MEDICINSKA ETIKA I BIOETIKA

ETIKA U FARMACIJI
ULOGE PROFESIONALACA U ZDRAVSTVU

Prof.dr.sc. Marija Definis-Gojanović

Split, listopad 2014.
 Dužnosti
zdravstvenog
djelatnika

Pravne Etične
dužnosti dužnosti

regulirane su zakonom nisu jasno definirane zakonom

kršenje dovodi do temelje se na humanosti i
sudske odgovornosti pravednosti

- etička dilema: 2 ili više pravaca ponašanja

opravdavaju se nizom činjenica suprotne
posljedice
 ETIKA / MORAL

 Najstarija znanstvena i filozofska disciplina

 ? Razgraničenje znanosti od predmeta

etika moral
(gr. ethos = običaj) (lat. mos = ćud)

- Etika je disciplina o moralu i moralnim načelima

ili filozofija morala
- Moral najčešće podrazumijeva sistem normi ili
pravila, nepisanih i pisanih, ljudskog ponašanja
(ćudoređe)
Etika je filozofska disciplina
koja se bavi problematikom
morala, umijećem življenja.
Dok je moral određena pojava
odnosno praksa u društvenom
životu, etika je nauka o moralu kao
društvenom fenomenu.
 ETIKA
Teorijska (meta)etika
 Istražuje i proučava moral
pojedinca, grupa ljudi, klasa,
društva, cijele epohe.
 Uspoređuje nekadašnja i
sadašnja pravila ponašanja.
 Proučava sličnosti i razlike.
 Analizira i pronalazi
objašnjenja za određena
moralna ponašanja.
Normativna etika (etika u praksi)
 Definira i objašnjava norme
pravilnog i dobrog ponašanja u
svakodnevnom životu.
 Definira pravilno postupanje u
određenim profesijama.
 Postavlja kriterije na osnovu kojih
se mjeri.
 Formulira profesionalne obveze i
dužnosti.
 ETIKA

Primijenjena etika (etika u praksi, etika struke)

 Nastoji istražiti na koji način se moralne

vrijednosti, norme i principi mogu
primijeniti na konkretne situacije u
određenim profesijama, kao i formulirati
normative u kojima su kodificirane norme
pravilnog, ispravnog, dobrog postupanja u
određenim profesijama.
Etički razvoj

- Svaki čovjek posjeduje dispoziciju za razvoj

moralnosti kao sposobnosti da sam sebi izriče
norme kojih će se pridržavati i da samog sebe
kažnjava zbog nepridržavanja tih normi.
- Traje tijekom čitavog života (utjecaj društva,
vršnjaka u mladosti, šire zajednice kasnije).
- Potrebni su određeni preduvjeti, uz razvijanje
određenih psihičkih funkcija.
MORAL

nije posebna vrsta djelovanja nego samo

posebna dimenzija djelovanja u kojoj svaki
ljudski čin zadobiva vrijednosnu kvalitetu i
postaje moralno određenim činom.
Moralna prosudba ispravnosti postupka odvija se
u zatvorenoj strukturi samog čina koju tvore tri
elementa: prosudba – odluka – izvedba =
moralna refleksija.
MORALNOST uključuje:
● moralno rasuđivanje
● moralno ponašanje
 - moralno rasuđivanje
● misaoni proces kroz koji se donose određene
moralne odluke ili zaključci
● način na koji se donose te odluke = forma
moralnog rasuđivanja:
1. rasuđivanje vođeno emocijama
(skala emocija i sposobnost unutarnjih sankcije –
grižnja savjest)
2. orijentacija vođena internacionalnim principima
(osjećaj dužnosti i prihvaćanje moralnih principa)
MORALNOST uključuje:
● moralno rasuđivanje
● moralno ponašanje
 - moralno ponašanje:
● svaka akcija pojedinca koja je regulirana
moralnim normama
● nalazi se u pozitivnoj korelaciji s moralnim
rasuđivanjem
● na bazi određenih moralnih uvjerenja realizira se
i moralno ponašanje
Bit morala sastoji se u univerzalnom važenju
moralnog pravila!

Zlatno pravilo: formulacija kategoričkog

imperativa - »Djeluj tako da maksima tvoje
volje u svako doba ujedno može da važi
kao princip općeg zakonodavstva.«
 ODNOS MORALNIH NORMI I DRUGIH
REGULATIVNIH NORMI

- Moralna norma predstavlja specifičan individualni

vrijednosni sistem ličnosti koji ima svoje zakonitosti
nastanka, razvoja i usvajanja

 Druge regulativne norme (bliske moralnima):

● norme prvobitne zajednice
● običajne norme
● religija
● pravne norme
 Norme prvobitne zajednice:
- karakteristike prvobitne zajednice: nizak tehnički nivo
i mala radna produktivnost – potreba zajedničkog
djelovanjem u borbi sa prirodom ili neprijateljima,
kao i zajedničko vlasništvo nad sredstvima za rad i
proizvodnju
- društvene norme nisu bile jasno izdiferencirane na
običaj, moral i pravo - postojanje jedinstvenih
“pranormi” ponašanja – obveza uzajamnog
pomaganja, osveta za ubijenog člana plemena,
zajednička žalost za umrlima, kult predaka....
- zabrana rodoskvrnavljenja!
 Sličnosti i razlike običajne i moralne norme:
- prvobitni običaji: ovladavanje prirodom (prizivanje
kiše) i reguliranje društvenih odnosa (svadbeni
običaji) - animizam, kult i magija,
- običaj ne priznaje individualnost,
- običajni moral je tradicionalan,
- proizvoljnost u kažnjavanju za prekršitelje običajnih
normi je tipična uz stroge običajne kazne,
- u običajnim normama ne uzima se u obzir moralni
profil počinitelja,
- važenje običajnih normi je usko ograničeno na jedan
rod ili pleme,
- običajne norme imaju veliku snagu inercije.
 Sličnosti i razlike vjerske i moralne norme:
- vjerske norme obilježene su pojmom “svetosti”
(moralne norme su obilježene pojmom “dobro),
- vjerske norme su u daleko većem stupnju
bezuslovne i obavezne nego moralne norme,
- kada prekrši vjersku normu, čovjek je zgriješio
(kada prekrši moralnu normu čovjek osjeća da je
pogriješio protiv svog dostojanstva).
 Sličnosti i razlike pravne i moralne norme:
- iza pravnih normi stoji autoritet države a iza moralnih
normi neorganizirana masa - “javno mijenje”,
- pravo je uvjetna, hipotetična norma dok je moral
bezuslovna; pravo je heteronomno, dolazi izvana,
dok je moral autonomna norma, izvire iz nas samih,
- pravo ima efikasnu sankciju – za kršenje pravnih
normi kaznu izriču organi države, sudovi; etika pak
traži moralitet, unutrašnju suglasnost s primljenim
obvezama.
 Pozitivne moralno-psihološke osobine:
1. Tolerancija 11. Poštenje
2. Poštovanje potreba drugog 12. Altruizam
3. Pravičnost (pravednost) 13. Druželjubivost
4. Istinoljubivost 14. Kolektivnost....
5. Dosljednost (upornost,) principijelnost
6 Uzdržljivost, samosavlađivanje
7. Iskrenost
8. Samokritičnost
9. Humanost (čovjekoljublje, milosrđe)
10. Skromnost
Zaključak:
 moralno djelo mora biti učinjeno slobodnom voljom
prema načelima razuma (djela koja čine mala djeca
ili duševni bolesnici - ni moralna niti nemoralna)
 nemogućnost razlikovanja dobra od zla ne ocjenjuje
se bolešću (“raznolikost ljudskog karaktera”)
 moralna bolest nije klasificirana (moralno oboljenje
u psihijatriji - u okvirima poremećene osobnosti;
pojam „MORAL INSANITY“ - pomanjkanje etičkog
rasuđivanja i osjećanja; 10. revizija MKB-a, F 60.2 -
dijagnoza: disocijalni poremećaj ličnosti, a u
objašnjenju stoji da toj skupini, uz ostale, pripada i
poremećaj moralnosti)
 VRLINA
moralna izvrsnost osobe
navika karaktera
jedan od glavnih pojmova etike još od antike
(prema Aristotelu, svrha je ljudskog djelovanja život
u skladu s vrlinom)
u modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na
pravima, zagovornike ima i etika vrlina
(4 vrline: mudrost/oprez, pravda, hrabrost,
suzdržljivost/umjerenost)
 SAVJEST

- Subjektivna norma, prvo i posljednje etičko

motrište - spoznajni proces provjere jesmo li
točno odredili nešto prema onome što to jest u
stvarnosti (prethodna i naknadna)
- Moralni izvor koji vodi ka moralno ispravnom
djelovanju
- Ispravna / neispravna / popustljiva / površna
 RAZVOJ MORALNE SVIJESTI

- Amoralna bića po rođenju

- Aktivno učenje u usvajanju moralnih normi
- 3 faze u razvoju:
1. Pred-konvencionalna faza (činimo ono za što
ćemo biti nagrađeni, činimo dobro onima koji
nama čine dobro)
2. Konvencionalna faza (bezrezervno prihvaćanje
autoriteta, priznatih vrijednosti)
3. Post-konvencionalna ili principijelna faza
(tražimo utemeljenje morala)
 Etika: područja primjene

 Medicinska etika:
1. humana: stomatološka i liječnička u užem smislu
farmaceutska
2. veterinarska
- to je znanje, promišljanje i spoznaja o liječničkoj
praksi onakvoj kakva bi ona trebala biti u
perspektivi ispravnog ponašanja
- etika u medicini?
 Povijest razvoja medicinske etike

 Hamurabijev zakonik u Babilonu (2100. g. p.n.e.) -

sadržava propise o tarifi za pojedine kirurške
zahvate, ali i o kaznama u slučaju neuspješnog
liječenja

 Hipokrat, 460-377 p.n.e.

 Arabljani obnavljaju u XI stoljeću

 XII st: vladari Južne Italije Roger II i Njemačke

Frederick II pokušavaju kontrolirati liječničku praksu
Povijest razvoja medicinske etike

 U Kini je Sun-Su-Miao (581-673) u svojoj

knjizi "Tisuću zlatnih lijekova" dao prikaz
etičkih obaveza liječnika.

 Gotsko pravo u srednjem vijeku priznavalo

je honorar liječniku samo ako je liječenje
bilo uspješno (neuspjeh - stroge sankcije ).
 Povijest razvoja medicinske etike

 U drugoj polovini XIX st. sindikati liječnika i

liječničke komore razrađuju etičke kodekse, uz
istovremeno formiranje sudova časti i disciplinskih
sudova.
 Sve brži razvoj medicinska etika bilježi poslije II svj.
rata (proizašlo iz reakcije na nacističku zloupotrebu
medicine).
 Daljnji poticaj - snažan pokret za zaštitu
osnovnih sloboda čovjeka, ljudskih i
građanskih prava.
BIOETIKA

 Znanstveno-tehnički napredak nove i važne

moralne dileme
 Tradicionalna filozofska etika ni medicinska etika
nemaju odgovora
 Potreba za izgrađivanjem novih etičkih pristupa i
novih etika, tzv. etika budućnosti
 Jonas: »Djeluj tako da su učinci tvojeg djelovanja
podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog
života na Zemlji.«
BIOETIKA

 Otac bioetike: Van Rensselaer Potter, začetnik

vizije u kojoj je bioetika zamišljena kao most
između prirodnih znanosti i humanističkih
vrijednosti, odnosno kao »most prema
budućnosti«.
 Početak: osnivanje tzv. »Božjeg komiteta« koji je,
nakon što je 1962. godine u Centru za umjetni
bubreg u Seattleu stavljen u funkciju prvi aparat
za dijalizu, trebao izvršiti odabir malobrojnih
pacijenata.
 Početak 1970., članak Biokibernetika i
preživljavanje, VR Potter bioetički pokret

 Razlozi:
a) Znanstveno-tehnološka revolucija
b) Socijalna revolucija
 1974. – Nacionalna komisija za zaštitu ljudskih ispitanika
u biomedicinskim istraživanjima
 1978. – Izvješće Belmont: Etička načela i smjernice
(dobročinstvo, autonomija i pravednost)
 1979. – Načela biomedicinske etike, TL Beauchamp i JF
Childress; glavne odrednice principalizma
(+ neškodljivost)
 1971.: Liječnici za društvenu odgovornost –
zdravstveni rizici nuklearnog naoružanja -
socijalna odgovornost liječnika

 Uvođenje kontrole znanosti u svezi genetičkog

inženjeringa

 Bioetika u SAD: uporište u tradiciji američkog

pluralizma, poimanja demokracije i
konstitucionalnog prava (ideje slobode,
jednakosti i pravde)
 Korijeni u Europi:
1927. – članak Bio-etika (odnos čovjeka prema
životinjama i biljkama), F. Jahr: posljedice
prevrata u znanosti vode k uspostavi nove etike
širokog kruga objekata moralnih uvažavanja
1980. – J. Dausset: “Znanost može biti duboko
ambivalentna, a u sprezi s politikom i tehnikom
pogubna”

 Dilema europskih institucija: kako poštivati

nacionalne posebnosti a istovremeno ustrajati na
načelima zajedništva?
Početak akademskog razvoja i
institucionalizacije
 Na početku – shvaćanje bioetike gotovo
identične s medicinskom etikom (T. Percival,
1803.)
 Uglavnom područje djelovanja filozofa, teologa i
nekolicine liječnika
 Najveći zahtjevi bili su bazirani na reakcijama u
svezi nekih negativnih događanja: eksperimenti
na ljudima (nacistička Njemačka) i Tuskegee
Syphilis Study u SAD-u
 Nuremberg Code (1947.) i Declaration of
Helsinki (1964.)
 Aktivacija međunarodne zajednice u standardizaciji
provođenja biomedicinskih istraživanja – 1997.:
1. UNESCO - Univerzalna deklaracija o ljudskom
genomu i ljudskim pravima
2. VE – Europska konvencija o ljudskim pravima i
biomedicini
 Europa, početak 1990.-ih: kritika američkog
pristupa, vraćanje etici vrlina; ograničenost
koncepta temeljenog na autonomiji – Dansko etičko
vijeće i projekt Bioetika: skupine marginaliziranih i
ugroženih nisu u poziciji prakticirati načelo
autonomije propitivanje novih načela: digniteta,
integriteta i ranjivosti
 BIOETIKA

Bioetika obuhvaća područje klasične medicinske

etike i drugih znanosti koje zadiru u pitanja
života i smrti, zdravlja i bolesti, kao što su:
biologija, pravo, ekonomija, politika...
dohvaćajući sve probleme koji se pojavljuju u
svezi sa životom.
Osim pitanja o ljudskom životu, bioetika istražuje
odnos prema životu općenito, na svim
njegovim razinama.
 Definicije:

- the Oxford English Dictionary:

Bioetika je izučavanje etičkih problema
uzrokovanih znanstvenim napretkom, naročito
u biologiji i medicini

- nova definicija bioetike:

Bioetika je sustavno proučavanje moralnih
dimenzija u sklopu znanosti o životu
 Bio-etičko - moralna pitanja:

1. Na početku života (prenatalna dijagnoza i terapija;

genetsko inženjerstvo; potpomognuta prokreacija;
kontracepcija; pobačaj; prirodno planiranje
obitelji...)
 Bio-etičko - moralna pitanja:

2. U naponu života (prava i dužnosti na području

zdravlja i bolesti; odluka o poduzimanju, prekidu ili
nastavljanju liječenja; razne ovisnosti; presađivanje
organa; ograničenost ili nedostatak terapijskih
sredstava; troškovi; duševni bolesnici; pokusi i
istraživanja na zdravima, bolesnima,
zatvorenicima...)
 Bio-etičko - moralna pitanja:

3. U sutonu života: (smisao života, patnje, smrti;

palijativna medicina; održavanje života ili životnih
funkcija; eutanazija; definicija i kriteriji smrti
čovjeka; umiranje u ljudskom dostojanstvu;
hospicij).
 biomedicinska etika, zdravstvena etika,

farmaceutska etika, klinička etika, klinička bioetika

Farmacija, kao primijenjena biološka nauka, spada
zajedno sa medicinom i stomatologijom, u najdruštvenije
prirodne nauke, jer je i u prošlosti i u sadašnjosti, ostala
pod snažnim uticajem socijalnih prilika i odnosa u
društvu.

© D.KrajnovićPravo pacijenata 39
Mjesto i uloga etike u farmaciji

Kako postupiti u datoj situaciji?

Zašto trebam tako postupiti?

© D.KrajnovićPravo pacijenata 40
Svaka profesija ima svoju etiku.

Etika u farmaciji (biomedicini) ima izuzetnu važnost jer:

je objekt farmaceutskog djelovanja čovjek, njegov život i

zdravlje

zdravlje je osnovno ljudsko pravo i najviša biološka

vrijednost, koja se ne može upoređivati s drugim
materijalnim dobrima

bolestan čovek je poljuljanog dostojanstva

pacijent je u podređenom položaju u odnosu prema

farmaceutu jer je prisiljen da svoj život povjeri znanju,
sposobnosti i dobronamjernosti farmaceuta, često
stranca
Odgovornosti u zdravstvu
 Za zdravstvenu profesiju osnovni uvjeti za rad
su:
znanje
i
savjest.
Zdravstveni djelatnici

Liječnici
Medicinske sestre i tehničari
Stomatolozi, farmaceuti, psiholozi, logopedi, socijalni
radnici, defektolozi i ostali

Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom,

stomatološkom ili farmaceutsko-biokemijskom
fakultetu te drugom visokom učilištu zdravstvenog
usmjerenja kao i u srednjim školama zdravstvenog
usmjerenja. Pri pružanju zdravstvene zaštite
postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na
način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje
ljudi.
 Misija u zdravstvu /
misija u farmaciji
 U zdravstvu: rad na globalnom unapređenju
psihofizičkog zdravlja ljudi u okvirima suvremene
civilizacije
 U farmaciji: obezbijediti suradnju s vladama
zemalja na planu primjene nacionalnih principa
raspodjele lijekova (pristup lijekovima, kvalitet,
pouzdanost lijekova i njihovo racionalno
korištenje)
 Zdravstvena etika: odgovornost vlada prema
stanovništvu u rješavanju zdravstvenih problema
Zdravstvo je oduvijek imalo socijalnu funkciju

- sve promjene - široka implikacija na društvo u

cjelini
- i promjene koje se tiču poboljšanja
pružanja kvalitetne, efikasne i svakom dostupne
zdravstvene zaštite,
- sve te promjene zahtijevaju dobro funkcioniranje
veoma složenog zdravstvenog sistema, koji je
oduvijek spadao među najsloženije oblasti za
upravljanje i rukovođenje.
Počeci farmacije kao samostalne profesije
 utjecaj Salernske medicinske škole
 na osnovu medicinskih odredbi Rogera II iz 1140. i
pod uticajem arapskog uređenja, sicilijanski kralj i
Sveti Rimski Car Fridrih II Hohenstaufen donosi svoje
Konstitucije (odredbe) - uređuje cjelokupnu
zdravstvenu službu u državi
 izvršile su velike promjene u zakonodavstvu Srednjeg
vijeka a obuhvatile su i dio koji se odnosi na
sanitetsko zakonodavstvo o razdvajanju medicine od
farmacije
 to je poznato pod nazivom Sicilijanski edikt kojim su
formalno odvojene profesije liječenja i pripremanja
lijekova (sastavio nastavnički kolegijum Salernske
medicinske škole - u literaturi poznato pod nazivom
Salernski edikt)
Počeci farmacije kao samostalne profesije
 Uvođenjem ovih odredbi 1240. zajedničko stablo
medicine i farmacije razdvojilo se u dvije grane koje
će se dalje razvijati i granati samostalno.
 Povijesno gledano, apotekarstvo
po prvi put dobija svoj zakonski oblik,
a apotekar u javnom životu zauzima
mjesto s točno određenim funkcijama
i djelokrugom rada.
MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS
U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA
FARMACIJE OD MEDICINE

 priručne apoteke ljekara smatraju se najstarijim tipom

apoteka (iz njih se kasnije razvile komunalne apoteke
u srednjovekovnim gradovima)
 ljekari su se uglavnom okretali imućnijim slojevima
društva, dok su se siromašniji morali zadovoljiti sa
ranarima (cirologi) i berberima (barbieri)
 za vrijeme velikih epidemija (kolera i kuga) lijekove su
pripremali ranari
 gradske vlasti bile su prinuđene da prilikom primanja
u službu obavežu gradskog fizikusa i/ili kirurga da
ima svoju dobro snabdjevenu priručnu apoteku
MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS
U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA
FARMACIJE OD MEDICINE
 zabrana udruživanja ljekara i apotekara u poslovnom
pogledu, a na štetu bolesnog čovjeka, jedno je od
najstarijih načela etike zdravstvenih radnika; prvi put
spomenuto u statutu južnofrancuskog grada Arla iz
1170. a zatim je u mnogo temeljnijoj formi
ozakonjeno Salernskim ediktom
 u Firenci i nekoliko gradova Italije u 14. st. apotekar
je mogao zaposliti ljekara ili obrnuto ili su obojica
mogli biti vlasnici apoteke
MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS
U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA
FARMACIJE OD MEDICINE
 u srednjovekovnim gradovima formiraju se strukovna
udruženja ili esnafi, obično zajedno za sve one koji
su se bavili liječenjem i izradom lijekova, jer ih je bilo
malo. Tako su “kirurški ceh” sačinjavali ljekari
(physici, medici, doctori), apotekari (apothecarii,
speciarii), ranari (cirologi) i brijači (barbieri)
 u Veroni je još 1221. god. postojao esnaf sastavljen
isključivo od onih koji su izrađivali lijekove, profesije
koja će se kasnije nazvati apotekarstvom
 apotekarska udruženja su kontrolirala da li se poštuje
apotekarski monopol, postavljala jedinstvene cijene,
utvrđivala broj budućih učenika, nadgledala njihovo
školovanje, ali su dozvole za bavljenje farmaceutskim
poslom davali gradski ljekarski prezidijumi ili saveti
MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS
U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA
FARMACIJE OD MEDICINE
 u pojedinim gradovima Europe apotekari i njihova
udruženja uspijevaju dobiti status Kolegijuma
odnosno Apotekarskog saveta,
 dugo nisu bili u ravnopravnom položaju sa “Collegio
medicum”,
 1532. god. Champier je nazvao apotekare
nepismenima, prevarantima, neznalicama,
prodavateljima roga za svijeću otpočeo je pravi rat
riječima
 u osnovi ovog sukoba nalazilo se pored ekonomskog
interesa i fundamentalno shvaćanje odnosa između
profesija
ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA S ETIČKOG I
STRUČNOG STANOVIŠTA U EUROPI TIJEKOM
KASNOG SREDNJEG VIJEKA
 odvajanje farmacije od medicine nije značilo da je
farmaceut nezavisan i ravnopravan
 slučaj apotekara William Rose-a 1701. (London,
optužba za postavljanje dijagnoze i liječenje odbačena)
 u Americi je sve do kraja 19. st. postojala apoteka kao
“doktorska radnja”, a ljekari su bili primorani preuzeti
ulogu apotekara zato što je ovih bilo malo
 predsjednik Medicinskog društva New Jersey-a, 1869.:
“Mi, ljekari, priznajemo apotekare kao potpuno sebi
ravne i poštovanja dostojne stručnjake, koji se bave
značajnim poslom”,
 godinama ukorijenjeni sukobi mijenjali su se
promenljivom brzinom, jer su obje profesije, svjesne
svojih osobnih prerogativa, bile odlučne u zaštiti
osobnog teritorija
ETIČKI ASPEKTI PROFESIONALNOG ODNOSA
U ZDRAVSTVU TIJEKOM 19. st.

 poštovanje koje su farmaceuti stekli, bilo je vrijedno

pažnje, a krajem 19. st. ogledalo se i kroz njihovo sve
veće uključivanje u pripremu farmakopeja
 kroz uspostavljanje harmonije stiče se svijest o etički
ispravnom profesionalnom odnosu, što se uočava
već u prvim farmaceutskim kodeksima, u kojima je
centralna tema odnos liječnik-farmaceut
 ETIČKI ASPEKTI PROFESIONALNOG ODNOSA
U ZDRAVSTVU TIJEKOM 19. st.
 Thomas Persival (1740-1804): prvo djelo iz medicinske
etike “Persival's medical Ethics”, 1803. :
“postoji posebno bliska veza između ljekara i apotekara, iz
čega proizilaze različite obveze. Na znanju, vještini i
točnosti apotekara počiva, u velikom stupnju, uspjeh,
reputacija, ugled i značaj ljekara. S druge strane korist za
apotekara ogleda se u tome što će on biti dublje
zainteresiran za uspjeh izvršenih kurativnih planova i
njegovi čast i ugled biće neposredno uključeni u čistoću i
izvrsnost izrađenih lijekova”.
Persival pozitivno ocjenuje kurativnu ulogu apotekara:
“Apotekar je ljekar siromašnih u svim slučajevima, a
bogatih kada nevolja ili opasnost nije veoma velika.”
 PROFESIONALNI ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA U
20. st. I NOVA ULOGA FARMACEUTA U SUVREMENOJ
ZDRAVSTVENOJ PRAKSI
 šezdesete godine prošlog st. svjedok su daljih promjena u
profesionalnom odnosu između farmaceuta i liječnika koje
su bile odraz napretka u medicini i farmaciji, uslovljene
prije svega razvojem materia medicae, uvođenjem novih i
moćnih grupa lijekova iz farmaceutske industrije, kao i
promjena u obrazovanju i rađanju novih sistema
zdravstvene zaštite, te sve većem uključivanju vlade u
zdravstvenu zaštitu
 tako su “stari apotekari na uglu” postali farmaceuti u javnim
apotekama (kao konsultanti i savjetodavci o upotrebi
lijekova). Sve veći postotak farmaceuta odlazi u bolničke
apoteke (uključeni u pripremanje lijekova i nadgledanje
njihove distribucije i upotrebe u bolnici). Zajedno sa
liječnicima učestvuju u razvijanju bolničkog registra lijekova
i kreiranju modela propisivanja terapije za hospitalizirane i
nehospitalizirane bolesnike.
 PROFESIONALNI ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA U
20. st. I NOVA ULOGA FARMACEUTA U SUVREMENOJ
ZDRAVSTVENOJ PRAKSI
 farmaceut je stekao i nove profesionalne i moralne
odgovornosti koje ga mogu dovesti u sukob sa liječnikom:
savetovanje pacijenata, zaštita od neželjenih efekata,
praćenje djelovanja lijekova, izbegavanje ispunjavanja
nepotpunih recepata, preispitivanje izbora lijeka ili
doziranja, kontroliranje pacijenata koji zloupotrebljavaju
lijekove, ocenjivanje efikasnosti tek uvedenih lijekova u
terapiju i učestvovanje u istraživanju,
 neracionalna terapija koja se obično dovodi u vezu sa
ljekarskom strukom, predstavlja jedan od najmučnijih
izazova koji pogađaju farmaceutsku profesiju danas.
Ukoliko otkriju ono što po njihovom stručnom mišljenju
predstavlja neznalački ili nepromišljen izbor ljekovitog
oblika ili doziranja lijeka, farmaceuti su suočeni s dilemom
da li da šutke ispune recept onako kako je napisan ili da
interveniraju kod liječnika.
 PROFESIONALNI ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA U
20. st. I NOVA ULOGA FARMACEUTA U SUVREMENOJ
ZDRAVSTVENOJ PRAKSI
 pokušaj razjašnjenja recepta preko telefona predstavlja
često izvor konflikata u profesionalnoj komunikaciji. Još
izazovnija je funkcija preispitivanja ispravnosti terapeutskih
odluka liječnika putem formalnog procesa ispitivanja
iskorištenosti lijekova. Nalazi ovakvih ispitivanja često
nalažu farmaceutu da se direktno suprotstave liječniku,
kada najbolji interes prema pacijentu zahtijeva takvu
intervenciju
 možda bi na početku novog milenijuma ovo podsećanje na
neke primjere iz osam stoljeća duge povijesti konflikata
između profesija moglo poslužiti kao upozorenje da se
pitanje etike i moralnosti u zdravstvu ne smije ostavljati po
strani kada su uključena pitanja prestiža, uzurpacije ili
netolerancije.