Professional Documents
Culture Documents
Rajović
adv. Vladimir Todorović
GRAĐANSKO
PROCESNO PRAVO
sa tekstom Zakona о parničnom postupku
PARNIČNI POSTUPAK
VANPARNIČNI
POSTUPAK IZVRŠNI
POSTUPАК
'
Beograd 2018.
GRAĐANSKOPROCESNO PRAVO
sa tekstom Zakona о parničnom postupku
- osmo ažurirano izdanje -
Autori
Prof. dr Veroljub Rajović
adv. Vladimir Todorović
Izdavač
PROJURIS
Organizacija za pravnu edukaciju i kulturu prava
Projuris d.o.o. Beograd,
Trg Nikole Pašića 2
(email: projuris.org@gmail.corn)
(web site: www.projuris.org)
Urednik
Vladimir Todorović
Prelom i štampa
BIG štampa, Beograd
Tiraž
1000
ISBN 978-86-86105-81-3
NAPOMENA
Fotokopiranje ili na drugi način umnožavanje ove knjige bez pismene dozvole izdavača
sankcionisano је odredbama Zakona о autorskim i srodnim pravima· i Кrivičnog zakonika
NAPOMENA
uz osmo ažurirano izdanje
NAPOMENA
uz sedmo ažurirano izdanje
NAPOMENA
uz dodatno ažurirano šesto izdanje
Dodatno ažuriranje šestog izdanja knjige "Građansko procesno pravo" је neophodno zbog
znatnih izmena u procesnom zakonodavstvu usvojenih u Narodnoj skupštini Republike Srbije
krajem maja 2014. godine.
Zakon о izmenama i dopunama Zakona о parničnom postupku ("Sl. gl. RS, br. 55/2014)
unosi promene kod sastava suda dajući primat sudskom veću - da u prvom stepenu sporove
sudi prvenstveno sudsko veće, osim ako zakonom nije predviđeno da sudi sudija pojedinac,
što је obrnuto od dosadašnjeg zakonskog rešenja u članu 35· ZPP. Istovremeno se utvrđuje i
proširuje nadležnost sudije pojedinca. Precizira se uloga punomoćnika fizičkog i pravnog lica
u parničnom postupku, ра tako punomoćnik fizičkog lica može biti svako potpuno poslovno
sposobno lice, а posebno: advokat, krvni srodnik u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug,
kao i predstavnik službe pravne pomoći jedinice lokalne samouprave koji је diplomirani
pravnik sa položenim pravosudnim ispitom. Takođe se preciziraju ovlašćenja punomoćnika
advokata i njegovog pripravnika. U cilju bolje zaštite prava tužioca, uvedena је obaveza za
sud da, pre donošenja rešenja о odbacivanju tužbe, održi ročište na kome ćе tužiocu
omogućiti da se izjasni о odbacivanju tužbe. Redefinisana је dozvoljenost revizije tako što је
propisano da је revizija uvek dozvoljena kad је drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio
о zahtevima stranaka (jer se radi о različitim odlukama dve instance), kao i kad je
drugostepeni sud usvojio žalbu, ukinuo presudu i odlučio о zahtevima stranaka (jer treba
obezbediti instancionu kontrolu). Smanjenjem novčanog cenzusa za izjavljivanje revizije,
ovaj pravni lek učinjen је dostupnijim. О dozvoljenosti tzv. posebne revizije, umesto
apelacionog suda, sada odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija. Posebno је
uređeno ponavljanje postupka pred Vrhovnim kasacionim sudom. Ovom zakonskom
novelom predviđeno је da se neokončani postupci do stupanja na snagu ovog zakona, tј. do
31. maja 2014. godine, imaju okončati ро novom zakonu.
Zakonom о izmenama i dopunama Zakona о vanparničnom postupku ("Sl. gl. RS, br.
55/2014), pored terminološkog usklađivanja, vrši se i usklađivanje sa Zakonom о javnom
beležništvu ("Službeni glasnik RS", br. 31/11, 85/12, u delu odredaba koje se odnose nа
postupanje javnog beležnika ро nalogu suda. Procesne odredbe javnobeležničkog postupka
ovim dopunama dobile su posebno mesto u ovom Zakonu, ostvarujući intenciju zakonodavca
da sve one poslove koji ne predstavljaju "sudovanje" u najužem smislu te reči, kao npr.
ostavinski postupak, treba poveriti drugim organima - ovde notarima koji uživaju javno
poverenje.
Zakonom о izmenama i dopunama Zakona о izvršenju i obezbeđenju ("Sl. gl. RS, br.
55/2014), izvršeno је usklađivanje tog zakona sa novim Zakonom о sedištima i područjima
sudova i javnih tužilaštava donetim u novembru 2013. godine, koji se primenjuje od 1.
januara 2014. godine. Zakonom se predviđa da se izvršitelji imenuju za područje višeg suda,
umesto za područje osnovnog suda, iz razloga što је takvo rešenje celishodnije budući da je
teritorijalna organizacija viših sudova ustaljena i da se nije menjala u većem obimu dugi niz
godina. Precizirano је da izvršitelj sprovodi izvršenje na osnovu rešenja о izvršenju koje
donosi osnovni sud sa područja višeg suda, odnosno privredni sud sa područja za koje је
izvršitelj imenovan.
OPŠTA PITANJA
I. PRAVNI POREDAК I PRAVNA (SUDSКA) ZAŠTITA
1. Organizacija sudova
1) Ustrojstvo sudova. Sudovi su samostalni i nezavisni državni organi čije se osnivanje,
organizacija, nadležnost, uređenje, sastav i ukidanje uređuje zakonom. Ustav Republike Srbije iz
2006. godine isključuje mogućnost osnivanja privremenih, prekih ili vanrednih sudova.
Zakon о sedištima i područjima sudova ("Službeni glasnik RS", br. 101/2013) i Zakon о
uređenju sudova ("Službeni glasnik RS", br. 116/2008, 104/2009, 101/2010, 101/2011, 101/2013
i 106/2015), ustrojili su novu mrežu sudova u Republici Srbiji počev od 1. januara 2010. godine,
koja је revidirana od 1. januara 2014.godine, kada je značajno povećan broj osnovnih sudova.
Sudska vlast u Republici Srbiji pripada sudovima opšte i posebne nadležnosti. Sudovi opšte
nadležnosti su: osnovni sudovi (66); viši sudovi (25); apelacioni sudovi (4) i Vrhovni kasacioni
sud. Posebni sudovi su: privredni sudovi, Privredni apelacioni sud, prekršajni sudovi, Prekršajni
apelacioni sud i Upravni sud.
Vrhovni kasacioni sud najviši је sud u Srbiji sa sedištem u Beogradu. Privredni apelacioni sud,
Prekršajni apelacioni sud i Upravni sud osnivaju se za teritoriju Srbije, sa sedištima u Beogradu.
Vrhovni kasacioni sud је neposredno viši sud za Privredni apelacioni sud, Prekršajni apelacioni
sud, Upravni sud i apelacioni sud. Apelacioni sud је neposredno viši sud za viši sud i osnovni
sud, Privredni apelacioni sud је neposredno viši sud za privredni sud, а Prekršajni apelacioni sud
је neposredno viši sud za prekršajni sud. Četiri apelaciona suda su u Beogradu, Кragujevcu, Nišu
i Novom Sadu. Odeljenja Prekršajnog apelacionog suda iz Beograda su u Кragujevcu, Nisu i
Novom Sadu. Odeljenja Upravnog suda iz Beograda su takođe u Кragujevcu, Nišu i Novom
Sadu. Odeljenja prekršajnih sudova i sudske jedinice osnovnih i privrednih sudova određuju se
posebnim zakonom.
Osnovni sud osniva se za teritoriju grada, odnosno jedne ili više opština, а viši sud za područje
jednog ili više osnovnih sudova. Privredni sud osniva se za teritoriju jednog ili više gradova,
odnosno više opština. Apelacioni sud osniva se za područje više viših sudova.
Sudske radnje preduzimaju se u sedištu suda, а izvan sedišta samo kad je to zakonom određeno.
Osnovni, visi, privredni i prekršajni sud može izvan svog sedišta da održava sudske dane, koje
određuje predsednik suda. Sudskim poslovnikom određuje se koje se sudske radnje preduzimaju
u sudskim jedinicama izvan sedišta osnovnih i privrednih sudova.
2) Sudska uprava. Poslovima sudske uprave (organizovanje unutrašnjeg poslovanja u sudu,
poslovi u vezi sa sudijama porotnicima, veštacima i tumačima, analitičkostatistički poslovi i dr.)
rukovodi predsednik suda, uz pomoć sekretara suda. Za razliku od sudske, poslove pravosudne
uprave vrše Visoki savet sudstva (donošenje uputstva za sastavljanje izveštaja о radu sudova;
utvrđivanje opštih smernica za unutrašnje uređenje sudova; vođenje ličnih listova sudija i dr.) i
Ministarstvo pravde (praćenje rada sudova; prikupljanje statističkih i drugih podataka о radu
sudova; davanje saglasnosti na pravilnik о unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta
u sudu i dr).
Od 1. januara 2019. godine poslove pravosudne uprave iz nadležnosti Ministarstva pravde treba
da preuzme Visoki savet sudstva (v. čl. 1. Zakona о izmenama i dopunama Zakona о uređenju
sudova- Sl. gl. 113/2017).
Sud republičkog ranga, apelacioni sud i sud sa 30 i više sudija ima upravitelja suda kome
predsednik suda poverava obavljanje materijalno-finansijskih i organizaciono-tehničkih poslova.
2. Nadležnost sudova
1. Pojam nadležnosti. Značenje reči "nadležnost" nije uvek isto: i u ustavnoj
terminologiji i u izražavanju Zakona о parničnom postupku, pod nadležnošću se
podrazumeva redovni pravni put za rešavanje parničnih stvari, а u Zakonu se pod
istim terminom utvrđuje i delokrug u kojem redovni sudovi odlučuju u parničnim
stvarima. Tај delokrug raspoređuje se na pojedine vrste redovnih sudova; zatim,
određuje se i koji sud među redovnim sudovima iste vrste odlučuje u pojedinim
stvarima; nadležnost se utvrđuje i s obzirom na područje na kome sud ima ovlašćenja
da vrši sudsku funkciju i najzad, zakon uspostavlja nadležnost redovnih sudova u
sistemu pravnih lekova koji vaze za parnični postupak.
U našoj nauci о parničnom postupku, sudska nadležnost postoji kao apsolutna
nadležnost u okviru koje domaći sudovi imaju ovlašćenja i dužnosti da rešavaju о
parničnim stvarima.
Sud u toku celog postupka ро službenoj dužnosti pazi da li rešavanje spora spada u
sudsku nadležnost. Ako u toku postupka utvrdi da za rešavanje spora nije nadležan sud
nego neki drugi organ, sud će se oglasiti nenadležnim, ukinuti sprovedene radnje u
postupku i odbaciti tužbu.
Sud ćе se takođe ро službenoj dužnosti oglasiti nenadležnim, ukinuti sprovedene
radnje u postupku i odbaciti tužbu ako u toku postupka utvrdi da za rešavanje spora
nije nadležan domaći sud, osim ako nadležnost domaćeg suda zavisi od pristanka
tuženog, а tuženi је dao svoj pristanak.
2. Vrste nadležnosti. Stvarna nadležnost је pravo i dužnost suda da vodi postupak i
donese odluku u određenoj građanskoj stvari. Raspoređena је između sudova u istoj
kategoriji ро vrsti suda i vrsti parničnog predmeta. Propisana је Zakonom о uređenju
sudova i Zakonom о parničnom postupku.
Mesna nadležnost konkretizuje koji individualno sud је nadležan ро svojoj stvarnoj
nadležnosti, da о parničnoj stvari odlučuje s obzirom na ovlašćenja koja ima kao sud
na određenom području; sa ovom nadležnošću stoji u vezi i nadležnost ро delegaciji i
ordinaciji, za sprovođenje samo nekih sudskih radnji ili za сео postupak.
3. Funkcionalna nadležnost. Pravilima о funkcionalnoj nadležnosti određuje se koji će
sudovi postupati u određenim stadijumima postupka u istoj pravnoj stvari povodom
tužbe, redovnih pravnih lekova i vanrednih pravnih lekova, preduzimanja određenih
parničnih radnji ili rešavanja određenih pitanja koja se pojavljuju tokom postupka.
Tako, osnovni sud je funkcionalno nadležan da odlučuje о osnovanosti tužbe i
presuđuje samo u prvom stepenu, viši sud је funkcionalno nadležan da u određenim
stvarima postupa u prvom stepenu, ali da postupa i kao drugostepeni sud ро žalbama
na odluke prvostepenih sudova, apelacioni sud je sud koji odlučuje о žalbama na
odluke osnovnih i viših sudova, funkcionalna nadležnost Vrhovnog kasacionog suda је
da odlučuje о vanrednim pravnim lekovima izjavljenim na odluke nižih sudova,
Upravni sud sudi u upravnim sporovima. Funkcionalna nadležnost nije zakonski
termin, а izvodi se iz stvarne nadležnosti suda. Može se i unutar samog suda govoriti о
funkcionalnoj nadležnosti za postupanje sudije pojedinca i sudskog veća.
4. Instanciona nadležnost uspostavljena je s obzirom na instance postupanja, tj. sistem
pravnih lekova, u kome, ро pravnom leku uvek odlučuje drugi, viši sud, а ne sud
protiv čije је odluke pravni lek uložen. Sva pitanja nadležnosti suda određuju se
zakonom.
5. Atrakciona nadležnost. Postojanje određene veze između postupka koji је već
pokrenut sa drugim postupkom koji se pokreće, može biti kriterijum za određivanje
stvarne ili mesne nadležnosti u tom drugom parničnom postupku, u kom slučaju dolazi
do atrakcije - privlačenja nadležnosti, tako da u tom drugom postupku bude nadležan
isti sud koji је nadležan u prvom postupku. U slučaju potpune atrakcije dolazi do
privlačenja i mesne i stvarne nadležnosti, а takva procesna situacija postoji npr. kod
protivtužbe. Protivtužbu podnosi tuženi protiv tužioca u postupku koji је u toku,
koristeći već zasnovanu mesnu nadležnost suda u ranije pokrenutom parničnom
postupku. ·
6. Perpetuatio fori (zadržavanje nadležnosti). Ako se u toku postupka promene okolnosti
na kojima је zasnovana nadležnost suda ili ako tužilac smanji tužbeni zahtev, sud koji
је biо nadležan u vreme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi usled ovih
promena biо nadležan drugi sud iste vrste. Tо је zajednička odredba koja važi i za
stvarnu i za mesnu nadležnost, koja је od posebnog značaja, tako da promena
okolnosti na kojima је zasnovana nadležnost ne utiče na nadležnost suda pred kojim је
роčео da teče parnični postupak (čl. l5/2.ZPP).
7. Prigovor nenadležnosti. Ako se tužba ne dostavlja tuženom na odgovor, tuženi može
da istakne prigovor nenadležnosti najkasnije pre роčetka pripremnog ročišta, а ako se
ono ne održava, pre otvaranja glavne rasprave. Protiv rešenja višeg suda prvog
stepena kojim se oglasio stvarno nadležnim, kao i protiv rešenja kojim se taj sud
oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog stepena iste vrste,
nije dozvoljena žalbа.
Nakon pravnosnažnosti rešenja kojim se oglasio nenadležnim (čl. 17. i 19. ZPP), sud ćе
ustupiti predmet nadležnom sudu. Sud ćе, u slučaju izbor ne nadležnosti, zatražiti od
tužioca da se izjasni u roku od tri dana pre nego što ustupi predmet nadležnom sudu, а
ako ovaj to ne učini, sud ćе ustupiti predmet sudu opšte mesne nadležnosti. Sud kome је
predmet ustupljen kao nadležnom nastaviće postupak kao da је kod njega biо pokrenut.
8. Sudski imunitet. U pogledu nadležnosti domaćih sudova za suđenje strancima koji
uživaju imunitet u Republici Srbiji i za suđenje stranim državama i međunarodnim
organizacijama javnopravnog karaktera vaze pravila međunarodnog prava.
Sud u slučaju sumnje о postojanju i оbimu imuniteta, može da zatraži obaveštenje od
ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.
9. Procesni ugovori. Procesni zakoni ne koriste ovaj pojam, ali ga poznaje praksa.
Procesni ugovori su ugovori stranaka koje one zаklјučuјu sa ciljem da zasnuju
nadležnost suda ili drugog organa radi rešavanja njihovog spora ili radi određenog
uticaja na tekući spor, uključujući i okončanje spora. ZPP dopušta sporazum о mesnoj
nadležnosti (čl. 65) kojim stranke mogu izmeniti mesnu nadležnost suda (videti u
nastavku: prorogaciona nadležnost). Sporazumom о arbitraži stranke poveravaju
arbitražnom sudu na rešavanje svoje buduće sporove ili sporove nastale iz određenog
pravnog odnosa (čl. 9. Zakona о arbitraži). I sudsko poravnanje može se svrstati u neku
vrstu procesnog ugovora.
5. Sastav suda
Pod sastavom suda razume se sastav u kome on sudi, što znači - raspravlja i odlučuje о
tužbenom zahtevu ili pravnom leku. U suđenju, u skladu sa načelom zbornosti sudstva (čl. 142.
Ustava Srbije), učestvuju sudije i sudije porotnici, te u parničnom postupku sudi veće ili sudija
pojedinac. Odredbama о zbornom sastavu, zakon određuje koliko sudija odnosno sudija
porotnika obrazuje veće.
Predsednik sudskog veća, kao pojedinac u veću, preduzima radnje i upravlja postupkom u prvom
stadijumu postupka i u stadijumu glavne rasprave između ročišta za glavnu raspravu, uz pravo da
donosi meritorne odluke predviđene zakonom. Sudija pojedinac ima ovlašćenja predsednika veća,
odnosno veća, u parnicama u kojima sudi.
U prvom stepenu sporove sudi veće, osim ako zakonom nije propisano da sudi sudija pojedinac.
Prema noveli ZPP iz 2014.g. sudija pojedinac sudi u: 1) imovinskopravnim sporovima, 2)
stambenim sporovima, 3) sporovima zbog smetanja državine, 4) sporovima о autorskim i srodnim
pravima, 5) sporovima о objavljivanju informacije i odgovora na informaciju, 6) sporovima о
zaštiti i upotrebi pronalazaka, industrijskog dizajna, modela, uzoraka, žigova, oznaka geografskog
porekla, topografije integrisanih kola (topografije poluprovodničkih proizvoda) i prava
oplemenjivača biljnih sorti, 7) sporovima zbog diskriminacije, 8) sporovima zbog povrede prava
ličnosti, 8) sporovima povodom izbora i razrešenja organa pravnih lica, 9) sporovima povodom
kolektivnih ugovora, 10) potrošačkim sporovima, 11) sporovima povodom štrajka, 12) sudija
pojedinac postupa u predmetima pravne pomoći.
Sudije koje sude u prvom i drugom stepenu u parničnom postupku u vezi sa porodičnim
odnosima moraju biti lica koja su stekla posebna znanja iz oblasti prava deteta koja propisuju
ministar pravde i ministar nadležan za poslove porodične zaštite.
Ako veće sudi u prvom stepenu, sastavljeno је od jednog stalnog sudije-predsednika veća i dvoje
sudija porotnika.
Drugostepeni sud, u sednici veća ili na raspravi, uvek odlučuje u veću od troje stalnih sudija. U
privrednim sporovima, u prvom stepenu, sudi sudija pojedinac, а u drugom stepenu veće od troje
sudija. Vrhovni kasacioni sud u građanskim stvarima donosi odluke u veću od troje sudija (čl.
37/2). О dozvoljenosti i osnovanosti posebne revizije (čl. 404/2) odlučuje Vrhovni kasacioni sud
u veću od petoro sudija. Sud rešava sukob nadležnosti u veću sastavljenom od troje sudija.
U izvršnom postupku sastav suda је određen u Zakonu о izvršenju i obezbeđenju. U prvom
stepenu postupak vodi i odluke donosi sudija pojedinac, а u drugom stepenu postupa viši sud u
sastavu od troje stalnih sudija. О prigovoru protiv rešenja donetih u izvršnom postupku, odlučuje
izvršni sudija.
U vanparničnom postupku pravilo је da u prvom stepenu postupa sudija pojedinac, а u drugom
stepenu uvek odlučuje veće od troje stalnih sudija. U stambenim stvarima (stanarskom pravu ili
drugim pravima koja čine sadržinu stanarskog prava) postupa i odlučuje veće od jednog stalnog
sudije (kao predsednika veća) i dvoje sudija porotnika. U ostalim vanparničnim postupcima,
odnosno stvarima, veće odlučuje samo kad је to zakonom propisano. Pojedine radnje u toku
vanparničnog postupka može preduzimati sudijski pomoćnik (razume se- ne i donošenje
odluke). Ako је sud nepropisano sastavljen to predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog
postupka i razlog za ukidanje donesene presude (ČL. 374· st. 2. tac. 1. ZPP). Na svoj sastav sud
je dužan da pazi ро službenoj dužnosti u toku celog postupka.
6. Sukob nadležnosti
Na dva načina može da dođe do sukoba nadležnosti: između organa vlasti koji pripadaju
različitim granama vlasti i između organa u okviru iste grane - u našem slučaju, sudova. Prvi
način је u stvari sukob о tome koji је redovan pravni put ustavom predviđen za određenu stvar,
а о tom sukobu rešava Ustavni sud. Drugi način је sukob о tome, koji sud, bilo ро svojoj
stvarnoj bilo ро mesnoj nadležnosti, ima da raspravi stvar koja se iznosi kao parnica. Moguće је
da dva suda prihvataju da su nadležni i tada је to pozitivan sukob nadležnosti. Kad sudovi, svaki
za sebe, odbijaju nadležnost, nastaje negativan sukob nadležnosti.
Zakon о parničnom postupku vrlo određeno govori о negativnom sukobu nadležnosti. Sukob
nastaje ako sud kome је predmet ustupljen kao nadležnom, smatra da je nadležan sud koji mu je
predmet ustupio ili neki drugi sud.
Ako sud kome је predmet ustupljen kao nadležnom smatra da nije nadležan, već da је nadležan
sud koji mu је predmet ustupio ili neki drugi sud, dostaviće predmet sudu koji treba da reši ovaj
sukob nadležnosti u roku od osam dana od dana prijema predmeta. Međutim ako utvrdi da mu је
predmet ustupljen usled očigledne omaške, а trebalo је da bude ustupljen nekom drugom sudu, u
tom slučaju sud ćе ustupiti predmet drugom sudu i о tome obavestiti sud koji mu је predmet
ustupio.
Ako је povodom žalbе protiv odluke prvostepenog suda kojom se on oglasio mesno
nenadležnim odluku doneo drugostepeni sud, za tu odluku vezan је u pogledu nadležnosti i sud
kome је predmet ustupljen, ako је drugostepeni sud koji је odluku doneo nadležan za rešavanje
sukoba nadležnosti između tih sudova.
Odluka drugostepenog suda о stvarnoj nenadležnosti prvostepenog suda vezuje svaki sud kome
docnije isti predmet bude ustupljen, ako је drugostepeni sud nadležan za rešavanje sukoba
nadležnosti između tih sudova.
Sukob nadležnosti između sudova iste vrste rešava zajednički neposredno viši sud, а između
sudova razne vrste sa teritorije Republike Srbije rešava Vrhovni kasacioni sud. О sukobu
nadležnosti može se odlučiti i kad se stranke nisu prethodno izjasnile о nadležnosti. Dok se ne
reši sukob nadležnosti, sud kome је predmet ustupljen dužan је da preduzme one radnje u
postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.
Protiv rešenja kojim se rešava sukob nadležnosti nije dozvoljena žalba.
7. Isključenje i izuzeće
Opšti је interes, u svakoj stvari koja se iznosi pred sudom, da se о njoj raspravlja i odluči, tako
da konačna odluka bude doneta objektivno i nepristrasno. ZPP posvećuje posebnu glavu
isključenju i izuzeću sudije ili sudije porotnika kada ovi nosioci sudske funkcije ne mogu vršiti
sudijsku dužnost upravo iz tih razloga.
Isključenje postoji kad sudija ne može vršiti sudijsku dužnost, što је izričito i taksativno
navedeno u čl. 67 st. 1. ZPP.
Sudija se isključuje od vršenja sudijske dužnosti: prvo, ako је sam stranka, zakonski zastupnik
ili punomoćnik stranke, ako је sa strankom u odnosu saovlašćenika, saobveznika ili regrednog
obveznika, ili ako је u istom predmetu saslušan kao svedok ili veštak: drugo, ako је kao
akcionar vlasnik više od 3% akcija u ukupnom kapitalu pravnog lica, član privrednog društva ili
član zadruge kad је jedna od stranaka njegov poverilac ili dužnik; treće, ako mu је stranka ili
zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik ро krvi u pravoj liniji, а u pobočnoj liniji do
četvrtog stepena, ili mu је bračni, odnosno vanbračni supružnik (sadašnji ili bivši) srodnik ро
tazbini do drugog stepena, bez obzira da li је brak prestao ili nije; četvrto, ako је staralac,
usvojilac ili usvojenik stranke, zakonski zastupnik ili punomoćnik, ili ako između sudije i
stranke, zakonskog zastupnika ili punomoćnikа postoji zajedničko domaćinstvo; peto, ako
između sudija i lica navedenih od јеdаn do četiri teče neka druga parnica; šesto, ako је u istom
predmetu sudelovao u postupku posredovanja (medijacije), u postupku donošenja odluke koja
se pobija, ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobija u parnici, ili је zastupao stranku
kao advokat; sedmo, ako је u stečajnom postupku povodom koga је došlo do spora učestvovao
kao stečajni sudija ili član stečajnog veća.
Za razliku od isključenja kad sudija mora biti odstranjen iz daljeg postupka, izuzeće postoji kad
sudija može biti izuzet od vršenja sudijske dužnosti. Tо biva kad postoje okolnosti koje dovode u
sumnju njegovu nepristrasnost. ZPP nе daje objašnjenje kada postoje nаvеdеnе okolnosti. О
tome odlučuje sud, uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja.
Čim sudija sazna da postoje razlozi za isključenje, dužan је da prekine svaki rad na tom
predmetu i da о tome obavesti stranke i predsednika suda, koji ćе mu odrediti zamenika, а ako
smatra da postoje okolnosti za izuzeće zastaće sa postupkom i о tome obavestiti predsednika
suda, koji ćе odlučiti о izuzeću. Do dоnоšеnја rešenja predsednika suda, sudija može
preduzimati samo оnе radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Isključenje i izuzeće mogu tražiti i stranke, ali samo ako se to odnosi nа sudiju koji postupa u
određenom predmetu. Predlog se podnosi čim stranka sazna da postoji razlog za isključenje ili
izuzeće, а nајdосniје do završetka raspravljanja pred prvostepenim sudom, оdnоsnо do
donošenjа odluke- ako raspravljanja niје bilo. Zahtev za isključenje sudije koji odlučuje o
pravnom leku stranka može staviti u pravnom leku ili u odgovoru nа pravni lek, sve do
donošenjа odluke о pravnom leku, а zahtev za njegovo izuzeće - u roku od 15 dаnа od dаnа
prijema spisa u sud višeg stepena. Stranka је dužna da u zahtevu navede zakonski razlog
isključenja ili izuzeća i da ga obrazloži i navede okolnosti nа kojima ga zasniva.
Nedopuštenje zahtev za isključenje ili izuzeće: prvo, kojim se uopšteno traži izuzeće svih sudija
nekog suda ili svih sudija koji bi mogli učestvovati u nekom postupku; drugo, kad је о zahtevu
jednom već odlučeno; treće, kad niје obrazložen zakonski razlog zbog koga se izuzeće traži;
četvrto, kad stranka zahteva isključenje, оdnоsnо izuzeće sudije koji nе postupa u tom predmetu, i
peto, kad stranka zahteva isključenje, odnosno izuzeće predsednika suda, izuzev kada postupa u
tom predmetu.
Neblagovremen (člаn 69. st. 2. i 4), nepotpun (član 6g. stav 3) i nedopušten zahtev za isključenje
ili izuzeće predsednik veća pred kojim se vodi postupak ćе odbaciti bez odlaganja i kad је
stranka podnela predlog za njegovo isključenje, odnosno izuzeće. Protiv tog rešenja niје
dozvoljena роsеbnа žalba.
Kad odbaci zahtev, sud može protivnoj stranci nа nјеn zahtev posebnim rešenjem, protiv koga
niје dozvoljena роsеbnа žalba, dosuditi troškove prouzrokovane odlaganjem rasprave .О
isključenju i izuzeću sudije odlučuje predsednik suda najkasnije u roku od tri dana od dana
podnošenja zahteva, а о isključenju i izuzeću predsednika suda odlučuje predsednik neposredno
višeg suda. О izuzeću predsednika Vrhovnog kasacionog suda odlučuje opšta sednica tog suda.
Pre donošenja rešenja о izuzeću uzima se izjava od sudije čije se izuzeće traži, а ро potrebi
mogu se izvršiti i druge provere. Ako zahtev za isključenje bude usvojen, sud ćе ukinuti sve
radnje koje је preduzeo isključeni sudija. Ako zahtev za izuzeće bude usvojen, sud će ukinuti
radnje koje su bile preduzete posle роdnоšеnја zahteva, osim ako se stranke nе saglase da se
preduzete radnje ne ukidaju. Protiv rešenja о isključenju ili usvajanju zahteva za izuzeće nije
dozvoljena žalba, а protiv rešenja kojim se zahtev odbija nije dozvoljena posebna žalba.
Kad sudija sazna da je stavljen zahtev za njegovo isključenje ili izuzeće, dužan је da odmah
obustavi svaki rad na odnosnom predmetu, а ako је u pitanju izuzeće zbog postojanja
pristrasnosti, sudija može do donošenja rešenja о zahtevu za izuzeće preduzimati samo one
radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Zakonom је propisano da se odredbe о isključenju i izuzeću sudija shodno primenjuju i na
predsednika suda, sudiju porotnika i zapisničara. Izričito је propisano da је sudija porotnik
isključen od vršenja sudijske dužnosti ako stalno ili privremeno radi kod preduzetnika ili u
pravnom licu koje је stranka u postupku. О izuzeću zapisničara odlučuje predsednik veca,
odnosno veće ili sudija pojedinac.
Praksa pokazuje da se sumnja stranaka u nepristrasnost sudije ili sudije porotnika javlja najčešće
u okolnostima koje ne nabraja zakon: prijateljstvo, kumstvo (u manjim mestima, naročito
prisnija druženja između advokata i sudija) tako da stranke u svojim zaslepljenostima ponekad
gubitak parnice pripisuju "vezama" druge strane.
8. Procesna disciplina
Prema Zakonu о parničnom postupku (čl. 186-190). Sud će u toku postupka kazniti novčanom
kaznom od 10.000 do 150.000 dinara fizičko od nosno od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno
lice, koje u podnesku vređa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Istom kaznom kazniće
se i stranka i drugi učesnici u postupku koji svoja procesna ovlašćenja koriste protivno cilju
zbog kojih su propisana.
Ako је zbog zloupotrebe procesnih ovlašćenja nekoj od stranaka naneta šteta, sud ćе oštećenoj
stranci, nа njen zahtev dosuditi naknadu štete.
Sud će kazniti novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara lica koja ometaju preduzimanje
parničnih radnji i dostavljanje pismena ili spisa.
Ako kažnjeno fizičko lice ne plati novčanu kaznu u roku određenom u rešenju о kažnjavanju,
sud ćе novčanu kaznu zameniti kaznom zatvora, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izvršenje
krivičnih sankcija.
Sud može izvan ročišta za glavnu raspravu da donese rešenje о merama za obezbeđenje procesne
discipline i kažnjavanju.
Parnični sud može narediti prinudno dovođenje svedoka koji iako uredno pozvan ne dođe, а
izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mesta gde treba da bude
saslušan.
U izvršnom postupku, sud koji је doneo rešenje о izvršenju na osnovu izvršne ili verodostojne
isprave mesno је nadležan da u toku izvršenja koje sprovodi javni izvršitelj donosi rešenja о
izricanju novčane kazne, rešenja о zameni novčane kazne u kaznu zatvora i druga rešenja.
Shodnom primenom ZPP-a, u vanparničnom i izvršnom postupku mogu se primeniti mere
procesne discipline propisane Zakonom о parničnom postupku.
9. Јavni beležnici
Javno beležništvo је služba od javnog poverenja. Javni beležnik, imenovan od strane ministra
pravde, obavlja delatnost kao isključivo i stalno zanimanje i u tome је samostalan i nezavisan.
Zakonom о javnom beležništvu i drugim zakonima značajan deo sudskih poslova, posebno u
vanparničnim stvarima, poveren је javnim beležnicima.
Javni beležnik je ovlašćen da obavlja sledeće poslove: 1) sastavlja, overava i izdaje javne isprave
о pravnim poslovima, izjavama i činjenicama na kojima se zasnivaju prava, 2) overava privatne
isprave; 3) preuzima na čuvanje isprave, novac, hartije od vrednosti i druge predmete; 4) na
osnovu zakona i ро odluci suda obavlja poslove koji mu se ро zakonu mogu poveriti.
Javnobeležničke isprave su isprave о pravnim poslovima i izjavama koje su sastavili javni
beležnici (javnobeležnički zapisi), zapisnici о pravnim i drugim radnjama koje su obavili ili
kojima su prisustvovali javni beležnici (javnobeležnički zapisnici) i potvrde о činjenicama koje
su posvedočili javni beležnici (javnobeležničke potvrde), nejavne isprave koje su potvrdili javni
beležnici (javnobeležnička solemnizacija), kao i nejavne isprave kod kojih је javni beležnik
overio potpis, odnosno overio autentičnost prepisa, prevoda ili izvoda (javnobeležničke overe).
Javnobeležničke isprave imaju snagu javne isprave. Javnobeležnička isprava је izvršna ili
verodostojna isprava u slučajevima predviđenim zakonom.
Pravni poslovi i izjave koji su sačinjeni u obliku javnobeležničkog zapisa (ugovor о
raspolaganju nepokretnostima poslovno nesposobnih lica, sporazum о zakonskom izdržavanju,
ugovor о hipoteci i založna izjava) imaju istu dokaznu snagu kao da su sačinjeni u sudu ili pred
drugim državnim organom. Javnobeležnički zapis је izvršna isprava na koju javni beležnik sam
stavlja potvrdu о izvršnosti.
U obliku javnobeležničkog zapisnika javni beležnik može sastaviti zapisnik о obezbeđenju
dokaza pre pokretanja parničnog ili vanparničnog postupka, odnosno pre pokretanja postupka za
izricanje mere obezbeđenja, može saslušati svedoka čiji је iskaz potreban ili ćе biti potreban u
vanparničnom postupku, zaključiti poravnanje pre pokretanja parničnog ili vanparničnog
postupka sa dejstvom sudskog poravnanja. Radi utvrđivanja činjenica kod sastavljanja
javnobeležničkog zapisnika, javni beležnik može saslušati svedoke, utvrditi sadržinu isprava, а
ро potrebi, može zatražiti nalaz i mišljenje veštaka.
Sem toga, javni beležnik izdaje javnobeležničke potvrde i vrši javnobeležničke overe.
Potvrđivanje isprave vrši se stavljanjem klauzule о potvrđivanju (solemnizaciona klauzula) koja
је uslov za punovažnost pravnog posla.
Sud može javnom beležniku poveriti sprovođenje postupka ili preduzimanje pojedinih
vanparničnih radnji pod uslovima koji su predviđeni zakonom koji uređuje taj postupak (čl. 30a-
30i ZVP). Tako su javni beležnici, kao poverenici suda, značajno odmenili sud u ostavinskom
postupku (sastavljanje smrtovnice, popis i procena imovine, određivanje privremenih mera) i u
drugim vanparničnim stvarima (depozit, overe).
Rešenje kojim se javnom beležniku poverava sprovođenje postupka ili preduzimanje pojedine
procesne radnje donosi sudija kojem је dođe ljen predmet. Protiv rešenja kojim se javnom
beležniku poverava sprovođenje postupka ili preduzimanje pojedine procesne radnje nije
dozvoljena žalba.
Prema čl. 41. Zakona о izvršenju i obezbeđenju, u izvršne isprave spadaju i javnobeležničke
isprave koje imaju snagu izvršne isprave.
10.Javni izvršitelji
Javni izvršitelji su fizička lica imenovana rešenjem ministra pravde koja vrše javna ovlašćenja
koja su im poverena Zakonom о izvršenju i obezbeđenju ili drugim zakonom. Javni izvršitelj
obavlja delatnost kao preduzetnik ili kao član ortackog društva čiji članovi su isključivo javni
izvršitelji.
Javni izvršitelji "odmenili" su sud u značajnim delovima i fazama izvršnog postupka.
О predlogu za izvršenje i dalje odlučuje sud. Javni izvršitelj odlučuje jedino о predlogu za
izvršenje na osnovu verodostojne isprave radi namirenja novčanog potraživanja nastalog iz
komunalnih usluga i srodnih delatnosti.
Međutim, nadležnost za sprovođenje izvršenja u najvećem delu је u rukama javnog izvršitelja.
Sud је isključivo nadležan za izvršenje zajedničke prodaje nepokretnosti i pokretnih stvari,
činienja, nečinjenja ili trpljenja (čl. 359-367 ZIO) i izvršenje izvršnih isprava u vezi s porodičnim
odnosima i vraćanjem zaposlenog na rad. Јavni izvršitelji su isključivo nadležni za izvršenje
ostalih izvšnih isprava, rešenja о izvršenju na osnovu verodostojne isprave, rešenja о usvajanju
predloga za protivizvršenje i rešenja о izvršenju rešenja о izrečenim sudskim penalima.
Dignitet prethodno vođenog sudskog postupka u kom је doneta izvršna isprava је zagarantovan
načelom formalnog legaliteta, tj. tako što ZIO izričito nalaže da ni sud ni javni izvršitelj nisu
ovlašćeni da ispituju zakonitost i pravilnost izvršne isprave, već su, naprotiv, pri odlučivanju о
predlogu za izvršenje vezani izvršnom ispravom (čl. 5. ZIO).
О javnim izvršiteljima više u okviru dela knjige о postupku izvršenja i obezbeđenja.
1. Pojam
Stranka u postupku је postojeći procesni subjekt koji pokreće postupak kao i postojeći procesni
subjekt prema kome је postupak pokrenut. Stranka može biti svako fizičko i pravno lice koje
postoji, odnosno lice koje је određeno. Dvostranački karakter postupaka (parničnog,
vanparničnog, izvršnog, krivičnog, upravnog i upravnosudskog) proističe iz različitih interesa
stranaka u postupku. Osnovna karakteristika procesnog položaja stranaka u postupku, jeste
njihova jednakopravnost u postupku. Svaka stranka је ovlašćena da iznosi sve što opravdava
njeno traženje u postupku i da se protivnoj stranci suprotstavlja, čime se doprinosi utvrđivanju
istine i omogućava donošenje zakonite i pravilne odluke о predmetu spora.
U parničnom postupku stranke su tužilac - onaj ko је tužbom pokrenuo parnični postupak, i
tuženi- onaj protiv kogaje tužba uperena. Osim fizičkih i pravnih lica, stranka može biti javni
tužilac, kao i kolektiviteti kojima је posebnim propisima ili odlukom suda priznato svojstvo
stranke u postupku. Svojstvo stranke nema sporedni umešač u parničnom postupku
Pojam stranke u parničnom postupku je čisto procesnopravne prirode. On је određen isključivo
ulogom koju u postupku imaju, а koja se određuje samom tužbom. Tо znači da između stranaka
ne mora da postoji bilo kakav materijalnopravni odnos. Da li su tužilac i tuženi učesnici spornog
(materijalnopravnog) odnosa, dužan је utvrditi sud u toku parničnog postupka. Iz tog razloga, za
svojstvo stranke potpuno је dovoljno samo tvrdenje tužioca u tužbi da mu је određeno pravo
povređeno i da је to učinilo lice prema kome traži zaštitu u tužbi. Time se automatski stiče
svojstvo stranke. U slučaju negativne tužbe za utvrđenje, tužilac upravo i tvrdi da izmectu njega
i tuženog ne postoji određeni pravni odnos. Ako sud u toku postupka utvrdi da tuženi nije u
obavezi prema tužiocu, presudom ćе odbiti tužbeni zahtev.
U suprotnom zahtev tužbe će presudom usvojiti.
U parničnom postupku može doći do promene parnične stranke: preinačenjem tužbe; stupanjem u
parnicu trećeg lica na mesto stranke od koje је ono u toku parnice steklo sporno pravo; stupanjem
u parnicu umešača na mesto stranke kojoj pomaže; stupanjem u parnicu imenovanog prethodnika
na mesto stranke - tuženog; preuzimanjem postupka od strane naslednika umrle stranke ili od
strane pravnog lica kao sledbenika stranke koja је prestala postojati kao pravno lice. U navedenim
primerima nova stranka је dužna da preuzme parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi
prilikom promene. Stranka mora biti označena imenom i prezimenom, zanimanjem, adresom i
prebivalištem odnosno boravištem - ako је stranka fizičko lice, odnosno nazivom i adresom
sedišta - ako је stranka pravno lice. Osobine stranke u određenim situacijama imaju uticaja i na
druge institucije procesnog prava, npr. od toga ko su stranke u postupku zavisi nadležnost vrste
suda, ili od toga može zavisiti stvarna nadležnost suda u okviru određene vrste suda, ili od toga
može zavisiti mesna nadležnost. Ako је tužilac strano fizičko ili pravno lice, osim ako је
oslobođeno te obaveze, dužno је da plati tuženom aktorsku kauciju, ako је zahteva. Od odnosa
stranke sa sudijom može zavisiti obaveza izuzeća sudije itd.
Stranke u vanparničnom postupku se nazivaju učesnikom (lice koje је postupak pokrenulo; lice о
čijim pravima i obavezama se odlučuje i organ koji učestvnje u postupku na osnovu zakonskog
ovlašćenja da pokrene postupak) ili predlagačem i protivnikom predlagača.
Stranke u izvršnom postupku su: izvršni poverilac (u daljem tekstu- poverilac) i izvršni dužnik (u
daljem tekstu - dužnik). Izvršni poverilac је onaj ko је ovlašćen da na osnovu izvršne isprave
zahteva potraživanje. Izvršni dužnik је onaj prema kome se iz izvršne isprave traži ispunjenje
potraživanja.
Učesnici u postupku su lica koja učestvnju u postupku i preduzimaju procesne radnje, а nisu
stranke. U parničnom postupku ovaj položaj imaju naročito: zakonski zastupnik stranke; svedoci;
veštaci; tumači; imenovani prethodnici i lica obaveštena о parnici. Као sporedni (pomoćni)
učesnici u parničnom postupku javljaju se i: pomoćni sudski organi koji obavljaju dostavljanje;
tumači; prevodioci i zapisničari. U izvršnom postupku odnosno postupku obezbeđenja izrazom
"učesnik u postupku" označavaju se lica koja ostvaruju neko svoje pravo ili interes, а nisu stranke
u postupku, npr. treće lice koje ulaže prigovor protiv rešenja о izvršenju; založni poverilac koji
nije predložio izvršenje na nepokretnosti; nosilac prava licne službenosti na nepokretnosti koja је
predmet izvršenja. Pored toga ovaj status imaju: vansudski izvršitelji, pomoćni sudski organi;
zemljišnoknjižno odeljenje u sudu; čuvar pokretnih stvari; organ unutrašnjih poslova i veštak koji
vrši procenu stvari. U vanparničnom postupku za označavanje stranke upotrebijava se izraz
"učesnik". Međutim, u vanparničnom postupku svojstva stranke su drugačija od svojstva stranke
u parničnom postupku, jer su za samostalno preduzimanje nekih radnji ovlašćena i lica koja
nemaju parničnu sposobnost. Da bi bili ovlašćeni učestvovati u postupku i preduzimati određene
procesne aktivnosti, procesne odredbe sadrže posebna pravila о tome kakva svojstva trebaju da
imaju pojedini od navedenih učesnika u postupku.
Od pojma učesnici u postupku treba razlikovati pojam subjekata u postupku. Pojmom subjekt u
postupku označava se svako lice koje ima prava, odnosno obaveze u postupku, nezavisno od toga
da li ima pravo preduzimati procesne radnje. Ovim pojmom obuhvataju se i stranke i učesnici, ali
i druga lica kao npr. građani koji ро načelu opšte javnosti prisustvuju glavnoj raspravi. Status
subjekta u postupku uživaju sva lica ako se u određenom stadijumu odlučuje о njihovom pravnom
položaju, njihovim zahtevima, ili se protiv njih izriče (ili može izreći) neka određena odluka.
2. Svojstva stranke
Svojstva stranke su: stranačka sposobnost; parnična sposobnost i postulaciona sposobnost. Kad
sud utvrdi da lice ne može biti stranka u postupkn, ili da parnično nesposobna stranka nije
pravilno zastupana, ukoliko se radi о otklonjivim nedostacima, naložiće tužiocu da u roku, koji
ne može biti duži od 15 dana, izvrši potrebne ispravke u tužbi.
1) Stranačka sposobnost. Stranačka sposobnost је svojstvo subjekta da može biti stranka u
postupku. Ona odgovara pravnoj sposobnosti, ра је imaju sva fizička lica (i začetak - ako se rodi
živ i kad је to u njegovom interesu) i sva pravna lica. Ova sposobnost је šira od pravne
sposobnosti u materijalnom pravu, ра је izuzetno mogu imati i neki oblici udruživanja ili organi
koji nemaju pravnu sposobnost. Stranačka sposobnost se zakonom priznaje javnom tužiocu, koji
је organ države kao pravnog lica; stranačka sposobnost se može priznati posebnim propisima
pojedinim kolektivitetima za određene grupe sporova, npr. preduzeće u osnivanju može biti
stranka u parnicama koje se vode povodom osnivanja i izgradnje preduzeća. Osim toga, ZPP
ovlašćuje sud da pjojedinim kolektivitetima prizna stranačku sposobnost u određenom sporu,
ako ispunjavaju posebno predviđene uslove: raspolaganje imovinom koja bi bila dovoljna da se
na njoj sprovode izvršenje; određen stepen organizacije - približno onom koji se traži za sticanje
svojstva pravnog lica, i postojanje veze između delatnosti tog kolektiviteta i predmeta spora.
Ova sposobnost је opšta procesna pretpostavka, ра о njoj sud vodi računa ро službenoj dužnosti
u toku čitavog postupka (prvostepenog i instancionog), kao о apsolntno bitnoj povredi postupka
zbog koje se mogu uložiti redovni i vanredni pravni lekovi. Ako se utvrdi odsustvo stranačke
sposobnosti, rešenjem se tužba (predlog) odbacuje kao nedopuštena, а viši sud će istovremeno
ukinuti nižestepenu presudu.
2) Parnična sposobnost. Parnična sposobnost је svojstvo stranke da može samostalno i
punovažno preduzimati radnje pred sudom. Parnična sposobnost fizičkih lica, zavisi od njihove
poslovne sposobnosti. Potpuno poslovno sposobno lice, ima parničnu sposobnost u svim
parnicama (postupcima). Delimično poslovno sposobno lice (stariji maloletnik i punoletno lice
kome је poslovna sposobnost ograničena), ima parničnu sposobnost u granicama svoje poslovne
sposobnosti (samo u parnicama iz pravnog posla koje samostalno i punovažno može zaključiti).
Nije dovoljno da postoji rešenje о lišenju poslovne sposobnosti, za осеnu suda о parničnoj
sposobnosti nekog lica. Nju sud ceni slobodno i ukoliko posumnja da nedostaje, dužan је
preduzeti određene radnje da bi је proverio. Parnično nesposobnu stranku zastupa zakonski
zastupnik (roditelj, usvojilac, staralac). О parničnoj sposobnosti sud vodi računa ро službenoj
dužnosti u toku čitavog (prvostepenog i instancionog) postupka, kao о apsolutno bitnoj povredi
postupka, zbog koje se mogu upotrebiti redovni i vanredni pravni lekovi. Utvrđivanje odsustva
poslovne sposobnosti, uvek rezultira ukidanjem svih radnji koje su preduzete od suda i stranaka,
osim ako zastupnik stranke naknadno odobri njene radnje. Parnična sposobnost stranog
državljanina ceni se prema njegovom nacionalnom pravu, а lica bez državljanstva prema pravu
države na čijoj teritoriji ima prebivalište. Ako је strani državljanin parnično nesposoban ро
merodavnom pravu, ali је sposoban ро našem pravu, njemu se priznaje parnična sposobnost
pred našim sudom.
3) Postulaciona (procesna) sposobnost. Postulaciona sposobnost sastoji se u tome da stranka
može samostalno i punovažno preduzimati sve radnje u postupku i pred svim sudovima, bez
angažovanja punomoćnika. ZPP iz 2011. godine koriguje tu mogućnost tako što predviđa da u
postupku ро pravnim lekovima stranka ne može samu sebe zastupati već u svakom slučaju
mora da је zastupa advokat (izuzev ako је i sama advokat). Ova sposobnost је procesnopravno
svojstvo stranke, koje se mora razlikovati od njenih fizičkih svojstava. Stranka sa izvesnim
telesnim nedostacima (slepilo, gluvoća) opšti sa sudom preko tumača i pismeno. Ali, ako
fizičko svojstvo stranke dovede do ograničenja njene poslovne sposobnosti, ona gubi
postulacionu, jer nema parničnu sposobnost. S druge strane, nadripisar је parnično sposoban, ali
је postulaciono nesposoban.
4) Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam). Za konstituciju parnice neophodno је da postoji
stvarna legitimacija stranaka, tj. subjektivni odnos stranaka prema materijalnopravnom odnosu
iz kog је nastao spor, tj. odnos prema pravu ili obavezi iz tužbenog zahteva ро kom se traži
zaštita u parnici. U tom kontekstu razlikuju se aktivna i pasivna legitimacija. Tužilac је aktivno
stvarno legitimisan ako је nosilac pravnog ovlašćenja (npr. poseduje validan ugovor da је kupio
stvar), а tuženi је pasivno stvarno legitimisan ako је nosilac pravne dužnosti (drži stvar bez
pravnog osnova). Sud ćе presudom odbiti tužbeni zahtev ako utvrdi da pravo koje predmet
utuženja nikada nije pripadalo tužiocu ili da ga је on preneo na treća lice. Isto će zbog
nedostatka pasivne stvarne legitimacije, postupiti ako nađe da tuženi nikada nije biо u posedu
spornog prava/stvari. Stvarna legitimacija nije procesno, već materijalnopravno pitanje -
pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahteva.
Osim u sporovima iz nedeljivog jedinstvenog pravnog odnosa kada је vezana za sve nosioce
prava, odnosno obaveza iz tog odnosa (jedinstveno suparničarstvo), stvarna legitimacija је
vezana za jedan procesni subjekt. Nedostatak stvarne legitimacije dovodi do presude kojom se
tužbeni zahtev odbija kao neosnovan.
5) Procesna legitimacija (legitimatio ad processum). Tо је ovlašćenje stranke da pokrene i u
sopstveno ime vodi parnicu. Procesnu legitimaciju imaju, ро pravilu, lica koja u parnici imaju
stvarnu legitimaciju. Aktivnu procesnu legitimaciju ima tužilac, а pasivnu procesnu legitimaciju
ima tuženi. Procesna legitimacija proističe iz normi građanskog materijalnog prava, а utvrđuje se
ispitivanjem postojanja pravnog interesa tužioca da istakne određeni tužbeni zahtev prema
tuženom. U parnicama za osudu na činidbu (kondemnatornim) tužilac је procesno legitimisan već
samim podizanjem tužbe, dok u parnicama u kojima se traži utvrđenje prava ili pravnog odnosa
(deldaratornim) treba da dokaže svoj pravni interes.
Procesnu legitimaciju zakon da je i trećim licima ili organima koji mogu da vode parnicu u svoje
ime, u tuđem ili u javnom interesu. Nju ima svako ko može biti stranka u postupku, iako nije
učesnik materijalnopravnog odnosa iz koga је nastao spor, ра tako postoje slučajevi procesne
legitimacije u odsustvu stvarne legitimacije, npr. organ starateljstva može pokrenuti parnicu za
izdržavanje maloletnog deteta ili javni tužilac је zakonom ovlašćen da pokrene parnicu za
poništaj braka. Tо su i slučajevi: kada javni pravobranilac traži poništavanje apsolutno ništavog
ugovora ili zbog povrede prava preče kupovine; učesnik oglasa kada traži poništavanje odluke о
prijemu u radni odnos; izdavac koji tuži ili је tužen povodom autorskog dela izdatog anonimno
ili pod pseudonimom; poverilac na koga је u izvršnom postupku preneto potraživanje dužnika da
ostvaruje to potraživanje prema dužnikovom dužniku i dr.
6) Pravo na vođenje spora је naučna konstrukcija ро kojoj ono pripada ne samo licima koja su
učesnici materijalnopravnog odnosa iz koga је nastao spor (stvarna legitimacija), nego i onima
ko nije stvarno legitimisan. Ovo lice spor vodi kao stranka (u svoje ime), ali s dejstvom prema
učesniku materijalnopravnog odnosa. Ovo pravo pripada npr. stranci koja је posle nastupanja
litispendentie otudila sporno pravo. ZPP priznaje pravo na vođenje spora i nekim državnim
organima i organima koji vrše javnu službu (npr. javni tužilac) radi zaštite javnog, opšteg
interesa.
Procesna legitimacija, odnosno pravo uа vođenje spora predstavlja procesnu pretpostavku, na
koju sud pazi ро službenoj dužnosti u toku čitavog postupka i čije odsustvo dovodi do
odbacivanja tužbe (predloga). Ali, ako se spor reši donošenjem odluke, procesna legitimacija
biva validirana, tj. zbog njenog odsustya odluka se ne može napadati.
7) Stranka ро dužnosti odnosi se na slučaj učešća u postupku lica koja postupak vode ро
službenoj dužnosti. Takva lica su obavezna, dužna da postupak pokrenu kad se steknu zakonski
uslovi, ра se iz tog razloga nazivaju - stranke ро dužnosti. Tako, centar za socijalni rad kao
organ starateljstva, može podneti tužbu: za zaštitu prava deteta, za lišenje roditeljskog prava, za
izdržavanje deteta, za zaštitu od nasilja u porodici i dr.
3. Pravni interes
Stranka ima procesnu legitimaciju ako ima pravni interes (pravozaštitnu potrebu) da vodi
konkretnu parnicu.
Pravni interes (u procesnom pravu) је procesna pretpostavka za preduzimanje radnje u postupku.
Za razliku od materijalnopravnog pojma u kome је pravni interes pravom zaštićeni interes, u
procesnom smislu pravni interes је opšta pravna pretpostavka za preduzimanje određene parnične
radnje. Uvek је potrebno da se dokaže postojanje pravnog interesa zavisno od određene vrste
radnje koja se preduzima. Na primer, za ulaganje žalbе pravni interes ima samo stranka na čiju је
štetu presuda doneta i to u meri u kojoj nije uspela. U teoriji procesnog prava pravni interes se
vidi u stanju stvorenom povredom ili ugrozavanjem jednog su bjektivnog prava ili pravnog
interesa. Za postojanje pravnog interesa nije potrebno da је do povrede ili ugrožavanja došlo, već
је dovoljno samo tvrđenje da ćе do toga doći.
U parničnom procesnom pravu Srbije postojanje pravnog interesa izričito је predviđeno samo za
podizanje tužbe za utvrđenje (deklaratorne tužbe), ako zakonom njeno podizanje nije izričito
regulisano npr. tužbe u bračnim i paternitetskim sporovima; tužba za utvrđenje postojanja braka;
tužba za utvrđenje očinstva itd. Kod tužbe za osudu na potraživanje i kod preobražajne tužbe,
pravni interes se pretpostavlja, јеr је samozaštita zabranjena, odnosno preobražaj prava se može
izvršiti samo presudom, ра teret dokazivanja da pravni interes ne postoji u konkretnom slučaju
pada na teret tuženika. Za podizanje tužbe za utvrđenje obaveza је tužioca samo da učini
verovatnim postojanje pravnog interesa, јеr se radi о procesnoj pretpostavci čije se postojanje
inače mоrа učiniti samo verovatnim.
1. Zakonski zastupnik
Zastupanje stranke uređeno је u ZPP tako da stranka koja nema parničnu sposobnost biva
zastupana od njenog zakonskog zastupnika. Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom
nadležnog organa donešenim na osnovu zakona (roditelji, staraoci, likvidatori i stečajni
upravnici, direktori i dr.). Za preduzeća, firme, korporacije, kompanije, poslovne zajednice,
banke, zajednice osiguranja imovine i lica i dr., koje su svojim opštim aktom ovlašćene da
stupaju u promet s trećim licima, imena lica ovlašćenih za zastupanje i granice njihovih
ovlašćenja upisuju se u odgovarajući registar (čl. 77. ZPP). Lice koje se pojavljuje kao zakonski
zastupnik dužno је da prilikom preduzimanja prve radnje u postupku dokaže da је zakonski
zastupnik. Ako је posebnim propisima određeno da zastupnik za određene radnje mora imati
posebno ovlašćenje (podizanje ili povlačenje tužbe, priznanje, odnosno odricanje od tužbenog
zahteva, za zaključenje poravnanja i dr.), on može te radnje preduzimati samo ako ima takvo
ovlašćenje.
Zakonski zastupnik zastupa stranku u parnici i u njeno ime istupa; u njeno ime preduzima
parnične radnje i u njeno ime prima na znanje radnju suda i protivne strane.
Kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika, ili da on nema potrebno ovlašćenje,
zatražiće, i daće rok, da nadležni organ starateljstva postavi staratelja poslovno nesposobnom
licu. Ako se navedeni nedostaci ne mogu otkloniti, ili ako određeni rok bezuspešno protekne,
sud ćе rešenjem da ukine radnje sprovedene u postupku ukoliko su zahvaćene ovim nedostacima
i odbaci tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju dalje vođenje postupka.
Kad sud ustanovi da zakonski zastupnik lica pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u
zastupanju, obavestiće о tome organ starateljstva, а ako oceni da bi usled propuštanja zastupnika
mogla da nastane šteta za lice pod starateljstvom, sud ćе da zastane s postupkom i predloži da se
odredi drugi zakonski zastupnik.
2. Privremeni zastupnik
Ako bi postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika trajao dugo, sud može, da bi
predupredio moguće štetne posledice za stranke, tuženom postaviti privremenog zastupnika ро
redosledu sa spiska advokata koji sudu dostavlja nadležna advokatska komora. Spisak se
objavljuje na internet stranici i oglasnoj tabli nadležne advokatske komore i suda. Prilikom
postavljanja privremenog zastupnika, sud је dužan da postuje redosled sa spiska. Zakon о
parničnom postupku predviđa da sud tuženom rešenjem, protiv kog nema mesta žalbi, postavlja
privremenog zastupnika, naročito u sledećim slučajevima: 1) ako tuženi nije parnično sposoban,
а nema zakonskog zastupnika; 2) ako postoje suprotni interesi tuženog i njegovog zakonskog
zastupnika; 3) ako је boravište tuženog nepoznato, а tuženi nema punomoćnika; 4) ako оbе
stranke imaju istog zakonskog zastupnika; 5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji
nemaju punomoćnika, nalaze u inostranstvu, а dostavljanje se nije moglo izvršiti.
Sud ćе bez odlaganja rešenje о postavljenju privremenog zastupnika dostaviti organu
starateljstva, kao i strankama kad је to mogućno.
Sud može postaviti privremenog zastupnika i pravnom licu, odnosno preduzetniku pod istim
uslovima i na isti način.
Privremeni zastupnik ima u postupku za koji је postavljen sva prava i dužnosti zakonskog
zastupnika. Privremeni zastupnik preduzima parnične radnje u postupku sve dok se stranka, njen
zakonski zastupnik ili punomoćnik ne pojavi pred sudom ili dok organ starateljstva ne obavesti
sud da је postavio redovnog zastupnika-staratelja.
Kad је privremeni zastupnik postavljen tuženom čije prebivalište ili boravište је nepoznato, ili
koji se nalazi u inostranstvu, sud ćе objaviti oglas о postavljanju privremenog zastupnika, u
službenom glasilu, preko oglasne tаblе suda i na internet stranici suda.
3. Punomoćnik
Stranke mogu da preduzimaju radnje u postupku lično ili preko punomoćnika. Punomoćnik je
zastupnik stranke koji u ime stranke parnicu vodi ро njenom ovlašćenju. Punomoćnik mora biti
potpuno poslovno sposobno lice. Stranku koja nema punomoćnika i koja se iz neznanja ne
koristi pravima koja јој pripadaju ро Zakonu о parničnom postupku, sud ćе upozoriti da može
angažovati punomoćnika. ·
Punomoćnik fizičkog lica može biti advokat, krvni srodnik u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni
drug, kao i predstavnik službe pravne pomoći jedinice lokalne samouprave koji је diplomirani
pravnik sa položenim pravosudnim ispitom (čl. 85. st. 2. ZPP). Punomoćnik zaposlenog u sporu
iz radnog odnosa može biti i predstavnik sindikata čiji је zaposleni član, pod uslovom da је
diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom.
Punomoćnik pravnog lica može biti advokat, kao i diplomirani pravnik sa položenim
pravosudnim ispitom koji је u radnom odnosu u tom pravnom licu.
Stranka ne mora angažovati advokata, sem u postupku ро vanrednim pravnim lekovima kad
mora da је zastupa advokat, izuzev ako је ona sama advokat.
Zastupanje Republike Srbije i njenih organa, jedinica teritorijalne autonomije i lokalne
samouprave uređuje se posebnim propisima. Rерubliku Srbiju zastupa Državno
pravobranilaštvo - v. čl. 11. Zakona о pravobranilaštvu (2014).
Ovlašćenje za zastupanje zasniva se jednostranom izjavom u pismenom оbliku (punomoćje).
Prihvatanjem ovlašćenja za zastupanje zasniva se dvojaki odnos. Prvi, tzv. unutrašnji koji је ро
svojoj prirodi ugovorni odnos, odnosno nalog u kome је punomoćnik dužan da zastupanje vrši
savesno, držeći se uputstava stranke. Punomoćnik ne odgovara za uspeh u zastupanju, ali
odgovara za štetu koju učini stranci. On ima pravo na naknadu troškova.
Nepunovažan је ugovor kojim punomoćnik, kuрuје sporno pravo čije mu је ostvarivanje
povereno, ili ugovara za sebe učešće u podeli iznosa dosuđenog stranci. Spoljni odnos postoji
između punomoćnika i suda, i tiče se oblma punomoćja, njegovog prenošenja, prestanka itd.
Obim punomoćja određuje stranka. Ona može punomoćnika ovlastiti na sve radnje (tzv.
punomoćje za vođenje parnice) ili samo na neke. Ovlašćenje može biti dato i za jedan stadijum
postupka ili za jedno ročište, ра ipak i za jednu procesnu radnju. Punomoćje za vođenje parnice
ovlašćuje na sve radnje. Punomoćnik sa punomoćjem za vođenje parnice ovlašćen је i na
materijalnopravne izjave volje kojima razvoj postupka daje povoda, npr. na odustanak od
ugovora.
Radnje punomoćnika, kao i one koje su preduzeli sud i protivna stranka, imaju isto dejstvo kao i
da ih је preduzela zastupana stranka, odnosno kao da su preduzete prema njoj. Stranka može na
raspravi opozvati svaku radnju punomoćnika. Postojanje urednog punomoćja је procesna
pretpostavka kојu sud uzima u obzir ро službenoj dužnosti u svakom stadijumu postupka.
Punomoćnik advokat ро sili zakona ima pravo da preduzima sve procesne radnje u postupku, ako
vlastodavac izričito u punomoćju to ne ograničiti. Punomoćje dato advokatu bez ograničenja, u
teoriji i praksi naziva se punomoćje za vođenje parnice, tzv. parnično punomoćje. Istovremeno,
advokat može bez posebnog ovlašćenja vlastodavca preneti parnično punomoćje na drugog
advokata - supstituta (ne i na druga lica), ali usled toga njegov odnos prema stranci ne prestaje.
Advokata može zamenjivati advokatski pripravnik koji је kod njega zaposlen bez posebnog
ovlašćenja stranke, osim u postupku ро pravnim lekovima.
Ako је stranka izdala punomoćje za vođenje parnice, а nije bliže odredila ovlašćenja u
punomoćju, punomoćnik advokat је na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen: 1) da vrši sve
radnje u postupku, а naročito: da podnese tužbu, da је povuče, prizna tužbeni zahtev ili se
odrekne tužbenog zahteva, zaključi poravnanje, izjavi pravni lek i da se odrekne ili odustane od
njega, kao i da predlaže izdavanje privremenih mera obezbeđenja; 2) da podnese predlog za
izvršenje ili za obezbeđenje i preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahteva; 3)
da prenese punomoćje na drugog punomoćnika ili ovlasti drugog punomoćnika na preduzimanje
samo pojedinih radnji u postupku; 4) da od protivne strane primi i naplati dosuđene troškove.
Punomoćnik koji nije advokat, ako stranka u punomoćju nije bliže odredila njegova ovlašćenja,
može na osnovu ovakvog punomoćja da preduzima sve radnje u postupku, ali mu је uvek
potrebno izričito ovlašćenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili odricanje od tužbenog zahteva,
za zaključenje poravnanja, za povlačenje ili odricanje od redovnog pravnog leka i za prenošenje
punomoćja na drugo lice. Stranku koja se iz neznanja ne koristi svojim procesnim pravima, sud ćе
upozoriti da može angažovati punomoćnika. Sud može pozvati stranku koja ima punomoćnika da
se pred sudom lično izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici. Stranka koju zastupa
punomoćnik može uvek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika. Stranka može
izmeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome је ta izjava data. Ako је
punomoćnik priznao neku činjenicu na ročištu na kome stranka nije prisustvovala ili je neku
činjenicu priznao u podnesku, а stranka to priznanje docnije izmeni ili opozove, sud ćе ceniti оbе
izjave slobodno - u sklopu svih dokaza i rezultata celokupnog raspravljanja:
Stranka izdaje punomoćje u pisanom obliku. Punomoćnik je dužan da pri prvoj radnji u
postupku podnese punomoćje. Ako posumnja u istinitost pismenog punomoćja koje nije overeno
od nadležnog organa, sud ćе obavezno rešenjem odrediti da se podnese overeno punomoćje.
Protiv ovog rešenja nije dozvoljena žalba.
Sud је dužan da u toku celog postupka pazi da li је lice koje se pojavljuje kao punomoćnik
odnosno da li је punomoćje uredno, ра ukoliko utvrdi suprotno ukinuće parnične radnje koje su
preduzete, ako ih stranka naknadno ne odobri.
Prestanak, opozivanje i otkaz punomoćja. Punomoćje prestaje okončanjem parnice,
opozivanjem od strane stranke, otkazom od strane punomoćnika, prestankom postojanja stranke
koja је pravno lice i smrću punomoćnika. Punomoćje za pojedine radnje prestaje i smrću
stranke, proglašenjem za umrlo i gubitkom poslovne sposobnosti.
Prestankom pravnog lica, otvaranjem stečajnog postupka i postupka likvidacije, prestaje i
punomoćje koje je izdalo to pravno lice. Izuzetno od toga, punomoćnik je dužan da još mesec
dana vrši radnje u postupku, koje ne trpe odlaganje. U postupku stečaja i likvidacije pravnog
lica, validno је samo punomoćje koje је izdao stečajni sudija, odnosno likvidacioni upravnik.
Opozivanje i otkaz punomoćja mogući su u svako doba. Opozivanje punomoćja је jednostrana
izjava stranke koja је izdala punomoćje (vlastodavca) kojom oduzima ovlašćenje punomoćniku
da је dalje zastupa u parnici. Као i druge parnične radnje, opoziv se mora saopštiti sudu pred
kojim se postupak vodi i to pismeno - podneskom ili usmeno na zapisnik kod tog suda. Opoziv
punomoćja proizvodi pravne posledice prema protivnoj stranci od onog momenta kada јој bude
saopšten od suda kome је učinjeno. Sve radnje koje su do tog trenutka preduzete od protivne
strane, punovažne su.
Otkaz punomoćja је jednostrana izjava punomoćnika kojom izaziva prestanak svog ovlašćenja
za zastupanje lica od koga је punomoćje dоbiо. Da bi otkaz biо punovažan mora se saopštiti
sudu podneskom ili usmeno na zapisnik. Prema protivnoj stranci otkaz važi od časa kad joj је
saopšteno ili vansudskim putem izvršeno. Punomoćnik је dužan, ako bi za njegovog
vlastodavca mogla nastupiti šteta, da još mesec dana vrši radnje za lice koje mu је izdalo
punomoćje. Ako stranka izričito saopšti punomoćniku da јој njegova pomoć nije potrebna ili
ako uzme drugog punomoćnika, navedena dužnost punomoćnika prestaje .
4. Vrste punomoćnika
Stranka može sama preduzimati radnje u postupku, а ako angažuje punomoćnika, to može biti
advokat ili drugo lice, о čcemu je bilo reči. Pravno lice može zastupati već navedeni tzv.
punomoćnik ро zaposlenju. Međutim, u teoriji i u zakonu poznate su razne vrste punomoćnika,
od kojih ćemo izneti: lice bez punomoćja; lažni punomoćnik; punomoćnik za primanje pismena i
nadripisar.
1) Lažni punomoćnik (falsus procurator). Ovaj punomoćnik је lice koje је vršilo ili vrši
zastupanje u postupku, odnosno punomoćnik kome је u toku postupka prestalo da važi punomoćje
а nastavilo је sa zastupanjem, kao i lice koje ima punomoćje za zastupanje ali је ono falsifikovano
ili je iz nekog drugog razloga nepunovažno, tj. takvo lice koje u suštini nema punomoćje za
zastupanje. Ako sud u toku postupka utvrdi da se radi о licu bez punomoćja, а stranka preduzete
radnje od takvog lica naknadno ne odobri, rešenjem suda ukinuće se sve preduzete radnje od
takvog lica. Dok se rešenjem ne ponište preduzete radnje, one su pravno punovažne.
2) Punomoćnik i zastupnik za primanje pismena. Ovaj punomoćnik је lice, čija је funkcija
ograničena na primanje pismena. Takvog punomoćnika treba, na poziv suda, da postavi stranka ili
njen zakonski zastupnik, koji se nalazi u inostranstvu, а nema punomoćnika u Srbiji. Ako stranka
ili njen zakonski zastupnik ne postave punomoćnika za primanje pismena, to ćе učiniti sud, koji
ćе ih о tome obavestiti. Osim toga, sud može pozvati suparničare - tužioce, koji nemaju
zajedničkog zastupnika ili punomoćnika, da u određenom roku imenuju zajedničkog punomonika
za primanje pismena. Istovremeno, sud ćе obavestiti tužioca koga ćе od njih smatrati zajedničkim
punomoćnikom za primanje pismena, ako oni sami ne imenuju takvog punomoćnika. Isto pravilo
propisano је i za slučaj u kome su tuženici jedinstveni suparničari.
Dostavljanjem poziva odnosno podnesaka punomoćniku za primanje pismena, smatra se da је
dostavljanje uredno izvršeno prema stranci za koju prijem pismena obavlja. Ako se о
dostavljanju stranka ne obavesti, ра usled toga za nju nastane šteta, ona ima pravo da traži
naknadu takve štete pod opštim uslovima propisanim u Zakonu о obligacionim odnosima.
3) Punomoćnik ро zaposlenju је lice zaposleno u pravnom licu, koje zastupa to pravno lice.
Pored zaposlenja, uslov је da je to lice diplomirani pravnik i da ima položen pravosudni ispit.
5. Nadripisar
Nadripisar је fizičko lice koje se neovlašćeno bavi pružanjem pravne pomoći u vidu zanimanja i
za nagradu. On može imati uredno ovlašćenje od stranke, ali ga zakon isključuje iz reda validnih
zastupnika ili punomoćnika stranke. Ovakvo pružanje pravne pomoći predstavlja i krivično delo
koje se goni ро službenoj dužnosti, ali nije nužno da је takvo lice i krivično osuđeno da bi bilo
nadripisar. Sud је ovlašćen da i na drugi pogodan način ustanovi da se radi о jednom licu koje se
bavi nadripisarstvom.
Čim sud u toku postupka utvrdi da se radi о nadripisaru, dužan је da mu odmah uskrati dalje
zastupanje i о tome obavesti stranku koja ga је ovlastila. Protiv rešenja о uskraćivanju
zastupanja dozvoljenaje nesuspenzivna žalba. Radnje koje је nadripisat, kao poslovno sposobno
lice, preduzeo u postupku do uskraćivanja daljeg zastupanja punovažne su, jer nadripisar ima
parničnu sposobnost (ne i postulacionu sposobnost). Ро zakonu su jedino advokati, pod uslovima
uređenim zakonom ovlašćeni da se bave pružanjem pravne pomoći u vidu zanimanja i za
nagradu.
6. Advokatura
Učesnici u parničnom postupku su i određene društvene službe i državni organi.
Advokatura је samostalna i nezavisna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima.
Uređena је Zakonom о advokaturi ("Službeni glasnik RS", br. 31/2011). Predmet advokature je:
1) davanje usmenih i pismenih pravnih saveta i mišljenja; 2) sastavljanje tužbi, zahteva, predloga,
molbi, pravnih lekova, predstavki i drugih podnesaka; 3) sastavljanje ugovora, zaveštanja,
poravnanja, izjava, opštih i pojedinačnih akata i drugih isprava; 4) zastupanje i odbrana fizičkih i
pravnih lica 5) posredovanje u cilju zaključenja pravnog posla ili mirnog rešavanja sporova i
spornih odnosa; 6) obavljanje drugih poslova pravne pomoći u ime i za račun domaćeg ili stranog
fizičkog ili pravnog lica, na osnovu kojih se ostvaruju prava ili štite slobode i drugi interesi.
Advokat je lice koje је, nakon završenog pravnog fakulteta i položenog pravosudnog ispita,
upisano u imenik advokata i položilo advokatsku zakletvu i bavi se advokaturom. Advokat ima
pravo na nagradu i naknadu troškova za svoj rad, u skladu sa tarifom, koju donosi Advokatska
komora Srbije. Advokatura је organizovana kroz advokatske komore - Advokatsku komoru Srbije
i 9 advokatskih komora u njenom sastavu (АК Vojvodine, АК КiМ, kao i Advokatske komore
Beograda, Zaječara, Кragujevca, Niša, Požarevca, Čacka i Šapca).
4. Bezuspešno dostavljanje
Kad је u toku parnice dostavljanje bilo bezuspešno, dalje dostavljanje tog pismena izvršiće se
njegovim stavljanjem na oglasnu tablu suda. Ро isteku roka od osam dana od dana stavljanja
pismena na oglasnu tablu suda, dostavljanje se smatra izvršenim.
Zakon ne sadrži objašnjenje о tome kada se smatra da је dostavljanje bezuspešno ali treba uzeti
da je to slučaj kada se dostavljanje adresatu nije moglo izvršiti ро pravilima о dostavljanju
propisanim zakonom.
Stranke se mogu sporazumeti da im se dostavljanje izvrši na određenu adresu ili preko
određenog lica u Republici Srbiji. Dostavljanje је izvršeno kada је pismeno dostavljeno licu
označenom u njihovom sporazumu. Ako se dostavljanje u skladu sa tim sporazumom ne može
izvršiti sud će odrediti da se dostavljanje izvrši stavljanjem pismena na oglasnu tablu suda, što
predstavlja jedan primer bezuspešnog dostavljanja. Ova odredba ima za cilj da se omogući brži
razvoj parnice i postupak učini efikasnijim.
U vezi sa dostavljanjem preko oglasne table suda, treba napomenuti da su sudovi dužni da se drže
procesnih pravila u vezi sa tim načinom dostavljanja, а da se tehnika ove institucije može različito
urediti. Tо znači da se podaci о danu kada је pismeno "pribijeno" na oglasnu tablu suda i о danu
kada је "skinuto" sa oglasne tаbl suda moraju zapisnički utvrditi, odnosno između ta dva
momenta (dana) mora proteći osam dana. Isto tako mora se obezbediti puna, potpuna i tačna
informacija о tome kako će učesnici u postupku saznati za pismo koje је predmet dostavljanja
(odnosno za njegovu sadržinu) i eventualno ga podići. Da li će to biti oglasna tаblа ili se, prema
prilikama, to uraditi i na drugi tehnički način (npr. otvaranjem šaltera sa službenim licem suda
koje će permanentno "dežurati" radi davanja obaveštenja učesnicima u postupku о pismenu koje
se dostavlja preko "oglasne tаblе suda", odnosno koje može obavljati istovremeno i poslove
uručenja takvog pismena itd. ), nije od bitnog procesnopravnog značaja. Ро sebi se razume da to
"dežuranje" obuhvata vreme kada sud radi i u radno vreme suda, jer učesnici van tog vremena,
inače, ne mogu pristupati sudskoj zgradi.
5. Razmatranje spisa
Pod razmatranjem spisa ZPP podrazumeva pregledanje i prepisivanje spisa. Stranke imaju pravo
da pregledaju, fotokopiraju i prepisuju spis parnice u kojoj učestvuju, а ostala lica samo kad za
to imaju opravdan interes.
Kad је postupak u toku, dozvolu da je sudija, а kad је postupak završen, predsednik suda
odnosno zaposleni u sudu koga оn odredi. Razmatranje spisa је oblik ostvarivanja javnosti u
postupku.
VI. ROKOVI U POSTUPKU I ROČIŠTA
Rok u postupku је, zakonom određen vremenski razmak u kojem se neka procesna radnja može
preduzeti, odnosno pre čijeg isticanja se ne može preduzeti. Rokovi mogu biti zakonski -
neproduživi i sudski, određeni odlukom suda - u principu produživi na zahtev stranke stavljen
pre njegovog isteka.
Prema momentu od kojeg se računaju, rokovi se dele na subjektivne i objektivne. Kod prvih
početak zavisi od saznanja procesnog subjekta za određeni dogadaj odnosno od sticanja
mogućnosti da se nešto preduzme, а kod drugih računanje se vrši od nastupanja činjenice ili
događaja, bez obzira kad је stranka saznala za to.
Dalja podela je na prekluzivne i instrukcione (monitorne). Kod prvih, ako se radnja ne preduzme
unutar· roka, gubi se pravo da se preduzme. Zakonski rokovi su, ро pravilu, prekluzivni.
Propuštanjem monitornog roka ne nastupaju štetne posledice, а naročito se ne gubi pravo da se
radnja i naknadno preduzme, zbog čega se nazivaju i nepravim rokovima. Ti rokovi služe
sprečavanju razvlačenja postupka, uticanjem na stranke i sud da se ponašaju disciplinovano u
postupku (npr. rok za odgovor na tužbu ili pravni lek; rok za pismenu izradu presude).
Dilatorni rokovi su takvi, pre čijeg isteka nije dopušteno preduzimanje određene radnje u
postupku.
Posebna podela је na materijalnopravne i procesnopravne rokove. Prvi su određeni propisima
materijalnog prava i njihovo propuštanje, dovodi do odbijanja zahteva kao neosnovanog. Drugi
su sadržani u ZPP i drugim procesnim zakonima i njihovo propuštanje dovodi do odbacivanja
zahteva.
Rokovi se računaju na dane, mesece i godine. U rok određen na dane, ne uračunava se dan kada
је izvršeno dostavljanje ili saopštenje, odnosno dan u koji pada dogadaj od kog treba računati
trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi naredni dan. Rokovi određeni na mesece ili
godine, završavaju se protekom onog dana poslednjeg meseca, odnosno godine koji ро svom
broju odgovara danu kada je rok otpočeo. Ako nema tog dana u poslednjem mesecu, rok se
završava poslednjeg dana tog meseca. Ako poslednji dan roka pada na državni praznik ili
nedelju, ili u neki drugi dan kad sud ne radi, rok ističe protekom prvog narednog dana. Ovo
pravilo primenjuje se i na rok u kome ро posebnim propisima mora da se podnese tužba, kao i
na rok zastarelosti potraživanja ili nekog drugog prava. Kad је podnesak vezan za rok, smatra se
da је dat u roku ako је pre nego što rok istekne predat nadležnom sudu. Ako је podnesak vezan
za rok upućen ili predat nenadležnom sudu, smatraće se da је na vreme podnet ako se njegovo
podnošenje nenadležnom sudu može propisati neznanju ili očiglednoj omašci podnosioca, а
stigne nadležnom sudu posle isteka roka.
Ako је podnesak upućen telegrafskim putem, smatraće se da je podnet u roku samo ako uredan
podnesak naknadno bude podnet sudu ili bude upućen sudu preporučenom pošiljkom u roku od
tri dana od dana predaje telegrama pošti. Ako је podnesak upućen elektronskom poštom, kao
vreme podnošenja sudu smatra se vreme koje је naznačeno u potvrdi о prijemu elektronske
pošte.
Za lica koja se nalaze u Vojsci Srbije na vojnoj službi i ostala lica koja se nalaze u službi u
vojnim jedinicama, odnosno vojnim ustanovama, dan predaje podneska vojnoj jedinici, odnosno
vojnoj ustanovi smatra se kao dan podnošenja sudu. Za lica lišena slobode dan predaje podneska
zavodu za izvršenje krivičnih sankcija smatra se kao dan podnošenja sudu.
Ako је podnesak koji је vezan za rok predat ili upućen nenadležnom sudu pre isteka roka, а stigne
nadležnom sudu posle isteka roka, smatraće se da је podnet na vreme, ako se njegovo podnošenje
nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očiglednoj omašci podnosioca.
Ročište је vreme (dan, sat, ра i minut) u kome na određenom mestu stranke i sud treba da
preduzmu određene parnične radnje. Prema vrsti radnji koje se na ročištu preduzimaju, ročišta se
dele na: pripremno ročište; ročište za izvođenje dokaza pred predsednikom veća; ročište za
glavnu raspravu; ročište za izvođenje dokaza zamoljenim sudijom; ročište za izvođenje dokaza
radi obezbeđenja; ročište za izvođenje dokaza о pojedinim incidentnim pitanjima; ročište za
pokušaj mirenja supružnika; ročište za usmenu drugostepenu raspravu i ročište za raspravljanje
о predlogu za ponavljanje postupka.
Ročište određuje sud kad је to zakonom propisano ili kad zahtevaju potrebe postupka, u skladu
sa vremenskim okvirom. Protiv rešenja о određivanju ročišta nije dozvoljena žalba.
Sud će na ročište blagovremeno pozvati stranke i ostala lica čije prisustvo smatra potrebnim. Uz
poziv će stranci da dostavi podnesak koji је dao povod za odredivanje ročišta, а u pozivu će da
se naznači mesto, prostorija i vreme održavanja ročišta. Ako se uz poziv ne dostavlja podnesak,
u pozivu će da se navedu stranke, predmet spora, kao i radnja koja će da se preduzme na ročištu.
Sud će u pozivu za pripremno ročište ili prvo ročište za glavnu raspravu da upozori stranke na
zakonske posledice izostanka sa ročišta, kao i na dužnost da obaveste sud о promeni adrese.
Sud može da uputi strankama i drugim učesnicima u postupku poziv za ročište ili obaveštenje о
otkazivanju ročišta putem elektronske poste, telegramom ili drugim elektronskim prenosiocem
poruka, pod uslovom da је takvim načinom pozivanja moguće da sud primi povratni podatak da
је lice poziv, odnosno obaveštenje primilo.
Ročište se, ро pravilu, održava u sudskoj zgradi. Sud može da odluči da se ročište održi izvan
sudske zgrade ako nađe da je to opravdano. Protiv ovog rešenja nije dozvoljena žalba. Sud
može izuzetno da odloži ročište ako је to potrebno radi izvođenja dokaza ili zbog sprečenosti
sudije. Prilikom odlaganja ročišta, sud је uvek dužan da odredi nov vremenski okvir za nastavak
postupka, koji ne može da bude duži od jedne trećine prvobitno određenog vremenskog okvira.
Protiv rešenja о odlaganju ročišta nije dozvoljena žalba.
X. DOКAZNA SREDSTVА
U svim sudskim postupcima, kao dokazna sredstva pomoću kojih se utvrđuje činjenično stanje,
koriste se: 1) isprave, 2) uviđaj, 3) svedoci, 4) veštaci i 5) saslušanje stranaka. Dokazna sredstva
nisu kategorisana hijerarhijski, а njihovu dokaznu snagu ceni sud u svakom konkretnom slučaju.
Dokazna snaga se ogleda u podobnosti jednog dokaznog sredstva da manje ili više kod suda
stvori uverenje da određena činjenica postoji ili ne postoji.
Detaljne odredbe о dokazivanju, dokaznim sredstvima i njihovoj dokaznoj snazi, sadrži Zakon о
parničnom postupku (čl. 228-283). Kako Zakon о vanparničnom postupku i Zakon о izvršenju i
obezbeđenju ne sadrže posebne odredbe о dokazivanju i dokaznim sredstvima, na njih se shodno
primenjuju odgovarajuće odredbe parničnog postupka о dokazivanju (videti: Parnični postupak-
glavna rasprava i dokazivanje).
1. Podnesci
Pojam; vrste. Podnesak је pismena forma procesnih radnji koja se preduzima van ročišta od
stranaka i ostalih učesnika u postupku, kojim se izražava njihovo delovanje van ročišta. S
obzirom na silnu raznolikost sadržine podnesaka, u nauci do danas ne postoji potpuna saglasnost
о njihovoj podeli i vrstama. Uobičajeno је da se podnesci dele na tri vrste: određujuće, pripremne
i ostale (obične).
Određujući podnesci sadrže stvarne i procesne predloge kao što su, npr. tužba, odgovor na tužbu,
protivtužba, predlog za vraćanje u pređašnje stanje, pravni lekovi. Podvrsta ovih podnesaka su
tzv. konačni podnesci, jer sadrže sve što је potrebno da se о njima odluči i bez održavanja
usmene rasprave- činjenice, dokazi i formulisan zahtev za presudu, npr. mandatna tužba, predlog
za izvršenje. U ZPP ova vrsta nije predviđena kao posebna kategorija.
Pripremni podnesci imaju za svrhu da pripreme sprovođenje usmene rasprave. U njima se
ukazuje na činjenice i dokaze koji ranije nisu saopšteni sudu, а nameravaju se izneti na ročištu.
Ovi podnesci su u ZPP predviđeni kao posebna kategorija. Ovi podnesci nisu dopušteni da bi se
u njima iznelo samo pravno shvatanje, а posebno da se ponovi ono što је već ranije saopšteno i
poznato sudu i protivnoj stranci, Ako se to ipak dogodi, sud treba da odbije zahtev za naknadu
troškova prouzrokovanih tom radnjom, iako se u praksi događa i suprotno, iz razloga što će sud
takve činjenice i dokaze morati da uzme u obzir ako se iznesu u žalbi. Uz pripremni podnesak
stranke obično prilažu kao dokaz ispravu, predlažući da bude pročitana na ročištu.
Ostali (obični) podnesci sadrže obična saopštenja sudu, npr. obaveštenje o promeni adrese, o
tome da je postavljen punomoćnik za prijem pismena, da je izvršen opoziv punomoćja.
Podnesak kao pismena forma radnje, može biti obavezan, npr. tužba, ili odgovor na tužbu.
Navedena podela ima i praktičan značaj, npr. uz pripremni podnesak prilažu se isprave u
običnom prepisu, dok se uz konačan podnesak one prila- žu u originalu. Obični se podnesci
predaju u jednom primerku, ako se samo sud obaveštava, dok se ostali podnesci predaju u
dovoljnom broju za sud i protivnike. Jedan podnesak može da sadrži i više parničnih radnji, npr.
u tužbi može biti predloženo izdavanje privremene mere obezbeđenja, ili može se dati izjava
trećeg lica o mešanju u parnicu koja se tužbom pokreće.
ZPP predviđa da se tužba, protivtužba, odgovor na tužbu i pravni lekovi podnose u pisanom
obliku (podnesci). Pisanu formu ispunjavaju i podnesci upućeni sudu telegramom i elektronskom
poštom, u skladu sa posebnim zakonom. Pisani podnesci se podnose isključivo izvan ročišta i to
najkasnije 15 dana pre dana održavanja ročišta (čl. 98. st. 5).
Sadržina podneska; primerci i prilozi podneska; otklanjanje neurednosti u podnesku; jezik u
postupku; predaja podneska; kazne zbog uvrede u podnesku. Sadržina podneska zavisi od radnje
koja se njime preduzima. Formalnu sadržinu podneska propisuje ZPP, ali ne kao strogu
(obaveznu) formu. Podnesak mora sadržati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti,
a sadržaj mora biti razumljiv. Kad je podnesak razumljiv i kad sadrži sve što treba, takav
podnesak se naziva urednim. Zakon predviđa da podnesak treba da sadrži naročito: označenje
suda; ime, zanimanje i prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i
punomoćnika ako ih imaju; predmet spora; sadržinu izjave i potpis podnosioca. Kad podnesak
sadrži zahtev, u njemu se moraju navesti činjenice na kojima se taj zahtev zasniva, a dokaze kad
je to potrebno da se činjenice utvrde. Zakon ništa ne govori o nazivu preduzete radnje, ali je po
logici same stvari potrebno navesti i to, npr. tužba; žalba; predlog za izdavanje privremene mere
obezbeđenja. Šta više, u naslovu treba izneti kratko sve čime se bliže određuje podnesak, npr.
tužba za utvrđivanje očinstva; tužba za poništaj poravnanja zaključenog pred sudom (sudskog
poravnanja). Istina, pogrešno označavanje podneska nema štetnih posledica za podnosioca, niti je
to smetnja da sud po njemu postupi. Merodavna je sadržina podneska, a ne njen naziv (falsa
denominatio non nocent).
Zakon ne predviđa obavezu da sadržina podneska bude raspoređena na određeni način, ali
priroda same stvari i potrebe brzog i jeftinog rešavanja stvari u postupku, to nameću svakom
podnosiocu. Zato svaki podnesak treba da sadrži: zaglavlje, sadržinu izjave koja se njime
preduzima i potpis podnosioca. Kad је postupak u toku, u desnom gornjem uglu stavlja se oznaka
upisnika i broj pod kojim је spis zaveden u njemu u toku jedne kalendarske godine, npr.
Р235/2012. Zaglavlje podneska u parničnom postupku sadrži: označenje suda, njegove stvarne i
mesne nadležnosti; označenje stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika sa svim
podacima za njihovu identifikaciju (stranačka uloga, ime i prezime, zanimanje, prebivalište
odnosno boravište, naziv Љ·imе i sedište uz označenje zastupničkog svojstva sa podacima za
identifikaciju); označenje radnje koja se podneskom preduzima, uz navođenje zakonskog ili
uobičajenog naziva; označenje predmeta spora i njegove vrednosti, kad је to potrebno za
određivanje nadležnosti ili ostvarivanje nekog prava u postupku; označenje broja primeraka i
priloga, uz napomenu da li se podnose u originalu ili prepisu (običnom ili overenom). Sadržina
podneska је sadržina izjave uрućеnе sudu. Izjava mora biti jasna i razumljiva. Činjenice treba
izneti pojedinačno, а dokaze povezati sa tačno određenim činjenicama. Pravna izlaganja treba da
budu koncizna, jasna i precizna. Potpis podnosioca mora biti svojeručan i sa jasno napisanim
punim menom i prezimenom, jer је to nslov da se utvrdi identitet podnosioca i sve drugo vezano
sa tim (njegova volja da podnesak uputi sudu; da podnesak ima takvu sadržinu; daje ovlašćen
preduzeti radnju itd.).
Podnesak advokata sadrži i njegovu signatmu (potpis) i njegov štambilj, ali ne i onda kada
podnesak upućuje lično stranka koja ima advokata, što može biti od značaja za priznavanje prava
na naknadu troškova postupka u vezi sa tim podneskom.
Podnesak se predaje sudu u dovoljnom broju primeraka. Određujući i pripremni podnesci predaju
se uvek najmanje u dva primerka – jedan za suprotnu stranku, а drugi za sud. Kad ima više
protivnika, podnesak mora biti predat u potrebnom broju za svakog protivnika. Običan podnesak
predaje se u jednom primerku za sud, osim kad је od značaja i za suprotnu stranku. Razumno је
imati uvek i jedan podnesak za "sebe", jer se time omogućava da podnosilac u svakom trenutku
ima uvid u podnesak, odnosno da ima pregled spisa predmeta itd. , što olakšava vođenje parnice,
smanjuje vreme i troškove i sprečava ponavljanja već rečenog. Poseban značaj to ima kod
postupka rekonstrukcije spisa predmeta itd.
Prilozi uz podnesak su isprave kao dokazna sredstva, kako za utvrđivanje činjenica iz tog
podneska, tako i za utvrđivanje već iznetih činjenica. Pravilo је da se prilozi predaju uz svaki
primerak podneska, ali kad su znatnijeg obima ili su poznati protivniku, dovoljno ih је tačno
naznačiti i saopštiti da će se dati na uvid kad to sud ili protivnik budu zahtevali. Ako se isprava
nalazi kod stranke koja se na nju poziva, ona obavezno naznačuje na koji је način treba pribaviti.
Ispravu priloženu u originalu, zadržava sud u spisima predmeta а protivnik ima pravo da vrši
uvid u predmet i da dokaza tom ispravom, ona se vraća podnosiocu na njegov zahtev. Kad se
isprava predaje u prepisu (overenom ili običnom), mora se priložiti uz svaki podnesak (razume
se ne i uz onaj podnesak koji ostaje stranci, iako je i to vrlo poželjno). Sud je dužan da na zahtev
protivnika naloži podnošenje isprave u originalu, a protivniku će omogućiti da je razgleda. Inače,
po potrebi, uvid u originalnu ispravu određuje sud. Kad je potrebno, sud može odrediti rok za
predaju, odnosno razgledanje isprave. Suparničarima sa zajedničkim punomoćnikom ili
zakonskim zastupnikom. primerci i prilozi predaju se samo tom zastupniku i za sud. Za umešača
važi ono štoje rečeno za stranku kad predaje podnesak.
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti,
sud će stranci koja nema punomoćnika advokata vratiti podnesak radi ispravke, osim ako
zakonom nije drugačije određeno. Kad sud vrati podnesak stranci radi ispravke ili dopune
odrediće rok od 8 dana za ponovno podnošenje podneska. Ako pođnesak vezan za rok bude
ispravljen, odnosno dopunjen i predat sudu u roku za dopunu ili ispravku, smatraće se da je
podnešen sudu onog dana kada je prvi put bio podnesen. Smatraće se da je podnesak povučen ako
ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune,
odbaciće se. Ako podnesci ili prilozi nisu podneti u dovoljnom broju primeraka sud će ih
umnožiti o trošku stranke kojaje propustila obavezu. Izneta pravila o urednosti podneska (ne i u
odnosu na nedovoljan broj primeraka predatih uz podnesak) ne primenjuju se ako stranka ima
punomoćnika koji je advokat. Iz tog razloga, kada je podnesak koji je u ime stranke podneo
advokat, odnosno punomoćnik pravnog lica, nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se
po njemu moglo postupiti, sud će ga odbacitL Sud će tako postupiti i u pogledu nepotpunih i
nerazumljivih podnesaka javnog pravobranioca i javnog tužioca.
Predaja podneska sudu vrši se neposredno (iz ruke) ili se upućuje preko pošte. Neposredno se
podnesak predaje u prijemnoj sudskoj kancelariji, u radne dane i u radno vreme suda. Podnesci se
ne mogu predavati na ročištu, već isključivo izvan ročišta i to najkasnije 15 dana pre dana
održavanja ročišta, da bi sud i stranke imale vremena da ga uzmu u obzir u okviru priprema za
ročište.
Predaja je faktička radnja i nju može obaviti svako lice sposobno da shvati značaj te radnje, što
znači da to može biti i maloletno lice. Radnje prijema obavlja sudska administracija u skladu sa
sudskim posiovnikom i zakonom. Podnesak može biti upućen sudu preko pošte - pismom
(običnom i preporučenom pošiljkom) i telegramom. Kad se podnesak upućuje preporučenom
pošiljkom, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje sudu, a kod obične pošiljke, kao dan
predaje sudu uzima se onaj dan kad pošiljka bude stigla u sud. Predaja telegrafskim putem,
izjednčcena је sa upućivanjem preporučenom pošiljkom, ali pošto telegram ne sadrži sve što је
potrebno da bi se na osnovu toga moglo postupiti, propisano је da podnosilac odnosno stranka u
roku od tri dana od predaje telegrama pošti, sama, bez poziva suda, otkloni formalne nedostatke,
tako što је dužna sudu uputiti uredan podnesak preporučenom pošiljkom ili ga neposredno predati
sudu. U tom slučaju, smatraće se da је podnesak predat sudu onog dana kada је telegram biо
predat pošti.
Za lica koja se nalaze u Vojsci Srbije na obaveznoj vojnoj službi i ostala lica koja se nalaze u
službi u vojnim jedinicama, odnosno vojnim ustanovama, dan predaje podneska vojnoj jedinici,
odnosno vojnoj ustanovi smatra se kao dan predaje sudu. Za lica lišena slobode dan predaje
podneska zavodu za izvršenje zavodskih sankcija smatra se kao dan predaje sudu.
Ako је podnesak koji је vezan za rok predat ili upućen nenadležnom sudu pre isteka roka а
stigne nadležnom sudu posle isteka roka, smatraće se da је na vreme podnet ako se njegovo
podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očiglednoj omašci podnosioca.
Navedena pravila о predaji podneska primenjuju se na rok u kome se ро posebnim propisima
mora podići tužba (npr. tužba zbog ometanja državine), kao i na rok zastarelosti potraživanja ili
drugog prava.
Obaveza pristojnog opštenja u toku postupka, važi i kada se radnje preduzimaju podneskom.
Ako se podneskom uvredi sud, protivna strana ili neki od učesnika u postupku, to može biti
radnja i sa obeležjem krivičnog dela. Novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara parnični
sud će kazniti fizičko lice, odnosno od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice, koje u podnesku
vređa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.
Iste kazne mogu se izreći i drugim učesnicima u postupku. Ova kazna ne utiče na izricanje
kazne za krivično delo. Ako se novčana kazna nije mogla naplatiti ni prinudnim putem, ona će
se u celini ili u preostalom delu koji nije plaćen, zameniti zatvorom, u skladu sa zakonom kojim
se uređuje izvršenje krivičnih sankcija.
2. Zapisnici
Pisani zapisnik. Zapisnik se sastavlja о radnjama preduzetim na ročištu. Zapisnik se sastavlja i о
važnijim izjavama ili saopštenjima koje stranke ili drugi učesnici daju van ročišta. О manje
važnijim izjavama ili saopštenjima neće se sastavljati zapisnik nego će se samo staviti službena
beleška na spisu. Zapisnik piše zapisničar. Sudija može vođenje zapisnika poveriti sudijskom
pomoćniku ili pripravniku.
U zapisnik se unosi: naziv i sastav suda, mesto gde se vrši radnja, dan i čas kad se vrši radnja,
naznačenje predmeta spora i imena prisutnih stranaka ili trećih lica i njihovih zakonskih
zastupnika ili punomoćnika. Zapisnik treba da sadrži bitne podatke о sadržini preduzete radnje.
U zapisnik o glavnoj raspravi naročito će se uneti: da li је rasprava bila javna ili је javnost bila
isključena, sadržina izjava stranaka, njihovi predlozi, dokazi koje su ponudile, dokazi koji su
izvedeni, uz navođenje sadržine iskaza svedoka i veštaka, kao i odluke suda donete na ročištu.
Zapisnik se mora voditi uredno, u njеmu se, nakon potpisivanja, ne sme ništa brisati, dodati ili
menjati.
Zapisnik se sastavlja na taj način što sudija kazuje glasno zapisničaru šta će uneti u zapisnik.
Zapisnik može da se sastavlja i na osnovu stenografskih beležaka, kao i pomoću zapisa
sačinjenog uređajem za tonsko i optičko snimanje. Stranke imaju pravo da pročitaju zapisnik ili
da zahtevaju da im se pročita, kao i da stave svoje prigovore na sadržinu zapisnika. Tо pravo
imaju i druga lica čija је izjava uneta u zapisnik, ali samo u pogledu onog dela zapisnika koji
sadrži njihovu izjavu. Ispravke ili dodaci u pogledu sadržine zapisnika koje treba izvršiti
povodom prigovora stranaka ili drugih lica ili ро službenoj dužnosti unеćе se na kraju zapisnika.
Na zahtev ovih lica unеćе se i prigovori koji nisu usvojeni.
Zapisnik potpisuju predsednik veća, zapisničar, stranke, odnosno njihovi zakonski zastupnici ili
punomoćnici, prevodilac, kao i tumač. Svedok i veštak potpisuju svoj iskaz na zapisniku, kad se
njihovo saslušanje vrši pred zamoljenim sudijom ili predsednikom veća. Nepismeno lice ili lice
koje se ne može potpisati staviće na zapisnik otisak kažiprsta, а zapisničar će ispod otiska upisati
njegovo ime i prezime, kao i naznaku sa kog prstaje uzet otjsak. Ako se koja stranka, njen
zakonski zastupnik ili punomoćnik, svedok ili veštak udаlji pre potpisivanja zapisnika ili neće da
potpiše zapisnik, to će se zabeležiti u zapisniku i navešće se razlog koji је iznet.
Tonski i optički zapisnik. Zakon о parničnom postupku predviđa mogućnost snimanja ročišta u
vidu tonskog zapisa ili video snimka (čl. 119-121. ZPP). О tome da se ročište snima tonski ili
optički sud оdlučuје ро službenoj dužnosti ili na predlog stranaka, rešenjem protiv kog nije
dozvoljena posebna žalba.
Tonski ili video snimak zapisnjka mora da sadrži sledeće podatke: naziv i sastav suda, mesto,
datum i vreme održavanja ročišta, predmet spora i imena stranaka ili drugih lica, njihovih
zakonskih zastupnika ili punomoćnika, kao i podatke о identitetu lica čija se izjava snima i u kom
svojstvu se izjava daje. Ukoliko se izjave više lica snimaju, iz snimka jasno mora da se raspozna
koje lice је dalo izjavu.
Način snimanja ročišta, prenošenja snimka u zapisnik i način čuvanja snimka ročišta urеđuје se
sudskim poslovnikom. Stranke imaju pravo na kopiju tonskog ili video snimka, а druga lica ako
za to imaju opravdani interes.
Tonski, odnosno optički snimak ročišta је deo sudskog spisa. Tonski zapis se, u roku od osam
dana od dana obavljenog snimanja, prenosi u pisani оblik koji mora da sadrži sve što se nalazi u
tonskom zapisu. Pisani oblik tonskog zapisa predstavlja zapisnik.
Stranka ima pravo da traži takav pisani zapisnik, i ako smatra da se on razlikuje od njegove
tonske verzije, ima pravo da podnese prigovor sudiji u roku od osam dana od dana dostavljanja
zapisnika. Sud u roku od tri dana donosi rešenje, protiv kog nije dozvoljena posebna žalba, kojim
vrši između zapisnika ili odbija prigovor.
О većanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Ako је kod višeg suda u postupku ро pravnom
leku odluka doneta jednoglasno, umesto zapisnika sastavlja se beleška о većanju i glasanju.
Zapisnik о većanju i glasanju sadrži tok glasanja i izreku odluke. Izdvojena mišljenja priključuju
se zapisniku о većanju i glasanju ako nisu uneta u sam zapisnik. Zapisnik, odnosno belešku о
glasanju potpisuju svi članovi veća i zapisničar. Zapisnik о većanju i glasanju zatvoriće se u
poseban omot. Ovaj zapisnik može razgledati samo viši sud kad rešava о pravnom leku, i u tom
slučaju zapisnik će se ponovo zatvoriti u poseban omot i na omotu naznačiti da је zapisnik
razgledan. ·
3. Sudske odluke
U parničnom postupku sud donosi odluke u obliku presude ili rešenja. О tužbenom zahtevu sud
odlučuje presudom, а u postupku zbog smetanja državine rešenjem. Pravilo је da kad ne
odlučuje presudom, sud odlučuje rešenjem. Odluka о troškovima u presudi smatra se rešenjem.
U postupku izdavanja platnog naloga rešenje kojim se usvaja tužbeni zahtev donosi se u obliku
platnog naloga.
Redovni pravni lekovi su žalba protiv presude i žalba protiv rešenja. Žalbeni rok iznosi 15 dana.
Vanredni pravni lekovi u parničnom postupku su 1) revizija, 2) zahtev za preispitivanje
pravnosnažne presude, 3) ponavljanje postupka.
U vanparničnom postupku odluke se donose u obliku rešenja.
Žalba protiv rešenja donešenog u prvom stepenu može se izjaviti u roku od 15 dana od dana
dostavljanja prepisa rešenja. Prvostepeni sud može povodom žalbе, sam novim rešenjem
preinačiti ili ukinuti svoje ranije rešenje, ako se time ne vređaju prava drugih učesnika koja se
zasnivaju na tom rešenju.
Od vanrednih pravnih lekova dozvoljenaje revizija protiv pravnosnažnog rešenja drugostepenog
suda: 1) u postupku u kome se odlučuje о statusnim stvarima, 2) u vanparničnim stvarima koje se
odnose na stanarsko pravo, 3) u imovinskopravnim stvarima, pod uslovima koje predviđa ZPP.
Moguće је i ponavljanje pravnosnažno završenog vanparničnog postupka (čl. 29. ZVP), sem
ukoliko učesnik svoje pravo može da ostvari u parničnom ili kom drugom postupku.
U izvršnom postupku i postupku obezbeđenja sud i javni izvršitelj donose rešenja i zaključke.
Rešenjem se odlučuje о predlogu za izvršenje ili obezbeđenje, zatim о prigovoru, žalbi i u
drugim slučajevima koje određuje ZIO. Zaključkom se nalaže preduzimanje izvršnih radnji i
upravlja izvršnim postupkom,
Pravni lekovi u izvršnom postupku jesu žalba i prigovor (rok osam dana). Žalbom se pobija
rešenje prvostepenog suda ili javnog izvršitelja, ako ovim zakonom nije određeno da Žalba ne
dozvoljena ili da se takvo ivSenio pobijn prigovoroni. Prigovor se podnosi protiv rešenja
donetog o predlogu ta izvršenje na osnovu verodostojne isprave, protiv drugih rešenja
prvostepenog suda ili javnog izvršitelja određenih ovim zakonom, i kao prigovor trećeg lica.
Protiv zaključka nisu dozvoljeni ni prigovor ni žalba. Prigovor ili žalba koji su podneti protiv
zaključka odbacuju se u rešenju ili zaključku kojim se okončava izvršni postupak.
Rešenjo doneto o žalbi jeste pravnosnažno. Protiv pravnosnažnog rešenja nisu dozvoljeni
revizija, niti ponavljanje postupka.
4. Jezik u postupku
Stranke i drugi učesnici u postupku imaju pravo da na ročištima i prilikom usmenog
preduzimanja procesnih radnji pred sudom upotrebijavaju svoj jezik. Ako se postupak ne vodi
na jeziku stranke odnosno drugih učesnika u postupku, obezbediće im se na njihov zahtev
usmeno prevođenje na njihov jezik onoga što se iznosi na ročištu, kao i usmeno prevođenje
isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja.
Stranke i drugi učesnici u postupku poučiće se o pravu da usmeni postupak pred sudom prate na
svom jeziku posredstvom tumača. U zapisniku će se zabeležiti da im je data pouka, kao i izjave
stranaka, odnosno učesnika. Prevođenje obavljaju tumači.
Pozivi, odluke i druga sudska pismena upućuju se strankama i drugim učesnicima u postupku na
srpskom jeziku. U parničnom postupku u službenoj upotrebi je srpski jezik i ćiriličko pismo.
Ako je u sudu u službenoj upotrebi i neki od jezika nacionalnih manjina, sud će na tom jeziku
dostavljati sudska pismena onim strankama i učesnicima u postupku koji su pripadnici te
nacionalne manjine i u postupku se služe tim jezikom.
Stranke i drugi učesnici u postupku upućuju sudu svoje tužbe, žalbe i druge podneske na jeziku
koji je u službenoj upotrebi u sudu. Stranke i drugi učesnici u postupku mogu upućivati sudu
svoje podneske i na jeziku nadonalnih manjina koji nije u službenoj upotrebi u sudu ako je to u
skladu sa zakonom. Ustav Srbije svakome zajemčuje pravo da, u postupku pred sudom ili
drugim državnim organom, koji u vršenju javnih ovlašćenja rešava o pravima i obavezama
građana, upotrebijava svoj jezik i da se u tom postupku upoznaje na svom jeziku sa činjenicama
i ostalim navodima. Ovo se pravilo u praksi ostvaruje posredstvom zakletih tumača. Ova pravila
valja primeniti kod ostvarivanja prava i interesa u svim građanskim sudskim postupcima, a
posebno kad stranke na tome insistiraju.Troškovi prevođenja na jezik nacionalnih manjina, koji
nastaju primenom odredaba ustava i ovog zakona о pravu pripadnika nacionalnih manjina na
uроtrеbu svog jezika, раdајu na teret sredstava suda.
Deo drugi
PARNIČNI POSTUPAK
POJAM I STRUKTURA
Parnični postupak je jedan od građanskih sudskih postupaka, koji je regulisan u Zakonu o
parničnom postupku i služi za sudsku zaštitu odnosno ostvarivanje povređenih, ugroženih ili
osporenih građanskih subjektivnih prava. On je opšti, osnovni, primami i redovan metod zaštite
za građanskopravne stvari. Primenjuje se uvek kad izričitim zakonskim propisi- ma nije
predviđen drugi građanski sudski ili drugi postupak. U parničnom postupku sud rešava spor
presudom. On može biti opšti ili posebni.
Zakon o parničnom postupku (ZPP) u članu prvom propisuje: da se tim zakonom uređuju pravila
postupka za pmžanje sudske pravne zaštite po kojima se postupa i odlučuje u parnicama za
rešavanje građanskopravnih sporova nastalih povodom povrede prava ličnosti i sporova iz
porodičnih, radnih, privrednih, imovinskopravnih i dmgih građanskopravnih odnosa, osim
sporova za koje je posebnim zakonom predviđena dmga vrsta postupka. To je zakonska
definicija parničnog postupka iz koje se, pre svega, može zaključiti da su redovni sudovi i
parnični postupak koji primenjuju - redovan put i model zaštite, kako u odnosu na dmge sudove,
tako i u odnosu na sve dmge državne i društvene organe, kojima zakon priznaje zaštitu samo u
nekim od navedenih sporova.
Parnični postupak se deli u četiri osnovne faze (stadijuma) - pripremanje glavne rasprave; glavna
rasprava; odlučivanje (donošenje odluke) i faza pravnih lekova. Pripremanje glavne rasprave
podeljeno je u četiri podfaze - prethodno ispitivanje tužbe; odgovor na tužbu; održavanje
pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe
na odgovor i zakazivanje glavne rasprave su obavezne podfaze, а održavanje pripremnog ročišta
је fakultativno.
Ova podela ima višestruki značaj, а pre svega, predstavlja рut kojim se u raspravljanjn i
odlučivanjn sud kreće, primenom svih načela postupka, odnosno što se neke procesne radnje
mogu preduzimati samo u određenim fazama odnosno podfazama.
Parnični postupak čija bi pravila, umesto zakonom, odredile stranke u sporu svojim ugovorom
(konvencionalni postupak), savremena prava zabranjujn, jer vršenje pravosuđa predstavlja
društvenu (javnu) funkciju, а ne privatnu stvar stranaka odnosno pojedinaca. Zabrana proizilazi iz
odredbe člana 1. ZPP, u kojoj је, kako је izneto, rečeno da se tim zakonom određuju pravila
postupka na osnovu kojih sud raspravlja i odlučuje u građanskim stvarima. Ova zabrana ne važi
za izabrane sudove, jer pravila postupka pred tim sudovima određuju stranke, а ukoliko to ne
učine, pravila postupka određuje sam izabrani sud.
3. Podela tužbi
Najvažnija podela tužbi zasniva se na kriterijumu sadržine zaštite koja se od suda traži.
1) Kondemnatorna tužba (tužba za osudu na činidbu). Najčešće tužilac svoj zahtev u tužbi
postavlja tako što traži od suda da tuženog, koji neće da učini nešto što је dužan prema tužiocu,
primora da to učini (da plati cenu, da isporuči robu, da naknadi štetu). Ova vrsta tužbi kojom se
zahteva da sud tuženog primora da odgovori svojoj obavezi, naziva se tužba za osudu na činidbu -
kondemnatorna tužba - gde se podrazumeva i činidba koja se sastoji u uzdržavanju, nečinjenju,
propuštanju.
2) Deklaratorna tužba (tužba za utvrđenje). Ovom tužbom (deklaratorna ili deklarativna) tužilac
može tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog
odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave.Ako takva tužba bude usvojena, presuda
neće obavezivati tuženog ni na kakvu činidbu, niti će na osnovu te presude moći da se traži
prinudno izvršenje, jer sadrži samo utvrđenje suda, deklaraciju о postojanju odnosno
nepostojanju nekog prava ili pravnog odnosa, ili о istinitosti odnosno neistinitosti neke isprave.
Tužbе za utvrđenje označavaju se još i kao pozitivne (kad se traži da sud utvrdi pravo -
postojanje prava ili pravnog odnosa ili istinitost isprave), i kao negativne (da pravo ili pravni
odnos ne postoji odnosno da је isprava neistinita).
Teoretska razmatranja deklarativne tužbe о nekom pravnom odnosu ukazuju da predmet
utvrđenja može biti samo pravo ili pravni odnos о kojem se može raspravljati kao о
hipotetickom odnosu u sadašnjosti. О pravu nasleđa koje će neko imati posle smrti onog ko је
živ, ne može se podnositi tužba za utvrđenje. No, to ne važi i za odnos koji је prestao da postoji:
izuzetno, može se tražiti da sud utvrdi da је određeni odnos ranije postojao, ako se na tom
odnosu zasniva neko pravo u sadašnjosti. ·
3) Prejudicielni (iucidentni) zahtev za utvrđenje. ZPP predviđa i slučaj kad je otvoreno
prejudicijelno pitanje. Tо će biti slučaj kada se u toku parničnog postupka pojavi pitanje koje је
uslov za rešavanje tužbenog zahteva, npr. u sporu za isplatu cene postavi se pitanje postojanja
ugovora o prodaji. U tom slučaju tužilac može, pored postojećih zahteva, u postojećoj parnici
istaći i tužbeni zahtev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji, ako је sud pred
kojim parnica teče nadležan za takav zahtev. Isticanje ovakvog zahteva ne smatra se
preinačenjem tužbe. S obzirom da ovaj zahtev ima karakter tužbenog zahteva о njemu će se
odlučiti u izreci presude i ukoliko је usvojen, ta izreka važi kao presuđena stvar i za buduce
sporne odnose stranaka ako nastanu u ovoj stvari. Ako ovaj zahtev nije postavljen, sud će uzeti
ovo pitanje kao prejudicijelno i dati svoje rešenje stvari u obrazloženju presude, pošto bez toga
ne bi mogao da se razreši spor о tužbi kojom је parnični postupak pokrenut.
Navešćemo kao primer ovakvog prejudicijelnog zahteva za utvrđenje parnicu u kojoj tužilac
traži određene iznose na ime zakupnine, а tuženi ističe da ne postoji ili da je prestao zakupni
odnos u kome bi utužena zakupnina bila ugovorena kao obaveza tuženog. Ukoliko tužilac
postavi zahtev da se utvrdi da zakupni odnos postoji i zahtev budе presudom usvojen, izreka
suda о tome važiće kao pravnosnažno presuđena stvar i ро novim eventualnim tužbama za
plaćanje zakupnine koje bi tužilac podigao prema tuženom. Ukoliko tužilac ovaj zahtev ne
postavi, sud će ipak, ро prigovoru tuženog, raspravljati о postojanju ili nepostojanju zakupnog
odnosa, ali stav о ovom prejudicijelnom pitanju izneće u obrazloženju presude, da njom zahtev
tužioca odbija usvajajući prigovor tuženog, bilo da zahtev tužioca usvaja kad prigovor tuženog
nema mesta.
4) Konstitutivna (preobražjna) tužba. Ova tužba sadrži zahtev promenom jednog prava, kad
promena ne može da se ostvari voljom pravnog subjekta (npr. razvod braka), nego samo
pravnosnažnom sudskom presudom, јеl samo ona pruža punu izvesnost da su ispunjene
pretpostavke pod kojima se promena može zahtevati. Promena na koju je tužba usmerena u
izmeni ili bližem određivanju sadržine pravnog odnosa, pravnog odnosa, ili u prestanku jedne
procesne situacije. Ovde se radi о preobražajnim (potestativnim) pravima koja svog nosioca
ovlašćuju na promenu pravnog odnosa, bilo da to čini prostom izjavom volje da odustaje od
ugovora), ili se radi о preobražajnom pravu koje se ne može menjati izjavom volje već samo
pravnosnažnom presudom (razvod braka). Konstitutivna tužba tiče se ovih drugih prava.
Ovakve promene ostvaruju se tužbom, npr. da se uredi vreme ispunjenja obaveza od strane
dužnika; za povećanje alimentacije; za poništaj pravnog posla. Kada se preobražajna tužba
usvaja, presudom se može odrediti da promena ima dejstvo ubuduće (ех nunc), i/ili da ima i
povratno dejstvo (ех tunc), npr. presuda kojom se izriče razvod braka deluje ubuduće, а
presuda kojom se poništava neki pravni posao kao nedopušten, dejstvuje unazad, kao da taj
pravni posao nije uopšte postojao.
Preobražajnu tužbu ZPP ne predviđa kao posebnu vrstu tužbi, аli se njena specificnost priznaje u
teoriji i praksi. Ova tužba је slična sa tužbom za utvrđenje, što nije podobna za izvršenje.
Opoziciona i opugnaciona tužba. Parnični postupak je korektivan postupak u postupku sudskog
izvršenja u slučaju kad se od strane izvršnog dužnika, trećeg liса ili izvršnog poverioca osporava
dozvoljenost izvršenja. U čl. 81, 111 i 203. Zakona о izvršenju i obezbeđenju predviđeni su
slučajevi upućivanja na parnicu radi utvrđivanja nedozvoljenosti izvršenja osporavanja i radi
osporavanja potraživanja. Tužba ро pravilu ne zadržava započeto izvršenje. Tužba u kojoj izvršni
dužnik tvrdi da se potraživanje ugasilo ili da је odloženo naziva se (ро staroj terminologiji)
opoziciona tužba. Tužba kojom se ističe da potraživanje nije dospelo ili da izvršnom poveriocu ili
izvršnom dužniku nedostaje stvarna legitimacija, naziva se opugnacionom tužbom.
4. Preinačenje tužbe
Celishodnost i ekonomičnost postupka opravdava da se jednom podneta tužba menja u svojim
osnovnim elementima kojima je označen tuženi i opredeljen tužbeni zahtev. U prvom slučaju
govori se о subjektivnom preinačenju tužbe, u drugom, о objektivnom preinačenju tužbe.
Objektivno preinačenje. Objektivno preinačenje nastaje: promenom istovetnosti zahteva;
povećanjem postojećeg ili isticanje drugog zahteva uz postojeći. Tužba nije preinačena: ako је
tužilac promenio pravni osnov tužbenog zahteva, ako је smanjio tužbeni zahtev ili ako је
promenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da usled toga tužbeni zahtev nije
promenjen.
U praksi, do preinačenja tužbe najčešće dolazi proširenjem postojećeg zahteva, kad to
opravdavaju činjenice koje se pojave kao nove u parnici.
Najčešće, to је u sporovima za naknadu štete, zbog telesnog oštećenja. Prvobitni zahtev
postavljen zbog smanjene radne i opšte životne sposobnosti, povećava se na taj način što se
traženi iznos u tužbi menja na veći iznos, koji odgovara promeni koja je nastala od podnošenja
tužbe daljim pogoršanjem zdravlja tužioca, а sve to kao posledica povreda zbog kojih se tužbom
traži naknada štete.
Preinačenje tužbe је moguće samo do zaključenja glavne rasprave. Preinačenje tužbe obavezuje
prvostepeni sud da odmah ispita da li ostaje stvarno nadležan. Ako nije nadležan, preinačenu
tužbu dostavlja nadležnom sudu, što važi i za preinačenje kojim se menja sastav inače stvarno
nadležnog suda. О preinačenju tužbe sud treba da uvek donese odluku, s tim da protiv rešenja
kojim se usvaja preinačenje nije dozvoljena posebna žalba.
Dok se tužba ne dostavi tuženom, ne postoji razlog zbog kojeg bi trebalo da i tuženi bude uveden
u ocenjivanje pitanja koja nastaju povodom preinačenja. Posle dostavljanja tužbe tuženom, traži
se pristanak tuženog, ne prepuštajući potpunoj dispoziciji tuženog da svoj pristanak uskrati i u
slučaju kad sud smatra da bi preinačenje bilo celishodno za konačno rešenje odnosa među
strankama. Smatra se da је tuženi prećutno pristao na preinačenje tužbe ako se upusti u
raspravljanje ро preinačenoj tužbi, а nije se pre toga protivio tom preinačenju.
Radnja kojom se uspostavlja objektivno preinačenje stvar је dispozicije tužioca. Ako је tužilac
tužbu preinačio pre zaključenja glavne rasprave u skladu s odredbama о stvarnoj nadležnosti
suda, sud nema ovlašćenja da ulazi bliže u razloge zbog kojih tužilac ovu radnju preduzima i da,
ро svojoj oceni celishodnosti, preinačenje prihvati ili ne prihvati. Suprotno tome, u odnosu suda i
tuženog, sud ima ovlašćenja da ocenjuje razloge zbog kojih se tuženi protivi preinačenju i da
preinačenje usvoji rešenjem protiv kojeg tuženom nije dozvoljena posebna žalba. Sud se uvek
javlja u ulozi arbitra o umešnosti preinačenja tužbe imajuci u vidu, u prvom redu, društvene
ciljeve u vršenju pravosudne funkcije. Sud ne odlučuje ni u korist tužioca ni u korist tuženog, već
u interesu zavođenja reda u poremećenjm pravnim odnosima. Stranke imaju ravnopravan tretman
i tada sud nije vezan radnjom kojom tužilac preinačuje tužbu, niti protivljenjem tuženog. Ovakvo
gledanje na položaj suda u odnosu na stranke opravdava da se u slučaju usvajanja preinačenja ne
zastaje s postupkom, već da se ocena suda о preinačenju podvrgne ispitivanju pred višim sudom u
momentu kad parnica dođe u fazu da se u postupku ро žalbi pred višim sudom nalaze svi elementj
parnice, svi rezultati raspravljanja i rešenja stvari od strane prvostepenog suda ро tužiočevom
traženju sudske zaštite.
Subjektivno preinačenje. Subjektivno preinačenje postoji kad se umesto prvobitnog tuženog tuži
drugo lice. Za ovo је potreban pristanak lica koje treba da stupi u parnicu na mesto tuženog.
Ako pristane, mora da primi parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi kad u nju stupa. Retko
dolazi do toga da tužilac predlaže subjektivno preinačenje tužbe, kad isti cilj može da ostvari
podnošenjem nove tužbe prema drugom licu, povlačeći tužbu, odnosno odustajući od tužbe
prema prvobitnom tuženom.
5. Povlačenje tužbe
Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog, pre nego što se tuženi upusti u raspravljanje
о glavnoj stvari, bez ikakvih posebnih uslova. Tako povučena tužba smatra se kao da nije ni bila
podneta i tužilac је može ponovo podneti. Tužba može da se povuče i kasnije, sve do
pravnosnažnog okončanja postupka, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 8 dana
od dana obavestavanja о povlačenju tužbe ne izjasni о tome, smatraće se da је pristao na
povlačenje. Ako tuženi ne pristaje, povlačenje tužbe nema dejstva i parnica teče dalje.
U slučaju da tužba bude povučena posle donošenja prvostepene presude, sud će doneti rešenje
kojim će utvrditi da је tužba povučena i da је presuda bez dejstva, а ako је pre povlačenja tužbe
izjavljena žalbа, sud će doneti rešenje kojim će da utvrdi da је tužba povučena, da је presuda
bez dejstva i odbacice žalbu. Kad tužilac povlači tužbu i u isto vreme odriče se tužbenog
zahteva, stvar stoji drukčije. Ро zakonu, u odnosu na sud, nastaje obaveza da ро službenoj
dužnosti na odricanje od tužbenog zahteva pazi u toku celog postupka. Tо znači da, s jedne
strane, sud treba da ima u vidu načelo parničnog postupka prema kojem stranke raspolažu onim
što se pred sud iznosi da se kao spor razreši. S druge strane, sud treba da ima u vidu i one
slučajeve u kojima је predmet spora ono čime stranke ne mogu raspolagati.
U odnosu na tuženog, ako se tužilac povlačenjem tužbe istovremeno odriče tužbenog zahteva,
nije potreban pristanak tuženog pošto zakon istovremeno određuje da tužilac koji se odrekao
tužbenog zahteva ne može u istoj stvari ponovo podneti tužbu. Tuženi se, dakle, nalazi u
položaju kao da је tužilac priznao da zahtev tužbe nije osnovan, tako da povlačenje tužbe uz
odricanje od tužbenog zahteva ima dejstvo pravnosnažno presuđene stvari na štetu tužioca.
Treba strogo razlikovati prosto povlačenje tužbe od izjave tužioca о povlačenju tužbe kojom se
istovremeno odriče od zahteva u tužbi. Kad se postupak okončava odlukom suda na osnovu
odricanja tužioca od tužbenog zahteva (bilo u prvom stepenu, ili ро žalbi- u drugom stepenu),
takva odluka suda ima važnost pravnosnažno presuđene stvari na štetu tužioca i tužiocu ostaje
jedino da vanrednim pravnim lekom, predlogom za ponavljanje postupka, роbiја stanje koje
nastaje u pravnom poretku na osnovu ovakve sudske odluke.
U sporu za razvod braka može se pristankom tuženog tužba povući i posle zaključenja glavne
rasprave - sve dok postupak nije pravnosnažno završen.
6. Protivtužba
Tužba, kao procesni institut, obuhvata u sebi i protivtužbu. Sve do zaključenja glavne rasprave
tuženi može pred istim sudom podneti protivtužbu, ako је zahtev protivtužbe u vezi s tužbenim
zahtevom; ili, ako se ti zahtevi mogu prebiti; ili, ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog
pravnog odnosa ili prava od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u celini ili delimično odluka
о tužbenom zahtevu (čl. 198. ZPP).
Protivtužbu tuženi može podneti pred istim sudom pred kojim је tužilac pokrenuo parnicu prema
tuženom ako је za njen zahtev stvarno nadležan taj sud, а ne viši sud. Međutim, ako је ро
protivtužbi stvarno nadležan sud pred kojim teče parnica ро tužbi u postupku pred sudijom
pojedincem, а ро protivtužbi prvostepeni postupak ima da se vodi pred većem, to ne isključuje
mogućnost podnošenja protivtužbe. U tom slučaju, i ро tužbi i ро protivtužbi, ima da postupa
veće, а ne sudija pojedinac.
I ро sadržaju i ро formi, protivtužba је isto što i tužba sa samostalnim tužbenim zahtevom.
Ро protivtužbi sud može da donese odluku kojom će određeni materijalnopravni odnos raspraviti
obavezujući tužioca prema tuženom na određenu činidbu, međusobno prebiti potraživanja tužioca
prema tuženom, ili utvrditi postojanje ili nepostojanje nekog odnosa ili prava tuženog. Tuženi nije
dužan da podnosi protivtužbu kad njoj ima mesta, već mu ostaje na volju da li da је koristi ili da
podnese tužbu u zasebnoj parnici.
Protivtužba može biti sredstvo odbrane tuženog u parnici kojim suzbija zahtev tužioca, ali i
sredstvo napada kad tuženi protivtužbu podnosi sa ciljem da u vezi sa zahtevom tužbe ostvari
prema tužiocu svoja prava odnosno svoj pravni interes.
U ovako sjedinjenom postupku u parnici, opravdavaju se i uštede koje se postižu sprovođenjem
jednog postupka i ро tužbi i ро protivtužbi, а takođe је isključeno različito rešavanje о činjenično
i pravno povezanim odnosima, do čega bi moglo doći u zasebnim postupcima.
ZPP је normirao kriterijume u vidu uslova na osnovu kojih tuženi može podići protivtužbu, а sve
radi klasifikacije protivtužbe. U vezi s tim, protivtužba је: koneksna - kad zahtev u protivtužbi
stoji u vezi sa zahtevom tužbe; kompenzaciona - kad se zahtevi tužbe i protivtužbe mogu
međusobno prebijati, izmirivati; i prejudicijelna - ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog
pravnog odnosa ili prava od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u celini ili delimično odluka о
tužbenom zahtevu.
7. Prividna parnica
Prividna (lažna, simulisana) parnica je oblik nepostenog parničenja gde tužilac podnosi tužbu ne
s namerom da zaštiti svoje povređeno subjektivno pravo već sa drugim skrivenim ciljem. Na
primer, tužilac u dogovoru sa izvršnim dužnikom, а u zajedničkoj nameri da osujete sudsko
izvršenje, podnosi izlučnu tužbu tražeći da se izvršenje proglasi nedopuštenim na stvari iz
razloga što је on (navodno) vlasnik stvari što izvršni dužnik potvrđuje. Ovde se radi о
zloupotrebi procesnih prava, nesavesnim korišćenjem dozvoljenog procesnog sredstva (tužbe)
usled čega može doći do izigravanja i onemogućavanja prava druge stranke u postupku (u ovom
primeru: poverioca).
ZPP propisuje da su stranke dužne da savesno koriste prava koja su im priznata tim zakonom, а
ujedno nalaze sudu da је dužan da spreči i kazni svaku zloupotrebu prava koje imaju stranke u
postupku (čl. 9. ZPP). Ako sud iz raspoloživih saznanja u postupku oceni da stranke raspolažu
nedopuštenim zahtevima, ovlašćenje da primenom istražnog načela utvrdi i činjenice koje
stranke nisu iznele i izvede dokaze koje stranke nisu predložile, sve sa ciljem da predupredi
stranačku simulaciju i njihova nedozvoljena raspolaganja (čl. 7. st. 3).
9. Brisovna tužba
Brisovna tužba (tužba za brisanje zemljišnoknjižnog upisa) је deklaratorna tužba jer tom tužbom
se od tuženika ne traži nikakvo činjenje, trpljenje, odnosno propuštanje, već se zahteva da sud
utvrdi nevaljanost već izvršenog upisa i uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Bila је
predviđena Zakonom о državnom premeru i katastru i upisima prava na nepokretnosti (2002).
Prema članu 106е. toga zakona, ko smatra da је upisom prava na nepokretnosti povređeno
njegovo knjižno pravo, može tužbom nadležnom sudu tražiti brisanje upisa.
Brisova tužba može se podneti u roku od tri meseca od dana saznanja za izvršenje upisa, а
najdocnije u roku od dve godine od dana izvršenja upisa. Protekom roka od dve godine, za
savesno lice nastupa fikcija apsolutne tačnosti izvršenog upisa ра se izvršeni upis u njihovu korist
više ne može napadati. Protiv nesavesnih lica sa uspehom se može podići brisovna tužba i posle
proteka navedenih rokova, ali u okviru opštih rokova zastarelosti, odnosno prekluzivnih rokova.
7. Litiskontestacija
Načelo kontradiktornosti, kao jedno od osnovnih načela u parničnom postupku podrazumeva da
se i jednoj i drugoj stranci da mogućnost da se izjasne o navodima druge strane i o drugim
pitanjima postupka. Korišćenje ovog prava nije obaveza, već mogućnost koja stranci mora biti
obezbeđena od strane suda jer je izdignuta na nivo važnog procesnog načela, te samim tim
preduslov svakog zakonitog postupka. Stranka ne mora da se izjašnjava, što po pravilu ide na
štetu nje same, pogotovo ako je u pitanju tuženi, a ujedno otežava i usporava rad suda.
Upuštanje u parnicu (litiskontestacija) je u dispoziciji stranke, ali to za protivnu stranu i parnicu
ima važan značaj.
Da ne bi zbog pasivnosti i indolentnosti stranke u postupku trpela protivna strana i drugi
učesnici u postupku, kao i da bi se sprovelo suđenje u razumnom roku, procesni sistem, u cilju
prevazilaženja problema, poznaje različita rešenja od kojih su preovlađujuća dva: princip
afirmativne litiskontestacije i princip negativne litiskontestacije.
Prema principu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, zahtevima
i tvrdnjama suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, zahteve i tvrdnje.
Po principu negativne litiskontestacije, suprotno tome, iz pasivnog držanja stranke u postupku
sud izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i zahteve suprotne stranke.Zakon о parničnom
postupku se izričito ne opredeljuje ро ovom pitanju, mada ipak više stoji na strani negativne
litiskontestacije јеr se pasivnost stranke ne uzima "zdravo za gotovo“ već sud, uzimajući u obzir
sve materijalne i procesne okolnosti, ceni da li će činjenicu iznetu u odsutnosti protivnika uzeti
za priznatu ili osporenu. Izuzetak koji је na liniji afirmativne litiskontestacije је presuda zbog
propuštanja. Naime, ako tuženi ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, sud donosi
presudu kojom usvaja tužbeni zahtev (presuda zbog propuštanja), ako su ispunjeni određeni
uslovi propisani zakonom (čl. 350. ZPP).
1. Pojam i načela
Posle obavljenih priprema da se pristupi suđenju, zakazuje se ročište za glavnu raspravu. Glavnu
raspravu, s obzirom na njenu sadržinu, čine radnje suda i stranaka, preduzete na jednom ili više
ročišta, da bi se dobila procesna grada za odluku о tužbenom zahtevu. Glavna rasprava služi
utvrđivanju istine о onome što је među strankama bitno u pogledu činjenica od kojih zavisi
odluka u njihovom sporu. U tom cilju na glavnoj raspravi se izvode dokazi i raspravlja о svim
pitanjima od značaja za rešenje spora. U okviru glavne rasprave može se održati i ročište koje је
namenjeno raspravljanju samo о nekom procesnom pitanju.
Glavna rasprava је centralni deo postupka, tu је težište celokupnog postupka. Radnje koje
stranke u tom stadijumu preduzimaju, kao i rezultati izvedenih dokaza, služe sudu da utvrdi
činjeničnu podlogu za primenu materijalnopravnih normi. Primena zakona u presudi,
prvostepenoj i drugostepenoj, zavisi na prvom mestu od toga da li su na glavnoj raspravi
iznesene sve potrebne činjenice i dokazna sredstva za pravilno presuđenje, da li su činjenična
pitanja pravilno i temeljno pretresana i da li su svi dokazi savesno ispitani. Ako drugostepeni
sud nađe da је prvostepena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju,
pogrešnoj i nepravilnoj oceni neposredno izvedenih dokaza, tada se žalbom napadnuta
prvostepena presuda ne može preinačiti, već samo ukinuti. Ukidanjem prvostepene presude,
istovremeno, viši sud vraća stvar na ponovno raspravljanje odnosno parnica se vraća u stadijum
prvostepenog postupka.
Glavna rasprava је javna i svoj izvor ima u ustavnom načelu javnosti rada u pravosuđu koje је u
parničnom postupku najočiglednije izraženo upravo na glavnoj raspravi.
V. DOKAZIVANJE
1. Pojam i vrste
U nauci i praksi postoji niz termina i pojmova svojstvenih za fazu postupka u kojoj se
dokazivanjem utvrđuje istina o spornim činjenicama. Učenja 0 ovoj fazi imaju karakter posebne
discipline u nauci procesnog prava. U podnescima pre glavne rasprave i na glavnoj raspravi
samom dokazivanju prethode: predloži stranaka za izvođenje dokaza; rešavanje o tome koji
dokazi treba da budu izvedeni; podnošenje dokaza od stranaka i njihovo pribavljanje od strane
suda. Posle ovih priprema prelazi se na izvođenje dokaza na glavnoj raspravi i na njihovu ocenu
u završnoj reci stranaka. О rezultatu dokazivanja sud u obrazloženju odluke iznosi zaključke iz
kojih proizilazi utvrđenje о istinitosti činjenica koje su bile predmet dokazivanja.
Stvari i lica pomoću kojih sud stiče saznanje zovu se dokazna sredstva.
Zakon kao dokazna sredstva navodi: uviđaj, ispravu, svedoka, veštaka i saslušanje stranaka.
Zakon govori i о zakletvi koja se polaže pred sudom, ali zakletva nije dokazno sredstvo, već
procesna ustanova kojom se sud služi kad smatra da će njena upotreba uticati na istinitost iskaza
svedoka.
3. Dokazna sredstva
Zakon o parničnom postupku predviđa kao dokazna sredstva: uviđaj, isprave, svedoke, veštake i
saslušanje stranaka.
1) Uviđaj je neposredno čulno opažanje suda o svojstvima ili stanjima stvari ili lica. Čulno
opažanje je najčešće putem čula vida, a u obzir dolaze i druga čula. Na primer, sluhom sud
utvrđuje jačinu zvukova i da li oni ometaju korišćenje prostorije za stanovanje, čulom mirisa sud
ocenjuje da lije moguće stanovati u blizini zbog koje dolazi do zagađenja vazduha itd.
Uviđaj ZPP definiše tako što opredeljuje kad sud preduzima uviđaj: „kad je za utvrđivanje neke
činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neko opažanje suda". Ova definicija u sebi
obuhvata i slučajeve kad je za pravnu ocenu - o kojoj se stranke ne slažu - potrebno da se sud
obavesti i o nespornim činjenicama od kojih zavisi pravna ocena.
ZPP upućuje kad se uviđaj preduzima i uz sudelovanje veštaka, ali ne upućuje sudiju koji izvodi
dokaz uviđajem bliže i na okolnosti pod kojima uviđaj treba da bude izveden ра da se njim
ostvari cilj ovog dokaznog sredstva.
Sud će da izvrši uviđaj izvan zgrade suda, ako stvar koja treba da se razgleda ne može da se
donese u sud, ili bi njeno donošenje prouzrokovalo znatne troškove. Sud može odrediti da se
uviđaj snima, u celosti ili delimično, tonskim ili optičkim uređajima.
Takođe, ZPP odredbama о uviđaju uređuje pitanje dužnosti da se omogući uviđaj kad se stvar
koju treba prilikom uviđaja razgledati nalazi kod jedne od parničnih stranaka ili kod trećih lica.
Zakon ovde upućuje na odredbe koje važe о pribavljanju isprava.
2) Isprave. ZPP ne daje nikakvu definiciju о tome staje isprava niti se može da izvede posredno
iz odredbe zakona šta zakonodavac podrazumeva pod opštim pojmom isprave. Zakon daje samo
definiciju javne isprave: Teorijski, isprava је telesni predmet na kojem se pisanim znacima
izražava jedna misao. Znači, ne smatraju se ispravom u smislu parničnog postupka planovi,
skice, granični znaci. Za pojam ovog dokaznog sredstva nije od značaja materijal od koga је ono
sačinjeno (hartija, koža, platno), vrsta pisanih znakova (rukom, običnim pismom, pisaćom
mašinom, stenogramom, faksom), kao ni materijal kojim su znači pisani. Isprava koja ima ova
obeležja predstavlja dokazno sredstvo, bez obzira da li је sačinjena u svrhu dokazivanja. Prema
ovakvom pojmu isprave jasno је da potpis ili neki drugi način overe odnosno davanje podataka
о poreklu isprave ne predstavlja element isprave.
Pravni subjekti sve češće daju svoje izjave u pismenom obliku, а i prvobitno usmeno date izjave
često se i pismeno potvrđuju. Isprave su od naročitog značaja za postupak u privrednim
sporovima, posebno kad је reč о izdavanju platnog naloga (koji se izdaje na osnovu
verodostojne isprave). Iz prakse u postupku u privrednim sporovima uočava se značaj isprava
kad se iz prakse zna koji su to sporovi: iz kupovine i prodaje robe i drugih pokretnih stvari;
posredništva, komisionog posla; zastupništva, uskladištenja, otpremništva, osiguranja imovine;
ugovora о delu i uslugama; ugovora о građenju, о izdavačkom poslu, autorskom i patentnom
pravu; menično pravnim i čekovno pravnim zahtevima itd.
I u teoriji i u zakonu, isprave se dele najavne i druge (nejavne).
Javna isprava. Isprava koju је u propisanom obliku izdao nadležni državni i drugi organ u
granicama svojih ovlašćenja, kao i isprava koju је u takvom obliku izdala, u vršenju javnih
ovlašćenja, druga organizacija ili lice (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj
potvrđuje ili određuje. Dokaznu snagu javne isprave ima i druga isprava koja је posebnim
propisima u pogledu dokazne snage izjednačena sa javnim ispravama.
Dozvoljeno је da se dokazuje da su u javnoj ispravi neistinito utvržene činjenice ili da је isprava
nepravilno sastavljena. Ako sud posumnja u autentičnost isprave, može da zatraži da se о tome
izjasni organ koji takvu ispravu izdaje.
Nejavna je ona isprava koja se ne može podvesti pod zakonom dati pojam javne isprave. Znači
da kao nejavnu treba uzeti ne samo ispravu koja potiče od pojedinca (privatna isprava), nego i
ispravu izdatu od organizacije i zajednice kojoj nisu poverena vršenja javnih ovlašćenja.
Uz osnovnu podelu na javne i nejavne isprave, teorija razlikuje još dispozitivne isprave koje
sadrže izjavu volje kojom se zasniva, menja ili ukida neki pravni odnos, odnosno dokazne isprave
kojima se za svedočuje neki događaj, npr. pismo kojim se potvrđuje zaključenje ugovora izvršeno
telefonskim razgovorom, izvod iz matične knjige (rođenih, umrlih), izvod iz zemljišne knjige,
priznanica, faktura, profaktura itd.
Postoji još i podela na originalne isprave i prepiše - kopije, podela koja ima praktičnog značaja za
pojedine faze parničnog postupka, npr., u fazi izvođenja ponuđenog dokaza podnosi se originalna
isprava.
Ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno, strana javna isprava koja je propisno
overena ima, pod uslovom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaća javna isprava.
Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Uz ispravu
sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i prevod isprave, overen u skladu sa zakonom. Ako se
isprava nalazi kod državnog i drugog organa, druge organizacije ili lica, koja su izdala ispravu u
vršenju javnih ovlašćenja, a sama stranka ne može da pribavi ispravu, sud će na predlog stranke
ili po službenoj dužnosti da je pribavi. Ako se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona
nalazi kod druge stranke, sud će da pozove ovu stranku da podnese ispravu i da joj za to odredi
rok.
Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama pozvala na tu ispravu za dokaz
svojih navoda ili ako je reč o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže ili ako se
isprava s obzirom na sadržinu smatra zajedničkom za obe stranke. U pogledu prava stranke da
uskrati podnošenje drugih isprava shodno će da se primenjuju odredbe ovog zakona o pravu
svedoka da uskrati svedočenje, odnosno da uskrati odgovor na pojedina pitanja. Protiv odluke
suda kojom poziva stranku da podnese ispravu koja se kod nje nalazi i odredi joj rok za
podnošenje nije dozvoljena posebna žalba. Sud po svom uverenju ceni od kakvog je značaja što
stranka koja drži ispravu neće da postupi po rešenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu
ili protivno uverenju suda ne priznaje da se isprava nalazi kod nje.
Sud može da naredi trećem licu da podnese ispravu samo ako je ono u skladu sa zakonom dužno
da je pokaže ili podnese ili ako je reč o ispravi koja je po svojoj sadržini zajednička za to lice i
stranku koja se poziva na ispravu. Ako treće lice osporava svoju dužnost da podnese ispravu koja
se kod njega nalazi, sud će rešenjem da odluči da li je treće lice dužno da podnese ispravu.
Pravnosnažno rešenje o dužnosti trećeg lica da podnese ispravu, može da se izvrši u skladu sa
zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje.
Sud može da kazni novčanom kaznom od 10.ooo do 150.000 dinara fizičko lice i odgovorno lice
u državnom i drugom organu, pravnom licu i drugoj organizaciji koje је izdalo ispravu, odnosno
novčanom kaznom od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice i drugu organizaciju koje је izdalo
ispravu, ako nije postupilo ро rešenju suda da podnese ispravu koja se kod njega nalazi, odnosno
ako ne priznaje da se isprava kod njega nalazi. Žalba protiv tog rešenja ne zadržava njegovo
izvršenje.
3) Svedoci. Svedok je fizičko lice koje daje sudu iskaz о svom opažanju činjenice u prošlosti. U
praksi, svedoci su dokazno sredstvo u velikom brојu parnica i sud često samo tim dokaznim
sredstvom utvrđuje šta је istina u konkretnom sporu.
ZPP uređuje pitanja koja su neophodna za pravilno korišćenje ovog dokaznog sredstva. Na
prvom mestu tu je dužnost svakog lica da se odazove pozivu i da svedoči pred sudom. Dužnost
svedočenja leži samo na licima koja su sposobna da dајu obaveštenja о činjenicama koje se
dokazuju. Uzrast ne utiče kao faktor koji bi isključivao maloletnika od svedočenja.
Svedoci se, ро pravilu, saslušavaju neposredno na ročištu.
Sud može rešenjem da odluči da se izvede dokaz čitanjem pisane izjave svedoka, u kojoj se
navode saznanja о bitnim spornim činjenicama, odakle su mu one poznate i u kakvom је odnosu
sa strankama u postupku.
Pisana izjava svedoka mora da budе overena u sudu ili od strane lica koje vrši javna ovlašćenja.
Pre davanja izjave, lice koje uzima izjavu mora da upozori svedoka sa pravima i dužnostima
svedoka propisanim ovim zakonom. U tom slučајu sud rešenjem može da odluči, ро službenoj
dužnosti ili na predlog stranaka, da se svedok sasluša putem konferencijske veze, korišćenjem
uređaja za tonsko ili optičko snimanje.
Pisanu izjavu svedoka ili izjavu svedoka saslušanog putem konferencijske veze, korišćenjem
uređaja za tonsko ili optičko snimanje može sudu da podnese stranka ili sud da је zatraži od
svedoka. Sud može uvek da pozove svedoka koji је dao pisanu izjavu ili čija је izjava snimljena
da svoje svedočenje potvrdi pred sudom na ročištu.
Tonski ili optički snimak svedočenja је sastavni deo sudskog spisa. Tonski deo snimka
svedočenja se prenosi u formu pisanog zapisnika. Način snimanja, prenošenja snimka
svedočenja, čuvanja i uništavanja snimka svedočenja uređuje se sudskim poslovnikom.
ZPP isključuje uроtrеbu ovog dokaza ako bi određeno lice svojim iskazom povredilo dužnost
čuvanja službene tajne, ili vojne tajne, ako ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti. Isto tako
оmоgućuје svedoku da uskrati svedočenje: о onome što mu је stranka poverila kao svom
punomoćniku; о onome о čеmu se stranka ili drugo lice ispovedilo svedoku kao verskom
ispovedniku; kao i о činjenicama koje је svedok saznao kao advokat, lekar, ili u vršenju nekog
drugog poziva ili neke druge delatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se
saznalo u vršenju tog poziva ili delatnosti. Najzad, predviđa pravo svedoka da uskrati odgovor
na pojedina pitanja zbog važnih razloga, naročito u ovim slučajevima: ako ni svojim odgovorom
izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike po
krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj do trećeg stepena zaključno, svog bračnog druga i srodnika po
tazbini do drugog stepena zaključno i onda kad je brak prestao, kao i svog staraoca ili staranika,
usvojioca ili usvojenika. Predsednik veća je uvek dužan da upozori svedoka o pravu da može
uskratiti davanje iskaza, odnosno davanje odgovora na postavljena pitanja.
Opravdanost razloga za uskraćivanje svedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocenjuje sud
pred kojim svedok treba da svedoči i o tome donosi rešenje. Ako je potrebno, prethodno će o
tome da sasluša stranke. Protiv tog rešenja suda stranke imaju pravo na posebnu žalbu, a svedok
može ovo rešenje da pobija u žalbi protiv rešenja o novčanoj kazni ili o zatvoru zbog toga što je
uskratio svedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.
Stranka koja predlaže da se određeno lice sasluša kao svedok mora prethodno da navede o čemu
svedok treba da svedoči kao i da navede njegovo ime i prezime, zanimanje i boravište.
Pozivanje svedoka vrši se dostavljanjem pismenog poziva u kome se navodi ime i prezime
pozvanog, vreme i mesto dolaska, predmet po kome se poziva i naznačenje da se poziva kao
svedok. U pozivu, svedok će da se upozori na posledice neopravdanog izostanka i na pravo na
naknadu troškova. Sud može da naloži stranci da obavesti svedoka čije je saslušanje određeno o
mestu, danu i času održavanja ročišta.
Svedoči koji zbog starosti, bolesti ili teških telesnih mana ne mogu da se odazovu pozivu
saslušaće se u svom stanu ili će se izvesti dokaz čitanjem njihove pisane izjave, odnosno
saslušanjem putem konferencijske veze, korišćenjem uređaja za tonsko i optičko snimanje.
Svedoči se saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svedoka koji će se kasnije saslušavati.
Svedok je dužan da odgovore daje usmeno. Svedok će prethodno da se opomene da je dužan da
govori istinu i da ne srne ništa da prećuti, a zatim će da se upozori na posledice davanja lažnog
iskaza. Posle toga, sud će od svedoka da uzme podatke o imenu i prezimenu, imenu oca,
zanimanju, boravištu, mestu rođenja, godinama starosti i njegovim odnosom sa strankama.
Svedok se poziva da iznese sve što mu je poznato o činjenicama o kojima treba da svedoči, a
zatim mogu da mu se postavljaju pitanja radi proveravanja, dopune ili razjašnjenja. Nije
dozvoljeno da se postavljaju (sugestivna) pitanja u kojima je već sadržan odgovor na pitanje.
Sud će od svedoka uvek zatražiti da se izjasni odakle mu je poznato ono o čemu svedoči.
Svedoči mogu da se suoče, ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni
svedoči se saslušaju posebno o svakoj okolnosti o kojoj se ne slažu i njihov odgovor uneće se u
zapisnik.
Svedok koji ne zna jezik na kome se vodi postupak saslušaće se preko prevodioca. Ako je
svedok gluv, pitanja će da mu se postavljaju pismeno, a ako je nem, pozvaće se da odgovara u
pisanoj formi. Ako saslušanje ne može da se izvrši na ovaj način, pozvaće se tumač. Sud će
prevodioca, odnosno tumača da upozori na dužnost istinitog prenošenja pitanja koja se svedoku
postavljaju i izjava koje svedok daje.
Ako svedok koji је uredno pozvan ne dođe, а izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili
opravdanog razloga udalji sa mesta gde treba da bude saslušan, sud može da naredi da se
prinudno dovede i snosi troškove dovođenja, а može i da ga kazni novčanom kaznom od 10. 000
do 150.000 dinara. Sud će na zahtev stranke, da odluči da je svedok dužan da naknadi troškove
koje је prouzrokovao svojim neopravdanim izostankom, odnosno neopravdanim odbijanjem da
svedoci. Ako svedok naknadno opravda svoj izostanak, sud će da stavi van snage svoje rešenje о
kazni, а može svedoka sasvim ili delimično da oslobodi od naknade troškova. Sud može da stavi
van snage svoje rešenje о kazni i ako svedok naknadno pristane da svedoci.
Ako svedok pošto је upozoren na posledice dođe i uskrati svedočenje ili odgovor na pojedino
pitanje, а sud oceni da su razlozi uskraćivanja neopravdani, može da ga kazni novčanom kaznom
od 10.000 do 150.000 dinara, а ako i posle toga odbije da svedoci, može ponovo novčano da se
kazni. Žalba protiv rešenja о novčanoj kazni ne zadržava izvršenje rešenja, osim ako se u toj
žalbi роbiја i odluka suda kojom nisu usvojeni razlozi svedoka za uskraćivanje svedočenja ili
odgovora na pojedino pitanje.
Ako је potrebno da se vojno lice i pripadnik policije prinudno dovede radi svedočenja, sud će da
se obrati njihovom starešini radi prinudnog dovođenja.
Svedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za ishranu i prenoćište, kao i na
naknadu izgubljene zarade. Svedok treba da zahteva naknadu odmah ро saslušanju, а u
suprotnom gubi pravo na naknadu, о čemu је sud dužan da upozori svedoka. U rešenju kojim se
određuju troškovi svedoka sud će da odluči da se određeni iznos isplati iz položenog predujma, а
ako predujam nije položen, naložiće stranci da određeni iznos plati svedoku u roku od osam dana.
Žalba protiv tog rešenja ne zadržava njegovo izvršenje.
4) Veštaci. Veštak је lice koje koristeći se svojim stručnim znanjem iznosi svoja zapažanja
(nalaz) i daje mišljenje о činjenicama koje su predmet dokazivanja. Veštak može biti lice koje
ispunjava uslove da budе svedok, ali uz to mora imati stručno znanje za utvrđivanje, odnosno
razjašnjenje neke činjenice. Sud koristi ovo dokazno sredstvo kad sam nema potrebno stručno
znanje koje treba upotrebiti.
Predlog za izvođenjem dokaza veštačenjem, pisani nalaz i mišljenje veštaka odgovarajuće struke
u vezi sa utvrđivanjem ili razjašnjenjem činjenica za koje је potrebno stručno znanje kojim sud
ne raspolaže, kao i izjašnjavanje suprotne stranke, ро nalogu suda, podnose se sudu najkasnije
do završetka pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije
održano. Stranka koja predlaže izvođenje dokaza veštačenjem dužna је da u predlogu naznači
predmet veštačenja, а može da predloži i određeno lice za veštaka. Sud će suprotnoj stranci da
dostavi predlog radi izjašnjavanja.
Ako nijedna stranka ne predloži veštačenje ili u ostavljenom roku ne obezbedi troškove za
veštačenje ili se ne podvrgne veštačenju sud će o tim t racama da odluči, primenom pravila o
teretu dokazivanja. Stranka može sudu da priloži pisani nalaz i mišljenje veštaka odgovarajuće
struke, ako je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud
ne raspolaže. Ovaj nalaz i mišljenje sud će da dostavi suprotnoj stranci na izjašnjavanje. Sud
može rešenjem da odredi da se izvođenje dokaza veštačenjem sprovede čitanjem pisanog nalaza
i mišljenja koje je stranka priložila, ali uz uslov da je pre toga zatražio izjašnjenje suprotne
stranke. Sud može da odredi izvođenje dokaza veštačenjem po službenoj dužnosti, ako je to
propisano zakonom. Veštačenje, po pravilu, vrši jedan veštak. Sud može da odredi dva ili
veštaka ako oceni da je veštačenje složeno. Veštaci se određuju iz registra sudskih veštaka, za
određenu oblast veštačenja. Sud rešenjem određuje veštaka, ako se stranke ne sporazumeju o
veštaku ili ako dokaz veštačenjem nije izveden čitanjem pisanog nalaza i mišljenja koji je
stranka priložila. Ako za određenu oblast veštačenja nema sudskog veštaka upisanog registar
sudskih veštaka za odgovarajuću oblast veštačenja, veštačenje može da obavi lice odgovarajuće
struke koje će sud da odredi. Lice koje sud odredi je dužno da pre veštačenja da izjavu da će
nalaz i mišljenje dati po pravilima struke i svom najboljem znanju, objektivno i nepristrasno.
Sud će veštaka, na njegov zahtev, da oslobodi dužnosti veštačenja iz razloga iz kojih svedok
može da uskrati svedočenje ili odgovor na pojedino pitanje. Sud može veštaka, na njegov
zahtev, da oslobodi dužnosti veštačenja i iz drugih opravdanih razloga. Oslobođenje od dužnosti
veštačenja može da traži i ovlašćeno lice organa ili organizacije u kojoj je veštak zaposlen.
Veštak može da bude isključen ili izuzet iz istih razloga kao i sudija ili |sudija porotnik, a za
veštaka može da se odredi lice koje je ranije bilo saslušano kao svedok. Stranka je dužna da
podnese zahtev za izuzeće veštaka kad sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije pre
početka izvođenja roka za veštačenjem. O zahtevu za isključenje i izuzeće veštaka odlučuje sud
rešenjem protiv kog nije dozvoljena žalba. Ako je stranka saznala za razlog za isključenje ili
izuzeće veštaka posle izvršenog veštačenja i prigovara veštačenju iz tog razloga, sud će da
postupi kao da je zahtev za isključenje ili izuzeće podnet pre izvršenog veštačenja.
Sud će kazniti novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara veštaka fizičko lice, odnosno od
30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice koje obavlja veštačenje, ako veštak ne dođe na ročište
iako je uredno pozvan, a izostanak ne opravda ili ako u ostavljenom roku ne podnese svoj nalaz
i mišljenje, ili bez opravdanog razloga odbije da vrši veštačenje.
Na zahtev stranke sud može rešenjem da naloži veštaku da naknadi troškove koje je
prouzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vrši veštačenje.
Veštak ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova ishrane i smeštaja, u skladu sa posebnim
propisom, na izgubljenu zaradu i troškove veštačenja, kao i pravo na nagradu za izvršeno
veštačenje. u pogledu naknade troškova i nagrade veštaka shodno se primenjuju odredbe о
naknadi troškova svedoku. Stranka koja је predložila veštačenje ili ako је sud naložio stranci da
snosi troškove veštačenja određenog ро službenoj dužnosti, plaća naknadu i nagradu veštaku, а о
izvršenom plaćanju podnosi dokaz sudu u roku od osam dana od dana uplate.
Sud određuje veštačenje posebnim rešenjem koje sadrži: predmet spora, predmet veštačenja, rok
za dostavljanje sudu nalaza i mišljenja u pisanom obliku, lično ime ili naziv lica kome је
povereno veštačenje kao i podatke iz registra veštaka. Rok za podnošenje sudu nalaza i mišljenja
ne može da bude duži od 60 dana. Sud će u rešenju da upozori veštaka da је dužan da obavesti
stranke о danu određenom za veštačenje, ako је njihovo prisustvo potrebno, da nalaz i mišljenje
mora da izradi u skladu sa pravilima struke objektivno i nepristrasno, na posledice nedostavljanja
nalaza i mišljenja u određenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i obavesti ga о
pravu na nagradu i naknadu troškova. Rešenje о određivanju veštaka ро službenoj dužnosti sadrži
i podatke о iznosu predujma za veštačenje i nalog strankama za plaćanje predujma u određenom
roku.
Veštak svoj pisani nalaz i mišljenje podnosi sudu najkasnije 15 dana pre ročišta. Sud dostavlja
strankama nalaz i mišljenje najkasnije osam dana pre zakazane rasprave. Ako veštak dostavi nalaz
i mišljenje koji је nejasan, nepotpun ili protivrečan sam sebi, sud će da naloži veštaku da dopuni
ili ispravi nalaz i mišljenje i odrediće rok za otklanjanje nedostataka, odnosno pozvaće veštaka da
se izjasni na ročištu.
Pisani nalaz veštaka mora da sadrži: obrazloženje sa navođenjem činjenica i dokaza na kojima је
nalaz zasnovan i stručno mišljenje; podatke о tome gde i kada је izvršeno veštačenje; podatke о
licima koja su prisustvovala veštačenju, odnosno о licima koja nisu prisustvovala, а uredno su
pozvana; i podatke о priloženim dokumentima.
Ako stranka ima primedbe na nalaz i mišljenje sudskog veštaka dostaviće ih u pisanom obliku, u
roku koji sud odredi za izjašnjavanje. Stranka može da angažuje stručnjaka ili drugog veštaka
upisanog u registar sudskih veštaka, koji će da sačini primedbe na dostavljeni nalaz i mišljenje ili
nov nalaz i mišljenje u pisanom obliku. Na ročištu za glavnu raspravu sud može da ih pročita i da
dozvoli tom licu da učestvuje u raspravi, postavljanjem pitanja i davanjem objašnjenja. Sud će na
ročištu da raspravi primedbe i pokušaće da usaglasi nalaze i stručna mišljenja veštaka. Ako se na
ročištu ne usaglase nalaz i stručna mišljenja veštaka, odnosno ako sud smatra da bitne činjenice
nisu dovoljno raspravljene, sud će da odredi novo veštačenje koje će da poveri drugom veštaku i
о tome će da obavesti stranke. U tom slučaju stranke snose troškove veštačenja na jednake
delove.
Ako veštak ne podnese nalaz i mišljenje u određenom roku, kao i ako u datom roku po nalogu
suda ne otkloni nedostatke u svom nalazu i mišljenju, sud može, na predlog stranke, da odredi
drugog veštaka, pošto istekne rok koji je strankama odredio da se o tome izjasne, a uz to, sud će
veštaka kazniti novčanom kaznom i obavestiće o tome ministarstvo nadležno za poslove
pravosuđa radi pokretanja postupka brisanja veštaka iz registra sudskih veštaka.
Ako je određeno više veštaka, oni mogu da podnesu zajednički nalaz i mišljenje ako se u nalazu i
mišljenju slažu. Ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki veštak posebno iznosi svoj nalaz i
mišljenje.
Ako se podaci veštaka o njihovom nalazu bitno razlikuju ili ako je nalaz jednog ili više veštaka
nejasan, nepotpun ili u protivrečnosti sam sa sobom ili sa utvrđenim okolnostima, a ti nedostaci
ne mogu da se otklone ponovnim saslušanjem veštaka ili se pojavi sumnja u pravilnost datog
mišljenja, sud će na predlog stranke da odredi novo veštačenje.
Odredbe ZPP o veštacima shodno se primenjuju i na prevodioce i tumače.
Tumač je od suda ovlašćeno lice koje u postupku prevodi iskaz svedoka, stranke itd. radi
izvođenja dokaza, a koje ne poznaje jezik na kome se vodi postupak ili koje se ne može normalno
sporazumevati sa drugima (gluv; nem; gluvonem itd. ). Ova obaveza postoji i onda kad bi se sud
koji vodi postupak mogao sporazumeti sa njima na njihovom jeziku, kako bi se pružila
mogućnost i drugim učesnicima u postupku da neposredno prate tok raspravljanja. U stvari,
tumač je vrsta veštaka koji pomaže sudu u njegovom radu. Iz tog razloga predviđa se pravilima
postupka da se propisi o veštačenju i veštacima shodno primenjuju i na sudske tumače. Pod
pojmom veštaka ne podrazumeva se prevodilac koga stranka i drugi učesnici u postupku
angažuju da im pomaže, kada ne znaju jezik na kome se vodi postupak. Ovlašćeni sudski tumači
postoje naročito pri sudovima gde se ukaže takva potreba (veća mesta; mesta gde ima narodnosti;
nacionalnih manjina i sl.).
5) Saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka predviđeno je samo u parničnom postupku. Dokaz
saslušanjem stranaka, za razliku od ostalih dokaznih sredstava, ima supsidijaran karakter, tj.
izvodi se kad nema drugih dokaza ili kad i pored izvedenih drugih dokaza sud nađe da je
potrebno saslušati stranke radi utvrđivanja bitnih činjenica. Dakle, sud će odlučiti da ovaj dokaz
izvede po svojoj inicijativi, a kad za to postoji predlog stranke, sud ceni po svojoj slobodnoj oceni
da lije potrebno da se ovaj dokaz izvede.
U praksi, često već u tužbi stranke predlažu saslušanje stranaka. Ovaj predlog sud uvek treba da
ocenjuje s obzirom na druge dokaze koji se predlažu. Sud pre svega treba da izvidi naročito o
kojoj činjenici stranke treba da se saslušaju i da oceni da li o toj činjenici već ne postoje drugi
dokazi. Sud može da odluči da i pored drugih izvedenih dokaza izvede dokaz saslušanjem
stranaka, ali tada u rešenju iznosi koje su to važne okolnosti zbog kojih je potrebno saslušanje
stranke.
Pošto se stranka saslušava u sopstvenoj stvari, ona se ne može na saslušanje prinuditi, kao što se
može svedok. Zakon izričito predviđa da se prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi
saslušanja stranaka, ne mogu primeniti nikakve mere prinudne prirode, niti se stranka može
prinuditi na davanje iskaza.
Sud će s obzirom na sve okolnosti da oceni od kakvog је značaja što stranka nije došla na
saslušanje ili što је uskratila iskaz. Tо ne znači da stranka prilikom izvođenja dokaza
saslušanjem stranaka može da iznosi neistine, jer stranka može da odgovara krivično za lažan
iskaz. Stranke se saslušavaju, ро pravilu, na ročištu, neposredno.
Sud može da odluči rešenjem, ро službenoj dužnosti ili na predlog stranke, da se stranka sasluša
putem konferencijske veze, korišćenjem uređaja za tonsko ili optičko snimanje. Protiv tog
rešenja nije dozvoljena posebna žalba. Stranke imaju pravo na kopiju snimka.
Dokaz saslušanja stranaka izvodi se, ро pravilu, saslušanjem оbе stranke.
Sud može da odluči da se sasluša samo jedna stranka, ako se uverio da drugoj stranci, odnosno
licu koje se ima saslušati za tu stranku nisu poznate sporne činjenice ili ako saslušanje te stranke
nije moguće. Sud ovako može da postupi ako jedna od stranaka uskrati davanje iskaza ili se nе
odazove pozivu suda. Ako u toku postupka stranka umre ili ponovno saslušanje stranke nije
moguće ili је otežano iz drugih razloga, sud će da pročita zapisnik sa iskazom te stranke koji је
ranije dat pred sudom.
Izvođenjem dokaza saslušanjem stranaka zamolnim putem dozvoljeno је samo ako zbog
neotklonjivih smetnji stranka ne može lično da dođe ili ako bi njen dolazak prouzrokovao
nesrazmerne troškove.
Za parnično nesposobnu stranku saslušava se nјеn zakonski zastupnik. Umesto i pored
zakonskog zastupnika može se saslušati i sama stranka, ako је njeno saslušanje moguće. Za
pravno lice saslušaće se lice koje је zakonom ili pravilima određeno da ga zastupa. Ako u sporu
na jednoj strani učestvuje više lica kao suparničari, sud će odlučiti da li će se svi saslušati ili
samo neki od njih.
Poziv za ročište nа kome će se izvoditi dokaz saslušanjem stranaka dostavlja se lično strankama,
odnosno licu koje će se za stranku saslušati, sa naročitim upozorenjem da će se nа ročištu
izvoditi dokaz saslušanjem stranaka, kao i da stranka koja dođe na ročište može biti saslušana u
odsustvu druge stranke. Ove odredbe služe kao procesne garanti je pravilnom izvođenju jednog
dokaznog sredstva, koje može da ima odlučujući značaj za razrešenje spora stranaka, pošto је
sud ovlašćen da oceni od kakvog је značaja što stranka nije došla na saslušanje ili što је uskratila
iskaz.
Dokaz saslušanjem stranaka treba razlikovati od informativnog saslušanja stranaka, kojima sud
ispunjava svoju dužnost da rasvetljava sporna pitanja i da podstiče stranke da upotpunjuju
procesnu gradu. Tada stranka ima svojstvo procesnog subjekta tako da objašnjenja i dopune koje
sudu daje imaju karakter parničnih radnji. Odredbe ZPP o izvođenju dokaza svedočenjem
primenjuju se i prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka, ukoliko nije drugačije izričito
propisano za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.
4. Obezbeđenje dokaza
Ako postoji opravdana opasnost da neki dokaz neće moći da se izvede ili da će njegovo kasnije
izvođenje da bude otežano, može da se u toku kao i pre pokretanja parnice predloži da se izvede
dokaz obezbeđenja dokaza. Obezbeđenje dokaza može da se predloži i nakon što odluka kojom
se postupak okončava postane pravnosnažna, ako je to potrebno za postupak po vanrednim
pravnim lekovima. Postupak za obezbeđenje dokaza je hitan.
U postupku obezbeđenja dokaza pre pokretanja parnice, ne može da se izvodi dokaz saslušanjem
stranaka.
O predlogu za izvođenje dokaza podnetom u toku parničnog postupka, odlučuje sud koji vodi
postupak. Kad se traži obezbeđenje dokaza pre pokretanja postupka, kao i u hitnim slučajevima
ako je postupak već u toku, nadležan je niži sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari
koje treba da se razgledaju, odnosno na čijem području boravi lice koje treba naslušati.
U podnesku kojim traži obezbeđenje dokaza predlagač je dužan da navede činjenice koje treba da
se dokažu, dokaze koji treba da se izvedu i razloge zbog kojih smatra da kasnije dokaz neće moći
da se izvede ili da će njegovo izvođenje da bude otežano. U podnesku po mogućstvu treba da se
navede ime i prezime protivnika i njegovo prebivalište, odnosno boravište. Podnesak u kome je
predloženo obezbeđenje dokaza dostaviće se protivniku, ako je poznat. Ako postoji opasnost
zbog odlaganja, sud će o predlogu da odluči i bez prethodnog izjašnjavanja protivnika. Sud može,
radi učestvovanja na ročištu za izvođenje dokaza, da postavi privremenog zastupnika protivniku
koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište. Sud može u hitnim slučajevima da odredi da
izvođenje dokaza započne i pre nego što se rešenje kojim se usvaja predlog za obezbeđenje
dokaza dostavi protivniku.
U rešenju kojim se usvaja predlog sud će da zakaže ročište za izvođenje dokaza, navede činjenice
o kojima će da se izvode dokazi, kao i dokaze koji će da se izvedu, a ako je potrebno imenovaće i
veštake. Protiv rešenja suda kojim se usvaja predlog za obezbeđenje dokaza, kao i protiv rešenja
kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne pre nego što se rešenje dostavi protivniku, nije
dozvoljena žalba.
Ako su dokazi izvedeni pre nego što je postupak pokrenut, zapisnik o izvođenju dokaza čuvaće se
kod suda pred kojim su dokazi izvedeni. Ako je parnični postupak u toku, a obezbeđenje dokaza
nije izveo parnični sud, zapisnik se dostavlja parničnom sudu. Sud će o izvedenim dokazima da
obavesti protivnu stranku, bez odlaganja. U sudskoj praksi obezbeđenje dokaza se ređe koristi.
VI. PRESUDA
Ро ZPP postoje dve vrste odluka: presuda i rešenje. U slučajevima kad ne odlučuje presudom,
sud odlučuje rešenjem.
1. Opšte odredbe
Presudom sud odlučuje о zahtevu koji se odnosi na glavnu stvar i sporedna traženja. Ako postoji
više zahteva, sud će о svim zahtevima, ро pravilu, da odluči jednom presudom. Ako је više
parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja, а postoje uslovi da se konačno odluči samo о
jednoj parnici, može da se donese presuda samo u pogledu te parnice.
Sud može da presudom nalozi tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako је ona dospela do
zaključenja glavne rasprave. Ako sud usvoji zahtev za izdržavanje, za naknadu štete u vidu rente
zbog izgubljene zarade ili drugih prihoda ро osnovu rada ili zbog izgubljenog izdržavanja, može
da nalozi tuženom i činidbe koje nisu dospele. Presuda kojom је tuženom naloženo da preda ili
preuzme stvari date u zakup, može da se donese i рre prestanka zakupodavnog odnosa.
Ako је tužilac u tužbi tražio da mu se preda određena stvar ili tuženom naloži ispunjenje neke
činidbe, а istovremeno је u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da је voljan da
umesto stvari primi neku drugu činidbu ili novčani iznos, sud će ako usvoji tužbeni zahtev, da
izrekne u presudi da tuženi može da se oslobodi od davanja stvari ili činidbe čije mu је
ispunjenje naloženo, ako plati taj novčani iznos ili ispuni tu drugu činidbu.
Kad se stranci u presudi nalaze izvršenje neke činidbe, odrediće se i rok u kome је ovu činidbu
dužna da izvrši. Rok za izvršenje činidbe је 15 dana, ako posebnim propisima nije drugačije
predviđeno. Sud može da odredi duži rok za izvršenje činidbe koja se ne sastoji u novčanom
davanju. U meničnim i čekovnim sporovima rok za izvršenje činidbe је osam dana. Rok za
izvršenje činidbe počinje da teče narednog dana od dana dostavljanja prepisa presude stranci
kojoj је naloženo izvršenje.
2. Vrste presuda
Zakonom о parničnom postupku propisano је donošenje: delimične presude, međupresude,
presude na osnovu priznanja, presude na osnovu odricanja, presude zbog propuštanja, presude
zbog izostanka i dopunske presude. Takođe su propisane i odredbe: о donošenju i objavljivanju
presude, pisanoj izradi presude, pravosnažnosti presude i ispravljanju presude.
1. Delimična presuda. Ako od više tužbenih zahteva, usled priznanja, odricanja ili na
osnovu raspravljanja, samo za neke postoje uslovi za ko načnu odluku ili ako su
samo za deo jednog zahteva ispunjeni uslovi za konačnu odluku, sud može u
pogledu tih zahteva, odnosno dela zahteva, da zaključi raspravu i donese presudu
(delimična presuda). Sud će prilikom odlučivanja da li će doneti delimičnu
presudu, naročito uzeti u obzir veličinu zahteva ili dela zahteva koji ispunjava
uslove za donošenje odluke. Delimičnu presudu sud može doneti i kad je podneta
protivtužba, ako postoje uslovi za donošenje odluke samo o zahtevu tužbe ili
zahtevu protivtužbe. Delimična presuda je samostalna presuda u pogledu pravnih
lekova i izvršenja, što znači da se može pobijati žalbom, kao i vanrednim pravnim
lekovima, kao i da može biti izvršena nezavisno od preostalih zahteva, odnosno
dela tužbenog zahteva.
2. Međupresuda. Ako je tuženi osporio i osnov tužbenog zahteva i visinu tužbenog
zahteva, a u pogledu osnova stvar ispunjava uslove za donošenje odluke, sud može
iz razloga celishodnosti da presudom samo utvrdi postojanje osnova tužbenog
zahteva (međupresuda). Do pravnosnažnosti međupresude sud će da zastane sa
raspravljanjem o iznosu tužbenog zahteva. Međupresuda ima dejstvo samo u
postupku u kome je doneta.
3. Presuda na osnovu priznanja. Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna
tužbeni zahtev sud će bez daljeg raspravljanja da donese presudu kojom usvaja
tužbeni zahtev (presuda na osnovu priznanja). Sud neće da donese presudu na
osnovu priznanja i kad su ispunjeni uslovi, ako nađe da je reč o zahtevu kojim
stranke ne mogu da raspolažu (član 3. stav 3). Donošenje presude na osnovu
priznanja odložiće se ako je potrebno da se o okolnostima o postojanju zahteva sa
kojim stranke ne mogu da raspolažu prethodno pribave obaveštenja. Priznanje
tužbenog zahteva, na ročištu ili u podnesku, tuženi može da opozove do donošenja
presude i bez pristanka tužioca.
4. Presuda na osnovu odricanja. Ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave
odrekne tužbenog zahteva, sud će bez daljeg raspravljanja da donese presudu
kojom odbija tužbeni zahtev (presuda na osnovu odricanja).
Sud neće doneti presudu na osnovu odricanja i kad su ispunjeni uslovi, ako nađe
da je reč o zahtevu kojim stranke ne mogu da raspolažu (član 3. stav 3). Za
odricanje od tužbenog zahteva nije potreban pristanak tuženog. Donošenje presude
na osnovu odricanja odložiće se ako je potrebno da se o okolnostima o postojanju
zahteva sa kojim stranke ne mogu da raspolažu prethodno pribave obaveštenja.
Odricanje od tužbenog zahteva, na ročištu ili u podnesku, tužilac može da opozove
do donošenja presude i bez pristanka tuženog.
5. Presuda zbog propuštanja. Ako tuženi ne podnese odgovor na tužbu u određenom
roku, sud donosi presudu kojom usvaja tužbeni zahtev (presuda zbog
propuštanja), ako su ispunjeni sledeći uslovi: 1) da je tuženom uredno dostavljena
tužba sa poukom o posledicama propuštanja; 2) da činjenice na kojima se zasniva
tužbeni zahtev nisu u suprotnosti sa dokazima koje је sam tužilac podneo ili sa
činjenicama koje su opštepoznate; 3) da osnovanost tužbenog zahteva proizlazi iz
činjenica navedenih u tužbi; 4) da ne postoje opštepoznate okolnosti iz kojih
proizlazi da su tuženog sprečili opravdani razlozi da odgovori na tužbu. Ako iz
činjenica navedenih u tužbi ne proizilazi osnovanost tužbenog zahteva, sud će da
zakaže pripremno ročište, а ako tužba na pripremnom ročištu nije preinačena, sud
će doneti presudu kojom se tužbeni zahtev odbija.
Donošenje presude zbog propuštanja može se odložiti i ako nema dokaza da је
tuženom uredno dostavljena tužba, а nesumnjivo је da mu је tužba poslata. U
tom slučaju sud će odrediti rok koji ne može da bude duži od 30 dana za
dostavljanje u Republici Srbiji, odnosno duži od roka potrebnog za dostavljanje
pismena državljanima Republike Srbije u inostranstvu (član 133· stav 2. ZPP),
da se proveri da li је tuženom uredno dostavljena tužba. Ako se u određenom
roku utvrdi da је tuženom bila uredno dostavljena tužba, sud će doneti presudu
zbog propuštanja.
Presuda zbog propuštanja neće se doneti i kad su ispunjeni navedeni uslovi , ako
sud nađe da је reč о zahtevu kojim stranke ne mogu da raspolažu (Član 3. stav 3).
Donošenje presude zbog propuštanja odložice se ako је potrebno da se о
okolnostima о postojanju zahteva sa kojim stranke ne mogu da raspolažu
prethodno pribave obaveštenja.
U slučajevima kada је donošenje presude zbog propuštanja odloženo radi
prethodnog pribavljanja obaveštenja u vezi sa postojanjem zahteva sa kojim
stranke ne mogu slobodno raspolagati ili radi pribavljanja dokaza da је tuženom
uredno dostavljena tužba а nesumnjivo је da mu је tužba poslata, presudu zbog
propuštanja sud može da donese bez izjašnjavanja stranaka.
6. Presuda zbog izostanka. Kad tuženi kome tužbа nije dostavljena na odgovor, već
mu је tužba dostavljena zajedno sa pozivom na ročište, ne dođe na pripremno
ročište ili na prvo ročište za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano ili
ako dođe na ta ročišta, ali neće da se upusti u raspravljanje, а ne ospori tužbeni
zahtev, sud će doneti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtev (presuda zbog
izostanka) ako su ispunjeni sledeći uslovi: 1) da je tuženi uredno pozvan; 2) da
tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtev; 3) da osnovanost tužbenog zahteva
proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi; 4) da činjenice na kojima se zasniva
tužbeni zahtev nisu u suprotnosti sa dokazima koje је sam tužilac podneo ili sa
činjenicama koje su opštepoznate; 5) da ne postoje opštepoznate okolnosti zbog
kojih tuženi nije mogao da dođe na ročište. Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne
proizilazi osnovanost tužbenog zahteva, а tužba na ročištu nije preinačena, sud će
da donese presudu kojom se tužbeni zahtev odbija.
Donošenje presude zbog izostanka može se odložiti i ako nema dokaza da je tuženi
uredno pozvan, а nesumnjivo је da mu je poziv upućen. U tom slučaju sud će da
odredi rok, koji ne može da bude duži od 30 dana za dostavu u Republici Srbiji,
odnosno duži od roka potrebnog za dostavljanje u inostranstvu smislu člana 133·
stav 2. ZPP, da se proveri da li је tuženi uredno pozvan. Ako se u određenom roku
utvrdi da je tuženi bio uredno pozvan, sud će, i bez izjašnjavanja stranaka, doneti
presudu zbog izostanka.
Presuda zbog izostanka neće se doneti i kad su ispunjeni uslovi za njeno
donošenje, ako se radi o zahtevima iz člana 3. stav 3. kojima stranke ne mogu da
raspolažu. Donošenje presude zbog izostanka odložiće se ako je potrebno da se o
okolnostima o postojanju zahteva sa kojim stranke ne mogu da raspolažu
prethodno pribave obaveštenja.
7. Dopunska presuda. Ako je sud propustio da odluči o svim zahtevima o kojima
mora da se odluči presudom, ili je propustio da odluči o delu zahteva, stranka
može u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude da predloži parničnom sudu
da se izvrši dopuna presude. Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude
u tom zakonskom roku, smatraće se da je tužba u tom delu povučena. Sud će, bez
održavanja ročišta rešenjem odbaciti neblagovremen, odnosno odbiti neosnovan
predlog za dopunu presude.
Ako sud smatra da je predlog za dopunu presude osnovan, zakazaće glavnu
raspravu radi donošenja presude o zahtevu koji nije rešen (dopunska presuda).
Dopunska presuda može da se donese i bez ponovnog otvaranja glavne rasprave
ako ovu presudu donosi isto veće, a zahtev u pogledu koga se traži dopuna je
dovoljno raspravljen. Ako se predlog za dopunu presude odnosi samo na troškove
postupka, odluku o predlogu donosi sud bez održavanja ročišta.
Ako je pored predloga za dopunu presude izjavljena i žalba protiv presude,
prvostepeni sud će zastati sa dostavljanjem ove žalbe drugostepenom sudu dok se
ne donese odluka o predlogu za dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu
protiv ove odluke. Ako protiv odluke o dopuni presude bude izjavljena žalba, ova
žalba zajedno sa žalbom protiv presude se dostavlja drugostepenom sudu.
Kad se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostepeni sud
nije presudom odlučio o svim zahtevima stranaka koji su predmet parnice, žalba se
smatra kao predlog stranke da se donese dopunska presuda.
8. Nepostojeća presuda - presuda bez dejstva. Zakonom o parničnom postupku
propisano je u članu 388. da će drugostepeni sud povodom žalbe izjavljene protiv
presude, rešenjem utvrditi da je prvostepena presuda bez dejstva i da je žalba
povučena, ako utvrdi da su stranke zaključile sudsko poravnanje u toku postupka
po žalbi. Derogacija već donete presude moguća je zbog toga stoje po članu 336.
stav 2. ZPP iz 2011. godine omogućeno da se sudsko poravnanje može zaključiti
sve do pravnosnažnog okončanja postupka, što strankama daje mogućnost da
svojom voljom učine sudsku odluku bespredmetnom i bez dejstva. Takva presuda,
međutim, je doneta i ostaje u pravnom sistemu kao svršen, ali nepravnosnažan
pravni akt za koji je sudskim rešenjem utvrđeno da je bez dejstva usled docnijeg
zaključenja sudskog poravnanja.
9. Inače, о nepostojećoj presudi u Zakonu о parničnom postupku ne postoje odredbe.
Međutim, u nauci je poznato da nepostojeća presuda nastaje njenim donošenjem uz
prisustvo nekih apsolutno bitnih povreda postupka, čiji је značaj tako snažan da
doneta presuda ne može steći svojstvo takve odluke. Stoga, nepostojeća presuda ne
može steći svojstvo pravosnažnosti, niti se može pobijati pravnim lekovima.
Međutim, svako ko dokaže postojanje pravnog interesa može tužbom tražiti da se
utvrdi da takva presuda postoji ili podnošenjem predloga žalbenom sudu da
svojom odlukom konstatuje postojanje takve presude uz nalog prvostepenom sudu
da nastavi postupak, bez obzira na protek vremena od njenog donošenja. Isto tako,
to se može utvrditi kao prethodno pitanje u svakom postupku u kome se postavi
pitanje punovažnosti takve presude. Iako se, ро pravilu, zakonom ne navode
povrede postupka koje dovode do nepostojeće presude, а u teoriji shvatanja о tome
variraju, uоbičајеnо је da se takvim povredama smatraju: odsustvo svojstva sudije
kod lica koje је takvu presudu donelo; nedostatak bitnih delova presude;
nerazumljiv sadržaj dispozitiva presude; odsustvo stranačke sposobnosti; suđenje
protiv lica koje ima stranački imunitet itd.
5. Ispravljanje presude
Greške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne greške u pisanju i računanju, nedostatke u
obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom presude ispraviće predsednik veća. о
ispravljanju presude sud može da odluči bez izjašnjavanja stranaka.
Ispravljanje će da se izvrši posebnim rešenjem i uneće se na kraju izvornika presude, а strankama
se dostavlja overeni prepis rešenja.
Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u
izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prepis presude sa naznačenjem da se ovim
prepisom presude zamenjuje raniji prepis. Rok za izjavljivanje pravnog leka u pogledu
ispravljenog dela presude teče od dana dostavljanja ispravljenog prepisa presude.
6. Pravnosnažnost presude
Ustanova pravnosnažnosti је jedan od osnovnih principa pravnog poretka. Ako bi se posle
konačnog presuđenja parnice isti spor mogao ponovo izneti pred sud, ne bi bilo stabilnosti u
pravnim odnosima. Ishod spora u ponovnom suđenju mogao bi biti drukčiji i protivrečne presude
rušile bi autoritet suda. Sporovi moraju imati kraj koji је obeležen nastupanjem pravnosnažnosti
meritorne odluke. Od tog trenutka postignuta je izvesnost u pogledu postojanja spornog
subjektivnog prava i time је u pravnom poretku to subjektivno pravo priznato u tom smislu da mu
se priznaje i pravo da bude i ostvareno, kad je to potrebno, i prinudnim sprovođenjem u život.
Prema odredbama ZPP (čl. 359-361), pravnosnažna је ona presuda koja se više ne može pobijati
žalbom. Sud је vezan za svoju presudu čim је objavljena. Pravnosnažnost presude vezuje se za
činjenično stanje utvrđeno do zaključenja glavne rasprave. Pravnosnažna presuda deluje samo
među strankama i to od dana kad im је dostavljena. Ona deluje i prema trećim licima zbog prirode
spornog prava ili pravnog odnosa, pravnog odnosa koji postoji između stranaka i trećih lica ili ako
је to propisano zakonom. Pravnosnažnost је razlog za odbacaj tužbe, јеr sud tokom celog
postupka ро službenoj dužnosti pazi da li је stvar pravnosnažno presuđena i ako utvrdi da је
parnica pokrenuta о zahtevu о kome је već pravnosnažno odlučeno, odbaciće tužbu. Ako је u
presudi odlučeno о potraživanju koje је tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka о
postojanju ili nepostojanju ovog potraživanja takođe postaje pravnosnažna.
Vrste pravnosnažnosti. Nauka govori о formalnoj pravnosnažnosti koja ima procesnopravno
dejstvo, i materijalnoj pravnosnažnosti koja proizvodi dejstvo u materijalnopravnim odnosima.
Formalna pravnosnažnost znači da se presuda ne može više napadati žalbom (kad istekne rok za
redovni pravni lek; kad se stranka odrekla od pravnog leka ili odustala od uloženog pravnog leka
i kad је doneta presuda u poslednjem stepenu). Materijalna pravnosnažnost odnosi se na sadržinu
formalno pravnosnažne presude i ispoljava u njenom dejstvu koje se sastoji u neosporivosti
utvrđenja da pravo koje је bilo sporno postoji ili ne postoji. Tо dejstvo naziva se još i snaga
zakonske istine- res judicata рrоveritate habetur. U materijalnoj pravnosnažnosti treba
raspoznavati i druga dejstva koja pravnosnažna presuda može imati. To su činjenično,
preobražajno, izvršno i intervencijsko dejstvo. U nauci se govori i o granicama pravosnažnosti,
koje su: objektivne, subjektivne i vremenske.
7. Dejstvo presude
Pravnosnažna presuda je pravni akt koji proizvodi dejstva pre svega u pravima i obavezama
stranaka, ali i u pravnom sistemu uopšte. ZPP pravnosnažnost pojmovno vezuje za one presude
kojima je odlučeno o zahtevu tužbe ili protivtužbe, a svojstvo pravnosnažnosti da je presudi koja
se više ne može pobijati žalbom.
Činjenično dejstvo pravosnažne presude vezuje se za činjenično stanje utvrđeno do zaključenja
glavne rasprave. Ono se ispoljava npr. u presudi kojom se u slučaju smrti tužioca posle
pokretanja brakorazvodne parnice utvrđuje da je tužbeni zahtev bio osnovan (brak se ne razvodi,
jer je prestao smrću tužioca). Činjenično dejstvo ove presude je u tome da preživeli bračni drug
gubi pravo nasleđa. Dalje, potraživanje prema jemcu gasi se, ako sud pravnosnažnom presudom
odbije tužbeni zahtev prema glavnom dužniku.
Preobražajno dejstvo ima preobražajna (konstitutivna) presuda. Pravna promena koju izriče
konstitutivna presuda ostvaruje se trenutkom nastupanja formalne pravnosnažnosti prema obema
strankama. Na primer, nova brakorazvodna tužba posle razvoda braka, bez obzira da li bi se i po
novom osnovu te tužbe brak mogao razvesti, nedopuštena je, jer je konstitutivnom presudom 0
razvodu braka, brak već prestao.
Izvršno dejstvo pripada samo osuđujućoj presudi, posle isteka paricionog roka, nakon čega ona
može biti predmet prinudnog sudskog izvršenja, u skladu sa Zakonom o izvršenju i obezbeđenju.
Intervencijsko dejstvo ispoljava se u parnici u kojoj stranka na čiju je štetu pre toga pravnosnažno
presuđeno, ostvaruje neko svoje pravo prema licu koje je u proteklom sporu uz nju učestvovalo
kao umešač (intervenijent) ili je bilo pozvano da u tom svojstvu uzme učešće.
Objektivne granice pravosnažnosti se odnose na sadržinu dispozitiva presude i to: odluku o
tužbenom zahtevu i svim drugim zahtevima stranaka o kojima je parnica tekla, a u slučaju
prekoračenja tužbenog zahteva i na deo presude kojim je zahtev prekoračen ako tuženi protiv
takve presude ne izjavi žalbu, odnosno odrekne se prava na žalbu ili od nje odustane.
Subjektivne granice pravosnažnosti odnose se na dejstva pravosnažne presude između stranaka
(inter partes), i prema trećim licima. U tom smislu presuda deluje između stranaka, ali izuzetno i
prema trećim licima -prema svima (erga omnes) zbog prirode spornog prava ili pravnog odnosa,
pravnog odnosa koji postoji između stranaka i trećih lica ili ako je to propisano zakonom (erga
omnes), npr. u bračnim i roditeljskim odnosima, kao i o statusnim stvarima uopšte, ili samo
prema određenim trećim licima, npr. prema univerzalnim sukcesorima (naslednicima) stranaka,
ili prema sticaocu spornog prava ako se sticanje vrši u toku parnice.
Vremenske granice pravosnažnosti tiču se činjeničnog stanja na kome је presuda zasnovana i
odnose se samo na činjenice (činjenični skup, činjenično stanje) koje su postojale u momentu
zaključenja glavne rasprave (za presude donete na pripremnom ročištu, važan је momenat kada
је ono zaključeno). Činjenice koje nastanu posle zaključenja glavne rasprave, na kojima se može
zasnovati nov zahtev, omogućuju pokretanje nove parnice i nisu smetnja za vođenje novog
postupka.
VII. REŠENJE
Rešenje је odluka suda kojom se rešava о svim pitanjima koja se pojave u toku postupka, ali se
njim ne okončava parnica u tom smislu da se odlučuje о tužbenom zahtevu kao što se to čini
presudom.
Izuzetno, u mandatnom postupku pojavljuje se odluka kojom se na osnovu tužbe odlučuje о
tužbenom zahtevu na taj način što se tuženom nalaže da udovolji tužbenom zahtevu, ра ako
tuženi ostane pasivan, taj nalog ima karakter odluke kojom se, kao i presudom, spor pokrenut
tužbom pravnosnažno okončava. Ovaj izuzetak jeste izuzetak od pravila da se spor okončava
presudom, ali se to ne čini rešenjem, već mandatnim nalogom.
Drugi izuzetak je rešenje u postupku za smetanje državine. Razlog što se konačna odluka u
postupku zbog smetanja državine zove rešenje је u tome što ta odluka rešava samo pitanje zaštite
poslednjeg faktičkog stanja poseda - državine i ima privremeni karakter ukoliko stranka
nezadovoljna rešenjem, ne pokrene parnicu za zaštitu prava nа posed - državinu. Ро toj novoj
tužbi donosi se meritorna odluka presudom nezavisno od rešenja kojim је okončano pitanje
smetanja državine.
Najzad i odluka о troškovima, kad se nalazi kao deo presude, predstavlja u stvari rešenje (jer toj
odluci ne prethodi nikakvo raspravljanje, već kao osnov služe podneti troškovnici stranaka).
Dakle, rešenjem se ne odlučuje о predmetu spora, ali se tužbom pokrenuta parnica može
okončati i rešenjem, ako se njim odbacuje tužba ili pravni lek, ili ako је reč о posebnim
postupcima- platnom nalogu, smetanju državine.
Rešenja se razlikuju ро tome da li jedno rešenje sud može sam da izmeni ili da ga ukine. Rešenja
koja sud može da menja i uklanja rešavaju pitanja upravljanja parnicom i ona nemaju
neposredan značaj za ishod spora. Na primer, takvo је rešenje о odlaganju ročišta, rešenje kojim
se stranci nalaze da podnese ispravu itd. Rešenja koje sud ne može da menja, jer imaju
neposredan značaj za ishod spora te se na osnovu njih javlja i interes stranke kojoj to rešenje
odgovara, mogu se napadati posebnom žalbom о kojoj odlučuje drugostepeni sud. Tо је slučaj
sa: rešenjima о odbacaju tužbe zbog nedostatka neke procesne pretpostavke ili rešenjima kojima
se odbacuje žalba kao nedopuštena, neblagovremena ili neuredna. Takva su i rešenja kojima sud
konstatuje da je parnica prestala da teče nekom radnjom stranke - povlačenjem tužbe,
odricanjem od pravnog leka.
Sva rešenja koja se donose na ročištu objavljuje predsednik veća, a potom se u roku od osam
dana od objavljivanja dostavljaju strankama u overenom prepisu samo ako je protiv tog rešenja
dozvoljena posebna žalba ili ako se na osnovu rešenja može odmah tražiti izvršenje ili ako to
zahteva upravljanje postupkom. Ako se rešenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima
dejstvo čim je objavljeno.
Rešenja koja sud donosi izvan ročišta saopštavaju se strankama dostavljanjem overenog prepisa
rešenja. Ako se rešenjem odbija predlog jedne stranke bez prethodnog izjašnjavanja protivne
stranke, protivnoj stranci rešenje se neće dostavljati.
Sud je vezan za svoja rešenja ukoliko se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako zakonom
nije drugačije propisano. Pisani sastav rešenja sadrži uvod i izreku, kao i obrazloženje u slučaju
da je protiv njega dozvoljena posebna žalba.
Pravnosnažno rešenje o kaznama izrečenim po odredbama ZPP (procesnim kaznama) izvršava se
po službenoj dužnosti podnošenjem predloga za izvršenje sudu koji ga je doneo.
1. Sudsko poravnanje
Sudsko (procesno) poravnanje je ugovor o predmetu spora zaključen pred nadležnim sudom i
dopušten od njega u toku čitave parnice do njenog pravnosnažnog okončanja. Zaključuje se u
zakonom propisanoj formi i njime stranke u celini ili delimično uređuju svoje dispozitivne
građanskopravne odnose sa dejstvom pravosnažne presude ili svojstvom izvršne isprave ako se
njime utvrđuje obaveza na neko potraživanje. Ono može obuhvatiti predmet spora u celini ili
delimično, mogu mu pristupiti treća lica i prava i obaveze utvrđene poravnanjem mogu biti
vezani za uslov ili rok. Sudsko poravnanje okončava parnicu ili sprečava da do nje dođe. Za
zaključenje sudskog poravnanja stranke ne moraju dokazivati postojanje posebnog pravnog
interesa za okončanje parnice ovim putem.
Sud je dužan da u toku postupka ukaže strankama na mogućnost da se poravnaju pred sudom.
Sudsko poravnanje se uvek zaključuje pred sudom i on ga mora odobriti. Jedino, sud je ovlašćen
da ne dopusti zaključenje sudskog poravnanja, ako se njime uređuju odnosi sa kojima stranke ne
mogu slobodno raspolagati, jer bi takvo poravnanje bilo ništavo. Naime, prema članu 3. st. 3.
ZPP-a, sud neće da dozvoli raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima,
javnim poretkom, pravilima morala i dobrim običajima. U tom slučaju sud rešenjem odbija
zaključenje sudskog poravnanja i obavezan je zastati sa postupkom dok to rešenje ne postane
pravnosnažno.
Pravo na zaključenje poravnanja ne ograničava se na postupak pred prvostepenim sudom već se
proteže i dok teče drugostepeni postupak po žalbi sve dok se parnica pravnosnažno ne završi (čl.
336/2. ZPP). Ovo poravnanje može se zaključiti i kada je o predmetu spora pravosnažno
presuđeno, ali samo u meri kojom se ne vređa postojanje pravnosnažne sudske odluke. Parnični
sud prvog stepena u toku čitavog prvostepenog postupka, obavezno ukazuje strankama na
mogućnost zaključenja sudskog poravnanja i pomaže im da poravnanje zaključe. Sudsko
poravnanje mogu zaključiti i punomoćnici stranaka, a punomoćnici koji nisu advokati samo ako
su punomoćjem izrično ovlašćeni na preduzimanje dispozitivnih parničnih radnji.
Sporazum stranaka o poravnanju unosi se u sudski zapisnik, čija se sadržina mora pročitati
strankama ili je one mogu same pročitati. Nakon konstatacije u tom zapisniku da je pročitan i da
su stranke izjavile da je ono što su čule ili pročitale njihova volja, sud ih poziva da zapisnik o
poravnanju potpišu. Poravnanje se smatra zaključenim tek onog momenta kada ga potpišu obe
stranke, odnosno njihovi ovlašćeni punomoćnici. Na zahtev bilo koje od stranaka sud izdaje
overen prepis zapisnika u kome je sadržana iskazana volja stranaka kroz poravnanje. Kako je u
procesnopravnom smislu sudsko poravnanje izjednačeno sa pravnosnažnom sudskom presudom,
sud je dužan u toku čitavog postupka po službenoj dužnosti da pazi na to da li se parnica vodi o
predmetu o kome je već zaključeno sudsko poravnanje i da odbaci tužbu ukoliko to utvrdi.
Sudsko poravnanje može se pobijati samo tužbom. Ako sudsko poravnanje po podnetoj tužbi
bude poništeno, postupak se nastavlja kao da u parnici sudsko poravnanje nije ni bilo zaključeno.
Ako je sudsko poravnanje zaključeno posle donošenja prvostepene odluke, a pre njene
pravnosnažnosti, sud će doneti rešenje kojim će utvrditi da je prvostepena presuda bez dejstva i
obustaviti postupak (više o tome kod „nepostojeće presude").
Po svojoj pravnoj prirodi, sudsko poravnanje je istovremeno materijalnopravni posao i
procesnopravni ugovor, pa se njegova punovažnost mora procenjivati i po odredbama građanskog
prava i po pravilima građanskog procesnog prava. Ako se stranke u sudskom poravnanju ne
dogovore o troškovima postupka, po samom zakonu svaka stranka snosi svoje troškove. U praksi
nisu retki slučajevi da se ne zaključi sudsko poravnanje zbog nemogućnosti dogovora stranaka o
snošenju sudskih troškova.
Prema čl. 340. ZPP-a, kad je to posebnim zakonom propisano ili kada stranke saglasno predlože
rešavanje spora putem medijacije, sud će zastati sa postupkom i uputiti stranke na medijaciju.
Ukoliko stranke ne reše spor putem medijacije, sud će zakazati ročište za glavnu raspravu po
proteku roka od 30 dana od dana kada stranka obavesti sud da medijacija nije uspela.
3. Vansudsko poravnanje
Dok je u toku parnica pred sudom, stranke mogu sklopiti ugovor o poravnanju van suda u vezi sa
predmetom spora pred sudom (tzv. vansudsko poravnanje). Tim poravnanjem stranke se mogu
dogovoriti i o tome, da tužilac povuče tužbu u tekućoj parnici, ali se on ne mora držati te obaveze
bez ikakvih procesnopravnih posledica.
Ugovorom o poravnanju (V. čl. 1089. ZOO) lica između kojih postoji spor ili neizvesnost o
nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju
neizvesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze. Popuštanje se može sastojati, između
ostalog, u delimičnom ili potpunom priznavanju nekog zahteva druge strane, ili u odricanju od
nekog svog zahteva; u uzimanju na sebe neke nove obaveze; u smanjenju kamatne stope; u
produženju roka; u pristajanju na delimične otplate; u davanju prava na odustanicu. Popuštanje
može biti uslovno. Kad samo jedna strana popusti drugoj, na primer, prizna pravo druge strane, to
nije poravnanje, te ne podleže pravilima o poravnanju. Ne mogu biti predmet poravnanja sporovi
koji se tiču statusnih odnosa.
Ako se vansudsko poravnanje u celini ili delom odnosi na sporno pravo o kome teče parnica, ono
ni u kom slučaju ne utiče na tok postupka odnosno parnice. Međutim, svaka stranka može u
tekućoj parnici - pred sudom, istaći prigovor o tome da je među strankama u sporu postignut
ugovor o poravnanju. O tako istaknutom prigovoru sud rešava presudom prema
(materijalnopravnoj) sadržini vansudskog poravnanja. Karakter vansudskog poravnanja ima i
ugovor o poravnanju, koji bi stranke zaključile nakon nastupanja pravosnažnosti presude kojom je
reseño o predmetu spora. Ovo poravnanje ne dira u pravosnažnost okončanog spora, ali utiče na
materijalnopravne odnose među strankama. U takvom slučaju stranke mogu svoja prava iz
poravnanja ostvarivati tužbom u redovnoj parnici.
Glava druga
4. Ponavljanje postupka
Predlog za ponavljanje postupka podnosi se sudu koji je doneo odluku u prvom stepenu. Predlog
se podnosi protiv pravnosnažne sudske odluke koja se osporava zbog povrede procesnopravnih i
materijalnopravnih normi. U predlogu moraju da se navedu: zakonski osnov po kome se traži
ponavljanje, okolnosti iz kojih proizlazi da je predlog podnet u zakonskom roku i dokazi kojima
se potkrepljuju navodi predlagača.
1) Zakonski razlozi za ponavljanje postupka. Postupak koji je odlukom suda pravnosnažno
okončan može da se po predlogu stranke ponovi: 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako
je sudio sudija koji je po zakonu morao da bude isključen ili je rešenjem suda bio izuzet ili ako je
u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi; 2) ako stranci
nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije bilo omogućeno da
raspravlja pred sudom; 3) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može
da bude stranka u postupku ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno lice ili
ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski zastupnik,
odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za vođenje parnice ili za pojedine
radnje u postupku, osim ako vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u postupku nije
bilo naknadno odobreno; 4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svedoka ili veštaka; 5)
ako se odluka suda zasniva na ispravi koja je falsifikovana ui u kojoj je overen neistinit sadržaj;
6) ako je do odluke suda došlo usled krivičnog dela sudije, odnosno sudije porotnika, zakonskog
zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili trećeg lica; 7) ako stranka stekne
mogućnost da upotrebi pravnosnažnu odluku suda koja je ranije među istim strankama doneta о
istom zahtevu; 8) ako se odluka suda zasniva na drugoj odluci suda ili na odluci nekog drugog
organa, а ta odluka bude pravnosnažno preinačena, ukinuta, odnosno poništena; 9) ako је
naknadno pred nadležnim organom na drugačiji način pravnosnažno, odnosno konačno rešeno
prethodno pitanje na kome је sudska odluka zasnovana; 10) ako stranka sazna za nove činjenice
ili nađe ili stekne mogućnost da upotrebi nove dokaze na osnovu kојih је za stranku mogla da
bude doneta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrebljeni u ranijem postupku;
11) ako stranka stekne mogućnost da upotrebi odluku Evropskog suda za ljudska prava kojom је
utvrđena povreda ljudskog prava, а to је moglo da bude od uticaja na donošenje povoljnije
odluke; 12) ako је Ustavni sud, u postupku ро ustavnoj žalbi, utvrdio povredu ili uskraćivanje
ljudskog ili manjinskog prava i slobode zajemčene Ustavom u parničnom postupku, а to је
moglo da bude od uticaja na donošenje povoljnije odluke.
Iz razloga navedenih u gornjim tač. 1) do 4) ne može se zahtevati ponavljanje postupka, ako је
taj razlog biо bez uspeha iznet u ranijem postupku. Zbog razloga navedenih u tač. 1) i 2) i tač. 7)
do 9), ponavljanje postupka može se dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te
okolnosti da iznese pre nego što је raniji postupak okončan pravnosnažnom sudskom odlukom.
2) Postupak ро predlogu za ponavljanje. Predlog za ponavljanje postupka podnosi se sudu koji
је doneo odluku u prvom stepenu u roku od 60 dana. Početak tog roka se, zavisno od slučaja,
vezuje za dan dostavljanja odluke stranci, za dan saznanja za razlog ponavljanja, za dan kad je
stranka mogla da iznese nove činjenice i dokaze itd. Ро proteku roka od pet godina od dana kad
је odluka postala pravnosnažna, predlog za ponavljanje postupka ne može se više podneti, sem
iz razloga navedenih u članu 426. tač. 11) i 12), koji se tiču novodonetih odluka Evropskog suda
za ljudska prava i Ustavnog suda ро ustavnoj žalbi. Ako је stranci nezakonitim postupanjem
onemogućeno da učestvuje u postupku, predlog za ponavljanje postupka može se podneti do
isteka deset godina od dana kad je odluka postala pravnosnažna.
Neblagovremene, nepotpune ili nedozvoljene predloge za ponavljanje postupka odbaciće
rešenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta. Ako sud ne odbaci predlog, dostaviće
primerak predloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 30 dana odgovori na predlog.
Ročište za raspravljanje о predlogu za ponavljanje postupka održava se pred prvostepenim
sudom, nakon čega sud donosi odluku о predlogu.
Rešenjem kojim se dozvoljava ponavljanje postupka ukinuće se i odluka doneta u ranijem
postupku. Prvostepeni sud će odrediti glavnu raspravu tek ро pravnosnažnosti rešenja kojim se
dozvoljava ponavljanje postupka. Na novoj glavnoj raspravi stranke mogu da iznose nove
činjenice i da predlažu nove dokaze, u skladu sa vremenskim okvirom koji sud odredi.
Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred sudom višeg stepena,
prvostepeni sud će dostaviti predmet sudu višeg stepena radi donošenja odluke. О predlogu za
ponavljanje postupka sud višeg stepena odlučuje bez rasprave. Ako sud višeg stepena nađe da је
opravdan predlog za ponavljanje postupka i da nije potrebno da se drži nova glavna rasprava,
ukinuće odluke donete u ranijem postupku i doneće novu odluku о glavnoj stvari. Tо važi i za
ponavljanje postupka pred Vrhovnim kasacionim sudom koje se može zahtevati samo iz razloga
navedenih u članu 426. tač.1), 6), 11) i 12) ZPP (nepropisan sastav suda, odluka izdejstvovana
krivičnim delom, donete odluke Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda ро ustavnoj
žalbi). Novu odluku о glavnoj stvari Vrhovni kasacioni sud donosi bez rasprave.
Glava četvrta
Glava peta
TROŠKOVI POSTUPКA
1) Parnični troškovi i troškovi u postupku za obezbeđenje dokaza. Parnični troškovi su izdaci
učinjeni u toku ili povodom postupka.
Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo
na nagradu (član 150. ZPP).
Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje је prouzrokovala svojim radnjama.
Каd stranka predlozi izvođenje dokaza, dužna је da ро nalogu suda unapred položi iznos potreban
za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza. Kad izvođenje dokaza
predlažu оbе stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože оbе
stranke nа jednake delove. Ako је sud odredio izvođenje dokaza ро službenoj dužnosti, odrediće
da iznos položi stranka na koju pada teret dokazivanja činjenice о kojoj se izvodi dokaz. Kada se
u toku postupka stranke sporazumeju da se pokuša posredovanje (medijacija), ili sud uputi stranke
na postupak posredovanja sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova ovog
postupka polože оbе stranke na jednake delove. Izuzetno, kad sud ро službenoj dužnosti naređuje
izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi zahteva sa kojima stranke ne mogu slobodno
raspolagati, troškovi za izvođenje dokaza isplaćuju se iz sredstava suda.
Stranka koja u celini izgubi parnicu dužna је da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka
delimično uspe u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspeh odrediti da svaka stranka snosi
svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmeran deo troškova. Sud može odlučiti da
jedna stranka naknadi sve troškove koje је protivna stranka imala ako protivna stranka nije
uspela samo u srazmerno neznatnom delu svog zahteva, а zbog tog dela nisu nastali posebni
troškovi.
Sud će prema rezultatu dokazivanja, odlučiti da li će troškove za izvođenje dokaza snositi jedna
ili оbе stranke u slučaju da stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova ili
će ti troškovi pasti na teret sredstava suda. Sud će prilikom odlučivanja koji će se troškovi
naknaditi stranci uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. О
tome koji su troškovi bili potrebni, kao i о visini troškova, odlučuje sud ceneći sve okolnosti.
Ako је propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmeriće se ро
toj tarifi. Stranka је dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove
koje је prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio. Sud može odlučiti da
zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke naknadi protivnoj stranci troškove koje је
prouzrokovao svojom krivicom.
Tužilac će naknaditi tuženom parnične troškove ako tuženi nije dao povod za tužbu i ako је
priznao tužbeni zahtev u odgovoru na tužbu, odnosno na pripremnom ročištu, а ako se ne
održava pripremno ročište onda na glavnoj raspravi pre nego što se upustio u raspravljanje о
glavnoj stvari. Tužilac koji povuče tužbu dužan је da protivnoj stranci naknadi parnične
troškove, osim ako је povlačenje tužbe usledilo odmah posle ispunjenja zahteva od strane
tuženog. Stranka koja povuce pravni lek dužna је da protivnoj stranci naknadi troškove nastale
povodom pravnog leka.
Svaka stranka snosi svoje troškove ako је parnica završena sudskim poravnanjem ili
poravnanjem posle uspelog posredovanja (medijacije) ako se stranke drukčije ne sporazumeju.
Ako u izlučnoj parnici bude usvojen tužbeni zahtev za izlučenje stvari, а sud utvrdi da је tuženi
kao poverilac u iz vrsnom postupku imao opravdanih razloga da smatra da ne postoje prava
trećih lica na ovim stvarima, odrediće da svaka stranka snosi svoje troškove.
Suparničari snose troškove na jednake delove. Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog
udela u predmetu spora, sud će prema srazmeri tog udela odrediti koliki će deo troškova
naknaditi svaki od suparničara. Suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari,
odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj stranci. Za troškove prouzrokovane
posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara ostali suparničari ne odgovaraju. Umešač
ima pravo na naknadu troškova od protivne stranke samo za parnične radnje preduzete umesto
stranke kojoj se pridružio.
Kad javni tužilac učestvuje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova, ali ne i
pravo na nagradu. Troškovi koje bi ро odredbama ovog zakona trebalo da snosi javni tužilac
isplatiće se iz sredstava suda. Svaka stranka snosi svoje troškove koji su nastali učestvovanjem
javnog tužioca u postupku. Troškovi koje је javni tužilac imao povodom svog učestvovanja u
postupku padaju na teret sredstava javnog tužilaštva. Odredbe о troškovima primenjuju se i na
stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos
koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
О naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtev stranke bez raspravljanja. Stranka је dužna
da u zahtevu opredeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtev za naknadu troškova
stranka је dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju о
troškovima, а ako se radi о donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka је dužna da
zahtev za naknadu troškova stavi u predlogu о kome sud treba da odluči. О zahtevu za naknadu
troškova sud će odlučiti u presudi ili rešenju kojim se završava postupak pred tim sudom. U
slučaju usmenog objavljivanja presude ili rešenja kojim se nalaze naknada troškova, sud može
odlučiti da će iznos troškova odmeriti u pismeno izrađenoj presudi, odnosno rešenju, ako se
rešenje ima dostaviti strankama. U toku postupka sud će posebnim rešenjem odlučiti о naknadi
troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke о glavnoj stvari. Ako
povlačenje tužbe ili pravnog leka nije izvršeno na raspravi zahtev za naknadu troškova se može
staviti u roku od osam dana ро prijemu obaveštenja о povlačenju.
Kad sud odbaci ili odbije pravni lek, odlučiće i о troškovima nastalim u postupku povodom tog
pravnog leka. Kad sud preinači odluku protiv koje је izjavljen pravni lek ili ukine tu odluku i
odbaci tužbu, odlučiće о troškovima celog postupka. Kad se ukine odluka protiv koje је izjavljen
pravni lek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se о troškovima postupka povodom
pravnog leka odluci u konačnoj odluci. Tako sud može postupiti i kad odluku protiv koje је
izjavljen pravni lek samo delimično ukine.
Odluka о troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rešenje ako se
istovremeno ne napada i odluka о glavnoj stvari. Ako jedna stranka napada presudu samo u
pogledu troškova, а druga u pogledu glavne stvari, viši sud će jednom odlukom odlučiti о оbа
pravna leka.
Troškove postupka za obezbeđenje dokaza snosi stranka koja је podnela predlog za obezbeđenje
dokaza. Ona је dužna da naknadi i troškove protivnoj stranci, odnosno postavljenom
privremenom zastupniku. Ove troškove stranka može naknadno ostvarivati kao deo parničnih
troškova, prema uspehu u parnici.
2) Aktorska kaucija. Aktorska kaucija (cautio iudicatum solvi, obezbeđenje parničnih troškova)
obavezuje stranca koji podnosi tužbu domaćem sudu da polozi određeno obezbeđenje u novcu ili
drugom pogodnom obliku na ime parničnih troškova koje tuženik može imati za slučaj da tužilac
izgubi spor. Odredbe о aktorskoj kauciji nisu više sadržane u ZPP-u, već u zakonu kojim se
uređuje postupanje sudova u parničnom postupku sa inostranim elementom.
Ovo obezbeđenje određuje sud ро zahtevu tuženika koji ima pravo da se ne upusti u spor dok
sud pravnosnažno ne odluci о njegovom zahtevu, а ako zahtev bude usvojen - dok stranac ne
polozi utvrđenu kauciju. Time је tuženik zaštićen, posebno u tzv. veksatornim parnicama, od
bespotrebnog izlaganja troškovima postupka i ujedno zajemčeno mu је da će niti obeštećen
ukoliko tužilac ne uspe u sporu. Aktorska kaucija odnosi se ne samo na strane tužioce nego i na
strane umešače pred domaćim sudom. Pri tome, nije od značaja da li је tuženik domaće ili
takođe strano lice.
Multilateralne konvencije, pre svega haške konvencije о građanskom sudskom postupku i brojni
bilateralni međunarodni ugovori, kao i sudska praksa na recipročnoj osnovi, predviđaju
oslobođenje od polaganja aktorske kaucije.
Od polaganja aktorske kaucije oslobođena su i sva lica sa statusom izbeglice kao i apatridi ро
Konvenciji о pravnom položaju lica bez državljanstva (1954).
3) Oslobođenje od plaćanja troškova postupka. Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka
stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove.
Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje
od polaganja predujma za troškove svedoka, veštaka, uviđaja i sudskih oglasa. Sud može
osloboditi stranku i samo od plaćanja taksa. Prilikom donošenja odluke о oslobođenju od plaćanja
troškova postupka sud će ceniti sve okolnosti, а naročito će uzeti u obzir vrednost predmeta spora,
broj lica koje stranka izdržava i prihode i imovinu koje imaju stranka i članovi njene porodice.
Odluku о oslobađanju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na predlog stranke.
Stranka koja zahteva oslobađanje od troškova dužna је da uz predlog navede činjenice i podnese
dokaze kojima se činjenice potvrđuju. Ako је to potrebno i sam sud može ро službenoj dužnosti
da pribavi potrebne podatke i obaveštenja о imovnom stanju stranke koja traži oslobađanje, а
može о tome da sasluša i stranku. Protiv rešenja suda kojim se usvaja predlog stranke nije
dozvoljena posebna žalba.
Sud će u toku čitavog postupka uvažiti pravo stranke na besplatnu pravnu pomoć kad је stranka
potpuno oslobođena od plaćanja troškova postupka (član 168. stav 2), ako је to nužno radi
zaštite prava stranke, od nosno ako је to propisano posebnim zakonom. Sud је dužan da odluci о
pravu na besplatnog punomoćnika u roku od osam dana od dana podnošenja predloga, odnosno
u roku od osam dana od dostavljanja žalbе drugostepenom sudu. U tom slučaju rok za
preduzimanje radnje od koje zavisi zaštita prava stranke teče od dana dostavljanja rešenja kojim
је odlučeno о zahtevu stranke za besplatnu pravnu pomoć. Besplatnog punomoćnika postavlja i
razrešava predsednik suda ро redosledu sa spiska advokata i protiv tog rešenja nije dozvoljena
žalba. Odredbe ZPP о punomoćnicima shodno se primenjuju i na besplatnog punomoćnika.
Kad је stranka potpuno oslobođena od plaćanja troškova postupka, iz sredstava suda isplatiće se
predujam za troškove svedoka, veštaka, uviđaja i izdavanja sudskog oglasa, kao i stvarni izdaci
besplatnog punomoćnika.
Rešenje о oslobođenju od plaćanja troškova i о postavljanju besplatnog punomoćnika prvostepeni
sud može u toku postupka ukinuti ako utvrdi da је stranka u stanju da snosi troškove postupka.
Tom prilikom sud ćе resiti da li će stranka potpuno ili delimično naknaditi i one troškove i takse
od kojih је ranije bila oslobođena kao i stvarne izdatke i nagradu postavljenom zastupniku.
Prvenstveno se imaju naknaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda.
Takse i troškovi isplaćeni iz sredstava suda, kao i stvarni izdaci i nagrada postavljenog
zastupnika, čine deo parničnih troškova. О naknadi ovih troškova od strane protivnika stranke
koja је oslobođena od plaćanja troškova postupka sud će odlučiti ро odredbama о naknadi
troškova. Takse i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje ро službenoj dužnosti
prvostepeni sud od stranke koja је dužna da ih naknadi. Ako је protivniku stranke koja је
oslobođena od plaćanja troškova postupka naloženo da naknadi parnične troškove, а utvrdi se da
on nije u stanju da te troškove plati, sud može naknadno odrediti da troškove plati u celini ili
delimično stranka koja је oslobođena od plaćanja troškova postupka iz onoga što јој је dosuđeno.
Time se ne dira u pravo ove stranke da za ono što је platila traži naknadu od protivnika, s tim što
ova stranka ima pravo da traži od protivnika naknadu troškova koje је platila.
Glava šesta
PRAVNA РОМОĆ
Sudovi su dužni da jedan drugome ukazuju pravnu pomoć u parničnom postupku.
Ako zamoljeni sud nije nadležan da preduzme radnju za koju је zamoljen, ustupiće zamolnicu
nadležnom sudu, odnosno drugom državnom organu, i о tome će obavestiti sud od koga је primio
zamolnicu, а ako mu nadležni sud, odnosno državni organ nije poznat, vratiće zamolnicu.
Ako u jednom mestu postoji više sudova stvarno nadležnih za pružanje pravne pomoći, zamolnica
za pružanje pravne pomoći može se podneti bilo kome od tih sudova, ako posebnim zakonom nije
drugačije propisano.
Sudovi u pružanju pravne pomoći međusobno opšte na jeziku koji je u službenoj upotrebi u
sudu. Ako је pismeno sastavljeno na jeziku nacionalne manjine, а upućuje se sudu u kome jezik
te nacionalne manjine nije u službenoj upotrebi, uz sudsko pismeno na jeziku nacionalne
manjine priložiće se prevod tog pismena na srpski jezik.
Sudovi će ukazivati pravnu pomoć stranim sudovima u slučajevima predviđenim zakonom,
međunarodnim ugovorom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, kao i ako postoji
uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći. U slučaju sumnje о postojanju uzajamnosti,
obaveštenje daje Ministarstvo pravde.
Odredbe u vezi sa preduzimanjem radnji od zamoljenog suda koji nije nadležan, kao i odredbe u
vezi sa postupanjem domaćih sudova ako u jednom mestu postoji više sudova stvarno nadležnih
za pružanje pravne pomoći, vaze i za postupanje sa zamolnicom stranog suda za pružanje
međunarodne pravne pomoći.
Sudovi pružaju pravnu pomoć stranim sudovima na način propisan u domaćem zakonu. Radnja
koja је predmet zamolnice stranog suda može da se preduzme i na način koji zahteva strani sud,
ako takav postupak nije protivan javnom poretku Republike Srbije.
Ako zakonom, međunarodnim ugovorom i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava nije
drugačije predviđeno, sudovi će da uzimaju u postupak zamolnice stranih sudova za pružanje
pravne pomoći, samo ako su dostavljene diplomatskim putem i ako su zamolnica i prilozi
sastavljeni na srpskom jeziku ili ako је priložen overeni prevod.
Ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno, zamolnice domaćih sudova za pravnu
pomoć dostavljaju se stranim sudovima diplomatskim putem. Zamolnice i prilozi moraju da
budu sastavljeni na jeziku zamoljene države ili uz njih mora da budе priložen njihov overeni
prevod. Bilateralnim ugovorima, posebno sa zemljama regiona, postupak ро zamolnicama је
pojednostavljen, а u nekim slučajevima је ugovoreno i neposredno opštenje između sudova.
Glava sedma
Deo treći
VANPARNIČNI POSTUPAК
Glava prva
Glava druga
Deo četvrti
Glava prva
POSTUPAК IZVRŠENJA
I. OPŠTE ODREDBE О POSTUPKU IZVRŠENJA
4. Izvršna isprava
1) Pojam i vrste izvršnih isprava. Izvršna isprava је pravni akt (individualni, а nikad opšti) u
kome је konačno i autoritativno utvrđeno potraživanje čije se ispunjenje vrši u sudskom
izvršnom postupku. Izvršne isprave su samo oni pravni akti koje izričito navodi ZIO, što znači
da se nijedan drugi pravni akt državnog ili drugog organa odnosno tela (institucije) ne smatra
izvršnom ispravom.
Izvršne isprave jesu: 1) izvršna sudska odluka i sudsko poravnanje koji glase na davanje,
činjenje, nečinjenje ili trpljenje; 2) izvršna odluka doneta u prekršajnom ili upravnom postupku i
upravno poravnanje koji glase novčanu obavezu; 3) izvod iz Registra zaloge i izvod iz Registra
finansijskog lizinga; 4) ugovor o hipoteci i založna izjava; 5) plan reorganizacije u stečajnom
postupku čije je usvajanje rešenjem potvrdio sud; 6) javnobeležničke isprave koje imaju snagu
izvršne isprave; 7) sporazum o rešavanju spora putem posredovanja, koji ispunjava uslove
određene zakonom kojim se uređuje posredovanje u rešavanju sporova; 8) isprava koja je
drugim zakonom određena kao izvršna isprava (čl. 41. ZIO).
U našem izvršnom pravu postoje i izvršne isprave koje ne potiču od sudova i drugih izvršnih
organa, njihov nastanak nije posledica delatnosti državnih organa, a njihov broj je sve veći.
Tako, prema Zakonu o hipoteci status izvršne isprave imaju ugovor o hipoteci i založna izjava
(pod uslovom da sadrže određene sastojke), prema Zakonu o radu izvršnom ispravom smatra se
obračun zarade i naknade zarade koje je poslodavac dužan da isplati zaposlenom, prema Zakonu
o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku poravnanje između Državnog pravobranilaštva i
stranke kojoj je dosuđeno novčano obeštećenje, izvršnu ispravu predstavlja, pod određenim
uslovima, i sporazum o rešavanju sporova posredovanjem (Zakon posredovanju u rešavanju
sporova), zatim javnobeležnička isprava, itd.
Ugovor o hipoteci i založna izjava jesu izvršne isprave ako su zaključeni, odnosno dati u formi
koju određuje zakon kojim se uređuje hipoteka, ako sadrže odredbe koje on predviđa i ako su
upisani u katastar nepokretnosti kao izvršna vansudska hipoteka. Kako Zakon o hipoteci
predviđa poseban, vansudski način namirenja prodajom hipotekovane nepokretnosti, postavlja se
pitanje odnosa vansudskog namirenja prodajom hipotekovane nepokretnosti (predviđenom
Zakonom o hipoteci) i sudskog namirenja prodajom hipotekovane nepokretnosti, koje se odvija
prema Zakonu o izvršenju i obezbeđenju.
Razdvojene su dve situacije.
Prva, u kojoj samo jedan hipotekarni poverilac raspolaže izvršnom vansudskom hipotekom, kada
su pred njim dve mogućnosti: da izabere da li će pokrenuti postupak vansudskog namirenja ili
postupak sudskog namirenja (član 20. stav 1). Postupak vansudskog namirenja pokrenut je kada
se donese rešenje o upisu zabeležbe hipotekarne prodaje, a postupak sudskog namirenja kada se
sudu podnese predlog za izvršenje (član 20. stav 2). Posle toga, nastavlja se postupak koji je
poverilac izabrao. Ako poverilac posle početka vansudskog namirenja odluči da pokrene i
postupak sud- skog namirenja (podnošenjem predloga za izvršenje), sud odbacuje predlog za
izvršenje (jer istovremeno ne mogu da se vode oba postupka) - član 20. stav 3, pa poverilac tada
može pokrenuti postupak sudskog namirenja samo ako prethodno prestane sa postupkom
vansudskog namirenja.
Druga situacija postoji kada više različitih poverilaca istovremeno i paralelno vode postupak
vansudskog i sudskog namirenja na istoj nepokretnosti. Primenjuje se starorimska maksima prior
tempore, potior iure. Kada је rešenje о upisu zabeležbe hipotekarne prodaje doneto pre rešenja о
izvršenju, namirenje se odvija prema Zakonu о hipoteci (član 21. stav 1 rečenica prva), а izvršni
poverilac ima pravo da se namiri iz iznosa koji se dobije vansudskom prodajom hipotekovane
nepokretnosti. Redosled njegovog namirenja određuje se shodno danu u kome је u izvršnom
postupku stekao pravo na namirenje. Kad је redosled obrnut, tj. kada је rešenje o izvršenju doneto
pre rešenja о upisu hipotekarne prodaje, namirenje se odvija sudskim putem, u izvršnom
postupku. Рri tome, hipotekarni poverioci zadržavaju redosled namirenja koji su stekli
zaključenjem ugovora o hipoteci, ра је razumna pretpostavka da će se namiriti pre izvršnog
poverioca. Inače, postupak vansudskog namirenja u tom slučaju prestaje tako što zabeležba
hipotekarne prodaje ро sili zakona gubi dejstvo (član 21. stav 3. in fine).
Odluka i poravnanje. Sudskom odlukom, u smislu ZIO, smatra se presuda, rešenje, kao i druga
odluka doneta u postupku pred sudom, arbitražnim sudom i sudom časti privredne komore, а
sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno pred sudom, arbitražnim sudom ili sudom
časti pri privrednoj komori. Upravnom odlukom smatraju se rešenje ili zaključak doneti u
upravnom postupku, а upravnim poravnanjem - poravnanje zaključeno u upravnom postupku.
2) Izvršnost odluke - potvrda о izvršnosti. Sudska odluka kojom је naloženo ispunjenje
potraživanja, izvršna је ako је postala pravnosnažna i ako је protekao rok (paricioni rok) za
dobrovoljno ispunjenje obaveze. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostavljanja odluke
izvršnom dužniku, а završava se protekom poslednjeg dana roka određenog sudskom odlukom.
Sudska odluka kojom је naloženo trpljenje ili nečinjenje izvršna je kad postane pravnosnažna,
osim ako u nјој nije drukčije određeno. Odluka doneta u upravnom postupku izvršna је ako је
postala izvršna ро pravilima kojima se uređuje taj postupak.
Dakle, izvršna isprava је pravni osnov na kome se zasniva predlog za izvršenje. No, postoje i
sudske odluke koje se prinudno izvršavaju pre nego što steknu svojstvo izvršnosti, ра i
pravnosnažnosti. Tačnije- one postaju izvršne pre nego što postanu pravnosnažne. reč је pre svega
о onim odlukama za koje је izričito predviđeno da žalba ne zadržava njihovo izvršenje. Recimo, u
parničnom postupku, ро pravilu, rešenja о kažnjavanju postaju izvršna pre nego što bivaju
pravnosnažna, budući da žalba protiv njih ne odlaže njihovo izvršenje. Prema članu 368. Zakona
о parničnom postupku žalba nema suspenzivno dejstvo u odnosu na izvesne prvostepene odluke
koje mogu da se izvrše i pre njihove pravnosnažnosti (dug ispod 300, odnosno 1.000 evra, kao i
kad su u pitanju troškovi postupka).
Na osnovu odluke koja je u jednom delu postala izvršna, izvršenje se može odrediti samo u
odnosu na taj deo.
Potvrda (klauzula) o izvršnosti. Potvrdom o izvršnosti utvrđuje seda je odluka postala izvršna.
Sud, javni beležnik ili drugi organ će na zahtev stranke staviti službenu belešku na samoj
izvršnoj ispravi ili će izdati posebnu pisanu potvrdu, da su nastupili uslovi za izvršnost odluke
(klauzula izvršnosti). Ako je javnobeležnička isprava izvršna i ako se otpravak daje radi
izvršenja, javni beležnik je dužan da na otpravku označi da je izvršan.
Izvršnost poravnanja. Sudsko poravnanje i poravnanje zaključeno u uspravnom ili drugom
postupku izvršio je ako je potraživanje iz poravnjanja dospelo. Dospelost potraživanja dokazuje
se zapisnikom o poravnjanju, javnom ispravom ili u skladu sa zakonom overenom ispravom. Na
osnovu poravnjanja koje je postalo izvršno u jednom delu, izvršenje se može odrediti samo u
tom delu.
3) Podobnost izvršne isprave za izvršenje. Izvršna isprava podobna je da se na osnovu nje
donese rešenje o izvršenju ako sadrži podatke o izvršnom poveriocu, izvršnom dužniku i
predmet, vrstu i obim ispunjenja obaveze. Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za
dobrovoljno ispunjenje obaveze, on iznosi osam dana od dostavljanja izvršne isprave izvršnom
dužniku.
Tako, npr. poverilac i dužnik su po pravilu tužilac i tuženik u parničnom postupku. Međutim, po
odredbama materijalnog prava potraživanje je moglo da pređe na drugo lice (nasleđivanjem,
cesijom itd.). U tom slučaju, dokazivanje se vrši rešenjem o nasleđivanju i ugovorom o cesiji.
Ili, ako je po propisima materijalnog prava dovoljno da su predmet, vrsta i obim obaveze
odredivi, a ne određeni, takva odluka ispunjava uslove da bude prinudno izvršena; ili, ako je
obaveza davanje (predaja) pokrenutih stvari, nije potrebno označiti i njihovu vrednost, da bi se
odluka mogla prinudno izvršiti. Ali, ako obaveza glasi, npr. na predaju određenog stana, takva
odluka nije podobna za izvršenje ako u njoj nije navedena i korisna površina tog stana; ili
odluke koje sadrže potraživanja čije je ispunjenje objektivno nemoguće nisu podobne za
prinudno izvršenje. Ali, nemogućnost subjektivne prirode nije prepreka da se dozvoli odnosno
da se sprovede izvršenje. Najzad, odluke čije bi izvršenje bilo suprotno javnom poretku, takođe,
ne mogu biti prinudno izvršene itd. U takvom slučaju sud odbija predlog za izvršenje, odnosno
ako je razlog nastao u kasnijoj fazi izvršnog postupka rešenjem se postupak izvršenja obustavlja
i prema okolnostima slučaja ukidaju sprovedene radnje, ako su i kad su zahvaćene razlozima
zbog kojih se obustava vrši.
Kad se iz izvoda registra založnih prava na pokretnim stvarima i pravima ne može utvrditi
dospelost potraživanja, izvršenje se određuje ako je izvršni poverilac podneo pismeni dokaz da
je izvršnog dužnika pozvao da ispuni obavezu u naknadno ostavljenom roku.
Ispunjenje određenih uslova. Izvršna isprava može da sadrži posebne uslove koje je potrebno
ispuniti. U takvom slučaju, izvršenje se može odrediti kad se utvrdi da su ti uslovi ispunjeni.
Ovi se uslovi mogu ticati: uslovnih i uzajamnih obaveza, alternativnih obaveza ро izboru
dužnika i fakultativnog ovlašćenja dužnika. Sve ove uslove ZIO reguliše posebno.
Uslovna i uzajamna obaveza. Izvršenje koje zavisi od prethodnog ispunjenja neke poveriočeve
obaveze ili od nastanka nekog uslova, određuje se ako izvršni poverilac pismeno dokaze da је
obavezu ispunio, odnosno da је uslov nastupio. Smatra se da је izvršno poverilac ispunio svoju
obavezu ili obezbedio ispunjenje svoje obaveze ako је njen predmet položio kod suda ili javnog
izvršitelja, ili је sa istim ciljem postupio na drugi pogodan način. Ako izvršni dužnik navede u
žalbi protiv rešenja о izvršenju da izvršni poverilac nije ispunio svoju obavezu ili nije obezbedio
njeno ispunjenje ili da uslov nije nastupio, а među strankama su sporne činjenice, žalba se odbija
ako izvršni poverilac javnom ili ро zakonu overenom ispravom dokaze da је ispunio ili obezbedio
ispunjenje svoje obaveze ili da је uslov nastupio. Ako žalba izvršnog dužnika bude usvojena,
izvršni poverilac može da pokrene parnični postupak radi utvrđenja da је izvršnom ispravom
ovlašćen da traži bezuslovno ispunjenje obaveze izvršnog dužnika.
Alternativna obaveza ро izboru izvršnog dužnika. Ako izvršni dužnik ро izvršnoj ispravi ima
pravo da bira između više predmeta svoje obaveze, izvršni poverilac može da u predlogu za
izvršenje naznaci predmet kojim obaveza treba da bude ispunjena. Izvršni dužnik ima pravo
izbora sve dok izvršni poverilac ne primi u celini ili delimično predmet koji је označen u predlogu
za izvršenje.
Fakultativno ovlašćenje dužnika. Izvršni dužnik koji je u izvršnoj ispravi obavezan da ispuni
nenovčanu obavezu, uz pravo da se nje oslobodi plaćanjem određenog novčanog iznosa ili
činjenjem navedenim u izvršnoj ispravi, može da plati novčani iznos ili da preduzme činjenje dok
izvršni poverilac delimično ne primi ispunjenje nenovčane obaveze
5. Verodostojna isprava kao izvršni akt
Pored izvršne isprave, ZIO izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja, određuje se i na
osnovu verodostojne isprave.
Vrste verodostojnih isprava. Verodostojna isprava је: 1) menica i ček domaćeg ili stranog lica, sa
protestom ako је potreban za zasnivanje potraživanja; 2) izvod iz Centralnog registra hartija od
vrednosti о stanju na računu zakonitog imaoca obveznica ili instrumenta tržišta novca (trezorski,
blagajnički i komercijalni zapisi) i odluka о njihovom izdavanju; 3) račun domaćeg ili stranog
lica, sa otpremnicom ili drugim pismenim dokazom о tome da је izvršni dužnik obavešten о
njegovoj obavezi; 4) izvod iz poslovnih knjiga о izvršenim komunalnim ili srodnim uslugama; 5)
obračun ili izvod iz poslovnih knjiga za potraživanje takse za javni medijski servis; 6) javna
isprava koja stvara izvršivu novčanu obavezu; 7) bankarska garancija; 8) akreditiv; 9) overena
izjava izvršnog dužnika kojom ovlašćuje banku da s njegovog računa prenese novčana sredstava
na račun izvršnog poverioca; 10) obračun kamate sa dokazom o osnovu dospelosti i visini
potraživanja; 11) privremena ili okončana situacija o izvršenim građevinskim radovima; 12)
obračun o nagradi i naknadi troškova advokata.
Podobnost verodostojne isprave za izvršenje. Verodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su
u njoj naznačeni izvršni poverilac i izvršni dužnik, predmet, vrsta, obim i vreme ispunjenja
obaveze. Kad se iz verodostojne isprave ne vidi dospelost potraživanja, izvršni poverilac dužan je
da uz verodostojnu ispravu priloži pismeni dokaz da je izvršnom dužniku ostavio naknadni rok da
ispuni obavezu.
1. Predlog za izvršenje
Predlog izvršnog poverioca. Izvršni postupak i postupak obezbeđenja pokreću se tako što izvršni
poverilac podnosi predlog za izvršenje na osnovu izvršne ili verodostojne isprave ili predlog za
obezbeđenje, а ро službenoj dužnosti pokreću se samo ako је zakonom određeno.
U predlogu za izvršenje, koji se podnosi u četiri primerka, naznačavaju se identifikacioni podaci
о izvršnom poveriocu i izvršnom dužniku (član 30), izvršna isprava, potraživanje izvršnog
poverioca, jedno sredstvo ili jedan predmet ili više sredstava i predmeta izvršenja, i drugi podaci
koji su potrebni za sprovođenje izvršenja. Uz predlog za izvršenje prilaze se izvršna isprava u
originalu, overenoj kopiji ili prepisu, i druga isprava određena ovim zakonom, s tim što izvršna
isprava mora da sadrži potvrdu о izvršnosti.
Izvršni poverilac dužan je da u predlogu zahteva da sud, odnosno javni izvršitelj, rešenjem
obaveze izvršnog dužnika da u roku od osam dana od dana prijema rešenja namiri potraživanje
izvršnog poverioca i odredi sredstvo i predmet izvršenja ako potraživanje ne bude namireno u
roku. Ako takvog zahteva nema, ili ako u predlogu nije naznačeno sredstvo i predmet izvršenja,
sud, odnosno javni izvršitelj, rešenjem odbacuje predlog na koje је dozvoljen prigovor.
Izvršni poverilac može predložiti da se donese rešenje koje ima dejstvo rešenja о izvršenju kad
ZIO to predviđa, da se u toku sprovođenja izvršenja na zaradi i drugim stalnim novčanim
primanjima, radi predaje individualno određenih pokretnih stvari, radi isporuke zamenjivih
stvari i radi vraćanja zaposlenog na rad, može doneti takvo rešenje.
U predlogu za izvršenje na osnovu verodostojne isprave naznačavaju se identifikacioni podaci o
izvršnom poveriocu i izvršnom dužniku (član 30). verodostojna isprava, potraživanje izvršnog
poverioca, jedno sredstvo ili jedan predmet, ili više sredstava i predmeta izvršenja, i drugi
podaci i isprave koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.
Predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave sadrži i zahtev da sud obaveže izvršnog
dužnika da namiri novčano potraživanje izvršnog poverioca s odmerenim troškovima postupka
u roku od osam dana, a u meničnim sporovima u roku od pet dana od dana dostavljanja rešenja,
i zahtev da se odredi izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja izvršnog poverioca i
troškova postupka. Izvršni poverilac dužan je da uz predlog priloži verodostojnu ispravu u
originalu, overenoj kopiji ili prepisu. Stranu verodostojnu ispravu sudski prevodilac prethodno
prevodi na jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu.
Izvršni poverilac dužan je da u predlogu za izvršenje na osnovu izvršne ili verodostojne isprave
naznači konkretno određenog i mesno nadležnog javnog izvršitelja da sprovede izvršenje.
Rok za odlučivanje o predlogu za izvršenje. O predlogu za izvršenje na osnovu izvršne ili
verodostojne isprave sud odlučuje u roku od osam dana od dana prijema predloga. Sud donosi
rešenje o izvršenju na osnovu izvršne ili verodostojne isprave, ili rešenje o odbacivanju ili
odbijanju predloga za izvršenje na osnovu izvršne ili verodostojne isprave. Sud otpravlja rešenje
u roku od tri radna dana od dana donošenja.
Izvršni poverilac može u toku celog izvršnog postupka, pa i posle pravnosnažnosti rešenja o
izvršenju, da povuče predlog za izvršenje bez pristanka izvršnog dužnika. U tom slučaju izvršni
postupak se obustavlja.
Izvršni poverilac može ponovo da podnese predlog za izvršenje.
Dejstva podizanja predloga. Podnošenjem predloga za izvršenje i pokretanjem izvršnog
postupka na osnovu njega, nastaju određene materijalnopravne i procesnopravne posledice.
Procesnopravne posledice sastoje se u sledećem: smatra se da je poverilac definitivno izabrao
nadležnost suda kome je predlog predat; podnošenjem predloga određenom sudu definitivno je
zasnovana njegova nadležnost; posle podnošenja predloga ne može se podneti drugi predlog kod
istog ili drugog suda, a ukoliko do toga dođe, postupak sprovodi sud kod koga je postupak ranije
pokrenut.
Materijalnopravne posledice su sledeće: prekida se rok zastarelosti potraživanja; prekida se tok
prekluzivnog roka u kome se može tražiti izvršenje (npr. rok o smetanju državine); stiče se
određeno prioritetno mesto u redosledu namirenja novčanog potraživanja.
Povlačenje predloga. Poverilac ima pravo da u toku izvršnog postupka povuče predlog za
izvršenje. Predlog se može povući u celini ili samo u delu. Za povlačenje predloga nije potreban
pristanak dužnika.
Predlog se može povuci podneskom ili izjavom u zapisnik ako se ročište održava. U tom slučaju
izvršni postupak se obustavlja. Posle povlačenja predloga, poverilac može podneti nov predlog
za izvršenje. Ро tom predlogu postupak izvršenja teče iznova.
5. Protivizvršenje
Protiv izvršenje је skup radnji kojima se vraća dužniku ono što је poverilac u toku izvršnog
postupka primio, ako za to nije bilo osnova u trenutku pokretanja izvršnog postupka ili ako је
osnov prestao da postoji u daljem toku izvršnog postupka.
Pravilnost dozvoljenog i sprovedenog izvršenja u prvom redu zavisi od izvršne isprave, kao
pravnog osnova za prelaz imovine sa dužnika na poverioca. Kad se dogodi da se izvršenje
dozvoli i sprovede, а kasnije se utvrdi da izvršna isprava nije bila pravilna i punovažna ili је u
daljem toku izvršnog postupka ukinuta (u celini ili delimično), onda se oduzete stvari i prava
nalaze kod poverioca bez pravnog osnova i ovlašćeno lice u takvom slučaju ima pravo da traži
da mu se one vrate. U postupku protivizvršenja nastaje obrnuta situacija u odnosu na izvršni
postupak, dužnik postaje poverilac, а poverilac dužnik.
Za povraćaj neosnovano stečenog, dužniku je uvek stajao na raspolaganju put redovne parnice
ро tužbi zbog sticanja bez osnova (u starim pravima to je biо i jedini put zaštite). Tо је za
poverioca predug i skup način zaštite, jer traži dobijanje presude na osnovu koje se može
pokrenuti izvršni postupak. U skladu sa načelima izvršnog postupka, а posebno о ravnopravnosti
stranaka, savremeni postupci predviđaju i instituciju protivizvršenja, kao brzi, lakši i jeftiniji put
i način zaštite dužnika u izvršnom postupku. Tako је i u našem izvršnom postupku od njegovog
postojanja do danas.
Ро pravilima ZIO (čl. 113-119), dužnik irna pravo da predlogom za protivizvršenje od poverioca
traži ono što је ovaj dobio sprovedenim izvršenjem: prvo, ako је izvršna isprava ukinuta,
preinačena, poništena ili stavljena van snage; drugo, ako је u toku izvršnog postupka
dobrovoljno izmireno poveriočevo potraživanje, tako da је izvršni poverilac dvostruko namiren;
treće, ako је rešenje о izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno tako da је predlog za
izvršenje odbačen ili odbijen; četvrto, ako је pravnosnažnom sudskom odlukom utvrđena
nedozvoljenost izvršenja; peto, ako је izvršni poverilac primio više od svog potraživanja ili ako
pri izvršenju na zaradi i drugim stalnim novčanim primanjima nisu poštovane odredbe о
ograničenju izvršenja. U slučaju prvom, trećem i četvrtom, predlog za protivizvršenje podnosi
se u roku od 30 dana od kada је izvršni dužnik primio odluku, а u slučaju drugom i petom - u
roku od 30 dana od okončanja izvršnog postupka.
Izvršni dužnik ne može da ostvaruje potraživanje u parničnom postupku dok ne istekne rok u
kome može da predlozi protivizvršenje.
Predlog za protivizvršenje podnosi se sudu koji је mesno nadležan da izvršnom dužniku prinudno
vrati ono što је izvršni poverilac primio.
Predlog za protivizvršenje sud će dostaviti izvršnom poveriocu i naložiti mu da se u roku od osam
radnih dana od dana prijema izjasni о tom predlogu.
Ako se izvršni poverilac blagovremeno ne izjasni о predlogu ili predlog ne ospori, predlog se
usvaja. Blagovremeno osporeni predlog usvaja se ili odbija, u zavisnosti od okolnosti.
U rešenju о usvajanju predloga za protivizvršenje sud obavezuje izvršnog poverioca da u roku od
osam dana vrati izvršnom dužniku ono što је primio izvršenjem i određuje sredstvo i predlog
izvršenja ako izvršni poverilac ne vrati što је primio u roku. Žalba ne odlaže izvršenje. Izuzetno,
izvršenje (povraćaj) se može odložiti ako izvršni poverilac uz žalbu položi jemstvo u visini
potraživanja izvršnog dužnika.
Podnošenje tužbe zbog sticanja bez osnova, uslovljeno је istekom rokova za podnošenje predloga
za protivizvršenje. Ali, kad istekne navedeni rokovi, gasi se pravo dužnika da zahteva zaštitu
predlogom za protivizvršenje i ostaje mu jedini put - zaštita u parnici ро tužbi zbog sticanja bez
osnova.
Predlog za protivizvršenje neće se usvojiti u slučaju nemogućnosti izvršenja, npr. ako se traži
povraćaj stvari u pogledu koje su nastupile takve materijalne (fizičke) promene (npr. stvar је u
međuvremenu uništena ili inkorporirana u neku drugu stvar od koje se fizički ne može odvojiti)
ili pravne promene (npr. treće lice је postalo vlasnik na stvari kupovinom te stvari na javnom
nadmetanju), tako da povraćaj više nije moguć.
Ako se predlog za protivizvršenje ne usvoji zbog toga što se traži povraćaj predmeta u pogledu
koga su nastupile stvarne ili pravne promene zbog kojih povraćaj više nije moguć, izvršni dužnik
može svoje pravo ostvarivati u parničnom postupku i pre isteka roka za podnošenje predloga za
protivizvršenje.
6. Odlaganje izvršenja
Javni izvršitelj može, na predlog izvršnog poverioca, rešenjem protiv koga žalba nije
dozvoljena, odložiti izvršenje koje nije još počelо. Ako је sprovođenje izvršenja počelo, ono se
ne može odložiti ako se tome protivi izvršni dužnik. Stranke mogu sporazumno tražiti odlaganje.
Izvršni dužnik može jednom u toku izvršnog postupka predložiti javnom izvršitelju da se odloži
izvršenje ako učini verovatnim da bi usled izvršenja pretrpeo nenadoknadivu ili teško
nadoknadivu štetu, koja је veća od one koju bi zbog odlaganja pretrpeo izvršni poverilac, i ako
odlaganje opravdavaju naročiti razlozi koje izvršni dužnik dokaze javnom ili ро zakonu overenom
ispravom. U tom slučaju se odlaganje može usloviti polaganjem jemstva od strane izvršnog
dužnika.
Javni izvršitelj može dozvoliti odlaganje i na predlog trećeg lica koje dokazuje svoje pravo
pravnosnažnom odlukom ili javnom ili ро zakonu overenom ispravom.
Rešenje о odlaganju izvršenja proizvodi dejstvo od donošenja. Dok traje odlaganje ne
preduzimaju se radnje kojima se sprovodi izvršenje.
Odlaganje na predlog izvršnog poverioca traje koliko је izvršni poverilac predložio. Kada је
izvršenje odloženo na predlog izvršnog dužnika, trajanje odlaganja određuje javni izvršitelj u
zavisnosti od okolnosti.
Izvršenje se nastavlja ро službenoj dužnosti čim istekne vreme na koje је odloženo.
7. Sprovođenje izvršenja
Izvršenje se sprovodi u granicama koje su određene rešenjem о izvršenju.
Izvršenje pre pravnosnažnosti rešenja. Izvršenje počinje da se sprovodi pre pravnosnažnosti
rešenja о izvršenju. Izvršenje rešenja о izvršenju na osnovu verodostojne isprave sprovodi se
posle njegove pravnosnažnosti, izuzev kad је doneto na osnovu menice. Izvršni poverilac može
da se namiri i pre pravnosnažnosti rešenja о izvršenju na osnovu izvršne isprave. Ali
nepokretnosti ili pokretne stvari na kojima se namiruje novčano potraživanje ne mogu biti prodate
pre pravnosnažnosti rešenja о izvršenju (čl. 135. st. 2).
Izvršni poverilac i javni izvršitelj. Na osnovu rešenja о izvršenju, nadležni za sprovođenje
izvršenja su sud i javni izvršitelj.
Javni izvršitelj izvodi svoja ovlašćenja iz zakona i stara se о tome da se izvršni poverilac što brže
i povoljnije namiri uz poštovanje zakona i prava izvršnog dužnika.
Javni izvršitelj nije dužan da se povinuje predlogu izvršnog poverioca da preduzme ili ne
preduzme neku radnju na koju је samo javni izvršitelj ovlašćen. Ako su i jedan i drugi ovlašćeni
da preduzmu istu radnju, jedan ne može da opozove radnju drugog. Јavni izvršitelj ne može
izvršnom poveriocu otkazati sprovođenje izvršenja.
Promena javnog izvršitelja. Izvršni poverilac može tražiti da izvršenje nastavi drugi izvršitelj.
Javni izvršitelj koji је određen da nastavi izvršenje, а sprečen je da prihvati sprovođenje izvršenja,
dužan je da u roku od pet dana od dana prijema spisa predmeta obavesti о tome izvršnog
poverioca i pozove ga da u narednih pet dana naznaci novog javnog izvršitelja, inače obustavlja
izvršni postupak.
Vreme sprovođenja izvršenja. Izvršenje se sprovodi svakog dana od 7 do 22 časa. Izvršenje se
može sprovesti izvan tog vremena ako izvršni dužnik izbegava ispunjenje obaveze ili to nalazu
naročito opravdani razlozi. Organizacija za prinudnu naplatu sprovodi izvršenje na novčanim
sredstvima izvršnog dužnika svakog radnog dana od 9 do 16 časova.
Postupanje pri sprovođenju izvršenja. Javni izvršitelj dužan је da izvršne radnje, posebno
pretraživanje stana i poslovne ili druge prostorije izvršnog dužnika ili odeće koju on nosi
preduzme s dužnom pažnjom prema ličnosti izvršnog dužnika i članovima njegovog
domaćinstva. Izvršnim radnjama (popisu i proceni pokretnih stvari i sl.) u stanu izvršnog
dužnika kojima ne prisustvuje izvršni dužnik, njegov zakonski zastupnik, punomoćnik ili odrasli
član njegovog domaćinstva, obavezno prisustvuju dva punoletna lica kao svedoci. Javni
izvršitelj može da otvori zaključanu prostoriju samo u prisustvu dva punoletna lica kao svedoka,
ako izvršni dužnik nije prisutan ili neće da је otvori. Lica koja službeno prisustvuju izvršnoj
radnji ne mogu biti svedoci njenog preduzimanja.
Asistencija policije prilikom izvršenja. Јavni izvršitelj dužan је da najmanje pet dana pre
izvršenja radnje pismeno zahteva policijsku pomoć nadležne organizacione jedinice policije,
ako је u toku izvršenja već pružen otpor ili se osnovano očekuje, i da u zahtevu navede zbog
čega је potrebna. Uz zahtev se prilaze kopija rešenja о izvršenju. Kad је policijska pomoć
potrebna radi otklanjanja opasnosti ро život ili zdravlje ljudi ili imovinu većeg obima, policijska
pomoć može se zahtevati u roku od 48 sati. Troškovi policijske pomoći ulaze u troškove
izvršnog postupka.
Raspisivanje poternice i objave. Sud koji је doneo rešenje о izvršenju može, na predlog javnog
izvršitelja, da naredi da se izda poternica za izvršnim dužnikom ako је u postupku neophodno
njegovo prisustvo а on је u bekstvu ili na drugi način izbegava sprovođenje izvršenja (čl. 145).
Poternicu raspisuje policija nadležna prema mestu suda koji је doneo rešenje о izvršenju.
Kad u izvršnom postupku treba da se pronađu motorna vozila ili drugi predmeti izvršenja javni
izvršitelj može da izda naredbu da se izda objava. Javni izvršitelj dostavlja naredbu organima
policije na izvršenje. Objavu raspisuje policija nadležna prema mestu suda koji je doneo rešenje
o izvršenju. Policija je dužna da privremeno oduzme motorno vozilo, drugu stvar ili predmet
izvršenja.
Nepravilnosti u sprovođenju izvršenja. Stranka i učesnik u postupku mogu zahtevati da se
otklone nepravilnosti koje su nastale u toku i povodom sprovođenja izvršenja. Nepravilnosti
mogu da se sastoje od nedonošenja odluke i preduzimanja ili propuštanja radnje. Zahtev za
otklanjanje nepravilnosti može se podneti sudu ili javnom izvršitelju u roku od 15 dana od dana
kada je odluka trebalo da bude doneta, ili radnja preduzeta, ili trebalo da bude preduzeta. O
zahtevu mora biti odlučeno rešenjem u roku od pet dana, a ako to nije učinjeno, ili zahtev bude
odbačen ili odbijen, dozvoljen je prigovor.
Kad je zahtev za otklanjanje nepravilnosti osnovan, sud, odnosno javni izvršitelj, utvrđuje da je
nepravilnost učinjena, ukida preduzete radnje i preduzima ili nalaže preduzimanje radnji kojima
se otklanjaju posledice preduzetih radnji.
8. Okončanje izvršnog postupka
Izvršni postupak okončava se obustavom ili zaključenjem, kao i odbacivanjem ili odbijanjem
predloga za izvršenje. U svim tim slučajevima sud ili javni izvršitelj donose rešenje.
Obustava izvršnog postupka. Javni izvršitelj ро službenoj dužnosti rešenjem obustavlja izvršni
postupak: 1) ako је izvršna isprava na osnovu koje је doneto rešenje о izvršenju pravnosnažno ili
konačno ukinuta, preinačena ili stavljena van snage; 2) ako је potvrda о izvršnosti odluke
pravnosnažno ukinuta; 3) ako stranka premine, а potraživanje nije nasledivo; 4) ako stranka koja
је pravno lice prestane da postoji, а nеmа pravnog sledbenika; 5) ako potraživanje prestane da
postoji; 6) ako је izvršenje postalo nеmоgućе ili ne možе da se sprovede iz drugih razloga
(propao је predmet izvršenja, izvršni dužnik nema imovinu i sl.); 7) iz drugih razloga određenih
ovim ili drugim zakonom.
Rešenjem о obustavi ukidaju se i sve sprovedene radnje, ako se time ne dira u stečena prava
drugih lica. Radnje kojima је izvršni poverilac stekao založno pravo u izvršnom postupku ne
ukidaju se ako је postupak obustavljen zbog stečaja nad izvršnim dužnikom.
Zaključenje izvršnog postupka. Izvršni postupak zaključuje se posle namirenja izvršnog
poverioca tako što se zaključkom utvrđuje da је preduzeta poslednja izvršna radnja. Izuzetno,
kad su Republika Srbija ili organizacija za socijalno osiguranje izvršni dužnici novčane obaveze,
izvršni postupak smatra se zaključenim kada Narodna banka Srbije obavesti javnog izvršitelja da
је izvršenje sprovedeno u celini. Izvršni poverilac u tоm slučајu može da predloži javnom
izvršitelju nastavak izvršnog postupka ako smatra da nije pravilno ili u celini namiren, u roku od
30 dana od kada se izvršni postupak smatra zaključenim.
1. Izvršenje na nepokretnostima
OSNOVNA PRAVILA. Za odlučivanje о predlogu za izvršenje radi namirenja novčanog
potraživanja na nepokretnosti isključivo mesno је nadležan sud na čijem se području nalazi
nepokretnost.
Izvršenje novčanog potraživanja na nepokretnosti sprovodi se upisom zabeležbe rešenja о
izvršenju u katastar nepokretnosti, procenom vrednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i
namirenjem izvršnog poverioca iz prodajne cene.
Izvršni poverilac dužan je da uz predlog za izvršenje novčanog potraživanja na nepokretnosti
podnese izvod iz katastra nepokretnosti kojim dokazuje da je nepokretnost upisana kao svojina
izvršnog dužnika, ili, ako nije upisan, podnosi ispravu podobnu da se upiše svojina izvršnog
dužnika nakon čega se pravo svojine izvršnog dužnika na zahtev suda upisuje u katastar
nepokretnosti. Posle upisa prava svojine izvršnog dužnika sud donosi rešenje o izvršenju. Javni
izvršitelj vrši popis nepokretnosti koje su u vanknjižnoj svojini izvršnog dužnika.
Kad je nepokretnost u susvojini, u rešenju o izvršenju određuje se izvršenje na suvlasničkom
delu izvršnog dužnika.
Nakon donošenja rešenja o izvršenju na nepokretnosti, javni izvršitelj dužan je da odmah dostavi
to rešenje organu koji vodi katastar nepokretnosti, radi upisa zabeležbe rešenja o izvršenju na
nepokretnosti. Organ koji vodi katastar nepokretnosti dužan je da upiše zabeležbu rešenja o
izvršenju u roku od 72 časa od prijema zahteva za upis. Od upisa zabeležbe rešenja o izvršenju
nije dozvoljeno da se u katastar nepokretnosti upiše promena prava svojine na nepokretnosti, niti
koje drugo stvamo pravo zasnovano na raspolaganju vlasnika, bez obzira kada je raspolaganje
učinjeno.
Založna prava. Založni poverioci namiruju se u izvršnom postupku i ako nisu podneli predlog za
izvršenje, niti prijavili potraživanje u izvršnom postupku. Založno pravo prestaje donošenjem
zaključka o predaji nepokretnosti kupcu, pa i kada založni poverilac nije u celini namiren. Kupac
nepokretnosti i založni poverilac mogu, do isteka roka za plaćanje prodajne cene, pismeno da
ugovore da založno pravo ostane na nepokretnosti i posle njene predaje kupcu, a da kupac
preuzme dug izvršnog dužnika prema založnom poveriocu u iznosu u kome bi se založni
poverilac namirio iz prodajne cene. Prodajna cena smanjuje se za iznos preuzetog duga.
Sporazum kupca i založnog poverioca mora da odobri javni izvršitelj zaključkom.
Posledice prodaje nepokretnosti. Stvarne službenosti na nepokretnosti ne gase se prodajom
nepokretnosti. Prodajom nepokretnosti ne gase se ni lične službenosti ni stvarni tereti koji su
upisani u katastar nepokretnosti pre najstarijeg založnog prava na nepokretnosti ili najstarijeg
rešenja o izvršenju. Ostale lične službenosti i stvarni tereti gase se donošenjem zaključka o
predaji nepokretnosti. Imaoci ličnih službenosti i stvarnih tereta koji su ugašeni imaju pravo na
naknadu.
Prodajom nepokretnosti ne prestaje zakup na njoj ako je ugovor 0 zakupu upisan u katastar
nepokretnosti pre najstarijeg založnog prava na nepokretnosti ili najstarijeg rešenja o izvršenju.
Kupac stupa u prava i obaveze zakupodavca. Prodajom nepokretnosti ne prestaje zakup stana na
neodređeno vreme koji je stečen prema zakonu kojim se uređuje stanovanje. Kupac stupa u prava
i obaveze zakupodavca.
Izuzimanje nepokretnosti od izvršenja. Ne može biti predmet izvršenja poljoprivredno zemljište
zemljoradnika u površini do 10 ari, sеm ukoliko је na istom upisano hipotekarno potraživanje
(čl. 164. ZIO).
Procena nepokretnosti. Vrednost nepokretnosti utvrđuje se prema njenoj tržišnoj ceni na dan
procene. Јavni izvršitelj može odlučiti i da se nepokretnost proceni na osnovu pismenog
obaveštenja о ceni koju dobije od odgovarajućih organizacija, institucija ili pravnih i fizičkih
lica odgovarajuće struke. Pri proceni vrednosti nepokretnosti vodi se računa о tome koliko
manje ona vredi zbog toga što određena prava na njoj ostaju i posle prodaje. Vrednost
nepokretnosti utvrđuje se zaključkom.
Ко ne može biti kupac nepokretnosti. Kupac nepokretnosti ne može biti, ni na javnom
nadmetanju, ni neposrednom pogodbom, izvršni dužnik, javni izvršitelj, zamenik javnog
izvršitelja, pomoćnik javnog izvršitelja ili drugo lice koje је zaposleno kod javnog izvršitelja,
svako drugo lice koje službeno učestvuje u postupku, niti lice koje je njihov krvni srodnik u
pravoj liniji а u pobočnoj liniji do četvrtog stepena srodstva, supružnik, vanbračni partner ili
tazbinski srodnik do drugog stepena ili staratelj, usvojitelj, usvojenik ili hranitelj.
Pravo preče kupovine. Imalac zakonskog prava preče kupovine nepokretnosti ima prvenstvo nad
najpovoljnijim ponudiocem ako odmah posle objavljivanja koji je ponudilac najpovoljniji, а pre
donošenja zaključka о dodeljivanju nepokretnosti, izjavi da kupuje nepokretnost pod istim
uslovima kao najpovoljniji ponudilac. Imalac ugovornog prava preče kupovine nepokretnosti
koje је upisano u katastar nepokretnosti ostvaruje svoje pravo kao i imalac zakonskog prava
preče kupovine, ako ne postoji zakonsko pravo preče kupovine, ili postoji а niје iskorišćeno.
Imaoci prava preče kupovine polažu jemstvo kao i druga lica.
Načini namirenja. Namirenje izvršnog poverioca iz zaplenjene nepokretnosti је moguće 1)
prodajom/unovčenjem nepokretnosti dužnika i isplatom poverioca i 2) prenosom prava svojine
na nepokretnosti na izvršnog poverioca.
PRODAJA NEPOКRETNOSTI. Nepokretnost se prodaje na usmenom javnom nadmetanju ili
neposrednom pogodbom. Javni izvršitelj može odrediti samo prodaju na javnom nadmetanju.
Stranke mogu da se sporazumeju о prodaji neposrednom pogodbom.
а) Prodaja javnim nadmetanjem. Zaključak о prodaji nepokretnosti na javnom nadmetanju
donosi se odmah posle pravnosnažnosti rešenja о izvršenju. Zaključkom se određuju, pre svega,
uslovi prodaje na javnom nadmetanju i od kada i kako nepokretnost može da se proda
neposrednom pogodbom ро sporazumu stranaka.
Zaključak о prodaji nepokretnosti na javnom nadmetanju objavljuje se na oglasnoj tabli Komore
i na drugi uobičajeni način. Ujedno, dostavlja se strankama, založnim poveriocima, učesnicima u
postupku, imaocu zakonskog prava preče kupovine i imaocu ugovornog prava preče kupovine
na nepokretnosti koje je upisano u katastar nepokretnosti. Javno nadmetanje održava se u
kancelariji javnog izvršitelja, ako on drukčije ne odredi.
Na javnom nadmetanju mogu kao ponudioci da učestvuju samo lica koja su položila jemstvo do
objavljivanja javnog nadmetanja. Jemstvo iztiosi desetinu procenjene vrednosti nepokretnosti.
Izvršni poverilac i založni poverilac ne polažu jemstvo ako njihova potraživanja dosežu iznos
jemstva. Javno nadmetanje se održava i ako je prisutno samo jedno lice koje je položilo jemstvo.
Održavaju se najviše dva javna nadmetanja. Ako nepokretnost ne bude prodata na prvom
javnom nadmetanju javni izvršitelj utvrđuje da ono nije uspelo i na licu mesta zakazuju drugo
javno nadmetanje. Drugo javno nadmetanje mora da počne u roku od najmanje 15, a najviše 30
dana od dana prvog javnog nadmetanja.
Javno nadmetanje počinje objavljivanjem javnog nadmetanja, pa se saopštava početna cena i
učesnici pozivaju da stave ponudu. Ponudilac je dužan da ponudi cenu višu od cene koju je
ponudio prethodni ponudilac. Nijedan ponudilac ne može da ponudi cenu nižu od početne.
Ponudilac je vezan ponudom dok ne bude data ponuda s višom cenom. Javno nadmetanje
zaključuje se kada nijedan ponudilac uprkos dvostrukom pozivu javnog izvršitelja ne ponudi
veću cenu. O javnom nadmetanju vodi se zapisnik.
Kada zaključi javno nadmetanje javni izvršitelj donosi zaključak o dodeljivanju nepokretnosti
najpovoljnijem ponudiocu, a to je onaj koji je ponudio najvišu cenu. Zaključak o dodeljivanju
nepokretnosti sadrži, pored ostalog, ime i prezime ili poslovno ime prva tri najpovoljnija
ponudioca.
Javno nadmetanje nije uspelo ako nema ponudilaca, ako nijedan ponudilac ne stavi ponudu ili ne
ponudi prodajnu cenu koja je jednaka početnoj ceni ili viša od nje u roku od deset minuta od
početka javnog nadmetanja i ako nijedna ponuda nije punovažna. Javno nadmetanje nije uspelo
ni ako prva tri ponudioca sa spiska iz zaključka o dodeljivanju nepokretnosti ne plate cenu koju
su ponudili u roku. Neuspeh javnog nadmetanja zaključkom utvrđuje javni izvršitelj.
b) Prodaja nepokretnosti neposrednom pogodbom. Nepokretnost može da se proda neposrednom
pogodbom ako se stranke tako sporazumeju ili ako posle neuspeha drugog javnog nadmetanja to
izabere izvršni poverilac (član 184. stav 1.). Ugovor o prodaji nepokretnosti neposrednom
pogodbom zaključuju u pismenom obliku kupac i javni izvršitelj, u ime i za račun izvršnog
dužnika, ili lice koje obavlja komisione poslove prodaje, u svoje ime a za račun izvršnog
dužnika. Jemstvo, u iznosu desetog dela procenjene vrednosti nepokretnosti, kupac polaže
neposredno pre zaključenja ugovora o prodaji. Sporazum o prodaji nepokretnosti neposrednom
pogodbom i ugovor o prodaji neposrednom pogodbom ne podležu solemnizaciji od javnog
beležnika. Sporazum nije dozvoljen dok traje javno nadmetanje.
Odmah posle sporazuma stranaka donosi se zaključak о prodaji nepokretnosti neposrednom
pogodbom ро sporazumu stranaka, kojim se određuju i rok za zaključenje ugovora i rok za
plaćanje prodajne cene. Ako neka stranka pismeno odustane od sporazuma, ili stranke ne izmene
sporazum u roku, ili ugovor ne bude zaključen u roku, ili prodajna cena ne budе plaćena u roku -
javni izvršitelj utvrđuje da nepokretnost nije prodata neposrednom pogodbom ро sporazumu
stranaka i nastavlja izvršni postupak u stanju u kom se nalazio kad su se stranke sporazumele о
prodaji neposrednom pogodbom.
Zaključak о prodaji nepokretnosti neposrednom pogodbom ро izboru izvršnog poverioca donosi
se odmah pošto izvršni poverilac izabere takvo namirenje. Ugovor о prodaji može da se zaključi
u roku od 30 dana od dana objavljivanja zaključka о prodaji nepokretnosti neposrednom
pogodbom ро izboru izvršnog poverioca. Cena nepokretnosti se slobodno ugovora, а rok za
plaćanje cene ne može biti duži od 15 dana od dana donošenja zaključka о dodeljivanju
nepokretnosti.
с) Namirenje prenosom prava svojine na izvršnog poverioca. Ako ugovor о prodaji
nepokretnosti neposrednom pogodbom ро izboru izvršnog poverioca ne bude zaključen u roku
koji је određen zaključkom о prodaji stvari neposrednom pogodbom ро izboru izvršnog
poverioca, ili ako cena ne bude placena u roku koji је određen, javni izvršitelj utvrđuje da
nepokretnost nije prodata neposrednom pogodbom ро izboru izvršnog poverioca (čl.190).
Izvršni poverilac se poziva da u roku od osam dana zahteva namirenje prenosom prava svojine
na nepokretnosti, а ako propusti rok, izvršni postupak se obustavlja.
О prenosu prava svojine na nepokretnosti sa dužnika na izvršnog poverioca donosi se zaključak.
U zaključku se, pored ostalog, izvršni poverilac obavezuje da u određenom roku položi novčani
iznos potreban da se namire ostala lica koja imaju pravo na namirenje. Ako izvršni poverilac
položi iznos u roku, donosi se zaključak о predaji nepokretnosti, а ako to propusti, izvršni
postupak se obustavlja.
Predaja nepokretnosti kupcu. Zaključak о predaji nepokretnosti kupcu donosi se odmah posle
isplate prodajne cene i dostavlja svima kojima i zaključak о prodaji nepokretnosti na javnom
nadmetanju, odnosno neposrednom pogodbom, kao i poreskoj upravi i jedinici lokalne
samouprave, prema mestu nalaženja nepokretnosti. Zaključak о predaji nepokretnosti sadrži
nalog neposrednom držaocu nepokretnosti da u određenom roku preda kupcu državinu
nepokretnosti, vreme kada kupac stiče državinu na nepokretnosti, utvrđenje da su se ugasila
založna prava, stvarne službenosti i stvarni tereti koji se gase prodajom nepokretnosti, nalog da
se sticanje svojine kupca na nepokretnosti upise u katastar nepokretnosti, kao i nalog da se iz
katastra nepokretnosti brišu prava i tereti koji su se ugasili kupovinom ili koje kupac nije
preuzeo.
Neposredni držalac nepokretnosti predaje kupcu državinu u roku određenom zaključkom o
predaji nepokretnosti, ako zakonom ili sporazumom s kupcem nije drukčije određeno. Ako se
nepokretnost nalazila i ostaje u državini drugog lica ili izvršnog dužnika, kupac stiče državinu
donošenjem zaključka o predaji nepokretnosti.
Ako neposredni držalac nepokretnosti ne preda kupcu državinu nepokretnosti u roku koji je
određen zaključkom o predaji nepokretnosti javni izvršitelj, na predlog kupca, donosi zaključak
koji se sprovodi prema odredbama o izvršenju radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti (čl. 354-
358).
NAMIRENJE POVERILACA. Namirenje počinje odmah posle donošenja zaključka o predaji
nepokretnosti kupcu. 0 namirenju se donosi zaključak. Pri tome se uzimaju u obzir samo
potraživanja sadržana u rešenju o izvršenju koje je postalo pravnosnažno pre donošenja
zaključka o namirenju.
Potraživanja sadržana u rešenju o izvršenju koje nije postalo pravnosnažno do donošenja
zaključka o namirenju, namiruju se posle pravnosnažnosti rešenja o izvršenju, iz prodajne cene
koja preostane nakon prvenstvenog namirenja. Ostatak cene predaje se izvršnom dužniku.
Ko se namiruje? Iz prodajne cene namiruje se izvršni poverilac čija je zabeležba rešenja o
izvršenju najstarija, izvršni poverioci koji su pristupili izvršnom postupku, založni poverioci i
lica koja imaju pravo na naknadu zbog gašenja ličnih službenosti i stvarnih tereta prodajom
nepokretnosti ako su potraživanja naknade prijavila do donošenja zaključka o namirenju.
Prvenstvo namirenja. Iz prodajne cene prvenstveno se namiruju, sledećim redosledom: 1)
troškovi izvršnog postupka koji su prijavljeni do donošenja zaključka o namirenju; 2)
potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja koja se dokazuju izvršnom ispravom i prijavljena
su do donošenja zaključka o dodeljivanju nepokretnosti. Ako svi troškovi izvršnog postupka ne
mogu da se namire u celini, namiruju se srazmerno njihovoj visini, a to važi i za potraživanja na
osnovu zakonskog izdržavanja.
Pošto se namire potraživanja koja se prvenstveno namiruju, ostala se razvrstavaju na tri reda
namirenja: 1) potraživanja založnih poverilaca; 2) potraživanja lica koja imaju pravo na naknadu
zbog gašenja ličnih službenosti i stvarnih tereta prodajom nepokretnosti; 3) potraživanja izvršnih
poverilaca.
Namirenje narednog reda namirenja počinje kad se poverioci iz prethodnog reda namire u celini.
Osporavanje potraživanja. Lice koje se namiruje iz prodajne cene može pred javnim
izvršiteljem, pismeno ili usmeno na zapisnik, osporiti postojanje potraživanja drugog lica,
njegovu visinu i redosled namirenja, ako to čini povoljnijim njegove izglede za namirenje.
Osporavanje je moguće do donošenja zaključka o namirenju.
Upućivanje na parnicu. Povodom osporavanja, javni izvršitelj može: 1) svojim rešenjem odlučiti
о osporavanju, ili 2) zaključkom uputiti osporavatelja potraživanja da pokrene parnični postupak
u roku od 15 dana.
Javni izvršitelj odlučuje о osporavanju ako među strankama nisu sporne činjenice ili ako se
osporavanje dokazuje pravnosnažnom odlukom ili javnom ili ро zakonu overenom izjavom.
Protiv rešenja žalba nije dozvoljena.
Ako prihvati osporavanje javni izvršitelj zaključkom upućuje lice čije је potraživanje osporeno
da pokrene parnični postupak u roku od 15 dana od prihvatanja osporavanja. Ako ne prihvati
osporavanje javni izvršitelj zaključkom upućuje lice koje osporava potraživanje da pokrene
parnični postupak u roku od 15 dana od neprihvatanja osporavanja.
Ako lice koje је upućeno na parnicu ne pokrene parnični postupak u roku koji je odredio javni
izvršitelj, smatra se da nije osporilo potraživanje, odnosno da је odustalo od namirenja
potraživanja u izvršnom postupku, čime se ne dira u njegovo pravo da posle okončanja izvršnog
postupka pokrene parnični postupak.
Polaganje jemstva. Javni izvršitelj može, na predlog lica čije је potraživanje osporeno, usloviti
odlaganje donošenja zaključka о namirenju i namirenje osporenog potraživanja, polaganjem
jemstva za štetu koju ono može pretrpeti zbog odlaganja namirenja.
Namirenje nedospelog i uslovnog potraživanja. Potraživanje založnog poverioca koje nije dospelo
do donošenja zaključka о namirenju izdvaja se i deponuje kod javnog izvršitelja i ispunjava
prema rokovima dospeća.
Potraživanje koje је obezbeđeno založnim pravom, а koje zavisi od uslova koji treba da nastupi ili
da ne nastupi posle donošenja zaključka о namirenju, takođe se izdvaja i deponuje kod javnog
izvršitelja.
Izvršenje na vanknjižnoj svojini dužnika- izvršenje kad nepokretnost nije upisana u katastar.
Ovde su moguće dve situacije, zavisno od toga da li se nepokretnost može ili ne može upisati u
katastar nepokretnosti.
Ako nepokretnost nije upisana u katastar nepokretnosti izvršni poverilac mora uz predlog za
izvršenje podneti isprave podobne da se na osnovu njih upiše svojina na nepokretnosti u korist
izvršnog dužnika. Sud je dužan da podnetu ispravu odmah prosledi organu koji vodi katastar
nepokretnosti i zastane s postupkom do upisa svojine izvršnog dužnika.
Ako nepokretnost ne može da se upiše u katastar, sud donosi rešenje о izvršenju na
nepokretnosti koja је u vanknjižnoj svojini izvršnog dužnika, pod uslovom da izvršni poverilac
uz predlog za izvršenje dostavi ili naznači, kao dokaz о vanknjižnoj svojini, građevinsku
dozvolu koja glasi na izvršnog dužnika, ili ako ne postoji ili ne glasi na izvršnog dužnika -
druge isprave kojima se dokazuje vanknjižna svojina izvršnog dužnika. Na predlog izvršnog
poverioca, sud nalaze izvršnom dužniku ili drugom licu da dostavi isprave kojima se dokazuje
vanknjižna svojina izvršnog dužnika, pod pretnjom izricanja novčane kazne.
Nakon što sud donese rešenje о izvršenju na nepokretnosti koja је u vanknjižnoj svojini
izvršnog dužnika, vrši se popis nepokretnosti. Nepokretnost popisuje javni izvršitelj na sastanku
za popis, na koji poziva izvršnog poverioca, izvršnog dužnika, lica čije se nepokretnosti granice
s nepokretnošću i neposrednog držaoca nepokretnosti ako to nije izvršni dužnik. Zapisnik о
popisu nepokretnosti za koju se utvrdi da је u svojini izvršnog dužnika ima dejstvo kao upis
zabeležbe rešenja о izvršenju u katastar nepokretnosti i objavljuje se na oglasnoj tabli Komore.
ZAJEDNIČKA PRODAJA NEPOКRETNOSTI I POКRETNIH
STVARI. Za odlučivanje о predlogu za izvršenje i za sprovođenje izvršenja radi namirenja
novčanog potraživanja zajedničkom prodajom nepokretnosti i pokretnih stvari isključivo mesno
је nadležan sud na čijem području se nalazi nepokretnost (čl. 211).
U rešenju о izvršenju određuje se da se nepokretnosti i pokretne stvari zajednički prodaju ako se
pokretne stvari nalaze na nepokretnosti ili unutar nje ili ako su u funkcionalnoj vezi sa
nepokretnošću.
Zajednička prodaja ogleda se u tome što se nepokretnosti i pokretne stvari prodaju na istoj
prodaji, zajednički i ро jednoj ukupnoj ceni i tako da kupovina nepokretnosti bude uslovljena
prethodnom kupovinom pokretnih stvari i obratno (prodaja "duture"). Prodaja se vrši isključivo
na javnom nadmetanju.
1. Sudski penali
Sud u izvršnom postupku može svojim rešenjem obavezati izvršnog dužnika nenovčane
obaveze na plaćanje sudskih penala predviđenih pravilima obligacionog prava. Za odlučivanje о
predlogu za izricanje sudskih penala mesno је nadležan sud na čijem području izvršni dužnik
ima prebivalište ili boravište, odnosno sedište.
Rešenje о izricanju sudskih penala donosi sud. Naime, ako izvršni dužnik ne ispuni obavezu na
činjenje, nečinjenje ili trpljenje utvrđenu izvršnom ispravom, sud može u izvršnom postupku,
na predlog poverioca kao izvršnog poverioca, da naloži izvršnom dužniku da u roku od osam
dana ispuni svoju obavezu (naknadni rok) i izrekne mu da, ako obavezu ne ispuni u naknadnom
roku, plati izvršnom poveriocu određeni iznos novca za svaki dan zadocnjenja ili neku drugu
jedinicu vremena (sudski penali), za raspon vremena od isteka naknadnog roka ра dok izvršni
poverilac ne podnese predlog za izvršenje izvršne isprave.
Izvršni poverilac može podneti predlog za izricanje sudskih penala sve dok ne podnese predlog
za izvršenje izvršne isprave kojom је utvrđena nenovčana obaveza izvršnog dužnika.
Rešenje kojim se izriču sudski penali је izvršna isprava. Protiv rešenja је dozvoljen prigovor.
Izvršni dužnik koji najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema rešenja о izricanju sudskih
penala ispuni obavezu, može u roku od osam dana od dana ispunjenja obaveze predložiti sudu da
u istom izvršnom postupku smanji sudske penale. Podnošenje tog predloga ne utiče na izvršenje
rešenja о izricanju sudskih penala.
Obaveza da se plate sudski penali prestaje kad izvršni dužnik ispuni obavezu ili kad izvršni
poverilac podnese predlog za izvršenje izvršne isprave kojom је utvrđena nenovčana obaveza
izvršnog dužnika.
Sud koji је izrekao sudske penale donosi, na predlog izvršnog poverioca i u istom izvršnom
postupku, rešenje о izvršenju rešenja о izrečenim sudskim penalima, pre njegove
pravnosnažnosti. Protiv rešenja о izvršenju dozvoljenje prigovor.
Glava druga
POSTUPAК OBEZBEĐENJA
1. Opšta pravila
U sistemu postupaka pravne zaštite, izvršni postupak predstavlja krajnji cilj. U njemu se
definitivno i trajno ispunjava potraživanje. Cilj izvršnog postupka može se ozbiljno ugroziti
(onemogućiti ili znatno otežati) umanjenjem imovine dužnika ili aktivnostima (radnjama)
dužnika. Da bi se to sprečilo, pravni sistemi svake države predviđaju poseban postupak u kome se
vrši obezbeđenje zakonom tačno određenim sredstvima.
U sistemu postupaka pravne zaštite, postupak obezbeđenja predstavlja samostalnu celinu.
Međutim, kako prethodi izvršnom postupku i služi obezbeđenju uslova za njegovo ostvarenje,
postupak obezbeđenja čini sastavni deo izvršnog prava. Tо uslovljava i pravila о odnosu
izvršnog postupka i postupka obezbeđenja. Pre svega, odnos između ova dva postupka је kao
odnos opšteg prema posebnom. Tо znači da se u postupku obezbeđenja primenjuju pravila
izvršnog postupka, ako ona nisu propisana za postupak obezbeđenja. Primena је shodna i veoma
slična primeni pravila opšteg parničnog postupka u posebnim parničnim postupcima. Nadalje,
odnos između sredstava izvršenja i sredstava obezbeđlenja је isključujući. Tо znači isključena је
mogućnost primene sredstava obezbeđenja, ako postoje uslovi za primenu sredstava izvršenja.
Drugim rečima, sredstvima obezbeđenja ne sme se vršiti konačno i trajno ispunjenje
potraživanja.
Sve to u suštini znači da је granica između izvršnog postupka i postupka obezbeđenja u tome da
se obezbeđenjem ne pređe u izvršenje.
Od tog pravila postoje izuzeci samo kod potraživanja koja se ро svojoj pravnoj prirodi ne mogu
obezbediti bez ispunjenja. Ispunjenje је ovde privremeno i uslovljeno је donošenjem sudske
odluke kojom se zahtev za zaštitu usvaja. U tom slučaju prethodno izvršenje postaje konačno i
trajno, i otpada potreba vođenja izvršnog postupka. Takvu pravnu prirodu imaju sporovi zbog
ometanja državine, zatim, sporovi za izdržavanje i sporovi о vraćanju zaposlenog na rad. Ako se
zahtev za zaštitu odbije, sredstva obezbeđenja se ukidaju. Na primer, ako је ometanje državine
izvršeno promenom brave na stanu, merom obezbeđenja naložiće se tuženom da uklonjenu bravu
vrati ili da postavi drugu i ključ preda tužiocu pod pretnjom orinudnog izvršenja. Ako tuženi
sam, dobrovoljno promeni bravu, sudbina sredstava obezbeđenja zavisiće od usvajanja ili
odbijanja zahteva za zaštitu državine. Ako zahtev bude usvojen, prethodno izvršenje će se
pretvoriti u trајno, tj. neće biti potrebno pokretanje izvršnog postupka. Ako, međutim, zahtev za
zaštitu bude odbijen, sud će izrečenu meru obezbeđenja ukinuti po službenoj dužnosti, tj. tužilac
će biti dužan da se iseli iz stana pod pretnjom prinudnog izvršenja. Ako se tužilac ne iseli
dobrovoljno, delozacija iz stana izvršiće se pokretanjem izvršnog postupka u kom će tužilac
primenom sile biti iseljen iz stana.
U postupku obezbeđenja shodno se primenjuju pravila parničnog postupka, opšteg izvršnog
postupka i posebnih izvršnih postupaka. Takav zaključak nameće se iz odredbe čl. 426 ZIO. I da
takve odredbe nema, načelni а i čisto praktični razlozi idu u prilog takvog shvatanja, zbog
prirode samog izvršnog postupka u kome је osnovni cilj brzo namirenje poverilaca uz poštovanje
načela izvršnog (i parničnog) postupka.
Која sredstva obezbeđenja poznaje ZIO? Sredstva obezbeđenja jesu (1) sticanje založnog prava
na nepokretnosti i pokretnoj stvari ро sporazumu stranaka, (2) sticanje založnog prava na
nepokretnosti i pokretnoj stvari, (3) prethodne mere i (4) privremene mere.
Pokretanje postupka obezbeđenja. Postupak obezbeđenja pokreće se predlogom stranke, а
predlogom drugih lica, odnosno organa samo kad је to zakonom određeno. U predlogu za
obezbeđenje navodi se potraživanje čije se obezbeđenje traži, zakonski razlozi za obezbeđenje,
činjenice i dokazi iz kojih sud utvrđuje da је postojanje zakonskih razloga za obezbeđenje
verovatno, kao i vrsta sredstva obezbeđenja, pod uslovom da sud usvoji predlog i izrekne
obezbeđenje.
Nadležnost. U postupku obezbeđenja postupa i odluke donosi sud. Sud је isključivo nadležan da
u postupku obezbeđenja donosi rešenja, kao i zaključke о polaganju jemstva. О predlogu za
obezbeđenje sud odlučuje rešenjem kojim odbacuje, odbija ili usvaja predlog. Predlog za
oЬezbedenje usvaja se rešenjem о obezbeđenju.
Ako је postupak obezbeđenja pokrenut pre pokretanja parničnog postupka, odnosno drugog
postupka u kome se odlučuje о osnovanosti potraživanja čije se obezbeđenje traži, nadležan је sud
koji је nadležan za odlučivanje u prvom stepenu о osnovanosti potraživanja. Ako је postupak
obezbeđenja pokrenut istovremeno ili ро pokretanju parničnog, odnosno drugog postupka u kome
se odlučuje о osnovanosti potraživanja čije se obezbeđenje traži, u postupku obezbeđenja postupa
i odluke donosi sud, odnosno drugi organ koji odlučuje о potraživanju. Ako је predlog za obez
bedenje podnet u toku postupka izvršenja, ро njemu postupa i odluke donosi sud pred kojim se
vodi izvršni postupak. Za obezbeđenje na stvarima i pravima о kojima se vode javne knjige ili
drugi registri, isključivo је nadležan sud na čijem području se nalazi sedište organa ili
organizacije koja vodj tu knjigu, odnosno registar.
U postupku raspravljanja i odlučivanja о predlogu za obezbeđenje shodno se primenjuju odredbe
ZPP, а u postupku izvršenja rešenja о obezbeđenju- odredbe ZIO.
Posebna pravila postupka obezbeđenja. О predlogu za obezbeđenje sud odlučuje rešenjem kojim
1) odbacuje, 2) odbija ili 3) usvaja predlog.
U postupku obezbeđenja, sud može doneti rešenje о obezbeđenju, pre dostavljanja predloga
protivnoj stranci i pre nego što је protivnoj stranci omogućio da se о predlogu izjasni: 1) ako bi
predlagač obezbeđenja, zbog odlaganja, mogao pretrpeti nenadoknadivu ili teško nadoknadivu
štetu; 2) radi otklanjanja neposredne opasnosti protivpravnog oštećenja stvari ili gubitka,
odnosno teskog ugrozavanja prava; 3) radi sprečavanja nasilja.
Za utvrđivanje postojanja zakonskih razloga za obezbeđenje dovoljna је verovatnoca da
činjenice od kojih zavisi ocena tih razloga postoje, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
U postupku obezbeđenja potraživanja iz bračnih i porodičnih odnosa isključena је javnost.
Obezbeđenje nije dopušteno na stvarima i pravima koja ро zakonu ne mogu biti predmet
izvršenja.
Rešenje о obezbeđenju donosi sud, а sprovodi ga sud ili javni izvršitelj. Rešenje о obezbeđenju
sadrži odluku о sredstvu obezbeđenja, kratko obrazloženje zakonskih razloga za usvajanje
predloga о obezbeđenju, pouku о tome da li prigovor zadržava izvršenje rešenja i u kom roku se
prigovor može izjaviti. Rešenje о obezbeđenju ima dejstvo rešenja о izvršenju, i izvršava se pre
njegove pravnosnažnosti.
Pravni lekovi. Stranke imaju pravo na žalbu protiv rešenja donetog о predlogu za obezbeđenje i
protiv rešenja о obustavi postupka obezbeđenja. Ako se pobija samo deo rešenja donetog о
predlogu za obezbeđenje kojim su odmereni troškovi postupka čini se to prigovorom. Prigovor је
dozvoljen i protiv rešenja kojim je odlučeno о predlogu za produženje trajanja prethodne mere
(član 443· st. 1. i 2) ili privremene mere (član 456. st. 3. i 4). Protiv rešenja donetog о prigovoru
žalba nije dozvoljena.
Na žalbu protiv rešenja о obezbeđenju shodno se primenjuju odredbe о žalbi protiv rešenja о
izvršenju, izuzev odredaba о obaveznom dostavljanju žalbе na odgovor, а na žalbu protiv ostalih
rešenja u postupku obezbeđenja shodno se primenjuju odredbe о žalbi protiv ostalih rešenja suda
u izvršnom postupku (čl. 82-84).
2. Sredstva obezbeđenja
Za sredstva obezbeđenja važi princip numerus clausus. Postoje četiri sredstva (mere)
obezbeđenja: (1) sticanje založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu
sporazuma stranaka, (2) sticanje založnog prava na nepokretnoj i pokretnoj stvari, (3) prethodne
mere i (4) privremene mere.
1) Sticanje založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma
stranaka (sporazumno založno pravo)
Za odlučivanje о predlogu za obezbeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na
pokretnoj stvari na osnovu sporazuma stranaka i za sprovođenje obezbeđenja mesno је nadležan i
sud na čijem se роdručјu ta stvar nalazi.
Poverilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede upis založnog prava na
nepokretnosti dužnika, odnosno da odredi i sprovede popis pokretnih stvari dužnika radi
obezbeđenja novčanog potraživanja poverioca zasnivanjem založnog prava na nepokretnoj ili
pokretnoj stvari dužnika. Na zajednički predlog stranaka, sud će odrediti ročište na kome će u
zapisnjku utvrditi sporazum stranaka о postojanju novčanog potraživanja i vremenu njegovog
dospeca i njihovu saglasnost da se upjsom založnog prava na nepokretnostj dužnika, odnosno
zasnjvanjem založnog prava popisom pokretnih stvari dužnika i upisom u odgovarajući registar,
obezbedj novčano potraživanje.
Potpisani zapisnik о sporazumu stranaka ima snagu sudskog poravnanja i osnov је za upis
založnog prava. Založno pravo stiče se trenutkom upisa sporazuma u odgovarajući registar.
2) Sticanje založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu novčanog
potraživanja iz izvršne isprave (prinudno založno pravo)
1) Ро predlogu izvršnog poverioca za obezbeđenje novčanog potraživanja sticanjem založnog
prava na nepokretnosti mesno је nadležan sud na čijem se području nalazi nepokretnost. Sud
donosi rešenje о predlogu za obezbeđenje, kojim nalaže da se u katastar nepokretnosti upiše
založno pravo izvršnog poverioca na nepokretnosti izvršnog dužnika. Založno pravo na
nepokretnosti stice se u trenutku upisa u katastar nepokretnosti.
2) О sticanju založnog prava na pokretnim stvarima upisom u Registar zaloge odlučuje sud na
čijem području se nalazi pokretna stvar. Na predlog izvršnog poverioca zasnovanom na izvršnoj
ispravi koja glasi na novčano potraživanje, sud rešenjem nalaze Registru zaloge da о trošku
izvršnog poverioca upjse njegovo založno pravo na pokretnoj stvari.
3. Prethodne mere
Prethodnu meru određuje sud koji bi biо nadležan za odlučivanje о predlogu za izvršenje.
Prethodnom merom obezbeđuje se novčano potraživanje.
Prethodna mera određuje se na osnovu domaće odluke koja nije pravnosnažna ili domaćeg
sudskog ili upravnog poravnanja ili javnobeležničkog zapisnika о poravnanju ро kojima
potraživanje nije dospelo ili na osnovu domaćeg rešenja о izvršenju na osnovu verodostojne
isprave koje је doneto na osnovu menice ili čeka.
Da bi se odredila prethodna mera potrebno је da izvršni poverilac učini verovatnom opasnost da
bi bez prethodne mere namirenje njegovog potraživanja bilo osujećeno ili znatno otežano.
Pretpostavljena opasnost koja је preduslov za izdavanje prethodne mere, smatra se da postoji
ako se predlog za određivanje prethodne mere zasniva na: 1) rešenju о izvršenju na osnovu
verodostojne isprave donetom na osnovu menice ili čeka protiv koga је blagovremeno podnet
prigovor; 2) presudi kojom је u krivičnom postupku usvojen imovinskopravni zahtev i protiv
koje је predloženo ponavljanje krivičnog postupka; 3) odluci koja treba da se izvrši u
inostranstvu, ра i kad је za izvršenje nadležan domaći sud; 4) presudi na osnovu priznanja na
koju је podneta žalba; 5) sudskom ili upravnom poravnanju ili javnobeležničkom zapisniku о
poravnanju koje se pobija na zakonom određen način.
Rešenje о određivanju prethodne mere. U rešenju kojim se određuje prethodna mera moraju,
pored ostalog, biti naznačeni iznos potraživanja koje se obezbeđuje, sa kamatom i troškovima,
mera obezbeđenja i vreme za koje se ona određuje (najduže do isteka roka od 15 dana od
nastupanja uslova za prinudno izvršenje).
Ukidanje prethodne mere. Sud će na predlog izvršnog dužnika, obustaviti postupak i ukinuti
sprovedene radnje: 1) ako izvršni dužnik položi sudu, odnosno javnom izvršitelju iznos
potraživanja koje se obezbeđuje, sa kamatom i troškovima; 2) ako izvršni dužnik dokaže da је
potraživanje naplaćeno ili dovoljno obezbeđeno; 3) ako је pravnosnažno utvrđeno da
potraživanje nije nastalo ili da је prestalo, 4) ako odluka ili sudsko ili upravno poravnanje ili
javnobeležnički zapisnik о poravnanju na kojima se prethodna mera zasniva prestanu da važe.
Vrste prethodnih mera. Као prethodne mere sud određuje: 1) popis pokretnih stvari i upis
založnog prava na popisanim pokretnim stvari ima u Registar zaloge; 2) plenidba novčanog
potraživanja izvršnog dužnika i sticanje založnog prava na njemu; 3) nalog organizaciji za
prinudnu naplatu da bankama koje vode račune izvršnog dužnika naloži da novčana sredstva u
visini obezbeđenog potraživanja prenesu u depozit javnog izvršitelja; 4) upis zabrane
raspolaganja finansijskih instrumenata i upis založnog prava na njima u Centralni registar hartija
od vrednosti; 5) upis založnog prava izvršnog poverioca na udelu izvršnog dužnika u društvu sa
ograničenom odgovornošću, ortačkom društvu ili komanditnom društvu u Registar zaloge i upis
zaplene udela u Registar privrednih subjekata; 6) plenidba potraživanja izvršnog dužnika da mu
se preda nepokretnost ili određena pokretna stvar ili isporuči određena količina pokretnih stvari i
sticanje založnog prava na zaplenjenom potraživanju; 7) predbeležba založnog prava na
nepokretnosti u svojini izvršnog dužnika ili na pravu izvršnog dužnika upisanom na
nepokretnosti.
Javni izvršitelj može naložiti da se založene pokretne stvari prodaju ako su podložne brzom
kvarenju ili postoji opasnost od znatnog smanjenja njihove vrednosti.
4. Privremene mere
Privremenu meru može odrediti sud, а sprovesti sud ili javni izvršitelj pre pokretanja, u toku,
kao i ро okončanju sudskog ili upravnog postupka, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno.
Ako је predlog za određivanje privremene mere podnet pre, u toku ili posle parničnog ili drugog
postupka u kome se odlučuje о osnovanosti potraživanja čije se obezbeđenje traži ili
istovremeno s pokretanjem postupka, о predlogu odlučuje sud koji u prvom stepenu odlučuje о
osnovanosti potraživanja. Ako је predlog podnet u toku izvršenja koja sprovodi javni izvršitelj, о
njemu odlučuje sud koji је doneo rešenje о izvršenju, а ako izvršenje sprovodi sud, on i odlučuje
о predlogu.
Pored obezbeđenja potraživanja koja se sastoje od davanja, činjenja, nečinjenja ili trpljenja,
privremena mera može da se odredi i radi obezbeđenja potraživanja koja se sastoje od zahteva za
utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, povrede prava
ličnosti i istinitost, odnosno neistinitost neke isprave ili zahteva za preobražaj nekog
materijalnog ili procesnog odnosa.
Privremenom merom mogu da se obezbede i nedospela, uslovna i buduća potraživanja.
Privremenom·merom obezbeđuje se novčano ili nenovčano potraživanje čije postojanje izvršni
poverilac učini verovatnim.
Da bi se odredila privremena mera za obezbeđenje novčanog potraživanja izvršni poverilac, pored
verovatnoće postojanja potraživanja, mora učiniti verovatnim da će bez privremene mere izvršni
dužnik osujetiti ili znatno otežati naplatu potraživanja time što će svoju imovinu ili sredstva
otuđiti, prikriti ili na drugi način njima raspolagati (opasnost ро potraživanje).
Da bi se odredila privremena mere za obezbeđenje nenovčanog potraživanja, izvršni poverilac,
osim verovatnoće postojanja potraživanja, mora učiniti verovatnim i da bi bez privremene mere
ispunjenje njegovog potraživanja bilo osujećeno ili znatno otežano ili da će biti upotrebljena sila
ili nastati nenadoknadiva šteta (opasnost ро potraživanje).
Smatra se da opasnost ро novčano potraživanje postoji: 1) ako је radi naplate dospelih obroka
zakonskog izdržavanja prema izvršnom dužniku već vođen izvršni postupak; 2) ako potraživanje
treba da se ispuni u inostranstvu, ра i kad je za izvršenje nadležan domaci sud; 3) ako su redovni
prihodi izvršnog dužnika manji od njegovib zakonskih obaveza i onih utvrđenih pravnosnažnom
odlukom suda i drugog organa; 4) ako је prema izvršnom dužniku pokušano izvršenje koje nije
uspelo zato što је odbio da pruži podatke о tome gde se nalazi njegova imovina.
Rešenje о privremenoj meri, pored ostalog, sadrži precizno navedeno potraživanje koje se
obezbeđuje, vrstu privremene mere i sredstvo i predmet kojim se ta mera izvršava. Trajanje
privremene mere određuje se u rešenju о privremenoj meri.
Privremena mera bićе ukinuta ako izvršni poverilac u određenom roku nije podneo tužbu,
odnosno nije pokrenuo drugi postupak radi opravdanja privremene mere ili је vreme za koje је
određena privremena mera isteklo. Tada će sud, na predlog izvršnog dužnika, obustaviti
postupak i ukinuti sproveđene radnje. Sud će isto tako postupiti i ako su se okolnosti zbog kojih
је privremena mera određena kasnije promenile, tako da ona više nije potrebna.
Izvršni dužnik ima prema izvršnom poveriocu pravo na naknadu štete koja mu је nanesena
privremenom merom za koju је utvrđeno da је bila neosnovana ili koju izvršni poverilac nije
opravdao.
Vrste privremenih mera: Zakon о izvršenju i obezbeđenju predviđa dve vrste privremenih mera:
privremene mere za obezbeđenje novčanog potraživanja i privremene mere za obezbeđenje
nenovčanog potraživanja.
Radi obezbeđenja novčanog potraživanja može da se odredi svaka mera kojom se postiže svrha
obezbeđenja, а naročito: 1) zabrana izvršnom dužniku da otudi, odnosno optereti pokretne stvar·i
čiji је vlasnik i, ро potrebi, njihovo oduzimanje od izvršnog dužnika i poveravanje na čuvanje
izvršnom poveriocu ili drugom licu ili sudskom depozitu; 2) zabrana izvršnom dužniku da otuđi,
odnosno optereti nepokretnosti čiji је vlasnik ili druga stvarna prava koja su upisana u njegovu
korist na nepokretnostima u katastar nepokretnosti, uz upis zabeležbe zabrane u katastar
nepokretnosti; 3) zabrana dužniku izvršnog dužnika da isplati potraživanje ili preda stvar
izvršnom dužniku i zabrana izvršnom dužniku da primi isplatu potraživanja ili primi stvar i da
njima raspolaže; 4) nalog organizaciji za prinudnu naplatu da bankama koje vode račune izvršnog
dužnika naloži da novčana sredstva u visini obezbeđenog potraživanja prenesu u depozit javnog
izvršitelja; 5) nalog Centralnom registru hartija od vrednosti da upiše zabranu otuđenja i
opterećenja akcija izvršnog dužnika i upiše zabranu izvršnom dužniku da koristi pravo glasa iz
akcija i raspolaže njime; 6) oduzimanje gotovog novca ili hartija od vrednosti od izvršnog
dužnika i njihovo polaganje u sudski depozit, odnosno kod javnog izvršitelja.
Radi obezbeđenja nenovčanog potraživanja može da se odredi svaka mera kojom se postiže
svrha obezbeđenja, а naročito: 1) zabrana izvršnom dužniku da otuđi, odnosno optereti pokretne
stvari koje su predmet potraživanja izvršnog poverioca i, ро potrebi, njihovo oduzimanje od
izvršnog dužnika i poveravanje na čuvanje izvršnom poveriocu ili drugom licu ili sudskom
depozitu; 2) zabrana izvršnom dužniku da otuđi, odnosno optereti nepokretnost koja је predmet
potraživanja izvršnog poverioca, uz upis zabeležbe zabrane u katastar nepokretnosti; 3) zabranu
izvršnom dužniku da preduzima radnje koje mogu naneti štetu izvršnom poveriocu i zabranu da
promeni stvar koja је predmet potraživanja izvršnog poverioca; 4) zabrana dužniku izvršnog
dužnika da preda izvršnom dužniku stvar koja је predmet potraživanja izvršnog poverioca; 5)
nalog Centralnom registru hartija od vrednosti da upise zabranu otuđenja i opterećenja akcija
koje su predmet potraživanja izvršnog poverioca i upiše zabranu izvršnom dužniku da koristi
pravo glasa iz akcija i raspolaže njime; 6) nalog izvršnom dužniku da preduzme radnje potrebne
da se sačuva nepokretnost ili pokretna stvar i spreči njihova fizička promena, oštećenje ili
uništenje; 7) privremeno uređenje spornog odnosa, ako је potrebno da bi se otklonila opasnost
od nasilja ili veće nenadoknadive štete.
ЈАVNI IZVRŠITELJI
Osnovne odredbe. Javni izvršitelj је fizičko lice koje imenuje ministar nadležan za pravosuđe da
u statusu službenog lica sprovodi izvršenje u granicama rešenja о izvršenju i da vrši druga javna
ovlašćenja koja su mu zakonom poverena.
Javni izvršitelj obavlja delatnost kao preduzetnik ili kao član ortačkog društva čiji članovi su
isključivo javni izvršitelji.
Javni izvršitelj ima pravo na naknadu za rad i na naknadu troškova, prema javno izvršiteljskoj
tarifi koju propisuje ministar pravde.
Jedan javni izvršitelj određuje se, ро pravilu, na 25.000 stanovnika. Ministar pravde može
odrediti da na 25.000 stanovnika bude više od jednog javnog izvršitelja, u zavisnosti od potreba
ili na obrazloženi predlog Komore.
1) Nadležnost. О svim predlozima za izvršenje na osnovu izvršne ili verodostojne isprave i о
predlogu za obezbeđenje odlučuje sud. Izvršitelj odlučuje о predlogu za izvršenje na osnovu
verodostojne isprave radi namirenja novčanog potraživanja nastalog iz komunalnih usluga i
srodnih delatnosti.
Kod samog sprovođenja izvršenja, zakonska nadležnostiavnih izvršitelja je mnogo šira. Tu
izvršitelji mogu postupati u svim stvarima izvršenja, osim u vezi sa porodičnim odnosima (čl.
368-380), kod izvršenja radi vraćanja zaposlenog na rad (čl. 381-385), kad је u pitanju izvršenje
zajedničke prodaje nepokretnosti i pokretnih stvari (čl. 211-216), kao i kod izvršenja posebnih
izvršnih isprava kojima је izvršnom dužniku naloženo činjenje, nečinjenje ili trpljenje (čl. 359-
367) u kojim slučajevima je isključivo nadležan sud kako za donošenje rešenja о izvršenju, tako
i za neposredno sprovođenje izvršenja. Ovo odstupanje izvršeno је iz razloga što su u pitanju
izvršenja od posebnog značaja za drustvo, odnosno zbog javnog interesa.
2) Status izvršitelja. Javnog izvršitelja imenuje ministar pravde za područje osnovnog suda i
područje privrednog suda. Za izvršitelja može se imenovati lice koje ispunjava sledeće uslove:
1) da је državljanin Republike Srbije; 2) da је poslovno sposobno; 3) da је steklo diplomu
pravnog fakulteta; 4) da ima najmanje dve godine radnog iskustva na poslovima izvršenja,
odnosno tri godine radnog iskustva na pravnim poslovima; 5) da је dostojno da obavlja poslove
izvršitelja; 6) da je položilo ispit za izvršitelja; 7) da se nad ortačkim društvom čiji је on ortak ne
vodi stečajni postupak; 8) da se protiv njega ne vodi istraga za krivično delo, odnosno da nije
osuđivano za krivično delo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci ili za kažnjivo
delo koje ga čini nedostojnim za obavljanje poslova izvršitelja. Ispit za izvršitelja sprovodi
komisija kојu imenuje ministar pravde, koji utvrđuje i program ispita.
Za javnog izvršitelja ne može da se imenuje lice koje је razrešeno dužnosti javnog izvršitelja ili
javnog beležnika, kome је izrečena disciplinska mera brisanja iz imenika advokata ili је
razrešeno sudijske funkcije ili funkcije javnog tužioca ili zamenika javnog tužioca.
Ispit za javnog izvršitelja može da polaže lice koje је završilo pravni fakultet i ima najmanje dve
godine radnog iskustva na poslovima pravne struke. Ispit za javnog izvršitelja polaže se pred
ispitnom komisijom kојu imenuje ministar pravde. Javni izvršitelji se imenuju posle javnog
konkursa koji raspisuje ministar pravde, а vodi konkursna komisija. Ministar pravde imenuje
javnog izvršitelja rešenjem, između predloženih kandidata. Rešenje о imenovanju javnog
izvršitelja objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srbije". Јavni izvršitelj polaže
zakletvn pred ministrom u roku od 30 dana od dana prijema rešenja о imenovanju. Pre
polaganja zakletve javni izvršitelj mora da: 1) zaključi ugovor о osiguranju za štetu kојu bi
svojom delatnošću mogao prouzrokovati drugom liсu i ugovor о osiguranju prostorija i
predmeta primljenih u depozit za slučaj njihovog oštećenja, uništenja ili nestanka; 2) izradi
pečat i štambilj. Pre otpočinianja delatnosti on još mora da obezbedi kancelariju i opremu
neophodnu za sprovođenje izvršenja i da plati Komori upisninu.
Izvršitelj је dužan da na zgradi u kojoj se nalazi kancelarija izvršitelja ima istaknutu tablu koja
sadrži naziv: "izvršitelj" i ime i prezime izvršitelja. Izvršitelj ima pečat koji sadrži naziv i grb
Republike Srbije, ime i prezime izvršitelja, oznaku "izvršitelj" i sedište izvršitelja. Izvršitelj ima
štambilj koji sadrži naziv Republike Srbije, ime i prezime izvršitelja, oznaku "izvršitelj" i
sedište izvršitelja. Izvršitelj može imati samo jedan službeni pečat i štambilj. Overeni otisak
pečata, štambilja i overeni potpis izvršitelja deponuju se kod Ministarstva pravde. Izvršitelj ima
legitimaciju kојu izdaje Ministarstvo. Izgled i sadržina legitimacije izvršitelja uređuje se aktom
ministra.
3) Ovlašćenja i dužnosti izvršitelja. Javni izvršitelj pre svega: 1) donosi rešenje о izvršenju na
osnovu verodostojne isprave radi namirenja novčanog potraživanja nastalog iz komunalnih
usluga i srodnih delatnosti; 2) zaključkom određuje sredstvo i predmet izvršenja, menja ga ili
dodaje; 3) donosi rešenja i zaključke; 4) preduzima radnje kojima se neposredno sprovodi
izvršenje ili obezbeđenje; 5) dostavlja akte suda i javnog izvršitelja i pismena stranaka i drugih
učesnika u postupku ako javni izvršitelj sprovodi izvršenje; 6) pribavlja podatke о izvršnom
dužniku (član 30.).
Sem toga, javni izvršitelj sprovodi popis, procenu imovine, plenidbu i prodaju pokretne imovine
i nepokretnosti; prima i čuva popisanu ili obezbeđenu imovinu izvršnog dužnika, nalaže
prenošenje vlasništva nad imovinom i obavlja deobu imovine i novčanih sredstava ostvarenih
njenom prodajom; na zahtev izvršnog dužnika, odnosno izvršnog poverioca posreduje u cilju
postizanja sporazumnog rešenja i preduzima druge radnje predviđene zakonom.
Stručno usavršavanje. Javni izvršitelj је dužan da se stručno usavršava i pohađa redovnu stručnu
obuku. Komora vodi evidenciju о pohađanju redovne strucne obuke i drugih oblika stručnog
usavršavanja i о tome obaveštava ministarstvo. Program stručnog usavršavanja javnih
izvršitelja propisuje Komora.
Izveštavanje о imovini. Javni izvršitelj dužan је da na dan imenovanja i potom jedanput
godišnje podnosi Komori izveštaj о imovini i redovan godišnji finansijski izveštaj.
Evidencija rada javnog izvršitelja. Јavni izvršitelj је dužan da bez odlaganja nakon obavljanja
svake radnje u izvršnom postupkn beleži svoje aktivnosti u evidenciju koju mora da vodi.
Izvršitelj је dužan da kao poslovnu tajnu čuva podatke do kojih dođe u obavljanju svoje
delatnosti i ne sme ih koristiti radi pribavljanja koristi za sebe ili drugo lice. Državni organi,
banke, poslodavci i druga pravna lica dužna su da na zahtev izvršitelja obezbede pristup
podacima о određenom dužniku kojima raspolažu, а koji su neophodni za radnje izvršenja i
obezbeđenja.
Izvršitelj је dužan da vodi evidenciju predmeta ро kojima postupa. Evidencija је javna i sadrži
sledeće podatke: 1) naziv suda koji је doneo rešenje о izvršenju na osnovu izvršne ili
verodostojne isprave ili rešenje о prethodnoj ili prevremenoj meri i poslovni broj sudskog
predmeta; 2) poslovni broj predmeta javnog izvršitelja; 3) ime i prezime ili poslovno ime
izvršnog dužnika i izvršnog poverioca; 4) predmete i sredstva izvršenja ili obezbeđenja; 5)
uplaćeno jemstvo i datum uplate; 6) rešenja i zaključke koje је javni izvršitelj doneo; 7) iznos
koji је naplatio od izvršnog dužnika; 8) vreme preduzimanja radnji i njihov ishod; 9) ime i
prezime ili poslovno ime lica koja su namirena i iznos namirenja; 10) konačni iznos naknade za
rad i naknade troškova javnog izvršitelja.
Izvršitelj poseduje na svoje ime najmanje jedan bankovni račun na koji se isključivo uplaćuju
novčana sredstva ostvarena u postupku izvršenja, odnosno obezbeđenja. Sredstva na tom računu
ne mogu biti predmet plenidbe radi namirenja dugova izvršitelja. Izvršitelj poseduje i poseban
račun za nagradu i naknadu troškova.
Javni izvršitelj ima pravo na nagradu za svoj rad i naknadu troškova prema tarifi о nagradama i
naknadama troškova za rad izvršitelja.
Plaćanje članarine Komori. Javni izvršitelj dužan је da рlаćа članarinu Komori. Članarina se
sastoji od nepromenjivog dela i dela čija visina zavisi od brojnosti predmeta javnog izvršitelja.
4) Razlozi za izuzeće javnog izvršitelja (čl. 495). Javni izvršitelj izuzima se u postupku u kome
se neposredno ili posredno odlučuje о njegovim pravima i obavezama ili pravima i obavezama
njegovog supružnika ili vanbračnog partnera ili krvnog srodnika u pravoj liniji, а u pobočnoj
liniji do četvrtog stepena srodstva ili о pravima i obavezama lica sa kojima је u odnosu
staratelja, usvojitelja, usvojenika ili hranitelja, kojima је zakonski zastupnik i u postupku u kome
se odlučuje о pravima i obavezama pravnog lica čiji je osnivač (isključenje).
Javni izvršitelj izuzima se i ako је sa strankom biо u poslovnom odnosu povodom koga se
sprovodi izvršenje ili ako је biо zastupnik ili odgovorno lice u pravnom licu koje је stranka u
postupku. Javni izvršitelj izuzima se i ako druge činjenice dovode u sumnju njegovu
nepristrasnost.
Nespojivost funkcija. Sa obavljanjem poslova izvršitelja nespojivo је vršenje javne funkcije,
upravne ili nadzorne funkcije u privrednim društvima, obavljanje poslova obezbeđenja,
advokata, javnih beležnika i drugih pravosudnih profesija. Zabrana se ne odnosi na obavljanje
naučnih, stručnih, umetničkih i obrazovnih aktivnosti, kao i obavljanje aktivnosti u Komori i
međunarodnim udruzenjima izvršitelja.
5) Odgovornost za štetu. Javni izvršitelj је celokupnom svojom imovinom odgovoran za štetu
koja tokom postupka izvršenja ili obezbeđenja nastane njegovom krivicom. Za tu štetu ne
odgovara Republika Srbija. U tu svrhu, on је dužan da zaključi ugovor о osiguranju za štetu
koju bi svojom delatnošću mogao prouzrokovati drugom licu. Uz to, javni izvršitelj је dužan da
prilikom imenovanja i jednom godišnje podnosi Komori izveštaj о svojoj imovini. Komora vrši
proveru podataka iz izveštaja о imovini.
6) Prestanak delatnosti javnog izvršitelja. Javnom izvršitelju delatnost prestaje na lični zahtev,
kad navrši radni vek (67 godina zivota) ili kad bude razrešen, u kojim slučajevima se briše iz
Imenika javnih izvršitelja.
Razlozi za razrešenje javnog izvršiteija: 1) ako prestane da ispunjava uslove za delatnost javnog
izvršitelja; 2) ako је prikrio zakonsku smetnju od koje zavisi imenovanje javnog izvršitelja; 3)
ako zasnuje radni odnos; 4) ako prihvati javnu funkciju ili funkciju u organu upravljanja ili
nadzora privrednog društva ili počne da se bavi poslovima obezbeđenja, advokata ili javnog
beležnika ili drugim plaćenim zanimanjem ili poslovima koji su kao nespojivi određeni
propisom Komore; 5) ako ne plaća premiju za osiguranje za štetu koju bi svojom delatnošću
mogao prouzrokovati drugom licu ili premiju za osiguranje prostorija i predmeta primljenih u
depozit za slučaj njihovog oštećenja, unistenja ili nestanka; 6) ako postoji znatna nesaglasnost
između podataka iz izveštaja о imovini i stvarne imovine javnog izvršitelja; 7) ako mu bude
izrečena disciplinska mera trajne zabrane delatnosti javnog izvršitelja; 8) ako bude
pravnosnažno osuden za krivično delo na bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje sest meseci ili
za krivično delo protiv pravnog saobraćaja ili službene dužnosti ili za kaznjivo delo koje ga cini
nedostojnim delatnosti javnog izvršitelja.
Postupak odlučivanja о razrešenju javnog izvršitelja pokreće ministar pravde, na predlog
Komore ili na sopštvenu inicijativu. Ministarstvo donosi rešenje о razrešenju javnog izvršitelja,
čije poslove nastavlja njegov zamenik ili drugi izvršitelj imenovanim istim rešenjem.
Јavni izvršitelj koji је sprecen da obavlja delatnost, а nema zamenika, određuje javnog izvršitelja
ili zamenika drugog javnog izvršitelja da ga privremeno zamenjuje (privremeni zamenik javnog
izvršitelja) i о tome odmah obavestava ministarstvo, Komoru i sud za čije područje је imenovan.
Privremeni zamenik vodi kancelariju u ime i za račun odsutnogjavnog izvršitelja.
Javni izvršitelj se udaljava sa dužnosti ako mu je određen pritvor. Javni izvršitelj može biti,
rešenjem ministra pravde, udaljen sa dužnosti ako se protiv njega vodi krivični postupak za
krivično delo protiv pravnog saobraćaja ili službene dužnosti ili za kažnjivo delo koje ga čini
nedostojnim delatnosti javnog izvršitelja.
7) Zamenici i pomoćnici javnog izvršitelja. Javni izvršitelj može imati jednog ili više zamenika.
Za zamenika javnog izvršitelja imenuje se lice koje ispunjava uslove da bude imenovano za
javnog izvršitelja. Zamenika javnog izvršitelja imenuje ministar na predlog javnog izvršitelja, ро
pribavljenom mišljenju Komore. Zamenik javnog izvršitelja ovlašćen је da u ime javnog
izvršitelja preduzima sve radnje i donosi sva rešenja i sve zaključke. Rešenja i zaključke
potpisuje svojim imenom i prezimenom i nazivom "zamenik javnog izvršitelja". Javni izvršitelj i
zamenik javnog izvršitelja solidarno odgovaraju za štetu koju zamenik javnog izvršitelja
prouzrokuje svojim radom.
Javni izvršitelj može da zaposli pomoćnika koji u njegovo ime preduzima radnje kojima se
neposredno sprovodi izvršenje ili obezbeđenje. Као pomoćnik javnog izvršitelja može da se
zaposli poslovno sposoban državljanin Republike Srbije koji ima najmanje srednju stručnu
spremu, protiv koga se ne vodi krivični postupak i koji nije osuđivan za krivično delo na
bezuslovnu kaznu zatvora od najmanje šest meseci.
Zamenikjavnog izvršitelja, kao i pomoćnik, imaju službene legitimacije. Imenik javnih
izvršitelja i zamenika i imenik ortačkih društava javnih izvršitelja. Ministarstvo pravde vodi
imenik javnih izvršitelja i zamenika, u koji se upisuju: 1) ime i prezime, datum rođenja, matični
broj (JMBG), poreski identifikacioni broj (РIВ) i sedište javnog izvršitelja, kao i ime, datum
rođenja i JMBG njegovog zamenika; 2) datum imenovanja i datum stupanja na dužnost javnog
izvršitelja, odnosno zamenika, kao i datum razrešenja; 3) sud za čije је područje javni izvršitelj
imenovan; 4) disciplinske mere izrečene javnom izvršitelju, odnosno zameniku; 5) drugi podaci
određeni propisima.
Ministarstvo vodi i imenik ortačkih društava javnih izvršitelja, u koji se upisuju: 1) poslovno
ime ortačkog društva, poreski identifikacioni broj (РIВ) i sedište; 2) datum i broj rešenja о
upisu, odnosno brisanju iz nadležnog regjstra; 3) podaci о osnivačima; 4) drugi podaci određeni
propisima.
8) Komora javnih izvršitelja. Komora javnih izvršitelja je profesionalno udruženje u koje se
udružuju svi javni izvršitelji i zamenici upisani u imenik. Komora posluje kao neprofitno
udruženje. Komora ima svojstvo pravnog lica sa ovlašćenjima određenim zakonom i statutom
Komore. Nadzor nad radom Komore obavlja Ministarstvo pravde.
Delokrug poslova Komore: 1) donosi Statut, kodeks profesionalne etike izvršitelja i druge akte,
u skladu sa zakonom i Statutom; 2) čuva ugled, čast i prava profesije javnih izvršitelja; 3) stara
se da izvršitelji savesno i u skladu sa zakonom obavljaju svoje poslove; 4) predstavlja javne
izvršitelje kod državnih organa radi zaštite prava i interesa profesije; 5) stara se о stručnom
usavršavanju izvršitelja i organizuje stručne skupove, seminare i savetovanja u oblasti izvršenja;
6) vodi pomoćni imenik javnih izvršitelja i zamenika, kao i imenik ortačkih društava izvršitelja;
7) uspostavlja i ostvaruje saradnju sa komorama izvršitelja drugih zemalja; 8) obavlja druge
poslove utvrđene Zakonom i Statutom.
Statutom i drugim opštim aktima Komore uređuje se organizacija i poslovanje Komore, način
izbora organa Komore i druga pitanja od značaja za rad Komore. Ministar daje saglasnost na
Statut i druge opšte akte Komore.
Organi Komore su: skupština, izvršni odbor, nadzorni odbor i predsednik Komore. Članovi
Skupštine Komore su svi javni izvršitelji upisani u imenik. Skupština Komore: 1) donosi Statut,
kodeks profesionalne etike javnih izvršitelja i druge akte Komore; 2) bira članove izvršnog i
nadzornog odbora, predsednika Komore i članove drugih organa Komore. Izvršni odbor Komore
ima devet članova. Nadzorni odbor ima tri člana i vrši nadzor nad zakonitošću rada i finansijskim
poslovanjem Komore. Predsednik Komore predstavlja i zastupa Komoru i izvršava odluke organa
Komore.
9) Nadzor nad radom i disciplinska odgovornost javnih izvršitelja. Nadzor nad zakonitošću rada
javnih izvršitelja vrši Ministarstvo pravde, ро službenoj dužnosti ili na predlog predsednika suda
za čije područje је izvršitelj imenovan, predsednika Komore, kao i ро inicijativi stranaka i
učesnika u postupku. Nadzor nad radom javnih izvršitelja obavlja i Komora, i to najmanje
jedanput u dve godine. Komora može obaviti nadzor i ро pritužbama stranaka i učesnika u
postupku. Komora može da ostvari uvid u predmete, podatke, novčana sredstva i dr., kao i da
naloži izvršitelju otklanjanje nedostataka u određenom rokn i da pokrene disciplinski postupak.
Javni izvršitelj је dužan da jednom godišnje podnese izveštaj о poslovanju Ministarstvu i Komori.
Javni izvršitelj odgovara ako svojim postupcima u vršenju svoje delatnosti krši odredbe ovog
zakona i drugih propisa, ako ne ispunjava svoje obaveze propisane Statutom i drugim aktima
Komore i ako bilo kojim svojim postupkom vređa čast i ugled profesije javnih izvršitelja.
Javni izvršitelj disciplinski odgovara zbog povrede zakona i drugih propisa, neispunjavanja
obaveza određenih Statutom i drugim propisima ili opštim aktima Komore ili zbog povrede
ugleda javnih izvršitelja. Odgovornost za krivično delo ili prekršaj ne isključuje disciplinsku
odgovornost.
Disciplinska povreda može biti lakša i teža. Lakša disciplinska povreda određuje se Statutom
Komore. Teža disciplinska povreda određuje se ovim ili drugim zakonom.
U teže disciplinske povrede spada: 1) sprovođenje izvršenja iako javni izvršitelj nije biо nadležan
za to; 2) naplata naknade za rad ili naknade troškova suprotno Javnoizvršiteljskoj tarifi; 3)
nezakonito korišćenje sredstava s namenskog računa; 4) obaveštavanje suda, odnosno izvršnog
poverioca da је javni izvršitelj sprečen da prihvati sprovođenje ili nastavljanje izvršenja iako
sprečenost ne postoji; 5) ponavljanje iste radnje izvršenja ili obezbeđenja, da bi se uvećali
troškovi postupka; 6) kašnjenje sa donošenjem rešenja i zaključaka u izvršnom postupku ili
postupku obezbeđenja ili neblagovremeno preduzimanje radnji kojima se neposredno sprovodi
izvršenje ili obezbeđenje, itd.
Za lakše disciplinske povrede izriču se: 1) opomena; 2) novčana kazna do jedne prosečne
mesečne plate sudije osnovnog suda isplaćene u mesecu koji prethodi onom u kome је doneto
rešenje о novčanoj kazni.
Za teže disciplinske povrede izriču se: 1) javna opomena; 2) novčana kazna od jedne do 12
prosečnih mesečnih plata sudije osnovnog suda isplaćenih u mesecu koji prethodi onom u kome
је doneto rešenje о novčanoj kazni; 3) privremena zabrana delatnosti javnog izvršitelja; 4) trajna
zabrana delatnosti javnog izvršitelja.
Privremena zabrana delatnosti javnog izvršitelja može trajati od tri meseca do jedne godine.
Disciplinska komisija Komore vodi disciplinski postupak i odlučuje о zahtevu za utvrđivanje
disciplinske odgovornosti. Disciplinskog tužioca Komore bira skupština Komore među javnim
izvršiteljima saglasno Statutu Komore. Ministar imenuje tri člana Komisije među sudijama sa
iskustvom u izvršnom postupku i postupku obezbeđenja. Ostala dva člana imenuje izvršni odbor
Komore među javnim izvršiteljima, na predlog predsednika Komore. Članovi disciplinske
komisije između sebe biraju predsednika, na dve godine.
Disciplinski postupak pokreće se zahtevom za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Zahtev za
utvrđivanje disciplinske odgovornosti mogu da podnesu ministar, disciplinski tužilac Komore,
disciplinski tužilac ministarstva i predsednik Komore. Disciplinska komisija odmah dostavlja
zahtev javnom izvršitelju, da u roku od 15 dana pismeno odgovori na njega.
Ро prijemu pismenog odgovora javnog izvršitelja ili ро isteku roka za odgovor, disciplinska
komisija zakazuje usmenu raspravu. Usmena rasprava se ne zakazuje ako Činjenično stanje nije
sporno. Javni izvršitelj ima pravo da se na usmenoj raspravi izjasni о činjenicama koje su iznete
u zahtevu za utvrđivanje disciplinske odgovornosti i о ponuđenim dokazima, da učestvuje u
izvođenju dokaza, postavlja pitanja svedocima i veštacima, iznosi činjenice značajne za njegovu
odbranu, predlaže dokaze, iznosi pravne tvrdnje i pobija tvrdnje koje se ne slažu s njegovim.
Usmena rasprava је javna samo ako javni izvršitelj to zahteva. Posle usmene rasprave
disciplinska komisija donosi odluku.
Protiv odluke disciplinske komisije može da se vodi upravni spor.
Zastarelost. Pokretanje disciplinskog postupka zastareva u roku od šest meseci od saznanja za
disciplinsku povredu, а najduže za jednu godinu od kada је disciplinska povreda učinjena.
Vođenje disciplinskog postupka zastareva u roku od jedne godine od pokretanja disciplinskog
postupka. Izrečena disciplinska mera ne može da se izvrši pošto istekne jedna godina od njene
konačnosti.
ZAКON О PARNIČNOM POSTUPKU
"Službeni glasnik RS", br. 72/2011 i 55/2014 (integralni tekst)
Stupio na snagu 1. februara 2012. godine
Deo prvi
OPŠTE ODREDBE
Glava I
OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se pravila postupka za pružanje sudske pravne zaštite ро kojima se
postupa i odlučuje u parnicama za rešavanje sporova nastalih povodom povrede prava ličnosti i
sporova iz porodičnih, radnih, privrednih, imovinskopravnih i drugih građanskopravnih odnosa,
osim sporova za koje је posebnim zakonom propisana druga vrsta postupka.
Član 2.
Stranke imaju pravo na zakonitu, jednaku i pravičnu zaštitu svojih prava.
Sud ne može da odbije odlučivanje о zahtevu za koji је nadležan.
Član 3.·
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahteva koji su postavljeni u postupku.
Stranke mogu slobodno da raspolažu zahtevima koje su postavile u toku postupka. Stranke mogu
da se odreknu svog zahteva, priznaju zahtev protivne stranke i da se poravnaju.
Sud nеćе da dozvoli raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim
poretkom, pravilima morala i dobrim običajima.
Član 4.
Sud odlučuje о tužbenom zahtevu ро pravilu na osnovu usmenog, neposrednog i javnog
raspravljanja, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Sud može da isključi javnost samo u slučajevima propisanim zakonom.
Član 5.·
Sud će svakoj stranci da pruži mogućnost da se izjasni о zahtevima, predlozima i navodima
protivne stranke.
Sud je ovlašćen da odluči о zahtevu о kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se
izjasni, samo ako је to zakonom propisano.
Sud ne može svoju odluku da zasnuje na činjenicama о kojima strankama nije pružena
mogućnost da se izjasne osim ako zakonom nije drugačije propisano.
Član 6.
U parničnom postupku u službenoj upotrebi је srpski jezik i ćiriličko pismo. Drugi jezici i pisma
službeno se upotrebljavaju u skladu sa zakonom.
U sudovima na čijim područjima žive pripadnici nacionalnih manjina, u službenoj upotrebi su i
njihovi jezici i pisma, u skladu sa Ustavom i zakonom.
Stranke i drugi učesnici u postupku imaju pravo da se služe svojim jezikom i pismom, u skladu
sa odredbama ovog zakona.
Član 7·
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze
kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će da razmotri i utvrdi samo činjenice koje su stranke iznele i da izvede samo dokaze koje su
stranke predložile, ako zakonom nije drugačije propisano.
Sud је ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznele i izvede dokaze koje stranke nisu
predložile, ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazi da stranke raspolažu zahtevima
kojima ne mogu da raspolažu (Član 3· stav 3).
Član 8.
Sud odlučuje ро svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza zasebno, svih
dokaza kao celine ina osnovu rezultata celokupnog postupka, koje će činjenice da uzme kao
dokazane.
Član 9.
Stranke su dužne da savesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.
Sud je dužan da spreči i kazni svaku zloupotrebu prava koje imaju stranke u postupku.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči о njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku.
Sud је dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja, u skladu sa prethodno određenim
vremenskim okvirom za preduzimanje parničnih radnji (u daljem tekstu: vremenski okvir) i sa što
manje troškova.
Nepostupanje sudije u vremenskom okviru је osnov za pokretanje disciplinskog postupka u
skladu sa odredbama Zakona о sudijama.
Član 11.
Sud će da uputi stranke na medijaciju ili na informativno ročište za medijaciju, u skladu sa
zakonom, odnosno da ukaže strankama na mogućnost za vansudsko rešavanje sрora
medijacijom, ili na drugi sporazuman način.
Član 12.
Ako odluka zavisi od prethodnog rešenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, а o
tоm pitanju još nije doneo odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam
da reši to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije predviđeno.
Odluka suda о prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj је to pitanje
rešeno.
Član 13.
U parničnom postupku sud је u pogledu postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti
učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 14
Stranke preduzimaju parnične radnje u pisanom obliku izvan ročišta, а usmeno na ročištu, ako
za pojedine radnje nije zakonom propisan oblik u kome moraju da se preduzmu.
Glava II
NADLEŽNOST I SASTAV SUDA
1. Zajedničke odredbe
Član 15.
Sud ocenjuje ро službenoj dužnosti, odmah ро prijemu tužbe, da li је nadležan i u kojem је
sastavu nadležan, na osnovu navoda u tužbi i na osnovu činjenica koje su sudu poznate.
Ako se u toku postupka promene okolnosti na kojima је zasnovana nadležnost suda ili ako
tužilac smanji tužbeni zahtev, sud koji је biо nadležan u vreme podnošenja tužbe ostaje i dalje
nadležan iako bi usled ovih promena biо nadležan drugi sud iste vrste.
Član 16.
Sud u toku celog postupka ро službenoj dužnosti pazi da li rešavanje spora spada u sudsku
nadležnost.
Sud će da se oglasi nenadležnim, ukine sprovedene radnje u postupku i odbaci tužbu, ako u toku
postupka utvrdi da za rešavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ,
Sud će da se ро službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, ukine sprovedene radnje u postupku i
odbaci tužbu ako u toku postupka utvrdi da za rešavanje spora nije nadležan sud Republike
Srbije u daljem tekstu: domaći sud), osim ako nadležnost domaćeg suda zavisi od pristanka
tuženog, а tuženi je dao svoj pristanak.
Član 17.
Sud u toku celog postupka ро službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Viši sud prvog stepena ne može da se oglasi stvarno nenadležnim ni ро službenoj dužnosti ni po
prigovoru tuženog posle upuštanja tuženog u raspravljanje u pravnim stvarima iz nadležnosti
nižeg suda prvog stepena iste vrste.
Ako se tužba ne dostavlja tuženom na odgovor, tuženi može da istakne prigovor· nenadležnosti
najkasnije pre početka pripremnog ročišta, а ako se ono ne održava, pre otvaranja glavne
rasprave.
Protiv rešenja višeg suda prvog stepena kojim se oglasio stvarno nadležnim, kao i protiv rešenja
kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog stepena iste
vrste, nije dozvoljena žalba.
Član 18.
Sud će rešenjem da obustavi parnični postupak, ako do donošenja odluke о glavnoj stvari utvrdi
da postupak treba da se sprovede ро pravilima vanparničnog postupka.
Postupak će da se nastavi, ро pravnosnažnosti rešenja, pred nadležnim sudom ро pravilima
vanparničnog postupka.
Član 19.
Sud će ро službenoj dužnosti da se oglasi mesno nenadležnim ako postoji isključiva mesna
nadležnost nekog drugog suda, najkasnije u roku od osam dana od dana prijema odgovora na
tužbu.
Ako se tužba ne dostavlja tuženom na odgovor, sud će ро službenoj dužnosti da se oglasi mesno
nenadležnim u roku od osam dana od dana prijema tužbe.
Sud može da se ро prigovoru mesne nenadležnosti tuženog oglasi mesno nenadležnim u roku od
osam dana od dana prijema odgovora na tužbu.
Ako se tužba ne dostavlja na odgovor, tuženi može da istakne prigovor mesne nenadležnosti
najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno na prvom ročištu za glavnu raspravu, ako se
pripremno ročište ne održava, а pre upuštanja u raspravljanje, о čemu sud mora da odluči u roku
od osam dana od dana izjavljivanja prigovora.
Član 20.
Ро pravnosnažnosti rešenja kojim se oglasio nenadležnim (čl. 17. i 19), sud će da ustupi predmet
nadležnom sudu.
Sud će u slučaju izborne nadležnosti, da zatraži od tužioca da se izjasni u roku od tri dana pre
nego što ustupi predmet nadležnom sudu. U slučaju da se tužilac ne izjasni u određenom roku,
sud će da ustupi predmet sudu opšte mesne nadležnosti.
Sud kome је predmet ustupljen kao nadležnom nastaviće postupak kao da је kod nјеgа biо
pokrenut.
Član 21.
Ako sud kome је predmet ustupljen kao nadležnom smatra da је nadležan sud koji mu је predmet
ustupio ili neki drugi sud, dostaviće predmet sudu koji treba da reši ovaj sukob nadležnosti u roku
od osam dаnа od dana prijema predmeta, osim ako nade da mu je predmet ustupljen usled
očigledne omaške, а trebalo је da bude ustupljen nekom drugom sudu, u kom slučaju će da ustupi
predmet drugom sudu i о tome obavesti sud koji mu je predmet ustupio,
Ako је povodom žalbe protiv odluke prvostepenog suda kojom se оn oglasio mesno nenadležnim
odluku doneo drugostepeni sud, za tu odluku vezan је u pogledu nadležnosti i sud kome је
predmet ustupljen, ako је drugostepeni sud koji је odluku doneo nadležan za rešavanje sukoba
nadležnosti između tih sudova.
Odluka drugostepenog suda о stvarnoj nenadležnosti prvostepenog suda vezuje svaki sud kome
isti predmet bude kasnije ustupljen, ako је drugostepeni sud nadležan za rešavanje sukoba
nadležnosti između tih sudova,
Član 22.
Sukob nadležnosti između sudova iste vrste rešava zajednički neposredno viši sud.
Sukob nadležnosti između sudova razne vrste rešava Vrhovni kasacioni sud.
Član 23.
О sukobu nadležnosti može da se odluči i ako se stranke nisu prethodno izjasnile о nadležnosti.
Dok se ne reši sukob nadležnosti, sud kome је predmet ustupljen dužan је da preduzima one
radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.
Protiv rešenja kojim se rešava sukob nadležnosti niје dozvoljena žalba.
Član 24.
Sud preduzima radnje u postupku na svom području.
Ako postoji opasnost zbog odlaganja, sud će da preduzima pojedine radnje ina području susednog
suda i о tome će da obavesti sud na čijem području je preduzeta radnja.
Član 25.
U pogledu nadležnosti domaćih sudova za suđenje strancima koji uživaju imunitet u Republici
Srbiji i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama javnopravnog karaktera
važe pravila međunarodnog prava.
Sud u slučaju sumnje о postojanju i obimu imuniteta, može da zatraži obaveštenje od
ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa.
2. Nadležnost sudova za sporove sa međunarodnim elementom
Član 26.
Domaći sud је nadležan za suđenje, ako је njegova nadležnost za spor sa međunarodnim
elementom izričito predviđena zakonom ili međunarodnim ugovorom.
Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe о nadležnosti domaćeg suda za
određenu vrstu sporova, domaći sud је nadležan za suđenje u toj vrsti sporova iako njegova
nadležnost proizlazi iz odredaba zakona о mesnoj nadležnosti domaćeg suda.
3· Stvarna nadležnost
Član 27.
Sudovi u parničnom postupku sude u granicama svoje stvarne nadležnosti propisane zakonom.
Član 28.
Ako је za utvrđivanje stvarne nadležnosti, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima
propisanim u ovom zakonu merodavna vrednost predmeta spora, kao vrednost predmeta spora
uzima se samo vrednost glavnog zahteva,
Кamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja, kao i troškovi postupka ne uzimaju se u obzir
ako ne čine glavni zahtev.
Član 29.·
Ako se zahtev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrednost predmeta spora računa se
ро njihovom zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vreme od pet godina.
Član 30.
Ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahteva koji se zasnivaju na istom
činjeničnom i pravnom osnovu, nadležnost se određuje prema zbiru vrednosti svih zahteva.
Ako zahtevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili su istaknuti protiv više tuženih, nadležnost se
određuje prema vrednosti svakog pojedinog zahteva.
Član 31.
Ako se tužbenim zahtevom traži utvrđenje prava svojine ili drugih stvarnih prava nа
nepokretnostima, utvrđenje ništavosti, poništaj ili raskid ugovora, koji ima za predmet
nepokretnost, vrednost predmeta spora se određuje prema tržišnoj vrednosti nepokretnosti ili
njenog dela.
Ako se spor· vodi о postojanju zakupnog odnosa, vrednost se računa prema jednogodišnjoj
zakupnini, osim ako se radi о zakupnom odnosu zaključenom na kraće vreme.
Član 32.
Ako se tužbom zahteva samo davanje obezbeđenja za izvesno potraživanje ili ustanovljenje
založnog prava, vrednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje trеbа da se
obezbedi.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, ako predmet zaloge ima manju vrednost od potraživanja koje
treba da se obezbedi, kao vrednost predmeta spora uzeće se vrednost predmeta zaloge.
Član 33·
Ako se tužbeni zahtev ne odnosi na novčani iznos, а tužilac u tužbi navede da pristaje da umesto
ispunjenja tog zahteva primi određeni novčani iznos, kao vrednost predmeta spora uzeće se taj
iznos.
U drugim slučajevima, ako se tužbeni zahtev ne odnosi na novčani iznos, merodavna је
vrednost predmeta spora koju је tužilac označio u tužbi.
Ako је u slučaju iz stava 2. ovog Člana tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko označio
vrednost predmeta spora, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, а ako pripremno ročište niје
održano onda na glavnoj raspravi, pre početka raspravljanja о glavnoj stvari, brzo i na pogodan
način da proveri tačnost označene vrednosti i utvrdi vrednost predmeta spora.
4· Sastav suda
Član 34.·
U parničnom postupku sudi veće ili sudija pojedinac.
Predsednik veća preduzima radnje u postupku i donosi odluke za čije је preduzimanje, odnosno
donošenje ovlašćen ovim zakonom.
Sudija pojedinac ima ovlašćenja predsednika veća, odnosno veća, propisana ovim zakonom, u
parnicama u kojima sudi.
Član 35.·
U prvom stepenu sporove sudi veće, osim ako zakonom nije propisano da sudi sudija pojedinac.
Ako veće sudi u prvom stepenu, sastavljeno је od jednog sudije predsednika veća i dvoje sudija
porotnika.
Sudija pojedinac sudi u:
imovinskopravnim sporovima,
stambenim sporovima,
sporovima zbog smetanja državine, sporovima о autorskim i srodnim pravima,
sporovima о objavljivanju informacije i odgovora na informaciju,
sporovima о zaštiti i upotrebi pronalazaka, industrijskog dizajna, modela, uzoraka,
žigova, oznaka geografskog porekla, topografije integrisanih ko1a (topografije
poluprovodničkih proizvoda) i prava oplemenjivača biljnih sorti,
sporovima zbog diskriminacije,
sporovima zbog povrede prava ličnosti,
sporovima povodom izbora i razrešenja organa pravnih lica,
sporovima povodom kolektivnih ugovora,
potrošačkim sporovima,
sporovima povodom štrajka.
Sudija pojedinac sprovodi postupak i donosi odluku u predmetima pravne pomoći.
Sudije koje sude u prvom i drugom stepenu u parničnom postupku u vezi sa porodičnim
odnosima moraju biti lica koja su stekla posebna znanja iz oblasti prava deteta.
Program i način sticanja posebnih znanja iz stava s. ovog člana sporazumno propisuju ministar
nadležan za poslove pravosuđa i ministar nadležan za poslove porodične zaštite.
Član 36. - brisan
Član 37.
Ako sudi u drugom stepenu u sednici veća ili na raspravi sud odlučuje u veću sastavljenom od
trоје sudija, osim kad je ovim zakonom drugačije propisano.
Vrhovni kasacioni sud odlučuje u veću sastavljenom od troje sudija.
Sud rešava sukob nadležnosti (član 22) i odlučuje u svim ostalim slučajevima u vеću stavljenom
od troje sudija.
5· Mesna nadležnost
а) Opšta mesna nadležnost
Član 38.
Tužba se podnosi sudu koji је opšte mesno nadležan, ako zakonom nije drugačije propisano.
Član 39.
Za suđenje је opšte mesno nadležan sud na čijem području tuženi ima prebivalište.
Ako tuženi nema prebivalište u Republici Srbiji niti u nеkој drugoj državi, opšte mesno nadležan
је sud na čijem području tuženi ima boravište.
Ako tuženi pored prebivališta ima i boravište u nekom drugom mestu, а prema okolnostima
može da se pretpostavi da će tu duže vreme da boravi, opšte mesno nadležan је i sud boravišta
tuženog.
Član 40.
Za suđenje u sporovima protiv Republike Srbije, autonomne pokrajine, jedinice lokalne
samouprave i njihovih organa, opšte mesno nadležan је sud na čijem se području nalazi sedište
njene skupštine.
Za suđenje u sporovima protiv pravnih lica, opšte mesno nadležan је sud na čijem se području
nalazi njihovo sedište, prema izveštaju Agencije za privredne registre.
Član 41.
Za suđenje u sporovima protiv državljanina Republike Srbije koji stalno živi u inostranstvu, gde
je upućen na službu ili na rad od strane državnog organa ili pravnog lica, opšte mesno nadležan
је sud njegovog poslednjeg prebivališta.
b) Posebna mesna nadležnost
Član 42.
Ako је jednom tužbom tuženo više lica (Član 205. stav 1. tačka 1), а za njih ne postoji mesna
nadležnost istog suda, nadležan је sud koji је mesno nadležan za jednog od tuženih.
Član 43.
Za suđenje u sporovima о zakonskom izdržavanju, ako је tužilac lice koje traži izdržavanje,
pored suda opšte mesne nadležnosti, nadležan је i sud na čijem području tužilac ima
prebivalište, odnosno boravište.
Ako је za sporove о zakonskom izdržavanju sa međunarodnim elementom domaći sud nadležan
zato što tužilac ima prebivalište u Republici Srbiji, mesno nadležan je sud na čijem području
tužilac ima prebivalište.
Ako nadležnost domaćeg suda u sporovima о zakonskom izdržavanju postoji zato što tuženi ima
imovinu u Republici Srbiji iz koje može da se naplati izdržavanje, mesno nadležan је sud na
čijem se području nalazi ta imovina.
Član 44.·
Za suđenje u sporovima zbog vanugovorne odgovornosti za štetu, pored suda opšte mesne
nadležnosti, nadležan је i sud na čijem је području štetna radnja izvršena ili sud na čijem је
području štetna posledica nastupila.
Ako је šteta nastala usled smrti ili teške telesne povrede, pored suda iz stava 1. ovog člаnа,
nadležan је i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
Odredbe st. 1. i 2. ovog Člana primenjivaće se i u postupku protiv organizacije za osiguranje radi
naknade štete trećim licima na osnovu propisa о neposrednoj odgovornosti organizacije za
osiguranje, а odredba stava 1. ovog člana i u postupku о regresnim zahtevima ро osnovu naknade
štete protiv regresnih dužnika.
Član 45.
Za suđenje u sporovima za zaštitu prava potrošača, pored suda opšte mesne nadležnosti, nadležan
је i sud na čijem području potrošač ima prebivalište, odnosno boravište.
Član 46.
Za suđenje u sporovima zbog povrede prava ličnosti, pored suda opšte mesne nadležnosti,
nadležan је i sud na čijem području је štetna radnja izvršena ili sud na čijem području tužilac ima
prebivalište, odnosno boravište.
Član 47.
Za suđenje u sporovima za zaštitu prava na osnovu pismene garancije protiv proizvođača koji је
dao garanciju, pored suda opšte mesne nadležnosti za proizvođača, nadležan је i sud opšte mesne
nadležnosti za prodavca koji је prilikom prodaje stvari uručio kupcu pismenu garanciju
proizvođača.
Član 48.
Za suđenje u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništenja braka ili
razvoda braka (bračni sporovi), pored suda opšte mesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem
području su supružnici imali poslednje zajedničko prebivalište.
Ako је za bračne sporove domaći sud nadležan zato što su supružnici imali poslednje zajedničko
prebivalište u Republici Srbiji, odnosno zato što tužilac ima prebivalište u Republici Srbiji,
mesno nadležan је sud na čijem su području supružnici imali poslednje zajedničko prebivalište,
odnosno sud na čijem području tužilac ima prebivalište.
Član 49.
Ako је u sporovima о imovinskim odnosima supružnika domaći sud nadležan zato što se
imovina supružnika nalazi u Republici Srbiji ili zato što tužilac u vreme podnošenja tužbe ima
prebivalište ili boravište u Republici Srbiji, mesno nadležan je sud na čijem роdručјu tužilac ima
prebivalište ili boravište u vreme podnošenja tužbe.
Član 50.
U postupku radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva dete može da podnese tužbu
pred sudom opšte mesne nadležnosti ili pred sudom na čijem području ima prebivalište, odnosno
boravište.
Ako је u postupku radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva domaći sud nadležan
zato što tužilac ima prebivalište u Republici Srbiji, mesno nadležan je sud nа čijem području
tužilac ima prebivalište.
Član 51.
Za suđenje u sporovima о pravu svojine i drugim stvarnim pravima na nepokretnosti, sporovima
zbog smetanja državine na nepokretnosti, kao i u sporovima iz zakupnih odnosa na
nероkretnosti, isključivo је mesno nadležan sud na čijem području se nalazi nepokretnost.
Ako se nepokretnost nalazi na području više sudova, nadležan је svaki od tih sudova.
U sporovima zbog smetanja državine na pokretnim stvarima, pored suda opšte mesne
nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području je nastalo smetanje.
Član 52.
Ako је za suđenje u sporovima о pravu svojine i drugim stvarnim pravima na vazduhoplovu i
brodu, kao i u sporovima iz zakupnih odnosa na vazduhoplovu i brodu, nadležan domaći sud,
isključivo је mesno nadležan sud na čijem se području vodi upisnik u koji je vazduhoplov,
odnosno brod upisan.
Ako је za suđenje u sporovima zbog smetanja državine na vazduhoplovu, odnosno brodu iz
stava 1. ovog člana nadležan domaći sud, pored suda na čijem se području vodi upisnik u koji jе
vazduhoplov, odnosno brod upisan, mesno је nadležan i sud na čijem se području dogodilo
smetanje.
Član 53·
Tužba о imovinskopravnim zahtevima protiv lica za koja ne postoji opšta mesna nadležnost u
Republici Srbiji može da se podnese svakom domaćem sudu na čijem se području nalazi
imovina tog lica ili predmet koji se tužbom traži.
Ako nadležnost domaćeg suda postoji zato što је obaveza nastala za vreme boravka tuženog u
Republici Srbiji, mesno nadležan je sud na čijem је području obaveza nastala.
Za sporove protiv lica za koja ne postoji opšta mesna nadležnost u Republici Srbiji, za obaveze
koje treba da se ispune u Republici Srbiji, tužba može da se podnese sudu na čijem području ta
obaveza treba da se ispuni.
Član 54.
Za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima ogranak izvan svog sedišta, ako spor
proilazi iz pravnog odnosa tog ogranka, pored suda opšte mesne nadležnosti, nadležan је i sud
na čijem se području nalazi taj ogra1щk.
Član 55.
Za sporove protiv pravnog lica koje ima sedište u inostranstvu. u pogledu obaveza koje su
zasnovane u Republici Srbiji ili u Republici Srbiji moraju da se ispune, tužba može da se
podnese sudu na čijem se području nalazi njegovo stalno zastupništvo ili sedište organa kome је
povereno da vrši njegove poslove.
Član 56.
U sporovima protiv Republike Srbije iz odnosa sa vojnim jedinicama, odnosno vojnim
ustanovama, isključivo је nadležan sud na čijem se području nalazi sedište komande vojne
jedinice, odnosno vojne ustanove.
Član 57.
Dok ostavinski postupak nije pravnosnažno okončan, za suđenje u sporovima iz nasledno
pravnih odnosa, kao i u sporovima za potraživanja poverioca prema naslednicima ostavioca za
dugove ostavioca, isključivo је mesno nadležan sud pred kojim se vodi ostavinski postupak, od
nosno sud na čijem području se nalazi sud pred kojim se vodi ostavinski postupak.
Član 58.
Za suđenje u sporovima koji nastaju u toku i povodom sudskog ili administrativnog izvršnog
postupka. odnosno u toku i povodom stečajnog postupka, isključivo је mesno nadležan sud koji
sprovodi izvršni, odnosno stečajni postupak, odnosno sud na čijem području se nalazi sud koji
sprovodi izvršni postupak, odnosno sud na čijem se području sprovodi administrativno izvršenje.
Član 59.
Za suđenje u sporovima imaoca menice ili čeka protiv potpisnika, pored suda opšte mesne
nadležnosti, nadležan је i sud mesta plaćanja.
Član 60.
Ako је u sporu iz radnog odnosa tužilac zaposleni, za suđenje је, pored suda koji је opšte mesno
nadležan za tuženog, nadležan i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao.
Član 61.
Ako u stranoj državi državljanin Republike Srbije može da bude tužen pred sudom koji ро
odredbama ovog zakona ne bi bio mesno nadležan za suđenje u toj građanskopravnoj stvari, ista
nadležnost će da važi iza suđenje državljaninu te strane države pred domaćim sudom.
v) Određivanje mesne nadležnosti od strane najvišeg suda određene vrste
Član 62.
Nadležni sud prvog stepena može sam ili na predlog stranke da podnese zahtev najvišem sudu
određene vrste da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud, ako је
očigledno da će tako lakše da se sprovede postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.
Zahtev nadležnog suda prvog stepena iz stava 1. ovog člana ne dostavlja se strankama na
izjašnjavanje.
Predlog za delegaciju nadležnosti iz stava 1. ovog člana posle pripremnog, odnosno prvog ročišta
za glavnu raspravu stranka može da podnese samo ako је razlog nastao ili је stranka za njega
kasnije saznala.
Predlog stranke za delegaciju nadležnosti, nadležni sud prvog stepena će da dostavi na
izjašnjavanje protivnoj stranci sa nalogom da se izjasni о predlogu u roku od tri dana od dana
dostavljanja.
Nadležni sud prvog stepena može da zastane sa postupkom ukoliko је роdnео zahtev za
delegaciju nadležnosti.
О predlogu stranke za delegaciju nadležnosti iz stava 1. ovog člana odlučuje nadležni sud prvog
stepena rešenjem protiv koga žalba nije dopuštena, u roku od osam dana od dana prijema
predloga.
О zahtevu nadležnog suda prvog stepena iz stava 1. ovoga člana odlučuje veće najvišeg suda
određene vrste.
Zahtev, odnosno predlog za delegaciju nadležnosti može da se podnese i u drugostepenom
postupku pod uslovima iz stava 1. ovog člana.
Član 63.
Prvostepeni ili drugostepeni sud će da odbaci predlog za određivanje drugog stvarno nadležnog
suda ako stranka ponovo podnese istovetan predlog, ako је predlog neobrazložen, ne sadrži
razloge iz Člana 62. stav 1. ovog zakona Ш ako stranka predlaže određivanje drugog stvarno
nadležnog suda iz razloga koji se odnose na isključenje, odnosno izuzeće.
Odluku iz stava 1. ovog člana donosi predsednik veća prvostepenog suda u roku od osam dana ili
veće drugostepenog suda i protiv ove odluke nije dozvoljena žalba.
Član 64.
Ako је za suđenje nadležan domaći sud, а ро odredbama ovog zakona ne može da se utvrdi koji
je sud mesno nadležan, Vrhovni kasacioni sud će na predlog stranke, da odredi koji će stvar no
nadležan sud da bude mesno nadležan.
g) Sporazum о mesnoj nadležnosti
Član 65.
Ako zakonom nije propisana isključiva mesna nadležnost nekog suda, stranke mogu da se
sporazumeju da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mesno nadležan, pod uslovom da је taj
sud stvarno nadležan.
Ako је zakonom propisano da su za suđenje mesno nadležna dva ili više domaćih sudova,
stranke mogu da se sporazumeju da im u prvom stepenu sudi jedan od tih sudova ili neki drugi
stvarno nadležan sud.
Sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana proizvodi pravno dejstvo samo ako је sastavljen u pisanom
obliku iako se odnosi na određeni spor ili više sporova koji svi proističu iz određenog pravnog
odnosa.
Ispravu о sporazumu tužilac mora da priloži uz tužbu, а tuženi uz prigovor nenadležnosti.
Glava III
ISКLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 66.
Sudija је dužan da se uzdrži od suđenja ako poštoje razlozi koji dovode u sumnju njegovu
nepristrasnost.
Član 67.
Sudija ne može da vrši sudijsku dužnost (isključenje) ako:
1. је sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako је sa strankom u
odnosu saovlašćenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako је u istom predmetu
saslušan kao svedok ili veštak;
2. је kao akcionar vlasnik više od 3% akcija u ukupnom kapitalu pravnog lica, član
privrednog društva ili član zadruge ako je jedna od stranaka njegov poverilac ili
dužnik;
3. mu је stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik ро krvi u pravoj
liniji а u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu је supružnik, odnosno vanbračni
partner, srodnik ро tazbini do drugog stepena, bez obzira da li је brak prestao ili nije;
4. је staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili
punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili
punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;
5. između sudije i stranke teče neka druga parnica;
6. је u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog
poravnanja koje se pobija u parnici ili је doneo odluku koja se pobija ili је zastupao
stranku kao advokat;
7. је u stečajnom postupku kao stečajni sudija ili člаn stečajnog ve6a doneo odluku
povodom koje је došlo do spora.
Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost
(izuzeće).
Član 68.
Каd sazna da postoji neki od razloga za isključenje iz Člana 67. stav 1. ovog zakona, sudija је
dužan da prekine svaki rad na tom predmetu i da о razlozima za isključenje odmah obavesti
stranke i predsednika suda, koji će da odluči о isključenju.
Ako sudija smatra da postoje razlozi za njegovo izuzeće, zastaće sa postupkom i odmah će о tome
da obavesti stranke i predsednika suda koji će da odluči о izuzeću. Do donošenja rešenja
predsednika suda, sudija može da preduzima samo one radnje za koje postoji opasnost od
odlaganja.
Član 69.
Isključenje i izuzeće mogu da traže i stranke.
Stranka je dužna da podnese zahtev čim sazna da postoji razlog za isključenje odnosno izuzeće,
а najkasnije do zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom, а ako nije bilo raspravljanja, do
donošenja odluke.
U zahtevu mora da se navede zakonski razlog zbog koga se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti
iz kojih proizlazi da је predlog blagovremeno podnet i činjenice na kojima se zasniva postojanje
razloga za isključenje ili izuzeće.
Zahtev za isključenje sudije koji odlučuje ро pravnom leku, stranka može da podnese do
donošenja odluke о pravnom leku, а zahtev za izuzeće u roku od 15 dana od dana prijema spisa
u sud višeg stepena. Ako veće bude promenjeno, rok za podnošenje zahteva za izuzeće počinje
iznova da teče od dana dostavljanja stranci te odluke suda.
Član 70.
Neblagovremen (član 69. st. 2. i 4), nepotpun (Član 69. stav 3) i nedopušten zahtev za isključenje
ili izuzeće predsednik veća pred kojim se vodi postupak će da odbaci bez odlaganja i kad је
stranka podnela predlog za njegovo isključenje, odnosno izuzeće.
Nije dopušten zahtev za isključenje ili izuzeće:
1. kojim se uopšteno traži izuzeće svih sudija nekog suda ili svih sudija koji bi mogli da
učestvuju u nekom postupku;
2. о kome је već odlučeno;
3. u kome nije obrazložen zakonski razlog zbog koga se izuzeće traži;
4. ako stranka zahteva isključenje, odnosno izuzeće sudije koji ne postupa u tom
predmetu;
5. ako stranka zahteva isključenje, odnosno izuzeće predsednika suda, izuzev kada
postupa u tom predmetu.
Ako је zahtev iz stava 1. ovog člana podnet na ročištu sudija će ga odbaciti i nastaviće ročište, а
ako је podnet u podnesku, najkasnije u roku od tri dana od dana prijema podneska.
Protiv rešenja iz stava 1. ovoga člana nije dozvoljena posebna žalba.
Član 71.
О zahtevu za isključenje i izuzeće sudije odlučuje predsednik suda, najkasnije u roku od tri dana
od dana podnošenja zahteva, а о zahtevu za isključenje i izuzeće predsednika suda i predsednika
Vrhovnog kasacionog suda odlučuje se u roku od 15 dana.
О zahtevu za isključenje i izuzeće predsednika suda odlučuje predsednik neposredno višeg
suda. О zahtevu za isključenje i izuzeće predsednika Vrhovnog kasacionog suda odlučuje Opšta
sednica.
Pre donošenja rešenja о izuze6u uzeće se izjava od sudije čije se izuze6e traži, а ро potrebi
izvršiće se i druge provere.
Protiv rešenja о isključenju ili usvajanju zahteva za izuzeće nije dozvoljena žalba, а protiv
rešenja kojim se zahtev za izuzeće odbija nije dozvo1jena posebna žalba.
Član 72.
Kad je podnet zahtev za njegovo isključenje ili izuzeće na ročištu, sudija će da dovrši započeto
ročište. Do donošenja rešenja о zahtevu za isključenje ili izuzeće sudija će da preduzima samo
one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Ako zahtev za isključenje bude usvojen, sud će da ukine sve radnje koje је preduzeo isključeni
sudija.
Ako zahtev za izuzeće bude usvojen, sud će da ukine radnje koje su bile preduzete posle
podnošenja zahteva, osim ako se stranke ne saglase da se preduzete radnje ne ukidaju.
U slučaju podnošenja zahteva za isključenje ili izuzeće u toku rasprave pred drugostepenim
sudom, primenjuju se odredbe st. 1. do 3. ovog člana.
Član 73.
Odredbe о isključenju i izuzeću sudija shodno se primenjuju i na predsednika suda i sudiju
porotnika.
Sudija porotnik ne može da vrši sudijsku dužnost (isključenje) iako stalno ili privremeno radi
kod preduzetnika ili u pravnom licu koje je stranka u postupku.
Glava IV
STRANКE I NJIHOVI ZASTUPNICI
Član 74.
Stranka u postupku može da bude svako fizičko i pravno lice.
Posebnim propisima određuje se ko osim fizičkih i pravnih lica može da bude stranka u
роstupku.
Javni tužilac ima pravo da učestvuje u parničnom postupku kao stranka samo u slučajevima
propisanim zakonom.
Izuzetno, parnični sud može rešenjem, koje ima pravno dejstvo u određenoj parnici, da prizna
svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja i organizovanja koji nemaju stranačku sposobnost
u smislu st. 1. i 2. ovog člana, ako utv1·di da, s obzirom na predmet spora, ispunjavaju bitne
uslove za sticanje stranačke sposobnosti, а naročito ako raspolažu imovinom na kojoj se može
sprovesti izvršenje.
Protiv rešenja iz stava 4. ovog člana, kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici, nije
dozvoljena posebna žalba.
Član 75.
Stranka koja је potpuno poslovno sposobna može sama da preduzima radnje u postupku (parnična
sposobnost).
Punoletno lice kome је ograničena poslovna sposobnost parnično је sposobno u granicama
svoje poslovne sposobnosti.
Maloletnik је parnično sposoban u granicama priznate poslovne sposobnosti.
Član 76.
Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.
Član 77.
Zastupnik pravnog lica u postupku je lice koje je upisano u odgovarajući registar, а određeno је
posebnim propisom, opštim i pojedinačnim aktom pravnog lica ili odlukom suda.
Član 78.
Zakonski zastupnik može u ime stranke da preduzima sve radnje u postupku. Ako је za
podnošenje ili povlačenje tužbe, priznanje, odnosno za odricanje od tužbenog zahteva,
zaključenje poravnanja, izjavljivanje, povlačenje ili odricanje od pravnog leka, posebnim
propisima predviđeno da zastupnik mora da ima posebno ovlašćenje, on može te radnje da
preduzima samo ako ima ovlašćenje.
Odredbe stava 1. ovog člana odnose se i na zastupnika pravnog lica.
Član 79.
Sud će ро službenoj dužnosti da pazi da li lice koje se pojavljuje kao stranka može da bude
stranka u postupku i da li је parnično sposobna, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen
zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebno ovlašćenje ako је ono potrebno.
Lice koje se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužno је da prilikom preduzimanja prve radnje
u postupku dokaže da je zakonski zastupnik.
Zakonski zastupnik је dužan da podnese posebno ovlašćenje ako је za preduzimanje određenih
radnji u postupku to potrebno.
Kad sud ustanovi da zakonski zastupnik lica pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u
zastupanju, obavestiće о tome organ starateljstva. Ako bi usled propuštanja zastupnika mogla
da nastane šteta za lice pod starateljstvom, sud će da zastane s postupkom i predloži da se
odredi drugi zakonski zastupnik.
Član 80.
Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može da bude stranka u postupku, a taj
nedostatak može da se otkloni, pozvaće tužioca da otkloni nedostatak.
Kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nеmа posebno
ovlašćenje kad је ono potrebno, zatražiće da nadležni organ starateljstva poštavi staratelja
parnično nesposobnim licu ili će da preduzme druge mere koje su potrebne da bi parnično
nesposobna stranka bila pravilno zastupana.
Sud će da odredi rok za otklanjanje nedostataka iz st. 1. i 2. ovog člana, pod uslovima propisanim
odredbama člana 101. ovog zakona.
Dok se ne. otklone ovi nedostaci, u postupku mogu da se preduzimaju samo one radnje zbog čijeg
odlaganja bi mogle da nastanu štetne posledice.
Ako navedeni nedostaci ne mogu da se otklone ili ako određeni rok bezuspešno protekne, sud ćе
rešenjem da ukine radnje sprovedene u postupku ukoliko su zahvaćene ovim nedostacima i
odlbaci tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju dalje vođenje postupka.
Protiv rešenja kojim se naređuju mere za otklanjanje nedostataka nije dozvoljena žalba.
Član 81.
Ako se u toku postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko
postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, рa bi zbog toga mogle da nastanu
štetne posledice za jednu ili obе stranke, sud će tuženom da postavi privremenog zastupnika ро
redosledu sa spiska advokata koji sudu dostavlja nadležna advokatska komora. Spisak se
odjavljuje nа internet stranici i oglasnoj tabli nadležne advokatske komore i suda. Prilikom
postavljanja privremenog zastupnika, sud je dužan da poštuje redosled sa spiska.
Pod uslovom iz stava 1. ovog člana sud će da postavi tuženom privremenog zastupnika naročito
ako:
1. tuženi nije рarnično sposoban, а nema zakonskog zastupnika;
2. poštoje suprotni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika;
3. оbе stranke imaju istog zakonskog zastupnika;
4. је prebivalište ili boravište, оdnоsnо sedište tuženog nepoznato, а tuženi nema
punomoćnika;
5. se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u
inostranstvu, а dostavljanje nije moglo da se izvrši.
Sud može da postavi privremenog zastupnika i pravnom licu, odnosno preduzetniku pod
uslovima ina način propisanim u st. 1. i 2. ovog člana.
Sud оdlučuје rešenjem о postavljanju privremenog zastupnika, koje bez odlaganja dostavlja
organu starateljstva poslednjeg prebivališta ili boravišta tuženog, а strankama čim је to moguće.
Protiv rešenja iz stava 4. ovoga člаnа nije dozvoljena žalba.
Član 82.
Privremeni zastupnik ima u postupku za koji је postavljen sva prava i dužnosti zakonskog
zastupnika.
Privremeni zastupnik preduzima parnične radnje u postupku sve dok se stranka, nјеn zakonski
zastupnik ili punomoćnik nе pojavi pred sudom ili dok organ starateljstva ne obavesti sud da је
postavio staratelja.
Član 83.
Ako је privremeni zastupnik postavljen tuženom iz razloga navedenih u članu 81. stav 2. tač. 4) i
5) ovog zakona, sud će oglas о postavljanju privremenog zastupnika da objavi u "Službenom
glasniku Republike Srbije", preko oglasne tаble suda i na internet stranici suda; а ро potrebi i na
drugi način.
Oglas iz stava 1. ovog člana sadrži: označenje suda koji је postavio privremenog zastupnika,
zakonski osnov, ime tuženog kome se postavlja zastupnik, predmet spora, ime zastupnika i
njegovo zanimanje i boravište, kao i upozorenje da će zastupnik da zastupa tuženog u postupku
sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva
r1e obavesti sud da је postavio staratelja.
Član 84.
Strani državljanin koji nije parnično sposoban ро zakonu države čiji је državljanin, а parnično је
sposoban ро domaćem zakonu, može sam da preduzima radnje u postupku. Zakonski zastupnik
može da preduzima radnje u postupku samo dok strani državljanin ne izjavi da sam preuzima
vođenje parnice.
Glava V
PUNOMOĆNICI
Član 85.
Stranke mogu da preduzimaju radnje u postupku lično ili preko punomoćnika.
Punomoćnik fizičkog lica može biti advokat, krvni srodnik u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni
drug, kao i predstavnik službe pravne pomoći jedinice lokalne samouprave koji је diplomirani
pravnik sa položenim pravosudnim ispitom.
Punomoćnik zaposlenog u sporu iz radbog odnosa može biti i predstavnik sindikata čiji је
zaposleni član, pod uslovom da je diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom.
Punomoćnik pravnog može biti advokat, kao i diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim
ispitom koji je u radnom odnosu u tom pravnom licu.
Punomoćnik mora biti potpuno poslovno sposobno lice.
Stranku mora da zastupa advokat u postupku р о vanrednim pravnim lekovima, izuzev ako је
sama advokat.
Zastupanje Republike Srbije i njenih organa, jedinica teritorijalne autonomije i lokalne
samouprave uređuje se posebnim propisima.
Sud može da pozove stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom lično izjasni о
činjenicama koje treba da se utvrde u parnici.
Stranka koju zastupa punomoćnik može uvek da pristupi sudu i daje izjave роrеd svog
punomoćnika i sama preduzima radnje, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Stranku koja nema punomoćnika i koja se iz neznanja ne koristi pravima koja јој pripadaju ро
ovom zakonu, sud će upozoriti da može angažovati punomoćnika, u skladu sa ovim zakonom.
Član 86.
Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno
dejstvo kao da ih је preduzela sama stranka.
Član 87.
Stranka može da izmeni ili opozove radnju svog punomoćnika.
Ako је punomoćnik priznao neku činjenicu na ročištu na kome stranka nije prisustvovala ili је
neku činjenicu priznao u podnesku, а stranka to priznanje kasnije izmeni ili opozove, sud će da
ceni оbе izjave u smislu člana 230. stav 3· ovog zakona.
Član 88.
Obim punomoćja određuje stranka.
Stranka može da ovlasti punomoćnika da preduzima pojedine određene radnje ili da predu zima
sve radnje u postupku.
Punomoćnika koji је advokat može da zamenjuje njegov advokatski pripravnik, osim u postupku
ро pravnim lekovima.
Član 89.
Ako је stranka izdala punomoćje za vođenje parnice, а nije bliže odredila ovlašćenja u
punomoćju, punomoćnik advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen da:
1. vrši sve radnje u postupku, а naročito podnese tužbu, da је povuče, prizna tužbeni
zahtev ili se odrekne tužbenog zahteva, zaključi poravnanje, izjavi pravni lek i da se
odrekne ili odustane od njega, kao i da predlaže izdavanje privremenih mera
obezbeđenja;
2. podnosi predlog za izvršenje ili za obezbeđenje i preduzima potrebne radnje u
postupku povodom takvog zahteva;
3. prenese punomoćje na drugog punomoćnika ili ovlasti drugog punomoćnika na
preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku;
4. od protivne strane primi i naplati dosuđene troškove.
Ako stranka u punomoćju nije bliže odredila ovlašćenja punomoćnika, punomoćnik koji nije
advokat može na osnovu ovakvog punomoćja da preduzima sve radnje u postupku, ali mu је
uvek potrebno izričito ovlašćenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili odricanje od tužbenog
zahteva, za zaključenje poravnanja, za povlačenje ili odricanje od redovnog pravnog leka iza
prenošenje punomoćja na drugo lice.
Član 90.
Stranka izdaje punomoćje u pisanom obliku.
Član 91.
Punomoćnik je dužan da prilikom preduzimanja prve radnje u postupku podnese punomoćje.
Sud је dužan da u toku celog postupka pazi da li је lice koje se pojavljuje kao punomoćnik
ovlašćeno za zastupanje. Ako utvrdi da lice koje se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlašćeno
za preduzimanje određenje radnje, sud će da ukine parnične radnje koje је to lice preduzelo ako
te radnje stranka nije naknadno odobrila.
Član 92.
Stranka može u svako vreme da opozove punomoćje, а punomoćnik može da ga u svako vreme
otkaže.
Opozivanje, odnosno otkaz punomoćja mora da se saopšti sudu pred kojim se vodi postupak, u
pisanom obliku ili usmeno na zapisnik.
Punomoćnik je dužan da о otkazu punomoćja obavesti stranku i sud.
Opozivanje, odnosno otkaz punomoćja proizvodi dejstvo za protivnu stranku od časa kada јој је
saopšteno.
Posle otkaza punomoćja punomoćnik je dužan da još 30 dana preduzima parnične radnje za lice
koje mu је izdalo punomoćje, ako је potrebno da se otkloni šteta za davaoca punomoćja koja bi u
to vreme mogla da nastane.
Član 93.
Punomoćje prestaje smrću fizičkog lica, proglašenjem za umrlo i gubitkom poslovne
sposobnosti.
Ako је punomoćniku fizičkog lica dato ovlašćenje da može da preduzima sve radnje u postupku,
а stranka, odnosno njen zakonski zastupnik umre ili postane poslovno nesposoban ili ako
zakonski zastupnik budе razrešen dužnosti, punomoćnik je ovlašćen da preduzima radnje u
postupku koje ne trpe odlaganje.
Član 94.
Punomoćje koje је izdalo pravno liсе prestaje prestankom pravnog liса, otvaranjem stečajnog
postupka i postupka likvidacije.
Ро otvaranju postupka stečaja ili likvidacije u postupcima koji nastaju povodom stečajnog
postupka, kao i u postupcima koji su tekli pre otvaranja stečajnog postupka, а nastavljeni nakon
otvaranja navedenih postupaka, punomoćnici moraju da imaju punomoćje koje je izdao stečajni,
odnosno likvidacioni upravnik.
Glava VI
JEZIK U POSTUPKU
Član 95.
Stranke i drugi učesnici u postupku imaju pravo da na ročištima i prilikom usmenog preduzimanja
procesnih radnji pred sudom upotrebljavaju svoj jezik.
Ako se postupak vodi na jeziku koji stranke, odnosno drugi učesnici u postupku ne razumeju,
obezbediće im se ako to zahtevaju, usmeno prevođenje na jezik koji razumeju onoga što se
iznosi na ročištu, kao i usmeno prevođenje isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja.
Ako је u sudu u službenoj upotrebi i jezik nacionalne manjine troškove prevođenja koji nastaju
upotrebom službenih jezika nacionalne manjine u postupku od strane učesnika postupka
obezbeđuje organ koji vodi postupak.
Stranke i drugi učesnici u postupku koji su slepi, gluvi ili nemi imaju pravo na besplatnog tumač a
u postupku pred sudom.
Član 96.
Pozivi, odluke i druga sudska pismena upućuju se stankama i drugim učesnicima u postupku na
srpskom jeziku.
Ako је u sudu u službenoj upotrebi i jezik nacionalne manjine, sud i na tom jeziku dostavlja
sudska pismena onim strankama i učesnicima u postupku koji su pripadnici te nacionalne
manjine ikoji se u postupku služe tim jezikom.
Član 97·
Stranke i drugi učesnici u postupku podnose sudu svoje tužbe, žalbe i druge podneske na jeziku
koji je u službenoj upotrebi u sudu.
Stranke i drugi učesnici u postupku mogu upućivati sudu svoje podneske i na jeziku nacionalnih
manjina koji nije u službenoj upotrebi u sudu ako је to u skladu sa zakonom.
Glava VII PODNESCI Član 98.
Tužba, protivtužba, odgovor na tužbu i pravni lekovi podnose se u pisanom obliku (podnesci).
Pisanu formu ispunjavaju i podnesci upućeni sudu telegramom i elektronskom poštom, u skladu
sa posebnim zakonom.
Podnesci moraju da budu razumljivi, da sadrže sve ono što је potrebno da bi ро njima moglo da
se postupi, а naročito: označenje suda, ime i prezime, poslovno ime privrednog društva ili
drugog subjekta, prebivalište ili boravište, odnosno sedište stranaka, njihovih zakonskih
zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca.
Ako izjava sadrli zahtev, stranka je dužna da u podnesku navede činjenice na kojima zahtev
zasniva, kao i dokaže ako је to potrebno.
Pisani podnesci se podnose isključivo izvan ročišta i to najkasnije 15 dana pre dana održavanja
ročišta.
Član 99.
Podnesci i prilozi koji treba da se dostave protivnoj stranci podnose se sudu u potrebnom broju
primeraka za sud i protivnu stranku.
Ako је na protivnoj strani više lica koja imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili
punomoćnika, za sva ta lica podnesci i prilozi mogu da se podnesu u jednom primerku.
Član 100.
Isprave koje se prilažu podnesku podnose se u izvorniku ili prepišu.
Ispravu priloženu u izvorniku sud će da zadržati, a protivnoj stranci da dozvoli da se upozna sa
njenom sadržinom. Kad prestane potreba da se izvornik isprave nalazi u sudu, vratiće se
podnosiocu na njegov zahtev. Sud može rešenjem da naloži podnosiocu da spisima priloži prepis
isprave.
Ako je isprava priložena u prepisu, sud će na zahtev protivne stranke rešenjem da naloži
podnosiocu da podnese sudu ispravu u izvorniku, а protivnom stranci dozvoliće da se upozna sa
njegovom sadržinom. Kad jе to potrebno, sud će rešenjem da odredi rok u kome isprava mora da
se podnese u izvorniku ili u overenom prepisu, odnosno pregleda.
Protiv rešenja iz st. 2. i 3· ovog člana nije dozvoljena žalba.
Član 101.
Ako је podnesak nerazumljiv ili nepotpun (član 98. stav 3), sud će stranci koja nema
punomoćnika da vrati podnesak radi ispravke, osim ako zakonom nije drugačije propisano.
Ako sud vrati podnesak stranci radi ispravke ili dopune, odrediće rok od osam dana za ponovno
podnošenje podneska.
Ako podnesak bude ispravljen, odnosno dopunjen i podnet sudu u roku određenom za dopunu ili
ispravku, smatraće se da je podnet sudu onog dana kad je prvi рut biо podnet.
Smatraće se da је podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, а ako bude
vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se.
Ako је podnesak, koji је u ime stranke podneo punomoćnik, odnosno javni pravobranilac ili javni
tužilac nerazumljiv ili nepotpun, sud će da ga odbaci.
Ako podnesci ili prilozi nisu podneti u dovoljnom broju primeraka, sud će da ih umnoži о trošku
stranke koja je propustila obavezu.
Glava VIII
ROKOVI I ROČIŠTA
1.Rokovi
Član 102.
Ako rokovi nisu određeni zakonom, određuje ih sud s obzirom na okolnosti slučaja.
Rokove iz stava 1. ovog člana određuje sud u skladu sa vremenskim okvirom.
Član 103.
Rokovi se računaju na dane, mesece i godine.
Као prvi dan roka određenog na dane uzima se dan posle dana dostavljanja ili saopštenja odluke
ili posle dana u koji pada događaj od koga se ро zakonu računa početak roka.
Rok određen na mesece ili godine završava se onog dana u poslednjem mesecu ili godini koji ро
svom broju odgovara danu u koji ga је sud odredio ili danu u koji pada događaj od koga se ро
zakonu računa početak roka.
Ako poslednji dan roka pada na državni praznik ili u nedelju ili u neki drugi dan kad sud ne radi,
rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.
Odredbe stava 4· ovog člana primenjuju se ina rok u kome ро posebnim propisima mora da se
podnese tužba, kao ina rok zastarelosti potraživanja ili nekog drugog prava.
Član 104.
Podnesak koji је vezan za rok је blagovremen ako је podnet sudu pre isteka roka.
Dan podnošenja podneska upućenog sudu preko pošte preporučenom pošiljkom ili upućenog
telegrafskim putem smatra se kao dan podnošenja sudu.
Ako је podnesak upućen telegrafskim putem, smatraće se da je podnet u roku samo ako uredan
podnesak naknadno bude podnet sudu ili bude upućen sudu preporučenom pošiljkom u roku od
tri dana od dana predaje telegrama pošti.
Ako је podnesak upućen elektronskom poštom, kao vreme podnošenja sudu smatra se vreme koje
је naznačeno u potvrdi о prijemu elektronske pošte.
Za 1ica koja se nalaze u Vojsci Srbije na vojnoj službi i ostala lica koja se nalaze u službi u
vojnim jedinicama, odnosno vojnim ustanovama, dan predaje podneska vojnoj jedinici, odnosno
vojnoj ustanovi smatra se kao dan podnošenja sudu.
Za lica lišena slobode dan predaje podneska zavodu za izvršenje krivičnih sankcija smatra se kao
dan podnošenja sudu.
Ako је podnesak koji је vezan za rok predat ili upućen nenadležnom sudu pre isteka roka, а
stigne nadležnom sudu posle isteka roka, smatraće se da je podnet na vreme, ako se njegovo
podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očiglednoj omašci podnosioca,
Odredbe st. 1. do 7· ovog člana primenjuju se i na rok u kome ро posebnim propisima tužba
mora da se podnese, kao ina rok zastarelosti potraživanja ili nekog drugog prava.
2, Ročišta
Član 105.
Ročište određuje sud kad je to zakonom propisano ili kad zahtevaju potrebe postupka, u skladu sa
vremenskim okvirom. Protiv rešenja о određivanju ročišta nije dozvoljena Žalba.
Sud će na ročište blagovremeno da pozove stranke i ostala lica čije prisustvo smatra potrebnim.
Uz poziv će stranci da dostavi podnesak koji је dao povod za određivanje ročišta, а u pozivu će da
se naznači mesto, prostorija i vreme održavanja ročišta. Ako se uz poziv ne dostavlja podnesak, u
pozivu će da se navedu stranke, predmet spora, kao i radnja koja će da se preduzme na ročištu.
Sud će u pozivu za pripremno ročište ili prvo ročište za glavnu raspravu da upozori stranke na
zakonske posledice izostanka sa ročišta, kao i na dužnost da obaveste sud о promeni adrese (član
144).
Sadržina poziva je ista za sve učesnike u postupku, bez obzira na njihovo svojstvo u postupku,
ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 106.
Sud može da uputi strankama i drugim učesnicima u postupku poziv za ročište ili obaveštenje о
otkazivanju Ročišta putem elektronske pošte, telegramom ili drugim elektronskim prenosiocem
poruka, pod uslovom da је takvim načinom pozivanja moguće da sud primi povratni podatak da је
lice poziv, odnosno obaveštenje primilo.
Član 107.
Ročište se, ро pravilu, održava u sudskoj zgradi.
Sud može da odluči da se ročište održi izvan sudske zgrade ako nađe da је to opravdano. Protiv
ovog rešenja nije dozvoljena žalbа.
Član 108.
Sud može izuzetno da odloži ročište ako је to potrebno radi izvođenja dokaza ili zbog
sprečenosti sudije.
Prilikom odlaganja ročišta, sud će uvek da odredi nov vremenski okvir, koji ne može da bude
duži od jedne trećine prvobitno određenog vremenskog okvira.
Kad se ročište odloži, sud će odmah da odredi mesto i vreme održavanja odloženog ročišta u
okviru vremenskog okvira iz stava 2. ovog člana.
Protiv rešenja о odlaganju ročišta nije dozvoljena žalba.
3· Vraćanje u pređašnje stanje
Član 109.
Ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usled toga izgubi
pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen predlog da dozvoli da naknadno
izvrši tu radnju (vraćanje u pređašnje stanje) kad pošto je opravdani razlozi za propuštanje.
Ako se dozvoli vraćanje u pređašnje stanje postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio pre
propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja dоnео.
Član 110.
Predlog za vraćanje u pređašnje stanje podnosi se sudu kod koga је trebalo da se izvrši
propuštena radnja.
Predlog mora da se podnese u roku od osam dana, računajući od dana kad је prestao razlog koji
је prouzrokovao propuštanje, а ako је stranka tek kasnije saznala za propuštanje, od dana kad је
za to saznala.
Posle proteka 60 dаnа od dana propuštanja ne može da se traži vraćanje u pređašnje stanje.
Ako se vraćanje u pređašnje stanje predlaže zbog propuštanja roka, predlagač је dužan da
istovremeno sa podnošenjem predloga preduzme i propuštenu radnju.
Član 111.
Vraćanje u pređašnje stanje nije dozvoljeno ako је propušten rok iz člana 110. st. 2. i 3· ovog
zakona ili ako је propušteno ročište određeno povodom predloga za vraćanje u pređašnje stanje.
Član 112.
Predlog za vraćanje u pređašnje stanje ne utiče na tok parnice, ali sud može da odluči da zastane
sa postupkom do pravnosnažnosti rešenja о predlogu.
Član 113.
Neblagovremene i nedozvoljene predloge za vraćanje u pređašnje stanje sud odbacuje rešenjem.
Predlog za vraćanje u pređašnje stanje koji nije zasnovan na opštepoznatim činjenicama, а
stranka uz predlog nije podnela niti predložila odgovarajuće dokaze ili uz predlog nije preduzela
propuštenu radnju, odbaciće sud kao neuredan,
О predlogu za vraćanje u pređašnje stanje odlučuje se, ро pravilu, bez rasprave.
Ako sud nađe da je radi pravilnog utvrđivanja činjenica potrebno da se izvedu dokazi zakazaće
ročište.
Član 114·
Protiv rešenja kojim se usvaja predlog za vraćanje u pređašnje stanje nije dozvoljena žalba, osim
ako је usvojen neblagovremen, nedozvoljen ili neuredan predlog.
Glava IX
ZAPISNICI
Član 115.
Zapisnik se sastavlja о radnjama preduzetim na ročištu.
Zapisnik se sastavlja i о važnijim izjavama ili saopštenjima koje stranke ili drugi učesnici daju
izvan ročišta. О manje važnijim izjavama ili saopštenjima neće da se sastavlja zapisnik nego će
da se samo stavi službena beleška nа spisu.
Zapisnik piše zapisničar.
Sudija može da poveri vođenje zapisnika sudijskom pomoćniku ili sudijskom pripravniku.
Član 116.
U zapisnik se unosi: naziv i sastav suda, mesto gde se vrši radnja, dan i čas kad se vrši radnja,
naznačenje predmeta spora i imena prisutnih stranaka ili trećih lica, odnosno njihovih zakonskih
zastupnika ili punomoćnika.
Zapisnik sadrži bitne podatke о sadržini preduzete radnje. U zapisnik о glavnoj raspravi nаročito
će da se unese: da li је rasprava bila javna ili је javnost bilа isključena, sadržina izjava stranaka,
njihovi predlozi, dokazi koje su ponudile, dokazi koji su izvedeni, uz navođenje sadržine iskaza
svedoka i veštaka, kao i odluke suda donete na ročištu.
Član 117.
Zapisnik mora da se vodi uredno, u njenu ne sme ništa da se briše, dodaje ili menja, pošto ga
stranke i zapisničar svojim potpisima overe.
Član 118.
Zapisnik se sastavlja izradom pisanog teksta na osnovu glasnog diktata sudije, а može i na
osnovu stenografskih beležaka ili zapisa načinjenog роmоću uređaja za tonsko ili optičko
snimanje.
Stranke imaju pravo uvida u zapisnik i materijal iz stava 1, ovog člana, pravo da pročitaju
zapisnik ili da zahtevaju da im se pročita, kao i da podnesu prigovor na sadržinu zapisnika.
Pravo iz stava 2. ovog člana imaju i druga lica čija je izjava uneta u zapisnik, ali samo u pogledu
onog dela zapisnika koji sadrži njihovu izjavu.
Ispravke ili dodaci u pogledu sadržine zapisnika koje treba da se izvrše povodom prigovora
stranaka ili drugih lica ili ро službenoj dužnosti uneće se na kraju zapisnika. Na zahtev ovih lica
uneće se i prigovori koji nisu usvojeni.
Član 11.9.
Sud može da odluči rešenjem, ро službenoj dužnosti ili na predlog stranaka, da se ročište snima
tonski ili optički.
Protiv rešenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
Snimak mora da sadrži sledeće podatke: naziv i sastav suda, mesto, datum i vreme održavanja
ročišta, predmet spora i imena stranaka ili drugih liса, njihovih zakonskih zastupnika ili
punomoćnika, kao i podatke о identitetu liса čija se izjava snima i u kom svojstvu se izjava daje.
Ukoliko se izjave više lica snimaju, iz snimka jasno mora da se raspozna koje lice је dalo izjavu.
Stranke imaju pravo na kopiju snimka iz stava 3· ovog člana, а druga lica ako za to imaju
opravdani interes.
Član 120.
Tonski, odnosno optički snimak ročišta је deo sudskog spisa.
Način snimanja ročišta, prenošenja snimka u zapisnik i način čuvanja snimka ročišta uređuje se
Sudskim poslovnikom.
Član 121..
Tonski zapis se, u skladu s odredbama ovog zakona, u roku od osam dana od dana obavljenog
snimanja, prenosi u pisani oblik koji mora da sadrži sve što se nalazi u tonskom zapisu. Pisani
oblik tonskog zapisa predstavlja zapisnik.
Stranke mogu da traže zapisnik iz stava 1. ovog člana.
Ako se zapisnik iz stava 1. ovog Člana i tonski zapis bitno razlikuju ро sadržini, stranka ima
pravo da podnese prigovor sudiji u roku od osam dana od dana dostavljanja zapisnika.
Sud će ро prigovoru stranke iz stava 3. ovog člana, u roku od tri dana rešenjem da izmeni
zapisnik iz stava 1. ovog člana ili da odbije prigovor. Protiv tog rešenja niје dozvoljena posebna
žalba.
Član 122.
Zapisnik potpisuju predsednik veća, zapisničar, stranke, odnosno njihovi zastupnici ili
punomoćnici, tumač i prevodilac.
Svedok i veštak potpisuju svoj iskaz na zapisniku, ako se njihovo saslušanje vrši pred zamoljenim
sudom.
Nepismeno lice ili liсе koje ne može da se potpiše staviće na zapisnik otisak prsta, а zapisničar ćе
ispod otiska da upiše njegovo ime i prezime i da navede sa kog prsta je stavljen otisak. Ukoliko
lice ne može da ostavi otisak prsta, sudija će utvrditi ovu činjenicu u zapisniku i overiti ispod
ovog teksta svojim potpisom.
Ako se stranka, zastupnik ili punomoćnik, svedok ili veštak udalji pre potpisivanja zapisnika ili
neće da potpiše zapisnik, to će da se zabeleži u zapisniku i da se navede razlog koji је iznet.
Član 123.
O većanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Ako је kod suda u postupku ро pravnom leku
odluka doneta je dvoglasno, umesto zapisnika sastavlja se beleška о većanju i glasanju.
Zapisnik о većanju i glasanju sadrži tok glasanja i izreku odluke.
Izdvojena mišljenja priključuju se zapisniku о većanju i glasanju, ako nisu uneta u sam zapisnik.
Zapisnik, odnosno belešku о glasanju potpisuju svi članovi veća i zapisničar.
Zapisnik о većanju i glasanju zatvoriće se u poseban omot. Ovaj zapisnik može da razgleda
sama·sud koji rešava о pravnom leku u postupku ро pravnom leku i u tom slučaju zapisnik će
ponovo da se zatvori u poseban omot i na omotu da se naznači da је zapisnik razgledan.
Glava X
DONOŠENJE ODLUКA
Član 124.
Sud donosi odluke u obliku presude ili rešenja.
О tužbenom zahtevu sud odlučuje presudom, а u postupku zbog smetanja državine rešenjem. Kad
ne odlučuje presudom, sud odlučuje rešenjem. ·
U postupku izdavanja platnog naloga rešenje kojim se usvaja tužbeni zahtev donosi se u obliku
platnog naloga.
Odluka о troškovima u presudi smatra se rešenjem.
Član 125.
Odluke veća donose se posle većanja glasanjem.
U prostoriji u kojoj se veća i glasa mogu da budu prisutni samo članovi veća i zapisničar. Odluku
о jednostavnijim pitanjima, vеćе može da donese i u samom zasedanju.
Član 126.
Predsednik vеćа rukovodi većanjem i glasanjem i glasa poslednji.
Za svaku odluku veća potrebna је većina glasova.
Ako se u pogledu pojedinih pitanja о kojima se odlučuje glasovi raspodele na više različitih
mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, pitanja će da se razdvoje i glasanje će da se
ponavlja sve dok se ne postigne većina.
Član 127.
Pre odlučivanja о glavnoj stvari sud odlučuje da lije potrebno da se dopuni postupak, kao i о
drugim prethodnim pitanjima.
Ako pri rešavanju о glavnoj stvari treba da se odluči о više zahteva, о svakom zahtevu glasaće
se posebno.
Glava XI
DOSTAVLJANJE PISMENA I RAZМATRANJE SPISA
1. Način dostavljanja
Član 128.
Pismena se dostavljaju neposredno u sudu, preko pošte, lica registrovanih za obavljanje poslova
dostavljanja, lica zaposlenog u sudu, drugih državnih organa, lica sa javnim ovlašćenjima ili
drugih lica određenih posebnim propisima, na način propisan ovim zakonom.
Lice koje vrši dostavljanje dužno је da na zahtev lica kome se dostavljanje vrši dokaže svojstvo
lica ovlašćenog za dostavljanje.
Lica koja dostavljač zatekne na mestu na kome treba da se izvrši dostavljanje dužna su da na
njegov zahtev pruže podatke о svom identitetu.
Nadležni organ policije je dužan da na zahtev suda pomogne prilikom obavljanja poslova
dostavljanja.
Član 129.
Dostavljanje može da se vrši i elektronskom putem, u. skladu. sa posebnim propisima,
Dostavljanje elektronskim putem se smatra izvršenim pod uslovom da је takvim načinom
dostavljanja moguće da se obezbedi povratni podatak da je lice primilo pismeno.
Potvrda о prijemu pismena dostavljenog elektronskim putem predstavlja odštampani elektronski
zapis о danu i času kada је uređај za elektronski prenos podataka zabeležio da је pismeno
poslato primaocu, naziv pošiljaoca i primaoca i naziv pismena.
Član 130.
Stranke mogu da neposredno i blagovremeno upućuju podneske i druga pismena jedna drugoj i
da podnesak i druga pismena, zajedno sa dokazom о dostavljanju, podnesu sudu.
Odredba stava 1. ovog člana ne primenjuje se nа pismena za koje је propisano lično
dostavljanje.
Član 131.
Dostavljanje fizičkim licima vrši se na adresu koja је označena u tužbi, odnosno nа adresu
prebivališta ili boravišta upisanu kod organa nadležnog za vođenje evidencije о ličnim kartama.
Dostavljanje državnim organima, organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave
vrši se predajom pismena u prostoriji za prijem pismena ili pisarnici. Као dan dostavljanja
smatra se dan predaje pismena.
Dostavljanje pravnim licima vrši se predajom pismena u prostorijama pravnog lica zaposlenom
licu u pravnom licu, odnosno zastupniku pravnog lica na adresu izjavnog registra, odnosno na
adresu njegovog prebivališta.
Član 132.
Vojnim licima, pripadnicima policije i zaposlenima u suvozemnom, rečnom, pomorskom i
vazdušnom saobraćaju dostavljanje poziva može da se vrši i preko njihove komande, odnosno
neposrednog starešine ili rukovodioca, а ро potrebi može da im se na taj način vrši i dostavljanje
ostalih pismena.
Član 133·
Ako dostavljanje treba da se izvrši fizičkim ili pravnim licima u inostranstvu ili stranim
državljanima koji uživaju imunitet, dostavljanje će da se izvrši diplomatskim putem, ako u
međunarodnom ugovoru ili u zakonu (član 146) nije drugačije predviđeno.
Ako dostavljanje pismena treba da se izvrši državljanima Republike Srbije u inostranstvu,
dostavljanje može da se izvrši preko nadležnog konzularnog predstavnika ili diplomatskog
predstavnika Republike Srbije koji vrši konzularne poslove u stranoj državi ili preko pravnog lica
međunarodno registrovanog za obavljanje poslova dostavljanja.
Dostavljanje pravnim licima koja imaju sedište u inostranstvu а predstavništvo u Republici Srbiji
može da se izvrši njihovom predstavništvu.
Član 134.
Licima lišenim slobode dostavljanje se vrši preko zavoda za izvršenje krivičnih sankcija.
Član 135·
Ako stranka ima zakonskog zastupnika dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, ako u zakonu
nije drugačije propisano.
Ako stranka ima više zakonskih zastupnika odnosno punomoćnika, dovoljno је da se dostavljanje
izvrši jednom od njih.
Član 136.
Dostavljanje punomoćniku advokatu može da se izvrši i predajom pismena licu koje radi u
njegovoj advokatskoj kancelariji.
Dostavljanje punomoćniku advokatu može da se izvrši i predajom pismena odraslom članu
porodičnog domaćinstva, ako punomoćnik delatnost obavlja u stanu.
Dostavljanje javnom beležniku i izvršitelju može da se izvrši na način propisan stavom 1. ovog
člana.
Član 137.·
Pravnim licima i advokatima dostavljanje pismena može da se vrši u sudu polaganjem u poseban
pregradak na njihov zahtev i ро odluci predsednika suda.
Dostavljanje iz stava 1. ovog člana vrši ovlašćeno liсе suda.
Član 138.
Advokat, odnosno ovlašćeni predstavnik pravnog lica koji preuzima sudska pismena iz sudskog
pregratka dužan је da preuzme sva pismena koja su položena u pregradak.
Advokat, odnosno ovlašćeni predstavnik pravnog liса је dužan da pismeno preuzme iz sudskog
pregratka u roku od osam dana od dana polaganja u sudski pregradak. Ako pismeno ne bude
podignuto u tom roku, dostavljanje se vrši isticanjem pismena na oglasnu tаblu suda i
dostavljanje se smatra izvršenim ро isteku roka od osam dana od dana isticanja pismena na
oglasnu tablu suda.
Advokat može da ovlasti lice koje је zaposleno u njegovoj advokatskoj kancelariji da pismena
preuzme iz sudskog pregratka.
Član 139.·
Dostavljanje se vrši licu kome dostavljanje treba da se izvrši svakog dana na radnom mestu u
radno vreme, ili u stanu samo od 7 do 22 sata ili u sudu kad se to lice tamo zatekne ili kada ga sud
zbog dostavljanja pozove.
Dostavljanje može da se izvrši i u drugo vreme i na drugom mestu, na osnovu posebne odluke
suda koju je dostavljač, na zahtev, dužan da pokaže.
Član 140.
Ako se lice kome se pismeno dostavlja ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom
pismena nekom od njegovih odraslih članova domaćinstva koji је dužan da primi pismeno.
Ako se dostavljanje vrši na radnom mestu lica kome se pismeno dostavlja, а to lice se tu ne
zatekne, dostavljanje će da se izvrši licu koje na istom mestu radi, ako ono pristane da primi
pismeno.
Ako dostavljanje nije moglo da se izvrši ро odredbama st, 1. i 2. ovog člana, dostavljanje ćе da se
izvrši pribijanjem pismena na vrata stana ili prostorija pravnog lica i time se smatra da је
dostavljanje izvršeno.
Predaja pismena drugom licu nije dozvoljena ako ono učestvuje u parnici kao protivnik lica kome
se dostavljanje izvršava.
Član 141.
Tužba, rešenje о platnom nalogu, presuda, rešenje protiv kog је dozvoljena posebna žalba i pravni
lek dostaviće se lično stranci, odnosno zakonskom zastupniku ili punomoćniku.
Ako se lice kome pismeno mora lično da se dostavi ne zatekne tamo gde dostavljanje treba da se
izvrši, pod uslovom da је adresa tačna, dostavljač će da ostavi obaveštenje da pismeno može da
se preuzme sudu u roku od 30 dana od dana pokušanog dostavljanja. U tom slučaju kopija
pismena se ističe ina oglasnoj tabli suda.
Ро proteku roka iz stava 2. ovog Člana, smatra se da је dostavljanje izvršeno.
Obaveštenje iz stava 2. ovog člana sadrži: ime i prezime lice kome је pokušano dostavljanje,
svojstvo u postupku, datum i čas kada је pokušano dostavljanje, adresu na kojoj је pokušano
dostavljanje, naznaku da pismeno može da preuzme u sudu u roku od 30 dana, da će kopija
pismena biti istaknuta na oglasnoj tabli suda, kao i da će ро proteku ovog roka da se smatra da је
dostavljanje izvršeno.
Ako pismeno iz stava 1. ovog člаnа treba da se dostavi državnim organima i pravnim licima,
dostavljanje se vrši ро odredbama člana 131. ovog zakona.
2. Odbijanje prijema
Član 142.
Ako lice kome је pismeno uрućеnо, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva, odnosno
ovlašćeno lice ili zaposleni u državnom organu ili pravnom licu, bez opravdanog razloga odbije
da primi pismeno, dostavljač će da ga ostavi u stanu ili u prostorijama gde lice kome је pismeno
upućeno radi ili će pismeno da р1·Љiје na vrata stana ili prostorije. Na dostavnici će da se
zabeleži dan, čas i razlog odbijanja prijema, kao i mesto gde je pismeno ostavljeno, i time se
smatra da je dostavljanje izvršeno.
3· Utvrđivanje i promena adrese
Član 143.
Stranka је dužna da saopšti sudu adresu protivne stranke kojoj pismeno treba lično da se dostavi.
Ako sud nije u mogućnosti da uruči pismeno na saopštenoj adresi, ро službenoj dužnosti
pribaviće od nadležnog organa, adresu prebivališta i boravišta stranke kojoj pismeno treba lično
dostaviti i izvršiće dostavljanje na tako prijavljenoj adresi, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 144.
Kad stranka ili njen zastupnik do dostavljanja odluke kojom se postupak pravnosnažno okončava
promene adresu, dužni su da о tome odmah obaveste sud.
Ako oni to ne učine, sud će da odredi da se sva dalja dostavljanja u parnici za tu stranku vrše
isticanjem pismena na oglasnu tabli suda.
Dostavljanje se smatra izvršenim ро proteku roka od osam dana od dana isticanja pismena na
oglasnu tablu suda.
Ako punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena do dostavljanja odluke kojom se
postupak pravnosnažno okončava promeni svoju adresu, а ne obavesti о tome sud, dostavljanje
će da se izvrši kao da punomoćnik nije ni postavljen.
Odredbe iz st. 1. do 4. ovog člana primenjuju se i u postupku ро vanrednom pravnom leku.
Član 145.
Stranka ili njen zakonski zastupnik koja odsustvuje duže od 30 dana sa adrese na kојu је
dostavljanje već izvršeno, dužna је da о tome obavesti sud i odredi punomoćnika za primanje
pismena.
4· Punomoćnik i zastupnik za primanje pismena
Član 146.
Stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, а nemaju punomoćnika u
Republici Srbiji, sud će da pozove da u roku od 30 dana od dana dostav1janja poziva odrede
punomoćnika za primanje pismena u Republici Srbiji. Ako stranka ili njen zakonski zastupnik
ne odrede takvog punomoćnika, sud će stranci na njen trošak da postavi privremenog zastupnika
ovlašćenog za primanje pismena i о tome će da obavesti stranku, odnosno njenog zakonskog
zastupnika.
Ako punomoćnik za primanje pismena otkaže punomoćje, а stranka ne odredi drugog
punomoćnika u roku od 30 dana od prijema obaveštenja о otkazu punomoćja, sud će stranci nа
njen trošak da postavi zastupnika za primanje pismena i da vrši dostavljanje preko njega, dok ne
primi obaveštenje stranke о određivanju novog punomoćnika.
Stranci koja opozove punomoćnika za primanje pismena i istovremeno ne odredi drugog
punomoćnika, sud će dostavljanje da vrši isticanjem pismena na oglasnu tablu suda, sve dok ta
stranka ne odredi drugog punomoćnika za primanje pismena.
Član 147.
Ako suparničari nemaju zajedničkog zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika, sud može
da ih pozove da u određenom roku odrede zajedničkog punomoćnika za primanje pismena.
Istovremeno, sud će da obavesti suparničare da će jednog od njih da postavi za punomoćnika za
primanje pismena ako oni sami ne odrede takvog punomoćnika.
5· Dostavnica
Član 148.
Potvrdu о izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju primalac i dostavljač, рunim imenom i
prezimenom uz označenje svojstva primaoca. Primalac će na dostavnici slovima sam da napiše
dan prijema.
Ako је primalac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, dostavljač će da napiše njegovo ime i
prezime i slovima dan prijema i zabeleži na dostavnici razlog zbog koga primalac nije stavio
svoj potpis.
Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to da zabeleži na dostavnici i napiše
slovima dan predaje čime se smatra da је dostavljanje izvršeno.
Ako је dostavljanje izvršeno ро odredbi člana 141. ovog zakona, nа dostavnici će da se zabeleži
dan i čas pokušaja dostavljanja, kao i naznaka da је ostavljeno obaveštenje iz člana 141. ovog
zakona.
Ako је ро odredbama ovog zakona pismeno predato drugom licu, а ne onome kome je pismeno
trebalo da se dostavi, dostavljač će na dostavnici da naznači odnos ta dva lica.
Ako је nа dostavnici netačno naznačen datum dostavljanja, smatraće se da је dostavljanje
izvršeno onog dana kad је pismeno predato.
6. Pregledanje i prepisivanje spisa
Član 149.·
Stranke, njihovi zastupnici i punomoćnici imaju pravo da pregledaju, fotokopiraju, fotografišu i
prepisuju spis parnice u kojoj učestvuju.
Drugim licima koja imaju opravdan interes dozvoliće se radnje iz stava 1. ovog člana u pogledu
pojedinih spisa.
Kad je postupak u toku, dozvolu za radnje iz st. 1. i 2. ovog člana da je sudija, а kad je postupak
okončan, predsednik suda, odnosno zaposleni u sudu koga on odredi.
Glava XII
TROŠKOVI POSTUPКA.
1. Parnični troškovi i troškovi u postupku za obezbeđenje dokaza
Član 150.
Parnični troškovi su izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih licа kojima zakon priznaje pravo
na nagradu.
Član 151.
Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje је prouzrokovala svojim radnjama.
Član 152.
Ako stranka predloži izvođenje dokaza, dužna је da ро nalogu suda unapred položi iznos
potreban za podmirenje troškova koji će da nastanu povodom izvođenja dokaza.
Ako izvođenje dokaza predlažu оbе stranke, sud će da odredi da iznos potreban za podmirenje
troškova polože оbе stranke na jednake delove. Ako је sud odredio izvođenje dokaza ро
službenoj dužnosti, odrediće da iznos položi stranka na koju pada teret dokazivanja činjenice о
kojoj se izvodi dokaz.
Ako se u toku postupka stranke sporazumeju da se pokuša medijacija ili sud uputi stranke na
postupak medijacije sud će da odredi da iznos potreban za podmirenje troškova ovog postupka
polože оbе stranke na jednake delove.
Sud će da odustane od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude
роložen u roku koji sud odredi. U tom slučaju sud će s obzirom na sve okolnosti, ро svom
uverenju da ceni od kakvog je značaja to što stranka nije u roku položila iznos potreban za
podmirenje troškova.
Izuzetno od odredbe stava 4. ovog člana, ako sud ро službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza
radi utvrđivanja činjenica u vezi sa primenom člana 3· stav 3. ovog zakona, а stranke ne polože
određeni iznos, troškovi za izvođenje dokaza isplatiće se iz sredstava suda.
Član 153.·
Stranka koja u celini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka delimično uspe u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspeh da odredi da
svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmeran deo troškova.
Sud može da odluči da jedna stranka naknadi sve troškove koje је protivna stranka imala ako
protivna stranka nije uspela samo u srazmerno neznatnom delu svog zahteva, а zbog tog dela nisu
nastali posebni troškovi.
Sud će prema rezultatu dokazivanja, da odluči da licе troškove iz člana 152. stav 5· ovog zakona
da snosi jedna ili obе stranke ili će ti troškovi da padnu na teret sredstava suda.
Umešač ima pravo na naknadu troškova od protivne stranke samo za parnične radnje preduzete
umesto stranke kojoj se pridružio.
Član 154.
Sud će prilikom odlučivanja koji će troškovi da se naknade stranci da uzme u obzir samo one
troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. О tome koji su troškovi bili potrebni, kao i о
iznosu troškova, odlučuje sud ceneći sve okolnosti.
Ako је propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmeriće se ро toj
tarifi.
Član 155.
Stranka је dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove koje је
prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio. Sud može da odluči da
zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke naknadi protivnoj stranci troškove koje је
prouzrokovao svojom krivicom.
Član 156.
Tužilac će da naknadi tuženom parnične troškove ako tuženi nije dao povod za tužbu iako је
priznao tužbeni zahtev u odgovoru na tužbu, odnosno na pripremnom ročištu, а ako se ne održava
pripremno ročište onda na glavnoj raspravi pre nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj
stvari.
Član 157.
Tužilac koji povuče tužbu dužan је da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako је
povlačenje tužbe usledilo odmah posle ispunjenja zahteva od strane tuženog.
Stranka koja povuče pravni lek dužna је da protivnoj stranci naknadi troškove nastale povodom
pravnog leka.
Član 158.
Svaka stranka snosi svoje troškove ako је parnica okončana sudskim poravnanjem ili
poravnanjem posle uspele medijacije, osim ako se stranke drugačije nе sporazumeju ili ako je to
posebnim zakonom drugačije propisano.
U parnične troškove ulaze troškovi poravnanja koje је pokušano, а nije uspelo i troškovi
medijacije koja je pokušana (član 152. stav 3), а nije uspela.
Član 159.·
Ako u izlučnoj parnici bude usvojen tužbeni zahtev za izlučenje stvari, а sud utvrdi da je tuženi
kao poverilac u izvršnom postupku imao opravdanih razloga da smatra da ne postoje prava
trećih lica na ovim stvarima, sud će da odredi da svaka stranka snosi svoje troškove.
Član 160.
Suparničari snose troškove najednake delove. Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog
udela u predmetu spora, sud će prema srazmeri tog udela odrediti koliki će deo troškova
naknaditi svaki od suparničara.
Suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove
dosuđene protivnoj stranci.
Za troškove prouzrokovane posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara ostali su
parničari nе odgovaraju.
Član 161.
Ako javni tužilac učestvuje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova, ali nе i
pravo na nagradu.
Troškovi u postupku iz stava 1. ovog člana koje bi ро odredbama ovog zakona trebalo da snosi
javni tužilaс isplatiće se iz sredstava javnog tužilaštva.
Svaka stranka snosi svoje troškove koji su nastali učestvovanjem javnog tužioca u postupku (Član
214).
Troškovi koje je javni tužilac imao povodom svog učestvovanja u postupku (član 214) padaju na
teret sredstava javnog tužilaštva.
Član 162.
Odredbe о troškovima primenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom
slučајu troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
Član 163.
О naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtev stranke, bez raspravljanja.
Stranka je dužna da u zahtevu opredeli vrstu i iznos troškova za koje traži naknadu.
Zahtev za naknadu troškova stranka је dužna da podnese najkasnije do završetka raspravljanja
koje prethodi odlučivanju о troškovima, а ako se radi о donošenju odluke bez prethodnog
raspravljanja stranka је dužna da zahtev za naknadu troškova podnese u predlogu о kome sud
treba da odluči.
О zahtevu za naknadu troškova sud će da odluči u presudi ili rešenju kojim se okončava роstupak
pred tim sudom.
U slučaju usmenog objavljivanja presude ili rešenja kojim se nalaže naknada troškova, sud može
da odluči da će iznos troškova da odmeri u pismeno izrađenoj presudi, odnosno rešenju, ako
rešenje treba da se dostavi strankama.
U toku postupka sud će posebnim rešenjem da odluči о naknadi troškova samo ako pravo na
naknadu troškova ne zavisi od odluke о glavnoj stvari.
U slučaju iz člana 157· ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili pravnog leka nije izvršeno na
ročištu, kao i u drugim slučajevima kada je odluka doneta izvan ročišta, zahtev za naknadu
troškova može da se podnese u roku od osam dana od dana dostavljanja obaveštenja о povlačenju
tužbe, odnosno dostavljanja odluke,
Član 164.
Sud u delimičnoj presudi ili međupresudi može da odluči da se odluka о troškovima donese uz
konačnu odluku.
Član 165.
Ako sud odbaci ili odbije pravni lek, odlučiće i о troškovima nastalim u postupku povodom tog
pravnog leka.
Ako sud preinači odluku protiv koje је izjavljen pravni lek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu,
odlučiće о troškovima celog postupka.
Ako se ukine odluka protiv koje је izjavljen pravni lek i predmet vrati na ponovno suđenje,
ostaviće se da se о troškovima postupka povodom pravnog leka odluči u konačnoj odluci.
Sud može da postupi ро odredbi stava 3. ovog člana i ako odluku protiv koje je izjavljen pravni
lek samo delimično ukine.
Član 166.
Odluka о troškovima sadržana u presudi može da se pobija samo žalbom na rešenje ako se
istovremeno ne pobija i odluka о glavnoj stvari.
Ako jedna stranka роbiја presudu samo u pogledu troškova, а druga u pogledu glavne stvari,
drugostepeni sud će jednom odlukom da odluči о оbа pravna leka.
Član 167.
Troškove postupka za obezbeđenje dokaza snosi stranka koja је podnela predlog za obezbeđenje
dokaza. Ona је dužna da naknadi i troškove protivnoj stranci, odnosno postavljenom
privremenom zastupniku.
Ove troškove stranka može naknadno da ostvaruje kao deo parničnih troškova, prema uspehu u
parnici.
2. Oslobađanje od plaćanja troškova postupka
Član 168.
Sud će da oslobodi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom
stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove.
Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja takse i
oslobođenje od polaganja predujma za troškove svedoka, veštaka, uviđaja i sudskih oglasa.
Sud može da oslobodi stranku i samo od plaćanja takse, u skladu sa posebnim ·zakonom.
Prilikom donošenja odluke о oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud ceni sve okolnosti, а
naročito uzima u obzir vrednost predmeta spora, broj lica koje stranka izdržava i prihode i
imovinu koje imaju stranka i članovi njene porodice.
Član 169.
Odluku о oslobađanju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na predlog stranke.
Stranka koja zahteva oslobađanje od troškova dužna je da uz predlog navede činjenice i podnese
dokaze kojima se činjenice potvrđuju.
Ako је to potrebno i sam sud može ро službenoj dužnosti da pribavi potrebne podatke i
оbаveštenja о imovnom stanju stranke koja traži oslobađanje, а može о tome da sasluša i stranku.
Protiv rešenja suda kojim se usvaja predlog stranke nije dozvoljena posebna žalba.
Član 170.
Sud će u toku čitavog postupka da prizna stranci pravo na besplatnu pravnu pomoć. kad је
stranka potpuno oslobođena od plaćanja troškova postupka (Član 168. stav 2), ako је to nužno
radi zaštite prava stranke, odnosno ako је to propisano posebnim zakonom.
Sud је dužan da odluči о pravu na besplatnog punomoćnika u roku od osam dana od dana
podnošenja predloga, odnosno u roku od osam dana od dostavljanja žalbe drugostepenom sudu.
U slučaju iz stava 2. ovog člana, rok za preduzimanje radnje od koje zavisi zaštita prava stranke
teče od dana dostavljanja rešenja kojim je odlučeno о zahtevu stranke za besplatnu pravnu
pomoć.
Besplatnog punomoćnika postavlja i razrešava predsednik suda ро redosledu sa spiska advokata
iz člana 81. stav 1. ovog zakona.
Odredbe ovog zakona о punomoćnicima shodno se primenjuju ina besplatnog punomoćnika, ako
u odredbama ove glave zakona nije drugačije propisano.
Postavljeni punomoćnik ima pravo da zahteva da bude razrešen iz opravdanih razloga.
Predlog za razrešenje besplatnog punomoćnika može da podnese i stranka.
Protiv rešenja suda kojim se odlučuje о postavljanju i razrešenju punomoćnika nije dozvoljena
Žalba.
Član 171.
Ako је stranka potpuno oslobođena od plaćanja troškova postupka (član 168. stav 2), iz
sredstava suda isplatiće se predujam za troškove svedoka, veštaka, uviđaja i izdavanja sudskog
oglasa, kao i nagrada i stvarni izdaci besplatnog punomoćnika.
Član 172.
Rešenje о oslobađanju od plaćanja troškova i о postavljanju besplatnog punomoćnika prvo
stepeni sud može u toku postupka da ukine ako utvrdi da је stranka u stanju da snosi troškove
postupka. Sud će istovremeno da reši da li će stranka potpuno ili delimično da naknadi i one
troškove i takse od kojih је ranije bila oslobođena kao i stvarne izdatke i nagradu besplatnog
punomoćnika.
U slučaju iz stava 1. ovog Člana, prvenstveno se naknađuju troškovi isplaćeni iz sredstava suda.
Član 173.
Troškovi isplaćeni iz sredstava suda, kao i stvarni izdaci i nagrada besplatnog punomoćnika, čine
deo parničnih troškova.
О naknadi troškova iz stava 1. ovog člana od strane protivnika stranke koja је oslobođena od
plaćanja troškova postupka, sud će da odluči ро odredbama ovog zakona о naknadi troškova.
Troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje ро službenoj dužnosti sud pred kojim su troškovi
nastali od stranke koja је dužna da ih naknadi.
Ako је protivniku stranke koja je oslobođena od plaćanja troškova postupka naloženo da
naknadi parnične troškove, а utvrdi se da on nije u stanju da te troškove plati, sud može
naknadno da odredi da troškove iz stava 1. ovog člana plati u celini ili delimično stranka koja je
oslobođena od plaćanja troškova postupka iz onoga što јој је dosuđeno. Time se ne dira u pravo
ove stranke da za ono što је platila traži naknadu od protivnika, s tim što ova stranka ima pravo
da traži od protivnika naknadu troškova koje je platila.
Glava XIII
PRAVNA POMOĆ
Član 174.
Sudovi su dužni da jedan drugome ukazuju pravnu pomoć u parničnom postupku.
Ako zamoljeni sud nije nadležan da preduzme radnju za koju je zamoljen, ustupiće zamolnicu
nadležnom sudu, odnosno drugom državnom organu, i о tome će da obavesti ·sud od koga је
primio zamolnicu, а ako mu nadležni sud, odnosno državni organ nije poznat, vratiće zamolnicu.
Ako u jednom mestu postoji više sudova stvarno nadležnih za pružanje pravne pomoći,·
zamolnica za pružanje pravne pomoći može da se podnese bilo kome od tih sudova, ako
posebnim zakonom nije drugačije propisano.
Član 175.
Sudovi međusobno opšte na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu.
Ako је pismeno sastavljeno na jeziku nacionalne manjine, а upućuje se sudu u kome jezik te
nacionalne manjine nije u službenoj upotrebi, uz sudsko pismeno na jeziku nacionalne manjine
priložiće se prevod tog pismena na srpski jezik.
Član 176.
Sudovi će da ukazuju pravnu pomoć stranim sudovima u slučajevima predviđenim zakonom,
međunarodnim ugovorom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, kao i ako postoji
uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći. U slučaju sumnje о postojanju uzajamnosti,
obaveštenje da je ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa.
Odredbe Člana 174. st. 2. i 3· ovog zakona važe iza postupanje sa zamolnicom stranog suda za
pružanje međunarodne pravne pomoći.
Član 177.
Sudovi pružaju pravnu pomo6 stranim sudovima na način propisan u domaćem zakonu. Radnja
koja је predmet zamolnice stranog suda može da se preduzme i na način koji zahteva strani sud,
ako takav postupak nije protivan javnom poretku Republike Srbije.
Član 178.
Ako zakonom, međunarodnim ugovorom i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava nije
drugačije predviđeno, sudovi će da uzimaju u postupak zamolnice stranih sudova za pružanje
pravne pomoći, samo ako su dostavljene diplomatskim putem i ako su zamolnica i prilozi
sastavljeni na srpskom jeziku ili ako је priložen overeni prevod.
Član 179·
Ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno, zamolnice domaćih sudova za pravnu
pomoć dostavljaju se stranim sudovima diplomatskim putem. Zamolnice i prilozi moraju da
budu sastavljeni na jeziku zamoljene države ili uz njih mora da bude priložen njihov overeni
prevod.
Glava XIV
POSTUPAK ZA REŠAVANJE SPORNOG PRAVNOG PITANJA
Član 180.
Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se
zauzme stav о spornom pravnom pitanju koje је od značaja za odlučivanje о predmetu postupka
pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud ćе ро službenoj dužnosti ili na predlog stranke,
zahtevom da pokrene postupak pred Vrhovnim kasacionim sudom radi rešavanja spornog
pravnog pitanja.
Sud koji је pokrenuo postupak za rešavanje spornog pravnog pitanja dužan је da zastane sa
postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim kasacionim sudom.
Član 181.
Zahtev iz člana 180. stav 1. ovog zakona treba da sadrži kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u
konkretnoj pravnoj stvari, navode stranaka о spornom pravnom pitanju i razloge zbog kojih se
sud obraća sa zahtevom za rešenje spornog pravnog pitanja. Sud će uz zahtev da priloži i
sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja. Zahtev se ne dostavlja strankama na
izjašnjavanje.
Ako stranka predloži pokretanje postupka za rešavanje spornog pravnog pitanja, sud može da
dostavi predlog drugoj stranci radi izjašnjavanja u roku od 15 dana od dana dostavljanja
predloga.
Prvostepeni sud је dužan da uz zahtev za rešavanje spornog pravnog pitanja dostavi i predmet
Vrhovnom kasacionom sudu.
Član 182.
Vrhovni kasacioni sud će da odbaci nepotpun (član 181. stav 1) i nedozvoljen zahtev za rešavanje
spornog pravnog pitanja.
Zahtev iz stava 1. ovog člana је nedozvoljen, ako је о takvom zahtevu Vrhovni kasacioni sud već
doneo odluku.
Član 183.
Vrhovni kasacioni sud rešava sporno pravno pitanje ро pravilima postupka za usvajanje pravnih
stavova.
Vrhovni kasacioni sud će da odbije da reši sporno pravno pitanje, ako ono nije od značaja za
odlučivanje u većem broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom.
Vrhovni kasacioni sud је dužan da reši sporno pravno pitanje u roku do 60 dana od dana prijema
zahteva.
Član 184.
U odluci povodom zahteva za rešavanje spornog pravnog pitanja, Vrhovni kasacioni sud iznosi
razloge kojima obrazlaže zauzeto pravno shvatanje.
Odluka iz stava 1. ovog člana dostavlja se sudu koji je pokrenuo postupak i objavljuje na internet
stranici Vrhovnog kasacionog suda ili na drugi pogodan način.
Član 185.
Ako је Vrhovni kasacioni sud rešio sporno pravno pitanje, stranke u postupku u kome se postavlja
isto sporno pravno pitanje nemaju pravo da traže njegovo rešavanje u parnici koja је u toku.
Glava XV
NEPOŠTOVANJE PROCESNE DISCIPLINE
Član 186.
Sud će u toku postupka da kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara fizičko
odnosno od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice, koje u podnesku vređa sud, stranku ili
drugog učesnika u postupku.
Novčanom kaznom iz stava 1. ovog člаnа kazniće se i stranka i drugi učesnici u postupku koji
svoja procesna ovlašćenja koriste protivno сilјu zbog kojih su propisana.
Član 187.
Ako је zbog zloupotrebe procesnih ovlašćenja nekoj od stranaka naneta šteta, sud će oštećenoj
stranci, na njen zahtev da dosudi naknadu štete.
Ako stranka istakne zahtev za naknadu štete zbog zloupotrebe procesnih ovlašćenja, sud će iz
razloga celishodnosti da odvoji postupak.
Član 188.
Sud će da kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara punomoćnika za primanje
pismena koji protivno odredbama zakona ne obavesti sud о promeni adrese.
Sud će na zahtev stranke, da odluči da punomoćnik za primanje pismena naknadi stranci troškove
koje је prouzrokovao neopravdanim nedostavljanjem obaveštenja о promeni adrese.
Član 189.
Sud će da kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara lica koja ometaju preduzimanje
parničnih radnji i dostavljanje pismena ili spisa.
Sud će na zahtev stranke, da odluči da joj lice iz stava 1. ovog člana naknadi troškove koje joj је
prouzrokovalo svojim ponašanjem iz stava 1. ovoga člana.
Sud možе da odredi i druge mere prema licu koje ometa preduzimanje parničnih radnji.
Izrečena kazna iz člana stava 1. ovog člana ne utiče na izricanje kazne za krivično delo.
Član 190.
U rešenju о kažnjavanju iz čl. 186, 188. i189. ovog zakona određuje se rok za uрlаtu novčane
kazne.
Na izvršenje novčane kazne iz stava 1. ovog člana shodno se primenjuju odredbe zakona koji
uređuje izvršenje krivičnih sankcija.
Ako kažnjeno fizičko lice ne plati novčanu kaznu u rоku određenom u rešenju о kažnjavanju, sud
će novčanu kaznu da zameni kaznom zatvora, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izvršenje
krivičnih sankcija.
Ako kažnjeno pravno lice ne plati novčanu kaznu u roku određenom u rešenju о kažnjavanju,
primeniće se odredbe zakona kojim se ureduje odgovornost pravnih lica za krivična dela kojima
se uređuje izvršenje novčane kazne.
Žalba protiv rešenja о kažnjavanju iz čl. 186, 188. i189. ovog zakona ne odlaže izvršenje rešenja.
Deo drugi
TОК POSTUPКA
Glava XVI
TUŽBA
1. Sadržina tužbe
Član 191.
Parnični postupak pokreće se tužbom.
Član 192.
Tužba mоrа da sadrži određeni zahtev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na
kojima tužilac zasniva zahtev, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, vrednost predmeta spora,
kao i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (član 98).
Tužilac koji ima boravište ili prebivalište, odnosno sedište u inostranstvu dužan је da u tužbi
imenuje punomoćnika za primanje pismena. Ukoliko ne označi punomoćnika za primanje
pismena na sud će tužbu da odbaci.
Ako nadležnost ili pravo na izjavljivanje revizije zavisi od vrednosti predmeta spora, а pred met
tužbenog zahteva nije novčani iznos, tužilac је dužan da u tužbi naznači vrednost predmeta
spora.
Sud će da postupi ро tužbi i ako tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahteva, а ako је tužilac
naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.
Član 193.·
Lice koja namerava da podnese tužbu protiv Republike Srbije, može da pre podnošenja tužbe
Republičkom javnom pravobranilaštvu dostavi predlog za mirno rešavanje spora, osim ako је
posebnim propisom predviđen rok za podnošenje tužbe. Predlog za mirno rešavanje spora mora
da sadrži sve podatke iz člana 192. ovog zakona.
Podnošenjem pred1oga iz stava 1. ovog Člana nastaje zastoj roka zastarelosti u trajanju od 60
dana.
Ako u roku iz stava 2. ovog člana Republički javni pravobranilac ne odgovori na predlog,
smatra se da predlog nije prihvaćen.
Sporazum postignut između Republičkog javnog pravobranioca i lica iz stava 1. ovog člana ima
snagu izvršne isprave.
Od1·edbe st. 1. do 4. ovog člana shodno se primenjuju i u slučaju podnošenja tužbe protiv
jedinice teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, kada se predlog za mirno rešavanje spora
može podneti nadležnom pravobranilaštvu, odnosno ovlašćenom zastupniku jedinice
teritorijalne autonomije i lokalne samouprave.
Član 194.
Tužilac može u tužbi da traži da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili
pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Tužba za utvrđenje može da se podnese ako tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje,
odnosno nepostojanje nekog spornog prava ili pravnog odnosa, pre dospelosti zahteva za
činidbu iz istog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ili ako tužilac ima neki
drugi pravni interes.
Tužba za utvrđenje može da se podnese radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja
Činjenice, ako је to predviđeno zakonom ili drugim propisom.
Tužba za utvrđenje povrede prava ličnosti može da se podnese bez obzira da li је postavljen
zahtev za naknadu Štete ili drugi zahtev, u skladu sa posebnim zakonom.
Član 195.
Ako odluka о sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji је u toku
parnice postao sporan, tužilac može, pored postojećeg zahteva, da istakne zahtev da sud utvrdi
da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako је sud pred kojim parnica teče nadležan za
takav zahtev.
Isticanje zahteva u smislu stava 1. ovog člana nе smatra se preinačenjem tužbe.
Član 196.
Tužilac koji u tužbi traži da mu se dosudi ispunjenje dugovane činidbe može da predloži da
tuženi umesto dugovane činidbe plati određeni novčani iznos ili da ispuni neku drugu činidbu.
Sud nije dužan da ispituje da li novčani iznos koji je tužilac prihvatio da primi umesto dugovane
nenovčane činidbe odgovara vrednosti nenovčane činidbe.
Član 197.
U jednoj tužbi tužilac može da istakne više zahteva protiv istog tuženog, ako su svi zahtevi
povezani istim: činjeničnim i pravnim osnovom. Ako zahtevi nisu povezani istim činjeničnim i
pravnim osnovom, oni mogu da se istaknu u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad је isti
sud stvarno nadležan za svaki od ovih zahteva i kad je za sve zahteve određena ista vrsta
postupka.
Tužilac može dva ili više tužbenih zahteva u međusobnoj vezi da istakne u jednoj tužbi, na način
da sud usvoji sledeći od tih zahteva, ako nade da prethodni zahtev nije osnovan.
Zahtevi, u skladu sa stavom 2. ovog člana, mogu da se istaknu u jednoj tužbi samo ako је sud
stvarno nadležan za svaki od tih zahteva iako је za sve zahteve određena ista vrsta postupka.
Član 198.
Tuženi može do zaključenja glavne rasprave da podnese kod istog suda protivtužbu, ako је
zahtev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtevom ili ako ti zahtevi mogu da se prebiju ili ako se
protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja
zavisi u celini ili delimično odluka о tužbenom zahtevu.
Protivtužba ne može da se podnese ako је za zahtev iz protivtužbe stvarno nadležan viši sud ili
sud druge vrste.
2. Preinačenje tužbe
Član 199.·
Tužilac može do zaključenja glavne rasprave da preinači tužbu.
Posle dostavljanja tužbe tuženom, za preinačenje tužbe potreban је pristanak tuženog. Sud ćе da
dozvoli preinačenje ikad se tuženi tome protivi, ako smatra da bi to bilo celishodno za konačno
rešenje odnosa medu st1·ankama i ako oceni da postupak ро preinačenoj tužbi neće znatno da
produži trajanje parnice. Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on
upusti u raspravljanje о glavnoj stvari ро preinačenoj tužbi, а nije se pre toga protivio
preinačenju.
Ako је parnični sud za preinačenu tužbu stvarno nenadležan, ustupiće predmet nadležnom sudu,
osim u slučaju iz Člana 15.stav 2. ovog zakona.
Kad sud dozvoli preinačenje tužbe, dužan je da ostavi tuženom vreme potrebno da može da se
pripremi za raspravljanje ро preinačenoj tužbi, ako za to nije imao dovoljno vremena.
Ako је tužba preinačena na ročištu na kome tuženi nije prisutan, sud će da dostavi tuženom
prepis zapisnika sa tog ročišta.
Protiv rešenja kojim se dopušta ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba. Kad
dozvoli preinačenje tužbe, sud će rešenjem da odredi nov vremenski okvir za sprovođenje
postupka.
Član 200.
Preinačenje tužbe је promena istovetnosti zahteva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog
zahteva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu tako što usled okolnosti koje su nastale posle podnošenja tužbe,
zahteva iz istog činjeničnog osnova drugi predmet ili novčani iznos, tuženi takvom preinačenju ne
može da se protivi.
Tužba nije preinačena ako je tužilac promenio pravni osnov tužbenog zahteva, ako је smanjio
tužbeni zahtev ili ako је promenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da usled toga
tužbeni zahtev nije promenjen.
Smanjivanje visine tužbenog zahteva predstavlja delimično povlačenje tužbe za koje nije
potreban pristanak tuženog.
О povlačenju tužbe iz stava 4. ovog člana ne donosi se posebno rešenje.
Član 201.
Tužilac može sve do zaključenja glavne rasprave da svoju tužbu preinači i tako što će umesto
prvobitno tuženog da tuži drugo lice.
Za preinačenje tužbe u smislu stava 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u
parnicu na mesto tuženog, а ako se tuženi već upustio u raspravljanje о glavnoj stvari, potreban је
i pristanak tuženog.
Ako se tuženi upustio u raspravljanje о glavnoj stvari umesto tužioca može da stupi u parnicu
novi tužilac samo ako na to pristane tuženi.
Lice koje stupa u parnicu na mesto stranke mora da primi parnicu u onom stanju u kakvom se ona
nalazi u trenutku kad u nju stupa.
3· Povlačenje tužbe
Član 202.
Tužilac može da povuče tužbu bez pristanka tuženog pre nego što se tuženi upusti u
raspravljanje о glavnoj stvari.
Tužba može da se povuče i kasnije, sve do pravnosnažnog okončanja postupka, ako tuženi na to
pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obaveštenja о povlačenju tužbe ne izjasni
о tome, smatraće se da је pristao na povlačenje.
Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podneta i može se ponovo podneti.
U slučaju da tužba bude povučena posle donošenja prvostepene presude, sud će da donese
rešenje kojim će da utvrdi da je tužba povučena i da je presuda bez dejstva, а ako je pre
povlačenja tužbe izjavljena žalba, sud će da donese rešenje kojim će da utvrdi da је tužba
povučena, da је presuda bez dejstva i da odbaci žаlbu.
4• Postojanje parnice
Član 203.
Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.
U pogledu zahteva koji је stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od časa kad
je о tom zahtevu obaveštena protivna stranka.
Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahteva pokrenuti nova parnica medu istim
strankama, а ako takva раrniса bude pokrenuta, sud će tužbu da odbaci.
Ako је u parnici koja je kasnije počela da teče presuda postala pravnosnažna, sud će da odbaci
tužbu u parnici koja je ranije počela da teče.
Sud će u toku celog postupka da pazi da lije u toku druga parnica о istom zahtevu medu istim
strankama.
Član 204.
Ako stranka o tuđi stvar ili pravo o kome teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim
strankama dovrši.
Lice koje је pribavilo stvar ili pravo o kome teče parnica može da stupi u parnicu umesto
tužioca, odnosno tuženog samo ako na to pristanu оbе stranke.
U slučaju iz stava 1.ovog člana presuda ima dejstvo i u odnosu na sticaoca.
Glava XVII SUPARNIČARI
Član 205.
Više lica mogu jednom tužbom da tuže, odnosno da budu tuženi (suparničari), ako:
1. su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno
obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova;
2. su predmet spora zahtevi odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno
istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu iako postoji stvarna i mesna nadležnost istog
suda za svaki zahtev svakog tuženog;
3. је to zakonom propisano,
Do zaključenja glavne rasprave može, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, uz tužioca da
pristupi novi tužilac ili tužba može da bude proširena na novog tuženog sa njegovim
pristankom. Lice koje pristupa tužbi, odnosno na koje se tužba proširuje mora da primi parnicu
u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku stupanja u parnicu.
Član 206.
Tužilac može tužbom da obuhvati dva ili više tuženih i na način što će da traži da tužbeni
zahtevv bude usvojen prema sledećem tuženom za slučaj da bude pravnosnažno odbijen prema
tuženom koji је u tužbi prethodnonaveden.
Nа način propisan u stavu 1. ovog člana tužilac može tužbom da obuhvati dva ili više tuženih
samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtev ili ako prema nekima od njih ističe različite
zahteve koji su u međusobnoj vezi iako је isti sud stvarno i mesno nadležan za svaki od zahteva.
Član 207.
Lice koje za sebe u celini ili delimično traži stvar ili pravo о kome između drugih lica već teče
parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče da tuži оbе stranke jednom tužbom, do
zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.
Član 208.
Glavni dužnik i jemac mogu da budu zajednički tuženi ako to nije u protivnosti sa sadržinom
ugovora o jemstvu.
Član 209.
Svaki suparničar је u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja ne koriste niti
štete drugim suparničarima.
Član 210. . ·
Ako pо zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može da se reši samo na jednak nаčin prema
svim suparničarima (jedinstveni suparničari) oni se smatraju kao jedna parnična stranka, tako da
kad pojedini suparničari propuste neku parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili
drugi suparničari odnose se i na one koji te radnje nisu preduzeli.
Član 211.
Nužno suparničarstvo postoji ako ро zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužbom moraju da
se obuhvate sva liса koja su učesnici materijalnopravnog odnosa.
Ako sva lica iz stava 1. ovog člana nisu obuhvaćena tužbom kao stranke, sud će da odbije tužbeni
zahtev kao neosnovan.
O nužnom suparničarstvu sud vodi računa ро službenoj dužnosti.
Član 212.
Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u
različito vreme, tu parničnu radnju može svaki suparničar da preduzme sve dok iza. jednog od
njih još teče rok za preduzimanje te radnje.
Član 213.
Svaki suparničar ima pravo da podnosi predloge koji se tiču toka parnice.
G1ava XVIII
UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI
1. Učešće javnog tužioca
Član 214.
Javni tužilac može da učestvuje u parnici u skladu sa posebnim zakonom.
Ako javni tužilac na osnovu zakonskog ovlašćenja, učestvuje u parnici koja teče medu drugim
licima, ovlašćen је da u granicama tužbenog zahteva predlaže da se utvrde i činjenice koje
stranke nisu navele i izvedu dokazi koje stranke nisu predložile, kao i da izjavljuje pravne
lekove.
Svoje učestvovanje u postupku javni tužilac prijavljuje podneskom sudu pred kojim teče parnica
medu drugim 1icima.
Ako smatra da postoje zakonski uslovi za učestvovanje javnog tužioca u parnici i da је njegovo
učestvovanje potrebno, sud će о tome da obavesti nadležnog javnog tužioca i da mu odredi rok
u kome može da prijavi svoje učestvovanje. Dok taj rok ne protekne, sud će da zastane sa
postupkom, ali javni tužilac može i ро proteku tog roka da se koristi svojim pravom iz stava 2.
ovog člana.
2. Učešće umešača
Član 215.
Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče medu drugim licima jedna od stranaka uspe,
može da se pridruži ovoj stranci.
Umešač može da stupi u parnicu u toku celog postupka sve do pravnosnažnosti odluke о
tužbenom zahtevu, kao i u toku postupka nastavljenog izjavljivanjem vanrednog pravnog leka.
Izjavu о stupanju u parnicu umešač daje na ročištu ili podneskom.
Podnesak umešača iz stava 3. ovog člana dostavlja se strankama, а ako је izjava umešača о
stupanju u parnicu data na ročištu, prepis odnosnog dela zapisnika dostaviće se samo onoj stranci
koja је sa ročišta izostala.
Član 216.
Stranka može da ospori umešaču pravo da učestvuje u postupku i predloži da se umešač odbije,
а sud može i bez izjašnjavanja stranaka da odbije učešće umešača ako utvrdi da ne postoji
pravni interes umešača.
Do pravnosnažnosti rešenja kojim se odbija učešće umešača, umešač može da učestvuje u
postupku i njegove parnične radnje ne mogu da se isključe.
Protiv odluke suda kojom dozvoljava učešće umešača nije dozvoljena posebna žalba.
Član 217.
Umešač mora da prihvati parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umeša u
parnicu. U daljem toku parnice on је ovlašćen da podnosi predloge i da preduzima ostale parnične
radnje u rokovima u kojima bi te radnje mog1a da preduzima stranka kojoj se pridružio.
Ako је umešač stupio u parnicu do pravnosnažnosti odluke о tužbenom zahtevu, ovlašćen је da
izjavi i vanredni pravni lek.
Ako umešač izjavi pravni lek, primerak njegovog podneska dostaviće se i stranci kojoj se
pridružio.
Parnične radnje umešača imaju za stranku kojoj se pridružio pravno dejstvo ako nisu u suprotnosti
sa njenim radnjama.
Ро pristanku stranaka umešač može da stupi u parnicu kao stranka umesto stranke kojoj se
pridružio.
Član 21.8,
U parnici između stranke i umešača koji јој se pridružio, umešač ne može da osporava utvrđeno
činjenično stanje, kao i pravne kvalifikacije sad1·Zane u obrazloženju pravnosnažne presude
(intervencijsko dejstvo presude).
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka koja је bila umešač ima pravo da istakne prigovor da је
stranka iz ranije parnice kojoj se pridružio kao umešač pogrešno vodila prethodnu parnicu ili da
је sud propustio da јој dostavlja pozive, podneske ili odluke.
Sud može da usvoji prigovor iz stava 2. ovog člana samo ako stranka iz stava 1. ovog člana koja
је bila umešač dokaže da:
1. u vreme stupanja u prethodnu parnicu nije blagovremeno bila obaveštena о parnici
koja je prethodno vodena i time bila sprečena da preduzima radnje koje bi dovele do
povoljnijeg ishoda te parnice;
2. је stranka iz parnice kojoj se pridružila kao uшеšač, namerno ili iz grube nepažnje,
propustila da preduzima parnične radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda
prethodne parnice, а za mogućnost njihovog preduzimanja raniji umešač nije znao ili
nije mogao da zna;
3. је stranka iz prethodne parnice svojim parničnim radnjama sprečavala da nastupi
dejstvo radnji njenog umešača.
Ako stranka iz stava 1. ovog člana koja je bila umešač uspe sa prigovorom iz stava 2. ovog
člana, sud će da dozvoli da stranke ponovo to raspravljaju о činjeničnim i pravnim pitanjima о
kojima jе raspravljeno u prethodnoj parnici.
Član 219.
Ako pravno dejstvo presude treba da se odnosi i na umešača, on ima položaj jedinstvenog
suparničara (Član 210).
Umešač s položajem jedinstvenog suparničara ima pravo da izjavi pravne lekove i u parnici u
kojoj nije učestvovao bez svoje krivice.
3· Imenovanje prethodnika i obaveštenje trećeg lica о parnici
Član 220.
Lice koje је tuženo kao držalac neke stvari ili korisnik nekog prava, а tvrdi da stvar drži ili
pravo vrši u ime trećeg lica dužno је da u odgovon.t na tužbu pozove preko suda to treće lice
(prethodnika) da umesto nјеgа stupi kao stranka u parnicu. Ako se tužba ne dostavlja na
odgovor, tuženi može najkasnije na pripremnom ročištu, а ako ono nije održano, na glavnoj
raspravi pre nego što se upusti u raspravljanje о glavnoj stvari, da pozove preko suda
prethodnika da umesto njega stupi u parnicu kao stranka.
Pristanak tužioca da na mesto tuženog u parnicu stupi prethodnik potreban је samo ako tužilac
protiv tuženog ističe i takve zahteve koji ne zavise od toga da li tuženi u ime prethodnika drži
stvar·ili vrši pravo.
Ako prethodnik koji је uredno pozvan ne dođe na ročište ili odbije da stupi u parnicu, tuženi ne
može da se protivi upuštanju u parnicu.
Ako је imenovani prethodnik odbio da stupi u parnicu, shodno se primenjuje odredba člana
218. ovog zakona.
Član 221.
Ako stranka treba da obavesti treće liсе о otpočetoj parnici da bi se time zasnovalo izvesno
građanskopravno dejstvo, stranka može, sve dok se parnica pravnosnažno ne dovrši, to da učini
preko suda podneskom, u kome će da navede razlog obaveštenja i stanje u kome se nalazi
parnica.
Stranka koja је treće lice obavestila о parnici ne može zbog toga da traži prekid postupka i
produženje rokova.
Sud će u smislu stava 1. ovog Člana, da obavesti Republičkog javnog pravobranioca, odnosno
ovlašćenog zastupnika autonomne pokrajne i jedinice lokalne samouprave, о parnici u kojoj
raspolaganje stranaka ili odluka suda može da utiče na imovinska prava i obaveze Republike
Srbije, odnosno autonomne pokrajne i jedinice lokalne samouprave.
Stranka koja je posredstvom suda obavestila treće lice о parnici, ima pravo da se u naknadnoj
parnici u kojoj је obavešteno lice stranka, poziva na intervencijsko dejstvo presude.
Glava XIX
PREКID I ZASTOJ U POSTUPKU
Član 222.
Sud utvrđuje prekid postupka kad:
1. stranka umre;
2. 2) stranka izgubi parničnu sposobnost;
3. 3) zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje;
4. 4) stranka koja je pravno lice prestane da postoji, odnosno kad nadležni organ
pravnosnažno odluči о zabrani rada·
5. nastupe pravne posledice otvaranja postupka stečaja;
6. usled ratnog stanja ili vanrednih događaja prestane rad u sudu;
7. jе to drugim zakonom propisano.
Član 223.
Akо zakonom drugačije nije propisano, prekid postupka sud može da odredi ako:
1. jе odlučio da sam ne rešava о prethodnom pitanju (član 12);
2. se stranka nalazi na području koje је zbog vanrednih događaja odsečeno od suda.
Član 224.
Prekidom postupka prestaju da teku svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
Za vreme trajanja prekida postupka sud ne može da preduzima nikakve radnje u postupku. Ako je
prekid nastupio posle zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave da donese
odluku.
Parnične radnje koje је jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju nikakvo ravno
dejstvo prema drugoj stranci, а dejstvo počinje tek kada postupak bude nastavljen.
Član 225.
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 222. tač. 1) do 5) ovog zakona nastaviće se
kad naslednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni
sledbenici pravnog lica preuzmu postupak Ш kad Љ sud na predlog protivne strane pozove da to
učine.
Ako је sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 223. tačka 1) ovog zakona, postupak
će da se nastavi kad se pravnosnažno okonča postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom
ili ako sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegovo okončanje.
U slučajevima iz člana 222. tač. 6) i 7) i Člana 223. tačka 2) ovog zakona prekinuti postupak
nastaviće se kad prestanu razlozi za prekid, na predlog stranke.
Rokovi koji su usled prekida postupka prestali da teku, počinju da teku za stranku ispočetka od
dana kad јој sud dostavi rešenje о nastavljanju postupka.
Član 226.
Protiv rešenja kojim se utvrđuje (član 222) ili određuje (član 223) prekid postupka dozvoljena је
posebna žalba.
Ako је sud na ročištu odbio predlog za prekid postupka i odlučio da se postupak odmah nastavi
protiv tog rešenja nije dozvoljena posebna žalba.
Član 227.
Sud će da zastane sa postupkom kad је to propisano zakonom.
Rešenjem о zastoju postupka sud određuje vreme trajanja zastoja.
Protiv rešenja о zastoju postupka nije dozvoljena posebna Žalba.
Sud nastavlja postupak ро službenoj dužnosti čim prestanu razlozi koji su izazvali zastoj
postupka.
Kad sud zastane sa postupkom može da preduzima samo one radnje za koje postoji opasnost od
odlaganja.
Zastoj postupka ne utiče na rokove za preduzimanje parničnih radnji.
Glava XX. DOКAZIVANJE 1.Opšte odredbe Član 228.
Stranka je dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtev ili kojim
osporava navode i dokaze protivnika, u skladu sa ovim zakonom.
Član 229.
Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.
Sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja bitnih činjenica.
Član 230.
Ne dokazuju se činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice, odnosno činjenice
koje nije osporila.
Sud može da odluči da se dokazuju i priznate činjenice ako smatra da stranka njihovim
priznanjem ide za tim da raspolaže zahtevom kojim ne može raspolagati (član 3· stav 3).
Sud će uzimajući u obzir sve okolnosti, da oceni da li će da uzme za priznatu ili osporenu
činjenicu koju је stranka prvo priznala, а posle potpuno ili delimično osporila ili ograničila
priznanje dodavanjem drugih činjenica.
Ne dokazuju se činjenice koje su opštepoznate.
Član 231.
Ako sud na osnovu izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu,
о postojanju činjenice primeniće pravila о teretu dokazivanja.
Stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja је bitna za nastanak
ili ostvarivanje prava, ako zakonom nije drugačije propisano.
Stranka koja osporava postojanje nekog prava, snosi teret dokazivanja činjenice koja je sprečila
nastanak ili ostvarivanje prava ili usled koje је pravo prestalo da postoji, ako zakonom nije
drugačije propisano.
Član 232.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu Štete, na novčani iznos ili na zamenljivu
stvar, а visina iznosa, odnosno količina stvari ne može da se utvrdi ili bi mogla da se utvrdi
samo sa nesrazmernim teškoćama, sud će visinu novčanog iznosa, odnosno količinu
zamenljivih stvari da odredi ро slobodnoj oceni.
Član 233.·
Dokazi se izvode na glavnoj raspravi, u skladu sa vremenskim okvirom.
Sud može da odluči da se određeni dokazi izvedu pred zamoljenim sudom. Zapisnik о izvedenim
dokazima pred zamoljenim sudom pročitaće se na glavnoj raspravi.
Zamolnica za izvođenje dokaza sadrži podatke iz predmeta. Sud će posebno da naznači о kojim
okolnostima treba da se vodi računa prilikom izvođenja dokaza.
о ročištu za izvođenje dokaza pred zamoljenim sudom obavestiće se stranke.
Zamoljeni sud prilikom izvođenja dokaza ima sva ovlašćenja koja ima sud kada se dokazi izvode
na glavnoj raspravi.
Protiv rešenja suda kojim se izvođenje dokaza poverava zamoljenom sudu niје dozvoljena
posebna žalba.
2.Uviđaj
Član 234.·
Uviđaj se vrši ako је za utvrđivanje neke Činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno
neposredno opažanje suda.
Uviđaj može da se vrši i uz učestvovanje veštaka.
Član 235.
Sud može da odredi da se uviđaj snima, u celosti Ш delimično, tonskim ili optičkim uređajima,
shodnom primenom čl. 119. do 121. ovog zakona.
Član 236.
Sud će da izvrši uviđaj izvan zgrade suda, ako stvar· koja treba da se razgleda ne može da se
donese u sud, ili bi njeno donošenje prouzrokovalo znatne troškove.
Član 237.·
Ako treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stranaka ili kod trećeg lica shodno se
primenjuju odredbe ovog zakona о pribavljanju isprava (čl. 240. do 243).
3· Isprave
Član 238.
Isprava koju је u propisanom obliku izdao nadležni državni i drugi organ u granicama svojih
ovlašćenja, kao i isprava koju је u takvom obliku izdala, u vršenju javnih ovlašćenja, druga
organizacija ili lice (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.
Dokaznu snagu iz stava 1. ovog člana ima i druga isprava koja je posebnim propisima u pogledu
dokazne snage izjednačena sa javnim ispravama.
Dozvoljeno je da se dokazuje da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava
nepravilno sastavljena.
Ako sud posumnja u autentičnost isprave, može da zatraži da se о tome izjasni organ koji takvu
ispravu izdaje.
Član239.
Ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno, strana javna isprava koja је propisno
overena ima, pod uslovom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaća javna isprava.
Član 240.
Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.
Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i prevod isprave, overen u skladu sa
zakonom.
Ako se isprava nalazi kod državnog i drugog organa, druge organizacije ili lica, koja su izdala
ispravu u vršenju javnih ovlašćenja, а sama stranka ne može da pribavi ispravu, sud će na
predlog stranke ili ро službenoj dužnosti da је pribavi.
Član 241.
Ako se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se оnа nalazi kod druge stranke, sud će da
pozove ovu stranku da podnese ispravu i da јој za to odredi rok.
Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se оnа sama pozvala na tu ispravu za dokaz
svojih navoda ili ako је reč о ispravi kојu је ро zakonu dužna da preda ili pokaže ili ako se
isprava s obzirom na sadr-1inu smatra zajedničkom za оbе stranke.
U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava shodno će da se primenjuju
odredbe čl. 248. i 249. ovog zakona.
Ako stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, sud može
radi utvrđivanja ove činjenice da izvodi dokaze.
Sud će s obzirom na sve okolnosti, ро svom uverenju da сеni od kakvog je značaja što stranka
koja drži ispravu neće da postupi ро rešenju suda kojim јој se nalaže da podnese ispravu ili
protivno uverenju suda nе priznaje da se isprava nalazi kod nje.
Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
Član 242.
Sud može da naredi trećem licu da podnese ispravu samo ako је ono u skladu sa zakonom dužno
da je pokaže ili podnese ili ako је reč о ispravi koja je ро svojoj sadr1ini zajednička za to lice i
stranku koja se poziva na ispravu.
Ako treće lice osporava svoju dužnost da podnese ispravu koja se kod njega nalazi, sud će
rešenjem da odluči da lije treće lice dužno da podnese ispravu.
Ako treće lice ne priznaje da se isprava nalazi kod njеgа, sud može radi utvrđivanja ove
činjenice da izvodi dokaze. Pravnosnažno rešenje о dužnosti trećeg lica da podnese ispravu,
može da se izvrši t1 skladu sa zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje.
Treće lice ima pravo na naknadu troškova koje је imalo u vezi sa podnošenjem isprava Odredbe
člana 258. ovog zakona shodno se primenjuju i u ovom slučaju.·
Član243·
Sud može da kazni novčanom kaznom оd 10.000 do 150.000 dinara fizičko lice i odgovorno
liсе u državnom u drugom organu, pravnom liсu i drugoj organizaciji koje je izdalo ispravu
odnosno novčanom kaznom od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice i drugu organizaciju
koje је izdalo ispravu, ako nije postupilo ро rešenju suda iz člana 242. st. 2. i 3. ovog zakona.
Žalba protiv rešenja iz stava 1. ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja.
Novčana kazna iz stava 1. ovog člana izvršava se na način propisan u članu 190. ovog zakona.
4. Svedoci
Član 244·
Svako lice koje se poziva kao svedok dužno је da se odazove pozivu, а ako ovim zakonom nije
drugačije propisano, dužno је i da svedoči.
Као svedoci mogu da se saslušavaju samo lica koja su sposobna da daju obaveštenja о
činjenicama koje se dokazuju.
Član 245.
Svedoci se, ро pravilu, saslušavaju neposredno na ročištu.
Sud može rešenjem da odluči da se izvede dokaz čitanjem pisane izjave svedoka, u kojoj se
navode saznanja о bitnim spornim činjenicama, odakle su mu one poznate i u kakvom је odnosu
sa strankama u postupku. Pisana izjava svedoka mora da bude overena u sudu ili od strane 1ica
koje vrši javna ovlašćenja. Pre davanja izjave, lice koje uzima izjavu mora da upozori svedoka sa
pravima i dužnostima svedoka propisanim ovim zakonom.
U slučaju iz stava 2. ovog člana, sud rešenjem može da odluči, ро službenoj dužnosti ili na
predlog stranaka, da se svedok sasluša putem konferencijske veze, korišćenjem uređaja za
tonsko ili optičko snimanje.
Protiv rešenja iz st. 2. i 3· ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
Izjavu svedoka iz st, 2. i 3. ovog člana može sudu da podnese stranka ili sud može da je zatraži od
svedoka.
Sud može uvek da pozove svedoka koji је dao pisanu izjavu ili čija је izjava snimljena da svoje
svedočenje potvrdi pred sudom na ročištu.
Član 246.
Tonski ili optički snimak svedočenja je sastavni deo sudskog spisa,
Tonski deo snimka svedočenja se prenosi u formu pisanog zapisnika u skladu sa odredbom člana
121. ovog zakona,
Način snimanja, prenošenja snimka svedočenja, čuvanja i uništavanja snimka svedočenja uređuje
se Sudskim poslovnikom.
Član 247.
Ne može da se saslušava kao svedok lice koje bi svojim iskazom povredilo dužnost čuvanja tajne,
dok ga nadležni organ ne oslobodi od te dužnosti.
Član 248.
Svedok može da uskrati svedočenje о:
1. onome što mu је stranka kao svom punomoćniku poverila;
2. onome о čemu se stranka ili drugo lice svedoku kao verskom ispovedniku poverilo;
3. činjenicama koje је svedok saznao kao advokat, lekar ili u vršenju nekog drugog
zanimanja, ako postoji obaveza čuvanja profesionalne tajne.
Predsednik veća upozoriće lice iz stava 1. ovog člana da može da uskrati davanje iskaza.
Član249·
Svedok može da uskrati odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje opravdani razlozi, а
naročito ako Ьi svojim odgovorom na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili
krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike ро krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, а u po
bočnoj liniji zaključno do trećeg stepena, svog supružnika ili vanbračnog partnera ili srodnike ро
tazbini zaključno do drugog stepena i onda kad је brak prestao, kao i svog staratelja ili štićenika,
usvojitelja ili usvojenika.
Sud će u slučaju iz stava 1. ovog Člana da upozori svedoka da može da uskrati davanje odgovora
na postavljeno pitanje.
Član 250.
Svedok ne može zbog opasnost od nastanka imovinske Štete da uskrati svedočenje о pravnim
poslovima kojima je prisustvovao kao pozvani svedok, о radnjama koje je u pogledu spornog
odnosa preduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, о činjenicama koje se
odnose na porodične ili bračne imovinske odnose, о činjenicama koje se odnose na rođenje,
sklapanje braka ili smrt, kao i ako је na osnovu posebnog propisa dužan da podnese prijavu ili da
da izjavu.
Član 251.
Opravdanost razloga za uskraćivanje svedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocenjuje sud
pred kojim svedok treba da svedoči i о tome donosi rešenje. Ako је potrebno, prethodno će о
tome da sasluša stranke.
Protiv rešenja suda iz stava 1. ovog člana stranke nemaju pravo nа posebnu žalbu, а svedok može
ovo rešenje da роbiја u žalbi protiv rešenja о novčanoj kazni Ш о zatvoru zbog toga što је
uskratio svedočenje ili odgovor na pojedino pitanje (član 257. stav 2).
Član 252.
Stranka koja predlaže da se određeno lice sasluša kao svedok mora prethodno da navede о čemu
svedok treba da svedoči kao i da navede njegovo ime i prezime, zanimanje i boravište.
Član 253.
Pozivanje svedoka vrši se dostavljanjem pismenog poziva u kome se navodi ime i prezime
роzvanog, vreme i mesto dolaska, predmet ро kome se poziva i naznačenje da se poziva kao
svedok. U pozivu, svedok će da se upozori na posledice neopravdanog izostanka (član 257- stav
1) i na pravo na naknadu troškova (član 258).
Svedoci koji zbog starosti, bolesti ili teških telesnih mana ne mogu da se odazovu pozivu sa
slušaće se u svom stanu ili na način propisan odredbom člana 245. st. 2. i 3· ovog zakona.
Sud može da naloži stranci da obavesti svedoka čije је saslušanje određeno о mestu, danu i času
održavanja ročišta.
Član 254.
Svedoci se saslušavaju pojedinačno ibez prisustva svedoka koji će se kasnije saslušavati.
Svedok је dužan da odgovore daje usmeno.
Svedok će prethodno da se opomene da je dužan da govori istinu i da ne sme ništa da prećuti, а
zatim će da se upozori na posledice davanja lažnog iskaza.
Posle toga, sud će od svedoka da uzme podatke о imenu i prezimenu, imenu оса, zanimanju,
boravištu, mestu rođenja, godinama starosti i njegovim odnosom sa strankama.
Član 255.
Svedok se poziva da iznese sve što mu је poznato о činjenicama о kojima treba da svedoči, а
zatim mogu da mu se postavljaju pitanja radi proveravanja, dopune ili razjašnjenja. Nije
dozvoljeno da se postavljaju pitanja u kojima je već sadržan odgovor na pitanje.
Svedok će uvek da se izjasni odakle mu je poznato ono о čemu svedoči.
Svedoci mogu da se suoče, ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni
svedoci se saslušaju posebno о svakoj okolnosti о kojoj se ne slažu i njihov odgovor uneće se u
zapisnik.
Član 256.
Svedok koji ne zna jezik na kome se vodi postupak saslušaće se preko prevodioca.
Ako је svedok gluv, pitanja će da mu se postavljaju pismeno, а ako је nem, pozvaće se da
odgovara u pisanoj formi. Ako saslušanje ne može da se izvrši na ovaj način, pozvaće se tumač.
Sud će prevodioca, odnosno tumača da uроzоri na dužnost istinitog prenošenja pitanja koja se
svedoku postavljaju i izjava koje svedok daje.
Član 257.
Ako svedok koji је uredno pozvan ne dođe, а izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili
opravdanog razloga udalji sa mesta gde treba da bude saslušan, sud može da naredi da se
prinudno dovede i snosi troškove dovođenja, а može i da ga kazni novčanom kaznom od 10.000
do 150.000 dinara.
Ako svedok dođe i pošto је upozoren na posledice uskrati svedočenje ili odgovor na pojedino
Pitanje, а sud oceni da su razlozi uskraćivanja neopravdani, može da ga kazni novčanom
kaznom od 10.000 do 150.000 dinara, а ako i posle toga odbije da svedoči, može ponovo
novčano da se kazni.
Žalba protiv rešenja о novčanoj kazni ne zadržava izvršenje rešenja, osim ako se u toj žalbi
роbiја i odluka suda kojom nisu usvojeni razlozi svedoka za uskraćivanje svedočenja ili
odgovora na pojedino pitanje.
Sud će na zahtev stranke, da odluči da je svedok dužan da naknadi troškove koje je
prouzrokovao svojim neopravdanim izostankom, odnosno neopravdanim odbijanjem da
svedoči.
Ako svedok naknadno opravda svoj izostanak, sud će da stavi van snage svoje rešenje о kazni, а
može svedoka sasvim ili delimično da oslobodi od naknade troškova. Sud može da stavi van
snage svoje rešenje о kazni iako svedok naknadno pristane da svedoči.
Ako је potrebno da se vojno lice i pripadnik policije prinudno dovede radi svedočenja, sud će
da se obrati njihovom starešini radi prinudnog dovođenja.
Novčana kazna iz st. 1. i 2. ovog člana izvršava se na način propisan u članu 190. ovog zakona.
Član 258.
Svedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za ishranu i prenoćište, kao i na
naknadu izgubljene zarade.
Svedok treba da zahteva naknadu odmah ро saslušanju, а u suprotnom gubi pravo na naknadu, о
čemu je sud dužan da uроzоri svedoka.
U rešenju kojim se određuju troškovi svedoka sud ćе da odluči da se određeni iznos isplati iz
položenog predujma, а ako predujam nije položen, naložiće stranci da određeni iznos plati
svedoku u roku od osam dana.
Žalba protiv rešenja iz stava 3· ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja.
5· Veštaci
Član 259.
Sud će da izvede dokaz veštačenjem ako је radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice
potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 260.
Stranka koja predlaže izvođenje dokaza veštačenjem dužna je da u predlogu naznači predmet
veštačenja, а može da predloži i određeno lice za veštaka.
Sud će suprotnoj stranci da dostavi predlog iz stava 1. ovog Člana radi izjašnjavanja.
Ako ni jedna stranka ne predloži veštačenje ili u ostavljenom roku ne obezbedi troškove za
veštačenje ili se ne podvrgne veštačenju sud će о tim činjenicama da odluči, primenom pravila о
teretu dokazivanja (član 231. stav 1).
Član 261.
Stranka može sudu da priloži pisani nalaz i mišljenje veštaka odgovarajuće struke, u vezi sa
činjenicama iz Člana 259. ovog zakona.
Nalaz i mišljenje iz stava 1. ovog člana sud će da dostavi suprotnoj stranci na izjašnjavanje, Sud
može rešenjem da odredi da se izvođenje dokaza veštačenjem sprovede čitanjem pisanog nalaza
i mišljenja koje је stranka priložila, а nakon izjašnjavanja suprotne stranke, u smislu člana 260.
stav 2. ovog zakona.
Član 262.
Sud može da odredi izvođenje dokaza veštačenjem ро službenoj dužnosti, ako је to propisano
zakonom.
Član 263.
Predlog iz člana 260. ovog zakona, pisani nalaz i mišljenje veštaka iz člana 261. ovog zakona, kao
i izjašnjavanje suprotne stranke, podnose se sudu najkasnije do završetka pripremnog ročišta ili
prvog ročišta za glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije održano.
Član 264.
Veštačenje, ро pravilu, vrši jedan veštak. Sud može da odredi dva ili više veštaka ako oceni da је
veštačenje složeno.
Veštaci se određuju iz registra sudskih veštaka, za određenu oblast veštačenja.
Sud rešenjem određuje veštaka, ako se stranke ne sporazumeju о veštaku ili ako dokaz
veštačenjem nije izveden na način propisan članom 261. ovog zakona.
Ako za određenu oblast veštačenja nema sudskog veštaka upisanog u registar iz stava 2. ovog
člana, veštačenje može da obavi liсе odgovarajuće struke koje će sud da odredi. Lice koje sud
odredi je dužno da pre veštačenja da izjavu da će nalaz i mišljenje dati ро pravilima struke i
svom najboljem znanju, objektivno i nepristrasno.
Član 265.
Sud će veštaka, na njegov zahtev, da oslobodi dužnosti veštačenja iz razloga iz kojih svedok
može da uskrati svedočenje ili odgovor· na pojedino pitanje.
Sud može veštaka, na njegov zahtev, da oslobodi dužnosti veštačenja i iz drugih opravdanih
razloga. Oslobođenje od dužnosti veštačenja može da traži i ovlašćeno lice organa ili organizacije
u kojoj је veštak zaposlen.
Član 266.
Veštak može da bude isključen ili izuzet iz istih razloga kao i sudija ili sudija porotnik, а za
veštaka može da se odredi lice koje је ranije bilo saslušano kao svedok.
Stranka је dužna da podnese zahtev za izuzeće veštaka kad sazna da postoji razlog za izuzeće, а
najkasnije pre početka izvođenja dokaza veštačenjem.
U zahtevu za izuzeće veštaka, stranka је dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj
zahtev za izuzeće.
О zahtevu za isključenje i izuzeće veštaka odlučuje sud. Zamoljeni sud odlučuje о izuzeću ako
sprovodi izvođenje dokaza veštačenjem.
Protiv rešenja kojim se usvaja zahtev za izuzeće veštaka nije dozvoljena žalba, а protiv rešenja
kojim se zahtev odbija nije dozvoljena posebna žalba.
Ako је stranka saznala za razlog za isključenje ili izuzeće veštaka posle izvršenog veštačenja i
prigovara veštačenju iz tog razloga, sud će da postupi kao da је zahtev za isključenje ili izuzeće
podnet pre izvršenog veštačenja.
Član 267.
Sud će da kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara veštaka fizičko lice, odnosno
od 30.ооо do 1.ооо.ооо dinara pravno lice koje obavlja veštačenje, ako veštak ne dođe na
ročište iako је uredno pozvan, а izostanak ne opravda ili ako u ostavljenom roku ne podnese
svoj nalaz i mišljenje.
Sud može da kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara veštaka fizičko lice, odnosno
od 30.000 do 1.000.000 dinara pravno lice koje obavlja veštačenje, ako veštak bez opravdanog
razloga odbije da vrši veštačenje.
Novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara može da se kazni i odgovorno lice u pravnom
licu koje obavlja veštačenje u slučaju iz st. 1, i 2. ovog člana.
Novčana kazna iz st. 1. do 2. ovog člana izvršava se na način propisan u članu 190. ovog zakona,
Rešenje о kazni sud može da stavi van snage pod uslovima iz Člana 257. stav 5· ovog zаkona.
Na zahtev stranke sud može rešenjem da naloži veštaku da naknadi troškove koje je
prouzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vrši
veštačenje.
Član 268.
Veštak ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova ishrane i smeštaja, u skladu sa
posebnim propisom, na izgubljenu zaradu i troškove veštačenja, kao i pravo na nagradu za
izvršeno veštačenje.
U pogledu naknade troškova i nagrade veštaka shodno se primenjuju odredbe člana 258. st. 2. i
3. ovog zakona.
Stranka koja je predložila veštačenje ili ako је sud naložio stranci da snosi troškove veštačenja
određenog ро službenoj dužnosti, plaća naknadu i nagradu veštaku, а о izvršenom plaćanju pod
nosi dokaz sudu u roku od osam dana od dana uplate.
Član 269.
Sud određuje veštačenje posebnim rešenjem koje sadrži: predmet spora, predmet veštačenja, rok
za dostavljanje sudu nalaza i mišljenja u pisanom obliku, lično ime ili naziv lica kome je
povereno veštačenje kao i podatke iz registra veštaka.
Rok а podnošenje sudu nalaza i mišljenja ne može da bude duži od 60 dana.
Prepis rešenja dostavlja se veštaku i strankama zajedno sa pozivom za ročište za glavnu
raspravu.
Sud će u rešenju da upozori veštaka da је dužan da obavesti stranke о danu određenom za
veštačenje, ako је njihovo prisustvo potrebno, da nalaz i mišljenje mora da izradi u skladu sa
pravima struke objektivno i nepristrasno, na posledice nedostavljanja nalaza i mišljenja u
određenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i obavesti ga о pravu na nagradu i
naknadu troškova.
Rešenje о određivanju veštaka ро službenoj dužnosti, pored podataka iz stava 1. ovog člana
sadrži podatke о iznosu predujma za veštačenje i nalog strankama za plaćanje predujma u
određenom roku.
Član 270.
Veštak svoj pisani nalaz i mišljenje podnosi sudu najkasnije 15 dana pre ročišta.
Sud dostavlja strankama nalaz i mišljenje najkasnije osam dana pre zakazane rasprave.
Pisani nalaz veštaka mora da sadrži: obrazloženje sa navođenjem činjenica i dokaza na kojima je
nalaz zasnovan i stručno mišljenje; podatke о tome gde i kada je izvršeno veštačenje; podatke о
licima koja su prisustvovala veštačenju, odnosno о licima koja nisu prisustvovala, а uredno su
pozvana; i podatke о priloženim dokumentima.
Ako veštak dostavi nalaz i mišljenje koji је nejasan, nepotpun ili protivrečan sam sebi, sud će da
naloži veštaku da dopuni ili ispravi nalaz i mišljenje i odrediće rok za otklanjanje nedostataka,
odnosno pozvaće veštaka da se izjasni na ročištu.
Član 271.
Ako stranka ima primedbe na nalaz i mišljenje sudskog veštaka dostaviće ih u pisanom obliku,
u roku koji sud odredi za izjašnjavanje.
Stranka može da angažuje stručnjaka ili drugog veštaka upisanog u registar sudskih veštaka, koje
ćе da sačini primedbe na dostavljeni nalaz i mišljenje ili nov nalaz i mišljenje u pisanom obliku.
Nа ročištu za glavnu raspravu sud može da ih pročita i da dozvoli tom licu da učestvuje u
raspravi, postavljanjem pitanja i davanjem objašnjenja.
Sud će na ročištu da raspravi primedbe i pokušaće da usaglasi nalaze i stručna mišljenja veštaka.
Ako se na ročištu ne usaglase nalaz i stručna mišljenja veštaka, odnosno ako sud smatra da bune
činjenice nisu dovoljno raspravljene, sud će da odredi novo veštačenje koje će da poveri drugom
veštaku i о tome će da obavesti stranke.
U slučaju iz stava 4. ovog člana, stranke snose troškove veštačenja najednake delove.
Član 272.
Akо veštak ne podnese nalaz i mišljenje u određenom roku, sud može, na predlog stranke, da
odredi drugog veštaka, pošto istekne rok koji je strankama odredio da se о tome izjasne.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao iako veštak ne postupi ро nalogu suda iz člana 270. stav 4.
ovog zakona, sud će veštaka da kazni novčanom kaznom iz člana 267. st. 1. i 2. ovog zakona i
obavestiće о tome ministarstvo nadležnog za poslove pravosuđa radi pokretanja postupka
brisanja veštaka iz registra sudskih veštaka.
Član 273.
Akо је određeno više veštaka, oni mogu da podnesu zajednički nalaz i mišljenje ako se u nalaz i
mišljenje slažu. Ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki veštak posebno iznosi svoj nalaz i
mišljenje.
Ako se podaci veštaka о njihovom nalazu bitno razlikuju ili ako је nalaz jednog ili više veštaka
nejasan, nepotpun ili u protivrečnosti sam sa sobom ili sa utvrđenim okolnostima, а ti nedostaci
ne mogu da se otklone ponovnim saslušanjem veštaka ili se pojavi sumnja u pravilnost datog
mišljenja, sud će na predlog stranke da odredi novo veštačenje, u skladu sa članom 271. ovog
zakona.
Član 274.·
Protiv rešenja suda iz čl. 261, 262, 264, 269. i 273. ovog zakona nije dozvoljena žalba.
Član 275.·
Odredbe ovog zakona о veštacima shodno se primenjuju ina prevodioce i tumače.
6. Saslušanje stranaka
Član 276.
Bitne činjenice mogu da se utvrđuju i saslušavanjem stranaka.
Sud će da odluči da se izvede dokaz saslušanjem stranaka ako i pored izvedenih drugih dokaza
nade da је to potrebno za utvrđivanje bitnih činjenica.
Član 277.
Stranke se saslušavaju, ро pravilu, na ročištu, neposredno.
Sud može da odluči rešenjem, ро službenoj dužnosti ili na predlog stranke, da se stranka sasluša
putem konferencijske veze, korišćenjem uređaja za tonsko ili optičko snimanje, u skladu sa
članom 245. ovog zakona. Protiv tog rešenja nije dozvoljena posebna žalba. Stranke imaju pravo
na kopiju snimka.
Član 278.
Sud može da odluči da se sasluša samo jedna stranka, ako se uverio da drugoj stranci, odnosno
licu koje se ima saslušati za tu stranku nisu poznate sporne činjenice ili ako saslušanje te stranke
nije moguće.
Sud može da odluči da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza
ili se ne odazove pozivu suda.
Ako u toku postupka stranka umre ili ponovno saslušanje stranke nije moguće ili је otežano iz
drugih razloga, sud će da pročita zapisnik sa iskazom te stranke.
Član 279.
Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka zamolnim putem dozvoljeno је samo ako stranka zbog
neotklonjivih smetnji ne može lično da dođe ili ako bi njen dolazak prouzrokovao nesrazmerne
troškove.
Član 280.
Za stranku koja nema parničnu sposobnost saslušaće se njen zakonski zastupnik. Sud može da
odluči da se umesto ili pored zakonskog zastupnika, sasluša sama stranka, ako је njeno
saslušanje moguće.
Za pravno lice saslušaće se lice koje је zakonom, propisom ili opštim aktom pravnog lica
određeno da ga zastupa.
Ako kao stranka u parnici učestvuju na jednoj strani više lica, sud će da odluči da li će da se
saslušaju sva ova lica ili sаmо neka od njih.
Član 281.
U pozivu za ročište na kome će da se izvodi dokaz saslušanjem stranaka naznačiće se da stranka
koja dođe na ročište može da budе saslušana u odsustvu druge stranke.
Član 282.
Ne mogu da se primene nikakve prinudne mere prema stranci koja se nije odazivala pozivu
suda radi saslušanja, niti stranka da se prinudi na davanje iskaza.
Sud će s obzirom na sve okolnosti da oceni od kakvog је značaja .Sto stranka nije došla na
saslušanje ili što је uskratila iskaz.
Član 283.
Odredbe ovog zakona о izvođenju dokaza svedočenjem primenjivaće se i prilikom izvođenja
dokaza saslušanjem stranaka, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Glava XXI
OBEZBEĐENJE DOКAZA
Član 284.
Ako postoji opravdana opasnost da neki dokaz neće moći da se izvede ili da će njegovo kasnije
izvođenje da bude otežano, može da se u toku kao i pre pokretanja parnice predloži da se ovaj
dokaz izvede.
U postupku obezbeđenja dokaza рrе pokretanja parnice, ne može da se izvodi dokaz saslušanjem
stranaka.
Obezbeđenje dokaza može da se predloži i nakon što odluka kojom se postupak okončava
postane pravnosnažna, ako је to potrebno za postupak ро vanrednim pravnim lekovima.
Postupak za obezbeđenje dokaza je hitan.
Član 285.
Ako jе predlog za obezbeđenje dokaza podnet u toku parničnog postupka, za postupanje jе
nadležan sud pred kojim је postupak u toku.
Kad se traži obezbeđenje dokaza pre pokretanja postupka, kao i u hitnim slučajevima ako je
postupka već u toku nadležan је niži sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari koje
treba da se razgledaju, odnosno na čijem području boravi lice koje treba saslušaju.
О predlogu iz stava 1. ovog člana odlučuje sud koji vodi postupak.
Član 286.
U podnesku kojim traži obezbeđenje dokaza predlagač je dužan da navede činjenice koje treba se
dokažu, dokaze koji treba da se izvedu i razloge zbog kojih smatra da kasnije dokaz neće moći da
se izvede ili da će njegovo izvođenje da bude otežano. U podnesku po mogućstvu treba da se
navede ime i prezime protivnika i njegovo prebivalište, odnosno boravište.
Član 287.
Podnesak u kome је predloženo obezbeđenje dokaza dostaviće se protivniku, аko je poznat.
Ako postoji opasnost zbog odlaganja, sud će o predlogu da odluči i bez prethodnog
izjašnjavanja protivnika.
U rešenju kojim se usvaja predlog sud će da zakaže ročište za izvođenje dokaza, navede
činjenice o kojima će da se izvode dokazi, kao i dokaze koji će da se izvedu, а ako je potrebno
imenovaće i veštake,
Ako protivniku nije ranije bio dostavljen podnesak u kome је predloženo obezbeđenje dokaza, on
ćе da mu se dostavi zajedno sa rešenjem suda kojim se usvaja predlog za obezbeđenje dokaza,
Sud može, radi učestvovanja na ročištu za izvođenje dokaza, da postavi privremenog zastupnika
(član 81) protivniku koji је nepoznat ili је nepoznato njegovo boravište.
Sud može u hitnim slučajevima da odredi da izvođenje dokaza započne i pre nego što se rešenje
kojim se usvaja predlog za obezbeđenje dokaza dostavi protivniku.
Protiv rešenja suda kojim se usvaja predlog za obezbeđenje dokaza, kao i protiv rešenja kojim
se odlučuje da izvođenje dokaza započne pre nego što se rešenje dostavi protivniku, nije
dozvoljena žalba.
Član 288.
Ako su dokazi izvedeni pre nego što је postupak pokrenut, zapisnik о izvođenju dokaza čuvaće
Od suda pred kojim su dokazi izvedeni
Ako. је parnični postupak u toku, а obezbeđenje dokaza nije izveo parnični sud, zapisnik se
dostavlja parničnom sudu
Sud će о izvedenim dokazima da obavesti protivnu stranku, bez odlaganja.
Glava XXII
PRIPREМANJE GLAVNE RASPRAVE
1.. Opšte odredbe.
Član 289.
Sud priprema glavnu raspravu ро prijemu tužbe.
Pripreme za glavnu raspravu obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom
na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
U toku pripremanja glavne rasprave stranke su dužne da blagovremeno upućuju podneske u
kojima će da navedu činjenice na kojima zasnivaju svoje tvrdnje i zahteve, kao i da predlože
dokaze kojima se one utvrđuju.
Član 290.
U toku pripremanja glavne rasprave do ročišta za glavnu raspravu, sud odlučuje o svim pitanjima
koja se tiču upravljanja postupkom.
Žalba nije dozvoljena protiv odluka o upravljanju postupkom koje sud donosi u toku pripremanja
glavne rasprave.
Član 291.
Sud može u toku pripremanja glavne rasprave da donese presudu na osnovu priznanja, presudu na
osnovu odricanja i presudu zbog propuštanja i da primi na zapisnik poravnanje stranaka.
Predsednik veća može, u toku pripremanja glavne rasprave, posle prijema odgovora na tužbu, da
donese presudu, ako utvrdi da među strankama nisu sporne činjenice i da ne postoje druge
smetnje za donošenje odluke.
2.. Prethodno ispitivanje tužbe
Član 292.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud je ovlašćen da donosi rešenja iz člana 294. ovog zakona, ako
nije reč o pitanjima o kojima po prirodi stvari ili po odredbama ovog zakona odluka može da
donese tek u daljem toku postupka.
Član 293.
Ako utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti
ili tuženog da budu stranke u parnici ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke ili
nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu ako је takvo ovlašćenje
potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka da preduzme potrebne mere propisane u ovom
zakonu (Čl. 80. i 101).
Član 294.
Sud ро prethodnom ispitivanju tužbe donosi rešenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da:
1. odlučivanje о tužbenom zahtevu ne spada u sudsku nadležnost (Član 16);
2. је tužba podneta neblagovremeno, ako је posebnim propisima predviđen rok za
podnošeje tužbe;
3. о istom zahtevu već teče parnica;
4. је stvar pravnosnažno presuđena;
5. је u istoj stvari zaključeno sudsko poravnanje;
6. ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe iz člana 194. ovog zakona;
7. је tužba nerazumljiva ili nepotpuna.
Pre donošenja rešenja о odbacivanju tužbe iz razloga propisanih u stavu 1. ovog člana, sud је
dužan da održi ročište na kome će tužiocu omogućiti da se izjasni о odbacivanju tužbe.
Član 295.·
Ako nеmа dovoljno osnova za donošenje odluke о nekom pitanju koje se postavilo u toku
prethodnog ispitivanja tužbe, odluka о ovom pitanju će da se donese ро prijemu odgovora na
tužbu ili na pripremnom ročištu, odnosno na ročištu za glavnu raspravu, ako pripremno ročište
nije održano.
3· Odgovor na tužbu
Član 296.
Sud će u roku do 15 dana od dаnа prijema tužbe u sud, tužbu sa prilozima da dostavi tuženom a
odgovor.
Član 297.
Tuženi је dužan da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja tužbe sa prilozima, podnese sudu
odgovor na tužbu.
Sud је dužan da prilikom dostavljanja tužbe nа odgovor upozori tuženog о posledicama
propuštanja dostavljanja odgovora na tužbu (član 350. stav 1. tačka 1), na obavezu određivanja
punomoćnika za primanje pismena (član 298. stav 3) 1 kao i na dužnost obaveštavanja sud о
promeni drese (član 144).
Član 298.
Tuženi је dužan da u odgovoru na tužbu istakne procesne prigovore i da se izjasni da li priznaje
ili osporava istaknuti tužbeni zahtev. Odgovor na tužbu mora da sadrži i druge podatke koje
mora sadržati svaki podnesak (član 98).
Ako tuženi osporava tužbeni zahtev, odgovor na tužbu mora da sadrži i činjenice na kojima
tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Tuženi koji ima prebivalište ili boravište, odnosno sedište u inostranstvu, dužan је da u
odgovoru nа tužbu odredi punomoćnika za primanje pismena.
Ako tuženi koji ima prebivalište ili boravište, odnosno sedište u inostranstvu, ne dostavi sudu
obaveštenje iz stava 3. ovog člana zajedno sa odgovorom na tužbu, sud će da mu postavi
punomoćnika. za primanje pismena i da ga о tome obavesti.
Član 299.
Sud može izuzetno, ako to zahtevaju posebne okolnosti pojedinog slučaja, а posebno ako је to
potrebno radi odlučivanja о predlogu za određivanje privremene mere ili ako se radi о
postupcima koji su hitni, odmah da zakaže ročište i dostavi tužbu sa prilozima tuženom.
Član 300.
Ako odgovor na tužbu ima nedostatke zbog kojih se ро njemu ne može postupati (čl. 98 i 298),
smatraće se da tuženi nije odgovorio na tužbu.
4 Pripremno ročište i zakazivanje ročišta za glavnu raspravu
Član 301.
Sud će da zakaže i održi pripremno ročište u roku od 30 dana od dana dostavljanja tužiocu
odgovora na tužbu.
Ako tuženi nije podneo odgovor na tužbu, а nema uslova za donošenje presude zbog
propuštanja, sud će pripremno ročište da zakaže i održi najkasnije u roku od 30 dana od dana
kada је tekao rok za dostavljanje odgovora na tužbu.
Član 302.
Pripremno ročište је obavezno, osim kad sud ро prijemu odgovora na tužbu utvrdi da među
strankama. nema spornih činjenica, odnosno ako је spor jednostavan, hitan ili ako је to
zakonom propisano.
Člаn 303.
U pozivu za pripremno ročište stranke se upoznavaju na dužnost iznošenja svih činjenica i
predlaganja dokaza kojima se te činjenice potvrđuju, kao i na dužnost predlaganja vremenskog
okvira i nalaže im se da na ročište donesu sve isprave koje im služe za dokaz i predmete koje
treba razgledati u sudu. Sud će u pozivu da upozori stranke na dužnost da sud obaveste о
promeni adrese (član 144).
Ako је potrebno da se za pripremno ročište pribave spisi, isprave ili predmeti koji se nalaze kod
suda ili drugog državnog organa, organa autonomne pokrajine, odnosno jedinice lokalne
samouprave, lica kome је povereno vršenje javnog ovlašćenja ili drugog pravnog lica, sud će da
naredi da se ovi predmeti, odnosno isprave blagovremeno pribave.
Poziv za pripremno ročište dostavlja se najkasnije osam dana pre dаnа održavanja ročišta.
Član 304.
Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, а uredno је pozvan, smatraće se da је tužba
povučena, osim ako tuženi ne zahteva da se ročište održi.
Član 305.
Pripremno ročište počinje izlaganjem tužbe, posle čega tuženi iznosi odgovor na tužbu.
Ako је potrebno sud će da zatraži od stranaka razjašnjenje u pogledu njihovih navoda ili
predloga.
Sud će da upozna stranke sa njihovim pravom da spor mogu da reše medijacijom.
Član 306.
Ako је to potrebno, posle izlaganja tužbe i odgovora na tužbu raspravljaće se о pitanjima koja se
odnose na smetnje za dalji tok postupka, о čemu mogu da se izvode i dokazi.
Sud će ро prigovoru stranke ili ро službenoj dužnosti da odlučuje о pitanjima iz člana 294. ovog
zakona, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Odluku о prigovoru о procesnim smetnjama sud može da donese zajedno sa odlukom о glavnoj
stvari, osim о prigovoru mesne nadležnosti.
Protiv odluke о prigovoru iz stava 3· ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
Član 307.
U daljem toku pripremnog ročišta raspravljaće se о predlozima i zahtevima stranaka i
činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje predloge i zahteve.
Član3os.
Stranka је dužna da najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno na prvom ročištu za glavnu
raspravu ako pripremno ročište nije obavezno (član 302) iznese sve činjenice potrebne za
obrazloženje svojih predloga, da predloži dokaze kojima se potvrđuju iznete činjenice, da se
izjasni о navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke, kao i da predloži vremenski okvir
za sprovođenje postupka.
Sud će na ročištu iz stava 1. ovog člana da utvrdi koje su činjenice nesporne, odnosno
opštepoznate i koje su činjenice sporne i koja bi pravna pitanja trebalo da se rasprave.
Sud će na ročištu iz stava 1. ovog člana da odluči koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj
raspravi i rešenjem će da odredi vremenski okvir za sprovođenje postupka (član 10. stav 2).
Rešenje о određivanju vremenskog okvira naročito sadrži: broj ročišta, vreme održavanja
ročišta, raspored izvođenja dokaza na ročištima i preduzimanja drugih procesnih radnji, sudske
rokove, kao i ukupno vreme trajanja glavne rasprave.
Sud će predloge za izvođenje dokaza koje ne smatra bitnim za donošenje odluke da odbije
rešenjem protiv koga nije dozvoljena posebna žalba.
Član 309.
Sud zakazuje ročište za glavnu raspravu najkasnije u roku od 30 dana od održavanja pripremnog
ročišta, odnosno od prijema odgovora na tužbu ili proteka roka iz ovog zakona za podnošenje
odgovora na tužbu, ako oceni da održavanje pripremnog ročišta nije potrebno (član 302).
Sud ро pravilu, zakazuje jedno ročište za glavnu raspravu, radi izvođenja svih dokaza čije је
izvođenje dozvolio ili odredio ро službenoj dužnosti.
Ako sud oceni da је za izvođenje dokaza potrebno održati više od jednog ročišta, zakazaće ih u
najkraćem vremenskom razmaku, vodeći računa о koncentraciji glavne rasprave.
Sud је dužan da poštuje vremenski okvir· određen na osnovu člana 308. ovog zakona, kao i da
spreči svaki pokušaj neosnovanog odlaganja ročišta i sankcioniše svaku povredu ili zloupotrebu
procesnih prava i narušavanje procesne discipline.
Sud će na ročište da pozove stranke, svedoke i veštake koje je na pripremnom ročištu odlučio da
pozove na glavnu raspravu.
Odredbe Člana 303. ovog zakona primeniće se i prilikom zakazivanja ročišta za glavnu
raspravu.
Glava XXIII
GLAVNARASPRAVA
1. Tok glavne rasprave
Član 310.
Sud otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja, utvrđuje da li su došla sva
pozvana lica, proverava da li su uredno pozvana i da li su opravdala svoj izostanak.
Član 311.
Ako sa ročišta za glavnu raspravu izostane tužilac ili ako na to ročište ne dođe tuženi а uredno su
pozvani, rasprava će da se održi sa prisutnom strankom.
Ako sa ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu i tužilac i tuženi ili odbiju da
raspravljaju, tužba se smatra povučenom.
Član 312.
Ako pripremno ročište nije оdr1аnо, prvo ročište za glavnu raspravu počinje izlaganjem tužbe
posle čega tuženi iznosi odgovor na tužbu.
Ako је pre glavne rasprave održano pripremno ročište, predsednik veća upoznaće veće sa tokom
ovog ročišta. Stranke mogu da dopune izlaganje predsednika veća.
U daljem toku rasprave raspravljaće se о predlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima
stranke obrazlažu svoje predloge, оdnоsnо pobijaju predloge protivnika, kao i о predloženim
dokazima, izvodiće se dokazi i raspravljaće se о činjenicama koje se utvrđuju.
Stranke mogu da iznose i svoja pravna shvatanja koja se odnose na predmet spora.
Ako је u ovom zakonu propisano da strnka može da podnese određeni prigovor ili predlog ili
preduzme neku drugu parničnu radnju dok se tuženi na glavnoj raspravi ne upusti u raspravljanje
о glavnoj stvari, takav prigovor, odnosno predlog tužilac može da podnese, odnosno da preduzme
drugu parničnu radnju dok ne završi izlaganje ро tužbi, а tuženi dok ne završi izlaganje odgovora
na tužbu.
Član 313.
Sud će postavljanjem pitanja da se stara da se u toku rasprave pruže potrebna objašnjenja, da bi se
utvrdile činjenice od kojih zavisi odluka о osnovanosti zahteva (član 7· stav 2).
Član 314.
Stranke mogu, u podnescima ili na kasnijim ročištima, sve do zaključenja glavne rasprave, da
iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze, samo ako učine verovatnim da bez svoje krivice
nisu mogle da ih iznesu, odnosno predlože na pripremnom ročištu, odnosno na prvom ročištu za
glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije održano.
Sud ne uzima u obzir činjenice i dokaze koji su izneti, odnosno predloženi suprotno stavu 1. ovog
Člana.
Član 315.
Izvođenje dokaza određuje sud rešenjem, u kome će da se naznači sporna činjenica koja bi trebalo
da se utvrdi izvođenjem dokaza, dokazno sredstvo i rok za izvođenje dokaza u okviru
vremenskog okvira.
Predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku, sud će da odbije i da u rešenju navede
razlog odbijanja.
Protiv rešenja kojim se određuje ili odbija izvođenje dokaza nije dozvoljena posebna žalba.
Član 316.
Ako stranka prigovori da rešavanje о tužbenom zahtevu ne spada u sudsku nadležnost, da sud
nije stvarno ili mesno nadležan, da о istom zahtevu već teče parnica, da је stvar pravnosnažno
presuđena, da је о predmetu spora zaključeno sudsko poravnanje ili da se tužilac pred sudom
odrekao od tužbenog zahteva, sud će da reši da li će о tim prigovorima da raspravlja i odlučuje
odvojeno od glavne stvari.
Ako sud ne usvoji prigovor iz stava 1. ovog člana о kome se raspravljalo zajedno sa glavnom
stvari ili ako sud posle odvojenog raspravljanja nе usvoji prigovor i odluči da se odmah nastavi
glavna rasprava, rešenje о prigovoru unеćе se u odluku о glavnoj stvari.
Protiv rešenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dozvoljena posebna žalba, ako је veće
odlučilo da se odmah nastavi raspravljanje о glavnoj stvari.
Odredbe st. 1. do 3. ovog člana primeniće se iako sud ро službenoj dužnosti odluči da odvojeno
od glavne stvari raspravi о tome da li stvar spada u sudsku nadležnost, da li је sud stvarno
nadležan, da li već teče parnica, da li је stvar ve6 pravnosnažno presuđena, da li se tužilac pred
sudom odrekao od tužbenog zahteva, kao i da 1i је u parnici zaključeno sudsko poravnanje.
Član 317.
Каd predsednik veća završi saslušanje pojedinog svedoka, veštaka ili stranke, članovi veća,
stranka i njen zastupnik ili punomoćnik mogu neposredno da im postavljaju pitanja.
Sud će da zabrani stranci postavljanje određenog pitanja ili će da zabrani odgovor na
postavljeno pitanje, ako је u pitanju već sadržan odgovor ili ako se pitanje ne odnosi na predmet
postupka.
Na zahtev stranke u zapisnik će da se unese pitanje iz stava 2. ovog člana.
Član 318.
Saslušani svedoci i veštaci ostaju u sudnici, ako ih sud, ро izjašnjavanju stranaka, ne otpusti ili
ne odredi da se privremeno udalje iz sudnice.
Sud može da odredi da se saslušani svedoci kasnije ponovo pozovu i još jednom saslušaju u
prisustvu ili odsustvu drugih svedoka i veštaka.
Član 319.
Kad sud smatra da je predmet raspravljen tako da može da se donese odluka, saopštiće da је
glavna rasprava zaključena.
Sud može da odluči da glavnu raspravu zaključi i kad је ostalo da se pribave spisi koji sadrže
dokaze potrebne za odlučivanje ili ako treba sačekati zapisnik о dokazima izvedenim od
zamoljenog suda, а stranke odustanu od raspravljanja о tim dokazima ili sud smatra da to
raspravljanje nije potrebno.
Član 320.
Sud može u toku većanja i glasanja da odluči da se zaključena glavna rasprava ponovo otvori
ako је to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja.
2. Javnost glavne rasprave
Član 321.
Glavna rasprava је javna.
Raspravi mogu da prisustvuju samo lica starija od 16 godina, osim ako је zakonom drugačije
propisano.
Član 322.
Sud može da isključi javnost za celu glavnu raspravu ili jedan njen deo, radi zaštite interesa
nacionalne bezbednosti, javnog reda i morala u demokratskom društvu, kao i radi zaštite interesa
maloletnika ili privatnosti učesnika u postupku, Sud može da isključi javnost i ako merama za
održavanje reda propisanim u zakonu ne može da se obezbedi nesmetano održavanje rasprave.
Član 323.
Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i
umešače,
Sud može da dozvoli da glavnoj raspravi na kojoj је isključena javnost prisustvuju pojedina
zakonom ovlašćena službena lica i naučni radnici, ako је to od interesa za njihovu službu,
odnosno naučnu delatnost.
Na zahtev stranke raspravi na kojoj је isključena javnost će da prisustvuju najviše dva liса koja
ona odredi.
Sud će da upozori lica koja prisustvuju raspravi na kojoj је isključena javnost da su dužna da kao
tajnu čuvaju sve ono što su na raspravi saznala, i ukaza će im na posledice odavanja tajne.
Član 324.
Sud odlučuje о isključenju javnosti rešenjem koje mora da budе obrazloženo i javno objavljeno.
Protiv rešenja о isključenju javnosti nije dozvoljena posebna žalba.
Član 325.
Odredbe о javnosti na glavnoj raspravi shodno se primenjuju i na ostalim ročištima.
3· Rukovođenje glavnom raspravom
Član 326.
Sud rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, da je reč strankama,
njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima i objavljuje odluke veća.
Sud je dužan da se stara da se predmet spora svestrano raspravi, da se postupak ne odugovlači i da
se rasprava ро mogućnosti dovrši na jednom ročištu, odnosno u vremenskom okviru.
Ako se liсе koje učestvuje na raspravi protivi nekoj meri predsednika veća koja se odnosi na
rukovođenje raspravom ili pitanju koje је postavio predsednik veća, član veća ili drugo lice koje
učestvuje u postupku, о takvom protivljenju odlučuje veće.
Protiv rešenja koje se odnosi na rukovođenje raspravom nije dozvoljena posebna žalba.
Član 327.
Sud može izvan ročišta za glavnu raspravu da donese rešenje о ispravljanju podneska, о
postavljanju privremenog zastupnika, о urednosti punomoćja, о polaganju predujma na ime
troškova za preduzimanje pojedinih radnji u postupku о oslobođenju od plaćanja troškova
postupka, о obezbeđenju parničnih troškova, о dostavljanju sudskih pismena, о obezbeđenju
dokaza, о privremenim merama obezbeđenja, о merama za obezbeđenje procesne discipline i
kažnjavanju, о prekidu i zastajanju u postupku, о troškovima postupka u slučaju povlačenja tužbe,
о spajanju parnica, kao iо određivanju rokova,
Sud je ovlašćen i da, ро prijemu zapisnika о izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom, odredi da
se izvrše potrebne ispravke ili dopune.
Izvan ročišta za glavnu raspravu sud je ovlašćen da povodom izjave tuženog, odnosno tužioca,
date pismeno ili na zapisnik kod parničnog suda, donese presudu na osnovu propuštanja, presudu
na osnovu priznanja, odnosno presudu na osnovu odricanja.
Član 328.
Ako pred istim sudom teče više parnica između istih lica ili više parnica u kojima је isto lice
protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sve ove parnice mogu da se rešenjem suda spoje radi
zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve
spojene parnice sud može da donese zajedničku presudu.
Sud može da odredi da se odvojeno raspravlja о pojedinim zahtevima u istoj tužbi i ро
završetku odvojenog raspravljanja može da donese posebne odluke о tim zahtevima.
Član 329.
Kad sud odluči da se odloži ročište za glavnu raspravu, staraće se da se za sledeće ročište
pribave svi dokazi čije је izvođenje određeno za to ročište i da se izvrše druge pripreme kako bi
rasprava mogla da se završi na tom ročištu.
Protiv rešenja suda kojim se odlaže ročište ili se odbijaju predloži stranaka о odlaganju ročišta,
nije dozvoljena žalba.
Član 330.
Ako se ročište odloži, novo ročište održaće se ро mogućnosti pred istim sudijom pojedincem,
odnosno većem.
Ako se novo ročište drži pred istim sudijom pojedincem, odnosno većem, glavna rasprava ćе da
se nastavi.
Član 331.
Ako se ročište drži pred izmenjenim većem, odnosno sudijom pojedincem, glavna rasprava mora
da počne iznova, ali sud može da donese odluku da se ponovo ne saslušavaju stranke, svedoci i
veštaci i da se ne vrši nov uviđaj, već da se pročitaju zapisnici о izvođenju ovih dokaza.
4·Održavanje reda na glavnoj raspravi
Član 332.
Sud је dužan da se u toku glavne rasprave stara о održavanju reda u sudnici i о dostojanstvu suda.
Član 333.
Ako lice koje učestvuje u postupku ili lice koje prisustvuje raspravi vređa sud ili druge učesnike u
postupku, ometa rad ili se ne pokorava naređenjima suda za održavanje reda, predsednik veća
može da ga kazni novčanom kaznom od 10.000 do 150.000 dinara, а može i da ga udalji iz
sudnice.
Ako stranka ili njen punomoćnik bude udaljen iz sudnice, ročište će da se održi i bez njihovog
prisustva.
Kad sud kazni novčanom kaznom ili udalji iz sudnice advokata ili advokatskog pripravnika,
obavestiće о tome nadležnu advokatsku komoru.
Žalba protiv rešenja о novčanoj kazni ili udaljenju iz sudnice ne zadržava izvršenje rešenja.
Novčana kazna iz stava 1. ovog člana izvršava se na način propisan u članu 190. ovog zakona.
Član 334.
Odredba člana 333. ovog zakona shodno se primenjuje i na javnog tužioca ili na javnog
pravobranioca, odnosno na lica koja ih zamenjuju.
О kažnjavanju liса iz stava 1. ovog člana obavestiće se nadležni javni tužilac i Državno veće
tužilaca, odnosno javni pravobranilac.
Član 335.
Ovlašćenja za održavanje reda na glavnoj raspravi iz čl. 332. do 334. ovog zakona, predsednik
veća ima i na ostalim ročištima.
Glava XXIV
SUDSKO PORAVNANJE
Člаn 336.
Sud će u toku postupka da ukaže strankama na mogućnost da se poravnaju pred sudom.
Stranke mogu pred sudom u toku celog postupka do njegovog pravnosnažnog okončanja da
zaključe sudsko poravnanje.
Ako је sudsko poravnanje zaključeno posle donošenja prvostepene odluke, sud će da donese
rešenje kojim će da utvrdi da је prvostepena presuda bez dejstva i da obustavi postupak.
Pred sudom ne može da se zaključi poravnanje u pogledu zahteva kojima stranke ne mogu da
raspolažu (član 3. stav 3).
Kad sud donese rešenje kojim ne dozvoljava poravnanje stranaka, zastaće sa postupkom dok ovo
rešenje ne postane pravnosnažno.
Član 337.
Sporazum stranaka о poravnanju unosi se u zapisnik.
Poravnanje је zaključeno kad stranke posle pročitanog zapisnika о poravnanju potpišu zapisnik.
Strankama se izdaje overen prepis zapisnika u kome је sadržano poravnanje, koje ima isto dejstvo
kao i sudska presuda.
Član 338.
Sud u toku celog postupka ро službenoj dužnosti pazi da li teče parnica о zahtevu о kome је
ranije zaključeno sudsko poravnanje iako takvo poravnanje postoji, odbaciće tužbu.
Člаn 339.
Sudsko poravnanje može da se pobija samo tužbom.
Ako sudsko poravnanje bude poništeno postupak se nastavlja kao da sudsko poravnanje nije ni
bilo zaključeno.
Član 340.
Ako је to posebnim zakonom propisano ili kada stranke saglasno predlože rešavanje spora putem
medijacije, sud će da zastane sa postupkom i uputi stranke na medijaciju.
Član 341.
Postupak medijacije sprovodi se u skladu sa posebnim zakonom.
Sud će da zakaže ročište za glavnu raspravu ukoliko stranke nе reše spor putem medijacije ро
proteku rokа od 30 dana od dana kada stranka obavesti sud da je odustala od medijacije.
Glava XXV
PRESUDA
1. Opšte odredbe
Člаn 342.
Presudom sud odlučuje о zahtevu koji se odnosi na glavnu stvar i sporedna traženja.
Ako postoji više zahteva, sud će о svim zahtevima, ро pravilu, da odluči jednom presudom.
Ako је više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja, а postoje uslovi da se konačno
odluči samo о jednoj parnici, može da se donese presuda samo u pogledu te parnice.
Član 343.
Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako је ona dospela do zaključenja
glavne rasprave.
Ako sud usvoji zahtev za izdržavanje, za naknadu štete u vidu rente zbog izgubljene zarade ili
drugih prihoda ро osnovu rada ili zbog izgubljenog izdržavanja, može da naloži tuženom i
činidbe koje nisu dospele.
Presuda kojom је tuženom naloženo da preda ili preuzme stvari date u zakup, može da se donese
i pre prestanka zakupodavnog odnosa.
Član 344.
Ako је tužilac u tužbi tražio da mu se preda određena stvar ili tuženom naložZi ispunjenje neke
činidbe, а istovremeno је u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan da
umesto stvari primi neku drugu činidbu ili novčani iznos, sud će ako usvoji tužbeni zahtev, da
izrekne u presudi da tuženi može da se oslobodi od davanja stvari ili činidbe čije mu je
ispunjenje naloženo, ako plati taj novčani iznos ili ispuni tu drugu činidbu.
Član 345.
Каd se stranci u presudi nalaže izvršenje neke činidbe, odrediće se i rok u kome је ovu činidbu
dužna da izvrši.
Rok za izvršenje činidbe је 15 dana, ako posebnim propisima nije drugačije predviđeno. Sud
može da odredi duži rok za izvršenje činidbe koja se ne sastoji u novčanom davanju. U
meničnim i čekovniш sporovima rok za izvršenje činidbe је osam dana.
Rok za izvršenje činidbe počinie da teče narednog dana od dana dostavljanja prepisa presude
stranci kojoj је naloženo izvršenje.
2. Vrste presuda
Član 346.
Ako od više tužbenih zahteva, usled priznanja, odricanja Ш na osnovu raspravljanja, samo za
neke postoje uslovi za konačnu odluku ili ako su samo za deo jednog zahteva ispunjeni uslovi
za konačnu odluku, sud može u pogledu tih zahteva, odnosno dela zahteva, da zaključi raspravu
i donese presudu (delimična presuda).
Delimičnu presudu sud može da donese i kad је podneta protivtužba, ako postoje uslovi za
donošenje odluke samo о zahtevu tužbe ili zahtevu protivtužbe.
Sud će prilikom odlučivanja da li će da donese delimičnu presudu, naročito da uzme u obzir
veličinu zahteva ili dela zahteva koji ispunjava uslove za donošenje odluke.
Delimična presuda је samostalna presuda u pogledu pravnih lekova i izvršenja.
Član 347.
Ako је tuženi osporio i osnov tužbenog zahteva i visinu tužbenog zahteva, а u pogledu osnova
stvar ispunjava uslove za donošenje odluke, sud može iz razloga celishodnosti da presudom
samo utvrdi postojanje osnova tužbenog zahteva (međupresuda).·
Do pravnosnažnosti međupresude sud će da zastane sa raspravljanjem о iznosu tužbenog
zahteva.
Međupresuda ima dejstvo samo u postupku u kome je doneta.
Član 348.
Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtev, sud će bez daljeg
raspravljanja da donese presudu kojom usvaja tužbeni zahtev (presuda na osnovu priznanja),
Sud neće da donese presudu na osnovu priznanja ikad su ispunjeni uslovi, ako nađe da je reč о
zahtevu kojim stranke ne mogu da raspolažu (član 3·stav 3).
Donošenje presude na osnovu priznanja odložiće se ako је potrebno da se о okolnostima iz
stava 2. ovog člana prethodno prihvate obaveštenja.
Priznanje tužbenog zahteva, na ročištu ili u podnesku, tuženi može da opozove do donošenja
presude i bez pristanka tužioca.
Član 349.
Ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahteva, sud će bez daljeg
raspravljanja da donese presudu kojom odbija tužbeni zahtev (presuda na osnovu odricanja).
Za odricanje od tužbenog zahteva nije potreban pristanak tuženog.
Sud neće da donese presudu na osnovu odricanja ikad su ispunjeni uslovi, ako nade da reč о
zahtevu kojim stranke ne mogu da raspolažu (član 3. stav 3).
Donošenje presude na osnovu odricanja odložiće se ako је potrebno da se о okolnostima iz stava
3· ovog člana prethodno pribave obaveštenja.
Odricanje od tužbenog zahteva, na ročištu ili u podnesku, tužilac može da opozove do
donošenja presude i bez pristanka tuženog.
Član 350.
Ako tuženi nе podnese odgovor na tuibu u određenom roku, sud donosi presudu kojom usvaja
tužbeni zahtev (presuda zbog propuštanja), ako su ispunjeni sledeći uslovi:
1. tuženom je uredno dostavljena tužba sa poukom о posledicama propuštanja;
2. činjenice ва kojima se zasniva tužbeni zahtev nisu u suprotnosti sa dokazima koje је
sam tužilac podneo ili sa činjenicama koje su opštepoznate;
3. osnovanost tužbenog zahteva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi;
4. nе postoje opštepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženog sprečili opravdani
razlozi da odgovor·i na tužbu.
Presuda zbog propuštanja neće da se donese ikad su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana, ako
sud nađe da je reč о zahtevu kojim stranke ne mogu da raspolažu (član 3. stav 3).
Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahteva, sud će da zakaže
pripremno ročište, а ako tužba na pripremnom ročištu nije preinačena, sud će da donese presudu
kojom se tužbeni zahtev odbija.
Donošenje presude zbog propuštanja odložiće se ako је potrebno da se о okolnostima iz stava 2.
ovog člana prethodno pribave obaveštenja.
Donošenje presude zbog propuštanja može da se odloži i ako nema dokaza da је tuženom
uredno dostavljena tužba, а nesumnjivo је da mu је tužba poslata. U tom slučајu sud će da
odredi rok koji ne može da bude duži od 30 dana za dostavljanje u Republici Srbiji, odnosno
duži od roka potrebnog za dostavljanje u smislu Člana 133· stav 2. ovog zakona, da se proveri
da lije tuženom uredno dostavljena tužba. Ako se u određenom roku utvrdi da je tuženom bila
uredno dostavljena tužba, sud će da donese presudu zbog propuštanja.
U slučajevima propisanim u st. 4· i 5. ovog člana, рrеsudu zbog propuštanja sud može da
donese bez izjašnjavanja stranaka.
Član 351.
Kad tuženi kome tužba nije dostavljena na odgovor·, već mu је tužbа dostavljena zajedno sa
pozivom na ročište, ne dođe na pripremno ročište ili na prvo ročište za glavnu raspravu ako
pripremno ročište nije održano ili ako dođe na ta ročišta, ali neće da se upusti u raspravljanje, а ne
ospori tužbeni zahtev, sud će da donese presudu kojom se usvaja tužbeni zahtev (presuda zbog
izostanka) ako su ispunjeni sledeći uslovi:
1. tuženi je uredno pozvan;
2. tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtev;
3. osnovanost tužbenog zahteva -proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi;
4. činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtev nisu u suprotnosti sa dokazima koje је
sam tužilac podneo ili sa činjenicama koje su opštepoznate;
5. ne postoje opštepoznate okolnosti zbog kojih tuženi nije mogao da dođe na ročište.
Presuda zbog izostanka neće da se donese i kad su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana, ako
radi se о zahtevima kojima stranke ne mogu da raspolažu (član 3· stav 3).
Donošenje presude zbog izostanka odložiće se ako је potrebno da se о okolnostima iz stava 2.
ovog člana prethodno pribave obaveštenja.
Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahteva, а tužba na ročištu
nije preinačena, sud će da donese presudu kojom se tužbeni zahtev odbija.
Donošenje presude zbog izostanka može da se odloži i ako nema dokaza da је tuženi uredno
pozvan, а nesumnjivo је da mu je poziv upućen. U tom slučaju sud će da odredi rok, koji ne može
da bude duži od 30 dаnа za dostavu u Republici Srbiji, odnosno duži od roka potrebnog za
dostavljanje u smislu člana 133· stav 2. ovog zakona, da se proveri da li је tuženi uredno pozvan.
Ako se u određenom roku utvrdi da je tuženi biо uredno pozvan, sud će da donese presudu zbog
izostanka.
U slučajevima propisanim u st. 4· i5· ovog člana, presudu zbog izostanka sud može da donese
bez izjašnjavanja stranaka.
3· Donošenje i objavljivanje presude
Član 352.
Presuda se donosi i objavljuje u ime naroda.
Ako se glavna rasprava održava pred većem, presudu donose predsednik veća i članovi veća koji
su učestvovali na ročištu na kome je glavna rasprava zaključena. Odmah ро zaključenju glave
rasprave sud donosi presudu koju objavljuje predsednik veća.
U složenijim predmetima sud može da odloži -objavljivanje presude za osam dana od dana
zaključenja glavne rasprave.
U slučaju iz člana 319. stav 2. ovog zakona, presuda će da se objavi najkasnije u roku od оsаm
dana od dana prijema spisa, odnosno zapisnika.
Član 353.
Prilikom objavljivanja presude, predsednik veća javno će da pročita izreku i ako је moguće da
ukratko saopšti razloge presude.
Prilikom objavljivanja presude može da se saopšti da је sud odlučio da se о odmeravanju
troškova naknadno odluči.
Ako је javnost na glavnoj raspravi bila isključena, izreka presude uvek će javno da se pročita, а
sud će da odluči da li će javnost da se isključi prilikom objavljivanja razloga presude.
Svi prisutni saslušaće čitanje izreke presude stojeći.
4· Pisana izrada presude
Član 354.
Presuda mora da se pisano izradi u roku od osam dana od dana objavljivanja. U složenijim
predmetima sud može da odloži pisanu izradu presude za još 15 dana.
Izvornik presude potpisuje predsednik veća.
Strankama se dostavlja overen prepis presude sa uputstvom о pravu nа izjavljivanje pravnog leka
protiv presude.
Sud је dužan da otpremi overeni prepis presude narednog dana od dana isteka roka iz stava 1.
ovog člana.
Član3ss.
Pisano izrađena presuda mora da sadrži uvod, izreku i obrazloženje.
Uvod presude sadrži: naznačenje da se presuda izriče u ime naroda, naziv suda, ime i prezime
predsednika i članova veća, odnosno sudije pojedinca, ime i prezime, prebivalište ili boravište,
odnosno sedište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, vrednost predmeta spora, kratko
označenje predmeta spora, dan zaključenja glavne rasprave, dan kad је presuda doneta i dan kada
је presuda objavljena.
Izreka presude sadrži odluku suda о usvajanju ili odbijanju zahteva koji se tiču glavne stvari i
sporednih traženja i odluku о postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja
(član 359. stav 3).
U obrazloženju sud će da izloži: zahteve stranaka i njihove navode о činjenicama na kojima se
ti zahtevi zasnivaju, dokaze, činjenično stanje koje је utvrdio, kao i propise na kojima је sud
zasnovao presudu, ako zakonom nije drugačije propisano.
U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja, presude na osnovu
odricanja, presude zbog izostanka i presude donete na osnovu člana 291. stav 2. ovog zakona
izneće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje ovakvih presuda.
Presuda ne sadrži obrazloženje ako su se stranke odrekle prava na pravni lek, ako posebnim
zakonom nije drugačije propisano.
5· Dopunska presuda
Član 356.
Ako је sud propustio da odluči о svim zahtevima о kojima mora da se odluči presudom, ili је
propustio da odluči о delu zahteva, stranka može u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude
da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.
Sud će bez održavanja ročišta da odbaci neblagovremen, odnosno odbije neosnovan predlog za
dopunu presude.
Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatraće se
da је tužba u tom delu povučena.
Član 357.
Ako sud smatra da је predlog za dopunu presude osnovan, zakazaće glavnu raspravu radi
donošenja presude о zahtevu koji nije rešen (dopunska presuda).
Dopunska presuda može da se donese i bez ponovnog otvaranja glavne rasprave ako ovu
presudu donosi isto veće, а zahtev u pogledu koga se traži dopuna je dovoljno raspravljen.
Ako sud smatra da је predlog za donošenje dopunske presude neblagovremen ili neosnovan,
odbaciće, odnosno odbiće predlog rešenjem.
Ako se predlog za dopunu presude odnosi samo na troškove postupka, odluku о predlogu
donosi sud bez održavanja ročišta.
Član 358.
Ako је pored predloga za dopunu presude izjavljena i žalba protiv presude prvostepeni sud će da
zastane sa dostavljanjem ove žalbе drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o predlogu za
dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu protiv ove odluke.
Ako protiv odluke о dopuni presude bude izjavljena žalba, ova žalba zajedno sa žalbom protiv
presude se dostavlja drugostepenom sudu.
Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostepeni sud nije presudom
odlučio о svim zahtevima stranaka koji su predmet parnice, Žalba se smatra kao predlog stranke
da se donese dopunska presuda.
6. Pravosnažnost presude
Član 359.
Presuda koja više ne može da se pobija i žalbom postaje pravnosnažna.
Sud tokom celog postupka ро službenoj dužnosti pazi da li је stvar pravnosnažno presuđena i
ako utvrdi da је parnica pokrenuta о zahtevu о kome је već pravosnažno odlučeno, odbaciće
tužbu.
Ako је u presudi odlučeno о potraživanju koje је tuženi istakao prigovorom radi prebijanja,
odluka о postojanju ili nepostojanju ovog potraživanja postaje pravnosnažna.
Član 360.
Pravnosnažna presuda deluje samo medu strankama.
Pravnosnažna presuda deluje i prema trećim licima zbog prirode spornog prava ili pravnog
odnosa, pravnog odnosa koji postoji između stranaka i trećih lica ili ako је to propisano
zakonom.
Pravnosnažnost presude vezuje se za činjenično stanje utvrđeno do zaključenja glavne rasprave,
Član 361.
Sud је vezan za svoju presudu čim је objavljena.
Presuda ima dejstvo prema strankama od dana kad im је dostavljena.
7· Ispravljanje presude
Član 362.
Greške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne greške u pisanju i računanju, nedostatke u
obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom presude ispraviće predsednik veća.
Ispravljanje će da se izvrši posebnim rešenjem i uneće se na kraju izvornika presude, а
strankama se dostavlja overeni prepis rešenja.
Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadrža ne u
izreci presude, strankama će da se dostavi ispravljeni prepis presude sa naznačenjem da se ovim
prepisom presude zamenjuje raniji prepis. Rok za izjavljivanje pravnog leka u pogledu
ispravljenog dela presude teče od dana dostavljanja ispravljenog prepisa presude.
О ispravljanju presude sud može da odluči bez izjašnjavanja stranaka,
Glava XXVI
REŠENJE
Člаn 363.
Sva rešenja koja se donose na ročištu objavljuje predsednik veća.
Rešenje koje је na ročištu objavljeno dostaviće se strankama u overenom prepisu samo ako је
protiv tog rešenja dozvoljena posebna žalbа ili ako se na osnovu rešenja može odmah da traži
izvršenje ili ako to zahteva upravljanje postupkom, u roku od osam dana od objavljivanja.
Sud је vezan za svoja rešenja ukoliko se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim
zakonom nije drugačije propisano.
Ako se rešenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima dejstvo čim je objavljeno.
Član 364.
Rešenja koja sud donosi izvan ročišta saopštavaju se strankama dostavljanjem overenog prepisa
rešenja.
Ako se rešenjem odbija predlog jedne stranke bez prethodnog izjašnjavanja protivne stranke,
protivnoj stranci rešenje neće da se dostavi.
Član 365.
Rešenje mora da bude obrazloženo ako је protiv njega dozvoljena posebna žalba.
Pisani sastav rešenja sadrži uvod i izreku, а u slučaju iz stava 1. ovog Člana i obrazloženje.
Član 366.
Odredbe člana 345, člana 352. stav 2, člana 353· stav 2, čl. 354· do 358, člana 361. stav 2.
člana 362. ovog zakona shodno se primenjuju i na rešenja.
Glava XXVII
REDOVNI PRAVNI LEKOVI
1. Žalba protiv presude
а) Pravo nа žalbu
Član 367.
Stranka može da izjavi žalbu protiv presude donete u prvom stepenu u roku od 15 dana od dana
dostavljanja prepisa presude, ako u ovom zakonu nije drugačije propisano. U meničnim i
čekovnim sporovima rok za žalbu је osam dana od dana dostavljanja prepisa presude.
Blagovremeno izjavljena žalba sprečava da presuda postane pravnosnažna u delu koji se роbiја
žalbоm.
O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.
Član 368.
Žalba protiv prvostepene presude kojom se fizičkom licu nalaže isplata potraživanja čija
glavnica ne prelazi iznos od 300 evra u dinarskoj protivvrednosti ро srednjem kursu Narodne
banke Srbije na dan donošenja odluke, odnosno kojom se preduzetniku ili pravnom licu nalaže
isplata potraživanja čija glavnica ne prelazi iznos od 1.000 evra u dinarskoj protivvrednosti ро
srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan donošenja odluke, ne odlaže izvršenje.
Ako se u presudi nalaže samo naknada troškova postupka u visini koja ne prelazi iznos iz stava 1.
ovog Člana, Žalba protiv rešenja о naknadi troškova postupka ne odlaže izvršenje.
Član 369.
Stranka može da se odrekne prava na Žalbu od trenutka kad je presuda objavljena.
Do donošenja odluke drugostepenog suda stranka može da povuče izjavljenu žalbu.
Stranka ne može da opozove izjavu о odricanju od prava na pravni lek ili izjavu о povlačenju
žalbe.
b) Sadržina žalbe
Član 370.
Žalba mora da sadrži:
1. označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2. izjavu da se presuda pobija u celini ili u određenom delu;
3. razlog žalbe;
4. potpis podnosioca žalbe.
Član 371.
Ako na osnovu podataka iz žalbe ne može da se utvrdi koja se presuda pobija ili ako žalba nije
potpisana (nepotpuna žalba), prvostepeni sud će rešenjem, protiv koga nije dozvoljena žalba, da
odbaci žalbu kao nepotpunu (član 101. stav 5).
Ako žalba ро svom sadržaju ima drugih nedostataka, prvostepeni sud će žalbu da dostavi
drugostepenom sudu ne pozivajući podnosioca žalbe da је dopuni, odnosno ispravi.
Član 372.
U žalbi ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi, osim ako podnosilac žalbе
učini verovatnim da bez svoje krivice nije mogao da ih iznese, odnosno predloži do zaključenja
glavne rasprave.
U žalbi ne mogu da se ističu materijalnopravni prigovori.
v) Razlozi zbog kojih presuda može da se pobija
Član 373.
Presuda može da se pobija zbog:
1. bitne povrede odredaba parničnog postupka;
2. pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;
3. pogrešne primene materijalnog prava.
Presuda zbog propuštanja i presuda zbog izostanka ne može da se pobija zbog pogrešno ili
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu da se pobijaju zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što је izjava о priznanju, odnosno о
odricanju data u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.
Član 374.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primenio ili је
nepravilno primenio odredbu ovog zakona, а to је bilo ili је moglo da bude od uticaja na
donošenje zakonite i pravilne presude.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvek postoji ako:
1) је sud biо nepropisno sastavljen ili ako је sudio sudija koji је ро zakonu morao da bude
isključen ili izuzet ili ako је u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao
na glavnoj raspravi;
2) је odlučeno о zahtevu koji ne spada u sudsku nadležnost (član 16), odnosno ako је sud
odbio da odlučuje о zahtevu za koji је nadležan;
3) је odlučeno о zahtevu ро tužbi koja је podignuta posle roka propisanog zakonom;
4) је sud odlučio о tužbenom zahtevu za koji je stvarno nadležan viši sud iste vrste, sud druge
vrste (član 17) ili ako је povodom prigovora stranaka sud nepravilno odlučio da је stvarno
nadležan;
5) је protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim
raspolaganjima stranaka (član 3.stav 3);
6) је protivno odredbama ovog zakona sud doneo presudu na osnovu priznanja, presudu na
osnovu odricanja, presudu zbog propuštanja ili presudu zbog izostanka;
7) stranci nezakonitim postupanjem, а naročito propuštanjem dostavljanja, nije data
mogućnost da raspravlja pred sudom;
8) је protivno odredbama zakona sud odbio zahtev stranke da u postupku slobodno
upotrebljava svoj jezik i pismo ili ako parnični postupak nije voden na službenom jeziku
nacionalne manjine iako su za to bile ispunjene zakonske pretpostavke;
9) је u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može da bude stranka u
postupku ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno lice ili ako parnično
nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski zastupnik, odnosno
punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za vođenje раrniсе ili za pojedine
radnje u postupku, osim ako vođenje parnice, odnosno vršenje pojedinih radnji u
postupku nije bilo naknadno odobreno;
10) је odlučeno о zahtevu о kome је ranije pravnosnažno presuđeno ili о kome је ranije
zaključeno sudsko poravnanje;
11) је protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi;
12) presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, а naročito ako је izreka presude
nerazumljiva, ako protivreči sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte
razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi о bitnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili
protivrečni ili ako о bitnim činjenicama postoji protivrečnost između onoga što se u
razlozima presude navodi о sadržini isprava, zapisnika о iskazima datim u postupku i
samih tih isprava ili zapisnika ili izvedenim dokazima.
Član 375.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji ako је sud neku bitnu činjenicu
pogrešno utvrdio, odnosno ako је nije utvrdio.
Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi
(član 372).
Član 376.
Pogrešna primena materijalnog prava postoji ako sud nije primenio odredbu materijalnog prava
kојu је trebalo da primeni ili ako takvu odredbu nije pravilno primenio.
g) Postupak po žalbi
Član 377.
Žalba se podnosi sudu koji је izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primeraka za sud i
protivnu stranku.
Član 378.
Prvostepeni sud će neblagovremenu, nepotpunu (član 371. stav 1) ili nedozvoljenu žalbu da
odbaci rešenjem, bez odlaganja.
Žalba je neblagovremena ako је izjavljena posle isteka zakonskog roka za njeno podnošenje.
Žalba je nedozvoljena ako је žalbu izjavilo lice koje nije ovlašćeno za izjavljivanje žalbe, ako је
žalbu izjavilo lice koje se odreklo ili је povuklo žalbu ili ako lice koje је izjavilo žalbu nema
pravni interes za izjavljivanje žalbe.
Član 379.
U slučaju da je podnosilac žalbe povukao žalbu, prvostepeni sud će rešenjem da utvrdi da je žalba
povučena.
Član 380.
Primerak blagovremene, potpune i dozvoljene žalbe prvostepeni sud će da dostavi protivnoj
stranci koja može u roku od 15 dana od dana dostavljanja da podnese tom sudu odgovor na žalbu.
U meničnim i čekovnim parnicama rok za odgovor na žalbu је osam dana.
Primerak odgovora na žalbu prvostepeni sud će da dostavi podnosiocu žalbe.
Neblagovremeno podnet odgovor na žalbu drugostepeni sud neće da razmatra.
Član 381.
Ро prijemu odgovora na žalbu ili ро proteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud ćе žalbu i
odgovor na žalbu, sa spisima predmeta da dostavi drugostepenom sudu u roku od osam dana.
Ako је u žalbi istaknuto da su u prvostepenom postupku povređene odredbe parničnog postupka,
prvostepeni sud može da pruži objašnjenje povodom navoda iz žalbe koji se odnose na te
povrede.
Član 382.
Kad spisi ро žalbi stignu drugostepenom sudu, sudija izvestilac priprema izveštaj veću radi
razmatranja predmeta.
Drugostepeni sud može, ро potrebi, od prvostepenog suda da pribavi izveštaj о povredama
odredaba postupka i da zatraži da se radi utvrđivanja tih povreda sprovedu provere.
Sud će prema potrebi da proveri istinitost navoda podnosioca žalbe.
Član 383.
Drugostepeni sud odlučuje о žalbi, ро pravilu, bez rasprave.
U slučaju da drugostepeni sud ne drži raspravu dužan je da odluči najkasnije u roku od devet
meseci od dana prijema spisa prvostepenog suda.
Ako veće drugostepenog suda nađe da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno
da se pred drugostepenim sudom ponove već izvedeni dokazi ili dokazi čije је izvođenje odbio
prvostepeni sud, može da zakaže raspravu pred drugostepenim sudom.
Drugostepeni sud će da zakaže raspravu i odluči о žalbi i zahtevima stranaka kad је u istoj
parnici prvostepena presuda već jedanput bila ukinuta, а pobijana presuda se zasniva na
pogrešno i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju ili su u postupku pred prvostepenim
sudom učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, osim ako se роbiја presuda na
osnovu priznanja, presuda zbog odricanja, presuda zbog propuštanja, presuda zbog izostanka,
kao i presuda doneta bez održavanja glavne rasprave, odnosno ako se radi о presudi u sporu
male vrednosti.
Ako drugostepeni sud otvori raspravu odrediće vremenski okvir za sprovođenje postupka.
Odredba stava 4. ovog člana primenjuje se iako је u ponovljenom postupku tužba preinačena
povećanjem postojećeg zahteva.
Nepostupanje sudija u toku propisanom u stavu 2. ovog člana је osnov za pokretanje
disciplinskog postupka protiv predsednika veća kome је predmet dodeljen u rad u skladu sa
odredbama Zakona о sudijama.
Član 384.
Na raspravu se pozivaju stranke, odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici, kao i oni
svedoci i veštaci za koje sud odluči da se saslušaju.
Ako sa rasprave izostane jedna ili obе stranke sud će da odluči о žalbi i donese odluku
uzimajući u obzir pre svega navode iz žalbe i odgovora na žalbu.
Rasprava pred drugostepenim sudom počinje izveštajem sudije izvestioca, koji izlaže stanje stvari
ne dajući svoje mišljenje о osnovanosti žalbe.
Posle izveštaja sudije izvestioca, pročitaće se presuda ili deo presude na koji se odnosi žalba, а ро
potrebi i zapisnik о glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, а zatim će podnosilac žalbe da
obrazloži žalbu, а protivna stranka odgovor na žalbu.
Stranka može na raspravi da iznosi činjenice i predlaže dokaze iz žalbe u smislu člana 372. ovog
zakona.
Stranka može da predloži da sud izvede i dokaže čije je izvođenje odbio u prvostepenom
роstupku.
Član 385.
Ako u čl. 383. i 384. ovog zakona nije drugačije propisano, odredbe о glavnoj raspravi pred
prvostepenim sudom (čl. 310. do 335), kao i odredbe čl. 67, 70, 202, čl. 336. do 345, čl. 352. do
354, čl. 356. do 358. i člana 362. ovog zakona shodno se primenjuju ina raspravu i postupak pred
drugostepenim sudom.
Odredbe ovog zakona о određivanju prekida (član 223) i zastoja u postupku (član 227) ne
primenjuju se u postupku pred drugostepenim sudom.
Član 386.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom delu u kome se pobija žalbom, а ako se iz
žalbe ne vidi u kom se delu presuda pobija, drugostepeni sud će da zaključi da se presuda pobija u
delu u kome stranka nije uspela u parnici.
Drugostepeni sud ispituje presudu in delu u kome se žalbom ne pobija ako је to propisano
posebnim zakonom.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći ро
službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374· stav 2. tač. 1) do
3). s). 7), i 9), kao ina pravilnu primenu materijalnog prava.
Na prekoračenje tužbenog zahteva drugostepeni sud pazi samo na zahtev stranke.
d) Odluke drugostepenog suda о žalbi
Član 387.
Drugostepeni sud može u sednici veća ili na osnovu održane rasprave da:
1. odbaci žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili kao nedozvoljenu;
2. odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu;
3. ukine presudu i uputi predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje;
4. ukine prvostepenu presudu i odbaci tužbu;
5. preinači prvostepenu presudu i odluči о zahtevima stranaka;
6. usvoji žalbu, ukine presudu i odluči о zahtevima stranaka.
Drugostepeni sud može da ukine prvostepenu presudu i samo u pogledu visine tužbenog
zahteva ako nađe da u pogledu odluke о osnovu tužbenog zahteva ne postoje razlozi zbog kojih
se presuda pobija, kao ni razlozi na koje pazi ро službenoj dužnosti.
U slučaju da je prvostepena presuda već jedanput bila ukinuta, drugostepeni sud ne može da
ukine presudu i uputi predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Drugostepeni sud nije vezan predlogom iz žalbe kako treba da odluči.
Član 388.
Sud će rešenjem da utvrdi da је prvostepena presuda bez dejstva i žalba povučena ako su stranke
zaključile sudsko poravnanje u toku postupka ро žalbi.
Član 389.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu odbaciće drugostepeni sud rešenjem ako to
nije učinio prvostepeni sud, bez odlaganja (čl. 378).
Ako је žalba povučena u postupku pred drugostepenim sudom, sud će rešenjem da utvrdi da је
žalba povučena.
Član 390.
Drugostepeni sud će presudom da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu,
ako nade da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje pazi ро
službenoj dužnosti.
Član 391.
Drugostepeni sud će rešenjem da ukine prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji bitna
povreda odredaba parničnog postupka (član 374) i vratiće predmet istom prvostepenom sudu ili
ćе da ga ustupi nadležnom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U ovom
rešenju drugostepeni sud će da odluči i koje se sprovedene radnje, zahvaćene bitnom povredom
odredaba parničnog postupka, ukidaju.
Ako su u postupku pred prvostepenim sudom učinjene povrede odredaba iz člana 374· stav 2.
tač. 2), 3), 5) i 10) ovog zakona, drugostepeni sud će da ukine prvostepenu presudu i odbaci
tužbu.
Ako је u postupku pred prvostepenim sudom učinjena povreda odredaba iz člаnа 374. stav 2.
tačka 9) ovog zakona drugostepeni sud će s obzirom na prirodu povrede, da ukine prvostepenu
presudu i vrati predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će da ukine prvostepenu presudu i
odbaci tužbu.
Drugostepeni sud odlučuje presudom iz člana 387. stav 2. ovog zakona tako što žalbu odbija
kao neosnovanu i potvrđuje pobijanu presudu u pogledu odluke о osnovu tužbenog zahteva, а
ukida је u delu u kome је odlučeno о visini tužbenog zahteva u tom delu predmet vraća
prvostepenom sudu nа ponovno suđenje.
Član 392.
Drugostepeni sud će rešenjem da ukine presudu prvostepenog suda i vrati predmet tom sudu na
ponovno suđenje ako smatra da zbog novih činjenica i novih dokaza (član 372) radi pravilnog
utvrđivanja činjeničnog stanja treba da se održi nova glavna rasprava pred prvostepenim sudom.
Drugostepeni sud će rešenjem da ukine prvostepenu presudu i vrati predmet prvostepenom sudu
na ponovno suđenje iako је zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje bilo
nepotpuno utvrđeno, kao i ako је to zakonom propisano.
Član 393.
Ako је prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtev time što је dosuđeno više od onoga
što је traženo, drugostepeni sud će da ukine prvostepenu presudu u delu u kome је prekoračen
tužbeni zahtev.
Ako је prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtev tako što је odlučeno о drugome, а
ne о onome što је tužbom traženo, drugostepeni sud će da ukine prvostepenu presudu i predmet
vrati na ponovno suđenje.
U slučајu iz stava 2. ovog člana, ne primenjuje se odredba člana 383. stav 4· ovog zakona.
Član 394.
Drugostepeni sud će presudom da preinači prvostepenu presudu ako:
1. је na osnovt1 rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje nego što је ono u
prvostepenoj presudi;
2. је prvostepeni sud pogrešno ocenio isprave ili posredno izvedene dokaze, а odluka
prvostepenog suda је zasnovana isključivo na tim dokazima;
3. је prvostepeni sud iz činjenica koje је utvrdio izveo nepravilan zaključak о postojanju
drugih činjenica nа kojima је zasnovana presuda;
4. smatra da је činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, аli da је
prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo.
Član 395.
Drugostepeni sud ne može da preinači presudu nа štetu stranke koja se žalila, ako је samo ona
izjavila žalbu.
Član 396.
U obrazloženju presude, odnosno rešenja drugostepeni sud treba da oceni bitne žalbene navode i
da navede razloge koje је uzeo u obzir ро službenoj dužnosti.
Ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude sud neće detaljno da obrazlaže presudu
u slučaju da prihvata činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom, kao i primenu
materijalnog prava.
Ako se prvostepena presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u
obrazloženju treba da se navedu odredbe koje su povređene, u čеmu se povrede sastoje i uočene
nedostatke koji su od uticaja za donošenje pravilne odluke.
Ako se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje i
zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navešće se u čеmu se sastoje
nedostaci i zašto su nove činjenice i dokazi važni i od uticaja za donošenje pravilne odluke.
Ako se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudenje, ako
је zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno,
drugostepeni sud će da ukaže zašto su nove činjenice i dokazi od uticaja za donošenje pravilne
odluke.
Član 397.
Drugostepeni sud је dužan da vrati spise prvostepenom sudu u roku od 30 dana od dana
donošenja odluke.
Član 398.
Prvostepeni sud је dužan da roku od 30 dana od dana prijema rešenja drugostepenog suda održi
ročište na kojem će da odredi vremenski okvir za novu glavnu raspravu pred prvostepenim
sudom.
Prvostepeni sud је dužan da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je
ukazao drugostepeni sud u svom rešenju.
Na novoj glavnoj raspravi stranke mogu da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze о istom
zahtevu, samo ako učine verovatnim da bez svoje krivice nisu mogli da ih iznesu, odnosno
predlože, odnosno ako podnosilac žalbe nije bio stranka ili nije imao položaj stranke (umešač) do
ukidanja presude, osim ako zakonom nije drugačije propisano.
Stranka nema pravo da na novoj glavnoj raspravi preinači tužbu, tako što će da promeni
istovetnost zahteva ili istakne drugi zahtev uz postojeći, а koji ne proizlazi iz istog činjeničnog
stanja.
Ako presuda bude ukinuta zbog toga što је presudu doneo nenadležan sud, nova rasprava pred
prvostepenim sudom održaće se ро odredbama koje važe za održavanje glavne rasprave u slučaju
kad se promeni veće (član 331).
2. Žalba protiv rešenja
Član 399.
Protiv rešenja prvostepenog suda dozvoljena је žalba, ako zakonom nije drugačije propisano.
Ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalbа nije dozvoljena, rešenje prvostepenog suda
može da se роbiја samo u žalbi protiv konačne odluke.
Protiv rešenja о određivanju privremene mere dozvoljena је posebna žalba, osim ako zakonom
nije drugačije propisano.
Protiv rešenja drugostepenog suda nije dozvoljena žalba, izuzev protiv rešenja iz člana 186, č1ana
188. stav 1, člana 189, člana 243. stav 1, člana 257. st. 1. i 2, člana 267. st. 1. do 3, člana 272,
člana 333. stav 1. i člana 334. stav 1. ovog zakona.
U slučaju da je rešenje iz stava 4· ovog člana donelo veće apelacionog suda о žalbi protiv tog
rešenja odlučuje drugo veće od troje sudija tog suda.
Član 400.
Blagovremeno podneta žalba zadržava izvršenje rešenja, ako ovim zakonom nije drugačije
propisano.
Rešenje protiv koga nije dozvoljena posebna žalba može odmah da se izvrši.
Član 401.
Rešavajući о žalbi, drugostepeni sud može da:
1. odbaci žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu (član 378. i član 399.
stav 1);
2. odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi rešenje prvostepenog suda;
3. preinači rešenje ili ga ukine i ро potrebi predmet vrati na ponovni postupak.
Član 402.
U postupku ро žalbi protiv rešenja shodno se primenjuju odredbe ovog zakona koje se odnose nа
žalbu protiv presude, osim odredbe člаnа 383. stav 4· ovog zakona, ukoliko ovim zakonom nije
drugačije propisano.
GLAVA XXVIII
VANREDNI PRAVNILEKOVI
1. Revizija
Član 403.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, stranke mogu da izjave reviziju u roku od
30 dana od dana dostavljanja presude.
Revizija је uvek dozvoljena ako је:
1. to posebnim zakonom propisano;
2. drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio о zahtevima stranaka;
3. drugostepeni sud usvojio žalbu, ukinuo presudu i odlučio о zahtevima stranaka.
Revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog
dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra ро srednjem kursu Narodne banke Srbije
na dan podnošenja tužbe.
Član 404.
Revizija је izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene
presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako jе ро oceni Vrhovnog kasacionog suda
potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu
ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao iako je potrebno novo tumačenje
prava (posebna revizija).
О dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u
veću od pet sudija.
Član 405.
О reviziji odlučuje Vrhovni kasacioni sud.
Član 406.
Podneta revizija ne zadržava izvršenje pravnosnažne presude protiv koje је izjavljena,
Član 407.
Revizija može da se izjavi zbog:
1. bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ovog zakona;
2. bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tač. 6), 8), 10) i 11)
ovog zakona, pod uslovom da su isticane u žalbi, odnosno da su učinjene u postupku
pred drugostepenim sudom;
3. bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374· stav 1. ovog zakona koja je
učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
4. pogrešne primene materijalnog prava;
5. prekoračenja tužbenog zahteva samo ako је ta povreda učinjena u postupku pred
drugostepenim sudom.
Revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim u
slučaju iz člana 403. stav 2, ovog zakona.
Član 408.
Vrhovni kasacioni sud ispituje pobijanu presudu samo u onom delu u kome se роbiја revizijom i
u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći ро službenoj dužnosti na bitnu povredu iz člana
374· stav 2. tačka 2) ovog zakona i na pravilnu primenu materijalnog prava.
Član 409.
Revizija se podnosi sudu koji je doneo prvostepenu presudu.
Član 410.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju odbaciće rešenjem prvostepeni sud, bez
održavanja ročišta.
Revizija је nedozvoljena ako:
1. је reviziju izjavilo lice koje nije ovlašćeno na podnošenje revizije;
2. revizija nije izjavljena preko punomoćnika advokata, izuzev kada је stranka advokat;
3. је reviziju izjavilo liсе koje је povuklo reviziju;
4. lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije;
5. је revizija izjavljena protiv presude protiv koje ро zakonu ne može da se podnese (član
403. st. 1. i 3), osim iz člana 404. ovog zakona.
Član 411.
Primerak blagovremene, potpune i dozvoljene revizije prvostepeni sud dostaviće protivnoj stranci
u roku od osam dana od dana prijema revizije.
U roku od 30 dana od dana dostavljanja revizije, protivna stranka može da podnese sudu odgovor
na reviziju.
Ро prijemu odgovora ili ро proteku roka za odgovor, prvostepeni sud će da dostavi reviziju i
odgovor na 1·eviziju, sa spisima predmeta, Vrhovnom kasacionom sudu preko drugostepenog
suda, u roku od 15 dana.
Član 412.
Vrhovni kasacioni sud odlučuje о reviziji bez rasprave.
Član 413.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju odbaciće Vrhovni kasacioni sud rešenjem,
ako to, u granicama svojih ovlašćenja (član 410), nije učinio prvostepeni sud.
Član 414.
Vrhovni kasacioni sud će presudom da odbije reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje
razlozi zbog kojih је revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje pazi ро službenoj dužnosti.
Vrhovni kasacioni sud neće detaljno da obrazlaže presudu kojom se revizija odbija kao
neosnovana, ako zaključi da to nije potrebno zbog toga što se u reviziji ponavljaju žalbeni
razloži ili kad se obrazlaganjem presude kojom se revizija odbija ne bi postiglo novo tumačenje
prava niti doprinelo ujednačenom tumačenju prava,
Član 415.
Ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. st, 1. i 2. ovog
zakona zbog koje revizija može da se izjavi, Vrhovni kasacioni sud će rešenjem da ukine u celini
ili delimično presudu drugostepenog i prvostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i
predmet vrati na ponovno suđenje prvostepenom ili drugostepenom sudu, odnosno drugom
nadležnom sudu.
Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 374.
stav 2. tač. 2) i10) ovog zakona, Vrhovni kasacioni sud će da ukine rešenjem donesene odluke i
odbaci tužbu.
Član 416.
Ako Vrhovni kasacioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primenjeno, presudom ćе da
usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu.
Ako Vrhovni kasacioni sud nade da је zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično
stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rešenjem
će da usvoji reviziju, ukine u celini ili delimično presudu prvostepenog i drugostepenog suda ili
samo presudu drugostepenog suda i predmet vrati na ponovno suđenje istom ili drugom veću
prvostepenog, odnosno drugostepenog suda.
Ako Vrhovni kasacioni sud nade da је u slučaju iz člana 403. stav 2. ovog zakona činjenično
stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, ukinuće drugostepenu presudu i vratiće predmet drugo
stepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Član 417.
Ako utvrdi da је drugostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtev time što је dosuđeno više
od onoga što је traženo, Vrhovni kasacioni sud će da ukine drugostepenu presudu u delu u kome
je prekoračen tužbeni zahtev.
Ako је drugostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtev tako što је odlučeno о drugome, а
ne о onome što је tužbom traženo, Vrhovni kasacioni sud će da ukine drugostepenu presudu i
predmet vrati na ponovno suđenje.
Član 418.
Odluka Vrhovnog kasacionog suda dostavlja se prvostepenom sudu preko drugostepenog suda.
Član 419.
Ako u čl. 403. do 418. ovog zakona nije drugačije propisano, u postupku povodom revizije
shodno se primenjuju odredbe čl. 67, 70. i 355, člana 369. st. 2. i 3. čl. 370, 371. i 376, člana
380. st. 2. i 3, člana 381. stav 2, člana 382. i čl. 395. do 398. ovog zakona.
Član 420.
Stranke mogu da izjave reviziju i protiv rešenja drugostepenog suda kojim је postupak
pravnosnažno okončan.
Revizija protiv rešenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila
dozvoljena revizija protiv pravnosnažne presude.
Revizija je uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba
odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda о odbacivanju žalbe izjavljene
protiv prvostepene presude, u delu kojim је odlučeno о glavnoj stvari.
Revizija је uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se potvrđuje rešenje
prvostepenog suda о odbacivanju revizije izjavljene protiv pravnosnažne presude u sporovima u
kojima bi revizija bila dozvoljena.
Revizija је uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se оdbасuје predlog za
ponavljanje postupka i rešenja drugostepenog suda kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog
suda о odbacivanju predloga za ponavljanje postupka.
U postupku povodom revizije protiv rešenja shodno se primenjuju odredbe ovog zakona о
reviziji protiv presude.
2. Zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude
Član 421.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu Republički javni tužilac može da
podnese Vrhovnom kasacionom sudu zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude.
Zahtev iz stava 1. ovog člana može da se podnese protiv pravnosnažne presude kojom је
роvređen zakon na Štetu javnog interesa.
Zahtev iz stava 1. ovog Člana može da se podnese u roku od tri meseca od dana
pravnosnažnosti presude.
Drugostepeni sud, protiv čije presude je podnet zahtev, dužan је da u roku od 30 dana od dana
podnošenja zahteva dostavi spise predmeta Vrhovnom kasacionom sudu.
Član 422.
Zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude sadrži označenje sudske presude čije se
preispitivanje predlaže, kao i razloge i obim u kome se predlaže preispitivanje.
Ako је zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude nepotpun, nerazumljiv, nedozvoljen,
neblagovremen ili ako zahtev nije podnelo ovlašćeno lice, Vrhovni kasacioni sud će da ga
odbaci rešenjem.
.Ako Vrhovni kasacioni sud ne odbaci zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude,
dostaviće ga strankama iz parničnog postupka u kom jе doneta pravnosnažna presuda protiv
koje је podnet zahtev, kоjе mogu u roku koji sud odredi, da podnesu odgovor na zahtev za
preispitivanje pravnosnažne presude.
Član 423.
Vrhovni kasacioni sud odlučuje о zahtevu za preispitivanje pravnosnažne presude bez rasprave, а
pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahteva.
Član 424.
Vrhovni kasacioni sud može da odbije ili usvoji zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude.
U slučaju da Vrhovni kasacioni sud usvoji zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude,
postupiće u skladu sa čl. 415. do 417. ovog zakona, а ako zahtev odbija, postupiće u skladu sa
članom 414· ovog zakona.
Član 425.
Ako su protiv iste odluke podneti i revizija i zahtev za preispitivanje pravnosnažne presude,
Vrhovni kasacioni sud će da odluči о tim pravnim Jekovima jednom odlukom.
3· Ponavljanje postupka
Član 426.
Postupak koji je odlukom suda pravnosnažno okončan može da se ро predlogu stranke ponovi
ako:
1. је sud biо nepropisno sastavljen ili ako је sudio sudija koji је ро zakonu morao da bude
isključen ili је rešenjem suda biо izuzet ili ako је u donošenju presude učestvovao
sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi;
2. stranci nezakonitim postupanjem, а naročito propuštanjem dostavljanja, nije bilo
omogućeno da raspravlja pred sudom;
3. је u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može da bude stranka u
postupku ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno lice ili ako
parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski
zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za vođenje
parnice ili za pojedine radnje u postupku, osim ako vođenje parnice, odnosno vršenje
pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;
4. se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svedoka ili veštaka;
5. se odluka suda zasniva na ispravi koja је falsifikovana ili u kojoj је overen neistinit
sadržaj;
6. је do odluke suda došlo usled krivičnog dela sudije, odnosno sudije porotnika,
zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili trećeg lica;
7. stranka stekne mogućnost da upotrebi pravnosnažnu odluku suda koja је ranije među
istim strankama doneta о istom zahtevu;
8. se odluka suda zasniva na drugoj odluči suda ili na odluci nekog drugog organa, а ta
odluka budе pravnosnažno preinačena, ukinuta, odnosno poništena;
9. је naknadno pred nadležnim organom na drugačiji način pravnosnažno, odnosno
konačno rešeno prethodno pitanje (član 12) na kome je sudska odluka zasnovana;
10. stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrebi nove dokaze
na osnovu kojih је za stranku mogla da bude doneta povoljnija odluka da su te
činjenice ili dokazi bili upotrebljeni u ranijem postupku
11. stranka stekne mogućnost da upotrebi odluku Evropskog suda za ljudska prava kojom
је utvrđena povreda ljudskog prava, а to је moglo da bude od uticaja na donošenje
povoljnije odluke;
12. је Ustavni sud, u postupku ро ustavnoj žalbi, utvrdio povredu ili uskraćivanje
ljudskog ili manjinskog prava i slobode zajemčene Ustavom u parničnom postupku, а
to је moglo da bude od uticaja na donošenje povoljnije odluke.
Član 427.
Iz razloga navedenih u članu 426. tač. 1) do 4) ovog zakona ne može da se zahteva ponavljanje
postupka, ako је taj razlog biо bez uspeha iznet u ranijem postupku.
Zbog razloga navedenih u članu 426. tač. 1) i 2) i tač. 7) do 9) ovog zakona, ponavljanje
роstupka može da se dozvoli samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti da
iznese pre nego što је raniji postupak okončan pravnosnažnom sudskom odlukom.
Član 428.
Predlog za ponavljanje postupka podnosi se u roku od 60 dana, i to:
1. u slučaju iz člana 426. tač. 1) i 2) ovog zakona, od dana kada je odluka dostavljena
stranci;
2. u slučajevima iz člana 426. tačka 3) ovog zakona, ako је u postupku kao tužilac ili
tuženi učestvovalo liсе koje ne može da bude stranka u postupku, od dana kada је
odluka dostavljena tom licu; ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašćeno
lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, od dana
kad je odluka dostavljena stranci, odnosno njenom zakonskom zastupniku, а ako
zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za
vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, od dana kad је stranka saznala za
ovaj razlog;
3. u slučajevima iz člana 426. tač. 4) do 6) ovog zakona, od dana kada је stranka saznala
za pravnosnažnu presudu u krivičnom postupku, а ako krivični postupak ne može da
se sprovede, onda od dana kad је saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti
zbog kojih postupak ne može da se pokrene;
4. u slučajevima iz člana 426. tač. 7), 8), 11) i 12) ovog zakona, od dana kada je stranka
mogla da upotrebi pravnosnažnu odluku koja је razlog za ponavljanje postupka;
5. u slučaju iz člana 426. tačka 9) ovog zakona, od dana kada је odluka kojom је
nadležni organ pravnosnažno rešio prethodno pitanje na kome је odluka zasnovana
dostavljena stranci;
6. u slučaju iz člana 426. tačka 10) ovog zakona, od dana kada je stranka mogla da
iznese sudu nove činjenice, odnosno nova dokazna sredstva.
Ako bi rok iz stava 1. ovog člana роčео da teče pre nego što је odluka postala pravnosnažna, taj
rok se računa od pravnosnažnosti odluke, ako protiv nje nije biо izjavljen pravni lek, odnosno
od dostavljanja pravnosnažne odluke suda izrečene u poslednjem stepenu.
Ро proteku roka od pet godina od dana kada je odluka postala pravnosnažna, predlog za
ponavljanje postupka ne može da se podnese, osim ako se ponavljanje traži iz razloga
navedenih u članu 426. tač. 11) i 12) ovog zakona.
Izuzetno od stava 3. ovog člana, predlog za ponavljanje postupka iz razloga navedenih u članu
426. stav 1. tačka 2) ovog zakona ne može da se podnese ро proteku roka od deset godina od
dana kad je odluka postala pravnosnažna.
Član 429.
Predlog za ponavljanje postupka podnosi se sudu koji је doneo odluku u prvom stepenu.
U predlogu moraju da se navedu: zakonski osnov ро kome se traži ponavljanje, okolnosti iz
kojih proizlazi da је predlog podnet u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi
predlagača.
Član 430.
Neblagovremene (član 428), nepotpune (član 429. stav 2) ili nedozvoljene (član 85. stav 6. i
član 428) predloge za ponavljanje postupka odbaciće rešenjem prvostepeni sud bez održavanja
ročišta.
Ako sud ne odbaci pred1og, dostaviće primerak predloga protivnoj stranci ро odredbama člana
141. ovog zakona, koja ima pravo da u roku od 30 dana odgovori na predlog. Kada sudu stigne
odgovor na predlog ili kada protekne rok za davanje odgovora, sud će da odredi ročište za
raspravljanje о predlogu.
Član 431.
Ročište za raspravljanje о predlogu za ponav1janje postupka (država se pred prvostepenim
sudom.
Ako bude potrebe da se održi više od jednog ročišta iz stava 1; ovog člana, sud će da odredi
vremenski okvir.
Član 432.
Ро održanom ročištu za raspravljanje о predlogu, prvostepeni sud donosi odluku о predlogu, osim
ako se razlog za ponav1janje postupka odnosi isključivo na postupak pred sudom višeg stepena
(član 433).
Rešenjem kojim se dozvoljava ponavljanje postupka ukinuće se i odluka doneta u ranijem
postupku.
Prvostepeni sud će da odredi glavnu raspravu tek ро pravnosnažnosti rešenja kojim se dozvoljava
ponavljanje postupka. Na novoj glavnoj raspravi stranke mogu da iznose nove činjenice i da
predlažu nove dokaze, u skladu sa vremenskim okvirom koji sud odredi.
Član 433.
Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred sudom višeg
stepena, prvostepeni sud će da dostavi predmet sudu višeg stepena radi donošenja odluke.
О predlogu za ponavljanje postupka sud višeg stepena odlučuje bez rasprave.
Ako sud višeg stepena nade da је opravdan predlog za ponavljanje postupka i da nije potrebno
da se drži nova glavna rasprava, ukinuće odluke donete u ranijem postupku i doneće novu
odluku о glavnoj stvari.
Član 433а
Ponavljanje postupka pred Vrhovnim kasacionim sudom može se zahtevati samo iz razloga
navedenih u članu 426. tač. 1), 6), 11) i 12) ovog zakona ako se razlog za ponavljanje postupka
odnosi isključivo na postupak pred Vrhovnim kasacionim sudom.
Predlog za ponavljanje postupka podnosi se preko prvostepenog suda.
Ako ne odbaci predlog (član 430. stav 1), prvostepeni sud će ga dostaviti protivnoj stranci na
odgovor.
Kada sudu stigne odgovor na predlog ili kada protekne rok za davanje odgovora (član 430. stav
2), prvostepeni sud će spise dostaviti Vrhovnom kasacionom sudu.
Ako Vrhovni kasacioni sud nađe da je predlog za ponavljanje postupka osnovan ukinuće svoju
raniju odluku i doneti novu odluku о glavnoj stvari.
Novu odluku о glavnoj stvari Vrhovni kasacioni sud doneće bez rasprave.
4· Odnos između predloga za ponavljanje postupka i drugih vanrednih
pravnih lekova
Član 434.·
U slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili posle toga podnese predlog za
ponavljanje postupka, sud će rešenjem da odluči koji će postupak da nastavi, а sa kojim će da
zastane, uzimajući u obzir sve okolnosti, а naročito razloge zbog kojih su оbа pravna leka podneta
i dokaze koje su stranke predložile.
U slučajevima u kojima stranka podnese predlog za ponavljanje postupka i posle toga izjavi
reviziju, sud će ро pravilu da zastane sa postupkom ро reviziji do okončanja postupka povodom
predloga za ponavljanje postupka, osim ako nade da postoje ozbiljni razlozi da postupi
drugačije.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana shodno će da se primenjuju i ako javni tužilac podigne zahtev za
preispitivanje pravnosnažne presude, а stranka pre, istovremeno ili posle toga podnese predlog
za ponavljanje postupka.
Član 435.
Rešenje iz člana 434· stav 1. ovog zakona donosi prvostepeni sud ako predlog za ponavljanje
postupka stigne prvostepenom sudu pre nego što је predmet povodom revizije upućen Vrhovnom
kasacionom sudu. Ako predlog za ponavljanje postupka stigne postoje predmet povodom revizije
upućen Vrhovnom kasacionom sudu, rešenje iz člana 434. stav 1. ovog zakona donosi Vrhovni
kasacioni sud.
Rešenje iz člana 434· stav 2. ovog zakona donosi prvostepeni sud, osim ako je predmet, u vreme
kada revizija stigne prvostepenom sudu, povodom predloga za ponavljanje postupka upućen
sudu višeg stepena radi donošenja odluke (član 433. stav 1), u kоm slučaju rešenje donosi sud
višeg stepena.
Protiv rešenja suda iz st. 1. i 2. ovog člana nije dozvoljena žalba.
Deo treći
POSEBNI POSTUPCI
Glava XXIX
POSTUPAК U PARNICAMA IZ RADNIH ODNOSA
Član 436.
Ako u odredbama ove glave nije drugačije propisano, u parnicama iz radnih odnosa shodno se
primenjuju ostale odredbe ovog zakona.
Član 437.·
U parnicama iz radnih odnosa postupak u prvom stepenu sudi sudija pojedinac.
Član 438.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, а naročito prilikom određivanja rokova i ročišta, sud
posebno vodi računa о potrebi hitnog rešavanja radnih sporova.
Član 439.
U toku postupka sud može i ро službenoj dužnosti da odredi privremene mere u skladu sa
zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje, radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi
otklanjanja nenadoknadive štete.
Sud će odluku о određivanju privremene mere ро predlogu stranke da donese u roku do osam
dana od dana podnošenja predloga.
Protiv rešenja о određivanju privremene mere nije dozvoljena posebna žalba.
Član 440.
Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje nеkе činidbe da odredi rok od osam dana za njeno
izvršenje.
Ako tuženi ne dođe na ročište za glavnu raspravu, а uredno је pozvan, sud će da održi ročište i
odluči na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja.
О posledici izostanka sa ročišta za glavnu raspravu iz stava 1. ovog člana, sud će da upozori
tuženog u pozivu za ročište.
Član 441.
Revizija је dozvoljena u parnicama о sporovima о zasnivanju, postojanju i prestanku radnog
odnosa.
Glava XXX
POSTUPAК U PARNICAМA POVODOM KOLEКTIVNIH UGOVORA
Član 442.
Ako u odredbama ove glave nije drugačije propisano, u parnicama povodom kolektivnih
ugovora shodno se primenjuju ostaje odredbe ovog zakona.
Član 443.·
U postupku u parnicama povodom kolektivnih ugovora učesnici u zaključivanju kolektivnog
ugovora ostvaruju zaštitu prava kada nastane spor о pojedinom spornom pitanju u postupku
zaključivanja, odnosno izmena i dopuna zaključenog kolektivnog ugovora, pod uslovom da spor o
spornom pitanju nije rešen mirnim putem ili putem arbitraže koju su obrazovali učesnici
kolektivnog ugovora u skladu sa odredbama posebnog zakona.
Član 444.
U postupku u parnicama povodom kolektivnih ugovora sud može da zastane sa postupkom
najduže do 30 dana da bi stranke pokušale da spor reše mirnim putem.
Sud uvek prilikom određivanja rokova i ročišta u postupku u parnicama povodom kolektivnih
ugovora posebno vodi računa о potrebi hitnog rešavanja ovih sporova.
Član 445.
Presudom u parnicama povodom kolektivnih ugovora sud izriče kako glasi odredba u
kolektivnom ugovoru kojom se uređuje sporno pitanje iz kolektivnog ugovora. Izreka presude
predstavlja sastavni deo kolektivnog ugovora sve dok on važi.
Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe da odredi rok za njeno izvršenje.
Presuda iz stava 1. ovog Člana objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srbije".
Član 446.
Rok za izjavljivanje žalbe је osam dana.
Rok za donošenje odluke о žalbi је 60 dana.
Član 447.
U parnicama povodom kolektivnih ugovora revizija је dozvoljena.
Glava XXXI
POSTUPAK U PARNICAМA ZBOG SMETANJA DRŽAVINE
Član 448.
Ako u odredbama ove glave nije drugačije propisano, u parnicama zbog smetanja državine
shodno se primenjuju ostale odredbe ovog zakona.
Član 449.
Prilikom određivanja rokova i ročišta ро tužbama zbog smetanja državine sud posebno vodi
računa о potrebi hitnog rešavanja ovih sporova.
U postupku u parnicama zbog smetanja državine ne primenjuju se odredbe ovog zakona koje se
odnose na odgovor na tužbu i zakazivanje i održavanje pripremnog ročišta. U pozivu za glavnu
raspravu navešće se, pored ostalog, da će sud, ako tuženi izostane sa ročišta za glavnu raspravu,
da donese rešenje zbog izostanka.
Član 450.
Raspravljanje о tužbi zbog smetanja državine ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje
činjenica poslednjeg stanja državine i nastalog smetanja. Isključeno је raspravljanje о pravu na
državinu, о pravnom osnovu, savesnosti državine ili о zahtevima za naknadu štete.
Ako tuženi ne dođe na ročište za glavnu raspravu, а uredno је pozvan, sud će da donese rešenje
zbog izostanka, pod uslovima iz člana 351. ovog zakona.
Član 451.
U toku postupka sud može ро službenoj dužnosti i bez saslušanja protivne stranke da odredi
privremene mere u skladu sa zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje radi otklanjanja hitne
opasnosti protivpravnog oštećenja ili sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenaknadive štete.
Sud će odluku о određivanju privremene mere ро predlogu stranke da donese u roku do osam
dana od dana podnošenja predloga.
Protiv rešenja о određivanju privremene mere nije dozvoljena posebna žalba.
Član 452.
Sud će u odluči kojom nalaže strankama ispunjenje dužnosti da odredi rok za njeno ispunjenje.
Rok za izjavljivanje žalbe protiv odluke suda je osam dana.
Iz opravdanih razloga sud može da odluči da žalba ne zadržava izvršenje rešenja.
U postupku ро žalbi protiv prvostepene odluke donete u parnici zbog smetanja državine shodno
se primenjuju odredbe člana 383. stav 4· i čl. 384. i 385. ovog zakona.
Protiv rešenja donetih u parnicama zbog smetanja državine revizija nije dozvoljena.
Član 453.
Tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahteva izvršenje rešenja kojim se tuženom ро tužbi
zbog smetanja državine nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtevao izvršenje u roku od
30 dana od proteka roka koji је rešenjem određen za izvršenje te radnje.
Član 454.
Ponavljanje pravnosnažno okončanog postupka zbog smetanja državine dozvoljeno ie samo iz
razloga propisanih u članu 426. tač. 1) do 3) ovog zakona u roku od 3а dana od pravnosnažnosti
rešenja о smetanju državine.
Glava XXXII
IZDAVANJE PLATNOG NALOGA
Član 455.
Ako se tužbeni zahtev odnosi na dospelo potraživanje u novcu, а to se potraživanje dokazuje
verodostojnom ispravom priloženom tužbi u izvorniku ili overenom prepisu, sud će pod
uslovom da je priložen i dokaz о uručenoj opomeni za plaćanje dospelog potraživanja, da izda
nalog tuženom da ispuni tužbeni zahtev (platni nalog).
Као verodostojne isprave smatraju se naročito:
1. javne isprave;
2. privatne isprave na kojima je potpis obveznika overio organ nadležan za overavanje;
3. menice i čekovi sa protestom i povratnim računom ako su oni potrebni za zasnivanje
zahteva;
4. izvodi iz overenih poslovnih knjiga;
5. fakture;
6. isprave koje ро posebnim propisima imaju značaj javnih isprava,
Platni nalog izdaće sud iako tužilac u tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga, а ispunjeni su
svi uslovi za izdavanje platnog naloga.
Ako na osnovu verodostojne isprave može da se traži izvršenje u skladu sa zakonom kojim se
uređuje izvršenje i obezbeđenje, sud će da izda platni nalog samo ako tužilac učini verovatnim
postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga. Ako tužilac ne učini verovatnim
postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, sud će tužbu da odbaci.
Član 456.
Ako se tužbeni zahtev odnosi na dospelo potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku
protivvrednost 2.000 evra ро srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, sud
će da izda platni nalog protiv tuženog iako uz tužbu nisu priložene verodostojne isprave, а u tužbi
jе iznet osnov i iznos dugovanja i naznačeni su dokazi na osnovu kојih može da se utvrdi
istinitost tužbenih navoda.
Platni nalog iz stava 1. ovog člana može da se izda samo protiv glavnog dužnika.
Član 457.
Platni nalog se izdaje bez održavanja ročišta.
U platnom nalogu sud će da izrekne da је tuženi dužan u roku od osam dana, а u meničnim i
čekovnim sporovima u roku od tri dana, od dana dostavljanja platnog naloga da ispuni zahtev
tužbe zajedno sa troškovima koje је sud odmerio ili u istom roku da izjavi prigovor protiv
platnog naloga.
U platnom nalogu sud će tuženog da upozori da će da odbaci neblagovremeno podnet prigovor.
Platni nalog dostavlja se strankama.
Tuženome se uz platni nalog dostavlja i primerak tužbe sa prilozima.
Član 458.
Ako sud ne usvoji predlog za izdavanje platnog naloga, nastaviće postupak ро tužbi u skladu sa
odredbama ovog zakona koje važe za opšti parnični postupak.
Protiv rešenja suda kojim se ne usvaja predlog za izdavanje platnog naloga nije dozvoljena žalba.
Član 459.
Platni nalog tuženi može da pobija samo prigovorom. Ako se platni nalog pobija jedino u
роgledu odluke о troškovima, ova odluka može da se роbiја samo žalbom protiv rešenja.
U delu u kome nije pobijan prigovorom, platni nalog postaje pravnosnažan.
Član 460.
Neblagovremene, nepotpune ili nedozvoljene prigovore odbaciće sud bez održavanja ročišta.
Ako su prigovori podneti blagovremeno, sud će odmah da zakaže ročište za glavnu raspravu.
Stranke mogu da iznose nove činjenice i da predlažu nove dokaze, а tuženi može da ističe i nove
prigovore u pogledu pobijanog dela platnog naloga najkasnije do zaključenja prvog ročišta za
glavnu raspravu.
U odluci о glavnoj stvari sud će da odluči da li platni nalog u celini ili delimično ostaje na snazi
ili se ukida.
Član 461.
Ako tuženi prigovori da nisu postojali zakonski osnovi za izdavanje platnog naloga (čl. 455· i
456) ili da postoje smetnje za dalji tok postupka, sud će prvo da odluči о tom prigovoru. Ako
nađe da је takav prigovor osnovan, ukinuće rešenjem platni nalog i ро pravnosnažnosti rešenja
otpočeće raspravljanje·o glavnoj stvari, ako takvom raspravljanju ima mesta.
Ako sud ne usvoji prigovor iz stava 1. ovog člana, preći će na raspravljanje о glavnoj stvari, а
rešenje suda uneće se u odluku о glavnoj stvari.
Ako povodom prigovora nedospelosti sud nađe da је zahtev tužbe dospeo posle izdavanja
platnog naloga а pre zaključenja glavne rasprave, sud će presudom da ukine platni nalog i
odluči о tužbenom zahtevu (član 343. stav 1).
Član 462.
Sud može ро službenoj dužnosti da se oglasi mesno nenadležnim najkasnije do izdavanja
platnog naloga.
Tuženi može da istakne prigovor mesne nenadležnosti samo u prigovoru protiv platnog naloga.
Član 463.
Ako se sud posle izdavanja platnog naloga oglasi stvarno nenadležnim, ukinuće platni nalog i ро
pravnosnažnosti rešenja о nenadležnosti ustupiće predmet nadležnom sudu.
Ako sud posle izdavanja platnog naloga utvrdi da је mesno nenadležan, neće da ukine platni
ulog, nego će ро pravnosnažnosti rešenja kojim se oglasio nenadležnim da ustupi predmet
nadležnom sudu.
Član 464.
Ako sud u slučajevima propisanim ovim zakonom donese rešenje kojim se odbacuje tužba,
ukinuće i platni nalog.
Član 465.
Tužilac može da povuče tužbu bez pristanka tuženog samo do podnošenja prigovora. Ako se
tužba роvuče, sud će rešenjem da ukine platni nalog.
Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave odustane od svih podnetih prigovora, platni nalog
ostaje na snazi.
Član 466.
U postupku za izdavanje platnog naloga pred privrednim sudovima isprava na osnovu koje se
izdaje platni nalog ne mora da bude priložena u izvorniku ili u overenom prepisu.
Prepis ove isprave može da overi ovlašćeni radnik pravnog lica.
Glava XXXIII
POSTUPAК U SPOROVIМA МАLЕ VREDNOSTI
Član 467.
Ako u odredbama ove glave nije drugačije propisano, u postupku о sporovima male vrednosti
shodno se primenjuju ostale odredbe ovog zakona.
. Član 468.
Sporovi male vrednosti, u smislu odredaba ove glave, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtev
odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra ро srednjem
kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Promena kursa iz stava 1. ovog člana nakon podnošenja tužbe ne utiče na primenu pravila ovog
postupka.
Kao sporovi male vrednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtev ne odnosi na
potraživanje u novcu, а tužilac је u tužbi naveo da pristaje da umesto ispunjenja određenog
zahteva primi određeni novčani iznos koji ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana (član 33·stav
1).
Као sporovi male vrednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahteva nije
novčani iznos, а vrednost predmeta spora koju је tužilac u tužbi naveo ne prelazi iznos iz stava
1. ovog člana (član 33. stav 2).
Član 469.
Ne smatraju se sporovima male vrednosti, u smislu odredaba ove glave zakona, sporovi о
nepokretnostima, sporovi iz radnih odnosa i sporovi zbog smetanja državine.
Član 470.
Postupak о sporovima male vrednosti sprovodiće se i povodom prigovora protiv platnog naloga,
ako vrednost osporenog dela platnog naloga ne prelazi dinarsku protivvrednost 3000 evra ро
srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Član 471.
Postupak о sporovima male vrednosti sprovodi se pred nižim sudovima prvog stepena, ako ovim
zakonom nije drugačije propisano.
Član 472.
U postupku о sporovima male vrednosti ne dostavlja se tužba tuženom na odgovor.
Uz poziv za glavnu raspravu tuženom će da se dostavi tužba.
U ovim parnicama ne zakazuje se i ne održava se pripremno ročište.
Član 473.
U pozivu za glavnu raspravu navešće se, pored ostalog, da će da se smatra da је tužilac povukao
tužbu ako ne dođe na ročište za glavnu raspravu, da će sud, ako tuženi izostane sa ročišta za
glavnu raspravu, da donese presudu zbog izostanka (član 351). Sud će da upozori stranke da u
ovom postupku treba da sve činjenice i dokaze iznesu do zaključenja prvog ročišta za glavnu
raspravu, da u žalbi protiv presude ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi,
kao i da odluka može da se pobija samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz
člana 374. stav 2. ovog zakona i zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Član 474.
U postupku о sporovima male vrednosti, zapisnik о glavnoj raspravi, pored podataka iz člana
116. stav 1. ovog zakona, sadrži:
1. izjave stranaka koje su od bitnog značaja, а naročito one kojima se, u celosti ili
delimično priznaje tužbeni zahtev, odriče od tužbenog zahteva, preinačava ili povlači
tužba, ili odreče od žalbe;
2. bitnu sadržinu izvedenih dokaza;
3. odluke protiv kojih је dozvoljena Žalba i koje su objavljene na glavnoj raspravi;
4. da li su stranke bile prisutne objavljivanju presude iako jesu, da su poučene pod kojim
uslovima mogu da izjave žalbu.
Član 475.
Ako tužilac ne dođe na ročište za glavnu raspravu, а uredno је pozvan, smatraće se da je povukao
tužbu.
Ako tuženi ne dođe na ročište za glavnu raspravu, а uredno је pozvan, sud će da donese presudu
zbog izostanka (član 351).
Član 476.
Ako tužilac preinači tužbu tako da vrednost predmeta spora prelazi dinarsku protivvrednost 3.000
evra ро srednjem kursu Narodne banke Srbije postupak će da se dovrši u skladu sa odredbama
ovog zakona о opštem parničnom postupku.
Ako tužilac do zaključenja glavne rasprave koja se vodi u skladu sa odredbama ovog zakona о
opštem parničnom postupku smanji tužbeni zahtev tako da više ne prelazi dinarsku
protivvrednost 3.000 evra ро srednjem kursu Narodne banke Srbije, dalji postupak sprovešće se
u skladu sa odredbama ovog zakona о postupku о sporovima male vrednosti.
Član 477.
Presuda u postupku о sporovima male vrednosti objavljuje se odmah ро zaključenju glavne
rasprave.
Prilikom objavljivanja presude sud će ukratko da je obrazloži i pouči stranku о uslovima pod
kojima može da izjavi žalbu (član 479).
Pisano izrađena presuda u obrazloženju sadrži utvrđeno činjenično stanje, navođenje dokaza na
osnovu kojih је ono utvrđeno i propise na kojima је sud zasnovao presudu.
Član 478.
U postupku о sporovima male vrednosti dozvoljena je posebna žalba samo protiv rešenja kojim se
okončava postupak.
Ostala rešenja protiv kojih је ро ovom zakonu dozvoljena posebna žalba mogu se pobijati samo
žalbom protiv odluke kojom se postupak okončava.
Rešenja iz stava 2. ovog člana ne dostavljaju se strankama, već se objav1juju na ročištu i unose u
pisani sastav odluke.
Član 479.
Presuda ili rešenje kojim se okončava parnica u postupku о sporovima male vrednosti može da se
pobija .samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374·.stav 2. ovog zakona i
zbog pogrešne primene materijalnog p1-ava.
Povodom žalbe u postupku о sporovima male vrednosti ne primenjuju se odredbe člana 392. ovog
zakona.
Protiv prvostepene presude, odnosno rešenja iz stava 1. ovog člana stranke mogu da izjave žalbu
u roku od osam dana.
Rok za žalbu računa se od dana objavljivanja presude, odnosno rešenja, а ako је presuda, odnosno
rešenje dostavljeno stranci, rok se računa od dana dostavljanja.
U postupku о sporovima male vrednosti, rok iz člana 345- stav 2, člana 356. stav 1. i člana 380.
stav 1. ovog zakona је osam dana.
Protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.
Glava XXXIV
POSTUPAК U PRIVREDNIM SPOROVIМA
Član 480.
Odredbe ove glave primenjuju se u svim sporovima u kojima sude privredni sudovi u skladu sa
zakonom kojim se uređuje stvarna nadležnost sudova (privredni spor), ako za pojedine sporove
nije propisana druga vrsta postupka.
Ako odredbama ove glave nije drugačije propisano, u postupku u privrednim sporovima
shodno se primenjuju ostale odredbe ovog zakona.
Član 481.
Za sporove radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja ugovora, radi izvršenja ugovora, u
sporovima radi naknade štete usled neizvršenja ugovora, pored opšte mesne nadležnosti, mesno
је nadležan sud mesta gde je ро sporazumu stranaka, tuženi dužan da izvrši dogovor.
Za statusne sporove koji nastanu povodom upisa u registar, odnosno brisanja iz registra, pored
opšte mesno nadležnog, mesno је nadležan i sud prema mestu upisa u registar.
Za sporove koji proističu iz upisa u registar, odnosno brisanja iz registra mesno је nadležan sud
prema mestu upisa u registar.
Član 482.
U prvom stepenu sudi sudija pojedinac,
Kad sudi u drugom stepenu drugostepeno veće čine tri sudije.
Član 483.
Parnična radnja zastupnika može se opozvati samo ako је u pitanju priznanje ili odricanje od
tužbenog zahteva.
Član 484.
U privrednim sporovima sporne činjenice se ро pravilu dokazuju ispravama.
Član 485.
Revizija u privrednim sporovima nije dozvoljena ako vrednost predmeta spora pobijanog dela
pravnosnažne presude ne prelazi dinarsku protivvrednost od 100.000 evra ро srednjem kursu
Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Član 486.
U postupku u privrednim sporovima važe sledeći rokovi:
1. rok od 30 dana za podnošenje predloga za vraćanje u pređašnje stanje iz člana 110.
stav 3. ovog zakona;
2. rok od osam dana za izvršenje činidbe, а za činidbe koje se ne sastoje u novčanom
davanju sud može da odredi duži rok.
Član 487.
U postupku u privrednim sporovima, sporovi male vrednosti su sporovi u kojima se tužbeni
zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednosti od 30.000 evra ро
srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Као sporovi male vrednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtev ne odnosi na
potraživanje u novcu, а tužilac je u tužbi naveo da pristaje da umesto ispunjenja određenog
zahteva primi određeni novčani iznos koji ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana (Član 33.stav 1).
Као sporovi male vrednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahteva nije
novčani iznos, а vrednost predmeta spora koju је tužilac u tužbi naveo, ne prelazi iznos iz stava
1. ovog člana (član 33.stav 2).
U postupku о sporovima male vrednosti u privrednim sporovima tužba se ne dostavlja tuženom
na odgovor.
Glava XXXV
POSTUPAК U POTROŠAČКlM SPOROVIМA
Član 488.
U postupcima u sporovima koji proizlaze iz ugovornog odnosa potrošača i trgovca (potrošački
sporovi) shodno se primenjuju ostale odredbe ovog zakona, ako u odredbama ove glave ili
posebnim zakonom nije drugačije propisano.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, odredbe ove glave neće da se primenjuju na sporove koji nastanu
usled smrti, telesne povrede ili narušavanja zdravlja, pružanja zdravstvenih ili pravnih usluga i
prenosa prava na nepokretnostima.
Ako se zbog složenosti predmeta postupka, ili predloženih dokaza, potrošački spor ne može
raspraviti u skladu sa odredbama ove glave, sud će da donese rešenje da se postupak nastavi ро
pravilima opšteg parničnog postupka.
Protiv rešenja iz stava 3· ovog člana nije dozvoljena žalba.
Član 489.
U postupku о potrošačkim sporovima tužba se ne dostavlja na odgovor.
Uz poziv za glavnu raspravu tuženom će da se dostavi tužba.
U postupku о potrošačkim sporovima ne zakazuje se ine održava pripremno ročište.
Ročište za glavnu raspravu zakazuje se i održava najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema
tužbe u sud.
Član 490.
U pozivu za glavnu raspravu navešće se, pored ostalog, da će da se smatra da је tužilac povukao
tužbu ako ne dođe na ročište za g1avnu raspravu, da će sud, ako tuženi izostane sa ročišta za
glavnu raspravu, da održi ročište i donese presudu na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Sud
će da upozori stranke da u ovom postupku treba da sve činjenice i dokaze iznesu do zaključenja
prvog ročišta za glavnu raspravu, da u žalbi protiv presude ne mogu da iznose nove činjenice i
predlažu nove dokaze, kao i da odluka može da se pobija samo zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz člana 374. stav 2. ovog zakona i zbog pogrešne primene materijalnog
prava.
Član 491.
Ako tužilac ne dođe na ročište za glavnu raspravu, а uredno је pozvan, smatraće se da је
povukao tužbu.
Ako tuženi ne dođe na ročište za glavnu raspravu, а uredno је pozvan, sud će da održi ročište i
odluči na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 492.
Presuda u potrošačkim sporovima objavljuje: se odmah ро zaključenju glavne rasprave. Prilikom
objavljivanja presude: sud će ukratko da је obrazloži i pouči stranku о uslovima pod kojima može
da izjavi žalbu (član 493).
Pisano izrađena presuda u obrazloženju sadrži utvrđeno činjenično stanje, navođenje dokaza na
osnovu kојih je оnо utvrđeno i propise nа kojima je sud zasnovao presudu.
U postupku о potrošačkim sporovima dozvoljena je posebna žalba samo protiv rеšеnја kojim se
okončava postupak.
Ostala rešenja protiv kојih је ро ovom zakonu dozvoljena posebna žalba mogu da se pobijaju
samo žalbom protiv odluke kojom se postupak okončava.
Rešenja iz stava 4· ovog člana ne dostavljaju se strankama, već se objavljuju na ročištu i unosе u
pisani sastav odluke.
Član 493.
Presuda ili rešenje kojim se okončava parnica u postupku о potrošačkim sporovima može da se
роbiја samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374· stav 2. ovog zakona i
zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Protiv prvostepene presude, odnosno rešenja iz stava 1. ovog člana stranke mogu da izjave žalbu
u roku od osam dana.
Rok za žalbu rаčuna se od dana objavljivanja presude, odnosno rešenja, а ako је presuda,
odnosno rešenje dostavljeno stranci, rok se računa od dаnа dostavljanja.
U postupku о potrošačkim sporovima rok iz člana 345· stav 2. i člana 356. stav 1. ovog zakona
је osam dana.
Glava XXXVI
POSTUPAК ZAZAŠTITU KOLEKTIVNIH PRAVA I INTERESA GRADANA1
Član 494.
Ako u odredbama ove glave ili posebnim zakonom nije drugačije propisano, u postupku za
zaštitu kolektivnih prava i interesa shodno se primenjuju ostale odredbe ovog zakona.
Član 495.
Udruženja, njihovi savezi i druge organizacije, osnovane u skladu sa zakonom, mogu, kad je to
zakonom propisano, da pokrenu postupak za zaštitu kolektivnih prava i interesa građana.
Lica iz stava 1. ovog člana mogu da pokrenu postupak za zaštitu kolektivnih prava i interesa
prava određenog kruga građana ako је takva zaštita predviđena njihovom registrovanom ili
propisima određenom delatnošću, ako se cilj njihovog udruživanja ili delovanja odnosi nа
zajedničke interese i prava većeg broja građana i ako su postupanjem tuženog оni povređeni ili
teže ugroženi.
Član 496.
U postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa građana na strani tužioca, u svojstvu umešača
sa položajem jedinstvenog suparničara, mogu da pristupe i druga lica koja su ovlašćena nа
podnošenje tužbe.
Na strani tužioca u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana mogu da se u
mеšaju i treća lica čiji su kolektivni interesi i prava povređeni radnjama tuženog.
Član 497.
Za suđenje о sporovima za zaštitu kolektivnih prava i interesa građana stvarno је nadležan sud
određen zakonom.
Za suđenje о sporovima za zaštitu kolektivnih prava i interesa građana nadležan је, pored suda
opšte mesne nadležnosti, i sud na čijem је području preduzeta radnja kojom se povređuju
kolektivni interesi ili prava građana, ako posebnim propisima nije drugačije predviđeno.
Član 498.
U postupcima za zaštitu kolektivnih prava i interesa građana, ako posebnim propisima nije
drugačije predviđeno, tužilac može tužbom da važi:
1. zabranu preduzimanja aktivnosti od koje preti povreda prava i interesa građana koje је
1
Odredbe čl. 494 do 505., nisu jasne i precizne i stoga nisu u saglasnosti sa Ustavom i potvrđenim
međunarodnim ugovorom- odluka Ustavnog suda Srbije br. IUz·51/20l2 od 23. maja 2013. godine, te kao
takve presude da važe.
tužilac zakonom ovlašćen da štiti;
2. uklanjanje postojeće povrede kolektivnih prava i interesa građana ili štetnih posledica
postupanja tuženog i uspostavljanje pređašnjeg stanja, stanja u kome takva povreda
više ne bi mogla da nastane ili stanja koje približno odgovara stanju koje je postojalo
рrе povrede;
3. utvrđivanje nedopuštenosti radnje kojom su povređeni kolektivni interesi i prava
građana;
4. objavljivanje presude kojom je usvojen tužbeni zahtev iz razloga navedenih u tač. 1)
do 3) ovog člana u sredstvima javnog informisanja, о trošku tuženog.
Član 499.
Ako udruženja, njihovi savezi i druge organizacije iz člana 495. stav 1. ovog zakona tvrde da
neko lice obavlja delatnost na način na koji se ugrožavaju kolektivna prava i interesi građana, to
lice može da podnese tužbu kojom će da zahteva:
1. da se utvrdi da preduzetim radnjama nije ugrozio, odnosno povredio kolektivna prava i
interese građana, odnosno da ih nije povredio na nedopušten način;
2. da se udruženju, njihovim savezima i drugim organizacijama iz člana 495. stav 1. ovog
zakona zabrani određena radnja, а naročito istupanje u javnosti u vezi sa tvrdnjom da
tužilac obavlja delatnost nа način nа koji se ugrožavaju kolektivna prava i interesi;
3. naknadu štete pričinjene neistinim iznošenjem ili prenošenjem tvrdnji;
4. objavljivanje presude kojom је usvojen tužbeni zahtev u sredstvima javnog
informisanja о trošku tuženog.
Tužilac iz stava 1. ovoga člana može zahteve za presudu da istakne i protivtužbom u postupku
pokrenutom protiv njega tužbom iz člana 498. ovoga zakona.
Član 500.
Tužbom iz člana 499. ovog zakona tužilac može da obuhvati, kao tužene i lica koja su
ovlašćena da zastupaju lice iz člаnа 495. stav 1. ovog zakona, članove njegovih organa, kao i
lica koja u njegovo ime istupaju u javnosti.
Tužilac iz stava 1. ovog zakona može da traži da sud lice iz člana 495· stav 1. ovog zakona i liса
iz stava 1. ovog člana osudi na naknadu štete čiju će visinu sud da utvrdi ро slobodnoj oceni
(član 232), pod uslovom da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev istaknut u tužbi iz člana
498. ovog zakona i da je vođenjem tog postupka, а posebno njegovim praćenjem u sredstvima
javnog informisanja, teže povređen ugled i poslovni interes tužioca.
Član 501.
Sud može, pre pokretanja i u toku postupka da odredi privremene mere do okončanja postupa u
skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje izvršenje i obezbeđenje, radi sprečavanja
nasilnog postupanja ili radi otklanjanja teško nadoknadive ili nenadoknadive štete, ako tužilac
učini verovatnim da je tuženi svojim radnjama povredio ili ugrozio kolektivna prava i interese
građana.
Sud је dužan da odluku о određivanju privremene mere donese odmah ili najkasnije u roku od
osam dana.
Član 502.
Do okončanja postupka ро tužbama iz čl. 498. i 499· ovog zakona ne može da se ро istovetnom
zahtevu pokrene drugi postupak.
Član 503.
U presudi kojom usvaja zahteve iz tužbe iz čl. 498. i499. ovog zakona sud može da odluči da
žalba ne zadržava izvršenje ili da odredi kraći rok od propisanog roka za ispunjenje činidbe koja
је naložena tuženom.
Član 504.
Fizička i pravna lica mogu u posebnim parnicama za naknadu štete da ističu povredu kolektivnih
prava i interesa građana koja је utvrđena pravnosnažnom presudom u postupku za zaštitu
kolektivnih prava i interesa građana iz člana 498. ovog zakona.
U postupku za naknadu štete iz stava 1. ovog člana, ne može da se osporava povreda kolektivnih
prava i interesa građana koja је utvrđena pravnosnažnom presudom.
Član 504.
Odredbe ove glave shodno se primenjuju ikad potrošač pokrene postupak zbog nepravičnih
ugovornih odredbi i nepoštenog poslovanja u skladu sa zakonom kojim se uređuje zaštita
potrošača.
Deo četvrti
PRELAZNE I ZAVRSNEODREDBE
Član 506.
Postupci započeti pre stupanja na snagu ovog zakona sprovešće se ро odredbama Zakona о
parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09).
Ako је u postupcima iz stava 1. ovog člana posle stupanja na snagu ovog zakona presuda,
odnosno rešenje kojim se okončava postupak ukinuto i vraćeno na ponovno suđenje, ponovni
postupak sprovešće se ро odredbama ovog zakona.
Član 507.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon о parničnom postupku ("Službeni
glasnik RS", br. 125/04 i 111/09).
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Član 203. Porodičnog zakona
("Službeni glasnik RS", broj 18/05).
Član 508.
Ovaj zakon stupa na snagu 1. februara 2012. godine.