IZRADA NATIVOG PREPARATA U MIKOLOGIJI

Nativni preparat je osnovna pretraga za potvrdu gljivične etiologije oboljenja koja se

rutinski najčešće primjenjuje. Veoma je važno ispravno uzeti materijal za pretragu. S
kapilicijuma treba uzeti bolesnu kosu, a to je prije svega slomljena dlaka i ljuskica sa kože
poglavine. Ako je oboljela neobrasla koža, preparat se uzima sa ruba lezije, a ako su prisutni
mjehurići uzima se pokrov mjehurića. Ako su oboljeli nokti, uzima se mrvičasta masa ispod
nokta i bolesni dio nokta. Kod dubokih mikoza može se uzeti i granulaciono tkivo. Materijal
se stavi na predmetno staklo, a zatim se nakapa nekoliko kapi baze (NaOH) koja rastapa
keratin. Ćelije postaju svijetle, a zbog jačeg prelamanja svjetla, pod malim uvećanjem
mikroskopa, vide se spore i/ili micelijska vlakna.

1. UZIMANJE MATERIJALA ZA MIKROBIOLOŠKU DIJAGNOSTIKU

– VIRUSOLOGIJA
Uslov za kvalitetno sporovođenje mikrobiološke dijagnostike virusa jeste pravilan način
uzimanja uzoraka.

Mora biti:

 Uzet sa odgovarajućeg anatomskog mjesta

 Uzet u pravo vrijeme, u toku bolesti
 Što prije dostavljen u laboratoriju

Budući da su virusi unutarćelijski paraziti, cilj je sa oboljelog mjesta uzeto što veći broj
inficiranih ćelija.

Uzorke materijala bolesnika, za izravnu detekciju i izolaciju virusa treba uzeti prvih nekoliko
dana od početka bolesti. Većina njih se može pohraniti nekoliko dana na temperaturi od 4 do
8 stepeni C. Zamrzavanjem uzoraka na tenperaturi od -70 stepeni C, dugotrajnije je očuvana
infektivnost virusa. Ako sumnjamo na viruse osjetljive na zamrzavanje, uzorak očuvamo
dodatkom stabilizatora. (otopina sorbitola ili glicerina)

 Bris se odmah smjesti u tekuće hranilište gdje se nalazi virusni transportni medij sa
dodatkom anntibiotika i antimikotika. Uzorci za molekularno testiranje u posebno
pripremljene transportne podloge.
 Aspirat nazofarinksa je najadekvatniji uzorak za dg virusnih infekcija disajnih puteva
kod male djece. Za ovo uzimanje je potrebno dosta prakse.
 Tekućina mjehurića iz promjena na koži dobije se ako se skalpelom otvori mjehurić,
a tekućinu aspiriramo iglom.
 Stolica – uzimanje uzorka iz stolice služi za testiranje gastroenteritisa te se uzima u
sterilnu posudicu. Bris rektuma – rijetko.
 Sistemske infekcije - Kod ovih infekcija, krv se uzima u sterilne vakumske epruvete
koje sadrže antikoagulantno sredstvoa plazmu dobijemo nakon centrifugiranja.
 Za serološke metode krv uzimamo iz periferne vene u epruvete bez aditiva. Krv
ostavimo na sobnoj temperaturi ili u hladnjacima da se koagulira, nakom čega
 centrufugiranjem odvojimo serum. Serum dalje možemo pohraniti do 7 dana na +4
stepena C. Prije uzimanja krvi mjesto vađenja, nakon dezinfekcije, treba dobro osušiti
sterilnom vatom jer i najmanje količine etanola mogu u krvi u epruveti izazvati
hemolizu.
 Za molekularne ili serološke pretrage možemo kao uzorak uzeti i likvor, kojeg
nakon uzimanja pohranimo u sterilnu epruvetu i trensportujemo u hladnjaku. Likvor
uzimamo kod sumnje na virusni meningitis ili meningoencefalitis.

Najčešća greška pri uzimanju materijala je manjak podataka bolesnika (na epruveti,
hladnjaku, otpremnici za lab)

2. ČUVANJE UZORAKA – VIRUSOLOGIJA

Većina uzoraka se može pohraniti nekoliko dana na temperaturi od 4 do 8 stepeni C.
Zamrzavanjem uzoraka na temperaturi od -70 stepeni C, dugotrajnije je očuvana infektivnost
virusa. Ako sumnjamo na viruse osjetljive na zamrzavanje, uzorak očuvamo dodatkom
stabilizatora. (otopina sorbitola ili glicerina)

Primjeri: Likvor - Ako nije moguće odmah dostaviti, čuvati na ST do 24 sata. Za

bakteriologiju ne stavljati u hladnjak.

Sterilne tjelesne tekućine (pleuralna, peritonealna, sinovijalna) i svi punktati (ascites,

amnionska tek., intraoperativni) Odmah se transporuje, a čuva se do 24 sata na sobnoj
temperaturi u transportnoj podlozi za izolaciju anaerobnih bakterija.

3. DG VIRUSNOG HEPATITISA A, B, C (TITAT ANTITIJELA KADA I

U KOM UZORKU SE JAVLJA KOD POJEDINOG VIRUSA)
Lab. dijagnostika hepatitisa A temelji se na serološkim metodama. Za dg hepatitisa A kod
bolesnika sa znakovima akutnog hepatitisa dovoljan je dokaz anti-HAV IgM antitijela u
serumu bolesnika. Danas je moguće dokazati anti-HAV IgM antitijela u serumu u 95% kod
već prvih simptooma. Anti HAV-IgM antitijela pojavljuju se u serumu nakon 3 sedmice
ekspozicije, dostižu najviši titar narednih 4-6 sedmica a dokazujemo ih 6-9 mjeseci nakon
početka bolesti. Dokaz anti-HAV IgG antitijela ili cjelokupnih anti HAV antitijela u
odsutnosti anti HAV IgM antitijela dokazuje da je testirana osoba preboljela hepatitis A ili da
je uspješno vakcinisana protiv istog. U stolici HAV možemo dokazati imunoelektronskim
mikroskopom ili molekularnim metodama za dokazivanje virusne RNK.

Lab. dijagnostika hepatitisa B – najčešće upotrebljavamo serološku dijagnostiku gdje u

serumu ispitanika određujemo prisustvo više vrsta anti HBV antitijela te virusnih
bjelančevina. Rutinski se u serumu određuje šest seroloških boljega HBV.

 Dvije virusne bjelančevine, HbsAg i HbeAg

 Četiri vrste anti-HBV antitijela; anti-HBs antitijela, ukupna anti-HBc antitijela,
anti-HBc IgM antitijela i anti-HBe antitijela.
Za dokazivanje anti-HBV antitijela i virusnih antigena upotrebljavamo enzimsko-imunske
testoce. Pravilna interpretacija rezultata testiranja na serološke biljege je vrlo čest problem.

HBeAg pojavljuje se u krvi nekoliko dana nakon pojave HbsAg. Nakon nekoliko sedmica
akutnog hepatitisa nestane iz krvi i tad se pojavljuju anti-Hbe antitijela. Prisustvo HBeAg u
krvi bolesnika sa hron. Hepatitsom B, odraz je virusne aktivnosti. Odsustvo HBeAg kod
bolesnika sa hroničnim hepatitisom B nije nužno znak dobrog progonističkog faktora.

HBV-DNK može se dokazati u krvi zaražene osobe 7-14 dan nakon zaraze i siguran je
pokazatelj visoke infektivnosti hepatitisa B. Što je veća koncentracija HBV-DNK veća je i
infektivnost bolesnika. Vrijednosti HBV-DNK više od 20.000 IU/ml seruma jasan je
pokazatelj da osoba boluje od HBeAg-negativnog hroničnog hepatitisa.

Kod osoba koja u krvi ima samo anti-HBc cjelokupna antitijela, neophodno je izmjeriti
koncentraciju HBV-DNK. Koncentraciju HBV-DNK neophodno je odrediti kod svakog
bolesnika prije početka antivirusnog liječenja(početna koncentracija te u jednomjesečin do
tromjesečim intervalima)

Nalaz visokog titra anti-HBc IgM uglavnom je siguran pokazatelj akutnog hepatitisa B. Pri
interpretaciji niskog titra anti HBc IgM antitijela treba biti oprezan budući da je anti-HBc IgM
antitijela moguće dokazati i za vrijeme egzaberacija hroničnog hepatitisa B.

Hepatitic C

Serološkom detekcijom ( najčešće ELISA ) specifičnih antitijela i imunoblot postupkom(

RIBA - najčešća - recombinant immunoblot assay) potvrđuje se dijagnoza hepatitisa C. U oba
testa koristimo rekombinantne virusne antigene. Test se smatra pozitivnim ako su detektirana
dva ili više antigena. Kada govorimo o molekularnim metodama aktivnu infekciju HCV-om
moguće je dokazati detekcijom virusne RNA.

Detekcija tj kvanitativno određivanje HCV-RNA provodi se:

 Za dokaz akutne infekcije (visok nivo RNA prisutan u serumu prije serokonverzije)
 Za odluku o liječenju interferonom
 Za praćenje terapije
 Zbog promjene terapijskog protokola

Smanjenje nivoa RNA-HCV-a pokazatelj je učinkovitog liječenje

4. ROTAVIRUSI I ADENOVIRUSI
U porodicu Reoviridae svrstani su brojni neovijeni virusi čije je glavno obilježje dvoslojna
kapsida i genom sastavljen od segtnentirane dvolančane RNA.

Rotavirusi su dobili naziv po svom izgledu pod mikroskopom (rota-kotač)

Genom čini dvolančana virusna RNA podijeljena u 11 segmenata od kojih 6 kodira struktume
(VPI, VP2, VP3, VP4, VP6 i VP7), a 5 nestrukturne proteine (NSP1-5). Kapsida je
ikozacdralnc simetri-jc i gradena od dvaju slojeva. Strukturni proteini VP1 — VP3 nalazc se u
srcu virusa. Unutarnju kapsidu čini strukturni protein VP6. Vanjska kapsida ima 132
kapsomere, a svaka ima malu udubinu. Grupno-specifičan antigen nalazi se u unutarnjem
sloju kapside (VP6), a tipno-specifični u vanjskom (VP4 i VP7). Prema VP6 proteinu,
rotavirusi su podijeljeni u 7 grupa označenih slovima od A do G.

Kod rotavirusa imamo 7 rotavirusnih grupa (A-G), a tip A najčešće uzrokuje bolesti kod
ljudi

 inf. zrele epitelne st. resica tankog crijeva -> reaktivna hiperplazija vrčastih ćelija i
gubitak apsortivne površine -> obilne proljevaste stolice i malapsorpcija
 šire se fekalno-oralnim putem, a virusi grupa A i C primarno inficiraju djecu(A je
najčešći uzročnik gastroenteritisa u dojenčadi i male djece), a moguća je infekcija
dišnim putem

Klinički sindromi

 inkubacija 24-48h; od blagog vodenastog proljeva do smrtonosnog gastroenteritisa,

povraćanje, dehidracija, temperatura 38.5 stepenci C, bolovi u mišićima i glavobolja

Dijagnostika

Elektronska je mikroskopija optimalna metoda u dijagnostici rotavirusa. Koristi se za

detekciju antigenski različitih rotavirusa (otkrivanje virusa koji ne pripadaju grupi A). Zbog
nedostupnosti elektronsloig mikroskopa u većini dijagnostičkih laboratorija danas se
primjenjuju i drugi postupci detekcije rotavirusa. Najbolji je imunoenzimski čest za dokaz
antigena EIA (većinom dokazuje VP6), ali se koristii lateks-aglutinacijski test.

EM, EIA, lateks-aglutinacija

Adenovirusi su srednje veličine DNA virusi bez ovojnice te su izolirani kod

ljudi i brojnih životinjskih vrsta. Adenovirusi patogeni za čovjeka svrstani su u
rod Mastadenovirus. Poznato je 55 hurnanih tipova koji su podijeljeni u sedam
grupa (A—G), a največi broj infekcija uzrokuju tipovi 1-7. Tijekom godina
dokazana je njihova povezanost s bolestima dišnog, probavnog, mišićno-
koštanog i vidnog sistema. Najčešče uzrokuju infekcije respiracornoga trakta,
osobito u djece.
dva roda: Mastadenovirus, Aviadenovirus (patogeni samo za ptice)

rod Mastadenovirus

 dvolančana DNK, kapsida je kubične simetrije oblika ikozaedra, nemaju lipidnu

ovojnicu
 postojani na sušenje, detergente u probavnom sistemi
  virus se nitastim izdancima spaja na stanice, endocitozom ulazi u stanice gdje lizira
endosomsku vezikulu a kapsida prenosi genom u jezgru; oslobađanjem kapside iz
vezikule započinje inhibicija sinteze stanice makromolekula, u jezgri se umn. DNK,
proteini kapside nastaju u citoplazmi., prenose se u jezgru gdje se slaže virusna čestica
koja se onda lizom oslobađa van
 kodiraju tvorbu ranih proteina koji im pomažu u izbjegavanju imunosnog sustava
domaćina:
1. inhibitorno djelovanje na interferonski sustav
2. spajanje na kompleks antigena MHC I -> sprječava prezentaciju antigena
citotoksičnim limf. T
3. inhibicija TNF
 inficiraju epitelne stanica dišnog i probavnog sustava, izazvaju latentne infekcije
limfnih čvorova, tonzila i Peyerovih ploča
 šire se fekalno-oralnim putem, onečišćenim rukama, predmetima, nedovoljno
kloriranom vodom u bazenima, dišnim putem

Klinički sindromi – ždrijelno konjuktivna groznica - upala ždrijela i konjuktiva, povišena

temp., oteklina vratnih limfnih čvorova; akutna infekcija gornjih dišnih puteva - opća
kratkotrajna febrilna bolest, kataralni znakovi u dišnom sistemu; gastroenteritis i proljev

Dijagnostika - izdvajanje u st. kulturi primarnih fetalnih st. ljudskog bubrega(HEK), HeLa
(liza stanica s inkluzijskim tjelešcima), imunoenzimski, imunofluorescentni postupci i probe
DNK za detekciju i tipiziranje adenovirusa, serološki postupci ( reakcija vezanja
komplementa, imunoenzimski postupci, test neutralizacije za otkrivanje tipnospecif. PT)

Za regrute se upotrebljava živo atenuirano cjepivo za adenovirusa 4 i 7, a za ublažavanje

keratokonjuktivitisa se upotrebljava interferon

5. DIJAGNOSTIKA VIRUSA – DIREKTNA I INDIREKTNA

Laboratorijski postupci za otkrivanje i identifikaciju uzročnika virusnih bolesti jesu:
1. direktno otkrivanje virusa i/ili virusnih dijelova, ukjučujuči i metode dokazivanja virusne
nukleinske kiseline
2. izolacija virusa iz tkiva, sekreta i eksudata bolesnika,
3. indirektno otkrivanje virusne infekcije detekcijom specifičnih antitijela u serumu bolesnika.

DIREKTNA
Mnoge je viruse moguće detektirati imunofluorescentnim ili imunoenzimskim bojenjem
odgovarajućeg uzorka. Imunofluorescentni testovi korisni su za brzo dokazivanje virusa koji
uzrokuju infekcije dišnog sistema, infekcija kože ili sluznica. Pripravci tih uzoraka obično
sadržavaju stanice bolesnika na predmetnom stakalcu. Pripravak ćelija za bojenje može se
pripremiti i iz inokulirane stanične kulture, te mokraćnog sedimenta, amnionske i peritonealne
tekučine.

IZOLACIJA VIRUSA U ĆELIJSKOJ KULTURI

Jedna od glavnih metoda direktnog dokazivanja

Za pravilnu izolaciju potrebno što veća količina virusa u uzorku
Uspjeh izolacije ovisi od pravilnog uzimanja i pravilnog transporta
Uspjeh izolacije virusa je kritički ovisan od pravilnog uzimanja te čuvanja i transporta. Za
trasnport se koriste transpoortni mediji koji sprječava isušivanje materijala, očuvanje
infektivnosti. Uzorke koji su uzeti iz nesterilnih područja potrebno je priije inokulacije u
ćelijske kulture obraditi barem centrifugiranjem kako bi se odrstranice viška ćelije. Mjera za
sprečavanje kontaminacije uzorka može biti i inkubacija ćelijskih kultura u hranjivim
medijima sa dodacima antibiotika i antimikotika.

Ćelijske kulture mogu biti primarne, diploidne i trajne.

Primarne se pripremaju od životinjskog tkiva. Mješavina su raznih ćelija i životni vijek je

ogranićen na 30 presađivanja.

Diploidne se doiju iz tkiva organa čovjeks (pluća ili bubreg). Traju do 60 presađivanja.

Trajne ćelijske kulture najčešće su iz tumorskog tkiva.

Najnoviji prepremljeni sistemi za izollaciju virusa omogućavaju čuvanje ćelija u zamrznutom

stanju sve do inokulacije.

Elektronska mikroskopija

Pretraga uzoraka zaraženog materijala elektronskim mikroskopom siguran je postupak

direktnog dokazivanja virusa. Elekcronski mikroskop omogučuje postavljanje dijagnoze za
samo nekoliko sati. U elekcronskom se mikroskopu umjesto svjetlosnih zraka uporabljuju
elektroni. Električni napon uzrokujc gibanjc elekcrona. Elektronski se mikroskop koristiza
određivanje građe, oblika i veličine mikroorganizama, a u virološkoj dijagnostici za izravno
otkrivanje virusa (npr. rotavirus, virus hepatitisa A) u uzorku bolesnikova materijala

DETEKCIJA ANTIGENA
Za dokazivanje antigena koriste se metode direktne imunoflourescencije te imunoenzimske
metode. Za svaku metodu, osnova istraživanja je antitijelo specifično ta određeni virus.
Prednosti ove metode nad drugim:

 Kratko vrijeme izvođenja testa (30min do 3 sata)

 Virus nije potrebno razmnožavati
 Virusni antigeni mogu se dokazati iako je virus u uzorku inaktiviran

Metode za dokazivanje virusnih antigena najčešće se koriste kod virusnih infekcija gornjih
disajnih puteba, uzoraka dobijenih iz mjehurića na koži i kod virusnih gastroenteritisa kod
djece. Virusni antigen se obično dokazuje i kod dijagnostike hepatitisa B i nifekcija sa HIV
virusom.

Imunoenzimske metode

Ovo su osjetljive metode gdje se u 1 ml uzorka može odrediti prisutnost količine virusnog
antigena manje od 1ng. Enzimsko-imunološke metode upotrebljaaju se najviše za dokazivanje
virusnih antigena u stolici. Kod ove metode, nije potrebno imati inficirane stanice u intaktnom
stanju, može poslužiti i virus koji se nalazi van ćelije. Postoji više različitih metoda ali se
najčešće primjenjuje „metoda duplog sendviča“. Ako su prilikom izvođenja ove metode, u
uzorku prisutni antigeni, vežu se za antitijela i tako nastaju imuno kompleksi. Na njih
dodajemo za virus specifično antitijelo, označeno pomoću enzima. Isperemo, dodamo supstrat
specifičan za enzim, što na kraju rezultira promjenom boje.

Metoda direktne imunoflourescencije (DFA)

Kod ove metode koristi se monoklonsko antitijelo označeno sa fluorokromom usmjereno

protiv najizloženijih antigena određenog virusa. Za uspješnost testa važno je uzorak pravilno
uzeti i morau postojati dovoljne koločine inficiranih stanica. Posuda sa uzorkom se dobro
protrese da bi se sa brisa oslobodile ćelije. Sijedi centrifugiranje gdje se odvoji supernatant a
ćelije nanosimo na posebno označena mjesta. Osušimo ih, fiksiramo acetonom, nanosimo
monoklonska antitijela specifična za virus i na kraju vršimo mikroskopiranje sa UV
ekscitacijskim svjetlom. Virusnu infekciju će potvrditi nalaz specifičnih nakupina virusnih
antigena u obliku zelene flourescencije. Prednost ove metode je brzina izvođenja. Nedostaci
su to što je ograničena na na određene uzročnike i za samo mikroskopiranje je neophodna
iskusna osoba.

METODE DOKAZIVANJA SPECIFIČNIH ANTITIJELA

U akutnoj fazi bolesti moguće je dokazivati IgM antitijela a u rekonvalescenciji IgG i IgM
antitijela. Uzorak koji se pretražuje je likvor ili plazma ili serum. Četverostruki porast tittra
antitijela se smatra potvrdom skorašnje infekcije.

Metoda indirektne imunoflourescencije (IFA)

Ovom metodom se u serumu bolesnika dokazuju specifična antitijela, a moguće je dokazati i

virusne antigene. Ako su u serumu prisutna specifična antitijela protiv virusnih antigena, pod
mikroskopom vidimo žutozelenu flourescenciju. Ova metoda je brza, specifična i ima dobru
osjetljivost.

Enzimski imunosorbentni test (ELISA)

Metoda je vro osjetljiva i specifična. Moguće je određivati antitijela klase IgG i IgM a i
antitijela klase IgA kod infekcija sluznice. Pravilnim uvođenjem testa u rutinsku upotrebu
može se izbjeći bespotrebno ponavljanje testiranja ili pogrešno tumačenje rezultata.

Metoda dokazivanja nukleinskih kiselina

Novija metoda. Kvalitativno dokazivanje virusnih nukleinskih kiselina potiskuje

kvantitiativno i semikvantitativno dokazivanje. Najveći napredak ova metoda je doegla na
području dijagnkstike i praćenja liječenja infekcijo virusom HIV, hepatitisa C i B i sl.

Metodom direktne hibridizacije omogućena je detekcija virusnih nukleinskih kiselina u

samom uzorku bez njegovog prethodnog umnožavanja. Sve hibridizacijske metode temelje se
na interakciji kratkih nukleotidnih lanaca.
Metodom umnožavanja nukleinskih kiselina su tehnike za direktno dokazivanje genoma
virusa u modernijim virološkim laboratorijama.

6. WESTERN BLOT TEHNIKA PRINCIP RADA

Pomoću ove metode dokazuju se antitijela protiv tačno određenih virusnih

antigena. Rezultat se prikazuje u obliku obojenih pruga na filter papiru, a
ukazuje na reakciju sa tačno određenim antigenima. Western blot se koristi u
serološkim tehnikama kao metoda za potvrdu rezultata kod kritičnih infekcija
koje za bolesnika mogu imati teške posljedice, npr. infekcija virsuom HIV-a,
hepatitisa C… Kriterij za interpretaciju je karakterističan za svaki pojedini virus.
Varijanta ove metode je imunoblot – ovdje su prugasta područja nanesena na
membranu u jednakim razmacima i lakše ih je interpretirati.

7. TORCH
TORCH testiranje dovodi do otkrivanja mnogih bolesti, a samo ime testa je skraćenica svih
bolesti koje može otkriti:

T- toksoplazmoza

O- ostale infekcije pod koje spadaju sifilis, varicella zoster i hepatitis B

R- rubeola

C- cytomegalovirus (CMV)

H- herpes simplex virus koji je ujedno uzročnik i genitalnog herpesa

Ovaj test krvi otkriva prisutnost antitijela i njihovu razinu te time pokazuje da li je žena
trenutno zaražena, da li je ikada bila zaražena ovim bolestima i ukoliko je već preboljela
ukazuje na postojanje antitijela u organizmu na neke ili sve od navedenih bolesti. Ovaj test se
preporučuje prije trudnoće jer kod odraslih simptomi ne moraju ni postojati i lako je preboljeti
neke od bolesti bez da ste uopće znali da ste oboljeli. Ali ukoliko dođe do trudnoće, posljedice
za djecu mogu biti veoma teške te se preporučuje imati uredne nalaze TORCH testa. Ukoliko
je žena trudna, svakako treba testirati i dijete da se utvrdi da li se dijete preko posteljice već
zarazilo. Rezultati TORCH testa nam pokazuju jesu li i u kojoj mjeri antitijela na sve gore
navedene infekcije prisutne u našem tijelu. Kada je infekcija prisutna antitijela su najbrojnija.
Ukoliko je do infekcije tek došlo, antitijela se još nisu počela stvarati, pa se upravo iz tog
razloga TORCH test gotovo uvijek radi dva puta u razmaku od 20-ak dana. Ukoliko razina
antitijela raste znači da je došlo do ponovne infekcije, no ako je razina antitijela jednaka kao
na prošlom TORCH testu, to nam pokazuje da su antitijela prisutna u organizmu već duže
vrijeme i da smo tu infekciju već preboljeli. To je veoma bitna informacija kada se radi o
ženama koje žele zatrudnjeti ili su već trudne. Ukoliko se ne radi o prvoj infekciji određene
vrste u toku trudnoće (osim herpesa) dijete neće biti u nikakvoj opasnosti u većini slučajeva.
Ukoliko se infekcija prvi puta javi kod žene upravo u trudnoći, antitijela neće moći preko
posteljice biti dostavljene djetetu. Ukoliko se kod djeteta u trudnoći pronađu antitijela IgM
(imunoglobin M) to se smatra normalnim rezultatom i pokazuje da dijete već ima antitijela, no
ujedno ukazuje na to da je i infekcija nedavno bila prisutna. Ukoliko je razina antitijela
izrazito visoka, nalaz je potrebno ponoviti prije nego se krene sa terapijom jer visok broj
antitijela pokazuje da je infekcija trenutno prisutna.