Ivan Fuček - Predbračna Ljubav, Bračna Ljubav

NAKLADNA KUĆA VERBUM
Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:
SAPIENTIA CORDIS
4.
Urednik: dr. sc. Marko Trogrlić
Lektura:
Anđa Jako vije vic, prof.
Za nakladnika: Miro Radalj
Objavljivanje ove knjige pomogli su:
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Splitsko-dalmatinska
županija, Upravni odjel za društvene djelatnosti Grad Split,
Služba za kulturu
Ivan Fuček
MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT
SVEZAK ČETVRTI
PREDBRAČNA LJUB AV BRAČNA LJUB AV
© Copyright Verbum, Split, 2005.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije
umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo
kakvu obliku (elektronički, mehanički i si.) bez prethodne
pisane suglasnosti nakladnika.
Tiskano s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara.
Ilustracija na naslovnoj stranici: Caravaggio, Poziv sv.
Mateja
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna
knjižnica - Zagreb
UDK 241
FUČEK, Ivan, teolog Moralno-duhovni život / Ivan Fuček. -
Split: Verbum, 2003 - . sv; 22 cm
ISBN 953-6197-65-0 (cjelina)
Sv. 4: Predbračna ljubav, bračna Ijubav. - 2005. - 638 str. -
(Biblioteka: Sapientia cordis; 4)
Kazala.
ISBN 953-235-022-5 (sv. 4)
ISBN 953-6197-65-0 (cjelina)
RIJEČ UREDNIKA
Četvrti svezak iz niza Moralno-duhovni život koji, evo, s
radošću predajemo u ruke čitatelja obrađuje problematiku
predbračne i bračne ljubavi koja je danas, možda više no ikada
prije, postala i jest tako aktualna. Kako tu problematiku
oteti današnjemu, nažalost, posvuda prevladavajućem banalnu i
potrošačkom pristupu, pristupu koji je od nje učinio
svojevrstan mit i idol, i protumačiti je, sa stra-
hopoštovanjem, u jedinome pravu svjetlu: Božjega dara i
čovjekova dragocjena dostojanstva?
Tome izazovu u ovomu četvrtom svesku spremno i kompetentno
odgovara o. Ivan Fuček, razlažući proučen, zdrav, otvoren i
jasan nauk Crkve o pitanjima čovjekove predbračne i bračne
ljubavi. Ljubavi, velimo, i to one autentične, koja je korijen
i osnovica bilo slobodna, zrela i odgovorna ulaska u brak i
sretna življenja bračnoga života, bilo pak, jednako tako
slobodna, zrela i odgovorna izbora i sretna življenja celibata
»radi kraljevstva Božjega«.
Stoga ovaj svezak predstavlja svojevrstan »vademecum« nami-
jenjen svima, a posebice mladima koji osobno traže mnogostruko
svjetlo na području problematike spolne ljubavi za
»otkrivanje« i ži- vlj enj e vlastitoga životnog poziva -
bračnoga ili dj evičanskog - koj i , Bog svakomu čovjeku
odabire i nudi prema njegovim naravnim i vrhunaravnim
sposobnostima.
Važno je naglasiti da oba dijela ove knjige, i onaj posvećen
pred- bračnoj ljubavi i onaj posvećen bračnoj ljubavi, tvore
zaista jednu cjelinu. Istom oba dijela zajedno zaokružuju
problematiku ljubavi i seksualnoga u čovjeku. Stoga, u jednomu
svesku, svima stoje prikla-
dnije pri ruci. Ono pak što spada na specifična obiteljska
pitanja bit će razloženo u zasebnu svesku pod naslovom
Roditelji /Djeca.
I u ovoj knjizi, u svakomu dijelu napose, uz razložen nauk,
priložena su i pitanja s odgovorima za životnu praksu. Jasno
je da se mnogo toga ovdje razloženoga može prihvatiti jedino u
duhu vjere, stava poslušnosti i puna povjerenja Božjoj objavi,
Predaji i nauku Učiteljstva Crkve. Na koncu, prizivajući još
jednom u pamet i u srce veliku istinu o čovjeku kao biću
stvorenu na sliku Božju, pridružujemo se nakani autora ovoga
sveska koji je njegove plodove, kao i onih prethodnih i onih
budućih, po zagovoru blaženoga kardinala Alojzija Stepinca,
stavio u ruke one koju s pouzdanjem zazivamo
kao Majku lijepe ljubavi i Kraljicu obitelji!
dr. sc. Marko Trogrlić urednik biblioteke Sapientia cordis
6
PRVI DIO
Spoznati
PRED BRAČNA UUBAV
U svjetlu Kristova otajstva spolnost nam se očituje kao poziv
na ostvarenje Ijubavi koju Duh Sveti izlijeva u srce
otkupljenika.
OEA, 30
Prvi je poziv kršćanina da ljubi, a ostvaruje se na dva
različita načina: u braku ili u djevičanstvu...
OEA, 56
Osjećajnost mladih u svakom povijesnom razdoblju nužno
zahtijeva solidan i trajan odgoj da je se otkupi i izdigne iz
banalnosti i poniženja.
L. De Grandmaison, SJ
UVOD
Pitanje ljubavi i seksualnog u mladu čovjeku, prema raznim
statistikama, danas se u negativnom vanjskom obliku očituje
nerijetko sve tamo od »dječjeg vrtića« i prvih razreda
osnovne. Knjiški se već samozadovoljavanje i odnosi između
dječaka i djevojčica prikazuju kao nešto što ne bi moralo
alarmirati — jer se radi tobože o njihovu »naravnom pravu«
(Wilchelm Reich). A zastranjenja mladih u pubertetu, znači u
adolescentnoj, a onda i postadolescentnoj dobi, s preranim
odnosima prije braka, dapače sa zajedničkim stanovanjem i
življenjem, drže se prirodno opravdanim samim razvojem
ljudskog bića i nužnošću upoznavanja života. Dječak i
djevojčica su bombardirani informacijom ulice, opscenog tiska,
video programa, raznih pomo-igara, intemeta, društva...
Nedavno se još cjelokupna ta sfera uglavnom prikazivala
negativistički, ili se o njoj govorilo normativno, ili se
šutjelo, a život je tekao svojim tijekom. I danas ima odgo-
jitelja koji tu sferu zaobilaze i mlade prepuštaju sebi i
slučaju, drugi su pak od nje učinili mit nužnosti i
poklonstveni idol. Crkva je po svojim stručnjacima, sve do
najviših autoriteta, ima već više desetljeća, sišla u tu
»arenu« proučenim, zdravim, otvorenim i j asnim naukom.
U ovim promatranj ima imamo pred očima svu tu pozadinu, s j
e- dne strane, a, s druge, idealan model sretno oblikovana
afektivnog dozrijevanja preko svih tih razvojnih etapa. U tom
kontekstu si postavljamo temeljno pitanje: na koji način
uspješno voditi i odgajati mlade da ljubav i seksualno prime
kao što treba primiti: kao Božji dar, kao veliku vrijednost
života, uviđajući njihov dubok smisao? Kako postići da se toj
sferi ne pristupa više banalno i potrošački ne
PREDBRAČNA LJUBAV
go s dostojanstvom i sa strahopočitanjem, daleko od toga da se
ona od najranijih nježnih godina blokira grubim veneričnim
ispadima? Kako uspjeti odgojem da mladi shvate da se radi o
području koje ima svoje »dubinske zakonitosti« (Dietrich von
Hildebrand) rasta i razvoja sve tamo od prvih erotskih impulsa
pa do puna sazrijevanja u Ijubavi ulaskom u brak ili slobodnim
i zrelim izborom djevičanstva (celibata) »radi kraljevstva
Božjega«?
Ovdje govorimo opredbračnom životu isključivo pod vidom lju-
bavi; bilo zbog novosti vidika, bilo zbog premještanja
naglaska u tom predmetu na rast sve do zrele Ijubavi, bilo
zbog koncilskih zahtjeva (GS 48 si.) i čitava niza
postkoncilskih dokumenata Katoličke Crkve gdje je autentična
Ijubav korijen i osnovica cjelokupne buduće bračne sreće, a
manjak Ijubavi osnovni čimbenik neuspjeha u braku. Uočiti taj
problem, shvatiti ga, podati ga u novom svjetlu, ponukati
sadašnje i buduće roditelje i odgojitelje da u tim
perspektivama odgajaju one koji im jesu i koji će im biti
povjereni - to je svrha ovih promatranja. Mnogi od tih vidika
su u našem jezičnom području - osobito posljednjih trideset
godina - izneseni na znanstven i pučki način, čemu su pomogli
i razni časopisi na nacionalnom, regionalnom i župnom planu.1
Knjiga je namijenjena mladima koji će sutra biti roditelji i
odgojitelji. Namijenjena je i sadašnjim roditeljima i
odgojiteljima. To je materijal za njihovo bolje upoznavanje
cjelokupne problematike spolne Ijubavi, za njihov
odgojiteljski rad pod vidom i s pristupom koji je mladu
čovjeku bliži i familijamiji. Isto tako može biti i svoje-
vrstan »vademecum« mladima koji osobno traže mnogostruko svje-
tlo na tom području za »otkrivanje« vlastitoga životnog poziva
- bračnog ili djevičanskog - koji Bog svakom čovjeku odabire i
nudi prema njegovim naravnim i vrhunaravnim sposobnostima.
Radi se o pomoći u tom naporu plemenita traženja svoga
životnog puta kako bi ljubav bila upravljena prema drugima, a
otkinuta od bilo kojih sebičnosti. Prirodno je, stoga, da prvi
dio ovog sveska nosi naslov Predbračna Ijubav (na neki način
već »posvećen« onom od prije 30
12
godina).2 Drugi dio istog sveska nosi naslov Bračna Ijubav (kao
i tada), iako su sada oba dijela te cjeline u posve novom
ruhu, obogaćeni mnogim novim činjenicama nakon tolikih godina
studija, novog iskustva u poučavanju, osobnoga duhovnog
vodstva mladih, ponovnog razmišljanja i molitve. Istom oba
dijela zajedno zaokružuju problematiku Ijubavi i seksualnog u
čovjeku. Htjeli smo ih, stoga, staviti ujedan svezak kako bi
svima bili prikladnije pri ruci. Ono pak što spada na
specifična obiteljska pitanja obrađujemo u zasebnom svesku pod
naslovom Roditelji - Djeca.
Za razliku od knjige Predbračna Ijubav (1974.), ovdje
stavljamo najprije na razmatranje dva nova poglavlja o tome
što o ljudskoj spolnosti kažu empirijske znanosti (biologija,
psihologija, sociologija), zatim humane znanosti (filozofija i
teologija s povijesnim vidicima i pitanjem temeljne norme
etičkog prosuđivanja iz Svetog pisma, Učiteljstva Crkve i
razumskog zaključivanja). Slijedi drugih šest novih poglavlja
i još sedam prikladno prerađenih prema zahtjevima sadašnjeg
vremena. Htjelo se zaokružiti cjelokupnu problematiku: od
zametka buduće Ijubavi, odnosno od prvih očitovanja seksualnog
u djetetu, preko predmladenačke i mladenačke dobi sve do
spremanja i ulaska u brak. Unutar tog nastojanja da se
cjelokupna sfera spolne ljudske Ijubavi prikaže pozitivno i
plemenito u Božjem svjetlu, nije bilo moguće ne upozoriti i na
devijacije u mladenačkom razdoblju života.
Netko bi mogao steći dojam daje mladenačka spolnost
prenaglašena, a Božji milosni element da nije dovoljno
istaknut. Naprotiv, u svemu nas je vodila kristološka i
pneumatološka nova teološka usmjerenost, čvrsto usađena u
Božju objavljenu riječ. Može se javiti i prigovor zašto nisu
izneseni i drugi problemi osim problema ljubavi i seksualnog
jer kao da drugih problema u mladenaštvu i nema? Ima i to vrlo
mnogo, ali ovdje promatramo ex professo onu problematiku koja
se na drugi način — ali u istoj nauci - nekoć tretirala u
moralci »o šestoj i devetoj zapovijedi« (= de sexto et nono
comanda- mento), ne želeći ni izdaleka u tu specifičnu
problematiku miješati
PREDBRAČNA LJUBAV
pitanja koja s njom nemaju izričite veze. S druge strane,
nismo išli za tim da obradimo sva pitanja do krajnjih detalja.
Radije smo, od čitave građe koja ispunja mnoge police u
bibliotekama, izabrali ona svježa postkoncilska pitanja koja
nam se čine bitna i nezaobilazna.
Imamo li pred očima postmodemoga realističnog mladog čovje-
ka, može se steći dojam da su neke stvari postavljene
preidealistički. Svrha nam je bila da istine o spolnoj Ijubavi
postavimo onako kako bi one u jednome kršćanskom životu morale
stajati i kako bi se morale prakticirati. Prema tome,
promatramo idealan odgoj na, tom području u vidu katoličkog
nauka, ne ulazeći u široka razmatranja kako takva odgoja danas
de facto i nema. U svemu smo imali nakanu prikazati ljepotu
Božjega plana u »prvom stvaranju«, uzdignuta i usavršena u
Spasiteljevoj obnovi ili »drugom stvaranju«.
I ovoj knjizi, u svakom dijelu napose, uz katolički nauk
priložena su i pitanja s odgovorima za praksu. Jasno, mnogi
vidovi koji su ovdje naglašeni ne mogu se prihvatiti bez duha
vjere, stava poslušnosti i puna povjerenja poruci Pisma, to
jest Božjoj objavi i nauku Učitelj stva Crkve.
14
l§
i
I. EMPIRIJSKE ZNANOSTI O SPOLNOSTI
Prva dva poglavlja su uvodna u strogoj sintezi onih danosti
koje ćemo razvijati u daljnjim promatranjima.
Najprije govorimo opojmu ljudske spolnosti, za razliku od
životinjske. Zatim o njezinim temeljnim vrijednostima:
biološkoj, psihološkoj i sociološkoj. O vrijednostima ljudske
spolnosti s gledišta humanističkih znanosti, prije svih iz
filozofskoga, teološkog i etičkog kuta gledanja, raspravljamo
u sljedećem poglavlju, a nakon toga prelazimo na iskustveno
pedagoško-pastoralno promatranje koje je u formaciji savjesti
mladih od prvotne važnosti za roditelje, pedagoge, svećenike i
sve ostale koji imaju utjecaj na odgoj mladih.
Značenje ljudske spolnosti
Polazimo od činjenice da svaki čovjek živi kao muško ili
žensko biće; nisu identični ali ni bitno različiti. Njihova je
seksualnost predmet čitave biblioteke mnogovrsnih suvremenih
znanstvenih rasprava. Te rasprave o spolnosti redovito govore
odijeljeno od Ijubavi, što je pogrešno jer je ljudska spolnost
bitno vezana uz ljubav. I ne samo uz spolnu ljubav, kako ćemo
kasnije utvrditi. Stoga je danas znanstveno odmjerenije,
dakako i humanije, govoriti o etici spolne Ijubavi negoli o
spolnoj etici.
1. Osim toga, ljudsku spolnost ne možemo i ne smijemo proma-
trati zasebno i kao izolirano iz cjeline osobe, kao neki
njezin dio ili zasebno područje čovjeka, kako se postupalo
tijekom minulih stoljeća. Spolnost pravo razumijemo jedino
unutar cjelovitosti ljudske
PREDBRAČNA LJUBAV
osobe i njezina dostojanstva. Znanstvena dostignuća na tom
području isto tako treba vidjeti u cjelini osobe.
I biologija, i psihologija, i sociologija, i filozofija, i
teologija i normativna etika danas se slažu u tvrdnji da je
ljudska spolnost temeljna komponenta ljudske osobe. Ljudska
osoba i sve njezino djelovanje, po sudu suvremenih
znanstvenika i mislilaca, toliko je temeljito prožeta
spolnošću da se ta značajka mora ubrojiti među čimbenike koji
poglavito određuju život čovjeka. Spolnost određuje način na
koji se čovjek kao muškarac ili kao žena nalazi u svom biv-
stvu, na koji se očituje, kako saobraća s drugima, kako
provodi svoj osjećajni život, kako se izražava u kulturi i
civilizaciji, nadasve pak na koji način živi ljudsku ljubav.1
Spolnost je čovjekova bitna dimenzija kako u ontološkom
smislu, tako i u etičko-pedagoškom: u odgojnom procesu, u
razvoju i sazrijevanju ličnosti. »Osoba po spolnosti dobiva
one značajke koje je na biološkoj, psihološkoj i duhovnoj
razini čine muškarcem ili ženom te stoga imaju veliku snagu i
značenje za postizanje zrelosti svakog pojedinog čovjeka i za
njegovo uključenje u društvo« (PH 1).
Spolnost, dakle, karakterizira muškarca ili ženu ne samo na
biološkom ili fizičkom planu (anatomski i fiziološki), nego i
na psihološkom i duhovnom planu u najširem smislu riječi, kao
i na filozofskom, teološkom i etičkom, označujući svaki njihov
tjelesno-duhovni izražaj. Njihova različitost očituje
recipročnost spolova - zov jedno prema drugome da se sjedine u
Ijubavi i po vežu u komplementarnosti. Svatko je pozvan da
ljubi i da bude ljubljen: to je osnovno zvanje muškarca/žene.
Ali svatko osobno treba pronaći svoj specifičan put (brak ili
celibat).
2. Program seksualne Ijubavi nije slučajan. Usadio gaje u
čovjeka Bog-Stvoritelj (Post 1-2), kako ćemo kasnije reći, pa
njegovo uredno življenje vodi vremenitoj i vječnoj sreći. Ali
najprije ćemo se zaustaviti na empirijskim znanostima i
njihovim znanstvenim rezultatima o ljudskoj seksualnosti.
Nažalost, dotične znanosti kao takve i njihove »antropologije«
ne mogu govoriti o cjelini čovjeka, nego o
16
EMPIRIJSKE ZNANOSTI O SPOLNOSTI
njemu govore parcijalno. A seksualnost prožima čitavo ljudsko
biće u cjelini pa će u tome biti kompetentnije humanističke
znanosti s filozofijom i teologijom zajedno s etikom jer one
obuhvaćaju čovjeka u svim njegovim dimenzijama naravnoga i
svrhunaravnog reda. Ostale znanosti poput biologije,
psihologije, sociologije, mogu nam dati vrijedne rezultate o
kojima etika u svojoj kriteriologiji vodi i mora voditi
računa, ne samo kad se radi o spolnom fenomenu u cjelini,
nego, još više, u iskustvenom aspektu njegovih raznih poziti-
vnih i negativnih manifestacija.2
3. Naša je metoda induktivna i na mjestima dijalektička,
uvijek interdisciplinarna, jer želimo razumjeti cjelovita
čovjeka kao spolno biće. Polazište je »odozdo«, od njegova
tijela (= »čovjek je tijelo«, ali ne samo) u biološkom aspektu
kao preduvjetu. Potom se uzdižemo do njegove psihološke
strukture i socioloških danosti, do suvremenih filozofskih i
teoloških postavki da bismo utvrdili temeljni, tj. metafizički
normativni kriterij spolne etike. Mislimo zaokružiti našu
raspravu ocjenom spolnih pozitivnih i negativnih iskustvenih
spoznaja.
Biološki temelji spolnosti
Čovjekova se spolnost ne može razumjeti ne siđe li se na
izvor, do samog spoja dviju gameta (zigote): početka ili
zametka novog života pod majčinim srcem. Biološka joj je
struktura daleko plastičnija negoli u životinjskih primata.
Bitne su razlike i u spolnome ponašanju. Dok je u čovjeka
spolni instinkt uvijek prisutan i može se njime vladati
razumom i slobodnom voljom pa zakoni čovjekove biološke
supstrukture traže kulturni izražaj, dotle je u životinje
spolni instinkt ritmičan, ne može ga se regulirati, ima
ciklička vremena i nema kulturnog izražaja.
1. S biološkog vidika i muškarac i žena cjelovit su čovjek,
s nejednakim oznakama spola i spolnosti. Kažimo odmah da spol
i spol nost ne označuju iste vrijednosti.
PREDBRAČNA LJUBAV
Spol (sex) izražava anatomske muške i ženske razlike u
primamim i u sekundarnim spolnim oznakama. Nerijetko se
poistovjećuje s geni- talnošću koja označuje spolne organe i
njihovo funkcioniranje pa je biološki vidik spolnosti najbliži
njezinu genitalnom izražavanju.
Spolnost (sexuality) mnogo je šireg značenja kao realnost
koja od embrijskog stadija nadalje prožima čitavo ljudsko biće
u svim njegovim dimenzijama: najprije u biološkoj (= jer je
svaka stanica tkiva muška ili ženska), zatim će se očitovati u
psihološkoj (= razlike u muškoj, odnosno ženskoj psihi), pa u
afektivnoj (= jer muška i ženska osjećajnost imaju nejednake
teškoće i drukčije etape sazrijevanja), najzad u duševnoj i
duhovnoj (= jer je čitavo ljudsko tijelo personalizirano i
na neki način oduhovljeno) pa zato ni biološki zakoni nisu
više samo biološki kao u životinje, nego su zakoni usađeni u
narav ljudske osobe da njome ravnaju prema njezinu naravnom i
vrhunaravnom dostojanstvu. Ovima pridolazi i socijalna
dimenzija (= način ponašanja sukladno pojedinom spolu).
Hormoni i odnosni enzimi, koji im kataliziraju proizvodnju i
neophodne prijamnike za njihovo djelovanje, prisutni su u
čitavom organizmu i rade na jedan ili na drugi način, tj. s
muškim ili sa ženskim modalitetima. To djelovanje počima u
majčinoj utrobi u dva embrijska projekta (XY ili XX) koji se
od početka razvijaju nevjerojatnom brzinom i imaju vlastita
vremena i razlike. Oni pružaju osnovicu za ispravno tumačenje
spola i spolnosti? '
2. Ista je razvojna hitnja embrija vezana s programom
seksuali- zacije cjelokupnog organizma, uvijek progresivno po
točnim zakoni- tostima u svakom tkivu i udu: od zigote ili
spoja dviju gameta, preko gonadičke faze, do fenotipskog
stadija. Na taj se način organizira opće spolno dvoobličje,
muško ili žensko: od svake pojedine stanice kože, kroz svu
strukturu tijela u svim detaljima, do mozgovnih centara. Mozak
i živčani sustav, ne ulazeći u detalje, izvangenitalno je
spolno sjedište.4
Biološki tjelesni život je od svojega prvoga početka pojavna
forma duše. A duša je prije svakog početka kao princip da
tijelo bude
18
formirano. Ni u jednom trenutku začeti plod nije čisto
biološka egzistencija. Čim ulazi u igru, on je u odnosu ljudi
i neizbježna tema za njihove želje i opcije, a za Boga jedino
stvorenje koje u sebi ima svoj vlastiti cilj. Nastajanje i
skladan razvoj ljudskog bića prema zakonima embrijskog statuta
nije mehanički proces. Stoga od prvog trenutka života zigote,
zatim embrija, treba s njime postupati kao s osobom, iako samo
djelovanje ljudske osobe kao osobe nastupa istom onda kad
svijest i sloboda postanu moguće.5
3. Ovime je jasno da se biološka realnost ljudske spolnosti
ne smije podcijeniti. Važna je kaopodgradnja koja treba biti
zdrava. Ali se ne smije ni precijeniti kao da bi se uloga
muškarca i žene u spolnoj Ijubavi i u rađanju novoga ljudskog
bića mogla definirati isključivo biološki. Biološka realnost
spolnosti, gledajući je u njezinim genitalnim manifestacijama,
samo je jedan dio stvarnosti, i nije po sebi dovoljan.
Uostalom, čisto biološke ljudske spolnosti, rekli smo, nema.
Uvijek je susrećemo uosobljenu, dakle, vezanu uz psihu muškoga
i ženskog bića, a onda i uz društvene, kulturne, etičke i
religiozne izražaje. Biološki vidik kao takav sam po sebi ne
usađuje ni etičke kriterije, ali ih osvjetljuje novim
znanstvenim otkrićima, kao npr. ulogom žene u rađanju djeteta
otkrićem jajne stanice istom 1827. Rekli smo i ponavljamo -
jer je od presudne važnosti to znati! - da biološka sfera
čovjeka nije kao u životinje jer pripada ljudskoj razumskoj
osobi i njezinu dostojanstvu koje otkrivamo svjetlom razuma i
svjetlom vjere; dostojanstvu po milosti uzdignutu, i u
Kristovu pashalnom otajstvu, obnovljenu.
Psihološka usmjerenost spolnosti
1. Psihologija spolova u današnjim je uvjetima vrlo teška i
složena stvarnost. Doduše, postoji slika vodilja (paradigma)
»muškarca« i »žene«. Ali stručnjaci upozoravaju da ta slika ne
sadrži samo
PREDBRAČNA LJUBAV
ono što je bitno kod muškoga ili kod ženskog spola, nego da
takve slike vodilje obuhvaćaju mnogo elemenata uvjetovanih
poviješću raznih epoha i kultura koji se imaju držati
promjenljivima i zamjen- ljivima. No kako je tijelo u čovjeka
uvijek izraz duha, moraju postojati stalni muški i ženski
psihički čimbenici koji mogu imati veliko značenje u shvaćanju
etike i morala, ali sami kao takvi ne mogu tvoriti objektivnu
etičku normu ponašanja. Ograničenost današnjeg znanja o
muškoj/ženskoj psihi u tom pogledu savjetuje oprez pri posta-
vljanju odgojne »slike vodilje« za žensku, odnosno mušku
psihu.
2. Iskustvom susrećemo dva tipa mladih: jedni su
ekstrovertirani, drugi introvertirani.
- Ekstrovertirani su okrenuti na područje izvan sebe,
društveni su, aktivni, impulzivni, vedri, raspoloženi, prerano
upadaju u spolnu aktivnost, lako mijenjaju osobe, brzo pogaze
vjemost.
- Introvertirani su, prije svega, oprezni, ozbiljni, ponekad
čak mračni, teško ulaze u spolnu vezu, pa dok se
ekstrovertirani brzo ne vežu na dulje vrijeme, ovi drugi to
lakše čine i stalniji su.
Hans Jiirgen Eysenck iznosi sljedeće iskustvo, ne dajući
nikakav etički kriterij: ekstrovertirani se prije i češće daju
na spolna iskustva, ne tvore im problem spolni kontakti, pa i
s više partnera, što nije slučaj s introvertiranima. A što se
tiče psihološke razlike između muškarca i žene: oboje su
skloni pornografiji, orgijama, voajerizmu i prostituciji, pri
čemu su žene ipak uzdržanije od muškaraca. Iako se ne može
govoriti o dvostrukom moralu (muškarca, odnosno žene),
znanstveno ipak među njima još vidno manjka nužna podudarnost
psiholoških osobina.
3. Dubinska psihologija Karla Gustava Junga, psihologa i
terapeuta (a ne etičara), s naukom o anima i animus, paralelna
je tezi Si- gmunda Freuda o biseksualnosti ili dvospolnosti
ljudskog bića. O čemu se radi? Freud, a onda i suvremena
biologija, u svakom čovjeku nalaze neke spolne hormone koji
pripadaju drugome spolu, što ne znači smjesta daje svaki
čovjek hermafrodit (dvospolac) ili kako se izrazio naš Matoš
ženomuž.
Jung smatra da svaki muškarac u sebi oduvijek nosi sliku
žene, pa to zove crnima. I svaka žena u sebi nosi sliku
muškarca, kojeg Jung naziva animus. Te su slike duboko
utisnute već u dječji duh, a ovisne o tome kakvu sliku muško
dijete ima o slici majke, a žensko
o slici oca. Te slike u dječjem duhu imaju dosta mutne - pa i
razorne negativne i dosta svijetle - pa i odlične pozitivne
predznake.
4. Do integracije dolazi kad dječak/djevojčica sebe prihvati
takav kakav jest, tj. u svome vlastitom spolu i ne žali što
nije rođen u drugom spolu. Integracija je uvjet da se uzmogne
normalno izgraditi do zrele ličnosti. Inače prijeti opasnost
od homoseksualnosti i tran- seksualnosti ako se, naime, u
psihološkom vidu dotični doživljava u »pogrešnom tijelu« pa ga
želi »spolno promijeniti«. U tome smislu se u nekim obiteljima
događaju prave drame. Danas su takve vanjske genitalne
preinake omogućene kirurškim zahvatom, tj. operacijom koja
mijenja genitalne organe (= transeksualizacija). Pa ako time i
mijenjaju vanjski izgled, dotične osobe nikad ne mogu
promijeniti spolnost kao takvu jer je ona od majčine utrobe u
svakoj svojoj stanici organizma obilježena kao muška (= u
muškom) ili kao ženska (= u ženskom). Taj se realizam
operacijom na mijenja niti se može promijeniti.
5. Poznate su, nadalje, psihološke faze razvitka djeteta,
prema Freudu (oralna, analna, edipska...). Drukčije prema
Piagetu, Kohl- bergu, Bullu... U svakom slučaju, tvrde ti
znanstvenici, u najranijim godinama (0. - 3., pa 3. - 5.),
postavljaju se temelji za čitav daljnji život. S time u vezi
govori se i o postizanju ili ne postizanju identiteta s
roditeljem istoga spola, o »idealnu« ili »lošem« odgoju, o
osobnom »otkrivanju etičkog dobra i zla«, o svjesnoj »ugradnji
u društvo«, o »odnosu djeteta s Bogom« ili, eventualno, s
»određenom slikom Boga« kakvu mu je predala okolina (pada mi
na pamet iznakažena slika Boga kakvu je upio dječarac Miroslav
Krleža, a koja ga je determinirala za cijeli život). Napokon,
u tim su godinama, kažu, postavljeni temelji i za buduću
mogućnosti dubinske »religiozne« i »etičko-moralno-duhovne«
promjene ili »obraćenja«.
PREDBRAČNA LJUBAV
6. Obraćenje redovito nastupa u postadolescentno ili zrelo
mladenačko doba, nakon sj etilnoga pubertetskog ili
infantilno-seksualnoga lutanja i, često, mladenačke
raspuštenosti. Od 18. do 22. godine života mlad je čovjek u
zamahu idealizma. On je sposoban shvatiti da je poziv čovjeka
da ljubi i da bude ljubljen, stoga počima ozbiljnije
razmišljati i o konkretizaciji osobnog poziva. U toj dobi
sazrijevanja kršćanska mladež shvaća da se poziv na
»zaručničku Ijubav« može ostvariti ne samo u braku, nego i u
celibatu, odnosno posvećenu djevičanstvu, vezanim ili
nevezanim uz svećenički ili redovnički život.
U svakom slučaju, u to doba u mlada čovjeka već prevladava
razum, a ako je mlad čovjek otvoren prema Bogu, već
prevladavaju vjera i Božja milost nad sjetilnošću. To je doba
jačanja procesa osobnoga temeljnog opredjeljenja
{fundamentalne opcije) za solidne humane etičko-moralne i
religiozno-duhovne vrijednosti; za Krista Spasitelja i njegovo
djelo. Tu je smješten i optimalan trenutak izbora zvanja.
Slično razdoblje, kažu ovi stručnjaci, nije više u životu
pono- vljivo.
Sociološka činjeničnost spolnosti
1. Sociolog se služi znanstvenom metodom ankete otkrivajući
činjenične statističke podatke. Postavlja se pitanje: može li
se etička norma utemeljiti na sociografski utvrđenim
činjenicama? Etičar odgovara: Ne može.
Ali ako 90% ljudi nešto radi, nije li to već iskustvom
potvrđena etička norma? Nije. Činjenica sama po sebi nikad ne
može biti normativna. Nju treba dobro proučiti. Sa svih strana
je osvijetliti. Temeljito interpretirati. A interpretirati je
znači provoditi znanstveno tumačenje ili hermeneutiku, ovdje
hermeneutiku kršćanskog morala.
Uzmimo samo dva sociografska rezultata. Jedan je rezultat
općenit: »Svatko živi kako mu se sviđa, a ne po ustaljenim
normama vla
22
danja... Norme postoje, ali ih nitko ne drži pa je silan
raskorak između zakona i konkretne životne prakse.«6 Drugi je
rezultat vrlo konkretan: »95% predadolescenata i adolescenata
masturbira.«
Sociolog je, recimo, točno utvrdio »činjenice«. Ali na
temelju toga on ne može donositi zaključke za etičke norme.
Nema za to kompetencije. Ako to svejedno čini, prekoračuje
svoju profesiju i ubacuje se u područje etičara i teologa
morala, za što nema kvalifikacije.
Etičar, odnosno teolog morala, naprotiv, ima težak posao da
uđe u trag mnogim uzrocima, okolnostima, ciljevima takvih i
sličnih činjeničnih ponašanja: da pomno interpretira i vrlo
oprezno zaključi koliko neka činjenica može dotaknuti, ili čak
mijenjati, neku moralnu normu vladanja koju su tijekom tisuća
godina držale i po njoj živjele mnoge kulture i civilizacije.
Svakako vrlo delikatan, nezahvalan, vrlo dug i zamarajući
posao, redovito samo s vjerojatnim rezultatom. Etika, odnosno
moral nije kao matematika: 2 + 2 = 4. Da se dođe do ispravne
moralne norme, ponekad treba proći čitava povijest ljudskog
traženja i promišljanja, a razlog je u tome što je čovjek na
tom području veoma tanak, osjetljiv i osobno silno
zainteresiran.
2. Sociolozi tvrde, što smo već kazali drugim riječima: dok
norme ćudorednog ponašanja načelno ostaju, a neke se čak i
naglašavaju, opaža se težak raskorak između prakse i nauka, ne
samo kod mladih, nego u svim dobima, rasama, klasama i
profesijama.
Etičar i moralist se pitaju: ako je tako, nije li se onda
promijenila sposobnost kojom čovjek shvaća etičke vrijednosti?
Ako se pak promijenila sama sposobnost shvaćanja, smijemo li
to u svakom slučaju ocijeniti kao negativno? Zar se etičke
vrijednosti danas ne procjenjuju iz nove svijesti o
povijesnosti (historičnosti) ljudskog bića i njegova svijeta?
I nije li pozitivno ako se razna čovjekova ponašanja
upravljaju kulturnim i društvenim uvjetima, iako kultura kao
takva nije mjerilo morala? Nije li promjenu pretrpio i sam
pojam ljudska narav, u kojoj treba tražiti mjerilo ćudorednog?7
3. A. C. Kinsey, poznati američki zoolog sa svojim
institutom (Institute of Sex-Research), istraživao je kao
zoolog (ne etičar) čo
PREDBRAČNA LJUBAV
vjekovo spolno ponašanje. Izrađene su mnoge statistike po
zakonima sociografije (Kinsey Reports) i prvi put objavljene
1948. pod naslovom Spolno ponašanje ljudskog muškog pa 1953.
pod recipročnim naslovom Spolno ponašanje ljudskog ženskog.8
Među ostalim se ukazuje na činjenicu vrlo raširene erotske
tendencije kod mladeži, osobito dječaka i mladića, u razvojnoj
i porazvojnoj dobi. Tu se kaže daje učestalost masturbacije u
mladića 90-95%, a u djevojaka 60- 65%. Taj podatak je mnoge
iznenadio. Postojala je tendencija da se činjenice podcijene
umjesto da ih se prihvati kao osnovu za daljnju psihološku,
sociološku, pedagošku i etičku poruku pa da postanu polazištem
preispitivanja odgojnih metoda preadolescenata i adolescenata.
S druge strane, postoji tendencija da se činjenice precijene.
Sam je Kinsey, potaknut rezultatima, htio utjecati na etičko
normiranje spolnog ponašanja. Time je, dakako, nelegitimno
prekoračio svoju kompetenciju zoologa i uzeo ulogu etičara ili
moralista za koju nije imao kvalifikacije. Reakcije su
uslijedile na svjetskom planu u tri pravca:
1) Kinsey kao istraživač zoološke stvarnosti posve nezakonito
istim mjerilima mjeri i ljudsku osobnu stvarnost koja je već s
biološkoga aspekta, kako smo vidjeli, bitno različita od
životinjske.
2) Navodno da mu rezultati znanstveno nisu pouzdani bilo
zbog nereprezentativnosti ispitanih, bilo zbog metoda kojima
se služio. Navodno se u njegovu radu krije tendencija uvećati
negativnosti.
3) Najveću je pogrešku učinio u nezakonitu skoku od
činjeničnog stanja na etičko normiranje.
4. Utvrdili smo da sociološki (sociografski) rezultati, tj.
činjenice kao takve, pa i onda kad su besprigovomo znanstveno
utvrđene, nikad same po sebi, bez primjene hermeneutike
(interpretacije), ne mogu biti etički normativne ili pravilo
za moralno ponašanje. Primitivno je i neznanstveno rezonirati:
»tako svi rade, onda smijem i ja«. Isto tako, ono što odlučuje
većina na izborima, što društvo traži ili dopušta
referendumom, u parlamentu, promulgacijom nekog državnog
zakona (recimo: »dopuštenost pobačaja«), nikad ne može biti
24
moralno normativno. Kriteriji i normativi i za spolnu etiku
ili moral- ku temelje se na sasvim drugim izvorima; na
najdubljim zakonitosti- ma naravi dostojanstva ljudske osobe,
kako ćemo još obrazložiti.
5. Na koncu mali »sholij« o Ijubavi bez obveza.9
- Mlad sam i želim ljubav s djevojkama, ali još ne i
ozbiljnu vezu! - reče pred Starcem neki mladić.
- Sinko - uzdahne Starac - ti zamišljaš da je ljubav slatka
igračka, daje nešto ugodno i fino. Ali, ona je poput
električne struje, nevidljiva i djelotvorna sila. Daruje
ljudima mnoge blagotvorne učinke, ali njezina zloporaba ne
oprašta neozbiljnosti, nepažnje i propuste, nego zbog njih bez
milosti udara, osakaćuje, pa čak i ubija. Kao što nema razlike
u pogledu posljedica je li žicu pod visokim naponom uhvatila
dječja ili odrasla ruka, tako i ljubav često sprži srce onome
tko se poigrava njezinim darom bez obzira na njegovu dob ili
uzrast. Ljubav nije šala i razbibriga za duhom nedorasle, nego
korist i nagrada za zrele i odgovorne...
Kad bi ti samo znao koliko mnoštvo ljudi hoda ulicama sela i
gradova poput bogalja jer im je srce sprženo i sakato i koliko
je onih drugih što im je srce mrtvo i nesposobno da ljubi,
samo zato što su se jednom oni sami, ili njihovi očevi i
majke, neozbiljno poigrali ljubavlju, baš kao što sad
namjeravaš i ti!
II. HUMANE ZNANOSTI O SPOLNOSTI
Nakon promatranja empirijskih znanosti o ljudskoj spolnosti,
logično se postavlja pitanje: što o ljudskoj spolnosti
poručuju humane znanosti? - ne kažemo »humanističke« jer bi
nas to odvuklo na druga područja.
Izraz humanae litterae u klasici označava filološku,
filozofsku, povijesnu i druge discipline kojima se priključuju
teologija, etika i moralka. Mi ovdje ne uzimamo sve vidike tih
znanosti, nego se ograničujemo na filozofsko, teološko, etičko
i pastoralno promatranje, ukoliko odgovara svrsi koju smo si
postavili.
Filozofski o ljudskoj spolnosti
U ovom odsjeku ne mislimo zamarati čitatelje s više desetaka
važnijih stavova najglasovitijih svjetskih filozofa o
spolnosti. Na polju filozofije postoji cijela panorama sustava
kako o spolnosti u braku, tako o spolnosti izvan braka. Od
Platona i njegova učenika Aristotela, od Epikura do Cicerona i
Seneke, pa sve do plejade modernih i suvremenih mislilaca.
1. Karl Marx vidi ogledalo života društva i vrijednosni
poredak u zdravoj obitelji, položenoj na solidnoj ekonomskoj
osnovi, s istim biološkim instinktom visokih primata, u smislu
stvaranja zemaljske sreće savršenoga društva u kojem više neće
trebati ni države ni zakona. Čovjek je bez transcendencije
samo zemaljsko biće s oznakama isključivo biološko-sociološke
spolnosti u naturalističkom smislu što je, dakako,
dijametralno protivno kršćanskom naučavanju.1
26
HUMANE ZNANOSTI O SPOLNOSTI
2. Sigmund Freud apriornom metodom proučava dječju spolnost
(poznate faze: oralnu, analnu, edipsku) i postavlja osnovnu
tezu o libidu (= požudi ili seksualnoj strasti, nagonu):
zahtjevi libida čovjeka i životinje jednaki su, usađeni u
biologiji, analogno kao nagon za jelom. Proučava podsvijest,
perverzije - napose homoseksualnost (spojenu sa spolnom
neidentifikacijom s roditeljem istoga spola), zatim regresiju
u infantilne faze itd.
Freud ne spaja spolnost s ljubavlju. Dapače, u cjelokupnom
njegovu djelu nema izraza »spolna ljubav«: sve je libido, što
je pretjerano netočno. Ipak on nije panseksualist u banalnom
smislu riječi, nego na svoj način zahtijeva seksualnu
informaciju i formaciju mlada čovjeka sve do planirane
uzdržljivosti. Freud je, treba priznati, svojim studijama ipak
mnogo toga osvijetlio, napose iz podsvjesnog u čovjeku.
3. Za našu će svrhu biti prikladnije pozabaviti se jednim od
fenomena vezanim uz frankfurtsku filozofsku školu, a to je
tzv. seksualna revolucija mladih, spojena s revolucijom
studenata 1968., ali koja i danas tiho traje.2
Zove se seksualna — napose pod vidikom mnogostruke uporabe
genitalnosti, nižih pa i najnižih oblika spolnog života. U tom
vidu erotsko, seksualno, genitalno jesu gotovo sinonimi.
Zove se revolucija - što se odnosi na oblike ponašanja na
području spolnog života koje u javnosti želi biti oprečno
ponašanju prijašnjih naraštaja, tj. ne samo da se seksualne
manifestacije više ne žele kriti kao neki »tabu«, nego se
nerijetko žele istaknuti sve do egzibi- cionizma, tražeći
svoja »prava« u javnom životu.
Zove se mladih - što označuje osobe od pojavljivanja
puberteta do zrele mladenačke dobi, tj. od predadolescencije
preko adolescencije do zrela mladenaštva. Ali i mnoge osobe
srednje dobi, pa i stariji, jednako su zahvaćeni istim
fenomenom. Dva su imena osobito vezana uz taj pokret'. W.
Reich i H. Marcuse.
4. Wilchelm Reich, austrij ski biolog i psihoanalitičar,
glasoviti učenik Sigmunda Freuda, na liniji Karla Marxa. Radi
u Beču, Njemačkoj, Danskoj, Norveškoj i u Sjedinjenim
Američkim Državama, a bio je
PREDBRAČNA LJUBAV
progonjen zbog svojih ideja i eksperimenata s mladima. Pogled
mu je upravljen prema individualnoj seksualnosti. Glasovito mu
je etičko načelo samoupravljanja na seksualnom području.
Spolno je u čovjeku »oslobađajući« čimbenik. Glavno mu djelo
nosi naslov Seksualna revolucija, u raznim je jezicima tiskano
desetak puta.
Od tridesetih do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća on
vrlo uporno stavlja u raspravu sva prijašnja moralna načela,
traži reviziju svih vrijednosti spolnoga života i predlaže
svoju novu aksiologiju: živjeti genitalnim životom od
dječaštva dalje, onako kako to nameću instinkti libida. U tom
smislu zagovara »naravnu ljubav« mladih, bori se za »genitalna
prava dječaka i mladeži« protiv svih pritisaka, bez obzira
dolaze li pritisci od strane crkava, socijalista, komunista,
psihologa, liječnika, psihoanalitičara ili same države. Velik
je uspjeh ubrao od završetka rata (1945.) dalje.
Nije potrebno ulaziti u Reichove postavke pojedinačno jer je
očito koliko je njegova slika o čovjeku pogrešna. Smisao
seksualnosti prelazi u zadovoljavanje bez odgovornosti, a
njegov temeljni princip samoupravljanja na seksualnom području
nije razuman. U tom smislu H. Ringeling, poznati profesor i
pisac evangeličke etike iz Berna, jedan od redaktora
priručnika ekumenske etike Handbuch der chri- stlichen Ethik,
sv. 2 (1978.), kaže: »Nije prihvatljiva teza da upravljanje
biološkim instinktom ne treba imati nikakvo moralno pravilo.
Tu u pozadini stoji naturalističko poimanje automatskog upra-
vljanja seksualnim potrebama, što nije ništa novo. Ta teza
opravdava ‘ slobodni hedonizam’ kojemu je orgazam jedino
mjerilo« (str. 168).
5. Drugo je ime Herbert Marcuse, »duhovni otac« seksualne
revolucije. Jedan je od zastupnika frankfurtske škole.
Najpoznatije mu je djelo Eros i civilizacija, prevedno na
mnoge jezike u mnogim izdanjima. Gradi na freudovskim
premisama spojenim s marksističkom naukom, premda ni Freud ni
Mara nisu pošli istim putem što se tiče primjene erotskoga ili
seksualnog na društvo. Marcuse, kao i Freud, drži da
civilizacija i sreća ne idu zajedno: nespojivi su zbog
jednostavnog razloga što je napredak utemeljen na potiskivanju
in
28
stinkta. Napredak živi od odreknuća sreće, od odreknuća
pokoravanja erosu. Polazeći od Freudovih stavova, krećući se u
bitnome u marksističkoj viziji svijeta i društva, Marcuse ide
dalje: s pomoću sveopće erotizacije nastoji sugerirati novo
društvo koje više neće biti represivno. U tom društvu,
namjesto neiskrene sreće konzumizma, doći će sreća iznova
pronađenog erosa.
Zbog toga se Marcuse također bori za »moral požude« upravo s
namjerom da erotizira sve ljudske odnose koji još nemaju taj
libido- nozni karakter pa da tako biološku seksualnu napetost
i biološka seksualna očitovanja preokrene i preobrazi u
slobodno biranu sreću. Smisao je, dakle, seksualnosti da ljudi
ponovno budu sretni. A da bi ta sreća bila »višega« tipa, ne
tek gruba genitalnog iživljavanja (kao u Reicha), Marcuse se
od libidinoznog principa nastoji uzdići do sfere duševnog, tj.
biološki impuls treba postati impuls kulture i slobodnog
stvaranja. U tome bi bila dijalektika Marcuseova načela
»libidinoznog morala«. Koliko je ovaj autor jedan od začetnika
postmoder- ne, ili samo jedan od njezinih snažnih zastupnika,
prepuštamo drugima taj studij.
Mi moramo reći da se opće iskustvo protivi njegovoj
dijalektici. Princip libida ili točnije seksualnog
zadovoljenja — uzeto u širokoj ljestvici mogućnosti - ne
poboljšava ljudske odnose. Štoviše, gledano na osobnom planu,
ne oslobađa počinitelja niti ga pročišćuje za uzvišenije veze
s ljudima i uzvišenije napore u individualnom životu, ne
dovodi ga do oduhovljenja, nego, naprotiv, uvodi čovjeka u
dualizam platonskog tipa, dijeli ga na »tijelo« i »duh«,
birajući tijelo i tjelesnost, a odbacujući duh, dok je Platon
odbacio tijelo, a birao duh. Time tijelo preuzima premoć nad
duhom.
Dakako, ne računa se s istočnim grijehom ni s grešnom
sklonošću u čovjeku, o čemu Marcuse neće ništa čuti. Iskustvo,
dalje, pokazuje da u toj Marcuseovoj teoriji senzualizam -
koji je svjesno i slobodno prihvaćen kao spasonosno načelo -
dovodi čovjeka do gubitka smisla za uzvišenije vrijednosti:
užasno ga prizemljuje, da ne kažem, veže uz blato.
PREDBRAČNA LJUBAV
Ljudske vrline kao što su velikodušnost, smisao za pomoć
drugima sve do žrtvovanja za pojedinca ili zajednicu, za radnu
disciplinu, normalnu odgovornost itd. nestaju u onih koji su
protagonisti ili žrtve seksualne revolucije. Time je Marcuse u
novom obliku predložio Freudovu teoriju libida i primijenio je
na »oslobođenje pojedinca« od pritiska društva i na
»ozdravljenje« toga društva, što Freud ipak nije učinio. No u
svojoj ideologizaciji Marcuse je u suprotnosti s raznim
postupcima frankfurtske škole, napose s nekim novofreudovci-
ma koje optužuje da su napustili neka najhitnija otkrića
psihoanalitičke teorije, kao E. Fromm, K. Homey, H. Strack i
drugi.
Teološki o ljudskoj spolnosti
Katolički nauk nije građen na bilo kakvoj filozofiji uzetoj
za sebe, pa ni na svjetlu samog razuma. Ono što je čovjek
tisućljećima razumom shvatio ugrađeno je i osvijetljeno Božjom
objavom Staroga i Novoga zavjeta. U tom svjetlu čovjekova je
spolnost, uzmemo lije objektivno, po sebi dobra i sveta. Bog-
ljubavi ju je stvorio i po svojem je planu vodi k spasenju,
posvećenju i vječnoj sreći. Izražaj je cjelokupne ljudske
osobe, a nije tek neki njezin izoliran dio koji se pogrešno
svodi na spolne organe i ugodu. Spolnost je ontološki vezana
uz ljubav, i ne samo uz spolnu ljubav. Razumom je ne dohvaćamo
u dubinama, potrebno joj je svjetlo vjere? Kako je to svjetlo
vjere utemeljeno na Božjoj objavi, tumači nam katolička
teologija u svoje tri važne grane: stvaranju, padu i
otkupljenju.
1. Teologija stvaranja poznaje dvije predaje.4
Prva (starija) ili jahvistička (Post 2) svjedoči da je Bog
stvorio »čovjeka i ženu« (hebrejski: iš i išša); ženu je
oblikovao - slikovito
- iz čovjekova »rebra« da mu bude pomoć. »Stoga će čovjek
ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih
dvoje jedno tijelo« (Post 2,7-24). Ta prva predaja naglašava
jedinstvo (sjedinjenje) čovjeka i žene u Ijubavi.
30
Druga {mlađa) ili svećenička predaja (Post 1) svjedoči daje
Bog stvorio »muško i žensko« (hebrejski: zakar i nekeba), što
označuje razliku spolova, »na svoju sliku i priliku«. »I
blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite, i napunite
zemlju...’« (Post 1,26-28), što označuje plodnost. To znači
daje Bog, koji nema spolnosti, htio spolnost, da je prvi
ljudski par (= Adama i Evu) On sam združio u ženidbu i bio
nazočan »prvotnom sakramentu ženidbe«, kako se izražava papa
Ivan Pavao II.5
Starija dakle predaja, zvana jahvistička, naglašava
sjedinjenje ljudskog para kao supruga u Ijubavi. Mlađa ili
svećenička naglašava plodnost bračnog para ili zapovijed
samoga Boga da rađaju potomstvo'. »Plodite se i množite, i
napunite zemlju...« (Post 1,28).
Time je također objavljeno da izvan zakonitog braka nema
uporabe seksualnosti i da bračni čin među supruzima ne
označuje samo specifičnost bračne Ijubavi, nego jasno označuje
neraskidivu vezu između dvojakog smisla bračnog čina: smisla
sjedinjenja i smisla rađanja, kako je to u naše doba kao
izažeo iz Biblije i za naše doba jasno naglasio papa Pavao VI.
u enciklici o ispravnoj regulaciji poroda Humanae vitae (25.
srpnja 1968.), napose u brojevima 12 i 14.
Zato s pravom Pavao VI. uči: »Tu je povezanost Bog
ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti« (br.
12). Jer je, dakle, tu povezanost »Bog ustanovio«, Papa
smjesta naglašava odgovornost roditeljstva riječima:
»Oslanjajući se na ova temeljna načela ljudskog i kršćanskog
učenja o braku, moramo još jednom izjaviti daje, kao dopušten
način regulacije poroda, posve isključen izravan prekid već
započetog procesa rađanja, a naročito izravan pobačaj, pa
makar to bilo i iz razloga liječenja.
Isto tako treba isključiti, kako je crkveno Učiteljstvo to u
više navrata izjavilo, izravno obesplođivanje, bilo stalno,
bilo privremeno, bilo muškarca bilo žene.
Jednako u predviđanju bračnog čina, tijekom njegova vršenja
ili odvijanja njegovih prirodnih posljedica, isključen je
svaki zahvat
PREDBRAČNA LJUBAV
kojemu je svrha, ili put za svrhu, to da se onemogući rađanje
novog života« (br. 14).
Na temelju toga općeljudskog naravnog normalnog shvaćanja,
napose jasne Božje objave u prva dva poglavlja Biblije, pa na
tim temeljima nauka tisućljetne kršćanske antropologije,
vrijedi i jasan zaključak kako ga je, evo, prvi put u
povijesti katoličkoga moralnog naučavanja proročki formulirao
papa Pavao VI.
2. Teologija grijeha govori daje isti čovjek teško
sagriješio (Post
3) 6
-
1) Time i seksualni život iz predpovijesne epohe prvih ljudi
prelazi u našu povijesnu epohu. Požuda tijela (=
concupiscentia - Paolo; libido - Freud) postaje razornim
izvorom svih slabosti na tom području. Čovjek grijehom postaje
»gol«. Od sada će djeca, kao neka produ- žnost osobe, služiti
kao jamstvo njegova »dostojanstva« i funkcije u društvu.
Čovjek shvaća daje u svojoj najintimnijoj nutrini postao pro-
turječan'. »slika Božja« u njemu ipak nije srušena jer pripada
ontološkom redu kao istinska narav dostojanstva ljudske osobe.
Zato, iako oslabljena, narav dostojanstva ljudske osobe i
dalje ostaje etička norma djelovanja pa će čovjek tijekom
povijesti biti izložen premnogim lutanjima i zabludama tražeći
svjetlom razuma prave kriterije za svoje ćudoređe i duhovni
život. Čovjek je, prema pravilnijem teološkom tumačenju (sv.
Irenej), grijehom srušio u sebi »Božju priliku«, tj. posvetnu
milost sa svim nadnaravnim i mimona- ravnim Božjim darovima.
On ostaje i dalje u vrhunaravnom redu, ali je nemoćan sam se
vinuti do Boga i ući u vječno blaženstvo: spasiti se. Istom će
Krist Spasitelj u svojoj krvi čovjeku vratiti »Božju priliku«
i učvrstiti u njemu »Božju sliku«. Krist će ga u kupelji
krštenja ponovno usmjeriti prema spasenju i posvećenju kako u
braku, tako i u djevičanskom pozivu.
2)Spomenimo nešto o realnosti kako Izraelac tijekom svoje
duge starozavjetne povijesti doživljava sebe kao spolno biće.
On živi u kontekstu dualističke seksualnosti poganskih naroda
u Kanaanu. Ti su narodi spolnost doživljavali u trajnom
konfliktu: »kozmičkom« u
32
zbrci shvaćanja tih naroda stoje spolnost, kakvu spolnost
imaju božanstva, kako im iskazivati kult pa se došlo sve do
poimanja i prakse »svete prostitucije« da bogovi blagoslove
plodnost dotičnim osobama i obiteljima koje su se podvrgavale
tim obredima. Ta se prostitucija vršila u poganskim
svetištima, čemu su služili takozvani »hiero- duli« i
»hierodule« (= posvećeni robovi i posvećene ropkinje ili
»hramske djevice«). Bila je to, dakako, trajna napast
Izraelcima koji su na istom teritoriju s njima živjeli.
Snažnim propovijedima protiv tih poganskih običaja među
Izraelcima ustaju proroci Amos, Hošea, Izaija, Jeremija,
Ezekiel.
Spolnost je u tih naroda bila »odijeljena« od cjeline osobe
kao izolirano područje. Ona je strašila uvijek pomiješana s
mitskim i magičnim elementima. S druge strane, spolnost je
bila »obožena« jer su božanstva bila seksualizirana bića, s
impulsom na zadovoljavanje. Sve je to poganske narode dovodilo
do toga da su spolnost posve »postvarili«, materijalizirali i
prizemnih, gdje je muž ženi bio »baal« = apsolutni gospodar,
»žena« = sredstvo, predmet za užitak, »tijelo« = sa zadatkom
spolnog života. Posljedice su bile: dvostruki moral, s jedne
strane, muškarcima je, za razliku od žena, bilo sve dopušteno
jer je on »baal«, s druge strane, »žena« je bila rob u svakom
smislu riječi (T. C. De Kruijf, Mattioli).
3. U starozavjetnoj antropologiji o spolnoj Ijubavi nalazimo
dosta negativnih vidika: »otpusna knjižica« (repudium) za
neprikladnu ženu (Post 21,1-14), preljub, rastava, incest,
mnogoženstvo (Post 29,15-30), konkubinat (Post 16,1-2) itd.
Ali spolna ljubav u Izraelaca ima i mnogo lijepih pozitivnih
crta
o kojima govori knjiga Pjesma nad pjesmama, Proroci, mladi
Tobija koji uzima ženu »iz čiste nakane radi potomstva«, »po
istini«, »u pravoj Ijubavi« (Tob 8,5-7 - prema raznim
tumačenjima toga mjesta. G. Ravasi, T. Eliot...).
Saževši pozitivne vidike starozavjetne antropologije o
spolnoj ljubavi treba reći: Spolna Ijubav u Izabranom narodu
je demitizirana: Jahve - Bog nije seksualno nego aseksualno
Biće; ljubav između mu
PREDBRAČNA LJUBAV
škarca i žene je Stvoriteljevo djelo - Bog je tako htio: Božji
je projekt da životna praksa seksualne Ijubavi u sjedinjenju i
rađanju dolazi u obzir u zakonitom braku, ne izvan njega; u tu
svrhu Biblija ima vrlo suzdržan i čedan jezik: »spol«,
»spolnost« Biblija ne pozna, nego se izražava o spolnim
organima (= »stidljivost«), o spolnom činu (= »spoznati«);
spolna ljubav je, nadalje, integrirana u cjelinu osobe, o čemu
Biblija simbolički govori na mnogim mjestima, napose u proro-
čkoj kerigmi o »Jahvi Zaručniku« i »Izraelu zaručnici«;
napokon, spolnoj Ijubavi se dodjeljuje čisto pozitivno
značenje, razlučeno od nečistog, odakle razlike koje
presijecaju čitav kozmos: čisto-nečisto, diferenciranost u
vegetativnom i osjetnom svijetu isključivo u svih vrsta
biljaka i životinja (muško-žensko), kod čovjeka nadasve spolno
uredan-spolno neuredan život (Post 18-19; Lev 17-26).
Držimo važnim naglasiti starozavjetnu misao o ljudskom
tijelu'. »tijelo kao tamnica« (prema grčkoj filozofiji)
Bibliji nije poznato; »dualizam tijelo-duša« nije poznato;
»filozofski pojam čovjeka« Božjoj objavi nije domać (R.
Albertz, K. Westermann).
Naprotiv, Biblija poznaje smisao čovjekova života u Bogu,
odakle i njezina temeljna semantika: nepheš = psyche, duša,
tj. čitava osoba se naziva »duša«; basar = koža, tijelo, tj.
čitava osoba se naziva »tijelo«; ruach =pneuma, dah života,
misli se na Božji dah koji je udahnuo u Adamovo tijelo:
»Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice
mu udahne dah života {ruach). Tako postane čovjek živa duša
{nepheš)« (Post 2,7). Dakle, nepheš označuje ljudsko biće
oživljeno Božjim životnim dahom ili duhom, da u tom duhu živi
čitav život, a na samrti će ga natrag predati svome
Stvoritelju, od kojega gaje i primio. Taj biblijski cjelovit
vidik čovjekove osobe daleko je dublji od poimanja grčke
filozofije o tijelu i duši te njihovoj »rastavi« na času smrti
(M. Leko, G. Gereman).7
Ali osjećajnost čovjeka ostaje sklona zlu (požuda, libido),
neuređena, pa zahtijeva podudarnu formaciju. Tjelesnost ne
pruža više dovoljno pouzdanja. Spontanost, nedužnost i čistoća
u tjelesnim bliskim vezama srušene su ne samo između muškarca
i žene (»žena ko
34
ju si stavio uza me«, Post 3,12, ne kaže: »moja žena«), nego
također između čovjeka i Boga: čovjek bježi od Boga, boji se i
strah ga hva- ta pred Bogom, skriva se jer je gol (Post 3,10).
I danas je čovjek bez milosti pred Bogom gol, pred sobom
prazan, pred ljudima bjegunac
- agorafob. I ne može biti drukčije kad je srušen odnos sa
stvorenom stvarnošću. Spasitelj je apsolutno nužan.
4. Teologija otkupljenja upozorava na Isusovo tumačenje
prvih poglavlja Knjige Postanka u potvrdu i spajanju obiju
predaja Staroga zavjeta tako da kasniju predaju {svećeničku)
stavlja na prvo mjesto, a prvotnu predaju (jahvističku) na
drugo: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko
stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da
prione uza svoju ženu; i njih dvoje bit će jedno tijelo? Tako
više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi
čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19,3-6).
Time nas Krist vraća na početak, tj. na Stvoriteljev plan o
mužu i ženi kao slici Božjoj, na neraskidivost ženidbe, na
jednoženstvo i na uporabu spolnosti isključivo unutar ženidbe.
Značajno je i to što Krist na prvo mjesto stavlja plodnost
ženidbenog para, a na drugo njihovo sjedinjenje u Ijubavi.
Isto će sve do naših dana naglašavati katolička predaja,
teologija, kanonsko pravo i dokumenti Učiteljstva Crkve. Tu
potvrdu Kristova teološkog učenja o braku podrobnije ćemo
susresti u prvom razmatranju o bračnoj Ijubavi. i
Temeljni kriteriji spolne etike
Unutar spomenute kršćanske antropologije i predaje nalazi se
narav ljudske osobe u svome dostojanstvu kao slika i prilika
Božja (Post 1,26-27) s temeljnim zvanjem da ljubi i da bude
ljubljena. Pitamo se odakle crpimo kriterije koji u njezinim
temeljima normiraju spolnu ljubav i spolnost ljudske osobe
općenito? Izostavivši raspravu o biološkim, sociološkim i
pravnim kriterijima, želimo iznijeti za
PREDBRAČNA LJUBAV
nas tri bitna kriterija ili dokaza: iz Svetoga pisma, iz
Učiteljstva Crkve, iz zdrava filozofsko-teološkog
razmišljanja.
1. Norme Svetoga pisma
1) Na temelju prvih dvaju poglavlja Knjige Postanka (1-2),
što tvore temelj kršćanske antropologije, kao i temelj i prvi
kriterij spolne Ijubavi: sjedinjenje u Ijubavi muža i žene na
temelju jahvističke predaje (Post 2), rađanje potomstva u
istom sjedinjenju bračnog para »kao slike Božje« na temelju
svećeničke predaje (Post 1). Sjedinjenje i rađanje: povezanost
koju je na početku »Bog ustanovio i čovjek je ne smije
samovoljno raskinuti« (HV 12). Taj Stvoriteljev projekt o
zvanju čovjeka za Ijubav bit će i Kristov mesijanski program
povjeren pomoći Duha Svetoga.
2) U tome smislu, protiv »biblijskog fundamentalizma«, s
jedne, i »biblijskog liberalizma«, s druge strane, na
rezultatima ozbiljnih studija (J. Blak, H. Schurmann, R.
Schnackenburg, G. Segalla...), iako Božja riječ u Svetom pismu
nije školski udžbenik za moralnu i duhovnu teologiju, ona
ništa manje ne sadrži mnoge moralne norme ili kriterije za nas
današnje kršćane, jednako vrijedne i strogo obvezatne kao i za
prve kršćane i sve one koji će se pojaviti do konca povijesti.
Na vrhu je Kristova Nova zapovijed Ijubavi. Ljubav je,
naime, zapovijed u kojoj su sve sadržane (Mk 12,28-34), zato
obvezuje apsolutno (= bez iznimke) i univerzalno (= vrijedi za
sve kulture svakoga povijesnog razdoblja, znači za čovjeka kao
takva). Ta zapovijed mora biti utjelovljena u sve druge norme,
kriterije, smjernice i savjete kojima se imaju ravnati svi
stavovi i sva konkretna ponašanja ljudi. Ona se, dakako, na
isti način mora utjeloviti u svaki, pa i najmanji, izražaj
spolne Ijubavi kako bije vjernik uistinu kršćanski mogao
živjeti. A to znači: živjeti svoju spolnu ljubav kao »novo
stvorenje« u Kristovu Novom zakonu.8
3) Polazeći od te vrhovne Zapovijedi Ijubavi za sav kršćanski
moral i duhovnost, dakle, i za spolni život i ljubav, Segalla
je sveto- pisamske norme (kriterije) rasporedio u četiri
razreda:
36
- Paradigmatske norme (od grčkog: paradeigma = primjer, mo-
del) imaju veliku snagu, nerijetko s najjačom teološkom
motivacijom, kao u sv. Pavla (1 Kor 6,12-20): nije moguće biti
»udovi Kristovi i udovi prostitutke« (r. 15); »ljudsko je
tijelo hram Duha Svetoga« (r. 19); »kršćanin ne pripada samome
sebi« (r. 19); »kupljenje teškom cijenom« - misli se na
Kristovu krv (r. 20). Te norme donose konkretne modele u
obliku prispodoba: Isus za stolom kod Š imuna farizeja i
dolazi poznata prostitutka i raskajana u plaču vraća se pravoj
Ijubavi. Isus, uz rizik da ga prezru, daje joj odiješenje:
»Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo«: Lk 7,47
(= paradigma opraštanja i pomirenja). U paraboli o izgubljenom
sinu Otac kaže starijemu: »Trebalo se veseliti i radovati jer
ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se«: Lk
15,32 (= paradigma praštanja i milosrđa). Slično prema
preljubnici: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci
kamen«: Iv 8,7 (== paradigma poštenja, iskrenosti, poniznosti
- protiv farizejske lažne pravednosti). I tako bismo mogli
proslijediti: o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37), o
bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31), o Zakeju cariniku (Lk 19,1-
10) itd. (= jednostavnim tumačenjem dolazimo do toga da su
paradigmatske norme opće i apsolutne).
- Opće norme (generalne), na primjer: zabrana ženidbene
rastave/razvoda: »Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja«:
Mt 19,6 i Mk 10,9. Isto: ne čini preljuba: Mt 5,27.32; 19,9 (=
i te su norme: opće i apsolutne).
- Posebne norme (partikularne), na primjer: zabrana
prostitucije (1 Kor 6,12-20), zabrana homoseksualnosti u šest
biblijskih tekstova: Post 19,1-13; Lev 18,22; Lev 20,13; Rim
1,26; 1 Kor 6,9; 1 Tim 1,10 (= i te su norme uglavnom: opće i
apsolutne).9 Neke od posebnih norma ovisne su o ambijentu pa
neće u svim elementima i vidovima imati opći i apsolutni
karakter (usp. Lev 16-18).
- Pastoralne norme koje se izriču u parenetskom ili
kazuisti- čkom obliku. Sjetimo se mnogih slučajeva savjesti u
Pavlovoj zajednici u Korintu: »jesti meso žrtvovano idolima«,
»kako se služiti ka
PREDBRAČNA LJUBAV
rizmama«? itd. (= radi se o relativnim normama, danas za nas
manje obvezatnima, ipak njihova proročka poruka je i za
suvremenog čovjeka od velikog značenja).
Iz rečenoga je očito na koji način valja shvaćati razne
izreke Staroga, odnosno Novoga zavjeta ukoliko se odnose na
ljudsku spolnost i spolnu ljubav; sve ih moramo vidjeti i
čitati u svjetlu Kristove Nove zapovijedi Ijubavi.
2. Norme Učiteljstva
1) Aktualni raskorak. Uzmimo primjer. Crkva kaže:
»Sterilizacija se ne smije prakticirati s nakanom da se
spriječi mogućnost začeća djeteta« (EV 16,17, 91).10 Drugim
riječima: sterilizacija se ne smije rabiti u svrhu
kontracepcije. Ali i neki katolici (i katoličke klinike)
smatraju daje Crkva prestroga. Tako postoji raskorak
(konflikt), sjedne strane, između katoličkog morala
utemeljenog na naravnom zakonu (na naravi dostojanstva ljudske
osobe) i na Božjoj riječi, stoje Crkvi dužnost neumorno
propovijedati i tumačiti, a s druge strane, onih »moralnih
načela« koja neformulirana i nepisana žive čak i među
katolicima i deformiraju milijune.11 Sto na to reći?
2) Na to možemo odgovoriti: makar bi konkretna praksa bila i
90% protiv nauka Crkve, ona nikad ne može postati etičko
pravilo ponašanja. Uostalom, od početka povijesti čovjek je
tijekom svih epoha svoju pogrešnu praksu ćudoređa nastojao
uzdići na razinu pravila. Taj mentalitet susrećemo ne samo za
vrijeme židovskih proroka - koji su grmili protiv tih načina i
ginuli za istiniti nauk - nego i za vrijeme Kristova života i
propovijedanja. Uz tumačenje teških pitanja spolne Ijubavi
(nerazrješivosti braka, zloće preljuba, zvanja za djevičanski
život), Krist opetovano naglašava: »Ne shvaćaju toga svi, nego
samo oni kojimaje dano» (Mt 19,11). Ili: »Tko može shvatiti,
neka shvati« (Mt 19,12). U ovo naše postmodemo doba taj je ra-
skorak između pravih kriterija i konkretne prakse sve veći,
kao između dva pola koji se jedan od drugoga stalno sve više
udaljuju.
3)Ali Crkva ima misiju danu joj od Krista Gospodina i ne
smije šuštati ako ne želi izdati samog Krista i uništiti
njegovo djelo na ze
38
mlji (Mt 28,19-20). Stanovit »Damoklov mač« visi nad Kristovom
Crkvom i nad našim nevjernim i nekreposnim životom jer treba
ozbiljno uzeti Kristovu riječ: »Ali kad Sin Čovječji dođe,
hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18,8). Ekumenska Biblija će
lojalno reći da se u toj izreci »misli na otpad do kojega mora
doći na svršetku vremena. To je klasična tema apokaliptičke
književnosti (usp. 2 Sol 2,3; Mt 24,10-12)«.12
4)»Crkva tumači ćudoredni propis i nudi ga svim ljudima
dobre volje, a da pri tome ne skriva njegove zahtjeve
koijenitosti i savršenstva« (FC 33,2). Dva su osnovna izraza
koji karakteriziraju stav Katoličke Crkve s obzirom na
spolnost i spolnu ljubav, ona: »tumači = interpretatur i nudi
= proponit«. Važni su ti izrazi kojima Crkva skromno izražava
svoju moć danu joj od Krista. Ona neumorno Božju riječ pisanu
i predanu tumači, znači navješćuje, propovijeda i ka-
tehizira. Ona s najvećom strpljivošću tijekom dva milenija,
uza sve teškoće u samoj Crkvi (= krive nauke) i izvan Crkve (=
trajna osporavanja i napadanja), ustrajno nudi pravu nauku.
»Kao učiteljica, ona neumorno navješćuje ćudoredni propis koji
mora voditi odgovornom prenošenju života« (FC 33,2). Jasno
priznaje da ona nije »ni stvarateljica ni prosuditeljica toga
propisa«. Ona vrši samo ono što joj je Krist povjerio. Njezina
je zadaća ovdje na zemlji biti »poslušna istini, što je Krist,
čija slika se odrazuje u naravi i dostojanstvu ljudske osobe«
(FC 33,2).
Prema tome, kriterij spolne Ijubavi spolnog ćudoređa ne može
biti neki izvanjski zakon/autoritet - pa ni zakon/autoritet
Crkve, nego jedino unutarnji samoj naravi dostojanstva ljudske
osobe, kako ju je zamislio Stvoritelj i obnovio Spasitelj.
Stav je jasno potvrđen tijekom čitave povijesti Crkve. Uzmimo
primjer ženidbe: ona može razriješiti brak koji nije sakrament
i nije izvršen sakramentalni brak. Ali nema nikakva autoriteta
(nikakve moći) razriješiti izvršen sakramentalni brak svojih
vjernika (zbog toga je Henrik VIII. svu Englesku odveo u
herezu).
PREDBRAČNA LJUBAV
U tome smislu sv. Pavao tumači Kristov nauk: »A oženjenima
zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne
rastavlja - ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka
se s mužem pomiri - i muž nek ne otpušta žene« (1 Kor 7,11).
Time je i iz Božje objave jasno da Crkva niti propisuje niti
ukida moralne norme; ona ih samo tumači i nudi na izvršenje.
5) Na koncu o normama Crkvenog učitelj stva o spolnoj etici u
širem smislu želimo tek upozoriti na izvanrednu plodnost
njezina suvremena nauka koji svatko može naći u prijevodu
originalnih dokumenata na hrvatskom jeziku. Spomenimo tek neke
bitnije: Ivana Pa- vla II., apostolsku pobudnicu o zadaćama
obitelji u suvremenom svijetu Familiaris consortio (1981.)
koja sažima mnoge predane norme
o spolnoj Ijubavi, braku i obitelji. Njezin preteča je
enciklika Pavla VI. Humanae vitae, o ispravnoj regulaciji
poroda (1968.). Vatikanski drugi, među ostalim, pružio nam je
i deklaraciju o kršćanskom odgoju Gravissimum educationis
(1965.). Ivan Pavao II. izradio je čitav niz jedinstvenih
kateheza o spolnoj Ijubavi, braku i obitelji Uomo e donna lo
creo (1985.). U tom sklopu treba posebno naglasiti i odličan
dokument Kongregacije za vjeru o poštivanju ljudskog života
koji nastaje i o dostojanstvu rađanja Donum vitae (1987.). Još
prije od iste Kongregacije dva važna dokumenta: izjavu o nekim
pitanjima seksualne etike (= masturbaciji, predbračnim
odnosima i homoseksualnosti), u Persona umana (1975.), pa o
pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba Homosexualitatis
problema (1986.). Rijetko uspio i suvremen dokument jest onaj
Kongregacije za katolički odgoj: Odgojne smjernice o ljudskoj
Ijubavi. Obrisi spolnog odgoja Orientamenti educativi
sull’amore umano (1983.). Zatim Ivana Pavla II., apostolsko
pismo o dostojanstvu i pozivu žene Mulieris di- gnitatem
(1988.), pa njegova magistralna bioetička enciklika o vrije-
dnosti i nepovredivosti ljudskoga života Evangelium vitae
(1995.). Vijeće za obitelj pak nije zakasnilo sa svojim
dokumentima: o ljudskoj spolnosti - istini i značenju -
odgojne smjernice u obitelji Tra le molteplici (1995.), zatim
Priručnikom za ispovjednike Cristo con-
40
timia (1997.). Nije na zadnjem mjestu ni Vijeće za društvena
priopćavanja, o pornografiji i nasilju, Pomografia e violenza
(1989.), pa dokumentom Aetatis novae (1992.) itd.
Nađe li se netko tko bi objektivno prosuđivao djelovanje
Katoličke Crkve na tom području, a vjerujem da takvu prosudbu
žele imati svi katolici, onda moramo reći da je Katolička
Crkva još jedino »svjetlo među narodima« koje - milošću Božjom
- nije potamnilo. Ona nije skrenula u tamu ljevice,
sekularizacije i sekularizma, s jedne, ni u pretjeranost
desnice, elitizma i rigorizma, s druge strane. Njezine su
smjernice ravne, istinite i jasne prema Evanđelju, odnosno
cjelokupnoj Božjoj objavi, sadržanoj u Svetom pismu i katoli-
čkoj Predaji. I tko slijedi tu Učiteljicu života, neće
zabluditi. Ponavljamo: Crkva ne stvara moralne norme i nema
ovlasti da ih dokine, ne sili nikoga, nego ih vjerno tumači i
predlaže svima koji imaju pameti i dobre volje da shvate i
da prihvate. Ona ne tvrdi daje katolički nauk o ćudoređu lagan
nego daje istinit kao njezin Učitelj Osnivač Isus Krist:
jedini točan Put, jedina sigurna Istina i jedini pravi Život
(usp. Iv 14,6).
3. Temeljna metafizička norma
Unutar kršćanske antropologije i predaje, vidjeli smo,
nalazi se ljudska osoba u svome dostojanstvu kao slika i
prilika Božja (Post 1,26-27) s temeljnim zvanjem da ljubi i da
bude ljubljena.13
1) Pojam »ljubav«, znamo, ima mnogo značenja: od erosa,
zaljubljenosti, prijateljske Ijubavi {= filia) sve do zrela
nesebična darivanja (= agape). Štoviše, danas se postavlja
problem metafizičkoga pojma Ijubavi u aksiološkom smislu. Što
to znači?
Kažemo »metafizičkoga«: hoće se istražiti sama bitnost ili
narav Ijubavi u sebi, dakako, ne samo seksualne Ijubavi, nego
Ijubavi naprosto, koja se kao takva (ne tek neki ljubavni
»osjećaj«, »afekt«) nalazi i mora se nalaziti u svim vidicima
prave Ijubavi. U tom smislu je Ijubav jedna, a njezini su
vidici različiti: Božja, majčinska, očinska, zaručnička,
sinovska, bratska, prijateljska itd.
PREDBRAČNA LJUBAV
Kažemo u »aksiološkom smislu«: hoće se ukazati na zadnju
vrijednost same bitnosti Ijubavi, ukoliko je razumom i
svjetlom Objave (filozofsko-teološki) možemo dokučiti.14
2) Prava Ijubav prema drugome jest darivanje u osobnom odno-
su (»ja« prema »ti«) tvori jedinstvo osoba koje se vole. To
jedinstvo ili sjedinjenje osoba nije neplodno nego plodno.
Kako?
Svako jedinstvo osoba u Ijubavi stvara nešto novo što prije
nije postojalo. Prije jedinstva u Ijubavi te su dvije osobe
bile neki »on«/»o- na«. Sada više nisu »on«/»ona« nego smo
»ja« i »ti« sjedinjeni u treću realnost: u »mi«. Znači, naše
jedinstvo u Ijubavi je plodno, tvori treću realnost koja se
zove: mi. Ljubav, dakle, sjedinjuje dvije osobe - mene (= ja)
i tebe (= ti) i od te dvije osobe čini: mi (ja + ti = mi): ta
realnost prije nije postojala. Na taj način njih dvoje koji
se, recimo, prije uopće nisu poznavali, sada sjedinjuje
zajednička ljubav, a sjedinjuje ih daleko više nego svako
drugo poznavanje (afektivno, intelektualno). I to je
sjedinjenje u Ijubavi plodno time što su sada postali - mi.
Na temelju tog kratka obrazloženja jasno se vidi da prava
ljubav u svojoj bitnosti ili naravi ima dva vidika: vidik
sjedinjenja i vidik plodnosti. Ako nema ta dva vidika, ne
možemo govoriti o pravoj Ijubavi.
3) Sada to razmatranje primijenimo na spolnu Ijubav: Martin
i Barbara su se upoznali i zaljubili (= dvije realnosti),
vjenčali su se, sjedinili u Ijubavi: postadoše mi. Ne samo to,
nego je njihova ljubav i spolna ljubav. Stoga će njihovo
sjedinjenje u plodnosti biti prokreativno, tj. oni imaju
mogućnost rađati nova ljudska bića. Njihov mi je utjelovljen u
njihovu djetetu/djeci, gdje se oboje nalaze doživljavajući
svoju kreativnu ljubav.
4) Gdje je zadnji teološki temelj te Ijubavi?15 Odgovor je: u
Troj- stvenom Bogu. Naime, pojam Ijubavi ima u sebi dva
neraskidiva značenja (sjedinjenje i plodnost) i to po samoj
svojoj ontološkoj (metafizičkoj) naravi. A jer ljubav jest u
odnosu (u relaciji), ima »društvenu« dimenziju. Zadnji temelj
te dimenzije treba potražiti ondje gdje se sve utemeljuje i
odakle sve proizlazi, tj. u Bogu (Stvoritelju i Otkupitelju),
točnije: u Jednom i Trojstvenom Bogu. Zašto? Zato što
42
Presveto Trojstvo po definiciji jest »Ljubav« (1 Iv 4,16) koja
sjedinjuje (= jedna božanska Narav) i čini plodnim (= tri
božanske Osobe); znači da su dva značenja Ijubavi u Bogu
nerazdvojivi: nema Jedinstva bez Trojstva, nema Trojstva bez
jedinstva.
Na sliku (»ikonu«) toga Božjeg Originala stvorenje sav
svemir, još posebno razumsko biće u dvojnosti: muškarac i
žena. »Slika Božjemu njima je ontološki odsjaj njihova
Originala (što je indikativ za djelovanje prema toj slici),
koji se onda u moralno-duhovom redu mora ostvariti kao
»prilika Božja« (što je moralno-duhovni imperativ). Red
Ijubavi pripada intimnomu trojstvenom životu Boga. U tomu
intimnom Božjem životu uosobljena ljubavne treća Božja osoba:
Duh Sveti. Otac se u Ijubavi daje Sinu; Sin istu ljubav vraća
Ocu; Ljubav Očeva i Sinova je Duh Sveti. Usput potvrđujemo
katoličku dogmu: Duh Sveti je Ljubav (Dar) Oca i Sina (»po
Sinu«); samo tako se ontološki pojam Ijubavi i u Bogu
ostvaruje. A jer se u njemu tako ostvaruje, ne može se kod
čovjeka drukčije ostvariti. Posredstvom Duha, nestvorena Dara,
ista Božja ljubav postaje dar za stvorene osobe, prema
riječima sv. Pavla: »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima
našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5).16
5) Iz toga slijedi da je prava Ijubav. stalna, definitivna,
vječna u svojoj bitnosti, neraskidiva, izvor radosti i sreće,
u sjedinjenju i plodnosti jer je njezin Original takav: Bog
Jedan i Trojstven. Budući da ljubav sjedinjuje, u Bogu je
jedinstvo Osoba; budući da je ljubav plodna, u Bogu su tri
Osobe. Zato je u Bogu vrhovno blaženstvo bez kraja i bez
sjene, a ljubav među se podijeljena da potpuno proniče osobe -
temelj je sreće.17
U tomu metafizičkom pojmu Ijubavi možemo razlikovati generi-
čki smisao (= dar bez rezerve) i specifički smisao (= ukoliko
ima svoje različnosti). Znači: drugi vidik Ijubavi je onaj
posvećenih djevica, drugi je onaj prema vlastitom djetetu,
drugi je prema bračnom drugu, a drugi prema prijatelju itd.
Kažemo »drugi vidik Ijubavi« dok je, rekosmo, samo jedna
autentična ljubav koja se živi (kao dar) na raznim razinama i
u raznolikim načinima.
PREDBRAČNA LJUBAV
Kako bilo, prava ljubav ima svoj temelj u Presvetom
Trojstvu, o čemu nam govore: teologija stvaranja, spasenja,
čitava kristologija i sote- riologija, mariologija i
ekleziologija - sva su ta područja velik dokaz jedne jedine
Božje Ljubavi prema nama. Ta ljubav sjedinjuje (= Bog/ Krist
je Zaručnik + čovječanstvo/Crkva je zaručnica: Ef 5,21-33), i
isto vrijeme je plodna (= u Kristovoj krvi, u pashalnom
Otajstvu: milosti, sakramentima, molitvi, milostinji,
trpljenju za spasenje i posvećenje svakoga koji to u vjeri
prihvaća).
6) Neke značajne posljedice za spolnu Ijubav.
- Spolna ljubav u sebi utjelovljuje ljubav u trinitamim
smislu. Ta je činjenica temelj njezine najdublje vrijednosti.
Tumačenjem te vrijednosti dolazimo do »temeljne norme« spolne
etike i do njezinih »djelatnih norma« za sve izražaje spolnog
života. Zato autentična ljubav koja sjedinjuje i oplođuje
jest: norma normans, tj. najviša norma spolne etike i svakoga
spolnog izražaja. Na toj se normi sve druge norme utemeljuju i
sve druge konkretne norme iz nje izlaze. Zato se ne možemo
čuditi ako je ljubav (amor/caritas) »prva« i »zadnja
zapovijed« Božja (Mk 12,28-33). Uostalom, po toj ćemo normi
biti suđeni na posebnom i na Posljednjem sudu (Mt 25,31-46).
- Samo dobro odgojena savjest sposobna je otkriti taj pravi
duboki smisao spolne ljubavi. Neodgojena savjest ne vidi te
visoke vrijednosti i zato nije sposobna za autentičnu ljubav
tako dugo dok ostaje u tom neupućenu stadiju.
- Primijenimo li još jednom taj aksiološki zadnji kriterij
na bračnu Ijubav u »cjelovitoj viziji čovjeka i njegova
poziva, ne samo naravnog i ovozemaljskog nego vrhunaravnog i
vječnog (HV 7)«, jasno je da čovjek ne smije raskinuti dvojaki
smisao bračnog čina: smisao koji supruge sjedinjuje i smisao
koji isti čin čini plodnim ili prokreativnim (HV 12; FC 32,3).
- Taj, eto, filozofsko-teološki dokaz o bitnosti Ijubavi
tvori temeljnu normu (kriterij, imperativ) za oba poziva (=
zvanja) na ljubav
- bilo u braku, bilo u djevičanstvu - kao i za seksualnu etiku
uopće.
44
III. PREDMLADENAČKI OSJEĆAJNI PROBLEMI
Nakon dva uvodna poglavlja s jasnim etičkim normama o spol-
nosti-sa, strane empirijskih i humanih znanosti - prelazimo na
pe- dagoško-pastoralna pitanja.
Čini se da kod mladeži nisu osnovni oni problemi što ih
nazivamo specifičnim imenom »moralni problemi«, nego zapravo
duhovni problemi. Čini se također da osnovno pitanje današnje
mladeži nije čistoća, nego najprije vjera i Ijubav kao
pretpostavke kreposti čistoće. Na moralnom području pitanje je
autoriteta možda jednako snažno kao i pitanje spolnosti.1 A u
pitanju spolnosti - te temeljne dimenzije ljudske osobe -
problem je više u njezinu pozitivnom prikazu kao Božjeg dara
ljubavi i za ljubav negoli u negativnom, zadržavajući se kod
svih ljudskih zastranjenja, iako i o njima mora biti govora.
Isto tako nije pitanje spolnosti odvojene od osobe i osobnosti
kao o nekom zasebnom predmetu koji gotovo i nema veze s
cjelinom, na način Sigmunda Freuda. Naprotiv, spolnost
promatramo u sklopu cjelokupnog dostojanstva ljudske osobe kao
»slike Božje«, uvijek unutar naravne psiho-so- matske ljudske
ljubavi, u isto vrijeme i vrhunaravne, Bogom dane koja prožima
naravnu ljubav, oplemenjuje je, podiže i natrag upravlja svome
božanskom Početniku i Zadnjoj svrsi.
S obzirom na našu svrhu, mi se prije svega zadržavamo na
pitanju mladenačke spolnosti, izbjegavajući po mogućnosti
negativan pristup. Radi se o tome da ispravimo neke prilično
raširene ideje koje, inače, zaslužuju opširna razmatranja. Na
određenom mjestu govorit ćemo i opodložnosti autoritetu,
osobito u obiteljskom krugu, i
o pitanju vjere današnjih mladih.2
45
PREDBRAČNA LJUBAV
Pred očima imamo više-manje sve dobi mladenaštva: od
dječačke dobi preko puberteta i sazrijevanja do stupanja u
brak. Pokušavamo metodički dijeliti pojedina razdoblja
mladenaštva, iako nam je jasno da nije moguće povući jasnu
demarkacijsku crtu između predmlade- načke (=
predadolescentne), mladenačke (= adolescentne) i već zrele
mladenačke (= postadolescentne) dobi, kao ni između mladosti i
odrasle dobi. Postupno promatramo: predpubertetsko razdoblje,
pubertetsko, izbor životnog poziva za brak ili djevičanstvo
unutar značenja spolne ljubavi, neka zastranjenja mladih,
zatim odgovornosti odraslih, napokon odnose među zaručnicima.
Sve te predmete, dakako, ne možemo uzeti i protumačiti samo u
ovom nego i u poglavljima koja slijede.
Doba životnog buđenja
Buđenje dječje spolnosti i puberteta kod mladeži nije točno
određeno. Prethodi mu predpubertetski stadij, otprilike između
10. i 12. godine. To je vrlo lijepo i mimo doba kad se
dječak/djevojčica počinju otvarati životu, postaju svjesni
društva koje ih okružuje i pokazujući donekle veću zrelost u
vidu vlastite introspekcije koja inače karakterizira
pubertetsku dob. Društvo u kome se kreću obično je obitelj,
škola, u nekim modernijim školama radna skupina, vjerona- učna
zajednica i crkva, ponekad zavod. Svi ti krugovi društva mogu
na njih duboko utjecati.
1. Životni ambijent djece. Obitelj najkorjenitije utječe na
mlado biće i treba je smatrati u toj dobi nužnom potporom.
Zataji li ona u svojoj brizi i u afektivnom vidu, dijete će
biti, nerijetko za čitav život, duboko i nepopravljivo
ranjeno. Statistike pokazuju koliko dobar ili zao utjecaj u
toj dobi imaju vladanje i osjećaj roditelja i braće.
Neusporedivo je važan u to doba utjecaj i prisutnost oca i
majke (= otac kao sigurnost i jakost, majka kao nježnost i
ljubav), jer su oni za
46
PREDMLADENAČKI OSJEĆAJNI PROBLEMI
dječaka i za djevojčicu uzori njihove buduće muževnosti i
ženstve- nosti koje sada počinju.
Kod roditelja postoji dvostruka opasnost: sjedne strane da
pridaju pretjeranu važnost seksualnim manifestacijama svoje
djece, a s druge strane nijekanje svakog postojanja
seksualnosti prije mladenaštva što može roditi neželjenim
posljedicama.3 Živimo u vremenu općeraširenog narcističko-
erotsko-seksualnog uznemirenja sa strane starijih drugova koji
ružnim i prostačkim načinom provode lošu »inicijaciju« među
mlađima, dodajući nebrojene programe, kao i samo erotizirano
društvo (s napisima, grafitima, slikama, modom...). Roditelji
o tome rijetko vode brigu. Nije potrebno da se stvari panično
dramatiziraju, ali bi ih ta spoznaja morala opomenuti da ne
smiju i dalje biti bezbrižni i šutjeti.
2.Nije potrebno da inzistiramo na važnosti seksualne
informacije. U tom je danas jasan nauk i samoga Crkvenog
učiteljstva. Da spomenem samo jedan nešto opširniji, ali vrlo
značajan tekst pape Ivana Pavla II., iz Apostolske pobudnice o
zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu Obiteljska
zajednica - Familiaris consortio (br. 37,c): »Odgoj za ljubav
kao sebedarje predstavlja također neophodnu pretpostavku za
roditelje pozvane da svojoj djeci pruže jasan i delikatan
spolni odgoj. Nasuprot kulturi koja velikim dijelom ‘bana-
lizira’ ljudsku spolnost jer je tumači i živi na način koji je
osiromašuje i upropašćuje, povezujući je jedino s tijelom i
sebičnim užitkom, odgojna služba roditelja mora čvrsto biti
usmjerena na spolni odgoj koji je uistinu potpuno usredotočen
na osobu', spolnost je, naime, bogatstvo čitave osobe -
tijela, osjećaja i duše — i svoje najdublje značenje očituje
kad osobu dovodi do sebedarja u ljubavi.«4
Papa ovim daje odličnu definiciju spolnosti i pretpostavlja
da će svi katolički roditelji biti pripravni za seksualni
odgoj svoje djece, da neće pred tim plemenitim i vrlo
značajnim zadatkom po cjelokupan život svoje djece prezati
bilo zbog neugodnosti, straha, nesigurnosti, bilo zbog bojazni
da ne bi sablaznili vlastitu djecu. Pravi roditelj će u pravo
vrijeme naći pravu riječ u punoj povjerljivosti, jasnoći i
PREDBRAČNA LJUBAV
otvorenosti prema svome djetetu koje neće trebati tražiti prve
informacije o tako delikatnom predmetu u blatu ulice,
prljavštini zavodljivih programa i društvu pokvarenih starijih
drugova.
Pastirska riječ Ivana Pavla II. ide i dalje: »Spolni odgoj -
osnovno pravo i dužnost roditelja - mora se uvijek ostvarivati
pod njihovim brižnim vodstvom i u kući i u odgojnim zavodima
koje su oni izabrali
i koje nadziru. U tom smislu Crkva se poziva na zakon
subsidijarnosti, koji je škola dužna poštivati kad sudjeluje u
spolnom odgoju tako da postupa u istom duhu koji prožima
roditelje« (FC 37, d).
A onda još i riječ o kreposti mladenačke čistoće: »U tom
okviru nipošto ne dolazi u pitanje zanemarivanje odgoja za
čistoću, kao kreposti koja razvija istinsku zrelost osobe,
osposobljavajući je da poštuje i promiče ‘zaručničko značenje’
tijela. Štoviše, kršćanski roditelji posvetit će posebnu
pažnju i brigu da bi uočili znakove Božjega poziva za odgoj na
djevičanstvo kao najviši oblik sebedarja, što je sam smisao
ljudske spolnosti« (FC 37, e).
Papa u tom pravcu ukazuje i na moralne propise: »Radi
čvrstih veza što postoje između čovjekove spolnosti i
ćudorednih vrednota, zadaća je odgoja da djeci pruži spoznaju
i ucijepi poštovanje moralnih propisa, stoje nužno i
dragocjeno jamstvo odgovornog osobnog rasta u ljudskoj
spolnosti« (FC 37, f).
Ikonačno: »Zbog toga se Crkva odlučno protivi određenom
obliku spolnog obavještavanja koje se ne brine za moralna
načela, a danas je često rašireno; ono zapravo nije ništa
drugo doli uvođenje u doživljavanje užitka (= ad voluptatem
experiendam) i lako može mladoga čovjeka, pa i u godinama
nevinosti, navesti da izgubi vedrinu, otvarajući mu put
porocima« (FC 37, g).5
3. Jasno, valja uvijek paziti na razboritost, ali Crkva
odlučno odbacuje »pasivnu razboritost« roditelja koji šutnjom
žele sa sebe zbaciti odgovornost za spolni odgoj svoje djece.
Koncil isto zahtijeva: »Prema dobi razvoja neka im se daje
pozitivan i pametan seksualni odgoj« (GE 1). Uvijek je bolje,
prirodnije i normalnije ako takav odgoj dolazi iz same
obitelji i da svaki roditelj to učini prema djetetu
48
svoga spola (= otac prema sinu, majka prema kćerki). To sa
strane roditelja pretpostavlja nutarnje smirenje i
uravnoteženost, zrelost i razboritost da o predmetu osobno
progovore bez ikakvih kompleksa. A počet će od vlastitih
iskustava koja im je pružio život. Nije malen broj roditelja
koji se nađu zbunjeni pred tim problemom svoje djece
i koji nisu kadri stvoritiprikladnu klimu u kojoj bi se o
predmetu prirodno i jednostavno moglo razgovarati. Takvi
roditelji neka potraže savjeta u obiteljskim zajednicama
»foyerima«, u dobroj knjizi, u katoličkim »savjetovalištima za
obitelj«, kod upućena svećenika.
Roditeljska prava i dužnosti
1.Kad država i druge javne institucije zastupaju »prava
djece« protiv roditelja... Papinsko vijeće za obitelj, 9.
prosinca 1999. - za 50. obljetnicu Opće deklaracije ljudskih
prava, izdaje važan dokument We bave recently — Obitelj i
ljudska prava gdje, među ostalim, naglašava prava i dužnosti
»obitelji što se tiče prvog odgoja djece«:
»Izvjesno je, kako pokazuju brojne psiho-pedagoške prouke,
da su prve godine djeteta odlučne za daljnju formaciju njegove
osobnosti. Stoga je od prvotnog interesa ne samo za djecu,
nego i za društvo, da roditelji uzmognu povjeriti svoje sinove
odgojnim zavodima prema vlastitom izboru« (br. 69).
»Ipak, kako pokazuje primjer mnogih krajeva - i onih koji se
smatraju ‘razvijenima’ - učinkovito sredstvo da se uništi
obitelj sastoji se u tome da joj se oduzme odgojna funkcija,
pod licemjernom izlikom kako bi svoj djeci pružili jednaku
mogućnost. U tom slučaju se pozivaju na ‘prava djeteta' protiv
prava obitelji. Država u ime demokracije, koja bi trebala
poštivati princip supsidijarnosti, nerijetko svojata područja
koja su vlastita obitelji. Nalazimo se sučelice sveprisutnoj i
samovoljnoj političkoj moći. Država ili druge institucije
uzurpiraju si pravo govoriti u ime djece kako bi ih taj način
izvukli iz obiteljskog kruga. Prema pokazateljima tolikih
prošlih i suvreme
PREDBRAČNA LJUBAV
nih kobnih iskustava, ideal jedne diktature bio bi djecu
otuđiti od obitelji. Svi pokušaji da se ukloni obitelj propali
su« (br. 70).6
2. Sučelice takvoj nehumanoj državnoj uzurpaciji i očitu
kršenju osnovnih prava djeteta, donosimo nekoliko uspjelih i
poučnih primjera delikatna roditeljskoga odgojnog postupka
prema manjoj djeci.
Jedna majka piše: »Mislim da ih treba odmah navikavati na
finoću i uzdržljivost, iako se to čini malo zastarjelim. Ipak,
htjela bih naglasiti daje pri tome potrebna jednostavnost i
uravnoteženost ako se hoće uspješno uskladiti spontanost i
slobodu djeteta s tom uzdržlji- vošću, uzimajući u obzir i dob
i osjetljivost svakoga pojedinog djeteta jer nisu sva djeca
jednako osjetljiva u tom smislu.«7
Druga pak majka kaže: »Nastojala sam nikad ne precjenjivati
neke stavove koji su kođ djece normalni, npr. nepristojnost.
Ja imam same djevojčice, dakle, stalo mije da budu uredne,
skromne, čedne. Pa ipak sam se uvijek pretvarala da ništa ne
vidim. Naprotiv, nastojala sam ih rastresti ili zaposliti
nečim drugim, poštujući njihove prirodne stavove, vrlo
jednostavne i nedužne.«8
3. Djeca nerijetko postavljaju vrlo precizna pitanja, no ne
treba se bojati istine. Jedna majka piše: »Kad je bio u prvom
razredu osnovne, F. se jednog dana igrao u vrtu. Najednom je
prekinuo igru i potražio me: ‘Znaš, mama, palo mi je na pamet
što te moram pitati. Kad dijete u majci naraste, kako izlazi?
Pokušao sam o tome razmišljati, ali kako mi ne izgleda da bi
moglo izaći na usta, ne znam s koje strane izlazi!’
Prestrašila sam se, nisam znala što ću raditi. Zatim sam se
sjetila da sam samoj sebi obećala da ću uvijek odgovarati na
njegova pitanja i reći istinu. Svratila sam njegovu pozornost
na to da se njegova sestrica - tada je imala dvije godine -
razlikuje od njega jer je dragi Bog tako odredio. Protumačila
sam mu, prema sposobnosti prihvaćanja njegove glavice, u čemu
je razlika. Zatim sam zaključila izlaganje s objašnjenjem da
dijete, kad je spremno, izlazi s one strane koja se u sestrici
razlikuje od njega, a koja se prirodno otvara da propusti
mališana. Ali sam se na kraju prestrašila. Bojala sam se da
sam sve pokvarila. Da sam upropastila nešto tako lijepo i
sveto
50
kao što je porod. F. se, naprotiv, vratio igri miran, vedar i
zadovoljan. Shvatila sam da ja nisam potpuno slobodna pred tim
problemom.«9
Donesimo i jedan, iako podulji, primjer o buđenju seksualnih
nagona kod dječaka: »Ako i nemaju zlih namjera, djeca imaju
nagone i osjećaju ih od malena... Upravo se stoga ne može
čekati da djeca odrastu pa da se zabavimo tim problemom te da
predvidimo opasnosti kojima idu u susret, poroke koje mogu
počiniti, utjecaje koji bi na njih mogli djelovati izvana. S
tim u vezi moramo kazati da, ako je veoma važno da odnosi s
vlastitom djecom budu otvoreni i trajni kako bismo im
omogućili da nam slobodno postavljaju svoja pitanja te da ih o
tim stvarima informiramo mi, još je važnije da postoji takav
odnos s njima da bismo im omogućili da oni nas izaberu za
osobe povjerenja.
- Sjećam se - to su riječi M. N. - jednog događaja koji se
zbio pred koju godinu, a koji je učvrstio moj odnos prema L.
Bila je večer u kasno proljeće. L. i ja smo bili sami kod kuće
jer je moj muž izbivao iz Milana. Da ugodim dječaku, prostrla
sam za večeru stolić na malenom balkonu prema dvorištu. L. mi
je bio vrlo zahvalan za taj nesvakidašnji čin i pokazivao mi
je to vrlo nježno. Počeli smo večerati s osjećajem velike
intimnosti među nama. Na terasu od kuće koja stoji nasuprot
našoj izlazila su povremeno djeca loveći se i smijući se.
Najedanput me L. upozori na njih. ‘Vidiš li onu djevojčicu s
pletenicama i plavom pregačicom? - oklijevao je jedan trenutak
- vrlo mi se sviđa. Vidim je uvijek kad idem na francuski, ima
plave oči.’ Smjesta sam uočila da je to vrlo važan trenutak u
našim odnosima. Plašila sam se da ne zaustavim njegovo
povjerljivo priopćavanje ili da na bilo koji način ne razorim
ozračje koje se stvorilo među nama. Stoga nisam htjela
govoriti. S najprirodnijim izrazom zastala sam čekajući.
Sigurno je da nisam očekivala izjave koje su slijedile. Za-
šutio je koju sekundu. Zatim iznenada, kao da nastavlja već
započeti razgovor: ‘Jedan moj školski drug kaže daje zaručen i
rekao mije da je vidio svoju djevojku svučenu kroz rupu od
ključanice jedanput kad su bili zajedno na moru. Pitao me je
jesam lija vidio svoju, a zatim mije rekao da, ako hoću, mogu
ići s njim potajno ujedno skla
PREDBRAČNA LJUBAV
dište gdje ima mnogo revija s golim ženama.’ Odahnuo je duboko
kao da se oslobodio tereta.
Časak sam pričekala, a zatim sam ga upitala: ‘A što ti o
tome misliš?’ ‘Mislim da su gole žene nešto ružno!’ ‘Naprotiv,
žene onakve kakve ih je Bog stvorio jesu lijepe - kazala sam
mu - jer su stvorene tako da mogu postati majke, no ti
shvaćaš, iako ne znaš sebi protumačiti zašto, da motiv zbog
kojega ih ljudi u novinama prikazuju, nije dobar, to je
istina. - A što si ti odgovorio svome drugu?’ ‘Da me ne zani-
maju! Ali zatim, napose kad idem u krevet, dolaze mi ružne
misli i teško mi je. Nisam ti to htio reći jer me je stid, ali
sam sada zadovoljan što sam ti rekao, tako ćeš mi ti pomaći.’
Gotovo je plakao.
Uznemirila sam se. Malo-pomalo istraživala sam da saznam - a
da mu to ne pokažem - koje su to bile misli. Mnogo mi je toga
pričao, najprije teško, zatim, vidjevši da se ne sablažnjavam,
sve slobodnije. Aja sam bila u potpunom mraku. Nisam znala
jesu li stvari koje mi pripovijeda normalne, osjećala sam se
neznalicom u onome što može osjetiti dječarac. A moga muža
nije bilo. Mislila sam daje najvažnije umiriti L. Zatim sam
pokušala umanjivati stvar govoreći mu da slične misli salijeću
vjerojatno svu djecu, pa čak i odrasle. On neka ih se oslobodi
pričajući ih meni, ili tati, ili ispovjedniku, kada ide tamo,
i neka bude miran. Dovoljno je imati dobru volju da ih ne
činiš, a ako dođu, da se na njima ne zaustaviš. - Ali tijekom
vremena u dogovoru sa svojim mužem, sad pod jednom sad pod
drugom izlikom, bila sam s njim dok ne bi zaspao. U kratko je
vrijeme problem gotovo iščezao. Ali u svemu tome
najpozitivnije jest to da svaki put kad se nešto pojavi u
njemu, on dođe i kaže nam i to ga smjesta umiri.«10
Pedagoško iskustvo roditelja
Kako sjetilnost i seksualnost u čovjeku žive od malena,
treba imati na umu da su djeca neobično osjetljiva na vanjske
poticaje, razgovore, nekorektne stavove, ilustracije, reklamne
slike, fotografije
52
islično. »Za djecu sa živahnim nagonima velik su problem
slike... U prvi plan ulaze oglasni plakati za razne proizvode
i filmove.«11
1. Jedan primjer kako djeluju nečedne reklame: »M. N.: Bili
smo ljeti na moru i od kuće na brdašcu, gdje smo stanovali,
spuštali smo se na plažu. L. i ja smo taj dan bili sami jer je
moj muž bio u gradu. Dok smo prolazili stazom, između borova i
maslina, čavrljali smo. Najednom se L., koji je išao nekoliko
koraka ispred mene, zaustavi da me pričeka i kaže mi: ‘Na
cesti sam vidio jedan plakat. Ne razumijem zašto rade tako
glupe reklame. Bila je gola žena prekrivena samo trakom, a
pisalo je Beatrica. To je reklama za ženske kupaće kostime.
Oglašuju kostime, a kostima nema, samo je marka, a mene taj
lik živcira! ’ Dok je govorio, zagrijao se i zažario u licu.
Ne znam je li od mene očekivao bilo kakav sud. Nastavio je,
slomivši ograde uzdržljivosti: ‘Ljuti me jer znam da nije
dobro; ipak mi se sviđa gledati ih! I to mi se uvijek događa i
s drugim takvim likovima, npr. s plakatima za filmove. Ne bih
htio gledati ih, ali ih ipak gledam.' ‘To je posve normalno,
rekla sam mu mimo, svi se dječaci, a ne samo ti, nalaze u
istim uvjetima. ’
Bila sam sretna što se otvorio na tom području i što sam mu
mogla protumačiti kako stvari stoje. Znam daje vrlo opasno ako
dječaci uzvjeruju da su nepopravljivo zli. ‘To je, kažem ti,
posve prirodno. Božja je providnost htjela da se muškarac
sjedini sa ženom kako bi nastali novi životi. Ako se muškarac
ne bi sjedinjavao sa ženom, život se ne bi prenosio, jednako
tako kao što treba jesti, piti i spavati da bismo živjeli i
uzdržali zdravlje. Bog je uz tu životnu čovjekovu potrebu
povezao užitak kako bi potaknuo čovjeka da što lakše izvrši tu
zadaću. Čovjek mora jesti i Bog mu je dao da osjeća glad.
Čovjek se mora odmarati i Bog mu je dao da mu se drijema. Tako
se muškarac mora sjediniti sa ženom i Bog je dao da spontano
jedno drugo privlači. Ti su poticaji, tj. nagoni, dobri jer ih
je Bog postavio u ljudsku narav i svi ih osjećaju, ali ih
čovjek uvijek dobro ne upotrebljava, tj. u pravoj mjeri i
prema Božjoj volji. Na primjer: biti gladan i jesti to je
dobro, ali ako se ti iz proždrljivosti, da što više iskoristiš
užitak
PREDBRAČNA LJUBAV
koji ti pruža jelo, nasitiš preko mjere ili jedeš stvari koje
ti škode, ti to ne činiš da uzdržiš Božji dar - život - već
postupaš upravo protiv života, a to je zlo.’
Jedan od najjačih nagona jest upravo taj koji privlači
muškarca prema ženi i obratno. Zato je na tom području najteže
zadržati red koji želi Bog. Kaže se da je čovjek rob svojih
nagona, svojih strasti. To jest, ne vlada više on sam sa
sobom, već je izručen na milost i nemilost svojim nagonima.
Tako se događa da postoje osobe koje uopće ne zanima Bog,
njegova volja, red koji On želi. I što čine? Iskorištavaju i
draže nagone drugih ljudi kako bi prodali svoje proizvode.
Tebe privuče slika, a zatim, da to i ne primijetiš, izabireš
proizvod koji oglašuje ta slika ili pak odeš vidjeti one
filmove čiji su te plakati privukli. Razumiješ?’ ‘Da, čini mi
se daje to prilično ružno.’ ‘Znaš li zašto se ljutiš što
izlažu te slike?’ Pogledao me je pun iščekivanja, nije
vjerovao da bi mu rješenje njegova problema bilo na dohvat ru-
ke. ‘Zato što shvaćaš da tim slikama oduzimaju slobodu, čine
te robom, a taj je gubitak slobode odbojan za svakoga čovjeka
jer je sloboda najveće blago koje mu je dao Bog.’’12
Zato žene koje hoće pošteno živjeti i ne navoditi druge na
zlo ne šetaju napola odjevene niti se daju tako fotografirati.
To je stvar koju osjećaju u svojoj nutrini. Dok je čovjek
živio u raju zemaljskom i bio u stanju nevinosti, nije se
trebao pokrivati. Nagoni su bili onakvi kakve ih je Bog
stvorio, nisu bili pokriveni. Ali poslije grijeha, sjećaš se
da smo čitali u Bibliji da su se prvi ljudi zastidjeli zbog
svoje golotinje i osjetili potrebu da se pokriju smokvinim
lišćem?’ ‘Da, istina je, nisam nikad na to mislio.’ ‘I upravo
zato što ih je grijeh dotakao, više nisu bili nevini, a
njihovi nagoni mogoše dovesti do ponovnog grijeha.’
Iznenada je L. pobjegao jer je vidio velikog leptira. Ali
dok je odlazio, kao daje želio zaključiti razgovor, doviknuo
mije: ‘Da, da, čini mi se da sam baš sve razumio, hvala! ’«13
2. Rekli smo daje prisutnost roditelja i više negoli njihovo
držanje i njihove riječiprovidencijalna za djecu. Djevojčice
će u toj dobi
54
razviti majčinsko zanimanje za malu djecu, za majčinstvo i za
brigu
o domu. Za dječake je to najpogodnije vrijeme da uspostave
dobar odnos s ocem, za shvaćanje i prihvaćanje sebe kao muško,
što je božanski dar i Božji poziv na određene uloge i
odgovornosti koje ih čekaju. U to doba bi roditelji trebali
delikatno, ali odlučno onemogućiti pokušaje gaženja nevinosti
djece.
Nekad je preuranjena i nećudoredno pogrešna obavijest o
spolnosti preko sredstava društvenog priopćivanja ili vršnjaka
koji su skrenuli s pravoga puta mraz i led za nježnu djetetovu
dušu.14 Jednako tako nekontroliran besraman govor i bludne
psovke u obitelji i na javnim mjestima nište u djetetu ono
lijepo i najplemenitije što nevino dijete u sebi nosi i kao
prirodno naginje i za čim teži. Šteta je ako je u kući
jedinac. On će prebrzo nastojati napustiti obitelj jer mu ona
ne može pružiti ni zabavu ni društvenu razonodu, što je inače
na neusporediv način omogućeno u brojnoj obitelji. Živjeti
uvijek sa starijima koji žele da njihova uvijek bude zadnja,
pa je još i nameću, za dječaka i djevojčicu može biti
predispozicija silovitosti, simulacije ili prkosa. Nerijetko
su jedinci kapricavi egoisti, bezinicijativni uži- vači.
»Nediscipliniran ili razmažen dječak sklon je u budućnosti
određenoj nezrelosti jer se čistoća teško čuva ako neka osoba
razvija sebične i neuredne navike i nije se u stanju s drugima
ponašati sa zanimanjem i poštovanjem. Roditelji trebaju
predstaviti objektivne uzore onoga što je pravilno ili
pogrešno, stvarajući sigurno moralno (i duhovno) ozračje za
život.«15 Odličan je način poučavati, oduševljavati i
izgrađivati dječake i djevojčice u toj dobi na prikladnim
kratkim životopisima mladih svetaca, kao na uzoru Dominika
Savija, Marije Goretti, Gabrijela od Prežalosne, Stanka
Kostke, Ivana Berchmansa, Alojzija Gonzage, Petra Barbarića i
drugih.
3. Ivan Pavao II. u Pismu obiteljima Gratissimum sane
(1994.) govori o »božanskoj pedagogiji« roditelja u odgoju
djece, »...nezaobilazan odgojni rad roditelja koji ‘iako u
darivanju života sudjeluju u stvaralačkom Božjem činu, odgojem
postaju sudionici njegove
PREDBRAČNA LJUBAV
očinske i majčinske pedagogije... Po Kristu se svaki odgoj,
u obitelji ili izvan nje, ucjepljuje u dimenziju božanske
pedagogije koja je usmjerena prema ljudima i obiteljima i koja
doživljava svoj vrhunac u vazmenom otajstvu Gospodinove smrti
i uskrsnuća’.«16
Na to Papinsko vijeće za obitelj nastavlja: »Uostalom,
roditelji su, darovavši život i prihvativši ga u ozračju
ljubavi, bogati odgojnim potencijalom koji nitko drugi nema.
Oni na jedinstven način poznaju svoju djecu u njihovoj
neponovljivoj posebnosti i, iskustvom, posjeduju tajne i
izvorišta prave ljubavi.«17
4. Škola je nakon obitelji mjesto gdje dječak i djevojčica
stječu najvažnije dojmove i iskustva. Škola, izvan obiteljskog
kruga, prva djetetu pruža mogućnost da se nađe u zajednici
kako bi se kasnije što bolje uklopilo u društvo. Ako školski
ambijent pruža dovoljno jamstvo za zdravo otvaranje,
prilagodljivost i prihvatljivost drugih, škola može postati
dragocjena učiteljica života.18
Zadatak je nastavnika plemenit i ujedno delikatan: dužni su
se pobrinuti za progresivno a trajno sazrijevanje učenika, ne
samo s obzirom na nove znanstvene spoznaje, nego i za moralni
odgoj. Oni bi trebali znati iskoristiti premnoge okolnosti
koje se pružaju i sakrivene izvore u samoj djeci.
Skupina ili zajednica ima osnovnu važnost za dječake i za
djevojčice. Obitelj i škola zahtijevaju stanovit nadzor. Od
nje se oslobađaju u društvu dobrih kolega i kolegica, svojih
vršnjaka. Skupina je obrana za svakog pojedinca; u njoj se
smanjuju kontrasti s društvom odraslih. Skupina poznaje i
svoje negativnosti: opasnost je neprihvaćanja ili
neprijateljstva prema drugima izvan takve skupine. Djeca
osjećaju potrebu vođe; ovaj se obično ne bira niti se imenuje,
nego se nametne snagom svoje prirode, fizičkom snagom ili
smionošću. Ako je vođa starija pozitivna osoba koje ižaruje i
svjedoči pozitivne vrijednosti vjere i moralno-duhovnog
života, redovito će imati odličan utjecaj na djecu, koja se
lijepe za slične uzore, iako se u takvu ozračju traže
odreknuća i male žrtve. Obratno, ako je vođa negativan,
56
može pokvariti cijelu skupinu i najveći dio pojedinaca jer još
nemaju kočnice otpora.
Igre što ih djeca provode nisu, nažalost, uvijek na mjestu.
Ipak, dječaci u tim godinama, općenito, još ne izražavaju veće
zanimanje za djevojčice koje im se čine brbljavice i glupače.
Velik dio njih nema još nikakve poteškoće kazati da nemaju
»prijateljicu«. U tom razdoblju prvi je zadatak odgojitelja
nastojati pomoći djeci da prihvate svoj spol i da budu ponosni
u svijesti da su muškarac ili žena.
Svećenikovo duhovno vodstvo
1 .Crkva ili oratorij je također ambijent koji znatno utječe
na djecu. Obitelj ne može biti smirena time da dijete pohađa
»vjeronauk«, kao što ni svećenik ne smije pomišljati daje sve
riješeno time ako dijete dolazi, ukoliko je vjeronauk uz crkvu
ili uz župni stan, ili ako dolazi na vjeronaučne satove u
školi. I roditelji i svećenici se moraju pitati što učiniti da
bi utjecaj Crkve na dijete sve više rastao. Tome moraju svi
pridonositi. Danas je dužnost ići za sustavnim programiranjem
moralno-duhovnoga i religioznog odgoja.
S obzirom na legitimnu želju djece da upoznaju tajne života,
bilo bi pogrešno i dalje smatrati da svećenik može sve
nadoknaditi, zamjenjujući sve u svakom trenutku. Svećenik ne
može nikad nadomjestiti ono što moraju učiniti roditelji
unutar intimnog kruga obitelji. Sa svojom vedrinom, sa svojim
iskustvom i ljudskim ozračjem, s atmosferom povjerenja obitelj
je nenadoknadiva za odgoj. Kao što svećenika ne može
nadomjestiti neki vođa dječačke skupine, tako se ni roditelji
ne mogu potpuno zamijeniti u seksualnoj inicijaciji. Oni se
niti smiju niti mogu odreći toga svog specifičnog, iako teškog
zadatka, kao ni zadatka vrhunaravnog odgoja djece s obzirom na
sakramente, na vjeru i na smisao za karitas. Oni su dužni
pružiti sretno iskustvo ljepote osobnog susreta s Kristom i s
njegovim darovima.
PREDBRAČNA LJUBAV
Svećenik će se potruditi da roditelji shvate da seksualna
stvarnost, njezin specifičan smisao i vrijednost izviru iz
teološkog reda stvaranja, otkupljenja i posljednjeg Kristova
dolaska. Međutim, te iste vrijednosti nose na sebi dvoznačnost
u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Iako su objekt Božjeg
stvaranja i božanskog uzdignuća, jednako su predmet
individualnih i socijalnih ljudskih padova. No mogu ponovno
biti ugrađeni u djelo spasenja Kristovim otkupljenjem koji je
divnije obnovio ljudsku prirodu. Ti vidici moraju biti temelji
onoj seksualnoj formaciji ili odgoju na koji su prije svega i
nadasve pozvani roditelji da ga predaju svojoj djeci.
2.Svećenik ima poseban zadatak, onaj odgojno-duhovni. Rodi-
teljima je, u smislu seksualnog odgoja djece, zadatak mnogo
konkre- tniji i precizniji, ali i složeniji, delikatniji i tu
ih svećenik može zamijeniti tek s nekim podukama i spoznajama
kada oni sami zataje. Ali upravo seksualni odgoj djece njemu
neće biti samo neki dio integralnoga ljudskog odgoja, nego će
to za nj biti polazna točka za duhovnu i vrhunaravnu viziju
stvarnosti koju pomalo treba djeci predati.
Ta podjela uloga ne smije razdijeliti odgojitelje. Treba sve
složno i zajednički koordinirati, a to će biti ako svećenik
drži kontakt s roditeljima, po mogućnosti i s učiteljima, da s
njima raspravi različite probleme, uključivši i problem
seksualnog sazrijevanja. To bi bilo normalno. Škola ima važnu
ulogu u spremanju djece za život, i za moralno-duševno-duhovni
život, kao i obitelj i Crkva. Zato je poželjno da svi oni koji
se bave odgojem djece koordiniraju sile i vrednuju rezultate.
3. U tom smislu donosimo nekoliko odgojnih komponenata.19
1) Intelektualna komponenta. Dijete u toj dobi napušta
maštovite priče djetinjstva i traži realnije i stvarnije
spoznaje i izričaje. Posebno zanimanje pokazuje za stvarnosti
prirode: dolaze u obzir kolekcije svih vrsta. Ono se ne vodi
razumskim težnjama za istraživanjem nego ga vodi radoznalost
da spozna pa stoga vrlo lako mijenja ukuse i traženja. Za malo
novaca može prodati ono što gaje stajalo i mnogo novaca i
mnogo truda.
58
2) Afektivna komponenta. Dijete se još nalazi u diskretnom
stadiju ravnoteže. Nastoji ostvariti društvo s vršnjacima,
rado se obvezuje na zajedničke pothvate koji ga mnogo stoje,
ponekad se to izrodi u prave dječje bande. Općenito još je
ekstrovertirano. Stvara prva prijateljstva koja će za kasniji
život imati jedva kakvo značenje jer se takva prijateljstva
vrlo lako napuštaju i zaboravljaju.
3)Religiozno-vjerska komponenta. Dijete osjeća potrebu za
aktivnom, živom i konkretnom pobožnošću. Religioznost je za nj
važna stvar, iako je možda sam vrlo površno proživljava. Na
prve vjerske sumnje i prva vjerska dublja zanimanja treba
odgovarati ozbiljno, istinito i sa sigurnošću; ne smijemo ga
ostaviti u tome da se u njegovoj duši akumuliraju neriješena
pitanja i neprecizne sumnje. Ako je obitelj zdrava: sigurnost
očaje oličenje Boga Oca, majčina ljubav i nježnost podsjećaju
na lik Majke Božje, križ izaziva plemenite osjećaje sućuti
prema Isusu koji je za nas bio raspet i umro.
4) Moralno-duhovna komponenta. Predpubertetsko doba je vri-
jeme kad dječak i djevojčica silno žele saznati pa ih ta želja
katkad vuče da upoznaju i dožive intimne zone svojih drugova.
U tome ih nosi više čežnja i potreba da uhvate kontakt s
izvanjskim svijetom na realističan način negoli strast ili
erotska senzualnost. U to doba osjećaju jak poriv za pravdom i
treba im pružiti mogućnost da ostvare vlastite inicijative.
Općenito govoreći, izuzimajući posebne okolnosti posebnih
mjesta i posebnih poticaja izvana, dječak u toj dobi još nema
teških seksualnih problema. Djevojčice, naprotiv, u dobi od 11
do 12 godina imaju mnogo jača pitanja u vezi s fiziološkim
razvojem koji se javlja ranije negoli u dječaka.
4. Zaključujući promatranje predmladenačkog doba ili buđenja
života, dobro je da imamo pred očima sljedeće:
Treba računati u tom predmladenačkom (= »predadolescen-
tnom«) pastoralnom djelovanju s provizornim karakterom i
ambiva- lentnošću cjelokupne psihologije dječaka i djevojčice
jer se upravo u tom razdoblju zbiva duboka restrukturacija
čitave njihove osobnosti.
PREDBRAČNA LJUBAV
Treba računati s posebno provizornim karakterom religiozne
strukture djeteta koja je razapeta između predajom primljene
dječje religioznosti i zrele religioznosti odrasloga. Kritička
revizija vlastite osobnosti dira u samu kičmu predmladenačke
religioznosti.
Treba, nadalje, računati s ambijentom koji je svaki dan sve
više sekulariziran, u kome se odvija evolutivna povijest
religiozne i vjerske osobnosti djeteta i općili dimenzija
društva, nadahnuta dubokim promjenama struktura.
Roditelji, odgojitelji i pastiri imaju težak zadatak da
shvate te pravce razvoja te da se pravo i na vrijeme sami
ispravno orijentiraju kako bi u pravi trenutak s dobrim
pogotkom uspio njihov intervent.
60
IV. PUBERTET KAO DOBA PRIJELAZA
Ako predmladenačko ili »predadolescentno« doba sa svojim re-
alističnim ispitivanjem života oko sebe označava otvorenost
prema životu općenito, mladenaŠtvo ili »adolescencija« se sa
svojim sentimentalnim krizama može definirati kao doba
otvaranja prema ljubavi. Taj rascvat mlada čovjeka prema
životu i prema ljubavi treba opi- sati jer je što bolje,
točnije i dublje poznavanje izvanjske i unutarnje pojavnosti
te istine prvi uvjet da se dječaku i djevojčici (ne kažemo još
»mladiću« i »djevojci«) u pubertetu prikladno pomogne u tom
kontekstu eksplozije čuvstvenosti, senzualnosti, simpatija,
prvih zaljubljivanja s otvaranjem prema ljubavi.
O Ivanu Pavlu II., ljubitelju mladeži, nakon susreta s
mladima u Torontu (srpnja 2002.), kardinal Karl Lehmann reče
ove riječi: »Papa na mlade ima fascinantan utjecaj. Ja se
pitam: ima li još koja osoba ili institucija na svijetu u koju
mladi ljudi imaju toliko povjerenje kao u njega?«1
Taj je Papa već na početku svoga pontifikata u Apostolskoj
pobu- dnici Catechesi tradendae, od 16. listopada 1979.,
opubertetu pisao u zgusnutoj sintezi kao o vrlo delikatnom i
početnom razdoblju mladenaštva, o trenutku života u kojemu su
roditelji pozvani da budu osobito pozorni u kršćanskom odgoju
sinova i kćeri. Među ostalim upozorava daje to vrijeme
otkrivanja samoga sebe »i svojega vlastitog unutarnjeg
svijeta, vrijeme plemenitih planova, vrijeme kad ključa
osjećaj ljubavi s biološkim nagonom spolnosti, vrijeme želje
da se bude zajedno, vrijeme posebno snažne radosti koja je
povezana s opojnim otkrićem života. No, to je često i doba
dubljih pitanja, tjeskobnih i čak praznih istraživanja, doba
nekog nepovjerenja prema
PREDBRAČNA LJUBAV
dragima s opasnim zatvaranjem u sebe, a katkada i doba prvih
promašaja i ogorčenosti«.2
Pokušajmo tu Papinu sintezu o pubertetu razviti u četiri
točke: vidjeti najprije karakteristike biološke dimenzije
buđenja i sazrijevanja u spolnosti - kao nužna prijelaza preko
rijeke s jednog kraja mosta na dragi kraj, zatim otkriti
društvene dimenzije, pa psihološke istog fenomena, da završimo
s refleksijom prikladna pastoralnog postupka s mladima u
pubertetu.
Biološka dimenzija puberteta
Prikladna, delikatna i vrlo mudra informacija na tom
području samo je jedan vidik, ne najvažniji, s obzirom na
upućivanje u seksualnu odgovornost dječaka i djevojčice.
Spoznaje o porijeklu života,
o spolovima i o njihovim manifestacijama po sebi nisu dovoljne
da oblikuju osobnost. Želimo li da informacija postane snažan
činitelj seksualnog odgoja, tj. da postane formacija, treba
odmah od početka biti popraćena preciznim pojmovima o naravi i
o svršnosti spolnih funkcija. Samo tako će mlad čovjek doći do
uvjerenja daje potrebno kontrolirati svoje spolne impulse.
Štoviše, tim putem može doći do uvjerenja da mu je na tom
području potreban vođa?
1. Prvi korak u tom odgojnom postupku ili jedna od prvih
ideja koje moramo dječaku i djevojčici što prije prenijeti
jest da »biti spolno biće« označuje bitnu kvalitetu naše
osobnosti pa da je stoga naša spolnost strogo povezana i
međuovisna s razumom, voljom i čuvstvenim životom. To nije tek
dragotna kvaliteta i bez utjecaja na opću uravnoteženost
osobe. Drugim riječima, to znači daje seksualnost takva
dimenzija u čovjeku koja prožima sva područja čovjekova
ponašanja.
Službena Crkva preko Kongregacije za katolički odgoj nedvoj-
beno i bez bojazni kaže: »Spolnost je temeljna sastojnica
osobnosti, njezin način bivovanja, očitovanja, ophođenja s
dragima, osjećanja,
62
PUBERTET KAO DOB A PRIJELAZA
izražavanja i življenja ljudske ljubavi. Zbog toga spolnost je
sastavni dio razvitka osobnosti i njezina odgojnog procesa.«4
Isto je već ranije Kongregacija za nauk vjere rekla mladima i
njihovim odgojiteljima: »Doista, osoba po spolnosti dobiva one
značajke koje ju na biološkoj, psihološkoj i duhovnoj razini
čine muškarcem ili ženom te stoga imaju veliku snagu i
značenje za postizanje zrelosti svakoga pojedinog čovjeka i za
njegovo uključivanje u društvo.«5
Prema tome, »spolnost koju ljubav usmjeruje, uzdiže i u sebe
uključuje poprima značenje prave ljudske vrednote«.6 Spolnost
bez ljubavi je razorna moć što S. Freud, proučavajući spolnost
kao izoliranu monadu bez ljubavi, nije uočio. U ljubavi i s
ljubavlju spolnost »unutar biološkog i psihičkog razvoja
skladno raste i u punini se ozbiljuje jedino postizanjem
duševne zrelosti koja se očituje u nesebičnoj ljubavi i
posvemašnjem samodarivanju«.7
Tako u našemu ljudskom biću nema nijedne dimenzije i u
životu nijednog čina koji ne bi bio zaodjeven i karakteriziran
seksualnošću, mnogo prije svih drugih razlika. Jasno je da se
osobnost čovjeka ne može svesti na spolnost, ali je isto tako
jasno da bilo kakva manifestacija spolnosti - više-manje
svjesna ili čak podsvjesna - duboko utječe na bitnost čovjeka
i na njegovo djelovanje; bilo da se radi o muškom ili o
ženskom biću.
Posljedica je to što nikakav pravi odgoj ne može
apstrahirati ili ne obazirati se na tu temeljnu dimenziju, što
je seksualnost u čovjeku. Jer ona prodire u egzistenciju
cjelokupne osobnosti, njezine emocije, njezine misli, njezine
odnose s drugim ljudima, pa ako se s njom ne računa ozbiljno,
odgoj će biti pogrešan.
U toj perspektivi spolni odgoj se sastoji u stanovitu
razvojnom procesu da se stvari vide onakve kakve jesu, u
jednoj filozofiji o tome što znači biti muškarac ili biti
žena, u stilu života i načina ponašanja da čovjek bude sebi
adekvatan i autentičan u svome spolu. Pošto smo malo-pomalo
uspjeli mladu čovjeku dati potrebne spoznaje
o seksualnosti, treba mu otkriti njezine vrijednosti i izražaje
kako se ona pokazuje, npr. u radu, u studiju, u prijateljstvu,
u odmoru, u druš
PREDBRAČNA LJUBAV
tvenim odnosima, u običnim i neobičnim prilikama konkretnog
života.
S obzirom pak na praktičnu aplikaciju biološkog odgoja
spolnosti, napose u doba puberteta, odgojitelji se imaju
pobrinuti da mlad čovjek, gledom na osobnu seksualnost,
svakako izbjegne dvije opasnosti: da se, sjedne strane,
izražaj spolnosti ne izrodi u traženje vlastitog zabavljanja i
individualna uživanja a, s druge strane, da se ne stekne prema
njoj neprijateljski stav u montanističkom ili manihejskom
smislu, smatrajući je danom ne od Boga nego od Zloga. Oba su
ova stajališta nekršćanska i gotovo jednako pogibeljna.
1) Ljudska seksualnost nije nešto čime bi se mlad čovjek
mogao igrati iskorištavajući je u svoje vlastite senzualne
doživljaje. Ona ima točno određenu svrhu koja je strogo
povezana s cjelokupnim višim svijetom čovjeka. Dokazana je
međuovisnost seksualnih uzbuđenja sa svijetom razuma i
afekata; svaka zlouporaba nepovoljno se odražava na središnje
sposobnosti i na sve osobne manifestacije čovjeka. Radi se,
dakle, o sposobnosti koju treba najozbiljnije uzeti u
horizontu cjelokupne ljudske osobnosti i njoj se pridijeva ona
va- žnost što je inače pridijevamo činiteljima koji najjače
utječu na našu cjelokupnu uravnoteženost. Ta nam sposobnost
jamči da možemo ljubiti i vedro gledati na stvarnost oko sebe.
Inače je opasnost da se mlad čovjek dade na avanturističke
eksperimente sa svojim organima i njihovim mehanizmima pa da
na taj način banalizira upravo svaku seksualnu manifestaciju -
kao što to danas, nažalost, gotovo redovito susrećemo - te da
je posve vulgarizira čak i u funkciji ljubavi i intimnosti,
što je iz temelja protivno Stvoriteljevim nakanama i prirodnom
tijeku stvari.
2) S druge strane, spolnosti ne smijemo pristupati
neprijateljski, kao da bi ona bila neprijatelj čovjeka i
provokator svakog zla. Naprotiv, ona je izvanredno pozitivna
sila u razvojnom procesu ljudske osobnosti, njezinoj zdravoj
inicijativi i bogatu stvaralaštvu na svim područjima, sa
specifičnim zadatkom da prethodi i pomaže rađanju čovjeka,
rastu Božjeg naroda i ispunjenju neba novim stanovnicima.
64
PUBERTET KAO DOBA PRIJELAZA
To znači da bi bio kriv i opasan stav onog dječaka ili
djevojčice koji bi u ime krivo shvaćene duhovnosti navijestili
rat vlastitoj spolnosti. Takav napor da se duhovnost ne
utjelovi u konkretnom čovjeku sazdanom od duše i tijela (GS
14), nego negdje u »oblacima« pa da dobije prizvuk nekoga
nerealna »angelizma«, u temeljima je pogrešan i apsurdan.
Takav će napor veoma brzo uroditi plodom da subjekta baci u
iscrpljenost i nervozu ili u razne oblike tjeskobnih
konflikata (skrupula, opsesija...) ili obratno, u opasne
»nadoknade«, pošto se dotični (možda i uz pomoć psihijatra)
otresao »predrasuda«.8
2. Drugi korak koji valja polučiti u seksualnom odgoju jest
taj da dječak, odnosno djevojčica, shvate i prihvate svoju
specifičnu ulogu muškarca, odnosno žene. Oni se takvi kakvi
jesu, ne kamuflirani ili drukčiji, moraju uklopiti u svoje
muško ili žensko zvanje u ljubavi i za ljubav na svijetu.
Svako je, naime, zvanje u ljubavi i za ljubav ili nije zvanje.
Kao takvi moraju se angažirati i sami brinuti za svoje sa-
zrijevanje kao ličnosti i za svjesnu obranu svojih spolnih
kvaliteta, kao i svojih prednosti koje ih razlikuje od drugog
spola. To znači da mlad čovjek treba prihvatiti svoju
seksualnu ulogu - zvanje, poziv
- realno, bez ikakva prikrivanja i bez ikakva uspoređivanja s
drugim spolom - što može biti opasno i roditi perverezijama.
Prikrivanje ili uspoređivanje, suočenje je tipično još
nezreo ženski stav koji rađa stanovitim ekscentričnim
ponašanjem, gledajući inače na ono što rade i kako se ponašaju
drugi. Takav stav rađa oštro odbacivanje muškoga društva s
jakim alteracijama cjelokupne psihičke ravnoteže dotične
osobe, a ponekad se javljaju tendencije prema raznim
izričajima homoseksualnih!lezbijskih nadoknada. Dobar odgoj će
to preduhitriti ako izbjegava svaku diskriminaciju između
muškarca i žene, uvjerivši ijedne i druge o njihovoj osobnoj
vrijednosti i dostojanstvu (usp. Post 1-2). Treba im pokazati
da i jedni i drugi mogu pridonijeti svojom spolnošću (=
spolnom ljubavlju) ljudskom usavršavanju i to upravo na
temelju specifičnih seksualnih razlika svakog pojedinca.
PREDBRAČNA LJUBAV
3. Treći korak u seksualnom odgoju već od puberteta, od
prvotne važnosti, jest: podati cjelovitu i jasno-preciznu
ideju o Ijubavi. Ljubav je temeljna vrijednost u cjelokupnom
čovjekovu životu, humanom rastu, kršćanskom sazrijevanju u
svim krepostima, napose u kreposti mladenačke čistoće - danas
toliko pogažene - dakako, i u čitavom problemu spolnosti. Kao
što samu spolnost ne smijemo nikad miješati s onim što je
venerično i genitalno, tako ni ljubav ne smijemo nikad
zamijeniti s raznim nakaznim senzualnim ili erotskim
manifestacijama što ih u našoj civilizaciji susrećemo na
svakom koraku, a koje s pravom autentičnom ljubavlju nemaju
gotovo ništa zajedničko.
O problemu ljubavi posebno ćemo govoriti malo kasnije, u
sklopu problematike zrelijeg mladenaštva.9 A sada recimo samo
ovo: ako mlad čovjek uspije smjestiti svoju seksualnost i sve
njezine manifestacije u ambijent isključive službe Ijubavi,
bilo s obzirom na ono što se odnosi na priopćavanje osobnih
vrijednosti, bilo na ono što se tiče izražavanja čuvstvenog
svijeta, njegova će se ljubav - bez potresa i zastranjivanja -
skladno razvijati i sazrijevati do punine. Takav će mlad
čovjek, nažalost, vrlo lako i brzo biti osuđen od okolnog
društva u svojim ispravnim seksualnim stavovima i principima s
obzirom na mladenački i zaručnički život, ponekad će ga
vršnjaci izru- gati, pa i stariji. Tako, umjesto da mu se
pomogne da dođe do zrelosti u ljubavi, žele ga zakočiti i
upravo katastrofalno u tome zapriječiti. Treba ostati
nepokolebljiv u svojim uvjerenjima i time svjedočiti svoje
kršćanstvo.
4. Četvrti korak u seksualnom odgoju bit će u tome da se
mladi upute kako bi se vedro suočili sa svojim specifično
spolnim odgovornostima. Oni moraju dati sebi računa o
pozitivnim vidicima seksualne privlačnosti, o njezinim
opasnostima, o njezinoj svrsi, o njezinim funkcijama u službi
izgradnje ljubavi ili bar u izgradnji prvih premisa za pravu
autentičnu ljubav. Konkretno se radi o tome da se mladić ili
djevojka ne prepuste slijepo navalama osjećaja - od tjeskobe
do erotskih avantura - ili, još pogubnije, stimulacijama
slijepa seksual
66
nog nagona. Radi se o tome da se mlad čovjek odgoji i da se
navikne pažljivo ispitivati sve takve impulse i sugestije sa
živim osjećajem vlastitih odgovornih seksualnih dužnosti.
U cjelokupnom tom problemu radi se o pitanju jake volje.
Nijedan atleta nije improvizator; svaki se dugotrajno
uvježbava, dakako, ako želi postići uspjeh. Nakon dobivene
prve nagrade u Glazbenom zavodu u Zagrebu, upitao sam onu
mladu odličnu pijanisticu (danas profesoricu glazbe), koliko
je sati na dan vježbala i kako dugo. Odgovorila je: »Mjesecima
po devet sati na dan.« Iznenađen tolikim vremenom utrošenim u
vježbanje glazbenih kompozicija, pitao sam sama sebe: »Tko od
nas kršćana, svećenika... uvježbava život kreposti, molitve,
svladavanja... devet sati dnevno, a trebali bismo stajati na
straži svoga duhovnog života puna 24 sata na dan.«
Odgojitelj će svog odgajanika, sve tamo od prvih godina,
privikavati na razne, pa i teške, tehnike koje proizvode i
podržavaju energiju, kao i na stanovit stil života koji će
dati mogućnosti, kada za to dođe trenutak, da mlad čovjek
intervenira bez prevelika umaranja ili zastoja jer je na
vrijeme zgodno akumulirao svoje sile za takve trenutke.
Kasnije ćemo o tome reći još koju riječ kad bude izričit govor
0 mladenačkoj čistoći. U toj će viziji mnogo pomoći razumsko
»vođenje seksualnosti« da uvjerimo mlada čovjeka da je naša
seksualnost tipično razumska, lijepa i čista. Znači, ona nije
puka manifestacija podražaja niti mehanički odgovor na njih,
nego se radi o seksualnim impulsima i odgovorima na te impulse
koji moraju biti potpuno prožeti razumnošću, voljom, vedrinom
i radošću. Intervent kontrole
1 vodstva naravni je izražaj naše spolnosti i spolne
ljubavi (R Chauc- hard).10
5. Napokon, da od mlada čovjeka uklonimo iznenađenja i
zastranjenja s obzirom na loše strane seksualnosti - a tih
je danas u ovom erotiziranom društvu premnogo - bit će vrlo
prikladno da on na vrijeme i bar globalno upozna ta
zastranjenja i slabosti koje se događaju u svijetu i koje se
mogu počiniti u zlouporabi spolnosti. Ali oprez na način kako
to izvesti: roditelji i odgojitelji ispadnu vrlo smiješni i
PREDBRAČNA LJUBAV
naivni pred dječacima i djevojčicama u pubertetu kad im počnu
govoriti o nastranostima na tom području, što ovi već odavna
znaju i previše - s ulice, iz programa, iz pornografske
lektire, iz škole, iz druženja s vršnjacima različitih
svjetonazora... Bilo bi, smatraju uvaženi autori, korisno kad
bi na oprezan način bar ukratko nešto saznali o fenomenu
prostitucije, danas već toliko raširene i toliko očite, o
motivima kako je nastala, kako se iz financijskih razloga
provodi, o njezinoj povezanosti s kriminalom. Bilo bi korisno
da se baci koja ideja o opscenom tisku (iako ga oni već
poznaju i možda potajno čitaju), o homoseksualnosti i drugim
oblicima spolnih zastranjivanja.
Važno je ponovno naglasiti da će roditelji svojim životom,
zdravim kršćanskim svjedočenjem vrijednosti spolne ljubavi,
toplinom pristupa svojim mladima i punim razumijevanjem u doba
njihova puberteta - kad su osobito ranjivi na emotivne
utjecaje i kad se osjećaju osamljenima - otvorenim razgovorima
u »pravi trenutak« (Pfli- egler) osokoliti ih i poduprijeti u
borbi za čistoću, a mudro se oduprijeti negativnim utjecajima.
Tih danas ima premnogo, a izražavaju se raznim sloganima
kojima se podcjenjuje kršćanski odgoj glede ispravne Ijubavi i
kreposti čistoće.
»Roditelji će ponekad, osobito u društvima koja su
poremećena konzumističkim poticajima (a malo ih je koja
nisu!), morati - a da to previše ne daju do znanja - voditi
računa o odnosima svoje djece s djecom drugoga spola.«11 U
našem erotiziranom društvu seksualna revolucija od 1968.
jednako traje i posve se bez smetnje šutke dalje sprovodi, u
stvari je kao definitivno od društva (čak i zakonodavstva
Europske zajednice) prihvaćena. »Postoje navike u govoru i u
vladanju koje su ćudoredno nepravilne i predstavljaju način
banaliziranja spolnosti, svodeći je na potrošan predmet.
Roditelji trebaju, dakle, svoju djecu naučiti vrednotu
kršćanske skromnosti, trezvenosti u odijevanju, nužne
samostalnosti glede mode, što je značajka muškarca ili žene sa
zrelom osobnošću.«12
Mlad čovjek, zgodno i dostatno poučen o takvim i sličnim
lošim vidicima našega suvremenoga društva, vjerujemo, neće
slijepo upa
68
sti u situacije koje bi ga osupnule niti će ga to, ako nešto
takvo susretne (a mnogo toga je već susreo i na svakom se
koraku susreće, pogotovo u većim i velikim suvremenim
gradovima), preokrenuti i pokvariti. Netko mi je od
izgrađenijih mladih priznao: »Rim me fascinira: središte
svijeta, arheološko i povijesno bogatstvo, korijeni kršćanstva
s katakombama, bezbroj crkava i nedostiživih umjetnina,
sveučilišta i škole, premnogo grobova svetaca puna dva
milenija, ali bojim se biti u Rimu, on mije teška napast...«
Današnji odgoj naših mladih u pubertetu nije nipošto
jednostavna i po sebi razumljiva stvar. »Općenito valja
priznati daje riječ o prilično tešku pothvatu jer se ovdje
isprepliću različite odrednice (fiziološke, psihološke,
pedagoške, socio-kulturalne, pravne, ćudoredne i vjerske) koje
utječu na odgojni proces. (...) Pohvalan je napor onih koji su
se znanstvenom ozbiljnošću dali na proučavanje toga pitanja.
Oni polaze od znanosti o čovjeku i svoja dostignuća uvrštavaju
u program koji je u skladu sa zahtjevima ljudskog dostojanstva
kako se ono očituje u Evanđelju.«13
Socio-kulturalna dimenzija puberteta
Pubertet označuje početak razvoja koji ljudskom biću donosi
mogućnost rađanja. Pubertetski fenomen u mladu čovjeku je
nešto poput potresa, a to je donekle i za njegovu okolinu.
Tijelo prolazi fazom duboke preobrazbe koja se i izvana
očituje produljivanjem stasa, pojavljivanjem prvih dlaka kod
mladića i grudiju kod djevojke. Domaći se čude nastranosti i
samovolji mlada čovjeka, dok on sam ne shvaća promjene koje su
se na njemu dogodile. To je odlučno značajno razdoblje za
budući razvoj čovjeka. Dob puberteta varira prema ljudskim
rasama i krajevima. U toplijim krajevima pubertet dolazi
prije, u hladnim kasnije. Danas je općenito opaženo da svuda
dolazi ranije negoli nekoć, a razlozi su tome suvremena
higijena, način sporta i prehrane, današnje erotizirano i
panseksualizirano druš
PREDBRAČNA LJUBAV
tvo. Sve to snažno utječe na mlada čovjeka tako da i njegov
psihofizički sklop drukčije reagira.14
1. Pubertet je doba prijelaza. Ako dječak i djevojčica
fizički postaju sposobni već za rađanje, desetak i više godina
će proći do psihičke zrelosti koja se zahtijeva za odgovorno
roditeljstvo. Prijateljstva s istim spolom se nastavljaju, a
često još i pojačavaju, usporedo s normalnim spolnim
impulsima. Nije govor o homoseksualnoj privlačnosti, nego
upravo o prirodnoj fazi razvoja prema kasnijoj hete-
roseksualnasti. Oblici izražaja seksualnosti prema drugome
spolu različiti su. Mladić se želi pokazati pred djevojkom kao
muškarac, ali pred njom osjeća prije svega plahost. Boji se da
pred njom ne ispadne smiješan pa joj još nema snage očitovati
svoju »veliku ljubav«. Taje plahost providencijalna jer govori
o polaganu psihološkom sazrijevanju. No ona je u isto vrijeme
provizorna. Kad u određenom stadiju mladosti ne bi bila
svladana, mladić, nesposoban za međuodnose, našao bi se u
teškim napastima da potraži avanture s anonimnim ženama
laksnih manira. U tom bi se slučaju fizička seksualnost
odijelila od psihičke seksualnosti pa bi i u budućnosti njihov
ponovni spoj bio stavljen u ozbiljno pitanje.
2. Dokument Papinskog vijeća za obitelj daje vrijedne upute
roditeljima kako će postupati sa svojim mladima u pubertetu: s
obzirom na tjelesne i psihičke promjene, a u vidu kreposti
čistoće (br. 88); sa svojim kćerima »pomažući im radosno
prihvatiti razvoj žen- stvenosti u tjelesnom, psihološkom i
duhovnom smislu. Tako će se normalno moći govoriti o ciklusima
plodnosti i o njihovu značenju, ali još neće biti nužno, barem
ne ako se to izričito ne traži, dati potanka tumačenja
spolnoga sjedinjenja« (br. 90). Isti dokument govori o velikoj
važnosti da se i sinovima adolescentima »pomogne shvatiti
razdoblje tjelesnoga i fiziološkoga razvoja spolnih organa,
prije nego što te spoznaje dobiju od vršnjaka... ili osoba
koje nisu dobronamjerne. Fiziološke se činjenice muškoga
puberteta trebaju predstavljati u ozračju vedrine,
pozitivnosti i opreza, u obliku braka-obitelji-očinstva«
(br. 91). Spomenimo još i sljedeće: »Pouka bilo dje
70
vojaka bilo mladića treba težiti pokazivanju ljepote
majčinstva i čudesne stvarnosti rađanja te duboku značenju
djevičanstva. Na taj će im se način pomoći da se odupru danas
toliko nazočnom hedonističkom mentalitetu te, osobito, da u
tako osjetljivu razdoblju preduhitre ‘kontracepcijski
mentalitet’ koji je nažalost toliko rasprostranjen i s kojim
će se djevojke kasnije, u braku, morati suočiti« (br. 92).
3. Muškoj uzdržljivosti mladića odgovara kod djevojke
tipično koketiranje njezine dobi. Ona se želi svidjeti da se
tako afirmira, ali kad susretne mladića koji joj se zaista
sviđa i za kojega vjeruje daje voli, ona se, ako je dobro
odgojena, neće upuštati ni u kakvu seksualnu avanturu.
Jednostavna prirodna želja da sačuva svoj fizički integritet
priječi je od toga i štiti je u njezinu djevičanstvu. U abnor-
malnim razvojnim prilikama, bez odgoja, toga prirodnog
elementa koji je čuva nema i opasnost je da takve upadnu u
prostituciju. Bilo kako, dok u tom razdoblju razvoja mladić
raste u muškoj potrebi da sebi podvrgne i podloži druge,
djevojka razvija potrebu da se daruje. Sve se to zbiva u
skokovima. Tako se događa da mladi padaju iz zanosa i
prekomjerna veselja u potpunu nemoć i malodušnost, iz misli
o veličini u kompleks manje vrijednosti, iz velika i intenzivna
angažmana u najveću pasivnost jer je to razdoblje njihova
života upravo položeno u tu nestalnost. Odgojitelji to trebaju
poznavati, s time računati, kako bi uvijek bili spremni
shvatiti i nikad dramatizirati situacije, nego davati nove
poticaje i novu snagu.
Na afektivnom planu u pubertetu dječak koji prelazi u
mladića i djevojčica koja prelazi u dob djevojke očituju tu
nestabilnost zatvarajući se ponekad u šutnju, drugi put
reagirajući neprikladno na neku opomenu ili prigovor, osobito
ako im se čini daje taj prigovor nepravedan. Ima slučajeva kad
se mladić pokazuje neosjetljiv dok je u stvari veoma potreban
nježnosti.
Na intelektualnom planu počinje čak i tvrdim riječima
kontestirati autoritet, boji se da ga drugi drže na uzdi, u
njemu se pojačava duh kritike. To je, uostalom, stanovita
vrijednost, ali je valja prikladno
PREDBRAČNA LJUBAV
odgojiti i usmjeriti. Ponekad silom nastoji sebi izboriti
slobodu rje- čitošću i polemičkim načinima, ali njegova
psihička lomljivost zahtijeva jako vodstvo s puno ljubavi,
čemu se on često znade još i predati.
Na religioznom planu osjeća potrebu da u svećeniku nađe
veliko povjerenje zbog svojih vjerskih i ćudorednih poteškoća
koje snažno osjeća i nerijetko ih precjenjuje. Bit će vrlo
lako usidriti ga u Boga koji mu se otkriva za vrijeme neke
ekskurzije, dok promatra izlazak ili zalazak sunca ili pri
sudjelovanju u nekoj karitativnoj akciji..., lakše negoli u
transcendentnog Boga ili onog kršćanske tradicije.
4. Ta se dob smješta u ljudski život kao nešto što je na
osobit način ambivalentno. Mlad čovjek u pubertetu više nije
dijete, a nije još ni zreo čovjek. Osjeća da pripada određenom
spolu, ali s početnom i nestabilnom karakteristikom. Zanosi se
za najplemenitijim idealima, no ponekad mu se sve čini
besmisleno. Afektivno je u mogućnosti da postane svetac ili
delinkvent. Vrlo je važno da odgojitelj shvati daje mladićeva
ćudoredna i duhovna kriza, koja mu se čini abnormalnom (a
ponekad to i jest), zapravo prisutnost silna životnoga
neotuđiva dinamizma.
Kaže se da su mladić ili djevojka te dobi u krizi. To je
istina. No šuti se o tome da čovjek zapravo u svakoj dobi
svoga života prolazi kroz stanovitu moralnu i duhovnu krizu.
Ta dob označuje jedino možda otvaranje prema životnim krizama.
Opasnost je da u toj dobi poteškoće izgledaju nesvladive, ali
dobar odgoj mora ići za tim da označi pravu mjeru dotične
krize koja se redovito doživljava pretjerano u tom trenutku
ljudskog života. Djelovanje onog odgojitelja koji želi
probleme u toj dobi kod mladeži svesti na pravu mjeru i razne
pretjeranosti zgodno kanalizirati treba biti vođeno velikom
ra- zboritošću, pokazivanjem sveopćeg razumijevanja, ali i
odlučno.
Razboritost je osobito nužna zbog preosjetljivosti mlada
čovjeka. »Ne znam što ću s njim. On je strašno osjetljiv kao
nijedno drugo moje dijete«, reče mi njegova mama, bivša moja
studentica, koja ima tri sina i dvije kćeri, a taj je sin
treći po redu, u stvari rođen u ve
likoj gužvi građenja kuće pa nije isključeno da je već u
majčinoj utrobi doživljavao neke stresove, što se onda svom
snagom ispoljilo u pubertetu.
Razumijevanje za nutarnje borbe i za poteškoću samokontrole,
koje redovito prate ljudski život, u toj dobi trebaju biti na
najvišem stupnju jer se radi o mladenačkom potresu. No takvo
razumijevanje ne smije se pretvoriti u fatalnu šutnju koja bi
se shvatila kao odobravanje zla ili kao kompromis. Odlučnost
je potrebna da se svlada naravna nestabilnost kod mladih u toj
fazi razvitka. Vodstvo, rekli smo, mora biti čvrsto, no uvijek
s puno ljubavi: »Fortiter et suavi- ter« - kako se izražava
višetisućno potvrđeno iskustvo.
Psihološka dimenzija puberteta
1. Obitelj je i dalje osnovni i glavni ambijent koji utječe
na daljnje odnose odrasloga s društvom. No ona koja mora biti
prva odgovorna za odgoj, obično nažalost slabo poznaje svoju
funkciju sučelice mladima u doba puberteta. Mnogi roditelji
pogrešno vjeruju da u tom razdoblju razvoja moraju svoje
djelovanje prema djeci ili svesti na minimum ili ga posve
ukloniti. Međutim, mladi još mnogo trebaju od svoje obitelji,
a prije svega trebaju obiteljsko ozračje osjećajnosti i nježne
i zdrave Ijubavi, kao i obiteljske zaštite. No ipak je istina
da obiteljsko djelovanje u to doba razvoja djece treba biti
donekle reducirano i diskretno. To djelovanje zahtijeva
premnogo takta i upravo neograničene sposobnostiprilagođavanja
najrazličitijim situacijama u kojima se mladi mogu naći.
2. Odnosi između roditelja i djece u toj fazi mogu postati
teški, vrlo teški sve do mjere da se mogu označiti kao
»napeti«. Roditelji više ne prepoznaju u tom dječaku ili
djevojčici reakcije svoje djece od jučer dok ih djeca
prekoravaju da se s njima postupa kao s »malima«. »Nismo više
djeca« - redovita je riječ. Za njih su roditelji »moj stari« i
»moja stara« ili gore: »moj fosil«, »moj kostur« - koji spada
PREDBRAČNA LJUBAV
ju u prošlu epohu, iako mama od njih može biti starija svega
dvadesetak godina, nekad čak i manje. Roditelji griješe u tome
što na tu svoju djecu projiciraju sliku mladeži svoga vremena
- svojih kolega i kolegica - od koje slike se duševno ne mogu
rastaviti.
U toj dobi možemo razlikovati dva procesa, duboko različita
s obzirom na obitelj i na izvanjski svijet: s jedne strane
progresivno oslobađanje od krvnih veza, a s druge strane
dozrijevanje novih veza s izvanjskim osobama.
Steći pomalo vlastitu slobodu za mlada čovjeka te dobi znači
prije svega olakšati sebi veze s obiteljskom zajednicom. Braća
i sestre, osobito stariji, koji su jače stvarno utjecali i
vršili kontrolu, sada se slažu s time ili dođu do toga da
prihvate kao činjenicu da njihov mlađi brat ili sestra »ide
svojim putem«. No osobito je pitanje odnos prema roditeljima
koji se mijenja.
3. Prema ocu. Mlad čovjek želi urediti svoj život prema
osobnim smjernicama, a ne na očinski način. Kad im otac
omeđuje slobodu ili im se čini kao da to radi, sin ili kćerka
će nastojati sve se više od njega udaljavati. To udaljavanje
od očeva lika zbiva se u dvostrukom smjeru: u unutarnjem i u
vanjskom smislu.
U unutarnjem: prije je dijete u ocu gledalo onoga koji gaje
poučavao kako će biti »čovjek«, a sada očekuje da će njegov
otac u njemu pronaći neku crtu koja kazuje da je čovjek.
U izvanjskom: mladić želi zadržati ozračje očinskog
autoriteta, a u isto vrijeme umnožiti svoju osobnu slobodu.
Ako se otac ne zna na vrijeme prilagoditi situaciji ili ne
može uvijek pristati na nju, nastaju trzavice koje prikriveno
dugo traju, dolaze kritike i hladnoća u odnosima, što također
može vrlo dugo potrajati.
4. Prema majci. Odbijanje od majke je nešto manje vidljivo i
stvarno jer svatko ima potrebu da bude ljubljen i da ljubi i
da mu se vjeruje. Ipak, s mjerom s kojom se voli i prenosi
povjerenje na »ti« žene druge krvi, pa ako to još nije
nastupilo, nastupit će ubrzo, i majčin se utjecaj smanjuje. To
roditelji moraju znati podnijeti. Otac i
74
majka treba da posjeduju uvijek ozbiljnu dobrotu i dobrohotnu
ozbiljnost.
Nerijetko, napose majke, nisu to kadre podnijeti. Posesivno
se trgaju za sinovu ljubav, što kasnije, nažalost, ne u jednom
slučaju, završi tragedijom rušenja sinove obitelji: nije samo
jedna svekrva koja nije kadra podnijeti »nov« i »drukčiji«,
»neobičan« način svoje snahe nego što je to ona radila i kako
sije zamišljala. Zato taj snahin način ne valja. I jer snaha
nije prihvaćena u svojoj osobnosti, ismijana i pogrđena
odlazi...
I tako, negdje od puberteta dalje, počinje proces
približavanja osobama izvan obiteljskog kruga. Najprije će to
biti prijatelj istoga spola, istih godina, s kojim se stvara
tijesno i povjerljivo prijateljstvo. Na taj način mlad čovjek
svladava osjećaj samoće u prijateljstvu s prijateljem istoga
spola. I to je providencijalno tako u mladu čovjeku jer ima
priliku zaviriti u duhovni svijet drugoga mlada čovjeka. A
kako se radi o istom spolu, mnogo je lakše taj duhovni svijet
shvatiti i moguće je približiti mu se s manje opasnosti.
Susret s drugim spolom, u normalnim prilikama, dolazi malo
kasnije, u doba kad je moguće posjedovati veću zrelost i već
određeno psihološko razumijevanje drugoga, u doba
zaljubljivanja i ljubavi.
5. Zatim slijedi približavanje nekome, starijemu koji služi
kao uzor. Prijatelj se traži za sadašnjost, a neki uzor za
budućnost. Mladić, naime, zna da mora sazrijevati, ali mu nije
jasno do koje mjere. Stoga mu je potreban parametar da vidi
koji je put već prevalio i koji mu još preostaje za buduća
naprezanja. Taj mu je parametar neka starija osoba koja će mu
biti u tome uzor i koju želi nasljedovati.
Ako netko postane model (uzor, ideal) za mlade, znači da u
sebi nosi vrijednosti. Mladi su veoma osjetljivi i otvoreni za
vrijednosti: da ih pronađu, da ih odvagnu i da ih realiziraju.
No potrebno je da oni osjete i da vide da su te vrijednosti
ostvarene u nekoj odrasloj osobi koja im tada služi kao vođa.
U tom je smislu zaista vrlo općenito velika odgovornost
odraslih.
PREDBRAČNA LJUBAV
6.1 konačno: neka nitko ne misli da je taj dvostruki proces
(= odbijanje od obitelji i vezivanje s izvanjskim osobama)
neko zlo. Radi se o posve prirodnom, štoviše, o
providencijalnom procesu. Biblija kaže: »Stoje Bog sjedinio,
neka čovjek ne rastavlja« (Mt 19,6). A to je potvrđeno
ženidbom koja se stvara slobodnim ljudskim izborom. »Stoga će
čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu i bit će
njih dvoje jedno tijelo« (Post 2,24). Ako su obiteljske veze
svete, sigurno je da nisu najsvetijeg Gospodin kaže: »Ako tko
dođe k meni, a više voli svoga oca, majku... ne može biti moj
učenik« (Lk 14,26). Postoji, dakle, viši vez negoli je krvni',
u tome se slažu i teologija i psihologija.
Pastoralni normalni kontekst
Rekli smo da u toj dobi počinju izvanobiteljski kontakti i
odnosi. Škola, prijatelji, netko od odraslih - pozitivno
upadaju u taj razvoj, razvija se nova društvenost i novo
druženje.
1. Sad je trenutak da se mlad čovjek odgoji za Ijubav prema
svim ljudima. Potrebno je da se s raznih odgojnih činitelja
privikava na rad u skupini, pozivom da se oslobodi raznih
svojih egoizama. Obitelj, napominjemo, i dalje ostaje osnovna
zajednica koja na nj vrši određen životni utjecaj.
Kad je mlad čovjek član župne zajednice, župnik se mora
zanimati za nj. Mladu će čovjeku crkva i pastoralni centar
biti kultno, liturgijsko, vjeronaučno, rekreativno drago
mjesto. Kateheza će mu u ozračju dijaloga produbiti i
osvijetliti životna pitanja. Obitelj treba biti sporazumna s
tim odgojem i s njime surađivati, inače može u malo vremena
razoriti sve što se tu sagradilo. Ako se obitelj slaže s
crkvenim odgojem, tu može naći za svoje mlade vrijednosti
prijateljstva, slobode, smisao seksualnog, vjerskog,
obiteljskog itd.
2. Na svećeniku je, u dogovoru s roditeljima, kako će
aktivirati mlade ljude i u kojim aktivnostima, osim
liturgijskih... Svakako,
76
treba ih ugraditi u župnu zajednicu da budu njezini aktivni i
»zreli« članovi (negdje se priređuju svečana »primanja«).
Dinamika skupine ne izolira od drugih, nego ih osposobljuje za
zajedničku život, za kontakte i za lijepe odnose s drugima.
Doći do toga da mladi spasa- vaju mlade, da jedni drugima
donose vjeru, Krista, Crkvu, da budu ne samo objekti
pastoralnog djelovanja, nego i njegovi aktivni subjekti i
nositelji! A bit će nositelji ako pridobiju dvostruku ljubav:
vertikalnu, prema Bogu, i horizontalnu, prema bližnjemu -
prema svim ljudima. Ovi mladi morali bi svojim vršnjacima
pokazati ne samo da provode čestit život, ne samo da
prakticiraju svoju vjeru, nego i da aktivno žive zajednicu
ljubavi.
3. Uzmimo kao »sholij« jedan danas vrlo vruć mladenački pro-
blem: zanimljiv i poučan razgovor između dvije djevojke.
Nalazim ga pod naslovom »Šesnaest mi je godina, a još nemam
dečkal«, s upitom: »Zašto djevojka ne bi bila normalna ako sa
šesnaest godina nema dečkal«15
Djevojka Betina iznosi svoju »nevolju«: »Problem je u tome
što već imam šesnaest godina, a još nisam imala dečka. Još
nisam (to je ono najgore) ni jednog dečka poljubila. A već mi
je šesnaest godina! Sve moje prijateljice imaju dečke, a i
ljubile su se. Samo ja nisam. Stalno na to mislim, to mi
jednostavno ne da mira. Željela bih sresti mladića kojega ću
voljeti, ali to mi se ne događa. Na svakom dečku nađem nešto
što me odbija. Da li i drugi ljudi imaju slična iskustva? Ne
mogu pitati svoje prijateljice jer sam im rekla da imam dečka.
Jesam li nenormalna ili samo sebi utvaram da nisam normalna?«
Djevojka »C. M.« odgovara: »Nisam li nekako nenormalna?,
najčešće je pitanje koje postavljaju mladi tvoje dobi. U tome
si, dakle, normalna. Iskreno mi pišeš da si svojim
prijateljicama rekla da imaš dečka, premda to nije točno. Je
li ti ikad palo napamet da i druge djevojke čine slično tebi?
Nedavno je inteligentna i iskrena Mar- tina otkrila kako su
sve djevojke iz njezina razreda jedna drugoj pričale da
uzimaju pilule i da spavaju sa svojim dečkom, dok su zapra
PREDBRAČNA LJUBAV
vo, kako se naknadno ispostavilo, to činile samo dvije od njih
tridesetak. Sve su jedna drugoj lagale!
Molim te, draga Betina, razmisli malo o tome zašto se
djevojke tako ponašaju. Otkrit ću ti tajnu. Mentalitet našeg
vremena želi nametnuti tebi i tvojim vršnjacima pravilo da s
četrnaest godina moraš imati dečka, sa šesnaest se moraš
ljubiti, a najkasnije s osamnaest imati spolne odnose. Srećom,
mnogi mladi su danas prema tome skeptični i primjećuju da im
se spolnim odnosima želi nametnuti nova prisila, da ih se želi
podvrći naredbi koja nije ništa drugo nego lažna ljubav i
ružno nasilje. Zašto djevojka ne bi bila normalna ako sa
šesnaest godina još nema dečka? Kakva smisla ima poljubiti
bilo kojeg dečka? Ispravno govoriš da se mora voljeti svim
srcem jer ne uživamo u bilo kojem muškom biću, već samo u
osobi koju volimo i uz koju bezuvjetno pristajemo. Pa nisi ti
neka tamo bezveznjakinja koja mora ponavljati sve što čine
druge. Tebi to jednostavno, srećom, ne pristaje. Traži osobu s
kojom se jednostavno slažeš, a to se ne može dogoditi za jedan
dan. Ljude se ne može i samo pomalo isprobavati jer se lako
možeš namjeriti na krivog od kojeg se kasnije nećeš moći
udaljiti.
Draga Betina, ti si toliko zdrava, normalna i poštena da u
tebi živi prirodan glas koji te čuva na oprezu u tim važnim
životnim pitanjima. Taj će te glas očuvati i pomoći da nađeš
pravu osobu! U tome se ne trebaš ni od koga skrivati. Vrlo je
dobro da se uključiš u neku vjeronaučnu zajednicu mladih kako
bi imala priliku upoznati što više mladih ljudi i imati
priliku s različitima razgovarati i raspravljati. To treba
iskoristiti za vježbanje komunikacije, za analizu različitih
osjećaja. To je sve pretpostavka da nađeš pravog mladića.
U mladosti se ukazuje prilika za sklapanjem takva
poznanstva. Poljubac nije tako bezazlen kao što se uzima modni
nakit. Vaš poljubac pokreće sve nagonske želje mlade i zdrave
osobe. Veliko je pitanje možeš li uvijek kontrolirati svoje
osjećaje. Poznajem mnoge djevojke koje se ljute na svoje
mladiće kada nakon poljubaca žele nastaviti. Takvo je
ponašanje više nego prirodno, samo što djevojke s
78
time nisu raščistile. Samo tvoja podsvijest, draga Betina, sve
to vrlo dobro zna. Zato mislim da ne trebaš prozivati svoje
roditelje za svoj odgoj i za sklonost povučenosti. Ti si
normalna i jedino je važno da hrabro ustraješ u svom stavu
protiv svih glupih poučavanja ilustriranih časopisa i da
kročiš na pametnu, dobru i brižnu putu u zemlju odraslih.
Tvoja C. M.«
V. MLADENAČKA LJUBAV - MANIFESTACIJE
Svaki mladić i djevojka prije ili kasnije dolaze do toga da
se zanimaju za osobe drugoga spola, da u njihovoj prisutnosti
postaju osobito pažljivi. Općenito je tako s onim osobama i
prijateljima s kojima su provodili dane djetinjstva, s kojima
su se igrali, išli u školu, na šetnje, na praznike; među njima
traže i životnog druga ili družicu.
Izbor partnera dolazi kao čudesno otkriće. Teško je reći
gdje je to točno započelo. Takav nov, do sada nepoznat, osoban
interes često počinje neznatnom stvari: privuče glas, pogled,
korak, osmijeh. Ponekad djeluju duhovne kvalitete: jakost
volje, vedrina, optimizam, nježnost, čvrstoća duha, vjera,
molitva. Od tog vremena dotični osjeća da je »svladan« i tako
započinje velika »avantura ljubavi« koja svojom snagom malo-
pomalo preobražava dvije osobe sve do među- spoja dvaju
života.
Rekli smo »svaki mladić i djevojka«, no to ne znači da se
taj životni put (= »poziv«, »zvanje«) mora izabrati i da ne
postoji drugi izbor; izbor za Ijubav drugoga tipa »radi
kraljevstva Božjega« (Mt 19,12). Ovdje govorimo o
manifestacijama u početnim fazama ljubavi, zatim o
manifestacijama u doba uspona ljubavi.1
Mogućnost rane ljubavi
Počnimo s primjerom jednog gimnazijalca trećeg razredal
Sedamnaesta mu je godina. Piše ovako: »O dragi moj dnevniče,
još nisam pisao takvo što na tvojim stranicama! Što da radim?
Ne mogu prešutjeti. Povjeravam ti: zaljubljen sam. Da, nemoj
se crvenjeti! Nemoj
80
MLADENAČKA LJUBAV - MANIFESTACIJE
se čuditi! Ne mogu ništa protiv toga. Da znaš, evo, bilo je
ovako. Već nekoliko tjedana gotovo svakog jutra dolazi na ovaj
autobus u kome se i ja vozim u školu divna djevojka. Kako je
samo lijepa, neću opisivati: ne bi mi bilo ni moguće. Posve je
uzburkala moju dušu. Odonda više nemam mira. Ne znam što je sa
mnom. Bojim se napisati, ali tebi, dragi dnevnice, ipak moram
sve reći. Smrtno sam zaljubljen. Štoviše, moja mama zna sve.«
1. Prije svega, valja dopustiti mogućnost. Prva je
posljedica fizičkog sazrijevanja da adolescent osjeti najprije
odbojnost spram djevojčice, kako smo već prije napomenuli. On
je omalovažava i prezire, a ona ga se kloni jer joj je grub,
divlji, neotesan. No pomalo se stvari mijenjaju za čitav
dijametar.
»Nisam mogao dugo izdržati«, čitamo dalje u spomenutom dne-
vniku, »potražio sam vjeroučitelja. Bilo što mu drago, sve ću
mu reći. Nikad još ništa nisam pred njim krio, ali nikad mi
još nije bilo tako teško otkriti neku stvar kao sada. I već
sam četvrt sata sjedio kod njegova pisaćeg stola. Na kraju sam
ipak počeo: ‘Patre, imam vam nešto kazati... ’ ‘No, zar misliš
da ja već odavno ne vidim kako se boriš sa samim sobom? Dakle,
govori! ’ ‘Patre, želio bih vam nešto reći
0 njoj.’ ‘Tako, hoćeš li reći da si zaljubljen?’ Nisam se
iznenadio na pitanje. Već sam se privikao na to da me uvijek
prozre pa se nisam začudio. ‘Samo me nemojte osuditi.’ I sad
sam mu kazao sve: naš susret, svoje sanjarenje... ‘Patre,
recite mi, smije li biti zaljubljen trećo- školac?’ - pitao
sam ga sada već srčanije, no osjetio sam međutim kako je krv
oblila moje užareno lice. Moj me duhovni prijatelj pogledao,
nekako još više zamišljeno negoli inače, i odgovorio mi: ‘O
ljubavi, ukoliko je u Božjem planu, dovoljno si čuo u moralci.
Znaš da je to jedna od najuzvišenijih Stvoriteljevih namjera.
Dakle, ljubav ne može biti dječja igračka. A takvo je dječje
ljubakanje. Satovima sanjariti, šetati po korzu, kovati
ljubavne stihove, trčati za djevojkama
1uz to još odlično ispunjavati svoje dužnosti - misliš li daje
to moguće? Što kažeš na to?’ - ‘Znam daje upravo tako. Pa ipak
ne mogu ništa protiv toga, ja je volim. Uhvatila je moje srce
i ja sam nemoćan.
PREDBRAČNA LJUBAV
Zar da uistinu prekinem svaku vezu?’ - pitao sam i moj je glas
odavao borbu što je bila u meni. Zabrinuto sam čekao odgovor
koji će odlučiti. ‘Bilo bi bolje da se to nije dogodilo. Ali
sad se ne možeš boriti protiv toga na taj način da odjedanput
sve to protjeraš iz srca. Da li se s njom često susrećeš?’
‘Samo u autobusu.’ ‘Dopisujete li se?’ ‘Ne. Jedanput sam
pokušao, ali sam osjetio da stvar nije u redu pa sam to
ostavio.’ ‘Možeš li isto tako mimo učiti kao i prije?’ ‘Kako
ne, čini mi se, štoviše, bolje gospodujem svojim mislima. Ako
mi naglo dođu neplemenite misli, sad ih još lakše smjesta
uspijem istjerati iz glave.’ ‘Dobro, dakle, neka te stvar ne
uznemiruje. Samo mi jedno obećaj: da ćeš prema meni uvijek
ostati iskren pa makar nastala kakva god promjena u tvom
duševnom stanju. Dok možeš ostati prema meni iskren, dotle se
ne bojim za te. Bila bi nesreća kad bi učinio nešto za što bi
u sebi morao pomisliti: to neću kazati ni patru.’«2
2. Mladi se u toj dobi često zaljube. U patrijarhalnom
društvu, kad su se ženili i udavali prije dvadesete godine, to
je išlo. Danas? Nije li prerano? Što da rade roditelji i
odgojitelji? Koliko godina još treba da takvi mladi
zaljubljenici završe studije, da dođu do posla, da smiju
pomišljati na brak, da si uzmognu - pa i najsiromašnije - ure-
diti stan itd.? Kako bilo, trenutak prve ljubavi mladi
doživljavaju vr
lo pozitivno, gotovo u smislu početka »novog života«,
svakako međaš u povijesti njihove autobiografije; nov, dubok i
neopisiv osobni osjećaj koji povezuje dva bića. Ali nerijetko
to biva na takav način da se zaboravlja odgovornost,
individualna i socijalna, te se prelazi preko prava drugoga.
Dobar i učinkovit seksualni odgoj ima potrebu da dođe do
trenutka veze s drugim spolom. Vrijednost dobre i postupne
»mixite« - koedukcije zahtjev je našega prirodnog ambijenta
života i rada. To bi trebao biti prirodan put prema psihičko-
afektivnoj uravnoteženosti u susretima. To pruža mogućnost da
mlad čovjek bez smetnja i bez kompleksa upozna psihologiju
drugoga te da stekne u svojim susretima pravu mjeru osobnog
ponašanja.
82
Što se tiče Ijubavi među mladima, valja reći daje ona u
središtu čitavoga seksualnog problema čovjeka, i to napose
vrijedi upravo za mlade, Ijubav kojoj služi sve ono što na
bilo koji način ulazi u područje seksualnosti. Seksualnost
koja ne bi služila pravoj autentičnoj ljubavi sigurno je
neuredna i grešna, ukoliko se proživljava svjesno.3 Zato se o
ljudskoj spolnosti i ne govori ispravno ako nije sjedinjena s
ljubavlju u svim svojim dimenzijama. Dva su pojma različita
(spolnost - Ijubav), ali nisu odijeljena, kao što nisu
odijeljene ni dvije realnosti u cjelini jedne iste osobe koje
ti pojmovi označuju. Važno je da mladi shvate što nije, a što
ljubav jest. Za sada spomenimo tek nekoliko početnih pojmova.
Prethodnice ljubavi
1. Postoje stvarnosti koje prethode Ijubavi.
Ljubav nije tek neki osjećaj, čuvstvo (afekt) koji označuje
uravnoteženo ili neuravnoteženo stanje osobe, a očituje se pri
njegovoj ispravnoj ili neispravnoj uporabi i primjeni, odajući
time afektivno zrelu ili nezrelu osobu (G. Chruchon, J.
Blaine, E. H. Erikson).
Ljubav ne smijemo pomiješati ni sa simpatijom koja je samo
ma
li preludij ljubavi, kao dobronamjerna privlačna pažnja
prema nekoj osobi koja se sviđa zbog ove ili one svoje
kvalitete.
Ne smijemo je zamijeniti ni s prijateljstvom ili s međusobno
osjećajnom naklonošću između dvije osobe, nastale iz
podudarnosti i sklada njihovih shvaćanja, osjećanja,
povezanosti; dakle, dvije osobe međusobno povezane usklađenim
osjećajima i ponašanjem.4 Prema Augustinu, prijateljstvo
povezuje dva bića »slatkim vezom jedinstva« i oduševljava jer
»od mnogih duša tvori samo jednu«.5 Slično se izražavaju
Aristotel, Laercije, Ovidije, Horacije, Bazilije Veliki, Grgur
Veliki i drugi.6
Prava Ijubav u sebe skuplja sve te prednosti i darove
prijateljstva, ali ih zaodijeva u posve novu svoju snagu
(supružnici bi po de
83
PREDBRAČNA LJUBAV
finiciji morali biti najtjesniji prijatelji koji jedno za
drugo daju život!). Napose ljubav ne smijemo zamijeniti s
grubim seksom ili s onim što je venerično.
2. No Ijubav u mladih treba ispitivati na području erosa.
Eros na nižoj negativnoj razini poznat je kao želja,
stremljenje za fizičkim posjedovanjem osobe, a na višoj
pozitivnoj razini kao privlačnost, duboka emocija,
zadivljenost pred osobom, pred »ti« drugoga, ne samo pred
njezinim tijelom i fizičkim osobinama.
Eros je proces asimilacije, jaka želja za prisutnošću drage
osobe i zatim, na dugoj liniji i za stapanjem na svim
područjima. Cilj, točka prispijeća, meta sve te sile u čovjeku
bit će tek bračni moment koji je jedinstvo, sjedinjenje u
plodnosti, nerazrješivost, trajnost.
Zakon erotske privlačnosti je takav da on nužno dovodi do
očitovanja, pa i izvanjskih, do gesta ljubavi koje se prevode
u poljupce, zagrljaje i nježnosti. Dok ovi ne poremećuju
uzrast ljubavi, identitet ideala, volju za žrtvom, za
plemenitim čekanjem u kreposti strpljivosti, treba ih smatrati
vrijednostima.
Tu ne postoje detaljni moralni recepti, pravila i sheme
odmjerenosti i intenziteta, iako su moralni kriteriji i
pravila za sve jednaki, kako smo o tome opširno izvijestili u
drugom našem svesku o Zakonu, ovdje u II. poglavlju, a kasnije
ćemo reći i riječ o kriterijima spolnog života. Za sada kažimo
sljedeće: dio mladih je osjetljiviji u pitanju spolnosti bilo
po prirodi, bilo po odgoju, drugi su manje osjetljivi - ali
svi su više ili manje ranjivi. Zato je valjan kriterij njihova
autentičnost, istinitost, prirodnost u očitovanjima ljubavi,
ali prave Ijubavi, ne nečega drugoga, recimo, srljanja u
tijelo!
Napomenimo kao usput da današnja riječ erotizam, inače u
općoj uporabi, izražava negativan eros koji se svuda
degradirano pokazuje i gura pa je nakon revolucije mladih od
1968. uspio gotovo jednako na svim kontinentima stvoriti
erotski ambijent i erotsku »ekshibicij- sku kulturu«. U njoj
»živimo, mičemo se i jesmo«, iz nje više ne možemo pobjeći pa
smo svjedoci kako se ta »kultura« sve više pretvara u
seksualnu nastranost razotkrivanja i izlaganja polugola i gola
ljud
84
skog tijela. Ona s velikim uspjehom sve više zahvaća u svim
svojim oblicima, a zovu je »življeni eros« - kako su je u
teoriji i u praksi proricali i inaugurirali njezini začetnici
iz »Frankfurtske škole«, na čelu s H. Marcuseom.7
3. Gdje je granica? Ona postoji i zaljubljeni mladi je sami,
u poštenoj i ispravnoj savjesti, u istinitu razlučivanju,
moraju otkriti. To će u otvorenosti uspjeti točno pogoditi,
ali redovito uz pomoć roditelja i svećenika, njihova dobra
duhovnog prijatelja, kojima se povjeravaju. I blago njima dok
su im otvoreni pa se u povjerenju daju od njih savjetovati! A
teško onima koji su se zatvorili u sebe same. Ti ostaju
bespomoćni, nagnuti nad tijelo, strast i grijeh.
Grijeh zloporabe seksualnosti protiv ljubavi započinje na
onoj točki na kojoj dvoje - u poštenju i iskrenosti - shvate
da njihova osobnost u najvišim predjelima svoga dostojanstva
trpi i da se njihove emocije spuštaju i srozavaju na razinu
potpuno negativnih erotičkih osjećaja i doživljaja. Tada
njihovi izvanjski izražaji ljubavi više nisu izražaji ljubavi
nego postaju suradnici individualnih zadovoljavanja. Nema li
ispravnih mjerila i volje prilagoditi se njima, sve se u
kratko vrijeme može izroditi u traženje naslade u dvoje čime
ljepota mladenačke ljubavi biva zamijenjena kaljužom
sebičnosti.
U tom pogledu ulaze u moralno vrednovanje »flirt« i
»petting«. Odvojeni od uzlazna razvoja ljubavi, oni su više
umijeća i tehnici- zmi za poticanje seksualnih centara -
»erogenih zona«. To su izražaji zloporabe koji osim teške
pogreške da spolnost odvuku od njezinih pravih ciljeva,
proizvode i duboke negativne rezonancije u temeljnim pojmovima
toga područja: »ljubav«, »spolnost«, »žena«, »supruga«,
»civilni brak«, »crkveni brak«, »bračna vjemost«, »nevjera«,
»neraskidivost braka«, »rastava« itd. Vrlo je lako da takvi
jaki protuudari u ranim mladenačkim godinama kasnije ponovno
izrone na površinu u doba pravog zaručništva, pa i u braku,
jer više nisu sposobni sebe održati na visini. Ne samo jedna
buduća rastava vuče svoj korijen iz nepravilna spolnog
ponašanja u tim godinama. U takvoj konstelaciji neozbiljna i
banalna gledanja na spolnu ljubav
PREDBRAČNA LJUBAV
stvarna je opasnost da se sva ljepota i plemenitost iste
Ijubavi - kako ju je Stvoritelj želio i usadio u ljudsko srce
- sroza na grub seksus.
Parovi školaraca
1.Parovi po ukusu školaraca iz naših katoličkih sredina, u
doba srednje škole ili ranog fakulteta, koji se ne spuštaju na
nisku razinu »flirta« i »pettinga« i čvrsto su odlučili ne ići
tim putem, nego u sebi razvijati krepost čistoće, premda
rijetko uspiju posve izbjeći neka očitovanja podložna erotizmu
koja oni ne žele i u sebi ih osuđuju kao slabost, uvijek
učvršćujući odluku ostati vjerni Kristu,/;« sebi ih ne bi
trebalo smatrati teškim povredama čistoće. Takvi su slučajevi
neplanirani, neka prilično romantična radoznalost, volja da se
upoznaju, želja da u sebi ostvare tajanstveni svijet što
tješnjeg prijateljstva.
Dakako, potreban je dobar osjećaj mjere, vedrine i hrabrosti
u onoga koji kao roditelj, pedagog ili duhovni prijatelj vodi
duhovni život takvih mladih ljudi. Oni će im sa svim
razumijevanjem i ljubavlju izići u susret s »razboritim
savjetima, osvjetljavajući neprocjenjivu vrijednost koju za
življenje čistoće imaju molitva te često i plodno primanje sa-
kramenata, osobito osobne ispovijedi. Osim toga, oni moraju
biti u stanju..., prema potrebi, dati pozitivno tumačenje,
ispunjeno vedrinom, čvrstih točaka kršćanskoga ćudoređa kao
što su, na primjer, nerazrješi- vost braka te odnos između
ljubavi (= sjedinjenja) i rađanja i nećudore- dnost
predbračnih odnosa, pobačaja, kontracepcije i samozadovoljava-
nja. Glede tih posljednjih nećudorednih pojava koje proturječe
značenju bračnog darivanja, valja spomenuti još i da se ‘dvije
dimenzije bračnoga sjedinjenja, sjedinjujuća i roditeljska
(prokreacijska), ne mogu umjetno odijeliti bez zahvaćanja u
sržnu istinu samoga bračnog čina’. S tim povezano..., bit će
od velike pomoći spoznaja, produbljena i posredovana
dokumentima Crkve koji obrađuju ove probleme«.8
2. Ipak treba kazati: onaj i ona koji se žele dobro izgraditi
moraju se kaniti zaljubljivanja u gimnazijskim danima, kao i u
danima ra
86
nog sveučilišta, kad je do braka još vrlo daleko. Autori
navode uglavnom šest razloga da bi mlade uvjerili u
opravdanost takva stava:
1) gubitak vremena potrebna za studij
2) službene dužnosti nužno trpe
3) mladenačko ljubakanje sprječava odgoj karaktera
4) ljubakanje u toj dobi redovito je znak slabosti
5) postoji prava opasnost da dotičnima ovlada seksualnost i
da se sve prebrzo sroza, što će imati neminovnih negativnih
posljedica na čitav život
6) takvo rano međusobno povezivanje ne ostaje samo puko vo-
ljenje (platonska ili romantična ljubav) koje bi se iskazivalo
tek u nekoj suzdržanoj nježnosti. Radi se o snažnu mladenačkom
impulsu (nagonu) da se sve to manifestira u vanjskim gestama i
ponašanju. Radi se, točno kazano, o preuranjenoj i nedozreloj
želji da se ubrzo dođe do tjelesnog sjedinjenja. »Hodamo već
nekoliko mjeseci, ali ja sam vrlo ljut jer ona ima neke
rigorozne principe. Jedanput smo i spavali zajedno [evo, što
se odmah namjerava...!], ali joj se nisam mogao približiti«,
pripovijeda mi jedan trećoškolac sedamnaestogo- dišnjak,
nezadovoljan što ima takvu »nerazumnu djevojku«.
Zato je u slučajevima »rane ljubavi« potreban izvanredan
pedagoški takt, ljubav i razumijevanje - ali ne slabost - u
svih onih koji još imaju na njih dobar utjecaj i od kojih su
oni još spremni primiti savjet i neku dobru riječ. Pod tim
uvjetima nije posve isključeno da i iz takvih »ranih parova«
nekad nastanu solidni katolički brakovi. Ali sve ovisi o tome
je li njihova ljubav rasla u odricanju ili se srozala u
upuštanju.
Znakovi prave ljubavi
Ne govorimo o ljubavi uopće, ni o metafizičkom pojmu
ljubavi, a ni o teološkoj kreposti ljubavi. Govorimo
isključivo o ljubavi zaljubljenih mladih, o ljubavi koja onda
postaje temeljem njihove bračne veze i obiteljskog života.
Najprije treba biti jasno što je zapravo
PREDBRAČNA LJUBAV
ta ljubav. Nije lako precizirati. U općem načinu shvaćanja,
zatim prikazivanja na programima i u ilustriranim časopisima,
ima mnogo načina shvaćanja: od jednostavne simpatije, od
improvizirana odnosa od nekoliko dana, do izmjene erotskih
gesta, do seksualnog sjedinjenja. Očito je da se nalazimo
sučelice netočnim shvaćanjima ljubavi.
Da bismo pronašli pravu definiciju mladenačke, zatim
sebedame (oblativne) bračne ljubavi, treba ukloniti sve te
elemente iz općega pogrešna načina mišljenja i govora koji,
doduše, katkad mogu imati nešto zajedničko s ljubavlju, ali
ipak nisu sama ljubav. Samo na taj način možemo doći do
središnjeg pojma toga osjećaja, točnije - toga čovjekova
stanja - koje tvori apsolutno neponovljiv sadržaj bračnog
života, strogo je povezan s brakom i prethodi mu kao priprava.
Prije svega, »ljubav«, rekli smo, nije simpatija prema
osobama koje, uostalom, mogu biti brojne, a koje su u nama
izazvale stanovit interes i određeno divljenje. Ljubav nije
solidarnost, običan osjećaj poštivanja, način fina ponašanja.
Osjećaj bliži ljubavi jest prijateljstvo jer ono ima mnoge
kvalitete zajedničke s ljubavlju: stalnost, kongenijalnost,
slaganje, spremnost na žrtvu, izmjenu osobnih dobara... Ipak,
Ijubav daleko nadilazi i prijatelj stvo; intenzivnija je u
izražavanju, no nadasve treba ovamo dodati specifičnu i
nezamjenjivu dimenziju, onu erotsko-afektivnu, koje nema u
prijateljstvu. Zato je važno uočiti znakove prave ljubavi koja
se rađa među mladima, a živi svoju puninu u bračnom i
obiteljskom životu.
1. Prvi znak prave Ijubavi je u tome što dvoje mladih koji
sebi žele dobro upravljaju svoje odnose prema određenoj
stabilnosti. Ne radi se više o osjećaju koji bi bio vezan za
izvanjske okolnosti. Naprotiv, njihova je ljubav pomalo
postala čitav njihov život, sudjeluje u njihovim uvjerenjima,
radostima i razočaranjima. Oboje nastoji jedno drugo što
dublje upoznati u karakternim osobinama, u idealima i
težnjama. Često govore o svojim najintimnijim nutarnjim
osjećajima; rekli smo da se tu radi o»određenoj stabilnosti«.
U počecima ljubavi može doći do poneke neugodnosti ili do
kakva neprilična otkrića. Vlastito ispitivanje ljubavi u
smirenosti i dobroj kritičnosti dovo-
88
|r di do toga da se teren bolje i čvršće sondira. Do toga ne
može doći |\ obično prijateljstvo. Tu je mogućnost da mlad
čovjek u zaljubljenoj £ osobi odjednom susretne neočekivane
elemente koji ga mogu zako- čiti, koji mu mogu donijeti
nepovjerenje, sumnjičenje sve do potpu- I na odvraćanja i
separacije.
£ Odgojitelj ili njihov duhovni prijatelj mora znati da se tu
radi o prirodnom procesu ispravna sazrijevanja osobne ljubavi.
Samo je tako moguće, bez varki, bez namještenosti i laži,
bez romantizama i drugih interesa, otkriti drugu osobu u onome
što ona stvarno jest. Sa- ' moje tako moguće naučiti novajliju
da se tim putem dolazi do zrela izbora partnera. Ne treba se,
stoga, začuditi ako njih dvoje u tom sta- • diju ljubavi
nailaze na takve i još teže poteškoće, međusobna obja-
šnjavanja, dapače, ako moraju - da bi bolje sazreli - proći i
kroz više I pokušaja (što je mnogima od njih zamorno i bolno)
da sebi izaberu pravog partnera, a bez uspjeha.
2. Drugi znak Ijubavi prilično je poznat, a događa se u
počecima v poznanstva: nagnuće da dođe do međuizmjene osobnih
vrijednosti. v To je početak procesa koji će se kasnije, u
zrelijoj dobi, razviti u duhovno jedinstvo koje tvori osnovnu
premisu braka. Dvoje idu za tim da se nadopune. Poštivanje
koje ima jedno prema drugome dovodi do međusobnog kopiranja,
nasljedovanja; nastoje integrirati svoje vrijednosti i osobne
kvalitete.
Prirodno je da u tom razdoblju »međusobnog oponašanja« dolazi
do intenzivne izmjene malih darova koji simboliziraju i
jednostavno . potvrđuju volju da se međusobno daruju. Među
njima još nema nekih velikih programa niti je došlo do
sazrijevanja većih problema; to : je uglavnom »doba
romanticizma« u njihovoj ljubavi, gdje gospodu- je divljenje
prema drugome i veliko međupoštovanje.
Bilo bi apsolutno izvan okvira ljubavi u tom ranom upućivanju
u međusobne vrijednosti popustiti napasti i sniziti, oboriti
taj idealan odnos na erotske banalne i grube forme... U tom
slučaju, a danas, : kako rekosmo, taj način ponašanja ide
veoma naglo, iako oni pogrešno misle da sebi žele dobro i da
tako svjedoče svoju ljubav. De facto
PREDBRAČNA LJUBAV
se time zatvaraju u vrlo uzak horizont i njihov odnos silno
trpi; oni su time praktično pokopali svaki ukus za plemenitost
i za velikodu- šnost u ljubavi. U njima je prevladao grub
egoizam i želja za zadovoljavanjem. Izreka kao ova: »Želimo si
dobro i zato se želimo i seksualno zabavljati«, veoma je
naivna: ona pokazuje veliko neiskustvo
iočituje potpuno krivo shvaćanje ljubavi.
Kada je ona, inače odlična djevojka i odlična kršćanka,
nakon dvije godine hodanja s isto tako dobro odgojenim
kršćanskim mladićem, htjela na svaki način ući u predbračne
odnose s argumentima kako su neki njihovi prijatelji zaručnici
sretniji od njih jer odavno žive kao supružnici, shvatila da
bi to teško uvrijedilo Krista Gospodina u koga je ona
zaljubljena, s njegovom milošću i svjetlom odozgor odustala je
od te namjere. Prošla je još jedna godina dana u pripravi,
molitvi, primanju sakramenata - sigurno ne u posve neznatnim
žrtvama - i oni su stupili pred oltar čisti da si podijele
sakrament ženidbe. Poznavao sam ih godinama: bili su kao
otvorena knjiga sve do dana vjenčanja, a to su i sada. Sjali
su od sreće kad su sljedećih dana pripovijedali prijateljima o
ljepoti velike novosti njihova života i njihove ljubavi, što
istom sada pravo otkrivaju. A to je upravo taj pravi kršćanski
način. Ti su novi supružnici svaki dan imali prilike biti na
Misi i jednako uvijek primiti Kristovo tijelo. Ne mogu reći
koliko sam se nad njima radovao, u stvari, radovao sam se
pobjedi Duha Svetoga u njihovim srcima koji je sjao s njihovih
vedrih obraza.
3.Treći znak autentične Ijubavi je slaganje u bitnim
idejama, temama, pogledima u onome, na primjer, što se odnosi
na ideološku, političku, socijalnu orijentaciju, na životne
ideale, na ćudoredna i vjerska uvjerenja, na osjećaj pravde,
na vrednovanje događaja. Jasno je da se u tome ne traži
identičnost mišljenja ili ukusa. Štoviše, takva bi identičnost
za sazrijevanje ljubavi mogla biti i škodljiva. Ljubav, naime,
osjeća potrebu za izmjenom, za komplementamošću (da se obogati
onim što sama nema), što sve pretpostavlja stanovitu razno-
likost u pogledima i u mnogim drugim stvarima, koliko god se u
bitnome traži da bude jedinstvo.
90
Idealan ljubavni odnos je, dakle, sloga u važnim i temeljnim
stvarima i diskretan kompromis u manje bitnim i nebitnima.
Razlike mišljenja i ukusa bit će zanimljiva točka
konfrontiranja i izmjene misli, a nipošto prilika za rušenje
ljubavi. Posve je prirodno da mora biti nekih kompromisa,
nekih neslaganja u osobnim ukusima, recimo - estetskim, raznim
konkretnim načinima i slično. Ako, na primjer, neslaganje o
tome kako bi trebalo provesti neku večer ili rasporediti
pokućstvo u sobi ne sruši vedrinu i ne stvori zabrinutost,
znači da se to dvoje uputilo u lijepu toleranciju u tim
razlikama i u međusobno poštivanje osobnih mišljenja. Treba,
međutim, zabrinjavati neslaganje u bitnim stvarima kao što su
vrednovanje pravde, vjere, ćudoređa općenito, predbračnoga i
bračnog morala itd. Takva duboka različnost u tako bitnim
pogledima i vrednotama života ne može koegzistirati s pravom
autentičnom ljubavlju.
Završili su studije. Ona je radila, on je čekao posao. Ona
je vjerna kršćanka, još više članica jedne vjerske
organizacije, on je ateist. Nastojala je da je on razumije, da
se donekle prikloni njezinim pogledima i stavovima, ali
uzalud. On je koristio razne prilike: kad bi pohađala svoju
zajednicu, polazila u crkvu na Misu i sakramente, kad bi se
molila i iz kršćanskog uvjerenja dijelila milostinju potre-
bnima, kad bi žrtvovala svoje vrijeme za druge, on ju je
redovito ismijavao, ironizirao, dokazivao joj kako je njezina
vjera građena na utvarama jer Boga nema, a Krist je bio
fantasta itd. Nakon tri godine mučna hodanja, a nakon
obavljenih duhovnih vježba od šest dana u kojima je mnogo
razmišljala i molila, učinila je pred raspetim Gospodinom svoj
izbor i hrabro napustila tog vrlo zgodna, inteligentna,
kvalificirana i dobro stojećeg, ali za nju neprikladna
mladića.
4. Četvrti znak prave Ijubavi, a koji u znatnoj mjeri
susrećemo u iskrenu prijateljstvu, jest spremnost na žrtvu, u
korišt drugoga. I to je posve logično. Ako je ljubav sinonim
za »darivanje samoga sebe drugome«, samo je po sebi razumljivo
da se želim dati sav za onoga koga iskreno volim. U tom smislu
se kaže: »Prava se ljubav ne iskazuje riječima nego djelima«,
to jest, u tome da se daruješ, da s drugim podi
PREDBRAČNA LJUBAV
jeliš svoje vrijednosti koje imaš i svoje osobne vrline.
Žrtvovati se za drugoga jest iskušavanje žara vlastite
autentične ljubavi.
Neki primjeri. - Nastaje situacija u kojoj se dvoje
zaljubljenih doduše ne slažu, no jer se iskreno vole,
prihvaćaju raspravu. Oboje su vedri i rado jedno drugome
popušta pa nalaze zgodna rješenja. Među njima ne postoje
stavovi netolerancije, nadmetanja, dogmati- zama i slično.
Ili, uzmimo gotovo redovit slučaj: Nakon što se vole neko
vrijeme, iskrsnu pogreške koje prije nisu poznavali. Prava
ljubav svojim instinktom ide za tim da ih shvati, da ih rado
podnese, da ne pretjera, da ne padne u beznađe. Ili, recimo,
nastanu teški trenuci zajedno od njih dvoje (smrt majke...);
prava ljubav neposredno ide za tim da jedno podigne drugo, da
se posve uživi u situaciju, da svatko u njoj bude ravnopravan
sudionik, spreman sa svoje strane podnijeti svu teškoću i
žrtvu, samo da drugome olakša bol i, po mogućnosti, da ga
oslobodi od njegove nevolje.
5. Znak koji osobito karakterizira pravu zaručničku Ijubav i
luči j e od svakoga drugog osjećaja, uključivši i
prijateljstvo, jest pozitivna erotsko-afektivna dimenzija. U
međuodnos dvoje onih koji se vole ta dimenzija utiskuje biljeg
međusobne zabrinutosti za egzistenciju partnera s oznakama da
se posve dadnu jedno drugome i da se jedno drugome potpuno
posvete. Ijedno i drugo osjeća i doživljava da su našli osobu
koju su oduvijek čekali pa se pojavljuje želja da u nju
preliju sve štogod imaju i posjeduju, da se na taj način
upotpune.
Ako bismo dublje analizirali taj erotsko-afektivni karakter
koji ra- zlučuje zaručničku (bračnu) ljubav od svakoga drugog
osjećaja, onda ga treba naći u njegovoj tendenciji za
recipročnim »posjedovanjem«, u nepodnošenju odsutnosti
drugoga, u svojoj isključivosti; nema više mjesta za erotske
osjećaje prema nekome trećemu. Sve se više razvija jaka
potreba da budu zajedno i da prodube međusobno poznavanje i
međusobne osjećaje, kao da strepe da bi udaljenost mogla
dopustiti mogućnost da se tu umiješa treća osoba. Odatle se
javljaju i česta stanja trpljenja i česte ljubomore koje, ako
su prevelike, mogu razoriti vezu, a ima slučajeva duboke
ljubomore kad je bolje da se veza ne nastavi.
92
Napominjemo da malo-pomalo, što ljubavni odnos biva bogatiji
ikompletniji, svaki osobni interes jednoga i drugoga na neki
način ostaje kao zatvoren u krug ljubljene osobe. Nestaju svi
drugi interesi koji bi makar izdaleka mogli poremetiti ili
oštetiti taj odnos. Radi se
o pravom fenomenu udivljenja. To je karakteristična epoha u
koju se obično smješta »dobapravog zaručništva« (»pravog«, tj.
s odlukom ući u brak), bilo s obzirom na etapu u sazrijevanju
ljubavi, bilo da se uzme kao vanjski obred.
6. Protuznak Ijubavi - uzmimo kao »sholij«. Poznat je vrlo
tipičan primjer ponašanja mladih zaljubljenika: kad mladić ne
poštuje u autentičnoj ljubavi osobu djevojke ni njezinu
iskrenu ljubav jer on traži drugo, zahtijeva da mu se ona
podaje, da mu služi kao »objekt«, »sredstvo« njegove strasti
da zadovolji svoj blud. Za ozbiljnu djevojku to je strašno
poniženje. A on se, da bi postigao cilj, služi teškim
nepravednim pritiscima. Piše anonimna djevojka:9
»Nedavno sam prekinula s dečkom do kojeg mi je jako stalo,
bolje rečeno, on je prekinuo sa mnom. Razlog možete
pretpostaviti: nisam željela spavati s njim. Odgojena sam u
kršćanskom duhu i to je za mene bilo potpuno neprihvatljivo.
Ali ne shvaćam jednu stvar, i on je odgojen kao vjernik, ide
redovito u crkvu, jako je fin dečko, ali za njegapredbračni
odnosi nisu ništa loše ako se dvoje ljudi voli [op. I. F.:
rašireni lažni nemoralni slogani koji udaraju na srce našega
katoličkog nauka!].10 Ja to nisam mogla prihvatiti i mi više
nismo skupa. U istinu patim zbog toga....
Kad sam na ‘Palminoj stranici’ pročitala poruku djevojke
koja pati jer ju je ostavio dečko koji je htio spavati s njom,
i odgovor p. Luke," osjetila sam se pozvanom da njoj i svima
koji se nađu u sličnim problemima posvjedočim svoje iskustvo.
Iz provincije sam došla studirati u Zagreb. Upisala sam
redovni studij koji sam sama morala financirati jer mi
roditelji nisu mogli pomoći. Radila sam, učila, polagala
ispite i došla gotovo do diplome. Razmišljala sam tada: još
nekoliko ispita i moj je cilj ispunjen. Tada sam upoznala
drago biće, dečka za kojeg sam znala da vjeruje. Činio mi se
pažljiv, vidjela sam
PREDBRAČNA LJUBAV
da ga mnogi cijene kao vjernika i često se pouzdaju upravo u
njegove savjete. Kada smo počeli hodati, bila sam sretna, ali
sam brzo shvatila kako j e nepovjerljiv. Mislila sam da će to
s vremenom proći, ali nije. Boljelo me njegovo nepovjerenje
prema meni, ali ništa nije moglo stati na put da se ‘borim za
ljubav’. Naravno, razgovarali smo
opredbračnim odnosima. Tada sam mu pričala o svojoj
trogodišnjoj vezi koja se raspala upravo zato što nisam htjela
spavati s tim dečkom. Moj stav je bio jasan. Međutim, tada me
je počeo ‘ucjenjivati’ nepovjerenjem. Nije mi vjerovao da sam
djevica jer, kako je govorio, ‘nakon trogodišnje veze, tko ti
može vjerovati...’ Svim svojim snagama pokušavala sam ga
uvjeriti, doći do povjerenja koje mije bilo potrebno. Voljela
sam ga [op. I. F.: ona voli osobu mladića, a on? Da voli
osobu, a ne spolni užitak, onda bije do vjenčanja u
strpljivosti čekao] i zato podnosila sva poniženja koja mije
donekle i nesvjesno nanosio svojim nepovjerenjem. Ali nisam
uspjela. Uvjerila sam sebe kako će mi vjerovati kad mu pružim
najveći mogući dokaz da sam djevica. Spavali smo skupa. Menije
to bilo kao žrtva za ljubav [op. I. F.: velika zabluda!
Predbračni odnosi ruše Ijubav, ne čuvaju je i ne grade! Čitaj
što piše dalje...!].
Tako je zapravo počeo pakao. Zbog povjerenja koje sam mu dala
i samog toga čina vezala sam se za njega svim svojim bićem. A
on me je još manje cijenio. Nekih događaja i uvreda bojim se
sjetiti. Ne želim to više ponavljati. Reći ću samo da me
najviše bole one uvrede koje su se odnosile upravo na to što
smo spavali skupa. Živjela sam zarobljena osjećajima
odbačenosti i iskorištenosti. Čak sam razmišljala o
samoubojstvu. Shvatila sam da on želi prekinuti sa mnom, ali
da ne uspijeva pronaći pravi način. Zato me mučio. Konačno,
smogla sam snage (uz Božju pomoć i potporu obitelji); rekla
sam sebi da sve to mora prestati. Bila je to prilika za njega.
Ostavio me. Nakon svega - bila sam potpuno srušena iznutra.
Trebala mi je pomoć duhovnika, psihologa i na kraju - pomoć
dobrih ljudi da vratim samopouzdanje. Pomoću ispovijedi,
razgovora s duhovnikom i ponajviše
zahvaljujući molitvi uspjela sam stati na svoje noge. Da,
vratila sam
i onih desetak kilograma koje sam izgubila u dva mjeseca
drame.
Još uvijek se ne osjećam potpuno jakom. Nisam sigurna jesam
li mu oprostila do kraja. Pogađala su me na početku pitanja:
‘kako je moguće da netko takav bude odgojen u Crkvi’ i ‘zašto
me nije poštivao kad sam mu sve dala’. Onda sam shvatila da
Bog zove ljude imenom i svaki se pojedinačno susreće s njim.
Tako je i sa mnom. Nisam sigurna ni da sam sebi oprostila do
kraja. Zato molim Boga da ono što ja ne mogu - neka on učini u
mome srcu. A što se tiče onog pitanja: ...hoću li ikada naći
nekoga tko će poštivati moj takav stav?
Danas su vremena takva da je seks postao sastavni dio svake,
imalo ozbiljnije, veze... [op. I. F.: eto, i taj je mentalitet
lažan kad se kaže: »svake, imalo ozbiljnije veze«. Nažalost,
»ozbiljnije« samo u prvi mah, da se kasnije /nekad nakon više
godina/ sve sruši jer nije građeno na ljubavi osoba nego
strasti i ugodi tijela]. Mogu posvjedočiti da se Bog pobrine
za sve. Pobrinuo se za mene i dao mi da upoznam dobru osobu
koja me cijeni i zna kako sam ranjena. I on je vjernik, kao i
ja. Ali tihi vjernik koji u Crkvu ide svjestan da mora rasti u
Kristu. Hodamo tek nekoliko mjeseci, a oboje želimo dati sve
od sebe da sagradimo vezu, a tek u braku dođemo do međusobnog
darivanja. Možda mi je Gospodin poslao takvu osobu na put da
mi pokaže kako ne smijem osuđivati ‘one koji su odrasli ispod
oltara’ i da ne dopustim da me zahvati ogorčenje.
Neka vam ovo moje iskustvo posluži kao primjer da ne
popuštate u svojim stavovima. Možda nema goreg poniženja za
mladu djevojku od onog koje sam ja doživjela. Bog me je, sada
znam, čuvao na dlanu. Pomogao mi je i da se ponovno osvjedočim
koliko me voli. Pokazao mi je na kraju da voli i onoga koji me
je povrijedio. Ali vi nemojte dopustiti sebi da vas itko
ponižava - jer je i samopoštovanje Božji dar. A darove ne
smijemo gaziti, zar ne? Na svemu što imam i na svemu što nemam
- zahvaljujem Gospodinu koji me ljubi!«
Komentara ne treba. Dala gaje sama djevojka pa su dostatne
naše umetnute opaske.
95
VI. ZARUČNIČKA LJUBAV - MANIFESTACIJE
Vodimo dalje problematiku predbračne spolne Ijubavi s
pozitivnih vidika. Predmet je delikatan jer mladi u
adolescentnoj i postadolescentnoj dobi ne očekuju
ograničenja svojim afektima i erotskim impulsima. Ali oni su
po Božjem projektu nositelji izvora ljudskog života koji traži
duboko poštivanje i obzirnost. Prema Hegelu: »Život je
neprodoma tajna«, grčki = zoe, a znači »život uopće« (bez
ograničenja), što latinski možemo izraziti kao život»kojim
živimo - qua vivimus«. Na tom sveopćem životu participira i
pojedini čovjek svoj ograničeni život = bios koji latinac zove
život »koji živimo - quam vivimus«.
Ontološki spoj pojedinačnog biosa (= života) s pojedinačnom
psihe (= dušom) spoj je dviju supstancija u jedincato
supstancijalno jedinstvo koje tvori ljudsku osobu. Kad mladi
idu prema osnivanju bračne zajednice, nalaze se - već s čisto
prirodnog gledišta - pred velikom tajnom ljudskog života i
ljudske osobe: oni će dati novoj osobi materiju (tvar = žensku
i mušku stanicu), a Stvoritelj će udahnuti besmrtnu dušu, i
dvoje mladih će postati roditelji: primit će na dar svoje čedo
- novu ljudsku osobu.
Time roditelji nisu gospodari ljudskog života ni novoga
ljudskog biće nego služitelji kojima Stvoritelj povjerava
odgovorno upravljanje. Ono ima svoje zakone da se stigne na
cilj. Konj neće stići na cilj bez konjanika koji njime
upravlja. Pčela neće izraditi med odijeljena od ostalih ako se
ne uklopi u pčelinjak kojim upravlja pčela matica po određenim
zakonima usađenima u pčelinju prirodu. Ne odvija li se tako
život svemira na svim područjima i pojedinim njegovim di-
jelovima uvijek prema točnim zakonima koji pomažu i usmjeruju
96
ZARUČNIČKA LJUBAV - MANIFESTACIJE
djelovanje? Nije li tako od pamtivijeka u cjelokupnom makroko-
zmosu, mikrokozmosu i kozmosu? Kad se svaka čest prirode ne bi
ravnala svojim zakonima, nastao bi opći kaos.
Čovjek, jedino razumno i slobodno biće pred tajnom ljudskog
života i nastankom nove osobe — kojoj je on sustvaratelj—da ne
poštuje zakone utkane u svoje vlastito biće? Nije li
dostojanstvo ljudske osobe upravo u tom sudjelovanju =
sinergiji sa Stvoriteljem koji ga je stvorio »sebi slična«
(Post 1,26) u biti i u djelovanju? Postoje zakoni kojima ima
ravnati vlastitim životom i dostojanstvom vlastite osobe,
manjom i većom zajednicom (= obitelji i državom).
Nema sumnje, projekt o ljudskom fizičkom, društvenom,
etičkom
i duhovnom životu u svojoj vrlo složenoj strukturi ima
zakone, neke vrlo dubinske i bitne, koje svatko mora poštivati
ako ne želi uništiti istu ljudsku osobu, obitelj i društvo.1 A
svi se oni nalaze u jednom jedinom Zakonu: »Ljubi Boga iznad
svega, a bližnjega kao samoga sebe.« Kakva je ta ljubav koja
sve obuhvaća i u kojoj je sve? Koja nas točno vodi prema
posljednjoj životnoj svrsi, prema vječnom blaženstvu?
Ovdje bismo željeli taknuti pitanja: doba zaručničke Ijubavi
s njezinom problematikom kao što su ljubavne geste među
zaručnicima, ćudorednost njihova pripravničkog života za brak
i međusobnog ponašanja, zatim potrebu i značenje njihove
asimilacije u Ijubavi pred ulazom u svoju novu povijest: u
katolički brak ili ženidbu.2
Doba zaručničke ljubavi
1. U tom događanju da se izgradi zrela Ijubav posljednje i
najintenzivnije razdoblje jest upravo doba zaručništva. To je
doba duboke međusobne asimilacije i međupronicanja. Više nema
nekih nesigurnosti s obzirom na izbor partnera. Radi se samo o
tome da se u definitivnu obliku što više prilagode konkretnu
programiranju zajedničkoga života, zajedničkim idealima koje
imaju pred očima,
PREDBRAČNA LJUBAV
zajedničkim ciljevima koje zajedno žele postići u braku. Radi
se o tome da si konsolidiraju svoje volje, da se prihvate
kakvi jesu i da prihvate prilike kakve jesu pa da od sada
nastoje u najvećem stupnju raditi jedno za drugo i služiti
jedno drugome.
Crkvi je izvanredno stalo da se ona u svom konkretnom
pastoralnom djelovanju sve odgovornije postavi sučelice
mladima koji smjeraju prema bračnom i obiteljskom životu. I
naša Hrvatska biskupska konferencija u svojim novim vrlo
uspjelim »Pastoralnim smjernicama na početku trećega
tisućljeća«, pod glavnim naslovom Na svetost pozvani (2002.),
među ostalim očekuje da bi solidna i organizirana »skrb
trebala početi odgojem mladih... U tom bi smislu daljnju pri-
pravu za brak valjalo uvesti u plan i program viših razreda
osnovne škole te srednjoškolskoga vjeronauka i župne kateheze.
U neposrednoj pripravi za brak nezaobilazni su tečajevi za
brak na kojima zaručnici i mladi bračni parovi, uz dobivanje
korisnih informacija i pouka, imaju prilike za susret i
razmjenu iskustava s onima koji se nalaze u sličnoj životnoj
situaciji«.3
2. U tom svjetlu dobiva svoj pravi smisao i službeni
navještaj zaruka roditeljima, rođacima i prijateljima. To
jest, prije toga se još moglo misliti na eventualan raskid i
ne bi se radilo o drugome nego
o veliku čuđenju i šoku što se tako naglo promijenila osoba.
Oglaši- vanje zaručništva svima navješćuje daje osoba o kojoj
se »sanjalo«, mislilo, pričalo zaista nađena, daje prestalo
vrijeme traženja i da se unaprijed nema više što činiti nego
prilagoditi mnogo toga što zahtijeva praksa života, okolnosti
službe i stana, sve u vidu vjenčanja.
Kako dugo ima trajati zaručništvo? Nema točnih norma. To je
razdoblje u životu u kojem se dotični mladi par mora
prilagoditi da bi stigao do bitnog jedinstva u svemu: u
idealima i programima, u nastojanjima i u punom međusobnom
prihvaćanju. Ako nešto od toga nije postignuto, brak nije još
moguć. Stoga nije pametno zakazati vjenčanje u velikoj
vremenskoj udaljenosti kao da bi se puna zrelost potrebna
među-jedinstva mogla postići određivanjem nekog datuma. Radi
se o tome da dvije osobe, koje su već u tisuću stvari
kongenijal
98
no složne i jedinstvene, još uvijek ostaju dva različita i
neovisna svijeta. Stoga na pitanje: »Traje li zaračničko doba
dugo ili kratko?« treba odgovoriti: »Ono treba trajati tako
dugo dok se ne stekne moralna sigurnost da se došlo do bitnog
jedinstva u osjećajima i u idealima.«
3. Sve to mnogo ovisi o polaznoj točki iz koje polaze dvoje
partnera. I vrlo je važno da to znadu svi koji bi mogli imati
još kakav odgojiteljski utjecaj na dotični par. Ako se odavno
poznaju kao prijatelji, ako su zajedno živjeli za vrijeme
studija, zajedno se igrali i išli na izlete, zajedno bili u
nekoj, recimo, vjeronaučnoj zajednici ili u kakvoj
organizaciji, razdoblje »žetve«, s obzirom na kvalitete koje
mora poznavati jedno kod drugog, bit će razmjerno kratko. U
tom slučaju nema mogućnosti za neka osobita iznenađenja i
odluka da krenu prema vjenčanju živi u njima već odavno. Ako,
naprotiv, imaju dojam da »još nije sve jasno«, neće biti
razborito bilo što utvrđivati. Može biti još zapreka koje se
mogu riješiti s dijalogom i dugim poznanstvom, inače ih nije
moguće ukloniti. Tu se ne može raditi ništa u skokovima, na
brzinu, zatvarajući oči pred problemima jer je opasnost da
brak bude iz temelja riskantan. Može se dogoditi da ima bitnih
točaka u kojima neće nikako doći do slaganja zbog toga što se
radi o korjenitu neslaganju dviju osobnosti: jednostavno ne
mogu prijeći preko nekih bitnih stvari. To su Onda znakovi da
će doći do trajnih trzavica i napetosti, daje u korijenu
nesposobnost da jedno drugo prihvati sa svim onim što ima i
kakvo jest. U tom slučaju, jasno, nije moguće nastaviti ići
dalje jer se od te veze neće moći oblikovati sretan brak.
Na toj vrlo delikatnoj točki zaručnici, koji su pred
rastavom, ne smiju biti zatvoreni roditeljima koji im mogu
biti svjetlo, velik potporanj i pomoć, a koji nikada neće po
svaku cijenu htjeti nametnuti svojoj kćeri ili svome sinu
onoga partnera kojega oni žele, a koji se kćerki ili sinu -
nakon duljega međusobnog poznavanja - pokazao kao neprikladan.4
PREDBRAČNA LJUBAV
4. Ne smijemo zaboraviti, još jedan, socijalni vidik
zaručništva. Nastojanje koje je bez sumnje pozitivno: da se
jedno što više približi drugome, da se sjedine u svemu - što
je uvjet hoće li brak uspjeti ili neće - ne smije doći do te
točke da bi se zaboravilo da buduća obiteljska jezgra živi u
većem organizmu, i profanom i crkvenom, gdje se ljudi više-
manje poznaju i međusobno surađuju.
U tom smislu se ni zaručništvo ne smije živjeti kao daje
udaljeno ili izvan velike društvene zajednice, a pogotovo ne
protiv društva: ne smiju se izolirati od prijatelja i
redovitih poznanstava niti se su- stezati od radosti ili
žalosti zajednice. Iako se radi o vremenu kad oni osjećaju da
moraju živjeti jedno uz drugo više negoli ikada prije, da je
opasnost od zavisti, da se mogu pojaviti i rivali na tom
njihovu putu, oni se ipak ne smiju zatvoriti i izolirati. To
bi u socijalnom smislu vodilo prema zatvorenu braku. Takvi bi
zaručnici riskirali da se pretvore u neku vrstu egoista u
dvoje ili u negativan moral da bi »mogli činiti svoje«.
Zaručnički par, s druge strane, zajednica ne smije
promatrati kao element koji narušuje interese drugoga iz
skupine ili zajednice. Naprotiv, svojom ljubavlju i jedinstvom
zaručnici postaju obogaćeni vrijednostima koje nisu
posjedovali prije sami ni za sebe, ali su sada, svojim
karakterističnim vrijednostima, kadri obogatiti skupinu i za-
jednicu. Bili bi na manju izgradnju zajednice kad bi u
zajednici živjeli odijeljeno i u njoj izražavali bilo koji
oblik međuegoizma. Ograđivanje od zajednice rađa razaranjem
zajednice i njih kao para.
Zaručništvo je korak prema zdravu tipu otvorene obitelji
kakvu traži živa i solidarna zajednica. Od nove će se obitelji
očekivati da sudjeluje u zajedničkim odgovornostima i da
podržava njezine zajedničke vrijednosti, brige, težnje, manja
i veća stvarna zalaganja... Od nove sutrašnje katoličke
obitelji se očekuje da bude »zajednica koja vjeruje i
evangelizira«,5 koja živi u »dijalogu s Bogom« putem molitve i
sakramenata,6 da bude »zajednica u službi čovjeka«.7
5. U kršćanskom vidu treba reći da je postupno upoznavanje i
rast zaručnika u ljubavi već po sebi znak Božje milosti.
Razlog je taj
100
što im svaka gesta i svaki trenutak u kojemu se izražava ili
produbljuje njihova Ijubav donosi postupno progresivno
ugrađivanje u spasiteljsku i posvetiteljsku zaručničku ljubav
Isusa Krista prema svojoj Crkvi. U tom smislu začeta i rastuća
ljubav između dvoje zaručnika nije samo radosno, premda i
teško, ljudsko iskustvo u tom progresivnu međusobnom
integriranju ili upotpunjavanju, nego je već i put milosti.
Njihovo međusobno prihvaćanje u upoznavanju i nastojanju oko
sloge i jedinstva u svemu bitnome, u želji da jedno produbi
drugo, jest sredstvo kojim od sada Duh Sveti nastoji preo-
braziti njihovo jedinstvo u zaručničko jedinstvo na sliku
Ijubavi Krista i Crkve čemu će punu aktualizaciju dati milost
sakramenta ženidbe.
Ne smije se nikad smetnuti s uma daje »ljubav temeljni i
urođeni poziv svakoga ljudskog bića« (FG 11); da su dva
osobita načina u kojima kršćanska osoba ostvaruje u
cjelovitosti istu ljubav: »ženi- dbeni i djevičanski stalež«
(FC 11); da se ženidba već u Starom zavjetu izražavala
simbolom bračnog saveza Boga sa svojim narodom, a daje u
Novome dobila svoje ispunjenje u sjedinjenju Krista Zaručnika
i Crkve zaručnice (Ef 5,32sl). Napokon je u toj tajni
(»velikom misteriju«) ženidba krštenika postala »stvaran
simbol toga novog i vječnog saveza zapečaćena u Kristovoj
krvi« (FC 13).8
Ljubavne geste zaručnika
I ovdje imamo pred očima ras cvat njihove Ijubavi, a to je
zaručnička doba. Postavlja se pitanje: jesu li razne geste
kojima izražavaju svoju ljubav, posebno poljupci, milovanja i
zagrljaji, u zaručničkom vremenu stanovite vrijednosti ili su
to slabosti koje se svuda čine pa se u općom mentalitetu
tolerantnosti prema zaručnicima preko njih šutke prelazi?
1. Prvo kažemo da u toj epohi međusobne ljubavi vanjske
manifestacije takve vrste povećavaju čuvstvo i intenzitet
Ijubavi - i to je
PREDBRAČNA LJUBAV
normalna stvar. Prava ljubav obuhvaća čitavu osobu. Uz
osjećaje nutarnje sreće koju ona doživljava spontano se
javljaju vanjski izražaji nježnosti, radosna sudioništva u
životu drugoga i oduševljenja što se sve u konkretnosti
očituje u poljupcima, u milovanju i u zagrljajima.
Jesu li to onda vrijednosti ili slabosti? Vrijednosti su ako
su i ukoliko su izražaj autentične sebedame ljubavi. A izražaj
su takve iskrene i čiste ljubavi ako po njima ista ljubav još
više raste. Drugim riječima: ispravan i jedini kriterij koji
govori da su poljupci, milovanja i zagrljaji autentični jest
Ijubav koja se izražava kao volja koja sve više raste u tome
da se još bolje upoznaju i da posve pripadaju jedno drugome.
Takva volja koja kao izražaj njihove sebedame ljubavi sve više
raste u želji za upoznavanjem i posvemašnjim pripadanjem
jednoga drugome po sebi tvori pravi kriterij takvih gesta.
Kažemo »po sebi« jer, nažalost, slobodno izabrane loše
okolnosti i prljava nakana mogu obezvrijediti i uništiti
krepost njihove čistoće i plemenitosti.
2. Poljubac može biti različit: onaj građanski pri pozdravu,
oproštaju, u drugim zgodama, što je danas dio običaja i smatra
se činom učtivosti; onaj koji podražuje venerične impulse, a
izvodi se na usta, nerijetko s izravnom željom za
uzbuđivanjem; onaj među zaručnicima koji se ponavlja i ne ide
za egoističnim užitkom nego izražava autentičnu ljubav: takav
je poljubac zakonit i prirodan dokaz njihove stvarne ljubavi i
vjemosti.
Može se dogoditi da poljubac, onaj prve vrste ili osobito
ovaj treće vrste (među zaručnicima), dakle najautentičniji i
uravnoteženo čuvstven, nekoga spolno uzbudi, recimo, u
laganijoj mjeri, ali ono ostaje potpuno pod nadzorom. Takvo
uzbuđenje ne treba zabrinjavati, a razlog je u tome što prava
ljubav u takvim slučajevima prevagne onaj lak spolni impuls
koji tada ostaje pod vodstvom razuma i odgovornosti središnjih
čovjekovih moći.
Ali danas su postali običaj vrlo duboki poljupci u usta koji
jako nadražuju mnoge erogene zone i mogu voditi izravno u
spolni čin.
102
Ukoliko bi zaručnici spali na tu razinu, njihova će ljubav
stagnirati, sve će počimati i završavati u tijelu i nasladi,
što ne pomaže nego razara njihovu vezu, opterećuje savjest
zbog teških grijeha, unosi nemir u dušu i tešku slutnju
definitivna kraha njihove veze, koja će se dogoditi prije ili
kasnije. Nikada zaručnici ne smiju sići do tih niskih izražaja
strasti i traženja pukog zadovoljenja jer na tom planu buduće
sreće bračnog života nema. Str as t može zahvatiti i
najplemenitije
i najčistije zaručnike, no u tim trenucima oni će se znati
obuzdati, znat će molitvom i svladavanjem steći snagu u Božjoj
milosti i neće okaljati svoju vezu nego će se održati na
visini čiste zaručničke ljubavi.
3. Milovanja i zagrljaje treba staviti pod isti reflektor
autentične zaručničke ljubavi. Prirodno je da, uzevši u obzir
njihovu psiho-bio- lošku povezanost u čovjeku sa spolnom
sferom, takve geste imaju svoj odjek na tom seksualnom
području. Važno je naglasiti: dok taj »odjek« ostaje unutar
granica koje se mogu dobro i vedro nadzirati, nema nikakva
moralnog zla. Radi se, doduše, o opasnosti što je takve geste
neposredno rađaju, ali ako sve to ostaje u granicama nadzora,
smatra se dovoljnom prevagom u konstruktivnu nastojanju oko
sazrijevanja u ljubavi koja se takvim gestama među zaručnicima
podržava i zaštićuje.
Međutim, ovdje je na mjestu sljedeća napomena: geste kojima
se iskazuje i svjedoči zaručnička Ijubav, nerijetko vrlo
suzdržljive i prirodne, tj. u granicama normale, mogu kod
nekoga ili u posebnim okolnostima u kojima se dvoje nađu
izazvati neočekivano i anormal- no velike impulse. Da bi
sadržaj i odnos ljubavi u takvim slučajevima ostao autentičan
i da se ne padne u rizik da njihova plemenita i čista ljubav
bude pretvorena u strast, zaručnici su dužni pronaći pravu
mjeru koja odgovara njihovoj senzibilnosti i emotivnoj
krhkosti.
Dva primjera: Prva mogućnost: mladić je nježno poljubio
svoju djevojku (uvijek je govor o zaručnicima). Poljubac je
čedan, bez ikakve zle namjere. No, recimo, mladić doživljava
da ga takav poljubac trajno navodi na to da bi izveo nečiste
čine. Poljubac koji on čini po
PREDBRAČNA LJUBAV
sebi je nedužna akcija, ali je za nj opasnost da blokira
proces ljubavi. U takvim slučajevima, ako on želi spasiti
normalan proces svoje ljubavi sve do njezina punog
sazrijevanja (a solidan mladić to hoće i za tim ide), obvezan
je prema svojoj senzibilnosti redimenzionirati i svoj poljubac
i svesti na pravu mjeru svoj prekomjeran impuls i svoje
afektivne izražaje.
Druga mogućnost: jedno je od njih primijetilo da njegovi
prirodni i obični izražaji ljubavi u drugome proizvode
prekomjerne seksualne reakcije. U ime same njihove autentične
ljubavi i u interesu njih oboje i njihova sutrašnjega sretna
braka takve izražaje treba jednako svesti na ispravnu mjeru
kao i u prvom slučaju. Oba primjera tvore isti problem.
Moralno-duhovno stanje zaručnika
1. »Dajte nam pravilo kako se moramo ponašati!« - bio sam
vi- šeput zamoljen od jednog ili drugog zaručnika. Na to
odgovaram zajedno s odobrenim autorima:
1) Prvo pravilo: teško je dati neko opće i apsolutno pravilo
prema kojemu bi se mogle predvidjeti sve one reakcije koje
mogu u zaručniku/zaručnici proizvesti pa i vrlo nedužne geste
ljubavi. Općenito se može uzeti da su reakcije kod drugoga
jednake kao i vlastite, ali to nij e uvij ek slučaj.
2)Drugo pravilo', ako je partner neobično otporan na takve
manifestacije ili je, s druge strane, neobično osjetljiv na
njih ili se geste ljubavi izvode u neobičnim, znači opasnijim
okolnostima, treba se na sve to odgovorno obazirati. Užmimo
primjer vrlo mladih zaručnika (rijetki su danas), koju godinu
nakon puberteta, takve su reakcije žešće i opasnije. Obratno,
slučaj starijih zaručnika (onih nakon tridesete), koji su
možda imali već razna spolna iskustva i s raznim partnerima,
kod njih je pak opasnost da se jednostavno prepuste strasti-
104
ma ukoliko u međuvremenu nisu doživjeli pravo vjersko-moralno
obraćenje.
3) Treće pravilo: dobro je da djevojka ima na umu i da zna
da je mladić, općenito govoreći, seksualno reaktivniji od nje,
strastveniji je; narod kaže: »Mladić je spolno slabiji od
djevojke.« Hoće se reći daje skloniji porocima. Ta činjenica
treba navoditi na stanovit oprez
i pažnju u izražavanju svojih afekata, ali ne sve dotle da
sebi zabrani svaki ispravan ili korektan izražaj ljubavi.
Zaručnica općenito može pretpostavljati da u njezinu mladiću
postoji dostatan nadzor s obzirom na to. Samo onda kad je
slabost očita, sama treba staviti pod ri- gorozan nadzor svoj
položaj i svoje izražaje ljubavi da i njemu na taj način
pomogne.
4) Četvrto pravilo: ima moralista koji općenito smatraju da
je jedan od najkarakterističnijih znakova za raspoznavanje -
»sirena za uzbunu« — dotično tjelesno seksualno uzbuđenje koje
prati neku gestu ili izvanjsku manifestaciju erosa.
Razlikujemo seksualno uzbuđenje iz bioloških razloga, iz neke
spontanosti koja ne ide izravno za libidinoznim u čovjeku, i
libidinozno uzbuđenje. Ovo zadnje je znak
- »signum distinctivum« - granice; dalje se ne smije ići jer je
blizu opasnost i jer bi se u takvoj neopreznosti i popuštanju
moglo teško pasti.
2. Loše bi bilo zaručnike gledati podozrivo i smatrati ih
»grešni- cima«. Naprotiv, njima se svi raduju: roditelji,
braća i sestre i zajednica. Crkva se raduje skoroj novoj
obitelji. A Stvoritelj koji je htio,
i nakon pada hoće, brak - sjedinjenje i rađanje - uvijek im
u Kristu i Duhu Svetom daje dovoljno milosti i snage da se
dolično, čisto i radosno spreme za svoj novi život u ljubavi i
darivanju.
Želimo li ipak o njihovu moralno-duhovnom stanju donekle
biti na čistu, tada, pošto smo dali gornja objašnjenja, moramo
kazati kako je vrlo lako uočljivo i shvatljivo da izražaji
njihove ljubavi (poljupci, milovanja i zagrljaji) ne mogu
imati fiksiranu moralnu ocjenu osim one koju smo naveli.
Pozitivan sud o njima bit će onda ako takve geste u pojedinim
slučajevima služe rastu autentične ljubavi pa
105
PREDBRAČNA LJUBAV
cjelina njihova ponašanja odaje i vanjski uzoran izgled. Tim
načinom i u doba zaručništva oni su svjedoci vjere, morala i
duhovnosti svima koji ih poznaju, napose mlađima koji šutke
analiziraju njihovo ponašanje.
Ako pak njihovo ponašanje ne služi rastu u ljubavi, tada
stvari teku loše. Na taj način možemo ocijeniti kao loša dva
ekstremna stanovišta: jedno stanovište potpuno i rigorozno
zabranjuje svaki tip izražavanja afekata, a drugo smatra da je
»sve dopušteno«. Treba znati da spolna ljubav u pojedinom
čovjeku ima svoju »individualnost«, svoj način rasta i
sazrijevanja, svoju senzibilnost, svoje značenje pa s obzirom
na razne slučajeve, da bi postigla svoje ciljeve, ljubav
individualno ima potrebu za većim ili manjim intenzitetom
intimnosti. Kriteriji su isti, ali struktura prirode nije u
svih osoba jednaka.
Zadatak je, dakle, prije svega samih zaručnika, znajući što
katolički moral, duhovnost i poziv na svetost od njih očekuju,
da oni sami donesu razborit, trijezan i točan sud o ispravnoj
mjeri i o granicama svojih ljubavnih izražaja. To će suditi
prema pravilima što smo ih netom izrekli i prema općoj normi
upravljanja spolnošću o kojoj smo opširno govorili u prva dva
poglavlja ove knjige. Nitko sa strane, vodeći se točnim
objektivnim mjerilima, ne može izražaje njihove ljubavi etički
točno prosuditi i ocijeniti niti im propisati »pravu mjeru«
jer nitko izvana ne poznaje točno uvjete i okolnosti ljubavi,
osobito one nutarnje, između to dvoje.10 Ovo, dakako, ne
vrijedi za one makroskopske defekte kao što su »petting«,
»predbračni odnosi«, »zajednički suživot prije zakonitog
braka« i slično.
3. Postoje li ipak neki objektivni znakovi da su i naši
katolički uzorni zaručnici prešli granicu i pravu mjeru u
svojim nježnostima i gestama ljubavi? Najobjektivniji simptom
da su izvan mjere u iskazima ljubavi pomoću izvanjskih gesta
zaključuje se iz činjenice da Ijubav među njima, umjesto da
raste, dolazi do zastoja, do neke mrzosti, čak i do mrtve
točke, što označuje očit zaokret i spuštanje u njihovim
intenzivnim izražajima, u međurazumijevanju i u među-
106
asimilaciji, u duhovnom jedinstvu koje je oslabilo itd.: sve
to jasno govori o stanovitoj blokadi daljnjeg uzrasta ljubavi.
Ljubav više ne raste nego opada, a može opasti sve do točke
ledišta, do odbacivanja partnera. U takvu su slučaju vrlo
vjerojatno, ako ne sigurno, vanjski izražaji ljubavi u
dotičnim gestama svedeni na čista sredstva erotskih
uzbuđivanja bez daljnjeg odnosa s ljepotom i bogatstvom prave
zaručničke ljubavi. To je slično kao kad bi se radilo o nekom
laboratoriju za senzorijalne emocije. Imamo li u takvu slučaju
pred očima strukturu naše pale ljudske naravi, tada sve
poprima zastrašujuće prazan doživljaj, bljutav koji više nema
pravoga teka. Taj je na putu da u određenu trenutku doživi
potpunu katastrofu. Pa kad se tako sve sruši, nastaju
reperkusije ili odjeci u nutrini stanovite ispraznjenosti i
teške frustracije, što se silno doživljava u odnosima koji
eventualno, ali bezuspješno, mogu još potrajati između njih
dvoje.
4. Kažimo koju riječ i o »autoerotizmu u dvoje«. Riječ
»autoerotizam - samozadovoljavan)e« u dvoje ovdje uzimamo u
širem značenju koje će Katekizam Katoličke Crkve nazvati
bludom. Dok se autoerotizmom ili masturbacijom ljudi služe
spolnom sposobnosti radi postizanja spolnog užitka »izvan
normalna bračnog općenja« što se »bitno protivi svrsi
seksualnosti« (KKC 2352), dotle je blud »tjelesno sjedinjenje
slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. On se teško
protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je
prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju
djece. Osim toga, to je teška sablazan kad se time kvare
mladi« (KKC 2353).
Evo što time mislimo reći: iznad svega, bilo bi posve u
neskladu
i u teškoj kontradikciji s izražajima ljubavi kad bi si
zaručnici dopustili takve geste koje bi imale za cilj da se
kod zaručnice ili kod zaručnika proizvede samo stanovito
individualno zadovoljenje, u okviru seksualnog zadovoljavanja
(= naslada, orgazam). Mladić toliko puta ponavlja riječi:
»Budi sav moj život«, »ne mogu živjeti bez tebe«, »sve ti
dajem« i slično. Djevojka nerijetko još više i nježnije. No,
ukoliko središte takvih izvanjskih izražaja ili gesta više ne
bi bi
PREDBRAČNA LJUBAV
la osoba drugoga, i to u njezinim najkarakterističnijim
izražajima dostojanstva i autentične ljubavi, nego samo »žena«
kao takva ili »muškarac« kao takav, onda se, nažalost, dotle
došlo da se oni uzimaju na priliku »strojeva« za nasladu, kao
»objekt«, »sredstvo« koje u tu egoističnu svrhu dobro služi. A
to znači osobu potpuno degradirati na razinu pukog predmeta
dok služi i koliko služi, kasnije se neljudski odbaci jer više
»bludnički« ne služi, pri čemu nastaju nebrojene životne
tragedije.
Zaručnička asimilacija u ljubavi
1.Fenomen asimilacije. U svojim izražajima recipročna
izlijevanja osjećaja i osobnih vrijednosti, što se zbiva u
autentičnoj ljubavi između zaručnika, zapažamo spontan fenomen
koji možemo nazvati prožimanjem jedno drugoga. Postoje još
uvijek neke male razlike u njihovim pogledima, no oni ih lako
nadvladavaju i puštaju s ciljem da se što više sjedine u
međusobnoj asimilaciji. To je kao da se dvije osobe susretnu
nasred vlastitoga životnog puta pa idu i dalje za tim da
postanu jedna drugoj što sličnije, jedna drugoj pravo
ogledalo, jedna drugoj da postane sve; one se odlično slažu u
svim čvrstim točkama koje tvore radostan i vedar suživot.
Kako su malo-pomalo u svojoj ljubavi stigle do izmjene
svojih vrijednosti, one nastoje voljeti i odbacivati iste
stvari. Došle su do istih pogleda u osnovnim programima,
konvergiraju u svim bitnim točkama. U praksi se izvanrednom
lakoćom začas nađu na istim stanovištima i tako se
različitosti karaktera, temperamenta i izražavanja spontano
sve više umanjuju.
Psiholozi taj fenomen označavaju kao vrlo akutnu fazu
Ijubavi koju sad istom stručno zovu zaljubljenost. Možemo je
usporediti s onim visokim stupnjem »vrućine« gdje se različiti
tipovi metala rastapaju i međusobno pretapaju.
108
2. Važno je uočiti način vladanja u tom razdoblju. Taj
ljubavni asimilativni proces, koji tvori najsigurnije jamstvo
trajna daljnjeg rasta u ljubavi, a prema tome i buduću sreću,
silno mnogo ovisi o načinu kako se oni sastaju.
Negativno, to može biti neotesan susret koji, na primjer,
učvršćuje način brutalna odnosa ili odnosa koji se gadi. Pa
ako je takav, tada se zaista riskira da blokira sav proces
međusobne asimilacije i fuzije pa je kadar proizvesti prava
nazadovanja (regrese) u afektivnom smislu koje je teško ikad
više popraviti.
Pozitivno, takav ljubavni odnos mora izbjegavati svaku žurbu
ili hitnju, svaku želju za eksperimentiranjem, napast za ipak
još nezrelim, i zato uvijek, preranim iskustvima, što ima
prije svega okus egoizma i infantilna diletantizma. Simptom da
sve ide u pravom smjeru
i na ispravan način jest povećanje uzajamna poštovanja, a
izražaji ljubavi sve su delikatniji i plemenitiji, sve više
prožimaju drugoga i sve ga više shvaćaju i prihvaćaju kao
dragu osobu.
Zanimljivo je da u tom vremenu »hodanja«, točnije: Ijubavi,
i one male razlike koje još ostaju na području raznih ukusa
ili samog karaktera preuzimaju konstruktivnu ulogu. Time se
postiže stanovita zgodna dinamičnost u pogledima, mišljenjima
i vedrim raspravama, koje ne samo da učvršćuju određena
uvjerenja o osnovnim točkama, već pomažu i u daljnjem
istraživanju i refleksijama. Savršena identičnost - koja je,
uostalom, i nemoguća - završila bi stavom apatije i određena
afektivnog zastoja na tom putu sazrijevanja u ljubavi.
3. Ovdje se još jedanput detaljnije moramo osvrnuti na želju
za fizičkim sjedinjenjem zaručnika koje bi oni u toj fazi
svakako željeli opravdati. - Nije ništa neobično da u procesu
međusobnog pronica- nja i prožimanja u iskrenoj i pravoj
ljubavi i razumijevanju, na tom stupnju intenziteta između
dviju osoba koje su duboko zaljubljene jedna u drugu, u
stanovitu trenutku iskrsne želja, pa i vrlo snažna želja, za
fizičkim sjedinjenjem. To sjedinjenje zaručnici promatraju kao
metu kamo treba stići njihovo potpuno jedinstvo. No ovdje
treba do
PREDBRAČNA LJUBAV
bro razlikovati dvije stvari: »impuls prema seksualnom
sjedinjenju« i »samo sjedinjenje«.
Impuls koji tjera prema seksualnom sjedinjenju jest simptom
da je u toj epohi predbračnog hoda i zaljubljenosti sve
normalno i takva težnja koja se spontano pojavljuje nema sama
u sebi ništa zla niti nepristojna što po sebi ne bi odgovaralo
dostojanstvu osoba zaručnika.
Ali izvršenje takve želje činom prije vjenčanja neuredna je
i grešna stvar, jest zlo što narušava red i proces stvari jer
se još nisu ostvarili oni uvjeti koji se kod čovjeka moraju
ostvariti da bi takav čin, bračni čin, bio zaista u onom
okviru kako odgovara ljudskom i kršćanskom dostojanstvu.
Izvršenje spolnog čina ne može doći u obzir izvan sakramenta
ženidbe, za nekršćane jednako ne izvan zakonite ženidbe. Na
drugom mjestu izričito govorimo o »predbra- čnim« i
»izvanbračnim odnosima«.
4.Posljednja napomena o zaručničkoj ljubavi: samo bračni
stalež može zahtijevati takvo prethodno uživljavanje i
asimiliranje dvaju života, kako smo opisali. Brak je jedini
životni stalež koji zahtijeva duboku fuziju, potpuno
prožimanje dviju osoba. Jedino on može zahtijevati da se dvije
slobode slože sve do koincidencije - do stapanja, da dvije
individualnosti dođu do bitne sukladnosti osobnih svojstava,
ideja i djelatnih planova, do zajedničkih izbora i odluka i do
prokreativno-odgojnih vidika i planova; jednostavno rečeno: do
me- đustapanja životnih ideala.
Još jednom naglašavamo da se takvo jedinstvo na tako visoku
stupnju ne može improvizirati niti se smije preko svega
prijeći i pokušati naslijepo i lakoumno ulaziti u brak. Kako
će dugo trajati razdoblje opisane međusobne asimilacije, ovisi
o njihovoj fizičko-psi- hičkoj zrelosti, o stupnju
razumijevanja i zrela prihvaćanja od strane jednoga i drugog
zaručnika. Ne valja olako povjerovati naglim i spretnim
slaganjima u idejama i životnim planovima. Treba kritički
ispitati nisu li to slučajna slaganja ili su već duboko
pronicanje koje
110
ima izgleda da će ne samo tako ostati, nego tijekom života
rasti i razumski se učvršćivati.
5. Jedan »sholij« dirljiva iskustva. Slavili su pedesetu
obljetnicu braka. On je sveučilišni profesor, ona glumica u
Narodnom kazalištu. Rijetko se događa da neka glumica bude
odlična vjernica i neki sveučilišni profesor primjeran vjernik
katolik. Ali ovi su izgradili svoju vezu na čvrstim kršćanskim
temeljima Ijubavi, rodili i odgojili petero djece.
Kad smo nakon svečane Mise s njihovim sinovima i kćerima,
zetovima i snahama, s unucima i s mnogim prijateljima (a bili
su i trojica svećenika) kod večere slušali razne govore, pa
kad je ustala ona- slavljenica, još u punoj snazi i
progovorila, nije svako oko ostalo više suho. Zašto? Ne zato
jer zna fantastično govoriti, nego jer je iskreno iznijela
proces njihove ljubavi i ustvrdila: »Danas se mi čvršće volimo
neko ikada prije. Cvijeće je otpalo, plodove smo donijeli,
evo, u djeci i unucima, naše su nježnosti racionalizirane, ali
mi smo još uvijek toliko zaljubljeni i toliko se volimo da ne
mogu zamisliti kakav bi mi bio život bez njega... Najradije
bih da i ja u isti dan s njime umrem.« I on je ustao.
Jednostavnijim riječima iskusna sveučilišnog profesora, koji
je iz struke objavio više znanstvenih djela, potvrdio je isto.
Gosti su uistinu bili ganuti. Neki su mladi neobično i
začuđeno gledali jedno u drugo.
A meni se moja propovijed koju sam im izrekao kod Mise sada
učinila blijeda i bez te životne snage svjedočenja. Ponovno
sam se uvjerio, ne više na temelju studija stručne literature,
nego na životnoj ispovijedi ovoga katoličkog uzornog para koji
slavi pedesetu godišnjicu zajedničkog života u sakramentu
ženidbe, kolika je ljepota, snaga i plodnost prave autentične
bračne ljubavi koju Božja riječ i Kristova Crkva toliko slavi
i s pravom uzdiže. U sebi sam molio da Gospodin našem
hrvatskom narodu udijeli više takvih obitelji! To je doista
bilo toliko prirodno, spontano i toliko ljudski i vjerski
duboko i dirljivo svjedočenje da ga nikada ne mogu zaboraviti.
111
VII. ČISTOĆA BRANI I RAZVIJA LJUBAV
U našim smo pedagoško-pastoralnim razmatranjima: od pred-
mladenačkog buđenja spolnosti i puberteta, od manifestacija
spolne ljubavi u mladenačkoj i zaručničkoj dobi, stigli do
prijeko potrebna razmatranja o moralnoj kreposti čistoće. Time
zaokružujemo osnovne pojmove za točno razumijevanje spolne
Ijubavi i međuovisnost spolnosti, ljubavi i čistoće. Pojmovi
općenito nisu nepoznati, ali uzeti sustavno, nisu posve ni
poznati.
Poziv ili zvanje za Ijubav ne ostvaruje se bez moralne
kreposti čistoće} Ona je u službi ljubavi jer je štiti i
pravilno razvija, jednako u oba bitna zvanja ili poziva u
Katoličkoj Crkvi: u braku i u djevi- čanstvu, ne ispuštajući,
dakako, dob dječaštva, mladenaštva i udo- vištva...2 Zatim ćemo
promotriti način na koji krepost čistoće brani i razvija
spolnu ljubav i njome upravlja, a pri koncu ćemo naglasiti
potrebu borbe za tu dragocjenu, danas možda ijeđu krepost koja
je, možemo reći, »sinonim hrabrosti« naše volje i našeg
opredjeljenja za Krista i njegovo djelo na zemlji bez koje,
napokon, nema ulaska u blaženu vječnost.3
Čistoća u službi ljubavi
1. Sto je krepost čistoće i njezina nužnost za spasenje?
Opisno: Čistoća je ona krepost koja osposobljuje ljudska
bića da svoju spolnost (spolnu ljubav) uzmognu ugraditi u
nutrinu cjelokupne svoje osobnosti onako kako traži njihovo
zvanje (poziv).
112
ČISTOĆA BRANI I RAZVIJA LJUBAV
Katekizamski: »Čistoća izražava ostvarenu integraciju
spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u
njegovu tjelesnom i duhovnom biću... Krepost čistoće, sadrži,
dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara.«4
Radno: Čistoća brani i razvija spolnu ljubav.
Nužnost kreposti čistoće: moramo je živjeti prema svrsi
našega zvanja, našega poslanja i nužnih životnih uvjeta:
1) u mladenaštvu i neženstvu: pomoću ozbiljna i trajna samo-
nadzora
2) u zakonitu braku: pomoću međusobne vjemosti i otvorenosti
novom životu
3) u celibatu (posvećenu djevičanstvu): pomoću sebedame potpune
uzdržljivosti
4) u udovištvu: u duhovnom sjećanju punom ljubavi prema pre-
minulom partneru.
Svatko prema svome stupnju i svrsi svoga zvanja i poslanja -
u dobroj volji i pomognut milošću - ima živjeti tu visoku
kakvoću dara i posebna odnosa prema Bogu Stvoritelju,
Otkupitelju i Posvetite- lju—jedinom i apsolutnom Gospodam
čovjekova života.
Spolna ljubavje Božji dar. Čistoća je Božji dar da svatko,
prema Božjem projektu, uzmogne ostvariti svrhu svoga životnog
poziva. Svi se spašavamo u kreposti čistoće. Nitko se ne
spašava bez kreposti čistoće.
2. Prema zvanjima (životnim uvjetima) razlikujemo, dakle:
1) Predbračnu (mladenačku) čistoću - o kojoj ovdje
prvenstveno govorimo. Ona pripravlja osobe na sebedamu
autentičnu oblativnu Ijubav u ženidbenom ili djevičanskom
staležu. Pozitivno', ona od najmanjih nogu zahtijeva čist
odgoj u svim pravcima (kulturnom, religioznom, moralno-
duhovnom...), u skladu svih unutarnjih moći, oblikovanjem
karaktera, piholoških sposobnosti za dijalog, za društvenost,
za zajednički rad, a onda za vođenje čiste ljubavi s odabranim
»ti« ili u potpunoj oblativnoj ljubavi prema Apsolutnom »TI«.
Negativno krepost čistoće odgaja dječaka/mladića i
djevojčicu/dje
PREDBRAČNA LJUBAV
vojku kako će izbjegavati i sebe nadvladavati protiv svih
spolnih za- vodljivosti: slika, maštanja, razgovora,
pornografskih programa, masturbacije, pedofilije, homofilije,
homoseksualnosti/lezbizma, pred- bračnih odnosa i ostalih
seksualnih ponašanja koja vrijeđaju i ubijaju krepost
čistoće...5
2) Bračnu čistoću koja vodi supruge da se ispravno i
ćudoreno u svojoj zreloj ljubavi kreposno međusobno daruju što
uključuje trajnu volju i nastojanje da i dalje rastu u
ljubavi; da njihovi spolni odnosi budu u istoj čistoj ljubavi
po nauku kršćanske antropologije i katoličkoga moralnog nauka
(daleko od kontraceptivnih načina); da nikad iz egoizma ne
bude isključena mogućnost začeća djeteta; da nikada ne pomisle
na odstranjivanje zametka jer bi to bio najteži atentat i na
njihovu ljubav i njihov brak.
3)Udovičku čistoću ukoliko je preživjeli suprug/supruga i
dalje u ljubavi duhovno sjedinjen sa svojim preminulim
životnim partnerom pa za spas njegove/njezine duše prikazuje
mise, molitve, milostinje, žrtve u kršćanskoj nadi da će se u
vječnosti vidjeti. Udovištvo zahtijeva borbu protiv spolnih
poroka, jednako kao i u predbračno doba, uzdržavanjem od
spolnih slabosti koje vrijeđaju čistu uspomenu na preminulog
supruga/suprugu.6 Doživio sam da je jedan udovac, nakon smrti
vjerne žene, kroz suze žalio svoje padove s nekom drugom jer
je time teško povrijedio svijetlu i čistu uspomenu svoje
pokojnice.
4) Posvećenu čistoću u djevičanskom zvanju koja ima
trostruko opravdanje:
a) psihološko, jer se spolna ljubav živi na jednoj višoj
(Božjom milošću uzdignutoj), ne tjelesnoj razini
b) teološko, jer se živi »radi kraljevstva Božjega«, znači
da osoba koja se izabire i za koju se netko temeljno
opredjeljuje jest ne ljudski nego Božji »TI« - Otac, Sin i Duh
Sveti - sa svojim projektom spasenja i posvećenja svih ljudi.
Taj projekt dotična osoba čini svojim vlastitim ciljem i
smislom života čime se u djevičanskom staležu potpuno daruje
Ljubavi Boga u kojoj i preko koje nastoji ljubiti sve ljude,
žrtvovati se za njih i služiti im (usp. Mt 25,31-46). Znači da
se
114
»ja« posvećene osobe spaja, točnije »uklapa« u Božju
svespasitelj- sku Ljubav i nastojanje na zaista poseban način
(redovito zavjetom čistoće)
c) društveno: opće dobro kome služi viđeno je kroz istu
prizmu svoga temeljnoga opredjeljenja za usađivanje i
izgradnju »kraljevstva Božjega« na zemlji.
3. Poslušajmo još nakratko što današnja Crkva kaže o
nužnosti kreposti čistoće.
»čistoća zahtijeva postizanje gospodstva nad sobom što je
odgoj za ljudsku slobodu... Čistoća usko ovisi o stožernoj
kreposti umjere- nosti koja ide za tim da razum upravlja
strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti.«7 Čista osoba
odražava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj.
Katekizam sa svim realizmom poznavanja života kaže: »Gospod-
stvo nad sobom djelo je duga nastojanja. Nikad ne možemo reći
da smo ga stekli jednom za svagda. Ono pretpostavlja uvijek
novu obvezu u svim razdobljima života« (Tit 2,1-6). Napor koji
se traži može u određenim razdobljima biti intenzivniji; tako,
na primjer, dok se oblikuje osobnost u djetinjstvu i u
mladenaštvu,8 ali i u razdobljima veće ili manje krize na
području spolne ljubavi.
Čistoća se ne postiže jednom odlukom ni odjedanput zauvijek.
Bilo bi naivno tako misliti, a lijepo i bez teškoće živjeti.
Čistoća se usađuje u dušu zakonom gradualnosti ili postupnosti
(= nije zakon gradualan, nego je gradualan dugotrajan napor da
se ostvari krepost čistoće).9
Čistoća, dakle, »poznaje zakon rasta koji prolazi kroz
stupnjeve obilježene nesavršenošću i vrlo često grijehom.
Krepostan i čist čovjek ‘izgrađuje se iz dana u dan brojnim
slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i čini
moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta’« (FC 34).10
Čistoća uključuje i kulturni napor, međuovisnost između
poštivanja ljudske osobe i razvoja društva, »čistoća
pretpostavlja poštivanje osobnih prava, posebno pravo na
obavijesti i odgoj u skladu s moral
PREDBRAČNA LJUBAV
nim i duhovnim zahtjevima ljudskog života. Čistoća je... Božji
dar, milost, plod Duha (Gal 5,22). Onomu koji je vodom
Krštenja nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu (1
Iv 3,3) čistoću.«11
Eto, nauk Crkve tvrdi daje čistoća moralna krepost, znači da
se radi o sposobnosti navike ili o habitualnoj sposobnosti.
Drugim riječima, ne radi se tek o tome da se »krepošću
čistoće« od vremena do vremena u seksualnoj sferi
»intervenira«, nego krepost čistoće neku osobu uvodi u
stanovit stalan stil uzdržljivosti i trajna gospodstva nad
sobom.
Netko nije krepostan zato ili čist zato jer se dvaput ili
triput vrlo odlučno i temeljito svladao. I lažljivac je
ponekad iskren. Ni kradljivac ne krade uvijek. On će biti čist
ili krepostan u smislu kreposti čistoće onda kad stekne stalnu
naviku ili trajno habitualno raspoloženje da na tom području -
i uz moguće posrtaje - uvijek mjeri ispravnom mjerom.
Čistoća kao moralna krepost u punoj je slozi s razumom,
voljom, osjećajima, & kod vjernika još potpomognuta
vrhunaravnim izvorima milosti: sakramentima, molitvom,
milostinjom, odricanjem svake vrste... Interventi razuma ne
sastoje se u tome da jednostavno blokiraju svaki tip
seksualnog podražaja, nego da erotski impuls u čovjeku drže u
pravoj mjeri, u granicama normale. A prava mjera spolnom
impulsu određena je njegovom svrhom koja se ima ostvariti u
osobnom pozivu dobivenu od Boga: u braku, zakonitim bračnim
darivanjem i rađanjem; u posvećenom djevičanstvu, vjerno idući
stopama samoga Isusa, Bogorodice i hranitelja Josipa.12
Čistoća brani ljubav
1. Najprije o razlici između ljudske i životinjske
spolnosti. To ćemo uočiti razmatrajući o sigurnosti i
zaštićenosti naše spolne ljubavi pod okriljem kreposti
čistoće. Ta se sigurnost ili zaštićenost sastoji u mogućnosti
da ovladamo sobom ili u sposobnosti autoregulacije
116
uvijek kad to zatraži potreba. Prije svega želimo pustiti
riječ znanosti jer i ona o tome može nešto reći.
Spolnošću se upravlja iz mozgovnih centara.13 Sve tamo od
najranijih stadija čovječjega embrionalnog razvoja opažamo
specifično ljudska strukturalna svojstva koja uzalud tražimo u
podljudskim vrstama. Ta svojstva seksualnim porivima utiskuju
posebne različite i podražaje i odnose. Kako se na ljestvici
životinjskog svijeta čovjek pomalo uzdiže prema sve
uzvišenijim oblicima, tako na seksualne funkcije sve veći
utjecaj vrše psihički činitelji. U čovjeku, koji se nalazi na
vrhu ljestvice živih bića, spolne fenomene posve prožima i
njima upravlja viši čovjekov svijet: razum, volja, osjećaji. A
u kršća- nina-katolika, koji vjeruje u Krista i teži za
savršenošću i svetošću,14 veliku ulogu igra i nadnaravni svijet
milosti s darovima Duha Svetoga.
Zato spolni instinkti i impulsi (nagoni) u čovjeku nisu
jednostavno fiziološke sile odijeljene od razuma i vjerskog
uvjerenja, nego su preko vrlo kompleksnih činitelja povezane
sa psihom i intelektom, a u vjerniku još više: s razumom
prosvijetljenim vjerom. Prema tome, drugim riječima ponavljamo
ono što smo na početku ovih razmatranja rekli o biološkim
zakonima u čovjeku: naš je spolni život nešto daleko
uzvišenije negoli puki odraz bio-fizioloških funkcija. On je
uvijek u vezi s osjećajem, s mišlju, s idealima, s ljubavlju,
s vjerskom praksom i duhovnim životom.
2. Dietrich von Hildebrand u tom smislu s pravom razlikuje
dvije ljudske naravi kako ih uzima enciklika Pavla VI. Humanae
vitae. Neka nam bude dopušteno o tome navesti njegov malo
dulji vrlo značajan tekst, pogotovo što dobar dio autora ne
poznaje (ne želi poznavati?) tu bitnu razliku izvanredno važnu
za konkretan ispravan život čistoće i spolnosti:
»Jednom se pod pojmom naravi smatra potpuno stvaran red
stvaranja - prije svega onaj materijalni i biološki. Drugi put
se opet istom riječi cilja na bit duboko smislenih povezanosti
koje u sebi posjeduje veliku vrednotu.
117
PREDBRAČNA LJUBAV
Činjenica da vrijeme između začeća i poroda kod čovjeka
traje devet mjeseci, a ne osam ili deset, potpuno je faktična
okolnost. Moglo bi isto tako biti i drukčije i ta činjenica
nije nikakav nositelj neke izričite vrednote. Činjenica što
dušnik i grkljan kod čovjeka stoje tako blizu da se možemo
zagrcnuti je, doduše, stvarnost, ali ipak nikakva osmislena
ovisnost koja bi u sebi nosila neku vrednotu. Baš naprotiv,
upravo bi se izbjegla mnoga zla daje drukčije. Činjenica, na-
protiv, da Ijubav usrećuje jest nešto duboko osmisleno,
zasnovano na bitnosti ljubavi i nositelj je visoke vrednote.
To vrijedi i za činjenicu da se u međusobnoj ljubavi zasniva
duboko jedinstvo obiju osoba, štoviše, da je međusobna ljubav
jedini put koji vodi do duševnog jedinstva osoba i koje je
mnogo dublje i istinskije od svih amalgamizacija u neosobnom
svijetu i od svih fuzija. Ta činjenica, koja se bitno zasniva
na Ijubavi i na osobnoj zajednici ja-ti, nositelj je velike
vrednote. Tu ne može nitko pametan ustvrditi da bi spomenuta
činjenica mogla biti i drukčija budući da se radi o međusobnoj
ovisnosti koja je posve osmislena, uočljiva i nužna. Također
bi bio znak očite sljepoće kad netko ne bi uviđao ljepotu i
dubinu te međusobne ovisnosti već bi je promatrao kao nešto
posve indiferentno.
Bitna razlika između oba pojma naravi ne sastoji se u tome
što bi čovjek u jednom slučaju mogao mijenjati naravne
činjenice, dok mu u drugom to nije moguće, već u tome što se
jednom radi o najobičnijoj činjeničnosti, a drugi put o nečemu
duboko smislenom i dragocjenom.«15
Spolnost u životinje je drukčija. Tamo je i spolnost i
rađanje ista stvar. Na podražaj slijedi uvijek neposredan
odgovor, redovito vrlo hitan i nervozan koji se svodi na stav
traženja individualnog odnoša- ja s drugim spolom. To i dijete
opaža kod domaćih životinja, psa i mačke. Čovjek, naprotiv,
može sličan podražaj posve lijepo i smireno zadržati, može
stišati navalu njegova intenziteta, može se potpuno svladati u
vidu viših ciljeva i dublje motivacije. U tom smislu se
118
i veli da je u čovjeku »prvotni spolni nagon« sam razum (P.
Chau- chard).
3. Krepost čistoće brani i uvjetuje svako istinsko
sebedarje. Drugim riječima možemo reći daje čistoća ona
moralna krepost koja navodi jedno »ja« da se valjano - znači,
ne u slijepoj strasti - nego u pravoj ljubavi daruje jednom
izabranom »ti«. Spolna ljubav, naime, »ja« + »ti« zajedno -
kao bogatstvo čitave osobe (tijela, osjećaja i duše) kroz
čistoću i u čistoći očituje svoje najdublje i najljepše
značenje »kad osobu dovodi do sebedarja u ljubavi« (FC 37,3).
Zato čistoća ne može značiti potpuno odbijanje ili preziranje
ljudske spolnosti, već ona označuje duhovnu silu kojoj je
zadaća braniti i obraniti spolnu ljubav »od opasnosti
sebičnosti i nasilnosti te je dovesti do njezina puna
ostvarenja« (FC 33,6). Čistoća tim djelovanjem pro- čišćuje
našu ljudsku spolnu ljubav koja je uvijek u opasnosti da se
nagne prema nižim sferama čovjeka (= erosu, genitalnosti).
Čistoća je, prema tome, ona moralna krepost »koja razvija
istinsku zrelost osobe, osposobljavajući je da poštuje i
promiče ‘zaručničke značenje’ tijela« (FC 37,5). Krepost
čistoće ima svoj puni smisao ako je spolnost integrirana u
čitavost osobe ili »personalizirana«, nipošto od nje
odijeljena kao »zaseban predmet« (Freud) jer samo tako
oplemenjuje cjelokupnu osobu, jer je samo tako čistoća ona
izvrsna krepost (= virtus per excelentiam) koja točno upravlja
i razvija odnos s osobnim »ti« drugoga, jer je tada ona i
jedina krepost (- unica virtus) koja sve duševno-duhovno i
tjelesno bogatstvo osobe stavlja u službu zrele ljubavi, jer
samo na taj način izvrsno štiti ljubav. Dok se spolna ljubav
prema izabranom »ti« očituje kao težnja, dotle je čistoća
prema istom izabranom »ti« kao ljubav na razini namjene (=
intencije).
Prema svoj toj mnogostrukoj djelatnosti kreposti čistoće u
ljudskoj osobi moramo reći da ona u prvom redu nije seksualna
uzdržlji- vost (kad zatreba, jest i to), nije produkt
katoličkog ambijenta koji »zabranjuje seksualne želje i čine«
(kako bi htjeli Marcuse i Reich), a katolički ambijent zaista
odbacuje raspuštenost, nije neki bolećiv
PREDBRAČNA LJUBAV
stav koji ne može nego proizvesti neuravnotežene i neurotske
učinke (kako govore neki psihijatri); čistoća nije »post« i
»nemrs« od spolne uporabe (jest i to izvan zakonitog braka)
itd.
Čistoća je krepost koja omogućuje autentično sebedarje u
svim dimenzijama osobnog bića u pročišćenoj i uvijek čistijoj
ljubavi. Znači da se bitnost kreposti čistoće ne sastoji u
odreknuću ili zataje- nju jer »krepost« znači sposobnost,
snagu (energiju), moć, dinami- zam, dok odreknuće znači »ne
učiniti«. Time je odreknuće, koju čistoća zahtijeva,posljedica
izbora za ljubav i obrane ljubavi. Stoga se može reći daje
ljubav uvijek duša kreposti čistoće što je, uostalom, i za sve
ostale kreposti.
V
Čistoća razvija ljubav
1. Na koji način čistoća razvija spolnu ljubavi
Prije svega, važno je uočiti na koji se način i kako se
javlja spolni impuls u čovjeku. Naša ljudska priroda nuka nas
na izvršavanje naših prirodnih sposobnosti. A to se događa
posredništvom one specifične ugode koja je spojena s takvim
dotičnim izvršavanjem. Ugoda se doživljava u trenutku kada
takva sposobnost u akciji stigne do svoje kulminacije. Tako
je, na primjer, veoma teško jesti ako nam bolest uništi svaki
tek. Isto je tako i na spolnom području: kad ljudi ne bi bili
obdareni seksualnom željom, moglo bi biti pogibeljno da uopće
ne dođe do »zajedništva u spolnoj ljubavi«, to jest do braka.
A tad bi se postavilo pitanje i o samoj opstojnosti ljudske
vrste kao takve.
Općenito možemo reći da se spolni impuls jednako ponaša kao
i sve ostale emocije ili strasti, »nagoni«, u čovjeku.
Izbjegavamo riječ »nagon« jer modemi biolozi razlikuju »nagon«
od »impulsa« pa nagon pridijevaju životinji, a impuls
specifično čovjeku, iako ni to razlikovanje ne mora biti posve
jasno. Tako u smislu analogno jednaka
120
ponašanja spolnog impulsa s ostalim ljudskim emocijama
razmotrimo dva modela ili paradigme.
2. Prvi model neka bude sa srdžbom. Sto se zapravo s nama
događa kad nas ona zahvati?16 Netko nas je uvrijedio: mi
smjesta osjetimo kako se u nama budi ona rušilačka sila koju
nazivamo srdžbom i odjednom se nađemo u kritičnoj situaciji;
tog trenutka postoji opasnost da se okrenemo protiv onoga koji
nas je pogodio, čvrsto pecnuo, uvrijedio. Prije nego što nam
je rekao onu riječ ili učinio onu stvar koja nas je pogodila,
nismo bili rasrđeni. Štoviše, bili smo odlično raspoloženi i
puni humora. Odjednom je sa strane našega bližnjega uslijedio
ubod riječju ili djelom i on je u nama uzbudio impuls srdžbe.
Radi se zapravo o vrlo jednostavnoj, a u isto vrijeme i o vrlo
kompliciranoj emociji, uzbuđenju koje u našem tijelu, u našem
intelektualnom svijetu, u našim duševnim sposobnostima
proizvodi duboke alteracije ili promjene. To je stanje
neugode, gnušanja i iriti- ranosti.
Kao posljedica tog stanja javlja se u nama impuls da nešto
izvedemo što će nas podići i izbaviti iz toga tjeskobnog
stanja. Ukratko, srdžba se ponaša prema temeljnoj shemi takva
tipa: najprije poticaj, zatim emotivni odgovor, napokon kao
posljedica impuls na djelovanje. To je zaista temeljna shema,
jedinstvena za sve strasti u čovjeku, i kao takva nipošto ne
ovisi o slobodnoj volji, nego slijedi psiholo- ško-elementami
zakon spontanih reakcija.
Katekizam će o moralnosti strasti imati čitav peti članak
(br. 1762- 1775) u prvom dijelu temeljnih moralnih zasada pod
naslovom »Čovjekov poziv: život u Duhu«, gdje će najprije
pokušati reći o čemu je riječ: »Izraz strasti -passiones
pripada kršćanskoj baštini. Pod izrazom čuvstva - affectiones
ili strasti podrazumijevaju se uzbuđenja ili pokreti
čuvstvenosti koji potiču na djelovanje ili na nedjelovanje
gledom na ono što se kao dobro ili kao zlo osjetilo i
zamislilo. Strasti su prirodne sastavine ljudskog psihičkog
života; one su kao neka posredništva i osiguravaju vezu između
osjetnog i duhovnog života«, zatim nabraja i nekoliko primjera
strasti: ljubav, mržnja, strah, sr
121
PREDBRAČNA LJUBAV
džba.17 Augustin će reći: »Strasti su zle ako im je ljubav zla,
a dobre ako im je ljubav dobra.«18
3. Drugi model neka bude strah.19 Promotrimo vojnika na
straži za vrijeme rata. Iznenada je začuo zračnu uzbunu.
Približavaju se bombarderi. Podilazi ga strah za život i
smjesta se javlja silan impuls da pobjegne, da nađe sigurno
sklonište. Ali ne. On mora ostati na straži. Sirena je izazov.
Strah je emotivan odgovor. A kako emocija u sebi ima element
napetosti, prirodno se javlja impuls da se učini nešto što bi
moglo prouzročiti osjećaj olakšanja ili relaksacije.
Usporedimo sada ono što je rečeno s podražajem seksualnog u
čovjeku. On nije izuzet iz te opće sheme ljudskih strasti.
Zdravko, recimo, ovog trenutka nema nikakva osjećaja seksualne
napetosti. Ali iznenada mu oko zapne za onaj opscen golem
reklamni plakat zalijepljen nasred ulice pa se nehotice osjeti
seksualno uzbuđen, to jest, osjeti daje podložan općem
emotivnom uzbuđenju. Još više, osjeti upućenost na onaj
fenomen koji je smješten negdje na početak generativnog
procesa (= genitalni impuls). Zatim odmah primijeti impuls da
sliku podrobnije promotri te da izvrši i čine (možda samo u
mašti) koji tjeraju u smislu dotične emocije. Shema je ista
kao i ona kod impulsa srdžbe i straha: poticaj, odgovor,
izvršenje.
Mnogo ćemo bolje shvatiti taj cjelokupan mehanizam ako done-
kle uspijemo upoznati narav svojih emocija i impulsa, zatim
vezu koju imaju s ćudorednim dobrom i zlom. Pogledajmo!
4. Ljudske naravne težnje idu po sebi za pozitivnom svrhom:
- srdžba je stanovito subjektivno stanje koje nas
osposobljuje da branimo svoj život od nepravedna napadača i da
uzimamo u legitimnu zaštitu druge
- strah nam pomaže da zaštitimo sebi život stavljajući se u
stanje uzbune protiv opasnosti
- seksualna težnja pomaže muškom i ženkom spolu da se
orijentira prema bračnom jedinstvu i da, posredstvom bračnog
jedinstva, stvore zajedništvo ljubavi između dviju osoba s
ciljem međusobnog
122
usavršavanja i nastavka ljudske vrste. I u tome je upravo bit
seksualnog u čovjeku.
D. von Hildebrand kritizira Freuda: »Freud obrađuje
seksualno područje kao primarnu stvarnost koju treba shvatiti
u njoj samoj bez obzira na bračnu ljubav i koja nam mora
pružiti ključ za razumijevanje biti ljubavi. To je jedna od
njegovih velikih zabluda. Unatoč njegovim vrijednim
doprinosima na području psihopatologije, usuđujem se stoga
reći: on je bio slijep ne samo s obzirom na bit ljubavi
- to može vidjeti i dijete - već i s obzirom na pravu narav
seksualnoga. To područje razotkriva svoje pravo obilježje i
svoj pravi smisao, svoju dubinu i tajnovitost jedino u svjetlu
bračne Ijubavi, i to kao područje što ga treba ispuniti
trajnim i neopozivim jedinstvom pri kome ‘dvoje postaju jedno
tijelo’. Ima u tom neka ironija što Freud nije shvatio pravu
bit spolnoga premda je pokušao sve svesti na seksualnost.
Na nesreću, ne zastupa samo Freud spomenuto krivo tumačenje.
Istu zabludu nalazimo, doduše u drugom ruhu, svuda gdje se na
spolni impuls gleda u prvom redu kao na izražaj požude i
putenosti koja se, iako u sebi zla, može još najviše podnositi
ako služi svrsi rađanja djece i ako je kao takva ozakonjena u
braku. I ovdje je smisao seksualnog područja i njezina prava
vrednota potpuno nezapažena jer je odijeljena od svoga
određenja, da, naime, uspostavi ono jedinstveno, neopozivo
jedinstvo za kojim teži ljubav muža i žene i u kojem nalazi
svoje ispunjenje.«20
5. No te maločas opisane težnje - srdžba, strah, seksualna
težnja, iako po sebi imaju dobru svrhu, ipak ne teže uvijek po
samima sebi prema onome što je moralno dobro. One idu svojim
putem i ne znaju (= slijepe su moći) za dobro koje je
autentično ljudsko. Naš nam impuls srdžbe ne kaže: »Imaš
razloga napasti toga čovjeka.« Naš nam strah ne kaže: »Imaš
pravo pobjeći i spasiti se.« Tvoj seksualni impuls ti ne kaže:
»Taj je reklamni plakat u skladu sa zahtjevima ljudske
spolnosti.« Drugim riječima, te i sve druge impulzivne snage u
nama su jednostavno energije koje nas potiču, tjeraju, gone
PREDBRAČNA LJUBAV
na nešto, ali su po samima sebi lišene autokontrole. Mi ih
zovemo »naravnim težnjama« samo utoliko ukoliko su, s jedne
strane, elementi čvrsto srasli s našom prirodom, a s druge,
ukoliko su upravljene na službu čovjekove osobe.
Da bi se spriječilo da takve težnje od nas učine životinje
koje rade jedino po instinktu ili po nagonu, potrebno je da
postoji nešto što njima upravlja, što ih podvrgava višim
vrijednostima i time ih usklađuje s dostojanstvom čovjekove
osobe. One moraju ostati unutar granica koje im malo-pomalo
stavlja razum. Te su granice zahtjevi ljudskog dostojanstva i
uvjeti da se postignu odgovarajući prirodni ciljevi.
6. Veza tih težnja s ćudorednim dobrom i zlom. Krepost
čistoće u toj perspektivi ukazuje nam se kao put obrane i
razvojni princip spolne ljubavi, snaga i tehnika kontrole i
skretanje prema nečemu drugome (lijepu sjećanju, zanimljivu
štivu koje rastresa i uvodi u pozitivno, dobru razgovoru...),
sučelice onim impulsima koji više ili manje neposredno
usmjeruju prema seksualnom sjedinjenju ili onim »manevrima«
koji tvore njegove prethodne faze. Zadaća je, dakle, »tehnike
kontrole« da slične impulse zadrži u njihovoj autentičnoj
kolotečini, ali u isto vrijeme da razvija u srcu zadovoljstvo
i radost zbog ostvarenja najplemenitijih ljudskih vrijednosti.
Kod vjernika će biti korak dalje radost što gaje Duh Sveti u
svojoj jakosti »zaodje- nuo Kristom« (Gal 3,27) i njegovom
neokaljanom čistoćom.
Ima stvari koje, iako po sebi »indiferentne«, ipak
angažiraju krepost čistoće. Razlog je tome što, s obzirom na
stanovite okolnosti, mogu sadržavati i oslobađati veliku
stimulativnu snagu seksualnog nagnuća. Tako knjige,
pornografski i kriminalistički filmovi, ilustrirani pomo-
magazini, plesovi i događanja u diskotekama, videokasete
itd., čak i oni vrlo korektni kao što su studij anatomije ili
fiziologije čovjeka, studij nekih specijalnih grana medicine:
premnoge takve stvari mogu atakirati živčani generativni
sustav, mogu dovoditi do venerične naslade i, logički
dosljedno, mogu skloniti slabu volju da joj se poda. U tom
smislu, s obzirom na stanovite osobe, s obzi
124
rom na neke određene okolnosti, takve stvari mogu i moraju
zahtijevati uporabu kočenja, kontrole i zrela upravljanja,
inače se lako osklizne u teški grijeh.
Više ili manje isto treba reći za ostale okolnosti spolnih
podražaja koji proizlaze iz samih fizioloških uzroka: posebni
uvjeti živčanog ustrojstva, djelovanje raznih endokrinih
žlijezda, posebni uvjeti susjednih organa ili onih koji su u
nekoj ovisnosti od generativnih, prekomjeran umor koji može
biti uzročnik jake seksualne napetosti itd.
Čistoća - sinonim hrabrosti
1. Valja dodati da vježba čistoće može prilično varirati kod
različitih osoba, pa i onda kad se nađu sučelice istim
stimulativnim situacijama. Radi se o raznolikoj spolnoj
osjetljivosti. Nisu svi ljudi jednako spolno osjetljivi. Zbog
toga je i teško postaviti neka vrlo praktična konkretna
pravila ponašanja (»recepte<<) koja bi svima, u svakoj
situaciji i za svaki spolni podražaj osvijetlila točan način
postupka, premda su opće objektivne norme, koje smo u prva dva
naša promatranja obilno naveli, za sve ljude muškog i ženskog
spola jednako vrijedeće i jednako obvezatne.
Mudar će duhovni vođa i ispovjednik prosuditi od slučaja do
slučaja jer jedni su više uznemireni negoli drugi pred istom
kategorijom podražaja. Ponavljamo, nisu svi na tom području
jednako osjetljivi ili tankoćutni. Općenito govoreći, mladići
su mnogo uzbudljiviji od djevojaka, ukoliko su ove sačuvale
djevičanstvo, inače one redovito postaju slabije i
zavodljivije. Mladi tu činjenicu moraju imati na umu prigodom
svojih sastanaka, hodanja, zaljubljivanja.
Ima sigurno preosjetljivih. Njima je prirodno da se osjete
snažno uzbuđeni od onih stvari od kojih drugima ne dolaze
nikakve poteškoće. Čini se da su osjetljiviji oni koji se
iskreno bore za čistoću. Ima, s druge strane, takvih kod kojih
se spolne reakcije od vremena do vremena mijenjaju. Jedan ili
dva tjedna, ili u duljem razmaku vre
PREDBRAČNA LJUBAV
mena, na njih ništa ne djeluje spolno atraktivno, ništa ih ne
uzbuđuje pa se kao čude samima sebi. Ali nakon toga, u nekom
kratkom razdoblju, uzbuđuje ih svaka malenkost, kojekakve
fantazije i simboli: svuda vide seks, sve postane mučno pa se
čuje i jadikovka: »u krizi sam«.
2.Čistoća je zaista sinonim hrabrosti. Kao evanđeoska
krepost koja upravlja seksualnim impulsima čistoća ne ide za
tim da ih razori (na »način tornjeva blizanaca« u New Yorku
11. rujna 2001.), a još manje da favorizira stanja tjeskobe i
napetosti. Ona mudro vodi mlada čovjeka da smireno i vedro
prihvati vlastitu uvjetovanost da je spolno biće koje se mora
izgraditi prema zahtjevima prave ljubavi. Navodi ga da shvati
bogatstvo koje spolnost sa sobom donosi. Ona mu, vođena Božjom
milošću, pomaže da uspije svoje seksualne izražaje zadržati u
granicama.
Čistoća nema veze s onim mladim čovjekom koji ne prihvaća
svoju uvjetovanost daje spolno biće ili onim koji se grčevito
otima toj svojoj uvjetovanosti. Takvim načinom mladi ljudi
uvijek završavaju u slijepoj ulici jer u sebi stvore apsurdnu
situaciju, postanu neprirodni, život shvate na manihejski cm i
opskuran način. Sve to onda može završiti katastrofalnim
posljedicama za opću uravnoteženost osobe, a nerijetko se
ispoljava u neurozi, psihasteniji, histeriji i slično.
Time ne želimo reći da krepost čistoće uvijek i u svakom
slučaju savršeno izbjegava sve opasnosti, osobito kad se radi
o situacijama koje čine osnovne uvjete za osobnu formaciju. I
nož nas može izložiti opasnosti, ali nikome ne pada na pamet
da ga zbog toga, s obzirom na njegove mnogostmke koristi,
povuče iz opće uporabe. Ljudi znaju daje on za rezanje, ali da
može i raniti i zadati smrt. Iz toga nauče kako se valja njime
služiti.
U doba kao što je ovo naše, toliko potrebno oduševljenih i
uzornih osobnosti (= vođa), očekujemo mladež sposobnu da u
borbi obrani vrijednosti čistoće, pa i uz opasnost da se
pokatkad pokoleba, a ne mladež koja je vječno ušančena u sebe
i psihološki gotovo blokirana
126
u svojim porocima. Takva postmodema mladež nema što reći naše-
mu vremenu, naprotiv.
3. Čistoća nije odreknuće od humanih vrijednosti niti razmak
od stvari i od životnih radosti. Ona jednostavno jest
gospodstvo nad vlastitim tijelom, ravnoteža živaca i mašte,
izražaj hrabrosti. Slično je s uspinjanjem na vrlo visok i
teško dohvatljiv vrhunac brda: upravo kroz zadahtano disanje,
s osjećajem umora i s bolju u mišićju, kako se sve više
uspinje, putnik u sebi doživljava radost koja sve više raste i
sve je intenzivnija. To je doživljaj pobjede, otkriće
nepoznatih svjetova, okus vrhunske mete.
Pa ako na taj način čistoća ulazi u život čovjeka kao
zaseban stil darivanja samoga sebe stvarima, ljepoti,
prijateljstvu, otkriću vrijednosti, ona više nije niti se može
nazvati »pepeljugom« među vrlinama. Ona postaje i jest sinonim
za angažman, za hrabrost, za srčanost, za pobjedu nad nižim
čovjekom.
Zanimljivo je promatrati mlade koji se trude oko gospodstva
nad svojim spolnim impulsima: općenito daju dojam vedrine,
otvorenosti, poleta i života. To se opaža i u slučajevima kad
po svojim sposobnostima nisu »lideri«; oni koji čisto žive
uspijevaju uvijek steći poštivanje drugih, a to se događa
putem neke snage, jasnoće, iskrenosti i autentičnosti koja iz
njih izbija, a ne može se definirati.
Sve to što je rečeno postaje mladiću i djevojci, ako su
vjernici, posebno važno. Njima je ta cjelokupna tehnika
uvježbavanja znatno olakšana vrhunaravnim čimbenicima milosti
koji suprotuuteg slabostima ljudske volje. Ozbiljan kontakt s
Bogom putem molitve, ispovijedi i Euharistije osigurava
pojačanje sila kojima se mlad čovjek lakše upravlja,
autokontrolira i odriče u kritičnim trenucima. Pitanje je,
dakako, na koji način i koliko se on takvim sredstvima služi.
4. Znatnu pomoć mladi ljudi nalaze i u uvježbavanju nekih
temeljnih vrlina koje s čistoćom imaju osobito zajedništvo i
na nju posebno utječu kao što su strpljivost, podnošenje,
umjerenost, vedrina pred događajima, ali prije svih ostalih
Ijubav, uzeta kao dar samoga sebe drugima, kao iskreno
zalaganje za bratstvo i za služenje drugi-
PREDBRAČNA LJUBAV
ma: to je otkopčavanje sebe, prelaženje iz sfere autocentrizma
u al- trocentrizam. Uostalom, tu pomažu sve one vrline koje
pridonose da se mlad čovjek stabilizira u ravnoteži pred bilo
kakvim tipom emocija i tako postupno dolazi do afektivne
zrelosti.
Spomenimo, kao usput, svetog Ivana Berchmansa, mladića koji
je sa sedamnaest godina stupio u Družbu Isusovu, a umro s
dvadeset dvije, upravo završivši filozofske studije na Rimskom
kolegiju. Za vrijeme filozofskih nauka, zajedno s našim
Nikolom Ratkajem, svojim kolegom, budućim misionarom u Indiji,
i Berchmans se oduševljavao za misijski rad. Među njegovim
odlukama iz duhovnih vježba ima i ovakvih: »Ne dopusti da ti
Bog oduzme tankoćutnost savjesti zbog tvoga nemara i da te
prepusti neosjetljivosti... Bez duha molitve neću se
smiriti... Sotoni je molitva mrska, zato i upire sve sile daje
zapriječi... Ako ne budem svet sada, dok sam mlad, neću nikada
biti svet... Ako hoćeš biti sin Blažene Djevice i Družbe, budi
revan oko čistoće... Tako ću dugo biti pravi sin Družbe dok
budem čist... Što god me uznemiruje, dolazi od sotone...
Nikada se neću dići od stola, a da se u čemu nisam svladao...
Prezirati sebe pravi je put do savršenosti i izvor velikog
mira... Ne, ne, ni pomisliti se ne može da bi redovnik mogao
sagriješiti!«21
Kao što je apsurdno pretendirati da ne budemo nadvladani od
spolnog podražaja, pošto smo pustili svu slobodu vlastitom
temperamentu nestrpljive, savitljive, plašljive, kapriciozne,
slabe osobe, tako je prirodno da će onaj tko redovito shvaća
druge, tko je jasan, pošten, iskren, vedar, strpljiv, lakše
steći snage i jakosti da se svlada i na području seksualnih
emocija, čak i onda kad te prerastu u natprosječna iskušenja.
Napominjemo da bi o temi odnosa s Bogom, osobnog odnosa s
Kristom Gospodinom i Duhom Svetim koji živi u našem srcu, o
sakramentalnom životu mladih, o uvježbavanju nekih posebnih
vrlina kršćanskog života i o sportu kao odličnom pomagalu na
ovom mjestu trebalo reći mnogo više.
128
Uzmimo ipak dva sjajna primjera borbe i pobjede, čuvanja i
rasta, razvijanja i upravljanja krepošću čistoće, unatoč ne
malim osobnim teškoćama.
5. Prvi primjer je naš sluga Božji Ivan Merz. Čitamo u
njegovu, tada vojničkom Dnevniku, na talijanskom bojištu
godine 1918.22 Duboko dira Ivanova trajna, iskrena, hrabra i
uvijek ponovna borba za krepost čistoće. Bio je u dvadeset
drugoj godini života:
»Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti. Tvrd ležaj,
rano ustajati, katkad strogo postiti, tako da u svakom momentu
mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja.«23
»Meni prijeti opasnost da opet zagreznem u širi teoretski
život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage
za borbu. Ovih zadnjih dana sam dosta popustio. Bio sam
polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio
se, bio i poškrt... i izgubio zato vezu s Onim...«24
»Slab sam... Iz dana u dan padam. Slabić sam... Bože pomozi,
daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je
umrijeti, negoli biti mekušac, igra strasti.«25
Mladi ratnik Merz navodi i odsjek iz knjižice Nasljeduj
Krista:26 »Katkada treba i silu primijeniti i odlučno se
oprijeti požudi osjetila, i ne obazirati se na ono što bi
tijelo htjelo, a što ne bi htjelo; nego valja više nastojati
oko toga da se makar i protiv volje podvrgne duhu. I valja ga
tako dugo obuzdavati i siliti na posluh, dokle god ne bude
spremno na sve i dok se ne navikne biti s malim zadovoljno,
uživati u jednostavnosti i ne mrmljati ako mu što ne prija.«
Na što on dodaje: »Veličanstvenih, snažnih li riječi. Kao daje
tijelo jedna sasvim druga osoba, s kojom duh barata po miloj
volji. Da mi je doći do te snage ne bih se trebao toliko
gnjaviti sam sa sobom.«21
Pa opet: »Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti
skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom
snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na
sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom
stupati pročišćen. Pomozi mi Bože, jer je bolje ne živjeti,
nego tako živjeti.«28
PREDBRAČNA LJUBAV
»Tko veli daje post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta
nema pravog duševnog života.«29
»Apstinencija (odricanje) je put k Bogu, a trpljenje, koje
uslijed ove nastaje, mora pojačati energije života i stvarati
od nas snažne ljude potpune za život: učenjake, radnike itd.
Apstinencija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego... je
baza ovome. Danas mi je tako snažna volja, da te nazore
provedem u praksu - jer zaista čovjek se gadi samom sebi zbog
svojih neukroćenih strasti.«30
Netko će pitati: nije li Merz pretjeravao? Naprotiv, Duh
Sveti ga je vodio pa je shvatio i prihvatio: shvatio je što
znači krepost čistoće i prihvatio je borbu za tu - ne laku -
krepost. Moramo naglasiti da krepost čistoće više negoli iz
čega drugoga rezultira iz sposobnosti i zalaganja da umijemo
sobom upravljati u posebnim trenucima sučelice seksualnim
impulsima i napetosti.
Seksualni impuls, vidjeli smo, nerijetko slijedi neki posve
indiferentan spontani podražaj pa, prema tome, uzbuđenje koje
se odatle neposredno rađa treba smatrati nepoželjnim
(involuntarium). Ako bismo takav impuls pustili da slobodno na
nas djeluje, budući da se radi jednostavno o snazi nekog
poticaja, taj bi mogao izići iz prirodnih ograda i zakonite
mjere služenja čovjeku. Takav je trenutak kritičan kad krepost
čistoće ulazi u fazu alarma (uzbune, signaliziranja, sirene)
pa se utječe svojoj trajnoj spremnosti i raspoloživosti svojih
energija da na vrijeme i na prikladan način zadrži spolni
impuls podsjećajući ga da se vrati u okvire svoje finalnosti
koja je sva u službi Ijubavi, nikada egoistična
iskorištavanja.
6. Drugi primjer je mladi svetac Francesco Possenti, redovni-
čkim imenom Gabrijel od Prežalosne. U mlađim danima sam ga
studirao i o njemu mnogo razmišljao. A u Irskoj, u Dublinu, u
crkvi otaca pasionista na Mount Argus, susreo sam lijep kip u
naravnoj veličini koj i ga vrlo uvj erlj ivo prikazuj e.31
Tko je bio taj mladić? Bio je mali fakin još prije gimnazije
koju je kasnije polazio u kolegiju Družbe Isusove u Spoletu.
Kao srednjoškolac odličan je športaš, ali i natprosječan
kicoš. Ipak, dobar pri
130
jatelj, plemenit, privlačne vanjštine, sposoban, prvi đak u
svome razredu. Voli zabavu, priredbe, kazalište - nigdje ni
jedan komad nije smio biti bez njega. Voli gala-odijela,
osobito dotjeranu kosu, voli napete romane i znate li što još
voli? Lov i jahanje, balet i ples... Da, sve on to vrlo voli.
Posve je sličan svojim kolegama u tim godinama. Tek što im je
on, zapravo, i vođa u svemu tome. Ne, nije bio nikakav
svetac... I vjerujem da bi se za nj oduševili najširi slojevi
današnjih mladih. Znao je privući i fascinirati. Jednom
riječi, bio je dečko od oka, momak koji osvaja.
I tako je on imao samo jednu manu, onu kapitalnu: bio je
jedan od milijuna drugih svjetovnih mladića, i nitko, baš
nitko nije pomišljao da bi od njega moglo nekada nešto osobito
postati. Ipak se već u tim godinama taj dečko razlikovao od
mnogih drugih. Čime? Počeo je razmišljati, dok većina ništa ne
misli. U njegovoj mladenačkoj plemenitoj i zanosnoj naravi
nastanila se misao, ideja koja gaje neprestano pozivala na
refleksiju: Pazi što radišl Koja je svrha tvoga života? Što
misliš postići takvim načinom? Slične misli rađale su se sve
češće i on je posve realistički počeo doživljavati svoje
duševno stanje. Osjećao se vrlo prljav. Doživljavao je
bljutavost grijeha i bijeg od sreće za kojom je na vratima
svoje duše mogao plakati s našim Sudetom: »Mene boli i
odviše... Ja se ne sjećam više da sam bio sretan. Pod nujnim
nebom ja sam sam i sjetan i znadem samo da se dani gase...«
Izvana je Francesco i dalje ostao privlačan, drag, nasmijan, u
duši je nosio tamu, grižnju savjesti, bol...
Kad bismo htjeli oslikati to nekako biblijski, onda bismo
rekli da je pred vratima njegove duše već dugo stajao Gospodin
i kucao: »Evo pred vratima stojim i kucam...« No vrata su
ostajala pomno zaključana. Iznutra je odzvanjala samo jeka. I
daje on ostao takav dalje, da nije nikada otvorio vrata svoga
srca, mislite li da bismo ga danas spominjali? Što se, dakle,
dogodilo s tim mladićem, to nas zanima. Ta mi smo mu tako
slični...
U Francescovoj nutrini odigravao se strašan dvoboj: dvobojna
krvava drama između Davida i Golijata, dvoboj milosti i
strastvene
PREDBRAČNA LJUBAV
prirode željne užitka, dvoboj koji nije završio tek jednim
kamenčićem praćke. Golijat se u mladiću nije dao, tek nakon
šestog udarca Golijat pada... Pogledajmo malo izbliza tu
bitku. Prisustvujmo toj drami, možda ćemo nešto i za sebe
naučiti!
Bili su školski praznici. Jednog dana pokuca na vrata poštar
i uruči mladom gospodinu list. Ovaj skoči, zgrabi pismo, odere
omot, pogleda rukopis. Tako, piše mi starkelja Tedeschini. Hm!
Što mi on to piše - i maštom mu projuri mnoštvo uspomena i
događaja iz razreda njegova profesora oca Tedeschinija. Počne
čitati, srce mu jače zakuca, u lice šikne krv, posve se smeo.
Tedeschini piše kao otac koji voli, koji bdije, koji opominje.
Od čitava sadržaja Francesco upamti jednu rečenicu: »Ti nećeš
naći mir u rastresenosti i u veselju svijeta.« Te se riječi
upiljile u dušu kao kad zarineš sulicom. Dečko je shvatio svu
njihovu dubinu i težinu opomene. Rana je pekla. Eto, tako je
to bilo počelo. To je bio zapravo navještaj žilave borbe,
ratna trublja s neprestanim odjekom - refrenom - koji je
stalno jasno slušao u samoći: »Francesco, ti nećeš naći mir u
rastresenosti i u veselju svijeta.« Ali životna struja i
zamama mladenačkog života sputala mu krila. Golijat je u
Franji dobio prvi udarac, no nije se pomaknuo.
Slijedi drugi - teži. Ozbiljna bolest navali svom žestinom.
Po prvi put u životu mladić ostaje prikovan uz krevet. Ukućani
se uskomešaše. Kao da je smrt već blizu, posve blizu kreveta.
U strahu i zbunjenosti bolesnik moli zdravlje, moli Boga da ga
poštedi i da mu dade još nešto vremena pa da se popravi.
Štoviše, on čini zavjet da će nakon bolesti, čim se oporavi,
stupiti u samostan da čini pokoru za svoj život... I gle,
Gospodin kao da se dao prevariti. Smrt je napustila sobu,
bolesti nestaje. No s bolešću ode i obećanje o redovničkom
životu. Momak se iznevjeri. Ta on nije zapravo tako mislio...
Opet zavoli svijet, zaboravi da se poigrao s Bogom.
No ni Gospodin, čini se, nije htio napustiti borbu pa se
dogodi treće, još nešto gore. Jednoga jutra mladi čovjek se
skamenio od straha. Stakleni pogled izražava unutarnji nemir.
Liječnik ustanovi
132
daje obolio od opasna meningitisa, jedva će preboljeti. Svega
koji dan. Više nego na bolest Possenti sada misli na sastanak
s Bogom kome se tako iznevjerio. Prikuplja sile, sabire se
koliko najviše može i obnavlja svoj zavjet. Napeto iščekivanje
što će biti. Nekoliko sati neizvjesnosti u čitavoj kući kad
pred bolesnika stupa drugi starac redovnik Andrija Bobola,
poljski mučenik isusovac, i mladić po njegovu zagovoru opet
zadobiva zdravlje! Dakle, na početku borbe stoje dva starca
isusovca: Tedeschini i Bobola, jedan Franceseov profesor u
Spoletu, drugi davno već pokojni mučenik i svetac. Zanima vas
što je bilo nakon toga? Je li se Francesco brzo spakirao u
neki samostan? Je li se barem promijenio? Ništa od svega toga,
baš ništa. Ostao je isti kao i do sada. Golijat je, doduše,
primio tri rane, ali sad su već zacijelile i opet je sve
»dobro«, po starome. I tko zna što bi bilo od nesretnog
mladića da Gospodin s njime nije bio velikodušan i neusporediv
u praštanju. Eto, recite, nije li naš Bog Otac (poput onoga iz
15. poglavlja sv. Luke), koji dopušta da ga ostavimo da nas
dugo čeka, da mu se narugamo, a onda nas i opet očinskom
nježnošću zagrli...? Tako je bilo i s Possentijem.
Opet jednoga poslijepodneva u lovu vidimo ga kako, željan
pljeska i slave, progoni divljač. Hoće u zaletu preskočiti
povisoku ogradu. Nestašan i smion pothvat pretvori se u gotovu
tragediju. On posrne, padne, slomi nosnu kost, štoviše...
puška odjednom opali i tane proleti posve blizu čela. Sitnica,
i on bi zauvijek ostao mrtav. Taj prizor Savla pred Damaskom
zadade mu dosad najdublju ranu. Još je krvarila kad nadođe
nova: smrt drage sestre. Od majčine smrti bila mu je druga
mati. Golijat je teturao i konačno će biti svladan godinu dana
kasnije na svetkovini Uznesenja Marijina na nebo u katedrali u
Spoletu. Hodočasnici koji će onoga dana doći u katedralu moći
će opaziti jednoga mladog čovjeka na koljenima duboko skrušena
i u suzama pred slikom Žalosne Majke Božje. Što se zbilo pred
tom slikom, ostat će zauvijek tajna, ali se zna daje poslije
toga događaja Francesco zaista definitivno postao drugi
čovjek. Ne, on nije više bio
PREDBRAČNA LJUBAV
jedan od milijuna drugih. Sada on u sebi nosi konačnu odluku
opobjedi čistoće!
Bilo mu je 18 i pol godina. Napušta svijet. Stupa u jedan od
najstrožih redova - pasioniste. Uzima ime Gabrijel od Žalosne
Majke Božje, Živjet će još samo šest godina: bogatih, divnih
godina punih plodnosti u izgrađivanju. Nije išlo lako.
Životopisci govore da bi znao plašljivo pokucati na vrata
svoga duhovnog vođe, srušiti se do njega na stolicu gotovo
slomljen od borbe: »Ne mogu više...« Tjelesne napasti su nekad
bile silne i žestoke. Ali njegova strpljivost i razboritost
duhovnog vođe okrunjene su pobjedom.
Gabrijel od Prežalosne (1. ožujka 1838. - 27. veljače
1862.), u dobi od 24 godine, pođe u nebo: »u malo dana ispuni
mnogo godina«. I postade ne samo zaštitnikom talijanske
pokrajine Abruzzo, nego i uzor, zvijezda vodilja milijunima
mladih poput Alojzija, Stanka, Berchmansa, Dominika Savija,
kasnije Marije Goretti, Male Terezi- je. U samo šest i pol
godina postiže vrhunce, postaje pobjednik u vjeri izvojevane
kreposti čistoće, zato svjedok generacijama...!
Danas - mi, djeca postmodeme - pred njim, simpatičnim mladi-
ćem, u kome se u početku bio nastanio svijet i svjetsko,
stojimo zadivljeni kao planinari pred visokim alpskim masivom;
mi koji smo Francescu sličniji u slabosti negoli hrabrom
Gabrijelu u pobjedi...
134
VIII. LJUDSKO TIJELO KOD SV. PAVLA
Nakon razmatranja o kreposti čistoće ne smijemo propustiti
nauk sv. Pavla, apostola naroda, danas u središtu teološkoga i
katehetskog proučavanja. Pavao istu krepost čistoće, naspram
teških seksualnih poroka koji su vladali u helenističkoj
kulturi u kojoj je on s ne malom mukom stvarao prve crkvene
zajednice, brani pobijajući zablude. Okružen užasno teškim
posvjetovnjačenim mentalitetom i lažnim prizemnim
filozofijama, posebno u bogatu trgovačkom Korin- tu, ne preza
svojoj zajednici kršćana predati autentičan nauk o
dostojanstvu ljudskog tijela i time o kreposti čistoće.
Dostojanstvo ljudskog tijela i njegove spolnosti Pavao vidi u
cjelini osobe i njezina vječnog određenja.
Zabrinut, šalje u Korint dva izvanredno važna pastoralna
pisma od kojih ćemo se ovdje pozabaviti tek prvim i samo
jednim njegovim odsjekom: 1 Kor 6,12-20. Isti izabiremo zato
što tvori temelje nauka
o spolnoj čistoći, a jedini je takva tipa i načina, ne samo u
Pavlovoj pisanoj riječi, nego uopće u cjelokupnom Svetom
pismu. Pavao, kao što bismo možda očekivali, ne govori
pozitivnim crkvenim jezikom
o kreposti čistoće, nego se vrlo otvoreno i jasno suprotstavlja
teškim seksualnim porocima koji ovladaše Korinćanima pa počeše
ponovno zahvaćati i članove njegove kršćanske zajednice,
dojučerašnje pogane. Apostol na taj način jasno - za sva
buduća vremena - daje jake teološki argumentirane smjernice za
čist i krepostan kršćanski život. Važno se sjetiti da ta
poruka nije tek misao jednog autora, pa bio to i sv. Pavao,
nego Božja objavljena riječ.
Pokušajmo se uživjeti u njezine bitne antropološke naglaske,
s vrlo važnim teološkim motivacijama. Napose ćemo razmotriti
četiri
PREDBRAČNA LJUBAV
nova kriterija koji, u ondašnjem shvaćanju i življenju
seksualnosti, na svoj način utemeljuju i krepost čistoće, da
potom naglasimo obvezatnost istog nauka i za nas ljude ove
postmodeme, kao i za generacije koje će slijediti.
Bitni antropološki naglasci
1. Značenje izraza soma/sarx.XJ Pavlovim pismima, napose u
Prvoj poslanici Korinćanima, stručni tumači Svetoga pisma
izraz »soma« = »tijelo« vide u identičnosti izraza »soma« =
»ja« = »osoba«. A vide to na temelju čitava niza neizravnih
poistovjećeni a u tekstu: ono što čini i trpi soma isto je što
čini i trpi cijela osoba. Odatle nužnost da se s izrazom soma
preispita i značenje drugog izraza za ljudsko tijelo: »sarx«.
U tom su smislu ponudili svoje studije: Schweizer, Baumgaer-
tel, Meyer, Sand, Bultmann, Friedrich, Schlier, Orr, Walter,
Conzel- mann, Lang, Schnackenburg, Wendland, Fascher, Dalbesio
i drugi.1
Mi ovdje možemo pružiti tek sintezu sinteze. Time, dakako,
riskiramo da budemo shematični i donekle nejasni. Naime,
analiza značenja ovih izraza izvanredno je složena i bogata,
želi istaknuti elemente u vrlo raznolikim smjerovima.
1) Pojam sarx (caro, Korper) uglavnom se može svesti na dva
osnovna značenja. S jednog vidika, sarx izražava čovjekovu
materijalnu tjelesnost (ne samu tvar hyle nasuprot obliku
morphe, prema Aristotelovoj i Tominoj teoriji), s drugog
vidika, sarx izražava cjelokupnu ljudsku osobu ukoliko se ona
nalazi u ropstvu grijeha, kao da bi sarx bio čovjekov »ja«
kojim upravlja po grijehu zao duh. U tom smislu Pavao kaže:
»... ja sam tjelesan (= sarkikds), prodan pod grijeh« (Rim
7,14), što znači: sav sam »ja« tjelesan i stojim pred Bogom
upravo kao tjelesan, znači, kao grešnik. Ipak, upozoravaju tu-
mači da Pavlove izraze ne valja shvatiti kao vlastitu
psihološku analizu ili opis svoga osobnoga iskustva.
»Posrijedi je pogled na čovjeka grešnika kakav omogućuje samo
svjetlo vjere.«2
136
LJUDSKO TIJELO KOD SV. PAVLA
2) Pojam pak soma (corpus, Leib) označuje više-manje čitava
čovjeka {moj, tvoj »ja«), ali u njegovu izvanjskom izražaju
ili obliku; u njegovu životu pred Bogom, pred drugima i
zajednicom, jer čovjek bez tijela ne može biti. U tijelu i
kroz tijelo (= soma) nalazi se pred Bogom, pred samim sobom,
pred drugima i u suočenju s grijehom. U tom smislu treba
razumjeti autore kad žele reći da muškarac/ žena »nema, tj. ne
posjeduje tijelo«, nego upravo »jest tijelo (= soma])« čime se
i opet ne želi reći daje tijelo sve kao da duše nema, nego
ukoliko se ljudsko biće izražava, očituje, živi kroz tijelo.
Prema tome, razlika između ova dva pojma sarx i soma krštenu
čovjeku je jasna: tijelo - sarx, u tom negativnu značenju
isključeno je iz nebeskog »kraljevstva« (1 Kor 15,50), ono je
moralo »umrijeti« na krštenju (Rim 8,2si), »dok je soma -
preobraženo tijelo. Hoće se reći daje soma izbavljeno od toga
da njime vlada sarx. Naprotiv, ono je subjekt uskrsnulog
tijela. Soma je dakle sam čovjek, dok je sarx neka sila koja
ga uništava i određuje [u Pavlovu tumačenju grijeha
- Rim 7, a ne Lutherovu poistovjećenju čovjeka s grijehom, kao
da bi čitav čovjek naprosto bio »grijeh«]. Zato Pavao može
govoriti o životu »kata sarka- po tijelu«, ali ne o životu
»kata soma«,3 jer, u rečenu smislu, čovjek jest soma.
2. Na temelju tih kratkih premisa možemo zaključiti daje
Pavlovo »soma - tijelo« jedini autentičan način postojanja
čovjekove osobe. Drugim riječima: cjelokupno ljudsko tijelo je
personalizirano, štoviše, u jednom vrlo točnu smislu može se i
mora reći daje »oduhovljeno«, »uzdignuto«; u svakom slučaju
bitno različito od životinjskoga tijela. Iz toga slijede druga
dva zaključka:
-biološki zakoni ljudskoga bića (muža/žene) nisu samo
biološki, nego pripadaju bitnosti njegove osobe, a to znači da
su u nekom smislu personalizirani
- i vrednote tijela i spolne Ijubavi nikad ne mogu biti
odvojene od vrednote koju ima cjelokupna stvarnost ljudske
osobe, uzete upravo u svojoj čitavosti - sa svim svojim
osobnim odnosima. Utvrdivši tu filozofsko-teološku istinu o
ljudskoj osobi, spremni smo poći pre
PREDBRAČNA LJUBAV
ma razmišljanju o rečenom Pavlovu tekstu, jedinstvenom u
Božjoj riječi (= 1 Kor 6,12-20).
Prema teološkim motivacijama
1. Važno je smjestiti tekst u njegov kontekst. Korint, jedan
od glavnih gradova na Sredozemlju, »totius Greciae lumen -
svjetlo čitave Grčke«, kako ga naziva Ciceron, obilovao je
bogatstvom s dvije morske luke: jednom na Egejskom moru, a
drugom na Jonskom. Bio je vrlo posvjetovnjačen, štoviše,
razbludan, u kome se, u gornjem gradu u prostorijama
Afroditina hrama, provodila praksa takozvane »hramske
prostitucije« kamo su prispijevali mnogi muškarci iz daljnje i
bliže okoline kako bi si preko »božanstava« osigurali
plodnost. Odatle po čitavu Istoku poznata riječ »korintiazeain
= živjeti i ponašati se na korintski način«.
U tom drevnu i takvu gradu, među Pavlovim kršćanima uskrsoše
vrlo delikatni i mnogi problemi: svađe i podjele vjernika na
Pavlove, Apolonove, Kefine... (1 Kor 1,10-16); nadmetanja u
svjetovnoj mudrosti (1 Kor 1,17—31); sablazni bludnosti, »i to
takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima
očevu ženu« ( l’Kor 5,1— 13.); borbe između laksista i
rigorista (1 Kor 6-7); neshvaćanje kršćanske ženidbe (1 Kor
7,1-24); nerazumijevanje celibata, odnosno djevičanstva »radi
kraljevstva Božjega« (1 Kor 7,25-40); smije li se ili ne
odazvati kršćanin kad ga poganski prijatelj pozove na večeru
na kojoj se jede meso »žrtvovano idolima«? (1 Kor 8-9); kakvu
aktivnost u crkvenoj zajednici imaju žene? (1 Kor 11,2-16);
sebičnost u slavljenju Gospodnje večere i smisao bratske gozbe
»agape« (1 Kor 12-14); pitanje vjerovanja u uskrsnuće tijela
(1 Kor 15)... Iz svega je očito da su korintski kršćani,
ponajviše zbog teško posvjetovnjače- nog ambijenta u kome su
morali živjeti, obilovali poteškoćama i vjersko-moralno-
duhovnim nejasnoćama svake vrste. Najteže je Pa- vlu ipak pala
njihova jaka podijeljenost u dvije skupine.
138
2. S jedne strane su laksisti za koje se općenito može reći
da su slijedili platonski dualizam, ali ne bez nekih svojih
shvaćanja i primjena: s gnosticima su držali daje nous
ilipneuma (= duh) u čovjeku sve ili jedino što vrijedi, dok su
tijelo i tjelesne stvarnosti indiferentne, tj. nemaju značenja
za Krista i kršćansku vjeru. Nijekali su svetost i uskrsnuće
tijela: »Ništa što se događa u tijelu nije kadro okaljati
duh.« U globalu se za njih može reći da predbračni odnosi
(fomikacija), homoseksualnost, izvanbračni život (preljub)
itd., sve te i slične, inače teške, mane Korinta, ne bi se
smjele ubrajati među grijehe. Laksisti o tome nastoje Pavla i
uvjeriti. Zaludu im posao.
Pavao njima, protiv tih teških teološko-moralno-duhovnih
zabluda, piše ovaj tekst koji smo upravo počeli analizirati: 1
Kor 6,12-20. Tekst počima tvrdnjom jednog pomišljena
sugovornika iz te skupine Korinćana. Apostol odličnom
psihologijom vješta dušobrižnika izabire taj literarni način
izravna dijaloga s namjerom da istina kazana određenom
čovjekom bude svima što jasnija i prihvatljivija. A majstorski
ju je složio kako s literarne tako i teološke strane, mora se
priznati: »Sve mije dopušteno!« (1 Kor 6,12), ustobočio se
Korinćanin. Pavao smireno prihvaća izazov pa ga u istom retku
čak dvaput i ponavlja s namjerom da takvu nerazumnu i zaista
teško pogrešnu zabludu što jasnije raskrinka. Zato daje i
dvostruk lakonski odgovor.
Prvi odgovor je pozivanje na moralni princip koji traži da
uvijek drugoga u ljubavi izgrađujemo, nikad ne sablaznimo,
zato kaže: »Ali
- sve ne koristi«, r. 12a. U prvi mah nam se ne čini daje rekao
mnogo. Ali ustvari, kažu stručnjaci bibličari, »ta rečenica
sažimlje svu pavlovsku etiku. Umjesto držati se dopuštenoga
ili zabranjenoga treba znati razlučivati što jest ili nije u
skladu s novim životom kršćanina preobražena Duhom«.4
Drugi odgovor je u vezi sa stoičkom filozofijom, vladajućom
u helenizmu od IV. stoljeća prije Krista sve do III. poslije
Krista i dalje, sa Zanonom kao utemeljiteljem škole, zatim s
Krizipom, Epikte- tom, Senekom, Markom Aurelijem... Nije
isključeno da su neki od Pavlovih vjernika bar donekle
poznavali stou, zato se Apostol pozi-
139
PREDBRAČNA LJUBAV
vije na osnovni etički princip te škole koja je strogo
odbacivala svako popuštanje osjećajima ili strastima. U tom
smislu kaže: »Ali - neću da mnome išta vlada!«, r. 12b.5
3. S druge strane su asketi ili duhovnjaci. Ti su, protivno
prvima, slijedili neki svoj prilično mutan rigorizam u
vjerskom i moralno- -duhovnom životu. I ovi su temeljili svoje
pogrešne stavove, sjedne strane, na istom platonskom dualizmu,
ali u protivnu smjeru, tj. tijelo treba posve pokoriti duhu i
živjeti kao da ga uopće nema jer svi tjelesni zahtjevi vode u
grijeh i propast. S druge strane su svoje stavove temeljili na
kršćanskom eshatologizmu koji je u ono doba bio vrlo raširen
jer se očekivao skori konac svijeta. S takvim stavovima dakako
da im je pitanje ženidbenog života, posebno bračnog odnosa,
bio velik kamen smutnje. Zeniti se izgledalo je nespojivo s
kršćanskom svetošću i vječnim spasenjem pa su došli čak do
mišljenja da ženidba ne može biti od Boga nego od đavla.
Time su i ovi Pavlu spremili ne malu glavobolju. Zato će im
Apostol posvetiti čitavo sljedeće poglavlje (1 Kor 7) i
rastumačiti ženidbu i djevičanstvo te dokazati da su oba
poziva - na ženidbu i na djevičanstvo - »od Gospodina«.
Oženjene će još posebno pozvati na vjemost svome pozivu:
»Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred
Bogom« (1 Kor 7,24). Usporedivši oba zvanja, pokazavši
vrijednosti i jednoga i drugoga, dajući ipak prednost djevi-
čanstvu, završava pozivajući se na Božju istinu koju zdušno i
zauzeto naviješta: »Mislim da i ja imam Duha Božjega« (1 Kor
7,40).
Ali ni u kasnijim stoljećima neće posve nestati sumnja o
ispravnu vrednovanju ljudskoga tijela, na primjer: u
doketizmu, enkrati- zmu, montanizmu, maniheizmu... Kao da muž
ima veće dostojanstvo od ženina dostojanstva, kao da je
prvenstvena zadaća žene da bude »objekt« zadovoljenja
muževljeve požude i još isključivo majka obitelji. U vrlo
sličnoj situaciji korintske Crkve, dakle, braniti kršćansku
istinu o jednaku dostojanstvu muža i žene, o ljudskom tijelu,
o braku i djevičanstvu... kako je to izveo Pavao, ne zavrjeđuje
samo priznanje mudrosti i hrabrosti, nego znači pravi i
istinski zaokret vri-
140
jednosti koje od sada treba vidjeti ne u ljudskom mudrovanju
nego u Kristovoj novosti.
4. Uzmimo sada tekst 1 Kor 6,12—20 u njegovoj cijelosti.
Pavao, da bi točno obilježio ljudsko tijelo, čak 8 puta u 8
redaka upotrebljava izraz soma, a samo jednom izraz sarx. Već
je takav podatak značajan. Govori bez razlikovanja: o tijelu
(r. 13: »Ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu i Gospodin
tijelu«); o udovima (r. 15: »Ne znate li da su tijela vaša
udovi Kristovi?«); o cjelokupnoj osobi (r. 15: »Vaša su tijela
udovi Kristovi«, hoće reći: Vi ste kao osobe udovi Kristovi).
Prema tome, u pavlovskoj antropologiji izraz soma je isto
što i »ja« = »osoba«. Posredstvom izvanjskog obličja soma
izražava i živi solidarnost s vidljivim svijetom, sa svojim
bližnjim i s Bogom. Upravo zahvaljujući tjelesnosti ljudi su
međusobno povezani i komuniciraju.
No pogledajmo podrobnije mudro i teološki duboko Pavlovo do-
kazivanje.
Laksistima u Korintu seksualna aktivnost jednaka je ostalim
čovjekovim fiziološkim aktivnostima: isto je kao jesti i piti
pa Pavlov dijalogant kaže: »Jelo trbuhu, a trbuh jelima«, r.
13a. I danas su prošireni jednaki slogani koji hoće spolnu
aktivnost čovjeka u bilo kojem pravcu i u bilo kojoj dobi i
okolnostima usporediti s »čašom vode«, ustvrditi da su »mjesta
određena za seksualni užitak nužna«, da je »uzdržavanje od
venerične naslade isto što i štrajk glađu« itd.
Pavao, naprotiv, vođen Božjim Duhom, razlikuje i jasno kaže:
sigurno, čovjekova potreba za hranom i pićem je naravna i
elementarna, ali je vezana uz ovaj materijalno-povijesni
svijet i uz našu zemaljsku egzistenciju. Sa smrću prestaju i
te potrebe. Nestat će fizioloških potreba koje su zato samo
drugotnog značenja u usporedbi s duhovnim vrednotama (»Bog će
ijedno i drugo [»trbuh« i »jela«] uništiti«, r. 13b). Time
odlučno odbacuje misao da su jelo i piće na istoj vrijednosnoj
skali kao i spolni zadaci ljudske osobe. U tom smislu
naglašava razliku:
PREDBRAČNA LJUBAV
- spolne potrebe zahvaćaju cjelokupno čovjekovo tijelo (=
soma), a ne tek trbuh (= kolia); hoće reći: one pripadaju
cjelokupnoj ljudskoj osobi, a nisu izolirane samo na jedan
njezin »dio«. Stoga: »Tijelo nije za bludnost«, r. 13c
- štoviše, tijelo = soma vezano je uz zvanje osobe u vidu
njezina vječnog poslanja: »Tijelo je za Gospodina, i Gospodin
je za tijelo«, r. 13d. Velika je, dakle, zabluda uspoređivati
čovjekovu spolnu sposobnost, potrebu i aktivnost s drugim
biološkim procesima u čovječjem tijelu.
Taje Pavlova razlika i u ovoj postmodemoj, a bit će i
uvijek, do konca ljudske povijesti, od osnovne važnosti želimo
li dobro razumjeti značenje ljudskog tijela i njegove Božjom
ljubavlju dane mu i utkane seksualnosti koja je, nažalost,
grijehom izišla iz okvira predviđenih stvaranjem.
Četiri Pavlova kriterija
1. Eshatološka dimenzija ljudskog tijela u pavlovskoj
teološkoj antropologiji naglašava tri aspekta:
1) U svim filozofskim sustavima (uzmimo kao primjer one u
Spinoze, Hegela, Marxa) pojedinac je uvijek utopljen i
izgubljen u cjelini. Naprotiv, u kršćanskoj poruci Apsolutni
sebe daje pojedincu, brine se za pojedinca, spašava pojedinca
(dosta je pomisliti na primjere iz Evanđelja: Samarijanka,
Magdalena, Zakej, uskrsnuće mladića iz Naina, Jairove kćerke,
izgubljeni sin, simbol izgubljene ovce, izgubljene drahme,
zatim nebrojena ozdravljenja pojedinaca...): Bog se
utjelovljuje za svakoga čovjeka pojedinca (ne isključivši, da-
kako, cjelinu); živi i umire za svakoga čovjeka - »propter nos
homi- nes et propter nostram salutem - radi nas ljudi i radi
našega spasenja« - kako ispovijedamo u katoličkom Vjerovanju
(ne samo kolektivno, nego upravo pojedinačno za svakoga: za
tebe i za mene. A i ti i ja i svaki od nas ljudi manifestira
se u tijelu (= soma). Zato je
142
»Gospodin za tijelo«, r. 13d. Izvanredno je snažan ovaj Pavlov
naglasak o ljudskom tijelu i njegovoj tjelesnosti.
To je, eto, prava revolucija u kršćanskoj istini o
dostojanstvu ljudske osobe, tj. o vrijednosti ljudskog tijela:
»Gospodin je za tijelo.«
2) Nadalje, to ljudsko tijelo, kao i ono Isusa Krista,
određeno je za uskrsnuće. Znamo kako je Pavao u Ateni prošao
navijestivši Kristovo uskrsnuće. Taj nauk nisu htjeli slušati
niti su ga nastojali razumjeti: »Kad čuše ‘uskrsnuće od
mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te
o tom slušati’« (Dj 17,32). Riječ »uskrsnuće« vjerojatno su
shvatili kao ime nekog »novog božanstva, pridružena Isusu.
Pojam tjelesnog uskrsnuća bio je stran helenizmu koji je
prekogrobni život poimao samo kao duhovnu besmrtnost«.6
3) Pavlov nauk o uskrsnuću tijela i ovdje je u cijelosti
potvrđen: »Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će
uskrisiti snagom njegovom« (1 Kor 6,14). Pavao se ne boji
fijaska jer helenisti, primali ili ne primali istinu, današnji
postmodemi primali ili ne primali istinu: vječna istina o
ljudskom tijelu jest ta, a ne neka druga.
Nema, dakle, sumnje da se Pavao protivio onim Korinćanima
koji nisu potrebu hrane i pića razlikovali od seksualnog
života i ponašanja. »Hrana i piće su povezani sa sadašnjim
svijetom i s njim će iščeznuti. Seksualni život zahvaća tijelo
(= soma), tj. cijelu osobu koja se predstavlja drugomu svojim
tijelom.7 Kao takva osoba je životno povezana s uskrslim
Kristom i njezin seksualni život mora odgovarati (r. 1) toj
povezanosti.«8
2. Kristovska dimenzija ljudskog tijela može se sažeti u
četiri točke'.
1) U biblijskom novozavjetnom ženidbenom simbolizmu Krist je
Zaručnik, a kršćanin zaručnica (što vrijedi za čitavu Crkvu i
cijelo čovječanstvo: Ef 5,21-33). Prema tome, kršćanin u svome
tijelu ne pripada više samome sebi jer je Krist-Zaručnik za
svoju zaručnicu platio tešku cijenu: prolio vlastitu krv: »Jer
kupljeni ste otkupninom«: r. 20a. Kad Pavao spominje cijenu
otkupa, čini to zato da istakne tegobnost toga otkupljenja za
koje Bog, u svojoj ljubavi prema palom čovjeku, nije oklijevao
predati vlastitog Sina (Rim 5,8; 8,32).
PREDBRAČNA LJUBAV
Cijena tog otkupa jest krv Isusova, tj. njegov život predan iz
Ijubavi (Ef l,7;usp. 1 Pt 1,19).9
2)To postaje još jasnije iz činjenice daje kršćanin u
sakramentu krštenja dobio i novo tjelesno »stanje«, tj. od tog
trenutka dalje kršćanin je usađen ili ucijepljen u Kristovo
tijelo kao njegov ud: »Ne znate li da su tijela vaša udovi
Kristovi?«, r. 15a. Odatle nastaje osobni odnos Krista sa
svakim pojedinim u njemu krštenim: odnos neusporedivo duboka
jedinstva, novog, živog i oživljavajućeg koje mi ljudi nismo
kadri pojmiti, a još manje protumačiti (= tu smo u dubokoj
tajni!).10 Odatle temeljni Pavlov zaključak: za naše živo
tijelo dok smo na ovoj zemlji (= viatores), tj. za nas
kršćane, nipošto nije indiferentna istina vjere da smo
krštenjem ucijepljeni u jedno drugo Tijelo, a koje je upravo
Tijelo uskrsnulog Krista.
3)Odatle nastaje bitna nespojivost između dva sjedinjenja
ili jedinstva: jedinstva s uskrsnulim Kristom i jedinstvo s
nekom prostitutkom: »Hoću li dakle uzeti udove Kristove i
učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto!«, r. 15b. Glagol
uzeti u grčkom znači i istrgnuti, ukloniti: »Postoji dakle
apsolutna suprotivnost između sjedi- njenosti s Kristom i
nedopuštena seksualnog sjedinjenja. Dokaz naprotiv
pretpostavlja da bračno sjedinjenje kršćanina mora dovesti do
sjedinjenja s Kristom.«"
4) Ako ipak nekome iz lakonske Apostolove rečenice nije
jasno zašto ta nespojivost između dva tako različita
jedinstva, on bi nam više-manje u dvije misli ovako teološki
protumačio:
Prvo, jer proturječi krštenju. Sa sakramentom, naime,
krštenja u stvari započima novo tjelesno »stanje« krštenika.
Spustimo se na redak 9-11 istog poglavlja Prve Korinćanima pa
si pročitajmo: »Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti
kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni
idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputni- ci, ni
muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni
psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To,
evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste
se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista
i u Duhu Boga našega.«
144
Prema tome, kršćanin je od tjelesnog postao duhovan (= evo,
jedini dualizam koji Pavao dopušta jest: sarx-pneuma\). Hoće
reći da se krsno posvećenje proteže i na tjelesnost koja je
time preporođena za humano-kršćansko opće fizičko, ali i
seksualno djelovanje. Odatle i uvjerenje prvih kršćana da se
nakon krštenja »više ne griješi«. Sakramentom krštenja Krist
postaje autor i princip nove solidarnosti čime kršćanin
postaje Kristov ud. A to Pavlu znači: postaje »jedan duh s
Kristom«: »A tko prione uz Gospodina, jedan je duh s njim«, r.
18. Ovdje bismo s pravom očekivali: »jedno je tijelo s njim«.
Zato ekumenski prijevod Novog zavjeta napominje: »Pavao, koji
toliko ističe naravni realizam sjedinjenja s Kristom (r. 15)
te ga suprotstavlja sjedinjenju s bludnicom, želi izbjeći da
se taj realizam razumije na pregrub način.«12
Drugo, seksualno sjedinjenje obuhvaća cjelokupnu osobu: »Zar
ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli
se: Bit će njih dvoje jedno tijelo«, r. 16. Pavao upravo na
tom mjestu jedan jedini put upotrebljava za tijelo izraz sarx.
Zašto? Da bude vjeran grčkom prijevodu Biblije -
Sedamdesetorice - s hebrejskog izvornika (»i bit će njih dvoje
jedno tijelo/sarx«, Post 2,24)? Isus potvrđuje izraz iz Knjige
Postanka (»i dvoje njih bit će jedno tijelo = hoi duo eis
sarka mian«, Mt 19,5 i Mk 10,8). Ali u slučaju sjedinjenja s
bludnicom Pavao naglašava razliku između sjedinjenja s Kristom
u tijelu = soma i s bludnicom u tijelu = sarx. Dodavši daje
sjedinjenje s Kristom duhovno = enpneumati, stoga: »Tko prione
uz Gospodina, jedan je duh«, r. 17.
Prema Pavlu, dakle, sjedinjenje ljudskog tijela krštena
čovjeka s Kristovim tijelom toliko je intimno da ga možemo
jedino usporediti sa spolnim sjedinjenjem bračnog para koji na
taj način postaju samo »jedno tijelo«. Dakako da to
sjedinjenje s Kristom ne podnosi sjedinjenje s bludnicom iz
jednostavna razloga što proturječi krštenom posvećenju. Odatle
također svaka seksualna izvanbračna veza ranjava Kristovo
uskrslo tijelo i ranjava tijelo kršćanina.
145
PREDBRAČNA LJUBAV
Za kršćanina, dakle, nikakva uporaba seksualnosti izvan
braka nije prihvatljiva; uporaba seksualnosti se odvija u
tijelu (soma). A tijelo ima vječni poziv kao ud Uskrsnuloga
Krista.
3. Pneumatska dimenzija ljudskog tijela (r. 19-20a) uči daje
tijelo jednog kršćanina posvećeno Duhom Svetim kao njegov hram
u kome on boravi: »Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha
Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji«, r.
19. Filonu Ale- ksandrijskom, židovskom egzegeti, filozofu i
teologu (|40), vrijedi samo nous - duh. Pavlu, naprotiv, Duh
Sveti se nalazi u kršćaninovu tijelu. U tom tekstu Pavao se
prvi i zadnji put služi metaforom ljudskog tijela kao hramom
Duha Svetoga. Time se ujedno i naglašava »da smo skupom
cijenom kupljeni«, a ne cijenom koja se plaća za tzv. »svetu«
ili nesvetu prostitutku, nego cijenom koja se upravo plaća za
zaručnicu. A taje cijena Otkupiteljeva krv na križu. Kršćanin,
uostalom, više ne pripada samome sebi'. »Niste svoji«, r. 19.
4. Bogoštovna ili kultna dimenzija ljudskog tijela potvrđena
je Pavlovim pozivom na proslavu Boga: »Proslavite dakle Boga u
tijelu svojem!«, r. 20b. Za Pavla, dakle, postoji liturgija u
ljudskom tijelu. Kršćanin u svom, od Krista posvećenom tijelu
i s njim sjedinjenom i pretvorenom u hram Duha Svetoga, mora
slaviti Boga. Ne proslaviti Boga jednom ili usput, nego trajno
i uvijek jer sakrament krštenja jest trajan i obvezuje
zauvijek, u svim prilikama do konca života. Tako je cjelokupan
kršćaninov život liturgija »na sve veću Božju slavu« (Ignacije
Loyolski).
Prema tome, Pavao krsno posvećenje proširuje i na čitavo
ljudsko tijelo, dakako, i na njegovu spolnost. Isto posvećenje
vidi u svadbenoj perspektivi: Kristovo ljubavno darivanje nama
i naše ljubavno darivanje Kristu. Ovdje riječ »ljubavno« ima
svoj najčistiji smisao. Kao sve u životu kršćanina, tako i
njegova tjelesnost sa svim svojim seksualnim kvalitetama i
životnim izražajima mora, pod utjecajem Duha Svetoga, biti
stavljena u službu Kristove novosti; da i život u tijelu bude
duhovni prikaz (= žrtva) Bogu. Drugim riječima, radi se o
potpunu zalaganju (tijelom, dušom i duhom) samoga sebe
146
u Božjoj službi koja ima vrijednostprave žrtve: »Zaklinjem
vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu
živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Ne
suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte
obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja
Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12,1-2).
Kršćani su, dakle, pozvani odgovoriti potpunim prikazanjem u
vlastitom biću, u kome je uključeno i ljudsko tijelo', ne
tijelo odvojeno od duše i duha, nego potpun čovjek koji
djeluje u tijelu i po tijelu, što je neophodno za njegov život
i djelovanje, za njegov odnos s Bogom, s ljudima i sa
svijetom. Po tijelu smo Kristovi udovi (1 Kor 6, 15). »Tijelo
Gospodinu i Gospodin tijelu« (1 Kor 6,13). I stoga moramo,
zajedno s Kristom, prikazati svoje tijelo za žrtvu.13 Važno je
uvijek ponovno naglašavati »da kršćanin u Kristu može i mora
prikazati svoje tijelo« (G. Friedrich), sa svim tjelesnim
sposobnostima, strastima, nedostacima.
5. A prikazuje svoje tijelo: zašto? Oni u djevičanskom
staležu, u uzdržljivosti i kreposti čistoće: »poradi
kraljevstva nebeskoga« (Mt 19,12). Oni u bračnom staležu
pridružuju se prvima u povremenoj uzdržljivosti, kad je
potrebno, a uvijek u bračnoj čistoći.
Želimo li Kristov poziv »poradi kraljevstva nebeskoga«
konkre- tizirati i primijeniti na našu Crkvu i naš narod, onda
nam svjetlo i putokaz želi pružiti naša HBK Smjernicama Na
svetost pozvani.
1) Na pitanje »zašto« u dokumentu susrećemo mnoge odgovore.
Ovdje uzmimo samo jedan, ukoliko je »naše hrvatsko društvo
opterećeno... posljedicama i grijesima nametnutog nam rata
koji u dušama i srcima mnogih branitelja, prognanika,
izbjeglica i građana još uvijek traje. Korupcija, droga,
alkohol, nemoral, pohlepa, neodgovornost za opće dobro,
bespoštedna borba za vlast i vlastite interese, terorizam i
uništavanje okoliša - sve su to oblici grijeha koji oskvr-
njuju svetost jer povrjeđuju istinu, pravdu i ljubav«.14
2) Na pitanje »kako«, i biskupi počinju pitanjem: »Kako
ostvarivati svetost u našoj povijesnoj, društvenoj i kulturnoj
situaciji? U
PREDBRAČNA LJUBAV
mnogome su naše prilike slične onima u europskim zemljama u
kojima već više od tisuću godina odjekuje Radosna vijest, a
danas su izložene snažnom utjecaju ‘sekularizacije’, sa svim
posljedicama koje prate tu suvremenu pojavu. Riječ je, između
ostaloga, o relati- vističkom i skeptičnom odnosu prema
istini, o praktičnom ateizmu i indiferentnosti, o naglašenom
individualizmu i hedonizmu, o sektama i novim religioznim
pokretima, o vjerskom i moralnom sinkreti- zmu i eklekticizmu,
o sve učestalijim ‘izvanrednim pojavama’ kao što su ‘ukazanja’
i ‘objave’, o želji da se spasenje postigne bez križa i
istinskoga obraćenja, o otvorenom i prikrivenom potiskivanju
Boga iz životnoga vidokruga. (...) Kako evangelizirati našu
domovinu Hrvatsku u kojoj su sve vidljivije i prisutnije
posljedice sekularizacije i tragovi sekularizma?«15
Naši biskupi na to teško pitanje »kako«, u istim
Smjernicama, daju i druge mnoge i vrlo konkretne odgovore pod
trostrukim vidikom: pod vidikom službe naviještanja, pod
vidikom službe posvećivanja i pod vidikom pastirske službe}6
Obvezatnost Božje riječi
1. U četvrtom odsjeku ove prilično teške analize na temelju
Božje poruke koju nam prenosi Apostol naroda s pravom se
pitamo: je li ta poruka i za nas danas jednako vrijedna kao i
onda za Pavlove Korin- ćane? Da li i nas jednako obvezuje?
Nije li ona preživjela? Nismo li mi nakon dvije tisuće godina
zaista u posve drugim okolnostima?
Da, sigurno jesmo, ali Pavlova riječ nije samo Pavlova.
Pavao je Apostol, nije neki moralist ili samozvani teolog. Ako
u Crkvi postoje oci Crkve, »doktori Crkve« = učitelji vjere i
morala, onda je Pavao sve to i mnogo više: on, nadahnut Duhom
Svetim, piše Božju objavu
- kao takvu od Crkve priznatu; on govori i uči kao prorok, ne
navi- ješta svoj nauk nego prenosi Božju objavu kao
inspirirani sveti pisac
i prorok. U tom božanskom poslu Pavao potiče na temelju
humanih,
148
svakom razumnu odraslu čovjeku poznatih etičkih sadržaja, što
nazivamo parenezom. Ali dokazuje novom dubokom kršćanskom mo-
tivacijom. To čini s teološkim vrlo gustim i složenim
aparatom, braneći duhovnu vrijednost ljudskog tijela (= soma)
i dostojanstvo ljudske osobe krštene u Kristu, kako smo obilno
razložili.
Dakle, Pavlova riječ je Božja inspirirana riječ i mije imamo
primiti i primijeniti u životu kao takvu.
2.Kršćaninova spolnost koja impregnira cjelokupnu osobu i
njegovo spolno ponašanje odvija se u prisutnosti Kristova »Ti«
kome je kršćanin pritjelovljen kao ud njegova tijela. Iz tog
aspekta kršćaninova poziva izlazi silna i uzvišena obveza,
kako reče i Vatikanski drugi (OT 16). Kršćaninovo zvanje, bilo
bračno, bilo djevičansko, nema ništa zajedničkoga s bilo
kakvim oblikom egoizma, nego jedino s »agape«, tj. sa
sebedamom autentičnom ljubavlju - sa svetošću -u svakoj
situaciji života (LG 38-42), unatoč tome što alternativa s
tijelom grijeha i bijede (= sarx) i dalje ostaje.
Ta proročka inspirativna riječ, poruka i zahtjev, vrijede za
kršćanina svakog vremena: onoga u Rimskom Carstvu i
helenističkoj kulturi Grčke, kao i ovoga u 21. stoljeću nakon
Krista, u situaciji »glo- balizacije« i postmodeme. Upravo ta
i takva Pavlova proročka nadahnuta riječ, kroz koju nam je
progovorio Bog Objave, može imati snažan odjek u srcu
današnjeg kršćanina, daleko više negoli naš čisto etički
normativni govor.
Prema tome, ono što Pavao kaže Korinćanima vrijedi za sva
vremena: čovjek je slobodno biće, ali ga njegova sloboda ne
smije podvrgnuti pod jaram strasti i razularenih ponašanja.
Kršćanin, gledano fizički, čovjek je posve jednak drugima: s
jednakim tijelom, istom naravi, istim udovima, i nakon
krštenja s istim strastima, napastima, nekada čestim i teškim
padovima. Ali perspektiva njegova životnog usmjerenja i
ponašanja je drukčija jer on više »ne pripada samome sebi« (1
Kor 6,19), on je »sjedinjen s Gospodinom« te »s njime oblikuje
isti duh« (1 Kor 6,17).
PREDBRAČNA LJUBAV
3. Kršćanin je dvaput stvoren.
1) Prvo stvaranje na početku izveo je Stvoritelj (= Bog
Ljubavi) i uzdigao čovjeka do svoje Božje naravi. Odatle
postoji čvrst ontolo- ško-moralno-duhovni odnos: Otac - sin. A
slijedi i važan zaključak da čisto naravna ili filozofska
etika ne postoji jer čisto naravan čovjek (= in natura pura)
ne postoji i nije nikada postojao. Takva je, dakle, etika
apstrakcija koja ipak vodi do raznih dobrih principa, ali nije
dovoljna.
U ovom redu stvarnosti postoji jedino ćudoredni nauk u
teološkoj perspektivi Božjega stvorenja kao »slike Božje«,
dignuta na razinu Božjega djeteta kao »prilike Božje« koju je
grijehom srušio.
Nema sumnje, kad danas - u Kristu - izražavam i živim svoju
vjeru i u vjeri svoj moralno-duhovni život i djelovanje
(=fides qua), čin vjere u kojim to izražavam nalazi se u
svakoj mojoj pojedinoj odluci i izboru. Razlog je u tome što
kršćanin kada moralno-duhovno djeluje, uvijek djeluje iz
vjere i u vjeri, tj. kao kršćanin (= at christianus)...
2) Drugo stvaranje u Otkupljenju izveo je Spasitelj kao plod
Pa- shalnog otajstva. Kršćanin je sakramentom krštenja ugrađen
u Kristovu smrt. Odatle čovjek, u Kristovoj Osobi, nalazi
bližu, objektivnu, univerzalnu i apsolutnu normu svoga
moralno-duhovnoga djelovanja.17 U tom je smislu naš moral
»Kristov zakon« (što su shvatili Tilmann i mnogi teolozi
morala 20. stoljeća), naš je moral »evanđeoski zakon«, on je
»zakon ljubavi«, a s najjačim naglaskom jest »milost Duha
Svetoga, dana onima koji u Krista vjeruju... Prvenstveno je
uli veni zakon, tek drugotno pisani zakon«.18
3) Valja uočiti da Kristova milost nije tek »dodana«
ljudskoj naravi kršćanina; ona prožima cjelokupno njegovo
biće. Ali »milost Duha Svetoga« ne mijenja čovjekovu naravnu
strukturu ni njegove sastavne elemente, nego je ista milost u
njemu snaga koja uzdiže ljudsku narav iznad nje same
stavljajući je u novi red stvarnosti, u novo stanje: u stanje
Božjeg djeteta u Božjem Sinu utjelovljenom, mučenom i
uskrslom.
150
4) Stari zakon je zvan »zakonom straha« jer je tjerao na
opsluživanja zapovijedi, ali nije osiguravao milosti, tj. nije
davao jakosti da se zapovjeđeno i izvrši. Naprotiv, Novi
Kristov zakon koji se, prije svega, sastoji u ulivenoj milosti
Duha Svetoga u srcima vjerujućih, zove se Zakon Ijubavi. On
pruža duhovna i vječna obećanja, ne tek prema mjeri izvanjskog
opsluživanja slova, nego prema unutarnjem duhu kojim diše.19
5) Jasno, razumska spoznaja (= ratio recta) ima svoje
legitimno mjesto u etici s obzirom na tumačenje, dokazivanje
itd., ali moralno- -duhovni nauk kršćanskog života sve to u
vjeri stavlja u novo veličanstveno svjetlo i novu božansku
stvarnost koja je Isus Krist. Taje spoznaja u vjeri tako
duboka da se s pravom može definirati»put kršćanske mudrosti«.
4. Pavao je jasan: čovjek je cjelina i on ga ne gleda
drukčije. U Pavlovu čovjeku nema zasebnih ladica, posebnih
pretinaca ni separiranih odjela. Seksualnost prožima svaku
žilicu, još više, svaku stanicu čovjekova bića. Radi se o
spremnosti srca, o stvarnu opredjeljenju za Krista i njegovo
djelo. Treba se vinuti u Kristovoj ljubavi i ljubavi Duha
Svetoga iznad zamamljivosti svijeta, i tu, u vlastitom srcu,
biti zaštićen u čistu Dobru. U tom Dobru - što je Trojedini
Bog
- čovjek postaje ono što bi morao postati. Trojedini hoće tvoje
slobodno pridruživanje i sudjelovanje u tom Božjem Dobru. Bez
sumnje je u tome novi život koji nije moguće otkriti nikakvom
filozofijom ni dokučiti humanim sredstvima. Utemeljen je na
čistoj Božjoj Ijubavi koja se daruje i poziva: »Budite
savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48).20
U tom smislu se snažno izražava i R. Guardini: »To zaista
nije više nikakva ‘etika’ - etika koja bi to zahtijevala bila
bi svetogrđe - nego je to vjera, samopredanje jednom zahtjevu
koji mora istodobno biti punina i milost jer takvo što nije
moguće postići čovječjim moćima.«21
I to smatramo bitnim. Visinu Pavlova ideala kreposti čistoće
nije moguće postići »čovječjim moćima«, ali ga možemo postići
Božjom snagom po sakramentima, molitvi, svladavanju; svim onim
sredstvi
PREDBRAČNA LJUBAV
ma na koja nas upućuje ne samo šesta Božja zapovijed nego i
deveta
- viđene i pročitane novozavjetno, tj. upravo i najbolje u
teologiji sv. Pavla.
5. Isplati se bar nakratko ponuditi kao »sholij« misao G.
Papinija
o borbi Augustina grešnikaprije obraćenja. Augustin je, bez
sumnje, ona osobnost u kojoj se mogu prepoznati mnogi obraćeni
grešnici, ali i oni željni obraćenja koji vide, ali oklijevaju
jer su sputani »verigama« (Ignacije); dobili su snagu, ali je
još ne prihvaćaju.
Augustin je bio uhvaćen od manihejaca i dugo im robovao. No
ono što gaje stvarno kočilo da krene bio je »grešni čvor, i to
prividno neuklonjiv - potreba žene. Pavao mu nije branio brak,
ali se njemu brak više činio popuštanje strastima puti i
ljudskoj tromosti nego stanje dostojno onoga koji se hoće sav
predati Kristu i životu duha. Augustin se do sada također
bojao bračnih zapreka i kompromisa. On, na koncu, nije trebao
zakonitu ženu s kojom bi bio povezan, već samo ženu za svoje
zadovoljenje, ali je osjećao daje takvo rješenje bilo najgore
koje je jedan kršćanin mogao izabrati, pa bilo to samo u
željama... Brak je bio zapreka za savršen život i slobodu, a
konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krist ga je nastavio
pozivati. Kojoj strani se prikloniti?«...22
Preostale su još u Augustinu dvije iskonske prirode: jedna u
borbi protiv druge, dvije volje. Jedna putena, stara, a druga
nova, duhovna. Još nije postigao jedinstvo, to jest mir. Još
je bio u vlasti prve i druge, ali više druge nego prve. Jedino
gaje ropstvo navike priječilo ubiti u sebi stara čovjeka i
smiren iznova uskrsnuti. Blud gaje uvijek držao okovana na
zemlji. »Oštroumno zapaža Augustin da ‘izopačena volja čini
blud, a podvrgavanje bludu postaje običajem, neopira- nje
običaju stvara nuždu’. Uspoređuje sebe s čovjekom koji je još
u polusnu, ali ipak zna koliko je budno stanje ljepše od sna i
kako je potrebno probuditi se, a ipak oklijeva u pospanosti...
Augustin će, pa makar uz plač, otvoriti oči Kristovoj zori.«23
IX. MNOGOSTRUKI UTJECAJI PORNOKULTURE
Prelazeći na područje raznih zloporaba ljudske spolnosti,
najprije se želimo zaustaviti na promatranju uz važan dokument
Papinskog vijeća za društveno priopćavanje Pornografija i
nasilje u sredstvima priopćavanja: pastoralni odgovor} Čini
nam se vrlo prikladan taj način ulaska u tu negativnu sferu
seksualnosti, osobito mladih i najmlađih, jer daje globalan
društveno-psiho-pedagoški uvid u suvremenu postmodemu
situaciju. Dokument je upravljen roditeljima, odgojiteljima,
kreatorima i potrošačima medija, pastoralnim radnicima (PV
32).
Očekivalo bi se da će biti primljen s odobravanjem i
pljeskom i od laičke sekularizirane etike i od samih sredstava
priopćavanja. Naprotiv, on je uzvitlao prašinu i povišen glas
kritike, kao da se nekome stalo na vrlo osjetljivo kurje oko.
Znači, dovoljno je da se jedan tekst, napose etičkog sadržaja,
pojavi iz kruga Učiteljstva Katoličke Crkve pa da sa svih
strana, kao u zajedničkom orkestru, od planirane šutnje do
glasova forte i fortissimo bude napadnut, redovito više
afektivnim nego razumskim stavovima i razlozima.
Mi ćemo slijediti tekst dokumenta upozoravajući na koji
način sredstva priopćavanja prikazuju ljudsku seksualnost i
nasilje u ovoj povijesno-aktualnoj situaciji, koje su se
promjene dogodile na tom području ljudske »kulture« da se,
potom, suočimo sa samim korijenjem toga zla, s učincima,
uzrocima i eventualnim pitanjem o mogućnosti njegova
ozdravljenja.
PREDBRAČNA LJUBAV
Pomokultura u medijima
1. Negativne reakcije na dokument u našem slučaju imaju
poseban razlog. Tekst dokumenta dira u srce svevladajuće
svjetske pornografije koja se, sjedne strane, boji da ne
izgubi broj mušterija, a s njima i milijardske novčane dohotke
a, s druge, da Crkva ne bi na neki način uspjela postaviti
ograničenja ljudskoj slobodi na tom području, pogotovo ako bi
se za njom poveli i neki zakonodavci kojima ovaj intervent
želi probuditi savjest pa bi i javno mišljenje i opći
mentalitet današnje seksualne kulture koja se divovski
razmahala mogli biti okrnjeni. Sve bi to na svjetskom
pornografskom tržištu moglo imati kobnih ekonomskih
posljedica.
Zato su se, nakon objavljivanja dokumenta, mogli čitati u
različitim laičkim novinama i čuti u radijskim emisijama i na
televiziji pravi napadi na tzv. »vatikanski alarm« pod
optužbom da želi uvesti novi »puritanizam« u svijetu,
ograničiti privatnu i javnu slobodu građana, vratiti nas u
»mračni srednji vijek« koji je skrivao i ljudsko tijelo i
ljudsku golotinju pa se prema spolnosti odnosio gnostički,
manihejski i nestvarno.
Istini za volju, treba reći da su se čuli i pozitivni
glasovi, iako slabiji i plašljiviji, koji su zapravo dokument
hvalili kao branitelja autentičnih ljudskih vrijednosti, kao
pravi miljokaz i za osobni odgoj i za odgoj u obitelji i u
školi.
2. Osim toga, valja istaknuti daje tekst Papinskog vijeća za
društveno priopćavanje taknuo najosjetljiviju točku stvarna
ponašanja postmodemog erotizirana čovjeka. Taj čovjek, živeći
na miran način »gorke plodove« seksualne revolucije šezdesetih
i sedamdesetih godina našega stoljeća, na tom si području ne
stavlja i ne dopušta nikakva ograničenja. Naprotiv, »sve je
dopušteno«, prema čemu se naše društvo i nazivapermisivno (od
latinske riječi: permittere = dopustiti), upravo prema onom
sloganu: »Ako nema Boga, sve mije dopušteno«; tek što je naš
suvremenik izbacio taj pogodbeni »ako« pa ži
154
MNOGOSTRUKI UTJECAJI PORNOKULTURE
vi kao da Boga zaista nema i kao da nikad nikome neće polagati
račun o svojemu životu i vladanju, osim isključivo samome
sebi.
Time ne samo privatni nego i javni stid postade
»neosjetljiv«, ravnodušan ili već posve nestade. Bestidnost
koja je nekoć u spisima Flauberta, Millera, Arsana i sličnih
alarmirala poštene ljudske - ne velim kršćanske - savjesti,
danas se smatra »klasičnom« nedužnom erotikom koja više nije
zanimljiva niti može zadovoljiti nove težnje.
3. Ali pogledajmo problem u širim povijesnim okvirima. O tim
okvirima dokument ne govori. On ih radije šutke pretpostavlja.
No za naše bolje razumijevanje taj je kontekst vrlo važan i mi
ga ukratko ocrtavamo uočavajući tri faze pomografijskog
fenomena u povijesti čovječanstva.2
Najprije izraz pornografija, o kojemu vatikanski tekst ne
govori, dolazi od grčkih riječiporne (= bludnica) i graphe (=
pismo), a odnosi se na svako bestidno prikazivanje osoba,
čina, predmeta, simbola
isi., s nakanom da raspaljuje spolne instinkte i spolne
strasti.3 Dolazi u obzir pisana i govorna riječ, slika, pjesma,
gesta, a danas i ploče, film, kasete, videokasete, internet i
si. s namjerom da se sve više i količinom i kakvoćom poveća
golotinjski materijal koji uzbuđuje. Pornografija nije uvijek
isto što i erotika koja može imati i imala je blaže
trubadurske i romantičke oblike, dižući se iznad razine grube
bestidnosti.
Prema tome, pornograpfos je pisac ili slikar prostitucije.
Ako je pornografija opis i prikaz bestidnih stvari, onda je
bestidno ono što prema općem osjećanju vrijeđa stid. Stid je
bojazan da se ne bi čulo ili učinilo nešto bestidno ili
opsceno. Erotizam smo već prije opisali: u negativnu smislu se
općenito može smatrati kao pretjerana sklonost spolnim
poticajima; težnja prema pojačanu zanimanju za sve što je
spolno, s namjerom da ga se uzvisuje u književnosti, umjetno-
sti, filozofiji, slijedi u životnoj praksi.4
Pornografija u širem smislu izaziva stav cmo-bijele tehnike:
dopustiti sve na tom području ili zabraniti sve; teško je
slijediti Aristo-
PREDBRAČNA LJUBAV
telovu i Tominu sredinu - in medio virtus - jer u pitanju
pornografije nema nikakve kreposti, zato ne postoji nikakva
»srednja mjera«, naprotiv, riječ je o zavođenju koje zdrave i
normalne savjesti dovodi u konflikt. Stoga manjkaju kriteriji
prema kojima bi se imala definirati neka tolerancija »radi
većega dobra« ili »manjeg zla«, prema kojima bi trebalo
razlučivati i donositi konkretnu odluku. Napose je to teško
kad je riječ o pravo odgojenoj kršćanskoj savjesti koja ima
dužnost odgajati mlade.
4. Nalazimo se u pluralističkom društvu kultura, nazora i
subjektivnih pogleda, u kojemu ipak mora postojati zajednička
humana etika u bitnome - minima moralia - tj. neki najmanji
sadržaj zajednički priznatih vrijednosti etičnosti. Prema
nauku Tome Akvinskog, u svakom društvu ima neki »najmanji« od
svih teoretski priznat i praktički življen moral, ma koliko
bila različita osnovna etička gledanja pojedinaca ili skupina
u dotičnom društvu.
Takva su gledanja katkada gotovo posve oprečna; naime, dok
je jednima sve »prirodno« i »normalno«, drugima je jasno da i
u posve humanoj, dapače, u laicističkoj etici treba postaviti
odrednice koje imaju štititi osnovnu stidljivost pa ih svi -
koliko god bili različitih stavova i oprečne životne prakse -
imaju prigrliti i primijeniti u javnom životu društva ako se
želi da društvo kako-tako uzmogne normalno funkcionirati.
Želimo li u tome smislu bar donekle slijediti povijesnu
informaciju, uzmimo dva osnovna područja, tj. razvoj bestidne
književnosti
i razvoj bestidnog filma.
5. Pornografsku književnost možemo podijeliti u tri faze:
Prva faza obuhvaća razdoblje od početka ljudskoga roda do
18.
stoljeća ili do Francuske revolucije. Ne ulazeći u pojedinosti
davnih mitova, fabula, ezoterijskih i prostitucijskih kultova
u poganskim hramovima staroga Istoka ni u prostitucijska
obilježja kanaanske ili’ grčko-rimske civilizacije, općenito
se može reći da je prostitucija običajima bila ograničena na
visoku aristokraciju i sloj bogatih.
156
Tek se u 16. stoljeću s tzv. »promjenom svih vrijednosti«
uvodi prava bestidna književnost. »Mali« čovjek je od toga
mogao nešto samo krišom ukrasti jer nije bio pismen niti je
imao vremena za to. Ako je i sudjelovao u prostituciji, nije
se mnogo bavio pornografijom.
Druga faza, od 18. stoljeća do završetka Drugoga svjetskog
rata, obilježena je tehničkim i društvenim napretkom,
revolucijama, totalitarnim sustavima: marksizmom, fašizmom,
nacional-socijalizmom
i ratnim užasima. U Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj
nastaje ilustrirana bestidna knjiga: vrlo skupa i male naklade
i vrlo jeftina velike naklade, služeći uvijek kao promidžbeni
materijal. Prvi pomo- grafijski ilustrirani časopisi tiskaju
se u Engleskoj potkraj 18. stoljeća. U 19. stoljeću već su
neke izdavačke kuće u Europi specijalizirane za tu vrstu
publicistike, nastaju bibliografijske kolekcije takvih izda-
nja, čak posebne biblioteke. 20. je stoljeće već od početka
obilježeno kao prljavo stoljeće, s pornografskim proizvodima
svake vrste, napose s visokotiražnim toga tipa ilustriranim
časopisima.
Treća faza, nakon Drugoga svjetskog rata (1945.), još i
dalje traje sa svojom seksualnom revolucijom koja se propagira
pločama, kasetama, videom, intemetom, glazbom, pjesmom,
fotografijom, grafitima, nošnjom, modom, ponašanjem; gotovo da
se ne može kupiti proizvod na kojemu nema izazova »sex
appeala«.
6. Pornografski se pak film razvija od 1895. do 1896. u
Francuskoj i Engleskoj. U prvih pedeset godina povijesti filma
imamo jak »genus litterarium« ili vrstu opscenog filma koji
nastaje potajno i nerijetko proti/zakonski.
Loši filmovi se 1900. uvoze iz Perzije, 1904. iz Argentine.
U Italiji se prvi film takve vrste proizvodi godine 1913. U
SAD-u godine 1915. Time se otvara put i sprema teren
pomokulturi.
Sve će buknuti sedamdesetih godina 20. stoljeća: potpuna
liberalizacija pornografskog filma s nastupima nudista,
naturista, perverznih ponašanja, napose u SAD-u.
PREDBRAČNA LJUBAV
Sljedeći korak bio je tzv. softcorepornography u kojoj više
nema ograničenja u prikazivanju golotinje dok se spolni i
pornografski čini oponašaju pred kamerom.
Novi korak je izvođenje na sceni svih prizora spolno-
genitalnog života, pa i u perverznim oblicima. Takvi su
filmovi danas sve brojniji: prije nekoliko godina proizvodilo
se od 125 do 200 pomo filmova godišnje, napose u SAD-u. Taj
tip filma preplavio je Prvi i Treći svijet, a nakon pada
komunističkog režima 1989., u ime slobode, nahrupio je u Drugi
svijet = u bivši socijalistički blok. Zarađuju se enormne
svote. Obaraju se posljednje barikade etičkih vrijednosti.5
Tri glavne promjene
Stručnjaci u toj trećoj fazi pornografije i pomokulture,
koju upravo živimo, razlikuju tri promjene.6
1. Prvu su obilježili riječju »demokratizacija« bestidnosti,
a to označava izlazak iz tajnosti na javu, iz skrivenih
zakutaka života ilegalnih ljubavnika na ekran dostupan u
privatnoj sobi i dvogodišnjem djetetu i starcu koji se
dosađuje.
Nešto se krupno dogodilo. »Dok raste smetenost s obzirom na
moralne norme, osobito u okvirima laicističke etike, sredstva
priopćavanja učiniše pornografiju i nasilje dostupnima
najširoj publici, uključivši i najmlađe i djecu« (PV 6). Ali
mladež se nije zasitila, kao što se prorokovalo: »Skinite tabu
s tih stvari i nakon kratkog vremena riješili ste mnoge
moralne probleme. Nitko više za tim neće gladovati.« Naprotiv,
i ovoga puta se pokazala ispravna pedagogija Crkve: što mladež
više konzumira pornografiju, napose s filma i televizije, s
videokaseta i intemeta, priređenu najmodernijom tehnikom
(Nijemci se tuže da nemaju tako »dobru tehniku« kao
Amerikanci), za njom sve više gladuje, a sve je apatičnija za
ozbiljno životno angažiranje, sve manje sposobna za životnu
odgovornost, pogotovo za
158
prihvaćanje žrtve i križa u ostvarivanju pravih ljudskih i
kršćanskih vrijednosti i ideala.
»Sredstva društvenog priopćavanja mogu biti stvarna sredstva
jedinstva i međusobnog razumijevanja, a, s druge strane, mogu
postati nositelji iskrivljene slike opstojnosti obitelji,
religioznih i etičkih vrijednosti, pogleda koji ne poštuje
autentično dostojanstvo i određenje ljudske osobe« (PV 7).
Kršćanstvo ne privlači, zahtjevno je, strogo, nemoderno,
unatoč svemu nastojanju da modernizira svoj način govora
(dakako, nauk se ne mijenja). Traže se surogati, nerijetko na
sublimiranoj afektivnoj osnovici. Vjera je pala i etika je
pala.7 Pojedinci, veće ili manje skupine trude se u toj
konfliktnoj situaciji općega erotiziranog mentaliteta, koji je
nametnut savjestima roditelja i djece, mladih i starih, do-
nijeti svjež, čist proročki duh nove evangelizacije i obnove
Starog svijeta i svih svjetova na Zemlji.
Pornografija i pornokultura sigurno nije jedini, ali je
danas prerastao u golem nebovapijući problem.
2, Druga promjena je pravne prirode. Dok je prije
pornografija bila zabranjivana ili ograničavana državnim
zakonima, danas se podnosi, ne ograničava se njezina potrošnja
i javno propagiranje, već se naprotiv čini da zakonodavstvo
pogoduje toj vrsti izražavanja, zajedno s potpunom
liberalizacijom razvoda braka, a može se reći čak s
favoriziranjem abortusa na svim kontinentima: godišnje do
preko 40 milijuna samo legalnih, da se ne govori o ilegalnima
ili onima koji se proizvode abortivnim pilulama, napose sve
raširenijom RU 486, te kontraceptivno-abortivnim sredstvima.
Javna vlast više ne nastupa pa zato pornografija ima svoje
plodove i u nasilju, raspačavanju i potrošnji droge i drugih
narkotika, žestokih alkoholnih pića... Nema više bojazni od
javnih vlasti pa se nailazi na bestidne prizore na trgovima,
na javnim mjestima, gdje god se skupljaju ljudi, čak nasred
prometne ceste.
Uzmemo li konkretno »pošast ovisnosti« u Hrvatskoj, onda je
»droga najveća pošast našega vremena. Zlo se epidemijski širi
na
PREDBRAČNA LJUBAV
sve strane. Zahvatilo je sve naše gradove, velike i male, sve
pokrajine, čak i sela. Broj ovisnika ubrzano raste. Za desetak
godina porastao je 800 posto. Broje se na tisuće, desetke
tisuća, govori se i o stotinu tisuća ovisnika. Mnogi će
završiti život u ranoj mladosti, a drugi trajno snositi
posljedice sve do smrti. A naše društvo, politika i političari
ni tu opasnost nisu sagledali, ne zvone na uzbunu, ne poduzi-
maju mjere zaštite. Štoviše, oni predlažu legalizaciju droga,
a već zatvorene dilere puštaju na slobodu«.8
»Nema sustavna, pedagoški usklađena djelovanja, odgojna fun-
kcija škole je zapostavljena, djeca su bez nadzora, 50%
roditelja ne zna gdje su im djeca i što rade, a ona su
prepuštena negativnim utjecajima ulice, noćnih lokala,
diskača, asocijalnih skupina...«9
3. Treća promjena dogodila se najnovijim usmjerenjem filma i
televizije: služe se najmodernijim tehnikama boja,
osvjetljenja, zgusnutim masivnim nećudorednim prikazivanjem
uživo, što sve izvanredno djeluje na ljudsku narav ranjenu
grijehom i opterećenu požudom, a koja se počne zarana javljati
pa je opasnost da postane prvo zaposlenje već u dječjoj, u
pređmladenačkoj, a nadasve u razvojnoj mladenačkoj i zreloj
mladenačkoj dobi.
One nebrojene slike koje je pred ekranom (filmskim i
televizijskim) upilo dijete, po sebi još nevino i seksualno
neprobuđeno, mogu imati svoje razorne učinke u doba razvoja i
kasnije. Te se slike negdje u ormaru mašte i sjećanja slažu i
jednoga dana, dapače i nakon mnogo vremena, mogu biti prava
zapreka normalnu zdravu odgoju i uzrastu za uzdržljivost i
čistoću. Stručnjaci se pitaju hoće li djeca koja dva, šest ili
čak deset sati dnevno (prema nekim statistikama u SAD-u; htio
bih vjerovati da je u Hrvatskoj bolje!) slobodno gledaju sve
televizijske programe (roditelji su, naime, zadovoljni što ih
djeca ne smetaju), hoće li ta djeca biti psihički normalna i
sposobna za zdrav religiozni i moralni odgoj. Kakva će biti
njihova budućnost, njihovo psihičko, vjersko i etičko
zdravlje?
Pornografija se ne pobija cenzurama i zabranama, nego pora-
stom svijesti o zlu koje stoji iza nje, koje prijeti i razara
na svim razi
160
nama, koje zahtijeva da se svi zauzmu novim elanom: od
proizvođača programa, napose oni uz televiziju i film, do
roditelja, škole, javnih ustanova, kulturnih centara i Crkve.
Čini se stoga daje dokument Svete Stolice o pornografiji, uz
koji razmišljamo, a s kojim doduše teolozi nisu zadovoljni kao
s najuspjelijim teologijskim tekstom, ipak dobro došao, iako
sa zakašnjenjem.
Neke su činjenice nepobitne: proces korjenite promjene
etičkih vrijednosti, izvanredan utjecaj masmedija na mišljenje
i ponašanje, na usvajanje gledišta i stila života; nitko ne
želi više biti »bijela vrana« u društvu; lažna solidarnost s
drugima vrlo je raširena i djeluje.
Naglasimo još jednom: dok, sjedne strane, sredstva
društvenog priopćavanja imaju silu negativnih vidika zbog
povreda ljudskog dostojanstva, ljudskih prava i osnovnih
vrijednosti, da ne govorimo o rušenju kršćanskih ideala,
istina je, s druge strane, da sredstva društvenog priopćavanja
imaju tolika pozitivna obilježja i da su promicatelj kulture i
odgoja, kako je to naglasio i Drugi vatikanski sabor u dekretu
Inter mirifica, tj. stvaraju jaču svijest o vlastitom dosto-
janstvu, o međuovisnosti na međunarodnom planu, o
zastarjelosti svih nacionalizama i šovinizama, o zdravoj
toleranciji i zrelu ekumenizmu prema onima koji su drukčijih
mišljenja i stavova, kultura i vjera, napokon, o kreposti
solidarnosti prema svim ljudima.10
Prema korijenju pomokulture
1. Postoji, prema tome, trostruk bestidan i nasilnički
materijal koji uzbuđuje i zarobljuje.
Najprije tisak, do kojeg danas može doći svaki dječak u
kioscima, na kolodvorima i u posebnim prodavaonicama
pornomaterijala. Taj tisak propagira mušku i žensku golotinju
koja ide za tim da zavodi, golotinju izraženu nasiljem sve do
brutalnog i ogavnog; napokon, golotinjsko perverzno s posebno
rafiniranim ponašanjem.11 Takav ti
PREDBRAČNA LJUBAV
sak, ponajviše ilustrirani, postaje svagdašnja hrana
mladeži, ali i mnogih starijih. On se čita na svim javnim
mjestima, u prometalima
i privatnim stanovima.
Uz tisak, na prvome je mjestu videomaterijal svih vrsta,
svakim danom zavodljiviji, kako smo i vidjeli na ljestvici
pornografskog »napredna uspona«.
Uz videomaterijal, ili s njime zajedno, evo i
audiomaterijala, napose ploča i kaseta s pjesmama i
dijalozima.
Dakle, proces je sljedeći: kroz oči, maštu i uši zahvaćeni
su osjećaji i volja da bi sve prešlo na područje dodira. To je
klasičan put jer već Toma Akvinski raspravlja o pitanju kada
se na području neumje- renosti i nesuzdržljivosti najviše
griješi dodirom}2
2. Mnogostruki su razorni učinci pornografije i nasilja: od
neispravna vrednovanja ljubavi i seksualnosti do izobličenja
čovjekovih odnosa, tj. odnosa prema sebi, drugima, Bogu i
svijetu. O tim učincima govori nam svagdašnje iskustvo i
uvjeravaju nas istraživanja stručnjaka, provedena na
kontinentima, u kulturama, prema uzrastima, zanimanjima -
tvrdi dokument o pornografiji (PV 9). Najviše su zahvaćena
djeca i mladež, što vrlo otežava ili čak posve onemogućava
normalan uzrast i odgoj. Preskočivši zatim dva desetljeća ži-
vota - po sebi značajan fenomen - pornografija i nasilje
ponovno zahvaćaju nakon četrdesete godine. U tome
najnegativniju ulogu imaju kino i televizija.
3. Gledajući kršćanski, napose prema ivanovskoj i pavlovskoj
teologiji, korijen svega je požuda koju su ljudi razularili,
idoliziralii dali joj najširi publicitet. »Jer što je god
svjetsko - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života —
nije od Oca, nego od svijeta« (1 Iv 2,16). U Jakovljevoj
poslanici još jasnije: »Svakoga napastuje njegova požuda, koja
privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a
grijeh, izvršen, rađa smrću« (1,14—15). I Pavao: »Neka ne
kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu, da slušate njegove
požude« (Rim 6,12).
162
Ista požuda duboko ponizuje dostojanstvo ljudske osobe ako
se zadovoljavanje požude uzvisuje sredstvima priopćavanja kao
najviša vrijednost, čak cilj života (PV 9), ako se time u
temeljima izvrće smisao ljubavi i seksualnosti (PV 16), ako se
i seksualno nasilje želi postaviti kao vrijednost koju valja
usvojiti i oponašati (PV 12).
4. Želimo li, nadalje, definirati seksualno nasilje, jer o
tome je ovdje riječ, onda se može reći daje to brutalna
egoistična eksplozija, uglavnom, dakako, muška nad ženama i
djecom (= silovanje i pedofilija). Takvo nasilje odrasla
nasilnika pretpostavlja različite uvjete prema slučajevima:
nezrelost, frustriranost, psihičku neuravnoteženost,
nemoralnost, psihopatska stanja (padavicu, ovisnost o drogi,
alkoholizmu, umsko retadiranje itd.). Katkad je prisutan
sadizam, može, ali ne mora, biti na djelu pretjerana
genitalnost. Svakako, riječ je o zločinu o kome državni zakoni
moraju voditi računa.13
Time od prvih početaka djetetova odgoja Ijubav i
seksualnost, nažalost, ulaze u svijest kao nešto po sebi
ružno, brutalno, blatno, banalno, a ne kao što jest - dar
Božji, lijep i uzvišen, čist i svet, jer gaje Bog Stvoritelj
zamislio, htio i dao sa svrhom da muž i žena u zakonitoj
ženidbi žive u sebedamoj ljubavi i da rađaju i odgajaju djecu,
da time budu suradnici Trojstvenog Boga koji jest sama
najčišća Ljubav. Tu ljubav Božju, ukoliko je Trojstveni Bog
samodariva čovjeku, muž i žena zajedno sa svojom ljubavlju
prenose na potomstvo ; (FC 28). Uzvišen zadatak!14
5. U tom korijenju valja potražiti ono što ne žele čuti ni
proizvođači pornografskog nasilja ni potrošači, tj. da
pornografija i otklon od prave Ijubavi idu zajedno, kao što
idu zajedno pornografija i izvrnuta shvaćanje seksualnosti,
pornografija i seksualno nasilje, pomo-
;grafija i opća erotizacija društva. Nažalost, idu zajedno
pornografija i poplava pokvarenosti, pornografija i
brutalnost, čak i u braku, pornografija i razvod braka,
pornografija i porast poroka samozadovo- ljavanjau svim
slojevima društva i svim dobima, idu zajedno pornografija i
perverzna seksualnost, pornografija i nesposobnost mladeži da
se obuzda, pornografija i nesmisao života, pornografija i stid
pri
PREDBRAČNA LJUBAV
znati se pred vršnjacima nedužnim, pornografija i prezir čista
života.
Idu, napokon, zajedno pornografija i širenje mentaliteta o
nemogućnosti i lažnosti života u posvećenu djevičanstvu (=
celibatu). I vjera i moral i duhovni život i težnja za
svetošću u kršćanskoj zajednici pred zavodljivom pornografijom
i nasiljem jesu fantomi, »farizejske izmišljotine«, »nestvarna
lažna držanja«.15
Učinci, uzroci, lijekovi
1. Osim već spomenutih loših učinaka pornografije i
pornokulture, ima ih još mnogovrsnih vrlo pogibeljnih po
ćudoređe i vjersko- -duhovni život mladih. Danas se sve više s
pravom govori o »strukturama grijeha« u svijetu koje su uvijek
plod osobnih grijeha (RP
16), u ovom slučaju onih koji su odgovorni zaporno materijal
(stvaratelji takva materijala i prodavači) i porno programe u
svim aspektima. A ti učinci tvore čvrstu četverostruku
»strukturu grijeha«.
1) Prva se očituje u temeljnom odnosu osobe prema samoj sebi
(PV 15). Osobna religiozno-moralno-duhovna formacija mlada
bića zahvaćena je, ometana ili već srušena strukturom grijeha
pomokulture. Tako su prve žrtve dječja, predmladenačka i
mladenačka dob. Pod utjecajem pornografije prve spoznaje o
spolnom životu, nažalost, pogrešne su. Time se povećava
opasnost od toga da spolni dina- mizam u mladu biću vrlo brzo
poprimi inverzan oblik. U tu su grešnu strukturu danas ubačena
naša djeca pa im je normalan razvoj nerijetko otežan ili
blokiran. Na taj je način već prvim spoznajama o spolnosti u
čovjeku dijete sablažnjeno i poremećeno. Ono još nije kadro
pravo razlikovati maštu od stvarnosti, a već je zaraženo.
Svijet mu postaje užasan,prljav, prazan, ubrzo dosadan. Dijete
teško shvaća da se onda tim istim prljavim putem rađaju ljudi.
Tako učinak prvih susreta s pornostrukturama može biti šok i
izazov za oponašanje.
164
2) Prema procjeni stručnjaka-seksologa takva inverzija u
dječaku i djevojčici proizvodi regresivan proces pa počnu i
sami svoju seksualnost živjeti na agresivan način. Zaboravlja
se da su u to doba djeca na tom području vrlo krhka i neobično
osjetljiva. Prema okolnostima pomostruktura koje dijete
susreće i već živi stvara se opasnost od toga da dijete ne
bude psihički spremno normalno primiti svoju spolnost, nego je
odbacuje. Želi biti drugo nego što jest: u drugom spolu, u
drugom tijelu. Tu mogu biti uzroci buduće homoseksualnosti ili
lezbijstva, ovisnosti o drogi, alkoholu i drugim porocima.
Štoviše, postoji prava opasnost od toga da dijete vrlo rano
odbaci spolnost kao vrijednost i otajstvo života dano od Boga,
kao poziv na ljubav do puna darivanja u punu žrtvovanju sebe
ili za takve antro- pologijske vjerske naglaske neće više biti
spremno. Takvi teologijski vidici njemu će postati nestvarne
priče.
3) Iskustvo potvrđuje da djeca, čak i prije puberteta,
ostvaruju spolna ponašanja prema receptu pomokulture koju su
već usvojili, a koju očituju i bludnim pogrdnim rječnikom,
svojstvenom dječacima nižih razreda škole. S prezirom i
lakrdijama govori se i o spolnim organima i o spolnim činima,
brzo se želi isto oponašati. Prva zaljubljenost, prva ljubav
na čistoj osnovici - dapače, ideali kreposti čistoće i
svladavanja - postaju puke utopije. Na taj se način stiže do
zatomljenja zdrava osjećaja na tom području pa mnogi ostaju
moralno apatični i neosjetljivi na prava i dostojanstvo drugih
(PV 14).
Nerijetko djeca od 8 ili 10 godina izražavaju svojim
roditeljima razočaranost sa životom. Neka gospođa mi je
dolazila više puta sva zbunjena i zabrinuta: »Moja je kćerka u
trećem razredu osnovne. Na svaki način se želi ubiti jer da
život nema nikakva smisla i da se ona ne želi tako godinama
mučiti... Što poduzeti?«
4) Redovito se gube stid i čednost. Nevinost je već zarana
izruga- na, ismijana: »ti si nepraktičan/nepraktična«, »ne
znaš se snaći«... Pa dok su primitivne kulture Pigmejaca,
Fueđina, nekih plemena u Kalifomiji, primitivnih paleoarktika,
Andamanazana poznavali visok stupanj stida i čednosti, unatoč
tome što su živjeli polugoli ili
PREDBRAČNA LJUBAV
goli, dok etnolozi (Havelock, Ellis, Westermarck i drugi) na
temelju vlastitih istraživanja tvrde da su stid i čednost
prisutni u svim rasama, ne izuzimajući ni one koje su živjele
bez odijela, dotle je naša pomokultura, svukavši ljudsko
tijelo i zavodnički ga izlažući svugdje, srušila sve
vrijednosti.I6 Najteži učinak od svih je taj, kaže dokument
Pornografija i nasilje, što pornografija ubrzo, kao i droga,
stvara ovisnost potrošača, a proizvođače tjera na sve
uzbudljivije i perverznije proizvode (= hard ćore) (PV 14).
5) Takvim načinima seksualnog iskrivljavanja izvrnuti su i
ostali odnosi', ljudska osoba postaje predmet (objekt) i
sredstvo požude i zlorabe (PV 9 i 18), ženidba je »ropstvo
slobode«, vjemost bračnome drugu gubi smisao, obitelj postaje
nesnosan teret (PV 15), a prava ljubav u braku zamjenjuje se
egoističnim, nekad i brutalnim traženjem svojega užitka (PV
16). U svemu tome, kaže dokument Svete Stolice, pornografija
je sudionik, sve do nasilja i ubojstava (PV
17). (Sjetimo se užasnih ubojstava izvršenih protiv majke i
brata- -dječaka, što su u Italiji godine 2001. srednjoškolski
»zaljubljenici« Erika i Omar, zahvaćeni bludom, desecima
udaraca nožem izveli samo zato jer se mati protivila njihovu
zajedničkom neodgovornom spolnom životu.)
Jedna od glavnih poruka pomografijskih struktura grijeha i
nasilja svakako su poremećeni odnosi prema bližnjemu, a
očituju se u preziranju i gaženju drugih (PV 18), da ne
govorimo o poremećenu odnosu prema Bogu: jedan od
najstrašnijih učinaka pornografije i nasilja za vjernika je
odbacivanje Božje Ijubavi s opredjeljenjem za te niske
proizvode koji izvrću red Božje mudrosti, a to je težak, u
svoj kompleksnosti, Bogu vapijući grijeh (PV 11).
2. Uzroci tome zlu: odakle su i kojil Dokument o
pornografiji navodi četiri društvena uzroka širenja te pošasti
sredstvima društvenih priopćavanja.
Prije svega, riječ je o žeđi za novčanom zaradom jer je
pornografija unosna industrija. Ona je, štoviše, »toliko
unosna da u nekim društvima tvori dio organizirana kriminala«
(PV 20).
166
Pridolazi današnji slobodarski mentalitet. Neki posve
pogrešno misle da će potrošnjom pornografije doći do zasićenja
pa će time sama utmuti. Ti ne poznaju ljudsku psihu. Tu je kao
i s drogom: »Što se droga i količinski i kakvoćom više
konzumira, to je veća žeđ za njom.«17
Treći je uzrok nedostatak »brižno formuliranih zakona ili
loša primjena onih koji postoje« (PV 20). U svakom slučaju,
nevjerojatna je permisivnost europskog zakonodavstva.
Dopuštaju se »lake droge« koje gotovo neminovno uvode u teške
droge.
Napokon, i stanovita nesigurnost i apatija tolikih, među
kojima se nalaze i članovi crkvene zajednice koji posve
pogrešno smatraju da su izvan tog fenomena ili da nisu
sposobni da mu potraže lijek (PV 20).
3. Ima li kakav lijek? Dokument Papinskog vijeća napokon se
bavi i pastoralnim pitanjem: na koji se način uspješno suočiti
s demonom? Pronalazi osam mogućnosti (PV 22). Apelira na
odgovornost svih i svakoga, bez obzira što u prvi mah neki
savjeti izgledaju kao puka utopija.
Proizvođači medija treba da se vode pozitivnim vrijednostima
i pridržavaju se etičkih kodeksa radi općega dobra pa
samokontrolom treba hrabro ukloniti pomoprograme (PV 23).
Roditelji moraju podvostručiti sile u moralnom odgoju djece
i mladeži. U tom sklopu dokument govori o odgoju za krepost
čistoće i za samodisciplinu u kontroli. Imajući na umu te
odgojne vrijednosti, roditelji trebaju znati birati programe i
da u to mudro upute svoje mlade radi izgradnje dobra i
pozitivna ukusa (PV 24).
Odgojitelji imaju voditi svoje odgajanike prema zdravu
razlučivanju i biranju u svim vrstama sredstava priopćavanja,
za poštivanje ljudske osobe, dobro zajednice, vrijednosti
života, obitelji, važnosti moralnog integriteta (PV 25).
Mladež pritom može mnogo pomoći primjerom odgovornosti u
vlastitim moralnim odlukama, pa i u vrsti zabave (PV 26).
PREDBRAČNA LJUBAV
Publika bi, individualno i kolektivno, morala što prije
započeti dijalog s proizvođačima medija, s predstavnicima
javnoga života kako bi se zaštitili javni moralni interesi
zajednice (PV 27).
Prema tome, i civilne vlasti neminovno moraju misliti o
humanijim, čvršćim i dosljednijim zakonima i primijeniti one
koji postoje, a ukloniti dvoznačne.
Treba provesti i međunarodni nadzor jer uvelike djeluju
pomo- grafijske međunarodne organizacije, a u opticaju je i
golem novac (PV 28).
Napokon, i Crkva i vjerske skupine moraju, prije svega,
djelovati s jasnim i proročkim naukom, bez kolebanja i
pomutnje, odgojem na svim razinama za temeljne kršćanske i
moralne vrijednosti, kao i za krepost mladenačke čistoće i
samodisciplinu.
Dakako, primjer roditelja i duhovnih osoba u služenju tim
medijima nije neznatan činitelj istinska i uvjerljiva odgoja:
lik odgojitelja u Crkvi svojom osobnom izgrađenošću govori
više negoli svi nagovori, sastanci i raspravljanja (papa Ivan
Pavao I.).
Sve u svemu, dokument snažno drma savjesti. Bilo bi loše
staviti glavu u pijesak zbog toga što zadaci straše, a
odgovornost sili da se promijeni štošta dosad naučeno i
uvedeno u praksu. Utrtim pogrešnim putem u odnosu na problem
mnogostruko grešne pornostruktu- re kršćanska zajednica dalje
ne smije ićil
Mnogo toga treba hitno mijenjati - i što se tiče zajednice i
što se tiče pojedinaca: ne više kukavički neodgovorno gledati
što će reći ovaj i kako će se ponijeti onaj koji ne dijeli
naše, u Kristu Gospodinu jedino istinito i ispravno,
stajalište.18
4. U ovom »sholiju« dajemo riječ našem poznatom teologu i
psihologu M. Nikiću koji govori opsihotraumama nastalima u
djetinjstvu, osobito zbog nepravilnih i pogrešnih odgojnih
roditeljskih metoda, a koje imaju jak, izgleda čak najjači,
odjek upravo u seksualnoj sferi djece, što ostaje za čitav
život.19
1) »Velik broj psihičkih trauma ili rana događa se u ranom
djetinjstvu. Dijete u prve tri do četiri godine života u
potpunosti ovisi o
168
onima koji se brinu za njega. To bi trebali, prije svega, biti
roditelji, odnosno najbliža rodbina. U tom razdoblju dijete
sve doživljava afektivno jer se njegova intelektualna
sposobnost počinje aktivirati kasnije. Drugim riječima, dijete
sve proživljava i prosuđuje na temelju svojega subjektivnog
doživljaja i po kriteriju ugode i neugode. Ako se u nečijem
društvu osjeća lijepo, dijete zaključuje da ga vole, ako mu je
neugodno, zaključuje da ga ne vole i ne prihvaćaju. Najteže i
najbolnije psihotraume jesu one što nam nanose oni koji bi nas
trebali najviše voljeti. Najdublje psihičke povrede djeca mogu
dobiti od vlastitih roditelja.«
»Američki Nacionalni centar za zlostavljanje i zanemarivanje
djece u godini 1990. izvijestio je o 160.932 slučaja dokazana
zlostavljanja djece mlađe od tri godine. Većina od 1 200 djece
koja su te godine umrla zbog zlostavljanja bila je mlađa od
tri godine. S obzirom na to da se većina slučajeva
zlostavljanja uopće ne prijavi, teško je znati koliko se
zlostavljanja zapravo događa. U Americi se procjenjuje da se
godišnje zlostavlja oko 2,2 milijuna djece, od čega je njih
25% mlađe od dvije godine.«
2) »Psihotraume koje doživljavaju djeca u svojemu ranom dje-
tinjstvu uzrokovane su hladnim i bezosjećajnim odnosom
roditelja prema svojoj djeci. Otac, a napose majka koja ne zna
ili ne želi pokazati afektivnu ljubav prema svojem djetetu,
ostavlja na njegovoj psihi bolnu ranu koju će to dijete nositi
čitav život. Roditelji mogu na razne načine nanositi psihičke
povrede svojoj djeci. Neki to čine na pasivan način tako da
zanemare svoju djecu, ne brinu se za njih, nemaju vremena za
njih, prepuštaju ih ulici, televiziji, negativnu utjecaju
vršnjaka i si. Roditelji mogu svoju djecu psihički povrijediti
i ne samo verbalnim nego i neverbalnim porukama. To su razne
geste nestrpljivosti i agresivnosti roditelja. Živčani sustav
djeteta i njegova afektivna memorija registriraju svako
zapostavljanje i uskraćivanje ljubavi i temeljnoga
prihvaćanja.«
3) »Afektivna hladnoća koju neki roditelji imaju prema
svojoj djeci opasnija je od neke fizičke kazne jer više
povređuje psihu i
PREDBRAČNA LJUBAV
uvjerava to mlado psihički krhko biće kako ništa ne vrijedi
kad ga ne vole oni koji bi ga trebali najviše voljeti. Drugi
oblik nanošenja duševnih rana događa se prestrogim odgojem i
rigoroznim kažnjavanjem za svaki prekršaj. Ima slučajeva kad
majka svojom pretjeranom patološkom brigom ‘guši’ dijete i ne
da mu da psihički odraste i postane samostalna osoba. Duboku
nutarnju pobunu koju dijete osjeća prema takvoj majci najčešće
ne smije izraziti prema vani, nego je potisne u podsvijest
gdje se počnu stvarati bolesni psihički procesi.«
»Izrazito teške psihotraume nanose oni roditelji koji svoju
djecu nastoje seksualno zloporabiti. Zbog straha i
delikatnosti stvari većina slučajeva seksualne zloporabe
roditelja ostaje neotkrivena javnosti. No, psihotraume ostale
u dušama zlouporabljene djece godinama iznutra nagrizaju
njihovu psihu i ne daju im mira, tražeći često i patološka
razjašnjenja tjeskobne napetosti koju su uzrokovale.«
X. SPOLNA NESTRPLJIVOST MLADIH
Tu delikatnu temu treba vidjeti u kontekstu cjelokupnog
traktata
o mladenačkoj spolnoj ljubavi, dosadašnjih naših razmatranja, a
u svjetlu kriterija antropološko-biblijsko-kršćanskog
Stvoriteljeva nacrta (Post 1-2) i Otkupiteljeve obnove (Mt
19,3—9; Mk 10,2-12).
Prije svih drugih problema ovdje dotičemo temelje
opredjeljenja za ispravnu i urednu spolnu ljubav mladih uopće,
a posebno onih »parova« koji žure sa stjecanjem spolnih
iskustava, a nemaju još uvjeta da stupe u brak.
Najprije ćemo ih poslušati u zahtjevima i prigovorima
upravljenim katoličkom moralno-duhovnom nauku. Zatim ćemo se
susresti s lošom praksom njihovih sastanaka - jiirtom i
pettingom - s ponovnim naglaskom na dostojanstvu ljudske osobe
koja nikad i nikome ne može služiti kao »predmet« ili »objekt«
genitalne spolne naslade.
Solidarno, dakle, s puno razumijevanja i ljubavi, najprije
razmotrimo njihove trostruke prigovore. Prigovore možemo
svrstati u druš- tveno-psihološke, psiho-pedagoške, s naletom
nesmirene hitnje koja im se čini nenadvladivom.1
Prigovori društveno-psihološki
Negdje smo upozorili da današnji mladi odbacuju oblik
ženidbe svojih roditelja. Zašto? Zato što odbacuju
institucionalnu javnu obje- kdvnu ženidbu i žele je svesti na
privatno subjektivno područje: »To je naša privatna stvar u
što se društvo nema što miješati!« Odbacuju
PREDBRAČNA LJUBAV
svaku ženidbu bez prethodne »probe«. Štoviše, predbračni
odnosi tu
i tamo nisu dosta »za probu«, nego hoće određeno vrijeme
zajedno živjeti kao muž i žena. Odbacuju, napokon, trajnu
ženidbu - ne jedan partner za čitav život, nego u tome
zahtijevaju individualnu slobodu: »Vidjet ćemo kako ćemo dugo
moći izdržati zajedno.«
To nas potiče da se nakratko osvrnemo na vrijednost
katoličke ženidbe unutar povijesnoga razvojnog konteksta. Bilo
je doba kad je ljudsko tijelo bilo u stanovitom smislu
religiozno mitizirano i sakralizirano nakon čega su
muškarca/ženu svukli i rado slikali likove i klesali kipove u
demitiziranu obliku - po pravilu preporoda i renesanse
obnavljanjem grčko-rimske umjetnosti da bi napokon živo
ljudsko tijelo, ne više samo naslikano i isklesano, izložili
kao predmet naj šire potrošnj e.
1.Sakralizirano religiozno tijelo viđeno i izraženo
umjetnošću crkvene gotike. Dosta je posjetiti gotičke
katedrale i crkve diljem Europe i vidjeti savršen sklad linija
na dostojanstveno i pomno obučenim mramornim kipovima
izrađenim do u najsitnije detalje. Nerijetko su ih locirali na
jedva vidljivoj i teško pristupačnoj visini (pomislimo na
»šumu« gotičkih kipova smještenih na krovu milanske
katedrale!) koje baš nitko odozdo ne vidi, ali u duboko
vjersko-religioznom osjećanju oni su slava Božja i predani
Božjem pogledu.
Dakako, j'avm moralno-duhovni život bio je vezan uz strogu
stidljivost i bijeg, ne samo od pada u grijeh, nego i od
najmanjih napasti tijela. Te su vrijednosti bile naglašene i
u domaćem životu katoličke obitelji, u monaškim zajednicama
sredovječnih samostana, u druženju većih i manjih vjerskih
skupina, kao i u disciplini dnevnoga osobnog života. Odijelo,
od najnježnijih dječjih godina, žensko i muško uvijek vrlo
dostojanstveno i čedno, igralo je veliku ulogu kako u
privatnom, tako i u javnom građanskom životu.
Vilim Ockham (1280.-1349.), engleski filozof franjevačkog
reda, student i profesor s Oxforda, izopćen (1324.) zbog
krivih nauča- vanja, koji se javno deklarirao protiv pape i
protiv velikih učitelja skolastike (Alberta, Tome i
Bonaventure), ljudskom tijelu i muškar
172
SPOLNA NESTRPLJIVOST MLADIH
čevoj/ženinoj tjelesnosti uspio je dati negativne predznake.
Dvije su mu postavke od temeljna značenja: odbacio je opću
objektivnu vrijednost ljudske spoznaje, odbacio je objektivni
sklad između razuma i vjere.2
2. Demitizirano građansko tijelo s jasnim karakteristikama
prema individualizmu, prosvjetiteljstvu, odijeljenoj i
izoliranoj seksualnosti od cjeline čovjekove osobe, u 17. i
18. stoljeću. Sve od Deklaracije nezavisnosti SAD-a (1787.), u
kojoj se izjavljuje da svaka »ljudska ljubav« ima pravo
pojedinačno ostvarivati svoju sreću, javlja se potreba oženiti
se isključivo »iz ljubavi«. Iako je princip po sebi opravdan i
u prvi mah jedino prihvatljiv, posljedica je bila ta da je
obitelj pomalo svedena na izoliranu »privatnu stanicu«. Od
žene se zahtijevalo, osim rada izvan kuće, rad domaćice - žene
i majke - u kući; no koliko se više od nje zahtijevalo, toliko
je teže bilo zadržati bračno jedinstvo i vjemost.
Na to su se pojavili razni pokušaji spašavanja obiteljske
»privatne stanice«: od Freuda do Kleina, Eriksona i drugih
prema kojima »logos« ipak mora vladati »erosom«. A s
najnovijim vremenom kod revnijih kršćana nastade pokret za
»osvježenje bračne ljubavi - mar- riage encounters«, koji su i
u Hrvatskoj, osobiti preko otaca isusovaca, imali lijepih
uspjeha. Takve i slične pokušaje kritičari stručnjaci
proglasiše »posljednjim naporima« da se nekako spasi brak i
obitelj modeme, a onda i postmodeme građanske civilizacije od
erotsko-seksualne prevlasti.
3. Banalizirano tijelo »za potrošnju - konzumiranje« nudi
nam današnja negativna kultura nazvana (ne samo od pape Ivana
Pavla
II.) »kulturom smrti«. Plod je to »seksualne revolucije«,
začete s filozofima (Reichom, Marcuseom i drugima) i rođene u
srednjem društvenom staležu. U početku nije pokazivala
ambiciju u društvu se dočepati političke vlasti i na taj način
promijeniti takozvanu »opre- sivnu« državu koja je vršila
»nasilje« nad čovjekovom erotskom i seksualnom sferom.
PREDBRAČNA LJUBAV
S druge strane je poznato da se seksualna revolucija zatvara
i sakriva u privatno-afektivni život: u seksualnost svih
tipova i vrsta, u slobodnu ljubav, u privatizaciju ljudske
egzistencije. Vezana je uz krizu »građanske etike« koja,
navodno, htjede ovladati ljudskim strastima što je uvijek
bilo, kažu, vrlo tipično za dominaciju muške maskilističke
»etičnosti« feudalnog društva. Ono je, tvrde dalje, po-
dvrgavalo subjektivni afektivni život tobožnjoj izgradnji
svijeta i napretka. Od takva nepodnosiva »nasilja« trebalo je
napokon osloboditi ljudsko tijelo. Taj je proces, eto,
proizveo »tijelo predmet« za potrošnju, što je dijametralno
oprečno ne samo kršćanskoj nego i humanoj etici.
Prigovori psiho-pedagoške prirode
Prigovor mladih možemo ovako formulirati: »Savjest mi kaže
da čini samozadovoljavanja, homoseksualni i predbračni odnosi,
uporaba kontraceptiva - osobito u nekim prilikama - nisu
nikakvo moralno zlo jer nikome ne nanose ništa zla: ti su čini
zatvoreni u moju sobu i o njima nitko ništa ne sluti i ne zna.
Dapače, ti su čini moralno dobri jer olakšavaju teške osobne
situacije (= depresiju, dosadu, ža- lost, nerazumijevanje...),
daju stanovitu vedrinu i radost, štoviše, oni s partnerom
hrane Ijubav, veće međusobno razumijevanje i slično. Kako se
onda mogu osjećati grešnim ako ih od vremena do vremena činim?
A ima okolnosti u kojima ih moram činiti ako ne želim sebe
uništavati i raditi protiv savjesti.«
Prigovor je mnogostruk i odgovor je višeslojan.
1. Kako suditi savjest mlada čovjeka koji ovaj prigovor čini
svojim? Ima li on pojma što je zapravo savjest? Nije li u
njega »savjest« isto što i »tako smatram«, »tako hoću«, »tako
odlučujem«...? Što znači za njega biti obvezan u savjesti? Ima
ih koji nazivaju »savješću« ono što nema veze s onim što
savjest uistinu jest, pogotovo odgojena i formirana savjest.3 S
tim u vezi je pitanje o moralnom do
174
bru i zlu. Prigovor ne pozna temelje kršćanske antropologije.
Ne zna što je grijeh i krivnja u svjetlu kršćanskog nauka
utemeljena na Stvoritelj evu projektu o čovjeku kao »Božjoj
slici«. Njegova slika o čovjeku nije naša, objavljena u Knjizi
Postanka (poglavlje 1-3) i obnovljena u Kristu. Nema ispravna
pojma o ljubavi prema Bogu i bližnjemu ni o autentičnoj
supružničkoj ljubavi i njezinim zadacima.
U svakom slučaju, njegov prigovor govori o jednom drugom an-
tropološkom projektu koji nije i ne može biti projekt vjernika
u Kristu. Miriše na neki laicistički horizontalizam u smislu
»sociološke« etičnosti, kakva se danas susreće u mnogim
krajevima laičkog društva, napose u SAD-u. Temelj te »etike«
nije narav dostojanstva ljudske osobe - s humanoga i
kršćanskog gledišta - nego posve proizvoljan glas većine
građana na »demokratskom principu«. Zastupnici iste etičnosti
ne ovise ni o kome i nemaju nikome polagati račun osim samima
sebi. Istina, izvanjski zakoni jedne laicističke države
stavljaju građane u neke opće javne granice, ostale »zakone«
(= točnije: život bez zakona i ograničenja) kreira si svaki za
sebe prema vlastitom nahođenju. Time smo zašli duboko u čist
subjektivizam, relativizam i etiku situacije najširih okvira,
posve protivnoj kršćanskim nazorima.
2. Prigovor, nadalje,pretpostavlja nevjerojatno tešku
odgojitelj- sku zadaću roditelja i odgojitelja: onih koji još
vjeruju u Boga i u osnovne ljudske vrijednosti, onih koji su
kršteni i žele biti dosljedniji u prihvaćanju Isusa kao
Krista, a osobito onih koji bi htjeli svoje sinove i kćeri
dublje i svestranije uputiti u normalan kršćanski moralno-
duhovni život.
U sličnoj su nemogućnosti etičkog odgoja i oni koji ne
vjeruju u osobnog Boga, ali nisu izgubili zdrav osjećaj za
pošteno, pravedno i dobro. Istina, danas se ljudi vode
najrazličitijim i međusobno protivnim filozofijama o životu, o
čovjeku i njegovim osnovnim ezgisten- cijalnim pitanjima: što
je čovjek?, zašto živi?, ima li ikome polagati račun o sebi i
svojim djelima? Dakako, treba se dosljedno pitati: što
PREDBRAČNA LJUBAV
je ljudska spolnost?, stoje etika ili moral spolnosti?, što je
ljubav uopće, pa onda i spolna ljubav i zašto?
Ne treba se čuditi ako i studenti u punom mladenaštvu o tim
bitnim pitanjima ljudske egzistencije nemaju uvijek ispravnih
informacija. A kako će imati ako je istina da se »oko
sedamdeset posto mladih uniformira o seksualnosti iz
nekompetentnih izvora«?4 Smisao ljudskog života nije zatvoren
samo u ovaj vidljivi svijet. Mlade volimo, želimo ih razumjeti
u zahtjevima, ali ne i opravdati pogubna stajališta; takva ne
oslobađaju, nego zasužnjuju i razaraju.
3.A kako je informacija osnovica formacije, onda ni ta ne
može biti pozitivnija. Ima odgojitelja, i u našim katoličkim
krugovima, kojima je govor o spolnosti i spolnoj ljubavi još
uvijek »tabu tema« ili se zadovoljavaju informacijama s medija
pa se događa da čak i neki student bogoslovije ne zna ništa o
težini odgovornosti na tom području. Smatra se da su teme
svima same po sebi razumljive, čime se podupiru teška
zastranjenja. Mladi na ulici, na sastancima, u školi o
ljudskoj spolnosti jedni od drugih zarana poprime negativna
uvjerenja čime se među njima stvori objektivno teško grešan
mentalitet. A taj se nerijetko tijekom života više ne
ispravlja. I tako se događa da katolici nisu katolici, da
učitelj i vjere i morala nisu učitelj i vjere i morala, da nam
je praksa konkretnog života daleko od Boga i Evanđelja.
4. Motivi bilo kojeg autoriteta (= roditelja, katehete,
odgojitelja, svećenika-duhovnika, Crkve općenito...) mladima
su uvijek »izvanjski« i ne uvjeravaju ih. U društveno-
psihološkoj hladnoći i praznim mladi živo osjećaju potrebu za
afektivnom nadoknadom, za osobnim potvrđivanjem, za
ostvarivanjem kao muškarac i žena. Uostalom, oni pitaju: »Ne
rade li svi tako. Zašto bih ja bio iznimka?« Ne shvaćaju da
»tako« može raditi 99% ljudi, ali da to ipak nije i ne može
biti pravilo ispravna moralnog ponašanja. Unatoč tome, takvi i
slični slogani koji se u ovoj ili onoj formulaciji opetovano
čuju grabe mlade jer ne žele biti »drukčiji« od ostalih.
176
Svemu tome pridolazi jak gubitak smisla za prave ljudske
religiozno-moralno-duhovne vrijednosti koje odgovaraju samoj
naravi dostojanstva ljudske osobe kao takve, a da ne govorimo
i o gubitku »smisla za grijeh«, vezanom uz gubitak »smisla za
Boga« i »smisla za vjeru«, o čemu smo obilno raspravljali u
našem trećem svesku.5 Manjka li jedinstvo zemaljskih realnosti
s Bogom, ljudska spolnost i plemenita spolna ljubav gube svoju
temeljnu dimenziju ne samo religioznu, nego i filozofsku: ne
vidi se više čemu se boriti protiv zlih strasti, čemu biti
uzdržljiv i čist, napose zbog toga što takva borba i budnost
nad sobom nije uvijek lagana i pravi uspjesi koji se mogu
vidjeti i registrirati prilično su rijetki.
5, S gubitkom smisla za Boga izgubljena je i svijest o
trajnoj Božjoj prisutnosti svugdje i na svakom mjestu: u
tvojoj zatvorenoj sobi, kao i u najskrivenijem kutiću svijeta.
On sve vidi i proniče (»Bog- -svevid« - naša narodna pjesma):
tajne pokrete tvoga bića, nagnuća tvojih strasti, tvojih
plemenitih želja, molitava - sve, baš sve o čemu današnji
čovjek ne misli jer nema vjere, jer ne gleda u vidu vječnosti.
Pravi su kršćani u vjeri tijekom svih stoljeća živjeli pod
okom Gospodnjim (otac Milan Pavelić), što ih je čuvalo od
grijeha, usmjeravalo u čistu životu i kreposnim djelima.
Mojsiju »objavljujući svoje ime JHVH, ‘Ja sam onaj koji
jest’ ili ‘Ja sam onaj koji jesam’ ili također ‘Jesam koji
jesam’, Bog kaže tko je on i kojim ga imenom treba nazivati
[...] ‘Ja ću biti s tobom’ (Izl 3,12)... ‘Ja jesam’ Bog se
objavljuje kao Bog koji je uvijek tu, prisutan...« Prvenstveno
ne kao nadziratelj i sudac nego kao milosrdni Otac. »Suočen s
tom privlačnom i tajnovitom prisutnošću Božjom, čovjek otkriva
svoju neznatnost«,6 svoju nečistoću (Iz 6,5), svoju grešnost
(Lk 5,8), »Bog je veći od našega srca i znade sve« (1 Iv 3,
20). Dakle, nemojmo se varati ni dati se zavarati lažima!
O Bogu-svevidu i njegovoj prisutnosti duboko kršćanski i
duhovno govori kardinal H. Newman: »Jesu li osjećaj straha i
osjećaj strahopoštovanja kršćanski osjećaji ili ne?... Nitko o
tome ne može razumno sumnjati. To su osjećaji koje bismo
doživljavali, i to vrlo
PREDBRAČNA LJUBAV
snažno, kad bismo u doslovnom smislu gledali Veličanstvo
Božje. Te bismo osjećaje imali kad bismo iskusili njegovu
prisutnost. U mjeri u kojoj vjerujemo daje Bog prisutan moramo
ih imati. Ako ih nemamo, to je zato što nismo svjesni, što ne
vjerujemo da je On prisutan.«7
Katekizam, govoreći o molitvi, upozorava da se ona obavlja
»u prisutnosti triput svetoga Boga i u zajedništvu s Njim«
(KKC 2565). Ne samo molitva nego sve u našem životu i
djelovanju, apsolutno sve odvija se u njegovoj prisutnosti. Ne
potvrđuje li i Kristovo obećanje prije uzašašća istu vjersku
istinu: »Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta«?
(Mt 28,20). Obećanje o Božjoj prisutnosti s nama, dapače u
nama, s cjelokupnim našim životom i djelovanjem u svijetu,
puno je puta zajamčeno u Bibliji (= Izl 3,12; Jr 1,8; Iz
41,10; 43,5; Mt 1,23). Već sama ta vjerska istina, ako se
duboko doživi, kadra je grešnika dovesti ne samo do obraćenja
nego i do istinske svetosti.
Nestrpljivost bez »kočnica«
1. Mladi stavljaju
nove prigovore: Crkva spolni čin gleda u cjelini ljudske
osobe, ne izolirano. To se opetuje... Ali što to znači? Zar!
se osoba ne očituje kroz svoje čine koji su također biološki i
tjelesni, ^ a ne samo duhovni; dapače, najmanje su duhovni?
Zar čovjek kao kršćanin mora zanijekati svoje tijelo, svoju
tjelesnost? Osim toga,, kako se spremiti za život seksualne
ljubavi u braku ako prije nismo upoznali i iskušali vlastite i
partnerove fiziološke mehanizme? Nije li puko zavaravanje i
zatvaranje očiju da bi se s jednim jedinim partnerom tijekom
čitava života uspjelo živjeti ako prije zajedničkog života
nismo stekli ozbiljno i dugo iskustvo za takvu shodnost i
mogu-1 ćnost s tom i takvom osobom, a ne drugom? |
Nemamo li uvijek nove dokaze o neuspjehu životnog plana
onih; koji uđoše u brak u tom smislu nepripravljeni i bez
spolnog iskustva
178
dok oni koji su stekli takva iskustva imaju šanse u uspjeh bar
u drugoj ili trećoj vezi? Istina, ima slučajeva predbračnih
odnosa i spolnog suživota mladih koji ne traju dugo, pogotovo
ako su započeli u preranim godinama, ali oni tvrde da to pruža
bolju mogućnost birati partnera prema prilikama i okolnostima,
što je svakako »bolje« negoli se »zaribati«.
Uostalom, zar demokratsko društvo i njegovo zakonodavstvo to
ne odobrava? Naprotiv, čini se da to favorizira pa se ne
jedanput čuje da takva ponašanja mladih pomažu njihovu
»normalnu« humanu uzrastu i zrelosti, bez nekih »stresova«,
što znači osigurati zreliju generaciju građana. To je
potvrđivanje onoga što osjećaju i doživljavaju odrastao mladić
i djevojka, što im pomaže da se potvrde pred vršnjacima i
samim društvom koje danas odbacuje uzdržljivost i čistoću kao
stvar preživjelu i zastarjelu, nešto što pred drugima stvara
neugodu i stid.
Takve i slične prigovore s vrlo pragmatičnim razlozima
iznose oni koji na svaki način žele opravdati predbračne
odnose u strogu smislu, prerane seksualne odnose i, napose,
zajednički predbračni život.
2. Što Katolička Crkva na to svojim mladim članovima ima
reći? Novi su i nimalo laki prigovori; imaju svoju težinu kako
s društveno- -političkog, tako i s bio-psihološkog vidika.
Pravo je reći i zahtijevati da priprava za bračni život bude
»postupna« (= gradualna), stanovita »propedeutika«,
svojevrstan »novicijat«, jer se ne radi o bilo kakvoj pripravi
nego najvažnijoj: za ženidbeni i obiteljski život, njihove
zadatke i odgovornosti, čemu se u prošlosti nije uvijek
posvećivala dovoljna briga. Još i danas, bilo u školi i
civilnom društvu, bilo u Crkvi i vjerskim skupinama, tom se
prevažnom području odgoja posvećuje nedostatna briga.
3. A same obitelji redovito nemaju dovoljno svijesti i nisu
dovoljno pripravljene za tu novu tešku situaciju svojih
mladih. Možda su rijetki roditelji kao oni koji mi iznesoše
teškoće i zabrinutost s velikom željom da saznaju i da uspiju
mudro primijeniti što bolji način
PREDBRAČNA LJUBAV
za svoja dva sina blizanca. Ovi se nalaze pred sveučilišnim
studijem: »Sad nam je bitna zadaća da se posve posvetimo našim
dečkima. Inteligentni su, zdravi, spolno zreli, imaju svoja
društva, još uvijek su nam prilično privrženi. Pitamo za
savjet, studiramo neke psihološke knjige, molimo se (nekad i s
njima) s nakanom da uspijemo razborito postupati, bez
pretjerivanja na bilo koju stranu. Jedan sin ima djevojku i
čini se da su prilično intimni. Taj je zatvoreniji i
svjetovniji. Drugi sin bi možda mogao i u bogosloviju. On nam
je otvoreniji i više nam se priklanja... Nije nam
jednostavno...«
U svakom slučaju, u toj novoj situaciji laicističko-
pluralističkog društva za područje spolnog života ni škola ni
organizacije ni veće ili manje prijateljske skupine nemaju
odgovarajućih mjerila ni načina da pomognu mladima prebroditi
krize i napasti. S dopuštenjem slobodne ljubavi, dijeljenjem
prezervativa (čak u školama), s prešutnim »odobravanjem«
mladenačkih pobačaja - društvo ne može računati sa sutrašnjim
zrelim članovima.
4. Ne smijemo zaboraviti daje predbračna Ijubav u svojim
očitovanjima i poteškoćama tijekom čitave povijesti bila
vezana uz kontekst dotične kulture (sjetimo se Kanaanaca,
Židova Starog zavjeta, kršćana u Korintu i Rimu...). Nije li i
danas vezana uz kontekst Prvoga, Drugog, Trećeg i Četvrtog
svijeta? Uz velike i male nekršćanske religije? Uz sekte i
njihove »discipline«...
Nekoć su zaručnici bili strogo nadzirani: obitelji su se
međusobno dogovorile, zaručnici su se rijetko viđali i uvijek
pod nadzorom roditelja, bdjelo se da djevojka ne bi imala
odnose prije vjenčanja; drugdje se prije vjenčanja morala
dokazati daje sposobna biti majka (= »samodošlost«); mladiću
se dopuštao dvostruki moral s prostitutkom, rastavljenom,
udovicom...
5. U kulturi smo »koedukacije«: mladi od najmanjih nogu žive
zajedno: od dječjeg vrtića u igri, školi, zabavi, učenju, na
vjeronauku, logorovanju, praznicima, učenju jezika, športu
svih vrsta, na crkvenim priredbama itd. Oni sami biraju
budućega bračnog druga, ne roditelji. I taj im izbor nije
lagan jer moraju - kako smo već iznijeli
180
- dobro upoznati svoga izabranoga »ti«. Prvi motiv nije više
interes dotičnih obitelji nego autentična zrela Ijubav
zaručnika. A da se do nje stigne, treba podosta žrtve i
pregaranja, strpljivosti, čekanja, sporazumijevanja,
ujednačenja pogleda; neka bude rečeno - za katoličke parove -
autentična zaručnička ljubav sazrijeva pred Bogom: ra-
zmatranjem Božje riječi, osobnom i zajedničkom molitvom,
čestim primanjem sakramenata, kad je prilika i zajedničkim
obavljanjem duhovnih vježba, uz otvoren razgovor sa svećenikom
voditeljem...
»Flirt« i »petting«
Dvije se engleske riječi, poznate u svim krajevima svijeta,
odnose na posebna očitovanja heteroseksualnog (danas i
homoseksualnog) približavanja općenito, a označuju poljupce,
osobito one što duboko uzbuđuju, milovanja svake vrste,
emotivne erotične intimnosti..., redovito izvan okvira prave
Ijubavi. Takva su ponašanja općenito vrlo raširena i svi ih
svaki dan moramo gledati jer se prakticiraju ne samo u
tajnosti, nego i usred najprometnije ulice, trga, parka,
javnih mjesta... Možemo reći da se radi o programu dviju osoba
na erotsko-seksualnoj osnovici izvan nakane budućega
zajedničkog života. Radi se, dakle, o erotskim sastancima bez
ikakvih odgovornih zadataka, jedino s ciljem seksualnog
zadovoljavanja udvoje. A sastanci se priređuju i događaju među
prijateljima, kolegama, drugovima iz razreda, općenito
prigodom njihovih večernjih priredaba, »žurova«, »tuluma«, na
izletima... Nekad se počinje »čistije« radi odmora, zatim se
prelazi na »ljubavni« prostor, da bi se zaustavilo i završilo
u erotsko seksualnom prostoru, redovito s obostranim orgazmom
koji se namjerava i želi.
1. Nemogućnost prave Ijubavi. Budući da su sva ta očitovanja
isključivo u službi erotskih ugađanja - u tijelu započinju i u
tijelu završavaju - izvan okvira su ljubavi', prava autentična
ljubav se na taj način ne rađa niti sazrijeva. Velika je
obmana ako dvoje misli da pet-
PREDBRAČNA LJUBAV
ting i flirt mogu služiti međusobnom ozbiljnu upoznavanju,
među- darivanju vlastitih vrijednosti, traženju zajedničkih
ideala, stvarnom razumijevanju. Čiste manipulacije, sve na
osnovici genitalnosti i njezinih tehničkih umijeća, ne dopiru
do izgradnje osobnosti za bračnu i obiteljsku odgovornost. Tu
se zaista radi o dualizmu: rastavi tijela od duha, strasti od
srca; viši predjeli osobnosti ne dolaze u obzir. Dva tijela
su, odvojena od duha, podvrgnuta neprirodnim stimulacijama,
poput dva stroja u laboratoriju, da se postignu isforsirane
sje- tilne uživalačke senzacije.
2. Psihologija kaže da takva erotička iskustva, koja se
stječu putem manipulacije seksualnih mehanizama ljudskog
tijela, kobno završavaju vrlo kompliciranim hormonalnim i
živčanim ustrojstvima, centralnim i perifernim. Impulsi koji
su po svojoj naravi - kako ih je Bog usadio u ljudsku prirodu
- živi dio Ijubavi, nasilno tako odijeljeni i isforsirani, u
duljim rokovima stvaraju traume i kobna stanja napetosti u
psiho-afektivnim ruševinama. Osobe koje su puno prakticirale
flirt i petting nisu više sposobne za normalnu bračnu ljubav
koja će im u tom smislu biti mnogo siromašnija.
Medicina kaže da je 90% slučajeva ženske frigidnosti u prvim
godinama braka posljedica dugo vremena prakticirana, duboka,
opsesivna i sustavna pettinga. U žene je protuudar osobito
težak. Takva, naime, forma dugo ponayljanog uzbuđenja u
djevojci izaziva određen slijed držanja i reakcija koje su se
u njoj zadugo nastanile. Zato što se takva uzbuđenja sve više
produljuju i produbljuju - nekada satima - kasnije će, u
braku, bračni čin biti vrlo osiromašen doživljaj u usporedbi s
tim dugim opsesivnim uzbuđenjima, nekad produljivanim tijekom
godina, i ne samo s jednim partnerom.
Seksolozi kažu (F. Bockle, B. Haring, J. Kohne, A. Miotto,
L. Rossi...): dugi odnosi s partnerom na posve seksualnoj
osnovici stvaraju nemogućnost da muškarac u braku odgovori
erotskim potrebama svoje žene. Igre izvanredno uzbuđuju,
prakticirane dugo vrijeme i na intenzivan način, mogu dovesti
do krivih refleksa. Pa ako je tije
logodinama naučeno tražiti nasladu drugim putovima, kasnije će
se
182
jedva zadovoljiti normalnim bračnim odnosom. Tu su i razlozi
»seksualnog neslaganja« u braku kao i brzih rastava.
3. Zaručnici unaprijed ruše bračnu sreću tim načinima, kažu
isti stručnjaci. Naime, ako se među zaručnicima uvriježi
navika izmjene poljubaca, nježnosti (carezze) i zagrljaja na
očito erotsko-seksualni način, kao opsesivna i produljena
igra, pri čemu je jasno da se ide za što jačim uzbuđenjima i
zadovoljavanjem sjetila, u tom slučaju takav petting među
zaručnicima treba osuditi iz istih, samo još naglašenijih,
razloga. Nije moguće opravdati iskorištavanje tijela osobe za
osobnu spolnu nasladu, odvojenu od svršnosti spolne ljubavi
koja ima svoje jedino opravdano mjesto u zakonitom braku.
Humana etika i kršćanski moral od starine su takve »igre« s
pravom smatrali neprihvatljivima. Dok tendencija flirta i
pettinga izgleda kao očitovanje poštivanja druge osobe, u
stvari druga osoba služi kao sredstvo i objekt vlastite
naslade. Mladi su, bez iskustva katastrofalnih posljedica koje
redovito slijede, prigovarali da je taj stav netočan i
prestrog jer da oni u pettingu doživljavaju radost, odmor,
rasterećenje. Ali upravo iskustvo u radu s mladima govori mi o
drugome.
Navodim tek dva slučaja'.
-jedan par se ubrzo rastao jer je on nakon vjenčanja,
skrivajući se od žene, i dalje nastavio s drugom provoditi
iste ljubavne igre kao i prije
-drugi par je imao čak i više djece, ali drugo dijete nije
od zakonitog muža (što on nije otkrio) jer da su njegovi
odnosi seksualno »siromašni« u usporedbi s ljubavnim igrama, a
onda i odnosima, onoga X s kojim ona potajno provodi sate i
sate, a čije je i to treće dijete. Istina, djeca su se više
puta pitala: gdje je mama? Ode nešto »kupiti« i dugo, dugo je
nema...
XI. PREDBRACNII DRUGI NEZAKONITI SPOLNI ODNOSI
Nastavljamo i ovo razmišljanje, kao i prethodno, u istom
temeljnom obzorju antropološko-biblijsko-kršćanskog
Stvoriteljeva nacrta (Post 1-2) i Otkupiteljeve obnove (Mt
19,3-9; Mk 10,2-12). Želimo vidjeti kriterije ljudskog poziva
na svetost bračnog života utemeljena na bračnoj ljubavi i
sakramentu ženidbe, poštujući u mudroj uzdržljivosti krepost
čistoće.
Govor je o »parovima« koji su još daleko od ženidbe, ali su
požurili s praksom spolnih odnosa, o prigodnicima - prema
prilikama,
o zaručnicima u strogu smislu koji su pred vratima sakramenta
ženidbe, o onima koji na bilo koji način oponašaju ženidbu.
Uzimamo svu tu lepezu slabosti da iz zloporaba življenja
induktivnim putem i opet zasvijetlepozitivni vidici i ljepota
katoličkog nauka opredbra- čnoj Ijubavi.
Da mladi taj nauk shvate i srcem prihvate, apeliramo na
njihovu savjest. Neka dopuste čuti i osjetiti ne samo svoju
tjelesnu želju, ne samo spolni instinkt koji ih vuče u
stranputicu egoizma, nego da im progovori razum očišćen od
negativne osjećajnosti, a napose vjera krštenih osoba u
Kristu!
Duh Sveti im nuđa svjetlo i snagu da shvate i uzmognu
živjeti u dostojanstvu i čistoći svoju ljubav, dužnosti koje
iz njih izlaze, ljepo tu i uzvišenost poziva na očinstvo i
majčinstvo na koje se spremaju kako bi kao supruzi, roditelji
i odgojitelji svoje buduće djece postali suradnici
Stvoriteljeva i Otkupiteljeva plana spasenja i posvećenja
ljudi.
184
PREDBRAČNII DRUGI NEZAKONITI SPOLNI ODNOSI
Prerani spolni odnosi
Ovi odnosi donekle su nov fenomen, ali svakim danom sve pro-
šireniji i nije ih lako nadzirati, a još manje zaustaviti jer
ih javnost i zakonodavstvo ne ograničuju, dapače ih na ovaj
ili onaj način podržavaju.
1. Pogledajmo problem pod raznim vidicima.
Gledano sociološki, društvo ih, kažemo, tolerira ili ih
izričito odobrava iz raznih motiva: jer tako, navodno,
predadolescenti i adolescenti neće »pobjeći« iz prazne i
hladne roditeljske kuće: »našli su si zabavu«, »imaju partnera
i nisu više sami«, »sada su smireniji nego prije«, »bolje je
tako jer zadaju manje brige roditeljima...« Ali unatoč šutnji
roditelja koji se nisu kadri suočiti sa spolnim problemima
svojih mladih, unatoč permisivnom društvu i zakonodavstvu,
mladi se progresivno udaljuju od starijih; između mladih i
starih nema iskrena razgovora, nema razumijevanja, nema
slaganja.
Gledano psihološki, u mladih je mnogo motiva za to:
znatiželja istražiti drugi spol, jaka afektivna navezanost na
dječaka, djevojčicu, želja da se osjete odraslima, da se
potvrde među vršnjacima, oponašanje erotskih uzora
prikazivanih u medijima, oslobođenje od roditelja, veća
mogućnost za »privacy«, nastoje preskočiti put od djeteta do
odrasla...
Gledano statistički, u SAD-u i Italiji 70% adolescenata
imalo je potpune odnose prije 17. godine; gotovo najviše
između 15. i 16. godine. Trudnoća među njima je vrlo visoka: u
SAD-u 1.000.000 godišnje, znači 9-10% od svih ostalih. U
Francuskoj je 1986. registrirano 3.000 porođaja majki mlađih
od 16 godina, a 2001. govorilo se o »visokom broju«
djevojčica-majki od 12 do 13 godina što je Francusku
alarmiralo pa je Ministarstvo zdravstva naredilo nastavnicima
srednjih škola da svim učenicima imaju podijeliti pilulu RU
486. - Koji apsurdan način »odgoja«?!
Ovaj soj mladih kasno postaje svjestan vlastita stanja: bilo
da još nije upućen u fiziologiju svoga tijela, bilo da se
svjesno - zbog straha
PREDBRAČNA LJUBAV
od roditelja, srama i si. - ne želi suočiti sa svojim
problemima. Prema jednoj francuskoj statistici, 14%
djevojčica-majki prvi put su na liječničkom pregledu tek u
rađaonici. Velik postotak nosećih djevojčica abortira, prema
komplesivnim statistikama do 50%.1 U Rimu 1990., na primjer,
tom tipu nosećih djevojčica, na 281 molbu odobrenje 281
pobačaj, u Milanu na 162 molbe odobrena su 162 pobačaja itd.2
2. Što reći na sve tol Ima li lijekal
Povjesničar će reći: »Ovo što je danas javno i svima poznato
uvijek se radilo u svim kulturama, rasama i klasama, tek što
je bilo potajno.«
Liječnik i biolog će kazati: »Pogledajte razliku između
životinje i čovjeka: životinja nikad ne čini spolni odnos
prije negoli stigne do fizičke zrelosti.«
Psiholog će izraziti sumnju hoće li mladi s tim načinom
ikada biti sposobni doći do prave ljubavi i da u njoj sazriju
jer sve od početka ostaje na isključivo genitalnoj razini. V.
Frankl govori iz svoga psihijatrijskog iskustva s mladim
pacijentima: »Spolni libido može bludničiti samo u
egzistencijalnoj praznini. Takvo povećanje spolne aktivnosti
(hipertrofija) u praznini pojačava sklonost prema seksualnim
neurotskim reakcijama... Koliko više se ide za nasladom,
toliko se ona manje postizava. (...) Naime, spolnost je
uznemirena u mjeri u kojoj se pojača njezina nakana i na nju
se usredotočuje pozornost. (...) Spolnost se duboko
ukorjenjuje u egzistencijalnoj praznini.«3 Prema tome, »prazni
mladi« kojima život nije pun, koji ne vide smisao života,
redovito će biti robovi bluda.
Pedagog će u takvim slučajevima savjetovati metodu »rezigna-
cije« ili prepuštanja situaciji afektivne »tolerancije«,
zatvoriti oči pred pojavom i pustiti da ide sve kako ide: »jer
se tu ne može ništa učiniti«.
Etičar koji priznaje isključivo humanu etiku, ukoliko
svjetlo samog razuma proniče stvari, reći će s biološkoga,
psihološkog, pedagoškog i filozofskog aspekta da se radi o
apsurdu toliko preranih se
186
ksualnih odnosa da škodi i fizičkom zdravlju, a psiha da može
steći razne opasne alteracije i slično.
Katolički teolog će posve smireno uputiti na temeljne zasade
i kriterije katoličke antropologije, kako smo ih već iznijeli
u prva dva poglavlja ovoga niza razmatranja o predbračnoj
ljubavi; naglasit će da disciplina svladavanja i uzdržljivost
ne samo da jačaju volju, nego osposobljuju za više
vrijednosti, osposobljuju za religiozno-vjerski život koji
donosi duševno-duhovno zdravlje, smirenost, zadovoljstvo i
duhovnu radost.
Sveeenik-pastir duša će pozvati na obraćenje (= molitvu,
pokajanje, ispovijed, sakramente, dobra djela...) i ukazati na
smisao, nadu, svjetlost, i zato pravu nutarnju sreću koju i
najveći zabluditelj, bio mlad ili star - ako samo hoće -
pomognut Duhom Svetim, uvijek nanovo može naći na Kristovu
Srcu: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja
ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene
jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama
svojim. Uistinu jaram je moj sladak i breme moje lako« (Mt
11,28-30). Krist koji je došao radi grešnika, ne radi
pravednika, želi nas tako obnovljene u milosti dovesti svome i
našem nebeskom Ocu (usp. Lk 15,11-32) koji nije samo »naš
Otac« - u pluralu, nego je »tvoj Otac« - u singularu (Mt 6,4),
što se inače vrlo rijetko čuje i još rjeđe osjeti!
I neki katolički roditelji mogu vrlo teško i nepovratno
pogriješiti u nekom zaista netočnu i opasnu »odgoju«. Vršio
sam službu u inozemstvu u jednom odgajalištu. Susreo sam
roditelje koji su dolazili na Misu i pričest. Bili su praznici
i otac je čak obavljao službu dragovoljna sakristana. Njihov
dječak od 12 godina živio je s jednom djevojčicom odijeljeno u
posebnoj sobi. Rijetko bi izlazili. Viđali smo ih kod nekog
obroka. Ova su djeca bila u svome svijetu izolirana od drugih.
Nisam mogao razumjeti oca koji je sinu sve tako namjestio
vođen idejom da se upravo u doba spolnog buđenja djeca moraju
spolno »naviknuti« jedno na drugo.
PREDBRAČNA LJUBAV
Slična zabluda je i u onih roditelja koji su u svome stanu
čitav dan posve goli zajedno s golom djecom: s kćerkom (13
godina) i sinom (9 godina).
Mi živimo, nažalost, nakon pada u grijeh, a na tom području
je čovjek najranjiviji. Zato su ijedna i druga, kao i svaka
slična »pedagogija«, daleko od općeg ljudskog iskustva, od
duha i slova Božje riječi nama objavljene u Bibliji i posve su
suprotne tisućljetnom pedagoškom iskustvu Katoličke Crkve
kojoj je zadatak voditi čovjeka vječnom spasenju. Smijem
izraziti sumnju da će ijedna od ozbiljnih nekršćanskih
religija odobriti postupke slične kao u ova zadnja dva
primjera »katoličkih roditelja«.
Prigodni spolni odnosi
1. Prigodni spolni odnosi se događaju među partnerima koji
nisu zaljubljeni i koji se ne misle uzeti (npr. našli su se na
putovanju, u hotelu, na plaži...). Isključivo su na genitalnoj
i pukoj hedonističkoj razini. Drugi, koji se koristi, nije
osoba s imenom nego bezimena. Ona je samo tijelo koje zanima,
ali i to »anonimno« da se iskoristi; zaista je samo objekt,
prikladno sredstvo koje služi da se postigne spolna ugoda u
dvoje. Opasnost je da se time stvori mentalitet u takvih »par-
tnera« da ljudska spolnost i nije ništa plemenitije pa će se s
takvim shvaćanjem ući u zaručništvo i nastaviti s istom
praksom, ući će se i u brak, a da se ništa plemenitije ne
dogodi.
Prigodni seksualni odnosi su, dakle, izvan svakog konteksta
Ijubavi, ne samo da sa sobom ne donose veću ljudsku
ostvarenost i veću seksualnu zrelost, nego im je posljedica ta
da u određenim centrima osobnog razvoja izazivaju zastoj i
blokiranje normalna izražavanja afektivnog svijeta (M.
Oraison). Sjetimo se da postoji uska povezanost između
intelektualnog, afektivnog i spolnog svijeta u čovjeku.
Izdvojiti spolno i erotsko iz tog jedinstva isto je što i
staviti ih
188
u nasilno izolirano tamnovanje postajući isključivo
»laboratorij osjetne naslade«.
2. Usporedimo li takve odnošaje s odnošajima s prostitutkom,
onda su u biti jednaki. Sve je usredotočeno jedino i
isključivo na korištenje tijela. Osim što teško griješi, kobno
je to što će osoba naučena na takve odnose jedva ikada uspjeti
u bračnom drugu vidjeti duhovne vrijednosti i vrijednosti
prirodna plemenita afektivnog svijeta. Takva će osoba biti
izložena banalnoj i brutalnoj koncepciji svoga bračnog života.
Ovdje je važno upozoriti: osoba će u braku raspolagati
zalihama Ijubavi u tolikoj mjeri u kolikoj ih je stekla
prijašnjim stilom života, idealima i uvježbavanjem sposobnosti
da se daruje drugome, makar se osobno morala odricati i
ponovno gaziti svoj egoizam i svoju strast.
3. S aspekta čisto humane etičnosti takvi su odnosi
neprihvatljivi jer su protiv dostojanstva osobe kao takve,
protiv spolne ljubavi kao takve, a najviše protiv Božjeg
poziva na ljepotu i bogatstvo prave sje- dinjujuće i plodne
ljubavi, kako ju je Bog zamislio.
S aspekta kršćanske etičnosti tu se radi o bludu, po
definiciji Katekizma (br. 2353): »Blud {= jomikacija) je
tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan
braka. On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske
spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika
bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan
kad se time kvare mladi.«
Ovdje vrijedi ono što papa Ivan Pavao II. u Familiaris
consortio (br. 80) kaže o spolnim odnosima »za probu«: »Takvu
situaciju normalno je nemoguće prevladati ako već od
djetinjstva ljudska osoba nije odgojena da, s pomoću Kristove
milosti i bez straha, gospodari požudom koja se rađa i s
drugima uspostavlja odnose istinske ljubavi. To se ne postiže
bez pravoga odgoja u istinskoj ljubavi i ispravnoj uporabi
spolnosti, kadroj da ljudsku osobu sa svim njezinim osobinama,
pa dakle i njezino tijelo, uvede u puninu Kristova otajstva.«
PREDBRAČNA LJUBAV
Predbračni spolni odnosi
1. Predbračni spolni odnosi u strogu smislu te riječi jesu
oni koje zaručnici prakticiraju s perspektivom ulaska u brak
što još uvijek može biti posve nerealno ako nema pravih uvjeta
za bračni život (manjka stan, više-manje stalan posao...):
slični uvjeti mogu biti daljnji ili bližnji.
Fenomen je vrlo proširen. Statistike svih kontinenata,
napose nekih zemalja Europe i obiju Amerika, upozoravaju da su
takvi odnosi u stalnu porastu pa sve više prelaze u dulji ili
kraći »seksualni suživot partnera« prije braka. Postoji gotovo
pravilo: »drukčije« danas nije ni moguće i »zašto bi to bilo
zlo«? I rijetki su koji ulaze u brak sačuvavši krepost
čistoće.
Zaručnici brane »pravo« napredbračne odnose, o čemu službena
Crkva kaže: »Danas mnogi brane pravo na spolne odnose prije
braka, barem ondje gdje čvrsta spremnost na vjenčanje i, u
nekom smislu, već postojeća bračna privrženost tih osoba
zahtijeva to popu- njenje, koje oni smatraju naravnim,
pogotovo ako je vjenčanje nemoguće zbog vanjskih prilika ili
ako se takva bliskost čini neminovnom radi očuvanja ljubavi«,
tako u poznatom dokumentu Kongregacije za vjeru Persona humana
(— PH), br. 7.
2. Zašto je to »pravo« iluzorno? Iz prijašnjih promatranja o
pred- bračnoj ljubavi jasno izlazi »daje takvo poimanje u
suprotnosti s kršćanskim naučavanjem prema kojemu se bilo koji
čin ljudske spolnosti može obavljati samo unutar braka. Koliko
god bila čvrsta odluka onih što se preuranjeno upućuju u takve
odnose, ipak je istina da oni nipošto nisu kadri u punoj
iskrenosti i vjemosti osigurati međusobni odnos muškarca i
žene, a još manje mogu ga zaštititi od pristrane površnosti i
hirova« (PH 7).
Psiholozi s pedagozima (Allport, Fomari) vojuju protiv
predbra- čnih odnosa. Nastoje mlade uvjeriti da ih valja
»odgoditi« i traže od zaručnika »ponašanje sukladno« njihovu
stanju: još niste stupili u brak i ne možete se ponašati kao
da ste muž i žena. To je »lažno« i s
190
PREDBRAČNI I DRUGI NEZAKONITI SPOLNI ODNOSI
mnogih vidika prema vama samima i prema drugima je »neprave-
dno« ponašanje. Ovi stručnjaci kažu: adolescent i mlad čovjek
(= vrijedi i za djevojku) moraju se truditi odgoditi
zadovoljavanje svojih nižih težnja. Neka znadu da je spolnim
impulsima moguće upravljati bez štete za psihološku ravnotežu
osobe, napose ako se osoba vodi ispravnim nakanama za budući
život pa pristaje uz više ideale, na primjer, »stvoriti uzornu
obitelj«, pošto najprije sazori u pravoj ljubavi prema
izabranom »ti«. Takvi mladi imaju »šansu« jer pred sobom imaju
određen cilj i to ih vodi i daje im snagu za čekanje, pre-
garanja, žrtve (V. Frankl).
Prema Allportu (Personality), adolescent i mlad čovjek mogu
se mimo odreći specifičnih spolnih zadovoljavanja samo ako
ideali koje posjeduju imaju tako snažan utjecaj na osobu da
nadoknade otklon spolnih težnja. Nezadovoljavanje tih težnja
neće se izroditi u patološku bolest, nego će svjesno i smireno
biti prihvaćeno s ciljem da se što bolje ostvari plan normalna
budućega bračnog života.
Prema istim autorima središnja točka je učvrstiti one nakane
i one vrijednosti bez kojih se ne može ni zamisliti normalna
zrelost za bračni život jer taj zahtijeva odgovorno osobno
darivanje supruzi/ suprugu. Bez tih plemenitih nakana i
vrijednosti ne može se automatski i kao sama od sebe ostvariti
težnja za uzajamnom puninom Ijubavi kod sebe i kod partnera.4
No ta lekcija Allportova i Fomari- jeva nije važna samo za
zaručnike, nego daleko više za formatore- -pedagoge zaručnika
kako bi ti imali hrabrosti u punoj odgovornosti odgajati
savjesti mladih prema idealima koji su kadri objediniti cje-
lokupnu ljudsku osobu.
3. Od zaručnika se očekuje čist život i čista priprava na
ženidbu. Katekizam Katoličke Crkve finom psihologijom,
pedagoški uvjerljivo i toplo govori zaručnicima (br. 2350):
»Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. U toj
će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u
vjemosti i u nadi da će primiti jedno drugo kao dar Božji.
Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito
supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u
čistoći.«
PREDBRAČNA LJUBAV
Persona humana na temelju iskustva jasno upozorava zaručnike
o potrebi bračnog ugovora, o obvezi rađanja djece u braku, o
društvenoj dimenziji braka: »Da bi spolno sjedinjenje bilo
istinski u skladu sa zahtjevima svoje usmjerenosti, koji su mu
vlastiti, i s ljudskim dostojanstvom na temelju iskustva
znademo koliko je potrebno da ljubav nađe zaštitu u
postojanosti braka. Ti zahtjevi traže ženidbeni ugovor što ga
društvo određuje i osigurava tako da se njime uspostavlja
životno stanje koje je od prevelike važnosti kako za tu
isključivu zajednicu muškarca i žene, tako i za dobro njihove
obitelji i ljudskog društva« (PH 7).
Direktoriij za obiteljskipastoral Crkve u Hrvatskoj, dajući
savjete za rad sa zaručnicima, među ostalim kaže: »Kroz
katehezu i osobne razgovore ‘zaručnicima’ treba pomoći da
spolnost prihvate kao uzvišeni Božji dar koji je u službi
ljubavi i koji ima svoje mjesto u potpunom bračnom
zajedništvu. To je ujedno odgoj za čistupredbra- čnu Ijubav. U
aktualnom permisivnom mentalitetu posebno treba upućivati na
aspekte neodgovornosti življenja u potpunom zajedništvu
[‘suživot mladih’] prije samog braka kao da se dogodio onaj
konačni izbor koji se zapravo događa tek slavljenjem
vjenčanja. Jer, predbračni odnosi nipošto nisu i ne mogu biti
izraz prave i nepodijeljene ljubavi (PH 7), slika one Ijubavi
kojom je Krist ljubio Crkvu. Predbračni odnosi pretpostavljaju
stvarnost koja još ne postoji, a za kršćane oni su i kršenje
Božje zapovijedi.«5 Ovim tekstom HBK izražava jasnu misao i o
takozvanim »predceremonijalnim spolnim odnosima«, o kojima
govorimo malo niže.
4.Zaručnici spolnim odnosima redovito isključuju porod. Vrlo
je loše i, recimo točno, nemoralno je i teško grešno takvim
kontracepti- vnim načinom početi zajedno živjeti. Takav se
način, nakon vjenčanja, produljuje nekad do 5 i više godina
bez ijednog djeteta, što mora alarmirati dušobrižnike i
ispovjednike. Ukoliko se u braku cijelo vrijeme živi
kontraceptivno, oni moraju znati da čitavo to vrijeme žive u
trajnu teško grešnu stanju i da im je svaki kontraceptivni
spolni čin težak grijeh.
192
Ono što se u takvu načinu postupka prikazuje kao bračna
ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u
očinsku i materinsku ljubav. Ako u zaručnika do poroda i dođe,
»bit će to nauštrb djece jer neće imati ozračja sigurnosti u
kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala
za svoje uključivanje u cjelinu društva« (PH 7).
Nadalje, zaručnici svoje spolne odnose privatiziraju. Ali
oni ne smiju smetnuti s uma da se »pristanak što ga uzajamno
daju osobe koje se žele združiti u braku mora izvana očitovati
u postupku kojim brak postaje valjanim pred društvom. Što se
vjernika tiče, oni moraju, u skladu sa zakonima Crkve,
izraziti svoj pristanak na uspostavu bračne zajednice kojim
njihova ženidba postaje sakrament u Kristu« (PH 7).
5. Zato što je čovjek ranjen grijehom kojim je srušena
izvorna nevinost, nije lako mladu čovjeku shvatiti i
prihvatiti ove po sebi posve normalne humane i kršćanske
zasade. Uvijek im se nameće pitanje: »Drugi tako čine, a zašto
ne bismo i mi?«
Možemo ih odmah susresti protupitanjem: Koji su to drugi?
Oni koji ne vjeruju u Boga? Ne drže ništa do etičnosti,
morala, duhovnosti? Ne priznaju da postoji moralno zlo koje se
zove grijeh? Indiferentni i praktični ateisti? Mogu li ti
ikada i igdje biti »privlačan uzor« jednom mladu katoličkom
vjerniku koji ne samo da vjeruje u Boga, kršten je, nego
nastoji živjeti po vjeri, u milosti, molitvi, po sakramentima?
Ne nastoji li živjeti kao vjernik nego kao i »drugi«, tj.
nevjernici, što će mu onda sakrament ženidbe na koji se tobože
sprema, u čiju milost praktički ne vjeruje? Ne sprema li se
tim sakramentom onda na još veći osobni otpad od Krista i
Crkve i ne riskira li posve ozbiljno svoje vječno spasenje jer
- kao ni do sada - ni u buduće ne misli živjeti po riječi
Božjoj i nauku Crkve, nego po nagnućima strasti jer tako rade
i »drugi«?
Bez spolnog točna odgoja u svjetlu vjere, koja do temelja
razotkriva i pokazuje Stvoriteljev i Spasiteljevplan o
ljudskoj spolnosti (a
PREDBRAČNA LJUBAV
što smo protumačili u naša prva dva promatranja u ovome
sklopu), bez svjesna prihvaćanja sredstava milosti (= molitve,
svladavanja, česta primanja sakramenata: ispovijedi i
pričesti...), mladi se sami svojom snagom ne mogu održati
čisti na putu spasenja koje jedino dolazi od Isusa Krista: On
svojom milošću daje vrhunaravnu snagu za sve ono što čovjeku -
prepuštenu svojim naravnim silama - nije moguće ostvariti.
Ostali tipovi spolnih odnosa
Preostaje kazati koju riječ o takozvanim »pred-
ceremonijalnim« odnosima, o »pokusnu braku«, o parovima koji
slobodnom odlukom »de facto žive zajedno« izvan bračne veze,
kamo spada i »spolni suživot« mladih.
1. Pred-ceremonijalni spolni odnosi je Ramseyjev naziv koji
su potom preuzeli B. Haring, L. S. Cahill, Chilman, Bockle,
Durand i drugi. Ima autora koji se odlučno protivepredbračnim
odnosima, ali nisu protiv ovoga tipa jer kažu: zaručnici bi se
vjenčali, ali je nerijetko društvo ono koje nepravedno priječi
da se proslavi ceremonija. To se može dogoditi zbog raznih
razloga jer im, recimo, bez financijske potpore nije moguće
stvoriti osnovne uvjete za obiteljski život. Zato oni u doba
čekanja imaju spolne odnose »u duhu ženidbene veze« i traže da
ih se smatra kao da su već supruzi bez opoziva, iako još nisu.
Zaručnici uvjeravaju: u nas više nema »da« ili »ne«, nego samo
»da«.
B. Haring, protiv Kosnika (Human Sexuality), odbacuje opra-
vdanost »pred-ceremonijalnih odnosa« jer iako se takvi parovi
izražavaju da su zapravo »definitivno vjenčani«, oni to ipak
nisu: »Nisam siguran«, kaže, »da se taj stav može uskladiti s
Izjavom Kongregacije za vjeru« (misli na dokument Persona
humana, br. 7) i dodaje: »Ali nitko ne može nijekati da se tu
stavljaju jasne granice i da je u principu isključen svaki
predbračni odnos.«6 Na ono »nisam sigu
194
ran...«, poštujući autorovu izjavu, moramo reći daje drugo
pogrešno subjektivno mišljenje takvih parova ili njihova dobra
vjera, a drugo je objektivni katolički moral s kojim njihovo
subjektivno mišljenje
- »kao da su već supruzi« - nije usklađeno, a mora se
uskladiti.
2. S ovim je na široj osnovici spojena praksa braka na probu
ili braka na pokus, kad postoji nakana za vjenčanje. Katekizam
(br. 2391) je i u tome jasan: »Kako god bila čvrsta odluka
onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose, takvi
odnosi ‘nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjemosti
osigurati međusobni odnos muškarca i žene...’ (PH 7). Tjelesno
sjedinjenje moralno je zakonito samo onda kad se između
muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska
Ijubav ne podnosi ‘pokusa’. Ona zahtijeva potpun i definitivan
međusobni dar osoba.«7
B. Haring kaže: »Spolni odnos da se isproba drugu osobu, u
svom vrlo duboku smislu i psihološkom iskustvu, nešto je
daleko drukčije od bračnog čina kao izražaja potpune međusobne
pripadnosti. Iskušavati to posvemašnje samodarivanje služeći
se drugom osobom za probu nema većeg smisla negoli htjeli
dugim snom iskusiti što je smrt. Ono što intimnom sjedinjenju
daje istinitost jest čvrsta založenost.«
Zatim dodaje: »Ako netko isprobava drugu osobu obećavajući
joj brak, a onda je napusti, njezini su osjećaji snažno
napadnuti pa osoba može ostati ranjena čitav život. U tome je
drastičan biblijski primjer Amnona, najstarijeg Davidova sina
s Tamarom, svojom polusestrom (2 Sam 13,1-22), o čemu govorimo
u sljedećem odsjeku.«8
3. U pismu pape Ivana Pavla II. o obiteljskoj zajednici
Familia- ris consortio (br. 81) govori se o stvarno slobodnim
vezama koje nemaju nikakvo javno priznato institucionalno
jedinstvo, ni građansko ni vjersko. U tu vrstu spadaju svi
koji de facto žive zajedno', mogu biti mladi - pa takvu vezu
nazivaju spolnim suživotom mladih (što može trajati nekoliko
mjeseci ili više godina) prije zakonite ženidbe, mogu biti i
stariji, što odvajkada zovu konkubinatom.
195
PREDBRAČNA LJUBAV
Papa je zabrinut pa poučava pastoralne radnike s posebnom
brigom kako se trebaju ponašati prema tim parovima: »Pastiri i
crkvene zajednice trebaju nastojati upoznati takve situacije i
njihove konkretne uzroke, i to u svakom slučaju posebno; neka
im bude na srcu da se nenametljivo i s poštovanjem približe
onima koji tako zajedno žive; neka ih pokušaju strpljivo
prosvijetliti, s ljubavlju ih prihvatiti, dati im kršćansko
obiteljsko svjedočanstvo; drugim riječima, neka učine sve što
ih može dovesti do sređivanja njihova položaja. A nadasve
treba sve učiniti da se to preduhitri njegujući osjećaj
vjernosti u cjelokupnom moralnom i vjerskom odgoju mladeži,
poučavajući ih
0 uvjetima i strukturama koje potpomažu tu vjemost bez koje
nema prave slobode, pomažući ih da duhovno zriju i shvate
bogatu ljudsku
1nadnaravnu zbilju sakramenta ženidbe« (FC 81).
Biblijsko-teološka riječ
Polazeći iz konkretne životne prakse induktivnom metodom,
nakon poduga i mučna uspona, želimo se makar nakratko
zaustaviti na čistu ozračju Božje riječi Staroga i Novoga
zavjeta, kao i na trajnu (konstantnu) nauku Kristove Crkve.
Kakva god tipa bili spolni odnosi između muškog i ženskog bića
u ljudskoj vrsti - izvan zakonite ženidbe - nikada nisu bili,
sada nisu i neće nikada biti dopustivi jer se protive naravi
dostojanstva ljudske osobe kakvu nam predaje - ne tek sama
filozofija i ne samo naravni zakon — nego objavljena Božja
riječ Božjim autoritetom zajamčena i nama predana.
1. Stari zavjet (Post 1-2) je jasan iz Stvoriteljeva
projekta o mužu i ženi i njihovu spolnom životu koji je i
danas u svjetlu Novoga zavjeta, kako smo vidjeli u prvim
promatranjima ovoga bloka, temeljna teološko-antropološka
norma za svaki spolni odnos: izvan zakonitog braka spolni
odnosi nisu dopušteni.
Kad autori govore da se iz Pisma Staroga zavjeta ne može
izravno dokazati da »predbračni odnosi« nisu dopušteni, onda
moramo
196
upozoriti: 1) bilo bi neznanstveno tu nedopuštenost dokazivati
iz pojedinih izreka rasijanih po čitavoj Bibliji: takav
fundamentalistički »biblicizam« odbacujemo, 2) naprotiv, treba
ih ocijeniti u sklopu cjelokupne biblijske Božje poruke, 3)
bilo bi isto tako neznanstveno tražiti po Bibliji današnji
izraz - »predbračni spolni odnosi« - jer izrazi »spolnost«,
»spolni odnosi« Bibliji nisu ni poznati. Biblija se služi
drugim izrazima koji označuju isti sadržaj kao: »Čovjekpozna
svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kaina« (Post 4,1). David
pozove Bat-Sebu i »leže s njom... Žena zatrudnje te poruči
Davidu: ‘Trudna sam!’«(2 Sam 11,4-5). I Marija upita anđela:
»Kako će to biti kad ja muža ne poznajeml« (Lk 1,34) itd. Zato
pustimo po strani pojedine tekstove, riječi kao takve, nego
pokušajmo shvatiti duh Pisma iz jednog ili drugog sklopa
događaja.
Amnon i Tamara (2 Sam 13,1 si): Amnon, najstariji Davidov
sin, smrtno se zaljubio, »i gotovo razbolio«, u Tamaru, sestru
Abšalomo- vu, a svoju polusestru. Glumeći bolest, zamoli oca
(kralja Davida) ; da mu ona dođe i zgotovi jelo. U prikladnu
trenutku uhvati je za ruku : i reče joj: »Dođi, sestro moja,
lezi sa mnoml« Ona se branila: »Nemoj, brate moj! Ne sramoti
me jer se tako ne radi u Izraelu [vrlo značajno: »ne radi se u
Izraelu«!]. Ne čini takve sramote! Kuda bih ja sa svojom
sramotom? A i ti bi bio kao bestidnik u Izraelu! Nego govori s
kraljem: on me neće uskratiti tebi!« Jeruzalemska Biblija
ovdje napominje da je po starom običaju Amnon mogao oženiti
Tamaru jer mu je bila samo polusestra.9 »Ali on je ne htjede
poslušati, nego je svlada i leže s njom. Nato je odmah zamrzi
silnom mržnjom te je mržnja kojom ju je zamrzio bila veća od
ljubavi kojom ju je prije lju- :bio...«
Komentar nije potreban. Valja pročitati nekoliko poglavlja
dalje da se doživi sva strahota posljedica grijeha: Abšalom
osvećuje sestru iubija Amnona, započne rat protiv oca u kome
sam pogiba... Uzmemo li događaj u sklopu cjelovite Biblije, u
kojoj ima premnogo osuda nezakonite spolnosti, očito je da
Izrael, prema svojim zakonima, nije dopuštao nezakonit spolni
suživot mladih.10
PREDBRAČNA LJUBAV
2. Novi zavjet. Uzmimo tekst iz dokumenta Persona humana ko-
ji sve bitno kaže:
1) »Isus Krist, međutim, da ta sprega [između muškarca i
žene] bude postojana, ponovno ju je uspostavio u njezinu
prvotnu stanju koje se temelji na razlici spolova.
Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko
stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da
prione uza svoju ženu;
i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego
jedno tije
lo. Sto, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja (Mt
19,4—6)« (PH
7).
2) »Sveti Pavao govori još otvorenije učeći da neoženjeni i
udovice, ako ne mogu živjeti uzdržljivo, nemaju drugoga izbora
osim postojane ženidbene veze:
■ Bolje je ženiti se negoli izgarati (1 Kor 7,9).
Ženidbom se, naime, ljubav bračnih drugova ukorjenjuje u
neopozivu ljubav kojom Krist ljubi Crkvu (Ef 5,25-32), dok
sjedinjenje tjelesa u bestidnosti kalja hram Duha Svetoga
kojim je postao sam kršćanin. Stoga tjelesno sjedinjenje nije
zakonito ako između muškarca i žene nije sklopljena
definitivna zajednica života« (PH 7).
Važna je ovdje napomena u PH, bilj. 16, koja kaže: »Spolno
općenje izvan braka izričito se osuđuje: 1 Kor 5,1-6.9; 7,2;
10,8; Ef 5,5-7; 1 Tim 1,10; Heb 3,4; s otvorenim pak dokazima:
1 Kor 6,12— 20 - o čemu mi u ovom sklopu razmatranja imamo
čitavo prethodno poglavlje pod naslovom »Ljudsko tijelo kod
sv. Pavla«.
3)»Eto, tako je Crkva uvijek mislila i naučavala nalazeći,
uostalom, da se njezin nauk duboko slaže s ljudskim mudrim
razmišljanjem i s poukama povijesti« (PH 7).11
198
XII. SPOLNO NASILJE: I KAO POLITIČKI ZLOČIN?
Razmotrili smo razloge spolne nestrpljivosti mladih pa, uz
pred- bračne spolne odnose, i razne druge nezakonite spolne
odnose, sa svom teškoćom uvjeravanja mladih jer im uglavnom
manjkaju spo- , znaja i prihvaćanje točnih pojmova kršćanske
teološke antropologije
o kojoj smo govorili u prva dva poglavlja u ovom sklopu
razmatranja.
U tu tematiku o nezakonitim spolnim odnosima spadaju i grubi
, siloviti oblici ljudskog aspolnog izražavanja, imenovani
stuprum = silovanje. Kako je slobodarski spolni život u
svijetu na javnim i privatnim mjestima posljednjih godina uzeo
sve više maha, umnožili su se i slučajevi spolnog nasilja ili
silovanja čime, dakako, s etičkoga i teološko-moralnog aspekta
problem postaje sve složeniji, mnogo kompliciraniji negoli se
o tome obično zna i misli. Silovanje nije samo zločin protiv
dostojanstva ljudske osobe, nego radi nakane i okolnosti može
postati i politički zločin, obilježen teškom krivnjom pred
građanskim zakonom.1
Služimo se najboljim autorima o tom predmetu. Želimo
najprije razjasniti pojmove, ispitati uzroke, mjesta i osobe
kojima prijeti ta opasnost, zatim se uputiti u upoznavanje
zakonodavstva kako bismo mogli donijeti etičko-moralnu ocjenu
fenomena. U drugom dijelu ovog rada promatramo četiri
suvremena pitanja koja nam postavljaju u vezi s tim zločinom:
smije li silovana pobaciti začeti plod? Nije li u predviđanju
silovanja dopušteno uzeti kontraceptivne pilule? Nakon
silovanja: kakvi zahvati mogu doći u obzir? Dogodilo se da su
u
PREDBRAČNA LJUBAV
ratnom vihoru od neprijatelja i redovnice pretrpjele takvo
nasilje: kakva se sudbina predviđa za njihovu djecu koja se
imaju roditi?
Pitanje točnih pojmova
1. Nasilje i spolno nasilje:
Nasilje je skrivena ili očevidna činjenica, privatno ili
javno događanje, iz čega rezultira »povreda moralnog,
psihičkog ili fizičkog integriteta ljudskog bića« (De Graaf),
gubitak »cjelovite vrijednosti sa samim sobom« (R. Spaemann).
U tekstu Papinskog vijeća za društveno priopćavanje, pod
naslovom Pornografija i nasilje u sredstvima priopćavanja:
pastoralni odgovor, od 17. svibnja 1989., kaže se da se
nasilje »u tom kontekstu može shvatiti kao pokazivanje čina
protivnih dostojanstvu ljudske osobe, pozivajući se na najniže
instinkte, a koji probuđuju veliku fizičku snagu uporabljenu
na duboko uvredljiv i često strastven način« (br. 9).2 Ovdje
govorimo o fizičkom seksualnom nasilju koje uvijek rađa
psihičkom traumom i teškim moralnim pitanjima.
Silovanje ili spolno nasilje je nasilan tjelesni spolni
odnos muškarca sa ženom koja na to ne pristaje (napadnuta je,
brani se, viče, ali uzalud...). Takav se čin može promatrati
pod trostrukim aspektom:
1) u širem smislu je nasilje učinjeno protiv bilo koje žene:
djevice, redovnice, udovice, udane (u tom zadnjem slučaju se
radi i o preljubu)
2) u pravnom smislu, pred licem civilnog zakona, nasilje je
naneseno poštenoj ženi bilo udanoj bilo djevici
3) u teološkom smislu, pred licem kanonskog prava, učinjeno
je nasilje - »opressio seu defloratio virginis ipsa invita =
nasilje ili oskvrnuće djevice protiv njezine volje« (tako pišu
mnogi autori: D. Soto, Sanchez, Lessius, Noldin, Priimmer i
drugi).
200
SPOLNO NASILJE: I KAO POLITIČKI ZLOČIN?
2. Zakonik kanonskog prava iz 1917., u V. knjizi De delictis
et paenis, govori o silovanju.3 Novi Zakonik iz 1983. o tome ne
govori niti se služi izrazom »stupro - silovanje«, nego rabi
riječ »vis - sila« u kanonu 1395, § 2, gdje je riječ o kleriku
koji pogriješi protiv šeste zapovijedi; »ako je naime kažnjivo
djelo počinjeno silom ili prijetnjama ili javno ili s osobom
mlađom od 16 godina, neka se kazni pravednim kaznama, pa i
otpuštanjem iz kleričkog staleža, ako slučaj to traži«. Nema
sumnje da se izrazi - »vi vel minis = silom ili prijetnjama« -
mogu odnositi na silovanje u strogu smislu.
Katekizam Katoličke Crkve (br. 2356) rabi izraz i govori
vrlo jasno dajući moralnu ocjenu: »Silovanje znači nasilan
ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krši
i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na
poštivanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi
tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi
je uvijek zao čin - actus estsemper in- trinsece malus. Još je
teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (usp. rodoskvmuće
ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im po-
vjereni.«
Takav nasilnički čin se često vrši nad slabim osobama,
bolesnima, nad onima koje još ne razumiju o čemu se radi ili
nisu posve prisebne, nad pijanima, hipnotiziranima,
drogiranima, nad onima koje »moraju« popustiti prijetnjama,
nad osobama koje spavaju itd.
3. Spolno nasilje, dakle, vrši se ne samo fizičkom silom
nego i moralnom i, kako kaže Billuart, »svim onim čemu se
naivna žena jedva može oprijeti«.4 U tom smislu postoje
najrazličitiji zavodnički načini i igre koje gospoda na
istaknutim mjestima vrše s djevojkama, sobaricama,
studenticama, odraslim ženama... Načini su nerijetko zaista
perverzni s vrlo slatkim riječima i obećanjima, recimo
isposlovati promjenu službe i promaknuti osobu na bolji
položaj (da postane njegova »tajnica«, da dobro prođe na
strogu »ispitu«...), da stekne unosniju plaću, osiguranje
prikladnijeg stana i druge pogodnosti, samo da se preda
zavodnikovoj pohoti. Pogodak je identičan s fizičkim spolnim
nasiljem, osnovan na moći i prisili.
201
PREDBRAČNA LJUBAV
U specifičnim slučajevima postoji i moralna agresija koja
ženu duboko ponižava i prisiljava da se poda seksualnom
agresoru jer ona za sada ne vidi drugi put da bude primljena u
službu ili promaknuta, što joj je nužan uvjet da dalje uopće
može preživjeti. Njezin pristanak nije slobodan nego teško
izmamljen, u stvari gruba nehumana ucjena i atentat na njezinu
slobodu i ljudsko dostojanstvo.
Postoji još jedan posve životinjski i nastran način, onaj
politički iz ratnih ciljeva, radi »etničkog čišćenja« (kao u
slučaju srpske agresije na Bosnu 1992...). Naime, očistiti
teren od neprijatelja i nastaniti ga »svojim naraštajem«, što
se postiže rađanjem djece iz silovanja od neprijateljskih
žena. Prema tome, grubo vojničko seksualno nasilje, vojničkim
vrhom planski dirigirano, služi kao najperverznija moguća
metoda takozvanog »etničkog čišćenja«.
S tim su se fenomenom mnogo bavili svi tipovi sredstava
priopćavanja u svjetskim razmjerima, napose mediji slike.
Mnogo se, osobito u mlađih, pobudilo seksualne znatiželje pa
su nastajale i razne lažne vijesti i izmišljene priče, gotovo
legende, čak oko jednog ili drugog samostana redovnica. Unatoč
svoj buci i galami oko toga politički moćnici velikih sila
nisu se pomakli da bar razvide što je na stvari, a kamoli da
toj sramotnoj pošasti stanu na kraj.
Uzroci, mjesta, osobe
1. Uzroci su sigurno
svi oni bezbrojni čimbenici koji oblikuju današnji odgoj
mladog naraštaja, utjecaj ambijenta u kome živimo, načini
mišljenja, jezičnog žargona, takozvanog »pluralističkog« - u
stvari vrlo slobodarskog ponašanja koje ne poštuje ni temeljna
humana ograničenja, koje bez buke pothranjuje i uzdiže
»seksualnu re- voluciju« u tendenciji uvijek više i dublje
erotizacije cjelokupnog društva u planetarnim razmjerima. |
Nije potrebno ponovno spominjati koliku ulogu u tome preuzi-
maju masovni mediji, ukoliko ne samo ne izbjegavaju seksualne
202
egzibicijske programe, nego ih namjerno nude kao »iznašašća«
progresa današnje - postmodeme — kulture kojoj je »gay« tek
jedan vidik velikog »dostignuća«. Zasuti smo seksualnim,
hedonističkim, nasilničkim s obzirom na ženu koja je tretirana
kao objekt koji se nudi i ima služiti kao meta pohote i
»oslobođenja« vlastitog bluda.
2. Mjesta u kojima se spolno nasilništvo vrši jesu ponajviše
veliki gradovi gdje se ljudi ne poznaju i ne mare jedni za
druge, gdje se svi silno žure ne samo s privatnim vozilima
raznih vrsta nego i s javnim prometalima koja im nikad nisu
dovoljno hitna: oni se »nemaju vremena« zanimati ni za koga.
Spolno nasilje se obavlja u manje osvijetljenim ulicama, u
parkovima, zakucima i zapuštenijim dijelovima grada, u blizini
stanica, podzemnih željeznica i slično. Nije rijedak slučaj da
spolno nasilje organiziraju bezočni i prostački derani, ali i
prijevoznici i auto-vozači koji daju »uslugu« djevojkama koje
se služe autostopom pa se čini da kod nekih nije moguće posve
ni isključiti želju za takvim iskustvima.
3. Osobe koje su najviše u opasnosti i na koje se vreba jesu
djevojke bez obrane i možda za svoju dob manje razborite. No
ne manjka ni mladih žena, djevojčica prije puberteta ili još
mlađih kao i većih i manjih dječaka.
Spolno nasilje nekad vrši i muž nad vlastitom ženom, osobito
u Prvom-najviše civiliziranom svijetu (!), o čemu postoje i
dokumentarni filmovi i video-kasete. U takvim slučajevima žena
je zaista ro- pkinja, mora služiti muževljevu nesređenu i
neuravnoteženu bludu, dok se on poziva na svoje »ženidbeno
pravo«. Postupa kao onaj koji ni za trenutak nije kadar
obuzdati nalet razularene strasti, ne obazirući se na ženino
zdravlje, raspoloženje, napose njezino dostojanstvo žene i
eventualno majke. Sve je bačeno u blato. Ona ne smije reći ri-
ječ. Nema mogućnosti prigovora, a još manje dogovora i slobode
izbora: mora jednostavno biti spremna na takvo grozno
služenje, inače jao njoj... I sve se to događa u ovom našem
»civiliziranom« društvu koje, uostalom, sve to mimo tolerira,
a uvijek govori o svojim novim humanim dostignućima.
PREDBRAČNA LJUBAV
Pravno-moralni aspekt
1. Zakonodavstvo većine država javno spolno nasilje ipak
smatra krivičnim djelom. Ali državni zakoni kažnjavaju samo
javno jizičko spolno nasilje, ali ne zaštićuju dovoljno ženu
od moralnoga spolnog nasilja. Nadalje, zakonodavstvo bi takvo
krivično djelo moralo smjestiti među delikte kojima se vrijeđa
dostojanstvo osobe, a ne samo među povrede javnoga etičkog
ponašanja građana ukoliko se događaju na javnim mjestima.
Treba uvijek i u svakom slučaju znati kad se radi o
dostojanstvu ljudske osobe: prioritet ima osoba jer ostale
vrijednosti u usporedbi s osobom jesu drugotnog reda, iako
mogu biti i često jesu važne ljudske i građanske vrijednosti.
Dostojanstvo ljudske osobe s naravno-etičkog aspekta
(filozofski), prema Gaudium et spes (br. 25), jest »počelo,
subjekt i svrha svih društvenih ustanova...« A deklaracija
Dignitatis humanae (br.
6), prema nauku pape Pija XII. i Ivana XXIII., opće dobro
države (društva) čvrsto povezuje s ljudskom osobom, doslovce:
»I opće dobro društva - a to je zbroj onih okolnosti
društvenoga života koje ljudima omogućuju da potpunije i lakše
postignu svoju vlastitu svr- šnost - u najvećoj se mjeri
sastoji u zaštiti prava i dužnosti ljudske osobe.« I malo
dalje ovim riječima: »Štititi i promicati nepovrediva prava
čovjekova bitno spada u dužnost svake građanske vlasti.«5
Uzmemo li pak u obzir transcendentni karakter dostojanstva
ljudske osobe kao »slike Božje« (teološki), onda će nam dati
jedno svjetlo odlomak iz Gaudium et spes (br. 14): »Čovjek,
tijelom i dušom jedan (...), zbilja se ne vara kad se priznaje
višim od materijalnih elemenata i kad se ne smatra svodivim na
golu čest prirode ili na anonimni element ljudskog društva.
Svojom nutrinom on uistinu nadilazi sveukupnost stvari (...).
Stoga priznavajući u sebi duhovnu i besmrtnu dušu, nije žrtva
lažna utvaranja koje proistječe samo iz fizičkih i socijalnih
uvjeta nego, naprotiv, dohvaća samu duboku istinu stvari.«
204
0 nepovredivoj vrijednosti ljudske osobe, nakon Vatikanskoga
drugog, govore i najnoviji dokumenti Učiteljstva: Veritatis
splen- dor,6 Evangelium vitae,1 Kongregacija za vjeru svojom
Nota dottri- nale - o nekim pitanjima koja se odnose na obvezu
i ponašanje katolika u političkom životu.8 Etičnost ili
moralnost je objektivna kategorija koja vrednuje djelovanje
(ponašanje) ljudske osobe, dok je ontološko dostojanstvo iste
osobe temelj svakog djelovanja; ono proizlazi iz osobe i
pokazuje osobu (svu, ali ne potpuno), zato je njezina
vrijednost prva i temeljna iznad svih ostalih zemaljskih
vrijednosti.
Uzimajući u obzir taj nauk Crkve, bilo bi pravnički
neispravno kad bi zakonodavac strožim zakonom kažnjavao krađu
protiv društvenog ili privatnog dobra negoli krivično djelo
protiv dostojanstva ljudske osobe. Krivično djelo spolnog
nasilja treba kazniti kaznom pozitivnog zakona države koja je
odgovarajuća dostojanstvu povrijeđene i ponižene ljudske
osobe. U svakom slučaju, nikad ne smije biti manja od one koja
je predviđena za krivično djelo protiv povrede imovinskog
prava ili prekršaja javne etičnosti.
2. Na etičko-moralnom planu. Na trenutak uzmimo usporedbu:
ako prostitucija ponižava osobu u njezinu dostojanstvu i teško
kalja onoga koji je provodi, s većom ozbiljnošću to treba reći
za seksualno nasilje. Nasilnik podvrgava osobu kao ropkinju
svojega bluda, kao predmet i sredstvo iskorištavanja u svrhu
razularena libida. Prema tome, spolno nasilje sadrži bar dva
teška grijeha: protiv kreposti čistoće i protiv kreposti
pravednosti.
Takvim nasiljem svakoj ženi, u kojem god se stanju nalazila
(djevojka, redovnica, udana, udovica), pogažena su njezina
temeljna prava dostojanstva i slobode, nanoseći joj najtežu
sramotu i nepravdu protiv njezine istine kao žene, s obzirom
na njezin fizički i moralni integritet. Čin najteže vrijeđa
Boga, u Kristu Otkupitelju i Duhu Svetom, koji je u svoju
zaštitu uzeo sve ljude i svakoga pojedinog da nitko nikada i
ni od koga ne smije biti iskorišten i zlorabljen.
Stoga nema nikakve sumnj e da j e spolno nasilj e na etičko-
moral- flom planu vrlo teška povreda, štoviše, povreda koja
spada među
PREDBRAČNA LJUBAV
najteže povrede koje uopće može počiniti čovjek prema čovjeku.
Povreda je zaista mnogostruka, protiv: istine i dostojanstva
osobe, pravednosti, slobode, ljubavi, čistoće, časti... Sve je
bačeno u blato i najsramotnije pogaženo... U tom iznutra zlu
činu (KKC 2388) ni s koje strane nema ništa pozitivna.
Četiri teška pitanja
Ova su pitanja pospješena i nametnuta raznim spekulacijama u
sredstvima priopćavanja koja su nas obavješćivala o
zastrašujućim događanjima, uglavnom za vrijeme srpske agresije
na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1993. Bilo je i službenih
izvještaja za to odgovorne Istraživačke komisije, pod
predsjedanjem poljskog premijera Tade- usza Mazowietckoga. U
sintezi jednog priopćenja iz Ženeve (13. veljače 1993.)
čitamo: »Silovanja su počinile sve strane u sukobu, iako
najviše srpske snage nad muslimanskim, često malodobnim, žena-
ma. Nikakav, vojnički ili politički, autoritet nije prstom
maknuo da zaustavi taj zločin koji je često i u više navrata
prakticiran i u mnogim konc-logorima. U Bosni i Hercegovini i
u Hrvatskoj silovanje je služilo kao sredstvo etničkog
čišćenja. Često se vrši pred čitavim selom s namjerom da se na
taj način terorizira narod i natjeraju u bijeg cijele etničke
skupine.«9
Da bi o tim zvjerstvima probudio savjest međunarodne
zajednice, i papa Ivan Pavao II. šalje generalnom tajniku UN
Boutrosu Gha- liju poruku (1. ožujka 1993.) u kojoj
sintetizira strašne činjenice protiv naroda Bosne i
Hercegovine pa kaže: »Smrt, tortura, silovanje i protjerivanje
jesu mnogostruko lice mržnje.«10
I žene čitavoga svijetu sa zgražanjem iskazaše protest.
Spomenimo Centro italiano femminile (CIF) koje upravi peticiju
Boutrosu Ghaliju i Tadeuszu Mazowietckom u kojoj piše: »U ime
‘etničkog čišćenja’ tisuće žena, djevojaka i djevojčica žrtve
su masovnog silovanja koje se, unatoč izravnim svjedočanstvima
i protestu Amnesty
206
Intemationala, nastavlja vršiti u logorima nasilja. U ex
Jugoslaviji je seksualno nasilje hladno kod stola planirano
kao ratno oružje i zapovjeđeno kao dužnost trupama, s jasnim
ciljem da nametnu ženama rađanje ‘malog neprijatelja’. To je
zastrašujući pronalazak koji se može usporediti jedino sa
stanovitim praksama nacista. Radi se o nasilju pred kojim nije
moguće šutjeti.«11
Imajući u vidu te činjenice, pod moralno-duhovnim aspektom
moramo objasniti: 1) Smije li silovana žena izvršiti pobačaj
začetoga djeteta?, 2) U predviđanju silovanja smije li se
uteći kontraceptivnoj piluli?, 3) Pošto se nehumani čin
dogodio, isključuje li Crkva svaki tip posredovanja?, 4) Kakva
će biti sudbina rođene djece, osobito ako su majke redovnice?
1. Pitanje uklanjanja začetog plodal
Nauk Crkve je trajan i jasan nekoć kao i danas. Papa Ivan
Pavao
II. u dirljivu pismu od 2. veljače 1993. (objelodanjenu 27.
veljače : 1993.), upućenom sarajevskom nadbiskupu, tada mons.
Vinku Pulji- ću (još nije bio kardinal), progovara o
materijalnom i duhovnom pustošenju izazvanom ratom u Bosni i
Hercegovini, a ponajviše o posljedicama neljudskoga spolnog
nasilja. U njemu, među ostalim, izjavljuje i poziva: »U svakom
slučaju treba sa svom jasnoćom kazati daje dijete koje se ima
roditi nedužno, nema na sebi nikakve odgovornosti i stoga ni
na koji način ga se ne može smatrati napadačem, koliko god
treba osuditi ono što se dogodilo. Stoga se cijela zajednica
mora okupiti oko toliko bolno uvrijeđenih žena i njihovih
bližnjih
i pomoći im da čin nasilja pretvore u čin ljubavi i
prihvaćanja.«12
Važno je reći i ovo: Papa u tom pismu nema ni riječi osude
upravljene bosanskim ženama. On poziva cijelu katoličku
zajednicu da •pomogne karitativno i s poštovanjem žrtve toga
»divljega nasilja«. Nikoga nije osudio osim agresora: »Ljudi
izgubljeni razumom i savješću.«13 Nažalost, smisao Papine
poruke, što se tiče osnovnih zasada katoličkoga morala u
postupku sa začetim plodom, feministkinje
- što je bilo i očekivati - teško osporiše.
PREDBRAČNA LJUBAV
Isti Ivan Pavao II. u pismu Evanđelje života — o vrijednosti
i nepovredivosti ljudskog života (25. ožujka 1995.) - vjekovni
nauk Crkve sažet će u dva teksta:
»Potvrđujem da je izravno i voljno ubojstvo nedužna ljudskog
bića uvijek teško nemoralno. Takav nauk, utemeljen na
nepisanom zakonu koju svaki čovjek nalazi u vlastitom srcu
(usp. Rim 2,14-15) potvrđuje Sveto pismo, prenosi Predaja
Crkve i naučava redovno i opće Učitelj stvo« (br. 57).
I sljedeći tekst: »Izjavljujem da izravan pobačaj, tj.
hotimičan kao cilj ili sredstvo, sačinjava uvijek težak
moralni nered jer sadrži namjerno ubojstvo nedužna ljudskog
bića. Taj je nauk utemeljen na prirodnom zakonu i na napisanoj
riječi Božjoj, nju prenosi Predaja Crkve i naučava redovno i
opće Učiteljstvo« (br 62).14
Te dvije Papine izjave nisu drugo doli tumačenje pete Božje
zapovijedi: »Ne ubij!« - »Ne ubij nevinoga!« A zametak u
majčinoj utrobi - iako je dobio život bezočnim spolnim
nasiljem bezimena agresora-jest nedužna ljudska osoba. Prema
tome, nema pravednog zakona koji bi ga smio lišiti života.
Krivnje na sebi nema čedo koje se, nakon nasilničkog teško
grešnog čina, u majčinoj utrobi začelo i razvija se. Odgovoran
je nasilnik i oni od kojih je taj, eventualno, bio ucijenjen.
Njegova (njihova) je odgovornost pred Bogom i pred ljudima
velika. U toj - o nepovredivosti ljudskog života od njegova
prvog trenutka kao osobe - jednoj od središnjih točaka
katoličkog morala nauk je kristalno jasan.
2. U predviđanju spolnog nasilja smiju li se žene uteći
kontraceptivnoj pilulil |
Ključ rješenja treba tražiti u shvaćanju naravi nasilničkoga
spolnog čina. Normalan bračni spolni čin je čin Ijubavi dviju
osoba sjedinjenih zakonitom ženidbom. Po svojoj strukturi i
naravi je svjesno;
i slobodno biran, a ima dvije dimenzije: onu koja ih jače veže
u Iju-; bavi i onu koja je otvorena za mogućnost začeća
djeteta (HV 12 i 14). Svaki kontraceptiv ima zadaću isključiti
mogućnost začeća, što; tvori moralni nered.
208
Ali ovdje smo u posve drukčijoj situaciji. Silovanje ili
spolno nasilnički čin nema ništa zajedničkog s ljubavnim,
činom supružnika koji mora biti otvoren za rađanje. Silovanje
je, naprotiv, brutalna agresija protiv osobna dostojanstva,
slobode itd., kako smo gore rekli, nema mrve ljubavi u tako
delikatnoj i važnoj materiji kao što je prokreativni čin. A
treba dodati i rasnu te nacionalnu mržnju kojom se izvodi.
Nije bio rijedak slučaj u Bosni daje agresor ženu, neposredno
nakon silovanja, ubio. Stoga najozbiljniji teolozi morala idu
prema tome da u takvu slučaju kontraceptiv nije više
kontraceptiv jer je njegov moralni objekt s posve drugom
svrhom, tj. jedino moguće sredstvo samoobrane od neželjenih
posljedica silovanja. Može li, dakle, takva samoobrana od
teških posljedica agresivna seksualnog napada biti zabranjena?
Jer taj grub napad nema veze sa svojevoljnim otklonom začeća
djeteta u supružničkom bračnom činu, što je uvijek i svugdje
zabranjeno (HV 14).15
Pitanje, dakle, zadire u opći etičko-moralni problem: je li
uporaba kontraceptivne pilule (ili nekoga drugog
kontraceptiva) uvijek i svugdje apsolutno nedopuštena da
zapriječi ovulatomi proces kad se radi o seksualnoj agresiji
na ženu, njezin poziv žene i majke, njezino poslanje i sam
život? Pitanje nipošto nije lagano: ono ima svoju prilično
nejasnu povijest i načelna alternativna stajališta.
1) Sto se tiče povijesti, zemljo vidna karta nas vodi u
dvije međusobno udaljene zone našega globusa: u Bosnu i
Hercegovinu i u bivši belgijski Kongo.
U slučaju Bosne i Hercegovine (1992./93.) raspisao se bio
svjetski tisak, napose u slučaju redovnica koje, eventualno,
ostadoše u drugom stanju, nakon što su od vojnika pretrpjele
nasilne čine, a »da su uzele pilulu, to se ne bi dogodilo«.
Bez obzira na istinitost iznese- nih činjenica (navodno 40
napadnutih redovnica), isti moralni problem je i za druge
žene. Redovničko posvećenje utječe na težinu zločina koji
počinja napadač i na mjeru straha i poniženja koje trpi na-
padnuti, ali ne mijenja moralnost pitanja.16
PREDBRAČNA LJUBAV
U slučaju belgijskog Konga (1960./61.) i njegove krvave
revolucije tisak je donosio tvrdnje o »mnogim redovnicama«
seksualno napadnutim od bezočnih vojnika. Redovnicama je,
navodno, sam papa Pio XII. dao mogućnost uzeti pilulu kao
preventivno sredstvo samoobrane. Odatle i famozna izreka
»pilula belgijskog Konga«. Je li Papa zaista dao tu mogućnost
i kojim putem su redovnice o tome bile obaviještene, javnosti
nije poznato.17
Godine 1961. revija Studi cattolici upitala je o tom
predmetu ondašnjeg tajnika Kongregacije Koncila, Pietra
Palazzinija, isusovca Franza Hiirtha, profesora moralne
teologije na Sveučilištu Gregoria- na, i monsinjora Femanda
Lambruschinija, profesora moralne teologije na Lateranskom
sveučilištu. Sva su trojica bili poznati glasoviti teolozi i
vrlo cijenjeni u rimskim krugovima: Palazzini posebno u
Dikasterijima Svete Stolice, a Hurth kao jedan od osobnih
teologa pape Pija XII. Pitanje koje im je postavila dotična
redakcija revije Studi cattolici ima se razumjeti u sklopu
afričkih događanja s redovnicama u bivšem belgijskom Kongu: »U
opasnosti od mnogih revolucionara ili u situaciji
nekontrolirana nasilja, smije li se Bogu posvećena žena
zaštititi od posljedica spolnog nasilja uzevši pilule koje
priječe ovulaciju?« Nijedan od tri upitana teologa nije dao
negativan odgovor. Najodlučniji i najjasniji u potvrdu moralne
do- puštenosti bio je pater Hurth. Njegov je argument
utemeljen na filozofsko-teološkim uvjetima »zakonite obrane
protiv nepravedna napadača«.18
Nakon rasplamsavanja nove rasprave 1993. oko silovanja redo-
vnica u Bosni i Hercegovini, još su važne neke informacije.
Kardinal Palazzini u jednom intervjuu za 30 Giorni potvrdio je
svoje misije-: nje iz godine 1961.19 Tada je nastupilo više
autora s raznih stajališta: G Gatti, L. Rossi, P. Goffinet, L.
Albacete, K. Demmer, I. Carrascož De Paula, J. R. Flecha, M.
Vidal, G. Herranz, M. Di Janni, S. Majo- rano, J. Grundel.20
Javile su se i dvije biskupske konferencije: ona iz Engleske
već g. 1987. i ona iz Pennsylvanije iste godine 1993. Ovoj,
izgleda, neki pojmovi nisu bili jasni, na primjer djelovanje
»pilule
210
dan kasnije«, zatim »pređovulatomo razdoblje«... na što je
bioeticka revija Katoličkog sveučilišta Italije Medicina e
Morale21 reagirala napomenom: »Biskupi Pennsylvanije nisu uzeli
u obzir da uporaba estro-progestiničkih preparata, danas inače
u prodaji, ne isključuje abortivni učinak, i to u slučaju ako
zataji antiovulatomi učinak.« Dakako, ovom napomenđm koja
posve zaokreće stvar, tj. od rasprave o piluli »kao
kontraceptivu« na raspravu o piluli kao mogućem abor- tivu,
izazvana je »daljnja refleksija o pribjegavanju antiovulatomoj
piluli«.22
2) Sto se tiče pak doktrinalne alternative, ona ima dva
ključna pitanja i dva odgovora ili stajališta teologa.
Je li narav kontraceptivnog sredstva takva daje ono uvijek i
samo kontraceptiv ili u slučaju gruba seksualnog napada može
služiti kao obrambeni štit od neželjenih posljedica toga čina?
Spolni nasrtaj je čin nepravedna napadača na tijelo žene.
Moralni objekt obrambenog sredstva (pilule ili kontraceptiva)
nije čin kontracepcije kakva se vrši među zaljubljenim
osobama, nego zaista obrana od teških nametnutih posljedica (=
neželjeno dijete, povreda slobode, dostojanstva itd.). Nisu
»okolnosti« te koje mijenjaju moralnost uporabe kontraceptiva
(kako bi htjeli »proporcionalisti«), nego se radi o novom
moralnom objektu', o pravednoj i nužnoj samoobrani, ne
prvenstveno od napadača kao takva, nego od neželjenih
posljedica napadačkog čina. A to - s obzirom na nov moralni
objekt - mijenja dejini- ciju kontraceptiva; on više nije
»kontraceptiv«, nego jedino nužno obrambeno sredstvo protiv
posljedica seksualnog silovanja. Treba, dakle,
razlikovati»kontraceptiv« od »sredstva zakonite obrane«.
Zato se može i smije reći da u slučaju spolnog nasilja
kontraceptiv više nije kontraceptiv; on postaje jedino moguće
sredstvo samoobrane od neželjenih učinaka spolnoga nasilnog
akta. Žena ima pravo isključiti neželjeni učinak. »Jasno je da
u tom slučaju nismo sučelice svojevoljnom kontraceptivnom
izboru. Gledajući moralni objekt, radi se o zakonitu izboru
obrane od neželjenih i škodljivih posijedi-
PREDBRAČNA LJUBAV
ca agresije na vlastito tijelo... U slučaju silovanja ne
pristaje se na spolni odnos niti se vrši u slobodi.«23
Dakle, ne radi se o tobožnjem »iznimnu slučaju« kada bi se
navodno kontraceptiv »smio« u normalnu spolnom odnosu
uporabiti jer je on po definiciji takav da ga nikad nije
dopušteno uporabiti: spolni čin u kojem se osoba: služi
kontraceptivom uvijek je u sebi zao čin.
3) Drugo je pitanje preventive, naime, pilulu treba uzeti
prije, možda i znatno prije napada, a definicija obrane od
nepravedna napadača zahtijeva da obrambeni čin u
proporcionalnoj mjeri (»incul- patae tutelae — obrane bez
krivnje«) - uslijedi kao odgovor u isto vrijeme aktivnog
napada. Dakako, ako je kod tog principa bitna kategorija
»istovremenosti« (ne jedan sat ili dva prije), onda »preven-
tivna samoobrana« ne dolazi u obzir. Ozbiljni teolozi morala
princip samoobrane ne temelje na istovremenosti nego na
bitnosti smisla samoobrambenog principa.
Noćas, kad ovo pišem (28./29. siječnja 2003.), predsjednik
SAD-a G. Bush govorio je 66 minuta naciji o mogućem skorom
»preventivnom obrambenom ratu« protiv Iraka da se »postigne
mir od terorista i od nuklearne katastrofe«, za koju Irak
posjeduje oružje. Ne ulazeći u raspravu moralnog opravdanja
(?) takva tipa »preventive«, treba reći daje bitna razlika
između rata (sa svim užasima razaranja koje suvremeni rat
uzrokuje) i pilule kao nužna samoobrambenog sredstva da ne
dođe do nametnuta začeća »ničijeg« djeteta, čija su
egzistencija, osnovna prava i odgoj upitni od prvog trenutka
njegova života. I
Stoga o preventivnom kontraceptiva (piluli) kao obrani od
neželjenih posljedica silovanja moramo, jasnoće radi, reći:
ukoliko bilo koje obrambeno sredstvo u rečenom smislu jest ili
postaje abortivno sredstvo, onda se takvo sredstvo nikada i ni
u kojem slučaju ne smije uporabiti: vrijedi ono što smo kazali
u točki 1. ovoga odsjeka. Pa i onda kad bi takvo sredstvo
vjerojatno »moglo biti abortivno«, ne
212
smije se primijeniti jer se u tom slučaju ne možemo ravnati
principom probabilizma nego tuciorizma.
3. Pošto se nehumani čin dogodio, isključuje li Crkva
napadnutoj ženi svaki tip posredovanja? U istoj reviji i istom
broju mons. Lambruschini pomišlja na moguću liječničku
intervenciju smjesta nakon sramotna čina kako bi se
zapriječilo začeće djeteta. Naime, između čina i začeća
postoji ipak stanovito vrijeme, ali ga je vrlo teško utvrditi.
Ovisi o toliko čimbenika. Smatralo se da u tom »međuvremenu« -
nazovimo ga tako - postoje mogućnosti intervenirati naravnim
tehnikama (pranjima) da se izbjegne začeće.
Napretkom biološke znanosti naglašava se da spermatozoidi,
kojih je nakon čina na milijune u vagini, svojim brzim
prodiranjem u svega nekoliko sekunda dohvate već vaginalnu ili
cervikalnu cijev i više ih se ne može ukloniti čak ni pranjima
koja su smjesta i na vrijeme poduzeta. Ako je pak pranje
izvedeno mnogo dublje na razini maternice, ono više nije kadro
zapriječiti začeće (jer se već dogodilo), nego ometa nidaciju
oplođenog jajašca, a to znači da služi kao abortivno sredstvo.
Moralna dopustivost takvih pranja ili sličnih intervenata u
tom »međuvremenu« ovisi, dakle, o činjenici jednog posve
opravdana postupka ili već teško grešnog, tj. abortivnog.
Abortivna, znamo, akcija prekida već začeti čovjekov život.
Htjelo se izbjeći začeće, a izveo se pobačaj, što bi značilo
jednom kriminalnom djelu, nasilnom spolnom činu, dodati drugo
kriminalno djelo, pobačaj začetog čeda. Zato se danas u
ispitivanju takvih nesigurnih i opasnih metoda ginekolozi
izražavaju s velikim oprezom jer ih smatraju u visoku stupnju
nesigurnim.
Konačno, na čitavoj zajednici ostaje dužnost pobrinuti se
oko posljedica nasilničkog čina. Na svaki način treba
priskočiti u pomoć unesrećenoj ženi da ostane normalna i
ponese teret strašna iskustva pa da joj se na savjest ne
natovari još i teret uporabe abortivnih sredstava. Društvena i
zakonodavna pomoć treba ići u prvom redu za tim da ozbiljnim
sankcijama spriječi spolno nasilje. Ne radi se samo o
PREDBRAČNA LJUBAV
tome da trudnoća donosi probleme oskvrnutoj ženi i djetetu,
nego je takvo nasilje samo u sebi objektivan javno-moralni
problem.24
4. Riječ o sudbini djece silovanih redovnica. Ima li sa
socio-psi- hološkog vidika izvedivih sugestija? Teolog morala,
nažalost, nema nikakva općeprihvatlj iva recepta. Treba
studirati mogućnosti za svaki pojedini slučaj. Mnogo ovisi,
prije svega, opsihološkim uvjetima osobe koja je sve to
pretrpjela. Uzmimo redovnicu koja želi dalje živjeti svoj
poziv posvećenog života kao redovnica, a ima mogućnost da
dijete adoptiraju njezini bližnji; bi li takvo rješenje bilo
najbolje? Teško je reći jer će dijete živjeti bez majčine
blizine i ljubavi, stoje iz drugih razloga, uostalom, danas
sudbina mnoge djece. U drugom slučaju redovnica može u
savjesti, s punim razumijevanjem susesta- ra zajednice kojoj
pripada, odlučiti da napusti zvanje i da se posveti odgoju
djeteta. Treba imati na umu, a u svjetlu dosadašnjih iskusta-
va, da se majčinski osjećaj može javiti istom koju godinu
kasnije; iako toliko ranjena, ispočekta dijete ne prihvaća.
Zato nije moguće dati točne naputke. Da bi se pogodio pravi
put, neka to bude nakon produbljene meditacije i molitve,
savjetovanja sa stručnjacima, napose s duhovnikom i
ispovjednikom koji će najbolje moći prosuditi stanje, nagnuća,
Božji govor u savjesti dotične redovnice.
Završavam spominjući jedan žalostan slučaj, ne redovnice,
nego svjetovne djevojke koja je pretrpjela seksualno nasilje
od jednog pokvarenjaka u dotičnom selu. Događaj je na nju tako
silno djelovao da joj se pomutila pamet. Njezini roditelji i
rođaci - dobri vjernici - bi
li su toliko prisebni da su sačuvali život djeteta. Ona ga
je rodila u stanju teške umne poremećenosti. Njezini su
primili dijete kao svoje sa svim dužnostima katoličkog odgoja.
Majka pak djeteta nije se više nikad povratila u normalno
zdravo stanje.
214
; XIII. SAMOZADOVOLJAVANA RAZARA ; ČISTOĆU
Već smo promotrili četiri suvremena pitanja iz negativnog
područja ljudske spolnosti. Počeli smo s mnogostrukim
utjecajima L »pomokulture«. Ova zarana utječe na spolnu
»nestrpljivost« mladih koji teško podnose bilo kakvo
ograničenje na tom području. Potom smo razmotrili ne samo
predbračne, nego i mnogostruke »tipove spolnih odnosa« te smo
svim tim nedopuštenim odnosima naposljetku dodali i »spolno
nasilje« koje može imati i političko obilježje.
1. Okvir problema. Ovim razmatranjem ulazimo u pitanje
pojedinačnih negativnih izražaja ljudske spolnosti od kojih
logički na prvo mjesto dolazi mladenačko »samozadovoljavanje«
ili »masturbacija«. Kontekst je poznat. Kongregacija za nauk
vjere u izjavi Persona humana (1975.) o nekim pitanjima
seksualne etike ovako ga opisuje:
»Danas se često dovodi u sumnju ili se otvoreno napada
tradici- : onalni katolički nauk prema kojem je masturbacija
težak moralni nered. Govore da psihologija i sociologija
pokazuju kako je ona, na-
■ ročito kod adolescenata, prirodna pojava u spolnom razvoju.
Tu ne
■ bi bilo stvarnog i teškog grijeha osim da se netko
svojevoljno prepusti samozadovoljavanju zatvarajući se u
sama sebe (‘ipsacija’) jer bi u tom slučaju takav čin bio
bivstveno suprotan ljubavnom sjedinjenju osoba različitog
spola koje neki smatraju najvažnijim kada se radi o potrebi
dara spolnosti. Takvo shvaćanje u suprotnosti je s naukom i
pastoralnom praksom Crkve« (PH 9).1
2. Adolescenti u pubertetu već se smatraju zrelima.
Postavljaju pitanje: »Nisam li već sazrio? Znadem kako se
moram ponašati...«
PREDBRAČNA LJUBAV
Istina, fizička se zrelost postiže sa završenim pubertetom
(Freud). Dovoljna psihička zrelost, prema vrsnijim
psiholozima, postiže se tek nakon dvadesetpete, tridesete pa
ne savjetuju prije ni ženidbu ni ređenje ni profesiju. Neki je
svode na »afektivnu zrelost« (Allport, Cruchon).
Jedna od zasluga psihologije razvoja Erika Eriksona je ta
što sazrijevanje vidi kao proces čitava života, ne izuzimajući
ni staračku dob. A znamo daje sv. Alfonz Liguori, otac
moralista, moralnu ili duhovnu zrelost osobno doživljavao
postupno pa je smatrao da se ona formira od djetinjstva do
smrti, ali tako daje »više« ili »manje« moralne zrelosti
opazivo u životu i radu svakoga. Ustanovljeno je da se u
zapadnoj kulturi pojam zrelosti zamaglio, iznakazio, uvelike
izgubio. Razlog će biti taj što pojam osobe i osobnosti nije
više jasan. Kad se čuje: »Želim se realizirati kao osoba
muškarca«, ne zna se je li to Boetijev, Tomin, Blondelov,
Maritainov pojam osobe ili nijedan od njih, nego neki mutni
Buberov ili ni taj. Ovdje se, naime, ne radi o ontološkom
pojmu osobe nego o moralno-đuhovnom sazrijevanju osobnosti.
U svakom slučaju, mladi o kojima je riječ daleko su od
kompletne osobne zrelosti pa nam je zadatak da ih ovdje
prijateljski upozorimo na kompleksan problem
samozadovoljavanja, da im predočimo četiri faze tog fenomena,
da ih upozorimo na bio-psihološke, socio- -kulturalne i druge
uzroke o kojima nam govori znanost, napokon, da se prisjetimo
etičko-moralnih, teoloških i pastoralnih kriterija koji
stavljaju na pravo mjesto seksualnost - sukladno dostojanstvu
ljudske osobe - prema humanim i evanđeoskim zasadama kreposti
uzdržljivosti kojom ravna krepost čistoće.
Tim ukazujemo put točnu odgoju, ispravnu ravnanju i
življenju te Božje snage u čovjeku koja se zove »spolna
sposobnost«, čija točna i ponovimo ispravnu riječ - čista -
delikatna uporaba vodi do zrele humane i kršćanske osobnosti.
»Kad smo stajali pred Miche- langelovom Pieta u bazilici Sv.
Petra u Rimu i razgovarali zašto je umjetnik prikazao Majku
Isusovu tako uočljivo mladom, Ivan Merz je rezonirao: ‘Čistoća
i nevinost ne starel ’«2
216
SAMOZADOVOLJAVAM® RAZARA ČISTOĆU
Mnogostruka složenost fenomena
1. Neke izreke laicističke etike kažu da samozadovoljavanje
ili masturbacija (rabe se vrlo sofisticirani izrazi: samotni
čin, onanizam, ipsacija, fiksacija, gratifikacija,
autoerotizam i tako redom) nije zlo ako se vrši, na primjer,
da bi se nadvladalo unutarnje stanje napetosti', zlo je pak
ako se obavlja na egoističan, narcistički način... Ne tumači
se dalje što u stvari znači to »egoistički«, »narcistički«.
Mi se pitamo: nije li svaki svjesno-slobodan takav čin
egoističan, pa i narcistički, znači, protiv prave ljubavi?
Masturbatorsko ponašanje u subjektu zdrave moralne svijesti,
osjetljivu na humane i religiozne vrijednosti, ne povećava li
još više nutarnju napetost umjesto daje ukloni? Ne stvara li
nutarnju prazninu (vacuum)? Iskustvo svakog poštena mladića i
djevojke kaže daje takvim padom oskvmjena čistoća i u srcu
nastala pustoš. Kaže se laički: onaj koji se samozadovoljava,
ne čini nikome zlo. Ali gledano teološki, u pretpostavci da se
radi o moralno zloj akciji, ne umanjuje li milost svoj
zajednici? Ne umnaža li se time i »grijeh svijeta«? Može li
masturbacija - po definiciji zla u sebi - (što kasnije
dokazujemo), služiti kakvoj dobroj svrsi? Ima autora, napose
psihologa dubine i nekih psihoanalitičara, koji smatraju da je
masturbacija »prva normalna faza u razvojnom procesu« (PH 9)
predadolescenata i adolescenata. Štoviše, W. Reich, poznati
bečki psihijatar, zagovara »pravo djece na seksualnu nasladu«.
Ali faza samozadovoljavanja nije »prva faza« u razvojnom pro-
cesu djeteta: prema Freudu i drugim psihoanalitičarima, ona
ima već svoju »mučnu povijest«, sve tamo od majčine utrobe,
kroz oralnu, analnu, edipovsku itd., pa ova masturbatorska
nastupa kasnije...
2. Neka pitanja mladih katolika kao što su: »Moram li prije
poći na ispovijed ili se mogu pričestiti ako čineći normalnu
osobnu higijenu (kupanje) u erogenim zonama tijela budu
provocirani osjećaji spolne ugode i meni se sviđaju? Ako mi se
ponovno događaju spontane noćne polucije (izljevi) provocirane
erotskim sanjama? Ako nakon teške borbe s napastima padnem u
masturbaciju? Moram li
PREDBRAČNA LJUBAV
sve te i slične manifestacije smatrati teškim grijesima?«
Nejasnoće na tome području u poštenu mladiću i djevojci
stvaraju i druga moralna pitanja. Pošten mladić i djevojka
trpe zbog opetovana kršenja šeste Božje zapovijedi: »Ne
sagriješi bludno!« Pa unatoč uvijek novim iskrenim odlukama
slijede ponovni padovi. Ponekad misle da su nesposobni za
dobro jer se smatraju nepopravljivo nečistima. Pa ako si
svojevoljnim spolnim uzbuđenjem pribave destilaciju (= pro-
kapljivanje), ali bez potpuna zadovoljenja, kako suditi taj
čin? Mladi koji se rijetko samozadovojavaju i nemaju stečenu
naviku u tom poroku ne razumiju zašto bi se takav sporadičan
čin imao smatrati smrtnim grijehom jer nikome ne čini ništa
zla.
Odgovaramo: prije svega, treba razlikovati »osjetiti spolnu
ugodu« od »pristati na spolnu ugodu«. Grijeha nema u tijelu,
nego u slobodnoj volji: volja hoće i pokreće mehanizme tijela
da dođe do ugode i do polucije ili volja to neće i ne pokreće
ništa (drži se pasivno), a ipak se u tijelu događaju rečeni
fenomeni, sve do svjesne, ali ne i voljne polucije. U prvom
slučaju se radi o grijehu, redovito teškom, u drugom slučaju
nema grijeha, možda koja nesavršenost. Nije pitanje ugode ili
naslade kao takve: grijeh nije u nasladi jer ona nema moralne
kvalifikacije (po sebi moralno nije ni dobra ni zla).
Moralnost ovisi o svjesnu, slobodnom voljom prihvaćenom činu
(držanju) počinitelja; u slučaju masturbacije ovisi o moralnoj
zloći toga čina.
Također, ispovijed nije magično ili mehaničko sredstvo za
dobivanje milosti, nego čin i znak iskrena obraćenja? Ona nije
potrebna ako grijeh nije siguran nego dvojben. Nesiguran
grijeh se ne smije ispovijedati kao siguran; može se ipak iz
pobožnosti, radi psihološkog mira savjesti, ispovjediti kao
»nesiguran« grijeh, što se skru- pulantima ne preporučuje jer
može samo povećati nezdrav osjećaj krivnje.
Spontanim noćnim polucijama praćenim erotskim sanjama ili
bez njih bavili su se već u Starom zavjetu pa se takav čovjek
smatrao nečistim, čak s ovim propisom: »Ako je među tvojima
tko po
218
SAMOZADOVOLJAVAN.® RAZARA ČISTOĆU
stao nečist zbog noćnog izljeva, neka iziđe iz tabora i neka
se ne vraća u nj. A predvečer neka se u vodi opere te u
smiraje može opet u tabor« (Pnz 23,11-12). Čak do u kasni
srednji vijek vodile su se rasprave o »grijehu noćnog
izljeva«. Razlog je ne samo starozavjetna židovska
praksa,'nego i u ondašnjem shvaćanju biologije (jednako i po
Aristotelu), da je u muškoj poluciji već čitav čovjek; kako
onda protumačiti nehotično »ubojstvo« tolikih ljudi? I u toj
točki je napredak biološke znanosti, kao i u nekim drugim
aspektima, dao svjetla ispravnu etičko-moralnom sudu: grijeha
nema u snu, polusnu, čak ni u svjesnu stanju ako čin nije
izvršen slobodnom voljom počinitelja.
Mladić koji upada u samozadovoljavanje mora naučiti
razlikovati etičko-moralnu kvalitetu jednog pada koji moralno
može biti teži od drugog pada koji moralno može biti lakši.
Nije, naime, svaka masturbacija jednako svojevoljna, jednako
slobodna, zato ni jednako teška ni jednako odgovorna, iako
svoju prvu objektivnu moralnost prima iz moralnog objekta (ne
iz fizičkog) niti iz okolnosti pa je po sebi uvijek težak
grijeh. Ali subjektivna odgovornost može biti umanjena
okolnostima u kojima se pad dogodio (= seksualna nervoza,
psiho-fizička napetost, neuspjesi, potištenosti, osjećaj
praznine i ostavljenosti, velik nasrtaj strasti, teška stečena
navika, slabost karaktera, posebne okolnosti: recimo, mlad
liječnik ginekolog kome je velika napast pregled lijepe žene
itd.).
Destilacija u nekim subjektima može biti bolećiva (zovu je
»li- bidinozna uretroreja«). Ako se pak ne radi o bolesti,
nego je zdrav mladić svojevoljno izaziva, prema prijašnjim
»probati auctores - priznatim autorima« moralne teologije
(suvremeni o tome ne govore), »grijeh je iste težine i vrste
kao i sama svojevoljno izazvana polucija«.4
3. Što je, dakle, samozadovoljavanje ili masturbacija? Bitan
problem je njezina točna definicija. Nije svaka akcija odmah
masturbatorska, iako izvana i u svojim mehanizmima može tako
izgledati. Zatim valja dobro uočiti realnost teškog grijeha za
koji se u isto vrijeme
PREDBRAČNA LJUBAV
traže tri uvjeta: teška materija, potpuna svijest i potpuno
slobodan pristanak.5 Prema tome:
Masturbacija u užem značenju je pri punoj svijesti i u punoj
slobodi stimuliranje erogenih zona ili spolnih genitalnih
mehanizama sa svrhom sebi pribaviti onaj spolni užitak
(orgazam) koji se na taj način može postići. A spolni užitak
(orgazam) jest funkcija određena isključivo za vrhunski
trenutak ljubavi kad se želi, također na fizičkoj razini,
zakonito i čisto sjedinjenje', za nas katolike ukorijenjeno u
sakramentu ženidbe. Ondje je to ugoda koja na tjelesno-spolni
način ponavlja i potvrđuje radost duhovnog sjedinjenja dviju
osoba koje se jedna drugoj daruju u ljubavi. Time je odmah
jasno da masturbacija po svojoj definiciji potpuno ispada iz
okvira ljubavi; ona u središte i kao cilj stavlja i hoće
izoliranu spolnu nasladu, odijeljenu od svoje zakonite svrhe.
Zato je takvo ponašanje nemoralno ili etički nedopušteno.
Masturbacija u širem značenju označava sve one pokušaje po-
draživanja dijelova vlastitog tijela, tj. erogenih zona koje
dovode do spolnog užitka.6 U tom smislu samozadovoljavanje je
poznato pod raznim sinonimnim izrazima koje smo već naveli i
kojima se ovdje možemo naizmjence služiti: masturbacija,
tražena polucija, onanija, autoerotizam, ipsacija i slično.
Iz same definicije je očito da samozadovoljavanje u središte
stavlja svoju spolnu nasladu, zato se i zove »samo-
zadovoljavanje«,; »samo-blud«, tj. bludništvo sa samim sobom.
U stvari se radi o ido- liziranju svoje požude (»libida«), a
onda i svoga tijela. To je narcizam, prema riječi starogrčke
mitologije: Narcis - mladić ljepotan koji se zaljubio u svoju
sliku u vodi potoka i od te ljubavi je umro na obali potoka,
iz njegova tijela izrastao je cvijet koji je prozvan njegovim
imenom. U prenesenu značenju to je čovjek zaljubljen u sama
sebe i stalno uživa sam u sebi. Ne mora uvijek biti i
autoerotizam;. što označuje pretjeranu pažnju koju netko
poklanja svom vanjskom; izgledu, »samodopadna samoživost« (I.
Hergešić).7
220
SAMOZADOVOLJAVANJE RAZARA ČISTOĆU
Spolno samozadovoljavanje, koje je tako postavljeno u
središte težnja i traženja, kažimo još jedanput, odijeljeno je
i izolirano od svoje spolne svrhe: darivanja u ljubavi. I
prema tome, takav je čin anarhičan. On nije i ne može biti
dobar.8
Pozadina četverostruke prakse
1. Postoje razne »vrste« masturbacije.
1) Redovita masturbacija kod mladih nerijetko je popraćena
vrlo : snažnim i konkretnim heteroseksualnim ili
homoseksualnim sanjarskim predodžbama i slikama. Pa ako te
mašte predočuju »odnos« s konkretnim osobama u trenutku
izvođenja masturbacije, može se govoriti o fomikatorskoj,
preljubničkoj, svetogrdnoj, homoseksualnoj, pedofilnoj itd.
masturbaciji. Redovito ipak duhovnici i ispovjednici ne pitaju
o tim vidicima ukoliko se pokornik sam ne optuži: na tom
području se drže pravila: »Melius deficere quam abundare - bo-
lje manje pitati negoli više«.
2) Izvanredna masturbacija, koju zovu i čisto fizička, a
redovito se javlja u starij im godinama, nema nikakvih
predodžbenih fantazija ili rijetko i slabih, nego se sve
odvija u hormonalno-živčanom sustavu. Ima ih koji će nanizati
čitav niz različitih tipova masturbacije kao što su:
periferijska, kompenzatorska, liječnička, hedonistička, pato-
loška... Kako god ih netko nazivao, za etičko-moralno
vrednovanje ostaje ono što smo kazali u definiciji.
3) Masturbatorski sindrom (= skupina simptoma koji zajedno
upućuju na patološko stanje) vrlo je opasan jer se radi o
stajalištu ili opredjeljenju (opciji) za masturbaciju, a ne
tek o sporadičnim padovima. Svaka voljna masturbacija se želi
»u sebi« ili »u uzroku« (= dotični hoće kupanje, sastanak,
razgovor, čitanje, gledanje... jer zna da će ga takav uzrok
dovesti do polucije koju namjerava).
4) Masturbacija zbog liječničkog pregleda sjemena. »Je li
dopušteno izravno izvesti masturbaciju da se dobije sjeme
kojim se otkri-
PREDBRAČNA LJUBAV
va zarazna bolest blennorragia [stvaranje gnoja pri
zapaljenju] da se, po mogućnosti, uzmogne izliječiti?« Papa
Pio XII. 19. svibnja 1956. odgovara: »Nije dopušteno.« Sličan
odgovor je dan tri godine ranije (8. listopada 1953.) i od
Svetog oficija već 2. kolovoza 1929.9 Ima, naime, i drugih
bolesti koje se mogu ustanoviti, po nekima čak isključivo, iz
pregleda sjemena. A dobiti nekim drugim putem muško sjeme
liječnici odbijaju jer da samo u normalnoj poluciji ima svih
onih sastojaka koji su potrebni da se ustanovi prava dijagnoza
bolesti. Taj je problem danas još aktualniji time što se želi
da svaki par prije ženidbe pođe na solidan liječnički pregled
zbog pojačane opasnosti od side i sličnih zaraza.
Ima, međutim, moralista koji takvoj masturbaciji, koja se ne
izvodi svojevoljno i slobodno da se pribavi užitak, nego
liječnički forsirano, daju novu definiciju: »nužno sredstvo
liječničkog pregleda«. Bojim se da bi tu mogla nastati
stanovita anarhija u smislu »subjektivnog morala« ukoliko se
Sveta Stolica novim odgovorom ne očituje na vrijeme.
2. Iskustvo o praksi
i
1) Masturbacijapredadolescenata i adolescenata, tj. u psiho-
so- matskoj razvojnoj dobi, ispunjenoj bio-
psihičkimnapetostima, izvanrednom znatiželjom »spoznati« i
»iskusiti« to područje, s jakom željom eksperimentirati svojim
i tuđim spolnim organima itd.; sve to danas u jednoj novoj
kulturi i općem erotiziranu ozračju koje ne samo pogoduje
slobodnjačkom ponašanju na ulici, u školi, na javnim mjestima,
u audio-vizualnim medijima, u skupinama vršnjaka itd., nego
čak potiče i na perverznosti raznih tipova.10 Znači da su naši
najmlađi i mladi natovareni teškoćama na tom području više
negoli možemo i zamisliti, svakako više negoli generacije
prije sto ili pedeset godina. Ta im je situacija nametnuta
izvana: od prijašnjih naraštaja koji stvoriše takve uvjete
života, od današnje kulture, od civilizacije nervoze, od žurbe
do iznemoglosti... Mladi su prisiljeni živjetiu okolnostima
prezasićenim pozivima na seks i seksualno. Stoga dužnosti
povjerene roditeljima i odgojiteljima da svoje mlade vode do
222
seksualne zrelosti i zrelosti u pravoj autentičnoj ljubavi
nipošto nisu jednostavne: od njih se traži solidna
odgojiteljska sprema.
2) Masturbacija odraslije i zrelije mladeži može biti
dvostruke prirode: neželjena koja se događa unatoč svim
pokušajima daje ne bude: jer je već ukorijenjena navikom, jer
je strast u dotičnom trenutku silno raspaljena pa postaje
opsjednućem, jer je biće već postalo hiperseksualno itd.;
željena ili tražena kojom je biće zahvaćeno u trostrukom
smislu: kao čin trenutne naslade, kao prisilno ponašanje,
kompulzivno i opsjedavajuće koje se često ponavlja, kao
masturbatorski sindrom, o kome smo govorili, a redovito je
posljedica frustracije izvan seksualnog područja: nezdrav i
patološki znak tendencije koja zahvaća čitavu osobu u svim
njezinim vidicima i očituje duboku strukturu njezine
osobnosti; takva je situacija ne samo moralno nego i
liječnički zabrinjavajuća.
3) Masturbacija oženjenih koja se prakticira u dvoje ili
pojedinačno, a može biti »oslobađajuća« od raznih napetosti
ili pak »bludni- čka«. Ima slučajeva kad muž upada u
masturbaciju bilo zbog navike baštinjene još od predbračnog
doba, bilo zbog »kompenzacije« bračnih čina koji ga ne
zadovoljavaju itd. Bračnu masturbaciju autori označavaju kao
preljub.
4) Masturbacija celibataraca i posvećenih osoba može imati
raznolike uzroke: neke od malo prije naznačenih koji se
razlikuju od subjekta do subjekta, od pomanjkanja duhovnog
života, napose molitvenog (a bez ozbiljna duhovnog života
celibat i čistoća se ne mogu obdržavati), od doživljavanja
osamljenosti i nedostatka topline u zajednici, od razočaranja
sa svojim pozivom, kad se upadne u pravu krizu vjere, u krizu
svog apostolata, svoga poslanja... Na objektivnom planu
moralna odgovornost je dvostruka: svetogrđe (zbog povrede
zavjeta ili obećanja čistoće) i grijeh protiv kreposti
čistoće.
PREDBRAČNA LJUBAV
Mnogostruka složenost uzroka
1. Biološki uzroci
Samozadovoljavanje je spontan fenomen dječaštva i mladenaš-
tva. Prema psiholozima, to je način općega spolnog ponašanja
djece i mladih u to doba koji ne pribjegavaju nekom izvanjskom
predmetu, traže zadovoljavanje u djelomičnoj spolnoj pulziji
vezanoj uz funkciju genitalnog organa (»penis«, »clitoris«)
ili uz uzbuđenje neke erogene tjelesne zone, i to prije negoli
su psihički sposobni da steknu neku opću ili globalnu viziju i
kontrolu ljudskog tijela.
Dječak ili djevojčica počinju se brzo zanimati za genitalni
aparat (»genitalna faza«) svoga tijela pa u sebi doživljavaju
težnje za samo- zadovoljavanjem, o čemu zapravo još ne daju
sebi nikakva računa. Nakon te faze, prema Freudu, slijedi
period »spolnog zatišja« koji je karakteriziran spolnim
»autoerotskim otklanjanjem« kako bi se spremile susljedne
faze, tj. predpubertetska i pubertetska. U pubertetu se, pod
djelovanjem spolnih hormona, događa mnogostruka preobrazba
mlada organizma pa mlad čovjek u sebi doživljava snažne spolne
napetosti kojih se općenito nastoji riješiti autoerotskim
činima.
Važno je znati daje moć autoregulacije i autokontrole u toj
dobi gotovo na nuli, svakako minimalna. Dječak je obuzet i
iznenađen dosad nepoznatom novošću otkrića, jednako kao i
djevojčica. Tu je krajnja slabost volje mlada čovjeka, velika
nezrelost na svim područjima, još posve infantilan osjećaj za
probleme života, pomanjkanje jasnoće o funkcijama spola,
gotovo redovito i veoma manjkav spolni odgoj. Mnogi mladi još
ni izdaleka ne znaju točno i precizno »čemu« služe stanoviti
fenomeni i čemu određeni interesi pa ih nerijetko uzimaju kao
zanimljive i kuriozne igre dok ih premnogi i sve jači izvanj-
ski poticaji na uzbuđivanja - kino, TV, opsceni tisak i slično
- drže u trajnoj spolnoj atmosferi iz koje oni ne znaju i ne
žele izaći.
Visok postotak kod mladeži koja se utječe samozadovoljavanju
(prema Kinseyju više od 90% među muškarcima i više od 60% među
ženama, ali statistike u svih autora nisu jednake), dakle, i
statistike
224
redovito s vrlo visokim postocima sile nas da pretpostavimo
daje ta pojava usko povezana uz rast i mladenačko bio-fizičko
sazrijevanje, ali ne samo uz razdoblje rasta, kako smo već
spomenuli.
Moralna odgovornost u toj dobi ovisi o stupnju
intelektualnog sazrijevanja: o spoznaji Boga, religioznih i
vjerskih zasada, etičko- -moralnih zahtjeva. Ostaje crkvenim
iskustvom potvrđen pedagoški propis: »Svaki vjernik, pošto je
došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje
iskreno ispovjediti svoje teške grijehe« (CIC, kan. 989).
Propis se opetuje kad je govor i o prvojpričesti koja će se
podijeliti »djeci koja su stekla sposobnost služiti se razu-
mom..., ali tako da prije obave sakramentalnu ispovijed« (CIC,
kan 914).
2. Psihološki uzroci
Suvremena psihologija osvijetlila nam je problem
masturbacije dajući nam istinskije motivacije o neredu na
osobnom planu. Taj je nered stanovit tip kompenzacije ili
nadoknade koja pretpostavlja psihološke situacije raznih
životnih frustracija ili je to izdanak nekog izvanjskog
pritiska, neke unutarnje potištenosti, prejake unutarnje
stimulacije i slično.
Samozadovoljavanje bi, prema tome, gotovo uvijek bilo neko
određeno bježanje u irealnost, u infantilnost, u rješavanje
problema ondje i na onakav način gdje i kako se rješenje ne
može naći. Takvo autoerotsko samozadovoljavanje uvijek je samo
djelomično i protivno, kažu psiholozi, potpunoj afektivnoj i
spolnoj ugodi bračnih odnosa, a koji, da bi bili kvalitetni i
uspješni, zahtijevaju zrelostpartnera, pripravu, potrebne
umske spoznaje i zauzeto služenje u darivanju jedno drugome.
»Aktualno se nalazimo sučelice seksualnoj inflaciji«, Frankl
govori iz iskustva s pacijentima »koja je - kako se događa sa
svakom inflacijom, i s novčanom - združena sa smanjenjem
njezine vrijednosti: njena vrijednost je pala zato jer joj je
oduzeta čovječnost. A sve to iz jednostavna razloga što je
ljudska spolnost uvijek nešto više od puke spolnosti.«n
225
PREDBRAČNA LJUBAV
U konfliktnoj situaciji mlada čovjeka, nekada u jaku, gotovo
psiho-patološkom doživljavanju krivnje, u duševnom njegovu
svijetu se stvori kao neki »circulus vitiosus« - neka začarana
vrtnja s ovakvim načinom: čin samozadovoljavanja >/ doživljaj
krivnje >/ tjeskoba, ostavljenost, praznina, napetost >/
olakšanje od tog užasna stanja >/ novo traženje pohote >/ novi
čini samozadovoljavanja (nekada na hrpi u kratko vrijeme više
padova); što ne oslobađa nego sve više komplicira psihu mlada
čovjeka pa se događa da bježi u lažnu bolest, skriva se od
drugih itd. Ponekad su uzroci vrlo posebni kao što su
zakašnjeli pubertet pa sve eksplodira s 18 ili 20 godina živo-
ta.
Znanostponašanja, tj. psihologija, dubinska psihologija i
psihoanaliza žele nas poučiti da spolnost u svakom pojedincu
ima svoju povijest, redovito s vrlo labilnim sustavom, s
mnogim naletima libida, s teškoćama u podsvijesti, s
ograničenim sposobnostima daje se uspješno podvrgne vlastitom
upravljanju. Više-manje se radi o burnoj i mučnoj povijesti, s
obzirom na osobno sazrijevanje, da bi se kako-tako stiglo do
prave oblativne ljubavi, ako se uopće ikada stigne, jer se ta
ukazuje kao pravo odricanje.
Rast u sazrijevanju ima svoja visoka i niska razdoblja. Ne
malo pojedinaca, nakon lijepih uspjeha, vraća se u infantilno
razdoblje, na inverznu, nekad i na perverznu spolnost, na
oblike transseksualnosti, fetišizma, transvestizma,
nekromanije itd. (o čemu govorimo u zadnjem poglavlju ovoga
dijela). Takvi i slični oblici su alarm upravljen etici i
moralnoj teologiji, napose što se tiče ocjenjivanja osobne
slobode, stupnja grešnosti i odgovornosti. Danas je sve više
slučajeva atipične seksualnosti kad dotični nije u stanju
integrirati je cjelinu sređene osobnosti. Čini se da ipak
uvijek ostaje važno pitanj
o ambijentu prvog djetinjstva, početnom odgoju, o okolnostima
daljnjeg uzrasta, o bar nekoj postignutoj ili nepostignutoj
zrelosti...
I izjava Kongregacije za vjeru Persona humana (br. 9) daje
psihološku ocjenu, ali u vidu moralnog vrednovanja: »Suvremena
psihologija s obzirom na masturbaciju pruža neke podatke koji
mogu
226
korisno poslužiti za pravilno prosuđivanje odgovornosti i za
usmje- rivanje pastoralnog djelovanja. Uz njezinu pomoć
uviđamo kako nezrelost u doba sazrijevanja, koja se kadikad
može protegnuti i preko te životne dobi, potom nedostatak
psihičke uravnoteženosti, kao i stečena navika, mogu utjecati
na ponašanje umanjujući slobodu čina tako da se subjektivno
uvijek ne radi o teškom grijehu. Ipak, općenito se ne smije
pretpostavljati da nema teške odgovornosti jer bi to značilo
poreći da su ljudi sposobni moralno djelovati.«
3. Društveni uzroci
Nesređena obitelj u kojoj živi. Nikakvo razumijevanje,
ljubav, potpora u bližoj okolini. A publicitet seksualnog
danas se veže uz svaki produkt i uz svaku promidžbu pod
najraznovrsnijim vidicima tako da ne možeš kupiti ni kutiju
šibica bez »sex-appela«, kako se bio izrazio B. Haring. To je
prava opojnost za mlada čovjeka.
Uz to, današnje postmodemo aktualno društveno »ratno-terori-
stičko« ozračje ne pogoduje stvaranju iskrenih prijatelja i
onih u koje bi mladi imali puno povjerenje, s obzirom na svoja
najintimnija doživljavanja. U toj situaciji mladi redovito
ostaju samotni, izolirani od drugih, nitko im se pravo ne
približava ili im se ne usudi približiti. Oni zbog toga trpe
pa se utječu samozadovoljavahu, u čemu se žele »ohrabriti«. U
njemu nalaze neku bijednu sigurnost, neku osobnu moć u općoj
nemoći i nesigurnosti, povučenosti i plahosti svoje dobi.
Osjećaju i doživljavaju da ih nitko ne razumije niti ih želi
razumjeti, s teškim doživljajem da im se samo propisuje i da
se od njih traži. Primjeri odraslih koji ih okružuju redovito
im ne služe na ohra- brenje i razjašnjavanje njihovih
mladenačkih teškoća. Doživljavaju se neshvaćeni od društva
koje ih okružuje, nekorisni. Zbog toga oni stvaraju »svoj
svijet« u koji se zatvaraju pa je opasnost da zaista završe u
raznim porocima i slabostima: u nasilju, avanturizmu, konte-
staciji, seksu, alkoholizmu, u drogama. To i takvo društvo ih
ne podržava, zato ih ne zanima.
PREDBRAČNA LJUBAV
Persona humana (br. 9) i ovdje nastupa s vidika moralne
odgovornosti pa kaže: »Sociološkim istraživanjima može se
upoznati učestalost ovog nereda ovisno o mjestima, pojedinim
populacijskim skupinama ili posebnim okolnostima koje se
uzimaju u obzir. Tako se otkrivaju činjenice. No same
činjenice ne pružaju kriterij za prosuđivanje moralne
valjanosti ljudskih čina. Učestalost pojave o kojoj govorimo
svakako se mora povezati s čovjekovom urođenom slabošću zbog
iskonskog grijeha, kao i s gubitkom osjećanja Boga i s kva-
renjem ćudoređa do kojeg dolazi uslijed komercijalizacije
poroka, razuzdanosti tolikih programa i izdanja, a ujedno zbog
napuštanja stida koji je Čuvar čistoće.«
Norme moralne i pastoralne
1. Koje su i kakve moralne norme?
Često slušamo staro pitanje: »Zašto je masturbacija težak
grijeh?«
1) Što kaže biblijska Objava i što potvrđuje Isus? Ono u
čemu se sastoji kršćansko poimanje spolnosti ne smije se
određivati po tome kako je spolnost vidjela i o njoj naučavala
neka znamenita kršćanska osobnost (Tertulijan, Origen, sveci:
Ambrozije, Augustin, Jeronim, Ivan Krizostom, Toma Akvinski;
ili učiteljice Crkve: sv. Terezija od Isusa, Terezija od
Djeteta Isusa; svetački uzori: Franjo Asiški ili Sa- leški,
Antun Padovanski itd.), nego imamo se pitati: kako je Isus
gledao na ljudsku spolnost i stoje On glede toga želio. »On
stoji iznad svega, pa i iznad najvećih svetaca i kršćanskih
učitelja. Kod svakog čovjeka, u svako vrijeme i u svakom
učiteljskom mišljenju mi se pozivamo na njega. On sam je ‘put,
istina i život’ (Iv 14,6) - kako u svemu ostalome, tako i
glede spolnosti.«12
On u Matejevu Evanđelju 19,1-9 sa svom mirnoćom i jasnoćom
potvrđuje Očev plan o mužu i ženi (Post 1-2) kakav je bio
»odpočetka« i kakav ima ostati. Kršćansko je tumačenje
nepobitno: uporaba
228
seksualnosti je određena za zakoniti brak do te mjere da: »Tko
god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u
srcu!« (Mt 5, 27-28).
2) Katolička Crkva tijekom stoljeća naučava uvijek isti -
konstantan nauk - sve do izjave Persona humana (1975.), ovdje
u više puta citiranom broju 9, koja kaže: »Kakva god bila
valjanost stanovitih argumenata biološke i filozofske prirode,
koje ponekad nalazimo i kod teologa, neprijeporno je daje
Crkveno učitelj stvo - u liniji neprekinute predaje - kao i
moralnog osjećanja vjernika, bez kolebanja smatralo daje
masturbacija čin teška unutarnjeg nereda (ma- sturbationem
esse actum intrisece graviterque inordinatum).«
Sam izraz »mas-turbacija«, od »manu-stupratio«, kronološki
je kasnijega datuma negoli poznavanje same stvarnosti i
njezine moralne teško grešne kvalifikacije (G. Cappelli, H.
Connolly, J. Fuchs...).
3) Taj je konstantan nauk ponovno potvrđen u Katekizmu Kato-
ličke Crkve (g. 1992., br. 2352): »Pod masturbacijom treba
razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja
spolnog užitka. ‘U skladu sa stalnom predajom i crkveno
Učitelj stvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez
kolebanja smatrali činom koji je u sebi i teško neuredan.
‘Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom
sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi
njenoj svrsi.’ Spolni se užitak tu traži izvan ‘spolnog odnosa
što ga traži moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave
ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i
ljudskog rađanja’(PH 9).«
4) Iz svršnosti spolnosti', narav spolnog čina se ostvaruje
u dvije dimenzije: sjedinjenje supružnika u ljubavi i
otvorenost mogućnosti začeća djeteta. Ukoliko jedna od tih
dimenzija manjka, a »koje je Bog ustanovio i čovjek ih ne
smije raskinuti« (HV 12), bračni čin nije onakav »kako gaje
Bog htio« (HV 12, 14,16). A čin masturbacije nema nijedne od
dviju dimenzija: nema u ljubavi dimenzije sjedinjenja, nema u
ljubavi dimenzije otvorenosti za rađanje novog života.
PREDBRAČNA LJUBAV
5) Iz metafizičkog pojma ljubavi: bitnost ljubavi sastoji se
u tome da se jedan subjekt (Ja) daruje drugome (Ti) i to
međudarivanje daje treći termin (Mi). Presveto Trojstvo je
paradigma svake prave ljubavi: Otac se u Ljubavi daruje Sinu,
Sin uzvraća Ocu; njihova Ljubav je Duh Sveti. Svaka prava
ljubav je ukorijenjena u paradigmi Presvetog Trojstva; dakako,
i ona tjelesno-duhovna koja se ostvaraje u zakonitom braku: Ja
+ Ti + dijete. Masturbacija nema veze s pojmom ljubavi.
6) Teolozi su se tijekom stoljeća trudili prikladno dokazati
težak nered masturbatorskog čina: iz ugode kao nedopuštena
učinka, iz prosipanja sjemena, iz prekršaja protiv općeg
dobra, iz zapreke za rađanje djece itd. Dakako, danas tako ne
dokazujemo, ali je važno znati da su se u svim epohama
kršćanstva trudili dokazati nedopušte- nost masturbacije
služeći se kod »svoga evanđeoskog rasuđivanja«, dakako,
»svjetlom razuma«, uzimajući u obzir »i sociološko i stati-
stičko istraživanje« (FC 5) kao i napredak znanosti, napose
bio-psi- hološke.
2. Delikatan pastoralni postupak
Izjava Persona humana mudro upućuje: »U samoj pak pastoral-
noj službi, u svrhu pravilna prosuđivanja pojedinih slučajeva,
valja voditi računa o cjelokupnom redovitom ponašanju nekog
čovjeka, ne samo u pogledu djelotvorne ljubavi i pravde, već i
s obzirom na njegova nastojanja u pogledu naročite zapovijedi
čistoće. Poglavito dakle valja vidjeti jesu li uporabljena
neophodna naravna i nadnaravna sredstva koja kršćanska
asketika uvijek preporučuje u cilju nadvladavan/a strasti i
napredovanja u kreposti« (PH 9).
O tome vrlo lijepo kaže i Katekizam: »Da se donese ispravan
sud
o moralnoj odgovornosti pojedinaca i da se usmjeri pastirsko
djelovanje, uzet će se u obzir čuvstvena nezrelost, snaga
stečenih navika; stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili
društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu
krivnju« (KKC 2352).
Crkva kao dobar pedagog tijekom svoga dvotisućljetnog isku-
stva zna da sklonost mlada čovjeka prema slabosti samozado
volja--
230
vanja treba ispravljati vrlo delikatno kako bi se, sjedne
strane, ispravila navika, a s druge strane, otklonilo
pretjerivanje. U svakom slučaju, takvo ispravljanje - došlo
ono od roditelja, pedagoga, učitelja, svećenika - valja
izvoditi na način da se u dotičnome ne izazovu štetna
potiskivanja koja bi tada u njemu mogla djelovati inhibitorno
pa kasnije proizvoditi mnogo veće štete na području spolnog
života.
Ispravno, dakle, ćudoredno vrednovanje poroka samobluda ne
može i ne smije mimoići navedene okolnosti. Čovjek je grešan
po onome što svjesno zapaža i svjesno doživljava kao grijeh i
na to slobodnom voljom daje pun pristanak. Stoga se mlad
čovjek u razvojnim godinama - recimo između trinaeste i
osamnaeste - općenito nalazi pod utjecajem snažnih dinamizama
koji su redovito neproporcionalni njegovoj snazi volje koju
još nije uvježbao ni učinio nepokolebljivom.
Teoretski, takav je nadzor moguć ukoliko se raspolaže svim
sredstvima koja su dana čovjeku na upravljanje. No u praksi će
u mnogim slučajevima biti teško naći premise, tj.
»advertentiam et consen- sum« - punu pažnju i svijest da se
radi o grijehu s punim voljnim pristankom na isti grijeh.
Stoga ćemo redovito biti oprezni u sudu kad se radi o tome da
mladu čovjeku pripišemo punu ubrojivost i punu odgovornost.
Takva se ubrojivost, dakako, ipak nipošto ne isključuje ni u
toj dobi, pa ni u ranijoj, kako je vidno iz životopisa jedne
Terezije od Djeteta Isusa, Dominika Savija, Alojzija Gonzage,
Berc- hmansa, Stanka...; svih onih mladih kreposnika koji su
se u nježnoj dobi hrabro borili za krepost čistoće.
N a pedagoškom planu treba uvijek ustrajno naglašavati ideju
mogućnosti pobjede. Moguće je svladati se, i to definitivno. A
na svladavanje treba zarana poticati jer kad se steknu zle
navike, teže je postići odviku. To je perspektiva rada i reda
stvari kako ih je Stvoritelj usadio u čovjeka, perspektiva
velikodušnosti, ljudskog dostojanstva, uravnoteženosti,
ljepote mladenaštva, zdrava spremanja za životne zadatke,
zrelosti, ispravna gledanja na cjelinu ljudske osobe, na
njezine duševne i tjelesne funkcije.
PREDBRAČNA LJUBAV
S druge strane, kako rekosmo, ne dramatizirati niti u
subjektu podupirati osjećaj grešnosti. Takvim načinima u mladu
čovjeku izazivamo revolt i spremamo latentnu opasnost koja
može sutra kao vulkan provaliti da jednog trenutka
preopterećenosti sa svim tim i takvim zahtjevima zbaci sa sebe
sve: i ćudoređe i samu vjeru.
3. Iz dnevnika jednog maturanta13
»Lijep proljetni dan, jasno toplo sunce, priroda, koja se
budi na novi život, umilni cvrkut ptica - sve to me izmamilo
na polje. Pođoh s knjigom u ruci, ali nisam čitao. Zahvatio me
val snažnog proljetnog raspoloženja. Gotovo sam osjećao kako
trava niče i zeleni se, kako se rastvaraju pupoljci, šire
latice cvjetova i probija lišće. Grudi su mi se punile toplim
uzduhom, što odiše svježinom, i najradije bih zapjevao zajedno
s tolikim ptičicama što skakuću po krošnjama voćaka.
Bio sam sam, smiren, slobodan, sretan. Osjećao sam daje u
svoj toj prirodi prisutan, da tu svuda živi i djeluje veliki
neizmjerni Bog. On je tu! O Njegovoj prisutnosti, o Njegovoj
moći i snazi govori mi svaka travka i cvijetak, zemlja i nebo,
to divno, bistro, modro nebo. I sunce, koje me tako ugodno
grije i zasljepljuje mi svjetlošću oči.
Bog! On je tu! Ja Ga ne vidim. Tek po Njegovim tragovima, po
Njegovim djelima znadem da opstoji, i tek naslućujem, kakav bi
mogao biti, kako mora biti velik, silan i uzvišen. I obuzima
me želja da Mu se približim, da dođem k Njemu, da se povežem i
sjedinim s Njime. Kad bi to bilo moguće! - A ipak moguće je!
On je među nama, On je u nama. Ništa nije lakše nego doći k
Njemu i sjediniti se s Njime. - Tako je to jednostavno, a tako
nevjerojatno!
Danas se ćutim tako smiren, tako sretan i zadovoljan. Upravo
osjećam, kako me nešto vuče k Bogu, kako čitavo moje biće
čezne za Njim i hoće, upravo žudi, da Mu se potpuno preda. I
nema ništa, ama baš ništa, što bi me u tom spriječilo ili
smetalo i upravo ta spoznaja me usrećuje. Znam i osjećam, da
imam čisto srce, da nisam ni na što vezan i da svom dušom hoću
biti dobar i čestit. Hoću ono što Bog od mene traži. Doista,
ako posjedujem ovo troje: čistoću srca,
232
potpunu slobodu i volju iskreno usmjerenu prema dobru, mogu
biti sretan, veseo, jer svijest o tome sigurno je jamstvo
radosti i sreće.14
Čist, slobodan u čistoj Božjoj prirodi - ima li išta ljepše
od toga? Rontgena nazivlju velikanom i dobrotvorom
čovječanstva. Zašto? - Zato, samo zato, stoje nešto otkrio i
stavio u službu ljudima. - Svi: Maxwell, Volta, Newton, -
itd., svi su oni velikani i dobrotvori čovječanstva, i s
pravom ih tako nazivamo. No oni su to samo zato što su nešto
zapazili, otkrili, pronašli, što su malo dublje prodrli u
prirodu i njezine tajne i omogućili čovječanstvu da se njima
služi. O kakav je istom velikan, kakav dobrotvor čovječanstva
Onaj, koji je iz ničega stvorio i tako divno uredio svu
prirodu, nebo i zemlju, svemir i zvijezde. A ipak uza sve to
ljudi Njega ne vide, ne poznaju Ga, i neće da Ga priznaju.
Nije li to zabluda, strahovita i kobna zabluda?
Je li to mene dostojno? To je pitanje, koje sigurno najviše
pristaje mladom čovjeku. Ako budem pod tim vidom prosuđivao i
uređivao svoj život i rad, sigurno neću učiniti ništa, što bi
me ponizivalo.
Mladost i polovičnost ne ide zajedno. U naravi nas mladih
ljudi duboko je usađena težnja, da budemo veliki, da učinimo
nešto veliko, da pokažemo, što smo i što možemo. Zato treba da
nađemo, da odaberemo jednu veliku ideju, ideal, za koji se
isplati živjeti i umrijeti. 1 onda dati sve od sebe, žrtvovati
se potpuno za nju - mislim, da je to najčasnije i
najdostojnije mladića. Biti mladić i dati sve najbolje od
sebe, ta to tako pristaje jedno uz drugo.
Krist živil - O ljudi, evo i sada u ovaj čas On živi. On
pripada sadašnjosti, kud Ga trpate u prošlost! Nama mladima
činite nepravdu, kada nam se prikazuje samo historijskog
Krista. Mi se ne oduševljavamo mnogo za ono što je nekad bilo.
Dajte nam Krista, živoga Krista, Krista sadašnjosti.
Mimo nadmoćno prelaženje preko svih zapreka, poteškoća i kr-
varenja naravi dovodi do ideala.
Čistoća - to je snagal
Čistoća - to je radosti
Čistoća - to je sloboda]
Čistoća - to je mladosti
PREDBRAČNA LJUBAV
Sloboda! I to je stvarnost, bez koje nema veličine. Ničim ne
biti sputan, ni na što i ni uz koga vezan, ni o čemu ovisan -
nije li to divno? Ta za tim teži čitavo naše biće, i to moram
ostvariti. Ne dati se u bilo kakvu službu, ne slušati bilo
koga, ne dopustiti da me bilo tko odvuče za sobom! Jedini
Gospodar, kome hoću služiti i biti podložan, jest vrhovni
Gospodar svemira i vjekova, Onaj, koji je rekao: »Ne zovem Vas
više slugama nego prijateljima.« Njegov hoću biti, Njemu hoću
služiti svim svojim silama i čitavim svojim bićem do groba, do
vijeka.
»Srce čisto stvori mi, Bože, i duh pravi obnovi u meni...
objavi mi radost i veselje i kliktat će kosti ponižene... učit
ću bezbožnike putevima Tvojim - i usta će moja naviještati
hvalu Tvoju.«
Netko je rekao: ‘Ne znam, što je najljepše na svijetu. No
moje je mišljenje da nema ništa ljepše od 18 godišnjeg
mladića, koji je čist’
- Zar nije tako?
Večeras nam je u kabinetu za pokuse profesor tumačio načelo
rondgenskih zraka i govorio o njihovoj primjeni i ulozi u
modernoj nauci. Tada sam i opet snažno osjetio Gospodinovu
blizinu. Izašao 1 sam na balkon, pogled mije lutao svemirskim
dubinama. Molio sam | čitavim bićem: ‘Bože, Velik si u
zakonima fizike, astronomije, matematike, stvaralačke moći.
Divan si, Gospodine’. I potpuno sam shva- J tio što je ono
Pasteur bio rekao: ‘Mnogo sam učio, zato imam vjeru kao
Bretonac, da sam stekao još više znanja, bio bih pobožan kao
Bretonka. ’ Doista znanost vodi k Bogul«
234
XIV. STO MISLITI O HOMOSEKSUALNOSTI? (1)
Nakon pitanja o samozadovoljavanju prelazimo na pitanje o
homoseksualnosti, o čemu nas jednako upozorava izjava
Kongregacije za nauk vjere Persona humana (br. 8) dodajući
Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi za
homoseksualne osobe, od 1. listopada 1986., s naukom Katekizma
(br. 2357-59) i drugim najnovijim dokumentima Katoličke Crkve.
Izraz »homoseksualnost« pojavljuje se u medicinskoj kulturi
kasnoga 19. stoljeća. Ona govori o homoseksualnim osobama kao
o »posebnoj klasi« ljudi. Odatle i današnji slogan »biti
drukčiji« od ostalih. Tema je međudisciplinskoga značenja, a
pojava je sve glasnija i složenija. Kao svako očitovanje
ljudske spolnosti, tako i ovo ne proučavamo izolirano od
psiho-fizičke cjeline ljudske osobe nego u njezinoj
cjelovitosti, prema FC 32: »Crkva osjeća daje hitno i ne-
zamjenjivo njezino poslanje da spolnost prikaže kao vrednotu i
zalaganje čitave osobe koja je kao muško i žensko stvorena na
Božju sliku.« Time želimo izbjeći i najmanju sjenu dualizma (=
platonskog, neoplatonskog, kartezijanskog...). Govorimo li o
»instinktu« (seksualnom/homoseksualnom), ne uzimamo ga zasebno
nego unutar čitave osobes njezina četiri odnosa (= prema sebi,
drugima, svijetu i Bogu)-
Drugim riječima, ako nam je u sklopu tema o predbračnoj
ljubavi polazište točna informacija/formacija o pozivu na
pravu ljubav u zakonitom braku, onda je odstupanje od nje
devijacija ili »parafilia«, kako bi rekli psihoanalitičari.
Taj, dakle, fenomen, kao i svaki drugi
o ljudskoj spolnosti, promatramo unutar dostojanstva ljudske i
kršćanske osobe uvodeći je u filozofsko-teološkom jedinstvu
duše i ti
PREDBRAČNA LJUBAV
jela (GS 12). To je njezino naravno-vrhunaravno »tkivo«
prirode i milosti otkupljeno Kristovom krvlju, a po krštenju
usađeno u Krista i njegovo vidljivo tijelo - Crkvu (Rim 6,1-
14).' Četiri su bitna pitanja.
Prvo: je li netko homoseksualac po svojoj naravi? Drugim
riječima, je li seksualni impuls »po prirodi« (per se) u
čovjeku nedefiniran (ambivalentan, polivalentan, neodređen) pa
se očituje sad heteroseksualno, sad biseksualno, sad
homoseksualno, već prema ambijentu u kojemu živi, prema
društvenim okolnostima i slično? Ima autora laicističke
tendencije koji pozitivno odgovaraju na to pitanje i svoje
stavove brane »dokazima« antropološkog značenja kako bi lakše
oslobodili homoseksualnu osobu od etičke odgovornosti. Većina
autora odbacuje tu tezu kao znanstveno nedovoljno utemeljenu.
Drugo: je li homoseksualnost pod biološkim vidikom genski
uvjetovana, tj. urođena, nasljedna? Ako jest, onda je
homoseksualac, kao i u prvom slučaju, konstitucionalno takav.
Homoseksualna bi usmjerenost bila u sebi indiferentna ili
dobra kao i heteroseksualna, isto tako nepovratna
(ireverzibilna), tj. ona se nikakvim sredstvima ne bi mogla
»izliječiti« niti bi se mogla ukloniti bilo kojim zahvatima:
bila bi »biološki urođena« i usađena u prirodu dotične osobe.
Ni ta teorija nije znanstveno dokazana.
Treće: pod psiho-sociološkim vidikom pitamo se: stvaraju li
je međuljudski odnosi i, dakako, utvrđuju li je i kao sklonost
i kao aktivnost? Na to pozitivno odgovaraju oni autori kojima
biološka teorija nije uvjerljiva. Autorima pak koji zastupaju
biološku uzročnost homoseksualnosti međuljudski odnosi su
njezina posljedica.
Četvrto pitanje obrađuje etičke kriterije i pastoralni
postupak. »Indeterministi« i »biologisti« etičke i pastoralne
norme za konkretno ponašanje homoseksualnih osoba traže
upermisivnijih moralista (»de los moralistas mas permisivos«)
pa to i ne skrivaju (R. Zimbron Levy). Drugi pak nude nove
teorije polazeći pri tome s raznih »etičkih« aspekata složena
homoseksualnog problema (McNeill, Ko- snik, Carroll,
Cunningham, Modras, Schulte, Curran, Cahill).
236
ŠTO MISLITI 0 HOMOSEKSUALNOSTI? (1)
Napokon, većina katoličkih moralista koji, poznavajući dobro
problematiku i razlučujući sve, nerijetko ideološki obojene,
elemente, nastoje se postaviti uz jasan nauk Crkve, kritički
ga proučivši s biblijskoga, teološkog, etičkog i pastoralnog
vidika.
Dodajmo i pitanje veze između homoseksualnosti i tajanstvene
bolesti AIDS/SIDA. Znanstveno je utvrđeno da velik postotak
zaraze s virusom HIV i bolešću AIDS/SIDA treba potražiti u
homoseksualnoj aktivnosti.2
Radi jasnoće, preglednosti i cjelovitosti, pitanje smo
razdijelili u dva promatranja.
Tko je homoseksualna osoba?
Dva su aspekta ovoga teološko-pastoralnog razmišljanja:
jedan je etičko-moralni koji »nalazi potporu u sigurnim
rezultatima ljudske znanosti«, a »temelji se na ljudskom
razumu prosvijetljenu vjerom«,3 drugi je pedagoško-pastoralni
koji može pomoći promicanju humano-kršćanskog postupka u
pastoralu »homoseksualnih osoba u punom suglasju s naukom
Crkve« (PB 15). Ta se dva aspekta u našem izlaganju prožimaju.
1. Radi metodičnosti, točnosti i jasnoće pođimo od
definicije. Tko je homoseksualna osoba? Pojam po sebi nije
odmah dovoljno jasan.
Etimološki dolazi od riječi homos = jednak i sexus = spol.
Poznato je da postoje bilo kratke bilo opisne definicije. Mi
ćemo se prikloniti onim autorima koji uvjerljivo luče
homoseksualno usmjerenje (= tendenciju) od homoseksualnog
ponašanja (= prakse) pa se ograničujemo na klinički vidik
pitanja.
U tom aspektu može se reći: homoseksualan je onaj pojedinac
(muški/ženski) kojeg u odrasloj dobi trajno, u prvom redu i
definitivno motivira erotska privlačnost prema osobama istoga
spola, koji
PREDBRAČNA LJUBAV
redovito, ali ne i nužno, vrši s njima spolne čine, odnosno
genitalne odnose.
Prema tome, s jedne strane, radi se o trajnu stanju erotsko-
genitalne usmjerenosti (= sklonosti, privlačnosti,
tendenciji) u odraslog, a s druge, radi se o konkretnim
erotsko-genitalnim ponašanjima (= spolnim činima, odnosima,
praksi). Nije uvijek homoseksualno ponašanje siguran
pokazatelj i homoseksualne usmjerenosti, napose ne u
preadolescenata, pa i adolescenata u pubertetsko i
postpubertetsko doba: ovi nerijetko upadaju u homoseksualne
igre koje završavaju uzajamnom masturbacijom (pa i kod
djevojaka), a što često bude iz mladenačke znatiželje. Ni
homoseksualna usmjerenost odraslog se ne mora uvijek i kao
nekom nuždom ostvariti u konkretnu homoseksualnom ponašanju:
ima, naime, zrelih osoba na zamjemoj moralnoj visini koje,
iako trajno i definitivno homoseksualno usmjerene, ipak nikad
nisu upale ni u kakve homoseksualne čine. Iz toga se vidi da
izrazi »trajno« i »definitivno« ostavljaju prostor ljudskoj
slobodi i Božjoj milosti, a ne označuju mehaničku
determiniranost na homoseksualnu aktivnost.
Izjava Persona humana (br. 8) kaže: »Neki su u naše dane,
polazeći od zapažanja psihološke naravi, počeli popustljivo
suditi ili čak posve opravdavati homoseksualne odnose kod
nekih osoba. Oni među homoseksualcima razlikuju, i čini se ne
bez razloga, one čija je sklonost prolazna, ili barem nije
neizlječiva jer je plod lošeg odgoja, nedostatka normalna
seksualnog razvoja, navike, zlih primjera i drugih sličnih
uzroka, i homoseksualce koji su trajno takvi zbog nekog kao
urođena impulsa ili iskrivljene sklonosti koju smatraju
neizlječivom!.«4 Ovaj izraz »kao urođena impulsa - quasi
impulsus innati genus« ne želi potvrditi biološku teoriju (o
kojoj ćemo govoriti), nego samo uzeti u obzir dotičnu razliku.
Persona humana (br. 8) dalje kaže: »Homoseksualni čini su u
svojoj biti neuredni (= suapte intrinse- ca natura esse
inordinatos) i nikada se ni u kojem slučaju ne mogu odobriti.«
238
ŠTO MISLITI O HOMOSEKSUALNOSTI? (1)
Katekizam je u definiciji još jasniji (br. 2357):
»Homoseksualnost označava odnose između muškaraca i žena koji
doživljavaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu,
prema osobama istoga spola. Kroz vjekove i kulture se očituje
u vrlo raznolikim oblicima. Njezin psihički nastanak velikim
dijelom ostaje neprotumačen. Sveta Predaja utemeljena na
Svetom pismu, koja ih prikazuje kao teško izopačenje, uvijek
je tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni. Protive
se naravnom zakonu. Spolni čin zatvaraju daru života. I ne
proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u
kojem slučaju ne mogu biti odobreni.« I Katekizam luči dva
vidika (o kojima ćemo govoriti kasnije).
Pismo biskupima luči dva vidika i nastoji ih moralno
okvalifici- rati. Ono kaže da sama sklonost nije u sebi
grijeh, ali je ipak objektivno neuredna. Evo teksta: »Osobita
sklonost homoseksualne osobe, premda u sebi nije grijeh, tvori
ipak usmjerenje, više ili manje jako, prema jednom s moralnog
stajališta u sebi zlom ponašanju. Zbog tog razloga i samu
sklonost (premda sama po sebi nije grijeh) treba gledati kao
objektivno neurednu. Prema tome oni koji se nalaze u ovakvu
stanju trebali bi biti predmetom osobite pastoralne brige da
ne bi povjerovali daje ostvarenje te sklonosti u
homoseksualnim odnosima moralno prihvatljiv izbor« (PB 3).
2. Definicija uključno luči: homoseksualne koji se trajno
tako ponašaju (habitualni) od slučajnih (kazualnih); bitno
usmjerene od nebitno usmjerenih; aktivne (nekad izvana vrlo
muški naglašenih i odanih »fetišizmu falusa«) koji traže
(izvana efeminizirane) partnere i zavode ih pa se prema njima
ponašaju kao muž prema ženi, i pasivne tipove, tj. te
feminizirane koji redovito ne zavode druge, ali se sami lako i
rado dadu zavesti pa u takvu partnerstvu igraju analognu ulogu
žene. Napose je važno razlikovanje, a koje neki pretjerano
ističu i ideologiziraju, tj. razlikovanje između nepovratnih
(= ireverzibilnih) kojima je, kažu, uzrok genetičke prirode pa
se stoga nalaze u bezizlaznoj situaciji, ukoliko ni uz kakvo
liječenje, ni uz kakvu pastoralnu, pedagošku, psihoanalitičku
i sličnu njegu nisu kadri dići se
PREDBRAČNA LJUBAV
do normalne heteroseksualne ljubavi i heteroseksualnih odnosa,
zatim povratnih (= reverzibilnih) kojima se homoseksualnost
prikladnim duhovnim i psiho-terapeutskim sredstvima može
odstraniti pa takvi mogu sazreti za zrelu oblativnu ljubav
prema partneru drugoga spola, za normalne odnose, za rađanje i
odgajanje djece.
»Nepovratnima« je navodno homoseksualnost postala »druga
narav«, nisu sposobni za brak pa ako i sklope brak, dalje
nastavljaju živjeti homoseksualno s partnerima izvan braka. A
ukoliko su pri stupanju u brak prešutjeli svoje pravo stanje,
brak im je ništetan i crkveni autoritet ga može takvim
proglasiti. Ipak, valja pripomenuti da većina teologa
moralista odbacuje kategoričnost »ireverzibilna tipa«. Ovi,
naime, nisu uvjereni u stringentnost »genetičke teorije«, kako
ćemo vidjeti, a budući da poštuju dostojanstvo ljudske osobe,
bilo bi nehumano proglasiti je genetički okrnjenom bez
evidentnih dokaza i predlažu da se o toj teoriji povede
solidnija i jasnija znanstvena prouka.
3. Neki vole isticati »homoseksualnost bez ljubavi« ili samo
poradi genitalne naslade, zatim »homoseksualnost iz ljubavi«
gdje se dvije osobe vole »kao« muž i žena te danas nerijetko
žele ući u homoseksualni »brak« i osnovati zajednički život,
što, nažalost, novo zakonodavstvo raznih visokociviliziranih
društava i dopušta. Još ne govorimo o etičkoj kvalifikaciji
takvih postupaka, ali valja reći daje kvaliteta takve ljubavi
u pitanju. Jednako je tako u pitanju njezina trajnost. Nakon
kraćeg ili duljeg vremena netragom je nestaje, a nerijetko se,
dapače, okreće i u okrutnu mržnju.
Prema A. Kinseyju, homoseksualnost je fiksirana gotovo
isključivo na genitalnost osobe, ne na njezin izgled, odnosno
druge kvalitete, što mnogi psihoanaličari stavljaju u pitanje.5
Čini se da su blaži (romantičniji) slučajevi takozvanih
»zaljubljenika u isti spol« (= homofili) koji prema istom
spolu osjećaju specifičan afekt praćen erotskom privlačnošću,
ponaj češće bez izvršavanja ikakvih čina ili su ti na takvoj
razini da u većini isključuju homoseksualne odnose. Ali ako je
riječ o tzv. »zaljubljenicima u dje
240
cu i mladež istog spola« (= pedofili, pederasti), takvi mogu
biti, pa redovito i jesu, vrlo opasni za djecu ili mlade.
Razlog je u samu njihovu nagnuću. Ono se može razulariti i
poprimiti oblik zavođenja, čak silovanja, pa su djeca ili
mladi u takvim slučajevima puki objekt ili sredstvo za
ostvarivanje devijacijskih oblika seksualnosti zavodi- telja.
U vezi s tim buknuo je »američki slučaj« svećenika pedofila (o
čemu govorimo u sljedećem poglavlju).
Kakav izazov vjernicima?
U sadašnjoj situaciji prenaglašene pomokulture »problem
homoseksualnosti i moralnog suda o homoseksualnim činima
postaje sve znatnijim predmetom javne rasprave« (PB 1). O tome
Crkva, kojoj je Krist Gospodin povjerio zadaću da se brine oko
spasenja i posvećenja čovjeka, ne može ne voditi brigu niti
joj može biti svejedno kako i kojim sredstvima pristupiti
spomenutom problemu. U tim javnim raspravama, kaže Pismo
biskupima, »često se predlažu argumentacije i iznose stavovi
koji nisu u skladu s naučavanjem Katoličke Crkve, izazivajući
opravdanu brigu u svima onima koji su angažirani u pastoralnoj
službi« (PB 1).
1. U doba kad opća etička praksa više-manje kontestira nauk
Svetoga pisma, Tradicije, Učiteljstva, kao i zdrava
razmišljanja znamenitih teologa-moralista koji zaslužuju
naslov »auctores probati« (= priznati učitelji), polazi se s
pragmatičkih vidika »etike situacije«, laicističke etike,
relativističkih i subjektivističkih stavova, kao i zahtjeva
homoseksualnih osoba koje u tome, dakako, ne skrivaju vlastiti
interes, Crkva se trudi da novom brigom i novom odgovornošću
utvrdi nauk i prione uz delikatnu pastorizaciju tih osoba. Tu
se ona suočava s dvostrukom poteškoćom: njezin se nauk zapravo
ne sluša jer je »tradicionalan«, »uvijek isti«, koji »ne
donosi ništa nova« (R. Zimbron Levy), metoda pastoralnog rada
s homoseksualnima još ni
PREDBRAČNA LJUBAV
je dovoljno iskušana, a i profesionalna sprema odgojitelja po
sebi ne jamči njihovu duhovnu i psihološku dozrelost.
2. Pravi dakle »izazov« Pisma biskupima možemo svesti na ne-
koliko točaka. Fenomen homoseksualnosti u svijetu poprimio je
goleme razmjere podupiran Europskim parlamentom s Rezolucijom
jednakosti prava za homoseksualce,6 neprestanom promidžbom
sredstava društvenog priopćivanja, štoviše ne pošteđuje ni
kršćane, pa ni katolike. Homoseksualna praksa među fizički
zrelim osobama želi biti ozakonjena jer se poziva na »pravo«
biti »drukčiji«. Mnoge ustanove, organizacije, masovne
manifestacija (u Munchenu, Rimu, Parizu, Zagrebu...),
kongresi, studije, čine sve veći pritisak na javnost i na
Crkvu. Praksa se proširila dotle daje već stvoren i učvršćen
stanovit mentalitet koji grabi ne samo ljude bez konfesije,
nego i pripadnike velikih religija, kršćanskih zajednica, pa i
članove Katoličke Crkve, ne štedeći ni svećenike ni redovnike
(redovnice).
Treba upozoriti da je ta proširenost mentaliteta, napose što
se tiče Katoličke Crkve, novost nepoznata i neviđena u
njezinim krugovima sve tamo od početka njezine povij esti jer
je tijekom stoljeća vrijedilo moralno načelo sv. Pavla koje
homoseksualnost označava kao porok svojstven poganima, kako
ćemo reći malo poslije. Tako smo, nažalost, i na području
seksualnog morala u kršćanskoj zajednici snažno pod pritiskom
materijalizma i sekularizma. Radi se o sumraku i propadanju
mnogih temeljnih religioznih i moralnih vrijednosti što u tome
vrši snažan razoran utjecaj. Još prije morala i duhovnosti, u
sumraku smo kršćanske vjere bez koje svjetlo razuma na
moralnom i duhovnom području ne stiže daleko. Daje za spasenje
dovoljno samo filozofsko razmišljanje, Bog nam ne bi dao
Objavu niti bi od nas zahtijevao pristanak vrhunaravne vjere.
Budući da »slika o čovjeku« kao o »slici Božjoj« (Post 1,26)
samim razumom ne može biti jasna, nije jasan ni smisao
čovjekova morala, još manje smisao čovjekove seksualnosti.
3. To se, uostalom, očituje u povijesti svih kultura:
seksualnost je, naime, u svim kulturama onakva kakva je slika
o čovjeku dotične
242
kulture, tj. kakav joj je antropološki projekt. Ako osnovne
zasade o dostojanstvu čovjeka nisu jasne, može li biti jasna
dimenzija seksualnog u čovjeku? Zato bez pomoći Objave i
pomoći vjere seksualnost u čovjeka ostaje ovijena mrakom.
Nemojmo se stoga čuditi ako se ona danas, pod udarcem
materijalizma, shvaća subjektivno, banalno, vrlo nisko, kao
»materijal« za potrošnju, sve više u smislu puke genitalnosti
koja podražava i raspaljuje strasti za što intenzivniji i što
češći »užitak«. Kod toga se »užitak« netočno zamjenjuje s poj-
mom »radost«, a radost s pojmom »sreća« pa dvije homoseksualne
osobe, koje zajedno žive ili su se čak javno, po permisivnosti
zakonskih uredaba »civiliziranih država«, i »vjenčale«, u toj
zbrci pojmova izjavljuju da su »sretne«.
4. I u samoj Katoličkoj Crkvi ne samo da neki stvaraju
pojmovnu zbrku u tom predmetu, nego i pritisak. Kongregacija
za nauk vjere tvrdi da »sve veći broj osoba, čak i unutar
Crkve, vrši vrlo jak pritisak da Crkva prihvati homoseksualno
stanje kao nešto što ne bi bilo neuredno i da dopusti
homoseksualne čine. Oni koji unutar Zajednice vjere potiču u
tom pravcu često su čvrsto povezani s onima koji djeluju izvan
nje [sa sektama, New Ageom, masonerijom...]. Te izvanjske
skupine potaknute su pogledom koji jq suprotan istini o
dostojanstvu ljudske osobe koja nam je potpuno objavljena u
Kristovu otajstvu. One očituju, možda ne uvijek na potpuno
svjestan način, materijalističku ideologiju koja niječe
transcendentnu narav ljudske osobe, kao i nadnaravnu svrhu
svakog pojedinca« (PB 8).
Nije se stoga čuditi ako Crkva sa svom odgovornošću
upozorava svoje službenike da sve učine da »homoseksualne
osobe koje su povjerene njihovoj brizi ne budu zavedene s
pravoga puta ovim mišljenjima koja su tako duboko oprečna
naučavanju Crkve. Opasnost je ipak velika i mnogi su koji
nastoje stvoriti zbrku u pogledu stava Crkve pa tu zbrku
iskoristiti za svoje ciljeve« (PB 8).
5. Ali na tako snažan »izazov upravljen vjernicima« treba
reći da je teška zabluda smatrati da Crkva može »dopustiti
homoseksualne čine«. Crkva Kristova nema nikakve vlasti ni
moći stvarati, ukidati
PREDBRAČNA LJUBAV
ili mijenjati vjeru i moral. Takva ovlaštenja nije primila od
Krista Gospodina. Ona ne može mijenjati naravni zakon -
ostvarenje vječnoga Božjeg zakona u čovjeku - svakomu po
rođenju usađeno u njegovo biće. Ne može mijenjati normu
moralne savjesti koja je zapravo glas Božji u čovjeku. Ne može
proglašavati moralne propise koji ne bi bili u skladu s
dostojanstvom ljudske osobe, napose kako se pokazuje u
»savršenoj slici Božjoj« - u utjelovljenom Božjem Sinu Isusu
Kristu (GS 22). Crkva, rekosmo, u svemu tome nema nikakve
vlasti ili manipulativne moći. Ona samo »tumači ćudoredni pro-
pis i nudi ga svim ljudima dobre volje, a da pri tome ne
skriva njegove zahtjeve koijenitosti i savršenstva« (FC 33).
Crkva je, prema tome, sluškinja (ancilla) koja ima vjerno
tumačiti i predlagati istine vjere i morala u svjetlu
objavljena nauka. Još prije toga ima sve točno promatrati,
proučavati, nad svime razmišljati, bdjeti i moliti se za
svjetlo Duha Svetoga da, u smislu osjećanja ili intuicije
onoga što je na području vjere i morala ispravno (usp. LG 12),
točno pogodi te razborito i mudro formulira unutar situacije i
za situaciju dotičnog vremena. Crkva je, dakle, dužna za nove
prilike tražiti nove prikladnije formulacije u biti iste nauke
(Ivan XXIII.).
Uostalom, to je bila glavna zadaća i Drugoga vatikanskog
sabora (1962.-1965.). U konačnici, put Crkve »je čovjek« (Ivan
Pavao II.), uvijek i u svakoj epohi povijesti; čovjek stvoren
u Očevoj Rijeci, otkupljen u Utjelovljenoj Riječi, povjeren
Kristovoj zaručnici - Crkvi, kojega ona ima privoditi spasenju
i posvećenju. To je njezina misija ovdje na zemlji.
Seksualnost »po naravi« ambivalentna?
Ima modernih seksologa (A. C. Kinsey) koji smatraju daje se-
ksualnost »po naravi« ambivalentna. Izravan je cilj genitalne
težnje (i htjeli bi daje u homoseksualnih riječ o tomu)postići
orgazam. Konkretan oblik postizanja takva cilja ovisi o
shvaćanju i o iskustvu
244
svakog pojedinca. U tom smislu R. Zimbron Levy navodi neke za-
ključke spomenutih seksologa koje s teološkog stajališta valja
kritički ocijeniti.
1. Prvi »dokaz« ove skupine: Veliki podljudski sisavci, ako
su izolirani od dodira s drugim spolom, ponašaju se
»homoseksualno«. Ako takva »iskustva« potraju, te se životinje
više »ne zanimaju« za drugi spol, zadovoljavaju se odnosima s
istim spolom. Ovi seksolozi time dokazuju da seksualni impuls
kod visokih sisavaca (uključivši i čovjeka) nije po naravi
definiran, kako se mislilo, nego je »otvoren«, odnosno
ambivalentan, i prilagođava se prilikama ambijenta.7
Odgovor:
1) Posuđujemo Tomin izraz »sed contra est« i dokazujemo:
Iako je čovjek »životinja« i u sebi »poput drugih životinja«
nosi instinkt da si izvršavanjem genitalnosti pribavi orgazam,
ne stoji ipak materijalistička teza daje isti kao životinja.
Zaboravlja se, naime, daje čovjek razumna životinja
(Aristotel), što ga od životinje bitno razlikuje.
2) Konkretno ponašanje visokih sisavaca u neprirodnim
okolnostima ne dokazuje daje seksualni impuls i u životinje i
u čovjeka »po naravi« ili po sebi ambivalentan. Iz
homoseksualnog ponašanja u nenormalnim okolnostima nije
legitimno zaključiti na »neodređenost« u samoj ontološkoj
strukturi tih sisavaca.
3) Iskustvo i znanost potvrđuju da seksualni impuls u
čovjeku nije kao u životinje. Ako se može kazati daje
životinja determinirana na izvršenje istog impulsa kad se on
snažno javi ili kad dođu vremena oplodnje, za čovjeka se to ne
može reći. On, kao razumno i slobodno biće, nije ničim
primoran na izvršenje svoga seksualnog impulsa. On ga može, a
i mora u slobodi razumno upravljati, izvršiti ga ili ne, prema
dostojanstvu svoje osobe i prema životnom pozivu na ljubav u
braku ili u celibatu.
4) Čovjeka nikako ne smijemo, pa ni u njegovoj seksualnosti,
svesti na čisto biološke impulse; to bi značilo
materijalizirati ili bio- logizirati čovjeka te dopustiti
najviše njegovu gradualnu razliku od
PREDBRAČNA LJUBAV
životinje. Naprotiv, on se pod vidom svoje tjelesnosti
označava biblijskim izrazima kao »basar«, »nefeš«, »ruach«.
Isti izrazi uvijek i u krajnjoj liniji, prema utvrđenim
podacima bibličara, označuju jedinstvo materije i duha u
cjelini. Još više, oni označuju određenu personificiranost i
produhovljenost tijela, što se na svoj način, samo još
očitije, dokazuje i iz tekstova sv. Pavla, napose njegova
toliko rabljena izraza »soma«.8
5) Čovjek je pod utjecajem Kristove milosti koja daje i
svjetlost i snagu da se, uz odgovarajuće nastojanje, uzmogne
živjeti u Kristu i s Kristom u Duhu Svetom, kako zahtijeva
dostojanstvo osobe sakramentom krsta ugrađene u Krista.
2. Drugi »dokaz« ove skupine svodi se na antropološko-
etnološke rezultate Forda i Baecha koji su se služili
istraživanjima drugih učenjaka o seksualnom ponašanju u 76
primitivnih plemena. Kaže se da od tih 76 plemenskih zajednica
treba izdvojiti čak 49 u kojima ne postoji nikakvo pravilo ili
ograničenje s obzirom na homoseksualnost. Istina je, kažu, da
homoseksualnost kao takva nije u tih 49 plemena poznata u
isključivu obliku, ali se svi muškarci ponašaju dvospolno
(biseksualno). I, dakako, znanstvenici zaključuju da je
ljudsko biće »po naravi« dvospolno, tj. da su u njemu »po
naravi« jednako prisutne težnje k istom ili suprotnom spolu pa
su samo društvene prilike (običaji, obziri, zakoni) ti koji
određuju seksualno ponašanje osoba.9
Odgovor:
1) Ne kaže se koja su i gdje su ta »reprezentativna«
plemena. No i tu vrijedi isti »sed contra est« maloprije
navedenih protudokaza. I tu se čini isti nelegitivni skok iz
faktičkog reda moralnog ponašanja na ontološki red urođene
sklonosti.
2) S teološkog aspekta, moramo reći daje ontološka stvarnost
u sebi upravo obratna: čovjek je po naravi usmjeren drugom
spolu, a po kulturi, ambijentu, prilikama ne isključuje se
»biseksualna« ili »homoseksualna« usmjerenost. Kako to teolog
dokazuje?
3) Prije svega iz objavljene riječi Božje koja je u tomu
nepobitna. Uzmimo s negativnog vidika: reći, naime, daje
homoseksualna sklo
246
nost, po naravi (= per naturam) jednako vrijedna kao i
heteroseksualna, isto je što i nijekati Božji plan o stvaranju
muškarca i žene u njihovu seksualnom jedinstvu i različitosti
i kao takve u naravi njihova dostojanstva na »sliku i priliku
Božju« (Post 1,26). Isto je, dalje, što i zanijekati
primordijalni sakrament ženidbe koji je sam Stvoritelj
blagoslovio: »Plodite se i množite i napunite zemlju« (Post 1,
28). Stvoritelj je, dakle, dar spolnosti usmjerio socijalno,
ali ne prema istom, nego prema drugom spolu u međusobnoj
ljubavi, rađanju
i odgajanju djece.
4) »Ad hominem« = jednostavnim ljudskim razmišljanjem netko
bi mogao reći: Sjetite se da Bog nije stvorio dva muškarca da
se homoseksualno u neplodnosti međusobno zabavljaju i
zadovoljavaju. Nije stvorio ni dvije žene lezbijke. Bog,
naprotiv, »muško i žensko stvori ih«(Post 1,27) pa će »stoga
čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će
njih dvoje jedno tijelo« (Post 2,24; Mt 19,4-5; Mk 10,6-8). To
nije slučajno niti taj antropološki projekt, zadan stvaranjem
čovjeka, može u sebe uključiti »drugi« antropološki projekt,
tj. homoseksualnost »po naravi« čovjeka istovrijednu kao i
heteroseksualnost. Ta su dva antropološka projekta proturječna
u sebi te se posve isključuju.
3. Seksolozi maloprije spomenutih usmjerenja treći svoj »do-
kaz« nastoje formulirati povijesno na temelju proučavanja
visokih civilizacija. Grčka i helenska kultura olako je
dopuštala homoseksualnost, napose homofiliju i pedofiliju
(pederastiju), bez obzira na neka jasna protivljenja kao ona u
Platona i Plutarha. Ostavila je svjedočanstva o tom fenomenu u
spisima filozofa Ksenofonta i Platona. Pa- usanija u Platonovu
Simpoziju otvoreno brani homoseksualnost, a pjesnikinja Sapho
pjeva o »ljubavi« koja je evala među ženama na otoku Lezbu
(odatle »lezbizam«). Poznato je da su i u starom Rimu
homoseksualne prakse dosegle vrhunac u doba početka propadanja
carstva. Fenomen se tolerirao, dapače, i javno dopuštao. A bio
je napose razvijen u visokim krugovima aristokracije pa isti
seksolozi tvrde da su bila ondje »podjednako« (?) priznata oba
oblika genital-
PREDBRAČNA LJUBAV
nosti: biseksualnost kao i homoseksualnost. Dokaze o tome
nalaze u Juvenala i Svetonija.10
I sv. Pavao daje peremptomo svjedočanstvo o fenomenu u
Poslanici Rimljanima: »S neba se zaista očituje gnjev Božji na
svaku be- zbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe
nepravednošću (...). Zato ih je Bog preko pohota njihovih
srdaca predao nečistoći tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa
(...): žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim;
jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom,
usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći - muškarci s
muškarcima - sramotne stvari i na sebi primajući pravednu
plaću za svoje zablude (...). Oni, iako poznaju odredbu Božju
prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine
već i odobravaju onima koji to čine« (Rim 1,18-32).
Odgovor:
1) I taj argument iz faktičkog reda ponašanja zaključuje o
onoto- loškoj naravi čovjeka, što je i opet nelegitimno.
2) A što se tiče teksta sv. Pavla, o čemu će još biti
govora, on ne želi istaknuti »biseksualnost« nego
homoseksualnost kao izričitu manu pogana koja nema ništa
zajedničkog s kršćanskom predajom, pa ni sa židovskom. Po toj
su se mani lučili narodi i kulture: egipatska, babilonska,
grčka, rimska, kanaanska, hetitska i druge kulture starog
Istoka od one biblijske Izabranog naroda koji, živeći među
njima, nije samo jednom i sam bio u napasti da slijedi takva
poganska ponašanja pogana; pa od kulture kršćana koji ljudsku
seksualnost vide u udovima ugrađenim u Kristovo tijelo (1 Kor
6,12-20).
4. Ista skupina seksologa izvodi i ovaj »dokaz«: u svim
situacijama u kojima muškarci nemaju mogućnosti za normalne
kontakte sa ženama (u zatvorima, na brodovima, u vojarnama, u
internatima, studentskim domovima, sjemeništima...) zapaženi
su češći slučajevi homoseksualnog ponašanja negoli u normalnim
društvenim okolnostima u kojima su podjednako omogućeni
kontakti obaju spolova. Dapače, u navedenim zatvoreno-muškim
izoliranim okolnostima života zapaženo je da i oni muškarci
koji su imali redovite, i to mnoge
248
odnose sa ženama, sada upadaju u homoseksualne prakse. Na
temelju toga se, i opet nelogično i nefilozofski, želi
zaključiti da je genitalni impuls muškog (i ženskog) »po
naravi« neodređen ili nije isključivo određen prema drugome
spolu.11
Odgovor:
1) I taj kao i prethodni argumenti istog su tipa: prave
nezakonit skok iz faktičkog načina ponašanja u neprirodnim
okolnostima na zaključak ontološkog reda.
2) Iz tih i sličnih primjera, dakle, netočno je i
pretjerano zaključiti
o neodređenosti spolnog nagnuća »po naravi« ili o jednakoj
vrijednosti »po istoj naravi« hetero i homo-seksualnog nagnuća
u čovjeku. Iz navedenih primjera je, naprotiv, bjelodano da su
okolnosti takve koje potiču (ne determiniraju) na
homoseksualna ponašanja. Dakle, homoseksualna ponašanja u tim
okolnostima nisu plod homoseksualne usmjerenosti po naravi,
nego su potaknuta prilikama koje utječu na čovjeka slaba i
ranjena grijehom. A biti u sličnim prilikama je »per
accidens«, a ne »per se« pa se sličnim argumentima ne može
potvrditi teza o po naravi neodređena spolnog impulsa u
čovjeka, odnosno konstitucio- nalne seksualne ambivalentnosti
čovjeka.
5. U vezi s tim dodajmo zanimljiv psihoanalitički
»protudokaz« koji se temelji na teoriji Sigmunda Freuda.12
Freud tvrdi da homoseksualnost u razvojnom procesu ljudskog
individua i njegove spolnosti predstavlja drugu fazu, dok je
prva faza autoerotizam, a treća i posljednja je
heteroseksualnost. Prema Freudu, dakle, uzroke homo-
seksualnosti u odrasla čovjeka treba potražiti u nepotpunu
razvitku psiho-seksualnosti koja se pogrešno fiksirala na
»drugi stupanj« ili u regresiji na tu fazu, a koja je
uslijedila nakon prvih negativnih heteroseksualnih iskustava,
popraćenih raznim konfliktima i traumama psihološke naravi.
Odgovor:
1) Freudova je teorija apriorna. Sa znanstvenog gledišta
Freudo- va teorija predmet je rasprave. Sva tri Freudom
projektirana »razvoj
PREDBRAČNA LJUBAV
na stupnja« ljudske seksualnosti bila bi »po prirodi« takva,
tj. »po prirodi« se odvija razvoj ljudske seksualnosti u
trostrukom stupnju.
2) Ipak, Freud ne tvrdi daje zaostajanje na »drugom
razvojnom stupnju« ili regresija na nj »po prirodi«. Naprotiv,
regresija na drugi stupanj je negativnost u razvojnom procesu
normalna čovjeka.
Dakle, prema Freudovoj teoriji, homoseksualnost nije »po
prirodi« jednako vrijedna kao i heteroseksualnost niti je
čovjek u svom impulsu jednako usmjeren prema homoseksualnosti
kao i prema he- teroseksualnosti. Ako je heteroseksualnost
zadnja meta kojoj mora stići normalan razvoj svakog čovjeka;
ne stigne li, taj ostaje seksualno nerazvijen.
Znanstvenost »biološke« teorije?
Tragajući za uzrocima homoseksualnosti, neće nam biti teško
ocijeniti drugu nedokazanu teoriju, tj. »biološku«. Njezini
zastupnici zagovaraju gensku uzročnost koja prethodi svakom
odgoju.13
1. Biološka teorija o genezi homoseksualnosti pretpostavlja
razne prethodne obavijesti o strukturi kromosoma, gonosoma,
spermatozoida itd., u što nam ovdje nema potrebe ulaziti.
Osnovne obavijesti o tome mogu se steći u svakom solidnijem
medicinskom leksikonu. A iz sljedećega čitatelj će ipak dobro
shvatiti o čemu je riječ. Podsjetimo se na opću tezu biologa
koja tvrdi daje sve što se odnosi na čovjekov organizam
uvjetovano genetički. Znači, ono što naslijeđem od predaka
primamo utisnuto je i programirano u genima. Preko gena iz
naraštaja u naraštaj prenosi se baštinski poklad. Na temelju
toga neki biolozi izvode zaključak: nemamo nikakva razloga da
od tog zakona isključimo i seksualna nagnuća koja su jednako
tako u biti »urođena« budući da su duboko usađena u organizam.
Ali u tome i jest problem: polarizacija tih seksualnih
nagnuća ne odgovara uvijek anatomiji individua. Gdje je razlog
tome? Odgovaraju: »u hormonima«. Znamo, kažu, da embrij u
majčinoj utrobi u
250
prvih 10 tjedana postiže svoj bitan hormonalni razvoj. Ako
nema dovoljno muških hormona, nastat će feminizacija muškog
ploda, a ako nema dovoljno ženskih hormona, nastat će
maskulinizacija ženskog ploda. Tako hormonalni početni razvoj
bitno utječe na seksualnost. Nakon te početne razvojne faze
hormoni će nebitno utjecati još samo na »drugotne« seksualne
oznake (glas, kosmatost i si.) i na snagu seksualnog impulsa,
ali ne više na »prvotne«. Dok antropolozi i seksolozi brane
tezu daje u čovjeku seksualnost ambivalentna, kako smo
vidjeli, dotle biolozi (ne svi), dosljedno gornjoj teoriji s
hormonima, brane hipotezu da je ta ambivalencija genski
ukorijenjena, ali nije u svima jednaka: u nekih će prevladati
heteroseksualno a u drugih homoseksualno nagnuće.
2. Sto reći na to? Mnogi istraživači biolozi nisu uvjereni u
biološku teoriju samu za sebe. Tako S. Crown, vrlo sklon istoj
teoriji, ali ocjenjujući je u njezinim rezultatima, tvrdi da u
homoseksualaca »biološki potencijal djeluje zajedno sa silama
psihološkim, društvenim, kulturnim i situacijskim te proizvodi
takvo stanje«.14 Ključnu znanstvenu poteškoću tvore izvodi s
»manjkom hormona«.
1) Zaključak: »Nemamo nikakva razloga da iz tog zakona
isključimo i seksualna nagnuća«, negativan je: »nemamo
razloga... da isključimo«; drugim riječima, »nemamo pozitivnih
razloga... da dokažemo« takvo hormonalno podrijetlo
homoseksualnosti. Izvod je, dakle, prilično neosnovan,
aprioran, neznanstven.
2) Uvjet'. »Ako nema dovoljno... hormona«, upućuje na
nepravilan, manjkav, nenormalan, patološki, stoga bolestan
razvoj. A ako se ne radi o »normalnu« i »zdravu« razvoju
čovječjeg fetusa nego bolesnom, ni njegove posljedice ne mogu
biti normalne i zdrave. Dakle, »urođena« homoseksualna
sklonost, kao posljedica hormonalne (muške/ženske), nije ni
normalna ni zdrava kao što je heteroseksualna. Dokaz se
potvrđuje i iz nekih »urođenih« hereditamih bolesti kojih su
predispozicije, čini se, u biološkim i psihičkim poremećajima.
Te bolesti nitko ne naziva »normalnima« ili da su »po naravi«.
PREDBRAČNA LJUBAV
3) Zbog nedostatka muških hormona »nastat će feminizacija
muškog ploda« itd. što se, kažu protivnici biološke teorije,
ne može sa sigurnošću dokazati. Uostalom, kako to da se na tom
»manjku hormona« stvara feminizacija ili maskulinizacija? Bilo
bi logičnije tvrditi da se stvara muška frigidnost ili manja
zainteresiranost za seksualno uopće, negoli tvrditi da
feminizacija/maskulinizacija pojačava sklonost prema istome
spolu. Može li hormonalni »manjak« po sebi proizvesti »jači«
seksualni impuls od normalnog? Ako može, nije li to onda nov
dokaz da taj bolesni »manjak« proizvodi ne zdrav nego upravo
bolestan seksualni impuls? Dakle, homoseksualnost je urođena
ili »po naravi« dana bolest, što zastupnici ove teorije ne
dopuštaju. Naprotiv, oni tvrde daje homoseksualnost »po
naravi« zdrava kao i heteroseksualnost. Ali ako bi se na taj
način i protumačila femi- niziranost muškarca i
maskuliniranost žene, kako će se »hormonalnim manjkom«
protumačiti onaj tip homoseksualaca koji je upravo kao
homoseksualac muški prenaglašen (aktivan tip) u čijem organi-
zmu, gledajući ga anatomski, nema ni traga feminiziranosti?
Dakle, argument biološke teorije u najmanju ruku nije
uvjerljiv; u njemu ima apriornih, nedokazanih i
ideologizirajućih tvrdnja.
3. Napokon, tu je od presudne znanstvene važnosti analiza i
vrednovanje poznatog stručnjaka biologa Angela Serre,
svećenika isusovca, profesora na Fakultetu za medicinu i
kirurgiju »Agostino Ge- melli« Katoličkog sveučilišta u Rimu.
Pošto je analizirao rezultate biološkog istraživanja koje su
ponudili Crown, Wiedeking, Seyler, Domer i Rosenthal (s
različitim seksualnim sklonostima u jednojaj- čanih
blizanaca), zaključuje:
»Jasno je da problem uzroka seksualne devijacije u čovjeku
još nije riješen: ostaje previše rupa koje valja ispuniti i
nesigurnosti koje valja nadići. Ipak, podaci s kojima danas
raspolažemo dostatni su da budemo oprezni u sučeljenju s tom
temom. Utvrdivši kompleksnost procesa u seksualnoj
diferencijaciji (a ta kompleksnost nije imuna od smetnja i
zabluda) koji zahvaćaju čitav organizam i samu osobu te traju
dugo vremena, uključujući nužno i međudjelovanje s ambi
252
jentom - procesa koji se prije svega očituju u seksualnoj
orijentaciji
- svaki subjekt koji predstavlja poremećenje na tom području
tvori poseban slučaj koji treba biti i zasebno vrednovan.«15
G. Zuanazzi, poznati talijanski psihoanaličar, dopunjuje
protuar- gument: »Poženstvenjeni muškarci i žene muškarače
nisu nužno homoseksualni i u svakom slučaju predstavljaju
manjinu u dotičnoj skupini. Naprotiv, pravilo je da u
homoseksualne osobe susrećemo egzaltiranje ženskosti, ako je
žena, a određen fetišizam falusa, ako je muškarac. Stoga
podaci o prenatalnom i neonatalnom cerebralnom seksualiziranju
ne pomažu mnogo niti rezultira uvjerljivom hipoteza
o hormonalnom podrijetlu svakog oblika te parafilije.«16
4. Spomenimo ipak »dokaz« koji neizravno obuhvaća obje di-
menzije biološke teorije, gensku i hormonsku: u Izjavi Persona
humana (1975., br. 8) koja govori o impuslus innati = urođenim
sklonostima, zatim u Katekizmu (1992., br. 2358) na
talijanskom jeziku koji iste impulse naziva »tendenze
omosessuali innate« (o čemu upućujem na moju raspravu u
navedenom »Ideologizzazione delPomo- sessualita«, str. 496-
497). Dodajmo samo to da se jedan takav netočan i znanstveno
neutvrđen izraz ne nalazi u tipičnom latinskom tekstu (1997.)
gdje se govori o »duboko ukorijenjenim sklonostima«
(tendentias homosexuales profunde radicatas): što je vrlo
različito od znanstveno neutvrđena izraza »innate«.
5. Ovdje treba reći riječ i o uzrocima transeksualnog
fenomena. Najprije valja reći da transeksualnost ne priznaje
vlastiti identitet, tj. pripadnost spolu svoga fenotipa.
Naprotiv, transeksualna osoba osjeća silnu sklonost da preuzme
ulogu, a ako je moguće i tjelesnu strukturu drugoga spola
protivna njegovu, držeći da mu je sklonost ispravna, ali se,
nažalost, nalazi u »pogrešnom« tijelu. Težnja da promijeni
tijelo nalazi danas i kirurške zahvate u tom pravcu.
Odakle ta silna težnja za promjenom spola? Je li fenomen
psihološke prirode? Čini se da bi taj fenomen imao biti
genetičkog podrijetla mnogo vjerojatnije negoli
homoseksualnost. Ipak, prema ocjeni stručnjaka, sami biološki
argumenti, »uzevši ih zajedno, nisu dovoljni da
253
PREDBRAČNA LJUBAV
opravdaju fenomen... Vjerojatno i u tom slučaju, kao i u
slučaju homoseksualnosti, istraživanje treba biti prošireno na
skup bio-psihičkih te društveno-ambijentalnih čimbenika da se,
ukoliko ih uzmemo u njihovu recipročnom međudjelovanju, tako
postigne pravi rezultat«.17
Prof. Angelo Serra maloprije spomenutu svoju studiju o
biološkim sastojcima ljudske seksualnosti, u koju uključuje i
pitanje tran- seksualnosti, zaključuje sljedećom tvrdnjom:
»Čini se dakle da sadašnje spoznaje, iako u svojim
ograničenjima, sve s većom jasnoćom iznose na svjetlo da
biološka komponenta ima znatan udio u podrijetlu, sazrijevanju
i izražavanju seksualnosti. Ali biološka komponenta uvijek i
samo ostaje jedna komponenta. Ona se mora integrirati i
uskladiti s drugim izrazitije ljudskim komponentama kako bi,
uzevši ih sve zajedno, rezultirala kao konstruktivna snaga, a
ne, naprotiv, snaga koja bi razjedinjivala osobu.«18
6. Kao »sholij« jedno iskustvo. Sto o teoriji o tzy.
nepovratnim (= ireverzibilnim) homoseksualcima koji se ne mogu
izliječiti? Je li zaista »znanstveno sigurna«, ukoliko joj se
iskustvo protivi?
Bilo je to u doba kad sam se na Jordanovcu u Zagrebu
posvećivao sveučilištarcima raznih fakulteta s predavanjima,
raspravama, privatnim razgovorima i duhovnim vodstvom,
Euharistijom, ispovi- jedima... Jednoga poslijepodneva pokuca
na vrata moje sobe čudno hipijski obraslo, prljavo, neuredno i
zapušteno biće. Lecnuo sam se. Tko je to? Predstavio se kao
doktor znanosti i sveučilišni docent takve i takve
specijalizacije. Drži predavanja i seminare. Vanjština je
govorila o sasvim protivnom.
Naglo je ušao »in medias res«: »Znate, ja sam jedan od onih
homoseksualaca koji... Svijet nas prezire. Što ću vam
govoriti? Sastajemo se u grupi (profesori i studenti) više
puta na tjedan. Jedinac sarn. Kršten, ali ništa više.
Roditelji su dobro stojeći, vole me, ne ulaze u moj život.
Njima je glavna moja karijera. Nemaju pojma što je sa mnom.
Ali ja više tako ne mogu. Užasno mi je. Ne vidim nikakva
izlaza. Odlučio sam si oduzeti život...« I nastavio je
iznositi svoju tužnu povijest o duhovnoj bijedi...
254
Bio sam potresen. U sebi sam počeo iskreno moliti Duha
Sveto-
- ga da mi dade svjetlo, da mi pomogne. I palo mi je na pamet
ovo: »Biste li mogli za koji mjesec, kao docent, od
Sveučilišta dobiti oprost od školskih satova pa otići u drugu
zemlju radi znanstvenog istraživanja?« Nakon razmišljanja i
vaganja reče: »Mogao bih... na ono Sveučilište... u onaj
grad... Pa ako i ne dobijem stipendiju, svejedno bih mogao...
Imam tamo rođake...«
»Odlično! Pođite! Oslobodite se bilo kakva sličnog društva!
Počnite prakticirati svoju vjeru: najprije sa solidnom velikom
ispovijedi o čitavu životu, a onda čestom ispovijedi i
pričesti, Misom, čvrstim dnevnim redom, čitanjem Svetoga
pisma, dnevnom molitvom...
S dosadašnjim društvom treba posve prekinuti: nikakva pisma,
telefoni, nikakvi kontakti...! Imate li volje? Radi se o vašoj
zemaljskoj egzistenciji i o vašoj vječnosti...« Prestrašio sam
se da sam bio pre- • zahtjevan. Ali sam bio (i danas uvijek
jesam) uvjeren da se samo s potpunim prekidom i potpunim
obratom može nešto postići. Razgovarali smo dugo. On se sve
više otvarao i napokon rekao: »Teško će biti otkinuti se,
urediti nastavu na Sveučilištu, uvjeriti roditelje... Ali poći
ću.« I čovjek je plakao... Bilo mi gaje žao, vrlo žao.
Prošla je, mislim, čitava godina. Ja sam na nj već
zaboravio. Jednoga poslijepodneva ušao u moju sobu elegantan
mlad gospodin, nasmiješen, vrlo privlačna izgleda, uredno
podšišan i obrijan. Pozdravi, pruži ruku... Nisam ga
prepoznao... »Pater, ja sam onaj...« Nevjerojatno... Potpuno
preobražen čovjek. Napustio je život propasti i postao revan
kršćanin. Razgovarali smo dugo... Nakon nekog vremena stupio
je u normalan crkveni brak...
Neka sad netko kaže da »nema slučaja« da bi se takozvani
»nepovratan« ili »strukturiran« homoseksualac ikada mogao
povratiti u normalan život! Od onoga vremena ne vjerujem da
ima po naravi (= po genskom određenju) »nepovratnih«, zato
neizlječivih homoseksualaca. Svoju su »sudbinu« stekli na
drugi način, o čemu ćemo go- Jivoriti u sljedećem poglavlju.
XV. ŠTO MISLITI O HOMOSEKSUALNOSTI? (2)
Nakon uvodnih misli u prethodnom promatranju koja nas kao u
jedinstvenu cjelinu uvode i u ovo promatranje, nakon
informacija o definiciji i naravi homoseksualnosti, o izazovu
vjernicima i o dvostrukoj nedovoljno dokazanoj teoriji o
uzrocima te devijantne pojave: o »ambivalentnoj« i o
»biološkoj«, sada je potrebno zaći u »socio-psihološku« -
najvjerojatniju teoriju o toj uzročnosti. Zatim će trebati
razmotriti i ocijeniti stringentnost moralnih i svetopisamskih
kriterija te problem zaokružiti s vidicima suvremene crkveno
peda- goško-pastoralne sve savršenije prakse.
U tom vrlo delikatnom aspektu daje nam neke naputke i
Katekizam kad upozorava: »Ne mali broj muškaraca i žena
pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje
homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju.
Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i
obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak
nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom
životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Go-
spodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti usred
svojega stanja« (KKC 2358).
Da se pak ne bi mislilo da su iste osobe ispričane od
vježbanja u moralnim krepostima, isti Katekizam kaže:
»Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima
ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz
potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom
milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti
kršćanskom savršenstvu« (KKC 2359).
Znanstvenost »socio-psihološke« teorije
Socio-psihološka teorija (= gdje se isprepliću društveni i
psihološki elementi) o uzročnosti homoseksualnosti prije svih
optužuje mm roditelje, možda i pretjerano. Postoje, naime,
dokazi daje homoseksualnost djece rezultat seksualne
devijacije roditelja; točnije, rezultat afektivne nezrelosti
roditelja u odnosu prema seksualnosti svoje djece. Tri su
aspekta socio-psihološke teorije:
1. Teorija simboličkih procesa vezana je uz rano doba
psihičkog razvoja djeteta (prve 2-3 godine: Freud, Jung,
Adler...) u kome ono oblikuje svoje simboličke procese. Uvjeti
u kojima se događa taj razvoj ima kapitalnu važnost za
eventualno homoseksualno usmjerenje djeteta.
1) Muška homoseksualnost, dokazuju stručnjaci-psiholozi, re-
zultat je odveć intimne vezanosti s prenježnom, posesivnom
majkom, s jedne, i prekruta odnosa s pretvrdim, prestrogim,
okrutnim ocem, s druge strane. Prema majci se razvija
sentimentalna meku- šnost, a prema ocu odbojna agresivnost.
Tako i majka i otac usporu- ju, pogrešno usmjeruju, blokiraju
normalno psihoseksualno sazrijevanje sina. Homoseksualni
dječak boji se i mrzi oca, a istodobno silno teži da ga otac
prihvati i voli. Spomenuti američki stručnjaci Bieber i
Bieber, prema navodima psihologa i teologa B. Kielyja, tvrde
da nisu nikada susreli homoseksualnog muškarca kojega bi otac
volio i otvoreno poštivao. »Rekli smo i opetovano napisali da
dječak koji uživa topao odnos s ocem, koji ga prihvaća, nikada
neće postati homoseksualac..., ali nije istina da sin
agresivna oca mora uvijek postati homoseksualac.«1 Kiely smatra
da dobar otac može prikladno neutralizirati odveć intiman
afekt majke. Treba priznati da su moderna psihologija i
dubinska psihologija svojim argumentima dale lijep prilog
rješavanju toga nimalo jednostavna pitanja.
2) Ženska homoseksualnost (= lezbizam) nastaje od
poremećenja jedne od tri dimenzije: vlastitoga ženskog
identiteta, ispravna osjećaja biti žena, sigurnosti u
stvaranju normalnih odnosa s muškim
PREDBRAČNA LJUBAV
osobama. U malo riječi: majka prenosi obično na kćerku
uvjerenje daje »biti žena« prava nesreća u životu (ona je
»objekt« samovolje muža, »stroj« za rađanje djece), daje
spolni odnošaj s muškarcem pravo trpljenje i križ. Napokon,
tvrd i okrutan otac stvara u kćerki strah od muškaraca uopće.
Posljedica svega toga je da takva kćerka, ispunjena strahom
pred muškarcem, sa živom željom za sigurnošću, a s osobnom
nestalnošću, završava u lezbijskim odnosima. I u tom je
slučaju na djelu obrambena strategija, kao i u slučaju
homoseksualnog dječaka.
Napominjemo, posljedice majčinih lamentacija i očeva kriva
odgoja mogu se i drukčije očitovati: u takozvanu vaginizmu što
za kćerku za čitav život može postati katastrofalno.
Razlikujemo »fizički« od »psihičkog« vaginizma. Taj drugi
redovito nastaje iz raznih sugestivnih uzroka, a sastoji se u
grču ženskih organa koji ne prihvaćaju spolni odnos.2
2. Psihoanalitička teorija stavlja naglasak na psiho-
seksualni i- psihosocijalni razvoj dječaka/djevojčice. Izgleda
da je kritična točka u problemu homoseksualnosti takozvano
izjednačenje (= identifikacija). Što je to? Prema
psihoanalitičkom naučavanju, unutar šeste godine života
djeteta postavljaju se temelji koji odlučuju o seksualnoj
orijentaciji odrasla čovjeka. Pitanje je, naime, kako se može
uspješno razriješiti u dječaka/djevojčice psihofizički
edipovski antagonizam kad taj stigne do svoga nepodnosiva
vrhunca? Stručnjaci dokazuju da se može razriješiti
izjednačenjem (= identifikacijom) s ■ roditeljem istoga spola.
Od toga trenutka dalje dijete će se odnositi prema roditelju
drugoga spola »preko« roditelja vlastitog spola, tj. dječak
prema majci preko oca, a djevojčica prema ocu preko majke. To
izjednačenje postavlja duboke psihodinamičke temelje za spolnu
orijentaciju odrasloga koja će biti, a nakon »skrivene«
spolnosti od šeste do dvanaeste godine mora biti potvrđena u
pubertetu.
Problem je sljedeći: ukoliko se edipovska faze ne
»zaključi«, drugim riječima, ukoliko se ne dogodi
identifikacija s roditeljem istoga spola - sina s ocem, jer mu
taj nije uzor (alkoholičar je, žen-
258
skar, ne brine se za obitelj...) i kćerke s majkom, jer joj
ona nije uzor (rastavila se od oca, živi raspušteno...) -
takvo dijete u afektivnom životu ne sazrijeva nego nazaduje i
usredotočuje se (»fiksira se«) na predgenitalnu (=
prededipovsku) fazu. Fiksira se, naime, na onu fazu u kojoj u
njegovu biću još nije bilo antagonizama i nepodnosivih na-
petosti. Na taj način biće odviše nesigurno u svoj vlastiti
seksualni »identitet« neće biti u stanju suočiti se sa svojim
upotpunjavajućim spolom (mladić s djevojkom, djevojka s
mladićem), nego će se okrenuti prema samom sebi i prema
osobama istoga spola. Pomalo nagnan strašću koja ga tjera
prema spolnom odnosu, tražit će pogrešno iješenje, tj. u
homoseksualnim/lezbijskim odnosima.
3. Mnogostruke socio-psihološke konvergentne uzroke homose-
ksualnosti nije legitimno svesti samo na odnos roditelji -
djeca. Svođenje na jedan uzrok, nakon tolikih znanstvenih
istraživanja i pokušaja u raznim pravcima, bilo bi
jednostrano. Mudrost traži, dok nemamo tako reći »matematičkih
dokaza« (a nećemo ih nikada imati), da vrata u svim pravcima
ostanu otvorena: u pravcu genetičkom, ambijentalnom, psiho-
afektivnom, pedagoškom itd.
Fenomen homoseksualnosti jamačno treba vezati i s uvjetima
današnje kulture (sloboda seksualnog iskustva u svim pravcima,
kapitalističko društvo i njegova pornografska promidžba,
netočan, nerijetko čak i protunaravan, seksualni odgoj u školi
i preko mas-medija, negativni odnosi između oca i majke
utoliko da svaki heteroseksualni odnos postaje nešto
tjeskobno...).
1) Kompleksnost problema uzročnosti zadana je i mnogostrukim
konvergentnim uzrocima. Rekosmo da nije samo pitanje odnosa
roditelji — djeca. Bilo bi prejednostrano i prejednostavno.
Čini se da smo tijekom našega prvog i ovoga drugog
razmišljanja u svim spomenutim pravcima osjetili potrebu
točnijih, jasnijih, proučenijih dokaza. S pravom od stručnjaka
očekujemo nove rezultate. Ne izgleda nam da su uzeti u obzir
svi vidici; na primjer, ljubav (= u zdravoj toplini majke) i
sigurnost (= u čvrstoj ravnoteži oca): kao temeljni odgojni
činitelji nisu dovoljno vrednovani. U razvojnoj dobi, kad
PREDBRAČNA LJUBAV
osoba formira svoje simboličke procese, ako dječak i
djevojčica nisu mogli uživati pravu nježnu autentičnu Ijubav u
svom ambijentu, nego hladnoću, odbacivanje, okrutnost,
stresove i slično; ako se nisu sa sigurnošću mogli osloniti na
za njih odgovorne osobe niti su u njima dobili primjer
sigurnosti, njihov razvoj prema afektivnoj zrelosti nije mogao
biti normalan; on je bio i ostat će poremećen, devijantan. A
devijacije će se poslije pokazati na ovom ili onom životnom
području. Protiv sličnih negativnih utjecaja dječak i
djevojčica podsvjesno u sebi formiraju (ne moraju!) »obrambeni
štit« utekavši se homoseksualnosti/lezbij stvu.
2)Pridolaze i današnje kulturalne okolnosti. Pomislimo na
be- ; zbrojne obitelji u krizi, obuzete vlastitim problemima
pa i neuravno- : teženom seksualnošću (= bez ljubavi, u
svađama, u otvorenim odno- >■ sima s trećom osobom,
rastavljeni...) i njihov utjecaj na djecu! Mnogi mladi nisu
nikad osjetili Ijubav, prihvaćanje, brigu za svoje probleme.
Mnogi su naprosto izloženi ulici, čak i prostituciji... Ta- i
kve i slične grešne strukture našega društva u kojima mladi
rastu mogu itekako utjecati na homoseksualnost. Uzimajući u
obzir tu sklopljenost i spletenost uzroka, treba se bojati da
će fenomen homoseksualnosti zadobiti još veće razmjere i biti
sve glasniji, dok su obitelj i društvo u sve očitijem moralnom
rasulu; dok mladi sve više ' oskudijevaju u razumijevanju i
toplini ljubavi, u lijepoj riječi, u prihvaćanju, napose od
svojih najbližih, od kojih nemaju ni potporu ni vodstvo u
kritičnim godinama svoga razvoja. Očekivalo bi se i od Pisma
biskupima, budući da je pastoralno usmjereno, da je u tomu
pravcu jasnije, bogatije i dorečenije.
3) Na završetku razmatranja o uzrocima homoseksualnosti
vrijedno je spomenuti dvije kategorije homoseksualaca o načinu
kako primaju svoje faktično stanje.
Jedni ga prihvaćaju »normalno«, tj. bez smetnja psihopatskog
i neurotskog značenja pa se za njih može reći da su stekli
određenu psihodinamičku uravnoteženost.
260
Drugi, naprotiv, nisu došli do tog stupnja zrelosti.
Spoznaji da su robovi te sklonosti, koju opetovano aktivnim
lošim ponašanjem ostvaruju i time je sve jače ukorjenjuju,
pridružuju se neuroza, tjeskoba, odbacivanje samih sebe - u
traumi da su, kao »gubavci«, kao »ovisnici«, kao oni koji nose
»priljepčivu« bolest - odbačeni od obitelji, od prijatelja, od
društva i od Boga, zato i od mogućnosti spasenja, ako su
vjernici.
Rasprava o moralnim kriterijima
Ocjenu kriterija za etičku prosudbu odgovorna ponašanja
homoseksualnih osoba stavit ćemo, sjedne strane, u kontekst
raspre ili diskusije među suvremenim katoličkim teolozima, a s
druge, u kontekst nauka Crkve sve do Pisma biskupima. Zatim
ćemo, posluživši se modemom hermeneutičkom metodom,
analizirati učenje Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta,
nauk kršćanske Tradicije, uz neka filozofsko-teološka
razmišljanja.
U kontekstu rasprave nekih suvremenih teologa nalazimo i ma-
nje poznatoga R. Zimbrona Levyja koji se vrlo prijepornim
dokazima jasno opredjeljuje za stranu onih koji se ne slažu s
naukom Učitelj stva pa predstavlja »revizioniste« u moralu. S
druge strane se K.
H. Peschke i većina ispravnih mislilaca koji se na znanstven
i razborit način distanciraju od prve skupine i priklanjaju
učenju Crkve te tako zastupaju »koncilsku obnovu« u moralu. I
jedni i drugi imaju pred očima seksualnu aktivnost
homoseksualnih osoba.3
1. Za »revizioniste« je osnovno pitanje jesu li
homoseksualni odnosi stalni ili slučajni. Ako su »stalni«,
onda su alternativa heteroseksualnom braku jer su takve osobe
»konstitucionalno« ili »strukturalno« homoseksualne pa imaju
»pravo« na zajednički homoseksualni »bračni« život kao drugi
na heteroseksualni, uz uvjet da prihvate obveze prema istim
»idealima« uzajamna poštivanja i uzajamne vjemosti. Ne smiju
si dopustiti ponašanja koja ih razjedinjuju (»de
PREDBRAČNA LJUBAV
zintegriraju«) kao što su promiskuitet, prostitucija,
»neobvezatni« čini i slično, nego moraju živjeti ponašanja
koja ih povezuju (»integriraju«) u stalnu vezu »trajne
ljubavi«. Među homoseksualcima, kažu, može postojati »vjerna i
stalna ljubav« koja je onda »vrlo visoka krepost«.4 U cjelini,
ali ne i u svim detaljima, istu teoriju slijede Mc- Neill,
Baum, Kosnik i suautori, Maguire, Alcala, L. Gonsalez de Al-
ba i drugi. Svi ti autori smatraju da »strukturalno«
homoseksualne osobe nemaju drugoga izbora niti je
homoseksualna aktivnost po sebi neuredna. Savjest svake
homoseksualne osobe ima odlučiti o svom konkretnom ponašanju.
Na tu teoriju odgovara Kongregacija za nauk vjere citiranim
Pismom biskupima da homoseksualci, takozvani »trajni«,
»supstanci- jalni«, »strukturalni«, »ireverzibilni =
nepovratni« s odnosima koji ih povezuju (»integriraju«) u
stalnu vezu »trajne ljubavi«, a na koje odnose imaju »pravo«
po naravi, jesu kao strojevi bez temeljne slobode jer im se ni
na koji način ne mogu oprijeti (= u stvari su »natjerani« na
takve odnose), što je apsurdno. Pravo na takvu aktivnost nitko
nema i ne može imati »po naravi« jer je protivna istoj naravi;
»po naravi« je dostojanstva čovjeka ponašati se prema
antropološkom projektu stvaranja i otkupljenja. Dokument
doslovce kaže: »Također osobama sa homoseksualnom sklonošću
treba priznati onu temeljnu slobodu koja karakterizira ljudsku
osobu i daje joj njezino posebno dostojanstvo.5 Kao u svakom
obraćenju od zla, zahvaljujući ovoj slobodi, ljudsko
nastojanje, prosvijetljeno i podržano od Božje milosti, moći
će im omogućiti da izbjegnu homoseksualnu aktivnost« (PB
11,2). Isto Pismo biskupima jasno odbacuje pogrešno mišljenje
da civilno zakonodavstvo smije štititi takvo ponašanje »na
koje nitko ne može tražiti da ima bilo kakvo pravo« (PB 10).
»Homoseksualni čini su u svojoj biti neuredni i ni u kojem
slučaju se ne mogu odobriti« (PH 8). Isto potvrđuje i
Katekizam dodajući da se ti čini »protive naravnom zakonu«
(br. 2357).
Očito je, dakle, da dva tipa seksualnih odnosa: oni u
biseksual- nom zakonitom braku i oni homoseksualni ne mogu
biti mjereni
262
istim metaetičkim metrom, ako ne mislimo srušiti kršćansku
Božju Objavu o čovjeku kao o »Božjoj slici« - stvorenoj od
Boga-Ljubavi
i obnovljenoj u Kristu Spasitelju. Pretpostavimo da među
homoseksualnima postoji trajnost veze, može li ona opravdati
što je u sebi protunaravnol Ali prema iskustvu i podacima
stručnjaka, »stalnost« odnosa među homoseksualnima vrlo je
nestalna: traje koji mjesec, najviše koju godinu, ne »do moje
ili njegove smrti«. Zanimljivo je da sve to vrijeme i
homoseksualna aktivnost među partnerima jenjava, čak do
potpuna prestanka (»nisu više jedan drugome ni privlačni ni
zanimljivi«) pa se ide dalje u potragu za novom vezom. Iste su
veze nešto stalnije među lezbijkama.
2. Drugi autori (Visser Korff) u homoseksualnom ponašanju
vide moralno zlo, ali u konkretnoj situaciji, ako je riječ o
čovjeku u prisilnu stanju, njegovo bi se ponašanje moglo
suditi prema moralnom načelu o »manjem zlu« (= minus malum) i
pastoralno bi se moglo tolerirati.
Što imamo reći o moralnom načelu »manjega zla« (= minus ma-
lim) u takvu prisilnu stanju? I na to stajalište odgovara ista
Kongregacija za vjeru u Pismu biskupima (br. 11). Dopušta se
»da su u određenom slučaju mogle postojati u prošlosti i mogu
još uvijek postojati takve okolnosti (sic!) koje umanjuju ili
naprosto oduzimaju grešnost pojedincu«. Ali se odbacuje
mišljenje da bi »homoseksualno ponašanje homoseksualnih osoba
uvijek i potpuno bilo podvrgnuto prisili i zbog toga bez
krivnje« (br. 11). Time se jasno odbacuje prisilno stanje
homoseksualaca kao urođeno trajno svojstvo koje, uostalom,
kako smo vidjeli studirajući »biološku izročnost«, znanstveno
nije utvrđeno.
3. Ima i autora (Curran, Dedek) koji su skloni »opravdati«
homoseksualno ponašanje principom etičkog kompromisa. Takvo
ponašanje, kažu, doduše »zaostaje za idealom«, ali je u
konkretnoj situaciji uvjetovano, a nekad neotklonivo zbog
grešnih struktura društva.
263
PREDBRAČNA LJUBAV
Odgovaramo: Kompromisno rješenje stanja savjesti homoseksu-
alaca u najmanju ruku etički je vrlo problematično i nejasno.
Treba se »vladati po individualnoj savjesti«, kaže Zimbron
Levy: »Individualna savjest svake homoseksualne osobe, u
iskrenu i otvorenu traženju istine, treba odlučiti kakva će
joj biti norma života ne pazeći pri tome toliko na onoga tko
tako ili onako o tome misli, nego na razloge na kojima temelji
svoje mišljenje.«6
Opet odgovaramo: Nema sumnje da taj pisac postavlja posve
re- lativističku i subjektivističku normu ponašanja, a ne pita
se »kakav tip savjesti« homoseksualac na taj način »kreativno«
sebi oblikuje i kakav tip života na takvim »moralnim normama«
gradi.
Katolički se teolog mora zanimati: radi li se o dobro
formiranoj savjesti, kršćanski izgrađenoj savjesti koja
poznaje i priznaje zasade kršćanske antropologije, nauku
Pisma, Tradicije i sadašnjeg Učitelj- stva? Na što se odnosi
to »iskreno i otvoreno traženje istine« ako kršćanin ne
poznaje i ne poštuje objavljenu istinu? Revizionistima Crkva
ne tumači »dobro« tu istinu pa će reći da u takvim slučajevima
»naučavanje Učiteljstva« možda vrijedi jedino »kao
fakultativni izvor s obzirom na formiranje savjesti«, ne kao
odlučujući. Nažalost, nije moguće vidjeti kako bi
homoseksualno ponašanje, utemeljeno na takvim načelima, bilo u
»skladu s Isusovim naučavanjem«: ono je s Isusovim naukom u
protuslovlju, zato je u protuslovlju i s naukom Crkve (PB 14).
4. Napokon je skupina autora (Kaene, Cahill, Hanigan) koji
homoseksualno ponašanje smatraju samo ontičkim zlom, ne
moralnim. Takvo zlo u biti valja izbjegavati, ali ono dopušta
iznimke ako za to postoje teški razlozi. Iznimne razloge
dopuštao je i M. Oraison.7
Netočno je i rješenje s ontičkim zlom. Ono izaziva
mnogostruku neriješenu i od većine moralista neprihvaćenu
problematiku autonomne fundamentalne moralke o »predmoralnom
zlu« pa tu prilično kompliciranu teoriju u ovako
pojednostavljenu obliku nije moguće primijeniti na naš
problem.8
264
Ana »dopuštanje iznimaka« valja odgovoriti da iznimaka ne
može biti ako su takvi čini »iznutra neuredni« - a jesu (!),
kako, među mnogim argumentima Učiteljstva, potvrđuje i izjava
Persona humana iste Kongregacije za nauk vjere (PH 8).
Ovdje se ipak ne smije smetnuti s uma psihološki moment koji
utječe na čitavu osobnu strukturu. Svakim novim činom u
homoseksualnoj osobi se na psihološkoj razini stvara i sve
dublje učvršćuje nered, čak do te mjere da utječe i na
biološku dimenziju seksualnosti pa se govori o psiho-
fizičkojprisili. Prisilu genetički ili organski utemeljenu već
smo prije odbacili. Ali psihička i psihofizička prisila može
postojati. Tada, kako dopušta i Pismo biskupima, umanjuje,
nekad i oduzima odgovornost nekog ponašanj a (PB 11).
I izjava Persona humana upozorava: »O njihovoj krivnji
valja prosuđivati razborito. Ne smije se međutim primijeniti
nikakav pastoralni postupak koji bi im pružao moralno
opravdanje zato što bi ti čini bili u skladu s njihovim
stanjem« (br. 8).
Ovdje vrijedi mudro načelo velikih moralista: što je
seksualnost neke osobe iz najrazličitijih uzroka snažnije
opterećena, što je ve- ćma ometana neriješenim problemima u
svom normalnu izražavanju
i djelovanju, to ju je teže nadzirati, zato je i
odgovornost osobe umanjena, a može biti i posve oduzeta. Stoga
po sebi objektivno težak, zbog takvih olakšavajućih okolnosti,
može subjektivno biti lak ili nikakav grijeh.
5. Značajno je da ni jedan od autora koji na bilo koji način
oslabljuju nauk Crkve o homoseksualnosti ne tumači pojam
autentične Ijubavi: ni psihološki, ni metafizički (pogotovo
ne!), ni teološki. Pojam se pretpostavlja kao poznat, što je
neispravno jer se pod taj »gu- mi-pojam« svašta stavlja, čak i
spolni čin kao takav, bez obzira tko ga vrši i u kakvim
okolnostima izvodi. »To ne znači da homoseksualne osobe nisu
često velikodušne i da se ne darivaju, ali kada se odaju
homoseksualnoj aktivnosti, u svojoj nutrini učvršćuju neurednu
seksualnu sklonost koja je po samoj sebi označena samougađa-
njem« (PB 7,2). A »samougađanje« (orgazam) u dvoje nije
ljubav, ni
265
PREDBRAČNA LJUBAV
radost, ni sreća; te pojmove treba strogo lučiti. Uostalom,
točno piše u dokumentu: »Kao i kod svakog drugog moralnog
nereda, homoseksualna aktivnost priječi vlastito ostvarenje i
sreću jer je protivna Božjoj stvaralačkoj mudrosti« (PB 7,3).
V
Sest svetopisamskih dokaza
U tom kontekstu valja pronaći značenje šest nepobitnih
svetopisamskih dokaza, tri iz Staroga: Post 19,1-13; Lev
18,22; Lev 20,13
- i tri iz Novog zavjeta: Rim 1,26; 1 Kor 6,9; 1 Tim 1,10. Ti
tekstovi imaju svoju nezaobilaznu vrijednost, ali ih ne
smijemo uzeti »bibli- cistički«, tj. izolirane od drugih
tekstova Objave, kao ni bez suvremenoga egzegetskog tumačenja.
1. Revizionisti se gotovo isključivo usredotočuju na tih
šest tekstova Svetoga pisma. Važno im je istaknuti da su
tekstovi iz »pred- znanstvenog« vremena budući daje studij
uzroka i naravi toga kompleksnog fenomena plod našega vremena.
Revizionisti su »pronašli« novu distinkciju između
homoseksualnosti i homoseksualizma.
Homoseksualnost je, kažu, »osobni« fenomen definitivno
fiksiran u seksualnim impulsima osobe prema istome spolu, u
biti uzrokovan biološki, često pojačan psihološkim uvjetima.
Tako prava homoseksualnost konstitucionalno u sebi nikad nije
plod slobodne odluke, nikad nije povratna (reverzibilna) i
potpuno isključuje mogućnost ženidbe s partnerom drugoga
spola.
Homoseksualizam je, naprotiv, »društveni« fenomen koji
navodi heteroseksualne osobe na homoseksualna ponašanja
jednostavno poradi mode, poradi kaprica i sličnih uzroka, što
se sve protivi temeljnim tendencijama njihove naravne
seksualnosti.
Na temelju te do sada nepoznate distinkcije tumači se
detaljno svih šest biblijskih tekstova koji, navodno, ne
govore o homoseksualnosti nego o homoseksualizmu. Prema tome,
»Biblija ne bi imala
266
ništa reći o problemu homoseksualnosti« (PB 4). Biblija se
obara na homoseksualizam.9
2. Što kazati? Argumentacija izgleda uvjerljiva, ali je nova
distinkcija neznanstvena, proizvoljna, simplicistička i
netočna jer nema nikakve podloge u Tradiciji kršćanske
zajednice. Nelegitimno vrednuje fenomen na dva različita reda
stvarnosti koja ne smijemo miješati: prvi dio distinkcije
(homoseksualnost) zahvaća ontološki red (= homoseksualnog
čovjeka u njegovoj konstituciji), drugi dio distinkcije
(homoseksualizam) zahvaća moralni red, tj. ponašanje (= ali ne
homoseksualca nego homoseksualno ponašanje heteroseksu- alca).
Ako homoseksualizam (= homoseksualno ponašanje heterose-
ksualaca) dotični autori moralno ne mogu odobriti, pitamo: na
temelju čega odobravate homoseksualno ponašanje
homoseksualaca? Neka je, prema vama, homoseksualnost
konstitucionalna realnost osobe (urođena i po prirodi
definitivno fiksirana, neslobodna, nepovratna ili
ireverzibilna, koja potpuno isključuje ženidbu); je li ta re-
alnost takva da ni u ponašanju tih osoba ne dopušta nikakve
slobode, nikakve inicijative, nikakve mogućnosti oprijeti se
instinktu? Kakav je to onda tip čovjeka? Robot? U čijim
rukama? U rukama devijantne prirode? U rukama...?
Dalje, sve pretpostavke u takvoj definiciji homoseksualnosti
(= urođena i po prirodi definitivno fiksirana, neslobodna,
nepovratna ili ireverzibilna, koja potpuno isključuje
ženidbu), treba dokazati. To su upravo one pretpostavke koje
čine bitnost suvremene rasprave među znanstvenicima na
interdisciplinarnoj razini. Gledano, dakle, sa znanstvenih
pozicija, stvari su mnogo kompliciranije.
Ali »dato non concesso - čuvši, ali ne dopustivši
pretpostavku« da spomenutih šest tekstova Svetog pisma »ništa«
ne dokazuje u smislu homoseksualnosti, ako je gledamo
»konstitucionalno«, dokazuje li išta ako tu konstitucionalnu
homoseksualnost u konkretnoj osobi gledamo u njezinu moralnom
ponašanju? Katoličkoj teologiji ipak jest i ostaje najjači
argument protiv homoseksualnosti (uzevši je
PREDBRAČNA LJUBAV
i u spomenutoj distinkciji revizionista) duh (ne slovo)
Svetoga pisma u cjelini.10
Tu je nadasve u temeljima sve Objave antropološki projekt o
čovjeku kao »slici Božjoj« (Post 1,26) koji kao zlatna nit
obilježuje čitavu Bibliju, s vrhuncem u Utjelovljenoj Riječi
Božjoj - Isusu Kristu: »On je savršena slika Boga
nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja« (Kol 1,15; 2 Kor
4,4).
Apsurdno je pomisliti daje Bog, stvarajući čovjeka,
predvidio ili dopustio 10% po prirodi ireverzibilnih
homoseksualaca apsolutno nesposobnih za ženidbu, dok gaje
blagoslovio i naredio mu: »Plodite se i množite i napunite
zemlju« (Post 1,28).
Apsurdno je pomisliti da tih 10% konstitucionalnih
homoseksualaca nije odgovorno za svoja homoseksualna djela jer
su »natjerani« prirodom da ih čine, nisu slobodni; što se
protivi čitavoj Objavi koja pretpostavlja slobodna čovjeka
koji se može odlučiti za spasenje ili propast.
Apsurdno je, potom, optuživati Crkvu zbog njezina
»zastarjela nauka« o homoseksualnosti ako je isti nauk u živoj
tradiciji zajednice vjernika od početka do danas u svojoj biti
konstantan ili nepromijenjen, izražen intuicijom (»sensu fidei
et morum«) vjernika, u svim epohama njezine povijesti.11
Time se kršćanstvo, kao i židovstvo, oduvijek u svim
oblicima homoseksualnosti razlikovalo odpoganstva jer nikada
nije dopustilo ni najmanju toleranciju ni u kakvu obliku
homoseksualnih ponašanja.
U istom svjetlu treba ocijeniti i argumentaciju iz šest
tekstova Svetoga pisma koje, nažalost, neki bibličari i
moralisti zaobilaze i ne kažu o njima ni riječi.
3. Stari zavjet'.
1) Post 19 donosi izvještaj o propasti gradova Sodome i
Gomore zbog grijeha, napose zbog homoseksualne prakse i
protunaravnih perverzija. Noviji bibličari u grijehu tih
gradova vide homoseksualno nasilje i nepoštivanje prava
gostoprimstva: »Pogoršanje zbog
268
grijeha nastavlja se razvijati u povijesti stanovnika Sodome
(usp. Post 19,1-11). Ne može se sumnjati o moralnom sudu ondje
izrečenom protiv homoseksualnih odnosa« (PB 6).
Bibličar M. Gilbert, bivši rektor Papinskoga biblijskog
instituta u Rimu, među ostalim kaže: »Prema svim biblijskim
tekstovima, počevši od Knjige Postanka 19,1-11, kao, uostalom,
i u predajama židovstva i kršćanstva, homoseksualnost je bič
poganstva i onaj koji vjeruje u Objavu ne može ondje naći put
svoga života.«11
2i 3) Dva teksta u Levitskom zakoniku (Lev 18,22 i 20,13)
spadaju u sklop Zakona o svetosti (poglavlje 17-26) pa među
»uvjetima da bi se pripadalo izabranom narodu, autor
isključuje iz izabranog naroda one koji se ponašaju kao
homoseksualci« (PB 6), dapače se za njih određuje smrtna
kazna.
Peschke, teolog morala, kaže: »Zabrana očito ne vrijedi samo
za kultsku homoseksualnu prostituciju, kako se ponekad misli,
jer je u sklopu mnogih drugih temeljnih zabrana i zapovijedi
moralnoga reda koje bez sumnje ne dopuštaju da ih ograničimo
jedino na područje kulta. Ipak valja napomenuti da propisi SZ
ne vrijede automatski u NZ jer je SZ prestao i nadvisio gaje
NZ.«13
U tom vidu govori i PB 4: »Svijet u kojem je napisan Novi
zavjet bio je već znatno promijenjen, na primjer s obzirom na
prilike u kojima je napisano ili redigirano Sveto pismo
židovskoga naroda. Ipak treba istaknuti da, makar u kontekstu
te znatne različitosti, postoji očita dosljednost unutar samog
Svetog pisma o homoseksualnom ponašanju.«
A. M. Gilbert oba teksta iz Levitskog zakonika dovodi u vezu
s Pavlovim 1 Kor 6,9 pa uspoređuje kako Levitski zakonik oba
homoseksualna partnera osuđuje na smrt, dok ih Pavao smatra
isključenima iz budućeg Kraljevstva.
4. Novi zavjet:
1) Četvrti tekst se nalazi u Prvoj poslanici Korinćanima.
Pavao ga piše oko 57. godine: »Nemojte se varati!... Ni
bludnici..., ni me- koputnici, ni oskvrnitelji dječaka... neće
baštiniti kraljevstva Božje
269
PREDBRAČNA LJUBAV
ga« (1 Kor 6,9). Stavak odrazuje katalog rtiana i kreposti
helenisti- čko-rimskog ambijenta, tipičnu normativnu etiku
Pavlova doba kojima se uključno priznaju temeljne moralne
norme. Dva izraza odnose se na homoseksualnu aktivnost
efeminiziranih i njihovih aktivnih partnera, čini se ne samo
na pedofile ili pederaste. Ovdje vjerojatno aludira na Lev
18,22 i Lev 20,13 pa kaže Korinćanima: »I vi ste neki takvi
bili. Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega
Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga« (1 Kor 6,11).14
»Na pozadini tog teokratskog zakonodavstva (u Levitskom za-
koniku) sv. Pavao razvija eshatološko gledište unutar kojeg
ponovno predlaže isti nauk, uvrštavajući među one koji neće
ući u kraljevstvo Božje, i homoseksualce« (PB 6).
2) Peti tekst je u Poslanici Rimljanima, pisanoj u zimi
godine 57./S8. u Korintu. Pavao uči da samo Krist spasava sve,
bilo pogane bilo Židove. Poganstvo je palo u dekadenciju zbog
nemorala; budući da nije poznavalo Boga, dalo se na
idolatriju. Upalo je u tjelesne perverzije. Pavao opisuje kako
mušku, tako i žensku homoseksualnost riječima koje aludiraju
na stvarateljski Božji plan zacrtan s mužem i ženom (Post
1,27). »Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene
njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako
muškarci ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe po-
hotom jedan za drugim, vršeći - muškarci s muškarcima sramotne
stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude«
(Rim 1, 26-27). Tako prakticiraju homoseksualne »protunaravne
odnose« pogana jer »su usplamtjeli pohotom jedan za drugim«.
Napustili su, dakle, prirodnu heteroseksualnu želju koju su
trebali ispuniti unutar braka.
Revizionisti tvrde da nas taj Pavlov tekst ne suočava s
homo- seksualnošću po konstituciji, nego s »homoseksualizmom«.
Iz rečenica, naime: »zamijeniše naravno općenje«, »ostavivši
prirodno općenje« - zaključuju daje riječ o »homoseksualizmu«.
Ne zaboravimo da Pavao ne piše »svoju« nego Božju riječ
objavljenu svima nama do konca vremena. A Bog ne može odobriti
homoseksualna
270
ponašanja homoseksualaca po »konstituciji« (koje znanost nije
utvrdila kao takve!), nego ih upućuje na kršćansko
svladavanje. »Rim 1,26-27 obuhvaća homoseksualnost, bilo
žensku bilo mušku, a da ne čini razlike između aktivna i
pasivna partnera. U istom kontekstu Pavao udara više duboku
usmjerenost jedne poganizirane seksualnosti negoli neki
specifičan čin« (M. Gilbert).
Malo dalje Pavao razvija kršćansku viziju čovjekove
tjelesnosti pa pošto je spomenuo krštenje, piše: »Kao što ste
nekoć svoje udove učinili podložnima nečistoći i razvratnosti
da se pokvarite, tako sada učinite svoje udove podložnima
pravednosti da se posvetite« (1 Kor 6,19).';
3) Šesti tekst u 1 Tim 1,10 gdje Pavao spominje
»bludnike..., oskvmitelje dječaka...«, o čemu kaže PB 6: »U
savršenu kontinuitetu s biblijskim naučavanjem, u nabrajanju
onih koji djeluju suprotno zdravu nauku, izričito se spominju
kao grešnici oni koji vrše homoseksualne čine.« U tom tekstu,
prema Gilbertu, Pavao označava aktivne partnere u
homoseksualnoj aktivnosti; opisani su istim izrazom kao u 1
Kor 6,9, što se odnosi na Lev 18,22 i 20,13. Iz toga se vidi
da Pavlovi tekstovi ne ciljaju isključivo na pedofiliju
(pederastiju).
5. Može se, dakle, i mora reći da »Sv. pismo u raznolikosti
poganskih kultura konstantno i uvijek jednako odbacuje svaki
oblik homoseksualnosti. Stari zavjet morao se boriti protiv
kanaanskog poganstva, a u Knjizi Mudrosti protiv
helenističkoga aleksandrijskog poganstva. Pavao (Rim 1) ima
pred očima rimsko poganstvo, a (1 Kor) obraća se kršćanima
koji su došli iz grčkog poganstva. Raznolikost se uočava u
vremenu kao i u prostoru: homoseksualnost je poganski bič i ne
može biti prihvaćena kao kršćansko moralno-duhovno
ponašanje. Stari zavjet (Lev 20,13) homoseksualce je osuđivao
na smrt. Novi zavjet pak ne poznaje slične kazne. Ali prema
Pavlu (1 Kor 6,9) homoseksualnost isključuje iz eshatološkoga
budućeg kraljevstva« (M. Gilbert).
PREDBRAČNA LJUBAV
Neobično je važno za shvaćanje duha Sv. pisma i njezin
pozitivan temeljni stav prema braku i obitelji: Od početka do
konca Božje riječi u Bibliji to je realan, najčešći i
najdublji simbolizam koji trajno označuje Savez s Bogom.
Osnovni tekstovi o braku (Post 1 i 2; Mt 19,1-12 i Ef 5,21-23)
nedvojbeno i pozitivno govore o heteroseksu- alnosti i bračnoj
Ijubavi upravljenima prema plodnosti. Iz tih se tekstova pravo
vidi da seksualnost ima svoj metafizički isključivi smisao u
uredbi braka i obitelji. Bez toga metafizičkog, ujedno
plemenita i duboko antropološkog vidika seksualnosti i
ljubavi, ne možemo razumjeti smisao i bogat dar ljudske
seksualnosti.
Isti argument sukladno razvija PB 7-8 ovako: »Poslušna
Gospodinu koji ju je ustanovio i darovao joj sakramentalni
život, Crkva u sakramentu braka slavi božanski plan ljubavna i
prokreativna jedinstva muškarca i žene. Samo u bračnom odnosu
uporaba seksualnih moći može biti moralno ispravna. Stoga
osoba koja se ponaša homoseksualno djeluje nemoralno. Izabrati
seksualnu aktivnost s osobom istog spola znači poništiti bogat
simbolizam i značenje, a da se ne govori o ciljevima
Stvoriteljeva plana s obzirom na seksualnu stvarnost.
Homoseksualna aktivnost ne izražava komplementarno sjedinjenje
koje je sposobno prenijeti život i stoga proturječi pozivu na
život življen u obliku samodarivanja koje je, po evanđelju,
bit kršćanskog života. Kao i kod svakoga drugog moralnog
nereda, homoseksualna aktivnost priječi vlastito ostvarenje i
sreću jer je protivna Božjoj stvaralačkoj mudrosti. Odbacujući
pogrešan nauk s obzirom na homoseksualnost, Crkva ne
ograničava, nego još više brani, realno i autentično
shvaćanje, slobodu i dostojanstvo osobe.«
Teološko-pastoralne refleksije
1.Gledano sociološko-pedagoški, homoseksualne osobe do jučer
su se skrivale, često ni njihovi najbliži nisu imali pojma o
njihovu stanju. Danas su izišle iz anonimnosti na ulice, na
javna mjesta,
272
stvorile su organizacije slične onim feministkinja ili onima
kakve smo prije nekoliko godina viđali u SAD-u za ljudska i
građanska prava »obojenih«. Homoseksualne i lezbijske osobe
otvorile su svoje crkve, klinike, organizirale socijalne
službe, profesionalna udruženja i športske centre, što sve
hoće proširiti i produbiti u New Ageu Vodenjaka. Homoseksualni
poduzetnici (muški/ženske) utemeljili su izdavačke kuće te
tiskaju dnevnike i revije, proizvode filmove, videokasete,
pjesme i muziku, imaju glazbene kuće i skupine koje izdaju
ploče, priređuju sastanke i rasprave. Sve te i slične
djelatnosti stvorile su »novu kulturu«, nažalost, vrlo
dekadentnu. Statistike o fenomenu nisu pouzdane: prema
Kinseyju je 4% muškaraca isključivo s homoseksualnim
usmjerenjem, prema nekima 5%, a danas čak iznosi 10% do 15%.
Za lezbizam vrijedi više-manje polovica od toga. Homoseksualna
aktivna ponašanja provode muškarci, navodno, 2,2% do 2,3%,
kako tvrde H. Elis za Englesku i M. Hirschfeld za Njemačku, a
žene negdje upola manje.
U tom sociološkom kontekstu treba pristupiti nauku o
homoseksualnosti i pastoralnim postupcima s homoseksualnim
osobama. Tijekom čitave povijesti zajednice vjernika u Kristu
(katolika, pravoslavnih, anglikanskih, evangelika...), uz neke
iznimke posljednjih tridesetak godina, svjedočenje j e j asno
i definitivno za heteroseksualnost u zakonitom braku. U tom
vidu povijest zajednice vjernika ide naprijed u
nepokolebljivoj vjeri daje to i samo to Božji plan o čovjeku.
Zajedničko svjedočanstvo cjelokupnog kršćanstva ne optužuje
ni jednu homoseksualnu osobu, ali homoseksualnoj aktivnosti ne
oduzimlje teološku ocjenu objektivne grešnosti. Pastoralno je
pitanje kolika je i zašto u pojedinim okolnostima odgovornost
i zato subjektivna grešnost pojedine osobe.
2. Gledano etičko-pedagoški, na najdubljim humanim i teolo-
škim razlozima, homoseksualno ponašanje ne može biti dopustivo
zbog vrlo mnogo razloga: homoseksualni čin nije Ijubav između
zakonitog muža i žene (GS 48-51), nije bračni čin sa smislom
dvostrukog neraskidiva značenja (sjedinjenja i plodnosti: HV
12 i 14), nema
PREDBRAČNA LJUBAV
pretpostavki koje za bračni čin zaljubljenom paru u zakonitom
braku daju kvalitetu prave ljubavi i nesebičnoga
samođarivanja, homose- f ksualci ne mogu ostvariti kvalitetu
ljubavi, osobito ne u metafizičko- i -teološkom smislu jer
dostojanstvo ljudske osobe (muž + žena) jest biti »slika
Božja« (Post 1,26): oni to nisu; spolnost je Stvoriteljev dar
mužu i ženi da mu (tj. samomu Bogu) u bračnoj ljubavi otvore-
noj za stvaranje novih osoba budu pomoćnici i suradnici, što
nikako ne mogu biti homoseksualni partneri; muž i žena, prema
Stvoritelje- .*• voj zamisli, u različitosti spolova sebe
dopunjuju i u toj su komple- , mentarnosti plodni, na sliku
plodnosti ljubavi samoga Trojednog Boga (Oca, Sina i Duha
Svetoga), što sve nema nikakve veze s »ljubavlju«
homoseksualaca.16 Tu vrijedi riječ Pisma biskupima: »Ljudska
osoba, stvorena na sliku i priliku Božju, ne može biti
definirana : na adekvatan način sa suženim pozivanjem samo na
seksualnu ori- ■ jentaciju. Bilo koja osoba koja živi na licu
zemlje ima osobne probleme i poteškoće, ali i potrebu rasta,
zalihe, talente i vlastite darove. Crkva nudi onaj kontekst
čija se velika potreba danas osjeća u krizi za ljudsku osobu,
upravo kada odbija smatrati ljudsku osobu samo kao ili
‘heteroseksualnu’ ili ‘homoseksualnu’ i ističe da svatko ima ;
istu osnovnu identičnost: biti Božje stvorenje i, po milosti,
Božje dijete, baštinik vječnoga života« (PB 16). »Odbaciti
žrtvovanje vlastite volje u poslušnosti volji Gospodnjoj
ustvari postavlja zapreku spasenja. Upravo, kao što je križ
središte očitovanja Božje otkupiteljske , ljubavi za nas u
Isusu, tako usklađivanje samosvladavanja homoseksualnih
muškaraca i žena s Gospodinovom žrtvom bit će za njih izvor
samođarivanja koje će ih spasiti od jednog načina života koji
■ neprestano prijeti da ih uništi. Homoseksualne osobe pozvane
su kao i ostali kršćani da žive čisto« (PB 12).
Značajno je koliko je u čitavoj raspravi o homoseksualnosti
od- : sutna dimenzija kreposti čistoće. Kao da se
homoseksualac ne treba izgrađivati, svladavati, nastojati oko
uzdržljivosti i čistoće kao i svaki drugi kršćanin. »Ako
shvate narav Božjega osobnog poziva upra- vijena njima, bit će
u stanju vjernije slaviti sakrament pokore i pri-
274
miti milost Gospodinovu, u tom sakramentu tako velikodušno
ponuđenu da bi se mogli potpunije obratiti da ga slijede« (PB
12).
3, Gledano psihološko-pedagoški, njihova aktivnost prije ili
poslije rađa frustracijama, traumama, depresijom, osjećajem
manje vrijednosti, krivnje, odbačenosti od najbližih, od
društva, od samih sebe, od Boga. Partneri jedan prema drugome
osjećaju privlačnost, ali i odbojnost i nepovjerenje u isto
vrijeme. Oni nisu kadri dati jedan drugomu ono za čim toliko
teže: pravu spolnu Ijubav. Nisu kadri dati radost, sreću, nego
samo stimulaciju prema svojoj nasladi, koja brzo nestaje,
postaje banalna i niska. Naslada se idolizira, ali to ne mi-
jenja realnost jer ona nije od Stvoritelja dana za sebe, nego
da bude u službi najviših životnih vrijednosti i, dakako,
prenošenja samog života. Ona nema vrijednosti u sebi nego
dobiva pozitivan ili negativan predznak iz moralnog čina kome
pripada.
Homoseksualac pomalo shvaća da mu je osoba prazna dok uvijek
ponovno nastoji zasititi instinkt pa što ga više zasićuje, to
se u sebi osjeća sve prazniji. Dolazi do bolesna stanja i
opasna sindroma u ponašanju koje se neprestano ponavlja tako
da ga uspoređuju s ovisnošću od droge. Ako su u svakoj osobi u
njezinoj homoseksualnoj uvriježenosti odigrali ulogu toliki
činitelji, onda je mudro dati se na mnogovrsno preodgajanje,
marljivo koristeći sva raspoloživa ljudska i Božja sredstva.
Homoseksualac treba izići iz svoje odbačenosti, iz
marginalnosti, iz malovrijednosti, iz svoje dvostruke
egzistencije- dko pokušava sačuvati homoseksualnost uz bračni
heteroseksualni život. Treba pripomenuti da je homoseksualnim
osobama teško vezivanje uz jednu osobu (oni kao leptir dalje
traže), zato su im veze nestabilne. Oni nemaju smisla za
zajedništvo (egoisti su u nar- cističkom smislu) pa ako se i
vežu s partnerom neko vrijeme, redovito to teško podnose,
redovito su veoma posesivni, sumnjičavi, iden- tifikativni,
tj. nastoje partnera poistovjetiti sa sobom, gledaju ga kroz
sebe, ne približavaju mu se kao partnerskoj osobi u njezinu
dostojanstvu.
275
PREDBRAČNA LJUBAV
Takve osobe nije lako preodgajati, ali je prijeko potrebno.
To se najviše postiže onim čega oni nemaju: ljubavlju,
nesebičnom, velikodušnom, jer njihova »ljubav« nema
reciprociteta, ona je posesivna i postvarena; ona nije ljubav.
Štoviše, oni nisu nikad naučili ljubiti, nego su svjesno ili
nesvjesno naučili drugoga gledati kao objekt svoje naslade,
kao postvareno tijelo koje služi dok je zanimljivo, nisu
naučili gledati drugoga kao osobu u njezinu ljudskom i
kršćanskom dostojanstvu.
Homoseksualac se u potonjoj dobi doživljava sam, osamljen,
zapušten i, kako smo rekli, mnogostruko odbačen, nikomu više
nije privlačan, a njegova negdašnja prijateljstva sva su redom
jenjala; prijatelji su nestali. Sami homoseksualci priznaju da
se oni nemaju ni na što i ni na koga osloniti, da u životu
ništa nisu ostvarili, da im normalan čovjek ne može zavidjeti
pa kad bi mogli biti očevi, htjeli bi da njihovi sinovi ne
budu homoseksualci i tako nesretni kao oni.
Zajednica vjernika u nesebičnoj ljubavi treba biti spremna:
ne samo dati točan odgovor onim homoseksualcima koji nisu
kadri živjeti u normalnoj heteroseksualnoj ljubavi, jer im je
homoseksualna želja jaka (Pavao bi rekao da »izgaraju«: 1 Kor
7,1-9), nego im organizirano i stvarno pomoći da uzmognu
prigrliti i osmisliti svoj život kulturnim, karitativnim i
drugim djelima ljubavi prema potrebnima, zaboraviti sebe, a
potrebe bližnjega staviti na prvo mjesto.17
4. Kad se taj problem promatra u vezi s bolešću SIDOM,
postoji velika i stvarna opasnost po život. Premnogo je prouka
koje o tome govore. Nije nam ovdje zadaća to detaljno
pojašnjavati. Dovoljno je da ne zanemarimo tu opasnu vezu i u
tom smislu iznesemo jedan ili drugi argument. Od četiri
kategorije koje su najviše izložene SIDI jesu homoseksualne
osobe koje variraju između 65% i 70%, dok su ovisnici o drogi
zastupljeni između 15% i 20%, bolesnici od hemo- filije oko
1%, oni koji primaju mnogo transfuzija krvi do 1%. Dakako,
nisu navedene sve kategorije, nego samo one s najvišim posto-
tkom.18
276
Biskupi SAD-a u pastoralnoj poslanici Called to Compassion,
u odsjeku »AIDS i homoseksualnost«, među ostalim pišu: »HIV i
AIDS imali su strašne posljedice za homoseksualnu zajednicu.
Izvješće prezidencijalne komisije, na primjer, tvrdi da je
‘nasilje protiv osoba za koje se predmnijeva da su prenijele
HIV... težak problem. Komisija je osjetila obračunavanje
napose s homoseksualnim osobama žrtvama slijepog nasilja koji
su indikativni kako neke osobe u društvu ne reagiraju razumno
na epidemiju. Takav je tip nasilja neprihvatljiv i trebao bi
biti osuđen od svih Amerikanaca’ (9-103).
Mi snažno osuđujemo takvo nasilje. Ono je potpuno protivno
vrijednostima evanđelja. U naučavanju Crkve o homoseksualnosti
i homoseksualnoj aktivnosti mnogo je više negoli jedna osuda
ili odbacivanje. Crkva je uvjerena da su sve osobe, ne
uzimajući u obzir njihovu seksualnu orijentaciju, stvorene na
sliku Boga i da posjeduju ljudsko dostojanstvo koje treba da
bude poštivano i zaštićeno. Tako smo ustvrdili u Živjeti u
Isusu Kristu (1976.): ‘Kršćanska zajednica treba da im
(homoseksualnim osobama) pruži poseban stupanj razumijevanja i
pastoralne brige (br. 9)’. Posebni kriteriji s obzirom na
takvu pastoralnu potporu nalaze se u našem dokumentu od g.
1973.: Vodeća načela za ispovjednike u pitanju
homoseksualnosti. Taj dokument je pastoralnog pristupa i
potiče homoseksualne osobe da si formiraju stalne i čiste
odnose.«19 Nadamo se da će taj vrijedan i iscrpan dokument
otvoriti oči i pomoći mnogima.
Značajne su riječi psihoanalitičara G. Zuanazzija: »Nitko ne
odabire homoseksualnost, ali je moguće odabrati način kako je
živjeti. Homoseksualac može sublimirati svoju abnormalnu
seksualnost ili za nju tražiti pravo. Može je hrabro podnositi
ili od nje učiniti oružje protesta. Može se zaustaviti na
početku puta ili se opiti vlastitom ‘prijestupnošću’. Na planu
ponašanja postoji jedan prostor ‘slobode’ u kojemu svaki
homoseksualac može izgraditi vlastiti stil života.«20
A otac V. Pozaić svoj članak »Katekizam o homoseksualnosti«
završava apelom na kršćanski pastoralni postupak s
homoseksualnim osobama: »Od svećenika se očekuje da utjelovi
lik ljubazna oca
PREDBRAČNA LJUBAV
i oca razumijevanja, kao i oca jakosti i čvrstine. Nastojat će
liječiti rane, buditi osjećaj povjerenja dotične osobe u samu
sebe i u druge ljude. Ohrabrivat će u trenucima malaksalosti i
padova. Neće odstupiti od nauka Crkve, ali će uvijek imati
Isusovu sućut i spremnost, bez osude: ‘Idi i od sada više
nemoj griješiti’ (Iv 8,11) pa dogodilo se to i sedam puta (Mt
18,22). Čovjekovo je spasenje, pokajanjem, u milosrđu
Božjem.«21
278
BRAČNA LJUBAV
Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.
Mt 19,6
Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili
majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega,
stostruko će primiti i život vječni baštiniti.
Mt 19,29
BRAČNA LJUBAV
5. Kažemo daje »realan simbol«... Razumijemo li smisao?
Riječ simbol (= znak) dolazi od grčkog synballein, a znači
sje niti odvojene stvari ili bolje: označiti čitavost jednog
objekta saz na iz dva dijela. Tako su supruzi prethodno bili
nepoznati jedno gome, odvojeni, a sada su sjedinjeni u jednoj
ljubavi i prisutni 1 par i obitelj u stvarnim osobnim,
međuosobnim, kozmičkim i tra scendentalnim odnosima.
Jesu realan simbol ukoliko je ljubav kršćanskih supružnika -
j vno potvrđena sakramentom ženidbe koji kao realan simbol u
se sadržava dva bitna zadatka: biti kao muž i žena sjedinjeni
(= biti ’ dno, biti »jedno tijelo«, jedno srce ijedna duša) i
biti prisutni (= ir jek i svugdje su zajedno nazočni,
nastupaju složno kao jedan, z' zajedno »prisutni«). Drugim
riječima, kršćanski su supruzi u međ sobnoj ljubavi sjedinjeni
i plodni, a u zajednici javno aktivno pris tni i kao takvi od
zajednice poznati i priznati.
n. ISUS O UZVIŠENOSTI DJEVIČANSKOG ZVANJA
Pošto je protumačio misterij ženidbe i vratio mu prvotno
dostojanstvo (= volja Stvoriteljeva), ne samo za ono
slušateljstvo koje je od toga malo razumjelo, što su pokazali
i Isusovi učenici, nego za /sve nas do kraja povijesti, nakon
tajanstvene uvodne izjave koja oda- ; je duboko razumijevanje
za čovjekovo neznanje i slabost: »Ne shva- ' ćaju toga svi,
nego samo oni kojima je dano« (Mt 19,11), Isus obja- $ vljuje
novo dotada nepoznato zvanje:
Doista ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe
mate- irine rodiše. Ima nesposobnih koje ljude onesposobiše. A
ima nesposobnih koji same sebe onesposobiše poradi kraljevstva
nebeskoga. I -ponovno dodaje tajanstvenu riječ: Tko može
shvatiti, neka shvati (Mt ; 19,12).'
; Prema tome, Stvoritelj ustanovljuje karizmu ženidbenog
zvanja f za uzdržavanje ljudske vrste, Spasitelj ustanovljuje
karizmu djevičanskog zvanja s uzvišenom svrhom »radi
kraljevstva nebeskoga«. < Na taj način veže oba Zavjeta -
Stari i Novi, oba zvanja - općenito za sve i posebno za napose
pozvane, oba »stvaranja« - ovozemaljske •^perspektive i
onozemaljske stvarnosti.
| Zanima nas isključivo ova treća vrsta »nesposobnih za
ženidbu« čime Isus ustanovljuje novo djevičansko zvanje, zatim
nadnaravna . bitnost istoga zvanja, kao i tajna njegove
uronjenosti u djevičansko- J-božansko-zaručničkoj ljubavi »u
jednom tijelu« Krista s Crkvom, da naglasimo zajedničke istine
obaju zvanja — bračnog i djevičanskog.
297
BRAČNA LJUBAV
Isus ustanovljuje djevičansko zvanje
1. Pri tome se služi neočekivanim izrazom eunuh (= eunuchos
- nesposoban, točno: »uškopljenik« - što označuje nepovratnu
situaciju). Znano je da su na Istoku (u Babiloniji, Egiptu,
Perziji) takvi ljudi (»eunusi«) uživali veliko povjerenje
vladara i ovi su ih postavljali za čuvare svojih harema. U
Izraelu, naprotiv, takve su ljude isključivali iz zajednice i
iz kulta (Pnz 23,2-3).
Zašto onda Isus uzima tu Židovima omraženu riječ? Ovdje se
(u trećem slučaju) ne radi o tjelesnoj nakaznosti, nego o
duhovnom slobodnu izboru djevičanskog zvanja. Isus je uopće
prvi Učitelj koji govor/ o djevičanstvu (celibatu) kao
vrhunaravnom životnom zvanju i životnoj misiji, što je on sam
za sebe izabrao s namjerom da praksom pokaže da je u tako
shvaćenoj i usmjerenoj ljubavi život moguć, lijep, da potpuno
ispunja najdublje i najplemenitije ljudske težnje, da je zato
božanski privlačan i duhovno plodan.
Poznato je bilo slobodno izabrano djevičanstvo proroka
Jeremije (jedinog proroka u celibatu!) kome će kasnije pridoći
Ivan Krstitelja eseni iz kumranske zajednice na obali Mrtvoga
mora (ali istom pos znati prema arheološkim novim nalazima od
godine 1947.), dakakoi Marija, Isusova Majka, i poočim Josip.
t
Vjerojatno su Nazarećani prigovarali Isusu što se nije
oženio, a? možda i Mariji da ga nije dobro odgojila. Zato
neoženjeni Isus provokativnim izrazom eunuh Židovima neizravno
tumači i sama sebe, svoje djevičanstvo, svoj celibat (= biti
»eunuh poradi kraljevstva nebeskoga«), strogo vezan s njegovom
mesijanskom misijom. Svakako, radi se o novom do sada
nepoznatom apsolutnom, radikalnom'. muškom/ženskom pozivu
kojim se pozvana osoba pridružuje Isuso-;* vu djevičanstvu i
misiji.2
2.Radi kraljevstva nebeskoga izreka je koja zauzima
središnjeg mjesto, ne samo ovdje, nego u cjelokupnoj Isusovoj
poruci. U širem? značenju obuhvaća sva dobra koja su potrebna
za spasenje. A posta-* je i sinonim za »budući život« jer mu
je bitno eshatološko značenje:
298
ISUS O UZVIŠENOSTI DJEVIČANSKOG ZVANJA
ono čemu su Židovi težili, što su i Proroci naviještali, što
označuje
»novi život«, »novi Savez«, »novi Izrael«, »novi Jeruzalem«,
»novo stvaranje«: sve je sadržano u toj izreci.
Za nas kršćane »kraljevstvo nebesko« ima više dubokih teolo-
ških značenja, a u ovom sklopu: »to je rast krsne milosti...,
to je moćan znak uzvišene veze s Kristom, to je znak žarka
iščekivanja njegova povratka, to je znak koji također podsjeća
kako je ženidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi (Mk
12,25; 1 Kor 7,31)«,3 napokon, ono najjače: to je sama osoba
Isusa Krista i njegova misija kao Spasitelja svijeta.
Svaki mladić, svaka djevojka ontološki u sebi nosi
»zaručničku dimenziju« (Ivan Pavao II.) koja jasno obilježava
čitavu osobu i duh i tijelo. Isus do te mjere osvaja osobu
koja izabire djevičanstvo i posve se daje na rad »za
kraljevstvo Božje« da se ona u toj specifičnoj misiji ne može
posvetiti još nečemu drugome. Samo Božji, Kristovi interesi na
zemlji - spasenje svakoga čovjeka, bez razlike rase, nacije,
jezika, kulture, naobrazbe, dobi - postaju isključivi interesi
osobe koja slobodno, ohrabrena milošću Božjom, prigrljuje
takvo zvanje. Stoga sve njezino vrijeme, svi njezini talenti,
sav njezin rad i cijeli . život uložen je u širenje
»kraljevstva nebeskoga«, po uzoru na samoga Isusa.
0 tome Isus malo dalje u Matejevu Evanđelju govori s obeća-
njem nagrade. Petar, naime, kakav je bio, usudio se upitati:
»Evo, mi sve ostavi smo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to
dobiti?« Reče im ?: Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste
za mnom, o preporodu, I kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje
svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i
suditi dvanaest plemena Izraelovih« (Mt 19, | 28). I nastavlja
za sve buduće svoje sljedbenike u tome zvanju: »I | tko god
ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili
ženu, ili |f djecu, ili polja poradi imena mojega
[čitaj:poradi kraljevstva nebe- I,skoga], stostruko će primiti
i život vječni baštiniti« (Mt 19,19).
m 3. Tko može shvatiti, neka shvati. Kao ni na ženidbu, tako
ni na ^celibat nitko nije natjeran', odlučuje se i bira u
slobodi, svatko prema
1
299
BRAČNA LJUBAV
osobnom daru milosti (= vlastitoj karizmi). Onaj koji bira
djevičanstvo »poradi kraljevstva...« daje se na put posebna
savršenstva i apostolskog rada što cjelovito ulazi u
evanđeosku ekonomiju programiranu u Besjedi na gori (Mt 5-7)
gdje je i opet Isus ocrtao sama sebe i svoj put sve do ludosti
križa.
Zvanje je to ispražnjenja samoga sebe, mnogostrukih
zemaljskih odreknuća, ali i mnogostrukih duhovnih radosti,
zagrljaj poniznih i pred svijetom neuglednih uvjeta, ali koji
u potpunosti suobličipi Kristu i njegovu vlastitom izboru
života »sluge Božjega« i suobliču- ju Bogorodici i njezinu
»neka mi bude, službenica sam Božja!<« Zvanje je to, dakle,
izravna sudjelovanja u Kristovoj božansko-mei sijanskoj misiji
spasenja svijeta. Zvanje je to koje pozvani i odazvali'
ostvaruje iz dana u dan, prema vlastitim darovima i danim
okolnost® ma povijesnoga trenutka. «|
Kao pravi siromah Božji, pravi sluga Božji, eunuh za Božje
kra* ljevstvo — u istinskom slobodnoprigrljenu djevičanskom
živote« obilježava eshatološko doba vječnoga blaženstva, čemu
je sve po» dložio i upravio, te životom ispovijeda kao daje
blaženstvo »ve1 tu«, iako »još nije«. Slobodno odreknuće od
uporabe vlastite genitali nosti i ostalih spolnih izražaja ne
znači neosjetljivost, frigidnost i impotenciju, a ni biti
dalje bez ikakvih podražaja i napasti tijela, ngf go živjeti u
svijesti neposredna i potpuna predanja Kristu i njegovi djelu;
ne tek posredno kroz ženu ili kroz muža prema Kristu i njege:'
vu djelu. Zato djevičanski stalež bolje, savršenje izražava
bitno »kraljevstva nebeskoga«, prema Pavlu koji se ne protivi
ženidbi* »Htio bih da svi ludi budu kao i ja; ali svatko ima
svoj dar [karizmu od Boga, ovaj ovako, onaj onako« (1 Kor
7,7).
Prema tome, djevičanstvo ima u sebi i po sebi vrijednost.
Antiec pira, tako reći, oslobođenje od zemaljskog tijela da,
iako živeći u A jelu (ne bez borbe i žrtve odreknuća), živi se
već kao ondje s Gospot dinom jer »u uskrsnuću niti se žene
niti udavaju, nego su kao anđe" na nebu« (Mt 22,30). A duhovna
plodnost - biti očevi i majke mn; gih duša - može biti
mnogostruka i vrlo bogata iako nevidljiva u d*
300
šama duhovnih sinova i kćeri kao u Isusovu, Marijinu,
Josipovu, Franjinu, Ignacijevu, Stepinčevu, Merčevu, Majke
Terezije... životu i djelovanju.
Nadnaravni smisao novoga zvanja
0 toj trećoj vrsti eunuha, među mnogim tumačenjima, predla-
; žem nekoliko misli omiljelog duhovnog učitelja Romana
Guardini-
■ ja.4 Poslušajmo ga: Zašto je djevičanstvo novo zvanje?
Zašto nije je- : dnako kao i ženidba nego je nad ženidbom?
Zašto kandidat za sve-
ćeništvo u Katoličkoj Crkvi ne smije birati celibat samo zato
jer ga zakon Crkve propisuje za svoje svećenike, nego zato što
je on u sebi
■ velik dar, posebna milost (karizma)?
1. Odgovor na ova pitanja nalazimo više u Isusovoj Osobi i
njegovu životu negoli u samom njegovu nauku. Guardini najprije
razmatra o Isusovim karakternim osobinama u sučeljenju s
ljudskom spolnošću. Isusu spolnost nije bila tabu, ni po sebi
zlo. Nije se borio da je iskorijeni, a nije ju smatrao ni
vrhunskom vrijednošću. Spolnost ima samo ovozemaljsku svrhu'.
»Plodite se, i množite, i napunite zemlju...« (Post 1,28);
dakle, nema onozemaljske svrhe gdje se neće »ni ženiti ni
udavati...« (Mt 22,30). Isus je živio kao savršeno muško
spolno biće - pravi čovjek - u potpunoj slobodi, žrtvujući
bračni ži- ;vot »radi kraljevstva nebeskoga«. Ne plaši se
spolnosti, ne mrzi je niti prezire. Ne bori se protiv nje.
Nigdje ne nalazimo ni najmanjeg znaka da bi ga spolnost bacila
na zemlju.
Mi s pravom kažemo da je ući u kršćanski brak »prirodno«
mla-
■ diću/djevojci. Ali jer se ta Bogom dana priroda
čovjekovim grije- ; hom razularila, »prirodan« mu je prije
svega nagon koji je »postao ^neposlušnim, nesložnim,
neistinitim, slijepim i nasilničkim, nepostojanim i
promjenjivim naspram savjesti: ako se na njemu gradi veza
dvaju ljudskih bića, ta veza mora imati isti karakter (...)«.
BRAČNA LJUBAV
»Smisao braka sastoji se u tome da tijekom navaljivanja
nagon tijekom izmjenjivanja raznih sklonosti srca, tijekom
borbe izmeđ slobode i ćudoredne dužnosti iskrsne nešto što
svoje podrijetlo vuč iz drugoga izvora', jedinstvena prilika i
snaga koja nije samo ‘čvrsta5 i ‘dobra’, nego je istodobno
‘vječna’ i ‘sveta’. Da oboje bračnih dru gova - ljudi kakvi
jesu nakon istočnoga grijeha, nestalni, smušeni odbojni prema
milosti u srcima - to sveto jedinstvo [u kršćanskoj že^ nidbi]
shvate svojom sviješću i voljom, da svoju bračnu zajednic
zajedno sa svime što ona sadrži od ljudske nedostatnosti i
tragike £ ve i preoblikuju okrijepljeni tim svetim jedinstvom
- to nije ‘prir: dno’, to može ‘shvatiti jedino onaj kome je
dano’, koji vjeruje,«5 | Zato Gospodin u punoj samilosti s
našim neshvaćanjem nera zrješivosti smisla zakonite bračne
veze reče: »Ne shvaćaju toga s~ nego samo oni kojima je dano«
(Mt 19,11). Novi Katekizam o to~ neshvaćanju čovjeka da se
ženidba jednom valjano sklopljena i izvi: šena ne može
raskinuti donosi ove riječi:
»To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbeno^
veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv
zahtj (Mt 19,10). [A zbunilo je i same Isusove učenike koji
rekoše: »Ak je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se«
(Mt 19,10).] Ip" Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i
preteško breme (Mt 1 29-30), teže od Mojsijeva zakona« (br.
1615). Došavši obnov: izvorni red stvaranja, poremećen
grijehom, koji se sada u nje' ostvaruje kao u »novom
stvaranju«, Krist sam »daje snagu i mil za življenje braka u
novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijed Krista u
samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mo
‘shvatiti’ (Mt 19,11) [s milošću Božjega dara] izvorni smisao
že~ dbe i živjeti ga s Kristovom pomoći« (br. 1615).
Katekizam, dakle, Kristovu tajanstvenu riječ - »ne shvaćaju
K svi, nego samo oni kojima je dano« - primjenjuje i na
neraskitiv “ nidbeni vez što Tradicija gotovo isključivo
pridijeva djevičansk pozivu zajedno s drugom Isusovom izrekom
koja slijedi nakon
302
;eg tumačenja izraza eunuh: »Tko može shvatiti, neka shvati«
(Mt i12)-
p Uostalom, Isus i u drugim zgodama rabi istu riječ kao, na
pri- njer, govoreći o svjedočanstvu Ivana Krstitelja kad kaže:
»Zapravo, iko hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši,
neka čuje« (Mt 11, 4--15). Ili, kad govori o sijaču i sjemenu
koje pade na dobru zemlju fei daje nejednak urod: »Jedno
stostruk, drugo šezdesetostruk, treće ridesetostruk. Tko ima
uši, neka čuje« (Mt 13,8-9).
I 2. Važno je naglasiti da Isus nije bio neosjetljiv. S kojom
je samo iježnošću i slobodom primao djecu! Kako se
dostojanstveno i čisto Snosio prema ženama, i grešnicama i
uzornim ženama, prema Ma- iji Magdaleni, Samarijanki,
Lazarovim sestrama Mariji i Marti, Pe- rovoj punici,
Kananejki, udovici iz Naina, ženi uhvaćenoj u prelju- iu.J
Kako se blisko ljudski odnosio i prema učenicima, osobito pre-
la Ivanu- »ljubljenom učeniku« (Iv 11,3)! »Ali1 nitko kod
svojih Šravih očiju i srca plemenita neće u tome otkriti ništa
od bilo kakve ©tajne navezanosti ili potisnutih želja. To su
izražavanja čiste, tople lobode.«6 On je vrlo malo govorio o
spolnim odnosima, ali su ga krcani od početka (s Ivanom,
Pavlom, Petrom...) savršeno shvatili i Ijedili.
»U čemu se sastoji kršćansko poimanje spolnosti ne smije se
dređivati po tome kako je spolnost vidjela neka kršćanska
osobnost i neko naučavanje, nego kako je Isus gledao na to i
što je on glede )gaželio. On stoji iznad svega, pa i iznad
najvećih svetaca i kršćan- dh učitelja. Kod svakog čovjeka, u
svako vrijeme i u svakom uči- jljskom mišljenju mi se pozivamo
na njega. On sam je ‘put, istina i ivot’ (Iv 14,6) - kako u
svemu ostalome, tako i glede spolnosti.«7 rema tome, Isus je
kriterij novog djevičanskog zvanja koje je iza- rao za sebe,
za svoju Majku, za svoga Hranitelja, ali i za jednog Au-
astina koji se nije spremao na taj put nego posve obratno, ali
gaje ospodin uhvatio i potpuno pridobio.
U tom smislu, na temelju izvora, reći će Giovanni Papini
svojim jsmrtnim stilom: »Bilo je svetaca koji su prije bili
gotovo razbojni-
BRAČNA LJUBAV
ci i drugih kojih djetinja nevinost nije bila nikad okaljana.
Ali velik dio nas nije se spustio do razbojništva, a s druge
smo strane okaljali prvu nevinost. Augustin je kao i mi: prije
svetosti pripada većini. Njegovi su grijesi bili grijesi koji
su svojstveni većini: ljubav prema ženi, dobitku i slavi.
Oslobodio ih se, ali s teškom mukom, i ti napori, koji
otkrivaju koliko je bilo čvrsto korijenje njegova čovještva,
približuju ga još više nama. I mi smo - barem oni koji ne žive
kao stjenice zadovoljne svojom prljavštinom - stvorenja koja
se bore da ozdrave dušu od ekcema istočnog grijeha, da
stignemo onamo kamo' je Augustin stigao. On je uspio, a mi još
nismo, ali kad smo otkrili daf je iz početka bio tako sličan
nama, nadamo se da ćemo sličiti njemu i u pobjedi i ta utjeha
još više uvećava našu ljubav. Otkrivamo daljeg daje pokoji
trag staroga čovjeka ostao u njemu uvijek, ili barem više:
vremena poslije obraćenja, a to otkriće koje ne umanjuje
puninu nje-, gove svetosti, čini da ga još više ljubimo,
ukoliko je, i pošto se pope na brdo, još uvijek preostala koja
sjena iz nizine. Čini nam se taktf još malko naš brat jer se
nije potpuno izgubila ona udomaćenost ko-- ju je imao s nama i
dok nas poziva da se popnemo, ulijeva u nas nad da nije
nemoguće dostići ga.«8
3. Iz rečenoga je očito da je djevičansko zvanje iznad
bračnog; Udaljeno je od bračnog zajedništva jer se temelji na
uskraćivanja svakoga spolnog, točnije, genitalnog zajedništva.
Ne radi se o uskraćivanju od rođenja nesposobnih za ženidbu
ili onih koji sami sebi onesposobiše, nego o onima koji se -
redovito nakon duga razmišlj;: nj a, vaganja, borbe sa sobom i
svojim nagonima - na to odluču vlastitom slobodnom voljom
»poradi kraljevstva nebeskoga«. Ur; đenje je to i oblik života
u kojima muškarac/žena svu svoju sna~ Ijubavi upravlja izravno
Bogu - Kristu Gospodinu - i njegovu kraljevstvu pa tek od
njega prema konkretnim ljudima. U braku, naprc; tiv, ljubav je
upravljena najprije i izravno prema mužu/ženi, a tek sredno
prema Kristu i od njega prema ljudima.
Sigurno oba uređenja imaju isti korijen. Oba, nasuprot
čistoj »prirodi«, sadrže u sebi misterij jer oba
podrazummijevaju više neg '
304
što čovjek može ostvariti. »Nijedno se ne može izvesti samo iz
nepo- rsredna smisla nagona ili iz ljudske zajednice ili iz
čovjekova srca: inego su oba postala poznata tek iz Objave, u
vjeri prihvaćena i u milosti dovršena.«9
i; 4. Kad su Oci na Drugom vatikanskom koncilu govorili o
svećeničkom celibatu, onda su se dvostruko izražavali; jednima
je zakon bečkoj i propisuje svećenički celibat; drugima je
celibat svet kao poseban Božji dar, milost (= karizma), a što
Bog - kako je Katolička Crkva tijekom stoljeća vjerovala -
daje svima onima koje poziva na Ministerijalno svećeništvo. U
tom smislu Crkva ga zakonom zaštićuje i time pomaže svećeniku.
Posljedice su dalekosežne: onaj koji ne- ;rado prihvaća
celibat nego kao »na silu« zato što mu »zakon ne do- |pušta«
drukčije doći do svećeništva, takav kandidat nema prave mo-
tivacije za svoj celibat i neće ga uspjeti obdržavati: on u
svom •celibatu nije radosno biće, neće biti radostan svećenik.
Onaj će ga s .milošću Božjom obdržavati spremno i radosno koji
je shvatio da mu ■Bog daruje milost celibata zajedno sa
svećeničkim zvanjem i daje ''trajno uza nj svojom milošću. Ni
taj neće biti pošteđen od borba i ozbiljna truda oko izgradnje
sebe u apstinenciji i u savršenoj kreposti čistoće, što je
svojstveno djevičanskom zvanju, ali će na ispravan i čist
način upravljati Bogu svu snagu svoje ljubavi.
Svećenički celibat i redovnički zavjet čistoće nije moguće
održavati bez ozbiljne trajne molitve (= duhovne bliskosti s
Kristom Gospodinom) i mnogostruka odricanja; rečeno
jednostavno, bez ozbiljna, solidna i vjerna duhovnog života.
Onda tu dobru volju osobe i liajezinu ljudsku ljubav Krist
Gospodin uzima kao svoju, a Duh Sveti A tj ulijeva dar
razlučivanja, svjetlo, snagu, radost i nadnaravni žar
Oduševljenja u radu za »kraljevstvo Božje«. Takva osoba trajno
živi prisutnosti Božjoj kao u svom »naravnom elementu«,
prijateljuje s jBogom u punoj »prozirnoj« jednostavnosti.
■•: Onda je Bog taj (Trojstveni u srcu čovjeka) koji ljubi
posvemašnjom puninom ljubavi, koji može biti i jest Jedini i
Sve čovjeku ako mu se, s druge strane, taj u punoj
povjerljivosti daruje, ako prihvati
BRAČNA LJUBAV
Isusovo zvanje i misiju — biti Spasitelj - kao svoje, ako
dopusti da ga Gospodin posvema prožme i preuzme u svoje Srce
pa ga identificira sa sobom da tako postane drugi njegov Ja,
što je i smisao ideala »biti drugi Krist« (= alter Christus).
U zaručničkoj Kristovoj ljubavi
Problem smo načeli: »Zajedništvo između Boga i ljudi nalazi
svoje konačno ispunjenje u Isusu Kristu, Zaručniku koji ljubi
i koji se kao Spasitelj čovječanstvu daruje, ujedinjujući ga
sebi kao svoje tijelo« (FC 13,1).
1. Božja objava o ljudskoj bračnoj i djevičanskoj ljubavi
postiže definitivnu puninu u daru ljubavi koju je Božja Riječ
izvršila prema Čovječanstvu-Crkvi uzevši ljudsku narav i
izvršivši žrtvu Križa. U Kristovoj krvi te žrtve (1 Kor 11,25)
uspostavlja se Novi savez. Misterij je to u kojemu treba
potražiti vrhunaravno supružništvo Krista s Crkvom: ono je
djevičansko, ne spolno (= Krist Zaručnik - Crkva zaručnica),
prema Pavlovoj poruci: Ef 5,25-27, 1 Kor 11,25.
Jedinstvo između Krista i Crkve je potpuno (definitivno,
savršeno, apsolutno), ne po našem zamaljskom spolnom poretku
nego po Kristovoj otkupitelj skoj krvi na križu, nošeno Duhom
Svetim - »pečatom« toga djevičansko-božanskog milosnog
jedinstva u »jednom tijelu« (= Kristovu mističnom tijelu).
Krist se više ne može »uzeti natrag«, »rastaviti« od Crkve.
Jedinstvo Krista s Crkvom orijentirano je prema duhovnoj
milosnoj plodnosti. Zato je Crkva kao Kristova zaručnica
ujedno djevica i majka koja rađa i prenosi život milosti jer
je »već na zemlji urešena znacima prave, iako nesavršene
svetosti« (LG 48). Zato i crkvena zajednica vjernika živi
nerazdruživo djevičanskim i supružničkim životom: »Poštovanje
prema djevičanstvu radi Kraljevstva i kršćansko poimanje braka
nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju« (LG 42; PC 12; OT
IO).10
306
2.1 tu smo u novoj tajni, gle: i ženidba i djevičanstvo
ukorijenjeni su u djevičanskoj ljubavi Krista Zaručnika s
Crkvom zaručnicom; prema izrazu Ivana Pavla II.,: »uneseni su
u zaručničku ljubav Krista« (FC 13,6). S obzirom na tu
djevičansku ljubav Krista Zaručnika kojom je vezan s Crkvom
zaručnicom, smije se i mora dalje reći i ovo: djevičanstvo je
temelj i korijen sakramenta ženidbe čime isti sakrament
postaje realan simbol novoga i vječnoga Saveza ukorijenjena u
Kristovoj krvi.
Kažemo da sakrament ženidbe postaje »realan simbol« novoga i
vječnoga Saveza, što znači da ga predstavlja i u sebi
ponazočuje. Jednostavno rečeno, sakrament ženidbe je ona
tajanstvena realnost koja uvodi u prepoznavanje toga korijena
i toga temelja koji stoji u pozadini. A to je djevičansko
jedinstvo u istoj djevičansko-božansko- -zaručničkoj ljubavi
»u jednom tijelu« Krista s Crkvom, sklopljeno u Kristovoj
krvi. To je, dakle, Kristovo djevičansko jedinstvo s Crkvom,
vrhovni oblik dara samoga sebe za kraljevstvo Božje, za Čo-
vječanstvo, za Crkvu koja prima svoj opstanak i snagu s
Kristova križa.
Bez ženidbe ne bi dostajao realan ljudski simbol koji
izražava su- pružničku (zaručničku) vezu Krista s Crkvom. Bez
djevičanstva ne bi se moglo shvatiti tajanstveno i duhovno
značenje istoga simbola.
Prema tome, supružnici su pomognuti od braće i sestara iz
djevičanskog staleža da uvijek uspješnije stave Boga u
središte svoga života (ima ih koji to donekle razumiju pa svoj
brak posvećuju Srcu Isusovu i kao da ga stavljaju u Ranu tog
Srca kao u središte odakle im dolazi svaka milost, što je ne
samo pastoralan, nego i duboko teološki čin). Na taj su način
supružnici pozvani da se ne zatvore u egoističnu ljubav pa
tako uguše milost koju su primili sakramentom ženidbe nego da,
u otvorenoj suradnji sa svima među kojima žive, velikodušno u
ljubavi »dijele« od bogatstva koje primiše. Tim putem i
Kristov Duh daje novo srce i svrhunaravnu sposobnost mužu i
ženi da se i u tijelu neokaljano, tj. u bračnoj čistoći vole
(FC 13,1-3). Oni pak u celibatu pozvani su na život čiste
duhovne ljubavi koja ujedi-
BRAČNA LJUBAV
nj uje i plodna je u Kristu koji se apsolutno na Križu
predaje, a uskrsnućem pečati definitivnu pobjedu.
Zajedničke istine obaju poziva
U oba zvanja, unatoč kvalitativnoj i stupnjevitoj razlici,
ostaje zajednički smisao: dati život iz Ijubavi i za Ijubav.
Protumačili smo smisao ljubavi u neposrednu darivanju (= u
djevičanstvu) i smisao ljubavi u posrednu darivanju (= u
braku). Razlika nije gradualna, nego bitna; nije u kvantiteti
darivanja ili rada, uspjeha... nego u kvaliteti; nije u
jednakosti karizama nego u specifičnoj razlici... Zato su oba
zvanja u zajednici vjere u Krista - u Crkvi - nužna: ona se
povezuju, dopunjuju, potpomažu, usavršavaju. Mora se reći s
cjelokupnom kršćanskom tradicijom ono što naglašava i Ivan
Pavao II. u Familiaris consortio (br. 37,5) daje:
»Djevičanstvo najviši oblik sebedarja, što je sam smisao
ljudske spolnosti.«
1. Isus Očev plan o ženidbi iz »prvog stvaranja« učinivši
vlastitim pa u svome - možemo reći - »drugom stvaranju«
uzdigavši ženidbu i usavršivši je kao zvanje i karizmu za one
koji su na to pozvani, paralelno predlaže novo do sada
nepoznato djevičansko zvanje ili celibat. Tom novom realnošću
neizravno ženidbu lišava njezine prirodne nužnosti za što On
sam, prije svih ostalih, daje primjer (uzor, model, paradigmu)
vlastitim životom. Tom novom stvaralačkom gestom nije samo
učio, nego i životom potvrdio daje djevičansko zvanje
(celibat) »radi kraljevstva nebeskoga« moguće ostvariti i da
osobi daje puninu zadovoljstva, radosti i sreće.
Kad papa Ivan Pavao II. govori o »Božjem naumu o braku i
obitelji« (FC 11), ne može ne govoriti i o djevičanskom zvanju
jer ta zvanja idu zajedno: jedno utemeljuje drugo, jedno
izlazi iz drugoga,
o čemu smo već rekli i još ćemo nešto reći.
»Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku: pozivajući
ga ljubavlju na postojanje, istodobno gaje pozvao na Ijubav.
Bog je Iju-
308
bav (1 Iv 4,8) i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva
ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju
sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, Bog u nju upisuje
poziv pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i
zajedništva (GS 12). Ljubav je, dakle, temeljan i urođen poziv
svakoga ljudskog bića.
Kao utjelovljeni duh, to jest duša koja se izražava u tijelu
i tijelo produhovljeno besmrtnim duhom, čovjek je pozvan na
ljubav u toj svojoj ujedinjenoj cjelovitosti. Ljubav također
grli ljudsko tijelo i tijelo je postalo dionikom duhovne
ljubavi.
Kršćanska Objava poznaje dva osobita načina kako da se
ostvari poziv ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti: ženidbu i
djevičanstvo. Jedno i drugo u svojoj vlastitosti utjelovljenje
su najdublje istine o čovjeku, njegova ‘bitka na sliku Božju’«
(FC 11,1—4).
Onome što nas je sam Gospodin poučio i životom posvjedočio o
izvrsnosti djevičanskog poziva nad ženidbom dodajmo: svak je
od nas od Boga pozvan u bračni ili djevičanski život. U oba se
zvanja ostvaruje Božja ljubav, ali na dva drukčija načina.
Ako me sada, na koncu svega ovoga razmatranja, pitaš: »Što
je za mene bolje: brak ili djevičanstvo?«, odgovaram: za tebe
i za svakoga muškarca/ženu bolje je ono što je Bog u svojoj
vječnoj provi- dnosnoj ljubavi za tebe predvidio, odredio i na
što te je pozvao. On nam je zvanje pripravio i nuka nas da ga
prigrlimo. Loše je ako si zvanje sami krojimo prema osobnim
težnjama ili se povodimo za onim što bi drugi (baka, mama,
prijatelji...) htjeli da mi budemo. Loše je ako dopustiš da
prema tvojim poteškoćama o zvanju sudi neki psiholog (reci mi,
tko od mladih nema poteškoća s krepošću čistoće?). Psiholog
nema instrumentarija da sudi o vrhunaravnom pozivu', to
nadilazi njegovu kompetenciju koja je na području ljudske, ne
božanske znanosti. On može, ako razumije kršćanski način
života u vjeri, dati prikladan savjet kako svladati ovu ili
onu poteškoću, ali o svome zvanju sudiš sam pred Bogom i
svojom savješću razlučivanjem u molitvi i uz pomoć
prosvijetljena duhovnog vođe.
309
BRAČNA LJUBAV
Zato pravo pronaći svoje životno zvanje jest prvotni zadatak
mladića/djevojke: prigrliti ga, spremiti se za nj u ljudskoj i
kršćanskoj zrelosti i velikodušnosti te ga nastojati što
savršenije ostvariti kao najdraži smisao svoga života i svoju
misiju u plodnosti za druge: Crkvu, domovinu, svijet.
2. Ne jedanput sam čuo prigovor studenata: »Brak je
sakrament a djevičanstvo (celibat) nije. Dakle, brak je
bolji.« Odgovor treba potražiti u Isusovoj osobi i njegovu
nauku o ženidbi i o djevičanstvu. Mi smo ga promotrili i
shvatili što Isus kaže. Ovdje možemo samo dodati i donekle
ponoviti.
Sigurno, ženidba je sakrament. Ali sakrament ne znači
darivanje samoga sebe u većoj ljubavi i najvećem odreknuću
koje se na zemlji može učiniti. Sakrament ženidbe je Kristova
milost koja daje zakonsku moć (sankcionira) daru ljubavi u
kojoj se dvoje uzimaju, njihovoj odluci i privoli.
Posvećeno djevičanstvo (celibat) nije u sakramentalnom redu
stvarnosti niti ima sakramentalnu milost, nego je zavjet
prikazan Bogu sa strane čovjeka, potpomognut učinkovitom
Božjom milošću, pretpostavivši daje dotična osoba primila od
Boga karizmu celibata.11
Na humanom planu djevičanstvo je svjesno i slobodno izabrano
odreknuće od bračnog života - koji je inače drag čovjeku kao
osobi u tijelu - i u isto vrijeme je neposredno prikazanje
(dar) svega svojega života - sa svim i najfinijim osjećajima -
Kristovu »TI«. Osoba se identificira s Kristom i njegovim
djelom, preuzevši tako njegov način ljudskog bivstvovanja za
svoj, njegove interese za svoje, njegov izbor životnih
vrijednosti i njegov način rada za svoj izbor i svoj način:
posve se u ljubavi predaje Kristu »radi kraljevstva nebesko-
ga«, a rekli smo, to je Krist sam. Osoba koja izabire to
zvanje postaje s Kristom »suspasitelj« i »suposvetitelj« braće
ljudi. Nema sumnje daje djevičanstvo (celibat) vrhunski dar
Ijubavi koje može darovati neko ljudsko biće u najdubljoj
motivaciji i sjedinjenju s Kristom.
310
Kod obaju životnih poziva ili zvanja inicijativa je Božja,
Kristova: On poziva. Nitko sam na svoju ruku nema projektirati
svoj životni poziv, nego se ima truditi da ga otkrije, da se
za nj pripravi, da ga slijedi i ostvari. Poziv ili zvanje je
uvijek božanskog podrijetla, a izranja iz same bitnosti naravi
dostojanstva ljudske osobe. Dakle, treba da zvanje otkrijem,
da ga prigrlim, da se u toj liniji, kako dotično zvanje traži,
izgradim, da ga vjerno živim, u njemu i po njegovim zahtjevima
djelujem.
3. Pri koncu ove meditacije o djevičanstvu usvojimo molitvu
velikog obraćenika, kardinala Johna Henryja Newmana:12
Gospodine,pomozi mi širiti Tvoj miris kamo god pođem. Preplavi
moju dušu Svojim duhom i Svojim životom.
Prožmi i posjeduj posvema cijelo moje biće da moja
egzistencija bude samo odraz Tvoje.
Sjaji kroza me i učini da Tvoja prisutnost u meni bude tako
snažna da je očitujem svakoj duši koju susrećem na svome putu.
Učini da vidjevši me ne vide mene nego samo Tebe,
o Gospodine!
Ostani kod mene da uzmognem sjajiti kao Ti, sjajiti tako da
budem svjetlo drugima.
Svjetlo, o Gospodine, treba od Tebe doći', neće biti moje',
Ti ćeš biti onaj koji će kroza me sjajiti drugima.
Sjajeći svakome pokraj sebe, učini da Te slavim načinom koji
Tebi odgovara.
Učini da o Tebi propovijedam bez propovijedi, ne riječima nego
primjerom, velikom snagom pozitivna utjecaja mojih djela,
očevidnom puninom ljubavi koju moje srce svjedoči za Tebe.
Amen.
4. Zaključci obuhvaćaju oba prva poglavlja.
1) Kad Krist govori o uporabi spolnosti, onda ona dolazi u
obzir jedino i isključivo unutar ženidbe, povezujući potpuno
odreknuće od njezine uporabe uz djevičansko zvanje »poradi
kraljevstva nebesko
BRAČNA LJUBAV
ga«. Što se, dakle, tiče uporabe spolnosti izvan braka,
dovoljno je prisjetiti se Isusovih riječi: »Čuli ste daje
rečeno: Ne čini preljubal A ja vam kažem: Tko god s požudom
pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu« (Mt 5,27-
28). To je objektivan red vrijednosti i tu nema priziva.
Na tom se objektivnom redu vrijednosti po sebi mora
temeljiti svaki pastoralni postupak s grešnicima; taj postupak
neće umanjivati počinjen objektivan grijeh, neće samo braniti
povrijeđenu normu ponašanja; taj će postupak prije svega imati
pred sobom ljudsku osobu. Ljudska osoba i nakon najtežega
objektivna grijeha ima i dalje svoje dostojanstvo osobe. A jer
se radi o ljudskoj osobi, a ne tek o zakonu, pastoralni će
postupak svjetovati ljubav i milosrđe. U tome je Isusov način
s palim grešnicima uzoran za svaki naš pastoralni rad do konca
vremena. Od mnogih njegovih postupaka s grešnicima, koje
redovito ozdravlja tjelesno i iscjeljuje duhovno s popratnim
riječima: »Idi i odsada nemoj više griješitil« (Iv 8,11).
Sjetimo se upravo postupka sa ženom uhvaćenom u preljubu koja
je po Mojsijevu zakonu imala biti kamenovana: »Tko je od vas
bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen« (Iv 8,3-11).
2) Brak ima povijesno-zemaljsku funkciju jer »o uskrsnući
niti se žene niti udaju« (Mt 22,30; Mk 12,15; Lk 20,35).
Djevičanstvo ima bitno eshatološko značenje: život se provodi
kao već ondje, ali još ne jer se prije smrti još uvijek odvija
u povijesno-vremenskoj kategoriji; zato je za djevičanstvo
najjači eshatološki argument.
3) Sva povijest spasenja od početka do konca označena je bra-
čnim simbolom (jedinstvom muža i žene): u Starom zavjetu
(Jahve Zaručnik - Izrael zaručnica), u Novom zavjetu (Krist
Zaručnik - Crkva zaručnica), čime se označuje pravi smisao
vrijednosti spolne Iju- bavi sučelice slobodnu odreknuću od
spolne ljubavi »radi kraljevstva nebeskoga«.
I Katekizam o ženidbi u Božjem nacrtu vrlo lijepo sažima
(br. 1602): »Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene
na sliku i priliku Božju (Post 1,26-27), a završava prikazom
‘svadbe Jaganjčeve’
312
p*"*-
(Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o
njezinu ‘otajstvu’, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji
joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim
ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim
nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi ‘u
Gospodinu’ (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve (Ef
5,31-32).«
313
BRAČNA LJUBAV
ce, »neka žive u potpunoj uzdržljivosti, to jest da se
uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima«.
U takvu stanju mogu pristupati sakramentima izbjegavajući
sablazan u zajednici koja zna da žive u ilegalnom braku, ali
ne zna da žive »kao brat i sestra«.
S parom koji nakon rastave zakonitog braka ulazi u građanski
brak Ivan Pavao II. pastirima duša (biskupima, župnicima)
»zabranjuje da iz bilo kojega razloga ili pod bilo kakvom
izlikom, pa i pastoralne naravi, održavaju za razvedene koji
se ponovno vjenčaju bilo kakav obred. Takvo održavanje obreda
davalo bi dojam sakramen- talnog slavlja novoga valjana
vjenčanja pa bi, prema tome, dovodilo u bludnju u svezi s
nerazrješivošću valjano sklopljene ženidbe«.
Papa završava: »Postupajući na taj način, Crkva ispovijeda
svoju vjernost Kristu i njegovoj istini', istodobno se s
majčinskim srcem sagiba svojoj djeci, posebno onoj koji su bez
svoje krivnje napuštena od svoga zakonitog bračnog druga.
Čvrstim pouzdanjem ona vjeruje da će i oni koji su se udaljili
od Gospodinove zapovijedi te i dalje žive u takvu stanju moći
od Boga dobiti milost obraćenja i spasenja, ako ustraju u
molitvi, pokori i ljubavi.«
U punoj podudarnosti s ovim normama isto pitanje Hrvatska
biskupska konferencija dotiče u dokumentu Na svetost pozvani.
Pastoralne smjernice na početku trećega tisućljeća, br. 65,
str. 82, a obrađuje ga pod naslovom »Rastavljeni i civilno
vjenčani«, i u Direktoriju za obiteljskipastoral Crkve u
Hrvatskoj, str. 104-105.
390
VII. SPOLNE ANOMALIJE - POREMEĆENJA -NASTRANOSTI
Nakon prva dva biblijsko-antropološko-dogmatska pitanja -
koja su temeljna pitanja čitava traktata o bračnoj ljubavi u
Stvoriteljevu stvaralačkom i Spasiteljevu otkupiteljskom
programu: tj. od »pri- mordijalnog sakramenta« do »sakramenta
Novoga zavjeta« i »djevičanskog posvećenja radi kraljevstva
nebeskoga«; nakon druga dva psiho-pedagoška pitanja o »tri
stupnja iste zaručničke ljubavi« u oba zvanja, zatim o smislu
neopozivosti i plodnosti bračne ljubavi; nakon treća dva
teološko-pastoralna pitanja o »manipuliranju bračnom
ljubavlju« i o teškom problemu »rastavljenih parova i nanovo
civilno vjenčanih«, logično je bilo zaustaviti se na pitanju o
spolno-pato- loškim problemima pod višestrukim psihološkim i
etičko-pastoralnim vidicima.
Prouku problema patološkog karaktera ljudske spolnosti i
spolne ljubavi, koji se danas više očituju u bračnoj vezi
negoli izvan nje, nameće nam konkretna situacija u kojoj
živimo. Elemente seksualne patologije susrećemo u raznim
oblicima suvremenog života i ponašanja. O tome se malo ili
nimalo ne reflektira pod etičko-pastoralno- -duhovnim
aspektima pa se zato u tom smislu jedva što i poduzima.1
1. Točno vrednovanje. Kao da se još uvijek postupa prema već
odavno napuštenom principu: budan čovjek svjestan je svojih
čina i zato radi slobodno. Još uvijek kao da se sloboda
netočno poistovjećuje s jasnom sviješću dok nam dubinska
psihologija govori o neprijepornoj činjenici postojanja
dinamizma podsvjesna psihičkog živo- ta. Ona jasno ukazuje na
nedostatnost razlikovanja dvaju niza tih
BRAČNA LJUBAV
ljudskih čina: svjesno počinjenih u punoj odgovornosti i
nesvjesnih koji bi nam izmicali nadzoru. Ona je dokazala i
postojanje stanovitih determinizama u čovjeku koji nastavljaju
svoju ulogu i u jasnoj svijesti, kao stoje ukazala i na
mogućnost korištenja podsvjesnih dinamizama, ukoliko čovj ek
postaj e svj estan svoj e podsvij esti.
Stoga je izvanredno važno pokušati pronaći onaj zašto
tolikih determinizama mlađe generacije i mlađih parova te time
naznačiti bar neke elemente pravilna tjelesno-duhovnog
liječenja i etičko-pastoralnog postupka.
2. Važno upozorenje. Ne mislimo razotkriti sve vidove toga
zašto, jer nije ni moguće ni potrebno u okviru ovog
promatranja. Želimo tek upozoriti na prevažnu komponentu
odgoja dječaka i djevojčica kako bi se na vrijeme spriječile
negativne inhibicije i stvorile od početka pozitivne navike
ispravna shvaćanja i življenja spolnosti integrirane u
cjelovitost ljudske osobe, nipošto izdvojene u jedno područje.
Najveći teret pada na leđa roditeljima koji bi u tako važnim
vidicima trebali biti dobro poučeni i budni da u »pravi
trenutak« (Pflie- gler) posreduju kod svoje djece pa ih
pravilno upute, ne dopuštajući klij anj e bilo kakvih spolno-
patoloških devij acij a.
Potrebno je zaći u stručnu literaturu spolne patologije,
naznačiti anomalije i poremećene funkcije i obilnije se
poučiti o spolnim nastranostima. Ove posljednje su naš poseban
objekt promatranja bilo stoga što se spolne nastranosti u
našoj dnevnoj publicistici nerijetko tretiraju kao »normalne
pojave«, bilo da su danas poprimile široke razmjere pa u nekom
smislu prijete pojačanim anomalijama.2
3. Dužan oprez. Ovakva tema je refleksija o seksualnom bez
Iju- bavi pa je opasnost da ostanemo fiksirani na parcijalnu
vrijednost čovjeka. Na određenim mjestima moramo ponovno
svratiti pozornost daje govor o cjelokupnom čovjeku, ne tek o
njegovu »najnižem«, tj. genitalnom području ukoliko se nalazi
u bolesnu stanju.
Rječnik kojim se služimo stručan je medicinski,
psihijatrijski i psihološki (ne može biti drukčije) pa je
opasnost da neki izrazi ne budu od prve dovoljno jasni.
392
SPOLNE ANOMALIJE - POREMEĆENJA - NASTRANOSTI
Svrha je samo jedna: konkretnim upoznavanjem devijacijske
situacije - bez rukavica ili tabua - skrenuti pozornost
savjesti roditeljima i odgojiteljima na odgovornost koju nam
nameću te i takve stvarne okolnosti postmodemog suvremenog
života. Ponekad se čini da su iste okolnosti orisane pretamnim
pesimističkim bojama, ali prikaz je još uvijek svjetliji od
same stvarnosti.
Široku »geografsku kartu« spolne patologije možemo lučiti na
tri spomenuta područja: na patološke pojave ukoliko su u vezi
sa spolnom anatomijom, a nazivamo ih spolnim »anomalijama«, na
patološke pojave ukoliko se odnose na neispravno
funkcioniranje ili na spolnu poremećenu fiziologiju, a
nazivamo ih spolnim »poremećajima« te na patolaške pojave u
vezi sa spolnim ponašanjem, a zovemo ih spolnim
»nastranostima«.
Najprije dajemo letimičan opći leksikonski pregled istih
pojava, a potom zalazimo pojedinačno u postulate koji se
stavljaju na naš katolički etičko-pastoralno-duhovni postupak.
Spolno-patološke devijacije
1. Sto su to spolne anomalije? Ako je »anatomija« znanost
koja se bavi proučavanjem građe tijela živih bića (ovdje
čovječjeg tijela) i odnosima oblika između pojedinih dijelova
tijela, onda su »spolne anomalije« bolesti koje na bilo koji
način remete normalnu anatomiju spolnih organa. Anomalije mogu
biti »urođene« ili »stečene«. Među stečenim razlikujemo one
koje valja pripisati endokrinim smetnjama ili pak smetnjama
proizvedenim od žlijezda s unutarnjom se- krecijom.
1) Urođenih spolnih anomalija ima mnogo. Naš zadatak traži
da ih ovdje tek spomenemo s uputom da se o njima stekne
podrobnija obavijest u za to navedenim stručnim leksikonima.3
Krajnji potpun oblik urođenih anomalija svodi se na poznati
hermafroditizam (= dvospolnost, tj. nazočnost genitalnih
organa oba
BRAČNA LJUBAV
spola istodobno u istom subjektu) o čemu postoje mnoge
znanstvene prouke i još uvijek je medicinski zanimljiv objekt
psiho-fizičkog proučavanja i suvremene kirurgije.
Među muške urođene općenitije spolne anomalije spadaju:
»kri- ptohizam« (= nepravilnost u razvoju testisa),
»varikocela« (= proširene vene u području sjemenovoda),
»hipospadia« i »epispadia« (= nepravilnost mokraćne cijevi ili
uretre), »fimoza« (= suženost otvora udne navlake).
Među ženske urođene općenitije spolne anomalije spadaju:
prije svega nepravilnosti »vulve« (= vanjskoga spolnog organa
žene), »hi- mena« (= djevičanske opne), »vagine« (= rodnice),
»uterusa« (= maternice), »jajnika« i »jajovoda«.
2) Stečene spolne anomalije mogu nastati nekim djelovanjem
koje izravno ozljeđuje genitalne organe ili neizravno od nekog
fizičkog ili toksičkog uzročnika, od mikroba, raznih tumora i
degenera- tiva... Ovamo spadaju i raznolike »seksopatije« (=
spolne bolesti) koje nastaju na temelju »spolne
endokrinopatije« (= bolesti spolnih žljezda s unutarnjim
lučenjem). Ima ih mnogo. Spomenimo tek poznatije.
Na prvom mjestu valja navesti »infantilizam« (= zastoj
razvitka na djetinjoj razini), zatim »pubertas precox« (=
patološko prerani pubertet) i »eunuhizam« (= kastraciju).
2. Sto su to poremećaji spolnih fizioloških funkcija? Ako je
fiziologija jedna od osnovnih bioloških znanosti koja
svestrano proučava funkcije organizma u cijelosti, njegovih
organa pojedinačno i u odnosima, onda ljudska fiziologija
poremećenih spolnih funkcija proučava alteracije u djelovanju
tih funkcija. I ovdje razlikujemo patološke poremećaje u
ženskim spolnim funkcijama od patoloških poremećaja u muškim
spolnim funkcijama.
V) Ženski spolni poremećaji:
- s obzirom na nedostatak imaju dva vidika: »anafrodiziju«
(= gubitak spolnog osjećaja: snošaj bez orgazma) i
»frigidnost« (= od
394
sutnost spolnih potreba i erotičkih želja sve do pune
ravnodušnosti ili čak hostilnosti prema njima)4
- s obzirom naprekomjernost ista patologija razlikuje i opet
dva oblika: »nimfomaniju« (—prekomjeran spolni nagon koji neke
žene tjera na umnožavanje spolnog iskustva bez kočnica, sve do
svojevoljne prostitucije, što su stari nazivali »mahnitošću
maternice«). Različita od nimfomanije je »erotomanija« (=
vrsta perverzne spolne mahnitosti).
- s obzirom na bolnost, ženska spolna patologija poznaje:
»dispareuniju« (= bolni snošaj, prilično raširen, a rijetko
priznat) i »vaginizam« (= bolnu kontrakciju mišića koji
zatvaraju rodnicu, a što čini spolno sjedinjenje
nepodnošljivim ili nemogućim): poznata su dva tipa: »fizički
vaginizam« i »psihički vaginizam« - ovaj drugi redovito je
uzrokovan krivim odgojem, napose nerazborite majke.
2) Muški spolni poremećaji ispoljuju se:
-kao nedostatak za izvršenje spolnog čina je »impotencija«
(= ima četiri klasična oblika: poremećaji spolne želje,
poremećaji ere- kcije, poremećaji preuranjene ili zakašnjele
ejakulacije i poremećaji orgazma)
-kao prekomjernost navodi se: »prijapizam«, po bogu
plodnosti Prijapu (= trajna erekcija muškog spolnog organa
koja nastupa bez prethodna spolnog podražaja i popratnog
osjećaja), »eiaculatio precox« (= prijevremeno izbacivanje
sjemena), »prečeste polucije« (= po danu, za razliku od noćnih
polucija), »spermatorrea« (= istjecanje sjemena prilikom
mokrenja) i »prostatorrea« (= izlučivanje sekreta prostate iz
mokraćnog kanala)
- kao patologija libida u »spolnoj prenadraženosti«, s jedne,
i »spolnoj impotenciji«, s druge strane, čime se zatvara krug
poremećaja spolnih funkcija kod žene i kod muškarca.
3. Sto su spolne nastranosti ili perverzije? Radi se o
alteracijama (= prijestupima, objektivnoj pokvarenosti...) u
spolnom ponašanju. Autori donose najrazličitije klasifikacije
tih pojava. Dovoljno je razlikovati nastranosti s obzirom na
objekt te na cilj. Izvorište nastra
395
BRAČNA LJUBAV
nosti s obzirom na cilj, stoje za nas važnije, sastoji se u
oslobađanju spolnog užitka ne putem normalna izvršavanja
spolnog čina, nego izvođenjem neke druge akcije: promatranjem,
zadavanjem ili primanjem boli i slično. Ograničavamo se na
bitne modele:5
1) Ekshibicija (= od lat. exhibere\ pokazati, a odnosi se na
isticanje /izlaganje, pokazivanje/ svojih prednosti). Ovdje
označuje seksualnu nastranost koja se sastoji u pokazivanju
genitalnih dijelova tijela osobama drugoga ili istoga spola,
obično uz masturbaciju, s ravnodušnošću prema posljedicama
koje bi mogle izići iz tog prijestupa. Autori razlikuju dječji
od ekshibizionizma odraslih, erotski od neurotskog, impulzivni
od idolizirajućeg, muški od ženskog.
Ford i Beach (1952.), nakon istraživanja u 190 etničkih
skupina, nisu naišli ni na jedan slučaj ženske ekshibicije,
osim u posve određenim okolnostima (na nekim »tulumima« mladih
i si.). Inače je taj muški porok češća pojava nego što se
obično misli, a pulzije kod bolesnih osoba mogu biti vrlo
žestoke, sve do ometanja slobodna raspolaganja sa sobom.6
2) Voajer stvo (= od franc. riječi voyeur ili grčke skopein:
promatrati, gledati). Ovdje znači promatranje genitalnih
organa i seksualne aktivnosti odraslih s nakanom da se
zadovolji vlastiti spolni podražaj. Tim putem se najčešće budi
libidinozno uzbuđenje (Freud). Dotični »pokazuju svoje
genitalije da bi zauzvrat vidjeli genitalije onoga drugoga«.7
Kod djece je učestalije gledanje genitalnih organa (npr.
nudista na plaži, fotografija, opscenih dramskih komada...),
dok adolescenti i stariji žele vidjeti spolni čin.
Za njih kaže Fenichel da im, zapravo, ni jedan sličan prizor
ne može dati ni najmanju utjehu, što je inače cilj borbe
voajera. Struktura osobnosti voajera zbog toga trpi
posljedice: ona razvija stav neza- sićenosti osjećajući
potrebu da vidi stalno i uvijek ponovno s rastućim novim
interesom... Zbog svoje nezasitljivosti želja za gledanjem
može sve više stjecati sadističko značenje.8
3) Sadomazohizam (= od franc. riječi sadizam', upravljen je
prema drugome i označuje spolnu izopačenost pri čemu je spolna
nasla
396
da spojena sa zadavanjem tjelesnih muka drugoj osobi, a
»sadist« je osoba koja se naslađuje tuđim mukama; mazohizam:
upravljen je prema sebi i označuje spolnu abnormalnost kad
osoba spolno uživa samo ako trpi boli i zlostavljanja od svoga
partnera).
»Sadizam« dolazi od prezimena francuskog marki za Donatiena
Alfonza Francoisa de Sadea (1740.-1814.), razuzdana psihopata
koji u svojim romanima skupljenim u 15 svezaka opisuje scene
potpune okrunosti spojene sa spolnim uživanjem. De Sade ipak
nije stvorio sadizam nego ga opisuje. Oblici torture koja se
nanosi drugome mogu biti raznoliki: ubodi, ugrizi, udarci,
bičevanja, ozljede... Poznate su nam u tom smislu priče o
sadizmima Neronovim, Kaliguli- nim, nacističkih vojnika iz II.
svjetskog rata... Muškarci su više sadistički orijentirani,
žene mazohistički.
»Mazohizam« dolazi od austrijskog književnika Leopolda Sac-
her-Masocha (1835.-1895.) koji je u svojim romanima opisivao
muškarce seksualno podložne ženama. Takvi perverzni ljudi
dolaze do uzbuđenja i naslade kad ih žene fizički muče ili
psihički ponižavaju. Prema Freudu, aktivan i pasivan oblik te
perverzije nalazi se u istoj osobi. Sadist je istodobno i
mazohist, iako kod nekog može biti više naglašena aktivna
strana, kod drugog više pasivna.9
4) Tu spadaju i druge nastranosti kao što su:
- toksikomanija (= disponiranost na djelovanje alkohola,
morfija i drugih droga radi zadovoljavanja jake arhaične
oralne želje, u isto vrijeme i seksualne, potrebe za
sigurnošću, za održanjem samopo- štovanja...)
- transvestizam ima razna imena: eonizam, travestizam,
transse- ksualizam, psihički hermafroditizam, psihoseksualna
inverzija (= netko u mašti doživljava da je postao osoba
drugoga spola), u tom smislu stručnjaci predlažu proučiti
porijeklo današnje unisex-mode
-fetišizam (= fetiš je objekt koji zamjenjuje osobu, stoga
ima određenu magičnu moć, zato spolna atraktivnost prema nekom
objektu...).
BRAČNA LJUBAV
5) Homoseksualnost, o čemu smo opširno govorili u dva
posljednja poglavlja u sklopu pitanja o predbračnoj ljubavi,
prema Freudu nije ni porok, ni dobro, ni degeneracija niti se
može klasificirati kao bolest.10
Drugi smatraju daje homoseksualnost teška nastranost,
perverzija od svih na prvom mjestu i korijen mnogim drugim
perverzijama. Radi se o nagnuću prema istome spolu, bilo
isključivo - monovalen- tno, bilo samo prvenstveno -
parcijalno, bivalentno. Mušku homoseksualnost još nazivaju
(manje precizno): pedofilija (o čemu govorimo odmah) ili
pederastija. Žensku homoseksualnost nazivaju: lezbizam,
sofizam, tribalizam.
Fenomen je, dokazuje J. Weissgerber, vezan uz dječji odgoj,
prema zdravoj ili bolesnoj obitelji, zdravu ili bolesnu
obiteljskom odgoju.11 Dok se prije mislilo daje homoseksualnost
uglavnom nasljedna nastranost, nakon mnogostrukih najnovijih
prouka, danas vrijedi aksiom suvremene psihologije:
»Homoseksualac se ne rađa, on nastaje.«
6) Pedofilija (od grč.filia = amore ipaidos = djeca) je
spolna naklonost odrasle osobe s erotskim i estetičkim
težnjama prema djeci. Izraz se rabi i zapederastiju (od grč.
paidos = djeca i erao = žudim). Ta težnja može biti omeđena na
jedan nesvjestan i nevin osjećaj simpatije koji
psihoanalitičari pripisuju nesvjesnim narcističkim nikad
svladanim tendencijama. Odrastao voli dijete kao što bi volio
samoga sebe kad bi bio dijete pa s njim postupa uglavnom na
način kako njemu samome godi. U strukturiranu obliku radi se o
spolnom općenju muškaraca, osobito starijih, s dječacima; zato
peder as t (u dnevnom govoru i »peder«) jest muškarac odan
pederastiji, homoseksualac... Čedne tendencije pederasta,
preko sublimacije, mogu utjecati
i na njegovo zvanje i na izbor profesije pedagoga.
Ne ulazimo u povijest pedofilije ni u trostruku tipologiju:
»fiksirani pedofil« (= koji nije uspio u svoju osobu točno
integrirati vlastiti Edipov kompleks), »regresivni pedofil« (=
koji se nalazi u teškoj krizi profesije, osobnih odnosa i
financija), »protu-socijalni pedofil« (= koji se usidrio u
svoj bijes protiv društva).
Svakako u alarmantnu obliku pedofilija/pederastija snažno
navodi na libidinozne čine koji su to više kažnjivi što nanose
veće štete svojim nedoraslim žrtvama. Kod ljudi koji nastoje
imati ili imaju odnose s djevojčicama (ali i s dječacima)
psihoanalitičari nalaze, već prema dotičnom slučaju:
perverziju, afektivnu nedozrelost, umski nazadak ili
poremećaj, jak osjećaj inferiornosti u usporedbi s odraslim
ženama, fiksaciju na prerana spolna izražavanja, transfer
ince- stuoznih ostataka itd.
Kako u konkretnom životu nije uvijek moguća izravna zaštita
nedorasle djece, preporučuje se odgovarajući i na vrijeme opći
i poseban spolni odgoj da im se tako ulije potrebna
razboritost i pozornost prema opasnu vabljenju stranih osoba -
nažalost, ne samo stranih! -kojih je po našim cestama sve
više. Posljednjih godina bilo je mnogo slučajeva daje strana
osoba ugrabila dijete i kolima ga odvezla u nepoznatu pravcu!
Uslijedile su optužbe da i celibat vodi u pedofiliju.12 A
eksplodirao je i nemilo ponižavajući slučaj pedofila među du-
hovnim osobama u Sjedinjenim Državama Amerike, protiv čega je
i papa Ivan Pavao II. žalostan i razočaran više puta nastupao,
napose na međudikasterijalnom skupu kardinala godine 2002.13
Kad pedofilija nije u obliku da dotični bira spolni odnos s
djecom, nego se iscrpljuje u jačoj ili slabijoj naklonosti
prema spolu djeteta, onda, po nekim psiholozima, ne spada ni u
krug perverzija pa postoji prognoza potpuna izlječenja samo
ako je pacijent spreman.
7) Spomenimo još 4 vrste sličnih slabosti koje bi spadale u
ovo područje:
- gerontofilija (= spolna privlačnost prema staroj osobi;
rijetka je pojava i smatra se patološkom devijacijom, a
korijen joj je u Edipo- vu i Elektrinu kompleksu)
- narcizam (= prekomjerna egocentrična afektivnost
upravljena prema vlastitoj osobi kao objektu spolne
kontemplacije; izraz dolazi od mitološke figure mladića
Narcisa zaljubljena u svoju sliku što se odražava u vodi)
399
mm*
BRAČNA LJUBAV |
;rl
-zoofilija (= u literarnom smislu je simpatija prema
životinjama, J
a u psihijatrijskom smislu je perverzija pretjerane
privlačnosti prema ]
životinjama kod onih ljudi koji su, inače, mizantropi,
neuravnoteže- >
ni i homoseksualci) 1
- nekrofilija (= rijetka spolna nastranost u osobi koja
doživljava i
erotsku nasladu u promatranju mrtvaca ili strvine, čak i
mrtvačkih \
kola, lijesa u kojemu je mrtvac...). \
Korijenje svih tih nastranosti valja potražiti u psiho-
sociološkim j
uvjetima najranijega dječjeg odgoja pri čemu i opet najteža
odgovor- i
nost redovito pada na neuravnotežene roditelje (= alkohol,
droga, 1
treći partner, hladnoća prema djetetu, prekomjerna strogost,
rastava, |
djeca prepuštena sama sebi i ulici...) i nesređenu obitelj. |
i
Etički-pastoralno o anomalijama 1
Vraćamo se na početak našeg prikaza da s etičko-pastoralnog |
stajališta reknemo o urođenim i stečenim anatomskim spolnim
nedo- J
stacima koji remete normalu spolnih organa. Taj je vidik važan
jer ’
anatomski spolni nedostaci imaju utjecaj na psihu, cjelokupno
vla- %
danje i život osobe. |
1.Unutar cjeline osobe. Cjelokupna spolna patologija boluje od
\
teška manjka što spolnost u čovjeku s Freudom promatra
izolirano i
od cjeline. Pod tim vidikom je gotovo posve i jedino vežu uz
»pri- *
mame« i »sekundarne« genitalne organe, što je nedovoljno i,
smije- j
mo reći, jednostrano - isključivo seksološki-materijalno, bez
vidika |
ljubavi i drugih transcendentnih vrijednosti. Znano je svima
pa nije j
potrebno da nas Ferdinand Ebner (1882.-1931.), jedan od
začetnika 1
dijaloškog personalizma, upozori da je čovjek cjelovito biće,
da nije f
stvar, a ni nagonski vođena životinja, nego razumna, slobodna
i zato ?
odgovorna osoba s određenim odnosima prema samome sebi, dru-
■ gim ljudima, svijetu i Bogu; osoba koja se ostvaruje u
dijalogu s Bo-
gom, s drugima i s cjelokupnim stvorenjem, po riječi i
ljubavi.14 J
400

I zato, spolno u osobi ne smijemo pripisivati samo tijelu
koje bi, prema platonističkoj, helenističkoj i uopće
dualističkoj koncepciji, valjalo promatrati kao taman izvor
svega zla u čovjeku. Bitna razlika između kršćanskog i raznih
filozofskih, pa i religijskih poimanja spolnosti jest u
potpunu nepromjenjivu uključenju ljudskog tijela u događanje
spasenja: po stvaranju čitav je čovjek u ljudskom tijelu na
»sliku i priliku Božju« (Post 1,26-27; 2,7), po otkupljenju
čitav je čovjek u ljudskom tijelu uzet u utjelovljenje Sina
Božjega: »I Riječ tijelom postade« (Iv 1,14), po posvećenju
silaskom Duha Svetoga u čitava čovjeka i ljudsko tijelo je
hram Duha Svetoga prema Pavlu: »Zar ne znate? Tijelo vaše hram
je Duha Svetoga, koji je u vama, koga imate od Boga te niste
svoji« (1 Kor 6,19).
Kao što bi bila vivisekcija u čovjeku promatrati tijelo
odijeljeno od duše, tako je isto pogrešno promatrati tijelo u
nekom smislu kao neutralno udaljeno od njegove spolnosti i
genitalnosti. »Spolnost je temeljna sastojnica osobnosti« (OEA
4). Zato nije pravilno ljudsku spolnost svoditi na čisto
tjelesnu dimenziju (o čemu već rekosmo u razmatranjima o
predbračnoj ljubavi) jer onda vrlo brzo takvo seksualno tijelo
poistovjećujemo sa zlom, a duhovnu dušu s dobrom u čovjeku,
dok u stvari, po Isusovim riječima, zlo i na spolnom području
ima svoj korijen u opaku srcu jer »iznutra, iz srca
čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva,... preljubi,...
razuzdanost« (Mk 7,21-23). U tom vidu i ljudske spolno-
anatomske nepravilnosti valja promatrati po principu
totaliteta,15
2. Spolnost i genitalnost nisu iste vrijednosti. »Spolnost«
u čovjeku temeljna je sila koja djeluje Čitava njegova života.
Ne može se svesti na puku »genitalnost«. Razlučivanje
»spolnosti« od »spola« ili genitalnosti (= od spolnih organa i
njihovih generativnih funkcija) pomaže nam da shvatimo kako
spolnost tvori temeljnu dimenziju naše egzistencije, posve
neovisno o svojoj genitalnoj uporabi koja je stavljena na
slobodu pojedinca. Sigurno, u bračnoj ljubavi spolnost se
izražava u punini svojih registara. Ali je i u svakom drugom
ljudskom odnosu prisutna, utječući aktivno na naš način
egzistiranja. Ne
BRAČNA LJUBAV
postoji samo susret bračnih drugova, nego i onaj oca s
kćerkom, majke sa sinom, sestara s braćom, prijatelja među
spolovima, kolegica i kolega na radnom mjestu, u studiju itd.
Prema tome, znak je nezrelosti bilo da netko integralno
odbacuje spolnost, bilo da si prekomjerno dopušta genitalnu
slobodu koja ne može biti realna. Integracija između muškaraca
i žena postoji na dvije razine: na ženidbenoj i izvanbračnoj,
svakidašnjoj.
Traži se, svakako, zdrava i uređena spolnost. Bolesna,
funkcionalno iskrivljena, bez ljubavi ima snažan negativan
odjek na razna područja čovjekva života i djelovanja: na
intelektualnom i voljnom, na osjećajnom i, dakako, na moralno-
duhovnom području. Odatle izlazi važnost formacije dječaka i
djevojčica i osobito onih koji su na bilo koji način pogođeni
spolnom degeneracijom, da shvate i prihvate svoju spolnost
(što neće biti bez poteškoća!), a u vrednovanju i poštivanju
spolnosti drugih.16
3.Terapija genitalno-anatomskih anomalija.
1) Nije lak tehnički problem. Uzmimo primjer hermafroditizma
koji ima bar četiri varijante. Najteži oblik označava subjekta
čija se spolna dvojnost očituje u najrazličitijim stupnjevima
i predstavlja težak meĆAcmsko-tehnički problem. Ali je često
još snažniji psihički problem. Subjekt se doživljava odbačenim
iz normalnog društva, često nesposoban za bračni život dok
više vrednote teško prihvaća. Kako ga dovesti do toga da se
svjesno i slobodno odrekne onoga što je anatomski neispravno
niti se ikakvim zahvatima može ispraviti?
Kršćanski personalizam predlaže integraciju po Kristu i Duhu
Svetom u Bogu, gdje nemaju više mjesta psihizmi,
malovrijednosti, osjećaj ostavljenosti, nesposobnost...
Ispravna kršćanska integracija, dakle, ovisi o raznim
unutarnjim i vanjskim čimbenicima dobra odgoja u vjeri,
računajući sa sredstvima Božje milosti: molitvom,
svladavanjem, sakramentima... Mnogi vrsni psiho-pedagozi daju
vrijedne savjete: G. W. Allport, G. Cruchon i drugi provode
liječenje doživljavanjem ljubavi, prihvaćenosti, uspješnosti u
studiju, radu,
402
športu, u raznim natjecanjima, u samoostvarenju na onim
područjima koja su im više kongenijalna...17
2) Nije lak moralno-duhovni problem. Valja razlikovati: ako
su anomalije otkrivene u djetinjoj dobi, dobro je da se izvrše
odgovarajući pokušaji tehničkih ispravaka. Neka majka mi reče:
mali je operiran, nema više spolnih organa. Opaze li se
anomalije tek u odrasloj dobi, što se nerijetko događa, neka
dotični sam bira hoće li pristupiti tehničkim zahvatima. A
birat će prema svojim somatskim, psihološkim, socijalnim i
religioznim uvjetima. Ima slobodu, ali ne nekontroliranu, već
razumsku, dirigiranu vlastitom tjelesnom i psihološkom
konstitucijom, svojim vjerskim uvjerenjem i moralnim načelima.
Neki student mi reče: »Od rođenja mi je manjkao lijevi testis.
Zbog toga sam trpio i sramio se. Štedio sam i sakupio novac da
u inozemstvu skupom operacijom dobijem plastični. Znam daje
taj testis mrtav, ali zbog izgleda...«
3) A što se tiče izbora zvanja bračnog ili djevičanskog,
općenito vrijede ista načela koja se iznose u ostalim
slučajevima mogućnosti sklapanja braka ili nemogućnosti
celibatskog života i primanja svećeničkog reda.
Etički-pastoralno o poremećajima
Uzmimo tek dva bitna vidika: spolnu ravnotežu i moralni
život. Pravilne spolne fiziološke funkcije za moralno-duhovni
život su važnije nego što se obično misli. Baza na biološkom
planu velikim dijelom uvjetuje spolnu ravnotežu na psihičkom
planu, kao i opće normalno zdravo ponašanje čovjeka. Nova
istraživanja na području psiho-fiziologije veliku važnost
polažu na međudjelovanja i međuovisnosti između fiziologije i
psihizama. A spolnost, i još napose genitalnost, upravo je ono
ljudsko područje na kome se takva međudjelovanja i
međuovisnosti doživljavaju na poseban način.
403
BRAČNA LJUBAV
1. Spolna uravnoteženost temelji se na hormonalnoj
ravnoteži. Endokrino funkcioniranje ima velik utjecaj na
spolno ponašanje. Poremećaji u toj zoni sa sobom donose i
uzrokuju nered u psihičkom
i, konkretno, spolnom životu.
Uzevši u obzir ta nova otkrića biologije i psihologije,
današnji teolog morala, pa i dušobrižnik i kateheta, moraju ih
bar donekle poznavati i u svojim prosudbama konkretnih
slučajeva na njih se obazirati. Radi se, naime, o važnoj
infrastrukturi neuro-hormonalne spolnosti koja ne može ne
imati odjeka u cjelokupnom spolnom ponašanju osobe. Potrebno
je da ovi pastoralni radnici imaju otvoren pogled za spolna
nepravilna funkcioniranja kojima je neki subjekt podvrgnut pa
da o njima vode brigu, da ispitaju okolnosti i namjere,
mehanizme i determinizme prije negoli će iznijeti svoj moralni
sud i konkretnu etičku ocjenu.
Ipak, spolna ravnoteža ne ovisi jedino o neuro-hormonalnoj
ravnoteži. U mnogim spolnim funkcijama psihizam je onaj koji
nosi težu odgovornost. Kako su u ženskim spolnim poremećajima,
na primjer, različita podrijetla: »anafrodizija« i
»frigidnost«, »nimfomani- ja« i »erotomanija«, »dispareunija«
i »vaginizam«..., u muškim poremećajima: »impotencija« i
»prijapizam«, »eiaculatio precox« i »spermatorea« (o čemu smo
prije govorili), to se za pravilan spolni odgoj u svim takvim
i sličnim slučajevima treba pronaći odgovarajući ljudski i
kršćanski izlaz rješenja. Bez nekog bar rudimentarnog
poznavanja tih poremećaja, naš će odgoj biti vrlo manjkav, a
možda
i posve nepravilan, pa ne samo da neće osigurati zdravlje
subjektu, nego bolest može čak i pojačati.
2. Moralno-duhovnapomoć. Ima žena i muškaraca koji se ne
pri- lagođavaju svojim osjećajnim i spolnim problemima.
Osobito su poznati slučajevi krivnje nakon vjerolomstva — iz
čega prekršitelj ne zna izići, kad se radi o »osveti« bračnome
drugu, o samokažnjavanju zbog prekršaja spolnog morala prije
braka, o kočenju zbog neostvarene ljubavi ili homoseksualne i
pedofilijske sklonosti. Nakon nekog vremena bračnog života
nerijetko se događa da sve više izranja fizi
404
čko i psihičko nepodudaranje supružnika koje - a da se i ne
reflektira - zaustavlja njihove normalne odnose.
Pravilna moralno-duhovna pomoć u tim kriznim fazama pomoću
katoličkih stručnjaka, ne samo iz bračnog savjetovališta, s
punom će zauzetošću i ljubavlju tražiti ljudska i kršćanska
rješenja. Uzroci tih poremećaja nekad vuku korijenje iz
fizičkih ili genitalnih bolesti u djetinjstvu ili mladenačkoj
dobi.
Iz toga se može zaključiti za sva spolna nepravilna
funkcioniranja koliko je važan zdrav, razuman i jasan spolni
odgoj »u pravi trenutak« (Pfliegler) u mladenačkoj dobi,
ukoliko se pravilno i točno prvenstveno provodi na fiziološkom
i moralnom, ne samo na erotskom području. Jedino ispravan i
pravodoban odgoj može pružiti nadu u ispravak i otklon velikog
broja suvremenih bračnih potresa i brodoloma, danas rastućih i
u nas katolika.
Treba, dakle, na vrijeme ukloniti uzroke koji su na djelu u
spolnim nepravilnim funkcijama. U tom smislu katolički moral
prihvaća terapeutske principe i uzdiže ih na etičke kategorije
kao svoje. Bolesnik je, dakle, u savjesti obvezan da se
pobrine za ozdravljenje, da od sebe otkloni dotične
poremećaje, ako je ikako moguće, bez obzira na to radi li se o
urođenim ili stečenim poremećajima.
Fatalno je ako katolički psiholog ili psihijatar, na
primjer, nije znao pravilno postupiti sa ženom bolesnom od
»psihološkog vaginizma«, kad ju je nazvao »ludom« i tako na
njezinu životnu patnju natovario novo poniženje i sramotu,
otpravivši nju i njezina vjerna muža riječima: »Ne želim vas
više vidjeti.« Poznajem taj slučaj kad je, nažalost, dotični
katolički psihijatar takvim nehumanim i neznanstvenim
postupkom psihološki ubio ženu koja je ionako punih 20 godina
njihova crkveno-zakonitog braka trpjela jer nije smogla snage
»izvršiti ženidbu«. Njezina bolest, tim užasno nepravilnim
postupkom psihijatra, ne samo da nije bila izliječena, nego se
još više učvrstila, a siromah - vjerni muž - i dalje je ostao
uzaludno čekati ozdravljenje supruge koju je stvarno volio.
BRAČNA LJUBAV
Etički-pastoralno o nastranostima
1. Kontekst u kome živimo. Bujanje i umnožavanje raznih
perverznih spolnih ponašanja u naše doba činjenica je koju svi
uočavamo. Ni sociološke ni psihološke statistike ni broj
prekršitelja nisu mjerodavni da nam pruže bilo kakvu određenu
etičku normu prosuđivanja. Ali sve veći broj takvih ponašanja
obvezuje nas da potražimo lijek i dadnemo kršćansko rješenje
za tu novonastalu svjetsku situaciju. Naše je društvo zaista
permisivno, svašta dopušta. O tom fenomenu govore ne samo
laički mediji, nego i svaki novi crkveni dokument. Zato i nema
više skrivenosti takvih spolnih ponašanja. A društvo ih prima
i nerijetko čak ozakonjuje da im dade pravnu zaštitu i na taj
način liši karakteristika društvenih prekršaja pa se govori i
o »novim ljudskim pravima«.
Kakav konkretan odgovor ima katolički moral na tu
novonastalu situaciju? Prije svega važno je svratiti pozornost
na sredinu u kojoj se »pervertiti« rađaju i iz koje izlaze.
Listajući najrazličitije radove stručnjaka i diletanata koji
se bave tim problemom, redovito uočavamo promašeno djetinjstvo
u nesređenoj obitelji: otac je otišao s drugom kad je djetetu
bilo nekoliko mjeseci, majka je napustila dijete i predala ga
baki ili državnom zavodu, čitavo dječačko doba dijete je
ostavljeno bez ičije ljubavi, mali čuje kako je mati
namjeravala pobaciti ga, ali nije imala novaca, sada je
prepušten ulici i pokvarenim drugovima pa je u najranijem
djetinjstvu bio izgubljen i zaveden od nekog starijeg
prekršitelja.
Sve to imperativno viče za sređenim obiteljskim odgojem, što
sa svoje strane i opet zahtijeva zdravu i sređenu obitelj. A
kako je ozdraviti i srediti? Pa još ako je istina ono što
tvrdi jedan ugledan svećenik iz svoje pastoralne prakse: »Od
dvije tisuće današnjih brakova jedva se nađu dva zaista
sređena.. .«18
2. Prinos dubinske psihologije. Kod svih spolnih nastranosti
u temelju je pogreška antropološke naravne infrastrukture
spolnog ponašanja. Vrlo malo podataka govori u prilog urođenim
nastranosti
406
ma. Sve je to stečeno više-manje u prvim dječjim godinama.
Zato će jedva pomoći »eugeničke« metode, »sedativi«,
»elektrokonvulzivna terapija«, »inzulinska koma« i slično.
Takve i slične metode neće biti kadre promijeniti čovjekov
odnos prema drugima. Ukoliko je okolina onaj činitelj koji
dovodi do spolnih prekršaja i nastranosti (= služba,
zajedničko radno mjesto...), osobito kod labilnih tipova,
nužno će biti promijeniti okolinu. Ali to nije uvijek
jednostavno, kako potvrđuju slučajevi. On je očekivao dijete
vjerne žene, a padao je s onom s radnog mjesta: »Ne mogu ništa
promijeniti«, reče. Ili onaj koji, uz odličnu suprugu, odlazi
prostitutki...
Nakon napuštanja metode »kastracije« kod recidiva i drugih
pokušaja, psihoterapija o spolnim nastranostima napominje o
spolnim nastranicima da su oni već dovoljno kažnjeni osjećajem
krivnje i inferiornosti. Zbog toga od svih metoda najmanje
koriste kažnjavanje
i osudu. Prvotna zadaća analitičara je da mudro, poštujući
kršćanska načela, pacijenta oslobodi od tereta krivnje i
inferiornosti, tih najjačih kočnica pravilna izražavanja
njegove spolnosti.19
3. Moralne norme. Moral spolnih perverzija ovisi o dvije
temeljne postavke: o pogrešnoj infrastrukturi spolnog
ponašanja i o osobnoj odgovornosti u takvim ponašanjima. Sto
se tiče prvog vidika, nastrani uglavnom počinjaju objektivne
ili materijalne grijehe jer im u ponašanju nedostaje ona
dimenzija koja uvjetuje normalno ljudsko ponašanje. Drugi
vidik, ili onaj osobne odgovornosti, uključuje su- bjektovo
djelovanje koje i opet moramo dobro lučiti: na aktivna i na
pasivna ponašanja. Nije, naime, svejedno da li ih subjekt vrši
polazeći od svoje ljudske odgovornosti ili ih samo kao bolest
podnosi tako kao što podnosi bolest svoga tijela ili svoje
psihe.
Postavimo li stvar tako, moralni problem spolnih nastranosti
relativno je lak. No on se komplicira želimo li pojasniti
dvije temeljne pretpostavke za ispravan odgovor, naime, kad se
pitamo što je naravno, a što je protunaravno u spolnim
nastranostima; što je odgovorno, a što je bolesno ponašanje?
Znano je da mnogi listovi, dnevnici, radio, internet daju
odgovore na pitanja iz tog područja,
BRAČNA LJUBAV
smatraju perverzije nečim »naravnim« itd. U toj radikalizaciji
dviju pretpostavki, na kojima se temelji moral spolnih
nastranosti, pružamo neka načela koja možemo primijeniti na
razne oblike spolnih perverzija.20
1)Postoji evanđelje ljudske odgovornosti, bitno za kršćanina
naspram poganskog determinizma. Čovjek nije igra fatalnosti,
nego je gospodar vlastite sudbine i tvorac svoje povijesti.
Ali ta kršćanska proklamacija treba da se čuje kao radosna
vijest, a ne kao motiv osude. Kršćanski etičar ili moralist
ponekad je dao dojam da čovjeka shvaća u savršenoj slobodi i
savršenoj odgovornosti. Međutim, »za konkretna čovjeka, koji
sudjeluje u povijesti, sloboda... se ovdje na zemlji nikad
savršeno ne ostvaruje«.21
Aplicirajući taj pojam odgovornosti kao radosnu vijest, a ne
kao osudu, kršćanski moral mora voditi brigu o tome da spolna
perverzija nije uvijek indicij psihičke slabosti. Ona se može
naći i u inače zdravih osoba. U takvim će slučajevima
kršćanski moral morati propovijedati evanđelje odgovornosti sa
svrhom da takve osobe ubaci u posjedovanje samih sebe ne mimo
nego unutar Božjih planova. Ponekad spolna perverzija ima
vidike psihičke bolesti ili bar posjeduje takve simptome.
Takvim će osobama kršćanski moral propovijedati radosnu vijest
odgovornosti, oslobodivši ih straha od krivnje i osjećaja
lažnih grijeha (oni počinjaju peccata materialia). Učinit će
da shvate da je sloboda dar, a ne nužnost. Taj dar može biti
frustriran ili negativno uvjetovan okolnostima stranih
subjektu.
2) Postoji evanđelje milosti. Načelo »milost pretpostavlja
narav
- gratia supponit naturam« je točno, ali ga ne treba shvatiti
kao da bi milost zahtijevala savršenu prirodu, inače bi milost
bila uvjetovana ljudskim savršenstvom. Na pitanje ovisi li
posvećenje o zdravu psihizmu, L. Beimaert je odgovorio: »Ako
pretpostavimo da postoji ista vjemost koja je bitna za milost
i prema tome jednako posvećenje u misteriju - postoje dvije
vrste svetaca. Ima svetaca s nesretnim i s teškim psihizmima,
vojska tjeskobnih, nasrtljivih i putenih, tj. svi oni koji
nose nesnosan teret determinizama. Ima ih koji nikad neće
408
zadiviti ptice i nikad neće pogledati gubijskog vuka, onih
koji padaju i još će padati, onih koji će plakati sve do
kraja, ali ne zato jer su nešto grublje zalupili vratima, nego
zato jer još uvijek počinjaju tu odvratnu, sramnu pogrešku.
Ima veliko mnoštvo onih čija svetost ovdje dolje nikad neće
zasjati u njihovu psihizmu, a pokazat će se tek posljednjeg
dana... da bi konačno zasjala inperpetuas aetemita- tes. To su
bezimeni sveci. A pokraj njih postoje sveci sa zdravim psi-
hizmima, čisti, snažni i blagi sveci, sveci koji su uzori,
kanoniziram ili vrijedni da budu kanonizirani; oni čije je
predano srce široko kao pijesak što se proteže uz morsku
obalu; quasi arena quae est in litto- re mariš.«22
Aplicirajući pojam milosti na pervertite, kršćanski će moral
propovijedati evanđelje milosti: onima koji su odgovorni za
svoje perverzno ponašanje propovijedat će milost spasenja i
oslobođenja jer svaki čovjek svojim nastojanjem i Božjom
pomoću može ponovno izgraditi svoju povij est; onima koji su
psihički bolesni, a perverzni, propovijedat će evanđelje
milosti, oslobađajući ih od njihova beznađa, pokazujući im da
se »svetost može čudesno razviti pod velom siromašnih
izvanjskosti« (P. Montaigne). Ako kršćanska svetost nije
nespojiva s fizičkim manjcima, zašto bi bila nespojiva s
psihičkim nesavršenostima?
3) Postoji evanđelje otajstva križa. Isto otajstvo valja
primijeniti na situaciju spolno nastranih. Onima koji su
slobodni u svom ponašanju evanđelje križa je poziv na
obraćenje pa ako se obraćenje ne dogodi, evanđelje križa
pretvara se u opomenu odbačenosti. Onima pak koji za svoja
ponašanja nisu odgovorni, evanđelje križa navije- šta otajstvo
boli, rađanje spasenja u boli, i fizičkoj i psihičkoj. To im
otajstvo objavljuje misterij psihičke bolesti kao tamni dio
ljudske stvarnosti koju mnogo puta valja podnositi bez osobne
krivnje.
Isti P. Montaigne s velikom ljubavlju završava svoje
razmatranje koje smo već više puta citirali, o pitanju
svetosti i spolnih nastranosti. Među ostalim postavlja
pitanje: »Zašto bi, s obzirom na takvo duhovno zbivanje,
uravnotežena odrasla osoba bila u boljem položa-
BRAČNA LJUBAV
ju nego spolno opsjednuta osoba? Zašto bi ona bila povlaštena?
I jedan i drugi nalaze se pred licem Božjim kao sinovi istoga
Oca, ’’ bljeni istom ljubavlju?«23
4) Postoji pastoralno evanđelje. G. Cruchon, poznati
profesor Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, govori o
svećeničkoj sakramentalnoj terapiji.
Svećenička terapija odnosi se na izvansakramentalna
savjetovanja, na duhovno prijateljstvo i vodstvo. Svrha mu je
vratiti spoln nastranu vjerniku nadu i povjerenje u sama sebe,
u druge, u Bog° Osnovni je zahtjev blagost, ali ne tako da se
upadne u drugu kraj nost, u laksizam. Treba mu hrabro
savjetovati i nukati ga da ste! jakost izbjegavati takve
prilike koje ga navode na padove; valja d takve prilike
izbjegava kao i svi ostali ljudi.
Sakramentalna terapija sastoji se u oslobađanju osjećaja
krivnj u sakramentalnoj ispovijedi. Pritom valja naglasiti
daje svećenik po moćnik i prijatelj koji u ime Crkve vrši
delegatsku službu, a oprošte nje i odrješenje krivnje zadobiva
se snagom sakramenta.24
Naputak P. Montaignea: »Kad Bog hoće osuditi grijeh, onda on
osuđuje u svom Sinu. Sjetimo se Kristovih riječi kad je započi
njao muku: ‘Sad je čas suda!’ Sud je upravo Sin Božji koji
dola?’ predati svoj život da bi otpočeo novi i vječni Savez...
Ispovjediti svo grijeh ne znači priznati svoju grešnost pošto
smo je odvagnuli... T znači predati se Bogu; to znači priznati
Boga Saveza koji milosn nudi svoje zajedništvo u Isusu Kristu.
Ispovijed grijeha jest ispovije. vjere jer suprotnost grijehu
nije ‘lijepo ponašanje’, nego vjera kojo prihvaćamo
inicijativu Boga Spasitelja. Nikad se od kršćanina nij tražilo
da vjeruje u grijeh, čak ni u svoj vlastiti! Od njega se tražiA
vjeruje u oproštenje grijeha: postoji samo taj credo! «25
4. Kao zaključak. Spolne anomalije anatomski su nedostac
spolne nepravilnosti funkcionalne su manjkavosti, ali spolne
nastr- nosti u ponašanju nerijetko su u svom korijenu
pomanjkanje ljubav Manjkala je ljubav. Manjkalo je iskustvo
ljubavi i zato su nastal perverzije, i zato su takvi često
nesposobni ljubiti.
410
Ljubiti drugu osobu ovisi u prvom redu o tome jesam li sam
ljubljen; ovisi o iskustvu Ijubavi. Ljubav će se, prema tome,
teže razviti u onih ljudi koji u svom djetinjstvu nisu bili
sigurni u to jesu li potpuno prihvaćeni i voljeni od svojih
roditelja, jesu li okruženi toplinom u kojoj mogu rasti i
razviti svoje prirodne sposobnosti da sami ljube ili su ih
ofurili mraz i hladnoća teške sudbine života — u prvom redu
najbližih: oca, majke. Stoga je »studij spolnih nastranosti
studij seksa bez ljubavi« (Antony Storr).
Konkretna situacija, osobito mladih ljudi i mlađih parova,
zahtijeva od nas reviziju naših postupaka, prije svega, unutar
obitelji (a upravljeni smo našoj obitelji u Hrvatskoj!) koja
ni u kojem slučaju ne smije stvarati degenerike, nego zdrav
naraštaj zdrave budućnosti. To je i smisao zdrava i sve bržeg
razvoja svijeta - do punine u Isusu Kristu, jedinom i
apsolutnom Spasitelju!
411

Ivan Fuček - Predbračna Ljubav, Bračna Ljubav

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ivan Fuček - Predbračna Ljubav, Bračna Ljubav

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

NAKLADNA KUĆA VERBUM

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

SPOLNE ANOMALIJE - POREMEĆENJA - NASTRANOSTI

You might also like