ŠTA JE ETIKA?

Zenica, 15.05.2010.
Etimologijsko određenje

Uz termin etika koristi se riječ moral. (lat. porijekla) izvedena iz im. mos (gen. moris):
znači običaj, vladanje i ponašanje.

Istog korijena je i imenica moralka: znanosti o ljudskom ponašanju. Kod nas se etika i
moral prevode riječju ćudoređe (korijeni u riječima ćud i red) Uređivanje ćudi je
ćud(o)ređe i ono odgovara pojmovima etika i moralka. Etika je dio opće kulturne baštine
čovječanstva. Kultura, individualni i društveni život čovjeka nezamislivi su bez etičkih
temelja. Bez njih život gubi svoj ljudski karakter, izmeće se u samoporicanje i besmisao.
Odgojno-obrazovni (pedagoški) rad (kojim se vi bavite) naročito je povezan sa etičkim
humanizmom, profesionalnom etikom, etikom rada i etikom odgovornosti.

Etika je filozofska disciplina koja proučava porijeklo, smisao i svrhu morala. Ona
utvrđuje kriterije za vrednovanje moralnih htijenja i djelovanja. Ona teži normiranju
ljudskog ponašanja, čime daje doprinos njegovom poboljšavanju i usavršavanju. Ovako
razumijevana etika dio je moralne ili praktične filozofije.
Ona proučava, analizira i filozofski istražuje moralne ili „ćudoredne činjenice iz kojih se
mogu izvesti norme za ljudsko djelovanje.“
Etika se može definirati i kao nauka o dobru i dobrom ponašanju ljudi ili etosu, a njen
ideal je samoostvarenje čovjeka.

Za razliku od „filozofske etike“, koja je dio praktične filozofije, postoji i teološka etika
(moralna teologija) koja norme za ćudoredno djelovanje izvodi iz Božije objave.
Teološka etika, moralna teologija ili moralka je nauka o ispravnom djelovanju čovjeka,
koje je usklađeno s načelima Božije objave. Moralna teologija se razlikuje od
transcendentalno-filozofske etike, premda se služi njenim spoznajama, metodama i
pojmovnim instrumentarijem. Filozofska etika smjera na ćudoredno u čovjeku. Čovjek se
u njoj doživljava kao samoozbiljujuće biće koje se posredstvom svoje slobodne volje
opredjeljuje za dobro ili zlo.

Etika se dijeli na opću, individualnu i socijalnu. Iz opća etika izvodi se individualna

(egzistencijalna) i socijalna etika.

S obzirom na porijeklo morala nastale su etičke teorije

koje razlikuju autonomni (izvor mu je čovjek i njegova narav), heteronomni (izvor
moralu je izvan čovjeka) i teonomni moral (izvor mu je u Bogu).

S obzirom na svrhu, moral se dijeli na: eudaimonistički (svrha mor. djelovanja je sreća),
hedonistički (svrha mor. djelovanja je užitak), perfekcionistički (svrha je lično
savršenstvo (pr. u platonizmu, neoplatonizmu, kršćanskom i islamskom asketizmu),
personalistički (svrha morala je u cjelovitom razvitku i afirmaciji ličnosti u zajedništvu s
drugim), krijeposni (svrha morala je krijepost, pr. stoici), dužnosni (svrha morala je u
dužnosti i njezinu obavljanju, (pr.u kantijanstvu) i utilitaristički (svrha u koristi).

Moralna praksa (etos) uvjek predhodi etičkoj teorij, odnosno etici kao nauci ili znanosti
o etosu. „Polazna tačka svake etike je ljudski postupak i ljudski život u svojoj
mnogoobraznosti, u svojim radostima i bolima.“ Svaki narod ima svoj etos, moralnu
praksu, ali ne i svoju etiku. Kao znanstvena disciplina etika je nastati tek kada je moralni
život jednog naroda dosegao određenu zrelost i nivo praktičnih moralnih iskustava.

MORAL
Moral /„mos“ (moris) i znači, kao i grč. ethos, običaj, ponašanje, vladanje/ Uzima se kao
istoznačnica sa riječju etika. Vremenom je imenica moral poprimila i značenje ljudsko
ponašanje. „Termin i pojam morala je plod rimske kultur i afirmirao se je u vrijeme kada
je latinska kultura bila kristijanizirana“pa je poprimi i značenje vjerske ili religiozne
nauke o ćudoređu. Nastalo je više definicija morala. Gotovo da je svaki značajniji
mislilac koji se bavio etikom ili teorijom morala pokušao dati vlastitu definiciju
morala.Evo nekoliko definicija:

Moral je poseban oblik ljudske djelatnosti, oblik praktičnog odnošenja čovjeka prema
Bogu, svijetu, drugim ljudima i sebi samom. Moral je ukupnost načela, pravila i propisa
kojima se s obzirom na dobro i zlo ravnaju članovi nekog društva ili religiozne
zajednice. On se manifestuje u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih postupaka i htijenja
kao pozitivno ili negativno vrijednih, pri čemu se prvi odobravaju, žele, preporučuju,
naređuju, a drugi ne odobravaju, kude, osuđuju, zabranjuju. „Moral je red usmjeren svrsi“
On je neophodno sredstvo kojim se postiže preobražaj čovjekove prirode, njeno
oplemenjivanje i dovođenje u sklad sa samom sobom.

Sa filozofskog stanovišta moralom se bavi etika, a sa religioznog i teološkog moralka.

Moralne vrijednosti nisu biološke, psihološke, intelektualne ili estetske naravi. One
proizilaze iz općeg stava o smislu čovjekova djelovanja i njegovog ljudskog ozbiljenja.
Riječ je o moralnom dobru koje je svojstveno čovjeku i kojemu on teži.
Čovjek koji prihvata život bez morala degradira se na razinu životinje. On se prepušta
grijehu i postaje griješnik. A griješnici su bolesni duhom, oni su ubice svojih duša (Išā
upanišada).

Moral svake zajednice reguliran je pravilima ili moralnim normama (koje treba slijediti
da bi se ispravno moralno živjelo). Moralna norma nalazi se između sveopćeg moralnog
načela i konkretne zapovijedi. Sveopće moralno načelo, koje je očevidno i općeobavezno,
glasi: čini i naređuj dobro a kloni se i sprečavaj zlo. Ovo načelo je sasvim jasno definirao
Kur'an. On ga je postavio kao osnovu njegove etike i cjelokupne moralne prakse
muslimana. Nakon načela slijedi norma, a potom konkretna primjena.

Norma treba biti jasna, nedvosmislena, funkcionalna i izvediva. Po autonomnom

moralu porijeklo moralne norme je u ljudskom razumu, a po teonomnom u Bogu.
U moralci ili etici, religija koje su zasnovane na Objavi, razlikuju se transcendentalne i
kategorijalne norme. Prve obavezuju apsolutno i bez iznimke, a odnose se na vjeru,
ljubav, bogobojaznost i Bogoštovlje, na vjernost životnom pozivu i moralnim idealima.
Druge vrste normi usmjerene su na ovozemaljsko djelovanje,nisu uvjek jasne, i treba ih
tumačiti.

Objektivni ćudoredni poredak, koji uvjek ima na umu uklopljenost čovjeka u određene
datosti okoline i struktura, nužno mora biti upotpunjen subjektivnim normama
pojedinačnog ćudorednog djelovanja (koje je određeno savješću pojedinca).
Moral uvjek uključuje subjektivnu (osobnu savjest) i objektivnu dimenziju (vrijednost na
koju se savjest oslanja). Moralne sisteme i razlikuje ta temeljna vrijednost ili svrha
moralnog djelovanja. Tako je primjerice u eudaimonističkom moralu temeljna
vrijednost ili svrha sreća, u hedonističkom užitak, u asketskom odricanje, u
utilitarističkom korist itd.

Za one koji vjeruju u Boga ishodišta morala se nalaze uvjek u vjeri, preciznije u Božijoj
objavi. No, iako se vjeruje da moral može biti i neovisan o religiji (svjetovni moral) on
najčešće u religiji nalazi svoje uporište. /Neki autori smatraju da je istinski moral moguć
samo u religiji i iz religije/ Moral je gotovo u svim tradicionalnim društvima, njihovim
kulturama najneposrednije povezan sa religijom. U velikim svjetskim religijama moralne
norme čine samu osnovu čovjekovog
odnosa prema svetom ili Božanskom. Moral je bitna sastavnica svake moralne ili etičke
religije, kakvom jeste judaizam, kršćanstvo i islam.

U Starom zavjetu moral je kao Božiji zakon koji je saopćen čovjeku u formi propisa, što
je primjer pravnog sankcioniranja morala. No, pored pravnog propisa važnu ulogu ima
unutarnji stav o moralnom činu.
Iako moral ima svoj smisao jedino u nesavršenom svijetu cilj moralnog djelovanja je
dostizanje savršenog života.
Gotovo kod svih religija zakon moralnosti je poziv na duhovni preobražaj i dosezanje
potpunosti. Moralnost je izraz duhovnog impulsa prema usavršavanju.

Naznake o razvoju etike i morala

Svi drevni narod su imali vlastiti etos (moralnu praksu) i razvili su stanoviti sistem
vrijednosti na kojem je on zasnovana.U drevnoj Aziji, nekoliko velikih etičkih sistema:
sistemi nastali na religioznim i duhovnim matricama judaizma, kršćanstva i islama; etički
sistemi u tokovima hinduizma, džainizma, budizma i
konfucijanstva.
Etika kao filozofska disciplina, koja kritički proučava moral, utemeljena u antič. Grčkoj.
Naročit doprinos: Sokrat, Platon i Aristotel. Helenistička etika se temelji
na ljudskom razumu; profana je i racionalistička. Ne traži uporište u području
religioznog. Ona je više teorijska nego praktična, optativna (izražava želju) nego
normativna.

Sofisti su isticali utilitarnu i relativističku dimenziju morala, a Sokrat je smatrao da su

moralna načela objektivno spoznatljiva, te da imaju eudajmonističku svrhovitost.
Činjenje dobra je put do sreće, a da bi se dobro moglo činiti potrebno ga je poznavati.
Onaj ko ne zna šta je dobro ne može ga ni činiti, ili onaj ko ne zna šta je zlo ne može ga
se ni klonuti. Zato je za Sokrat vrlina jednako znanje.

Po Platonu vrijednost ljudskih djela zasnovana je na kalokagatiju, „lijepoj dobroti“, koja

kao vrhovna ideja vlada inteligibilnim svjetovima.
Aristotel je smatrao da je temeljni cilj moralnog djelovanja sreća (eudaimonía =
blaženstvo, sreća, dobrota). No, moral se ne može zasnivati samo na znanju. Potrebna je i
volja koja je vođena razumom. Ako ne postoji volja da se primjeni moralna vrijednost
moral se ne može dogoditi. Od znati (dobro, vrlinu) do činiti (dobro) često je dug put.

Za Epikur svrha čovjekovog moralnog djelovanja je sreća, a ona se sastoji u vedrom

duševnom miru. Kod stoika ideal moralnog djelovanja je usklađenost sa prirodom, što je
jednako sa pomirenošću sa logosom (umom), jer je priroda umski zasnovana. Pomirenost
se postiže umskim prevladavanjem svake požude i strasti, svakog afekta (pathos), te
dovođenjem našega bića u stanje bestrasnosti, ravnodušnosti prema ugodi i
neugodi, u stanje filozofkog mira (apátheia).Kod Plotina i neoplatonista vrhovni cilj
ljudskog djelovanja jeste blaženstvo do kojeg se dolazi oslobađanjem od uvjetovanosti
tijela i tvarnosti posredstvom kontemplativnog sjedinjenja sa božanstvom. Slične ciljeve
moralnog djelovanja imat će i muslimanske i kršćanske askete, pustinjaci i monasi.

Moralna praksa i etička misao evropskog srednjeg vijeka određena je kršćanstvom.

Pelagije i Augustin će u kršćanski moral unijeti problem odnosa slobode i milosti,
prirodne dobrote i grješnosti (teonomni moral)Renesansni mislioci će obnoviti
platonističko i epikurejsko shvatanje morala; oživjet će duh antike i u središte svog
interesa staviti čisto ljudske vrijednosti. Čovjek ponovo postaje mjera stvari. Ovi mislioci
će se suprotstaviti srednjovjekovnom konceptu etike i težiti njenom zasnivanju na
načelima „prirodnog razuma“.Reformacija, osobito kalvinizam, dovest će do krajnjih
granica radikalni augustinizam. No, neke njene vođe, poput Luthera, će ustvari
deformirati moral „potcjenjujući dobra djela i ono malo moralne strogosti što je bila na
snazi kod prosječnog kršćanina.“

Prema Spinozi čovjek, kao aktivno i razumsko biće, slijedi vlastitu narav i tako dostiže
vlastito zadovoljstvo i odgovarajući život u zajednici. Britanski moralisti XVIII stoljeća
A. Shaftesbury, Francis Hutcheson i Adam Smith smatraju da čovjekovim djelovanjem
vladaju egoistički i simpatički (altruistički) instinkti, a harmonizira ih urođen moralni
osjećaj. Francuski materijalisti
XVIII stoljeća C. A. Helvétius, D. Diderot i P. Holbach naučavali su da je moral rezultat
nagodbe između čovjekovih egoističnih instikata i društvenih ograničenja.

Imanuel Kant je smatrao da je kriterij moralnog djelovanja praktično načelo ljudskog

uma i čista volja, koja je neovisna o vanjskim svrhama (užitak, sreća, savršenstvo,
blagostanje). Objektivno načelo volje jeste „kategorički imperativ“: postupaj tako da
načelo tvoga djelovanja može biti osnova općeg zakona. U klasičnoj njemačkoj etičkoj
misli osobito je istcana središnja uloga volje u oblikovanju ljudske osobe. Tako je npr.
Schiller tvrdio da „Velikim ili malim čovjeka čini njegova volja“ („Den Menschen macht
sein Wille gross und klein“)

Engleski utilitaristi J. Bentham i J. S. Mill zastupali su stav po kojem je dobro ono što je
korisno. Po marksistima moral je društveno i povijesno uvjetovan. Moralni ideal radničke
klase jeste izgradnja besklasnog društva. Američki pragmatisti vrhovne moralne
vrijednosti vide u individualnom uspjehu u društvu. Za W. Wundta moral je proizvod
skupne volje, koja ostvaruje humane ciljeve i ne teži za vanjskim uspjehom i užitkom.

Njemački filozog F. Nietzsche je zagovarao prevrednovanje svih vrijednosti

(tradicionalni moral više ne vrijedi). Niče govori o dvije vrsta morala, moralu robova i
moralu gospodara. Prvi uzdiže slabost, saučešće, poniznost i odricanje, drugi volju za
moć. Prvi moral je neodrživ i stoga treba biti zamjenjen drugim; dobro je samo ono što
služi podizanju moći i snage (snaženju volje za moć). Priprema se prostor za iščeznuće
morala; nastaje vrijednosni vakum.

Kršćanski personalisti N. Berdjajev, E. Mounier i Denis de Rougemont smatraju da je

naviša vrijednost u afirmiranju ličnosti unutar zajednice u slobodi i ljubavi.

U svijetu u kojem je središnja vrijednost profit a glavni/krajni cilj napredak etici je sve
više sužavan prostor. (Sve manje je prostora za vjeru, moral i hunanitet)
Temeljno načelo poslovnog uspjeha postaje: svakoga pokreće jedino njegov vlastiti
interes.
Moralne skrupule su shvaćene kao inhibicija i prepreka na putu efikasnosti i uspjeha.
Danas imamo sasvim jasno iskustvi da je nužno obuzdati sirovu sebičnost ljudske
prirode. A to je moguće ukoliko se rehabilitira etika i reintegriraju diseminirane moralne
vrijednosti u zajednički prostor savremenog života.

Javlja se svijest o potrebi etike i oživljavanju moralnih vrijednosti. Na religiju i njene

moralne potencijale počinje se gledati s nadom (Samo nas vjera može spasiti, ne više
nauka i filozofija)
Napredak (nauke, tehnike, privrede) postao je mnogoznačan ( semantičkom smislu). On u
sebi krije mnogo neizvijesnosti i brojne prijetnje, jer se događa bez napretka u moralu i
ljudskosti...
Pitanje: da li je čovjek danas humaniji, moralniji ili je to bio nekada?...

Oživljavanje i etičke misli M. Webera i H. Jonasa (njihove etike odgovornosti). Više

nemamo pravo potcjenjivati opasnosti.
Max Weber (Etika protestantizma i duh kapitalizma) smatra da je protestantska etika koja
je svojstvena puritancima (slave Boga i propagiraju odricanje od materijalnih dobara)
uspjela razviti određene vrijednosti kao što su su poštenje i štedljivost (kao vrline). Ove
vrijednosti će poslužiti (u zemljama sa većinskim protestantskim stanovniš.) u
akumulaciji kapitala (sticanju bogastva i razvoju kapitalizma).
Webwr je smatrao da je povjerenje ključno za uspješan ekonomski razvoj.