ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI

UNIVERZITET U BIHAĆU
ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U BIHAĆU

MEĐUNARODNO HUMANITARNO PRAVO: KOMPARATIVNA

STUDIJA

DIPLOMSKI RAD

Haris Šabić

Bihać, 2020.
ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI
UNIVERZITET U BIHAĆU
ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U BIHAĆU
ODSJEK : ISLAMSKA VJERONAUKA

MEĐUNARODNO HUMANITARNO PRAVO: KOMPARATIVNA

STUDIJA

DIPLOMSKI RAD

Student: Mentor:
Haris Šabić Prof. dr. Sulejman Topoljak
R-320/15

Bihać, oktobar 2020.

Sadržaj
1. Uvod........................................................................................................................................1
2. Definicija međunarodnog humanitarnog prava, nastanak i izvori..........................................2
3. Definicija islamskog humanitarnog prava, nastanak i izvori..................................................5
3.1. Vrijeme nastanka islamskog humanitarnog pava................................................................5
3.2 Izvori islamskog humanitanog prava....................................................................................6
5. Civili u svjetlu međunarodnog humanitarnog prava...............................................................8
6. Civili u svjetlu islamskog humanitarnog prava....................................................................10
6.1. Žene i djeca........................................................................................................................10
6.2. Starci i Svećenici................................................................................................................11
6.3. Diplomate...........................................................................................................................12
6.4. Ranjenici............................................................................................................................12
6.5. Bolesnici, slijepci, invalidi, luđaci i hendikepirani............................................................12
6.6. Seljaci, zanatlije i trgovci...................................................................................................13
7. Flora i fauna u svjetlu međunarodnog humanitarnog prava.................................................14
8. Flora i fauna u svjetlu islamskog humanitarnog prava.........................................................16
9. Zarobljenici u međunarodnom humanitarnom pravu...........................................................19
10. Zarobljenici u islamskom humanitarnom pravu.................................................................21
10.1 El- men i el-fida................................................................................................................21
10.2 Ubijanje zarobljenika........................................................................................................22
10.3. Odnos Poslanika prema zarobljenicima...........................................................................22
10.4. Porobljavanje ratnih zarobljenika....................................................................................25
10.5. Stav koji preferiramo.......................................................................................................27
10.6. Poštivnje zarobljenika......................................................................................................28
11. Zaključak.............................................................................................................................30
12. Literatura.............................................................................................................................31
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

Univerzitet u Bihaću

Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Tema: Međunarodno humanitarno pravo: komparativna studija

Kandidat: Haris Šabić

Mentor: prof. dr. Sulejman Topoljak

Mjesto odbrane rada i godina: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, 2020.

SAŽETAK
Diplomski rad prezentira islamsko i međunarodno humanitarno pravo kroz njihove
relevantvne izvore, sa posebnim naglaskom na islamsko humanitarno pravo. Prikazauje se
komparacija islamskog sa međunarodnim humanitarnim pravom. Također, ističe se
superiornost islama i njegova milost u mračnom dobu u kojem je zakon bio čista utopija.
Odgovara se na najučestalija pitanja koja more i muslimane i nemuslimane, na pitanja koja
nisu prodrla iz radoznalosti i objektivnosti, već iz zlobe prema islamu. Rad tretira četiri
segmenta: civile, floru, faunu i zarobljenike. Na kraju rada zaključuje se da je islamsko
humanitarno pravo superionije od međunarodnog humanitarnog prava u svim navedenim
segmentima.

Ključne riječi: islamsko humanitarno pravo, međunarodno humanitarno pravo, civili,

flora, fauna i zarobljenici.
Islamic community in Bosnia and Herzegovina

University in Bihac

Islamic Pedagogical Faculty in Bihac

Subject: International humanitarian law: comparative study

Candidate: Haris Sabic

Mentor: prof. dr. Sulejman Topoljak

Islamic Pedagogical Faculty in Bihac, 2020.

Abstract

The paper presents Islamic and international humanitarian law through their relevant
sources, with special emphasis on Islamic humanitarian law. And its made a comparison of
Islamic with international humanitarian law. Also, the superiority of Islam and its mercy in a
dark age in which the law was a pure utopia. It answers the most common questions that
plague both Muslims and non-Muslims, questions that do not penetrate out of curiosity and
objectivity, but out of malice and corruption. At the end of the paper, it is concluded that
Islamic humanitarian law is a superiority to international humanitarian law in all segments.

Keywords: islamic humanitarian law, international humanitarian law, civilian, flora,

fauna and prisioners of war.
 ‫ملخص‬
‫الجمعية اإلسالمية في البوسنة والهرسك‬
‫جامعة في بهاتش‬
‫كلية التربية اإلسالمية في بهاتش‬
‫موضوع البحث التخرجي‪ :‬حقوق اإلنسان ال ُّدولية‪ :‬دراسة مقارنة‬
‫الطالب‪ :‬حارس شابتش‬
‫المشرف‪ :‬أ‪.‬د‪ .‬سليمان توبولياك‬
‫كلية التربية اإلسالمية في بهاتش‪2020 ،‬م‬

‫يتط رق ه ذا البحث التخ رجي إلى موض وع حق وق اإلنس ان ال ُدولي ة من خالل مص ادرها‬
‫المعتمدة مع التركيز بشكل خاص على حقوق اإلنسان في اإلسالم‪.‬‬
‫يعرض البحث مقارنة بين حقوق اإلنسان في اإلسالم وبين حقوق اإلنسان ال ُدولية‪ ،‬كم ا يلقي‬
‫الضوء على علو مكانة اإلسالم ورحمته حتى في العصور المظلمة ال تي ك ان يُعت بر وج ود‬
‫القانون فيها محض وهم‪.‬‬
‫يجيب هذا البحث كذلك عن أكثر األس ئلة ش يوعا ً المتعلق ة به ذا الموض وع وال تي ت دور في‬
‫أذهان المسلمين وغير المسلمين‪ ،‬وهي أسئلة لم تنبعث من الرغبة في معرف ة الحقيق ة أو من‬
‫خالل البحث بموضوعية وحيادية‪ ،‬ولكنها أسئلة دافعها الحقد تجاه اإلسالم‪.‬‬
‫يتناول البحث أربعة فئات‪ :‬المدنيين‪ ،‬النباتات‪ ،‬الحيوانات‪ ،‬واألسرى‪.‬‬
‫يُظهر البحث نتائج جلية في تفوق حقوق اإلنسان في اإلسالم على حقوق اإلنسان ال ُدولية في‬
‫جميع الفئات المذكورة أعاله‪.‬‬

‫الكلمات المفتاحية‪ :‬حقوق اإلنسان في اإلسالم‪ ،‬حقوق اإلنسان الدُولية‪ ،‬المدنيون‪ ،‬النباتات‪،‬‬
‫‪.‬الحيوانات‪ ،‬األسرى‬
 1. Uvod

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova i neka je salavat i selam na posljednjeg Božijeg
miljenika i poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu,
časne ashabe i na sve one koji ga na tom putu slijede do Sudnjega dana.

Nakon uvida da se o ovoj temi jako malo piše i govori od strane muslimana, a u isto
vrijeme puno se o njoj kontroverzno piše i govori od strane nemuslimana, odlučio sam da
napišem rad koji bi popunio tu prazninu.

Islamsko humanitarno pravo, ili kako se navodi u kapitalnim šerijatskim djelima –

sijer, danas u savremenom svijetu predstavlja se kroz medijski linč kao ekstremni dio vjere
koji služi kao instrument djelovanja protiv nemuslimana i kao uzročnik svih terorističkih
dešavanja koja su se dešavala od 11. septembra pa nadalje.

Pored svih gore navedenih problema koje nemuslimani navode, radilo se je i na tome
da svetu knjigu, Kur'an, „prorijede“. Da se otklone svi ajeti koji „potencijalno“ izazivaju
mržnju prema neistomišljenicima, tj. svi ajeti o islamskom humanitarnom pravu.

Cilj je metodom komparacije prikazati islamsko humanitano pravo u svjetlu

najcivilizovanijeg i najhumanijeg prava prema čovjeku općenito a prema nemuslimanu
posebno, komparirati islamsko sa međunarodnim humanitarnim pravom, jer se u oblasti
ratnog prava u mnogočemu podudaraju. Također, u dijelovima gdje islam zauzima prvo
mjesto, na to ukazati, što će ujedno formirati idealnu sliku o islamu i njegovoj nadnaravnosti i
prednosti nad ljudskim sistemom.

Međunarodno humanitarno pravo komparirano je sa islamskim humanitarnim pravom

u pogledu civila, flore, faune i zarobljenika. Metoda koja je korištena prilikom obrade
diplomskog rada je metoda komparacije, historiografska metoda i metoda modeliranja.
Posebno je stavljen akcenat na komparativnu metodu.

1
 2. Definicija međunarodnog humanitarnog prava, nastanak i izvori

Ako pogledamo u definicije međunarodnog humanitarnog prava, naići ćemo na

različitost u definiranju. Prof. Jean Pictet smatra da je međunarodno humanitarno pravo
„grana međunarodnog javnog prava čije postojanje služi promociji humanitarnih vrijednosti i
fokusira se na zaštitu pojedinaca1.“ Zbog sažetosti i neograničenosti definicije potrebno je da
se pronađe druga decidnija i jasnija definicija koja će rasvijetliti pravo začenje, a to je da je
ono – međunarodno humanitarno pravo – „skup pravila uređenih Ženevskim i Haškim
konvencijama, sudskom praksom i međunarodnim običajnim pravom. Ono uređuje odnose
među državama te štiti osobe koje više ne sudjeluju ili nisu sudjelovale u sukobima, ranjene i
bolesne, zatvorenike i civile. Primjenjuje se izričito početkom oružanog sukoba. Razlikujemo
međunarodne i nemeđunarodne oružane sukobe. U međunarodne su uključene barem dvije
države, a nemeđunarodne je strogo ograničen na teritorij jedne države u kojem sudjeluju
državne oružane snage u borbi protiv oružanih skupina, ili oružane skupine međusobno.“2

Neizostavno ime koje se mora spomenuti prilikom izlaganja teme o međunarodnom

humanitarnom pravu i njegovog nastanka jeste Hugo Gracious koji postavlja temelje
međunarodnog humanitarnog prava u svojoj knjizi „De jure belli ac pasic“.

Začetnik ideje međunarodnog humanitarnog prava jeste Henri Dunant. Njegova

empatija prema ranjenicima i bolesnicima odigrala je jako bitnu ulogu u procesu formiranja
kompaktnog međunarodnog humanitarnog prava. Oštri sukobi 1859. god. koji su se vodili
između austrijske vojske s jedne, i vojske francusko-pijamontskog saveza s druge strane,
rezultirali su strašnim gubicima – oko 40.000 ranjenih i oboljelih učesnika. Ti brutalni prizori
koje je gledao na oba fronta su ga uzdrmali, stoga je uslijedio njegov poziv Tutti fratelil3.
Njegov poziv pokrenuo je mnogobrojne humanitarne doprinose i pridobio je veliki broj
volontera.

Želeći da pomogne svim civilima i ranjenicima Henri Dunant ne staje samo na tome,
već njegove ambicije vode ga ka ideji stvaranja međunarodnog društva koje će imati za cilj
zaštitu potlačenih u ratnim sukobima, a koje bi donijelo zakone koji bi bili važeći za sve
države. U 1863. god. formira se komitet od pet uglednika Ženeve koji su ustvari, predstavljali
1
Fevzi Ossedik, Uvod u međunarodno humanitarno pravo, (Sarajevo: Fakultet islamskih nauka u Sarajevu,
2011.), 25.
2
Zrinka Vitalia, Međunarodno humanitarno pravo, str. 3.
3
Što u prijevodu znači: „Svi smo braća“.
Međunarodni komitet za pomoć ranjenicima. Iste godine sve države su pozvane i organiziran
je kongres na kojem je odlučeno da u svakoj zemlji treba osnovati nacionalne komitete za
pomoć ranjenicima i usvojen je znak – crveni krst na bijelom polju, obrnuto od zastave
Švajcarske, sa bijelim krstom na crvenom polju, u znak poštovanja prema toj državi, koja je
podržala Henriovu humanitarnu ideju.

Godine 1864. Švicarska federalna vlada službeno poziva na diplomatsku konferenciju

i priprema Prvu konvenciju o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama
u ratu. Ona sadržava deset članova uz odredbe o zaštiti sanitetskih vozila, vojnih bolnica i
osoblja koje je zaduženo za ljekarsku i društvenu njegu ranjenika.

Ovo su prve pokretnice međunarodnog humanitarnog prava koje su kasnije dobile

veliki odaziv. Kasnije su neke konvencije ubacivane, razvijani su novi postupci prema
žrtvama rata, sve dok se nisu upotpunili svi zakoni međunarodnog humanitarnog prava.

U suštini međunarodno humanitarno pravo reguliše sve vrste ratovanja (međunarodni,

nemeđunarodni i internacionalni) i time ograničava ratno dejstvo i štiti one koji u tom ratnom
sukobu ne učestvuju, to su ujedno i glavne uloge međunarodnog humanitarnog prava tj.
restrikcija i protekcija.

Dvije konvencije su razvile međunarodno humanitarno pravo i one su njegovi temelji.

Danas u literaturi se koriste kao dva dijela međunarodnog humanitarnog prava koje su dobile
naziv po imenima gradova u kojima su nastale, a to su Haška i Ženevska konvencija. Haška
konvencija nastaje u Hagu na konferencijama održanim 1899. i 1907. god., dok Ženevska
konvencija nastaje na konferencijama u Ženevi održanim 1949., 1977. i 2005. god.
Dopunskim protokolom iz 1977. god. dvije grane međunarodnog humanitarnog prava su
povezane i tako objedinjene u međunarodno humanitarno pravo4.

Dakle, najvažniji izvori međunarodnog humanitarnog prava jesu različite Haške i

Ženevske konvencije koje su potvrđene od strane vrhovne vlasti – države. Međutim,
izvorima međunarodnog humanitarnog prava smatraju se i različite humanitarne preporuke
međunarodnih organizacija, institucija i organa, savjetodavna mišljenja, arbitražni postupci,
sudske presude, te jednostrani akti država i međunarodnih organizacija. Opšta pravna načela
civilizovanih naroda predstavljaju, također, izvore međunarodnog humanitarnog prava u
smislu da popunjavaju pravne praznine – ukoliko iste postoje. Imaju supsidijarno dejstvo, jer

4
Vidi: Ivana Jelić, Istraživanje humanitarnog prava, (Podgorica: Zavod za školstvo Crne gore, 2009.), 14.

3
se primjenjuju u situacijama kada postoje pravne praznine u konkretnom slučaju5. Danas su
praktično sve države svijeta potpisnice četiri Ženevske konvence, tj. 196. država.

5
Vidi: Ajla Škrbić, Međunarodno humanitarno pravo: historijska pozadina, izvori i osnovna pravila, str. 138-
139.
 3. Definicija islamskog humanitarnog prava, nastanak i izvori

Fevzi Ossedik u svojoj knjizi „Uvod u međunarodno humanitarno pravo“ pokušao je

da definiše islamsko humanitarno pravo kroz dvije tačke:

1. „To je sistem kojeg je odredio Bog i njegove odredbe su svete. One se moraju
poštovati i za to slijedi nagrada za svakog muslimana i muslimanku koji ga poštuje.

2. Odredbe ovog sistema izvedene su iz Kur'ana i sunneta i one su važeće za svako

vrijeme i mjesto. Dakle, imaju status konstantnosti i kontinuiteta. Tako iz prethodno
navedenog proizilaze dva pravila:

 nepravljenje razlike između međunarodnog i nemeđunarodnog sukoba;

 odredbe koje se primjenjuju u vrijeme sukoba temelje se na milosti, dobroti,
suosjećanju i sažaljenju.“6

3.1. Vrijeme nastanka islamskog humanitarnog pava

Iako je objava Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla 610. god., još uvijek nije
bilo objavljeno ništa od pravila i zakona koji su bili povezani sa islamskim humanitarnim
pravom. Šta je razlog? Odgovor se nalazi u ajetu: A nismo te poslali, osim kao milost svim
svjetovima7. Kada su ashabi zatražili od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da proklinje
idolopoklonike odgovorio im je: Ja zaista nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao
milost8. Mekkansko doba je bilo doba milosti, blagosti i strpljenja, a rat nije bio ni na zadnjoj
skali opcija. Međutim, nakon teških iskušenja kroz koja su prolazili, ne samo drugovi
Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već i sam Poslanik, morali su da reaguju i da
odgovore na idolopokloničke uvrede i tiraniju. Mekkanski idolopoklonici su islamskoj
zajednici ograničili esencijalna sredstva za život, što im je uveliko otežalo opstanak u Mekki.
Nakon toga, Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem, zajedno sa svojim drugovima odlazi u
Medinu 622. god. gdje formira prve temelje islamske države, formira vojsku koja će braniti tu
državu, uspostavlja ugovore sa raznim plemenima kako se više nikada ne bi desila
„mekkanska patnja“.

6
Fevzi Ossedik, Uvod u međunarodno humanitarno pravo, (Sarajevo: Fakultet islamskih nauka u Sarajevu,
2011.), 19.
7
Kur'an, El-Enbija, 107. Korkutov prijevod
8
Muslim, Sahih, Kitabu-l-birri ve sileti ve-l-adabi, br. 6778.

5
 624. god. možemo uzeti kao ključnu prekretnicu u kojoj se počinje razvijati islamsko
humanitarno pravo. Tada se je desio prvi ratni sukob između muslimanske i idolopokloničke
zajednice. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tom sukobu, izvojevao je pobjedu nad
mušricima i pokazao humanost kakvu historija nije zapamtila. U punoj snazi da muči ili
poubija ratne idolopokloničke zarobljenike, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uslovno ih
oslobađa ropstva, i ne samo to, već naređuje svojim drugovima: „Oporučujem vam da lijepo
postupate prema njima (zarobljenicima) 9.“

Jedan od klasičnih islamskih učenjaka se posebno izdvaja u oblasti islamskog ratnog

prava, klasični hanefijski pravnik, Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani, koji je bio jedan od
učenika poznatog osnivača hanefijske pravne škole, Ebu Hanife. Muhammed eš-Šejbani je
živio u periodu od 131. h.g. do 189. h.g. Napisao je djela Kitab es-Sijer el-Kebir i Kitab es-
Sijer es-Sagir, koja razrađuju pitanja ratnog prava. Nakon njega dolazi pravnik Muhammed b.
Ahmed es-Serahsi (hanefijski učenjak) koji ih komentariše u svojoj knjizi u kojoj detaljno
objašnjava islamsko humanitarno pravo.

3.2 Izvori islamskog humanitanog prava

Prvi izvor islamskog humanitarnog prava jeste Kur'an. On u sebi sadrži mnoge propise
o ratu kao što je ajet: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi
ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu10.

Drugi izvor je sunnet ili hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ono što
je on rekao, radio ili ćutnjom odobrio. Sunnet sadržava veći broj zakona o ratu. Sadržava
principe kao što su zabrana ubijanja civila, zabrana krađe plijena itd.

Treći izvor je idžma, konsenzus muslimanskih učenjaka ili uleme o nekom

partikularnom pitanju. Npr. ulema je postigla konsenzus (idžma) da je zabranjeno ubijanje i
žena i djece ako ne učestvuju u ratu. Ali ako učestvuju na bilo koji način, većina učenjaka
smatra da prestaju imati status civila.

Četvrti izvor je kijas, a on podrazumijeva nastojanje izvođenja pravila kojima se

rješavaju problemi, koji u Kur’anu i hadisu nisu jasni i izričiti, povezujući ih sa propisima koji
su jasno i detaljno objašnjeni.

9
Alija Muhammed es-Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika, (Stichting: Džemat Hidžra – Holandija,
2017.), 1/532.
10
Kur'an, El-Bekare, 190.
 Pored gore navedenih izvora islamskog humanitarnog prava postoji i peti, a to je
običaj ili na arapskom urf. Ovaj izvor islamskog humanitarnog prava je sporan među
islamskim učenjacima stoga oko njega postoji razilaženje11.

Ako pogledamo u nastanak i definiciju islamskog humanitarnog prava vidjet ćemo da

se islamsko i međunarodno humanitarno pravo po mnogočemu razlikuju. Islamsko
humanitarno pravo nastaje iz milosti Božije, i zbog toga ima posebnu vrijednost, dočim,
međunarodno humanitarno pravo nastaje kao plod ljudskog razmišljanja o nepravdi koja se
dešava u ratnim sukobima i nastaje nakon prijeke potrebe. Islamsko humanitarno pravo od
samog početka ratovanja tretira prava žrtava rata. Prvi ajet koji je objavljen o ratu objavljen je
2. h.g. u Medini gdje Uzvišeni kaže: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore
protiv vas, ali ne prelazite granice. Dio ajeta koji zabranjuje prelaženje granica
podrazumijeva zabranu ubijanja i uništavanja civila, flore, faune i zarobljenika 12. U islamu
nije bilo potrebe da prođu decenije da bi se uvidjele štetnosti rata. Ne, nego od samog
nastanka islamskog humanitarnog prava Allah Uzvišeni ograničava ratne napade, taktike i
metode ratovanja itd.

Međunarodno humanitarno pravo za razliku od islamskog, nastaje tek 1863. god. i to

ne kao cjelokupan zakon koji obuhvata sve žrtve rata, već, tretira samo pravo ranjenika u ratu,
dočim, islamsko humanitarno pravo je preciziralo žrtve rata prije samog stupanja u borbu.
Međunarodno humanitarno pravo se razvija od 1863. pa sve do 2005. god. što znači da je za
kodificiranje međunarodnog humanitarnog prava bilo potrebno ukupno 142 god., što je
predug period, u kojem su se desila dva najrazornija rata, Prvi i Drugi svjetski rat, gdje je u
Prvom svjetskom ratu broj žrtava (vojnih i civilnih) nadilazio brojku od 37 miliona žrtava, a u
Drugom svjetskom ratu ta brojka se kreće od 50 do 60 miliona žrtava.

5. Civili u svjetlu međunarodnog humanitarnog prava

11
Henry Iwansyah, Islam and the Provisions of War, (Lampung: Al-'Adalah, 2018.), str. 331.
12
Vidjeti: Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsir Ibn Kesir, (Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH,
2002.), str. 126.

7
 Općenita definicija civila u međunarodnom humanitarnom pravo jeste da je civil svaka
ona osoba koja nije pripadnik nijedne zaraćene strane. Međutim, ovo je samo općenita
definicija koja je morala da bude podložna izmjeni. Stoga su osnivači međunarodnog
humanitarnog prava ograničili tu definiciju u Nacrtu pravila o ograničenju opasnosti i smatrali
civilom, sukladno odredbama tih Pravila, osobe koje ne pripadaju: 1) pripadnicima oružanih
snaga ili njihovim pomoćnim ili pripadajućim organizacijama, niti 2) osobama koje ne
pripadaju snagama pod 1), ali svejedno sudjeluju u neprijateljstvima13.
Istini za volju, iako danas međunarodno humanitarno pravo predstavlja simbol
odbrane obespravljenih i nemoćnih civila, u samom početku kodifikacije međunarodnog
humanitarnog prava to i nije bilo tako. Težište je prvenstveno bilo stavljeno na ratnike, ali ne i
na civile.
1907. god. donose se prve značajne konvencije koje se odnose na ratnike. Takvo stanje
u međunarodnom humanitarnom pravu ostaje sve do 1949. kada su donesene četiri
konvencije14 od kojih se jedna odnosi na civilne žrtve rata – Konvencija o zaštiti građanskih
osoba za vrijeme rata. Donošenjem tih Ženevskih konvencija iz 1949. prethodila je i Opća
deklaracija o ljudskim pravima koja je donešena 1948. što je svakako uticalo na daljnji razvoj
međunarodnog humanitarnog prava.
U Ženevi su 1977. na Ženevske konvencije iz 1949. usvojena dva dopunska protokola
u kojem Dopunski protokol I sačinjava pravila o zaštiti žrtava međunarodnih sukoba 15, dok
Dopunski protokol II sačinjava pravila o zaštiti žrtava nemeđunarodnog sukoba16. Dakle tek
nakon 28 god. donosi se protokol u kojem se donose pravila o zaštiti žrtava u međunarodnim
i nemeđunarodnim sukubima. Ovi potonji su postajali sve učestaliji. Takvi sukobi su bili
13
Vidi: Sandra Fabijanić Gagro, Zaštita civila u modernim oružanim sukobima – međunarodnopravna rješenja u
svjetlu razvoja novih tendencija zaštit, str. 619.
14
1. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu; 2. Konvencija za
poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru; 3. Konvencija o postupanju s
ratnim zarobljenicima; 4. Konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata. Vidi: Hana Ahmetspahić,
Historijski razvoj međunarodmog humanitarnog prava i kratki osvrt na izazove modernog doba, str. 268.
15
Prema zajednickom članku 2. stavak 1. svih Ženevskih konvencija iz 1949. godine, u međunarodne oružane
sukobe spadaju: svi slučajevi objavljenog rata, svaki oružani sukob koji izbije između dvije ili više Visokih
strana ugovornica čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje, svi slučajevi okupacije čitavog ili dijela
teritorija Visoke strane ugovornice, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor, te sukobi u kojima se
narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na
samoopredjeljenje. Vidi: Sandra Fabijanić Gargo, Nemeđunarodni oružani sukobi u praksi međunarodnog
kaznenog tribunala za bivšu JugoslavijuI, str. 1114.
16
Nemeđunarodni oružani sukobi definiraju se kao oružana sukobljavanja koja se odvijaju na području visoke
stranke ugovornice između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih
naoružanih grupa koje, pod odgovornim zapovjedništvom, ostvaruju nad dijelom njezina područja takav nadzor
koji im omogućuje vođenje neprekidnih i usklađenih vojnih operacija i primjenu Dopunskog protokola o zaštiti
žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, koji i uređuje ovu definiciju. Vidjeti: Član 1., stavak 1. Dopunskog
protokola II. Vidi: Sandra Fabijanić Gargo, Nemeđunarodni oružani sukobi u praksi međunarodnog kaznenog
tribunala za bivšu JugoslavijuI, str. 1114.
stalna potencijalna prijetnja civilima jer je u njima bilo teško razlučiti ko je civil a ko vojnik.
Organizirani ustanci ili pobunjenici su izlazili u borbu u civilnoj odori ne razlikujući se od
civila. Problematika u odnosu na civile u međunarodnom humanitarnom pravu jeste, šta ako
država potpisnica Ženevske konvencije se sukobi sa državom koja nije njena potpisnica,
kakav će onda biti status civila i šta činiti? Također, unutarnji sukobi među buntovnicima,
kako iz tih sukoba spašavati stanovništvo? Ovo su samo neki od uočenih nedostataka prilikom
istraživanja međunarodnog humanitarnog prava. Posebne kategorije civila, pored opće
definicije, u međunarodno humanitarno pravo svrstane su: žene17, djeca18, sveštenici19,
delegati20, ranjenici21 i novinari22.

6. Civili u svjetlu islamskog humanitarnog prava

17
Član 27. Četvrte ženevske konvencije iz 1949.
18
Član 24 .Četvrte ženevske konvencije iz 1949
19
Član 36 .Treće ženevske konvencije iz 1949.
20
Član 126. Treće ženevske konvencije iz 1949.
21
Član 109. Treće ženevske konvencije iz 1949.
22
Član 79. Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba

9
 Islam izdvaja posebne kategorije civila u ratu koje je zabranjeno ubiti u svim
situacijama, osim onda ako nisu direktni ili indirektni sudionici u ratnom sukobu sa
neprijateljem. Islamsko humanitarno pravo jasno i nedvosmisleno ukazuje koje su to
kategorije koje islam štiti, a to su: žene, djeca, sveštena lica, starci, diplomati, ranjenici,
zemljoradnici, nemoćni i iznemogli. Islamsko humanitarno pravo u ovom segmentu je ispred
međunarodnog humanitarnog prava jer posjeduje kvantitativno više kategorija civila. Treba,
također, napomenuti da islam ne pravi razliku između međunarodnih i nemeđunarodnih
sukoba, već svaki atak na civila, bez obzira na vrstu ratnog sukoba, osuđuje. Za sve navedene
posebne kategorije u islamsko humanitarno pravo u slijedećim potpoglavljima navest ćemo
dokaze koji upućuju da su oni direktno zaštićena lica i da se to njihovo pravo ne smije
narušiti.

6.1. Žene i djeca

Islamski učenjaci su složni da je ubijanje žena i djece u ratu zabranjeno. Posebnu

zaštitu ova kategorija uživa u islamskom učenju. U sumnji da ne povrijede krhkost žene
islamski učenjaci zabranjuju ubijanje hermofrodita23. Dijete postaje mukellef24, po mišljenju
islamskih učenjaka kada napuni 15. godina. Ovo mišljenje se dokazuje predajom da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio Nafi' b. Amru da učestvuje u ratu sa 14. god., a
dozvolio mu je kada je napunio 15 god. Ovo je mišljenje Evzaija, Ibn Vehba, Šafije, Ahmeda
b. Hambela i imama Nevevija25. Zanimljivo je da međunarodno humanitarno pravo u IV
Ženevskoj konvenciji govori upravo o ovom razdoblju kada se radi o zaštiti djece. Sva djeca
ispod 15 godina moraju biti zaštićena od neprijateljskih lica, a isto to nalaže i islamsko
humanitaro pravo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izričito zabranio ubijanje žena i
djece kako to prenosi Nafi' od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je u jednoj bici Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ugledao ubijenu ženu. On je to osudio i zabranio ubijanje
žena i djece26.“ Istaknuti alim Ibn Kudame u El-Mugniju kaže: „Žene i oronuli starci se ne
ubijaju, a tako su smatrali Malik i Ebu Hanife i njegovi sljedbenici. Taj stav je i prenesen i od
Ebu Bekra i Mudžahida27.“ Međutim, ovdje islamski učenjaci prave izuzetak ako žene i djeca
učestvuju u ratu, čime prestaju imati status civila.

23
Vidi: Abdullah b. Ahmed b. Kudama, El-kafi, (Giza: Abdulfetah et-Tavil, 1994.), 5/477.
24
Pravno punoljetna osoba na koju se odnose šerijatske norme.
25
Eeqbal Hasshim, Elementary education and motivation in islam, (Amherst: Cambria Press, 2010.), str. 22.
26
Malik b. Enes, Muvetta, (Travnik: Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik, 2008.), str. 285.
27
Jusuf el-Karadavi, Džihad vrste i implikacije, (Sarajevo: El-Kalem, 2013.), str. 473.
6.2. Starci i Svećenici

Slijedeći praksu Poslanika, sallalalhu alejhi ve sellem, izrazita većina islamskih

učenjaka zabranila je ubijanje staraca. Sana'ani definiše starce kao „one koji svojim izgledom
pokazuju starost ili one koji su dospjeli u pedesetu ili pedesetprvu godinu života28.“ Složni su
islamski učenjaci da starac koji direktno, kao borac, ili indirektno, kao vojni strateg ili
savjetnik, učestvuje u ratu, ne uživa pravo civila. Čak možemo kazati da je planiranje vojnih
operacija opasnije od učestovanja u ratu.
Svećenik se u islamskoj literaturi koristi pod pojmom rahib. Ovaj izraz se koristi za
čovjeka koji se je posvetio obožavanju. Opisuju se kao osobe koje žive u isposničkoj ćeliji, na
našem jeziku se za takvu osobu kaže isposnik. Zabrana ubijanja isposnika je ustanovljena
Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, naredbama. Također, u deset zapovijedi, koje je
naredio Ebu Bekr, radijallahu anhu, Jezidu b. Ebi Sufjanu, zabranjuje se ubijanje isposnika,
ali u isto vrijeme dozvoljava ubijanje svećenika sa tonzurom 29 i time stavlja jasnu razliku
između svećenika ratnika i svećenika civila. Ebu Bekr, radijallahu anhu, naređuje Jezidu:
„Ustanite, uputit ću vam deset savjeta i želim da ih zapamtite: nemojte izdavati, iznevjeriti i
biti osvetoljubivi. Nemojte nikoga unakaziti. Ne ubijajte djecu, starce i žene. Nemojte sjeći ili
paliti palme i nemojte sjeći plodonosne drvo. Nemojte klati ni ovcu, ni kravu, ni devu, osim
da se njome hranite. Naići ćete na ljude koji su se posvetili bogosluženju, pa ih ostavite da
rade šta su naumili. Naići ćete na narod koji će vam prinositi posude s hranom različitih
vrsta, pa ako budete jeli iz njih, spomenite Allahovo ime prije jela. Naići ćete na narod koji
brije sredinu glava, a ostavljaju krajeve kao povez. Žestoko ih sabljama porazite!
Krenite, u ime Allaha30! Razlog zbog kojeg je Ebu Bekr, radijallahu anhu, odobrio ubijanje
svećenika sa tonzurom jeste što su stalno učestvovali u ratovima, za razliku od isposnika koji
nisu. Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: „Isposnici se ne ubijaju jer su izolirani od ljudi,
osamljuju se u hramovima i ne pozivaju svoje vjernike na borbu protiv muslimana31.“
6.3. Izaslanici

Zaštita izaslanika je bila prisutna još i prije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U
suri En-Neml (27:27-44) navodi se historijska zaštita i odnos prema izaslanicima. Ta sura
prepričava događaj o izaslanicima koje je poslala kraljica Belkisa poslaniku, i tadašnjem

28
Muhammed b. Ismail es-Sana'ani, Subulu-s-selam, (Rijad: Mektebetul me'arif li nešri ve-t-tevz'i, 2006.), 4/220.
29
Tonzura ili podstrig je običaj brijanja kose na tjemenu koji je uveden za svećeničke redove oko 400. god., a
ukinut je 1972. god
30
Muhammed Alija es-Sallabi, Ebu Bekr es-Sidik – Život i djelo prvog halife, (Stichting hidžra: Stichting hidžra,
2015.), str. 257
31
Ibn Tejmijje, Medžmu'ul fetava, (Medina: Hadimul haramejni-š-šerefejn li-melikil fahd, 2004.), 28/660.

11
kralju, Sulejmanu, alejhi-s-selam. Ovu praksu prijašnjih poslanika Muhammed, sallallahu
alejhi ve sellem, nastavlja. Nakon što se je desila prisega na Hudejbiji zbog navodnog ubistva
Osmana, radijallahu anhu, kurejšije su se pobojale napada Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, pa su poslali svoga izaslanika Suhejla b. Amra koji je pregovarao sa Poslanikom.
Pregovarali su i dogovorili se oko zajedničkih tačaka, postigli mirovni sporazum, a Suhejl b.
Amr je u funkciji izaslanika ostao zaštićen.

6.4. Ranjenici

Bez obzira što su učestvovali u borbi protiv muslimana, Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, je zabranjivao ubijanje ranjenika. „Ne smijete napadati ranjene osobe!“, naredio je
Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, i na taj način zaštitio ranjene neprijateljske
vojnike koji ne učestvuju u borbi32. Prenosi se od Husajna a on prenosi da je Vjerovjesnik,
sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobođenja Mekke rekao: „Nije dozvoljeno ubiti onoga
koji bježi i nije dozvoljeno ubiti ranjenika, i ko zatvori svoja vrata – bezbjedan je33.“

6.5. Bolesnici, slijepci, invalidi, luđaci i hendikepirani

Tekstovi koji tretiraju ovu kategoriju su malobrojni, međutim, islamski učenjaci su

složni da muslimanskom ratniku nije dozvoljeno ubijanje bolesnika, slijepih, invalida, luđaka
i hendikepiranih. Islamski učenjaci su zabranili ubijanje bolesnika, slijepaca, invalida, luđaka
i hendikepiranih jer se njihova snaga poistovjećuje sa snagom djeteta – nemoćni su 34. Ali,
pravilo koje važi za sve kategorije važi i za njih, ne smiju biti učesnici u ratu na direktan ili
indirektan način.

6.6. Seljaci, zanatlije i trgovci

'Asif je arapska riječ koja terminološki označava unajmljenog radnika ili samo radnika.
Općenito označava osobu koja izvršava određenu uslugu. U kontekstu rata to je kako
spominje Eš-Ševkani: „Onaj koji se brine o posjedima i životinjama ali ne učestvuje u ratu 35.“
Zabrana ubijanja ove kategorije je potvrđena hadisom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem, u kojem se navodi da je jedna žena ubijena u bici na Hunejnu. Nakon toga

32
Vidi: Ebu 'Ala El-Mevdudi, Ljudska prava u islamu, (Bugojno: Islamsko vijeće Europe i Univeziteta
Kralj Abdul-Aziz, 2015.), str. 76.
33
Ibn Ebi Šejbe u Musanefu, br. 33276.
34
Vidi: Mensur b. Junus el-Behuti, Keššafu-l-kina'i, (Bejrut: El-Mezre'atu bianjetu-l-iman, 1983.), 3/50.
35
Muhammed b. Ali eš-Ševkani, Es-sejlu-l-džerrar, (Beirut: Dara-l-kutub el-ilmijjah, 1948.), 4/532
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je poslao nekog da pošalje poruku Halidu b. Velidu,
radijallahu anhu, da ne ubija žene, djecu i unajmljene radnike36. Također, drugi pravedni
halifa, Omer b. Hattab, radijallahu anhu, dao je slične instrukcije Zejdu b. Vehbu u kojima se
kaže: „Ne kradite plijen; nemojte izdati; ne ubijajte djecu; i bojte se Allaha u pogledu
seljaka37.“ Međutim, ako bi radnik na bilo koji način bio uključen u rat, direktno ili indirektno,
onda se prestaje smatrati civilom i dozvoljeno ga je ubiti38.

7. Flora i fauna u svjetlu međunarodnog humanitarnog prava

Kao i čovjek, životinja također trpi posljedice rata, pa tako biva ranjavana, mučena,
zarobljena ili čak ubijena. Činjenica je da životinje nisu mogle da izbjegnu ratove koji su ih
primoravali na borbu protiv iste ili drugačije vrste životinje ili pak protiv samog čovjeka. Rat
je vrlo okrutan, prema nikom nije milostiv pa makar se radilo i o najslabašnijima. Podatak
koji nam ide u prilog ovoj činjenici jeste da je u Prvom svjetskom ratu stradalo 16 miliona
životinja.
36
Ibn Madže, Sunen Ibn Madže, (Beirut: Dara-l-fikr, 2000.), 2/947
37
Mahassani, El-kanun ve-l-alakat ed-devlije fi-l- islam, (Beirut: Dara-l-ilm, 1972.), str. 242.
38
Vidi: Sulejman Topoljak, Humanitarno – ratno pravo u islamu, (Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, 2020.),
str. 91.

13
 Životinje kao nerazumna bića morala su da prihvate ovaj dogovor sa čovjekom kako
bi opstali kod njeg. Kroz historijski aspekt možemo da naiđemo na razne, ponekad čak i one
sićušne životinje koje su učestvovale u redovima vojske i služili velikim liderima i
velesilama. Služile su na raznim frontovima, nekada su to bili prvi borbeni redovi, nekada su
bili obavještajci, nekada prijevozno sredstvo, nekada uspostava komunikacije i sl.

Međunarodno humanitarno pravo se je vrlo malo pozabavilo fenomenom životinja u

ratu. Jedino pitanje koje se eksplicitno veže za životinje u međunarodnom humanitranom
pravu jeste zabrana hemijskog oružja koji prouzrokuju šetetu životinjama i zabrana korištenja
iznenadnih mini koje su spojene ili vezane za životinju. Nekoliko je razloga propusta
međunarodnog humanitranog prava u ovom polju, od kojih su:

 Prvo, glavne konvencije koje regulišu oružane sukobe usvojene su u vrijeme

kada zakonska prava za životinje nisu predstavljala značajnu pažnju. Zapravo,
čak i nekoliko međunarodnih odredbi o ograničenju napada na prirodni okoliš,
postavljene su s ciljem očuvanja interesa ljudi, umjesto, očuvanja okoliša,
 Drugo, na pragmatičnijoj razini, tvrdi se da kada bi se zaštita životinja stavila
u prvi plan, patnje koje trpi čovjek bi se pogoršale tijekom neprijateljstva39.

Koliko je rat bio poguban za okoliš najbolje nam to ukazuje primjer Vijetnamskog rata
koji se desio između Sjevernog i Južnog Vijetnama koji je trajao u razdoblju od 1965. do
1968. SAD su se u ovaj rat umiješale zbog straha od utjecaja tadašnjeg SSSR-a i širenja

komunizma. Ovaj rat se nije vodio samo protiv čovjeka već i protiv flore, čime ga slobodno
možemo nazvati biološkim ratom.

Pravo flore u međunarodnom humanitranom pravu je daleko ispred faune. Metode

ratovanja su ograničene što je umanjilo oštećenja prema okolišu. Međunarodno humanitrano
pravo je zabranilo da se koriste sredstva i metode ratovanja koji mogu prouzrokovati opsežna,
dugotrajna i ozbiljna oštećenja.40 Pored zabrane metoda ratovanja zabranjuje se i napad na
prirodnu okoliš općenito. Međutim, prirodni okoliš se ne smije napadati bespotrebno, ali ako
se radi o tome da je dio okoliša strateški bitan, onda se dozvoljava radi opće koristi 41. Kako
tehnologija sve više napreduje čovjek uspjeva da ratuje, i na kopnu, i na moru, i u zraku. S

39
Vidi: Jérôme de Hemptinne, The protection of animals during warfare, str. 272-273.
40
Vidi: Član 35. Dopunski protokol uz Ženevkse konvencije od 12. augusta 1949.
41
Vidi: Pravilo 44 Priručnik o međunaronom pravu primenljivom u oružanim sukobima na moru iz 1994.
godine.
toga se je moralo posegnuti za time da se more zaštiti od zagađenja. Dostignuće
međunarodnog humanitranog prava je u tome što je dalo definisati okolinu i podijeliti na dva
dijela: kopnena i pomorska okolina. Sa ovakvim definisanjem, priroda je zakonski potpuno
zaštićena od posljedica rata.

8. Flora i fauna u svjetlu islamskog humanitarnog prava

Jedno od Allahovih imena jeste ime Er-rahman koje u prijevodu označava milost
prema svemu što postoji. On je Uzvišeni razasuo svoju milost po svim bićima – pa makar bila
i nerazumna. Muhammed, alejhi-s-selam, odgajan od strane Uzvišenog, pokazao je kako
postupati prema ovim nerazumnim bićima. Za vrijeme svoga poslanstva stalno je kod ashaba
razvijao ekološku svijest i bitnost njenog očuvanja. Kolika je milost islama prema životinjama
o tome nam govori hadis koji slijedi. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Svaki vlasnik deva koji ne bude držao do prava

15
do kojeg je u pogledu njih obavezan držati – a jedno od tih prava jeste i da ih pomuze na dan
njhovog dolaska na pojilo – na Sudnjem danu će biti oboren licem prema tlu na ravnu i
prostranu ledinu, na kojoj nijedno mladunče deve koje je posjedovao neće biti izgubljeno, pa
će ga deve gaziti svojim papcima i gristi. Kada i posljednja pređe preko njega, ona prva će
ponovo krenuti da ga gazi, a i sve druge redom, i to u danu koji će trajati pedeset hiljada
godina, sve dok se ljudima ne presudi i sve dok on ne vidi svoj put: ili u Džennet ili u
Vatru42.“ Ne samo da životinja ima prava, već se islamom stavlja obaveza vlasniku da joj da
njena prava. Ide se i korak dalje – prijeti se kaznom onom koji ne daje prava životinji onako
kako zaslužuje.

U 190. ajetu sure El-Bekare Uzvišeni kaže: (...) i ne prelazite granice jer Allah, doista,
ne voli one koji prekoračuju granice. U komentaru ovog ajeta Ibn Kesir u svom tefsiru kaže:
„Tj. borite se na Allahovom putu, ali ne prelazite granice. U to spada svaki zabranjeni čin, kao
što je: zlostavljanje, osveta, ubijanje žena, djece, starih osoba, koje nemaju nikakav poseban
stav niti mogućnost borbe, svećenika, monaha u ćelijama, zatim paljenje drveća i ubijanje
životinja bez posebnog razloga, što navode Ibn Abas, Omer b. Abdulaziz i neki drugi43.“

Za razliku od međunarodnog humanitranog prava, islam nudi niz propisa koji se

odnose direktno na prava životinja u ratu. Abdulhamid Mahumd Tuhmaz, islamski učenjak
smatra da je masakriranje životinje u ratu strogo zabranjeno kao i njeno mučenje 44. Zabrana se
odnosi na bilo koji oblik masakriranja, kao što je masakriranje iz osvete vlasniku životinje ili
postavljanje eksplozivnih sredstava na mrtvu životinju. Slovom hadisa zabranjuje se uzimanje
životinje za metu, kako prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Nemojte uzimati ništa što je živo za metu45.“ Životinje su,
po ovom hadisu, sačuvane od torture time što je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zabranio
uzimanje životinje za metu pa makar se radilo o vojnoj vježbi. Ostavština velikog broja hadisa
navela je islamske učenjake na razne polemike. Sloboda i milost koju je propagirao naš
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navela je njegove nasljednike, učenjake, da polemišu da
li je dozvoljeno ubiti pčelu. Poznati islamski učenjak Ibn Kudama je polemisao da li je
dozvoljeno ubijati pčele tokom rata. Tokom istraživanja dolazi do zaključa da se pčele

42
Jahja b. Šeref en-Nevevi, Rijadu-s-salihin, (Sarajevo: Udruženje „Orijent“ Sarajevo, 2017.), str. 551.
43
Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsir Ibn Kesir, (Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 2002.), str.
126.
44
Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, (Sarajevo: El-Kelimeh, 2004.), 3/82.
45
Muslim, Sahih, Kitabu-s-sajdi ve-z-zibahi ve ma j'ekulu min-l-hajvan, br. 1957.
poistovjećuju sa svim ostalim životinjama i da je njihovo ubijanje ravno fesadu kojeg Allah
spominje u Kur'anu46.

Kur'anskim tekstom se dozvoljava da životinja bude ratnik ili da ima udio u ratovanju.
Allah u Kur'anu kaže: I skupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do
čete, postrojeni47. Općenito ubijanje životinje u ratu je zabranjeno, međutim, ako se koristi
kao oružje protiv muslimana onda ih je dozvoljeno ubiti. Većina učenjaka dozvoljava ubijanje
životinje koja se koristi u ratu kao jahaće sredstvo48.

Allah u Kur'anu spominje da je uništenje flore i faune fesad na Zemlji, a fesad u

lingvističkom značenju dolazi od korijena riječi fesede-jefsidu/jefsudu, što u prijevodu ima
značenja: biti slab, loš, rđav, biti gnjio, truho, sagnjiti, istruhnuti; pokvariti se, biti
bezvrijedan, ništavan, ne važiti; biti pokvaren, poročan, nemoralan i beskarakteran 49. Uzvišeni
uništenje flore spominje u ogavnom i negativnom kontekstu, kako bi čitaocu ukazao na
nemoralnost takvog djela. Uzvišeni na kraju ajeta, kako ne bi čitalac ostao zbunjen, govori da
On ne voli nered/fesad. Ajet o kojem govorimo je ajet iz sure El-Bekare, gdje Uzvišeni kaže:
Čim se neki od njih dočepa položaja nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku.
– A Allah ne voli nered50. Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta kaže: „Prema tome, licemjer nema
drugog interesa osim nereda/fesada na Zemlji i upropaštavanja usjeva, tj. mjesta gdje rastu
usjevi i plodovi, i stoke, odnosno stočnih proizvoda, što je pretpostavka ljudskog opstanka51.“

Razmatrajući dopuštenost nanošenja štete beživotnoj imovini za vrijeme vođenja rata,

pravnici su razgovarali uglavnom o uništavanju neprijateljskih kulturnih spomenika, drveća i
zgrada. Što se tiče uništavanja zgrada i sječe usjeva i drveća, El-Evzai, Ebu Sevr, Lejs b. Sa‛d,
i imam Es-Sevri dokazuje zabranu uništavanja zgrada, sječe usjeva i drveća predajom Ebu
Bekra, radijallahu anhu, u kojoj eksplicitno daje instrukcije u kojima se zabranjuje uništenje
flore52. Međutim, većina pravnika je dozvolila ovu vrstu uništavanja pod uvjetom da su to
diktirale vojne potrebe, naprimjer, ako se neprijatelj skloni iza drveća ili unutar utvrđenja.

Islamsko humanitarno pravo se ovdje posebno izdvaja zbog velikog broja pitanja koja
se tiču prava životinja u ratu, a koja su, nažalost, u međunarodnom humanitarnom pravu
46
Abdullah b. Ahmed b. Kudama, El-Mugni, (Beirut: Dara-l-fikr, 1984.), 4/126
47
Kur'an, En-Neml, 17.
48
Muhammed b. Idrs eš-Šafi, El-Umm, (Beirut: Daru-l-me'arif, 1973.), 4/259.
49
Vidjeti: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, (Sarajevo: El-Kalem, 2004.), str. 1120.
50
Kur'an, El-Bekare, 205.
51
Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsir Ibn Kesir, (Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 2002.), str.
136.
52
Muhammed b. Ahmed b. Rušd, The Distinguished Jurists Primer, (Reading: Garnet, 2002.), 1/461.

17
zanemarena, vidimo kada je dozvoljeno, a kada nije ubiti životinju, do te mjere da se tretira
pitanje insekata, sićušnih bića, izjednačavajući svaku vrstu životinje.

9. Zarobljenici u međunarodnom humanitarnom pravu

Među Ženevskim konvencijama posebna je i III Ženevska konvencija o postupanju sa

ratnim zarobljenicima iz 1949. koja se primjenjuje u odnosu na zarobljene osobe u
međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima. Od posebnog značaja ove konvencije
je član 3. koji za ovu kao i za ostale Ženevske konvencije iz 1949. predviđa njihovu primjenu
u nemeđunarodnim sukobima, koji su do tada bili potisnuti iz primjene.
 Specifičnosti konvencije vezane su za status zaštićenih lica, zarobljenika, u pogledu
njihove opšte zaštite koja prevashodno naglašava zabranu nečovječnog postupanja i
represalija. Reguliše uslove života u internaciji, prava, obaveze i olakšice zarobljenika, kao i
njihovu bezbjednost i pravila sudskih, odnosno disciplinskih postupaka protiv njih sa ciljem
da im se obezbjedi adekvatna pravna zaštita. Određuje uslove radnog angažovanja
zarobljenika kao i pravila o neposrednom repatriranju i smještaju u neutralnoj zemlji
zarobljenih ranjenika i bolesnika kao i uslove prestanka zarobljeništva. Teške povrede
konvencije djelom su zajedničke sa ostalim Ženevskim konvencijama iz 1949. godine a
dijelom su specifične.

Teškim povredama Konvencije smatraju se sljedeća djela ako su ona izvršena protiv
lica ili dobara koje štiti Konvencija: (1) namjerno ubistvo, (2) mučenje ili nečovječno
postupanje, podrazumevajući tu i biološke eksperimente, (3) namjerno prouzrokovanje velikih
patnji ili nanošenje ozbiljnih povreda tijelu i zdravlju, (4) prisiljavanje ratnog zarobljenika da
služi u oružanim snagama neprijateljske sile, lišavanje prava zarobljenika da bude redovno i
nepristrasno suđen prema odredbama ove Konvencije53.

Kazne koje su predviđene za kršenje međunarodnog humanitarnog prava variraju od

države do države i od samo počinjenog djela. Kazne su se kroz određeno vrijeme mijenjale i
prilagođavale pravilima i pravima koje je vrijeme nalagalo. Uglavnom, kazne koje se izriču
zbog ratnih zločina u današnjem svijetu su kazne zatvorom od po nekoliko godina pa do
doživotne kazne, kao i novčana kazna za niže kazne54. No, nekada je postojala i smrtna kazna.
Ona se danas smatra najsvirepijom kaznom nad čovjekom. Danas ona postoji u nekim
zemljama, ali nije tako raširena.

U našoj državi, BiH, smrtna kazna je bila prisutna sve do 1998. nakon čega je ukinuta.
Zanimljivo je da zadnji slučaj izricanja smrtne kazne jeste slučaj kojeg je izrekao Okružni
vojni sud u Sarajevu zbog ratnog zločinca Heraka. Herak je prvi srpski vojnik osuđen za
genocid i na smrtnu kaznu. On je nakon hapšenja priznao da je ubio više od 35 ljudi i silovao
desetke djevojaka, od kojih je neke lično ubio, većinom na području u to vrijeme okupirane
Vogošće. Međunarodno humanitarno pravo nalaže niz mjera koje je dužno poštovati svako
vojno lice:

53
Vidi: Bruno Vekarić, Specifičnosti tretmana ratnih zločina u međunarodnom i nacionalnom krivičnom pravu,
str. 57.
54
Vidi: https://www.paragraf.ba/dnevne-vijesti/11082016/11082016-vijest1.html

19
 1. S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili
nedozvoljeno propuštanje od strane Sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt, ili
dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj
vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije55;
2. Ratni zarobljenici imaju u svakoj prilici pravo na poštovanje njihove ličnosti i
njihove časti56;
3. Sila u čijoj su vlasti ratni zarobljenici dužna je da obezbjedi njihovo besplatno
izdržavanje i da im pruži besplatnu ljekarsku njegu koju zahtjeva njihovo
zdravstveno stanje57;
4. Sila koja drži ratne zarobljenike postupaće sa svima njima na isti način, bez
ikakve nepovoljne diskriminacije, zasnovane na rasi, narodnosti, vjeroispovesti,
političkom mišljenju ili drugim sličnim mjerilima58.

10. Zarobljenici u islamskom humanitarnom pravu

Islamsko humanitarno pravo u poređenju sa međunarodnim humanitarnim pravom,

svoje izvore crpi iz tradicionalnih islamskih izvora, Kur'ana i sunneta. Zarobljavanje ratnika u
islamskom humanitarnom pravu je dozvoljeno i legitimno po slovu Kur'ana. Allah u Kur'anu
kaže: Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobožce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih,
opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte59!

55
Vidi: Član 13 Treće ženevske konvencije iz 1949.
56
Vidi: Član 14 Treće ženevske konvencije iz 1949.
57
Vidi: Član 15 Treće ženevske konvencije iz 1949.
58
Vidi: Član 16 Treće ženevske konvencije iz 1949.
59
Kur'an, Et-Tevbe, 5.
 Zarobljenik u islamskom humanitarnom pravu se postaje tek nakon zakonitog rata
između dvije zaraćene strane. Kroz čitavu islamsku povijest zarobljenici su tretirani na jedan
od slijedećih načina. Ono što treba imati u vidu kroz čitanje ovog poglavlje jeste da nijedan
navedeni tretman prema zarobljeniku nije imperativ, nego ponuđena mogućnost koja se daje
na raspolaganje muslimanima. Neke od njih islamski učenjaci preferiraju na osnovu opće
koristi.

10.1 El- men i el-fida60

Kur'an spominje dva načina tretiranja zarobljenika, a to su el-men i el-fida koji se

spominju u ajetu: Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne
oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu
zahtjevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali
On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu
poginu...61

U ovom ajetu odnos prema zarobljeniku je ograničen samo na dvije mogućnosti, ili da
ih oslobodimo bez ikakve naknade ili da zahtjevamo razmjenu zarobljenika ili određenu
naknadu u vidu novca ili ispomoći muslimanima u odnosu na njegovu, zarobljenikovu,
sposobnost, kao što je sposobnost opismenjavanja. Ovdje se također pokazuje plemenitost i
samilost islama prema nemuslimanima i dokaz da muslimanima nije cilj ubijanje neprijatelja,
već njegovo oslabljenje energije koju ima protiv islama..

10.2 Ubijanje zarobljenika

Prema većini islamskih učenjaka – šafije, hanbelije, džeferije, zahirije, politički

autoritet ima pravo na nekoliko opcija: pogubljenje (zarobljenika), porobljavanje, el-men i el-
fida. Prema malikijama, opcije koje imam može izabrati jesu: pogubljenje, porobljavanje,
men, fida i plaćanje džizije62.

Grupa ashaba i tabi'ina kao što su: Ali b. Ebi Talib, Hasan el-Basri, Hammad b. Ebi
Sulejman, Muhammed b. Sirin, Mudžahid b. Džebr, Abdulmalik b. Abdulaziz, Ata b. Ebi

60
Riječ el-menn znači oslobađanje zarobljenika u ime Allaha kako bismo pridobili njegovo srce i omilili islam,
jer smo ga oslobodili bez ikakve naknade. Riječ el-fida znači ponuditi u razmjenu zarobljenike za isti broj njima
sličnih, ili za veći ili manji broj, a sve kako nalaže opći interes. Možda jedan zarobljenik od njih ima posebnu
vrijednost pa se može zamijeniti za jednog ili više naših zarobljenika kod njih, a može biti i obratno. Vidi: Jusuf
el-Karadavi, Džihad vrste i implikacije, (Sarajevo: El-Kalem, 2013.), str. 516.
61
Kur'an, Muhammed, 4.
62
Jusuf el-Karadavi, Fikhul džihad, str. 962.

21
Rebaha i Ebu Ubejd b. Selam, su bili protiv ubijanja zarobljenika 63. Prema mišljenju
Imadudina Ismaila b. Omera b. Kesira, poglavar islamske države ima pravo da izabere samo
dvije opcije, el-men i el-fida. Nije mu dozvoljeno ubijanje 64. Ibn Rušd također spominje da
„jedan broj učenjaka je zabranjivao ubijanje ratnih zarobljenika65.“ Zanimljiva je činjenica da
u islamu nigdje nećemo naći imperativ ubijanja zarobljenika, niti njihovog porobljavanja, ali
mnogo puta nalazimo da Allah želi da se prema zarobljeniku lijepo ophodimo.

10.3. Odnos Poslanika, a.s., prema zarobljenicima

Sve Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, bitke i pohodi desili su se nakon hidžre u
toku deset godina. Imao je 27 bitaka. Neki autori navode da ih je bilo 25, neki 29, mada ima i
drugih mišljenja. On se lično borio u devet, a to su: Bedr, Uhud, Hendek, Kurejza, El-
Mustalak, Hajber, Oslobođenje Mekke, Hunejn i Et-Taif. Što se tiče vojnih pohoda bilo ih je
6066. U čitavom ovom ratnom periodu zabilježena su samo nekoliko slučajeva kada je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ubijanje zarobljenika. U Bici na Bedru od 70
zarobljenika ubijeni su samo jedan ili dva, shodno razilaženju historijskih izvora. Radi se o
Ukbi b. Ebu Mu'ajt i Nadru b. Harisu. Ibn Kesir spominje da je samo Ukbe b. Mu'ajt ubijen, a
da je Nadr b. Haris ubijen tokom bitke67. Bitno je napomenuti zbog čega je to Ukbe b. Mu'ajt
ubijen. Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, trebao i njemu ukazati milost ili ne? Ukbe
b. Mu'ajt je ubijen zbog zločina koje je neprestano činio prema muslimanima dugih 13
godina. Bio je vođa neprijateljstva prema muslimanima. Zajedno sa drugim neprijateljima.
Kod Kabe je vrijeđao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stavio mu je iznutricu od deve na
vrat dok je činio sedždu68.

U Bici na Uhudu zarobljen je Ebu 'Izz el-Džumehi. Bio je zarobljen prije toga u Bici
na Bedru, nakon čega su ga oslobodili pod uslovom da će prestati sa bogohulnom poezijom
koju je stalno citirao protiv muslimana, da neće ohrabrivati mnogobožce s tom poezijom i da
se neće priključiti borbi protiv muslimana. Ebu 'Izz el-Džumehi je pronevjerio dato obećanje,
pa kada je došao kao zarobljenik u Bici na Uhudu, muslimani su ga pogubili zbog njegovog
zločina i izdaje po naređenju Muhammeda, alejhi-s-selam69.
63
Muhammed Munir, Debates on the Rights of Prisoners of war in Islamic Law, str. 469.
64
Imadudin Ismail b. Omer b. Kesir, Tefsir el-Kur'an el-Azim, (Kairo: Metbe'at el-Menar, 1346. h.g.), 4:221.
65
Muhammed b. Ahmed b. Rušd, The Distinguished Jurist's Primer, 1:456.
66
Vidi: Ibn Kajjim el-Dževzijje, Zadu-l-me'ad, (Novi Pazar: Kelimeh, 2006.), 1:102.
67
Vidi: Ismail b. Omer b. Kesir, El-bidajeh ve-n-nihaje, (Beirut: Mektebet el-me'arif, 1966.), 3:35.
68
Alija Muhammed es-Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika, (Stichting Hidžra: Stichting Hidžra,
2017.), 1:188.
69
Vidi: Ebu Bekr Muhammed b. Ahmed es-Serahsi, Kitabu-l-mebsut, (Beirut: Dar Ihja el-Turath el-Arabi,
2002.), 10:26.
 U oslobađanju Mekke, Muhammed, alejhi-s-selam, pružio opći oprost svim
stanovnicima Mekke osim nekolicine njih. Kurejšije su čekali Muhammeda, alejhi-s-selam
okupljeni oko Kabe čekajući šta će im on to presuditi. Poslanik, alejhi-s-selam, uprkos svim
nedaćama koje je zadobio od njih, oprašta im i nudi im zaštitu. On, alejhi-s-selam, ih je
upitao: „Šta mislite šta ću danas uraditi s vama“? Rekoše: „Učinit ćeš dobro, ti si plemeniti
brat, sin plemenitog brata!“ Pa im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Ja vas danas
neću koriti. Neka vam Allah oprosti70!“ Svima je proglasio opći oprost osim nekoliko ljudi
koje je Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, izdvojio. Hafiz Ibn Hadžer kaže: „Iz različitih
predaja uspio sam sakupiti njihova imena. To su: Abdul-Uzza b. Hatal, Abdullah b. Sa'd b.
Ebu Sereh, Ikrime b. Ebu Džehl, El-Huvejris b. Nukajjid, Mukis. b. Hubaba, Hebbar b. El-
Esved, Furteni, Kurejba, Sara, oslobođena robinja porodice Abdul-Muttalib. Ebu Ma'šer
navodi da je među onima koji su osuđeni na smrt bio i Haris b. Talal el-Huza'i, a El-Hakim
navodi da su bili još i Ka'b b. Zuhejr, Vahšij b. Harb i Hind b. Utbe71.“

Neki od njih su pobijeni, a neki su primili islam i došli Poslaniku, sallalahu alejhi ve
sellem, kao pokajnici i on im je oprostio te su kasnije bili dobri muslimani. Svi pomenuti su
osuđeni za ratne zločine nad muslimanima. Međutim, od svih pomenutih samo jedna osoba je
ubijena, a to je Abdul-Uzza b. Hatal. On je prihvatio islam i bio od ashaba Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medini. Poslan je da sakupi zekat od određenog
plemena. Poslanik, alejhi-s-selam mu je poslao i pomoćnika da ga služi. Abdul-Uzza ga je
ubio pod izgovorom da mu je loše kuhao hranu. Nakon toga se vratio u Meku, odrekao se
islama, otišao sa zekatom koji je sakupio i od toga sebi kupio dvije robinje koje su pjevale
bogohulne pjesme protiv islama i muslimana. Otvorio je novi front animozitetskih odnosa
protiv muslimana. Kada je doveden do Poslanika, sallalalhu alejhi ve sellem, nije se nimalo
odrekao mržnje koju je nosio prema islamu, već ju je samo potvrđivao i nije želio da se
pokaje za svoja nedjela72.

Iz gore navedenih historijskih događaja jasno se da zaključiti da pogubljenje ratnih

zarobljenika nikada nije bila ustaljena, fiksirana i jedina praksa koju je Posalnik, sallallahu
alejhi ve sellem, prakticirao. Sve navedene ličnosti koje su osuđene na smrtnu kaznu, osuđene
su zbog teških ratnih zločina koje su činili nad Muhammedom, alejhi-s-selam, i njegovim
ashabima. Dakle, ubijali su se samo ratni zločinci.

Alija Muhammed es-Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika, (Stichting Hidžra: Džemat Hidžra –
70

Holandija, 2017.), 2:345.

71
72
Muhammed Muinir, Debates on the Rights of Prisoners of War in Islamic Law, str. 472-473.

23
 Ibn Rušd zastupa stav da nije dozvoljeno ubijanje zarobljenika, također, navodi od
Hasana b. Muhammeda et-Temimija da je na tome konsezus ashaba 73. Imam Kurtubi,
rahimehullah, u svome tefsiru navodi: „Imam Es-Sevri prenosi od Džurejdža a on od Dahaka
da je kazao: „Ajet: Ubijajte mnogobožce gdje god ih nađete(...), dokinut je ajetom: (...)
poslije, ili ih velikodušno ropstva oslobodite ili otkupninu zahtjevajte. Također, prenosi Ibn
Mubarek od Džurejdža a on od Ata'a da je kazao: (...) poslije, ili ih velikodušno ropstva
oslobodite ili otkupninu zahtjevajte (...) znači nevjernik se ne ubija nego mu se oprašta ili se
traži otkupnina za njegovo oslobođenje. Rekao je El-Eš'as: 'Hasan je prezirao ubijanje
zarobljenika i učio bi ajet: (...) poslije, ili ih velikodušno ropstva oslobodite ili otkupninu
zahtjevajte (...)“' 74

Drugom stavu dajemo prednost zbog njegove razložnosti i kompatibilnosti sa općim

kur'anskim i sunnetskim načelima. Ako analiziramo siru Allahovog Poslanika, sallallahu
alejhi ve sellem, vidjet ćemo da se niučemu ne razlikuje niti je kontradiktorna stavu o
dobrovoljnom oslobađanju ili oslobađanju uz otkup. Poslanik, alejhi-s-selam je i sam to radio
u svakoj bici, s tim da bi razlikovao ratne zločince, obične ratnike i civile. U svim gore
navedenim primjerima, u kojima su neki od nemuslimana poubijani, vidi se da su to bili
izričito teški ratni zločinci koji su počinili ratna nedjela koja zaslužuju kaznu, međutim, i
pored toga nekima od njih bi Poslanik, alejhi-s-selam, opraštao, sve u cilju ne bi li se
popravili i ostavili taj zločin. Bitno je, također, naglasiti da nijedan od pomenutih stavova ne
teži ka ubistvu ratnog zarobljenika, već jedan stav to daje na izbor, dočim drugi preferira el-
men i el-fida.

10.4. Porobljavanje ratnih zarobljenika

Nastanak sistema ropstva nije tačno preciziran. Historičar John Keegan spominje da
niko ne zna kako i kada, ropstvo i trgovina robovima, je počela, ali nagađa se da je to
vjerovatno bio uobičajen dio društvenog poretka za rane stepske narode tokom drugog
stoljeća p.n.e75. Prva decenija islama, koja je prošla bez ratova, pokazala je islamski stav
prema robovima. Ebu Bekr, radijallahu anhu, jedan od najuglednijih i najbogatijih muslimana,
stavio je svoj imetak na raspolaganje robovima. Kada se desio nama poznati slučaj sa
Bilalom, radijallahu anhu. Nije oklijevao da se Bilal oslobodi iz kandži nasilnika. S ovim
vidimo da ropstvo koje poznajemo nije bilo prisutno u muslimanskim krugovima.
73
Vidi: Muhammed b. Ahnmed b. Rušd, Bidajetu-l-mudžtehid ve nihajetu-l-muktesid, (Bejrut: Dar Ibn Hazm,
1995.), str. 738
74
Muhammed b. Ahmed el-Kurtubi, El-Džamiu liahkami-l-Kur'an, (Bejrut: Er-Risala, 2006.), 19/235-236.
75
John Keegan, A History of Warfare, (New York: Random House, 1993.), 166-67.
 Ropstvo je prošlo kroz mnogo momenata u historiji. Neki čak tvrde da nastanak
čovjeka nije puno mlađi od nastanka ropstva. Najstariji zakonik koji svijet poznaje jeste
Hamurabijev ili kako neki kažu Babilonski zakonik. Taj zakonik društvo dijeli na tri
kategorije: muškenum (visoko sveštenstvo, dvorski činovnici), avilum (slobodne ljude), koji
se nalaze pod zaštitom zakona i vardum (robove), koji se kao i stoka smatraju imovinom na
raspolaganju gospodara. Smatra se da je ovaj zakonik napisan 1780. godine p.n.e. Radi se,
dakle, o dugoj historiji ropstva. Ako uzmemo u obzir da je to jedina faktografija o ropstvu u
to vrijeme, onda ćemo zasigurno doći i do zaključka da je ropstvo postojalo i mnogo ranije.
Islam je ukinuo sve vrste ropstva kao što su: dužničko ropstvo, ropstvo kidnapovanjem, bijelo
roblje, slobodni pristanak na ropstvo itd.

Ukinuo je sve načine porobljavanja osim jednog – putem rata, a u isto vrijeme dao je
mnogo izlaza iz ropstva zbog određenih prekršaja kao što su: iskup za prekid posta intimnim
odnosom tokom mjeseca ramazana, nehotično ubistvo muslimana, kada se počini zihar76, ako
se ne ispuni zakletva... Također, postoje i drugi načini kao što su: mukateba u kojem rob i
gospodar pregovaraju o cijeni slobode. Ponuđeni ugovor o iskupu iz ropstava gospodar je
obavezan prihvatiti po slovu Kur'ana, a rob ako je u mogućnosti da isplati vlasniku imetak za
svoju slobodu automatski postaje slobodan. Ukoliko prihvati islam oslobodićese. Robinja koja
se uda za svoga vlasnika postaje slobodna. Mnogo je načina kako se otkupiti iz ropstva, a
samo jedan način porobljavanja.

Odnos prema robu je uzdignut na jako visok standard, gotovo ga poistovjetivši sa

slobodnim čovjekom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je jasna pravila kako postupati
sa robovima, šta od njih tražiti, a šta ne. Vlasnik roba je ograničen prema robu. Kao što
vlasnik ima svoja prava kod roba, tako i rob ima svoja prava kod vlasnika. Formalno nije
moguće napraviti razliku između roba i slobodnoga čovjeka, jer isto se odijevaju i hrane. Sam
propis porobljavanja spada u kategoriju dozvoljenog, što nam omogućuje fleksibilnost.
Kur'anski i hadiski tekstovi jasno ukazuju da Allah i Njegov Poslanik preferiraju oslobađanje
robova. Niti jedan ajet ne ukazuje da je poželjno porobiti čovjeka. Allah u Kur'anu kaže: A šta
ti misliš kako se na blagodatima može zahvalan biti? – roba ropstva osloboditi77.

76
Zilrar je predislamski običaj za puštanje žene, riječima kojima se žena poistovjećuje sa dijelom tijela nekih od
najbližih mu ženskih osoba po srodstvu, s kojima ne može stupiti u brak. Takvi izrazi nisu svojstveni našem
govornom području i kao takvi gotovo su isključivo vezani za arapski jezik. Jedan od njih bi u prijevodu glasio:
"Ti si meni (tj. zabranjena) kao leđa moje majke!" Vidi: Ebu Bekr Džafer el-Džezairi, Put pravog muslimanima,
(Zenica: Organizacija aktivne islamske omladine, 2000.), 2/153.
77
Kur'an, El-Beled, 12-13.

25
 Po islamskom učenju, u ratnim situacijama, sve se bazira na tome kako neprijatelj
odlučuje tretirati muslimanske zarobljenike. Kako smo kazali nijedan ajet ne podstiče na
porobljavanje, naprotiv, Kur'an spominje samo el-men i el-fida kao pretendirajući izbor.
Znači, kada se uzmu ratni zarobljenici, velikodušno ih pustamo ili prihvatamo otkupninu u
zamjenu da ih pustimo. Doista je fascinantno da u Kur'anu nema niti jednog mjesta koje
podstiče ropstvo bilo koje vrste, a s druge strane naći ćemo na hiljade hadisa koji podstiče na
oslobađanje robova. Ne samo da postoji veliki broj vjerodostojnih hadisa, već i onih koji su
slabi i izmišljeni, čime možemo primjetiti da su arapi izuzetno voljeli oslobađanje robova.
Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao:
„Oslobađajte robove, hranite gladne i posjećujte bolesne78!“

Pogledamo li praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stičemo dojam da su se on i

njegovi ashabi, naprosto, natjecali u oslobađanju robova. Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, oslobodio je 63 roba; njegova supruga Aiša oslobodila je 67 robova; njegov amidža Abbas
oslobodio je 70 robova; Abdullah b. Omer je podario slobodu 1000 robova; zapanjujući je primjer
Abdurrahmana b. A'ufa koji je prvo kupio 30 hiljada robova, a potom ih sve oslobodio 79.

Zaključak je, a Allah najbolje zna, ropstvo se ukida tek kad nemuslimani prestanu
uzimati muslimane kao robove jer su oni i začetnici ropstva, a ne islam. To je kur'anski
princip uzvraćanja istom mjerom koji se spominje u ajetu: Ako hoćete da na nepravdu
uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je,
doista, bolje za strpljive 80. Tada bi ropstvo bez sumnje bilo ukinuto, jer u Kur'anu nema
naredbe da ratne zarobljenike izričito porobljavamo, a naređeno da na nepravdu uzvratimo
istom mjerom. Ne možemo a da ne prednjačimo nemuslimanima u abolizaciji ili bilo kakvoj
humanosti koja u islamu ima legitimitet. Porobljavanje u današnjem vremenu, nakon
abolizacije, savremeni učenjaci kao što je Jusuf el-Karadavi, Sejjid Qutb, Ebu 'Ala el-
Mevdudi i dr. smatraju zabranjenim, naprosto iz razloga što islam se zalaže za slobodu
čovjeka, a ne porobljavanje i na osnovu islamskog principa, uzvraćanje istom mjerom.

10.5. Stav koji preferiramo

Nakon navedenih stavova o postupanju sa ratnim zarobljenicima dajemo prednost

prvom postupku tj. el-men i el-fida, iz slijedećih razloga:

78
Buhari, Sahih, Kitabu-l-džihad ve-s-sijer, 193.
79
Vidi: Ebu 'Ala el-Mevdudi, Ljudska prava u islamu, (Bugojno: Islamsko vijeće Europe i Univerziteta Kralj
Abdul-Aziz, 2015.), str. 32-33.
80
Kur'an, En-Nahl, 126.
 1. Allah u Kur'anu daje samo dva izbora prema ratnim zarobljenicima: el-men
i el-fida. Uzvišeni u Kur'anu kaže: Kada se u borbi s nevjernicima sretnete
po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili
ih velikodušno sužanjstva/ropstva oslobodite ili otkupninu zahtjevajte, sve
dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio,
ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih
koji na Allahovu putu poginu...81
2. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je preferirao el-mnn i el-fida. To
potvrđuju njegove bitke, u kojima ih je stalno koristio, a gotovo nikada ili
rijetko je koristio druge opcije;
3. Islam je otvorio vrata izbora, što uveliko omogućuje univerzalnost. Tako
da kada bismo stalno koristili samo jednu relaciju prema zarobljenicima,
npr. samo el-men, ne bismo bili griješni kod Gospodara zbog toga, jer
nijedan od navedenih odnosa prema zarobljeniku nije izričito naređen;
4. Islam preferira humanost i uzvraćanje istom mjerom, pa ako neprijatelji
islama žele da budu humaniji od muslimana, muslimani treba da budu više
spremni da prihvate humanost od njih.

10.6. Poštivanje zarobljenika

Ratni zarobljenici ne smiju biti ugnjetavani i ponižavani. Islamsko humanitarno pravo

ima mnogo veću historijsku pozadinu od međunarodnog humanitarnog prava, što daje
ogromnu prednost i superiornost nad međunarodnim humanitarnim pravom. Međunarodno
humanitarno pravo je samo skup zakona, mrtva riječ ispisana na jednom fragmentu. Da
islamsko humanitarno pravo ne bi bilo puka utopija Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
poziva sve ljude, čitavo čovječanstvo, na ujedinjenje da nema drugog boga osim Allaha. Ova
formula je iznjedrila generaciju koja je bez prigovora prihvatala zakone. S druge strane
međunarodno humanitarno pravo postoji od 1863. god. pa sve do danas, ali u praksi svako
ima svoje poimanje međunarodnog humanitarnog prava, svaka politika ga prihvata ili
odbacuje. Najbolji današnji primjer javnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava jesu
muslimani Ujgura koji su potčinjeni raznim torturama od strane Kine. Ništa značajno nije
učinjeno u borbi protiv torture nad muslimanima Ujgura. Zbog čega? Odgovor je jednostavan.
Zakon jačeg još uvijek je prisutan. Kada bi neko uputio prijetnju Kini uslijedile bi sankcije
koje bi opteretile čitavu državu.
81
Kur'an, Et-Tevbe, 5.

27
 Niz smjernica, zakona i pravila ponašanja Allah je objavio preko svoga Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, kako treba postupati sa zarobljenikom. Ovdje se ogleda milost
islama. Mučenja, izgladnjivanje, sramoćenje zarobljenika je zabranjeno po islamu. Svako ima
prava pa makar se radilo o neprijatelju islama, ratniku. Set propisa o poštivanju zarobljenika
je propisan Kur'anom i hadisom, a oni su slijedeći:

1. Humano postupanje prema zarobljenicima; Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, je oporučio da se robovima čini dobročinstvo, u više hadisa, čak je to bilo
među posljednjim njegovim oporukama. On, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
„Čuvajte namaz i pazite na one koji su u vašem vlasništvu82.“;
2. Poštovanje digniteta; Sumama b. Esal kao zarobljenik pao je u muslimanske
ruke. Doveli su ga Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: „Lijepo
prema njemu postupajte83!“;
3. Izdržavanje i ljekarska njega; Sumami b. Esalu Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, pružio je pomoć i hranu. Analogno ovom ako je dozvoljena hrana, a ona
pomaže u održavanju života, musliman je dužan da da lijekove koji su u istoj mjeri
neophodni za život. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, svojim ashabima, u
ophođenju prema njemu, je kazao: „Skupite hranu koju imate pa mu je pošaljite!ʼ
Stalno su mu donosili mlijeko Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, deve
muzare. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ga je u islam. Ovaj je odbio i
rekao mu: ʻAko želiš otkupninu, traži što želiš od imovine.ʼ Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, pomilovao ga je i oslobodio bez otkupnine. To je bio jedan od
uzroka njegovog prelaska na islam84.“';
4. Jednakopravnost u tretiranju ratnih zarobljenika; Sve gore navedene predaje
ukazuju da islam ne gleda na različitost u nacionalnosti, religiji, boji kože, čak što
više, zarobljenici, zimmije, koji bi bili zarobljeni u neislamskim državama, imaju
pravo kod muslimanima da ih oslobode bez obzira na njihovu drugačiju religijsku
opredjeljenost. Ovdje ćemo navesti jedan praktičan primjer, a radi se o stavu Ibn
Tejmijje prema zimmijama koji su bili u zarobljeništvu kod Tatara. Ibn Tejmijje,
rahimehullah, u svome djelu Mežmu'u-l-fetava navodi ovaj događaj, pa kaže: „Svi
kršćani znaju da sam se zauzimao za oslobođenje zarobljenika kod Tatara i
oslobodio ih je Gazan i Katlošah. Razgovarao sam sa zapovjednikom o njima i on
82
Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsir Ibn Kesir, (Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 2002.), str.
1508.
83
Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, (Sarajevo: Bookline d.o.o., 2008.), str. 472.
84
Ibid.
 je dozvolio oslobađanje muslimana. Rekao mi je: 'Mi imamo u zarobljeništvu i
kršćane koje smo zarobili u Jerusalemu; oni neće biti oslobođeni.' Rekao sam mu:
'Svi zarobljenici koji se nalaze kod tebe u zarobljništvu, pa i Jevreji i kršćani su
naši štićenici i imaju punu slobodu kod nas. Zato nećemo ostaviti nijednog našeg
zarobljenog – ni muslimana ni nemuslimana.' Tako smo oslobodili zarobljenike
kršćane koliko je Allah htio. To je naše djelo i naše dobročinstvo, a kod Allaha je
naknada85.“'

11. Zaključak

Nakon izložene teme uvidjeli smo da je islam vjera milosti, pravde i tolerancije.
Superiornost islamskog humanitarnog prava nad međunarodnim humanitarnim pravom ogleda
se u: nastanku, izvorima, odnosu prema civilima, flori i fauni.

Historijski fakti nam ukazuju da je islamsko humanitarno pravo nastalo prije

međunarodnog humanitarnog prava na 1239 god. što je ogroman period. Gotovo punih
trinaest stoljeća! Islamsko humanitarno pravo nastaje 624. god. jer su tada objavljeni prvi ajeti
o ratu. Allah nije dopustio da u ratu muslimani postupe po običaju ratovanja arapa, već im
objavljuje kako će se ponašati na bojnom polju od samog počeka rata.

Iako je međunarono humanitano pravo svojom definicijom zaštitilo civile, islamsko

humanitarno pravo ističe se time što svakog civila spominje poimenice. Međutim, za svakog
civila vrijedi pravilo da ne učestvuje na bilo koji način u ratovanju. Islamsko humanitarno
pravo u ovom segmentu se ističe što od početka rata donosi zakone o postupanju prema
civilima i što nije napravilo razliku između međunarodnog i nemeđenurodnog sukoba – svaki
sukob morao je poštivati zakone islamskog humanitarnog prava.

85
Jusuf el-Karadavi, Džihad vrste i implikacije, (Sarajevo: El-Kalem, 2013.), str. 552.

29
 Bez obzira što su životinje u današnjem svijetu po statusu vrijednosti gotovo
izjednačene sa čovjekom, ipak, međunarodno humanitarno pravo je tu zakazalo, jer gotovo da
nema niti jednog člana iz kojeg bi ratni borac mogao zaključiti da je ubijanje žiotinja u ratu
zabranjeno, dočim, islamski pravnici su još davno raspravljali da li se smije ubiti mala,
sićušna pčela. Do te mjere se islamsko humanitarno pravo razvijalo.

Molim Allaha da ovaj rad bude od koristi meni i svima onima koji ga budu koristili.

12. Literatura

Knjige:
1. Abdulhamid Mahmud Tuhmaz (2004): Hanefijski fikh, Sarajevo: El-Kelimeh.
2. Abdullah b. Ahmed b. Kudama (1994) El-kafi, Beirut: Daru-l-kutub el-ilmije.
3. Abdullah b.Ahmed b. Kudama (1984): El-Mugni, Beirut: Dara-l-fikr
4. Alija Muhammed es-Sallabi (2015): Ebu Bekr es-Sidik – Život i djelo prvog
halife, Stichting hidžra: Stichting hidžra.
5. Alija Muhammed es-Sallabi (2017): Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika,
Stichting: Džemat Hidžra – Holandija.

6. Ebu 'Ala El-Mevdudi (2015): Ljudska prava u islamu, Bugojno: Islamsko

vijeće Europe i Univeziteta Kralj Abdul-Aziz.
7. Ebu Bekr Muhammed b. Ahmed es-Serahsi (2002): Kitabu-l-mebsut, Beirut:
Dar Ihja el-Turath el-Arabi.
8. Eeqbal Hasshim (2010): Elementary education and motivation in islam,
Amherst: Cambria Press.
 9. Fevzi Ossedik (2011): Uvod u međunarodno humanitarno pravo, Sarajevo:
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.

10. Ibn Kajjim el-Dževzijje(2006): Zadu-l-me'ad, Novi Pazar: Kelimeh.

11. Ibn Madže(2000): Sunen Ibn Madže, Beirut: Dara-l-fikr.
12. Ibn Tejmijje (2004): Medžmu'ul fetava, Medina: Hadimul haramejni-š-šerefejn
li-melikil fahd.
13. Ismail b. Omer b. Kesir (1966): El-bidajeh ve-n-nihaje, Beirut: Mektebet el-
me'arif.
14. Ismail b. Omer b. Kesir (1997): Tefsir el-Kur'an el-Azim, Rijad: Daru-t-tajjib.
15. Iwansyah H.(2018): Islam and the Provisions of War, Lampung: Al-'Adalah.
16. Jahja b. Šeref en-Nevevi (2017): Rijadu-s-salihin, Sarajevo: Udruženje
„Orijent“ Sarajevo.
17. John Keegan(1993): A History of Warfare, New York: Random House.
18. Jusuf el-Karadavi (2009): Fikhul džihad, Kairo: Mektebetu-l-vehbe.
19. Jusuf el-Karadavi (2013): Džihad vrste i implikacije, Sarajevo: El-Kalem.

20. Kasani (2003): Bedaiu-s-anai, Beirut: Daru-l-kutubi el-ilmijje.

21. Mahassani (1972): El-kanun ve-l-alakat ed-devlije fi-l- islam, Beirut: Dara-l-
ilm.
22. Malik b. Enes (2008): Muvetta, Travnik: Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik.
23. Mensur b. Junus el-Buhuti (1983): Keššafu-l-kina'i, Beirut: El-Mezre'atu
bianjetu-l-iman.
24. Muftić T. (2004): Arapsko-bosanski rječnik, Sarajevo: El-Kalem.

25. Muhammed b. Ahmed b. Rušd (2002): The Distinguished Jurists Primer,

Reading: Garnet.
26. Muhammed b. Ahmed el-Kurtubi (2006): El-Džamiu liahkami-l-Kur'an,
Beirut: Er-Risala.
27. Muhammed b. Ahmed el-Kurtubi (2013): Tefsir imama Kurtubija, Sarajevo:
Bookline.
28. Muhammed b. Ali eš-Ševkani (1948): Es-sejlu-l-džerrar, (Beirut: Dara-l-kutub
el-ilmijjah.
29. Muhammed b. Idris eš-Šafi (1973): El-Umm, Beirut: Daru-l-me'arif.

31
 30. Muhammed b. Ismail es-Sana'ani (2006): Subulu-s-selam, Rijad: Mektebetul
me'arif li nešri ve-t-tevz'i.
31. Muhammed Nesib er-Rifai (2002): Tefsir Ibn Kesir, Sarajevo: Visoki saudijski
komitet za pomoć BiH.

32. Muhmammed b. Jezid b. Madže (2000): Sunen Ibn Madže, Beirut: Dara-l-fikr.
33. Sejjid Sabik (2008): Fikhus-sunne, Sarajevo: Bookline d.o.o.
34. Topoljak S. (2020): Humanitarno – ratno pravo u islamu, Bihać: Islamski
pedagoški fakultet u Bihaću.
35. Vekarić B. (2016): Specifičnosti tretmana ratnih zločina u međunararodnom i
nacionalnom krivičnom pravu, Beograd: Pravni fakultet Univerziteta Union u Beogradu.

Zbornici:
1. Muhammad Munir (ur.) (2010). Debates on the Right of Prisoners of War in Islamic
Law, Wiltshire: Dar Al-Andalus.
2. Škrbić, A. (ur.) (2014). Međunarodno humanitarno pravo: historijska pozadina, izvori
i osnovna pravila, Travnik: Univerzitet u Travniku, Pravni fakultet.

Časopisi:
1. Jérôme de Hemptinne (2017). The protection of animals during warfare. Cambridge
University Press, 10: 272-273.
Linkovi:
1. 24 sata: https://express.24sata.hr/life/najlude-upotrebe-zivotinja-u-ratu-od-ratnih-
slonova-do-protutenskovskih-pasa-3491
2. Faktor.ba: https://www.faktor.ba/vijest/zadnju-smrtnu-kaznu-u-bih-izrekao-okruzni-
vojni-sud-u-sarajevu-ratni-zlocinci-damjanovic-i-herak-nikada-nisu-pogubljeni-
267530
3. Paragraf.ba: https://www.paragraf.ba/dnevne-vijesti/11082016/11082016-vijest1.html