S obzirom na činjenicu da je Knjiga Postanka napisana u obliku

rodoslovlja, u njoj nalazimo obilje edukativnih izazova koji se

nadovezuju na pitanje neodoljivog ponavljanja. Sveto pismo ne uzmiče
pred zahtjevnim pitanjima, ne uljepšava pripovijesti niti bilo kome gleda
kroz prste, ali čovjeka nipošto ne ostavlja praznim i bez odgovora. Sva ka
od spomenutih obitelji suočava se sa značajnim izazovima, konfliktima i
problemima, ali u suradnji i komunikaciji s Bogom svaki put nađe
odgovarajuće rješenje kojim je Bog blagoslivlja te na taj način
osposobljava za život, ljubav i rad. Iz interpretiranih tekstova možemo
zaključiti da bi pred izazovima posrnule mnoge generacije, ukoliko ne bi
svim srcem gajile i živjele svoj odnos prema Bogu. Bog je onaj koji nas
nagovara i zove na pomirbu i ponovni početak, nekad čini to po savjesti,
nekad po samim događajima, a često po partnerima i djeci. Bog nam daje
hrabrost za rizik i snagu za prihvaćanje i rješavanje životnih problema.
Sveto pismo nas konkretno i uvjerljivo potiče na to da vjera ne sužava,
već otvara nove mogućnosti, te oslobađa naše djelovanje i razvedrava
pogled u budućnost. Valja naglasiti da mnogi smjerovi suvremene
psihologije vjeru - barem u najširem značenju riječi - pozitivno vrednuju.
„Sa sigurnošću je dokazano da se ljudi koji vjeruju u nešto 'veće' od sebe
bolje nose sa životnim napetostima od onih koji u to ne vjeruju". Vjera
potiče holistički i produbljen pogled na život, slično kao što, na primjer
umjetnost, odnosno kultura motivira traženje odgovora i u slučajevima
kad je razum iscrpio sve svoje argumente. Baš kao ni kulturne, tako ni
religiozne dimenzije života ne aktiviramo samo u slučajevima kad
tražimo izlaz iz nevolja i kriza, nego ih živimo i izražavamo kao
konstitutivni element naše duhovnosti koji blagonaklono usmjerava i
osmišljava život.

1
 Abraham, koga kršćani, Židovi i muslimani prihvaćaju kao „oca
vjernika“, predstavlja ishodišnu osobnost, kad govorimo o obiteljskoj
edukativnoj interpretaciji starozavjetnih svetopisamskih pripovijesti. U
takozvanom Abrahamovu rodoslovlju, koje u obliku svetopisamskog
predočavanja obiteljskih drama seže sve do egipatskog Josipa, otkrivamo
isprepletene i tijesne obiteljske odnose. Takvi su odnosi s jedne strane
izvanredno usrećujući, a s druge mogu tijekom godina postati i
opterećujući. U životno breme pretvaraju se osobito onda kad djeca
odrastaju i počinju se odvajati od roditelja. Bog obećava blagoslov
upravo onoj djeci koja se usuđuju pravovremeno odvojiti od roditelja i
stati na "vlastite noge". Sukladno blagoslovu, kako u Abrahamovoj
osobnoj povijesti, tako u cjelovitom rodoslovlju, prepoznajemo temeljne
poteze i stupnjeve osobnog rasta, odrastanja i dozrijevanja.

Sveto pismo prikazuje Abrahama u prvom redu kao uzora vjere.

Međutim, istovremeno opisuje Abrahama i Saru sa svim njihovim
manama i stranputicama, kao opomenu kasnijim naraštajima i znamenje
Božjeg spasenjskog djelovanja usprkos svemu. Bog, Stvoritelj ljudske
naravi i njezinih zakonitosti ujedno je Otkupitelj i Izbavitelj čovjeka iz
njegovih zabluda.

Pedagoška i psihološka interpretacija prolazi kroz ta ranjiva mjesta

i vidi u biblijskim dramama dodir sa životnim situacijama koje su bliske
mnogim naraštajima, obiteljima i pojedincima. Osobe, predmeti,
događaji, krajevi služe joj kao simboli događanja u čovjekovoj duši u
različitim situacijama i odnosima.

Simbolička interpretacija zahtjevna je i višeslojna, i nije baš uvijek

lako provjerljiva, jer je nerijetko prožeta intuicijom. Otvorenost prema
vjeri ostaje i na toj razini značajan čimbenik čitanja i promišljanja
2
svetopisamskih tekstova, budući da psihološka interpretacija ne želi
zamagliti temeljnu svetopisamsku poruku o Božjem otkupiteljskom
djelovanju. Psihološke i pedagoške spoznaje s jedne strane približavaju
Sveto pismo suvremenom čovjeku, aktualizirajući ga, a s druge strane,
udubljujući se u njega, daruju nam dragocjena otkrića kako na
psihološkom tako na pedagoškom području. Ponekad ostajemo naprosto
iznenađeni kad vidimo kako su neke dinamike biblijskih obitelji posve
bliske suvremenim obiteljskim poteškoćama i izazovima.

3.1. Bog zove: Idi

(Post, 12, 1).

Abraham je mogao prema tadašnjim običajima ostati kod svojih

roditelja i razmjerno lagodno proživjeti svoj život, No, vjerojatno kod
roditelja ne bi postao "otac vjernika", kao što ga još i danas rado
nazivamo, ali ne zato što je možda najbolje poznavao Boga, nego zato što
ga je cijeli život tražio te upravo u tom traženju čistio odnos i krijepio
komunikaciju s njim. Život u prvobitnoj obitelji ne bi ga tako snažno
poticao na traženje Boga, niti bi ga tako egzistencijalno povezivao s njim,
a ne bi mu donosio ni toliki blagoslov, kao što mu je donijelo rizično i
bolno, ali hrabro i odlučno napuštanje doma.

Kao osjećajan i hrabar muškarac osjetio je Božji poziv da napusti

dosadašnji životni prostor i s njim sve dotadašnje ovisnosti, pa čak i
ovisnost o roditeljima, što Bog posebno naglašava. Abraham je s
roditeljima bio tako čvrsto povezan da je osjetio kako bi ga ta navezanost
sputavala u ostvarivanju planova. U planovima je istovremeno
prepoznavao Božju volju i bio je spreman za njih baš sve riskirati. U
smislu tih temeljnih životnih izazova, dilema i odluka, koji unatoč

3
posrtajima donose blagoslov, Božja i Abrahamova komunikacija
predstavlja za sve obitelji princip blagoslovljene komunikacije, koji je
globalan te kvalitativno i vremensko obuhvaća cijelo čovječanstvo.

Bog ne posreduje Abrahamu nikakav cilj životnog putovanja.

Njegova poruka skrivena je u zahtjevu da ide iz očinskog doma.
Naglasak Božjeg poziva stavlja se na riječ "idi", riječ koju bismo smisaono
mogli prevesti i kao „okreni se sebi samome“. Napuštanje ustaljenih,
nezahtjevnih i nimalo izazovnih običaja te poznatog okoliša, temeljni je
zahtjev što ga Bog posreduje Abrahamu kao uvjet za dobivanje
blagoslova. Odlazak je značajniji od dolaska, značajniji čak od samog
smjera kojim će Abraham krenuti. To će mu Bog kasnije obznaniti. Istina
je, međutim, da će Abraham biti dionikom Božjih naputaka samo
ukoliko će slijediti Boga. U tom naglasku prepoznajemo zapravo zemlju
novih odnosa.

Taj Božji nalog posve je u skladu s naravi mladeži u pubertetu, koja

osobito na početnom stupnju odrastanja vrlo upadljivo izražava želju "da
bude drukčija" od odraslih. Odrasli, pogotovo roditelji, ne mogu na tom
stupnju ispuniti očekivanja mladih, budući da će mladi, sukladno svojoj
naravi, htjeti u svakom slučaju biti drukčiji. Svojim naglašavanjem da
žele biti drukčiji mladi zapravo izražavaju želju za traganjem i
oblikovanjem vlastitih osobnosti. Baš onako kako to Bog govori
Abrahamu: "Upoznaj sebe i postani samostalan!". Bog po Abrahamu
poručuje mladima da traže i oblikuju put vlastitosti koji će biti samo
njihovi za kojeg će sami snositi odgovornost.

Abrahamovo putovanje možemo zapravo, u cjelini uzevši, shvatiti

kao usmjeravanje u vlastitu unutrašnjost, kao traženje, a istovremeno i
izgrađivanje sebe samog i vlastite osobnosti, kao svojevrsnu realizaciju
4
sebe samoga. To možemo ostvariti samo ako smo spremni i sposobni u
potpunosti se odvojiti od ranijih, djetinjih ovisnosti. Put u samostalnost
zahtijeva u konačnici napuštanje i prevladavanje dviju želja: želje za
posvemašnjom "rajskom" sigurnošću kakvu doživljavamo na početku
života te želje za očuvanjem primarnih objekata ljubavi, majke i oca. Kod
prevladavanja jedne i druge želje samoiniciativnost ima presudno
značenje.

Prema tome odvajanje od roditelja, odnosno osamostaljenje jest

preduvjet da budemo dionici Božjeg blagoslova, što nipošto ne znači da
se moramo od njih nužno teritorijalno udaljiti, a još manje da bismo ih
stoga trebali prezirati. Baš naprotiv! Roditelji zacijelo žele da njihova
djeca budu sretna u svojim obiteljima. Toj sreći namijenjene su
naposljetku suze roditelja kad se djeca žene i odlaze od kuće. Ponekad je
teško ustanoviti jesu li te suze izraz žalosti zbog gubitka djeteta ili pak
izražavaju radost i želju da njihovo dijete bude u vlastitoj obitelji
dionikom slične ili još veće sreće od njihove dok su sudjelovali u sličnim
životnim odlukama. Radi se jednostavno o trenucima kad dijete prestaje
biti djetetom i postane muškarac, odnosno žena.

Prilikom vjenčanja imamo ponekad dirljive prizore, kad na samom

početku obreda roditelji mladoženje i nevjeste ponosno vode pred oltar
sina, odnosno kćerku, i to posljednji put kao svoju "djecu", koja će nakon
obavljenog vjenčanja izaći iz crkve kao odrasli, muž i žena. Tijekom
ženidbenog obreda njihovi roditelji postali su na području osjećajnosti i
pogleda na svijet "stari" roditelji. Vizionarska empatija poziva ih da se po
mogućnosti već na samoj svadbi zbliže i međusobno tješnje povežu, kao
sa svojim sinom ili kćerkom. Tako se kod vjenčanja stanu isprepletati
ujedno i korijeni mladoženje i nevjeste. Naime, poznato je da se

5
vjenčanjem sjedinjuju i povezuju svi doživljaji i spoznaje što su ih
mladoženja i nevjesta donijeli iz vlastitih primarnih obitelji. Odsad
primarni odnos nije više "roditelji-dijete", nego "muž-žena". To
podjednako vrijedi za "djecu" i roditelje. Ženidba pruža jedinstvenu
priliku da se i roditelji vjenčanog para posvete malo više svom odnosu te
ne opterećuju mladu obitelj s eventualnim svojim poteškoćama.
Pogotovo kod osamostaljenja i ženidbe zadnjeg djeteta u obitelji roditelji
će u većini svojih odnosa prestati živjeti kao roditelji i opet će se domoći
spoznaje da su muž i žena.

Kad su jednom prilikom došli na ispovijed zaručnici, nevjesta je u

svojoj djetinjoj jednostavnosti kao prvi grijeh navela: "Nisam slušala
mamu..." U sjećanju mi je ostala njena začuđenost kad sam joj rekao kako
se nadam da taj grijeh neće više ispovijedati. Još više se začudila kad je
od mene čula da mamu uopće ne treba više slušati. S vjenčanjem se,
naime, primarni odnosi mijenjaju i nemamo više što "slušati" roditelje.
Sada su muž i žena ti koji su se u međusobnom odnosu dužni slušati.
Ženidba je na taj način izazov i prilika da se pupkovina između naraštaja
konačno i zauvijek prereže. Rezanje pupkovine uvjet je za blagoslov.
Time nećemo prestati poštivati svoje roditelje, razumije se da ćemo
voditi brigu o njima, ukoliko će im naša pomoć trebati u njihovim
tjelesnim potrebama. Odrekli smo se roditelja kao naših skrbnika. Odsad
su muž i žena ti koji vode brigu jedno o drugom. U vrlo lijepom sjećanju
ostaje mi posjet nekom domaćinstvu gdje zajedno žive „stari" i "mladi".
Sin kojemu je bilo oko trideset godina, a bolio ga zub, privio se u
opuštenom ozračju uz majku i u šali rekao: "Daj me malo pomiluj, zar ne
vidiš kako sam jadan". "Privij se uz svoju ženu, ja sam svoje obavila",

6
odgovori mu bez oklijevanja majka. Reakcija koja je daleko jača i
uvjerljivija od bilo kakve teorije!

U trenucima kušnje može nas pogled u prošlost prožeti osjećajima

rajske sreće i sigurnosti. Takva opasnost vraćanja u "raj djetinjstva" Bogu
je očito poznata, jer je na izlazna vrata "istočno od vrta edenskog
postavio kerubine i plameni mač koji se svjetlucao" (Post 3, 24). Naime,
Bog dobro zna kako je bolno i pogubno tražiti utočište u prošlosti. U
trenutku kad se djeca u odrasloj dobi počinju obraćati roditeljima, oni
istovremeno zanemaruju svoj životni prostor i prestaju rješavati
probleme koji su njihovi i jedino ih oni mogu riješiti. Previše je
konkretnih primjera kad roditelji u svoj svojoj dobroti žele pomoći svojoj
djeci najrazličitijim savjetima, a da time zapravo stvaraju mnogo više
novih problema i konflikata, nego što ih uspiju riješiti.

Prema tome, "nova zemlja" je uvijek povezana s rizikom i

neizvjesnošću, i kao takva uvijek je usmjerena prema budućnosti.
Abraham na svom odlasku od kuće ne zna kamo će ga život odvesti, jer
mu Bog ne daje nikakvo usmjerenje. No, on je unatoč tome spreman
preuzeti rizik i bezuvjetno se pouzdaje u Boga, premda nema s Bogom
sklopljen nikakav ugovor, odnosno savez.

Na sličan put rastanka, ostavljanja i odvajanja odlazi Abraham u

svakome od nas. Zajedno s njim rastajemo se, putujemo i tražimo Boga te
prihvaćamo blagoslov i puninu života, kako bismo potom i sami postali
drugima blagoslov.

3.2. Blagoslov i iskušenja

Bog je Abrahama doveo u Kanaan, gdje s dobro osjećao. Abraham putuje

tom novom zemljom, istražujući je i podižući Bogu žrtvenike, ispunjen

7
zahvalnošću i početnim optimizmom. Post 12, 5b-10 Zemlja je tada
doduše ostavljala dojam puste i ne baš privlačne divljine nipošto nije
podsjećala na neku "obećanu domovinu", čime Sveto pismo posredno
daje do znanja da se razlozi za Abrahamovo zadovoljstvo, radost i
optimizam kriju u ljubav prema Sari, a ne u nekom materijalnom obilju.
U takvu "obećanu zemlju" ulazi svaki bračni par kad se na samom
početku zajedničkog puta preda punini međusobne ljubavi i žudenim
vizijama obiteljskog života.

Koliko su partnerski odnosi prisni i čvrsti najbolje nam pokazuju

iskušenja. To se očitovalo i kod Abrahama i njegove žene Sare. Njihovo
ponašanje u nevolji iznenađujuće je slično mnogim današnjim
slučajevima (Post 12, 10).

U malo prenesenom i simboličkom smislu zemlju kojom je

zavladala glad mogli bismo shvatiti i kao njihov brak, odnosno njihov
partnerski život. Dakle, u njihovom je međusobnom odnosu zavladala
glad - tjeskobe i iskušenja. Očito im njihov odnos nakon početnog
razdoblja više nije donosio sreću koju su jedno drugome obećavali i
očekivali. Dolazilo je do prvih razilaženja, svađa i konflikata. Glad za
ljubavlju, za povjerljivim i usrećujućim darivanjem bivala je sve veća i
veća. U određenom trenutku prestaju rješavati konflikte i probleme u
svojoj "zemlji" te odluče nekamo krenuti, u nepoznato mjesto, u
anonimnost, gdje ih nitko ne poznaje i gdje svega ima u dovoljnoj mjeri.
Odoše, dakle, u Egipat koji je s jedne strane predstavljao tuđinu i
duhovnu prazninu, a s druge strane svojevrsno blagostanje.

Zanimljivo je da se u toj obiteljskoj tjeskobi Abraham ne obraća

Bogu, iako mu se u takvim slučajevima u pravilu obraćao. Sada
pokušava sam prevladati tjeskobu. (Post 12, 11-13).
8
 U tudini oboje počinju drugačije razmišljati i osjećati. U tjeskobama
i konfliktima u stanju smo jake empatije, zaboravljajući pritom da smo
ponekad i u zabludi. Uvjereni smo da znamo što drugi misle o nama, što
smjeraju i kakve će biti njihove sljedeće reakcije. Ponekad se u čitanje
tuđih misli i osjećaja zadubimo do te mjere da izgubimo kontekst
cjelovite situacije te zamišljene okolnosti doživljavamo kao nešto posve
normalno i realno. Tako su naše odluke i postupci ponekad više
posljedica umišljanja, negoli rezultat promišljene i iskrene komunikacije.
Svojevrsnu mješavinu iskrene i lažne empatije možemo otkriti i u
komunikaciji između Abrahama i Sare.

Abraham očito "zna" da će Sara razmjerno brzo biti spremna odreći

se njega, da nije spremna žrtvovati život za njega. Pritom zaboravlja da je
do tog doduše ispravnog zaključka došao poglavito na temelju vlastitog
osjećanja prema njoj. I upravo na toj pretpostavci gradi svoju obranu i
opravdava planove i postupke koji vode u narušavanje bračnih odnosa.
Činjenica da se Abraham ne boji za svoju ženu, nego za sebe,
posredno nam govori o tome da njihov odnos nije više bio onako prisan.
Nije više bio spreman, kao prije, za nju žrtvovati baš sve, pa čak i vlastiti
život. Abraham naslućuje da će ga život u nemogućim okolnostima
bračnih svađa, napetosti i konflikata uništiti i dokrajčiti. Zato predlaže
ženi rastavu - barem za neko vrijeme. Zadržat će doduše nekakvu brigu
jedno o drugom na načelnoj razini, budući da će se predstaviti kao brat i
sestra, ali će intimno i emocionalno prestati živjeti kao muž i žena.

lako pripovijest o Abrahamovu boravku u Egiptu dozvoljava

bojazan kako bi ga Egipćani mogli ubiti zbog najobičnije ljubomore,
dinamika u cjelini daje do znanja da je ovdje riječ o dubljoj drami njihova
međusobnog odnosa, drami koja u prvom redu otkriva emocionalne

9
rane. Zanimljivo je da prvi progovara muž, kao i sama činjenica da žena
njegovu zamisao prihvaća bez oklijevanja. Istina je da su žene tada, u
usporedbi s današnjim prilikama, bile pod određenim vidom
zapostavljene te su vrlo rijetko neposredno sudjelovale u donošenju
odluka, ali iz cjelovitog razvoja odnosa između Sare i Abrahama mogao
bi se izvući zaključak o njezinom suprotstavljanju muževljevom
prijedlogu, ukoliko ne bi bila suglasna s njim. Prije svega zato što je
Abraham u ključnim trenucima uvijek bio susretljiv prema njoj te je
gotovo sve svo je zamisli uspjela izvesti do kraja. Tako je npr. na Sarin
prijedlog otišao sluškinji Hagari i s njom začeo Jišmaela kojeg je nekoliko
godina kasnije - opet pod pritiskom Sare-zajedno s njegovom majkom
ostavio i odbacio. I u ovom slučaju "moli" je da udovolji njegovoj želji.

O neposrednim emocionalnim dimenzijama i osobnim značajkama

biblijskih likova - osim u pojedinim slučajevima - vrlo je teško konkretno
razmišljati. Pa ipak, na temelju Abrahamovih poteza možemo
zaključivati da je Sara imala na njega velik utjecaj - možda čak tako jak
da ga je na taj način "ubijala". Kad govorimo o značajkama muškaraca i
žena moramo to činiti s velikom dozom predostrožnosti, budući da je
svako poopćavanje vrlo riskantno. Svjesni smo također da se današnje
prilike i običaji prilično razlikuju od onih iz Abrahamova vremena. Pa
ipak, u nekim njegovim osjećajima i rekacijama prepoznajemo izrazito
"muški" način razmišljanja, koji daje prvenstvo formalističkom i
objektivističkom pogledu na život, dok u Sare prevladava ženski princip
djelovanja, gdje su od formalno-sadržajnih argumenata mnogo značajniji
sami odnosi. Zato je tražio od nje "distancu", i ako ga usliši, on će "po
njezinoj zasluzi“ostati živ.

10
 Posesivnost svakako ubija. Ali to ne znači da je za Abrahama
"rastava" jedino rješenje. Iako primjećujemo da je Abrahamova strategija
bila uspješna, barem na prvi pogled. Naime, u pripovijesti čitamo kako je
faraon zbog Sare lijepo postupao s Abrahamom: (Post 12, 16).

Sa suvremenog materijalističkog gledišta na život konflikt između

Abrahama i Sare postaje nam s Abrahamova zornog kuta kristalno jasan.
Više ili manje otvoreno jadikovanje i zbijanje šala na račun "unosnih
žena" ne zvuči nam nimalo strano. U nekim "muškim" razgovorima, gdje
se komunikacija razvija u svojevrsnoj "patrijarhalno-mačističkoj"
dinamici, zadobivaju takvi osjećaji mnogo prostora i nije isključeno da
kasnija probava izrečenih i slušanih ocjena utječe na životne odluke.
Tako je možda i Abraham u svojoj skrovitosti sanjario što bi sve imao da
mu nema žene... Kad ju je otpustio, odnosno kad su se razišli i rastavili,
on je doista mnogo toga dobio i materijalno se obogatio. Svoju je ženu
svakako dobro "prodao“.

Na bogatstvo je Abraham vjerojatno pomišljao već prije ponude za

rastavu. Nije isključeno da je baš namjerno, ne bi li zaboravila na njega,
svojoj ženi najprije malo "razgalio dušu", započinjući razgovor
zanimljivom pohvalom: "Znam da si lijepa žena" . Danas u većini
slučajeva žene doduše nisu više tako naivne da bi ih slične pohvale
mogle do te mjere prožeti da zaborave na "bilancu podjele". Ali njegova
ga pohvala zacijelo razotkriva kao vrlo promišljena ekonomskog
stratega. A nije isključena ni Abrahamova prilagodba egipatskim
marketinškim zakonitostima te je svoju ženu vidio jedino još kao "objekt
spolne požud s kojim se može čak "trgovati".

Sara u istovjetnoj tjeskobi razmišlja drugačije. Ona ne gladuje za

imetkom, već za odnosom i pozornošću, blizinom i nježnošću. Budući da
11
se osjeća zanemarenom od muža, u njoj se budi čežnja za muškarcem
koji će biti jak, bogat, obazriv, nježan..., i zadobije ga u liku faraona.
Međutim, vrlo brzo (Post 12,17). Sari i faraonu taj "dodatni" odnos ne
donosi dakle onu sreću koju su očekivali. Možda je faraon uvidio da Sara
ipak nije žena kakvom se predstavlja. Možda ga je vrlo brzo počela
zapostavljati istim onim prigovorima što ih je ranije upućivala
Abrahamu. Možda ni faraon nije tako bogat, kako je to Sara željela. A
možda je i Sara uvidjela da je faraon u mnogo čemu sličan njenom mužu
Abrahamu. Možda ni faraon nije tako obazriv i nježan, kao što je ona
očekivala i za čim je čeznula. Možda je previše obećavao, a premalo
davao.

Pripovijest o Abrahamovoj i Sarinoj avanturi poučava nas da u

životu možemo zastraniti u poteškoće koje nas do te mjere opredmećuju
da postanemo jedno drugom "tržišna roba". Međutim bijeg od tjeskobe
neće nas usrećiti. Abrahamu pohlepa za materijalnim bogatstvom ne
donosi ono zadovoljstvo koje je očekivao, a ni Sara ne uživa na dvoru
onu sreću za kojom je toliko čeznula. Pokušaji takva avanturistički
razvratna života čovjeka izbace na površinu, kao što more izbacuje
smeće. Umjesto očekivanog raja u hipu se zateknemo u pravom "paklu",
kad nam se prošlost unatoč svim njenim poteškoćama prikazuje ljepšom
od sadašnjosti. U takvoj posvemašnjoj tjeskobi sasvim je razumljivo da se
Faraon obraća Abrahamu: "A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde" (Post 12,
19).

Abraham i Sara, muž i žena, ponovno se "nađu" i odu gore u

Negeb - u isti onaj kraj odakle su došli. Sjete se svojih lijepih početaka i
pokušaju nastaviti s njima - u nadi da će vjernost uroditi većim
blagoslovom od bezbožne avanture. Unatoč tome kod njih se i dalje

12
ponavljaju stari konflikti i njih dvoje uvijek iznova podliježu starim
uzorcima ponašanja. Njihovo ponašanje je doduše u usporedbi s onim u
Egiptu manje devijantno, ali je u mnogočemu prožeto "egipatskom"
logikom. Razlika između pripovijesti o abrahamovoj i Sarinoj nevjernosti
u Egiptu i Negebu, odnosno Geraru, sastoji se u tome što Abimemelek
prije ustanovljene prijevare „Saru nije dotakao“, dok ju je u Egiptu
faraon uzeo za ženu“, te u tome što ih ne protjera, veći ih čak i nagradi, i
Abraham se moli za Abimeleka. Upravo ta djelomično ponovljena
pripovijest ukazuje ujedno i na činjenicu da se pogrešnih životnih poteza
i počinjenih grijeha ne možemo osloboditi do te mjere da bismo na njih
postali imuni.

13