Slava Raškaj

Možda nije imala mogućnost govora, ali njena su djela govorila umjesto nje.
Slava Raškaj, hrvatska slikarica, zapamćena po svojim akvarelima, rođena je 2. siječnja 1877. u
Ozlju u uglednoj obitelji. Rođena je gluhonijema, što ju je isključivalo iz društva i često činilo
neshvaćenom.
U dobi od 8 godina, poslana je u bečki Zavod za gluhonijeme. Tamo se školovala (1885.-1893.) i
dobila svoju prvu likovnu poduku, tamo nastaju i njeni prvi zabilježeni crteži, olovkom i tušem.
Nakon toga upušta se u istraživanje gvaša, te akvarela, koji joj kasnije postaje omiljena tehnika.
Negdje, oko 1985. nakon povratka Slave Raškaj u Hrvatsku, njen talent biva otkriven i roditelji
dopuštaju Raškaj odlazak u Zagreb zarad daljnjeg likovnog školovanja. Ona polazi Kraljevsku
žensku stručnu školu (1986./87.) , pohađa tečaj za umjetno obrtno risanje, te ga završava, pod
vodstvom Ivana Bauera i Štefane Hribar, kroz dvije godine s odličnom ocjenom. Paralelno s tim
podučava je Bela Čikoš Sesija, sve do 1902. i to besplatno. Raškaj za vrijeme boravka u Zagrebu
živi u Zavodu za gluhonijeme, dobiva atelje u bivšoj bolničkoj mrtvačnici, a Zemaljska vlada snosi
troškove nabave njenog slikarskog pribora. Gledajući njene tadašnje radove, nemoguće je ne
uočiti utjecaj njena učitelja Čikoša i tadašnje likovne pedagogije. Radovi nastali pod njegovim
utjecajem, dosta su tmurni, predstavljaju samo tehničke vježbe i ne dopuštaju umjetnici da se
kroz njih izrazi. Na sreću ona uspjeva kroz svoje daljno slikarstvo unijeti svijetlo i vedrinu u svoje
stvaralaštvo.
Netom po što je završila sa školovanjem, Slava Raškaj napušta zavod i boravi kod rodbine, a
1988. i 89. je ponovo u rodnom Ozlju. Po najvećoj zimi slika vani, tada slika svoje najljepše
akvarele sa zimskim prizorima, po kojima je pamtimo. Kaže se da je ona tako slikala, dok joj prsti
ne bi otrnuli od hladnoće i prisilili je na povratak kući. Do slijedeće godine boravi još i u Zlataru,
Trakošćanu i ostatku Hrvatskog zagorja. Taj njen boravak van zavoda podario nam je najljepše
akvarele koji su vrhunac njenog stvaralaštva, a ujedno i vrhunac hrvatskog akvarelnog slikarstva
na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Stvorila je svoj „lepršavi“ slikarski jezik, koji joj je počeo
otvarati vrata novim prilikama i stvarati put prema priznanjima.
Slava Raškaj je bila, može se slobodno reći, sjedinjena s prirodom. Predmet njenog stvaranja
bio je većinom krajolik. Slikala je na otvorenom, često je odlazila u Botanički vrt u Zagrebu ili u
Maksimir, koji su bili neiscrpni izvori njene inspiracije. Krajolik je prikazivala tako suptilno,
nježno, a tako snažno. Iz njenih djela lako možemo zaključit da ja do savršenstva ovladala
tehnikom akvarela, a njena druga slikarska faza ukazuje na utjecaj impresionizma kojeg je
upoznala u Beču.
Godine 1899. vratila se u zavod, a budući da je u to vrijeme oboljela od tuberkoloze pluća, ne
boravi dugo u njemu. Pokušala se izliječiti, ali uspjeva se zamo zaliječiti. Na sve se to dovezala i
depresija, koja je razarala njeno psihičko stanje, pa je nakon neuspješnog kućnog liječenja,
završila 1902. u Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu. Odlazi na liječenje,
gdje gubi volju i želju za slikanjem, unatoč dostupnom priboru. To je presudilo njenom stvaranju
i dovelo ga do kraja. Tu se tragičnim svršetkom završio i njen život, preminula je od posljedica
tuberkuloze, 29. ožujka 1902. godine, u dobi od tek 29 godina.
Za života nije imala samostalne izložbe, ali je sudjelovala na nekolicini grupnih izložbi.
Raškajina priča, njeno kratko postojanje, u nama budi suosjećajnost, te izaziva divljenje.