Sveučilište Sjever

Sveučilišni centar Varaţdin

Studij sestrinstva

Intervencije medicinske sestre za vrijeme epileptičnog napada

Seminarski rad za predmet Zdravstvena njega odraslih I
Zdravstvena njega neuroloških bolesnika

Predavač : Jurica Veronek, Student : Antonela Bešenić

mag.med.techn.
Lidija Jezl

Varaţdin, travanj, 2016.

SAŢETAK
Epilepsija je jedna od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji,
koja zbog svojih karakteristika predstavlja ozbiljan medicinski i socijalni
problem. Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki. Epilepsija
predstavlja kronični poremećaj stanica moţdane kore, koje iz različitih razloga
postaju "prepodraţljive" i reagiraju sinhronim izbijanjima električkih impulsa, što
se manifestira epileptičkim napadajima. Epileptički napadaj je vidljivi simptom
opisanih poremećaja, a ovisi o tome na kojem se mjestu u mozgu poremećaj
javlja. Tijekom napadaja mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, smetnje
njuha, vida ili sluha, kao i odreĎeni stupanj poremećaja svijesti. Dvije su
osnovne skupine napadaja: generalizirani i parcijalni . Uzroci epilepsije mogu
biti brojni poremećaji središnjeg ţivčanog sustava (priroĎeni poremećaji razvoja,
infekcije, tumori, bolesti krvnih ţila, degenerativne bolesti , metabolički
poremećaji, ili traume). Uzroci pojave epileptičkih napadaja mogu biti i
dugotrajnije sprečavanje spavanja, hipoglikemija , duţi i intenzivniji tjelesni
napor, a u rjeĎim slučajevima i emocionalni stres. Epilepsija nije isto što i
epileptički napadaj. Dijagnoza epilepsije se postavlja na temelju nekoliko
naznaka koje se povezuju u jednu cjelinu.Uloga medicinske sestre u
zbrinjavanju oboljelih je vrlo značajna. Sestra pruţa pomoć u zadovoljavanju
osnovnih ljudskih i ţivotnih potreba koristeći i primjenjujući znanja i
profesionalne vještine. Ima nekoliko bitnih intervencija kojima moţemo pomoći
osobi koja ima epileptički napadaj, a one su nabrojene u radu.

KLJUČNE RIJEČI epilepsija, epileptički napadaj, intervencije, status epilepticus

2
Sadržaj

1. UVOD ..................................................................................................................................... 4
2. EPILEPSIJA.............................................................................................................................. 5
2.1. ŠTO JE EPILEPSIJA? ........................................................................................................ 5
2.2. POVIJEST EPILEPSIJE ...................................................................................................... 5
2.3. UČESTALOST EPILEPSIJE ................................................................................................ 5
2.4. UZROCI EPILEPSIJE ......................................................................................................... 6
2.5. PODJELA I KLASIFIKACIJA .............................................................................................. 7
2.5.1. Generalizirana epilepsija ....................................................................................... 7
2.5.2. Žarišna epilepsija ................................................................................................... 8
2.5.3. Status epilepticus .................................................................................................. 9
2.6. GENETIČKO NASLJEĐIVANJE I EPILEPSIJA .................................................................... 10
2.7. LIJEČENJE EPILEPSIJE ................................................................................................... 10
2.8. ULOGA MEDICINSKE SESTRE ZA VRIJEME NAPADA .................................................... 11
3. ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 12
4. LITERATURA ......................................................................................................................... 13

3
 1. UVOD

Što je epilepsija? Kako pomoći osobi koja ima napadaj? Jedna su od

mnogih pitanja koja se ljudi pitaju kada upoznaju osobu oboljelu od epilepsije ili
se sustretnu s napadom. Budući da je epilepsija danas učestala bolest,
populaciju bi trebalo upoznati s uzrocima nastanka epilepsije, oblicima
napadaja te kako pomoći osobi. U ovom seminarskom radu govorimo o
epilepsiji općenito, njezinim uzrocima, raširenosti i najbitnije, o prvoj pomoći
osobi koja ima napadaj.

4
 2. EPILEPSIJA

2.1. ŠTO JE EPILEPSIJA?

Naziv epilepsija dolazi od grčke riječi koja označava biti ugrabljen izvana.
Hrvatski naziv za epilepsiju jesu padavica. Epilepsija označuje pojavu
ponavljajućih,paroksizmalnih poremećaja funkcioniranja ţivčanog sustava do
čega dolazi zbog abnormlanog ekscesivnog,hipersinkroniziranog izbijanja
(praţnjenja) ţivčanih stanica. Kao manifestacija ovih poremaćaja javlja se
epileptični napadaj. Epileptični napadaj ovisi o tome na kojem se mjestu u
mozgu poremećaj pojavljuje , epileptični napadaj se moţe različito manifestirati:
kao gubitak ili promjena stanja svijesti, abnormalna motorička aktivnost
konvulzije), psihički i osjetni poremećaji, promjenjeno ponašanje i/ili poremećaji
autonomnog ţivčanog sustava.(1)

2.2. POVIJEST EPILEPSIJE

Kamene ploče naĎene u Babilonu sadrţe detaljan opis epilepsije. Stari

su narodi drţali da je epilepsija natprirodni fenomen,sveta bolest(morbus
sacer). Već se Hipokrat, grčki liječnik, suprotstavljao tom vjerovanju
upozoravajući na sasvim prirodne uzroke .Hipokrat je prvi lokalizirao bolest u
mozgu. Za epilepsiju se smatralo da je pod nadzorom Mjeseca,pa se nazivala i
Mjesečevom bolešću. Stari Rimljani su pridavali nadnaravno značenje epilepsiji
pa su se skupštine prekidale ako je tko od sudionika imao epileptični napadaj i
otuda potječe naziv morbus comitalis. U srednjem vijeku se smatralo da su
bolesnici opsjednuti zlim dusima ili vragovima. Od epilesije su bolove mnoge
povijesne osobe: Sokrat, Aleksandar Veliki, Gaj Julije Cezar, Pascal, Flaubert,
Paganini, Byron, Napoleon, Dostojevski, Van Gogh.

2.3. UČESTALOST EPILEPSIJE

Epilepsija je jedan od najčešćih poremećaja u neurologiji. Procjenjuje se

da incidencija epilepsije iznosi 20-50 oboljelih na 100000 stanovnika u, a
prevalencija se procjenjuje na 4 osobe na 1000 stanovnika. Epilepsija je zbog
svojih značajki ozbiljan medicinski i socijalni problem. Epilepsija se pojavljuje u
svim dobnim skupinama,a najčešće u djetinjstvu i adolescenciji, te u starijoj
dobi.

5
 2.4. UZROCI EPILEPSIJE

Uzroci nastanka epilepsije i epileptičkih napadaja izrazito su raznoliki. U nekim

se slučajevima moţe dostupnim dijagnostičkim postupcima prikazati morfološki
uzrok epilepsije, makrofaktori-ekspanzivne lezije mozga (tumori ,hematomi,
apcesi, ciste), akutne i kronične infekcije mozga, vaskularni poremećaji, oţiljci,
kongenitalni razvojni poremećaji mozga, uroĎene mane i perinatalana oštećenja
mozga. Iako je danas medicina značajno napredovala, dostupnim
dijagnostičkim postupcima nije moguće prikazati morfološki uzrok epilepsije.
Napad mogu uzrokovati mnoga stanja kao što su metaboličke promjene,
sistemne bolesti i provokativni čimbenici kao što su edem i hipoksija mozga,
povišena tjelesna temperatura, metabolički poremećaji i poremećaji elektrolita,
nedostatci tvari u prehrani, unos ili otrovanje alkoholom ili drogama, psihički
stresovi, umor, iscprljenost, nagli prekid uzimanja sedativa, hipnotika, alkohola,
menstruacija, hormonalni poremećaji. TakoĎer mnogi lijekovi takoĎer mogu
uzrokovati epileptični napadaj. Razni mehanički, kemijski, električni ili osjetni
podraţaji mogu dovesti do epileptičnog napadaja, tzv.fotosenzitivni provokativni
čimbenici koji mogu uzrokovati epileptične napadaje,tzv. fotosenzitivna
epilepsija. Najčešće su to svjetlosni podraţaji bilo koje vrste ili pojedinačni
izmjenični bljeskovi(30-50 bljeskova u sekundi), razni geometrijski oblici. Daljni
su uzročni izazivači gledanje televizije, ali provokatori mogu biti i kompjuterski
ekrani (videoigrice), te voţnja kroz drvored ili gledanje kroz prozor jurećeg vlaka
i sunčani odrazi na vodi, bljeskanje svjetla u diskotekama. Ako je podraţaj
prepoznati i ako se uvidi da on uvijek izazove napad tada se radi o refleksnoj
epilepsiji.
Oko 5 % stanovništva dobije epileptički napadaj u nekom razdoblju svog ţivota.
Ako je podraţaja dovoljno jak i prijeĎe odreĎeni prag (konvulzivni prag) svaki će
mozak reagirati konvulzijama. Stoga pojedini epileptički napadaj treba
razlikovati od epilepsije. Epilepsija označuje stanje u kojem osoba ima napadaje
koji se ponavljaju i koji su uzrokovani kroničnim patološkim procesom.
Epilepsija je klinički fenomen, a ne pojedinčani entitet jer postoji mnogo vrsta i
uzroka epilepsije. Jedan napad ne znači nuţno da osoba ima epilepsiju.

Slika 1 prikaz EEG nalaza kod zdrave osobe(lijevo) i osobe oboljele od

epilepsije(desno)

6
 2.5. PODJELA I KLASIFIKACIJA

Epilepsija se, s obzirom na etiologiju, dijeli na simptomatsku i idiopatsku

(kriptogene). Simptomatska je epilepsija ona kod koje postoji uzrok koji se
moţe utvrditi pa se moţe primijeniti specifična terapija kojom će se on otkloniti,a
idiopatska znači da nije naĎen uzrok epilepsije,što je češći slučaj. Idiopatska
epilesija najčešće je posljedica razvojnih malformacija mozga,poroĎajnih
trauma i metaboličkih poremećaja mozga. Epilepsije koje počinju u starijoj
ţivotnoj dobi najčešće su sekundarne nakon neke bolesti
mozga(traume,infekcije,tumori,vaskularni poremećaji). Prema manifestacijama
napada epilepsija se dijeli na generaliziranu epilepsiju, ţarišnu epilepsiju i
status epilepticus.

2.5.1. Generalizirana epilepsija

Generaliziranu epilepsiju karakterizira uvijek potpuni gubitak svijesti, različitog
trajanja. Napadaji mogu biti konvulzivni i nekonvulzivni.
Veliki epileptički napadaj (grand mal) predstavlja najdramatičniji oblik napadaja.
Karakteriziran je pojavom toničkih i/ili kloničkih grčeva, a uobičajeno ga prati i
potpuni gubitak svijesti. Najčešće napadaj nastupa bez predznaka, no kod
manjeg broja bolesnika javlja se aura. Prema značajkama aure često se moţe
odrediti primarno ishodište epileptičkog napadaja. Bolesnik se obično iznenada
ruši, a zatim nastupa tonički spazam svih mišića tijela. Oči su obično otvorene,
zubi stisnuti, ruke savijene u laktovima, šake stisnute, dok su noge
ekstendirane. Nerijetko se čuje i krik koji nastaje zbog spazma laringealne
muskulature. Bolesnik ne diše u ovoj fazi napadaja, te uskoro postaje
cijanotičan. Nakon ove faze, koju nazivamo toničkom, nastupa klonička faza.
Obično se nakon dubokog inspirija uspostavlja disanje koje je nepravilno i
isprekidano kloničkim kontrakcijama. Vrlo često dolazi do ugriza jezika, kao i
pojave pjene na usnama. Ovo stanje obično prati i inkontinencija urina, rjeĎe
stolice. Kontrakcije se postepeno prorjeĎuju i prestaju. Tijekom toničke i
kloničke faze bolesnik je potpuno bez svijesti. Trajanje ovih faza napadaja je
različito, ali obično ne dulje od 1-2 minute. Nakon toga je boelsnik kratkotrajno
u komatoznom stanju nakon kojeg ulazi u fazu terminalnos sna. Postupno se
bolesnik - preko svih stupnjeva kvantitativnog poremećaja svijesti - vraća k
svijesti. Potpuno je amnestičan za napad, osim ako je imao auru, i osjeća se
jako umornim i pospanim. Konačno bolesnik najčešće zapada u normalno
spavanje.
Mali epileptički napadaji javljaju se prvenstveno u djetinjstvu, ili barem prije
puberteta, a samo izuzetno u odrasloj dobi. I ovdje je riječ o primarno
generaliziranoj epilepsiji, koju od početka prati gubitak svijesti. Ovi se napadaji
javljaju u djetinjstvu, najčešće izmeĎu 3. i 7. godine ţivota, češće u djevojčica.
Napadaji se u dječjoj dobi najčešće manifestiraju kao jednostavni mali napadaj
(petit mal), u kojem bolesnik nakratko izgubi kontakt s okolinom, kao da se

7
zagleda u neku točku, no nakon toga normalno nastavlja započetu aktivnost.
Napadaji traju 10-20 sekundi, a nastup je iznenadan. Ponekad su ovi napadaji
praćeni motornim fenomenima (treptanje). Napadaji obično traju prekratko, a da
bi za posljedicu imali gubitak mišićnog tonusa, no ponekad se tonus gubi u
rukama, te dijete ispušta predmete koje drţi. Napadaji se često provociraju
hiperventilacijom ili svjetlosnim podraţajima (fotosenzitivnost). Ovaj vid
epilepsije vrlo dobro reagira na liječenje, a prognoza mu je vrlo povoljna: najveći
dio bolesnika ne zahtjeva nikakav oblik liječenja nakon 20-e godine ţivota.
Juvenilni mali napadaji javljaju se tijekom puberteta, a podjednako se često
javljaju u oba spola. Premda i ova vrsta napadaja u principu povoljno reagira na
liječenje, prognoza im je bitno nepovoljnija: oko 80% bolesnika kasnije će imati
primarno generalizirane toničko-kloničke napadaje. Atipične male napadaje
prate neki dodatni fenomeni, a prognoza im je u principu nepovoljnija u odnosu
na prethodne varijante malih napadaja. Ovi napadaji se javljaju s manjom
učestalošću, no trajanje im je dulje, a povratak svijesti nije tako brz kao u
tipičnom malom napadaju. Često su prisutna i izvjesna odstupanja u
neurološkom statusu, kao i kognitivna oštećenja. Ukoliko je tijekom napadaja
gubitak posturalnog tonusa generaliziran, dijete pada na zemlju, no nema
konvulzija. Tada govorimo o tzv. atoničkim napadajima. Druga je, takoĎer
prognostički nepovoljna, varijanta mioklonički mali napadaj u kojem je gubitak
svijesti praćen kratkim mišićnim trzajevima.
Aura je skup simptoma koji mogu prethoditi pojavi epileptičkog napada. Pojedini
autori smatraju auru fokalnim epileptičkim napadom. Fokalni epileptički napadi
mogu se javiti samostalno bez naknadne generalizacije u veliki napad.
Najčešće se javljaju kao vidne i slušne halucinacije ili kao neugodan osjećaj u
abdomen, nagon za mokrenje, bezrazloţni strah.

2.5.2. Ţarišna epilepsija

Ţarišna epilepsija posljedica je abnormalnih električkih izbijanja u lokaliziranom
području mozga. Kliničke značajke ovih napadaja su varijabilne, ovisno o
moţdanoj regiji u kojoj se izbijanje javlja. Širenjem abnormalnih izbijanja na
susjedna područja manifestacije napadaja se mijenjaju, a u slučaju da se
patološka aktivnost proširi na cijeli mozak, napadaj poprima karakteristike
velikog epileptičkog napadaja. Tada govorimo o sekundarno generaliziranom
epileptičkom napadaju.
Jednostavni ţarišni napadaji, koje nazivamo i parcijalnim napadajima s
elementarnim simptomima, manifestiraju se najčešće u vidu motornih ili
senzornih ataka. Obično je riječ o izoliranim grčevima neke mišićne skupine, ili
ponavljanim osjetnim senzacijama (trnjenje, bol) u nekom dijelu tijela. Ovisno o
zahvaćenoj regiji manifestacije mogu biti i vezane za specifične osjete poput
viad (boje, elementarni oblici, kompleksne vizije, mikropsije i makropsije), sluha
(elementarni zvukovi – tonovi, kompleksnije slušne halucinacije) ili njuha
(njušne halucinacije). U ovoj je vrsti epileptičkih napadaja svijest uvijek u
cijelosti očuvana. MeĎutim, ponekad se taj napadaj postupno širi dalje,

8
primjerice - izolirani klonizmi prstiju šire se na cijelu šaku, zatim zahvaćaju cijelu
ruku, čitavu stranu tijela, itd. Tada govorimo o Jacksonovom hodu ţarišnog
epileptičkog napadaja, a takvu ataku nazivamo motorički Jacksonov napadaj.
Motorički Jacksonov napad je klinička manifestacija širenje abnormalne
električke aktivnosti iz primarnog ishodišta u okolinu prema anatomskoj
distribuciji senzomotornog korteksa. Za klinički oblik ovog napadaja nije vaţan
sam uzrok napadaja, već isključivo lokalizacija epileptičkog ţarišta. Ukoliko se
širenje abnormalne aktivnosti nastavlja dalje, dolazi do zahvaćanja druge
moţdane hemisfere i središnjih moţdanih struktura, te konačno do sekundarne
generalizacije epileptičkog napadaja, koja se klinički očituje kao veliki epileptički
napadaj.
Napadi psihomotorne epilepsije koji se nazivaju i temporalnim napadajima, česti
su i raznoliki. Danas se ova vrsta epilepsija obično dijeli na napadaje s
porijeklom iz sljepoočnog i napadaje s porijeklom iz čeonog reţnja. To mogu biti
raznoliki psihički simptomi, iluzije i halucinacije perceptivnog doţivljavanja,
poznatiji kao "jamais vu" (nikad viĎeno) i "deja vu" (već viĎeno), zatim fenomeni
prisilnog mišljenja, amnezija, afektivne promjene ili promjene ponašanja. Dakle,
tijekom ovih napadaja uvijek postoji izvjestan poremećaj svijesti. Uz promjene
stanja svijesti u ovoj se vrsti epilepsije često opaţaju i neki motorički fenomeni
kao što su automatizmi, nesvrhovite radnje. Najčešće se očituju na mimično-
ţvačnoj muskulaturi, no i na udovima. Ponekad se ova epilepsija manifestira u
vidu viscerosenzornih ili visceromotornih autonomnih kriza, tijekom kojih se
bolesnik ţali na iznenadne osjećaje gladi, ţeĎi, grčeve, lupanje srca ili osjećaj
unutarnje praznine. Rijetko se bolesnici mogu ţaliti na bolove koji imitiraju neko
drugo bolesno stanje. Napadaji se klinički mogu očitovati i kao stanja jake
anksioznosti, ili kao epizode burnih afektivnih poremećaja, no i u vidu
promijenjenog seksualnog ponašanja. Bolesnici tijekom ovih napadaja mogu
obavljati i iznimno zahtjevne aktivnosti, za koje su kasnije sasvim amnestični.
Primjerice, u slučaju da bolesnik doţivi napadaj tijekom voţnje automobila,
moguće je da se nakon prestanka atake naĎe na sasvim neplaniranom mjestu.
Napadaji s primarnim ishodištem u čeonom reţnju vrlo su slični opisanim
atakama, no praćeni su često stereotipnim kretnjama nogu, neobičnim
postavljanjem ruku i urinarnom inkontinencijom. Klinički je obično vrlo teško
razlikovati ove dvije vrste napadaja (temporalne i frontalne).

2.5.3. Status epilepticus

Pod epileptičkim statusom u uţem smislu podrazumijevamo seriju ponovljenih
velikih epileptičkih napadaja, izmeĎu kojih bolesnik ne dolazi k svijesti ("grand
mal status"). Najčešći uzrok je prestanaj uzimanja antikonvulzivne terapije.
Status epilepticus zahtijeva hitnu intervenciju budući da zbog poremećaja u
respiraciji dolazi do sistemske i cerebralne anoksije koja moţe uzrokovati
oštećenje moţdanih funkcija, mentalnu retardaciju i smrt.

9
 2.6. GENETIČKO NASLJEĐIVANJE I EPILEPSIJA

U pogledu nasljeĎivanja epilepsije, smatramo da se epilepsija kao bolest ne

nasljeĎuje. MeĎutim, vrlo je vjerovatno da se prenosi predispozicija za
epileptički način reagiranja na različite vanjske podraţaje. Pri tome treba
naglasiti da su genetski činitelji daleko značajniji kod primarno generaliziranih
napadaja,dok je njihova uloga u parcijalnim napadajima relativno mala. Dakle,
uglavnom se ne nasljeĎuje klinički manifestan poremećaj, no u srodnika
bolesnika s epilepsijom učestalost bolesti vjerovatno će biti viša. Primjerice,
ukoliko jedan roditelj boluje od epilepsije, djeca mogu manifestirati epileptički
način reagiranja pri djelovanju manje snaţnih predisponirajućih faktora okoline
u odnosu na djecu zdravih roditelja. Ovo je ujedno i objašnjenje zašto će u
slučaju povreda mozga slične teţine neke osobe razviti poslijetraumatsku
epilepsiju, dok drugi neće imati takvih posljedica. Ukoliko jedan roditelj boluje od
idiopatskog oblika epilepsije, rizik oboljevanja za dijete iznosi 4%. U slučaju da
roditelja boluju od idiopatskog tipa epilepsije, rizik oboljevanja raste na 20-30%.

2.7. LIJEČENJE EPILEPSIJE

Liječenje započinje nakon obrade od strane liječnika primarne zaštite te

liječnika specijalista. Liječenje se sastoji od primjene odgovarajućih lijekova, a
vrlo rijetko i primjene odgovarajućih kirurških zahvata. Potrebna je i pomoć
psihologa i psihijatra.
U zadnje vrijeme se često spominju tzv. nefarmakološke konzervativne
intervencije. One su vaţan dio terapije u slučajevima fotosenzitivnih epilepsija i
refleksnih epilepsija (izbjegavanje provokativnih čimbenika) i u onim
slučajevima kada osobe ne ţele uzimati lijekove ili se protive operaciji.
Vrste liječenja ovisit će o tipu napadaja i o rezultatu obrade. Potrebne su
redovite liječničke kontrole, jer se nerijetko dogaĎa da se nakon izvjesnog
vremena mora lijek promijeniti. Oboljeli od epilepsije treba biti upoznat sa
činjenicom da se u 70% slučajeva postiţe potpuna kontrola napadaja. Uspjeh
izostaje najčešće ako se lijekovi ne uzimaju ili ako se ne konzumiraju na način
koji je odreĎen.
Kod postavljanja dijagnoze epilepsije potrebno je uzeti detaljnu anamnezu,
napraviti detaljan klinički neurološki pregled te učiniti elektroencefalografsko
snimanje - EEG.

10
 2.8. ULOGA MEDICINSKE SESTRE ZA VRIJEME NAPADA

Pri samom napadu sestra mora biti prisebna i brza i u što kraćem vremenu dati
ordiniranu skrb.
Postupak s pacijentom za vrijeme napada:
- Osigurati privatnost
- U slučaju aure pacijenta poleći u bočni poloţaj, ako sjedi spustiti na pod (
maknuti sve predmete koji bi mogli uzrokovati ozljede)
- Paziti da pacijent ne zabaci glavu unatrag
- Postaviti neki mekan predmet pod glavu pacijenta
- Ne postavljati nikakve predmete u usta bolesnika (špatula, ţlica i sl.) u
cilju sprečavanja zagriza jezika, ne pokušavati silom pacijentu otvoriti
usta
- Ne davati pacijentu nikakvu tekućinu na usta tijeku napadaja.
- Raskopčati pacijentu tijesnu odjeću
- Ne obuzdavati pacijenta
- Aspirirati u slučaju potrebe
- Provjeriti točno vrijeme početka napada radi orijentacije o duljini njegova
trajanja.
- Osigurati dovoljno sna iza napada
- Orijentirati pacijenta nakon što se probudi
- Biti uz pacijenta cijelo vrijeme dok napad traje
- Osigurati ventilaciju uvoĎenjem airway-a(samo u slučaju aure)

Kod epileptičkog statusa potrebno je brzo djelovati, ključne sestrinske

intervencije uključuju:
- Brzo postavljanje adekvatnog airway-a
- Odrţavanje airway-a prohodnim
- Oksigenacija putem nazalnog katetera ili kanile
- Uspostavljanje i odrţavane intravenoznog puta
- Zaštititi pacijenta od ozljeda
- Primjeniti farmakološku terapiju

Sestrinske dijagnoze za vrijeme napada:

- Visok rizik za ozljeda u svezi sa napadom
- Visok rizik za aspiraciju u svezi sa napadom

11
 3. ZAKLJUČAK

Epilepsija je jedna od najčešćih neuroloških oboljenja pa je samim time velika

vjerojatnost da ćemo se svi i kao laici u ţivotu bar jednom susresti sa osobom
koja ima epilepsiju ili prisustvovati napadaju epilepsije. Unatoč tome još uvijek
nije dovoljno poznata, pa ni meĎu oboljelima. Zbog nepoznavanja epilepsije
javljaju se odreĎene predrasude i strah od tog oboljenja. Jedan od mnogih
problema s kojima se susreće oboljeli od epilepsije je nepredvidljivost i
neočekivanost napadaja, te reakcija drugih na napadaje. Upravo zbog
nepredvidivih napadaja i radnji tijekom napadaja smatramo da bi svi trebali imati
barem osnovno znanje o epilepsiji te o postupcima za vrijeme napadaja. Zbog
nedovoljne informiranosti epilepsiju se često ne prepoznaje, a mnogobrojni
oboljeli ne zatraţe medicinsku pomoć u strahu od negativnih posljedica za
posao, profesionalno napredovanje i sl. Napadaji su neugodno iskustvo za
promatrača, a bolesniku se nakon napadaja javljaju sram, napetost i depresija.
Upravo se zbog tih razloga bolest nerijetko taji, čemu vrlo često moţe biti
sklona i bolesnikova obitelj. Iz tih razloga vrlo je vaţno govoriti i osvještavati o
epilepsiji kako bi se ovakve reakcije izbjegle i nebi dovele još do većih
problema. Ne treba zaboraviti da su osobe koje boluju od epilepsije normalne
osobe.
U okviru svjetske kampanje „Bringing epilepsy out of the Shadows“ posljednjih
desetak godina provode se brojne aktivnosti s ciljem bolje osviještenosti i
destigmatizacije osoba s epilepsijom. Hrvatska je brojnim aktivnostima pratila
svjetski trend, u skladu s tim je i 2010. godine po prvi puta inicijativom Hrvatske
udruge za epilepsiju organizirana i manifestacija “Ljubičasti dan” u srednjim
školama.

12
 4. LITERATURA

1. Neurologija za stomatologe, Vida Demarin i Zlatko Trkanjec,medicinska

naklada Zagreb,2008.
2. Gunter Kramer,Dijagnoza epilepsija ,Naklada Slap,2009.
3. http://neuron.mefst.hr/docs/katedre/neurologija/medicina/Epilepsije.pdf
4.4.2016.
4. Demarin V.,Priručnik iz neurologije,Bjelovar:Prosvjeta ,1998.
5. Hudolin VI. Psihijatrija i neurologija ,Zagreb: Školska knjiga ,1973.
6. Poeck K.,Neurologija,hrvatski prijevod,Zagreb,Školska knjiga ,1994.

13