„Instantaneous photographs and

newspaper enterprise have

Pravo na privatnost invaded the sacred precincts of
private and domestic life; and
„pravo da se numerous mechanical devices
threaten to make good the
bude ostavljen prediction that ‘what is whispered
na miru“ in the closet shall be proclaimed
from the house-tops’. […] The
Voren i Brendajs press is overstepping in every
direction the obvious bounds of
(1890) propriety and of decency. Gossip is
no longer the resource of the idle
and of the vicious, but has become
a trade, which is pursued with
industry as well as effrontery.“

Od 1970-ih neki autori upozoravaju da razvoj
računarskih tehnologija čini ovu definiciju
zastarelom i postavlja nove izazove kada je reč
o zaštiti privatnosti.

Naglasak na kontroli informacija

Privatnost je pravo pojedinca. grupa ili
institucija da sami za sebe odrede kada, kako i
u kojoj meri će se informacije o njima
saopštavati drugim licima.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, član 12:
„Niko ne sme biti izložen proizvoljnom mešanju u njegovu
privatnost, porodicu dom ili prepisku, niti napadima na čast ili
ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog mešanja
ili napada.“

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, član 8:
„1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog
života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u
skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u
interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske
dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite
zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Ustav Srbije: članovi 41, 42 i 90

Zakon o zaštiti podataka o ličnosti (2009)
 Kroz staklene zidove kuće - vetrovit, grozničavo
rumen, nemiran zalazak sunca. Ja okrećem fotelju tako
da mi ne bije u oči ovo rumenilo, prelistavam beleške - i
vidim: opet sam zaboravio da ne pišem za sebe, nego za
vas, neznance, koje volim i žalim - za vas, koji se još
motate tamo negde, po dalekim vekovima, dole [...]
Pričaju da su drevni ljudi sprovodili izbore nekako
tajno, krijući se, kao lopovi; neki naši istoričari čak tvrde
da su se oni pojavljivali na izborne praznike brižljivo
maskirani (zamišljam taj fantastično-mračni prizor: noć,
trg, figure koje se prikradaju pored zidova u tamnim
ogrtačima; purpurni plamen buktinja povija se na
vetru...) Zašto je bila potrebna sva ta tajanstvenost - ni
do danas konačno nije objašnjeno; najverovatnije je da
su se izbori vezivali za nekakve mistične, sujeverne,
možda čak zločinačke obrede. Mi nemamo ništa da
krijemo niti čega da se stidimo: mi praznujemo izbore
otvoreno, časno, danju. Ja vidim kako svi glasaju za
Dobrotvora; svi vide kako glasam za Dobrotvora ja - i 1921.
može li biti drugačije kad su 'svi' i 'ja' - jedno
jedinstveno MI. Koliko je to plemenitije, iskrenije, više
nego kukavička, lopovska 'tajna' kod drevnih ljudi.
1975.
Policijske tehnike, koje se razvijaju izuzetno
brzim tempom, kao nužan cilj imaju
transformaciju cele nacije u koncentracioni
logor. Nije reč o perverznoj odluci neke partije
ili vlade. Da bismo bili sigurni da ćemo uhvatiti
kriminalce, moramo nadgledati svakoga.
Neophodno je tačno znati šta smera svaki
građanin, poznavati njegove odnose s drugima,
kako se zabavlja i tako dalje. A država je u sve
većoj meri u poziciji da to zna.

1954.
It’s hard to overstate just how efficient surveillance has become in the
21st century. Critics of mass Internet surveillance like to compare the
NSA and its allied spy services to the Stasi, the secret police of the
former East Germany, who were notorious for the pervasive and
suffocating blanket of surveillance with which they smothered the
country. But the Stasi were engaged in pre-Internet surveillance, and
they were very expensive guard labor by modern standards. In 1989,
the last year of the Stasi’s operation, there were 16,111,000 people in
East Germany, and 264,096 operatives of one kind or another in the
pay of the Stasi, including 173,081 ‘‘unofficial informants’’ (snitches).
That’s a ratio of one spy to every 60 people. […] Being generous,
though, let’s say there’s 1.4 million NSA spies and associated staff,
including in the five eyes – 1.4 million people to surveil seven billion
humans, give or take a couple. That’s a spy:subject ratio of 1:5000 –
two orders of magnitude greater than the Stasi. The Stasi used an
army to surveil a nation; the NSA uses a battalion to surveil a planet.
Compared to the NSA, the Stasi were artisanal craftsmen.
Fred Friendly, onetime head of
CBS news, called for an
“electronic bill of rights.”
Twenty years after his appeal,
no such bill is in sight. On the
contrary, privacy issues seem
to have been privatized, left to
the whims of bankers,
merchandisers, and other
commercial users of the new
technology. (Barber, 1998)
Država
Privatne
kompanije

Svi ostali?
Da li je internet zaista
besplatan?
Peer-to-peer
prismotra?