslanika poslali: „Allaha obožavajte, a taguta se
klonite.“ (En-Nahl, 36.)

TakoĎer kaže Uzvišeni u drugom ajetu, pojašnjavajući način klonjenja taguta: „A koji se klone taguta
- da ga ne obožavaju i obrate se Allahu - za njih je radosna vijest.“ (Ez-Zumer, 17.)

TakoĎer kaže Uzvišeni: „I nismo prije tebe poslali nijednog poslanika, a da mu nismo objavili: "Nema
boga osim Mene, zato Mene obožavajte.“ (El-Enbija, 25.)

I još puno drugih ajeta.

Kaže Imam Ibn Džerir Et-Taberi, rhm, u tefsiru ovog ajeta: „Oni koji se klone taguta, tj. klone se
obožavanja svega mimo Allaha.“15 I kaže: „Pa ko zaniječe rububijet svega onoga što se obožava mimo
Allaha, i uznevjeruje u njega, i povjeruje u Allaha, kaže i smatra istinitim da je Allah njegov Bog,
Gospodar, njegov Obožavani, taj se uhvatio za najčvršću vezu.“

Kaže Imam Ibn Kesir, rhm: „Onaj ko skloni kipove i suparnike, i ono ka čemu poziva šejtan od
obožavanja svega onoga što se obožava mimo Allaha, i smatra Allaha Jednim i obožava Ga, i svjedoči da
nema božanstva mimo Allaha.“16

Kaže šejh Abdurrahman ibn Hasen, rhm: „Ovaj ajet ukazuje na mudrost slanja poslanika: njihovo
pozivanje naroda ka ibadetu Allahu Jedinom, i zabrana obožavanja nečega mimo Njega, i ovo je vjera
poslanika i pored razlike njihovih šerijata.“17

Kaže šejh Sulejman ibn Abdullah, rhm: „Tj. obožavajte Allaha Jedinog, i ostavite obožavanje
nečega mimo Njega.“18 I kaže: „Odricanje od obožavanja svega mimo Allaha, i približavanje srcem i
ibadetom Allahu, to je značenje kufra u taguta i imana u Allaha, i to je značenje La ilahe illallah.“ 19

Kaže šejh Muhammed El-Emin Eš-Šenqiti, rhm: „Uzvišeni je spomenuo u ovom plemenitom ajetu
da je On poslao u svakom narodu poslanika sa ibadetom Allahu Jedinom, i klonjenjem obožavanja
nečega mimo Njega, i ovo je značenje La ilahe illallah.“20

suštine sažetog pridržavanja šerijata, ona je (sažetim) slijeĎenjem Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i pokornošću
Allahovom sudu i zakonu, i ne biva muslimanom u dunjalučkim propisima onaj ko nije ostvario ovo (sažeto) pridržavanje.“
Vidjeti: Abdullah El-Qarni, Dawabitu-t-tekfir inde ehli sunneh, str. 226.
15
Vidjeti: Ibn Džerir Et-Taberi, Džami’u-l-bejan, tefsir 17. ajeta sure Ez-Zumer.
16
Vidjeti: Tefsi ibni Kesir, tefsir 256. ajeta sure El-Beqare.
17
Vidjti: Abdurrahman ibn Hasen, Fethu-l-medžid, 26.
18
Vidjeti: Sulejman ibn Abdullah, Tejsiru-l-azizi-l-hamid, 142., Daru-s-sami’i, prvo izdanje, 1428. h.g.-2007.
19
Vidjeti: Sulejman ibn Abdullah, Tejsiru-l-azizi-l-hamid, 139.
20
Vidjeti: Muhammed Emin Eš-Šenqiti, Edwa’u-l-bejan, 3/202.
 Kaže šejh Hamed ibn ’Atiq, rhm: „Tj. obožavajte Allaha Jedinog i ostavite obožavanje svega mimo
njega.“21

Kaže šejh Ibn Qasim: „Obožavajte Allaha, tj. da samo Allahu upućujte ibadet, i klonite se, tj. ostavite
i odvojte se od obožavanje svega mimo Njega.“22

Kaže šejh Abdullah El-Gunejman: „Značenje šehadeta la ilahe illallah: upućivanje ibadeta samo
Allahu, i udaljavanje od ibadeta bilo čemu drugom, i ovo je kufr u taguta.“ 23

Ibn Tejmijje

1. Kaže Šejhul islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: “Poglavlje: Kada su dva šehadeta24 aslud-din... ''
(Medžmu'ul fetava 3/341.).25

2. I kaže Šejhul islam Ibn Tejmijje: ''Pa kada je aslud-din - a din je islam – jedan, bez obzira na
različitost šerijata, a Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže u vjerodostojnom hadisu: ''Nama,
vjerovjesnicima, vjera je ista (jedna), a ja sam najpreči Isau sinu Merjeminom, izmeĎu mene i njega nije
bilo Poslanika'' dakle vjera im je jedna, a to je obožavanje Allaha jedinog koji nema druga.'' (Iktidaus-
siratil mustekim 1/455).

3. Kaže isto tako: ''Ovo smo napomenuli da bi ukazali na ciljeve šerijata i ono što je u njemu
od ihlasud-dini lillah (iskreno ispovjedanje vjere Allahu ) i obožavanje Njega jedinog koji nema druga,
i ono što šerijat sadrži od sprečavanja stvari koje vode širku. A to je aslud-din i suština dina murselina
(poslanika) i tevhid rabbil alemina.'' (Iktidaus-siratil mustekim 1/459).

4. Nakon što je spomenuo ibadete koji se posvećuju samo Allahu šejhul islam kaže: ''Sve ovo je
detaljno pojašnjenje dva šehadeta koji su aslud-din, svjedočenja da nema drugog boga sem Allaha i da je
Muhammed Allahov rob i Njegov Poslanik...'' (Medžmu'ul fetava 1/75).

5. Zatim nakon što je spomenuo slučaj Ebu Taliba koji nije izgovorio riječi tevhida i hadis Ebu
Hurejre: ''Ko je najpreči tvom šefa'atu ... '', i hadis o šefa'atu u kojem stoji da će šefat steći svako ko ne
bude činio širk Allahu, šejhul islam kaže: ''Ova osnova tj. tevhid, je aslud-din, bez kojeg Allah neće

21
Vidjeti: Hamed ibn ‘Atiq, Ibtalul-t-tendid, 19.
22
Vidjeti: Ibn Qasim, Hašijetu kitabi-t-tewhid, 13.
23
Vidjeti: Abdullah Gunejman, Šerhu kitabi-t-tewhid min sahihi-l-buhari, 37.
24
Ešhedu en la ilahe illallah i ešhedu enne muhammeden resullah.
25
Dakle ovdje šejhul islam spominje da je šehadet aslu-d-din, a poznato je da je značenje šehadeta ''nema tog božanstva koje
zaslužuje da se obožava osim Allaha'', dakle opet se vraćamo na to da je aslud-din obožavanje Allaha jedinog koji jedino
zaslužuje da se obožava. A što se tiče drugog dijela šehadeta tj. svjedočenje da je Muhammed Allahov poslanik, kojeg šejhul
islam ovdje spominje kao aslud-din, to je zbog toga što se Allah ne može obožavati osim na način na kojeg ga je obožavao
Njegov Poslanik, i to je aslu dini-l-islam, tj. to je osnova vjere islama od posljednjeg Vjerovjesnika pa do Sudnjeg Dana, što je
specifičnost ovog ummeta. Kod prijašnjih ummeta je bio dovoljan prvi dio šehadeta, dok u ummetu Muhammeda, s.a.w.s.,
čovjek ne može biti musliman dok ne potvrdi i drugi dio šehadeta, i zato se za dva šehadeta kaže Aslu dini-l-islam, tj. osnova
vjere islama sa kojom je došao posljednji Poslanik, s.a.w.s., i zato je to specifičnost ovog ummeta. A prvi dio šehadeta je
zajednički za sve prijašnje ummete.
primiti vjeru od prijašnjih niti potonjih generacija osim sa njim (tj. osim sa aslu-dinom). Radi njega je
Allah poslao poslanike i objavio knjige...'' (Medžmu'ul fetava 1/154). 26

6. A riječi Uzvišenog ''Moj Gospodar nareĎuje pravdu (kist), Svoja lica upravite njemu kod svakog
namaza i molite ga iskreno mu ispovijedajuči vjeru'', su naredba na pravdu (tj. da se čini pravda) i tevhid
koji znači obožavanje Allaha jedinog koji nema duga a to je aslud-din, a oprečno njemu je grijeh koji
se ne oprašta. Kaže uzvišeni: ''Allah neće oprostiti da mu se širk čini...'' (Medžmu'ul fetava 18/159).

7. I kaže Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rhm.: „Najveći povod obožavanja kipova bio je veličanje
grobova činjenjem ibadeta njima i tome slično. Uzvišeni u svojoj knjizi kaže: '' I rekoše ne ostavljajte
božanstva vaša i ne ostavljajte Vedda niti Suva'a, niti Jegusa, Jeuka i Nesra." Skupina selefa kaže da su to
bila imena dobrih ljudi. Kada su preselili ljudi su odlazili na njihove kabure, zatim su napravili kipove u
njihovom obliku i obožavali ih. Zbog toga ulema je složna da onaj ko poselami Poslanika, sallAllahu
alejhi we sellem, kod njegova groba, neće se potirati (rukama ili tijelom) o sobu Poslanika, sallAllahu
alejhi we sellem, niti će je ljubiti, jer ljubljenje i istilam biva kada su u pitanju ruknovi Allahove kuće.
Kuća stvorenja se ne može uporeĎivati sa kućom Stvoritelja. Isti je slučaj i sa namazom, tavafom, i
okupljanjem radi obavljanja ibadeta. Sve to se čini u Allahovim kućama a to su mesdžidi u kojima je
Allah dozvolio da se spominje njegovo ime... Sve to radi ostvarivanja tewhida koji je aslud-din i
njegova glava (osnova). Allah bez njega ne prima djelo i On oprašta onome ko doĎe sa njim (aslud-din) a
ne oprašta onome onome ko ga ostavi. Kaže Uzvišeni: '' Allah neće oprostiti da mu se širk čini, a
oprostiće druge grijehe mimo toga onome kome on bude htio.'' (Medžmu'atul fetava 3/399.)

8. Kaže Ibn Tejmijje, citirajući hadis: „'A ko sretne Allaha ne čineći mu širk takav je pod mojim
šefa'atom (tj. obuhvatiće ga moj šefa'at).'' Ova osnova, tj. tevhid, je aslud-din, bez kojeg Allah neće
primiti vjeru od prijašnjih niti potonjih generacija osim sa njim (tj. osim sa aslu-dinom). Radi njega je
Allah poslao poslanike i objavio knjige.“ (Medžmu'ul fetava 1/154.)

9. Kaže Ibn Tejmijje: „Obožavanje Allaha Jedinog koji nema druga je aslud-din i to je tewhid
kojim je Allah poslao poslanike i objavio knjige. (Medžmu'ul fetava 3/397).

10. Kaže Ibn Tejmijje: „Zato je aslu din šehadet da nema drugog božanstva mimo Allaha, i da je
Muhammed Allahov Poslanik.“ (Minhadžu-s-sunneh, 1/35.)

11. Kaže Ibn Tejmijje: „I ovaj tewhid koji je aslu din je najveća pravda, a njegova suprotnost, a to je
širk, je najveća nepravda.“ (Medžmu’ul-fetawa, 18/161.)
12. Kaže Ibn Tejmijje: „A što se tiče općenitog islama koji obuhvata svaki šerijat kojim je Allah svao
svakog poslanika on obuhvata islam svakog ummeta koji je slijedio nekog od poslanika. A glava
(osnova) islama uopćenito jeste šehadet en la ilahe illallah, njime je Allah poslao sve poslanike kao što
kaže Uzvišeni: „Mi smo svakom ummetu Poslanika poslali - Allaha obožavajte a taguta se klonite.“
I kaže: Zato je islam u stvari šehadet en la ilahe illallah, a on (šehadet) obuhvata ibadet Allahu
jedinom i ostavljanje sve drugog mimo njega. To je uopćeniti islam bez kojeg Allah ne prima din. Kao što
kaže Uzvišeni u suri Alu Imran: ''A ko želi drugu vjeru mimo Islama ona mu neće biti primljena i na
Sudenjem danu on će biti od onih koji su stradali.'' (Et-tuhfetu El-Irakijje 1/41.)

26
Ovdje dakle u aslud-din šejhul islam spominje ostavljanje širka, a to je samo u stvari detaljno pojašenjenje rečenice
''obožavanje Allaha jedinog koji nema druga je aslu-d-din'' jer se obožavanje Allaha ne može ostvariti osim klonjenjem širka
jer onaj koji se ne kloni širka taj ne obožava Allaha već njemu širk čini i to se u šerijatu ne naziva ibadet Allahu.
 13. I kaže šejhul-islam: „Kada su dva šehadeta aslud-din, a njegov ogranak (tj. ogranak šehadeta),
stubovi i dijelovi potpadaju pod njega, onda se ibadet veže za pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku...“
(Medžmu'ul fetava 3/341.)
14. I kaže isto tako rahimehullahu te'ala: „...Sve ovo predstavlja tefsil (detaljno pojašnjenje) dva
šehadeta koja su u stvari aslud-din - šehadet en la ilahe illalllah ve enne Muhammeden abduhu ve
resuluhu.“ (Medžmu'ul fetava 1/75.)

Muhammed ibn Abdul Vehhab

1. Isto tako šejh Muhammed ibn Abdul Vehhab prenosi od šejhul islama da kaže: ''Obožavanje
Allaha jedinog koji nema druga je aslud-din i to je tevhid kojim je Allah poslao poslanike i objavio
knjige.'' (Mufidu el mustefid fi hukmi tariki et-tevhid). A ovaj govor Ibn Tejmije kojeg je prenio šejh
Muhammed se nalazi u Medžmu'ul fetava 3/397.

2. Šejh Muhammed ibn Abdul Vehhab prenosi od šejhul islama da kaže: “... Sve to radi ostvarivanja
tevhida koji je aslud-din i njegova glava (osnova). Allah bez njega ne prima djelo i On oprašta onome
ko doĎe sa njim (aslud-din) a ne oprašta onome ko ga ostavi.'' (Mufidu el mustefid fi hukmi tariki et-
tevhid. A ovaj govor Ibn Tejmije kojeg je prenio šejh Muhammed se nalazi u Medžmu'ul fetava 3/399). 27

3. Zatim šejh Muhammed ibn Abdul Vehhab kaže: ''Znaj da je tevhid u ibadetu stvar radi koje je
Allah stvorio stvorenja, objavio knjige i poslao poslanike. To je aslud-din bez kojeg ničiji islam ne
može biti ispravan. Ko ga ostavi i čini širk neće mu biti oprošteno kao što kaže Uzvišeni: ''Allah neće
oprostiti da mu se širk čini...'' (Ed-dureru es-senijje 1/137).
4. Kaže isto tako: ''Aslul hanifijje28 je obožavanje Allaha Jedinog koji nema druga i klonjenje
širka. Kao što kaže Uzvišeni ( u prijevodu značenja): „Allaha obožavajte i nemojte mu širk činitii.'' (En-
Nisa', 36).
5. Kaže rahimehullahu te'ala: ''Držite se Allahove vjere braćo. Držite se osnove vaše vjere, njenog
početka i kraja, glave i osnove, šehadeta da nema drugog božanstva sem Allaha.“ (Ed-Durerus-senijje
2/119.)

Abdullah sin Muhammeda ibn Abdulwehhaba:

I on takoĎer prenosi riječi šejhul-islama Ibn Tejmije: „Obožavanje Allaha Jedinog je aslud-din i to
je tewhid kojeg je Allah naredio poslanicima i radi kojeg je objavio knjige. Kaže Uzvišeni: ''Mi smo
svakom ummetu Poslanika poslali Allaha obožavajte a taguta se klonite.'' I kaže Uzvišeni: ''Mi nijednog
poslanika prije tebe nismo poslali a da mu nismo objavili: Drugog boga osim mene nema, zato Mene
obožavajte.'' (Durer 10/257.).

Sulejman ibn Abdillah

27
Ova druga definicija šejhul islama pojašnjava prvu definiciju. U prvoj definiciji je spomenuo da je tevhid aslud-din a u
drugoj je pojasnio da se pod tevhidom cilja na obožavanje Allaha jedinog koji nema druga.
28
Pod hanifijje se misli na dini islam jer poslanik kaže da je Poslat sa hanifijje - čistom vjerom.
 Zatim šejh Sulejman ibn Abdillah (unuk šejha Muhammeda) u svoj knjizi Tejsirul azizil hamid, te
Abdurrahman ibn Hasen (isto unuk šejha Muhammeda) u svojoj knjizi Fethul medžid, prenose da je Ibn
Tejmije rekao: ''Nužno je poznato u vjeri Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da je aslu-l-islam i prva
stvar koja se nareĎuje stvorenjima, šehadet en la ilahe illallah ve enne Muhammeden resulullah...''

Abdurrahman ibn Hasen

1. Kaže rahimehullahu te'ala: ''Ihlasul ibadeti lillah - iskreno obožavanje Allaha je aslu dinil islam
kojim je Uzvišeni poslao poslanike i objavio knjige. To je tajna stvaranja. Kaže Uzvišeni svom Poslaniku:
„Reci meni je nareĎeno da samo Allaha obožavam i da mu širk ne činim. Njemu pozivam i Njemu je
povratak.'' (Er-R'ad, 36). i kaže: '' Ko svoje lice preda Allahu i muhsin je taj se drži za najčvršću sponu.''
(Lukman 22). Predanost lica znači iskrenost u djelima javnim i tajnim i njihovo posvećivanje Allahu. To
je tewhidul uluhijje, i tewhidul ibade i tewhida želje i namjere. Ko tako postupa taj se drži za najveĎu
sponu a to je la ilahe illallah. Jer njena suština - pojam, ukazuje na negaciju širka i odricanje od njega i
iskreno činjenje ibadeta jedinom Allahu. I to je značenje riječi halila Ibrahima, alejhisselam: „Ja sam
svoje lice okrenuo onome ko je stvorio nebesa i zemlju. I ja nisam od onih koji su mušrici.'' (Durer 2/228).
2. Zatim šejh Abdurrahman ibn Hasen u svojoj knjizi Fethul medžid, prenose da je Ibn Tejmije rekao:
''Nužno je poznato u vjeri Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da je aslul islam i prva stvar koja se
nareĎuje stvorenjima, šehadet en la ilahe illallah ve enne Muhammeden resulullah...''

3. Isto tako šejh Abdurrahman ibn Hasen kaže: ''A meĎu ulemom ima onih koji su pogriješili u
musemma (pojmu , nazivu) tevhida koji je aslu-d-din i esasu el milleti, kao što kaže šejhul islam
Ahmed ibn Tejmije... (Ed-dureru es-senije 1/328).29

4. I kaže isto tako: „Iz ovih hadisa postaje jasno da je spašena skupina od njih 73 ona koja se drži
Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i koja radi po Allahovoj knjizi
iskreno mu čineći ibadet i slijedeći Poslanika. Jer aslu dinil islam jeste da se samo Allah obožava i da
se ne obožava osim onim što je propisao.'' (Resail ve fetava šejh Abdur-Rahman ibn Hasen).

Abdullatif ibn Abdurrahman ibn Hasen

1. Kaže: ''A aslu din je spoznaja Allaha i njegova tevhida i obožavanje Njega. Radi ibadeta je i
stvorio stvorenja.“(Durer 14/283).
2. U odgovoru Irakiju šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman kaže: ''Na obožavanje Allaha Jedinog koji
nema druga, posvećivanje dove samo Njemu, i traženje onoga što ne može učiniti osim On, ukazuju
nebeske knjige i na tome je složna dava svih poslanika i to je aslud-din i njegov temelj, ne može biti
derogiran niti ograničen.'' Nakon toga šejh je spomenuo par ajeta u kojima Uzvišeni negira mušricima
njihovo obožavanje kipova pored njihova priznanja da je Allah taj koji stvara i daje opskrbu pa nakon
toga kaže: „Pogledaj ove i njima slične ajete i pogledaj ono na što oni ukazuju od specifičnosti i
zasebnosti Uzvišenog u pogledu stvaranja i opskrbe koji predstavljaju osnovu stvorenja i sebeb njihova

29
Šejh Ishak ibn abdur-Rahman kaže: ''Apologetišari nisu shvatili i misle da je ostvarivanje tevhida er-rububijje najveći cilj, i
da se njime ostvaruje tevhid, nije tako, jer to nije dovoljno za aslul islam osim ako se tome ne doda i pripoji tevhidu el ilahijje
(tj. tevhid el uluhijje op.prev), posvećivanje ibadeta samo Allahu, ljubav, pokornost, veličanje, pokajanje, tevekkul, strah,
nada, pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku. To je aslul islam i njegov temelj...'' (Ed-dureru es-senijje 1/527).
opstanka. Pogledaj kako ovim ajetima Uzvišeni navodi dokaz obaveznosti činjenja ibadeta, pokornost i
iman u Njega.'' (Durer 12/210., Tuhfetu et-talibi vel dželis fi kešfi šubehi Davud ibn Džirdžis, 73.).
3. I kaže isto tako: „Osnova islama (aslu-l-islam) i njegov temelj jeste da se ne obožava niko drugi
osim Allaha i da se ne obožava osim onim što je propisao . A ovaj (tj. Davud ibn Džirdžis) je najveći
neznalica po pitanju ove osnove.'' Zatim je šejh nastavio sa odgovorom na optužbe ovog čovjeka na račun
sljedbenika tewhida. (Tuhfetu et-talibi vel dželis fi kešfi šubehi Davud ibn Džirdžis, 38.)
4. I kaže isto tako u pomenutoj knjizi: „A prethodilo je da je aslul islam obožavanje Allaha Jedinog
koji nema druga i ciljanje samo njega kasdom (namjerom) i talebom (htjenjem). Priznavanje tewhida er-
rububijje nije dovoljno da bi čovjek bio srećan i spašen, niti će čovjek biti musliman sve dok ne obožava
samo Allaha i odrekne se nidova i božanstava koji se obožavaju mimo Njega.'' (Tuhfetu et-talibi vel dželis
fi kešfi šubehi Davud ibn Džirdžis, 50.).
5. Kaže šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman: „Znaj da je la ilahe illallah kelimetu et-takva (riječ
bogobojaznosti), najčvršća spona, osnova dini islama i ključ darus-selama (Dženneta). Svojim sadržajem
i tematikom negira zaslužnost obožavanja nekog drugog mimo Allaha i ukazuje na odricanje svakog
božanstva koje se obožava mimo Allaha.'' (Ed-durerus-senijje 2/326.)

Abdullah Ebu Batin

1. Šejh Ebu Betin kaže: „Kaže Uzvišeni: „A ljude i džine sam stvorio da bi mi ibadet činili.'' (Zarijat,
56). pa kada je jasno da je ovo osnova svih osnova znamo zasigurno da Allah neće ovu stvar ostaviti
nejasnom, već mora biti jasna bez postojanja ikakve nejasnoće, jer je to aslud-din i njegova spoznaja je
farz svakom muslimanu koji je mukellef i u njemu taklid - slijepo slijeĎenje nije dozvoljeno.'' (Dahdu
šubuhatin ala et-tewhid min suil fehmi li selaseti elehadis, 33.).

Imam Su'ud ibn Abdul Aziz

Kaže imam Su'ud ibn Abdul Aziz: „Osnova islama je šehadet en la ilahe illallah ve enne
Muhammeden resulullah, a suština šehadeta la ilahe illallah jeste da se samo Allah obožava. Da se
samo njemu upućuju dove, da se samo od Njega traži pomoć, da se samo na Njega oslanja, da se samo od
Njega bojimo i Njemu se nadamo, kao što kaže Uzvišeni: „Ko se nada susretu sa svojim Gospodarem
neka čini dobra djela, i neka mu čineći ibadet Njemu ne pripisuje druga.''

Ali ibn Husejn, Abdurrahman ibn Hasen i Fejsal ibn Turki od imama Nedžda kažu nakon što su
spomenuli obavezu činjenja ibadeta samo Allahu i par ajeta koji govore o tome: „Iskreno obožavanje
Allaha je aslud-din bez kojeg Allah ne prima vjeru. Kaže Uzvišeni: „Zato Allaha obožavaj iskreno mu
ispovijedajući vjeru. A Allahu pripada iskreno ispovijedanje vjere.'' (Zumer 2-3.). A u vjerodostojnom
hadisu stoji: „Allahovo pravo kod njegovih robova jeste da ga obožavaju i da mu širk ne čine.“ (Durer
14/136).
Kaže neko od njih (tj. uleme Nedžda - tako stoji u Dureru bez spominja o kom šejhu je riječ): „Kaže
Uzvišeni: ''Reci: Meni je nareĎeno da Allaha obožavam i da mu širk ne činim. Njemu pozivam i Njemu
je povratak.'' (Er-R'ad, 36). Ovo je aslud-din i esasul milleti (osnova milleta) po kojem svako mora
raditi. On je dava svih poslanika, radi njega je Allah stvorio sva stvorenja, kao što kaže Uzvišeni: ''A
džinne i ljude sam stvorio da bi Me obožavali.'' (Zarijat, 56), (Durer 14/543., 544.).

Abdul Aziz ibn Muhammed ibn Su'ud

 Kaže imam Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Su'ud: „A što se tiče vasijjeta (oporuke) kojeg si tražio,
najvažnije čime te možemo posavjetovati jeste ostvarivanje ove dvije osnove: šehadeta en la ilahe illallah
ve enne Muhammeden resulullah. To zbog toga što oni (dva šehadeta) predstavljaju osnovu islama, a
neće koristiti znanje niti se prihvatiti djelo osim njihovim ostvarivanjem riječima, djelom i ubjeĎenjem.
Oni su riječ takvaluka kojom je Allah savjetovao prijašnje i kasnije narode. (Ed-durerus-senijje 2/167.).

Husejn i Abdullah, sinovi šejha Muhammeda ibn Abdul Vehhaba

Kažu, Allah im se smilovao: „Na osnovu toga znaš da je suština osnove islama šehadet en la ilahe
illallah ve enne Muhammeden resulullah.“ (Ed-durerus-senijje 2/157.).

Šejh Abdulaziz ibn Baz

Šejh Bin Baz rahimehullahu teala kaže: ''Obaveza je svakom mukellfeu (obvezniku) da se pouči vjeri,
da samo Allahu čini ibadet, da spozna značenje la ilahe illallah i značenje enne Muhammeden
resulullah, da je značenje prvog tevhidullah i iskrenost Njemu, i posvećivanje ibadetu samo Njemu a ne
drugom i vjerovanje da je to hakk. To je aslud-din i esasu el milleti.'' (Odgovor na pitanje o važnosti
tevhida, predavanje koje je šejh Bin Baz održao u Rijadu).

Jasno se vidi da je šejh Bin Baz ovdje spomenuo deficiju Ibn Tejmije s tim što je pojasnio detaljnije.

Abdur-Rahman Nasir El-Berrak

Šejh Abdurrahman u komentaru Tedmurijske poslanice od Šejhul islama Ibn Tejmije kod njegovih
riječi: „Ve ešhedu en la ilahe illallah vahdehu la šerike leh, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve
resuluhu – svjedočim da nema drugog Boga sem Allaha koji nema druga, i svjedočim da je Muhammed
Njegov rob i Poslanik'', kaže: „Ova dva šehadeta su osnova dini islama, kao što kaže Allahov Poslanik,
sallAllahu alejhi ve sellem: Islam se temelji na pet stvari: šehadetu da nema drugog boga sem Allaha i da
je Muhammed Allahov Poslanik ... hadis je muttefekun alejhi.'' (Šerhu er-risaleti et-Tedmurije 22.)
I kaže: „Šehadet ella ilahe illallh – nema drugog boga sem Allaha je osnova vjere svih poslanika
od prvog do posljednjeg, a šehadet enne Muhammeden resulullah – da je Muhammed Allahov poslanik je
osnova dini islama kojim je Allah poslao Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem. Tako da su dva
šehadeta osnova dini islama kojim je Allah poslao Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, i oni su
meĎusobno povezani u pogledu propisa. Ne koristi jedan šehadet bez drugog. Za ova dva šehadeta se
još kaže dvije osnove: tewhid i risala (poslanica).'' (Šerhu er-risaleti et-Tedmurije 23.)

Na kraju ovih citata ostaje da samo ukažemo da nema kontradiktornosti izmeĎu definicija jednog
dijela uleme u kojem se spominje samo ibadet Allahu i definicije drugog dijela uleme u kojem pored
obožavanja Allaha spominju klonjenje od širka. Ove definicije nisu kontradiktorne već pojašnjavaju jedna
drugu, jer se iz govora one uleme koja aslud-din definiše kao obožavanje Allaha podrazumijeva klonjenje
širka, jer se djelo u kojem ima širka ne naziva ibadetom. Zato šejh Abdullah Ebu Betin, rahimehullahu
te'ala, kaže: ''U ibadetu ne smije biti širka i ukoliko se on naĎe onda se to više ne naziva ibadetom.''
(Durer 2/303.). I kaže šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman: ''Kada se širk pomiješa sa ibadetom pokvari
ga i poništi. Djelo se ne naziva ibadetom osim uz tewhid.'' (Durer 2/318.).
 Kako spoznajemo šta je aslu-l-islama

Kaže dalje šejh Ali Hudajr u poglavlju kako spoznajemo šta je asl islama (tj. aslud-din op.prev):

Spoznajemo aslu el islam na osnovu sljedećih stvari:

1. Da su sve vjere složile na njemu. Kaže Uzvišeni: ''A mi prije tebe nijednog Poslanika nismo poslali
a da mu nismo objavili: Nema drugog boga osim Mene zato mene obožavajte.''

„Doista smo poslali Nuha narodu njegovom, pa reče: "O narode moj! Obožavajte Allaha, Vi drugog
boga osim Njega nemate.“ (El-E’araf, 59.)

„I Adu, brata njihovog Huda. Reče: "O narode moj, Allaha obožavajte. Nemate vi drugog boga osim
Njega.“ (El-E’araf, 65.)

„I Semudu, brata njihovog Saliha. Reče: "O narode moj, Allaha obožavajte, nemate vi drugog boga
osim Njega.“ (El-E’araf, 73.)

„I Medjenu, brata njihovog, Šuajba. Reče: "O narode moj! Obožavajte Allaha! Nemate vi drugog boga
sem Njega.“ (El-E’araf, 85.)

2. Spoznajemo na osnovu toga što je to prvi vadžib (zatim je šejh spomenuo hadis Muaza kada ga je
Poslanik poslao u Jemen jer u hadisu stoji da prvo u što ih Muaz treba pozvati jeste obožavanje Allaha).

''Ti dolaziš narodu od ehlul kitabija. Zato neka prvo u što ćeš ih pozvati bude šehadet la ilahe illallah ''
– u drugom rivajetu stoji: ''Da Allaha jednim smatraju'' (tj. da mu tevhid ispoljavaju op.prev.) Hadis
bilježe Buharija i Muslim.

3. Na osnovu toga što je to prvo što se traži od čovjeka.

Rekao je Poslanik, s.a.w.s.: ''NareĎeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema
drugog božanstva30 sem Allaha i da je Muhammed njegov rob i Poslanik''. A prisjeti se da je gore šejhul
islam rekao da su dva šehadeta aslud-din.

4. Spoznajemo isto tako na osnovu toga što je to prva stvar u Islamu. Kaže Uzvišeni: ''O ti pokriveni
ustani i opominji (a nema sumnje da se ovdje opomena odnosi na opomenu činjenja širka op.prev), i
Gospodara svog veličaj ( tj. Obožavaj Allaha op.prev), svoje haljine očisti i kumira se kloni.'' (Sve ovo,
dakle, ukazuje da Uzvišeni ovdje nareĎuje da se Allah obožava i da se ostavi obožavanje kipova i bilo
čega drugog mimo Allaha a to je aslud-din op.prev)

5. Spoznajemo na osnovu onoga što je bilo u mekanskom periodu (a poznato je da je u mekanskom

periodu bio poziv u tevhid i ostavljanje širka a to je opet aslud-din . Zatim še šejh ovdje spomenuo riječi
šejhul islama oko stvari koje je Allah zabranio u svakom šerijatu a od njih je širk).

6. Na osnovu onoga o čemu će rob biti upitan u kabru. Biće rečeno: Ko je tvoj gospodar, koja je tvoja
vjera i ko je tvoj poslanik.'' (Bilježi ga Buharija i Muslim).

30
Koje zaslužuje da mu se ibadet čini.
 Ovo je dakle definicija šejhul islama i uleme Nedžda a sve ove definije iako različite u formi ipak su
iste u suštini i dopunjavaju i pojašnjavaju jednu drugu a Allah najbolje zna.

A što se tiče toga da li čovjek ima opravdanja u aslud-dinu mislim da je kroz definicije ove uleme
jasno i da nema potrebe za odgovorom. Stim što se mora napraviti razlika izmeĎu osobe koja pobrka u
definiciji aslud-dina a sama pri sebi ima aslud-din i izmeĎu osobe koja pri sebi nema aslud-dina. Prva
osoba se ne tekfiri šta više vidio si da šejh Abdurrahman spominje da je neka ulema pogriješila u tom
pojmu tj. shvatanju aslud-dina.

A Allah najbolje zna.

Nedoumica i odgovor na nju

Postavlja se pitanje zašto je Muhammed ibn Abdulwehhab na jednom mjestu definisao aslu din na
sljedeći način:

„Aslu din i njegova glava jesu dvije stvari:

1. Naredba obožavanja Allaha Jedinog Koji nema druga, i podsticanje na to, prijateljevanje u ime
toga i tekfir onoga ko to ostavi.
2. Upozorenje na širk u obožavanju Allaha, žestina u tome, neprijateljevanje radi toga i tekfir
onoga ko to uradi.“ (El-Vadžibat el-mutehattimat)

Na to možemo odgovoriti sa više aspekata:

1. Prije svega, mi smo iz navedenih tefsira i citata uleme od ashaba do kasnijih generacija vidjeli
na čemu su svi oni složni, a to je da je aslu din obožavanje isključivo Allaha Uzvišenog. Za ubrajanje
tekfira u aslu din ne postoji dokaz ni u Kur’anu, niti u Sunnetu, niti u govoru i praksi ashaba, tabi’ina i
svih onih koji ih slijede u dobru od kasnijih generacija. Ako bismo i pretpostavili da se navedenim
govorom Muhammeda ibn Abdulwehhaba, ili bilo kojeg od imama Nedžda koji dolaze poslije hiljadu
godina, i htjelo takvo značenje, mada činjenice ukazuju na drugačije, definitivno bi to bilo odbačeno jer se
suprotstavlja akidi Selefa. MeĎutim, govor uleme treba tumačiti na najljepši način i ono što su rekli na
jednom mjestu treba tumačiti koncizno ili manje jasno treba tumačiti u skladu što su u vezi toga rekli
opširnije ili konkretnije na drugom mjestu. Kaže Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, radijallahu ‘anhu, da čovjek:
„mora jednim govorom nekog čovjeka tumačiti njegov drugi govor, pa će uzeti njegov govor tu i
tamo, i saznati šta on uobičajeno želi i misli pod odreĎenim izrazom kada ga izgovori, i saznati
značenja za koja se zna da ih je želio na drugom mjestu. Pa kada se zna njegov običaj i praksa u
značenjima i izrazima, to će biti od pomoći pri spoznaji onoga što je htio reći.“31 Iz ovog pravila
proizilazi druga tačka odgovora na pomenutu šubhu;

2. Na dugom mjestu, kako stoji u djelu Ed-Dureru-s-senijje fi edžwibeti-n-nedždije, nalazi se isti

citat Imama Muhammeda ibn Abdulwehhaba, uz izvjesni dodatak koji nam otklanja spomenutu
nedoumicu, gdje stoji komentar ovih njegovih riječi:

31
Vidjeti: Ibn Tejmijje, Et-Tefsiirul-kebiir, 4/189-190.
 „Drugo: Upozorenje na širk u obožavanju Allaha, žestina u tome, neprijateljevanje radi toga i
tekfir onoga ko to uradi. Tewhid neće biti potpun osim uz ovo.32“, a onda njegov unuk Abdurrahman ibn
Hasen komentariše ove riječi pa kaže: „Moraju se protekfiriti (tj. mušrici) takoĎer, i ovo iziskuju riječi La
ilahe illallah, riječi ihlasa, i njihovo značenje neće biti potpuno osim uz tekfir onoga ko Allahu pripisuje
druga u ibadetu“ (...) „Ove stvari su potpunost tewhida....“33

TakoĎer, još jedan od imama Nedžda, Sulejman bin Sahman prenosi navedene riječi Muhammeda
ibn Abdulwehhaba i komentar njegovog unuka Abdurahmana ibn Hasena, vidjeti: Ed-Dureru-s-senijje we
mesa’ilu-n-nedždijje, 30/71.

Dakle, on je ovdje naveo ono što je osnova vjere i tewhida, i ono što iz te osnove proističe od
vadžiba i obaveza, pa sve to zajedno čini potpunost tewhida, tj. osnovu vjere u njenom širem značenju, a
ne samu osnovu i postojanje, pa se u tom slučaju neće reći bez ovoga nema tewhida uopšte, il pak nije
ispravan tewhid čovjeka, već se kaže da bez ovoga tewhid neće biti potpun. Razlika izmeĎu prve
izjave i ove posljednje jeste u tome što u prvoj izjavi se misli da onaj ko to nema je ustvari kjafir, a u
drugoj izjavi se misli da onaj ko to nema je griješnik ali ne i kjafir, s tim da ima slučajeva kada može izaći
iz vjere pod nekim uslovima. Razlika je ogromna.

Poenta je u tome da nekada imami uopšte definiciju aslu-d-dina na način da u jednoj rečenici,
tj. u definiciji aslu dina spomenu i ono što je aslu-d-din i ono što iz njega proizilazi kao obaveza (
‫) ٌىاصِه‬, a što samo po sebi nije aslu din.

Tako kaže Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje: „Aslu din jeste

1. da ljubav bude u ime Allaha,
2. i da mržnja bude u ime Allaha,
3. i da prijateljevanje bude u ime Allaha,
4. i da neprijateljevanje bude u ime Allaha,
5. i da ibadet bude Allahu
6. i da se pomoć traži od Allaha,
7. i da se strah bude od Allaha,
8. i da nada bude u Allaha,
9. i da davanje bude u ime Allaha,
10. i da zabranjivanje bude u ime Allaha.“ 34

Ovdje Ibn Tejmijje, rhm., govori i o samom aslu dinu, ali i o onome što iz toga proističe kao
obaveza, ili pak kao pohvalna stvar, i ne spada sve navedeno u sami aslu din – po konsenzusu selefa.
Tako znamo po konsenzusu da nije onaj ko voli nekog radi nečega drugog mimo Allaha ustvari nevjernik,
već nekada može biti grešnik, a nekada to može biti samo pokuĎeno, i isto to važi i za davanje, i za
prijateljevanje i neprijateljevanje i tome slično. Znamo nužno da nekada neko neprijateljuje zbog neke
vrste pristrasnosti (plemenska, sektaška) pa zbog toga ne biva nevjernikom, i ne ostaje bez aslu dina, već
mu to okrnjuje iman, ali ga ne poništava u potpunosti. Aslu din jeste obožavanje samo Allaha, iz čega
proističe da voli i prijateljuješ radi Njega, i obratno, i to je zajedničko za sve definicije, a sve ostalo što se
u definicijama spominje pored toga spada u obaveze koje prirodno proističu iz aslu dina, kao što
obuhvata i ono što označava potpunost vjere, ali nisu same po sebi aslu din niti na njegovom stepenu, već
ispod njega. To je neke zbunilo pa su pomislili da sve to što imami spominju u tim uopštenim govorima
32
Vidjeti: Ed-Dureru-s-senijje, 3/201.
33
Vidjeti: Ed-Dureru-s-senijje, 3/203.
34
Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/133.
spada stvarno u aslu din, što ih je odvelo da pogrešnom analogijom primjene te opšte tekstove na
pojedince i iz vjere izvedu muslimane koji kod sebe nemaju sve spomenute stvari koje proističu iz aslu
dina, misleći da oni samim tim nemaju ni aslu din uopšte. MeĎutim, možemo vidjeti da u tim uopštenim
govorima imami nekada spomenu jednu stvar, nekada neke druge stvari dodaju na to za šta su svi složni
da nisu od alsu dina, a nekada izostave, što predstavlja obaveze koje proističu iz aslu dina, a nisu
bukvalno sam aslu din, jer smo vidjeli iz navedenih definicija koje su za sve zajedničke šta je sami aslu
din, i sve ostalo što se spomene mimo toga spada u obaveze koje proističu iz aslu dina, koje se nekada
spominju uz aslu din da bi se ukazalo na njihovu obaveznost, a ne u cilju ubrajanja tih stvari u sami aslu
din.35

Sve te uopštene izjave koje se razlikuju od imama do imama treba vratiti na one konkretne
koje su zajedničke kod sve uleme i u skladu sa akidom selefa, a to je obožavanje isključivo Allaha
Uzvišenog, i to možemo vidjeti u svim navedenim definicijama učenjaka kroz razna vremena kao
zajedničku frazu.

Navešćemo još nekoliko primjera u kojima imami spominju u definiciji aslu dina dodatne stvari
koje nisu aslu din, već obaveze koje iz njega proističu i dolaze poslije njega (ٌٓ‫)ٌىاصَ أصً اٌذ‬, da bi se
bolje shvatilo ono o čemu govorimo:

Kaže Ibn Tejmijje: „Aslu din jeste izvršavanje vadžiba i ostavljanje harama.“ 36Vidimo da je ovdje
Šejhu-l-islam uopštio svoj izraz u definiciji aslu dina, iako su svi složni da ne izlazi iz vjere onaj ko ostavi
neke vadžibe ili radi neke harame. MeĎutim, ovdje je Šejhu-l-Islam uopštio izraz aslu dina na ono što je
sami aslu din – a to je najveći vadžib (obožavanje samo Allaha) i klonjenje najvećeg harama - širka, i na
ono što iz njega prirodno proističe kao obaveza, a to je izvršavanje ostalih vadžiba koje je Allah naredio i
klonjenje ostalih harama koje je Allah zabranio.

Kaže Ibn Tejmijje: „Aslu din jeste nareĎivanje dobra i zabranjivanje zla“, pa vidimo kako
uopštava svoju definiciju aslu dina, da bi je odmah poslije toga suzio na ibadet isključivo Allahu, pa kaže:
„A glava dobra jeste tewhid, i glava zla jeste širk.“37

Kaže Ibn Tejmijje: „Aslu din koji se želi jeste tewhidullah i ibadet Njemu, a uz to idu dobra djela i
ostavljanje mnogih loših djela.“38 Ovdje vidimo kako je Šejhu-l-Islam spomenuo najprije sami aslu din, a
onda odvojio ono što iz njega prirodno proističe.

Kaže jedan od imama Nedžda, Sulejman ibn Sahman, objašnjavajući šta sve spada u značenje
klonjenja taguta39: „Pod klonjenjem taguta se cilja mržnja prema tagutu, neprijateljstvo srcem, psovanje 40

35
Dakle ibadet samo Allahu je aslu din. Kao što vidis šejhul islam nije u aslu din spomenuo odricanje od mušrika ili tekfir
mušrika, što spada u obaveze koje proističu iz aslu dina, ali nisu same po sebi aslu din. Normalno to ne znači da takva stvar ne
može izvesti iz vjere. Razlika je u tome što se kod stvari koje proističu iz aslu dina, a nisu same po sebi aslu din može
uzeti u obzir neznanje, tevil, i tome slično. Dok kod prve stvari tj. kod aslu dina to se ne uzima u obzir. Onaj ko ne
ostvari aslu din takav nije vjernik i ne uzima se u obzir sebeb radi kojeg nije ostvario aslu din.
36
Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 22/136.
37
Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 26/442.
38
Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 28/179.
39
Ovdje takoĎer spominje ono što u osnovi znači klonjenje taguta, što spada u sami aslu din, poput neobožavanja drugog
mimo Allaha, ali uz to spominje i ono što iz toga proističe, a što ne spada u samo značenje aslu dina i klonjenja taguta, već u
obaveze koje u nekim vremenima iz toga proističu. To da tekfir ne spada u sami aslu din bez kojeg nema vjere kazuje nam i
njegova izjava koja dolazi odmah poslije ove prve.
i huljenje jezikom, njegovo odstranjivanje rukom u mogućnosti i odvajanje od njega. Ko tvrdi da se kloni
taguta a ne radi ovo, taj nije iskren“. Pogledaj kako je u ovim općenitim riječima spomenuo da nije iskren
onaj ko ne kudi i ne pljuje taguta jezikom, i pored toga što ispoljavanje kuĎenja i huljenja taguta nije
svakom obaveza. Ovdje se podrazumijeva da se to ne odnosi na sve situacije i prilike, čak štaviše to može
nekada biti i zabranjeno, kao što kaže Uzvišeni: „I ne vrijeðajte (la tesubbuu) one kojima oni dove mimo
Allaha, pa da vrijeðaju Allaha pakosno, bez znanja.“ (El-En’am, 108.)

Da li su svi ashabi javno ispoljavali huljenje i kuĎenje taguta i lažnih božanstava bili neiskreni?
Pogotovo kada ni sam Poslanik, s.a.w.s., nije hulio i kudio (sebb-psovka u arapskom) ta božanstva pošto
mu je Allah to zabranio da ne bi oni vrijeĎali Allaha Uzvišenog. Ovo sve ukazuje da šejh Sulejman ibn
Sahman nije ovim ciljao nešto bez čega nema osnove vjere, aslu dina, već na nešto što u odreĎenim
situacijama postaje pohvalno ili pak vadžib i prirodno proizilazi iz nevjerovanja u lažna božanstva, dok,
opet, u drugim situacijama i prilikama to može biti i zabranjeno. Imami koriste uopštene riječi da u cilju
zastrašivanja od širka i drugih negativnih pojava, a ne da bi se bukvalno te riječi shvatale.

Isti taj Sulejman ibn Sahman kaže i: „Zatim kada bi pretpostavili da neko od uleme zastane po
pitanju kufra nekog od ovih neznalica od džehmijskih mukallida ili neznalica od mukallida obožavalaca
grobova mogli bi takvog opravdati da griješi41, i da je opravdan, a nećemo reći da je time učinio kufr
jer niko nije sačuvan od greške.“42

U tom smislu kaže i Muhammed ibn Abdulwehhab, spominjući neke vrste malog širka u
uopštenom izrazu širka, ne govoreći da li spada u mali ili veliki širk, da bi na to upozorio. Tako jedno
poglavlje u svoj djelu Kitabu-t-tewhid naslovljava: „I od širka je nošenje obručova, konaca i njima sličnih
stvari da bi se zaštitili neke nedaće ili kako bi je spriječili“, gdje uopštava naziv širka na stvar koja je
ustvari mali širk, kako to pojašnjava njegov unuk Sulejman ibn Abdullah: „Tako onaj koji ne poznaje širk
ne poznaje ni tewhid, i obratno, pa je on počeo sa malim (širkom) u ubjeĎenju, idući tako od manjeg ka
višem.“43 I tome slična uopštavanja radi zastrašivanja.

40
Koristi se izraz sebb, što bukvalno znači psovanje u arapskom jeziku, ali se pod tim misli na vrijeĎanje i kuĎenje nečega, a
ne na vulgarne izraze koji postoje u drugim jezicima.
41
Pogledaj kako se šejh izražava : da griješi a ne kaže da je grešan.
42
Vidjeti: Fetve imama Nedžda 3/73.
43
Vidjeti: Sulejman ibn Abdullah, Tejsiru-l-azizi-l-hamid, 120.
 44

S obzirom na to da Muhammed ibn Abdulwehhab slijedi put selefa, ne može se uzeti u obzir
da je govorio suprotno njima, što niko nikada nije rekao. Za to ne postoji nikakav dokaz iz
Kur’ana, sunneta i konsenzusa, i ko god to da kaže poslije, odbija se.

Dakle, nikada niko od selefa i učenjaka prije Muhammeda ibn Abdulwehhaba nije sami aslu din
definisao tako da u njega spada tekfir, a kamoli ispoljavanje neprijateljstva ili pak dawa, i da svi ajeti
vezani za aslu din i tefsiri selefa u vezu tih ajeta kao i ono što je zajedničko za sve izjave učenjaka u vezi
aslu dina ukazuju na to da je to obožavanje samo Allaha, i da u Kur’anu i Sunnetu ne postoji dokaz da je
od aslu dina tekfir ili ispoljavanje neprijateljstva prema mušricima, već su to obaveze koje proističu iz
aslu dina. Čak štaviše, ispoljavanje neprijateljstva prema mušricima i huljenje drugih božanstava nekada
biva i zabranjenim, i cilj ovih uopštenih izjava jeste upozoravanje na širk i teranje ljudi od širka, a ne
definisanje samog aslu dina.

Općenite riječi prijetnje odreĎenim tekstovima, poput prijetnje kufrom, širkom, grijehom, vatrom,
i tome slično, treba shvatiti u skladu sa drugim konkretnim tekstovima koji ih detaljno pojašnjavaju, jer
ovi prvi imaju za cilj odvraćanje ljudi od kufra, širka i grijeha, a ne spuštanje propisa na nekog. Metoda
imama Nedžda se zasnivala na veličanju tewhida i njegovog ispoljavanja, te na pojašnjenju nužnosti
ostvarivanja njegovih lewazima, tj. stvari koje iz njega proističu od vadžiba i obaveza, zatim na žestokom
ukoru širka i i njegovih počinioca, i na velikom negiranju svega što ima bilo kakve veze sa širkom pa
makar se radilo i o stvarima koje vode širku a nisu same po sebi širk. Zato, a i zbog velike raširenosti
raznih vidova širka u njihovom vremenu, su oni puno koristili uopštene tekstove prijetnje po tome pitanju,
i zato su njihovi učenici, pošto se i u to vrijeme javilo pogrešno shvatanje njihovih riječi, bili u potrebi da
detaljno pojasne ono što je bilo problematično kod odreĎenih izjava i u shvatanjima odreĎenih ljudi.

Tako imamo primjer drugog govora Muhammeda ibn Abdulwehhaba, koji glasi: „Kada ovo
saznaš, spoznao si da čovjeku neće valjati njegov islam makar i činio tewhid Allahu i ostavio širk sve dok
44
Medžmuatu t tewhid, eusequ ural iman, 143-161. Vidi i
‫ ثُ ِجّىعت‬,‫ واٌىتاب وٍه ِفٍذ‬,.86 ,.72 ,ً‫ إبشاهٍُ صاٌخ اٌخشٌص‬- ‫اٌتنبٍهاث اٌّختصشة ششح (اٌىاجباث اٌّتذتّاث اٌّعشفت عٍى وً ِسٍُ وِسٍّت) ٌٍمشعاوي‬
...‫اٌتىدٍذ‬
ne bude mrzio mušrike i ispoljavao im neprijateljstvo...“45 Nakon ovih riječi svog djeda, šejh Abdullatif u
svojoj knjizi Misbahu-z-zalam kaže: „Ko je iz ovih riječi Šejha shvatio da se tekfiri onaj ko ne ispolji
neprijateljstvo – taj je pogrešno shvatio, njegovo mišljenje zabludjelo!“ 46

Zatim, poslije njega, to dodatno pojašnjava jedan od imama nedždanske da’we, Ishaq ibn
Abdurrahman ibn Hasen ibn Muhammed ibn Abulwehhab: „Prenio je od njega naš šejh, autoritet,
Abdullatif da ajeti prijetnje po pitanju prijateljevanja sa mušricima ukazuju na nestajanje vadžib imana47
za onoga ko voli (prijateljuje) onog ko se suprotstavlja Allahu i Njegovom Poslaniku, i da je
neprijateljevanje protiv njih, mržnja i daljina od njih od vadžiba vjere, pa se njegov višesmisleni govor
treba tumačiti u skladu sa jasnim!“48

Ovo je dovoljno objašnjenje onome koji pameti ima.

4. Ako neko upita: Kako to da tekfir mušrika nije od aslu-d-dina ako njegovo izostavljanje čovjeka
izvodi iz vjere?

Kažemo: Pogledaj isto tako šta su selefi rekli o onome ko kaže da je Kur'an stvoren:

- Kaže Imam Ahmed: „Kur’an je Allahov govor, kojim je On govorio, nije stvoren, i ko bude smatrao da
je Kur’an stvoren takav je džehmija kafir, a ko bude smatrao ko je Kur’an Allahov govor i zastane i ne
kaže da nije stvoren, takav je gori od ovog prvog, a ko bude smatrao da je naše izgovaranje i učenje
Kur’ana stvoreno, a da je Kur’an Allahov govor, takav je džehmija, i ko ne tekfiri sve ove ljude, on je
poput njih.“49

- I kaže Imam Ahmed za Kur’an: „Ko kaže da je stvoren, on je kjafir u Allaha Velikog, i ko njega ne
tekfiri, i taj je kjafir.“50

- Kaže Imam Ahmed: „Ko kaže Kur’an je stvoren, on je kjafir, i ko sumnja u njegov kufr i on je kjafir.“ 51

- Sufjan ibn Ujejne rahimehullahu teala (preselio 198. h.) kaže: “Kur'an je Allahov govor, ko kaže da je
stvoren takav je kafir, a i onaj ko sumnja u njegov kufr je kafir.'' 52

45
Vidjeti: Ed-Dureru-s-senijjeh, 10/122. Iz ovog njegovog citata su neki ekstremi još u tom vremenu počeli da tekfire
muslimane, pa su protekfirili sve svoje sunarodnike jer se njihov voĎa nije odrekao svog djeda koji se borio protiv da’we
tewhida, shvatajući to bukvalno, a o čemu će detaljnije biti priče kasnije, a ovdje ćemo samo ukratko citirati komentar na to
zabludjelo shvatanje od strane imama Abdullatifa Alu Šejha, jednog od unuka Muhammeda ibn Abdulwehhaba.
46
Vidjeti: Abdullatif ibn Abdurrahman ibn Hasen ibn Muhammed ibn Abdulwehhab, Misbahu-z-zalam.
47
Dakle u pitanju je prijetnja grijehom, tj. Poništavanjem nekog od vadžiba imana, a ne nestajanje osnove imana pa da čovjek
time bude kjafir.
48
Vidjeti: Ed-Dureru-s-senijjeh, 14/455.
49
Vidjeti: Poslanica El-Istarahija o akidi Imama Ahmeda, iz djela Tabeqatu-l-hanabile, Ebu Ja’la.
50
Vidjeti: Et-Tabeqatu, 1/324.; El-Menaqib, 217.
51
Vidjeti: Tabeqatu-l-hanabile, 1/461, br. 231.
52
Predaju bilježi Abdullah sin imama Ahmeda u svojoj knjizi es-Sunne, 1/112. pod brojem 25., sa dobrim lancem prenosilaca,
Ebu Dawud u El-Mesailu.
- Govor sličan ovome se prenosi i od Ebu Hajseme Musaba ibn Seida, kako stoji u knjizi šerhu usuli
i'tikadi ehlis-sunneti vel džema'ati 2/256., pod brojem 430. Knjigu je napisao imam hafiz Ebul Kasim
hibetullah el-Lalekai (preselio 418.h.)

- Isto tako prenosi se i od Ebu Bekra ibn Ajjaša El Mukria (preselio 194.h.) a bio je pouzdan i pobožan. U
knjizi es-Sunne od Lalekaija 2/250, pod brojem 430 stoji da je upitan o onome ko kaže da je Kur'an
stvoren. Pa kaže: “Kafir, i onaj ko ne kaže da je takav kafir i on je kafir.'' (Lanac predaje je vjerodostojan).

- Kaže Ibnu Bettah El-Hanbeli: „On je Allahov govor i nije stvoren, i ko kaže da je stvoren ili kaže
’Allahov govor’ i zastane, ili posumnja ili kaže svojim jezikom a to sakrije u svojoj duši, on je kjafir u
Allaha, krv mu je halal, odrekao se Allaha i Allah se odrekao njega, i ko posumnja u njegov kufr ili
zastane pri njegovom tekfiru, i takav je kjafir.“53

- Ibn Hadžer u Tehzibu 2/303. kaže: ''Davud ibn Husajn El Bejheki kaže: 'Do mene je doprlo da je
Hulvani rekao: 'Ne tekfirim onoga ko zastane po pitanju Kur'ana.' Kaže Davud: 'Upitao sam Ebu Selemu
o Hulvaniju pa je rekao: Treba ga bacit na smeće, ko ne svjedoči kufru kafira i on je kafir.'' (Predaju
spominje Hatib el Bagdadi u tarihu Bagdad 7/365.).

- Zatim Ebu Zur'a Ubejdullah ibn Abdul Kerim Er-Razi (preselio 264.h.) kaže: ''Ko tvrdi da je Kur'an
stvoren takav je kafir u velikog Allaha kufrom koji izvodi iz vjere, a ko posumnja u njegov kufr, od onih
koji shvataju, i on je kafir.''

- Iste ove riječi je rekao i Ebu Hatim Muhammed ibn Idris er-Razi (preselio 277.h.). Ove predaje bilježi
Lalekai u Es-Sunne 2/176.

Pored ovih reči ulema poput imama Ahmeda nije protekfirila većinu onih koji su to izgovorili, a kamoli
da protekfire onoga ko takvu osobu ne tekfiri. Dakle i ovdje se negira iman onome ko kaže da je
Kur'an stvoren, pa i onome koji njega ne tekfiri, ali niko nije rekao da je ostavljanje takvog govora od aslu
dina.

Dakle ako se negira iman jedne osobe zbog neke stvari ne mora značiti da je takva stvar od aslu
dina i s druge strane opet to ne znači da takva osoba neće izaći iz vjere, već se uzima u obzir i stanje
osobe koja je posumnjala u kufr kafira i vid kufra kojeg osoba čini.

Ukoliko neko prigovori kako govor o stvaranju Kur’ana, iako je veliki kufr nije i veliki širk, i da veliki
širk automatski ruši aslu-d-din, bez ikakvog detaljnog objašnjenja, navodimo mu sljedeće:

Bilježi Ahmed ibn Šazan El-Hemezani od Imama Ahmeda ibn Hanbela da je rekao: „Ko kaže da je
njegovo izgovaranje Kur’ana stvoreno takav je džehmijja, vječno u vatri, zauvijek u njoj.“ A zatim reče:
„Ovo je širk Allahu Velikom.“54

Ali kaže Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje: „Doista je mudžtehid, u situacijama sličnim ovoj, od vjernika ako
uloži sav svoj trud u traženju istine, i doista će mu Allah oprostiti njegovu grešku, a ako ne bi dao sve od
sebe, onda je griješnik i ne znači nužno da je upao u kufr, iako se uopšteno kaže da je ovakav govor
kufr, kao što što su selefi uopštavali govor o kufru onoga ko kaže stavove koje Džehmijje zastupaju,
poput govora da je Kur'an stvoren, ili da Allah neće biti viĎen na Ahiretu, ili tome slično koje je manje

53
Vidjeti: Ibnu Bettah, Eš-Šerh we-l-ibane, El-Ibanetu-s-sugra. I isti govor od Ebu Hatima Er-Razija bilježi El-Lalikai u djelu
Es-Sunneh, 2/176.
54
Vidjeti: Tabeqatu-l-hanabile, 1/47.
od negiranja Allahove uzvišenosti iznad Njegovih stvorenja i da je iznad 'Arša. Doista je tekfir onoga
ko zastupa takve stavove bila jedna od najpoznatijih stvari, a uopšteni tekfir je poput uopštene
prijetnje, ne iziskuje nužno tekfir konkretne osobe dok se nad njim ne bi uspostavio dokaz, kada bi
se protekfirio onaj koji ga negira. Kao što je utvrĎeno u Sahihima od Poslanika, sallallahu alejhi we
sellem, o čovjeku koji je rekao: „Kada umrem, spalite me i pepeo moj sakupite, i u rijeku bacite.
Tako mi Allaha, ako me poslije toga uspije sastaviti, neka me kazni kaznom kakvom nikoga do tada
nije kaznio...“55 I ovaj čovjek je vjerovao da ga Allah ne može sakupiti ako uradi tako, ili je sumnjao u
to, i da ga neće proživjeti, a svako od ova dva ubjedjenja je kufr, zbog kojeg bi se protekfirio onaj nad
kojim je uspostavljen dokaz, ali on to nije znao, niti je do njega stiglo znanje koje bi mu otklonilo
neznanje, i kod sebe je imao od vjerovanja u Allaha, u ono što je On naredio i zabranio, obećao ili
zaprijetio, pa se uplašio od Njegove kazne, pa mu je Allah oprostio zbog njegovog straha. Pa ko pogriješi
u nekim pitanjima vjerovanja, od onih koji vjeruju u Allaha i Poslanika i u Sudnji Dan i rade dobra djela,
neće biti u gorem stanju od ovog čovjeka, pa će Allah oprostiti njegovu grešku, ili će ga kazniti ako bude
popuštao u slijedjenju istine, shodno njegovoj vjeri. A što se tiče tekfira osobe čiji je iman poznat samo
zbog greške u tome, pa to je doista krupna stvar!“56

U svjetlu ovog citata možemo bolje shvatiti sljedeći govor Ibn Tejmijje o Ebu Bekru El-
Baqillaniju, eš’arijskom apologetičaru koji je zauzeo stav da je Kur’an stvoren, a vidjeli smo šta su imami
govorili o onome ko tako smatra, pa je Ebu Hamid El-Isfara’ini govorio loše o Baqillaniju, bivajući
žestok, te je zabranjivao svojim učenicima da kod njega ulaze i govorio im: „O sinko moj, do mene je
došla vijest da ti ulaziš kod ovog čovjeka, Baqillanija, pa se pričuvaj njega, doista je on novotar koji
poziva ljude u zabludu, a ako nećeš tako, onda nemoj dolaziti na moje sijelo!“ Zatim Ibn Tejmijje,
rahmetullahi ‘alejhi, daje svoju opasku, pa kaže: „A ovo što je prenešeno o odgovaranju Ebu Hamida i
drugih mimo njega Qadi Ebu Bekru El-Baqillaniju, to je uzrokom ove osnove57, iako je pri njemu bilo od
veličanstvenih fadileta i mnogobrojnih vrlina, i odgovora otpadnicima, ateistima i novotarima, da čak
nema niko ko se pripisuje Ibn Kullabu i Eš’ariju, a da ima ljepše knjige i djela.“58

I kaže: «Osnova toga jeste da za govor koji je kufr po Kur’anu, Sunnetu i konsenzusu kaže se: On
je kufr, uopštenim govorom, kao što na to ukazuju šerijatski propisi, jer je iman od propisa dobijenih od
Allaha i Njegova Poslanika, i to nije stvar u kojoj ljudi sude po svojim mišljenjima i prohtjevima, i ne
mora da se svakoj osobi koja takav govor kaže presudi da je on kjafir, dok se po pitanju njega ne ispune
uslovi tekfira i ne otklone se prepreke.»59

Šejhul-Islam je objasnio i to da se Ahmed ibn Hanbel prema onima koji su ga iskušali oko (govora
o) stvorenosti Kur’ana, iako je on uopšteno govorio da je onaj ko to kaže kjafir, ophodio kao prema
muslimanima, pa kaže: „I sačuvano je od Ahmeda i njemu sličnih imama da su tekfirili džehmijje i
mušebbihe i njima slične, a nije Ahmed, rahmetullahi ‘alejhi, tekfirio haridžije niti kaderije koje su
potvrdjivale Allahovo znanje, a odbili su da On stvara naša djela i negiraju Allahovu volju uopšteno. Ali,
u njihovom tekfiru se prenose dva rivajeta. Što se murdžija tiče, ne razilaze se njegovi govori o njihovom
netekfirenju, s tim da Ahmed nije tekfirio konkretne osobe od džehmijja, niti bi protekfirio svakog
za kog bi rekao da je džehmijja, niti svakog ko bi se složio sa džehmijjama u nekim njihovim
novotarijama. Čak je klanjao za džehmijjama koji su pozivali u njihov govor, i iskušavali ljude i
žestoko kažnjavali svakog ko se ne bi složio sa njima. Nije ih tekfirio Ahmed i njemu slični,

55
Vidjeti: Buhari, 3478; Muslim, 24/2750.
56
Vidjeti: El-Istiqame, 1/163-165.
57
Tj. ovo Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, navodi kao primjer u toku svog govora o slučaju kada je nekom zbog vidjenja
nečije novotarije bilo skriveno vidjenje njegovih dobrih strana, i njegovih vrlina.
58
Vidjeti: Der’u te’arudi-l-’aqli we-n-naqli, 2/92-100.
59
Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 35/165.
naprotiv, vjerovao je u njihov iman, imamet, dovio je za njih, smatrao je da se može klanjati pet
namaza za njima, i hadž obaviti i borba voditi sa njima, i zabranjivao je izlazak protiv njih kao što
je smatrao (zabranjenim ustanak protiv njih) za imame koji su njima slični. A odbijao je ono što su
uveli od novotarija od neispravnog govora koji je veliki kufr, iako oni nisu znali da je to kufr, i
odbijao je to i borio se protiv njih svojim odgovorima, koliko je mogao, pa je spojio izmeĎu pokornosti
Allahu i Njegovom Poslaniku u ispoljavanju sunneta i vjere i odbijanju ateističkih 60 novotarija džehmijja,
i izmeĎu čuvanja prava vjernika od imama i ummeta, iako su neznalice i novotari, ili nasilnici i veliki
griješnici.“61

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rahmetullahi ‘alejhi, kaže za one koji su pogriješili po ovom pitanju:
"Razlog ovog sporenja jeste meĎusobna suprostavljenost dokaza, jer oni prvo gledaju u dokaze koji
iziskuju sprovedbu propisa nevjerstva (ahkamul-kufr), nad nekim, ali, kada se osvrnu na pojedince koji
zastupaju odreĎene stavove vide pri njima neke od odlika imana koje su nespojive sa kufrom – tako da
dolazi do meĎusobna suprostavljanja dokaza – ali je činjenica da takvi shvaćaju općenite govore
islamskih učenjaka isto kao što su to radile prve generacije onih koji su pogrešno razumijevali
općenite šeri'atske tekstove. Kad god se čuje fraza: "Ko kaže to i to – taj je kjafir", osoba koja to sluša
odmah stječe dojam da ta fraza obuhvata svaku osobu koja tako nešto izgovori, ali ne razmišljaju o
tome da tekfir ima svoje uvjete i prepreke, koje odreĎena osoba možda ne ispunjava! Uopšteni tekfir
(Et-tekfir el-mutlak), ne iziskuje i konkretni tekfir odreĎene osobe (Tekfir el-mu'ajjen), izuzev onda
kada doĎe do ispunjena traženih uvjeta, ili nepostojanja nikakve smetnje za donošenje takvog suda. Ovo
nam bliže pojašnjava i praksa imama Ahmeda rahmetullahi ‘alejhi., kao i brojnih drugih učenjaka, koji su
izjavljivali uopštene osude po pitanju odreĎenih djela – većinu onih koji su te "kufr-stavove"
zastupali nisu proglašavali nevjernicima pojedinačno! Imam Ahmed je, npr, bio u kontaktu sa
džehmijama koji su ga pozivali u govor o stvorenosti Kur'ana, i iskušali njega i ostale učenjake iz
njegovog vremena, koji su vjernike i vjernice koji se nisu sanjima slagali u njihovom džehmizmu
kažnjavali udaranjem, hapšenjem, ubijanjem, smenjivanjem sa pozicija, uskraćivanjem opskrbe,
odbijanjem svjedočenja, neštićenjem od nevjernika, s obzirom da su mnoge vodje, sudije i drugi tada bili
od džehmijja koji tekfire svakog ko nije džehmijja i ko nije u skladu sa njihovim stavovima u negiranju
(Allahovih svojstava), poput govora o stvorenosti Kur'ana, i o takvima su sudili propisom nevjernika, pa
mu nisu povjeravali nijednu poziciju (namjesništvo), niti su ga štitili od neprijatelja, niti su mu davali išta
iz državne kase, niti su mu primali svjedočanstvo, niti fetvu, niti prenošenje (rivajet), i iskušavali su ljude
na tome. Pa ko bi potvrdio da je Kur'an stvoren, posvjedočili bi mu iman, a ko ne bi potvrdio, ne bi mu
posvjedočili iman, a ko bi pak pozivao u nešto drugo mimo džehmizma, ubijali bi ga, ili udarali ili
zatvarali. I poznato je da je ovo od najgorih džehmizama, jer je pozivanje u neki stav gore od samog
zastupanja tog stava, i da je nagradjivanje onog ko je na tom stavu i kažnjavanje onog ko nije – gore od
samog pozivanja u taj stav, a da je kazna ubistvom onoga ko ne zastupa taj govor je gora od kazne
udaranja. Zatim je Imam Ahmed dovio za halifu i druge mimo njega, koji su ga udarali i zatvarali, i
tražio je oprost od Allaha za njih, i halalio im ono što su mu uradili od nepravde i pozivanja u govor
koji je kufr, a da su bili otpadnici (murtedi) od islama – ne bi bilo dozvoljeno traženje oprosta za
njih, jer je traženje oprosta za nevjernike zabranjen Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom. Ovi
govori i postupci od njega i od drugih imama su jasni u tome da oni nisu tekfirili pojedince od
džehmijja koji su govorili „Kur'an je stvoren“, i da Allah neće biti vidjen na ahiretu. Preneseno je
od Ahmeda nešto što ukazuje da je on protekfirio jedan dio pojedinačno, pa što se tiče da se spominju od
njega u ovoj mes'eli dva rivajeta, na to se ima opaska, ili će se ta stvar detaljnije pojasniti, pa će se reći:
„Onaj koga je protekfirio pojedinačno, pa to je zbog uspostavljanja dokaza da su u njemu utvrĎeni svi
uslovi za tekfir i otklonjene sve prepreke, a koga nije protekfirio pojedinačno, pa to je zbog nedostatka

60
Ovdje se pod ateizmom-ilhadom ne misli na negiranje Allaha, već na ilhad-negiranje Allahovih svojstava, ili većine njih,
kako je bilo poznato kod tadašnjih džehmijja, tj. mu’tezila
61
Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 7/507-508.
ovoga po pitanju njega, a ovo iako je on (Imam Ahmed) generalno tekfirio (zbog tih stvari) na način
uopštenosti. A dokaz koji ukazuje na ovu osnovu je Kur'an, Sunnet, konsenzus i razum." 62

I kaže: „Kada se zna ovo, konkretni tekfir ovih neznalica i njima sličnih, u smislu da se osudi da je
od nevjernika, nije dozvoljeno osim poslije uspostavljanja nad jednim od njih poslaničkog dokaza, kojim
će se razjasniti da se oni suprotstavljaju poslanicima, iako je ovaj stav, bez sumnje, kufr. Ista ovakva stvar
je i po pitanju tekfira svih pojedinaca, mada su neke novotarije teže od nekih drugih, i kod nekih novotara
će se naći od imana ono što nema kod drugih, i ne treba niko da tekfiri nekog od muslimana, makar
pogriješio i skrenuo – sve dok se protivu njega ne uspostavi dokaz, i dok mu se ne pojasni pravi put! Čiji
se iman uspostavi uz ubjeĎenje (jekin), ne može se otkloniti uz sumnju (šekk), naprotiv, on neće
nestati sve dok se ne uspostavi dokaz protivu nje, i dok joj se postojeća šubha ne otkloni.“63

I u svjetlu ovoga možemo bolje razumjeti njegov govor: „Zato sam često puta znao poručiti
džehmijama, bilo da su u pitanju Hululijje ili Nufati, koji negirahu to da je Allah, dželle ša'nuhu, iznad
‘Arša, onda kada je iskušenje njima nastupilo: "Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih
postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – nevjerstvo (kufr), ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri),
jer ste neznalice (džahili).“64

I kaže: „Govor nekada bude kufr, poput stavova džehmija koji kažu: „Doista Allah ne govori, niti
će biti vidjen na Ahiretu“, ali je nekim ljudima skriveno to da je ovo kufr, pa se uopšti govor o tekfiru
onog ko ga izgovori, kao što kaže selef: „ko kaže da je Kur’an stvoren, on je kjafir“, ili „Ko kaže da se
Allah neće vidjeti na Ahiretu on je kjafir“, ali se neće tekfiriti konkretna osoba dok se nad njom ne
uspostavi dokaz...“ 65

5. Još jedan dokaz protiv onih koji smatraju da je tekfir mušrika od aslu dina jeste i to što su
mutekellimi, koji su novotari u akidi, od davnina izveli tewhidu-l-uluhijje iz osnove imana, i učinili ga
uslovom potpunosti imana, a ne ruknom postojanja imana i niko ih nije tekfirio. Drugim riječima, kod
njih je bilo dovoljno da čovjek potvrdi rububijet Allahu, kako samo On stvara, opskrbljuje i tako dalje, i
da od uluhijjeta da potvrdi da samo Allah zaslužuje da bude obožavan. Pa ako i pored toga bude obožavao
nekog drugog, smatrajući da samo Allah to zaslužuje a taj drugi ne, takav za njih nije kjafir, jer djela kod

62
Vidjeti: Medžmu'ul-Fetava, 12/485-490.. A ako neko kaže da je on mislio na to da ih on nije tekfirio „tekfirom kazne“, a
jeste „tekfirom imena“, kažemo da je to zulum nad riječima Ibn Tejmijje, da je to navlačenje vode na svoju livadu i u
potpunosti van konteksta u kojem govori Ibn Tejmijje. Njegove se riječi shvataju u svom primarnom značenju, a primarno
značenje jeste da ih je smatrao muslimanima sve dok se protiv njih ne bi uspostavio jasan dokaz, osim da postoji neki drugi
dokaz iz njegovog govora koji ukazuje da je htio ono što haridžije smatraju da je htio. Štaviše, postoji dokaz u njegovom
govoru koji još jasnije pobija krivo tumačenje haridžija, pa kaže Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullah: „Niko nema
pravo muslimana proglasiti nevjernikom – pa makar pogriješio ili bio u zabludi – sve dok se protivu njega ne uspostavi dokaz, i
dok mu se ne pojasni pravi put! Čiji iman se uspostavi uz ubjeĎenje (jekin), ne može se otkloniti uz sumnju (šekk).
Naprotiv, iman date osobe neće nestati sve dok se ne uspostavi dokaz protivu nje, i dok joj se postojeća šubha ne
otkloni...“ Tj. ta osoba je vjernik, sve dok se protiv nje ne uspostavi dokaz. Ovo dokazuje da se njegov opis islama i dalje
zadržava, a kada se uspostavi dokaz protivu nje, i otkloni mu se šubha gubi taj opis, jer tada prestaje imati opravdanje za svoj
kufr. Ibn Tejmijje uopšteno govori o tekstovima prijetnje i o tome kako se ti tekstovi neće odmah odnositi na neku konkretnu
osobu koja potpadne pod njih, osim pri otklanjanju prepreka i utvrdjivanju uslova za to, bilo da se radi o prokletstvu, smatranju
nekoga da je fasik, novotar ili kjafir. Tome se dodaju i njegove riječi o tome kako je Ahmed ibn Hanbel tražio oprosta za njih,
dovio za njih, klanjao za njiovim emirima i imamima, i tome slično, kako će biti dalje navedeno, što, kako on kaže, ne bi bilo
dozvoljeno da su bili nevjernici. A ove stvari nisu dozvoljene nikako onome ko je nevjernik, bilo da je nevjernik koji je
zaslužio kaznu ili ne.
63
Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 12/500.
64
Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 12/485-489.; i Er-Redd ’ale-l-Bekri, 259.
65
Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 7/619.
njih predstavljaju uslov potpunosti imana, dok Ehli Sunnet smatra da onaj koji svjesno uputi ibadet
nekom mimo Allahu, sa ciljem ibadeta i približavanja nekom mimo Allaha, takav je kjafir mušrik ko
konsenzusu Ehli Sunneta, i automatski postaje nevjernik, bez obzira da li smatrao da taj drugi mimo
Allaha to ne zaslužuje ili ne smatrao, jer je on praksom to prekršio. Kod mutekellima je takav musliman,
sve dok ne pripiše drugog Gospodara, ili dok drugom ne pripiše da zaslužuje ibadet. Sve dok srcem
vjeruje da samo Allah zaslužuje ibadet, takav je kod njih musliman.

Napomena: Tekfir onih koji čine kufr i širk o kojem se ovdje govori i koji proističe iz
ostvarivanja aslu dina jeste uopšteni tekfir onoga ko čini kufr ili širk, tj. tekfir same vrste mušrika, i ne
odnosi se na spuštanje propisa na konkretnog pojedinca koji se pripisuje islamu, s obzirom da je to
fikhsko pitanje u kojem su se učenjaci razišli i niko to nije stavio u aslu din niti ono što iz njega proističe,
već je to posao onih koji znaju uvjete i prepreke tekfira.

Što se tiče tekfira konkretnog pojedinca, to ovisi o poznavaju toga da li su sve prepreke otklonjene
ili uvjeti ispunjeni da bi se odreĎeni pojedinac protekfirio. Selefi su se razilazili po pitanju nekih
pojedinaca, da li su nevjernici ili ne, zato što su neki smatrali da su uslovi tekfira ispunjeni i prepreke
otklonjene po pitanju te osobe a drugi nisu, ili pak se radilo o djelu oko kojeg postoji razilaženje da li je
veliki kufr ili ne, i tome slično, ali nisu jedni druge smatrali ni zabludjelima, niti novotarima, a kamoli
nevjernicima.

Imam Ibn Kesir u djelu El-Bidaje we-n-nihaje, bilježi sljedeće predaje:

Vjerodostojnim putem se penosi da su Hadždžadža neki selefi protekfirili, poput Se’ida ibn
Džubejra, kome je rečeno: „Ustao si protiv Hadždžadža?“ Pa je rekao: „Tako mi Allaa nisao ustao
protiv njega sve dok nije postao kjafir.“

Mudžahid ibn Džebr, r.a., poznati tabi’in, je upitan o Hadždžadžu, pa je rekao: „Pitaš me o starcu
koji je kjafir.“

Ibn Asakir bilježi da je ’Amir Eš-Ša’bi, r.a., rekao: „Hadždžadž je mu’min u džibta i taguta, a
kjafir u Velikog Allaha.“

Ibrahim En-Neha’i je rekao: „Dovoljno je sljepila čovjeku da bude slijep u slučaju

Hadždžadža.“

Tavus je rekao: „Čudim se našoj braći iz Iraka kako Hadždžadža nazivaju vjernikom.“66

Pored svega ovoga, oni koji su protekfirili Hadždžadža nisu druge selefe nazvali ni slijepcima, a
kamoli nevjernicima.

Pogrešno shvatanje pravila „Ko ne tekfiri kjafira i sam je kjafir“ javilo se odavno, još iz vremena
sekte mu’tezila u trećem stoljeću po hidžri, kada su bili na vlasti. Tako su mu’tezile iz Basre tekfirili
svakog onoga ko ne tekfiri onoga koga bi oni protekfirili, a onda bi tekfirili i toga što ne tekfiri toga što ne
tekfiri. Tu kod trećeg u lancu bi se zaustavljali, slično današnjim neoharidžijama. Dok mu’tezile iz
Bagdada su nastavljale taj lanac do beskonačnosti, pa su tako protekfirili i ove mu’tezile iz Basre koji su
se zaustavljali kod trećeg. Da nas Allah sačuva gluposti i novotarija. Ovo pogrešno shvatanje je bilo
zastupljeno i za vrijeme da’we Muhammeda ibn Abdulwehhaba i njegovih unuka od imama Nedžda i
drugih. Naime, Abdullatif ibn Abdurahman ibn Hasen je poslao pismo u kojem kaže:
66
Vidjeti: Ibn Kesir, El-Bidaje we-n-nihaje, 9/131-132. i 9/136-137.
 „U Ihsa’u sam 1264. h.g. vidio dvojicu ljudi mariqa (koji su se odvojili od džema’ata muslimana)
sličnim vama, napustili su džumu i džema’at i protekfili muslimane tog mjesta. Njihov dokaz je sličan
vašem dokazu. Kažu: ’Stanovnici Ihsa’a sjede sa Ibn Fejruzom, kontaktiraju sa njim i njemu sličnim koji
nisu zanijekali taguta, a on (Ibn Fejruz) nije ispoljio da tekfiri svog djeda koji je odbio dawu šejha
Muhammeda, već joj je, naprotiv, ispoljavao neprijateljstvo.’ Kažu dalje: ’Onaj ko ne ispolji tekfir takvih
ljudi je kafir u Allaha, jer nije zanijekao taguta. A onaj ko sjedi sa takvim je poput njega.’ 67 Na osnovu
ova dva lažna i zabludjela uvoda su povezali ono što se veže od propisa jasnog riddeta. Ostavili su i
nazivanje selama, sve dok me o njima nisu obavijestili. Naredio sam da se dovedu i zaprijetio im, žestoko
ih ukorivši. Oni su počeli tvrditi kako su na akidi šejha Muhammeda ibn Abdulwehhaba, te da kod sebe
imaju poslanice šejha. Pojasnio sam im njihove šubhe i otklonio njihovu zabludu na osnovu onoga što mi
je tada na medžlisu bilo na umu. Obavijestio sam ih da šejh nema ništa sa tim zabludjelim vjerovanjem, te
da on tekfiri samo na osnovu onoga oko čega su muslimani složni da se takav tekfiri, kada uradi veliki
širk ili kufr u Allahove ajete, Njegove Poslanike, ili nešto drugo, i to nakon uspostave dokaza i njegova
valjana dostavljanja! Kao što je slučaj sa onima koji obožavaju dobre ljude i njih zajedno sa Allahom
dozivaju. Oni Allahu pripisuju sudruga u onome što isključivo pripada Allahu od ibadeta i uluhijjeta..., a
oko ovoga nema razilaženja meĎu vlasnicima znanja i imana.

Spomenuti ljudi su ispoljili tewbu i kajanje tvrdivši da im je istina postala jasna. Zatim su se
uputili ka obali i nakon toga ponovo povratili svom ubjedjenju. Do nas je doprlo da su protekfirili i
islamske učenjake zato što su se dopisivali sa egipatskim vladarima. I ne samo to, već su protekfirili i one
koji kontaktiraju sa onima koji su se dopisivali sa njima. Allahu se utječemo od zablude nakon upute i od
kufra nakon istine. Do nas je doprlo da i vi govorite slično ovome, da ste se upustili u mes’ele ovih
poglavlja, poput prijateljevanja i neprijateljevanja, sklapanja dogovora i dopisivanja, o sudu mimo onoga
što je Allah objavio, koji vlada meĎu beduinima i njima sličnim osornicima, o kojima ne govori osim
ulema, oni kojima je Allah podario znanje i shvatanje i kojima je data mudrost i precizan govor.
Nije dozvoljeno govoriti o ovome osim nakon poznavanja onoga što smo spomenuli i nakon
spoznaje cjelovitih i općenitih tekstova, koje, ako čovjek ne poznaje ili ne zna njihovo detaljno
pojašnjenje, ne smije govoriti o ovim poglavljima. Uopštenost i generalizacija, te nepoznavanje onoga
na što se govor odnosi, uz nepoznavanje detaljnog pojašnjenja takvog govora – vodi ka grešci, zbrci i
neshvatanju onoga što od Allaha dolazi. Ovo je uzrok koji vodi ka pokvarenosti vjera i razjedinjavanju
umova i sprečava shvatanje Kur’ana. Ibnu-l-Qajjim, rahmetullahi ‘alejhi, u svojoj Nuniji kaže:

ْ‫فعٍٍه باٌتفصًٍ واٌتبٍٍٓ فاإلطالق واإلجّاي دوْ بٍا‬

ْ‫لذ أفسذا هزا اٌىجىد وخبطا األرهاْ واَساء وً صِا‬
’Zato se tefsila i tebjina68 drži, jer je uopštenost i sažetost, bez pojašnjenja,
odvela propasti i pobrkanosti umova i mišljenja u svakom vremenu.’

A što se tiče tekfira sljedbenika islama zbog stvari koje ste mislili da izvode iz vjere, to je mezheb
harurija (haridžija) mariqina 69...“ zatim je spomenuo veoma bitan detalj: „Termini zulm (nasilje), ma’sijet
(nepokornost), fusuq (grijesi), fudžur (razvrat), muwalat (prijateljevanje), mu’adat (neprijateljevanje),

67
Ovu njihovu zabludu su zasnovali upravo na pogrešnom shvatanju uopštenih riječi šejha Muhammeda ibn Abdulwehhaba
kojeg smo već navodili: „Kada ovo saznaš, spoznao si da čovjeku neće valjati njegov islam makar i činio tewhid Allahu i
ostavio širk sve dok ne bude mrzio mušrike i ispoljavao im neprijateljstvo...“
68
Detaljnog pojašnjenja opštih tekstova
69
Mariq je onaj koji je napustio džemat muslimana ili se pobudio protiv njih, poput haridžija.
rukun (oslanjanje), širk i njima slični termini koji se spominju u Ku’anu i Sunnetu, nekada njima se
može ciljati mutlaqu-l-haqiqa, a nekada el-haqiqatu-l-mutlaqah. Prva stvar je osnova kod usulijjuna,
a druga se ne uzima u obzir osim sa dokazom, (bilo) tekstualnim ili po značenju.“ 70

Ovo je veoma bitno pojašnjenje, pogotovo zadebljani dio. Postoji razlika izmeĎu izraza mutlequ-
l-haqiqa71, i el-haqiqatu-l-mutleqa72.

Naime, kada doĎe prvo riječ mutlaq kao prvi član genitivne veze, kao da se kaže mutlaqu-l-
haqiqa, ili mutlaqu-l-iman, ili mutlaqu-t-tewhid, onda se misli na samu osnovu toga nečega u srcu
čovjeka, dok sa druge strane, izraz el-haqiqatu-l-mutleqa, ili el-imanu-l-mutlaq, ili et-tewhidu-l-
mutlaq, gdje se ovo upotrebljava kao imenica i pridjev koji je opisuje, onda ove sintagme označavaju i
osnovu tog izraza i vadžibe i mustehabbe koji iz tog izraza proističu.

Na primjer, u prvom slučaju, mutlaqu-l-iman podrazumijeva osnovu imana bez koje nema imana
i bez koje je čovjek kjafir, a mutlaqu-t-tewhid podrazumijeva osnovu tewhida bez koje nema vjere i bez
koje je čovjek kjafir. Tako lakše razumijemo izraz kojeg je šejh Abdullatif upotrijebio, a to je mutlaqu-l-
haqiqa, što označava osnovu onoga što se misli pod terminom haqiqa 73, bez koje to nešto ne postoji
uopšte.

Pa na primjer izraz el-imanu-l-mutlaq označava i osnovu imana koja je u srcu bez koje nema
imana, ali i vadžib iman i mustehabb iman, a mutlaqu-l-iman označava samo osnovu imana. Nekada
učenjaci (pogotovo usulijjuni) koriste izraz iman, ili izraz tewhid, ili izraz mu’adat, muwalat itd., u smislu
osnove toga nečega bez koje nema te stvari, a nekada te iste izraze koriste u smislu njihovog uopštenog
značenja koje obuhvata i osnovu i sve vadžibe i mustehabbe koji se iz te osnove granaju. Tako isto važi i
za tewhid, i za bilo koji od navedenih izraza. Zato su navedeni ljudi pali u zamku, kada nisu iz govora
šejha Muhammeda ibn Abdulwehhaba koji kaže: „Kada ovo saznaš, spoznao si da čovjeku neće valjati
njegov islam makar i činio tewhid Allahu i ostavio širk sve dok ne bude mrzio mušrike i ispoljavao im
neprijateljstvo...“74, i nisu shvatili da je u ovom slučaju šejh pod pojmom islam ciljao na na el-haqiqatu-l-
mutleqa, tj. el-islamu-l-mutleq, koji u sebi podrazumijeva i osnovu islama i vadžibe islama i njegove
mustehabbe, a nije ciljao mutlequ-l-haqiqa, tj. mutlequ-l-islam, koji označava samo osnovu islama bez
koje je čovjek nevjernik. Ovo neuki ljudi nisu mogli razlikovati, pa su šejhove riječi shvatili bukvalno,
kao da je on time mislio na mutlequ-l-haqiqa, tj. na osnovu islama, i onda su protekfirili Ibn Fejruza, jer
nije ispoljio tekfir i odricanje od svog djeda, a zatim i lančanim tekfirom protekfirili su sve oko njega, koji
njega nisu protekfili ili ispoljili taj tekfir i tako u nedogled. Zato je bilo potrebno da kasniji imami unuci
šejha Muhammeda ibn Abdulwehhaba detaljnije pojasne ova pravila, da bi zabune nestalo i da bi se istina
razjasnila. Zato je naveo ove poučne riječi imama Ibnu-l-Qajjima koji kaže:

Kaže Imam Eš-Šatibi: „Zato se oni koji idžtihade ne ograničavaju na pridržavanje općenitog teksta sve
dok ne potraže da li taj općeniti tekst ima drugi koji ga ograničava ili ne. Općeniti tekst sa onim koji ga

70
Vidjeti: Medžmu’atu-r-resa’il we-l-mesa’il en-nedždijje, 3/4-6..
71
Ovo označava samu osnovu značenja nekog izraza.
72
Ovo podrazumijeva uopštenost značenja nekog izraza, koji obuhvata i osnovu i vadžib i mustehabb tog izraza.
73
Ovdje je riječ haqiqa opšti izraz koji označava bilo šta od navedenog, bilo iman, bilo tewhid, bilo muwalat, bilo mu’adat itd.
74
Vidjeti: Ed-Dureru-s-senijjeh, 10/122. Iz ovog njegovog citata su neki ekstremi još u tom vremenu počeli da tekfire
muslimane, pa su protekfirili sve svoje sunarodnike jer se njihov voĎa nije odrekao svog djeda koji se borio protiv da’we
tewhida, shvatajući to bukvalno, a o čemu će detaljnije biti priče kasnije, a ovdje ćemo samo ukratko citirati komentar na to
zabludjelo shvatanje od strane imama Abdullatifa Alu Šejha, jednog od unuka Muhammeda ibn Abdulwehhaba.
ograničava – to je dokaz. Pa ako se ostavi tekst koji ograničava općenito značenje, onda će to postati
mutešabih, i tada će zanemarivanje ograničavajućeg teksta predstavljati skretanje sa istine.“ 75

ْ‫فعٍٍه باٌتفصًٍ واٌتبٍٍٓ فاإلطالق واإلجّاي دوْ بٍا‬

ْ‫لذ أفسذا هزا اٌىجىد وخبطا األرهاْ واَساء وً صِا‬

’Zato se tefsila i tebjina76 drži, jer je uopštenost i sažetost, bez pojašnjenja,
odvela propasti i pobrkanosti umova i mišljenja u svakom vremenu.’

75
Vidjeti: Eš-Šatibi, El-Muwafeqat, 3/312., Daru ’affan, prvo izdanje, 1417. h.g.
76
Detaljnog pojašnjenja opštih tekstova