BalkanDownload.

org
John Galsworthy
Stoik

Naslov izvornika
A Stoic

Urednik
Luka Posarić

Izdavač
Partenon d.o.o.

Preveo
Luka Posarić

Lektor
Davor Miklović

Tehnička obrada
Partenon d.o.o.

Tisak
Grafotisak

2
JOHN GALSWORTHY

STOIK

partenon d.o.o.
studeni 2008.

3
 Sadržaj
I.
II.
III.
IV.

Autor
Bilješke

4
 John Galsworthy

I.

1.

Aequam memento rebus in arduis servare mentem.{1}

Horacije

Prostorija uprave The Island Navigation Companyja, u poslovnom dijelu Liverpo-

ola, jednog siječanjskog dana 1905. godine kao da se odmarala nakon popodnevnog
rada. Dugački je stol još uvijek bio prekriven tintarnicama, perima, bugačicama i
ostavljenim spisima šestorice ljudi - pusto mozgovno bojno polje. Usamljeno, na
gornjem je kraju stola, u predsjedničkom stolcu zatvorenih očiju sjedio stari Sylva-
nus Heythorp, nepomičan i ozbiljan poput slike. Jedna nabrekla, slaba ruka, kojoj su
prsti podrhtavali, počivala je na naslonu stolca; gusta bijela kosa na njegovoj
ogromnoj glavi blistala se na svijetlu svjetiljke sa zelenim sjenilom. Nije spavao, jer
bi mu se tu i tamo naduli rumeni obrazi, a kroz debele usne, između bijelog brka i
malenog čuperka od bijelih dlaka iznad dvostruke brade, probio bi se zvuk napola
uzdah, napola roktanje. Potonuo u stolac poput četvrtastog debelog debla, to tijelo u
kratkom, crno porubljenom kaputu, izgledalo je kao da uopće nije imalo vrata.
Mladi Gilbert Farney, tajnik poduzeća The Island Navigation Company, uđe u tihu
prostoriju uprave, žustro dođe do stola, prikupi neke papire pa stane i zagleda se u
predsjednika. Nije mu bilo više od trideset i pet godina; imao je vedre optimističke
boje u kosi, bradi, obrazima i očima, a nos i usne su mu se ironično krivili. Po njego-
vu mišljenju on je u stvari bio kompanija, a njezina je uprava postojala tek da uma-
njuje njegovu važnost. On bi pet dana u tjednu i po sedam sati svaki dan pisao,
mislio i tkao niti njezina poslovanja, a onda bi jedanput na tjedan ona gomila dolazi-
la na dva ili tri sata misleći kako je jaje pametnije od kokoši. Ali dok je gledao taj sa-
njiv lik rumenih obraza i sijede kose, njegov smiješak nije bio tako preziran kao što
bi se očekivalo. Jer, na kraju, predsjednik je bio čudesan stari momak. Napredan i
razborit čovjek nije mogao ne poštovati ga. Osamdeset godina! Napola uzet, dužan
preko ušiju i glave, trateći novac čitava života, tako se barem govorilo, dok ga na
kraju nije uništio onaj rudnik u Ekvadoru: bijaše to prije nego je on postao tajnikom,

5
Stoik
 John Galsworthy

naravno, ali čuo je o tome.

Stari je čovo taj rudnik kupio za spekulaciju - de l’audace, toujours de l’audace,
kao što je volio govoriti - platio ga je pola u gotovini, a pola u obećanjima, a onda...
Ispalo je da je rudnik prazan pa je ostao s 20 000 funti starih neotkupljenih dionica.
Stari se dosada izvlačio iz svega bez bankrota. Neukrotivi stari jarac: i nikad nije bio
uzrujan kao što su bili ostali! Mladi je Farney, premda tajnik, bio sposoban za
privrženost; njegove su oči izražavale naklonost punu sućuti. Sjednica uprave bijaše
dugačka i “burna” - konačno su uglavili posao s Pillinom. Čestitke idu predsjedniku
jer im ga je onako nametnuo! Tihim zadovoljstvom tajnik je pomislio: “A on ga ni-
kad ne bi progurao da ja nisam stekao uvjerenje kako je to doista dobar posao!” Jer
povećati kompaniju značilo je povećati svoju vrijednost. S druge strane, kupiti četiri
broda dok su cijene vozarina bile toliko niske, bilo je pomalo zapanjujuće, a na
glavnoj skupštini bit će opozicije. Nije važno! On i predsjednik će to progurati, pro-
gurat će oni to. A onda je iznenada vidio kako ga stari promatra.
Samo po tim očima mogla se ocijeniti životna snaga, koja je još uvijek skriveno
žuborila u tom skoro pa i bespomoćnom truplu - tim duboko plavim izvorima, male-
nim, veselim, okruglim prozorčićima.
Uzdah je proputovao kroz naslage mesa i sasvim tiho starac reče:
“Jesu li došli, gospodine Farney?”
“Da, gospodine. Smjestio sam ih u ured za prijenos vrijednosnih papira i rekao im
da ćete za minutu biti tamo; ali nisam vas mislio probuditi.”
“Nisam spavao. Pomognite mi da ustanem.” Starac je drhtavim prstima primio
rub stola, povukao se i stao na noge dok ga je Farney iza gurao. Bio je visok stotinu
osamdeset centimetara i težak ravno stotinu kilograma; nije bio debeo, već mu masa
bijaše dobro raspoređena; sama njegova okrugla i masivna glava težila je više od dje-
teta. Zatvorenih očiju izgledao je kao da pokušava izaći na kraj sa svojom težinom,
a onda je sporo poput lupara krenuo prema vratima. Tajno ga je gledao i pomislio:
“Čudesan starac! Čudo je kako se može sam kretati! Ljudi kažu da se ne može u mi-
rovinu jer da živi od provizija.”
Predsjednik je prošao kroz zeleno tapecirana vrata. Kornjačinim je hodom prošao
kroz unutrašnji ured - gdje su mladi činovnici prekinuli računanje da bi mu se smijali
iza leđa - i ušao je u ured za prenošenje vrijednosnih papira gdje je sjedilo osam
muškaraca. Sedmorica su ustala, jedan nije. Stari je Heythorp podigao ruku do visine
grudiju u znak pozdrava, došao do jednog naslonjača i spustio se u njega.
“Dakle, gospodo?”
Jedan od osmorice opet ustane.
“Gospodine Heythorpe, mi smo imenovali gospodina Brownbeeja da izloži naše

6
Stoik
 John Galsworthy

poglede. Gospodine Brownbee!” Sjeo je.

Ustao je tad gospodin Brownbee, podeblji čovjek od nekih sedamdeset godina, s
malim sijedim zulufima i jednim od onih potpuno ukočenih lica što se mogu vidjeti
samo u Engleskoj, lica koja generacijama smisao za poslove prenose od oca na sina;
lica koja daju dojam kao da su ratovi, strasti i sloboda misli podjednako nevjerojatni;
lica koja. potiču povjerenje i bude u čovjeku želju da ustane i ode iz sobe. Gospodin
je Brownbee ustao i ljubaznim glasom rekao:
“Gospodine Heythorpe, mi ovdje predstavljamo oko 14.000 funti. Kad smo
prošlog srpnja imali zadovoljstvo susresti se s vama, sjetit ćete se kako ste nam dali
nade ujedno rješenje do Božića, a koje bi nas zadovoljavalo. Sad smo u siječnju, i
moram reći, da nitko od nas ne postaje mlađi.”
Iz dubina starog Heythorpa počela je putovati uvodna grmljavina, stigla na
površinu i materijalizirala se:
“Ne znam za vas, ali ja se osjećam kao dječak."
Osmero gospode zurilo je u njega. Pa zar ih ponovno pokušava odgoditi? Gospo-
din Brownbee reče staloženom mirnoćom:
“Sigurno da nam je jako drago to čuti. Ali da prijeđemo na stvar. Mi osjećamo,
gospodine Heythorpe, a uvjeren sam, da niti vi to nećete držati nerazumnim, da bi...
hm... stečaj bio najbolje rješenje. Mi smo dugo čekali i sad želimo konačno znati na
čemu smo; jer, da budem sasvim iskren, mi ne vidimo nikakve izglede za poboljša-
nje. U stvari, mi se zapravo bojimo suprotnog.”
“Mislite da ću se pridružiti većini."
Izravno izricanje onoga što su oni skriveno mislili, izazva u gospodinu Brownbe-
eju i njegovim kolegama neku vrstu kemijske reakcije. Stali su kašljati, micati noga-
ma, okretati oči, a onaj koji nije bio ustajao, neki odvjetnik imenom Ventnor, otresito
reče:
“Pa, ako želite, možete i tako to uzeti.”
Zatreperiše malene, duboke oči starog Heythorpa.
“Moj djed je doživio stotinu godina, moj otac devedeset i šest - obojica bijahu ve-
seljaci. Meni je samo osamdeset, gospodo. A u usporedbi s njihovim, moj je život
nedužan.”
“Znate”, reče gospodin Brownbee, “mi se nadamo, da je pred vama još mnogo
godina takvoga života.”
“Više takvog nego drukčijeg.” Nastupi tišina, a onda je stari Heythorp dodao: “Vi
od mojih provizija godišnje dobivate tisuću funti. Pogrešno je ubiti koku koja leže
zlatna jaja. Povisit ću to na tisuću dvjesto funti. Ako me bankrotom prisilite da odem
s direktorskoga mjesta, nećete dobiti ni mrvice, znate.”
7
Stoik
 John Galsworthy

Gospodin Brownbee se nakašlja:

“Mi držimo, gospodine Heythorpe, da bi morali povisiti najmanje na tisuću petsto
funti. U tome bi slučaju možda mogli razmotriti...” Stari Heythorp odmahne glavom.
“Gotovo da i ne možemo prihvatiti vašu tvrdnju da u slučaju bankrota nećemo
ništa dobiti. Mi smo mišljenja da vi znatno podcjenjujete ostale mogućnosti. Tisuću
petsto na godinu najmanje je što možete za nas napraviti.”
“Prije bih umro.”
Ponovo je nastupila šutnja, a onda Ventnor, odvjetnik, raspaljivo reče:
“Onda znamo na čemu smo.”
Brownbee gotovo nervozno doda:
“Moramo li onda shvatiti kako je tisuću dvjesto na godinu vaša... vaša zadnja ri-
ječ?”
Stari je Heythorp kimnuo. “Dođite ponovno za mjesec dana pa ću vidjeti što
mogu za vas napraviti”, i tad sklopi oči.
Oko gospodina Brownbeeja okupilo se šestoro ljudi koji su potiho razgovarali;
gospodin Ventnor je masirao nogu i ljutito gledao u starog Heythorpa koji je sjedio
sklopljenih očiju.
Gospodin Brownbee došao je do gospodina Ventnora i s njim se posavjetovao.
Onda se je nakašljao i rekao:
“Pa, gospodine, mi smo razmotrili vaš prijedlog i složili smo se da ga za sad
prihvatimo. Doći ćemo ponovno, kako ste i predložili, za mjesec dana. Nadamo se
kako ćete do tada pronaći način da ponudite nešto pouzdanije kako bismo izbjegli
ono radi čega bismo svi požalili, ali što bi inače, sve se bojim, postalo neizbježno. ”
Stari Heythorp kimne. Osam je muškaraca uzelo svoje šešire i izađoše jedan za
drugim, dok je gospodin Brownbee pristojno je bio na začelju.
Starac, koji nije mogao ustati bez pomoći, ostao je u stolcu i mozgao. Za sad ih je
nasamario da mu daju još jedan mjesec, a kad taj mjesec prođe, ponovno će ih nasa-
mariti. Tih mu je mjesec dana trebalo osigurati posao s Pillinom i sve ono što je s tim
bilo povezano. Taj jadni bojažljivac, Joe Pillin. Klokotav smijeh pojavi se na njego-
vim crvenim usnama. Kakva je to sjena od čovjeka bila kad je došepao na veče-
ru, točno prije mjesec dana, nakon što mu ga je sluga najavio:
“Gospodin Pillin, gospodine.”
Momak je izgledao poput pergament papira, s rukom koja mu bijaše kao ptičja
pandža, imao je zamotan vrat i onako bi drhtavo prozborio:
“Kako si, Sylvanuse? Bojim se, da nisi...”
“Izvrsno. Sjedni. Popij malo porta.”

8
Stoik
 John Galsworthy

“Porta! Ja nikad ne pijem. To je za mene otrov! Otrov!”

“Bolje će ti biti od njega!”
“Oh! Znam, ti to uvijek govoriš. Ti imaš divovski stas, Sylvanuse. Kad bih ja pio
porto, pušio cigare i sjedio do jedan sat u noći, ja bih bio već sutra u grobu. Nisam
više čovjek koji sam bio. Zapravo sam došao vidjeti možeš li mi pomoći. Starim,
postajem nervozan...”
“Uvijek si bio plašljiv kao stara kvočka, Joe.”
“Pa, ja nemam tvoju narav. Da prijeđemo na stvar - želim prodati svoje brodove
pa u mirovinu. Potreban mi je odmor. Vozarine su veoma niske. Moram misliti na
svoju obitelj.”
“Slomi se i propadni: ja ću te samo tako izvući.”
“Ja sam potpuno ozbiljan, Sylvanuse.”
“Drukčijeg te i nikad nisam poznavao, Joe.”
On drhtavo zakašlja pa prozbori:
“Pa, jednom riječju, ne bi li tvoja Island Navigation Company kupila moje brodo-
ve?”
Zastao je, trepnuo, otpuhnuo dim. “Napravi nešto da mi se to isplati!” Rekao je to
u šali, a onda, u jednom trenutku, sine mu ideja. Rosamund i njezina djeca! Kakva li
se samo sad prilika pojavila da umetne nešto između njih i oskudice, a prije nego se i
sam pridruži većini! I tako će on:
“Ne trebaju nam tvoji smiješni brodovi.” Ruka-pandža molećivo zamahne.
“Brodovi su veoma dobri - rade sasvim dobro. Radim to samo zbog slaboga
zdravlja. Da sam zdrav čovjek, ne bih ni sanjao.”
“Koliko tražiš za njih?”
Gospode bože! Kako je on poskočio na ovo jednostavno pitanje. Taj je čovjek bio
nervozan kao morska kokoš!
“Ovdje su podaci - za zadnje četiri godine. Mislim da ćeš se složiti kako ne mogu
tražiti manje od sedamdeset tisuća.”
Kroz dim svoje cigare stari je Heythorp polako probavljao brojke, dok je Joe
Pillin opipavao svoje zube i cuclao tablete protiv kašlja. Onda je rekao:
“Šezdeset tisuća! A od toga ćeš meni platiti deset posto, ako ti uspijem uglaviti
posao. Uzmi ili ostavi.”
“Moj dragi Sylvanuse, to je skoro pa... cinično.”
“To je i previše dobra cijena - bez mene je nikad nećeš dobiti.”
“Ali... ta... ali provizija! To nikad nećeš moći prikriti!”

9
Stoik
 John Galsworthy

“To ću ja srediti. Razmisli o tome. Cijene vozarina još će niže pasti. Popij malo
porta.”
“Ne, ne! Hvala vam. Ne! Dakle, vi mislite da će vozarine biti još niže?”
“Siguran sam u to.”
“Dobro. Idem. Doista ne znam. To je... to je... moram razmisliti.”
“Razmisli najbolje što možeš.”
“Da, da. Zbogom. Ne razumijem kako još uvijek možeš pušiti te cigare i piti
porto.”
“Vidimo se na tvojemu sprovodu, Joe.” Koliko je slabašan smiješak imao taj jad-
nik! Smijati se - on to nije mogao! I ponovno sam on počne gledati brojke i raspreda-
ti ideju koja mu je bila pala na pamet.
Premda je, da bi živio u srcu brodarstva, Sylvanus Heythorp proživio dvadeset
godina u Liverpoolu, on je bio rodom iz istočnih pokrajina, iz obitelji toliko stare da
su javno prezirali Osvajanje.{2} Svaka je generacija proživjela gotovo dvaput više od
generacija manje žilavih ljudi. Izvorno su bili danskoga porijekla. Muškarci su u pra-
vilu imali svijetlu crvenosmeđu kosu, crvene obraze, velike i okrugle glave,
izvrsne zube i slab moral. Davali su sve najbolje od sebe u povećavanju populacije
svake grofovije u kojoj bi se nastanili.
Rođen ranih dvadesetih godina devetnaestog stoljeća, Sylvanus Heythorp je na-
kon školovanja, što su ga prekidali bjegovi iz škole i sa sveučilišta, kasnih je četrde-
setih godina stigao u onaj jednostavni London gdje su crveno vino, opera i osam
posto kamata vladali razdraganim spokojem. Suvlasnik u brodskoj kompaniji postao
je dobrano prije tridesete godine života, te je plovio punim jedrima nošen po-
voljnom plimom: plesačice, crveno vino, šampanjac i karte; kola s mladim slugom;
putovanja - sva ona slasna svijest ranog viktorijanskog vremena da nema ničeg doli
Zlatnog doba. Sve je bilo toliko obilno i meko da je došao u četrdesetu prije nego što
je imao tu jednu nešto prisniju ljubavnu vezu - s kćeri jednog od svojih činovnika, a
veza je bila toliko nezgodna da je tražila ustrajno skrivanje. Smrt te djevojke, nakon
tri godine, ostavila mu je izvanbračnog sina i to bijaše glavno i možda jedino istinsko
žaljenje u njegovu životu. Oženio se je nakon pet godina. Zašto? To sam Bog zna -
tako je on sam govorio. Njegova žena bila je kruta, svjetska žena s dobrim vezama,
koja je rodila dvoje neobične djece, djevojčicu i dječaka, i s vremenom postala još
hladnija, još više svjetska i manje zgodna. Preseljenje u Liverpool, koje se dogodilo
kad je njemu bilo šezdeset, a njoj četrdeset i dvije, slomilo joj i ono malo srca što ga
je još imala, no venula je još dvanaest godina, našavši utjehu u bridžu i oholosti pre-
ma Liverpoolu. Stari Heythorp ju je bez velike tuge otpratio na vječno počivalište.
Nikakvu ljubav nije osjećao prema njoj, a zapravo ni za njezino dvoje djece - ona su
bila, po njegovu mišljenju, bezbojne, dosadne, sasvim nagle naravi. Svojega je sina,
10
Stoik
 John Galsworthy

Ernesta, koji je radio u Admiralitetu, smatrao jadnim, bojažljivim dosadnjakovi-

ćem. Njegova kći, Adela, odlična domaćica, koja je uživala u duhovnom razgovoru i
u društvu pitomih muškaraca, rijetko je propuštala priliku da mu pokaže, kako ga
smatra beznadnim poganinom. Viđali su se samo kad je to bilo nužno. Ona je bila
opskrbljena ugovorom što ga je njezin otac napravio prije petnaest godina u korist
njezine majke, davno prije i ne toliko neočekivane poslovne krize. Sasvim je drukči-
je osjećaje gajio prema izvanbračnom sinu. Dječak, koji je nosio prezime svoje
majke, Larne, nakon njezine smrti poslan je nekim njezinim rođacima u Irsku i tamo
je odrastao. Postao je odvjetnik u Dublinu i mlad se oženio djevojkom pola korna-
valske, pola irske krvi. Nedugo nakon toga, pošto je starog Heythorpa stajao poza-
mašne svote, umro je siromašan i svoju je lijepu Rosamundu ostavio u tridesetoj go-
dini s djevojčicom od osam i dječakom od pet godina. Nije bila udovica niti šest mje-
seci kad je stigla iz Dublina da od staroga zatraži starateljstvo. Neobično lijepa
žena, kao rascvjetana ruža, zeleno smeđih očiju, jednoga se je jutra pojavila u pratnji
svoje dvoje djece u prostorijama društva The Island Navigation Company, jer on im
nikad nije otkrio svoju privatnu adresu. I otada su oni uvijek više ili manje ovisili o
njegovu novcu stanujući u predgrađu Liverpoola. On ih je tamo posjećivao, ali ih ni-
kad nije pozvao u kuću u Sefton Parku, koja je zapravo bila kuća njegove kćeri: tako
njegova vlastita obitelj ni prijatelji nisu znali da oni postoje.
Rosamund Larne bila je jedna od onih neosiguranih gospođa koje zarađuju nesi-
gurne prihode pisanjem dugih pripovijedaka. I u najnesretnijim okolnostima ona je
pokazivala živahnost koja je graničila s bestidnošću. To je uvijek razgaljivalo cini-
zam starog Heythorpa. Ali svoje unuke, Phyllisa i Jocka, (koji bijahu divlji kao ždre-
bad) bio je zavolio. I ova prilika, da im jednim potezom ostavi šest tisuća funti,
izgledala mu je kao da ju je samo nebo poslalo. A stvari su stajale tako da ukoliko
on ode, što se, naravno, moglo dogoditi svakog trenutka, njima ne bi ostalo niti
novčića; još bi im natovario petnaest tisuća duga. Od svojih provizija on mi je sad
davao tri stotine na godinu, a mrtvi direktori, nažalost, ne primaju proviziju. Šest ti-
suća funti, uz četiri i pol posto, uloženih tako da ih njihova majka ne može potrošiti,
davalo bi im sigurnih dvjesta pedeset funti na godinu - bolje nego oskudica. I što je
više o tome razmišljao, to mu se više sviđalo, samo ako onaj drhtavac, Joe Pillin,
ne odustane nakon što sve nokte izgrize do krvi razmišljajući o tome!
Četiri večeri kasnije, drhtavac se opet pojavi u njegovoj kući u Sefton Parku.
“Razmislio sam, Sylvanuse. Ne sviđa mi se,”
“Ne. Ali ćeš ipak to napraviti.”
“To je žrtva. Pedeset i četiri tisuće za četiri broda - to znači znatno smanjenje mo-
jih prihoda.”
“To znači sigurnost, momče moj.”

11
Stoik
 John Galsworthy

“To možda i jest tako, ali, znaš, ja zaista ne mogu biti sudionik u tajnoj proviziji.
Ako se dozna za to, pomisli na moje ime i tko zna što sve još.”
“Neće se saznati.”
“Da, da, to ti kažeš, ali...”
“Ti samo moraš napraviti prijenos u korist treće osobe koju ću ja imenovati. Ja
sam neću uzeti ni novčića. Neka tvoj odvjetnik napravi ugovor i ovlasti ga za izvrši-
telja. Možeš ga potpisati kad kupnja bude odobrena. Vjerovat ću ti, Joe. Imaš li koje
dionice da rastu četiri i pol posto godišnje?”
“Midland”
“U redu. Ne trebaš ih prodati.”
“Da, ali tko su ti ljudi?”
“Žena i njezina djeca, kojima želim pošteno uzvratiti uslugu.”
Kakvo li je lice taj čovjek napravio! “Zar se bojiš doći u vezu sa ženom, Joe?”
“Da, možeš se smijati - ja se zaista bojim doći u vezu s nečijom tuđom ženom. Ne
sviđa mi se ovo - uopće mi se ne sviđa. Ja nisam živio tvojim načinom života, Sylva-
nuse.”
“Sreća tvoja jer bi već davno bio dva metra pod zemljom. Reci svojem odvjetniku
kako se radi o staroj ljubavi - ti stari jarcu!”
“Da, evo nas, shvaćaš. Mogao bih postati žrtvom ucjene.”
“Kaži mu neka sve skriva i da se svaka četiri mjeseca isplaćuje dobit.”
“Ne sviđa mi se to, Sylvanuse - ne sviđa mi se.”
“Onda se okani toga i objesi se. Želiš cigaru?”
“Znaš da nikad ne pušim. Zar nema drugog načina?”
“Ima. Prodaj dionice u Londonu, novac pošalji ovamo i donesi mi šest tisuća funti
u novčanicama. Bit će kod mene dok ne završi glavna skupština. Ako stvar ne prođe,
vratit ću ti ih.”
“Ne. To mi se još manje sviđa.”
“Onda da kod tebe bude depozit, je li?”
“Ne, nipošto, Sylvanuse, nipošto. Ali sve je to izigravanje zakona.”
“Nema zakona koji bi te sprječavao da sa svojim novcem napraviš što želiš. Što ja
radim nema veze s tobom. I moraš imati na umu da ja neću uzeti ništa - ni novčića.
Pomogao si udovici i siročadi - to i jest tvoj običaj, Joe!”
“Koji si ti tip, Sylvanuse. Kao da ništa ne možeš shvatiti ozbiljno.”
“Od briga ništa dobra!”
Kad je poslije tog drugog razgovora ostao sam, pomislio je: “Jadnik će nasjesti.”
12
Stoik
 John Galsworthy

I jadnik je zbilja nasjeo. Ugovor je bio sastavljen i još je čekao potpis. Uprava se
danas odlučila za kupnju i ostalo je samo da to potvrdi i glavna skupština. Neka mu
samo dopuste da ovo završi, da njegovim unucima bude osigurana provizija, a onda
će pucnuti prstima Brownbeeju i njegovoj družini - licemjernim prevarantima! “Na-
dam se da je pred vama još mnogo godina takvoga života!” Kao da je njima stalo do
ičega osim do njegova novca - prije, njihova novca! Kada je postao svjestan duljine
svojega sanjarenja, primio je ručke svojeg stolca, upregnuo se da digne svoju masu,
postajući sve crveniji i crveniji u licu i na zatiljku. To je bila jedna od stotinu stvari,
za koje mu je liječnik rekao neka ih ne radi zbog opasnosti da ga ne udari kap - šarla-
tan! Zašto se ne pojavljuje Farney, ili jedan od onih mladića, da mu pomogne ustati?
Nije bilo dostojanstveno zvati ih. Ali zar će ovdje sjediti cijelu noć? Triput nije uspio
i poslije svakog neuspjeha samo je ostao sjediti nepomičan, crven i iscrpljen; četvrti
je put uspio i polako krenuo prema uredu. Prolazeći zastao je i blijedim glasom re-
kao:
“Mlada gospodo, zaboravili ste me.”
“Gospodin Farney reče kako ne želite da vam tko smeta, gospodine.”
“Jako lijepo od njega. Dajte mi šešir i kaput.”
“Izvolite, gospodine.”
“Hvala. Koliko je sati?”
“Šest je sati, gospodine.”
“Kažite gospodinu Farneyju neka sutra u podne dođe do meni radi mojega govora
na glavnoj skupštini.”
“Da, gospodine.”
“Laku vam noć.”
“Laku noć, gospodine.”
Svojim je hodom kornjače prošao između uredskih stolica prema vratima, jedva
ih otvorio pa polako nestao.
Zatvarajući vrata iza njega jedan činovnik reče:
“Jadni stari predsjednik! Gotov je!”
Drugi je odgovorio: “Glupost! Žilav je on stari brod. Tonut će i boriti se.”

2.

13
Stoik
 John Galsworthy

Izašavši iz ureda The Island Navigation Companyja, Sylvanus Heythorp zaputio

se prema uglu otkuda se uvijek tramvajem vozio do Sefton Parka. Prepuna ulica odi-
sala je ozračjem uspjeha i gubitaka koji je karakterističan za grad u kojem se sastaju
London, New York i Dublin. Stari Heythorp je morao prijeći na drugu stranu i samo
je produžio bez obzira na promet. Njegovo prelaženje puževim korakom imalo je u
sebi nešto uzvišeno. Činilo se kao da starac govori: “Srušite me i idite dovraga - ja
neću žuriti.” Život mu je možda deset puta na dan spašavao britanski karakter pogla-
vito sastavljen od flegmatičnosti i spremnosti da nešto uzme pod svoju zaštitu. Oso-
bito su na njega bili navikli tramvajski kondukteri na toj liniji, a koji nikad nisu pro-
puštali da ga uhvate ispod pazuha i dignu kao vreću ugljena dok se on drhtavim ru-
kama žestoko vukao po držačima i kožnim ručkama.
“U redu, gospodine?”
“Hvala.”
Ušao je u unutrašnjost tramvaja gdje bi mu netko ljubazno prepustio svoje mjesto,
ili radi straha da bi mogao sjesti na njega, i tu on ostane nepomičan čvrsto zatvorenih
malenih očiju. Crvena lica, s čuperkom bijelih dlaka iznad četvrtastog komada izbri-
janog podbratka i visokim polucilindrom, koji kao da je još uvijek bio premalen za
njegovu glavu guste kose, izgledao je kao neka vrst idola koji je iskopan i odjenut
u odjeću premalenu za jedan broj.
Začuo se glas jednoga od onih mladih ljudi iz otmjenih škola i burza gdje se stvari
kupuju i prodaju:
“Kako ste, gospodine Heythorpe?"
Stari Heythorp otvori svoje oči. Taj ljigavi neotesanac, sin Joea Pillina! Kakav li
je to mladi tuljan - okruglih očiju, okruglih obraza, malenih brčića, u krznenom ka-
putu, gamašama, s dijamantnom iglom!
“Kako vam je otac?” upitao je starac.
“Hvala, nije kao obično. Muči ga briga glede brodova. Pretpostavljam da nemate
nikakvih vijesti za njega, gospodine?”
Stari Heythorp kimne glavom. Mladi čovjek je bio jedna od njegovih omiljenih
odvratnosti, jer predstavljao je utjelovljenje samozadovoljne, maloumne osrednjosti
te nove generacije dotjeranih momaka, koji su svi izašli iz istog kalupa, srkala i kuša-
či, klipani bez poriva i sposobnosti, pa čak i bez poroka. Nije mu bilo niti na kraj pa-
meti zadovoljiti znatiželju tog neotesanca.
“Dođite k meni”, rekao je, “dat ću vam pismo za njega.”
“Hvala. Volio bih razveseliti starca.”
Starca! Drsko derište! Zatvorio je oči i ponovno se ukrutio. Tramvaj je vijugao
penjući se uzbrdo, a on je razmišljao. Kad je on bio dobi tog mladog neotesanca -

14
Stoik
 John Galsworthy

dvadeset osam ili koliko je već imao - on je već dovršio većinu stvari; bio je u Vezu-
vu, upravljao četveropregom, zadnji peni izgubio je na Derbyju i dobio ga natrag na
Oaksu, poznavao je sve plesačice i operetne zvijezde dana, borio se u dvoboju s jed-
nim Yankeejem u Dieppeu i ranio ga u ruku jer je ovaj prozborio kroz svoj prokleti
nos da je stara Engleska svoje odigrala, već bio je nadzorni organ u svojem bro-
darskom poduzeću, petoricu najboljih ljudi u Londonu tako je napio da su pali pod
stol, slomio je vrat u trkama preko prepona, jednom je provalniku prostrijelio noge,
gotovo se utopio radi opklade, ubijao je šljuke u Chelseaju, zbog svojih prijestupa
bio je na sudu, pogledom preplašio je jednog duha i putovao je s jednom gospođom
iz Španjolske. Ako je taj mladi tuljan učinio samo ovo zadnje, bit će to sve što je uči-
nio. No ipak, on bez sumnje sebe naziva kicošom. Kondukter dotakne njegovo rame.
“Stigli smo, gospodine.”
“Hvala.”
Sišao je na pločnik i kroz plavkastu tamu krenuo prema vratima kćerkine kuće.
Bob Pillin hodao je pokraj njega misleći: “Jadna stara budala, nije više što je bio!”
Onda je rekao: “Mislim da biste se morali odvesti, gospodine. Kad bi moj stari šetao
okolo po ovakvoj noći, odmah bi umro.”
Odgovor prasne u maglovitu noć: “Vaš otac nema prsa i nikad ih i nije imao.”
Bob Pillin je grcao u jednom od onih masnih kikotanja, koje toliko spremno dola-
ze od izvjesnog tipa ljudi. Stari Heythorp pomisli:
“Smije se svojemu ocu! Papiga!”
“Stigli su do trijema.”
U predvorju je žena tamne kose, mršava, ozbiljna lica i uspravna stasa, aranžirala
cvijeće. Okrenula se je i rekla:
“Ti zaista ne bi smio ostajati vani tako kasno, oče! Opasno je u ovo doba godine.
Tko je to - oh! Gospodine Pilline, kako ste? Jeste li već popili čaj? Hoćete li doći u
salon ili želite posjetiti mojega oca?”
“Hva-la! Vjerujem da vaš otac...” Onda pomisli: “Tako mu svega, stari čovo zbi-
lja je nevjerojatan!” Jer stari je Heythorp prolazio predvorjem ni najmanje pažnje ne
posvećujući svojoj kćeri. Promrmljao je ponovo:
“Puno hvala. On ini želi nešto dati”, reče i krene za njim. Gospođica Heythorp
uopće nije bila njegov tip; nekako se pribojavao te mršave žene koja kao da se nikad
ne bi dala raskopčati. Govorilo se da je velika vjernica i takve stvari.
U svojoj radnoj sobi stari je Heythorp prišao pisaćem stolu s očiglednom namje-
rom da sjedne.
“Da vam pomognem, gospodine?”

15
Stoik
 John Galsworthy

Kada je vidio njegov odmahivanje glavom, Bob Pillin je stao pored vatre i pro-
matrao. Stari sportaš volio je sam upravljati svojim čamcem. Zamislite da se na taj
način morate spuštati u stolac! Kad neki stari momak dođe do toga, onda je zaista
blagost da umre i napravi mjesta mlađim ljudima. Bilo je pravo čudo kako su njego-
ve kompanije mogle napredovati s takvim fosilom kao predsjednikom! Fosil zagrmi
pa reče gotovo nečujnim glasom:
“Pretpostavljam da se već počinjete nadati očevu mjestu?”
Bob Pillin zinu. Glas nastavi: “Novac bez odgovornosti. Recite mu s moje strane,
da pije porto - poživjet će još barem pet godina.”
Na ovaj neočekivani napadaj Bob Pillin ne odgovori, tek se nasmije; primijetio je
slugu koji je ušao u sobu.
“Neka gospođa Larne, gospodine. Hoćete li je primiti?
Na tu vijest stari se, izgledalo je, pokušao trgnuti; zatim je kimnuo i pružio poru-
ku koju je napisao. Bob Pillin ju je primio uz dojam mrmljanja koje je zvučalo kao:
“Počeškaj tjeme, Poli!” pa prođe kraj lijepog stasa žene u krznenom kaputu, za koji
se činilo kao da je grijao zrak kad je prolazila, i bio je već u predvorju kad je primije-
tio da je zaboravio šešir.
Mlada i lijepa djevojka stajala je na medvjeđoj koži pred kaminom i okruglim oči-
ma nedužno ga gledala. Bob pomisli: “Bolje da ih ne uznemirujem zbog svojeg šeši-
ra.” Približio se je vatri i rekao:
“Veoma je hladno, zar ne?”
“Djevojka se nasmiješila: “Da, veoma.”
Primijetio je da na prsima ima veliku kiticu ljubičica, bujnu plavu kosu, kratak,
ravan nos i veoma iskrene i otvorene, okrugle, sivoplave oči. “Ah”, reče, “Unutra
sam zaboravio šešir.”
“Kakva šala!” Kad se jasno i blago nasmijala, pokrenulo se nešto unutar Boba
Pillina.
“Dobro poznajete ovu kuću?”
Ona zavrti glavom. “Ali baš je sjajna, zar ne?”
Bob Pillin, koji nikad nije to pomislio, odgovori:
“Sasvim je O. K.”
Djevojka zabaci glavu i ponovno se nasmije.
“O. K.? Što to znači?”
Bob Pillin vidio je njezin bijeli, okrugli vrat i pomisli: “Sjajna je!” A onda s
izvjesnim očajem reče:
“Zovem se Pillin. Vi ste Larne, zar ne? Jeste li vi rođakinja?”
16
Stoik
 John Galsworthy

“On je naš skrbnik. Zar nije pravi?”

Bob Pillin ponovno se je sjetio prigušenoga šapta koji je glasio: “Počeškaj tjeme,
Poli!” pa rezervirano reče:
“Vi ga poznajete bolje od mene.”
“Oh! Pa zar vi niste njegov unuk, ili nešto slično?”
Bob Pillin samo što se nije prekrižio.”
“Bože! Ne! Moj je otac njegov stari prijatelj – to je sve.”
“Je li vaš otac poput njega?”
“Ne baš.”
“Baš šteta! Bilo bi dražesno da su blizanci.”
Bob Pillin je pomislio: “To je nešto novo. Volio bih znati, koje joj je krsno ime” I
rekao je:
“Kako su vas vaš kum i kuma na krštenju...?” Djevojka se nasmije. Izgledalo je
da se ona svemu smije.
“Phyllis.”
Smijem li reći: “Kako mi je to drago.” Bolje da to ne kaže. Ali - zašto? Ako se ne
pobrine, neće je ponovno vidjeti! Pa reče:
“Ja stanujem u zadnjoj, crvenoj kući u parku. Znate li je? Gdje vi stanujete?”
“Oh! Daleko odavde - Millicent Villas, broj 23. To je tijesna, mala kuća. Mrzim
je. Ipak, veoma smo radosni.”
“Tko su to mi?”
“Majka, ja i Jock - on je strašan dječak. Ne možete zamisliti koliko je zločest. Ima
gotovo crvenu kosu; mislim da će, kad ostari, izgledati baš kao i skrbnik. Stvarno je
strašan!”
Bob Pillin je promrmljao:
“Volio bih ga vidjeti.”
“Biste li? Pitat ću majku možete li. Nećete to poželjeti ponovno. Cijelo vrijeme
prska kao žabica.” Ponovno je zabacila glavu i ponovno se Bob Pillin osjeti kao da
ga hvata blaga vrtoglavica. Sabrao se je i otegnuto rekao:
“Hoćete li ući da vidite svojega skrbnika?”
“Ne. Majka mu ima nešto posebno za reći. Mi nikad prije nismo bili ovdje, znate.
Na kraju, zar nije smiješan?
“Smiješan!”
“Ja mislim, da je on veliki šaljivđija. Ali stvarno je jako dobar prema meni. Jock
ga zove zadnjim stoikom.”
17
Stoik
 John Galsworthy

Iz jazbine starog Heythorpa glas pozove:

“Phyllis!” Taj glas imao je poseban prizvuk, kao da dolazi s crvenih usana
prekrasna oblika, od kojih donja mora biti malo zaobljenija. Imao je u sebi također
neku umiljatu živost i neku vrstu tople lukavosti.
Djevojka preko ramena baci nasmijani pogled i kroz vrata nestane u sobi.
Bob Pillin ostao je leđima okrenut prema kaminu, s onim okruglim neotesanim
očima uperenim u onaj dio prostora koji je njezin lik bio zauzimao. Proživljavao je
osjećaje koje nije nikad prije osjetio. Ona putovanja s gospođom iz Španjolske, koja
mu je stari Heythorp ljubazno priznao, zadovoljavala su do sad osjećajnu stranu tog
mladića; stali su nakratko u Brightonu i Scarboroughu, no bijahu očuvani i od najma-
njeg prodiranja ljubavi. Proračunata i higijenska karijera nije davala ni najmanju bo-
jazan ni njemu ni njegovu ocu. Ali taj nagli nalet nečeg većeg od divljenja davao mu
je neki neugodan osjećaj gušenja, baš iznad visokog okruglog ovratnika i neku vrstu
šuma u sljepoočicama - te prve znakove viteštva. Svjetski čovjek ipak ne umire bez
borbe; i da njegov šešir nije bio unutra, tko zna ne bi li on žurno otišao iz kuće i re-
kao samom sebi: “Ne, ne, moj momče. Millicent Villas i nije za tebe, ako su tvoje
namjere časne?” Nešto je u tome okruglom i nasmijanom licu, u toj frizuri od blista-
ve kose, u tim široko otvorenim sivim očima priječilo buđenje makar i samog po-
četka kakvih drugih namjera - takav je učinak mladosti i nedužnosti čak i na na-
jotpornije mladiće. On je s nekom vrsti moralnog zamuckivanja razmišljao: “Mogu li
- smijem li im ponuditi, da ih otpratim do tramvaja? Ne bih li mogao čak skočiti van,
naručiti taksi i njime poslati ih kući? Ne, mogao bih izgubiti - bolje da ostanem ov-
dje! Kakav prekrasan smijeh! Kakvo prekrasno lice - jagode i šlag, sijeno i sve dru-
go! Millicent Villas!” I on to zapiše na svoju manšetu.
Vrata su se otvorila. Čuo je onaj topli titrajući glas: “Dođi, Phyllis!” Djevojčin
smijeh bio je toliko visok i svjež: “Dobro! Dolazim!” I možda s prvim pravim drhta-
jem koji je primijetio, pošla je prema glavnim vratima. Bit će još veće viteštvo ako ih
do tramvaja otprati bez šešira! Odjednom je začuo: “Uzela sam vaš šešir, mladiću!”
Pa se pojavi glas njezine majke, topao, ali s prizvukom pretvorna zgražanja:
“Phyllis, ti zločesta djevojko! Jeste li ikad vidjeli tako zločestu djevojku, gospodi-
ne...”
“Pillin, majko.”
A onda, niti sam nije znao kako, odvojen od siječanjskog zraka smijehom, miri-
som krzna i ljubičica, on je među njima išao do njihova tramvaja. Bio je to kao neki
događaj iz Tisuću i jedne noći, ili nešto tome slično, pijanstvo, koje ga je natjeralo da
kaže kako ide u njihovu smjeru, premda će se cijeli taj put morati vraćati u tom istom
odvratnom tramvaju. Još nikad mu se ništa nije dogodilo, a što bi ga tako ugrijalo
kao sjedenje među njima za vrijeme te vožnje, tako da je zaboravio poruku u svoje-

18
Stoik
 John Galsworthy

mu džepu i svoju želju da ublaži strahovanja starca, svojega oca. Na okretištu

tramvaja svi su izašli. Tu mu uputiše laskavi poziv da ih jednom dođe posjetiti. Jasno
reče: “Jock će se radovati da vas vidi!” Duboki smijeh: “Ti zločesta djevojko!” Blije-
sak prepredenosti prošarao mu je mozak. Rekao je skinuvši svoj šešir:
“Zaista vam hvala”, i ponovno stavi nogu na stepenicu tramvaja. Na taj je način
otmjeno pokazao dubinu svojega viteštva!
“Oh! Pa vi ste rekli kako idete u našem smjeru! Kakve ste vi to neistine nama
napričali! Oh!”
Te riječi bile su kao glazba; pogled na te oči što su bivale sve zaobljenije, pred-
stavljale su savršenstvo kakvo nikad nije vidio - i duboki smijeh gospođe Larne, tako
topao a ipak tako zamišljen, i vršci djevojčinih prstiju, koji su mu mahali iznad njezi-
ne glave. Duboko je uzdahnuo i ništa više nije znao sve dok u svojemu klubu nije
sjedio pred bocom šampanjca. Kući! Nikako! Poželio je piti i sanjariti. Stari će već
sutra dobiti svoje novosti!

3.

Riječi: “Neka gospođa Larne želi vas vidjeti, gospodine”, bile su takve da potresu
slabije živce. Što ju je dovelo ovamo? Znala je kako ne smije dolaziti! Stari
Heythorp je promatrao njezin ulazak cinično se zabavljajući. Kako li je u prolazu za-
pahnula onoga mladoga tuljana, kako su njezine oči sve vidjele! On je jako dobro
procijenio udovicu svojega sina i jedan smiješak smjesti se duboko između čuperka
dlaka na podbratku i brkova. Ona mu podigne ruku, poljubi je, pritisne je na svoje
divne grudi i reče:
“Pa napokon sam ovdje, vidite li. Zar niste iznenađeni?”
Stari Heythorp zavrtio je glavom.
“Doista sam morala doći vidjeti vas, skrbniče. Već vas cijelu vječnost nismo vi-
djeli. I po tom strašnom vremenu! Kako ste dragi, stari skrbniče?”
“Nikad bolje” I, gledajući njezine zelenosive oči, dodao je: “Nemam ni novčića
za vas!”
Njezino se lice nije smrknulo. Nasmijala se svojim treptavim smijehom.
“Kako je ružno što mislite da sam došla radi toga! No, zaista sam u strašnoj nepri-
lici, skrbniče.”
“Ne pamtim da niste bili.”

19
Stoik
 John Galsworthy

“Mogu li vam ispričati, dragi, jer to će biti olakšavajuće. Prošla sam grozne stva-
ri.”
Sjela je u niski stolac oslobađajući svoj neodoljiv miris ljubičica, dok je sjeta
nastojala podčiniti njezino lice i tijelo.
“Najgroznija neprilika. Svakoga trenutka očekujem pljenidbu. Sutra možemo biti
na ulici. Ne usuđujem se to reći djeci, ona su toliko sretna, jadni moji ljubljeni. Bit
ću prisiljena Jocka povući iz škole. A Phyllis će morati prekinuti poduku iz glasovira
i plesa. Radi se o dubokoj krizi. A sve to zahvaljujući tim ljudima iz Midland Syndi-
cata. Računala sam da ću dobiti najmanje dvjesta funti za svoju novu pripovijetku, a
one hulje su je odbile.”
Malenim rupčićem obrisala je suzu u kutu oka.
“Teško mi je, skrbniče. Poludjela sam od rada na toj pripovijetci.”
Od staroga je Heythorpa došlo neko mumljanje koje je zvučalo kao: “Štakori!”
Uzdahnuvši, što mu nije značilo ništa drugo osim da ima izdašan aparat za disa-
nje, gospođa Larne nastavi:
“Vi mi, držim, ne biste mogli posuditi stoticu?”
“Niti novčića.”
Ona ponovno uzdahne, a njezine oči zaokružiše sobom. Zatim promrmljala je
svojim toplim glasom:
“Skrbniče, vi ste bili otac mojega dragoga Philipa, zar ne? Ja nikad ništa nisam
rekla, ali naravno da ste bili. On vam je bio toliko sličan, a jednako tako i Jock.”
Ništa se nije pomaknulo na licu staroga Heythorpa. Ni poganska slika okićena
cvijećem, pjesmama i žrtvama ne bi moga dati manje odgovora. Njezin dragi Philip!
Ona mu je od života napravila pakao, ili je bio sam truba! Ali koji ju je vrag natjerao
da na ovaj način spominje mrtvaca? Oči gospođe Larne i dalje su kružile uokolo.
“Koliko je lijepa ova kuća! Znate, mislim da biste nam morali pomoći, skrbniče.
Zamislite samo da vaša unučad bude izbačena na ulicu!”
Starac se nasmije. Nije namjeravao poreći srodstvo - o tome je ona morala voditi
brigu, ne on. Ali, jednako tako, nije joj želio dopustiti da vrši pritisak na njega.
“A bit će izbačena. Vi ne biste mogli gledati i ne vidjeti to. Pomognite mi ovaj
put. Zbilja biste mogli nešto za njih napraviti.”
On joj nakon čujnog uzdaha odgovori:
“Gledajte, sad vam ne mogu dati ni novčića. Siromašan sam kao crkveni miš.”
“Oh! Skrbniče.”
“To je činjenica.”

20
Stoik
 John Galsworthy

Gospođa Larne ispustila je jedan od svojih najvedrijih uzdaha. Sigurno mu nije

vjerovala.
“Dobro!” rekla je. “Bit će vam žao kad jedne noći dođemo i za peni zapjevamo
pod vašim prozorom. Bi li vam bilo drago vidjeti Phyllis? Ostavila sam je u pre-
dvorju. Odrasta u toliko ljupku djevojku. Skrbniče, barem pedeset funti!”
“Niti novčića.”
Gospođa Larne podigne ruke. “Dobro! Kajat ćete se. Ja sam na izdisaju.” Duboko
je uzdahnula, a miris ljubičica odvoji se u oblačku. Zatim je ustala, otišla do vrata i
pozvala:
“Phyllis!”
Kad je djevojka ušla, stari Heythorp osjeti nešto kao drhtanje srca, a to mnogo go-
dina nije bio osjetio. Podigla je kosu! Izgledala je kao proljetni dan u siječnju; pred-
stavljala je pravo olakšanje nakon te namirisane varalice, njezine majke. Ugodan do-
dir njezinih usana na njegovu čelu, zvuk njezina jasnog glasa, pogled na njezine
vitke kretnje, osjećaj da mu služi na čast - pravo blago, ona i onaj mladi fakinčić
Jock - mnogo više nego što bi to bila da ih je rodila ona svetica, njegova kći Adela,
kada bi netko bio toliko lud da se njome oženi, ili onaj pragmatični neotesanac, nje-
gov sin Ernest.
A kad su otišle, on je s još većim užitkom razmišljao o onih šest tisuća funti, koje
će u njihovu korist dobiti od Joea Pillina i njegovih brodova. Morat će biti veoma ja-
san u svojemu govoru na glavnoj skupštini. Pokraj toliko niskih vozarina sigurno će
biti opozicije. Danas nema prodornosti, nema ničeg osim mlitavog opreza! U upravi
je sjedilo nazadno mnoštvo - morao ih je obrađivati jednog po jednog jer bio je vražji
posao progurati tu stvar! Ali ipak, posao je bio veoma privlačan. Ti će brodovi dono-
siti novac, a bude li se s njima dobro gospodarilo, donosit će mnogo novca.
Kad je njegov sluga ušao da ga pozove na večeru, našao ga je kako spava. On je
za starca imao toliko poštovanja koliko se može osjećati za čovjeka koji ne može
sam odjenuti hlače. Sobarici Molly bi govorio:
“Ustrajni, stari dosadnjaković. Mora da je u svoje vrijeme bio rijetka biljka. Podi-
že vam šešir, vidim ja to!”
Na to bi djevojka, lijepa Irkinja, odgovorila:
“Pa ja doista nemam ništa protiv toga, ako mu to čini veselje. U svakom je slučaju
to bolje od mrkih pogleda njegove kćeri.”
Za večerom stari bi Heythorp uvijek sjedio na jednom kraju stola od ružina drve-
ta, a njegova kći na drugom. To je bio najvažniji trenutak dana. Pošto bi ubrus za-
taknuo visoko u prsluk, sa strašću bi se predavao jelu. Apetit mu bijaše nepomućen,
a probava neoslabljena. Još je uvijek mogao jesti za dvojicu, a i piti za više od jedno-

21
Stoik
 John Galsworthy

ga. I dok je uživao u svakom zalogaju, ako ne bi morao, nikad nije pričao. Svetica
nije imala ništa za reći što bi on želio čuti, niti je on imao što reći a da bi nju zanima-
lo. Ona je osjećala odvratnost prema onom što je zvala “radosti stola” - te tjelesne
požude! Ona mu je oduvijek željela reducirati jelo, znao je on to. Prije će je vidjeti
mrtvu! Kakvih drugih užitaka ima u njegovim godinama? Neka samo čeka da navrši
osamdeset godina. No ona to neće nikad doživjeti. Previše je mršava i sveta!
Ove večeri, kad su poslužili jarebicu, ona je progovorila:
“Tko su bili oni posjetioci, oče?”
Mogao je biti siguran da će ona sve nanjušiti! Svojim malenim plavim očima
pogledao je njezine i punih usta promrmljao: “Gospođe.”
“To sam i sama vidjela. Koje gospođe?”
Poželio joj je reći: “Jedan dio mojih nezakonitih obitelji.” Zapravo je to bio
najbolji dio samo jedne obitelji, no nesavladiva napast da ih umnoži gotovo da je bila
neodoljiva. Ipak se svlada i nastavi jesti jarebicu, ali mu je skrivena srdžba zacrveni-
la lice. Pogledao je njezine oči, one hladne, točne i okrugle sive oči koje su to primi-
jetile, i znao je da ona misli u sebi: “On previše jede.”
Rekla je:
“Žao mi je što me ne držiš podobnom da mi kažeš. Ne bi smio piti rajnsko vino.”
Stari je Heythorp uzeo dugu zelenu čašu, ispio je i, susprežući bijes i uzbuđenje,
nastavio jesti jarebicu. Njegova kći napući usne, otpije gutljaj vode i reče:
“Znam, prezivaju se Larne, ali mi to ništa ne govori. Možda je i bolje tako.”
Starac svlada grč i kroz smiješak reče:
“Moja snaha i moja unuka.”
“Što? Ernest se oženio... Oh, koje li gluposti!”
On se nasmije i odmahne glavom.
“Onda želiš reći, oče, da si bio oženjen prije nego si oženio moju majku?”
“Ne.”
Njezino je lice poprimilo izgled krabulje! Rekla je s nekom odvratnošću: “Nisi
bio oženjen! Razumijem. Pretpostavljam kako ti oni sad vise za vratom. Nije ni čud-
no da si uvijek u problemima. Ima li ih još?”
Ponovno starac svlada grč, ali žile na njegovu vratu i čelu zloguko nabreknu. Da
je progovorio, sigurno bi se bio zadavio. Prestao je jesti, stavio ruke na stol i pokušao
ustati. Nije mogao i pao je natrag u svoj stolac, sjedio tako te gledao u ukočenu,
mirnu pojavu svoje kćeri.
“Ne budi smiješan, oče, ne pravi scenu pred Mellerom. Dovrši večeru.”

22
Stoik
 John Galsworthy

Nije odgovorio. Nije više namjeravao tu sjediti da ga muči i vrijeđa! Njegova

bespomoćnost nikad prije nije ga toliko tištala. Bilo je to kao otkrivenje. Klada - koja
se sa svime morala pomiriti! Klada! I dok je čekao da mu se sluga vrati, prepredeno
je ponovno uzeo svoju vilicu.
Onim svojim svetačkim glasom ona reče:
“Ti sigurno niti ne sanjaš kakav je to šok za mene. Ne znam što će Ernest misli-
ti...”
“Ernest neka ide k vragu.”
“Oče, voljela bih da ne psuješ.”
Bijes staroga Heythorpa pojavio se u nekoj vrsti tutnjave. Kako je samo, dovraga,
mogao izdržati sve ove godine u istoj kući s tom ženom i večerati s njom iz dana u
dan! Ali sad se sluga vratio pa on odloživši vilicu reče:
“Pomognite mi ustati!”
Čovjek je zastao s nabujkom što mu se ljuljao u ruci kao da ga je grom pogodio.
Ostavlja nedovršenu večeru - bijaše to loš znak!
“Pomognite mi ustati!”
“Gospodinu Heythorpu nije baš dobro, Meller. Primite ga za drugu ruku.”
Starac je stresao njezinu ruku.
“Meni je veoma dobro. Pomognite mi ustati! Ubuduće ću večerati u svojoj sobi.”
Podignut na noge, polako je odšetao. No u svojoj radnoj sobi nije sjeo, jer ga je
proganjala prva porazna spoznaja vlastite bespomoćnosti. Stajao je pomalo se njišući
i držeći se za stol dok mu sluga, koji je dovršio serviranje večere, nije donio njegov
porto.
“Čekate li da sjednete, gospodine?”
Odmahnuo je glavom. Dovraga, barem je to mogao sam napraviti. Morao je
smisliti nešto čime će ojačati svoj položaj protiv te žene. I on reče:
“Pošaljite mi Molly!”
“Da, gospodine.” Čovjek je ostavio vino i otišao.
Stari je Heythorp napunio čašu, ispio je i ponovno napunio. Uzeo je cigaru iz ku-
tije i zapalio je. Ušla je djevojka: sivooka, tamnokosa gospođica, i stala je skloplje-
nih ruku, malo nastranu nagnute glave i blago otvorenih usta. Starac reče:
“Vi ste ljudsko biće.”
“Nadam se, gospodine.”
“Nešto ću vas zamoliti, ali kao ljudsko biće, ne kao sluškinju, shvaćate me?”
“Ne razumijem, gospodine, ali rado ću učiniti sve što želite.”

23
Stoik
 John Galsworthy

“Onda tu i tamo pronjuškajte ovdje da vidite treba li mi što. Meller katkad izlazi!
Nemojte ništa govoriti, samo pronjuškajte.”
“Oh, i hoću. Bit će mi drago napraviti što god vi želite.”
On kimne glavom, a kad je otišla, on s osjećajem olakšanja sjedne u stolac. Lijepa
djevojka! Ugodno je vidjeti lijepo lice, a ne blijedo i mršavo stvorenje kao što je
Adela. Njegova srdžba ponovo plane. Dakle, ona računa s njegovom bespomoć-
nošću, počela je računati s tim, je li? Vidjet će ona da još ima života u starom
momku! A njegova žrtva nepojedenog nabujka, još manje pojedenih gljiva i paprene
metvice, kojima je obično završavao večeru, kao da je posvećivala tu namjeru. Svi
oni misle, da je on stara klada koja više nije za ništa! Tog poslijepodneva vidio je on
nekoliko njih u upravi gdje međusobno sliježu ramenima kao da govore: “Gledajte
ga!” A mladi Farney ga je žalio. Prava žalost! A onaj je neotesani odvjetnički klipan
na sastanku vjerovnika krivio usta kao da govori: “Jednom je nogom u grobu!” Vidio
je kako činovnici prigušuju svoje smijuljenje. Kao i ono mlado štene, Bob Pillin, koji
je krivio nadutu facu nad psećom ogrlicom. Znao je da se namirisana varalica Rosa-
mund uplašila da će otegnuti papke prije nego što ga ona do kraja izmuze. I njegov
ga sluga uvijek čudnovato gleda od glave do pete. A tek ona sveta žena...! Samo ne-
mojte tako brzo! Samo nemojte tako brzo! I pošto je po četvrti put napunio čašu, po-
lako je otpio tamnocrvenu tekućinu, koja je imala okus po “starim čizmama”, a koji
je on volio iz sve duše. Duboko potegnuvši iz cigare, sklopio je oči.

24
Stoik
 John Galsworthy

II.

1.

Soba u hotelu, gdje su se održavale glavne skupštine društva The Island Navigati-
on Companyja, već je bila gotovo puna kad je tajnik prošao kroz vrata koja su dioni-
čare dijelila od njihovih direktora. Nakon što je pregledao njihove prazne stolice,
tintarnice i papire, te kimnuo jednom ili dvojici dioničara, stajao je sa satom u ruci
promatrajući sudionike skupštine. Došlo je ljudi više nego je ikad vidio! Bez sva-
ke sumnje, to treba pripisati nižoj dividendi i poslu s Pillinom. Njegova usta prezrivo
se nakrive. Ako je, naime, imao prirodan prezir prema svojoj upravi, osim prema
predsjedniku, još je prirodniji prezirom gajio prema dioničarima. Kad ga čovjek za-
misli, zapravo je to zabavan prizor, ta glavna skupština! Jedinstven! Osamdeset ili
stotinu ljudi, i pet žena, koji su se sastali zbog isključive odanosti prema svom
novcu. Ima li na svijetu toliko iskrene službe. Crkva prema tome nije ništa - toliko
je ovdje motiva bilo pomiješano s pobožnošću u duši svakog pojedinca. Kao dobro
obrazovan mladac - koji je čitao Anatolea Francea i druge pisce - on je uživao u iro-
ničnim razmatranjima. Što oni misle kakvo zemaljsko dobro stječu time što su došli
ovamo? Pola tri! On stavi sat u džep i ode u sobu uprave.
Ovdje su pare ručka i ugođaj prethodnog sastanka učinili atmosferu veljače ugod-
nom. Kraj kamina četiri direktora razgovarala su prilično nemirno. Peti je češljao
bradu. Predsjednik je sjedio, zatvorenih očiju, dok su mu se crvene usne, kojima je
sisao bombon protiv kašlja, ritmički pomicale, s natuknicama govora spremnima u
ruci. Tajnik svojim veselim glasom reče:
“Vrijeme je, gospodine.”
Stari Heythorp gurne, digne ruke, uz pomoć ustane i odšeta do svojega mjesta na
sredini stola. Petorica direktora krenu za njim. Stojeći desno od predsjednika, tajnik
pročita dnevni red, precizno oblikujući riječi svojim gumenim jezikom. Zatim, nakon
što je predsjedniku pomogao ustati, pogledao je te redove lica i pomislio: “Bila je
pogreška što smo im dopustili da vide kako ne može ustati bez pomoći. Trebao
je meni prepustiti da pročitam govor - pa napisao sam ga.”
Predsjednik je počeo govoriti:

25
Stoik
 John Galsworthy

“Moja je dužnost i zadovoljstvo, gospođe i gospodo, da vam devetnaestu godinu

uzastopce podnesem izvještaj direktora i bilancu za prošlih dvanaest mjeseci. Vi ste
svi dobili posebne obavijesti o jednoj poslovnoj mjeri na koju se odlučila vaša upra-
va i za koju ćete danas biti zamoljeni da date svoje odobrenje - na to ću se osvrnuti
na kraju svojega izlaganja...”
“Oprostite gospodine, mi ovdje dolje ne čujemo niti riječi.”
“Ah!” pomislio je tajnik, “to sam i očekivao.”
Neuznemireni predsjednik nastavi. Ali nekoliko je dioničara sad ustalo, a isti go-
vornik reče tvrdoglavo: “Isto tako mogli bismo otići kućama. Ako predsjednik nema
glasa, zar ne može netko drugi čitati umjesto njega?”
Predsjednik popije gutljaj vode i nastavi. Gotovo svi u zadnjih šest redova sad bi-
jahu na nogama i, posred buke mrmljanja, predsjednik pruži tajniku zabilješke svoje-
ga govora i cijelom težinom padne natrag u stolac.
Tajnik pročita sve od početka. Kako bi redom rečenice padale s njegova jezika, on
bi svaki put pomislio: “Kako je to dobro! Ovo je veoma jasno! Vješt potez! To će ih
pridobiti”. Izgledalo mu je kao velika šteta što nisu mogli znati da je sve to on sasta-
vio. Kad je na kraju došao do posla s Pillinom, na trenutak je zastao.
“Sad dolazim do poslovnih mjera koje sam natuknuo na početku svog govora.
Vaša uprava odlučila je proširiti vaše poduzeće kupnjom cijele flote poduzeća Pillin
& Co. Ltd. Tim poslom postajemo vlasnici četiri parobroda: Smirna, Damask, Tyre i
Sidon. Brodovi su u odličnom stanju, ukupna im je nosivost petnaest tisuća tona, a
njihova sveukupna cijenu niskih šezdeset tisuća funti. Gospodo, de l’audace, toujo-
urs de l’audace”, bijaše to predsjednikova izreka, djelić njegova govora i tajnik ga je
i više nego jako istaknuo. “Vremena su loša, ali vaša je uprava čvrsto uvjerena da su
stvari dotaknule dno i to je, po njezinu mišljenju, psihološki trenutak za korak napri-
jed. Ona povjerljivo preporuča da prihvatite njezinu poslovnu politiku i odobrite ovu
kupnju, koja će, po njezinu uvjerenju, u bliskoj budućnosti, osjetljivo povećati do-
hotke kompanije.” Tajnik je oklijevajući sjeo. Govor se trebao nastaviti s još nekoli-
ko molećivih rečenica koje je on pažljivo pripremio, ali ih je predsjednik izbacio jed-
nostavno obrazloživši: “Moraju biti sretni radi ovakve prilike”. Po njegovu mišlje-
nju, radilo se o pogrešci.
Sad je ustao direktor, koji je češljao bradu - naočit čovjek, u kojega se moglo po-
uzdati kako neće reći ništa dugačko i ugodno. Dok je on govorio, tajnik je marljivo
promatrao odakle će najvjerojatnije doći opozicija. Većina ih je sjedila poput sova -
bijaše to dobar znak No otprilike njih dvanaest proučavalo je svoje primjerke
izvještaja, a najmanje trojica pravili su bilješke. Westgate, na primjer, koji je želio
ući u upravu, sigurno će reći nešto neugodno - vremenom posvećena octena metoda.
I Batterson koji je također želio ući u upravu, pa je bilo sigurno da će je poduprijeti -

26
Stoik
 John Galsworthy

vremenom posvećena uljna metoda. Dok će, ako čovjek imalo pozna ljudsku prirodu,
neotesanac koji se potužio da bi isto tako mogao otići kući, imati nešto neugodno za
reći. Direktor je dovršio svoje primjedbe, prstima pročešljao bradu i sjeo.
Nastala je trenutačna stanka. Zatim su gospoda Westgate i Batterson istodobno
ustali. Vidjevši kako je predsjednik kimnuo zadnjem, tajnik pomisli: “Pogreška! Tre-
balo je ugoditi Westgateu dajući mu prednost.” Ali to je bilo najgore kod starog, on
nije imao pojma o suaviter in modo! Gospodin Batterson se oslobodio - on bi želio,
ako mu je dopušteno, čestitati upravi što je prošle godine brod toliko glatko provela
nemirnim vodama. Sa svojim vrijednim predsjednikom još uvijek na kormilu, on ne
sumnja da se, unatoč još uvijek niskom, on ne bi rekao padajućem barometru, i...
ovaj... nezgodnoj krizi, mogu pouzdati, da će prebroditi... ovaj... ne bi rekao oluju.
On priznaje kako sadašnja dividenda od četiri posto nije ono što zadovoljava sva
očekivanja (tako je, živio!), ali govoreći za sebe, a nada se i za ostale - sad je gospo-
din Batterson pogledao uokolo - on priznaje da je to u danim okolnostima najviše što
su imali pravo... ovaj... očekivati. No slijedeći svoj hrabri, a po njegovu mišljenju
mudri razvoj, koji uprava predlaže da se napravi, on misli kako se može umjereno,
optimistično, očekivati sretnija budućnost. (“Ne, ne!”) Jedan dioničar je rekao: “Ne,
ne!” To bi izgleda moglo pokazivati određeni manjak povjerenja u posebni prijedlog
koji je iznesen pred skupštinu. (“Da!”) Od tog pomanjkanja povjerenja on bi se želio
odmah distancirati. Njihov predsjednik, dalekovidan, oštrouman i srčan čovjek, koji
je to dokazao na mnogim poljima i... ovaj... morima, ne bi se zalagao za takvu politi-
ku bez opravdanoga razloga. Po njegovu su mišljenju oni u sigurnim rukama i njemu
je drago izjaviti da podržava predložene mjere. Predsjednik je dobro rekao u svom
govoru: “De l’audace, toujours de l’audace.” Dioničari će se složiti s njim da
za Engleza ne može biti boljeg gesla. Hm!
Gospodin Batterson je sjeo. A gospodin Westgate je ustao: “On bi želio”, rekao je,
“znati više, mnogo više, o tom prijedlogu koji je, po njegovu mišljenju, veoma nepo-
uzdane mudrosti...”
“Ah!” pomislio je tajnik, “rekao sam starom da im mora više reći...” Kome je, na
primjer, prijedlog bio najprije predložen? Njemu, rekao je predsjednik. Ali zašto
Pillin prodaje ako će vozarine rasti, kao što im je rečeno?
“Stvar prosudbe.”
“Doista je tako. A po mojem mišljenju one će i dalje padati i Pillini imaju pravo
što prodaju. Po tome ispada da griješimo kupujući ih. (“Tako je, živio! Nije tako,
nije!”) Pillini su lukavi ljudi. Što kaže predsjednik? Živci! Zar hoće da nam kaže
kako je ova prodaja rezultat slabih živaca?
Predsjednik je kimnuo.
“Meni to izgleda kao neka fantastična teorija; ali ostavit ću se toga i ograničiti

27
Stoik
 John Galsworthy

samo na temelje na kojima predsjednik zasniva svoju uvjerenost. U stvari, što vodi
upravu da nam u ovakvo vrijeme nameće stvar koju bez oklijevanja označujem kao
nepromišljen prijedlog. Jednom riječju, ja želim svjetlosti i putokaz u ovoj stvari.”
Gospodin Westgate sjedne.
Što da sad predsjednik napravi? Situacija je bila nezgodna - gledajući njegovu
bespomoćnost i mlakost uprave iza njega. Ali tajnik je jače nego ikad osjetio be-
zumnost svoje podređenosti, on koji bi s nekoliko dobro odabranih riječi mogao toli-
ko lako omotati skupštinu oko prsta. Iznenada je začuo dugački, tutnjeći uzdah koji
je prethodio predsjednikovim govorima.
“Ima li tko od gospode još nešto za reći, prije nego predložim da se izvještaj
prihvati?”
Puh! To će ih nakostriješiti. Da, evo, to je diglo onoga neotesanca koji je rekao da
bi jednako tako mogao otići i kući! Sad slijedi nešto gadno!
“Gospodin Westgate traži odgovor. Ne sviđa mi se takav posao. Ja nikoga ne
okrivljujem, ali čini mi se kao da iza toga postoji nešto, a što bi trebalo reći dioniča-
rima. I ne samo to. Iskreno rečeno, ja ne volim da me na taj način oštrim kopitima
pregazi onaj, bez obzira što je nekad bio, koji sad očito više nije u naponu snage.”
Uzdahnuvši tajnik je pomislio: “Znao sam ja da taj ne okoliša!”
Ponovno je pokraj sebe začuo tutnjavu. Predsjednik se zacrvenio, usta su mu se
napućila, a malene mu oči poplavile.
“Pomognite mi ustati”, rekao je.
Tajnik mu je pomogao i bez daha čekao.
Predsjednik popije gutljaj vode i neočekivano glasno prekinu zloslutnu tišinu:
“Nikad u životu nisam bio toliko uvrijeđen. Devetnaest godina sve su vam moje
najbolje snage bile na raspolaganju: vi znate kakve je uspjehe postigla ova kompani-
ja. Ja sam ovdje najstariji čovjek i moje je iskustvo u brodarstvu, nadam se, malčice
veće od iskustva dvojice gospode koja su zadnja govorila. Ja sam za vas napravio
najbolje, gospođe i gospodo, i vidjet ćemo hoćete li prihvatiti optužbu moje prosudbe
i moje časti, ako posljednjeg govornika ozbiljno shvatim. Ova je kupnja za vaše do-
bro. Jer ljudski vam je život kao plima i oseka.{3} - a ja nisam, nikad nisam bio jedan
od onih koji je zadovoljan s mirovanjem. Ako je to ono što vi želite, poduprite sva-
kako ovu gospodu i da s time završimo. Ja vam kažem da će vozarine porasti prije
svršetka godine: kupnja je povoljna, i više nego povoljna. U svakom slučaju, ja se s
njom održavam ili padam. Odbijte je odobriti ako želite. Učinite li to, ja ću dati
ostavku.”
Potonuo je natrag u stolac. Tajnik ga je potajice pogledao pomislivši s nekim odu-
ševljenjem: “Bravo! Tko bi pomislio da može tako probuditi svoj glas? I ono je do-

28
Stoik
 John Galsworthy

bar potez, o njegovoj časti! Vjerujem da ih je svladao, pak, još uvijek je opasno, ako
ponovno ustane onaj neotesanac odostraga - stari ga neće uspjeti zaustaviti i po drugi
puta.”Ah, stara se pita od jabuka propela na stražnje noge. To je bilo u redu!
“Ja se ne ustručavam reći kako sam stari predsjednikov prijatelj. Mi smo, mnogi
od nas, njegovi stari prijatelji, pa je za mene bilo bolno, a bez sumnje i ostale,kad
sam slušao kako ga napadaju. Ako i jest star po tijelu, mlad je po duševnoj snazi i
hrabrosti. Želio bih da smo svi mi toliko mladi. Moramo biti uz njega. Ja vam ka-
žem, moramo biti uz njega. (“Živio, živio! Bravo! Tako je!”) Tajnik je pomisli: “Ovo
je presudno!” I on najednom osjeti čudnovato ganuće gledajući kako predsjednik nji-
še svoje tijelo, kao drvenu igračku, prema starom Applebyju, a stari Appleby njiše se
prema njemu. Onda, kad je vidio kako je ustao jedan dioničar pokraj vrata, pomisli:
“Tko li je to? Poznajem to lice... Ah! Da. Ventnor, odvjetnik - on je jedan od pred-
sjednikovih vjerovnika koji će ponovno doći danas poslije podne. Što sad?”
“Ja se ne mogu složiti da osjećaji budu upleteni u naše prosuđivanje ove stvari.
Pitanje je jednostavno: kako će se to odrazit na naše džepove? Ja sam došao ovamo s
određenim sumnjama, ali je držanje predsjednika bilo takvo da ih je otklonilo i ja ću
poduprijeti prijedlog.”
Tajnik pomisli: “To je uredu, samo, on je to rekao prilično čudno - baš čudno.”
Zatim, nakon duge šutnje, predsjednik sjedeći reče:
“Predlažem prihvaćanje izvještaja i bilance.”
“Ja to podupirem.”
“Oni koji su za prijedlog na uobičajeni način daju to do znanja. Protiv? Prihvaće-
no.” - Tajnik je zabilježio protivnike, bilo ih je šest, i da je gospodin Westgate bio
suzdržan.
Četvrt sata kasnije stajao je usred sobe, koja se praznila, i gospodinu predstavniku
tiska govorio imena. Taj hladni momak reče: “Haythorp, s a. Oh, s e. Čini se, da je
star čovjek. Hvala. Mogu li dobiti izvatke iz govora? Želite li vidjeti članak? S a ste
rekli - oh, s e! Dobar dan!” A tajnik pomisli: “Što se negdje događa u tim momcima?
Kad pomislim da dosad nije poznavao predsjednika...!”

2.

Stari je Heythorp ponovo sjedio u vlastitom uredu The Island Navigation

Companyja pušeći cigaru i smiješeći se kao mačka kad prede. Pomalo je sanjario o
svojemu trijumfu i u svojemu starom, ali još uvijek osjetljivom mozgu lučio žito od
29
Stoik
 John Galsworthy

pljeve među onima koji su prigovarali: Westgate - to nije ništa - profesionalni neza-
dovoljnik dok ga ne ušutkaju mjestom u upravi. Ali neće ući dok on drži uzde! Onaj
neotesanac straga - neprijatan momak! “Nešto iza toga!” Sumnjičavi gad! Nešto je
zaista iza toga - ali - vrag ih odnio! Mogu biti sretni što su po toj cijeni dobili četiri
broda, a sve to zahvaljujući njemu! Na zadnjem govorniku njegov se um nekako
sumnjičavo zadržao. Onaj Ventnor, kojemu je dugovao novac - bilo je nešto pomalo
čudno u njegovu tonu. Kao da je govorio: “Namirisao sam podvalu.” Dobro, vidjet
će se to na sastanku vjerovnika za pola sata.
“Gospodin Pillin, gospodine.”
“Uvedite ga!”
U krznenom kaputu, za koji je izgledalo kao da je progutao njegovo mršavo tijelo,
ušao je Joe Pillin. Sniježilo je, a zima mu je izgrizla i požutila mršavo lice među po-
malo sivim zulufima. Rekao je piskutavo: “Kako si Sylvanuse? Zar nisi umro od ove
zime?”
“Toplo mi je kao u peći. Sjedni. Skini kaput.”
“Oh! Bio bih izgubljen bez njega. U tebi sigurno plamti vatra. I... i je li prijedlog
prošao?”
“Stari Heythorp je kimnuo, a Joe Pillin šećući kao duh pregledao je jesu li vrata
zatvorena. Vratio se je do stola i tihim glasom rekao:
“Ovo je velika žrtva.”
Stari se Heythorp nasmiješio.
“Je li ugovor potpisan s tvoje strane?”
Joe Pillin iz džepa izvadi papir, oprezno ga rastvori tako da se vidi njegov potpis,
i reče:
“Ne sviđa mi se - neopozivo je.”
Starom Heythorpu pobjegne smijeh.
“Kao smrt.”
Glas Joea Pillina prijeđe u violinski ključ.
“Ne mogu podnijeti neopozive stvari. Držim da ste me natjerali u stravu igrajući
se mojim živcima.”
Pregledavši potpise stari Heythorp promumlja:
“Kaži svojemu odvjetniku neka ga zaključa. On sigurno misli kako ste vi jadni
nevaljanac, Joe.”
“Ah! Zamislite da to na samrti sazna moja žena!”
“Neće ti moći učiniti položaj gorim nego što već jest!”

30
Stoik
 John Galsworthy

Joe Pillin ponovno ugovor spremi u kaput poprativši radnju čudnovatim tankim
zvukom. On jednostavno nije podnosio šale o takvim stvarima.
“Dobro”, rekao je on, “postigli ste što ste htjeli. Uvijek je tako. Tko je ta gospođa
Larne? Ne bi me smio držati u neizvjesnosti. Čini mi se da ju je moj dječak sreo u
tvojoj kući. Ti si mi rekao kako ona ne dolazi ovamo.”
Stari Heythorp rekao je tečno:
“Njezin je muž bio moj sin sa ženom koju sam volio prije nego sam se oženio.
Njezina su djeca moja unučad. Ti si ih osigurao. To je najbolja stvar koju si ikad
napravio.”
“Ne znam, ne znam. Žao mi je što si mi to rekao. Sve to stvar čini još sumnjivi-
jom. Čim prijenos bude gotov, ja ću otići na put. Ova me zima ubija. Htio bih da mi
daš svoj recept kojim održavaš toplinu.”
“Nabavi novu unutrašnjost.”
Joe Pillin nekako čeznutljivo pogleda svojeg starog prijatelja. “No ipak”, rekao je,
“pretpostavljam kako vam s vašim punokrvnim navikama život visi o niti, zar ne?”
“Ali o čvrstoj niti, prijatelju moj!”
“Pa, zbogom Sylvanuse. Ti si Jobov tješitelj. Moram se vratiti kući.” Nataknuo je
šešir i, izgubljen u svojemu krznenom ogrtaču, izašao je u hodnik. Na stubištu susreo
je čovjeka koji mu reče:
“Kako ste gospodine Pilline? Poznajem vašeg sina. Bili ste kod predsjednika? Vi-
dim da je vaša prodaja dobro prošla. Nadam se da će nam koristiti, ali vi sigurno
mislite drukčije?”
Gledajući ga ispod šešira Joe Pillin je rekao: “Gospodin Ventnor, ako se ne va-
ram? Hvala! Veoma je hladno, zar ne?” I, uz tu opreznu primjedbu, sišao je niz stu-
be.
Ponovo sam, pomislio je Heythorp: “Tako mi sv. Juraja! Kakvog li kolebljivca,
drhtavca i mršavka od čovjeka! Kako mora biti jadan život takvom čovjeku! Hoda u
strahu - kupa se u njemu. Jadni vrag!” U srcu naraste mu neobičan osjećaj - od pole-
ta, lakoće kakve već odavno nije poznavao. Ono dvoje mladih bića sad je sigurno od
oskudice - sigurno! Nakon obavljena posla sa svojim prokletim vjerovnicima, otići
će i pogledati djecu. Sa stotinu i dvadeset funti na godinu dječak bi mogao otići u
vojsku - najbolje mjesto za mladu protuhu kao što je on. Djevojka će otići kao topli
kolači, razumije se, ali neće morati poći za prvo tele koje sretne. Što se tiče njihove
majke, ona se mora brinuti sama za sebe. Ništa ispod dvije tisuće godišnje ne bi je
držalo podalje od dugova. No bio je siguran da će ona laskanjem i umiljavanjem naći
izlaz iz svakog škripca! Promatrajući kako vijuga dim cigare i nestaje bio je
svjestan napetosti u kojoj se nalazio zadnjih šest tjedana. Odjednom mu je bilo jasno

31
Stoik
 John Galsworthy

kako se jako plašio misli na današnju glavnu skupštinu. Da! Moglo je gadno završiti.
On je dosta dobro poznavao snage u upravi i izvan nje, koje bi bile presretne da ga se
riješe. Kad bi bio uklonjen ovdje, njegove bi druge dvije kompanije sigurno slijedile
taj primjer i propao bi svaki peni njegovih prihoda - on bi bio prosjak zavisan o toj
svetoj ženi. Dobro! Bit će siguran godinu dana uspije li se ponovno otarasiti tih
morskih pasa. Ovaj put mogao bi to biti težak posao, ali sreća je bila na njegovoj
strani - da, sreća ga je morala i dalje pratiti. Povukao je iz cigare bogati dim i pozvo-
nio ručnim zvoncem.
“Uvedite ih ovamo, gospodine Farneyju. I donesite mi šalicu kineskoga čaja:
napravite najjačeg što možete.”
“Da, gospodine. Želite li vidjeti novinski članak ili ćete to meni prepustiti?”
“Vama.”
“Dobro, gospodine. Bila je dobra skupština, zar ne?”
Stari je Heythorp kimnuo.
“Na prekrasan način povratio vam se glas baš u pravom trenutku. Bojao sam se da
će biti poteškoća. Mislim kako je uvreda bila presudna. Bilo je strahovito onako
nešto reći. Bio bih ga mogao udariti u glavu.”
Stari Heythorp opet je kimnuo. Gledajući tajnikove lijepe plave oči, ponovio je:
“Uvedite ih.”
Usamljeni trenutak, koji je proveo sam prije ulaska svojih vjerovnika, prošao je u
pomisli: “Dakle, na taj način ga je to dirnulo! Na brzinu bi sa mnom svršili kad bi to
izašlo na vidjelo.”
Gospoda, kojih je ovaj put bilo deset, naklonili su se svojemu dužniku i očito su
se čudili zašto se, dovraga, trude biti uljudni prema starcu koji im ne da njihov no-
vac. Kad se je tajnik ponovno pojavio sa šalicom kineskog čaja, gledali su dok ga
njihov dužnik nije popio. Drhtav postupak. Hoće li uspjeti, a da ga cijelog ne prolije
po prsluku ili se ne uguši? Ljudima koji nisu bili naviknuti na njegov privatni život,
bilo je to pravo malo čudo. On spusti praznu šalicu, drhtavo ukloni nekoliko žutih
kapi s malog čuperka bijelih dlaka ispod usne, ponovo zapali cigaru i reče:
“Gospodo, nema smisla okolišati jer mogu vam ponuditi tisuću četiristo na godi-
nu, dok sam živ i držim svoje direktorske položaje, i niti penija više. Ako vi to ne
možete prihvatiti, morate me otjerati u bankrot pa ćete dobiti oko šest penija po funti.
Dionice koje mi omogućuju moje položaje, donijet će nekoliko tisuća po tržišnoj ci-
jeni. Ništa drugo ne posjedujem. Kuća u kojoj živim, kao i sve što se u njoj nala-
zi, osim moje odjeće, vina i cigara, pripada mojoj kćeri, po ugovoru napravljenom
prije petnaest godina. Moji odvjetnici i bankari dat će vam sve informacije. Ukratko
tako stoje stvari.

32
Stoik
 John Galsworthy

Usprkos poslovnim navikama iznenađenje desetorice gospode bilo je samo djelo-

mično prikriveno. Prirodno je da će čovjek koji im toliko duguje reći kako nema
ništa, ali bi li ih uputio na svoje odvjetnike i bankare, a da ne govori istinu? Tada
gospodin Ventnor reče:
“Hoćete li nam pokazati svoju kreditnu knjigu?”
“Ne, ali ću ovlastiti svoje bankare da vam daju iscrpan izvještaj o mojim prihodi-
ma u zadnjih pet godina - i dulje, ako želite.”
Strateški potez smještanja desetorice gospode oko stola uprave onemogućivao im
je da se slobodno posavjetuju, a da ih se ne čuje, ali je gospodin Brownbee konačno
iznio srž tihog prijenosa misli.
“Mi mislimo, gospodine Heythorpe, da vam vaše provizije i dividende omogućuju
da za nas na stranu stavite veću svotu. Mi zapravo mislimo da biste nam morali da-
vati tisuću šesto na godinu. Budući da mi zastupamo šesnaest tisuća funti, izgledi
nisu baš veseli, ali nadamo se da pred sobom imate još nekoliko dobrih godina. Koli-
ko smo shvatili vaš je dohodak dvije tisuće funti.”
Stari je Heythorp odmahnuo glavom:
“Tisuću devetsto trideset funti u dobroj godini. Moram jesti i piti, moram imati
čovjeka da se brine za mene jer više nisam pokretan kao nekad. Ne mogu živjeti s
manje od pet stotina funti. Tisuću četiristo je sve što vam mogu dati, gospodo - to je
povišenje od dvije stotine funti. To je moja zadnja riječ.”
Šutnju je prekinuo gospodin Ventnor:
“A moja je zadnja riječ da nisam zadovoljan. Ako ova ostala gospoda prihvate vaš
prijedlog, bit ću prisiljen razmotriti što mogu sam napraviti.”
Starac se zagleda u njega i odgovori:
“Pa, kako želite, gospodine. Vidjet ćemo.”
Ostali su ustali i sabrali se u hrpu na kraju stola. Samo su stari Heythorp i gospo-
din Ventnor ostali sjediti. Starac je isturio donju usnu, a bijele dlake ispod nje stršile
su kao bodlje. “Ti ružni psu”, pomislio je, “ti misliš da u rukavu imaš nešto protiv
mene. Dobro, učini najgore što možeš!” Ružni je pas najednom ustao i pridružio se
ostalima. A stari Heythorp zatvorio je oči, sjedeći posve nepomičan, dok mu je ciga-
ra koja se ugasila, stršila između zubi. Gospodin Brownbee, koji se vratio priopćiti
odluku što su je donijeli, nakašlja se i reče:
“Gospodine Heythorpe”, rekao je, “ako vaši bankari i odvjetnici potvrde vaše
izjave, mi ćemo prihvatiti ponudu, faute de mieux{4} u smislu vaše...” Ali kad je sreo
starčeve oči koje su toliko jasno govorile: “K vragu i vaš smisao!” on završi mucaju-
ći: “Možda ćete nam ljubazno dati ovlast o kojoj ste govorili?”
Stari je Heythorp kimnuo, a gospodin Brownbee malko se poklonio, stisnuo šešir
33
Stoik
 John Galsworthy

na prsa i krenuo prema vratima. Devetorica gospode pođe za njim. Gospodin

Ventnor, koji je bio zadnji, okrenuo se je i pogledao. Ali starčeve su oči ponovno bile
sklopljene.
U trenutku kad su njegovi vjerovnici otišli, stari je Heythorp pozvonio ručnim
zvoncem.
“Pomognite mi ustati, gospodine Farneyju! Onaj Ventnor - koliko on ima dioni-
ca?”
“Sasvim malo. Mislim samo deset.”
“Ah! Koliko je sati?”
“Petnaest do četiri, gospodine.”
“Naručite mi taksi.”
Nakon što je posjetio svoju banku i svoje odvjetnike, on se ponovo uvuče u svoja
kola i zapovjedi neka ga odvezu prema Millicent Villasu. Neka vrsta pospanog tri-
jumfa prožimala je cijelo njegovo biće koje je udaralo i treslo se od brze vožnje.
Tako! Sad je bio slobodan od tih morskih pasa tako dugo dok može držati svoje
kompanija. I još uvijek će imati stotinu funti na godinu, ili više, za Rosamundu i nje-
zinu djecu. Može on živjeti s četiri stotine, ili čak s tri stotine i pedeset, da ne izgu-
bi svoju nezavisnost, jer ne bi mogao ostati u kući one svetice kad ne bi mogao sam
plaćati svoje račune! Dan je bio poslovno dobar! Najbolji u mnogo dugih mjeseci!
Kola su se zaustavila pred vilom.

3.

Postoje stanovi koji ne odaju svoje vlasnike, a postoje i oni koji kao da govore:
“Oni su doista takvi.” Takav je bio stan Rosamunde Larne - neka vrsta trajne ispovi-
jedi. Kao da je svakome tko bi ušao govorio: “Njezin ukus? Evo, kao što vidite - ve-
seo i raskošan; njezini običaji... da, ona ovdje cijelo jutro sjedi u kućnoj haljini, puši
cigarete i packa tintom; izvolite pogledati sag. Pogledajte glasovir - kao da dolazi
i odlazi, ovisno o blagajni. Ovaj veoma debelo tapeciran divan ipak je uvijek ovdje;
akvareli na zidovima također su stalno ovdje - ona ih je napravila. Obratite pozornost
na miris mimoza - ona voli cvijeće, jako ga voli. Sata nema, razumije se. Pogledajte
pisaći stol - ona očito uvijek zvoni zbog nečega i govori: “Gdje je ovo, Ellen, gdje je
ono? Ti, zločesta djevojko, pospremala si.” Bacite pogled na onu gomilu rukopisa -
ona očito ima talenta za pisanje; teče joj s pera - kao Shakespeare ni ona nikad ne
precrtava redove. Pogledajte kako je umjesto onog odvratnog plina dala uvesti

34
Stoik
 John Galsworthy

električno svijetlo; ali pokušajte upaliti ijedno od njih - ne možete; zadnja tri mjeseca
nisu plaćena, razumije se; i ona upotrebljava petrolejsku lampu, to se može zaključiti
po stropu. Onaj pas tamo koji se neće odazvati na ime Carmen, pekinezer španijel
sličan malome demonu, sav od velikih očiju - koluta zjenicama, a kao da uopće nema
nosa među njima. Da, Carmen kao da ne zna što će se dogoditi u sljedećem trenutku;
u pravu je - pseći je to život od stalnoga tapšanja i udaranja! Pogledajte, također,
opremu stolića za čaj, prilično zamazana, iako nije sasvim limena, ja vam kažem da
nijedan milijunaš u svoj svojoj slavi nikad na njemu nije imao bocu likera.
Kad je stari Heythorp ušao u tu sobu, koja se protezala od početka do kraja male-
ne kuće, pošto je prethodno bio najavljen kao Gospodin Ezop, čitava je kuća odzva-
njala od zveketa zvukova, jer je Phyllis svirala Machichu. Dječak Jock sa saga pred
kaminom u kratkim razmacima ispuštao je najprodornije moguće zvukove iz okari-
ne: Gospođa Larne s divana je otegnutom blagoglagoljivošću govorila Bobu Pillinu,
a Bob Pillin je mrmljao: “Daaa! Taaako! Daaa!” i preko svojega ovratnika gledao
Phyllis. A na daski prozora, udaljeno kolikogod je to bilo moguće od sve te buke,
maleni pas Carmen kolutao je očima. Kad je vidio posjetioca, Jock je ispustio ispre-
kidani vrisak, skočio iza divana, položio podbradak na vrh naslona tako da se nije vi-
djelo ništa osim njegova okruglog, ružičastog, nepomičnog lica, a mali pas Carmen
pokušao se popeti po užetu zavjese. (obr. Bod en)
Odostraga obujmljen Phyllisovim rukama, te s dražesnom namirisanom pojavom
gospođe Larne ispred sebe, stari Heythorp bijaše dopraćen do divana. Bio je nizak i
kad on ljosne na njega, dječak Jock prazno zaječi. Bob Pillin prvi prekine šutnju.
“Kako ste, gospodine? Nadam se, da je stvar prošla.”
Stari je Heythorp kimnuo. Njegove oči bile su uperene u liker i gospođa Larne
promumlja:
“Skrbniče, morate probati naš novi liker. Jock, ti zločesti dječače, ustani i donesi
skrbniku čašu.”
“Dječak Jock približio se čajnom stoliću, uzeo čašu, prinio je očima i brzo nato-
čio.”
“Ti strašni dječače, mogao si vidjeti da je čaša korištena.”
Visokim, odlučnim glasom, kao anđeoskim, Jock je odgovorio:
“U redu, majko, uklonit ću je”, a onda naglo gutne žuti liker i uzme drugu čašu.
Gospođa Larne se nasmije.
“Što da s njim napravim?”
Glasan vrisak spriječi odgovor. Phyllis, koja je uhvatila brata za uho da ga odvede
do vrata, pusti ga i uhvati se za povrijeđeno mjesto. Bob Pillin požurio je prema njoj
pokazujući glavom prema mladiću, a gospođa Larne smiješeći se primijeti:

35
Stoik
 John Galsworthy

“Zar ta djeca nisu grozna? On je tako umiljat mladić. Mi ga jako volimo, skrbni-
če.”
Starac se nasmiješi. Dakle, ona se spetljala s tim štenetom! Rosamund Larne pro-
matrajući ga promrmlja:
“Oh! Skrbniče, vi ste zločesti kao i Jock. Skroz je na vas. Pogledajte mu samo
oblik glave. Jock, dođi ovamo!”
Nedužni se dječak približi - djevojačke puti, s cvjetnim plavim očima, savršenim
usnama, stajao je pred svojom majkom kao veliki kerubin. Iznenada na grozan način
puhne i zasvira u okarinu. Gospođa Larne zamahne da mu opali za uho, a on od sa-
mog zamaha padne na trbuh.
“Tako se on ponaša. Odlazi ti, ti grozni dječače. Želim razgovarati sa skrbnikom.”
Dječak se odvuče na trbuhu i prekrštenih nogu sjedne pokraj zida gledajući nevi-
nim, okruglim očima starog Heythorpa. Gospođa Larne uzdahne.
“Stvari su sve gore, skrbniče. Nisam više pametna kako da ovo tromjesečje dotje-
ram do kraja. Biste li mi mogli dati stotinu funti predujma za moju novu priču? Uvje-
rena sam da ću na kraju za nju dobiti dvjesto.”
Starac je odmahnuo glavom.
“Učinio sam nešto za vas i za djecu”, rekao je. “Za dan-dva bit ćete o tome obavi-
ješteni. Ništa ne pitajte.”
“Oh! Skrbniče! Oh! Dragi!” Zagledala se je u Boba Pillina koji se naslanjao na
glasovir za kojim je sjedila Phyllis.
Stari Heythorp prezrivo reče:
“Zašto tetošite tog mladog glupana? Ne smije je ščepati svaka budala koja prođe
ovuda.”
Gospođa Larne odmah promrmlja:
“Razumije se, djevojka je premlada. Phyllis, dođi i razgovaraj sa skrbnikom!”
Kad se djevojka smjestila kraj njega na divanu i kad je osjetio onaj mali drhtaj
topline koji može donijeti blizina mladosti, rekao je:
“Jesi li bila dobra djevojka?”
Ona odmahne glavom.
“Ne mogu, kad Jock ne ide u školu. Majka mu ne može platiti ovo polugodište.”
Kad je čuo svoje ime, dječak Jock je nastavio puhati u svoju okarinu dok ga napo-
kon gospođa Larne nije odvela iz sobe, a Phyllis je nastavila:
“On je gori od svega što možete zamisliti. Je li i moj otac bio poput njega, skrbni-
če? Majka je uvijek tako tajanstvena kad je on u pitanju. Pretpostavljam da ste ga do-

36
Stoik
 John Galsworthy

bro poznavali.”
Stari Heythorp, nesposoban da se zbuni, odgovori ravnodušno:
“Ne baš osobito.”
“Tko je bio njegov otac? Ne vjerujem da to čak i majka zna.”
“Gradski čovjek iz mojega vremena.”
“Oh! Vaše vrijeme sigurno bijaše veselo. Je ste li nosili trapez hlače i dugačke za-
liske?”
Stari Heythorp kimne.
“Koji šaljivčine! Pretpostavljam da ste imali mnogo pustolovina s opernim plesa-
čicama i kockanjem. Sad su svi mladići toliko dobri.”
Njezine se oči zagledaju u Boba Pillina. “Ovaj mladić savršeni je uzorak dobro-
te.”
Stari Heythorp progunđa.
“Ne možete vjerovati koliko je dobar”, nastavila je Phyllis zamišljeno, “ako niste
sjedili pokraj njega u tunelu. Neki dan ga netko uhvati oko struka, a on je samo
mirno sjedio ništa ne čineći. A kad smo izašli iz tunela, bio je to Jock, ne ja. Lice mu
je bilo... Oh! Ah! Ha, ha! Ah! Ha!” Zabacila je glavu pokazujući svoje bijelo,
okruglo grlo. Približila mu se je i šapnula:
“Voli se pretvarati, naravno, da je užasno živahan. Obećao je da će majku i mene
povesti u kazalište, a poslije toga i na večeru. Neće li to biti krasno? Samo što je ne-
mam u čemu ići.”
Stari Heythorp je rekao: “Što želiš? Irski poplen?” Njezina usta širom se otvore:
“Oh, skrbniče! Mekani bijeli saten!”
“Koliko metara trebaš?”
“Oko deset, mislim. Mogle bismo je same napraviti. Vi ste prekrasni!”
Miris kose, sličan sijenu, okružio ga je, a njezine usne dotaknu njegov nos, a u
njegovo srce uđe osjećaj kao da je preko nepca gutao prvi gutljaj nekog posebnog
vina. Ta je malena kuća bila ludnica, njezina majka varalica, dječak bezobrazna mla-
da bitanga, ali tu bijaše topline što je nikad nije osjetio u vili koja bijaše u vlasništvu
njegove žene, a sad njegove svete kćeri. Još jednom uživao je u svojemu današnjem
poslu i u uspjehu povrede povjerenja, koji je stavio malo zemlje pod te mlade noge u
ovome okrutnom i bezobzirnom svijetu. Phyllis mu šapne u uho:
“Skrbniče, pogledajte, on u mene stalno tako zuri. Nije li to grozno - kao kuhani
kunić?”
Bob Pillin, pažljiv prema gospođi Larne, svom je svojom snagom preko njezina
ramena gledao djevojku. Mladić je bio šašav, to je bilo jasno. Nešto gotovo dirljivo

37
Stoik
 John Galsworthy

postojalo je u pogledu tih očiju šteneta. Pomislio je: “Mladi bijednik. Volio bih da
sam u njegovim godinama!” Krajnja je nepravda imati staro i bespomoćno tijelo kad
je tvoja želja za uživanjem veća nego ikad! Ljudi kažu da je čovjek toliko star kako
se osjeća! Glupani! Čovjek je star koliko su mu stare ruke i noge, niti dana mlađi.
Začuo je djevojku koja je pokraj njega proizvela neugodan zvuk i vidio kako se nje-
zino lice naoblačilo kao da će se sad rasplakati. Poskočila je i otišla do prozora, po-
digla malenoga psa i gurnula lice u njegovu smeđu, bijelu dlaku. Stari je Heythorp
pomislio: “Ona jasno shvaća da je njezina lažljiva majka upotrebljava kao mamac.”
No ona se vrati, a maleni pas grozno kolutajući očima na čudnovatu osobu na diva-
nu, u očajničkom pokušaju da pobjegne, uspio je doseći njezino rame gdje je ostao
visoko kao mačka te se držao jednom šapom nastojeći pobjeći bilo kuda. Stari
Heythorp iznenada reče:
“Voliš li jako svoju majku?”
“Naravno da je volim, skrbniče. Obožavam je.”
“Hm! Slušaj me. Kad dođeš u godine za udaju, imat ćeš stotinu i dvadeset funti
godišnje vlastitog novca kojega se ne možeš riješiti. Ne daj se nikad navesti da
napraviš ono što ne želiš. I zapamti: tvoja je majka sita i nema smisla davati joj svoj
novac. Ono što dobiješ zadrži za sebe. Radi se o malenoj svoti koja će ti u cijelosti
trebati - svaki novčić.”
Phyllisine oči širom su se otvorile, tako da se pitao je li razumjela njegove riječi.
“Oh! Zar novac nije strašan, skrbniče?”
“Kad ga trebaš.”
“Ne, uvijek je novac odvratan. Da smo barem kao ptice. Ili kad bi barem čovjek
preko noći mogao pladanj staviti van, a da ujutro ima baš toliko koliko mu treba za
cijeli dan.”
Stari Heythorp uzdahne.
“Postoji samo jedna stvar u životu koja je važna - nezavisnost. Ako nju izgubiš,
sve si izgubila. To je vrijednost novca. Pomogni mi ustati.”
“Phyllis ispruži ruke, a maleni pas, pošto se strčao niz njezina leđa, ponovo je za-
uzeo mjesto na prozorskoj dasci, sasvim blizu užeta zavjese.
Kad je stari Heythorp ustao, rekao je:
“Poljubi me. Sutra ćeš imati svoj saten. Zatim je pogledao Boba Pillina i primije-
tio:
“Idete li u mojem smjeru? Povest ću vas.”
Mladić molećivo pogleda Phyllis te tupo odgovori: “Hva-la!” pa oni zajedno iza-
đoše do taksija. Sjedili su u tom zagušljivom vozilu puni, tko zna kolikog, prezira

38
Stoik
 John Galsworthy

starosti prema mladosti i mladosti prema starosti. Starac je zamjerao što se taj štenac
mota oko njegove unuke, a mladić je opet bio ozlovoljen što ga je taj starac odvukao
prije nego što je želio otići. Stari Heythorp rekao je napokon:
“Dakle?”
Budući da se sad očekivalo da nešto rekne, Bob Pillin je promumljao:
“Drago mi je što je vaša skupština dobro prošla, gospodine. Trijumfirali ste, rekao
bih,”
“Zašto?”
“Oh! Ne znam. Pomislio sam da ste se morali boriti protiv jake opozicije.”
Stari ga Heythorp pogleda.
“Da, protiv tvoje bake!” A zatim, svojim uobičajenim smislom za napadaje, do-
dao je: “Vidim da koristite svaku svoju priliku.”
Na taj neuglađeni napad crveno lice Boba Pillina poprimi određeno dostojanstvo:
“Ne znam na što mislite, gospodine. Gospođa Larne veoma je ljubazna prema meni.”
“Bez sumnje. Ali ne pokušavajte pobrati cvijeće.”
Sasvim zbunjen, Bob Pillin ustrajao je u upornoj šutnji. Tih četrnaest dana, otkako
je upoznao Phyllis u predvorju kuće starog Heythorpa, bili su najčudniji u cijelom
njegovu životu. Nikad ne bi bio povjerovao da čovjek može biti toliko brzo i potpu-
no oboren, da može podleći bez protivljenja, čak i bez želje da se suprotstavlja. Za
nekoga s njegovom filozofijom, koja je govorila da se zabavlja, ali nikad ne odla-
zi predaleko, bio je to svojevrstan knock-out, a ipak, nešto tako ugodno, osim ne-
ugodnosti napora da uspije kod nje. Kad bi barem znao što taj starac zbilja pred-
stavlja u cijeloj stvari. Da kaže: “Moje su namjere potpuno časne”, bilo bi staromod-
no. Osim toga, starac možda i nema pravo to čuti. One su ga zvale skrbnikom, ali
prije no što sazna više, nije starom čangrizavcu davao pravo da se u to miješa.
“Jeste li vi njihov rođak, gospodine?”
Stari Heythorp je kimnuo.
Bob Pillin zdvajajući nastavi:
“Želio bih znati što vi to meni zamjerate.”
Starac okrene glavu koliko je to mogao. Tamni smiješak nakostriješi dlake oko
njegovih usana, a oči mu zablistaju. Što mu on zamjera? E pa sve! Zamjera! Zalizanu
glavu, te pseće oči, debele, crvene obraze, visoki ovratnik, bisernu iglu, gamaše i
otezanje u govoru, glupost i dotjeranost njegove njuške. Bez elana je, nema vrago-
lastih crta u takvima kao što je on, ni u jednom od tih razmaženih mladića riblje krvi,
nema u njima ništa i uvijek igraju samo na sigurno! I on otpuhne:
“Mlijeko i voda podmetnuti kao portugizac.”

39
Stoik
 John Galsworthy

Bob Pillin se namršti.

To je bilo gotovo previše čak i za spokojnost svjetskog čovjeka. Da taj stari para-
litik izražava prezir prema njegovoj muškosti, tu je zaista već prestajala svaka šala.
Na svu sreću on to nije mogao uzeti ozbiljno. Ali odjednom pomisli: “A što onda ako
on zaista ima moć spriječiti moje odlaske onamo i ako ima način da ih okrene protiv
mene!” I srce mu je zadrhtalo.
“Jako mi je žao, gospodine”, rekao je “ako mislite da nisam dovoljno poletan.
Ako mogu učiniti nešto za vas u tome smislu...”
Starac zastenja, a kad shvati da je bio duhovit, Bob Pillin nastavi: “Znam da ne-
mam dugova, nikakvih veza, da imam pristojan dohodak, prilično lijepe izglede i
tako dalje. Ali sve ja to mogu ispraviti ako s time nisam prikladan.”
To je bio možda njegov prvi pokušaj ironičnosti i on nije mogao ne pomisliti koli-
ko je to bilo dobro.
Ali stari je Heythorp bio uporan u svojoj mrtvačkoj tišini. Činilo se kao da je na-
djeven. Sjedio je kao prava tetka Sally, s tim stalnim crvenilom u obrazima, blista-
vom kosom, četvrtastim tijelom, bez vrata koji bi čovjek mogao vidjeti - manjkala
mu je još samo lula u ustima! Zar bi doista moglo biti opasnosti od takva starca? Sta-
rac progovori:
“Dat ću vam jedan savjet. Nemojte se onuda motati jer ćete opeći prste. Pozdravi-
te svojega oca. Laku noć!”
Taksi je stao pred kućom u Sefton Parku.
Bezumna želja da ostane sjediti i raščisti stvar borila se u Bobu Pillinu sa željom
da iskoči, zamahne šakom prema prozoru i ode. Ipak onda je tek rekao:
“Hvala na vožnji. Laku noć!” I, pošto je zamišljeno izišao, odšeta.
Stari Heythorp, koji je čekao vozača da mu pomogne izaći, pomislio je: “Isti otac,
a i mu utroba nije ništa bolja!”
U svojoj radnoj sobi odmah je potonuo u naslonjaču. Bilo je prekrasno tiho sva-
koga dana u ovo vrijeme - samo pucketanje ugljena, samo najslabiji šum vjetra u
krošnjama drveća u parku. Bilo je ugodno toplo i samo je vatra osvjetljavala tamu.
Pospano blaženstvo proželo je starca. Dobar poslovni dan! Trijumf - rekao je onaj
štenac. Da! Neka vrsta trijumfa! Izdržao je i pobijedio. A još je i večera bila pred
njim. Drijemež... drijemež! I uskoro začulo se ritmičko, blago, glasno disanje, tu i
tamo popraćeno onim dirljivim trzanjem kako to bude običaj u starih ljudi što sanja-
ju.

40
Stoik
 John Galsworthy

III.

1.

Kad je Bob Pillin deset dana kasnije izašao iz malenoga vrta pred Millicent Villas
br. 23, njegovi su osjećaji bili zapleteni, nije im mogao uhvatiti kraj da ih izvuče iz
svoje glave.
Gospođu Larne i Phyllis zatekao je u dnevnoj sobi. Phyllis je plakala. Bio je sigu-
ran da je plakala. Uspomena na to neprestano je kužila njegove osjećaje koji su bili
izazvani kasnijim događajima. Stari Heythorp bio mu je rekao: “Opeći ćete prste.”
To je počelo. Nakon što je udaljila svoju kćerku pod zaista prozirnim izgovorom,
gospođa Larne ga posjedne na divan pokraj svoje namirisane osobe i izlije u njego-
vo uho takvu priču novčanih briga i zapleta, takvu gomilu sadašnjih teškoća i ruži-
častih izgleda, da mu se još uvijek vrtjelo u glavi, a samo je jedna stvar jasno izbila
na površinu - da ona želi pedeset funti koje će mu vratiti za tri mjeseca. Njihov je
skrbnik, naime, napravio ugovor po kojem će ona, sve dok draga djeca ne postanu
punoljetna, svaka tri mjeseca dobivati šezdeset funti. Radi se samo o nekoliko tjeda-
na: može pitati gospodu Scrivena i Colesa. Oni će mu potvrditi da je jamstvo
sasvim sigurno. On je zaista mogao pitati gospodu Scrivena i Colesa - oni su slu-
čajno bili odvjetnici njegova oca. Ali izgledalo je da će to teško riješiti problem. Bob
Pillin imao je oštroumni oprez i nekako je zdvajao bi li počeo posuđivati novac ženi
koja bi mogla, kao što je mogao vidjeti, na osnovi njegove velike zaljubljenosti u
njezinu kćerku, posuđivati ga stotinu puta. To je ipak bilo previše! S druge strane,
ako to ne bi učinio, ona ga je mogla brzo zamrziti, a gdje će onda biti! Osim toga, zar
posudba ne bi učvrstila njegov položaj? Ali ipak, takav je utjecaj ljubavi čak i na
mlađe naraštaje - takva mu se misao učini nedostojnom. Ako uopće posudi, napravit
će to kao kavalir i svi drugi motivi neka idu dovraga! Spomen na tragove suza na
Phyllisinim lijepim blijedo ružičastim obrazima, i na njezino nestašno žalosno: “Oh,
mladiću, zar novac nije grozna stvar!” paralo mu je srce i mutilo mu razum. Pored
svega toga, pedeset funti je pedeset funti, i Bog zna koliko još više. Na kraju, što
on uopće zna o gospođi Larne, osim da je rođakinja staroga Heythorpa i da piše pri-
povijetke - također ih priča, ako se ne vara? Možda bi ipak bilo bolje da posjeti
odvjetnika Scrivena. Ali opet ga je spopala ona smiješna kavalirština. Phyllis!

41
Stoik
 John Galsworthy

Phyllis! Osim toga, zar se ugovori danas ne sastavljaju tako da ni za što ne mogu biti
jamstvo? Tako je smeten i uznemiren zaustavio taksi. Večerao je kod Ventnorovih u
Cheshireu pa će zakasniti, ako ne dođe kući u točno vrijeme da se presvuče.
Vozeći se u bijeloj kravati i prsluku u očevim kolima nekako je podrugljivo mislio
na mlađu Ventnorovu kćerku koju je, prije nego što je upoznao Phyllis, držao lije-
pom. I dok je sjedio kraj nje za večerom uživao je u novom osjećaju nadmoći nad
njezinim čarima i u lakoći kojom je mogao bockati i biti ugodan. A cijelo je vrijeme
patio od skrivene želje, koja ga je neprestano tištala, da misli i govori o Phyllis.
Ventnorov šampanjac bio je dobar i obilan, staro madeirsko vino apsolutno prve kla-
se, a jedini drugi prisutni muškarac bio je pomoćni župnik, koji nije pio i koji se po-
vukao s gospođama kako bi razgovarao o stvarima svoje župe. Osokoljen tim
okolnostima i primijetivši da je Ventnor ugodan čovjek, Bob Pillin je popustio svojoj
tajnoj želji da se približi osobi svojih sklonosti.
“Jeste li možda upoznali”, rekao je ležerno, “neku gospođu Larne, rođakinju sta-
rog Heythorpa. Veoma je lijepa žena - piše pripovijetke?”
Gospodin Ventnor odmahne glavom. Oštriji promatrač od Boba Pillina bio bi pri-
mijetio da je on nekako naćulio uši.
“Starog Heythorpa, Nisam znao da on ima rođake, osim svoje kćeri i onog sina
koji je u Admiralitetu.”
Bob Pillin osjeti kako se u njemu rasplamsava žar njegove tajne ljubavi.
“Ipak mu je ona rođakinja - stanuje podalje od grada. Ima sina i kćerku. Mislio
sam da možda znate za njezine pripovijetke - pametna žena.”
Gospodin Ventnor se nasmiješio.
“Ah!” rekao je tajanstveno, “te spisateljice! Zarađuje li na njima što novca?”
Bob Pillin znao je da zarađivati novac pisanjem znači uspjeh, ali da je ne zarađi-
vati novac pisanjem bilo umjetnički i da to znači kako imate svojih sredstava, što je
možda bilo još i otmjenije. I on reče:
“Oh! Ima ona svojih sredstava, znam ja.”
Gospodin Ventnor posegne za madeirskim vinom.”
“Dakle, ona je rođakinja starog Heythorpa”, rekao je. “On je veoma stari prijatelj
vašeg oca. Trebao je bankrotirati, znate.”
Bobu Pillinu, koji je plamtio od strasti i madeirskog vina, pomisao na bankrot uči-
ni se sramotnom u vezi s jednim rođakom gospođice Phyllis. Osim toga, stari je bio
daleko od toga! Zar nije nedavno napravio ugovor u korist gospođe Larne? Rekao je:
“Mislim da se varate. To je bilo nekada.”
Gospodin Ventnor se nasmiješi.

42
Stoik
 John Galsworthy

“Hoćete li se kladiti?” upita on.

Bob Pillin se također nasmiješi.
“Kladio bih se na sigurnu stvar.”
Gospodin Ventnor prijeđe rukom po licu obrubljenom zaliscima. “Ne vjerujte u
to. On nema ništa na svoje ime. Napunite čašu.”
Bob Pillin pomalo ozlovoljen reče:
“Pa ja slučajno znam da je upravo napravio ugovor na pet ili šest tisuća funti. Ne
znam baš da vi za takve ljude kažete da su pred bankrotom.”
“Što? U korist te gospođe Larne?”
Zbunjen, nesiguran, nije li rekao nešto nedolično ili indiskretno ili nešto što pove-
ćava Phyllisinu vrijednost, Bob Pillin je oklijevao, a onda kimne.
Gospodin Ventnor je ustao i pred vatrom protegnuo svoje kratke noge.
“Ne, moj dječače”, rekao je. “Ne!”
Nenaučen na glatko pobijanje, Bob Pillin je pocrvenio.
“Kladim se za deset funti. Pitajte Scrivena.”
Gospodin Ventnor je uskliknuo:
“Scrivena... ali oni nisu...”, a onda je veoma strogo gledajući dodao: “Neću se kla-
diti. Možda imate pravo. Scriven je također odvjetnik i vašeg oca, zar ne? Uvijek mi
je bilo žao što nije došao k meni. Hoćemo li se pridružiti gospođama?”
I pođe u salon pred mladićem koji je bio nesigurniji u glavi nego na nogama...
Charles Ventnor nije bio od onih koji bi dozvoljavali da se vidi što se događa u
njemu više nego što bi oči vidjele. No te se večeri mnogo toga događalo, te je nakon
razgovora s mladim Bobom imao više nego jedanput priliku okrenuti se nastranu i
protrljati ruke. Kad se, poslije drugog sastanka vjerovnika, spuštao niz stepenice koje
su vodile u urede poduzeća The Island Navigation Company, bio je duboko za-
mišljen. Nizak, nabijen, prilično čvrst, s brkovima i sa širokim crveno smeđim za-
liscima, pomalo kitnjast u licu i odijelu, na prvi je pogled impresionirao nekom
vrstom britanske sirovosti. Moglo se osjetiti kako je uvijek dobro raspoložen čovjek
koji voli dobro pojesti, provodi ljetni dopust u Scarboroughu, pazi na ženu, s kćerima
plovi u čamcu i nikad nije bolestan. Moglo se osjetiti kako svake nedjelje ujutro ide
u crkvu, ponosno korača kroz život, da ne voli one koji nisu uspjeli i da kod dru-
ge čaše vina postaje otvoren. No onda bi jasan pogled u njegovo dobro ocrtano lice i
crveno smeđe oči dao dojam: “Tu se krije nešto tamno-žuto - možda je malčice pre-
više lukav.” Treći bi pogled navodio na misao: “On je sigurno nasilnik.” Nije on bio
velik vjerovnik kod starog Heythorpa. S kamatama na glavnicu on je računao svoje
potraživanje na tri stotine funti - radilo se o neotkupljenim dionicama onoga starog

43
Stoik
 John Galsworthy

rudnika u Ekvadoru. No čekao je osam godina na svoj novac i nije mogao shvatiti
kako se zbilo da bude naveden na tako dugo čekanje. Postojao je, naravno, određeni
glamur, za ljude koji vole “veličine”, oko osobe starog Heythorpa koji je u bro-
darskim krugovima još uvijek bio pomalo znamenita ličnost, a u Liverpoolu pomalo
aristokrat. Ali tijekom zadnje godine Charles Ventnor došao do zaključka da je
starčeva zvijezda napokon zašla - a kad se to dogodi, onda, razumije se, više nema
glamura i vrijeme je da se dođe do svog novca. Slabost i kod sebe i kod drugih vri-
jedna je prezira! Osim toga, imao je hrane za razmišljanje pa ju je prežvakavao sila-
zeći niz stube. Nanjušio je podvalu, a za to je on po prirodi i zvanju imao nos. Preko
Boba Pillina, o kome je ponekad razmišljao u vezi sa svojom mlađom kćerkom, znao
je da su stari Pillin i stari Heythorp prijatelji već trideset i više godina. To je pronica-
vom umu bilo dovoljno da nešto nasluti iza one prodaje. Ta mu je misao pala na pa-
met već kad je čitao svoj primjerak izvještaja. Provizija bi bila, razumije se, povreda
povjerenja, ali uvijek ima načina da se to napravi. Starac bijaše u vražjoj stisci, a
ljudska priroda samo je ljudska priroda! Njegov je pravnički um stalno zbrajao koli-
ko su dva i dva. Starac je namjerno dogovorio ponovni sastanak sa svojim vjerovni-
cima odmah nakon glavne skupštine, koja je morala odlučiti o kupnji - rekao je da
bi onda možda mogao učiniti nešto za njih. Zar to nije nešto govorilo?
Pod tim okolnostima Charles Ventnor došao je na skupštinu široko otvorenih oči-
ju i čvrsto zatvorenih usta. I promatrao je. Sigurno je bilo značajno da tako star i slab
čovjek, koji uopće nije imao vrata, koji je izgledao zbilja tako kao da svakog tre-
nutka može umrijeti od kapi, da takav čovjek govori kako “ostaje ili pada” s tom
kupnjom, premda zna da će, ako padne, biti prosjak. Zašto je starcu bilo toliko stalo
da stvar prođe? Njemu osobno ne bi to ništa koristilo, osim ako... Tako je! On je
zbog toga i napustio skupštinu potajno uvjeren kako je stari Heythorp na tom poslu
nešto zaradio, a što će mu omogućiti da svojim vjerovnicima predloži vrijedan pri-
jedlog. Tako, kad je stari izjavio da ga ne može ispuniti, u srcu mu plane gorčina i on
u sebi reče: “U redu, stara propalico! Ti još ne znaš tko je C. V.” Kavalirsko ponaša-
nje tog ubogog starog nitkova, prkosan pogled njegovih dubokih malih očiju, bili su
posljednja kap u čaši ogorčena čovjeka koji se ponosio što ne dopušta da ga netko
prevari. Cijelu tu večer razmišljao je i sjedio pokraj kamina na jednoj strani, dok je
gospođa Ventnor sjedila na drugoj, a mlađa je kćerka svirala na violini Gounodovu
Serenadu. Tu i tamo bi se nasmijao, ali ne previše. On još nije vidio nikakav put, ali
nije sumnjao da će ga uskoro vidjeti. Neće biti teško oboriti tog isklesanog starog ku-
mira s njegova postolja. Među dioničarima već je postojao zdrav osjećaj da je on
svoje napravio i da ga treba ukloniti. Starac će shvatiti kako se Charlesa Ventnora ne
smije izazivati. Jer kad on u nešto zagrize, onda to i ne pušta. Milom ili silom on će
izbaciti starca iz uprave ili će platiti svoj dug da ga ostavi na miru. Svoj život ili nje-
gov novac - starac je morao odlučiti. S još svježim sjećanjem na taj prkos u sebi, on

44
Stoik
 John Galsworthy

se gotovo nadao da bi moglo biti ono prvo i, okrenuvši se prema gospođi Ventnor,
iznenada je rekao:
“Sljedećega petka napravi malenu večeru i pozovi mladog Pillina i pomoćnog
župnika.” Odabrao je župnika, koji nikad ništa nije pio, jer je imao dvije kćeri, a
muškarci i žene morali su biti u parovima, ali namjeravao ga je poslije večere poslati
u salon neka raspravlja o stvarima župe, dok bi on i Bob Pillin ostali sjediti uz vino.
Što je očekivao da će izvući iz mladog čovjeka, to još ni sam nije znao.
Na dan večere, prije nego što je otišao u ured, sišao je u podrum. Hoće li tri boce
Perrier Joueta biti dosta ili mora dodati još jednu starog madeirskog? Odlučio se za
sigurniju varijantu. Boca ili dvije šampanjca na njega je osobno veoma malo djelova-
lo, ali s mladim Pillinom moglo bi biti drukčije.
Madeirsko vino napravilo je svoj posao i skrenulo razgovor u toliko krasnom
smjeru, ali on ga je prekinuo radi straha da bi mladi Pillin mogao previše popiti, ili
naslutiti zamku. Kad su gosti otišli a njegova obitelj se povukla, on je stajao zureći u
vatru i sastavljao dijelove zagonetke.
Pet ili šest tisuća funti - šest bi bilo deset posto od šezdeset! Tako je! Scrivens -
rekao je mladi Pillin! Ali Crow i Donkin bili su odvjetnici starog Heythorpa, a ne
Scriven i Coles. Što bi to moglo značiti, osim da je stari htio prikriti tragove tajne
provizije pa je dao neka stvar provedu odvjetnici koji nisu poznavali stanje njegovih
poslova! Ali zašto odvjetnici starog Pillina? S tom upravo sklopljenom prodajom
stvar im je morala izgledati vraški sumnjiva. Ili je to na kraju sve samo zbrka-
no umišljanje? U danim okolnostima on bi osobno cijelu stvar bio predao nekoj
londonskoj firmi koja ni o kome ništa ne zna. Zbunjen i prilično obeshrabren, osjeća-
jući usto onaj pritisak u jetrima koji se obično pojavljivao nakon njegova starog ma-
deirskog vina, otišao je u krevet gdje je probudio ženu i pitao je zašto, dovraga, ne
mogu imati uvijek tako dobru juhu kao danas!
Sljedećeg dana nastavio je mozgati o svojoj zagonetki, ali ne pojavi se novo
svjetlo. Ali kako je imao predmet koji je povezivao njegovu tvrtku i Scrivena, odlu-
čio je tamo sam otići i vidjeti ne bi li na prepad mogao nešto iz njih izvući. Osjećaju-
ći po svojemu iskustvu da se svaka povjerljiva stvar povjerava samo najodgovorni-
jem članu tvrtke, zatražio je razgovor sa samim Scrivenom i, baš kad je uzeo šešir da
ode, rekao je nehajno:
“Usput, radite neki posao za staroga gospodina Heythorpa, je li?”
Scriven je promumljao malčice podigavši obrve: “Ovaj... ne”, reče točno onakvim
glasom kojim bi i sam gospodin Ventnor koristio kad bi želio neizravno reći da iako
sad još ne radi kako će vjerojatno uskoro raditi. Zato je znao da je odgovor istinit. Ne
zbunivši se, riskirao je:
“Oh! Mislio sam, da radite nešto povezano s nekom gospođom Larne.”

45
Stoik
 John Galsworthy

Ovaj put je sigurno dirnuo u živac, jer Scrivenove su se obrve spustile i on reče:
“Gospođa Larne - mi poznajemo neku gospođu Larne, ali ne s time u vezi.
Zašto?”
“Oh! Mladi Pillin mi je rekao...”
“Mladi Pillin? Pa, njegov...!” Mala stanka, a onda nastavi: “Crow i Donkin mislim
da su bili odvjetnici starog gospodina Heythorpa.”
Gospodin Ventnor pružio je ruku. “Da, da”, reče, “zbogom. Veseli me, da smo
sredili tu stvar”, i izašao je dolje na ulicu, važan, nasmiješen. Tako mi sv. Juraja! Sad
ga ima! “Njegov otac je to”, rekao je Scriven. Kakve li prijevare! Tako je! Oh! Luka-
vo! Stari Pillin je učinio izravno darovanje; odvjetnici ništa nisu znali; to ga je riješi-
lo muka s njima. Nikakav novac nije izmijenjen između starog Pillina i starog
Heythorpa - niti novčić. Oh! Lukavo! Ali nije dovoljno lukavo za Charlesa Ventnora
koji ima nos za podvale. Onda njegov smiješak nestane i on s malom jezom primijeti
kako se sve temelji na pretpostavkama - nije dovoljno jasno da se na tome nastavi!
Što sad? Na neki način mora posjetiti tu gospođu Larne, ili još bolje, samog starog
Pillina. Činjenica koju je trebalo potvrditi govorila je o nekoj njegovoj povezanosti s
Pillinom. Jasno je da mladi Pillin o tome ništa nije znao. Jer je prema njemu stari
Heythorp učinio darovanje. Tako mi svega! Ovaj stari lopov je dubok - to je veće za-
dovoljstvo bilo dokazati da nije toliko dubok kao C. V. Raskrinkavanje starog varali-
ce već je počelo dobivati prirodu javne dužnosti. Ali pod kojim izgovorom da posjeti
starog Pillina? Prilog za ubožnicu u Windeattu! To će ga prisiliti da govori u samo-
obrani, a on će paziti da molbu ne dotjera do toga da zaista dade prilog. Zapovjedio
je neka ga odvezu do Pillinove kuće u Sefton Parku. Kada je bio uveden u sobu u
prizemlju, grijanu na američki način, gospodin Ventnor otkopčao je svoj kaput. Kao
čovjek vruća karaktera, ovaj mu je vrući zrak u kući bio pomalo neugodan. Kad je
pun razumijevanja primio nesklono odbijanje Joea Pillina... Tako je! Nitko ne može
neograničeno davati priloge, čak ni u najplemenitije svrhe! Rekao je ljubazno:
“Usput, vi poznajete gospođu Larne, zar ne?”
Efekt ovoga jednostavnog hica nadmašio je njegove najveće nade. Lice Joea Pilli-
na, u kojem nikad ne bijaše previše boje, postalo je nekako sivo. Otvorio je svoje
tanke usne i nekoliko ih puta brzo zatvorio, kao što to čine ptice, pa se činilo kao da
nešto veoma teško silazi kroz njegovo kržljavo grlo. Udubine, što ih nervna iscrplje-
nost izdubljuje u obrazima ljudi koji nemaju povišene jagodice, naglo su se produbi-
le. Jedan je trenutak izgledao kao da će umrijeti. Onda je ovlažio usne i rekao:
“Larne... Larne? Ne, čini mi se, da ne...”
Gospodin Ventnor, posvetivši se navlačenju rukavica, promumlja:
“Oh! Mislio sam... vaš sin je poznaje. Neka je rođakinja staroga Heythorpa.” Po-
digao je pogled.
46
Stoik
 John Galsworthy

Joe Pillin prinio je maramicu ustima. Blijedo je zakašljao, a onda sve snažnije i
snažnije.
“Veoma sam slaba zdravlja”, rekao je napokon. “Odmah krećem na put. Ova me
hladnoća ubija. Koje ime ste rekli?” I on se ukoči s maramicom na ustima.
Gospodin Ventnor je ponovio: “Larne. Piše pripovijetke.” Joe Pillin promrmlja u
maramicu:
“Ah! Hm! Ne... ja... ne! Moj sin poznaje kojekakve ljude. Morat ću pokušati s
Mentonom. Idete već? Zbogom! Zbogom! Žao mi je. Ah! Ha! Moj kašalj... Ah! Ha...
hhm! Veoma je bolno. Da-a! Moj kašalj! Ah! Ha... hhm! Strašno bolno! Da-a!”
Vani na kolniku gospodin Ventnor duboko je udahnuo hladan zrak. Sad više nije
bilo velike sumnje! Ta su dva imena djelovala kao čarolija. Taj bi slabunjavi stari kli-
pan bio sjajan svjedok koji bi se jednostavno srušio pod unakrsnim ispitivanjem.
Kakva li je opreka on bio u odnosu prema onom sijedom, starom grješniku
Heythorpu na čiju drskost ništa nije moglo djelovati. Prevara je bila velika kao
kuća! Jedino je pitanje bilo kako da je najbolje iskoristi. Zatim, jer njegovo
je iskustvo veliko, padne mu na pamet mogućnost da bi ta gospođa Larne na kraju
ipak mogla biti samo ljubavnica starog Pillina ili njegova prava kći ili da ga na neki
drugi način ucjenjuje. Bilo koja od tih veza mogla je objasniti njegovo uzbuđenje,
njegovo tajenje da je poznaje, njegovu tobožnju nebrigu za sinovljeva poznanstva.
Samo to ne bi objasnilo tvrdnju mladog Pillina kako je stari Heythorp ostavio da-
rovnicu. On je to mogao saznati samo od te žene. Ipak, da bude sasvim siguran, on
bi je morao pokušati posjetiti. Ali kako? Nije moguće tražiti od Boba Pillina, nakon
razgovora s njegovim ocem, da ga upozna s tom gospođom. Morat će sam otići i
riskirati. Piše pripovijetke, je li? Možda će neke novine znati njezinu adresu. Ili će je
naći u imeniku - nije uobičajeno ime! I dok je stvar još bila svježa, odvezao se je do
poštanskog ureda. Da, tu je, sasvim točno! “Larne, gospođa R. - Millicent Villas br.
23.” I misleći u sebi: “Nema boljega vremena nego sad”, i krenuo je u tome smjeru.
Pothvat je bio pun problema. Mora biti oprezan da ne učini ništa što bi moglo dovesti
u opasnost njegovu mogućnost da svoje znanje upotrebi u općenitu korist. Da -
osjetljivo je! Ono što će sad napraviti mora imati odgovarajući pravni temelj. Ipak,
kako god na to gledali, on ima potpuno pravo istražiti prijevaru koju je doživio kao
dioničar poduzeća The Island Navigation Company te prijevaru koju je doživio
kao vjerovnik starog Heythorpa. Potpuno pravo! No ako pretpostavimo da je ta
gospođa Larne zaista imala vezu sa starim Pillinom i da je to darovanje samo nagra-
da za njezinu vrlinu, iskupila se ona lako ili teško. Dobro! U tom slučaju nema tajne
provizije koju treba objaviti i on neće ići dalje. Tako će on, u svakom slučaju, imati
pravo. Samo - kako da se predstavi? Mogao bi se pretvarati da je novinar koji traži
pripovijetku. Ne, to ne bi prošlo! Ne smije tvrditi da je nešto što nije jer, u slučaju da
kasnije ima javno opravdati svoj postupak, uvijek to bude teško ako čovjek nije bio
47
Stoik
 John Galsworthy

oprezan! U tom trenutku mu padne na pamet pitanje koje mu je one večeri postavio
Bob Pillin. “Usput da pitam, novac se ne može posuditi na osnovu darovnog ugovo-
ra? Postoji li kakva općenita odredba protiv toga?” Je li ta žena pokušala posuditi
novca od njega na osnovu toga ugovora? Ali u tom trenutku stigao je do kuće, izašao
iz taksija, no i dalje nije odlučio kako će stvar izvesti. Besramnost, prirođena i steče-
na zvanjem, podupirala ga je kad je rekao mlađahnoj sluškinji:
“Je li kod kuće gospođa Larne? Najavite gospodina Charlesa Ventnora, molim
vas.”
Njegove brze smeđe oči primijetile su namještaj u hodniku koji je služio kao pre-
dvorjem tamnoplavi papir na zidovima, ljubičastim prošarane zastore nad vratima,
poznatu reprodukciju gole mlade žene koja gleda preko ramena i on pomisli: “Hm!
Veoma ukusno!” Primijetio je također malenog smeđebijelog psa, koji se u strahu
šćućurio na kraju hodnika, pa ljubazno promrmljao: “Fluffy! Dođi ovamo, Fluffy!”
Ali Carmen stane kvocati zubima od straha.
“Hoćete li ući, gospodine?”
Gospodin Ventnor je prešao rukom preko zalizaka i, kad uđe u sobu, odmah je bio
impresioniran domaćim ozračjem. Na divanu bijahu lijepa žena i ljupka djevojka,
okružene šivaćim priborom i nekom bijelom tkaninom. Djevojka podigne pogled, no
starija je gospođa ustala.
Gospodin Ventnor rekao je ležerno:
“Mislim da poznajete mojeg mladog prijatelja, gospodina Roberta Pillina.”
Gospođa, koja ga je stasom i cvjetnim izgledom uzbudila sve do točke divljenja,
promrmlja punim, ljupkim otezanjem:
“Oh! Daaa. Jeste li vi iz ureda gospodina Scrivena?”
Brzo je pomislio: “Baš kako sam i mislio!” Gospodin je Ventnor odgovorio:
“Pa... ne baš, I ja sam odvjetnik. Došao sam vas pitati o nekom darovanju za koje
mi je gospodin Pillin rekao da imate prava.”
"Phyllis, draga!”
Kad je vidio kako djevojka namjerava ustati ispod bijele tkanine, gospodin
Ventnor brzo reče:
“Molim vas, nemojte se uznemiravati - to je samo formalnost!” Smjesta mu padne
na pamet da će u prisutnosti treće osobe gospođa morati govoriti istinu pa nastavi:
“Sasvim nedavno, mislim. To će vam biti prve kamate - na šest tisuća funti? Je li
tako?” Kad je začuo jasnu potvrdu raskošnog, slatkog glasa, pomisli: “Krasna žena.
Kakve oči!”
“Hvala vam; to je sasvim dovoljno. Mogu otići do Scrivenovih zbog ostalih po-

48
Stoik
 John Galsworthy

tankosti. Ugodan je mladić Bob Pillin, zar ne?” Vidio je kako je djevojčina brada za-
drhtala, a puna usta gospođe Larne savila se u smiješak.
“Prekrasan mladić. Jako ga volimo.”
I on nastavi:
“Ja sam njegov stari prijatelj. Već ga dugo poznajete?”
“Oh, ne! Phyllis, koliko dugo, otkako smo ga srele kod skrbnika? Oko mjesec
dana. Ali on je tako jednostavan - kod nas je kao kod kuće. Drag momak.”
Gospodin Ventnor je promrmljao:
“Sasvim je različit od svojeg oca, nije li?”
“Je li? Mi ne poznajemo njegova oca. Brodovlasnik je, mislim.”
Gospodin Ventnor protrlja ruke: “Da-a”, rekao je, “baš se povlači jer treba mu
toplina. Mladi Pillin je sretan momak, jedinac. Dakle, vi ste ga sreli kod starog
gospodina Heythorpa. I njega poznajem također - vjerujem da je vaš rođak.”
“Naš dragi skrbnik je prekrasan čovjek.”
Gospodin Ventnor ponovi kao jeka:
“Prekrasan! Pravi stari Rimljanin.”
“Oh! Ali on je tako ljubazan!” Gospođa Larne podigne bijelu tkaninu i reče:
“Pogledajte što je poklonio ovoj zločestoj djevojci!”
Gospodin Ventnor promrmlja:
“Divno! Divno! Mislim da je Bob Pillin rekao kako je gospodin Heythorp vaš da-
rodavac.”
Jedan od onih oblačiča što posjećuju čela žena, koje su nekoć bile dužne novac,
brzo prijeđe preko očiju gospođe Larne. U jednom se trenutku učini kao da govori:
“Ne želite li vi znati malo previše?” Onda su oblačići skliznuli preko toga.
“Hoćete li sjesti?” rekla je. “Oprostite nam što smo u poslu.”
Gospodin Ventnor, koji je imao potrebu srediti svoje dojmove, odmahnuo je gla-
vom.
“Hvala, ali polako moram krenuti. Dakle, gospoda Scriveni mogu - to je puka
formalnost! Zbogom! Zbogom, gospođice Larne. Uvjeren sam da će vam haljina od-
lično pristajati.”
Uz sjećanje na i previše jasan pogled iz djevojčinih očiju te topli čvrsti, stisak že-
nine ruke, gospodin Ventnor krene prema vratima i iziđe slušajući dva glasa:
“Baš simpatičan odvjetnik!”
“Baš grozan čovjek!”
Kad je ponovno bio u svojim kolima, nastavio je trljati ruke. Ne, ona nije pozna-
49
Stoik
 John Galsworthy

vala starog Pillina! To je bilo sigurno, ali ne po njezinim riječima, već po njezinu
licu. Ona ga je željela upoznati ili barem čuti nešto o njemu. Pokušavala je Boba ulo-
viti za tu mladicu od djevojke - to je bilo jasno kao dan. Hm! Njegovog će mladog
prijatelja začuditi kad čuje da ih je posjetio. Ali nema veze! I neka čudna mješavina
osjećaja prožela je gospodina Ventnora. On je sad cijelu stvar vidio sasvim jasno i
nije se mogao suzdržati od određenoga divljenja. Zakon je bio pristojno izigran!
Ništa čovjeka ne može spriječiti da daruje novac ženi koju nikad nije vidio i zato da-
rovanje starog Pillina vjerojatno neće moći biti oboreno. Ali stari Heythorp će moći
biti oboren. To je lukavo, ipak... Oh! Lukavo! A ona je krasna žena - neobično
krasna! Imao je određeni osjećaj da kad bi samo darovanje bilo u opasnosti, tad bi
bilo vrijedno nagoditi se - onakva bi žena zbilja to i zaslužila! On je k tome vjerovao
da je ona sasvim sposobna pristati na takav prijedlog! Njezine oči! Šteta, velika šte-
ta! Gospođa Ventnor nije bila žena koja bi zadovoljavala sve težnje. Ali što sad! Da-
rovanje je bilo sigurno. Ako išta, onda je taj razočarani osjećaj ljubavi u gospodinu
Ventnoru potaknuo želju za pravdom. Sad će onaj stari momak osjetiti njegove zube.
Kao detektivski posao, nije to bilo loše, nimalo loše! Imao je i malo sreće, naravno -
ne, ne sreće - bio je to osjećaj da u pravom trenutku učini pravu stvar, a koji karakte-
rizira prave genijalce.
Kad je ušao u vagon vraćajući se gospođi Ventnor, pomislio je: “Onakva bi žena
bila...!” Uzdahnuo je.

2.

S čitko ispisanim čekom na pedeset funti u džepu, Bob Pillin je poslije podne
svratio u Millicent Villas br. 23, dan nakon posjeta gospodina Ventnora. Kavalirština
je pobijedila. Pritisnuo je zvonce raspoloženo, što ga je začudilo, jer znao je kako
čini glupost.
“Gospođa Larne je izišla, gospodine. Kod kuće je gospođica Phyllis.”
Njemu srce preskoči.
“Oh-h! Žao mi je. Ne znam hoće li me primiti?”
Malena sluškinja odgovori:
“Mislim da je prala kosu, gospodine, ali dosada ju je možda već posušila. Pogle-
dat ću.”
Bob Pillin nepomično je stajao ispred slike mlade žene na zidu. Jedva da je mo-
gao disati. Ako joj kosa još nije suha - baš strašno! Iznenada je začuo kako je odozgo

50
Stoik
 John Galsworthy

došlo jasno, ali prigušeno: “Oh! Taj dosadnjaković!” i druge riječi koje nije mogao
razabrati. Mala sluškinja dotrčala je dolje.
“Gospođica Phyllis kaže da će vam se za trenutak pridružiti gospodine. I rekla mi
je da vam kažem kako je mladi gospodin Jock odriješen, gospodine.”
Bob Pillin odgovori: “Hva-la” i ode u salon. Otišao je do pisaćeg stola, uzeo ku-
vertu, stavio u nju ček, napisao adresu: “Gospođa Larne” i stavio je natrag u džep.
Onda je otišao do ogledala. Nikad, sve do zadnjeg mjeseca, nije istinski zdvajao gle-
de svojega lica. No sad je poželio na njemu stvari koje nikad nije želio. Imalo je pre-
više mesa i boje. Nije odražavalo njegove osjećaje. To je bio nedostatak. Uskim bije-
lim porubom oko izreza prsluka i tuberozom u zapučku pokušavao je popraviti te ne-
dostatke. Ali što god napravio sad se više nije ugodno osjećao u svojoj koži i nikad
se nije toliko uzdigao da bi u njezinoj prisutnosti bio samopouzdan. A do tog mjese-
ca nedostatak samopouzdanja nikad nije bio njegov običaj. Jasan, visok, porugljiv
glas reče:
“Oh-h! Uobraženi mladiću!”
Okrenuvši se oko sebe na vratima ugledao je Phyllis. Njezina svijetlosmeđa kosa
lepršala joj je na ramenima, a u njemu nastane neki blagi slatkast osjećaj pa ne-
razgovjetno promrmlja:
“Oh! Pa kažem - kako je ovo lijepo!”
“Ma da! Grozno je! Jeste li došli posjetiti majku?”
Balansirajući između straha i smjelosti, osjećajući miris sijena, sporiša i romani-
ke, Bob Pillin zamuca:
“Da-a. Ipak, meni... meni je drago što nije ovdje.”
Njezin smijeh učinio mu se strašno bezosjećajnim.
“Oh, oh! Nemojte biti blesavi. Sjednite. Zar pranje glave nije grozno?”
Bob Pillin blijedo odgovori:
“Naravno, ja nemam previše iskustva,”
Njezina su se usta otvorila:
“Oh! Vi ste zbilja... zar ne?“
On očajnički pomisli: “Bih li smio... ne bih li morao... ne bih li mogao nekako
uzeti njezinu ruku ili opasati je svojom ili nešto tako?” Umjesto toga, veoma ukoče-
no sjedio je na jednom kraju divana dok je ona opušteno i živahno sjedila na drugom,
a jedna od onih kriza paralize što muče ljubavnike početnike, ukoči i dušu u njemu.
ßä‫ן‬ʞãñdöwñ‫ן‬ôãd
Katkad bi ga tijekom zadnjeg mjeseca uspomene na protekli život kad su mu za-
dirkivanje, pa čak i poljupci, lako dolazili na usne, a djevojke bile lijepa igra, natjera-

51
Stoik
 John Galsworthy

le da pomisli: “Je li ona zaista tako nedužna? Ne želi li ona zapravo da je poljubim?”
Žalibože! Takve upadice trajale su samo trenutak prije nego što bi se zbio nalet stra-
hopoštovanja i viteštva, a neobična i tragična nježnost, što nikad prije nije osjetio,
ponovo bi preuzela svoju prevlast. Odjednom je čuo kako veli:
“Zašto poznajete tako grozne ljude?”
“Što? Ja ne poznajem nikakve grozne ljude.”
“Oh da, poznajete. Jedan od njih jučer je došao ovamo. Imao je zaliske i bio je
grozan.”
“Zaliske?” Njegova se duša usprotivila opovrgavajući to. “Vjerujem kako pozna-
jem samo jednog čovjeka sa zaliscima - pravnika.”
“Da - to je bio on. Savršeno gadan čovjek. Majka je pomislila da nije loš, ali ja
mislim da je zvijer.”
“Ventnor! Došao je ovamo? Kako to mislite?”
“Došao je. I to radi nekog vašeg posla.” Njezino se lice smrkne. Boba Pillina od-
nedavno je progonio jalovi početak jedne pjesme:

Jahao sam svojim putem

i ugledao djevojčicu,
Promatrala me s vrata.

Nikad nije bila duža, a izazivao ju je osjećaj da je njezino lice poput travanjskoga
dana. Oblak koji se nad njim nadvio bio je poput travanjskoga oblaka iza kojega kao
da je slijedio vedar pljusak kiše. Gurnuo je u stranu ona dva nesretna retka i rekao:
“Gledajte, gospođice Larne.... Phyllis.... gledajte!”
“U redu, gledam!”
“Što to znači. Kako je došao? Što je rekao?”
Ona odmahne glavom i njezina kosa zatreperi. Miris kamilice, sporiša, sijena
osjetio se u zraku. Onda je, gledajući u krilo, promrmljala:
“Voljela bih da niste... voljela bih da majka nije... mrzim to. Oh! Novac! Odvratno
- odvratno!” i plačni uzdah zadrhta u pocrvenjelim ušima Boba Pilima.
“Kažem vam... nemojte! I recite mi, jer...”
“Oh! Znate vi.”
“Ne znam, uopće ništa ne znam. Ja nikad...”
Phyilis ga pogleda. “Nemojte pričati laži. Znate da majka od vas posuđuje novac,
što je odvratno!”
52
Stoik
 John Galsworthy

Želja da bez oklijevanja laže, svijest da je ček u džepu, osjećaj nepravde, osjećaj
sućuti, pa smetena i mračna zapanjenost radi Ventnora skrivili su da Bob Pillin za-
muca:
“Pa, neka sam proklet!” i ne primijeti pogled kojim ga je kroz trepavice pogledala
Phyllis, a pogled je govorio: “Ah! To je već bolje!”
“Neka sam proklet! Gledajte! Zar hoćete reći kako je Ventnor došao ovamo zbog
mojega posuđivanja novca? Nikad mu nisam rekao ni riječ...”
“Vidite onda, vi doista posuđujete?
Uhvatio se za kosu.
“Ovo moramo raščistiti”, dodao je.
“Nemojte je iščupati! Oh! Kako smiješno izgledate. Nikad vas nisam vidjela s
raščupanom kosom. Oh! Oh!”
Bob Pillin je ustao i prošetao po sobi. Bio je veoma uzbuđen, ali ipak nije mogao
ne primijetiti se u ogledalu sa strane. Praveći se kao da objema rukama pridržava
glavu, on revno pokuša urediti kosu. Onda je stao i rekao:
“Pretpostavimo da posuđujem novac vašoj majci, i kakve to ima veze? To je samo
na tri mjeseca. Svatko može zatrebati novac.”
Phyllis nije podigla lice.
“Zašto joj ga posuđujete?”
“Zato... zato... a zašto ne bih?” i brzo poskočivši primi je za ruke.
Ona se trgne i oslobodi ih. S osjećajem očaja Bob Pillin izvadio je kuvertu.
“Ako želite”, rekao je, “poderat ću je. Neću posuditi ako vi ne želite da to napra-
vim. Ali mislio sam... mislio sam...”
Samo je zbog nje htio posuditi taj novac! Phyllis kroz kosu promrmlja:
“Da! Vi ste mislili, da ja... zato je to toliko grozno!”
Strepnja prodre u njegov um.
“Oh! Ja nikad... kunem se da nikad...”
“Jeste, mislili ste, kako ja želim da ga posudite.”
Ona skoči i pokraj njega odleti do prozora.
Pa ona je pomislila da je iskorištena kao mamac! To je grozno - pogotovo zato jer
je bilo istinito. On je veoma dobro znao da je gospođa Larne do krajnjih granica ko-
ristila njegovo divljenje za njezinu kćerku. Rekao je jednostavno i žarko:
“Koja budalaština!” To nije proizvelo nikakav učinak, pa ne znajući što i kako,
gotovo da je viknuo:
“Gledajte, Phyllis! Ako vi to ne želite - evo ga!”
53
Stoik
 John Galsworthy

Phyllis se okrenula. On je poderao kuvertu i njezine dijelove bacio u vatru. “Evo

ga” rekao je.
Njezine se oči zaokružiše pa sa strahopoštovanjem u glasu reče: “Oh!”
U nekoj vrsti smrtnoga poštenja rekao je:
“Bio je samo ček. Sad je onako kako ste htjeli.” Zureći u vatru ona je polako od-
govorila:
“Držim kako je najbolje da odete prije nego stigne majka.”
Bobu Pillinu širom otvori usta. On se potajno slagao s tim, ali pomisao da žrtvuje
cijeli trenutak samoće s njom bila mu je nepodnošljiva i on s mukom reče:
“Ne, izdržat ću to!”
Phyllis je kihnula.
“Kosa mi se uopće nije osušila”, i ona sjedne na ogradu kamina leđima okrenuta
prema vatri.
Određena produhovljenost osvane na licu Boba Pillina. Kad bi samo mogao izgo-
voriti: “Phyllis je moja jedina radost!” ili čak: “Phyllis... da li vi... ne biste li vi... ne
bih li ja?” Ali ništa nije rekao - ništa.
Ona iznenada reče:
“Oh! Nemojte disati toliko glasno; to je strašno!”
“Disati? Nisam disao!”
“Jeste, i to baš kao Carmen kad sanja.”
On je napravio tri koraka prema vratima prije nego što je pomislio: “Kakve to ima
veze? Od nje mogu sve podnijeti”, i ponovno se vrati ona tri koraka. Rekla je nježno;
“Jadni mladiću!”
On odgovori ozbiljno:
“Držim kako shvaćate da bi ovo moglo biti zadnji put što me vidite?”
“Zašto? Ja sam mislila da ćete nas izvesti u kazalište.”
“Ne znam bi li vaša majka željela... nakon...”
Phyllis se nasmije blagim, jasnim smijehom.
“Vi majku ne poznajete. Za nju to nema nikakve važnosti.”
Bob Pillin promrmlja: “Shvaćam. On zapravo i nije shvaćao, ali to nije bilo
važno. Onda je misao na Ventnora nadvladala sve ostale. Što se dogodilo... kako se
dogodilo! Počeo je pretraživati svoj mozak ne bi li pronašao što je one noći mogao
reći. Sigurno ga nije molio da išta napravi: sigurno mu nije dao njihovu adresu i tu je
nešto bilo veoma čudnovato i to svakako treba raščistiti! Rekao je:
“Jeste li sigurni da je Ventnor ime tome kicošu koji je jučer ovamo došao?”
54
Stoik
 John Galsworthy

Phyllis je kimnula.
“Bio je nizak i imao zaliske?”
“Da, crvene zaliske i crvene oči”
On je nevoljko promrmljao:
“To mora biti on. Koje li drskosti. To jednostavno ne mogu razumjeti. Otići ću
posjetiti ga. Kako li je samo uspio naći adresu?
“Očekivala sam da ste mu je vi dali.”
“Nisam. Neću da mislite kako sam umišljena budala.” Phyllis poskoči. “Oh! Tako
mi svega! Evo majke!” Gospođa Larne dolazila je kroz vrt. Bob Pillin krene prema
vratima. “Zbogom”, rekao je, “ja odlazim.”
Ali gospođa Larne već je bila u predvorju. Umotana krznom i svojom bogatom
osobnošću, odvukla ga je sa sobom u salon gdje je stražnji prozor bio otvoren i otku-
da je Phyllis otišla.
“Nadam se”, rekla je, “da vam je bilo ugodno uz moju zločestu djecu. Onaj vaš
simpatični odvjetnik došao je jučer. Izgledao je sasvim zadovoljno.”
Sav pocrvenio iznad kragne Bob Pillin zamuca:
“Ja mu to nikad nisam rekao. On nije moj odvjetnik. Ne znam, što to znači.”
Gospođa Larne se nasmiješi. “Dragi moj dječače, sve je u redu. Ne morate biti
tako osjetljivi. Ja želim da to bude sasvim poslovno.”
Suzdržavajući strašnu želju da nepromišljeno reče: “To će biti nikakav posao!”
Bob Pillin promumlja: “Moram krenuti. Kasnim.”
“A kada ćete moći...?”
“Oh! Ja ću... ja ću poslati... ja ću pisati. Zbogom!” I odjednom je osjetio kako ga
gospođa Larne drži za suvratak kaputa. Miris ljubičica i krzna bio je neodoljiv i u
glavi bljesne mu misao: “Čini mi se da je ona samo željela uzeti novac kao od starog
biblijskog Josipa. Ne mogu ostaviti svoj kaput u njezinim rukama! Što da napra-
vim?”
Gospođa Larne promrmlja:
“Bilo bi toliko lijepo od vas kada biste to mogli napraviti još danas”, i ruka joj
sklizne preko njegovih prsiju. “Oh! Pa vi ste ponijeli sa sobom svoju čekovnu knjiži-
cu - kako ste vi dobar mladić!”
Bob Pillin je očajno izvadi, sjedne za pisaći stol i ispiše ček sličan onome koji je
poderao i spalio. Topao poljubac sine na njegovu čelu, a njegova glava na trenutak
bijaše pritisnuta na krznom prekrivene grudi. Jedna ruka uzme ček, a glas usklikne:
“Ovo je prekrasno!” i jedan ga uzdisaj potopi u miomirisnoj kupelji. Odlazeći prema
vratima zadahtao je:

55
Stoik
 John Galsworthy

“Nemojte ovo spominjati. I... i nemojte reći Phyllis, molim vas. Zbogom!”
Kad je već prošao vrtna vrata, pomislio je: “Tako mi svega! Sad sam to napravio.
Da Phyllis sve to sazna! Ta zvijer Ventnor!”
Njegovo lice gotovo da se namršti. Otići će i vidjeti što to ima značiti!”

3.

Gospodin Ventnor još nije bio otišao iz svojega ureda kad su mu donijeli posjetni-
cu njegova mladog prijatelja. Trenutak je bio u napasti da zaniječe svoju prisutnost,
ali onda pomisli: “Ne! Kakva korist od toga? Ionako ga jednom moram vidjeti!”
Premda i nije bio nešto hrabar, imao je onu posebnu mješavinu samopouzdanja i ne-
osjetljivosti koja od drugih ljudi razlikuje one što se bave pravom. Nikad nije zabo-
ravljao da je on uvijek u pravu.
“Uvedite ga!” rekao je.
On će biti sasvim umiljat, ali mladi Pillin može zaboraviti na objašnjenje; njega
je, usto, još uvijek mučila uspomena na raskošne oblike, dirljive usne i mogućnost
boljeg poznanstva.
Dok se rukovao s mladićem, njegove brze i riđe oči odmah su otkrile nemir iza
krabulje od obraza i ovratnika pa, pošto se ponovo bacio u jedan od onih stolaca što
se okreću, a koji čovjeku daju premoć nad ljudima koji nepomično sjede, rekao je:
“Izgledate poprilično uznemireni. Mogu li što za vas napraviti?”
U nepomičnom stolcu za stranke, Bob Pillin na koljenu gladio je polucilindar.
“Pa, da, možete. Upravo sam bio kod gospođe Larne.”
Gospodin Ventnor nije ustuknuo. “Ah! Lijepa žena, dražesna kći, također!” U te
je riječi unio izvjesno značenje. Nikad nije čekao da netko njega zastraši. Bob Pillin
osjeti da mu raste tlak.
“Gledajte, Ventnore”, rekao je, “želim jedno objašnjenje.”
“Kakvo?”
“Pa, o vašem odlasku onamo, o korištenju mojega imena i o bogzna čemu još.”
Gospodin Ventnor dvaput se malo okrene ovamo-onamo na stolcu, a onda reče:
“E pa nećete ga dobiti.”
Bob Pillin za trenutak bi zbunjen. Onda je odlučno promumljao: “Tako se jedan
gospodin ne ponaša.”

56
Stoik
 John Galsworthy

Svaki čovjek ima svoje iluzije i nitko ne voli da mu ih drugi kvare. Crvenkastožu-
ta boja, osnovna boja gospodina Ventnora, cijeloga ga preplavi - čak su mu i bjelooč-
nice pocrvenjele.
“Oh!” rekao je. “Zbilja! Gledajte vi svoja posla, hoćete li!”
“To je moj posao, i to pravi posao. Vi ste koristili moje ime, a ja ne volim...”
“Vraga vi ne volite! Da ja vama kažem...”
Gospodin Ventnor nagnuo se naprijed: “Bilo bi bolje da držite jezik za zubima i
da me ne izazivate. Ja sam dobroćudan čovjek, ali neću trpjeti vaše uvrede.”
Tiskajući svoj polucilindar te ostajući sjediti na stolcu samo iz uvjerenja da se
nešto krije iza te stvari, Bob Pillin izlane:
“Uvrede! To je u redu, nakon onoga što ste vi napravili! Slušajte, zašto ste to
napravili? To je zbilja nevjerojatno!”
Gospodin Ventnor je odgovorio:
“Oh! Ma da? Čekajte malo, prijatelju moj!”
Još više uznemiren radi tajnovitosti, Bob Pillin tek je uspio promrmljati:
“Ja vam nikad nisam dao njihovu adresu. Samo smo razgovarali o starom
Heythorpu.”
Na smiješak koji se raširio između zalizaka gospodina Ventnora, poskočio je
viknuvši:
“Ne radi se o tome i nećete me se samo tako riješiti. Inzistiram na objašnjenju.”
Gospodin Ventnor se nasloni, prekriži debele noge i spoji vrške svojih krupnih
prstiju. U tom je položaju uvijek bio sabran.
“Inzistirate, je li?”
“Da. Vi ste morali imati nekakav razlog.”
Gospodin Ventnor stane buljiti u njega.
“Dat ću vam jedan savjet, mladi pjetliću, i neću vam za to ništa računati: Nemojte
postavljati pitanja, pa nećete čuti laži. I još jedan: Otiđite prije nego što se opet zabo-
ravite."
Prirodna tupavost lica Boba Pilima nije davala otpor takvome govoru. Rekao je
promuklo:
“Odete li ponovno tamo i upotrijebite moje ime, ja ću... Ma sreća je vaša što niste
mojih godina. U svakom slučaju, ne želim vas više vidjeti. I laku vam noć!” Pošao je
prema vratima. Gospodin Ventnor ustane.
“Onda dobro” zaderao se. “Hvala Bogu da sam vas se riješio! Samo čekajte, pa
ćete vidjeti tko je kriv!”

57
Stoik
 John Galsworthy

No Bob Pillin je otišao i ostavio odvjetnika veoma crvena lica, veoma srdita srca
te nejasna osjećaja nereda u svojemu govoru. Nije ga ostavio samo Bob Pillin već i
njegove nježne težnje - nije više titrao od uspomena na gospođu Larne, već je kao
muškarac i kao Britanac mislio samo na to kako će povratiti svoje i kazniti zločince.
Tako se jedan gospodin ne ponaša - te okrutne riječi njegova mladog prijatelja gnoji-
le su se u srcu čovjeka koji je gospodin, ne samo po prirodi, već i po zakonu parla-
menta i on dade svečani zavjet da će izbrisati tu uvredu, ako ne krvlju, onda kiseli-
nom. To je njegova dužnost i oni će vraški dobro vidjeti kako će to napraviti!

58
Stoik
 John Galsworthy

IV.

1.

Sylvanus Heythorp rijetko je odlazio u krevet prije jedan i ustajao prije jedanaest
sati. Samo je ovaj zadnji običaj zadržavao njegova slugu da mu ne ode, dok ga je
onaj prvi običaj gotovo svake noći na to tjerao.
Podignut na jastucima u grimiznoj kućnoj haljini, svježe obrijan, bio je sličniji
Rimljaninu nego ikad - osim u svojoj kadi. Popivši kavu obično bi čitao pisma i The
Morning Post, jer je uvijek bio Torijevac i nije mogao podnijeti da plaća pola penija
za svoje novine. Pisama nije bilo mnogo - kad čovjek zađe u osamdesetu, tko mu
ima pisati, osim ako ne traže novac?
Bilo je Valentinovo. Kroz prozor svoje spavaonice mogao je vidjeti drveće u
parku gdje su ptice pjevale, iako ih on nije mogao čuti. Njega nikad nije zanimala
priroda - punokrvne ljude s kratkim vratom rijetko kad i zanima.
Ali toga su jutra stigla dva pisma i on je otvorio ono koje je po nečemu mirisalo.
Unutra je bila stvar slična božičnoj čestitki, samo što je golo dijete držalo u rukama
luk i strijelu, a iz njegovih usta izlazile su riječi: “Tvoj sam Valentin.”
Bio je tu također i maleni ružičasti listić koji je na vrhu imao otisnutu plavu po-
točnicu. Na papiriću je pisalo:

Predragi skrbniče!
Žao mi je radi ove otrcane malene poruke za Valentinovo. Nisam mogla sama iza-
ći i kupiti je, jer sam se strašno prehladila, pa sam zamolila Jocka, a taj je prasac
ovo kupio. Saten je jednostavno prvorazredan. Ako uskoro ne dođete da me vidite u
njemu, doći ću ja k vama da se pokažem. Željela bih da imam brkove, jer mi je
gornja usnica poput kutije šibica, ali prilično je ugodno dobivati doručak u krevet.
Gospodin Pillin će nas preksutra navečer odvesti u kazalište. Zar to nije krasno! Do-
bit ću rum i med za svoju prehladu.
Zbogom
Vaša Phyllis
59
Stoik
 John Galsworthy

Ovo što je drhtalo među njegovim debelim prstima, previše neosjećajnim da bi to

osjetili, bila je poruka za Valentinovo, i to baš za njega! Prije četrdeset godina baka
tog mladog stvorenja dala mu je zadnju. Shvatio je koliko je star! Prije četrdeset go-
dina! Je li to bio isti ovaj koji je onda živio? On, koji je kao mladić u četrdeset i petoj
došao u grad? Nijedna misao, nijedan osjećaj nije više isti! Kažu da se tijelo mijenja
svakih sedam godina. Možda s njim i um! Pa, sad je došao do zadnjeg od svojih tije-
la! A ova svetica samo nagovara da ga odvede u Bath, s tim svojim licem izduženim
kao pladanj za čaj i nekim prijevarama od onog njegova liječnika. Ima neiskorjenjive
navike - mora smanji porto, ne piti alkohol - pa mogao bi svake noći umrijeti od
obamrlosti! Ništa od toga! Radije će umrijeti odmah nego postati apstinent! Kad
čovjeku nije ostalo ništa u životu osim njegove večere, boce, njegove cigare i sanja-
rije koja mu sve to pruža - zar mu ti liječnici zaista moraju i to oduzeti! Ne, ne!
Carpe diem! Dok živiš izvuci nešto iz toga. A sad kad je, koliko god je to mogao,
osigurao onu djecu, njegov život nije bio važan ni za koga, osim za njega. I što prije
ode, to bolje - ako prestane uživati u onome što mu je preostalo, ili izgubi moć reći:
“Ja ću učiniti to i to, a vas neka vrag odnese!” Sačuvati stisnuta usta dok te ne slomi,
a onda otići čist! Dvaput je pozvonio zvonom kraj sebe - da dođe Molly, ne sluga. A
kad je djevojka ušla i stala, lijepa u svojoj šarenoj haljini s pahuljastom, prekrasnom
tamnom kosom koja je izlazila ispod kape, on je šuteći gledao u nju.
“Izvolite, gospodine?”
“Želim vas gledati, to je sve.”
“Oh, nisam se uredila, gospodine.”
“Ništa zato. Jeste li dobili pismo za Valentinovo?”
“Nisam, gospodine. A tko bi ga meni uopće poslao?”
“Zar nemate momka?”
“Pa, možda. Ali on je prijeko, u mojemu kraju.”
"Što mislite o ovome?”
On ispruži dječačića.
Djevojka uzme pismo i s pogleda ga s punim poštovanjem. Zatim je ravnodušnim
glasom rekla:
“U stvari, jako je lijepo.”
“Biste li ga htjeli?”
“Oh, ako vama ne treba.”
Stari Heythorp odmahne glavom i pokaže toaletni stolić.
“Ondje ćete naći zlatnik. Mali dar za dobru djevojku.”

60
Stoik
 John Galsworthy

Ona je duboko uzdahnula:

“Oh, gospodine, to je previše, to je kraljevski.”
“Uzmite ga.”
Ona ga uzme i vrati se držeći u rukama zlatnik i pismo kao da se moli.
Starac ju je zadovoljno promatrao.
“Volim lijepa lica - ne mogu podnijeti kisela. Recite Melleru neka mi pripremi
kadu.”
Kad je otišla, uzeo je drugo pismo - neki odvjetnički dopis koji je uz uobičajene
poteškoće otvorio i pročitao:

13. veljače 1905.

Gospodine,
budući da sam doznao određene činjenice, smatram svojom dužnošću sazvati
izvanrednu skupštinu dioničara društva The Island Navigation Company, da se
razmotre okolnosti u vezi kupnje flote od gospodina Josepha Pillima. Upozoravam
vas da će na toj skupštini biti na dnevni red stavljen vaš postupak.
Vaš odani,
CHARLES VENTNOR

Kad je pročitao to pismo, stari Heythorp nekoliko minuta nije se micao. Ventnor!
Onaj odvjetnički klipan koji je bio toliko neugodan na sastanku vjerovnika!
Ima ljudi kojima loše vijesti zaista odjednom oduzmu svaku moć suvislog mišlje-
nja i djelovanja, i ljudi koji se u početku uopće na njih ne osvrću. Stari Heythorp ih
je jako brzo razumio. Čim dolaze od odvjetnika, gadne su da gadnije ne mogu biti.
Međutim, njegov je stari mozak odmah počeo razmišljati sa stoičkim oprezom. Što
taj čovjek doista zna? I što on zapravo i može učiniti? Jedna je stvar bila sigurna; kad
bi i znao sve, nije mogao poništiti nagodbu. Djeca su imala svoje. Starac je shvatio
činjenicu kako je samo njegov vlastiti položaj u opasnosti. Iskreno rečeno, bio je i to
dosta, kao i ime koje je pred javnošću pedeset dugih godina značilo dohodak, neza-
visnost, možda i više! Malo će trebati, obzirom na njegove godine i slabost, pa da ga
njegove kompanije izbace. Ali, do čega je došao taj čovjek? Kako odlučiti bi li to
primio na znanje ili ne. Da ga pusti neka ga upropasti ili da pokuša stupiti s njim u
kontakt? Koji li je motiv toga čovjeka? Ima deset dionica! To nikad ne bi natjeralo
čovjeka da se time gnjavi, i to zbog kupnje koja je doista bila prvorazredan posao za
kompaniju. Da! Njemu je savjest sasvim čista. On nije izdao kompaniju - naprotiv,
učinio joj je dobru uslugu, dao joj je četiri dobra broda uz nisku cijenu, usprkos jakoj

61
Stoik
 John Galsworthy

opoziciji. Da je mogao učiniti kompaniji i veću uslugu i nabaviti joj brodove za pe-
deset i četiri tisuće, to ga nije mučilo - tih šest tisuća vraški je bolje upotrijebljeno; a
on sam nije stavio u džep ni peni! Ali koji je motiv toga čovjeka? Inat? Možda. Ina-
tio se jer je bio razočaran glede svojega novca i izbačen iz pogodbe!
Hm! Ako je tako, onda ga se može obraditi da ponovno zapuše na hladno. Njego-
ve oči padnu na ružičasto pismo s plavom potočnicom. Kao da je ono označavalo
najviši vodostaj onoga što mu je još preostalo u životu; a ovo drugo pismo u ruci -
tako mu svega! Najniži vodostaj! Uz dubok i šumni uzdah, pomislio je: “Ne, taj me
momak neće pobijediti.”
“Kada je spremna, gospodine. Gužvajući oba pisma u džepu kućne haljine, rekao
je:
“Pomognite mi ustati. I telefonirajte gospodinu Farneyju neka bude tako dobar i
dođe ovamo.”
Sat kasnije, kad je tajnik ušao, njegov je predsjednik sjedio pokraj kamina i pažlji-
vo čitao članke o društvu. Čekajući da digne pogled te gledajući kako se članci tresu
u toj debeloj, slaboj ruci, tajnik je imao jedan od onih filozofskih trenutaka koji nisu
odviše česti kod ljudi njegova soja. Neki tvrde da je jedino sretno vrijeme u životu
kad čovjek nema strasti, ništa čemu bi se nadao ili za što bi živio. Ali jeste li ikad
došli do te razine? Stari predsjednik, na primjer, još uvijek ima svoju strast da stvari
radi na svoj način, još uvijek ima svoj ugled i mnogo drži do njega! I on reče:
“Dobro jutro, gospodine. Nadam se da vam je dobro po ovom istočnom vjetru.
Kupnja je svršena.”
“Najbolja je to stvar što ju je kompanija ikad napravila. Jeste li čuli za dioničara
imenom Ventnor? Znate na kojega čovjeka mislim?”
“Ne, gospodine. Ne znam.”
“Dobro! Možda dobijete pismo koje će vam otvoriti oči. Bestidni lupež! Samo na-
pišite što ću vam diktirati.”

14. veljače 1905.

Cijenjeni CHARLES VENTNOR.
Gospodine!
Primio sam vaše pismo s jučerašnjim datumom čiji sadržaj ne mogu shvatiti. Moji
odvjetnici će dobiti upute da poduzmu potrebne mjere.

(“Uhu! Što to znači?” pomislio je tajnik).

62
Stoik
 John Galsworthy

Vaš odani...

“Ja ću potpisati.” I stranu završe drhtava slova: SYLVANUS HEYTHORP.

“Pošaljite kad odete.”
“Mogu li još nešto učiniti za vas, gospodine?”
“Ništa, osim da mi javite čujete li što o tom čovjeku.”
Kad je tajnik otišao, starac pomisli: “Tako! Nitkov još nije sazvao skupštinu. Ako
mu je jedina želja njegov novac, to će ga veoma brzo dovesti ovamo - ucjenjivačka
hulja!”
“Gospodin Pillin, gospodine. Hoćete li čekati ručak ili ćete jesti u blagovaonici?”
“U blagovaonici.”
Pri pogledu na mrtvačku glavu toga momka, stari Heythorp osjeti nekakvu sućut.
Već je ionako izgledao dosta loše, a od tih će vijesti izgledati još gore. Joe Pillin baci
pogled na dvoja zatvorena vrata.
“Kako si Sylvanuse? Ja sam jako loše.” Prišao je bliže i snizio glas: “Zašto si me
nagovorio da napravim onaj ugovor? Sigurno sam poludio. Bio je kod mene čovjek
koji se zove Ventnor i nije mi se dopalo njegovo ponašanje. Pitao me poznajem li
neku gospođu Larne.”
“Ha! Pa što si rekao?”
“Što sam mogao reći? Da je ne poznajem. Ali zašto je to pitao?”
“Nanjušio je prijevaru.”
Joe Pillin objema rukama uhvati rub stola.
“Oh!” promrmljao je. “On! Nemoj to reći!”
Stari Heythorp pružio mu je izgužvano pismo. Pošto ga je pročitao, Joe Pillin
brzo je otišao do kamina.”
“Saberi se, Joe. Tebe ne mogu ni taknuti i ne mogu poništiti ni kupnju ni darova-
nje. Jedino mene mogu srušiti, to je sve.”
Joe Pillin odgovorio je drhtavim usnama:
“Kako možeš sjediti ovdje i biti isti kao i uvijek! Jesi li siguran da me ne mogu
dirati?”
Stari Heythorp ozbiljno kimne.
“Govore o nekom zakonu, ali ga još nisu izglasali. Protiv mene bi mogli dokazati
povredu povjerenja. Ali ja ću ih nasamariti. Odvaži se i otiđi u inozemstvo!”
“Da, da. Moram. Jako sam loše. Mislio sam otići sutra. Ali ne znam sad kad to
visi nad mnom. To što je moj sin poznaje sve pogoršava. Sve poznaje. On čak pozna-
63
Stoik
 John Galsworthy

je i tog čovjeka, Ventnora. A ja se Bobu ništa ne usuđujem reći. O čemu razmišljaš,

Sylvanuse? Nekako si neobičan!”
Izgledalo je kao da se stari Heythorp budio iz neke vrste kome,
“Želim svoj ručak”, rekao je. “Hoćete li ostati i nešto pojesti?”
Joe Pillin je zamucao:
“Ručak! Ne znam kad ću opet moći jesti. Što ćeš učiniti Sylvanuse?”
“Nasamarit ću toga lopova.”
“Ali pretpostavimo da ne možeš?”
“Isplatit ću ga. On je jedan... od mojih vjerovnika.”
Joe Pillin ponovo se zagledao u njega. “Ti si oduvijek imao strašne živce”, rekao
je čeznutljivo. “Budiš li se ti kad između dva i četiri? Ja se budim - i onda sve je
crno.”
“Popij dobro jako piće, stari moj, prije nego što pođeš u krevet.”
“Da, ponekad želim da sam manje umjeren. Ali ne bih mogao izdržati. Rekli su
mi da ti liječnik zabranjuje alkohol.”
“Istina. Zato ga i pijem.”
Joe Pillin razmišljajući pored kamina, reče: “Skupština - misliš da je namjeravaju
održati? Misliš da taj čovjek zaista zna? Ako moje ime dođe u novine...” Ali kad je
sreo duboke male oči svojega staroga prijatelja, stao je. “Ti mi savjetuješ da sutra
otputujem, zar ne?”
Stari Heythorp kimne.
“Vaš ručak je na stolu, gospodine.”
Joe Pillin silovito se stresao i ustao.
“Pa, zbogom, Sylvanuse - zbogom! Ne vjerujem da ću se vratiti prije ljeta, ako se
ikad vratim!” Snizio je glas: “Oslanjam se na tebe. Ti im nećeš dopustiti, je li tako?”
Stari Heythorp podigne ruku, a Joe Pillin u tu natečenu, drhtavu šapu stavi svoje
blijede i tanke prste. “Želio bih imati tvoju odvažnost”, rekao je žalosno. “Zbogom
Sylvanuse.” Okrenuo se je i izašao.
Stari je Heythorp pomislio: “Jadni strašljivac. Razbio se na komadiće već kod
prvog pucnja!” Otišao je na ručak i pojeo mnogo više nego obično.

2.

64
Stoik
 John Galsworthy

Kad je stigao u ured i otvorio pisma, gospodin Ventnor, kao što je i očekivao, pro-
našao je jedno i od onog starog lopova. Njegov sadržaj stvorio je u njemu potrebu da
bude načistu sam sa sobom. Srećom to nije bilo otežano osjećajem dostojanstva - on
je samo morao ocijeniti položaj pazeći da ne izgleda kao glupan. Pitanje je bilo samo
je li mu više stalo do njegova novca nego do njegove želje za... eh... pravdom. Ako
mu nije stalo, onda je tek trebao sazvati izvanrednu skupštinu i izložiti joj jed-
nostavnu činjenicu da je gospodin Joseph Pillin, kad je prodao svoje brodove za
šezdeset tisuća funti, ostavio darovnicu od šest tisuća funti u korist gospođe koju i ne
pozna, kćerke, štićenice, ili što već, predsjednika kompanije koja ih je kupila, a koji
je na glavnoj skupštini rekao da prolazi ili pada s tim poslom. Samo je to trebao
napraviti i zatražiti neka se od starog zatraži objašnjenje tog zapanjujućeg podudara-
nja. Uvjeren da nikakvo objašnjenje neće držati vodu, znao je da će nakon toga nje-
gova čina slijediti pad, ako ne i nešto više, stare ikone i bit će bačena ružna ljaga na
starog Pillina i njegova nadobudnog sina. S druge strane, tri stotine funti bio je no-
vac. I kad bi mu stari Heythorp rekao: “Zašto želite napraviti svu tu zbrku? Evo vam
sve što sam vam dužan!” bi li poslovan i svjetski čovjek smio dopustiti da njegov
osjećaj pravde, koliko god ga svrbjelo da ga zadovolji, ponovno stoji na putu onome
što je, na kraju krajeva, njegov osjećaj za pravdu - jer taj mu je novac dugovan već
vraški dugo vremena. U toj su dilemi riječi: “Moji će odvjetnici dobiti upute”, bile
od znatne pomoći da donese odluku jer imao je neku odvratnost prema drugim
odvjetnicima, ali i veoma dobro poznavanje zakona o kleveti i uvredi časti. Ako bi se
u nekom nevjerojatnom slučaju stvar izjalovila, Charles Ventnor mogao bi se naći u
škripcu - poziciji koju je po prirodi i zvanju izbjegavao. Radi toga je, nakon mnogo
premišljanja, ovako odgovorio:

15. veljače 1905.

Gospodine!
Primio sam vaše pismo. Mislim kako bi možda bilo pošteno zamoliti vas, prije
nego učinim ono što je potrebno u toj stvari, da vam osobno objasnim okolnosti o ko-
jima sam natuknuo. Zbog toga predlažem, s vašim dopuštenjem, da vas posjetim u
vašem privatnom stanu sutra poslijepodne u pet sati.
Vaš odani
CHARLES VENTNOR.
Gospodinu SYLVANUSU HEYTHORPU.

Poslavši to pismo i sredivši u svojemu mozgu osuđujući dokaz do kojega je do-

šao, premda osnovan samo na indicijama, samouvjereno je čekao taj sat, jer mu po

65
Stoik
 John Galsworthy

prirodi nije manjkalo sigurnosti u pobjedu jednoga Britanca. Ipak se toga jutra odje-
nuo posebno lijepo: plavobijeli prugasti prsluk koji mu je, sa žutobijelom kravatom,
isticao riđe zaliske i velike plave oči. I ručao je, ako ništa drugo, onda obilnije nego
obično i pojeo je jači sir i uzeo čašu posebnog klupskog piva. Pazio je da zakasni i na
taj način onome starcu pokaže da je to što je uopće došao bilo milosrđe. Snažan miris
zumbula pozdravio ga je u predvorju. Gospodin Ventnor, ljubitelj cvijeća, zastao je
da pomiriše jedan lijepi cvijet, a pritom neodoljivo pomisli na gospođu Larne. Šteta!
Čovjek se u životu mora odreći nekih stvari - lijepih žena, ovog-onog. Šteta! Pomi-
sao na to probudila je u njemu privremenu srdžbu. A onda pođe za slugom u namjeri
da ne pristane ni na kakve gluposti tog paralitičnog starog lupeža.
Soba u koju je ušao bila je osvijetljena sjajnom vatrom i jednom električnom svje-
tiljkom s narančastim zaslonom na stolu pokrivenom crnim satenskim stolnjakom.
Nalazile su se ondje uljne slike tmurna sjaja što su visjele na zidu, težak stari mjede-
ni svijećnjak bez svijeća, teški tamnocrveni zastori i neodređen miris paljenog žira,
kave, cigara i starog čovjeka. Postao je svjestan svjetlosne točke s druge strane kami-
na gdje je svjetlost padala na gustu bijelu kosu starog Heythorpa.
“Gospodin Ventnor, gospodine.”
Svjetla se točka pomakne. Glas reče: “Sjednite.”
Gospodin Ventnor sjedne u naslonjač na suprotnoj strani kamina. Kad je shvatio
da ga je počela obuzimati neka vrsta drijemeža, trgnuo se. Želio je sad sav svoj ra-
zum.
Starac je govorio onim svojim umrtvljenim glasom, pa gospodin Ventnor reče
poprilično zlovoljno:
“Oprostite, ne razumijem vas.”
Glas starog Heythorpa napuhne se u iznenadnoj snazi:
“Vaša su mi pisma španjolska sela.”
“Oh! Onda mislim da ih brzo možemo prevesti na običan engleski jezik.”
“Što prije, to bolje.”
Gospodin Ventnor za trenutak bijaše neodlučan. Bi li otvoreno položio karte na
stol? To nije bio njegov običaj, a takav je postupak ponekad i veoma rizičan. Ipak, u
njemu prevlada spoznaja kako ih uvijek može povući, jer vidio je da nema treće oso-
be koja bi posvjedočila da ih je položio, pa reče:
“Dakle, gospodine Heythorpe, stvar stoji ukratko ovako: naš prijatelj, gospodin
Pillin, platio vam je proviziju od deset posto za prodaju svojih brodova. Oh, da! No-
vac nije položio na vaše ime, nego na ime vaše rođakinje, gospođe Larne, i njezine
djece. Kao što znate, to je povreda povjerenja s vaše strane.”
Starčev glas: “Gdje ste samo došli do te bajke?” pokraj kamina podigao ga je na
66
Stoik
 John Galsworthy

noge.
“Ništa od toga, gospodine Heythorpe. Moji svjedoci su gospodin Pillin, gospođa
Larne i gospodin Scriven.”
“Zašto ste onda došli ovamo - ucjenjivati me?”
Gospodin Ventnor nategne svoj prsluk. Provala svijesti o toj vrlini obojila mu je
lice.
“Oh! Vi govorite tim tonom”, reče, “zar ne? Vi mislite da grubošću možete sve ri-
ješiti? Pa jako se varate. Savjetujem vam da se držite uljudnoga govora i na umu
imate svoj položaj jer inače ću od vas napraviti prosjaka. Nisam siguran da ovo nije
slučaj za sud!”
“Glupost!”
Srdžba je Charlesa Ventnora za trenutak držala mirnim, a onda je povikao:
“Ni glupost ni besmislica. Dugujete mi tri stotine funti, a dugujete mi ih godina-
ma i sad imate toliko drskosti da zauzimate takav stav prema meni, zar ne? Ja nikad
ne prijetim, nego govorim što mislim. Samo me poslušajte. Ili ćete mi odmah platiti
ono što mi dugujete ili ću sazvati tu skupštinu i sve što znam objaviti javnosti. Vi
ćete veoma brzo vidjeti gdje ste. I to će biti dobro, jer beskrupuloznijeg ... beskrupu-
loznijeg...”, zastao je da dođe do zraka.
Prožet vlastitim osjećajima nije primijetio promjenu na licu starog Heythorpa.
Bradica pod donjom usnom mu se nakostriješila, a crvenilo na njegovim obrazima
proširilo se do korijenja bijele mu kose. Zgrabio je naslone za ruke svojega stolca i
pokušavao ustati. Otečene su mu ruke drhtale, malo pljuvačke ocijedilo mu se je iz
jednog kuta usana. Izgovorene riječi zvučale su kao da ih je izgovorio kvocanjem
zuba:
“Dakle... dakle.... vi... vi meni prijetite?”
Svjestan da je razgovor naglo prešao fazu pregovaranja, gospodin Ventnor oštro je
pogledao svojega protivnika. Nije vidio ništa osim istrošenog, razdražljivog starca
crvena lica koji se našao u neprilici i u njemu uzavru svi nagoni čovjeka koji ima sve
na svojoj strani. Bijedni stari puran... apoplektički idol! I rekao je:
“Ne činite si nikakvo dobro time što se ljutite. U vašim godinama i u vašem stanju
preporučujem malo mudrosti. Sad samo mirno prihvatite moje uvjete jer znate što će
se dogoditi. Nećete me prestrašiti nijednim od svojih nastupa.” Kad je vidio da je
srdžba starca tolika da uopće i ne može govoriti, iskoristio je priliku da nastavi:
“Baš me briga što vi radite, samo vam želim pokazati tko je gospodar. Ako mislite
da u svojemu staračkome ludovanju možete i dalje samovoljno vladati... pa shvatit
ćete da dvojica mogu igrati tu igru. Hajdemo sad, što namjeravate učiniti?”
Starac je potonuo u naslonjač i činilo se kako su žive samo njegove male,
67
Stoik
 John Galsworthy

tamnoplave oči. Onda pomakne jednu ruku. Gospodin Ventnor je vidio da tapkanjem
traži dugme električnog zvonca na kraju vrpce. “Ja ću mu pokazati”, pomislio je oti-
šavši naprijed i pomaknuvši ga izvan dohvata.
Ovako izigran starac je ostao nepomičan zureći u zrak. Riječ “ucjena” ponovo je
počela zujati u ušima gospodina Ventnora. Drskost je to bila, krajnja drskost, od tog
lažljivog starog nitkova s jednom nogom u stečaju, a drugom u grobu, ako ne i na
optuženičkoj klupi.
“Da”, rekao je, “nikad nije prekasno za učenje. Ovaj ste put naletjeli na nekoga
tko je malo prejak za vas. Zar niste? Bolje bi vam bilo da vičete Peccavi{5}”
Tada, u mrtvoj tišini sobe, moralna snaga njegova položaja i izgledna propast nje-
gova protivnika, probudili su u njemu blagu grižnju savjesti i on stane šetati po
turskom sagu ne bi li sredio svoje misli.
“Vi ste star čovjek i ne želim biti pregrub prema vama. Samo vam pokazujem da
se više ne možete poigravati kao da ste Svemogući Bog. I previše ste godina sve ra-
dili na svoj način. A sad više to ne možete, razumijete!” Onda, pošto se starac po-
novno pomaknuo naprijed u stolcu, dodao je: “Sad se nemojte opet uzbuditi. Umirite
se jer vas opominjem - ovo vam je zadnja mogućnost. Ja sam čovjek od riječi: što
kažem, to napravim.”
Naglim i neočekivanim naporom stari se je trgnuo i dosegnuo zvonce. Gospodin
Ventnor čuo je kako zvoni i oštro rekao:
“Zapamtite, meni ništa ne znači što vi radite. Došao sam zbog vašeg dobra. Oda-
berite. Dakle?”
Odgovorilo mu je škljocanje vrata i promukli starčev glas: “Ispratite ovoga psa! A
onda se vratite!”
Gospodin Ventnor bio je dovoljno sabran da ne zamahne šakom prema njemu.
Samo je promrmljao: “Jako dobro, gospodine Heythorpe! Ah! Jako dobro!” i dosto-
janstveno krene prema vratima. Pažljiva pratnja sluge ponovno rasplamsa plamen
njegove srdžbe. “Pas! Nazvao ga je psom!”

3.

Nakon što je gospodina Ventnora otpratio iz kuće, sluga Meller vratio se do svoje-
ga gospodara čije je lice izgledalo neobično čudnovato: kao da je od samih zakrpa,
kao što je on to rekao u služinskoj sobi, i kao da mu je krv što je šiknula u glavu za-
uvijek učinila pjegavom snježnu bjelinu čela. Dobio je neočekivani nalog:
68
Stoik
 John Galsworthy

“Pripremite mi vruću kadu i stavite u nju borovine.”

Kad je starac sjeo u kadu, sluga ga pita:”
“Kako dugo da vas ostavim, gospodine?”
“Dvadeset minuta.”
“U redu, gospodine.”
Dok je ležao u smeđoj, miomirisnoj tekućini što je isparavala, stari Heythorp
hroptavo uzdahne. Izgubivši živce s tim bijednim psom samome je sebi skuhao kašu.
Gotovo je do kraja - upropašten je čovjek. Da je samo... oh! Da je samo mogao zgra-
biti onog klipana za vrat i izbaciti ga iz sobe! Da je doživio da se tako s njim govori,
da nije mogao podići ruku ili nogu, jedva čak i glas... Oh! Već bi bio mrtav! Da, već
bi bio mrtav! Tupa i neizmjerna uzbuđenost još je uvijek djelovala u skrovitim dubi-
nama tog debelog, starog tijela, srebrnosmeđeg u toj tamnoj vodi, koje je paru dubo-
ko udisalo u sipljiva pluća kao za duševno olakšanje. Da ga je takav nitkov tukao!
Da ga je jedna obična hulja i smušeni odvjetnik bacio na pod i njima ga obrisao, da
je bacio prašinu na ime koje je stajalo toliko visoko! Taj je čovjek imao moć učiniti
ga ruglom i prosjakom! To je bilo nevjerojatno! Ali bila je činjenica. I on će sutra to
početi provoditi u djelo, a možda je već i počeo. Njegovo se drvo uz prasak srušilo!
Osamdeset godina - osamdeset dobrih godina! Nije žalio ni za jednom - nije žalio
ništa, a najmanje tu povredu povjerenja koja je opskrbila njegovu unučad - to bijaše
jedna od najboljih stvari koju je ikad napravio. Taj prostak bio je kukavičko pseto!
Kako je samo pomaknuo zvonce izvan njegova dohvata - pseto vrijedno prezira! I ta-
kav je klipan sad trebao staviti “plaćeno” na račun Sylvanusa Heythorpa i “izbrisati”
ga sa lica zemlje - sad kad je bio toliko blizu kraju svega, samom kraju! Njegova
ruka podignuta iznad površine vode pala je kroz tamnu vodu natrag na njegov želu-
dac pa se pojave jedan ili dva mjehurića. Ne tako brzo - ne tako brzo! Mogao je
skliznuti tridesetak centimetara niže i pustiti neka se voda sklopi iznad njegove glave
i “zbogom” trijumfu gazde Ventnora! Mrtvaci ne mogu biti izbačeni iz uprava
kompanija. Mrtvaci se ne mogu učiniti prosjacima, ne može im se oteti njihova neza-
visnost. Nasmiješio se je i malo pomaknuo u kadi dok voda nije dosegla do bijelih
dlaka na donjoj usni. Ugodno je mirisalo! Duboko je udahnuo kroz nos. Imao je do-
bar život, dobar život! Osjećaj smiraja i ugode prožeo ga je pri pomisli kako je u nje-
govoj moći da svakoga trenutka izigra gospodara Ventnora - da napokon pobijedi tog
nitkova. Krv mu je ponovno mirnije kolala. Sklopio je oči. Govorili su o životu
poslije smrti - ljudi poput one svetice. Glupost! Čovjek samo zaspi - dug san bez
snova. Drijemanje nakon večere! Večere! Jezik mu dotakne nepce! Da! On bi mogao
pojesti dobru večeru! Taj ga pas nije izbacio iz šina! Najbolja večera koju je ikad jeo
bila je ona koju je kod Pola priredio u čast Jacka Herringa, Chichestera,
Thornworthyja, Nicka Treffryja i Jolyona Forsyta. Dobri Bože! Šezdesete, da, ili

69
Stoik
 John Galsworthy

šezdeset pete? Upravo prije nego što se zaljubio u Alice Larne, a deset godina prije
nego što je došao u Liverpool. To je bila večera! Stajala je dvadeset i četiri funte za
njih šestoricu - a Forsyte je bio toliko bedasto umjereni klipan. Samo su on i Nick
Treffry bili ljudi koji bi popili tri boce! Bili su mrtvi! Svi do jednoga! Odjednom je
pomislio: “Ime mi je na dobru glasu - nikad nisam bio pokoren, nikad pobijeđen!”
Glas iznad pare reče:
“Dvadeset minuta je prošlo, gospodine.”
“U redu, sad ću izaći. Večernje odijelo.”
Pripremajući odijelo i košulju, Meller je pomislio: “Zašto se sad taj ocvali starac
želi svečano odjenuti. Zašto ne ode u krevet i tamo ne pojede večeru? Kad je čovjek
kao dijete, onda je kolijevka mjesto za njega...”
Sat kasnije na mjestu svojega susreta s gospodinom Ventnorom, a gdje je već bio
spremljen stol za večeru, stari je Heythorp stajao i zurio. Zavjese bijahu razdvojene,
prozor širom otvoren da se soba prozrači, pa je vani mogao vidjeti obrise tamnog
drveća i tamnocrveno nebo u blagoj, vlažnoj noći. Lijepo je mirisalo. U njemu se,
toplom od kupke i od glave do pete obučenom u svježu odjeću, probudi puteni osje-
ćaj. Vraški je mnogo vremena prošlo otkako je večerao u svečanoj odjeći! Volio bi da
neka žena večera nasuprot njega, ali ne svetica - ne, tako mu sv. Juraja! Volio bi po-
novno još jednom vidjeti kako svjetlo pada na ženska ramena i sjajne oči! Prošao je
kao puž po sobi prema kaminu. Tamo je stajao onaj grubi neotesanac, leđima okrenut
prema vatri. Dovraga i njegova drskost - kao da kuća njemu pripada. Odjednom je
imao priviđenje lica trojice svojih tajnika, osobito lice mladog Farneyja, kako će
izgledati kad ga rulja zgrabi za grkljan i baci na leđa. Zatim lica njegovih zamjenika
direktora! Stari Heythorpe! Kako moćnici padaju! A tek veselo klicanje onog psa!
Sluga je prošao preko sobe da zatvori prozor i navuče zavjese. Pa i ovaj momak!
Dana kad mu više neće moći davati plaću i izgubi moć da mu veli: “Više neću trebati
vaše usluge.” Kad čak više neće moći plaćati niti svojeg liječnika za to da čini sve
što može da ga ubije! Moć, utjecaj, nezavisnost, sve - sve je nestalo! Da bude obla-
čen i svlačen, da ga hrane na žličicu kao dijete u krilu, da ga poslužuju kako im se
svidi, da žele neka im se makne s puta - slomljen, osramoćen!
Star čovjek postoji samo po svom novcu! Jelo, piće, kretanje, disanje! Kada sav
njegov novac bude potrošen, svetica će ga o tome veoma brzo obavijestiti. Svi će mu
to staviti na znanje. Ne učine li to, bit će to samo iz samilosti! Još ga nitko nikad nije
sažalijevao - hvala Bogu! Rekao je: “Donesite mi gore bocu Perrier Joueta. Što je na
meniju?”
“Germain juha, gospodine, pa file od ribe, teleće pečenje, odrezak u umaku od
luka i vrhnja, souffle od ruma.”

70
Stoik
 John Galsworthy

“Recite joj neka mi dade jedan hors d’oeuvre i tome doda nešto slatkog.”
“Da, gospodine.”
Kad je sluga otišao, pomislio je: “Volio bih ostrige, ali sad je kasno!” pa ode do
pisaćeg stola i nespretno izvuče gornju ladicu. U njoj je bilo malo toga - samo neko-
liko papira, poslovnih papira njegovih kompanija i popis njegovih dugova. Nije bilo
čak ni kopije oporuke - nije je ni napravio jer i nije imao što ostaviti! Pisma nikad
nije čuvao. Šest računa, nekoliko priznanica i malo ružičasto pismo s plavom potoč-
nicom. To je bilo sve! Staro drvo prestane listati i korijenje mu se osuši prije nego ga
vjetar obori. Tako i svijet staroga čovjeka polagano se rastače dok ne ostane sam u
noći. Gledajući ružičasto pismo, pomislio je: “Pretpostavimo da sam oženio Alicu -
nikad nije bilo bolje ljubavnice!” Nespretno je zatvorio ladicu i nastavio iscrpljeno
lutati po sobi čudnovato se sustežući da sjedne. Bila je to posljedica onih četvrt sata
kada je bio prisiljen sjediti, a onaj je pas držao za grlo. Sad je stajao nasuprot jednoj
slici. Blistala je, tamno i uljeno, prikazujući nekog škotskog konjanika koji je na ko-
nja podigao nekog ranjenog Rusa i tako ga vodio natrag kao zarobljenika iz bitke
kod Balaklave. Bila mu je stari prijatelj - kupljena u pedeset i šestoj. Visjela je u nje-
govu stanu u Albanyju - otada je uvijek visjela kod njega. Kod koga će visjeti kada
on ode na drugi svijet? Jer ona će je svetica sigurno baciti u staro željezo i postaviti
nekakvo raspelo ili nešto drugo, neku jako modernu umjetninu! Kad bi htjela, ona bi
čak i sad to mogla napraviti - ona je bila vlasnica, njezina je bila svaka stvar u sobi,
sve do čaše iz koje će piti šampanjac. Sve je to ugovorom bilo preneseno na nju prije
petnaest godina, prije nego što je njegova zadnja spekulacija pošla krivo. De l’auda-
ce, toujours de l’audace! Igra koja ga je upropastila i na kraju njegovo grlo izložila
na milost i nemilost onom surovom psu! Vrč i bunar! Na milost...! Prasak čepa koji
je iskočio trgnuo ga je iz sanjarenja. Otišao je do stolca leđima okrenut prema prozo-
ru i sjeo da večera. Tako mu svetoga Juraja! Dali su mu ostrige! Rekao je:
“Zaboravio sam zubalo!”
Kad je sluga otišao po njega, on je gutao ostrige, sustavno jednoj po jednoj doda-
juči papriku, ocat s čilijem i limun. Ummm! Nisu baš bile kao kod Pimma u najbo-
ljim danima, ali nisu loše - nisu loše! A kad je ispred sebe zapazio plavu zdjelicu, po-
digao je pogled i rekao:
“Čestitam kuharici na ostrigama. Dajte mi šampanjca.” I podigne drhtavo zubalo.
Hvala Bogu, još ga je uvijek mogao sam staviti! Žučkasta zlatna tekućina iz boce
obavijene ubrusom polako je dosegla rub njegove čaše što je imala šupalj držak. Po-
digavši je do usana, veoma crvenih između bijelih dlaka, uz grgotavi zvuk ispio je
njezin sadržaj i spustio čašu - praznu. Nektar! I baš dovoljno hladan!
“Malčice sam ga ohladio, gospodine.”
“Jako dobro. Kakav je to miris cvijeća?”

71
Stoik
 John Galsworthy

“Od onih zumbula na kredencu, gospodine. Poslala ih je gospođa Larne, danas

poslije podne.”
“Stavite ih na stol. Gdje mi je kći?”
“Večerala je, gospodine. Mislim, da ide na ples.”
“Ples!”
“Dobrotvorni ples, mislim, gospodine.”
“Ummm! Dajte mi s juhom malo onog staroga šerija.”
“Da, gospodine. Morat ću otvoriti bocu.”
“Pa dobro, otvorite je onda!”
Na putu u podrum sluga je povjerljivo saopćio Molly koja je nosila juhu:
“Šef će se večeras napiti! Ne znam kako će sutra izgledati.”
Djevojka nježno odgovori:
“Jadni stari, pustite mu njegovo veselje.”
U predvorju, s posudom za juhu na prsima, pjevušila je nad parom i mislila na
vrpce na svojim novim košuljama što ih je kupila zlatnikom koji joj je starac dao.
A stari Heythorp je probavljao svoje ostrige, mirisao miris zumbula i mislio na
Germain, svoju najomiljeniju juhu. U ovo doba godine neće biti prvorazredna - mo-
rala bi biti pripravljena s malo mladog domaćeg graška. Pariz je bio mjesto za to.
Ah! Francuzi su pravi momci za jelo i... gledaju stvarima u oči! Nisu licemjeri, ne
stide se svog razuma i svojih čula!
Došla je juha. Srkao ju je, nagnuvši se prema naprijed koliko god je to mogao, s
ubrusom zataknutim u prsa košulje poput dječjeg partikla. Uživao u okusu likera -
njuh mu je noćas bio veoma oštar. Radilo se o rijetkom starom piću - prošlo je više
od godine dana otkako ga je okusio, ali danas više nitko i ne pije liker - ljudi nisu te
naravi! Riba je došla i otišla. Uz teleću gušteraču popio je drugu čašu šampanjca.
Uvijek je najbolja, ta druga čaša - želudac je zagrijan, a nepce još nije otupjelo.
Umm! Dakle, taj momak je mislio da ga je pobijedio, zar ne? Iznenada je rekao:
“Krzneni kaput u garderobi, ne trebam ga. Možete ga večeras uzeti.”
Staloženom zahvalnošću sluga odgovori:
“Hvala vam, gospodine. Vaš sam dužnik, doista,” Znači stari je jarac saznao da je
pun moljaca!
“Jesam li vas previše gnjavio?”
“Niste, gospodine. Nimalo, gospodine... ne pretjerano.”
“Bojim se da jesam. Jako mi je žao, ali sad nema pomoći. Shvatit će te kad budete
na mojemu mjestu.”

72
Stoik
 John Galsworthy

“Da, gospodine. Uvijek sam se divio vašoj odvažnosti, gospodine.”

“Um! Baš lijepo od vas što ste to rekli!”
“Uvijek mi je na umu vaš visoko podignuti barjak, gospodine.”
Stari Heythorp nakloni se gornjim dijelom tijela.
“Vaš sam dužnik.”
“Ništa, gospodine. Kuharica je dodala malo špinata uz umak od luka.”
“Ah! Recite joj da sam poručio kako je večera dosad bila sjajna.”
“Hvala, gospodine.”
Ponovno sam stari je Heythorp sjedio nepomično, a mozak mu je tek dotakla
uspavanost. “Podignuti barjak, podignuti barjak!” Podigao je čašu i gutnuo. Sad je
imao apetita i pojeo je tri odreska te sav umak i špinat. Šteta! Bio bi mogao pojesti
cijelu tek ubijenu šljuku! Obuzela ga jaka želja da odgodi, da produži večeru. Još su
slijedili samo souffle i slatkiši. Također bi uživao u razgovoru s nekim. On je uvijek
volio dobro društvo: i sam je predstavljao dobro društvo, ili su barem tako govorili,
premda u zadnje vrijeme za to nije imao prilike. Čak su i u upravama izbjegavali
razgovarati s njim - davno je on to primijetio. Ali to ga više neće zabrinjavati. Bez
sumnje je zadnji put sjedio u upravi. Ipak ga neće izbaciti, jer on im neće dati priliku
za to veselje. Već dugo on shvaća kako ti nitkovi teže za njegovim predsjedničkim
mjestom. Sad je pred njim bio souffle, pa starac podigne čašu i reče:
“Napunite.”
“To su posebne čaše, gospodine. Tek četiri na bocu.”
“Napunite.”
Sluga je natočio stisnuvši usne.
Stari je Heythorp popio i uz uzdah praznu čašu položio na stol. Bio je vjeran svo-
jim načelima, popio je bocu prije nego je i taknuo desert, i to dobru bocu, dobre
marke! A sad souffle! Slastan, začinjen starim likerom! Dakle, ona svetica ide na
ples, zar ne! Kako je to vraški smiješno! Tko bi plesao s isušenom motkom kao što je
ona, izjedenom od pobožnosti, a koja ne predstavlja drugo nego seksualno razočara-
nje? Ah, da, ima mnogo takvih žena - često ih je primjećivao, i žalio ih, a onda se
čovjek s njima splete pa ga naprave isto toliko nesretnim kao što su i same, a osim
toga bile su i tirani. Pitao je:
“Što ima za desert?”
“Kolač od sira, gospodine.”
Njegov najmiliji.
“S njim ću piti porto iz šezdeset i osme.”

73
Stoik
 John Galsworthy

Sluga se ukočio i zagledao u njega s očitim zaprepaštenjem. Nije to očekivao.

Starčevo je lice bilo veoma crveno, ali to je moglo biti od kupanja. Rekao je blijedo:
“Jeste li sigurni da smijete, gospodine?”
“Ne smijem, ali hoću.”
“Da li biste imali što protiv toga da porazgovaram s gospođicom Heythorp,
gospodine?”
“Ako to učinite, možete napustiti posao kod mene.”
“Dobro, gospodine, ja ne preuzimam odgovornost.”
“Tko je rekao da morate?”
“Nitko, gospodine...”
“Dakle, donesite ga onda. I nemojte biti takav magarac.”
“Da, gospodine.” Ako ne popusti starom, možda će ga razljutiti.
Starac je mirno sjedio i gledao zumbule. Osjećao se sretnim. Cijelo je njegovo
biće bilo ispunjeno, ugrijano i pospano, a još je toga trebalo doći. Što sveci mogu
dati čovjeku u usporedbi s utjehom jedne dobre večere? Mogu li vam pružiti sanjare-
nje i da malo vidite život ružičastim? Ne, oni vam mogu dati tek obećanja koja nikad
neće biti isplaćena. Čovjek nema ništa osim svoje hrabrosti - a oni je samo pokuša-
vaju podrivati i prisiliti vas da vrištite za pomoći. Mogao je zamisliti svojega dragog
doktora kako diže ruke u zrak: “Porto nakon boce šampanjca - umrijet ćete od toga!”
A to je doista dobra smrt - nema bolje. Zvuk poremeti tišinu zatvorene sobe. Glazba?
Njegova kćer iznad njega svirala je glasovir. I pjevala je! Kakav umiljat glas! Jenny
Lind! Švedski slavuj - on nikad nije propuštao večeri kad bi ona pjevala - Jenny
Lind! “Veoma je vruće, gospodine. Da ga izvadim iz posude?”
“Ah! Kolač od sira!”
“Malo maslaca i paprike!”
“Da, gospodine."
Jeo je polako i posvećujući se svakom zalogaju: nikad nije jeo bolji kolač. Sa si-
rom - porto! Popio je jednu čašu i rekao:
“Pomognite mi do mojega stolca.”
Kad se smjestio pred kaminom s bocom, čašom i ručnim zvoncem na malom
niskom stolu pokraj sebe, promrmljao je:
“Za dvadeset minuta donesite kavu i moju cigaru.” Večeras će odati poštovanje
svojemu vinu i neće zapušiti dok ga ne popije. Kao što je stari Horacije rekao:
“Aequam memento rebus in arduis sevare mentem."
Podigao je čašu sklopljenih očiju i polako pio prolivši kap ili dvije. Slabo sre-

74
Stoik
 John Galsworthy

brnasto skvičanje svetice u sobi iznad njega, miris zumbula, pospana vatra na koju je
upravo bila metnuta cedrova klada, osjećaj kako porto prolazi pukotinama njegova
bića, na trenutak stvorili su raj. Onda je glazba stala i nije se čuo nikakav zvuk osim
sitnog stenjanja klade što se pokušavala oduprijeti vatri. Pospano je pomislio: “Život
istroši čovjeka, istroši ga. Kao kladu na vatri!” I on ponovno napuni čašu. Momak je
bio nepažljiv: na dnu posude s vinom nalazio se talog i on je došao do njega! Kad je
posljednja kap iz nagnute čaše kapnula u bijele dlake na njegovoj bradi, začuo je
kako se spušta pladanj s kavom pa uzme cigaru, prinese je k uhu i protrlja svojim de-
belim prstima. U najboljem stanju! Rekao je povukavši prvi dim:
“Otvorite onu bocu starog konjaka iz kredenca.”
“Konjaka, gospodine? Zbilja se ne usuđujem, gospodine.”
“Jeste li vi moj sluga ili niste?”
“Da, gospodine, ali...”
Minuta šutnje, a onda čovjek brzo ode do kredenca, uzme bocu i otvori je. Uplaši-
la ga je provala crvenila u starčevo lice.
“Ostavite je ovdje.”
Nesretni sluga postavi bocu na stolić. “Morat ću joj reći”, pomislio je. “Ali odne-
sem li posudu s portom i čašu, neće izgledati tako strašno.” I, odnoseći ih, otišao je iz
sobe.
Starac je polako pio svoju kavu i konjak. Cijelu ljestvicu! Gledao je kako se plavi
dim njegove cigare leluja u narančastom žaru i smiješio se. Zadnja noć kad svoju
dušu može zvati svojom, zadnja noć njegove nezavisnosti. Sutra će poslati svoju
ostavku - neće čekati da ga izbace! Neće tom nikogoviću pružiti zadovoljstvo!
Neki glas, za koji se činilo da dolazi izdaleka, rekao je:
“Oče! Ti piješ konjak! Kako samo možeš - znaš da je to otrov za tebe!”
Prilika u bijelom, jedva stvarna, pokazala se pokraj njega. Uzeo je bocu ne bi li u
inat ponovno napunio čašu. Ali neka ruka, u dugoj bijeloj rukavici, s drugom, koja je
visjela sa zaglavka, istrgnu mu bocu, zamahnu njome prema njemu i vrate je u kre-
denc. I upravo onako, kao kad je tu stajao gospodin Ventnor i optuživao ga, nešto mu
u grlu nabrekne, zapjeni se i onemogući mu da progovori. Usne su mu se micale, ali
na njima pojavilo se tek malo pjene.
Njegova se kćerka ponovno približila. Stajala je sasvim blizu, u bijelom satenu,
mršava u licu, bezbojna, s podignutim obrvama i kovrčavom tamnom kosom. Da!
Kovrčavom - svetica! Svom svojom snagom pokušao je reći: “Dakle tiraniziraš me,
zar ne, tiraniziraš me noćas!” ali čula se samo riječ dakle i neko šaptanje. Čuo ju je
kako govori: “Nema smisla ljutiti se, oče. Poslije šampanjca... to je grijeh!” Onda se
njezina pojava udalji u nekoj vrsti šuštave bijele omaglice. Otišla je i on začuje pišta-

75
Stoik
 John Galsworthy

nje i buku njezina taksija koji ju je vozio na ples. Tako! Tiranizirala ga je, zlostavlja-
la, i to prije nego je pao na njezinu milost i nemilost, zar ne? Vidjet će već ona! Srdž-
ba je oživjela oči. Soba je ponovno postala jasna. On se polako pridigne i dvaput
pozvoni zvonom da dođe djevojka, ne onaj prostak Meller koji je bio u zavjeri. Čim
se njezina dražesna crna pojava s bijelom pregačom pojavi pred njim, on reče:
“Pomognite mi ustati.”
Dvaput ga je nježno potegnula, što je bilo nedovoljno, i on se sruši natrag. Treći
put s naporom je stao na noge.
“Hvala vam. Sam ću dalje.” Onda je pričekao dok nije izišla, prešao je preko
sobe, nespretno otvorio vrata kredenca i izvadio bocu. Posegnuo je preko ulaštene
hrastovine i zgrabio čašu za liker. Primivši bocu objema rukama, izlio je tekućinu u
čašu, prinio je ustima i stao uvlačiti. Kap po kap prelazila je preko njegova nepca,
blaga, veoma stara, stara kao i on sam, obojena kao sunčano svijetlo, mirisna. Ispio
ju je do zadnje kapi, zatim je bocu pritisnuo na prsa svoje košulje, puževim korakom
krenuo prema stolcu i srušio se u njegove dubine.
Nekoliko je minuta ondje nepomično sjedio, s bocom stisnutom na grudi, i mislio:
“To nije držanje jednog gospodina. Moram je staviti na stol - na stol.” Ali gust se
oblak postavio između njega i svega ostalog. Svojim će rukama morati bocu staviti
na stol! Ali on nije mogao naći svoje ruke, nije ih mogao osjetiti. Njegov je mozak
teturao između pozitivne i negativne kitice: “Ne možeš se maknuti! Maknut ću se!
Pobijeđen si. Nisam pobijeđen. Okani se. Neću.” Ta borba da pronađe svoje ruke kao
da je trajala čitavu vječnost - mora ih pronaći! Poslije toga - pasti - stajati - poslije
toga! Sve oko njega bilo je crveno. Onda se crveni oblak malko raščisti, i on je začu-
je sat - tik-tik-tik. Slab osjećaj proširio se od njegovih ramena niz zglobove, niz dla-
nove - da, mogao je osjetiti bocu! Podvostručio je napore da se u stolcu nagne napri-
jed, da se nagne i spusti bocu. Ovako nije bilo dostojanstveno! Sad je mogao micati
jednom rukom, ali nije mogao primiti bocu ni približno dovoljno jako da je spusti.
Centimetar po centimetar pomicao je cijelo tijelo unaprijed, micao se u stolcu, dok se
nije mogao nasloniti postrance, a onda boca klizne niz njegove grudi i koso padne na
rub niskog stolića. Onda svom svojom snagom pomakne tijelo i ruke još jedan centi-
metar naprijed i uspravi bocu. Uspio je - uspio. Usne su mu se razvukle u smiješak.
Tijelo mu padne natrag u stari položaj. Uspio je! Sklopio je oči...
U pola jedanaest djevojka Molly otvorila je vrata, pogleda u njega i nježno rekla:
“Gospodine! Ovdje su neke gospođe i jedan gospodin!”
Ali on nije odgovorio. I dalje pridržavajući vrata, šapnula je u predvorje:
“On spava, gospođice.”
Jedan glas šaptom uzvrati:
“Oh! Pustite me samo da uđem. Neću ga probuditi, osim ako se sam ne probudi.
76
Stoik
 John Galsworthy

Ah, toliko mu želim pokazati svoju haljinu.”

Djevojka se pomakne u stranu, a Phyllis uđe na prstima. Otišla je onamo gdje ju
je osvijetlilo svjetlo svjetiljke i vatre. Bijeli saten, njezina prva haljina s dubokim
izrezom, radost zbog prvog večernjeg izlaska, jedna gardenija na grudima, druga
među prstima! Oh! Kakva šteta što spava! Kako je crven! Kako smiješno dišu stari
ljudi! I zagonetno, kao dijete, šapnula je:
“Skrbniče!”
Nije bilo odgovora! Nezadovoljna, stajala je i vrtjela gardeniju. Iznenada je po-
mislila: “Stavit ću mu je u zapučak! Kada se probudi i vidi je, kako će samo skočiti!”
Prikravši se bliže, sagnula se je i zataknula je. Dva lica gledala su je s vrata. Čula
je prigušeno hihotanje Boba Pillina te bogat i lepršav smijeh svoje majke. Oh! Kako
je bilo crveno njegovo čelo! Ona ga dotakne usnama, poskoči unatrag, okrene se oko
sebe, na sekundu tiho zapleše, otpuhne poljubac i nestane poput živoga srebra.
A iz predvorja začulo se šaptanje, kikot i slabašan zvonki smijeh.
No starac je spavao. I tek kad je Meller došao u svoje uobičajeno vrijeme, u pola
jedan, saznalo se da se više nikad neće probuditi.

Scan: Harold Fander

Obrada: boden
BalkanDownload.org

77
Stoik
 JOHN GALSWORTHY

John Galsworthy, jedan od najvećih engleskih književnika, rođen je u Kingston

Hillu u Engleskoj 1867. godine u imućnoj obitelji kao sin Johna i Blanchee
Galsworthy. Na oxfordskom sveučilištu školovao se je za odvjetnika i 1890. godine
odobrena mu je odvjetnička praksa. Međutim, mladi Galsworthy nije bio previše za-
interesiran za pravo pa se počinje baviti obiteljskim poslovima vezanima uz bro-
darstvo te mnogo putuje. Tijekom jednog putovanja susreo je Josepha Conrada, tada
prvoga časnika na brodu usidrenom u Adelaidu. Otada dva buduća književnika bliski
su prijatelji čije će prijateljstvo potrajati do kraja njegova života.
Godine 1895. Galsworthy započeo je ljubavnu vezu s Adom Nemesisi Pearson,
suprugom jednog od svojih rođaka. Nakon njezina razvoda, par se napokon oženio
1905. godine.
U početku Glasworthy piše iz razonode i sebi za dušu. Prvo što je objavio bila je
zbirka kratkih priča From the Four Winds 1897. godine. Godinu dana kasnije
objavljuje Jocelyn . Ove knjige, kao i nekoliko njih kasnije, objavljene su pod pse-
udonimom John Sinjohn. Galsworthy je sam financirao njihovo objavljivanje.
Tek 1904. godine, s knjigom The Islands Pharisees, koju će smatrati svojim
najvažnijim djelom, počinje objavljivati pod svojim imenom. Iste mu godine umire
otac ostavljajući za sobom nemalo bogatstvo koje Johnu omogućuje financijsku ne-
zavisnost.
Njegova prva drama, The Silver Box (1906.), doživjela je veliki uspjeh. Nakon nje
uslijedio je The Man of Property (1906.), prvi dio trilogije o Forsyteima. Premda je
pisao romane i drame, u svoje je vrijeme bio posebice cijenjen kao dramski pisac.
Kao i neki ostali pisci njegova vremena, na primjer George Bernard Shaw, njegove
drame uglavnom tematiziraju klasni sistem i socijalna pitanja.
Danas je John Galsworthy mnogo poznatiji po svojim romanima, posebice Sagom
o Forsyteima, seriji od tri romana o dobrostojećoj obitelji Forsyte u kojima kritički
preispituje englesko društvo na prijelomu stoljeća. To je golema priča o klasi koja je
gomilala materijalna dobra, a onda, pošto je utemeljila viktorijansko društvo, bila

78
prisiljena na promjene svjetonazora. Popularnosti djela pridonijela je i istoimena TV
serija koju je BBC snimio o stotoj obljetnici autorova rođenja 1967 godine.
Tijekom Prvog svjetskog rata Galsworthy radio je francuskoj bolnici kao pomoć-
nik. Godine 1921. izabran je za prvoga predsjednika međunarodnog P. E. N.-a. No-
belovu nagradu za književnost primio je 1932. godine. U objašnjenu je stajalo kako
nagradu prima za svoju iznimnu umjetnost pripovijedanja koja je svoje najsvjetlije
trenutke dosegnula u Sagi o Forsyteima. Bio je previše bolestan da bi prisustvovao
primanju nagrade i već šest mjeseci kasnije umire. Nakon smrti zanimanje se za nje-
ga smanjuje, no sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, nakon ekranizacije
njegova djela, zanimanje za njega ponovno raste.

79
 BILJEŠKE

{1}
Sjeti se sačuvati ravnodušnost u teškim situacijama.
{2}
Misli se na godinu 1066. kad je Vilim Osvajač zadobio englesko prijestolje.
{3}
“There is a tide in the affairs of man...” citat je iz Julija Cezara, čin IV., prizor 3., W. Shakespeara.
{4}
U nedostatku boljega
{5}
Zgriješio sam

80