1.

Definisanje općih pojmova (moral, pravda, pravednost)

Iako se radi o često korištenim pojmovima (moral, pravda, pravednost), smatrao sam
da prije detaljnije analize teme eseja potrebno je njihovo određenje. Dakako, ovi
pojmovi se vrlo često koriste i u svakodnevnom („kolokvijalnom“) govoru, ali
predstavljaju istovremeno i jednu od temeljnih odrednica filozofskih razmatranja.

Moral se (kao jedna od središnjih tema filozofskih razmatranja) ne možemo definirati

jednostrano („iz jednog kuta gledanja“). Pojam morala moramo posmatrati kao
dvostruku kategoriju. Postoji izvanjski (objektivni, društveni) i unutarnji (subjektivni,
osobni) moral. Pri čemu ove dvije kategorije morala mogu biti u potpunom skladu, ali
i u sukobu.

Moral kao objektivna kategorija „skup je nepisanih pravila i običaja koji određuju
međuljuske odnose, načine ponašanja i određeni oblik života u nekoj društvenoj
zajednici, i to prije svega s obzirom na pitanja <dobra<, <zla<. „ 1

Moral kao objektivna kategorija je od nekog društva pojedincu nametnuti model

društveno prihvatljivog ponašanja u tom društvu koje ga je nametnulo. Kao takav
predstvalja skup običaja, navika, normi određenog društva. Primjera radi, gotovo u
većini društava svijeta je uvrijeđeno da je amoralno i neprihvatljivo za ženino
dostojanstvo vršenje cirkumcizije („obrezivanja“), međutim nažalost postoje društva u
kojima je to moralno i potrebno za raditi. Vjerujući čak da će obrezane djevojke biti
moralnije. „Većina ljudi u Eritreji misle da ako je djevojka obrezana da će ona izrasti
u dobru djevojku; da neće donijeti sramotu svojoj porodici i da će se dobro udati. Ako
se djevojka ne obreže, oni misle da će kad naraste biti djevojka koja misli samo na
seks te koja neće biti zadovoljna s jednim čovjekom„2

Ne postoji skup običaja, navika, normi koji su općeprihvaćeni u svim društvima

svijeta. Nema jedinstvenog morala, svako društvo ga određuje samo za sebe. Ono što

1
Boris Kalin, „Povijest filozofije- s odabranim tekstovima“, (Zagreb: Školska knjiga, 2004.) str. 49
1
Page

2
http://depo.ba/clanak/129042/pakao-zenskog-obrezivnja-ako-djevojka-nije-obrezana-kad-naraste-bit-ce-
drolja (članak od 10.04.15, 18:06h)
 je karakteristično za gotovo sve suvremene vrste morala je poštivanje dostojanstva
pojedinca. Pri čemu, nažalost, ni to nije pravilo u svim društvima svijeta.

Pri tome, moral je promjenjljiva kategorija unutar jednog društva, on zavisi od

povijesnih razdobolja pojedinih društava, uvjeta života tih društava, trenutnih interesa
i naravno njihovog običaja i tradicije.

S druge strane, postoji moral koji egzistira u čovjekovoj svijesti i savjesti. To je

čovjekovo prihvaćanje ili neprihvaćanje određenih normi međuljudskih odnosa i
predstavlja moral kao subjektivnu kategoriju.

Pravda je „zakonom i običajima utemeljeno stanje u kojem svatko čuva ili dobiva
materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga“. 3

Pravda je jedan od osnovnih pojmova našeg duhovnog bića. Vjerovala osoba u Boga
ili nevjerovala, neovisno od političkog uvjerenja, poziva na pravdu. Većina subjekata
želi ili makar želi pružiti prikaz da se zalaže za pravdu. S toga je i jasno zašto je i ovaj
pojam, baš kao i ranije navedeni pojam morala, predmet interesovanja mnogobrojnih
mislilaca različitih usmjerenja i uvjerenja, a napose onih orijentiranih ka filozofiji.
U južnoslavenskim jezicima, pravda se nerijetko koristi i kao sinonim za pravednost.
Rječnik govori kako je „pravednost svojstvo ili postupak onoga koji je pravedan“4
Pod idejom jednakosti ubrajamo i pravdu i pravednost, no pravda polazi od općeg
načela prema pojedinom slučaju, dok je polazna točka pravednosti individualan slučaj
i njegova narav („svojstvo ili postupak onoga koji je pravedan“).
U većini jezika etimologija riječi koja odgovara riječi pravedno stoji u vezi s
pozitivnim pravom ili autoritativnim običajem. Tako primjera radi Iustum (pravedno)
je jedan oblik riječi Iussum, što znači ‘ono što je naređeno’. Također je i riječ Ius
istoga podrijetla.
2
Page

3
„Hrvatski enciklopedijski rječnik“ (Zagreb: Novi Liber i EPH, 2004.)
4
Ibidem
 2. Teorije o pojmovima- Antičko razdoblje

Pojmovi u koje analiziram u tekstu su predmet brojnih pravnih, filozofskih, religijskih

i drugih mislilaca. „Pravednost definirana kao posebna krepost vuče svoje korijene
još iz najranijih vremena: tako nailazimo na legende o ≪pravednom starješini unutar
plemena≫ ili ≪o pravednim kraljevima koji božanskom providnošću i nadahnućem
vode svoj narod≫.“5

U razdoblju antičke filozofije pojam pravednosti se konkretizira, daje se jasna

definicija ovog pojma. Antički filozofi isticali su tezu kako je pravednost nerazdvojiva
od prava. Tako da svako analiziranje ovih pojmova mora početi s najvećim antički
misliocima.

2.1 Sokrat

Vjerovatno najdraže trik pitanje profesora filozofije u srednjoj školi je „Nabroji mi

koje je Sokrat napisao“. Međutim, Sokrat nije pisao, te je svoje filozofsko djelovanje
vršio vodeći brojne dijaloge odgovarajući i na najsloženija pitanja atenskih građana.
Zahvaljujući njegovim učenicima Platonu i Ksenofontu, ljudski rod nije ostao
uskračen za jednog od najvećih mislilaca u antičke filozofske misli. Sokrat je za svoje
vrijeme bio progresivan. Nastojao je razgovorima, koristeći se indukativnim
postupkom, odgajati građane Atene. Upravo je on obrazovao ljude o pojmovima
pravednosti, prijateljstva, dobra i zla, ističući kako je znanje najveća čovjekova vrlina.
Smatrao je kako samo čovjek koji posjeduje znanje dobar čovjek. Ukoliko se vratimo
na definiciju morala da predstavlja „..načine ponašanja i određeni oblik života u nekoj
društvenoj zajednici, i to prije svega s obzirom na pitanja <dobra<, <zla<“ možemo
zaključiti da prema njegovom razmišljanju neophodan uvjet za biti moralna osoba je
posjedovanje znanja. Vrline koje bi trebale činiti načine ponašanja i oblik života po
Sokratu su: umjerenost, razboritost, samosavladavanje, usavršavanje i poštivanje
zakonitosti. Sokrat je legalista, on smatra kako u potpunosti treba sprovoditi načelo
poštivanja zakonitosti. Pravdu smatra korektivom društva i ljudskih zakona. Iako
3
Page

5
Laurenz Vuchetich, „Pravednost i pravičnost u Filozofiji prava“- stručni rad u „Pravnik- časopis za pravna i druga
pitanja“ , (41, 2 (85), 2007), str. 54
 pravda kao korektiv ljudskih zakona treba dominirati nad njima. To ljudima ne daje za
pravo da krše pozitivne pravne propise. Sokrat je pokazao dosljednost onome što je
naučavao, ne želeći povrijediti pozitivni pravni propis čak ni pod cijenu svog života.
Radije je popivši otrov oduzeo sebi život, nego prekršio svoj nauk. Praktična primjena
poštivanja zakonitosti čini ga nadmoćnim i osobom koja će vječno živjeti u filozofiji,
kao simbol dosljednosti.

Što se tiče njegovog otklona prema Bogu i prema antičkoj religiji, mogli bi reći da je
to međusobno suprostavljeno. Optužbe koje su mu stavljane na teret su da „ne vjeruje
u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež“. On je djelovao podijeljeno između
racionalističkog načela i priznavanja neke „više“ sile koju on naziva „daimonion“.
Prema Platonu „daimonion“ nadahnjuje Sokrata na pravedno činjenje, ali mu pritom
ne daje neki sadržajno određeni savjet. U Platonovoj „Apologiji“ zapisano je kako
Sokrat završava skromnom rečenicom : „Ali već je vrijeme da odlazim ---ja u smrt, a
vi u život. A tko od nas ide k boljem spasenju, to ne zna nitko osim boga.“

Ovo je svojevrsni pokazatelj koliko je Sokrat bio ispred svog vremena. Brojni autori s
pravom Sokrata uspoređuju s Isusom, napose ako Isusa ne promatramo samo s
pozicije apologete religijskog nauka, odnosno isključivo kao Sina Božijeg. Obojica su
snažni moralni likovi koji su zbog svojih postupaka postali žrtve nerazumnog i
indoktriniranog društva. I Isus i Sokrat su utjecali na veliki broj ljudi, obojica su imali
učenike, neprestano se susretali s ljudima, što je dokaz iznimnom bogatstvu njihova
duha. Jedan kontrirao farizejima, a drugi sofistima. Nisu bili opterečeni materijalnim i
život su proveli skromno. Bili su vođeni „višom silom“, doduše kod Isusa i jasno
određenom. Obojica su svoj nauk kao i „višu silu“ u koju su vjerovali posvjedočili u
životu.

2.2 Platon

Platon, Sokratov učenik i učitelj Aristotela, potomak je aristokratske atenske

obitelji, utemeljitelj je filozofije politike i jedan od najvećih filozofa. Hegel smatra
kako su Platonova djela jedno od najljepših nasljeđa starog doba. Platon se smatra
4

utemeljiteljem filozofije politike. Njegova škola u kojoj je podučavao mlade atenske

Page
 filozofe zvala se „Akademija“- slavna tradicija Platonove obrazovne ustanove prisutna
je i danas u nazivima najviših nacionalnih znanstvenih ustanova.

Pojam pravde i pravednosti Platon razmatra u svom djelu „Država“, koje se još naziva
i „o pravednosti“. „Platon je preuzeo Sokratov pojam dobrote kao vrhovni cilj svakoga
ljudskog bića, nadopunio ga, i nazvao pravednost.“6 Njegov otklon prema moralnosti
predstavlja nadogradnju Sokratovih promišljanja. Platonon iznosi tvrdnju kako je cilj
države sreća svih građana, sreća zajednice. Razlikuje tri staleža u društvu:
1.) proizvoditelje- „kao požudni dio države skloni su u svojoj težnji za ugodom i
zaradom poroku gramzljivosti, a primjerena je vrlina razboritost umjerenosti,
samosavladavanje, skromnost.“7 Ovdje Platon ističe one vrline koje je isticao upravo
njegov učitelj Sokrat.
2.) vojnici-čuvari- oni su koji brane i štite državu od vanjskih i unutrašnjih
neprijatelja, kao osnovnu manu ovog sloja društva ističe želju za vlašču i častoljublje,
a vrlina im je hrabrost.
3.) vladari- osnovna vrlina koju imaju oni koju vladaju je mudrost

Mudrost je jedna od temeljnih vrlina koju Platon ističe. Za njega je dobra država ona
koja je mudra. Platon se zalaže tu za aristokraciju, za vladavinu najbolji za njega su
najbolji oni koji su mudri. Pored toga ističe pravednost, umjerenost kao temeljne
vrline. Ove predstavljaju žarište njegove etičke misli.
Smatra da ako svaki stalež ostavaruje svoju vrlinu moći će se postići pravedna država,
što za imaplikaciju ima i da takav bude i svaki stalež, ali i građanin pojedinac.
Pravednost je osnovna svrha postojanja države. Ukoliko država nije pravedna, ona je
samo država prema nazivu. „Pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao,
odnosno onaj za koji je sposoban, i da ne ometa druge u obavljanju njihova
zazadatka.“8 „Pravednost je dakle sklad, harmonija svih dijelova društvene cjeline.“9
Ideje koje Platon iznosi u svojoj „Državi“ su prilično utopističke, za njega bi smo isto
mogli reči da je ispred svog vremena. Tako brojne ideje iz Platonovih djela nisu ni do
današnjeg vremena ostvarene, vjerovatno skoro i neće.

6
Ibidem, str. 54
5

7
Boris Kalin, „Povijest filozofije- s odabranim tekstovima“, (Zagreb: Školska knjiga, 2004.) str.96
Page

8
Ibidem, str. 95
9
Ibidem, str. 95
 2.3 Aristotel

Pisajući dio o antičkim filozofima dvojio sam da li staviti Aristotela, kao

najutjecajnijeg mislitelja svih vremena ili ih pak kronološki poredati. Odlučio sam se
za kronološki pristup prilikom analiziranja ovih filozofa. Svoje filozofsko djelovanje
započeo je u Platonovoj „Akademiji“, gdje je djelovao punih dvadeset godina, osnivao
je „Peripatetičku školu“, a poznat je i kao učitelj velikog osvajača Aleksandra
Velikog.

Aristotel je tumačio pravdu kao jednakost. Razlikuje dvije vrste pravednosti, onu koju
zove iustitia distributivai (distributivna pravda) i iustitia commutativa (komunitativna
pravda). Distributivna pravda je pravednost koja se manifestira pri dodjeljivanju
zasluženih počasti i za nju vrijedi formula „prema zasluzi i dostojanstvu“.10 Dok
komunitativnu pravdu postižemo izjednačavanjem. Ovo se javlja kao jedan od
osnovnih načela obligacionog prava, po kojem oštečena strana u obligacionopravnom
odnosu ima pravo od druge strane primi naknadu štete.

Aristotel pojam pravde izjednačava s zakonom. Po njemu je pravda jednaka zakonu,

sve što je zakonito za njega je i pravedno. To predstavlja njegov odmak od pravde kao
uzvišene ideje, te od Platonovog idealizma. „Drag mi je Platon, ali mi je draža
istina“, kako je sam isticao Aristotel pokazuje svoje realistično promatranje zbilje,
neprihvatajući njenu podvojenost. Smatrajući svijet hijerarhijom oblika, u kojem se
vječno ti oblici kreću i razvijaju pokazuje svoju skolonost prema prirodnim
znanostima.

Pravednost je smatrao korekcijom zakona, „alatom“ za popravljanje pozitivnog prava.

On razlikuje dvije vrste prava naravno i pozitivno pravo. Smatrajući kako naravno ono
koje je nepromjenjljivo i vječno, a da bi pozitivno trebalo biti njegov derivat.
Pozitivno pravo je ono koje je na snazi u određenoj državi. Svjestan je Aristotel da je
pozitivno pravo nepotpuno, te da mu treba korekcija. Ovim problemom se u antičkoj
6
Page

10
Laurenz Vuchetich, „Pravednost i pravičnost u Filozofiji prava“- stručni rad u „Pravnik- časopis za pravna i
druga pitanja“ , (41, 2 (85), 2007), str. 51
 tragediji bavi Sofoklo u svojoj „Antigoni“11, a Aristotel je visoko vrednovao antičku
tragediju. Smatrajući kako je „Tragedija je oponašanje ozbiljne (dostojne) radnje koja
je u sebi završena i ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku
vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju, a izazivanjem
sažaljenja i straha pročišćuje takve afekte“ 12
Dodajući da tragedija ima obrazovnu
funkciju.

Rješenje ovog problema nesavršenosti pozitivnog prava vidi u pravednosti, smatrajući

da je upravo ona taj korektiv pozitivnog prava. On prvi uvodi distinkciju između
pojmova pravde i pravednosti. Smatrajući kako pravda ne bi bila potpuna bez
pravednosti. Da istinska pravda izvire iz pravednosti.

Aristotel vrline dijeli na etičke i dijanoetičke. Etičke su vrline volje, koje se postižu
poštivanjem načela „zlatne sredine“, izbjegavanjem neumnih krajnosti. Ovo primarno
gledano jednostavno načelo s aspekta stanja u Bosni i Hercegovini i drugim državama
nastalim nakon raspada socijalističke Jugoslavije djeluje gotovo kao nemoguća
zamisao. Radi pojavljivanja ili pak prije toga često osporavane mogućnosti izražavanja
slobodnih stavova brojnim često međusobno suprostavljenim skupina, društvo je
postalo rob bezumnih krajnosti. Ovo prikazuje potrebu, ali i mogućnosti primjene
Aristotelovih ideja.

Dijanoetičke vrline su znanje, razboritost, umovanje. To je ono što obuzme mudraca

kada se teorijskom spoznajom približi prvim izvorima i uzrocima svega te sudjeluje u
božanskom mišljenju. Prema Aristotelu svatko može ostavriti realno dobro, čime
ostavruje napredak u razvoju. Napredak u razvoju ovisi od mogućnosti, bilo onih koje
pojedinac sam sebi nosi ili pak koje nose okolnosti.

Na kraju može se reći, da je Aristotel u svim tumačenjima realističan, te kao veliki um

daje u dobroj mjeri vrlo primjenjljiva rješenja.

11
Primjer Sofoklove „Antigone“ brojni pravni teoretičari (npr. Nikola Visković u „Država i pravo“, Berislav Perić
7

u „Filozofija povijesti i pravna znanost) kao primjer sukoba naravnog i pozitivnog prava, pa čak i onoga što je
Page

pravednost i onog što je pravo zakon.

12
Iz : Boris Kalin, „Povijest filozofije- s odabranim tekstovima“, (Zagreb: Školska knjiga, 2004.) str.101
 3. Božanski i svjetovni moral

Religija predstavlja „skup vjerovanja ili dogmi i kultnih obreda koji predstavljaju
odnose između čovjeka i božanske moć (jednobožstvo) ili nadnaravnih moći
(mnogobožstvo)“ 13
Odnos između morala i religije čovjeku je poprilično teško razmujeti. Kada se razmtra
ova porblematika vrlo često se postavlja pitanje „Da li se može moral objašnjavati bez
mogućnosti spominjanja Boga ?“ Vjernici će biti zastupnici teorije da bez Boga nema
niti morala. Dok će drugi njekati Boga u ime morala. Smatrajući da ljudi žive u ime
religije, a ne morala. Suštinski možemo napraviti i podjelu imeđu nereligijskog, i
onog religijskog morala. Nereligijski stavlja čovjeka u središte stvari, smatrajući da
postojanje Boga umanjuje vrijednost čovjeka. S druge strane, religijski moral stavlja
Boga u središte i ovisan je o dogmama religije.

Apsolutno se i jednom i drugom moralu ne može otpisati značaj za društvo i

suvremeni svijet. Međutim, australski filozof J. L. Mackie u svome djelu Čudo teizma
stavlja određene prigovore ovim moralima. „Prema njegovu uvjerenju, negativne
posljedice religioznog morala mogu se empirijski dokazati. Među te empirijske dokaze
protiv religioznog morala on ubraja : stavljanje težišta na spasenje i život poslije
smrti, što tobože čovjeka odvraća od stvarnosti; shvaćanje da je nevjera grijeh, što je
prouzročilo bezbrojna progonstva protivnika; neprihvaćanje pripadnika drugih vjera
(npr. srednjovjekovno progonstvo Židova, što je navodno pripremilo nacističke
progone); religiozni fundamentalizam;“ 14

13
„Hrvatski enciklopedijski rječnik“ (Zagreb: Novi Liber i EPH, 2004.)

14
Ivan Devčić, „Moralni korijeni ateizma“ u „Crkva u svijetu“ (Split: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu,
8

Vol.24 No.2 Lipanj 1989.) str.122

Page
 Ove zamjerke je moguće prihvatiti, posebno što religijski morali okupljaju samo
pripadnike tih religija. I sam J. L. Mackie vidi to kao opasnosti do kojih može doći i
do kojih je nažalost dolazilo u ljudskoj povijesti kada je u pitanju religijski moral.
Međutim, humanistički moral također dovodio do uspostave totalitarnih režima koji su
dovodili do progona neistomišljenika, dokidanja slobode govora. Desetine milijuna
europljana su se našli poslije II svjetskog rata iza „željezne zavjese“ pod
komunističkom vladavinom. Gdje se linčovali ljudi i radi „javnog morala“. I sam
Mackie ističe opasnosti humanističkog morala, ali završava: „Općenito se može reći:
Povezivanje morala s religioznom vjerom donosi opasnost obezvređivanja morala —
ne samo time što se moral prolazno uništava ako vjera nestane, nego također time što
se on podvrgava drugim vrijednostima dok vjera traje“ 15
Navodeći kako izbacivanje
Boga iz morala vodi ka njegovom „spasenju“, to omogućava dobru i čestitu ljudskost
u životu.

No, do kakvih je rezultata dovelo apsolutno negiranje Boga iz morala? Da li se čovjek

time uspio ostvariti u potpunoj slobodi i autonomiji oslanjajući se na vlastite sile?
Neviđena kriza suvremenog svijeta i čovjeka govore nam da do takvog
samoostvarenja nije došlo, koja implicira krizu institucija, kao što su brak, obitelj,
sredstva javnog priopćavanja, između dobra i zla, istinitog i lažnog. Sve to dovodi do
nemogućnosti ljudi da razlikuju pravdu od nepravde. Mišljenja sam kako religijski
morali imaju jači temelj, a to je sam Bog, ma koliko on bio apstraktan. Božiji moral
treba preispitivati, ali on bi trebao upučivati na dobro, mada često pogrešno razumljen
dobije sasvim suprotan način prakticiranja.
Moralnu obavezu je mnogo teže objasniti bez postojanja Boga. Istina uvijek možemo
reći zato što je društvo propisalo ili pak poštovanje prema drugom pojedincu. No,
zašto poštivati drugog pojedinca ukoliko živimo samo ovaj život? I što nam to zapravo
nalaže dobrotu ? Talijanski kardinal i teolog Dezza smatra kako: „Ako se ne prizna,
izvan i iznad čovjeka, viši autoritet koji ga može moralno vezati, a taj viši autoritet
može biti samo Bog koji je stvorio čovjeka s određenom naravi te želi, ne slučajno
nego mudro, da čovjek djeluje u skladu sa svojom naravi, da čini ono što joj priliči, a
9
Page

15
Ibidem, str.123
 uzdržava se od onoga što joj ne priliči, da čini dobro i izbjegava zlo, te da na taj način
postigne svoju svrhu i svoju sreću.“ 16

Dakle, na neki način ono moralno je teško razvojiti od božanskog. Moralnost je uvijek
transcendentni sveti univerzum, iako ih ne shvaćamo isto. Upravo to naglašava i
Thomas Luckmann, smatrajući kako je to bilo izraženije u ranijim društvima, ali i
danas postoji ta povezanost. Smatra kako su Europa i svijet u velikoj mjeri ipak
razdvojila ova dvije kategorije, pri čemu naglašava ulogu prava i njegovu kodifikaciju.

4. Shvatanje pravde i pravednosti s religijskog i svjetovnog aspekta

4.1 Kršćanstvo i učenje Isusa Krista

Pojava Isusa Krista na planeti zemlji ima višestruke značaje u ljudskoj povijesti.I to ne
samo ako gledamo s pozicije kršćanstva. Za kršćane je utjelovljeni Sin Božji,
utjelovljena Božja Riječ, Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta, On je utemeljitelj ove
religije. Muslimani vjeruju da je Isus ( Isa a.s. ) bio poslan od Boga kao Poslanik, da
im dostavi Bibliju ( Indžil ) i da pokaže ljudima uputu ka pravom putu. Muslimani
vjeruju i ono što se u kršćanstvu zove „bezgrešno začeće“, to jest u začeće Isusa bez
dodira Marije (Merjeme) sa čovjekom. Ali nemaju kršćansko tumačenje kako je bio
Sin Božiji, te smatraju kako nije umro na križu, nije uskrsnu, te nije otkupio grijehove
čovječanstva. A Bog je Isusu dao mnoge nadnaravne moći (mudžize) kako bi mu ljudi
povjerovali.
Biblija pravednost shvaća kao stav potvrdnog odnosa prema Božjem zakonu, odnosno
prema Božjoj volji. Isus poništava neke agresivnije stavove iz Starog zavjeta.17 Temelj
pravednosti za Isusa je ljubav. Ljubav Božija prema ljudima, ali i ljubav ljudi jednih
prema drugima (prema bližnjem svom). A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje … da
budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad
zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one
10
Page

16
Paolo Dezza, Filosofia, (Roma : Università Gregoriana, 1977), str. 250
17
Pri čemu Isus ne dovodi u pitanje norme propisane Starim zavjetom
 koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate
samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?” (Mt 5,43-48)18

Isus u svojim razmatranjima o zakonima, a za njega je prevashodni zakon Stari zavjet,

naglašava kako ih nije došao ukinuti već ih sprovesti. Pri čemu ljudima poručuje da
moraju poštivati zakone kako bi našli sebe u kraljevsrvu nebeskom. Isus naglašava
kako je pravednost temeljni uvjet za ulazak u Božije kraljevstvo. „Uistinu, kažem vam,
ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete
ući u kraljevstvo nebesko”. (Mt 5,20)19

Nadalje, sukladno poslanici da ljubiš svog neprijatelja Isus zabranjuje svaki vid
odmazde. Primarno može se pomisliti da je u nauku Isusovom pravednost smatra
sredstvom odlaska u kraljevstvo nebesko. Možemo pomisliti da smatra kako samo
vjerski postulati su bitni. Međutim, Isus prevashodno se zalaže za iskrenost i dobrotu.
Upravo u svojoj poslanici o molitvi naglašava bit iskrenosti. Iako Isus naglašava da je
svrha života na zemlji „spasenje“, On ne isključuje mogućnost spasenja nevjernika-
odnosno onih koji ne prakticiraju vjeru, odnosno vjeru koju on propovijeda. Ovakvo
mišljenje zastupaju suvremeni katolički teolozi. Dakle, iako nisi vjernik praktičar ili ne
prakticiraš kršćanstvo, možeš se spasiti jer si pravedan. Dakle, pravednost kod Isusa je
provodiva u suvremenom svijetu. Većina stvari koje Isus zabranjuje zabranjuju i
suvremeni pravni poretci, kojima je ipak svrha da postignu i pravednost u svijetu. Isus
ono što je propisano u Deset Božijih zapovijedi „Ne ubij“ opet navodi i proširuje da
osobe ne smiju u sebi gajiti srđbu. Isus također navodi kako ljudi bi trebali međusobno
biti nagodni i sukobe riješti tako da do suda i ne dolazi. Isus zabranjuje odmazdu, ako
gledamo s aspekta suvremenih pravnih poredaka, u njima je sustav taliona odavno
zabranjen. Dakle, još jedno Kristovo pravilo koje je primjenjivo i primjenjuje se u
svijetu. S toga i onu: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” (Mt.7, 2)20, valja
promatrati u tom kontekstu. Ne treba smatrati da bi ovo načelo trebalo dovesti do npr.
nemogućnosti suđenja delikventima, kao oblik zadovoljavanja društvene pravde.
Međutim pri suđenju valja zadržati pravednost. Ukoliko bi se poštivao Isusov nauk do
11

18
Biblija (Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 1974.)
Page

19
Ibidem
20
Ibidem
 potrebe za takvom korekcijom pravde na svijetu ne bi ni bilo. Međutim i sam Isus zna
da su ljudi grešni , odnosno da nema onoga koji nekad ne pogriješ. „Tko je od vas bez
grijeha, neka prvi na nju baci kamen." (Iv 8,1-11)21

4.2 Islamsko shvatanje pravde i pravednosti

U islamu riječ pravda znači umjerenost u svemu, tj. da se sve stvari stave na svoje
mjesto, a riječ pravednost je svojstvo koje čovjeka štiti od svega što skrnavi njegovu
ljudskost. Muhamed,s.a.v.s naglašava kako je pravednost ono što je Bogu milo.
Naglašava dalje kako pravednost ima značajno mjesto u islamu i kako oni koji je
provode čeka nagrada, nagalašava također kako svatko treba biti pravedan sukladno
svom položaju u društvu i pravedno suditi. Ovo daje svjetvnu dimenziju islamskom
poimanju pravednosti i uput kako se odnositi prema drugima. ”Allah vam zapovijeda
da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da
pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-
Nisa’, 58.)22
Temelj pravde je istina za Muhamed,s.a.v.s, pa tako razlikuje tri vrste sudija. A samo
će onaj koji dođe do istine i s njom pravedno postupi imati postupak pravednog. U
islamu dolazi do preciznog definiranja pravednosti u svim segmentima života. Tako se
posebno naglašava pravednost prema djeci („Boj se Allaha i budi pravedan prema
svojoj djeci“), prema ženama. To je dosta svjetovan pristup i kojem se konkretiziraju
određena područja ljudskog života. Posebno je određeno i pravda u vjeri. Islamski
mislitelji ističu se kako je islam vjera koja odgovara svim podnebljima i svakom
vremenu. Kao i u drugim vjerama, pa tako i u islamu prvobitni cilj pravednosti je
dopast se Bogu. Ali dakako to ne znači da tako shvaćena pravednost, ako pogledamo
njenu suštinu nije primjenjljiva.

4.3 Prvavda i društveni ugovor

12
Page

21
Ibidem
22
http://medzlis-split.org/images/pdf/prijevod-kurana-besima-korkuta.pdf
Doba racionalizma i prosvetiteljstva doprinjelo je postepenom opadanju uticaja religije
na društvenu misao i na razvoj ideje pravde bez božije podrške i otkrovenja. Ona se,
sve više, vezuje za suštinu ljudske prirode, a njena realizacija za dogovor razumnih
bića o ustrojstvu zajedničkog skladnog života. Zagovornici ovakog tumačenja su
filozofi koji su pripadali teorije društvenog ugovora. Oni pravdu shvataju u izvjesnoj
mjeri kao politički fenomen. Značaj ovih teorija se ogleda u tome što su te teorije
ugrađene u neke od najznačajnijih političkih akata današnjice.

Jedan od značjnih predstavnika ovih teorija je englez John Lock, a njegovo shvatatanje
„društvenog ugovora“ je ugrađeno u Američku deklaraciju nezavisnosti. On ističe da
je pravo na vlasništvo neotuđivo pravo pojedinca. A, društveni ugovor se odnosi samo
na onoga ko ga je potpisao, to jest ne prenosi se njegove potomke. On takođe razvija
ideju o podeli vlasti na zakonodavnu i izvršnu vlast.

Jean Jacques Rousseau, koji je uticao na francusku Deklaraciju o ljudskim pravima,

smatra kako su ljudi u svojoj prirodi dobri, ali da ih društvo kvari, te je on za razliku
od Locka protivnik privatne svojine. Zalaže se za uspostavljanje takvog društva u
kojem će ljudi moći sačuvati svoja prirodna prava na slobodu, jednakost i
ravnopravnost, u kojoj se prava ne prenose, već je sam narod nosilac suvereniteta koji
je nedeljiv i neotuđiv.

Suprotno njemu, u svojim razmatranjima Thomas Hobbes smatra kako je „čovjek

čovjeku vuk“, to jeste da je čovjek u svojoj prirodi zao. Ljudi sklapaju sporazum,
ugovor kojim stvaraju društvo. oni se tim činom svjesno i dobrovoljno odlučuju
ograničiti svoju slobodu kako bi dobili garanciju za sopstvenu egzistenciju. Sva svoja
prava prenose na državu i vladara koji vlada u njihovom interesu i kome su dužni da
se pokoravaju.

Suština političke pravde sve više pomjera prema relacijama postizanja ravnoteže
između slobode pojedinca i djelatnosti političkih ustanova, odnosno prema
usklađivanju pojedinačnih i društvenih interesa.
13
Page
 Suvremenik, filozof John Rawls se u svojim razmišljanjima „naslanja“ na ove teorije.
On doživljava pravednost kao političku kategoriju. Središnja ideja Rawlsove teorije
sažeta je u konceptu slobodnog i jednakog građanina. Ističe kako ustav države, kao
najveći pravni, ali i politički akt jedne države mora odisati pravednošću. Rezultat
ustava treba biti uspostava pravednog i djelotvornog zakonodavstva. „Pravedan se
ustav mora donekle oslanjati na građane i zakonodavce koji u primjenjivanju načela
pravednosti odabiru šire gledište i razborito prosuđuju. Dopusti li im se zauzimanje
uskog ili grupnim interesima podređenog stajališta, čini se da onda nije moguće
proces regulirati tako da vodi pravednom ishodu.“23
John Rawls navodi ulogu politčkog liberlizma, smatrajući tu koncepciju kao onu koja
će biti prihvatljiva svim osobama u pluralističkom društvu. „Za njega je to politička
(javna) koncepcija pravednosti za koju se nadamo da može zadobiti potporu
preklapajućeg konsenzusa razložnih vjerskih, filozofskih i moralnih doktrina u društvu
koje je njome regulirano“.24
Dakle, Rawls niti jedan koncept pravde ne zanemaruje. Svjestan je da je to vrlo
kompleksan termin, u kojem su sadržani su brojni racionalni, ali i iracionalni elementi.
Pravda je logički i egzistencijalno veoma povezana sa ideologijom, religijom,
moralom, običajima, ispoljava se i doživljava i u individualnoj i u društvenoj ravni.
Kao takva pravda može i mora biti predmetom multidisciplinarnog znanstvenog
pristupa.

14

23
John Rawls, A Theory of Justice (Harvard University Press, 1971.), str. 317
Page

24
Josip Berdica, Pravednost kao prva vrlina društvenih institucija, (2013.) preuzeto s http://hrcak.srce.hr/, dana
15.11.2016.g.