PUSTOLOVINE MILESA VORKOSIGANA

LOIS McMASTER

BUJOLD
GRANICE VJEČNOSTI
Zagreb 2000.
prvo izdanje

Granice vječnosti

Naslov izvornika

Borders of lnfinity
 Konzorcij
Vervainska

Lois McMaster Bujold druga

odredišta
Knjige iz serije druga
odredišta
Pustolovine Milesa Vorkosigana prema
Escobaru i
K l iji B

Pripravnik za ratnika (The Warrior's Apprentice)

Vorska igra (The Vor Game) druga
Cetaganda (Cetaganda) odredišta
osna prema
Braća po oružju (Brothers in Arms) X"---- "N/ stanica Cetagandanskom
Ples zrcala (Mirror Dance) ^JT • ^ K o carstvu
Stanica X *

Pamćenje (Memory) Granice Aslund

(HEGENSKA
vječnosti (Borders of Infinity)

prema
GRADSKA RiF! , /TEKA Cetagandanskom
P i J £ , / U pripremi: carstvu
Krhotine časti (Shards of Honor) -----------*•
B; Ethari ^rrayar (Barravar) Athosa
od" (Ethan of Athos) [lomarr prema
Sergvaru i
(Komarr) Escobaru
dužnost (Civil Campaign)

215910
 JEDAN
Za Johna

"Poručnice Vorkosigan, imate posjetioca." Inače stalo-

ženo lice vojnog bolničara ukočilo se od panike. Zakoračio
je u stranu ne bi li u Milesovu bolničku sobu propustio
čovjeka kojeg je dopratio. Miles krajičkom oka spazi kako
se bolničar žurno udaljava, iako se vrata za posjetiocem
još nisu ni zatvorila.
Prćast nos, sjajne oči i otvoren, blag izraz davali su
čovjeku lažan mladenački izgled, premda je njegova smeđa
kosa na sljepoočnicama već počela sijedjeti. Bio je vitka
stasa, odjeven u civilnu odjeću i nije zračio aurom prijet-
nje bez obzira na bolničarevu reakciju. U stvari, jedva da
je imao bilo kakvu auru. Posao tajnog agenta u mladim
danima podario je Simonu Illvanu, šefu Carske službe si-
gurnosti, doživotnu naviku da djeluje neupadljivo.
"Zdravo, šefe," reče Miles.
"Izgledaš grozno", Illvan pristojno primijeti. "Ne za-
maraj se salutiranjem."
Miles se otpuhnuvši nasmije, stoje zaboljelo. Činilo se
da ga boli sve osim ruku, zamotanih i imobiliziranih od
ramena do vrhova prstiju, koji su još bili obamrli od kirur-
ških ošamuta. Migoljio je svoje tijelo, odjeveno u bolnički
haljetak, sve dublje pod pokrivače, bezuspješno tražeći
udobniji položaj.

Granice vječnosti
 "Kako je prošla tvoja operacija zamjene kostiju?" upi-
ta Illyan.
"Otprilike onako kako sam i očekivao, kao i s nogama
koje su mi udesili već ranije. Najgori je dio bio otvoriti de-
snu ruku i šaku pa pokupiti sve komadićke kostiju. Prava
gnjavaža. S lijevom je išlo puno brže, komadi su bili veći.
Sada moram pričekati neko vrijeme da se vidi hoće li trans-
plantanti koštane srži prihvatiti sintetičku matricu. Neko
ću vrijeme biti malko anemičan."
"Nadam se da ti neće prijeći u naviku vraćati se sa za-
dataka na nosilima."
"No, no, ovo je tek drugi put. Uostalom, doći će i taj
trenutak kad više neću imati što zamijeniti. Do tridesete
bih mogao biti potpuno plastičan." Zlovoljno, Miles stane
razmišljati i o toj mogućnosti. Ako više od polovice nje-
gova tijela bude sastavljeno od rezervnih dijelova, hoće li
ga se moći proglasiti zakonski mrtvim? Hoće li jednom
ušetati u tvornicu za proizvodnju protetike i uzviknuti:
"Majko!"? Jesu li ga ovi sedativi malo otkačili...?
"Glede tvojih zadataka", reče ozbiljno Illvan.
Ah. Znači ovaj posjet nije samo izraz osobne brige, ako
se Illvan ikad osobno zabrinuo. Katkad je to teško reći.
"Imaš moje izvještaje", umorno će Miles.
"Tvoji su izvještaji, kao i obično, remek-djela nedoreče-
nosti i nepotpunosti", reče Illvan. Zvučao je jako ozbiljno.
"Pa... svatko bi ih mogao pročitati. Nikad se ne zna."
"Teško baš 'svatko'", reče Illyan. "Ali dobro." "No, u
čemu je onda problem?" "U novcu. Točnije, u
izbrojivosti novca."
Možda je stvar bila u drogi kojom su ga nafilali, ali
Miles nije mogao uhvatiti smisao. "Ne sviđa ti se moj rad?"
upita pomalo molećivo.
Lois McMaster Bujold 8 9
"Osim ozljeda, rezultati tvoje posljednje misije savrše-
no su zadovoljavajući", započeo je Illvan.
"Bogami, i bolje im je da jesu", promrmlja mrko Miles.
"—a što se tiče tvoje, eh, avanture na Zemlji, netom
prije ove, to još pripada potpuno povjerljivim podacima.
Ali o tome ćemo raspravljati kasnije."
"Prvo moram izvijestiti nekoliko viših dužnosnika",
žurno doda Miles.
Illvan na ovo odmahne rukom. "To se razumije. Ne.
Ove se optužbe odnose na vrijeme do Dagoola afere i prije."
"Optužbe?" promucao je Miles u nevjerici.
Illvan gaje zamišljeno proučavao. "Smatram daje ono
što car troši na održavanje tvoje veze s Dendariijskim slo-
bodnim plaćenicima vrijedno samo sa stajališta unutraš-
nje sigurnosti. Da tebe, recimo, za stalno premjeste u Car-
ski vrhovni stožer ovdje u glavnome gradu, bio bi prokleti
magnet za urote cijelo vijeme. I to ne samo za one koji tra-
že nekakvu uslugu ili položaj, nego za svakog tko preko
tebe poželi doprijeti do tvog oca. Kao sada."
Miles zaškilji, kao da će mu fokusiranje pogleda foku-
sirati i misli. "Hm?"
"Ukratko, neke stranke unutar Carskog računovod-
stva mikroskopom pregledavaju tvoje izvještaje o tajnim
operacijama plaćeničke flote. Željeli bi doznati detalje o
tome gdje su nestale veće svote gotovine. Neke tvoje po-
tvrde o zamjeni opreme sasvim su besramne. I to više
puta. Čak i s mog stajališta. Oni bi jako željeli da mogu
dokazati kako postoji obrazac pronevjere. Optužbe vojnog
suda kako si udebljao svoje džepove carskim novcem za
troškove bile bi sada veličanstveno sramotne za tvog oca i
čitavu njegovu centrističku koaliciju."
Miles zapanjeno izdahne. "Zar je otišlo tako daleko?"
Granice vječnosti
 "Još ne. Namjeravam sve sasjeći još u korijenu. Ali da
bih to mogao, potrebno mi je više podataka. Pa da ne bih
ostao zatečen, kao što mi se to znalo događati kad su u pi-
tanju bile tvoje zamršenije afere —ja se još uvijek sjećam,
iako si ti možda zaboravio, onih mjesec dana koje sam
zbog tebe proveo u vlastitom zatvoru..." Illvan se prisjetio
mučne prošlosti.
"To je bio dio zavjere protiv tate", prosvjedovao je Miles.
"I ovo je, ako sam ispravno pohvatao početne signale.
Ali, grof Vorvolk iz Računovodstva, njihov čelni čovjek, de-
presivno je odan, osim što ima i carevu osobnu, ovaj, podrš-
ku. Nedodirljiv. No, bojim se, podložan manipulaciji. Netko
gaje potaknuo. Sada misli daje pas čuvar. Sto mu se pru-
ža više izmotavanja, to će on postati uporniji. S njime se
mora postupati vrlo oprezno, bilo daje u krivu ili nije."
"Nije...?" dahne Miles. Sada mu je bio potpuno jasan
razlog Illvanova odabira vremena za ovaj posjet. To napo-
sljetku ipak nije bila zabrinutost za ozlijeđenog podči-
njenog. Želio je svoja pitanja postaviti post operativnom
Milesu, kada je Miles slab, u bolovima, drogiran, možda
zbunjen... "Zašto me jednostavno ne izbrzopentaš pa da
završimo s tim?" zareži Miles.
"Zato što imam izvještaj o tvojoj osebujnoj reakciji na
droge istine", odgovori mirno Illvan.
"Na žalost."
"Možeš mi uvrnuti ruku." U Milesovim je ustima bio
gorak okus.
Illvanov je izraz bio hladan i ozbiljan. "Razmišljao sam
o tome. Onda sam odlučio prepustiti kirurzima da to uči-
ne umjesto mene."
"Simon, znaš li da ima dana kad možeš biti pravi kuč-
kin sin?"
Lois McMaster Bujold 10
"Znam." Illvan je sjedio neuznemireno i nepomično.
Čekajući. Promatrajući. "Tvoj si otac ovog mjeseca ne može
dopustiti skandal u svojoj stranci. Ne dok traju ove ras-
prave o prisvajanju imovine. Ova se urota mora ugušiti
bez obzira na istinu. Ono što je rečeno u ovoj sobi, ostat
će — mora ostati — samo između tebe i mene. Ali ja mo-
ram znati."
"Nudiš li mi amnestiju?" Milesov je glas bio tih, opa-
san. Osjećao je kako mu srce počinje lupati.
"Ako je potrebno." Illvanov je glas bio savršeno beziz-
ražajan.
Miles nije mogao stisnuti, čak ni osjetiti šake, ali nožni
su mu se prsti zgrčili. Našao se kako hvata zrak u pulsi-
rajućim valovima bijesa; soba stane titrati. "Ti... podlo...
kopilel Ti me se usuđuješ nazvati lopovom..." Poskočio je
u krevetu, zbacivši zgužvane sputavajuće pokrivače. Nje-
gov bolnički monitor počne ispuštati alarmirajuće bipove.
Ruke su mu bile nekorisna težina koja je visjela s ramena,
lepećući onako bez osjetila. "Kao da bih ja ukrao od Bar-
rayara. Kao da bih ukrao od svojih poginulih..." Zamah-
nuo je nogama pa se uspravio naglim trzajem trbušnih
mišića. S vrtoglavicom i već napola u nesvijesti posrne
strmoglave prema naprijed, onako bez ruku kojima bi se
prihvatio za nešto.
Illvan skoči kako bi ga uhvatio prije no što udari licem
o madrac. "Dečko, što dovraga izvodiš?" Miles nije ni sam
bio siguran.
"Što radite mojem pacijentu?" ulazeći poviče vojni li-
ječnik problijedjela lica. "Ovaj je čovjek upravo prošao teš-
ku operaciju!"
Liječnik je bio uplašen i ljutit; bolničar na dežurstvu
bio je samo preplašen. Pokušao je spriječiti svog nadređe-
nog, zgrabivši ga za ruku. Prosikće: "Gospodine, ovo je šef
Sigurnosti Illvan!"
11 Granice vječnosti
 "Znam ja tko je on. Ne zanima me ni da je duh cara Mračni se bijes pretopio u mračnu depresiju. Boljelo
Dorce. Ne želim da ovdje obavlja svoje...poslove." Liječnik ga je srce. Osjećao se uprljano. Je li Illyan mogao — II-
se bijesno i hrabro zagleda u Illvana. "Vaše ispitivanje ili lyan! — stvarno pomisliti, čak i u jednom hipotetičkom
što god to radili, obavljajte u svojem vražjem stožeru. Ne trenutku...
želim da se išta takvog odvija u mojoj bolnici. Ovaj paci- Da, Illvan je mogao. Illyan ne bi bio ovdje, ne bi ovo či-
jent zasad nije dostupan nikome!" nio da nije bio istinski zabrinut kako se optužbe mogu po-
Illyan je u prvi čas djelovao zbunjeno, a potom uvrije- kazati ispravnim. U očaju, Miles se uhvati kako tiho pla-
đeno. "Ja nisam..." če. Proklete droge.
Illyan je buljio u njega s priličnim nemirom. "Na ovaj ili
Miles je nakratko pomislio kako bi bilo da se umjetnič- onaj način, Miles, ja sutra moram braniti tvoje troškove
ki uhvati za određene živčane ogranke u svome tijelu i
zavrišti, samo u ovom trenutku nije bio sposoban uhvatiti —jer to su troškovi mojeg odjela." "Radije bih na vojni
se za bilo što. "Izgled može tako prevariti", zaprede Ulja- sud."
nu na uho i potone u njegovo naručje. Zlobno se naceri Illyanove se usne stanje. "Vratit ću se kasnije. Kada se
kroz stisnute zube. Tijelo mu se strese u šoku, a sjaj hlad- naspavaš. Možda ćeš tada biti pribraniji."
nog znoja na njegovu čelu bio je sasvim stvaran. Liječnik se oko njega uzvrti, uvali mu još jednu vražju
Illvan mu se namršti, ali ga ipak vrlo pažljivo položi drogu, pa ode. Bezvoljno, Miles okrene lice prema zidu; ne
natrag u krevet. da bi spavao, već da bi se prisjećao.
"U redu je", Miles zahriplje liječniku. "U redu je. Bio
sam samo... samo..." Uznemiren baš i nije bio najpriklad-
niji izraz; na trenutak se osjećao kao da mu je eksplodirao
sam vrh glave, "... ma, nema veze." Osjetio se užasno ne-
sigurno. Illvan, kojeg poznaje cijeli život, za kojeg je sma-
trao da mu bezuvjetno vjeruje, jer zašto bi ga slao na toli-
ke, tako udaljene i samostalne zadatke...
Bio je ponosan na povjerenje koje je imao još kao mladi
časnik, s tako malo izravnog nadzora prilikom svojih taj-
nih operacija... Je li njegova dosadašnja karijera uopće
bila očajnički potrebna služba carstvu, ili je to bio samo
trik kojim bi se opasno i nespretno Vor mladunče prestalo
plesti tamo gdje mu nije mjesto? Vojnici igračke... ne, to
nije imalo smisla. Pronevjeritelj. Ružne li riječi. Tako te-
meljit udarac njegovoj časti i domišljatosti; kao da on nije
znao otkud potječu carski fondovi ili po kojoj cijeni.

Lois McMaster Bujold 12 13 Granice vječnosti

 Planine korote

Miles je čuo ženu kako jeca dok se uspinjao uz brežuljak

dolazeći s dugog jezera. Nije se bio obrisao nakon pli-
vanja, jer je jutro već obećavalo treperavu vrućinu. Jezer-
ska mu je hladna voda kapala s kose niz gola prsa i leđa,
i — što gaje malo više živciralo — ispod izlizanih kupaćih
gaćica po nogama. Proteze na nogama greble su mu vlažnu
kožu dok je žurio uz jedva vidljiv puteljak vojnički
ubrzanim korakom. Stopala su mu šljapkala u starim mo-
krim cipelama. Kad je postao svjestan glasova, znatiželjno
uspori.
Ženin glas bio je ispunjen tugom i potrošen: "Molim
vas, gospodaru, sve što 'ocu je pravda."
Stražarev glas na prednjem ulazu bijaše uzrujan i pun
nelagode. "Nisam ti ja nikakav gospodar. Hajde, ustaj ženo.
Idi natrag u selo i prijavi to okružnome sudu."
"Kažem vam, upravo dolazim odande!" Žena je i dalje
klečala kad je Miles izišao iz grmlja i zastao, pogledom
obuhvativši prizor s druge strane popločane ceste. "Sudac
se neće vratiti još tjednima. Četiri sam dana hodala da bih
došla ovamo. Imam samo malo novca..." U njezinu se gla-
su pojavi očajnička nada, a kralješnica joj se savije pa iz-
ravna dok je posezala u džep suknje, a potom pružila skup-

15 Granice vječnosti
 "Ne biste li ga prvo trebali prijaviti svom seoskom za-
stupniku?" upita Miles, uz pokret rukom koji je trebao
primiriti stražara.
"Jesam. Neće učiniti ništa." Gnjev i frustracija učine
joj glas raspuklim. "On kaže da je sve gotovo. Ne želi za-
pisati moje optužbe, kaže da su to gluposti. Kaže da bi to
samo donijelo neprilike svima nama. Nije me briga! Želim
svoju pravdu!"
Miles se zamišljeno namršti, odmjeravajući ženu. De-
talji su se slagali, podržavali priču o njezinu identitetu,
slagali se u čvrst, premda nepotpun, osjećaj autentične is-
tine koji je možda promakao profesionalno paranoičnom
stražaru. "Istina, skupniče," reče Miles. "Ona ima pravo
tužbe, prvo Okružnome sudu a potom grofu. A okružni se
sudac neće vratiti još dva tjedna."
Ovaj dio rodnog okruga grofa Vorkosigana imao je
samo jednog prezaposlenog okružnog suca, čiji je krug dje-
lovanja obuhvaćao i Vorkosigan Surleau, ali samo jedan
dan u mjesecu. S obzirom na to daje u doba kad je njego-
vo gospodstvo bilo kod kuće područje Premijerova imanja
vrvjelo pripadnicima Carske službe sigurnosti, a bilo je
pomno nadgledano čak i kad njega nije bilo na imanju,
izazivači nevolja sa svojim su nevoljama odlazili nekamo
drugamo.
"Skeniraj je i pusti je unutra", reče Miles. "Na moju
odgovornost." Stražar bijaše jedan od najboljih iz Službe,
izučen da traži ubojice i u vlastitoj sjenci. Sad je izgledao
sablaznuto; on se obrati Milesu tihim glasom: "Gospodi-
ne, kad bih svakom seoskom luđaku dopustio da lunja po
imanju koliko mu volja—"
"Ja ću je povesti. Idem tim putem."
Stražar bespomoćno slegne ramenima, ali ne odgovori
salutiranjem — Miles nije bio u uniformi. Stražar izvuče
skener iz korica za pojasom i počne skenirati ženu, izvo-
Lois McMaster Bujold
deći pravu predstavu od toga. Miles se zapita ne bi li mu
palo na pamet da je svuče i pomno pretraži rukama da ga
u tome ne priječi Milesova nazočnost. Kad je stražar zavr-
šio s demonstracijom svoje budnosti, savjesnosti i odano-
sti, on pritisne dlan o bravu na ulazu, ubaci podatke —
uključujući sken mrežnice ženina oka — u kompjuterski
monitor, pa se odmakne u stranu i zauzme pozu naglaše-
nog paradnog stava 'voljno'. Miles se naceri na neizrečeni
komentar, pa uhvati izmučenu ženu za lakat i povede je
kroz dvorišna vrata i uz vijugavi prilaz.
Ona se izmakne njegovu dodiru čim joj se ukazala pri-
lika, ali još se uspijevala suzdržati od praznovjernih gesti,
svejedno ga pogledavajući s čudnom i gladnom znatiže-
ljom. Nekoć bi takva otvorena gadljiva fasciniranost neo-
bičnošću njegova tijela natjerala Milesa da zaškrguće zu-
bima: sad je bio u stanju podnijeti je, čak se pritom i malo
zabavljati — ali taj je osjećaj još uvijek bio trunčicu obo-
jen gorčinom. Naučit će, svi oni. Naučit će.
"Služiš li grofu Vorkosiganu, mali čovječe?" upita ona
oprezno.
Miles razmisli o tome na trenutak. "Da", odgovori joj
napokon. Na koncu konca, njegov odgovor bijaše istinit
na svim razinama značenja, osim na onoj na koju je ona
mislila. On se odupre iskušenju da joj kaže da je dvorska
luda. Sudeći po njezinu izgledu, njezine su muke ipak bile
veće od njegovih.
Bilo je očito da ona sama nije baš posve vjerovala u
svoje pravo, unatoč tvrdoglavoj odlučnosti pred stražarom,
jer kako su se uspinjali bliže njezinu cilju, otvorena joj je
panika činila lice još izmučenijim i bljeđim, gotovo boles-
nim. "Kako — kako se razgovara s njim?" gotovo se gušila
riječima. "Trebam li se nakloniti...?" Ona baci brz pogled
na svoju haljinu, kao da je tek sad prvi put svjesna svoje
prljavštine, znoja i bijede.
18 19 Granice vječnosti
 Miles se suzdrži od Klekni i kucni triput čelom o pod
prije no što progovoriš, tako postupa osoblje, i umjesto toga
reče: "Samo stoj uspravno i govori istinu. Pokušaj biti jas-
na. On će preuzeti dalje. Nije baš", Milesova se usta trznu-
še, "da nema u tome iskustva."
Ona proguta slinu.
Prije stotinu godina je ljetno imanje Vorkosiganovih
bilo sklop stražarskih baraka, dio tvrđave oko velikog
zamka na brežuljku iznad Vorkosigan Surleaua. Zamak
sad bijaše izgorjela ruševina, a barake već odavno pretvo-
rene u udobno nisko kameno zdanje, modernizirano i re-
modernizirano, s umjetnički uređenim okolišem prepu-
nim šarenog cvijeća. Uski su streličarski otvori prošireni
u velike ostakljene prozore s pogledom na jezero, a s kro-
va se uzdizala antena kom-veze. Nova stražarska baraka
bijaše skrivena medu drvećem niže niz padinu, ali ova nije
imala streličarske otvore.
Kako su se Miles i nepoznata žena približili vratima,
tako iz kuće iziđe muškarac u smeđe-srebrnoj odori grofo-
vih osobnih slugu. Bijaše to onaj novi čovjek, kako li se
zove? Pym, tako je.
"Gdje je gospodar grof?" upita ga Miles.
"U gornjem paviljonu, doručkuje s gospom." Pym baci
brz pogled prema ženi, ostajući i dalje u stavu uljudnog i
upitnog čekanja.
"Ah. Pa, ova je žena hodala četiri dana kako bi pristu-
pila sa svojom molbom pred okružni sud. Sud nije ovdje,
ali grof jest, pa bi ona sad željela preskočiti posrednika i
produžiti ravno do vrha. Sviđa mi se njezin stil. Odvedite
je gore, hoćete li?"
"Za vrijeme doručka?" reče Pym.
Miles nakrivi glavu i pogleda ženu. "Jesi li doručko-
vala?" Ona nijemo odmahne glavom.
Lois McMaster Bujold
"Tako sam i mislio." Miles okrene ruke s dlanovima
prema gore, prebacujući ženu — simbolički — na slugina
leđa. "Sad, da."
"Moj tata, on je poginuo u službi", ponovi žena jedva
čujno. "To je moje pravo." Činilo se daje ta fraza trebala
u jednakoj mjeri uvjeriti i nju samu, a ne samo ostale.
Premda nije bio rođen ovdje na brežuljku, Pym ipak
bijaše čovjek iz okruga. "Jest, doista", uzdahne on i bez
daljnjeg otezanja pokaže joj neka ga slijedi. Njezine se oči
raširiše i ona krene za njim, dobacivši nervozan pogled
preko ramena prema MIlesu. "Mali čovječe...?"
"Samo stoj uspravno", dovikne joj on.
Gledao je kako zamiče za ugao kuće, a onda se osmjeh-
ne i odskakuće prema glavnim vratima, preskačući dvije
stube odjednom.
Nakon brijanja i hladnog tuša Miles se odijevao u svo-
joj sobi koja je gledala na jezero. Odijevao se s pomnom
pažnjom, jednako pomno kao što je to bio učinio na cere-
monijalu Akademije i Carske inspekcije prije dva dana.
Cisto rublje, krem košulja dugih rukava, tamnozelene
hlače s crtom na vanjskoj strani nogavice. Zelena tunika
visokog ovratnika krojena po mjeri. Novi svijetloplavi pla-
stični potporučnički pravokutnici precizno pričvršćeni na
ovratnik, koji su ga tako neudobno bockali u bradu. On
otkopča proteze s nogu i navuče savršeno ulaštene visoke
čizme, pa s donjim dijelom pidžame, koji je prije odlaska
na plivanje bio tako nehajno odbacio na pod, obriše trun-
čice prašine s njih.
Ispravi se i provjeri svoj odraz u zrcalu. Njegova se tani .
na kosa još nije ni počela oporavljati od onog zadnje> "*lU~
nja prije promocije. Blijedo lice oštrih crta, ne- ' dočnjaka
pod sivim očima koje ne bijahuor. "Ispričavam se, i
zakrvavljene — na žalost, zbog osri vaš otac Grof traži da rao
je prestati slaviti prije nrp'aviljonu."
20 21 Granice vječnosti
 Miles se suzdrži od Klekni i kucni triput čelom o pod
prije no što progovoriš, tako postupa osoblje, i umjesto toga
reče: "Samo stoj uspravno i govori istinu. Pokušaj biti jas-
na. On će preuzeti dalje. Nije baš", Milesova se usta trznu-
še, "da nema u tome iskustva."
Ona proguta slinu.
Prije stotinu godina je ljetno imanje Vorkosiganovih
bilo sklop stražarskih baraka, dio tvrđave oko velikog
zamka na brežuljku iznad Vorkosigan Surleaua. Zamak
sad bijaše izgorjela ruševina, a barake već odavno pretvo-
rene u udobno nisko kameno zdanje, modernizirano i re-
modernizirano, s umjetnički uređenim okolišem prepu-
nim šarenog cvijeća. Uski su streličarski otvori prošireni
u velike ostakljene prozore s pogledom na jezero, a s kro-
va se uzdizala antena kom-veze. Nova stražarska baraka
bijaše skrivena medu drvećem niže niz padinu, ali ova nije
imala streličarske otvore.
Kako su se Miles i nepoznata žena približili vratima,
tako iz kuće iziđe muškarac u smeđe-srebrnoj odori grofo-
vih osobnih slugu. Bijaše to onaj novi čovjek, kako li se
zove? Pym, tako je.
"Gdje je gospodar grof?" upita ga Miles.
"U gornjem paviljonu, doručkuje s gospom." Pym baci
brz pogled prema ženi, ostajući i dalje u stavu uljudnog i
upitnog čekanja.
"Ah. Pa, ova je žena hodala četiri dana kako bi pristu-
pila sa svojom molbom pred okružni sud. Sud nije ovdje,
ali grof jest, pa bi ona sad željela preskočiti posrednika i
produžiti ravno do vrha. Sviđa mi se njezin stil. Odvedite
je gore, hoćete li?"
"Za vrijeme doručka?" reče Pym.
Miles nakrivi glavu i pogleda ženu. "Jesi li doručko-
vala?" Ona nijemo odmahne glavom.
Lois McMaster Bujold
"Tako sam i mislio." Miles okrene ruke s dlanovima
prema gore, prebacujući ženu — simbolički — na slugina
leđa. "Sad, da."
"Moj tata, on je poginuo u službi", ponovi žena jedva
čujno. "To je moje pravo." Činilo se daje ta fraza trebala
u jednakoj mjeri uvjeriti i nju samu, a ne samo ostale.
Premda nije bio rođen ovdje na brežuljku, Pym ipak
bijaše čovjek iz okruga. "Jest, doista", uzdahne on i bez
daljnjeg otezanja pokaže joj neka ga slijedi. Njezine se oči
raširiše i ona krene za njim, dobacivši nervozan pogled
preko ramena prema MIlesu. "Mali čovječe...?"
"Samo stoj uspravno", dovikne joj on.
Gledao je kako zamiče za ugao kuće, a onda se osmjeh-
ne i odskakuće prema glavnim vratima, preskačući dvije
stube odjednom.
Nakon brijanja i hladnog tuša Miles se odijevao u svo-
joj sobi koja je gledala na jezero. Odijevao se s pomnom
pažnjom, jednako pomno kao što je to bio učinio na cere-
monijalu Akademije i Carske inspekcije prije dva dana.
Čisto rublje, krem košulja dugih rukava, tamnozelene
hlače s crtom na vanjskoj strani nogavice. Zelena tunika
visokog ovratnika krojena po mjeri. Novi svijetloplavi pla-
stični potporučnički pravokutnici precizno pričvršćeni na
ovratnik, koji su ga tako. neudobno bockali u bradu. On
otkopča proteze s nogu i navuče savršeno ulaštene visoke
čizme, pa s donjim dijelom pidžame, koji je prije odlaska
na plivanje bio tako nehajno odbacio na pod, obriše trun-
čice prašine s njih.
Ispravi se i provjeri svoj odraz u zrcalu. Njegova se tam-
na kosa još nije ni počela oporavljati od onog zadnjeg oiša-
nja prije promocije. Blijedo lice oštrih crta,
dočnjaka pod sivim očima koje ne bijahj,
i zakrvavljene — na žalost, zbog ogjj
rao je prestati slaviti prije rig -št
20 21 Granice vječnosti
 U njegovoj su glavi još tiho vreli odjeci kasnoga slavlja,
izvijajući mu krajeve usana u osmijeh. Sad je napokon
krenuo naprijed; ruka mu je bila čvrsto stisnuta oko naj-
niže prečke najviših Ijestava na Barravaru, same Carske
službe. U Službi se nikome nije gledalo kroz prste, čak ni
sinovima starih Vora. Tamo dobiješ što si zaslužio. Njegova
su braća po službi to znala, premda bi neki civili možda
posumnjali. Napokon se našao u položaju na kojem se
mogao dokazati pred svim nevjernicima. Gore i naprijed i
ne gledaj dolje, ne gledaj preko ramena.
Samo još jedan posljednji pogled unatrag.
Jednako pomno kao što se bio odijevao, tako je sad pri
kupljao sve predmete potrebne za ono što je naumio. Bi
jele platnene pravokutnike koji su označavali njegov bivši
rang kadeta Akademije. Rukom pisana — i kupljena po
sebno za ovu prigodu — preslika njegova imenovanja na
dužnost u Barravarskoj carskoj službi. Kopija njegova škol
skog dosjea u kojoj bijahu upisane sve njegove ocjene,
pohvale O' vi) tijekom trogodišnjeg školovanja na Aka
demiji nisla biti išta drugo no posve iskren u
ono*" io. U ormariću u prizemlju pronašao je
b' ''ožnim stalkom i plastičnu vrećicu
•i borovnice. Kemijske štapiće za
• Puteljak se račvao, desni je
• a lijevi prema području
kroz dvorišna vrata uđe
a onda suspregne
.uđi, ali toj je iz-„
ovkvoj prigodi.
njih sve dok nije do-
akne i postavi bakreni
ijeme pjevušeći bez ri-
Lois McMaster Bujold 22
ječi. Spomenik bijaše jednostavan: General grof PiotrPler-
re Vorkosigan, plus datumi. Da su pokušali nabrojiti sva
njegova dostignuća i sve počasti koje je dobio, morali bi
sve to urezati mikropismom.
On ubaci u kotlić koru, vrlo skupe papire i odrezani
uvojak svoje kose (od zadnjeg sisanja). Sve to zapali, pa
sjedne na pete, gledajući kako gori, ljuljajući se naprijed--
natrag. U svojoj je glavi tijekom godina bio odigrao tisuću
verzija ovog trenutka, verzija koje su išle od sumornih
javnih govora s glazbom u pozadini do toga kako pleše gol
na starčevu grobu. Na kraju se ipak odlučio za privatnu i
tradicionalnu ceremoniju. Samo između njih dvojice. "Pa,
Djede", zaprede na koncu. "I tako, eto nas ipak ovdje. Za-
dovoljan?"
Sav kaos protekle promocije, svi ludi napori u posljed-
nje tri godine, sva bol, sve je to kulminiralo u ovome tre-
nutku; ali grob nije progovorio, nije rekao: 'Bravo, sad
možeš prestati'. Pepeo u kotliću nije sročio nikakvu poruku,
nije bilo vizija u dimu što je lelujao. Izgorjelo je prebrzo.
Vjerojatno nije bilo dovoljno stvari u kotliću.
On ustane, otre prašinu s koljena, u tišini, pod svjet-
lom sunca. Što je očekivao? Pljesak? Zašto je uopće bio
ovdje, radi konačne analize? Je li plesao onako kako je
mrtvi starac svirao — koga je njegova Služba zapravo slu-
žila? Djeda? Sebe? Blijedog cara Gregora? Koga briga?
"Pa, starce," prošapće, a onda zaurla: "JESI LI NAPO-
KON ZADOVOLJAN?" Zvuk je odjekivao s kamena.
Iza njega netko pročisti grlo, a Miles se okrene poput
mačke uhvaćene na djelu, dok mu je srce nabijalo u gru-
dima.
"Uh... gospodaru?" reče Pym oprezno. "Ispričavam se,
nisam mislio prekinuti... ništa. Ali vaš otac Grof traži da
mu se pridružite u gornjem paviljonu."
23 Granice vječnosti
 Pymovo je lice bilo savršeno bezizražajno. Miles pro-
guta slinu, čekajući da mu se s lica povuče grimizna vru-
ćina koju je osjećao. "Baš", slegne ramenima. "Vatra se
ionako gotovo ugasila. Počistit ću kasnije. Nemoj... dopus-
titi da to itko drugi takne."
On protutnji pokraj Pyma ne okrenuvši se.
Paviljon bijaše jednostavna struktura od obrađenog
srebrodrva, otvorena na sve četiri strane kako bi bolje uh-
vatila povjetarac, koji se jutros sastojao od tek nekoliko
slabih napuha sa zapada. Možda će poslijepodne biti dobro
za jedrenje po jezeru. Još samo deset dana dragocjenog
dopusta, a toliko toga što je Miles želio učiniti, uključujući
odlazak u Vorbarr Sultanu sa svojim rođakom Ivanom po
novi lakolet. A onda dolazi vrijeme za prvu dužnost —
služba na brodu, molio se Miles. Morao se oduprijeti
golemom iskušenju da zamoli oca da se pobrine da to
doista i bude služba na brodu, ali odlučio je prihvatiti
karte koje mu dodijeli sudbina, jer to je prvo pravilo igre,
a onda pobijediti s tim kartama.
Nakon vanjskog blijeska i vrućine, unutrašnjost pavi-
ljona bijaše sjenovita i ugodna. Bile su tu udobne stare
stolice i stolovi, a najednom od njih ležali su ostaci otmje-
nog doručka — Miles si mentalno rezervira dva preostala
kolača koji su djelovali tako usamljeno na pladnju prepu-
nom mrvica. Milesova se majka, još držeći šalicu u ruci,
nasmiješi prema njemu.
Milesov je otac, ležerno odjeven u kratke hlače i košu-
lju raskopčanu oko vrata, sjedio u starom naslonjaču. Aral
Vorkosigan bijaše krupan, sjedokos muškarac, široke če-
ljusti, gustih obrva, s ožiljcima na licu. Lice koje je posu-
dilo svoj izraz karikaturi okrutnog lica — Miles je neke od
njih vidio u glasilima oporbe, a druge u udžbenicima po-
vijesti neprijatelja Barravara. Bilo je dovoljno nacrtati
Lois McMaster Bujold
samo jednu liniju i te oštre prodorne oči učiniti tupima da
bi se dobila parodija militantnog diktatora.
A koliko njega proganja Djedov duh ? zapita se Miles.
Nije pokazivao previše. Ali, s druge strane, on i ne mora.
Admiral Aral Vorkosigan, vrhunski strateg, osvajač Ko-
marra, heroj Escobara, čovjek koji je šesnaest godina bio
carski Regent i — po svemu osim po službenoj tituli —
najveća moć na Barravaru. A onda je stavio točku na 'i',
zapanjio povjesničare i sve samouvjerene svjedoke i zara-
dio čast i slavu, još veću od svega stoje dotad bio postigao,
time što je dobrovoljno otišao sa svog položaja i glatko
prebacio zapovjedništvo caru Gregoru, čim je ovaj postao
punoljetan. Daleko od toga da položaj premijera nije bila ^
vraški dobra mirovina nakon regentstva — a zasad nije
pokazivao nikakve znake da namjerava napustiti taj po-
ložaj.
I tako su životne karte admirala Arala nadjačale one u
ruci generala Piotra, a gdje to ostavlja potporučnika Mile-
sa? S dva para ijockerom. Izgleda da mu preostaje samo
jedno: ili priznati poraz ili početi luđački blefirati...
Brđanka je sjedila na jastuku, s napola pojedenim ko-
lačem u ruci, buljeći otvorenih usta u Milesa u njegovoj
ušminkanoj i moćnoj odori. Kad je uhvatio njezin pogled i
uzvratio ga, njezine se usne stisnuše, a oči zasjaše. Na licu
joj bljesne čudan izraz — ljutnja? Nelagoda? Radost? Neka
bizarna mješavina svega toga? A što si mislila da sam ja,
ženo?
Budući da je na sebi imao uniformu (da se pravi važan
u njoj?), Miles stane u stavu mirno pred oca. "Gospodine?"
Grof Vorkosigan se obrati ženi: "Ovo je moj sin. Ako
pošaljem njega kao svoj Glas, hoće li vas to zadovoljiti?"
"Oh", dahne ona, a njezina se široka usta izviše u ču-
dan, žestok osmijeh, nešto najizražajnije što je Miles dosad
bio vidio na njezinu licu, "da, moj gospodaru."
24 25 Granice vječnosti
 "Vrlo dobro, tako će i biti."
Sto će tako biti ? upita se Miles s oprezom. Grof se za-
valio natrag u naslonjač izgledajući zadovoljno, ali opasna
je napetost oko njegovih očiju odavala da je nešto bilo
izazvalo stvaran gnjev u njemu. Nije to bio bijes prema
ženi, ni — Miles brzo napravi inventuru svoje savjesti —
prema Milesu. On blago pročisti grlo, nakrivi glavu i ogoli
zube u upitnom smiješku.
Grof protegne ruke i napokon se obrati Milesu: "Vrlo
zanimljiv slučaj. Vidim zašto sije poslao ovamo gore."
"Ah..." reče Miles. U što se upetljao? Slijedeći neki
donkihotovski impuls, samo je ženi olakšao prolaz kroz
stražu, za ime Boga, i omogućio joj da gnjavi oca za doruč-
kom, "...ah?" nastavi on neodređeno.
Grof Vorkosigan izvije obrve. "Zar nisi znao?"
"Rekla je nešto o umorstvu i nedostatku suradnje lo-
kalnih vlasti. Pa sam mislio da ćeš joj ti omogućiti odlazak
okružnome sucu."
Grof se zavali još dublje u naslonjač i zamišljeno pro-
trlja bradu punu ožiljaka. "Posrijedi je slučaj čedomor-
stva."
Milesu se sledi utroba. Ne želim imati nikakve veze s '
time. Pa, to objašnjava zašto nema bebe na tim prsima.
"Neobično... da se tako nešto prijavi."
"Već više od dvadeset godina borimo se protiv tih obi-
čaja", reče grof. "Proglasi, propaganda... U gradovima
smo napredovali."
"U gradovima", promrmlja grofica, "ljudima su do-
stupne alternative."
"Ali u zabiti — pa — malo se toga promijenilo. Svi mi
znamo što se događa, ali bez pritužbe, bez prijave — i uz
obitelji koje se uvijek drže na okupu da bi zaštitile svog
člana — teško je išta postići."
Lois McMaster Bujold 26
"Kakva", Miles pročisti grlo i kimne prema ženi, "ka-
kva je bila mutacija tvoje bebe?"
"Mačja usna", žena kucne po svojoj gornjoj usni kako
bi bolje pokazala. "Imala je i rupu unutar usta i slabo je
vukla mlijeko, gušila se i plakala, ali dobivala je dovoljno,
bila je..."
"Zečja usna", promrmlja grofova žena i kao rođena
Betanka prevede barravarski termin na galaktički stan-
dard, "i rascijepljeno nepce, sudeći po opisu. Harra, to čak
i nije mutacija. Toga je bilo još na Staroj Zemlji. To je... to
je normalan porođajni defekt, ako taj izraz nije kontradik-
toran. Nije kazna za hodočašće tvojih barravarskih preda-
ka kroz Vatru. Jednostavna operacija bi ispravila—" gro-
fica Vorkosigan se prekine. Brđanka je izgledala shrvana
očajem.
"Čula sam", reče žena. "Moj gospodar je izgradio bol-
nicu u Hassadaru. Mislila sam je odvesti tamo kad malo
ojačam, premda nemam novaca. Noge i ruke su joj bile
normalne, glava lijepo oblikovana, svi su to mogli vidjeti
— sigurno bi se moglo—" njezine su se ruke grčile, glas joj
je podrhtavao, "ali Lem ju je ubio."
Sedam dana hoda, izračuna Miles, iz dubina Denda-
riijskih planina do nizinskoga grada Hassadara. Zvučalo
je razumno da žena koja je tek rodila odgodi taj put za ne-
koliko dana. Samo jedan sat leta...
"I tako je napokon jedan slučaj prijavljen kao umor-
stvo", reče grof Vorkosigan, "a upravo tako ćemo to i tre-
tirati. Ovo je prilika da pošaljemo poruku i u najudaljenije
kutke okruga. Ti ćeš, Miles, biti moj Glas koji će se čuti
tamo gdje ga još nisu čuli. Izvršit ćeš grofovu pravdu nad
tim čovjekom — i to nimalo tiho. Vrijeme je da se stane na
kraj stvarima koje su nas u galaktičkim očima ožigosale
kao barbare."
27 Granice vječnosti
 Miles teško proguta. "Ne bi li okružni sudac bio bolje
kvalificiran za to...?"
Grof se blago osmjehne. "Ne vidim nikoga tko bi za
ovaj slučaj bio kvalificiraniji od tebe."
Poruka i njezin nositelj u jednome; vremena su se pro-
mijenila. Doista. Miles poželi da je negdje drugdje, bilo
gdje — makar i da opet pušta krvavi znoj nad testovima
na Akademiji, na primjer. On zatomi nevrijedan vapaj:
moj dopust...!
Miles protrlja stražnju stranu vrata. "Tko, ah... tko je
taj čovjek koji je ubio tvoju malu djevojčicu?" Stoje zna-
čilo: tko je taj kojega očekujete da izvučem iz rupe, pritis-
nem uza zid i ustrijelim ?
"Moj suprug", reče ona bezbojnim glasom, gledajući
prema — kroz — ulaštenim podnim daskama. Znao sam
da će biti prljavo...
"Plakala je i plakala", nastavi žena, "i nije htjela zas-
pati, nije se dobro najela — on je zavikao na mene neka je
ušutkam—"
"I?" potakne je Miles, osjećajući mučninu u želucu.
"Psovao je i otišao spavati k majci. Rekao je da se tamo
radni čovjek barem može naspavati. Ni ja nisam spavala..."
Tip zvuči kao bogomdan. U Milesovu se umu istog tre-
na stvori slika — bik od čovjeka s bikovskim ponašanjem
— svejedno, nešto je nedostajalo u klimaksu ženine priče.
I grof je to primijetio. Slušao je s potpunom pažnjom,
sa svojim strateškim izrazom na licu, stisnutih očiju i za-
mišljen — izraz koji bi se lako mogao krivo protumačiti kao
pospanost. Bila bi to gadna pogreška. "Jeste li vi bili oče-
vidac?" upita on varljivo blagim tonom koji u Milesu iza-
zove potpunu budnost. "Jeste li ga vidjeli kako je ubija?"
"Našla sam je mrtvu sredinom jutra, gospodaru."
"Otišli ste u sobu—" potakne je grof Vorkosigan.
Lois McMaster Bujold
"Imamo samo jednu sobu." Ona mu dobaci pogled kao
da je prvi put posumnjala u njegovo sveznanje. "Bila je
zaspala, napokon je zaspala. Otišla sam van nabrati kupi-
narki, gore uz klanac. A kad sam se vratila... Trebala sam
je povesti sa sobom, ali bila sam tako sretna što je napo-
kon zaspala da nisam željela riskirati da je probudim—"
Iz njezinih čvrsto sklopljenih očiju krenuše suze. "Pustila
sam je neka dalje spava i nakon što sam se vratila, bila
sam sretna što se i ja mogu najesti i malo se odmoriti, ali
počela sam se puniti", ruka joj dotakne nabrekle grudi,
"pa sam je otišla probuditi..."
"Što, zar nije bilo nikakvih tragova na njoj? Prerezan
vrat?" upita grof. To je bila uobičajena metoda za čedo-
morstvo tamo u zabiti; brzo i čisto u usporedbi s, recimo,
ostavljanjem djeteta na stijeni.
Žena odmahne glavom. "Ugušena, mislim, gospodaru.
Bilo je to okrutno, doista okrutno. Seoski je zastupnik
rekao da sam je sigurno pritisnula svojim tijelom dok sam
spavala i nije htio ni čuti moju optužbu protiv Lema. Ni-
sam, nisam je pritisnula! Spavala je u svojoj kolijevci. Lem
ju je sam bio napravio još dok je bila u trbuhu..." Žena je
bila blizu sloma.
Grof razmijeni pogled sa svojom ženom i gotovo ne-
primjetno kimne. Grofica Vorkosigan ustane. "Dođi, Harra,
dolje u kuću. Moraš se oprati i odmoriti prije no što te
Miles povede kući."
Brđanka je djelovala zabezeknuto. "Oh, ne u vašoj kući,
gospo!"
"Žao mi je, ali to je jedina koju imam pri ruci. Osim
stražarskih baraka. Stražari su dobri dečki, ali osjećali bi
se nelagodno..." Grofica je izvede iz paviljona.
"Jasno je", reče grof Vorkosigan čim su žene odmakle
dovoljno daleko da ga ne mogu čuti, "da ćeš morati pro-
vjeriti medicinske činjenice prije no što, ovaj, budeš djelo-
28 29 Granice vječnosti
vao. Vjerujem da si i ti primijetio mali problem oko sigur-
ne identifikacije optuženika. Ovo bi mogao biti idealan
slučaj za javno demonstriranje naše poruke, ali ne ako
postoji imalo dvojbe. Nikakvih krvavih misterija."
"Ja nisam sudski vještak", istakne Miles odmah. Kad
bi se uspio osloboditi lanca...
"Bogme. Povest ćeš doktora Deu sa sobom."
Poručnik Dea bijaše pomoćnik Premijerova liječnika.
Miles gaje znao vidjeti kako se mota naokolo — ambicio-
zan mladi vojni liječnik, u konstantnom stanju duboke
frustracije jer mu njegov nadređeni nikad ne dopušta ni
da prstom takne njegova najvažnijeg pacijenta — oh, bit će
oduševljen ovim zadatkom, pomisli Miles sumorno.
"Može sa sobom ponijeti osteo-opremu", nastavi grof,
malo vedrije, "za slučaj da doživiš kakvu nezgodu."
"Kako praktično", reče Miles, kolutajući očima, "čuj,
uh — pretpostavimo da se njezina priča potvrdi i da uh-
vatimo tog tipa. Moram li ga, osobno...?"
"Jedan od pripadnika Službe sigurnosti bit će ti tje-
lohranitelj. I ako se priča pokaže istinitom — krvnik."
To bijaše tek mrvicu bolje. "Ne bismo li mogli priče-
kati okružnog suca?"
"Svaku presudu koju okružni sudac donese, donosi je
u moje ime. Svaka kazna koju odredi izvršava se u moje
ime. Jednog će se dana izvršavati u tvoje ime. Vrijeme je
da jasno i potpuno razumiješ taj proces. Kroz povijest su
Vorovi možda i bili vojna kasta, ali dužnosti jednog gospo-
dara Vora nikad nisu bile samo vojne."
Nema bijega. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.
Miles uzdahne. "Da. Pa... mogli bismo uzeti letjelicu,
pretpostavljam, i biti tamo za nekoliko sati. Ostaviti si
malo vremena da pronađemo pravu rupu. Stuštiti se s
Lois McMaster Bujold
neba na njih, prenijeti im poruku jasno i glasno... vratiti
se na vrijeme za počinak." Svršiti s tim na brzinu.
Grof opet poprimi onaj izraz polusklopljenih očiju.
"Ne..." reče polako, "ne letjelicom, ne mislim..."
"Nema cesta za površinsko vozilo, ne tamo. Samo sta-
ze." I doda nelagodno — ne može biti da otac misli na —
"Mislim da ih se ne bih dojmio kao vrlo impresivna figu-
ra središnje Carske vlasti da dođem pješice, gospodine."
Njegov otac prijeđe pogledom po svježe izglačanoj pa-
radnoj odori i nasmiješi se. "Oh, nisi baš tako loš."
"Da, ali zamisli ovu odoru nakon tri ili četiri dana pro-
vlačenja kroz grmlje", pobuni se Miles. "Nisi nas vidio na
treninzima. Ni osjetio zadah."
"I ja sam to prošao", reče admiral suho. "Ali ne, posve
si u pravu. Ne pješice. Imam bolju ideju."
Moja vlastita konjica, pomisli Miles ironično, okreću-
ći se u sedlu, baš poput djeda. Zapravo, bio je uvjeren da
bi starac već pronašao kakvu jetku primjedbu glede jaha-
ča koji su kaskali za Milesom, ali tek nakon što bi završio
s valjanjem po podu od smijeha pri pogledu na cijeli pri-
zor. Otkad starca nema, staje Vorkosiganovih su se žalosno
smanjile, konji za polo odavno su već prodani, nekoliko
prastarih i mrgodnih bivših konjičkih grla pušteno je da
dane provodi na pašnjacima. Zadržana je tek šačica jahaćih
živina, a i to samo zbog njihova dobra držanja i sigurnih
nogu, a ne zbog egzotična podrijetla; grupica seoskih
djevojaka održavala ih je dobro uvježbanima i blagima za
dobrobit povremenih gostiju.
Miles povuče uzde, napne list jedne noge i pomakne
težinu na stranu, na što Debeli Ninny uzvrati glatkim po-
luokretom i s dva precizna koraka unatrag. Tog krupnog
uškopljenog šarca ni najveća gradska neznalica ne bi sma-
30 31 Granice vječnosti
trala opakim ždrijepcem, ali Miles ga je obožavao, zbog
njegova tamnog i vlažnog oka, širokog baršunastog nosa,
zbog njegove flegmatičnosti koja je ostajala jednako neuz-
nemirena kako šumom vodopada tako i vrištećim letjeli-
cama, ali najviše od svega zbog njegovih istančanih iz-
dresiranih/uvježbanih reakcija. Mozak vredniji od ljepote.
Milesa je smirivala sama njegova nazočnost, živina bijaše
prigušivač emocija, poput mačke koja prede. "Ako itko
pita," promrmlja Miles, "reći ću im da se zoveš Gazda."
Debeli Ninny zamahne jednim dlakavim uhom i ispusti
šišteći uzdah iz bačvastih prsiju.
Djed je bio mnogostruko povezan s ovom paradom koju
je Miles sad predvodio. Veliki gerilski general istočio je
svoju mladost u ovim planinama, boreći se protiv cetagan-
danskih osvajača, sve do rezultata neriješeno, a onda je i
prevagnuo rezultat u korist svoje strane. Projektili zem-
Ija-zrak, s bestoplinskim navođenjem, prokrijumčareni uz
krvavu cijenu iz izvanplanetnih izvora imali su mnogo
više udjela u konačnoj pobjedi no konjica, koja je — po dje-
dovu pričanju — spasila njegove snage i izvukla ih iz naj-
gore zime toga rata samim time što je bila jestiva. Ali re-
troaktivnim baladama, konji su postali simbol te bitke.
Miles je smatrao da je njegov otac preveliki optimist
ako misli da će na ovaj način Miles uspjeti prenijeti na
sebe malo svjetla djedove slave. Gerilska skloništa i logori
bijahu bezoblične hrpe hrđe i drveća, prokletstvo, a ne više
samo korov i kamenje — njegova je grupa ranije toga dana
prošla pokraj nekoliko njih — ljudi koji su se borili u tom
ratu već su odavno pod zemljom, baš kao i djed. Što on
radi ovdje, pitao se Miles. Želio je dužnost na brodu--
skakaču, brodu koji bi ga odnio visoko, dalje od svega
ovoga. Njegova je sudbina u budućnosti, a ne u prošlosti.
Milesovu meditaciju prekine Dein konj koji je, naišavši
na granu palu nasred puta, zakopao sve četiri u tlo i naglo
stao, glasno frkćući. Doktor Dea tresne s konja uz tih jauk.
Lois McMaster Bujold
"Ne puštajte uzde", dovikne Miles i natjera Debelog
Ninnvja natrag niz stazu.
Doktor Dea je postajao sve bolji u padovima, ovaj se
put dočekao više-manje na noge. On se baci za uzdama, ali
njegova se kobila izmakne. Doktor Dea odskoči unatrag
kad je kobila zamahnula kopitima, a onda shvativši da je
slobodna — otkasala niz stazu, mašući repom, konjski ekvi-
valent izjave: Na, na, na, na, ne možeš me uhvatiti! Doktor
Dea, crven u licu i bijesan, potrči za njom, psujući. Ona
krene u lagani galop. "Ne, ne, nemojte trčati za njom!"
dovikne mu Miles.
"Kako da je, dovraga, uhvatim ako ne potrčim za
njom?" zareži doktor Dea. Svemirski kirurg nije bio sretan
čovjek. "Moja med-oprema je na toj prokletoj zvijeri!"
"A kako je mislite uhvatiti trčeći za njom?" upita Mi-
les. "Ona može trčati mnogo brže od vas."
Na kraju male kolone, Pym okrene svog konja po-
strance, blokirajući kobili put. "Čekaj, Harra", reče Miles
brđanki dok je prolazio pokraj nje. "Drži konja mirnim.
Nema ničega što bi bolje natjeralo konja na trk nego drugi
trčeći konj."
Druga dva jahača snalazila su se malo bolje. Harra
Csurik sjedila je na svom konju vrlo oprezno, ali barem je
znala balansirati, za razliku od nesretnog Dee koji se dr-
žao za uzde kao za ručke. Pym, jašući na začelju, bijaše
kompetentan; premda se ne bi moglo reći da mu je bilo
udobno.
Miles uspori Debelog Ninnvja do laganog hoda, ola-
bavljenih uzdi, i krene polako za kobilom, isijavajući mir-
nu opuštenost. Tko, ja? Ma na, ne želim te ja uhvatiti. Mi
samo razgledavamo krajolik. Tako je, stani i gricni malo
trave. Kobila zastane i obrsti malo korova, ali i dalje pro-
matrajući Milesov dolazak s oprezom.
32 33 Granice vječnosti
jelca,
 Na razdaljini taman na granici toga da opet natjera
kobilu u trk, Miles sklizne iz sedla. Nije krenuo prema ko-
bili, već je ostao stajati i načinio pravu predstavu od pre-
kapanja po džepovima. Debeli Ninny počne željno gurkati
Milesa njuškom, a Miles mu da kocku šećera, tepajući mu
usput. Kobila naćuli uši s puno zanimanja. Debeli Ninny
se oblizne i nastavi gurkati, tražeći još. Kobila se prikra-
de ne bi li i ona dobila svoj dio. Ona lizne šećer s Mileso-
va dlana, a on sklizne ruku kroz petlju njezinih uzdi.
"Evo, doktore Dea. Jedan konj. Koji ne trči."
"Nije fer", proškripi Dea, prilazeći. "Imali ste šećer u
džepovima."
"Naravno da sam imao šećer u džepovima. To se zove
planiranje i gledanje unaprijed. Trik postupanja s konji-
ma ne znači da čovjek mora trčati brže od životinje ili da
mora biti jači. Bit je u tome da bude pametniji. Što znači
da treba uporabiti svoju jaku stranu protiv njegove slabe."
Doktor Dea prihvati uzde. "Cereka mi se", reče on
sumnjičavo.
"To je tiho njištanje, a ne cerekanje", naceri se Miles.
On lupne Ninnvja po stražnjoj strani prednje lijeve noge,
a konj poslušno klekne na jedno koljeno. Miles se sprem-
no uspne u spušteno sedlo.
"Može li i moj to?" upita doktor Dea, opčinjeno pro-
matrajući.
"Žao mije, ne."
Doktor Dea uputi mračan pogled svojoj kobili. "Ova
živina je idiot. Mislim da ću neko vrijeme hodati."
Dok se Debeli Ninny uzdizao na sve četiri, Miles sus-
pregne znalačko jahački komentar iz djedove škole: Bu-
dite pametniji od konja, Dea. Premda je doktor Dea tije-
kom ove istrage bio dodijeljen gospodaru Vorkosiganu,
svemirski kirurg poručnik Dea ipak je imao viši čin od
Lois McMaster Bujold
potporučnika Vorkosigana. Zapovijedanje starijim ljudima
koji imaju viši čin od tebe ipak zahtijeva određenu tak-
tičnost.
Utabani se put sad već malo širio, pa Miles uspori
kako bi mogao jahati usporedno s Harrom. Što su se više
približavali njezinu domu, to se više činilo da njezina ju-
čerašnja odlučnost i ustrajnost pred ulazom polako bli-
jede. Ilije sve to možda bila posljedica nakupljenog umora.
Cijelog tog jutra jedva daje progovorila koju riječ, a sad je
već cijelo poslijepodne jahala šutke. Ako je dovukla Mile-
sa ovamo gore Bogu iza leđa a sad misli ustuknuti...
"U kojem, ah, odjelu Službe je bio tvoj otac, Harra?"
zapodjene Miles onako kao usput.
Ona provuče prste kroz kosu pokretom koji je više
odavao nervozu nego taštinu. Njezine su ga oči gledale
kroz šiške boje slame poput uplašenih stvorenja iza zaštit-
ne ograde.
"U okružnoj policiji, gospodaru. Ne sjećam ga se, umro
je kad sam bila još sasvim mala."
"U borbi?"
Ona kimne. "U bitkama oko Vorbarr Sultane, tijekom
Vordarianova pokušaja da preotme prijestolje."
Miles se suzdrži od pitanja na čijoj je strani bio — ve-
ćina pješadinaca ionako nije imala previše izbora, a am-
nestija je obuhvatila i mrtve a ne samo žive.
"Ah... imaš li braće i sestara?"
"Ne, gospodaru. Ostale smo samo majka i ja."
Napetost iščekivanja u Milesovu vratu malo popusti.
Ako se ovaj slučaj zaista nastavi sve do smaknuća, samo
jedan krivi korak mogao bi izazvati krvnu osvetu rođaka.
A to nije ostavština pravde koju je grof očekivao da Miles
34 35 Granice vječnosti
ostavi za sobom. Dakle, što manje rođaka, to bolje. "A što
je s obitelji tvog muža?"
"Njih je osmero. Još četiri brata i tri sestre."
"Hm." Milesu bljesne mentalna slika cijele ekipe go-
lemih, prijetećih brđana. On dobaci pogled Pymu, osjeća-
jući se pomalo nedoraslim tom zadatku. Bio je to istaknuo
i grofu kad su prošle noći planirali misiju.
"Seoski Zastupnik i njegovi pomoćnici bit će ti podrš-
ka i zaleđe", rekao je grof, "baš kao što su i okružnome
sucu."
"A što ako neće htjeti surađivati?" upitao je Miles ner-
vozno.
"Časnik koji očekuje da će jednom zapovijedati car-
skim snagama", podsmjehnuo se grof, "trebao bi biti spo-
soban iznuditi suradnju od čelnika nekakve zabiti."
Drugim riječima, njegov je otac ovo zamišljao kao test
i nije mu namjeravao dati nikakve natuknice. Hvala, tata.
"Ni vi nemate braće, gospodaru?" upita Harra, vra-
tivši ga u sadašnjost.
"Ne. Ali to se zacijelo zna, čak i tamo u zabiti."
"Tamo kažu mnoge stvari o vama", Harra slegne ra-
menima. Miles zagrize morbidno pitanje u svojim ustima
poput kriške sirova limuna. Neće je pitati, neće... nije si
mogao pomoći.
"Na primjer?" probiju se riječi iz njegovih ukočenih
usana.
"Svi znaju daje grofov sin mutant." Njezine se oči ra-
širiše. "Neki kažu da je to došlo od žene koju je doveo s
drugog planeta. Neki da je posljedica zračenja iz rata ili
neke bolesti dobivene, ovaj, u korumpiranim običajima
koje je u mladosti dijelio sa svojim časnicima—"
Ovo posljednje bijaše novost za Milesa. Obrve mu se
upitno izviše.
Lois McMaster Bujold
"—ali većina kaže da su ga otrovali neprijatelji."
"Sretan sam što većina ipak misli točno. Bio je to po-
kušaj atentata plinom soltoksinom, dok je moja majka bila
trudna sa mnom. Ali nije—" mutacija, štucne njegova mi-
sao kroz već izlizane kanale koliko je već puta ovo isto
objašnjavao? — stvar je teratogena, a ne genetska, ja ni-
sam mutant, nisam... Sto, dovraga, fine nijanse biokemije
znače ovoj neukoj, očajnoj ženi? Što se nje tiče, mogao bi
biti i mutant. "—važno", završi on.
Gledala ga je iskosa, blago se ljuljajući u ritmu konj-
skih koraka. "Neki kažu da ste rođeni bez nogu, da cijelo
vrijeme živite u lebdećoj stolici u kući Vorkosiganovih.
Neki kažu da ste rođeni bez kostiju—"
"—i da me drže u tegli u podrumu, nema sumnje",
promrmlja Miles. "Ali Karal je rekao da vas je vidio s dje-
dom na sajmu u Hassadaru i da ste samo boležljivi i malo
zaostali u rastu. Neki kažu da vas je vaš otac ugurao u
Službu, ali drugi kažu da nije tako, da ste otišli s planeta
na majčin svijet i da su vam tamo mozak priključili na
kompjuter i da vas hrane na cjevčice, da plutate u teku-
ćini—"
"Znao sam da će se prije ili kasnije u priči pojaviti
staklenka s tekućinom", Miles iskrivi lice. Znao si da će ti
biti žao što si pitao, ali svejedno si to učinio. Dobacivala mu
je udice, shvati on iznenada. Kako se usuđuje... ali u njoj
nije bilo ni trunke humora, samo oštra budnost.
Preuzela je veliki rizik, otišla daleko, kad je prijavila
umorstvo, usprotivila se obitelji i lokalnim vlastima, uspro-
tivila se uvriježenom običaju. A što joj je njezin Grof dao
kao štit i podršku da se može vratiti i suočiti se s gnjevom
svojih najbližih i najdražih? Milesa. A je li on dorastao
tome? Zacijelo se i ona pita. Ili će pognuti glavu, podviti
rep i pobjeći, ostavljajući je da se sama suoči s vrtlogom
bijesa i osvete?
36 37 Granice vječnosti
 On poželi da ju je ostavio uplakanu pred dvorišnim
vratima.
Suma, plod mnogih generacija teraformiranja i pošum-
Ijavanja, iznenada se otvori u udolinu punu smeđeg lokal-
nog raslinja. Niz njezinu sredinu, nekom kemijskom slu-
čajnošću pri obradi tla, protezao se pojas širok petstotinjak
metara, pojas zelenog i ružičastog — divljih ruža, shvati
Miles zapanjeno kad su se približili. Zemaljske ruže.
Staza je ulazila ravno u mirišljavu masu i nestajala.
On i Pym su naizmjence presijecali put svojim mače-
tama. Ruže bijahu čvrste i debelih trnova i elastično su se
vraćale udarajući opakom snagom. Debeli Ninny odrađi-
vao je svoj dio tako da je mahao glavom lijevo-desno i ve-
selo jeo pupoljke. Miles nije bio siguran koliko pupoljaka
da mu dopusti — to što ova biljka nije podrijetlom s Bar-
rayara nije značilo da nije otrovna za barrayarske životi-
nje. Miles je cuclao ogrebotine, razmišljajući o Barrayaro-
voj razbijenoj ekološkoj povijesti.
Pedeset tisuća Prvodošlica sa Zemlje trebalo je biti
samo prethodnica kolonizacije Barrayara. A onda se, kao
posljedica gravitacijske anomalije, crvotočina crne rupe
kroz koju su kolonisti bili došli iznenada zatvorila, nepo-
vratno i bez upozorenja. Započeto teraformiranje, tako
pažljivo i kontrolirano u početku, kolabiralo je zajedno sa
svim drugim. Uvezene zemaljske biljne i životinjske vrste
pobjegle su u divljinu dok je pažnja svih ljudi bila usmje-
rena na najhitniju stvar — opstanak. Biolozi još oplakuju
masovno izumiranje lokalnih vrsta koje je uslijedilo, ero-
zije i suše i poplave, ali doista, pomisli Miles, kroz stolje-
ća Vremena izolacije najbolji primjerci obaju svjetova iz-
borili su se za opstanak i novu ravnotežu. Ako je živo i
prekriva tlo, koga je briga odakle dolazi?
Svi smo mi ovdje slučajno. Kao i ruže.
Lois McMaster Bujold 38
Te su se noći ulogorili visoko u brdima, a ujutro slje-
dećeg dana nastavili su prema padinama pravih planina.
Sad su već bili izišli iz područja koje je Miles poznavao još
iz djetinjstva, pa je često provjeravao Harrine upute na
svom zemljovidu. Zaustavili su se tek u zalazak sunca
drugoga dana, udaljeni samo nekoliko sati od svog odre-
dišta. Harra je uporno tvrdila da ih ona i u polumraku
može sigurno dovesti do svog sela, ali Miles nije želio stići
nenajavljen u strano mjesto, ne znajući kako će ga tamo
dočekati.
Sljedećeg se jutra okupao u rječici, te otpakirao i paž-
ljivo odjenuo svoju novu zelenu odoru carskog časnika.
Pym je na sebi imao smeđe-srebrnu odoru Vorkosigano-
vih; on izvuče iz bisaga grofovu zastavu na sklopivu alu-
minijskom stijegu i pričvrsti je za lijevi stremen. Ušmin-
kani za smrt, pomisli Miles neveselo. Lice doktora Dee
imalo je uobičajen smrknut izraz, izgledao je kao da se ne
osjeća ugodno. Ako bi njih trojica trebali izgledom preni-
jeti nekakvu poruku, Miles nije imao blage veze kakva je
to poruka bila.
Sredinom sljedećeg jutra zaustavili su konje ispred
dvosobne kolibe na rubu goleme javorove šume, umjetno
posađene prije tko zna koliko stoljeća a koja se sad u ne-
ravnoj liniji prirodnim putem širila prema dolini. Planin-
ski zrak bijaše hladan, čist i jasan. Nekoliko je pilića tr-
čkaralo među korovom. Iz drvene cijevi poluzačepljene
algama što se pružala iz šume kapala je voda u korito i iz
njega se prelijevala u mali zeleni potočić i odlazila dalje.
Harra sklizne iz sedla, poravna suknju i uspne se uz
trijem. "Karale?" pozove. Miles je čekao visoko u sedlu.
Nikad se ne odreci psihološke prednosti.
"Harra? Jesi li to ti?" dopre muški glas iznutra. On ot-
vori vrata i izjuri van. "Gdje si bila, djevojko? Pretražili
39 Granice vječnosti
 smo cijelu šumu! Mislili smo da si negdje pala i slomila
vrat—" on zastane ugledavši tri muškarca na konjima.
"Nisi želio zapisati moju optužnicu, Karale," reče
Harra pomalo bez daha. Šake su joj gnječile suknju. "Pa
sam otpješačila do okružnog suca u Vorkosigan Surleau
da mu se sama obratim."
"Oh, djevojko," dahne Karal sa žaljenjem, "to je bilo
glupo od tebe ..." On pogne glavu i nakrivi je, gledajući ja-
hače s nelagodom. Bijaše to proćelav muškarac koji se bli-
žio šezdesetima, izboran i poharan godinama, a lijeva mu
je ruka završavala patrljkom. Još jedan veteran.
"Zastupnik Serg Karal?" počne Miles strogo. "Ja sam
Glas grofa Vorkosigana. Povjerena mi je istraga zločina
koji je prijavila Harra Csurik pred grofovim Sudom, toč-
nije ubojstva njene bebe Raine. Od vas kao zastupnika za
dolinu Silvy traži se da mi pomognete u svemu što bi pri-
donijelo izvršenju grofove pravde."
I s time je Miles iscrpio propisane riječi, ostavši pre-
pušten vlastitima. Čekao je. Debeli Ninnvje šmrcao. Sre-
brno-smeđa tkanina zastave napravi nekoliko pucketavih
zvukova kad ju je podigao zalutali povjetarac.
"Okružnog suca nije bilo", ubaci Harra, "ali Grof jest
bio tamo."
Karalovo je lice posivjelo; buljio je u njih. S naporom se
pribrao, stao u neku vrst stava mirno i izveo škripav
polunaklon. "Tko — tko ste vi, gospodine?" "Gospodar Miles
Vorkosigan."
Karalove su se usne nijemo pomicale. Miles nije znao čitati s
usana, ali bio je prilično siguran da su oblikovale varijantu
riječi O, sranje. "Ovo su narednik Pym i medicinski stručnjak
poručnik Dea, iz Carske službe." "Vi ste sin gospodara
Grofa?" proškripi Karal.
Lois McMaster Bujold 40
"Glavom i bradom." Milesu odjednom pozli od sveg
tog umjetnog ponašanja. Pa, valjda je bilo dosta tog 'os-
tavljanja dobrog dojma'. On skoči s Ninnvja, skočivši lako
na prste. Karalov gaje pogled slijedio. Da, nizak sam, pa?
Ali čekaj samo da vidiš kako plešem. "Smijemo li napojiti
konje u vašem koritu?" Miles provuče ruku kroz Ninnvje-
ve uzde i povede ga prema pojilu.
"Uh, to je za ljude, gospodaru," reče Karal. "Samo tre-
nutak, donijet ću kabao." On podigne svoje široke hlače i
žurno odgega nekamo iza kolibe. Minuta nelagodne tišine,
a onda do njih dopre slab Karalov glas. "Kamo si stavio
onaj kabao za jarce, Žeđe?"
Drugi glas, lagan i mlad: "Iza drva, tata." Glasovi pri-
jeđoše u nerazumljiv polušapat. Karal se vratio s izubija-
nim aluminijskim kablom, koji spusti pokraj korita, pa
izvuče drveni čep iz otvora sa strane korita puštajući bli-
stav mlaz. Debeli Ninny tržne ušima i protrlja svoju veliku
glavu o Milesa, gotovo ga prevrnuvši. Karal podigne
pogled i nasmiješi se konju, premda mu osmijeh spuzne s
lica kad mu se oči zaustaviše na konjevu vlasniku. Dok je
Debeli Ninny pio, Miles uspije na trenutak ugledati vla-
snika drugog glasa, dječaka od nekih dvanaestak godina,
kako odlazi prema šumi iza kuće.
Karal je pomogao Milesu, Harri i Pymu da pri vežu
konje. Miles ostavi Pyma da skine sedla i nahrani životi-
nje, pa krene za Karalom u kuću. Harra se prilijepila uz
Milesa poput ljepila, a doktor Dea — raspakiravši svoju
medicinsku opremu — krene za njima. Milesove su čizme
odzvanjale glasno i neujednačeno po drvenome podu.
"Moja žena, vratit će se oko podneva", reče Karal, kre-
ćući se nesigurno po prostoriji. Miles i Dea su sjeli na
klupu, a Harra na pod pokraj kamenog ognjišta, obgrlivši
koljena rukama. "Ja... pristavit ću čaj, gospodaru." On
šmugne kroz vrata napuniti čajnik u koritu prije no što je
41 Granice vječnosti
Miles stigao reći Ne, hvala. Ne, neka čovjek smiri živce ra-
deći nešto obično. Onda će Miles možda moći početi raz-
lučivati koliko je od toga bilo društvena nervoza, a koliko
— možda — grižnja savjesti.
Kad je Karal završio s pristavljanjem čaja već se bio
malo pribrao, pa Miles počne: "Radije bih odmah krenuo
s istragom, zastupnice. Ne treba trajati dugo."
"Ne treba... ni započeti, gospodaru. Dijete je umrlo pri-
rodnom smrću — nije bilo nikakvih tragova na njoj. Bila
je slaba, imala je mačju usnu, tko zna što još nije valjalo s
njom? Umrla je u snu ili nekim nesretnim slučajem."
"Nevjerojatno je," reče Miles suho, "kako se često do-
gađaju takvi nesretni slučajevi u ovome okrugu. I sam je
grof, moj otac... to napomenuo."
"Nije bilo potrebe da vas se dovuče ovamo", Karal po-
gleda Harru s očajem na licu. Ona je šutke sjedila, nimalo
dirnuta.
"Nije to bio nikakav problem", reče Miles glatko.
"Doista, gospodaru," Karal spusti glas, "vjerujem da
je moguće daje legla na dijete u snu. Nije čudo daje njen
um, u očaju, odbio prihvatiti tako nešto. Lem Csurik, on
je dobar momak, dobro se brine za svoju obitelj. Ona
doista ne želi ovo činiti, samo joj je razum privremeno po-
mućen nevoljama."
Harrine oči ispod krova od šiški bijahu otrovno hladne.
"Počinjem shvaćati", Milesov glas bijaše blag i ohrab-
rujući.
Karalovo se lice mrvicu razvedri. "Još bi sve moglo is-
pasti dobro. Samo ako bude strpljiva. Kad preboli. Nek'
porazgovara s jadnim Lemom. Siguran sam da on nije
ubio bebu. Nema smisla srljati u nešto što će kasnije za-
žaliti."
Lois McMaster Bujold
"Počinjem shvaćati", Miles dopusti da mu glas posta-
ne leden, "zašto je Harra Csurik smatrala potrebnim da
četiri dana pješaci da bi je netko objektivno saslušao. 'Vi
mislite.' 'Vi vjerujete.' 'Tko zna što?' Vi ne, čini se. Čujem
nagađanja — insinuacije — prikrivene optužbe tvrdnje. A
došao sam po činjenice, zastupnice Karale. Grofova prav-
da ne oslanja se na nagađanja. Ne mora se oslanjati. Ovo
nije Vrijeme izolacije. Čak ni ovdje nije Bogu iza leđa. Moja
istraga počinje sad. Neću žuriti s donošenjem nikakve pre-
sude prije nego što se prikupe sve činjenice. Potvrda kriv-
nje ili nevinosti Lema Csurika doći će iz njegovih usta,
pod brzopentom koji će mu dati doktor Dea pred dvama
svjedocima — vama i jednim zamjenikom po vašem izbo-
ru. Jednostavno, čisto i brzo." I možda se uspijem maknuti
iz ove proklete rupe prije zalaska sunca. "Od vas, zastup-
nice, tražim da mi sad dovedete Lema Csurika radi ispiti-
vanja. Pomoći će vam narednik Pym."
Karal je ubio još jedan trenutak lijevajući kipuću vodu
u veliki čajnik prije no što je progovorio. "Ja sam čovjek
koji je mnogo putovao, gospodaru. Dvadeset godina u Služ-
bi. Ali većina ovdašnjih ljudi nije nikad nogom kročila iz-
van ove doline. Kemijska sredstva za ispitivanje za njih su
isto što i magija. Za priznanje dobiveno na taj način mogli
bi reći daje lažno."
"Onda im vi i vaš zamjenik možete reći da nije tako.
Pa nisu ovo dobra stara vremena kad su se priznanja iz-
nuđivala mučenjem, Karale. Povrh toga, ako je čovjek ne-
dužan kako vi nagađate — skinut će sve sumnje sa sebe,
zar ne?"
Neodlučno, Karal ode u drugu sobu. Vratio se navla-
čeći na sebe izblijedjelu jaknu uniforme Carske službe s
potporučničkim oznakama na ovratniku, čija se puceta
više nisu mogla sresti s rupicama s druge strane njegova
trbuha. Jaknu koju je očito čuvao za ovakve službene duž-
nosti. Kao što bijaše običaj na Barravaru da se salutira
42 43 Granice vječnosti
uniformi a ne čovjeku koji je nosi, tako bi valjda i gnjev
naroda zbog izvršavanja nepopularne dužnosti trebao pasti
na službu a ne na osobu koja ju je obavljala. Miles je po-
štovao takvo nijansiranje stvari.
Karal zastane na vratima. Harraje još šutke sjedila do
ognjišta, blago se ljuljajući naprijed-natrag.
"Gospodaru," reče Karal. "Već šesnaest godina sam
zastupnik doline Silvy. Za to vrijeme nitko nikad nije tre-
bao ići do okružnog suca da bi ostvario svoja prava, bilo to
pravo na vodu ili tužba za ukradenu stoku, čak ni onda kad
je Neva optužio Borsa za prisvajanje njegovih javora. Ci-
jelo to vrijeme nismo imali nijedan slučaj krvne osvete."
"Nemam ni najmanje namjere započeti krvnu osvetu,
Karale. Samo želim činjenice."
"U tome jest stvar, gospodaru. Nisam više tako zaljub-
ljen u činjenice kao što sam nekoć bio. One ponekad gri-
zu." Karalov pogled poprimi dozu hitnosti.
Doista, čovjek je pokušavao sve — osim stoja na glavi
i žongliranja mačaka jednom rukom — samo da odvrati
Milesa od njegove namjere. Koliko daleko će ići ovo ome-
tanje pravde?
"Dolini Silvy ne može se dopustiti njezino vlastito Vri-
jeme izolacije", reče Miles upozoravajućim tonom. "Gro-
fova pravda sad obuhvaća sve. Čak i ako su mali. I slabi.
Čak i ako s njima nešto nije u redu. Čak i ako ne mogu
sami sebe zastupati — zastupnice."
Karal se lecne, bijel oko usana, očito shvativši poruku.
Pa krene niz puteljak; Pym ga je budno pratio, jednom
rukom olabavljujući ošamut u koricama.
Pili su čaj i čekali, a Miles je tumarao po prostoriji, gle-
dajući ali ne dirajući. Ognjište bijaše jedini izvor topline a
ujedno i jedina vatra za kuhanje i zagrijavanje vode za
pranje. Uza zid je stajao ulubljen metalni sudoper koji se
Lois McMaster Bujold 44
punio vodom iz kabla, a praznio kroz odvod koji je vodio
do potočića. Susjedna soba bijaše spavaća, s bračnim kreve-
tom i sanducima za odjeću. U potkrovlju bijahu još tri ma-
draca; dječak je očito imao braću. Prostor bijaše skučen,
ali čist i pospremljen, sa svakom stvari na svom mjestu.
Na stoliću je stajao audioprijemnik, a do njega još je-
dan stariji vojni model s otvorenim poklopcem, očito u
fazi popravka i ugrađivanja jačeg izvora napajanja. Dalj-
nje istraživanje otkrije mu i ladicu punu starih dijelova —
ništa složenije, od jednostavnih audiojedinica, nažalost.
Zastupnik Karal očito bijaše i lokalni kom-specijalist doli-
ne Silvy. Kako zgodno. Zacijelo primaju signal postaje u
Hassadaru, možda čak i vladine kanale iz glavnoga grada.
Nije bilo drugih izvora elektriciteta, naravno. Recep-
tori satelitskih odašiljača energije bijahu skupi komadi pre-
cizne tehnologije. S vremenom će doći i ovamo; neke su ih
male razvijenije zajednice već imale. Dolina Silvy očito
nije bila jedna od njih, morat će čekati dok ih ne bude to-
liko da im se može dodijeliti višak; ako ga prije ne ugrabi
netko drugi. Samo da Cetagandanci nisu atomskim oruž-
jem s lica zemlje zbrisali grad Vorkosigan Vashnoi, cijeli
bi okrug bio privredno mnogo napredniji...
Miles iziđe van na trijem i nasloni se na ogradu. Kara-
lov se sin već vratio iz šume. Dolje u dnu dvorišta Debeli
je Ninny stajao raširenih nogu, spuštenih ušiju, gunđajući
od zadovoljstva dok gaje nasmiješeni dječak češkao ispod
sedla. Dječak podigne glavu i uhvati Milesov pogled i bo-
jažljivo otrči niz padinu. "Ha", promrmlja Miles.
Pridruži mu se doktor Dea. "Dugo ih već nema. Je li
vrijeme da izvadim brzopent?"
"Ne, nego opremu za autopsiju, rekao bih. Mislim da
je to sljedeće što ćemo učiniti."
Doktor Dea ga oštro pogleda. "Mislio sam da ste po-
slali Pyma da ih uhiti."
45 Granice vječnosti
 "Ne možete uhititi čovjeka kojega nema. Jeste li skloni
okladama, doktore? Kladim se u marku da se neće vratiti
s Csurikom. Ne, čekajte — možda imam krivo. Nadam se
daje tako. Evo, dolaze trojica..."
Puteljkom su se približavali Karal, Pym i još jedan
čovjek. Taj treći bijaše krupan mladić, velikih šaka, gustih
obrva, debela vrata, namršten. "Harra," pozove Miles,
"Je li to tvoj suprug?" Izgledao je tako, zaboga, baš kako
ga je Miles bio zamišljao. I još četiri brata posve sličnih
njemu — samo, nedvojbeno, još veća...
Harra proviri preko Milesova ramena i ispusti dah.
"Ne, gospodaru. To je Alex, zastupnikov zamjenik."
"Oh." Milesove se usne stisnuše u tihoj frustraciji. Pa,
morao sam stvarima dati priliku da budu jednostavne.
Karal se zaustavi ispod trijema i počne nadugo objaš-
njavati. Miles ga prekine podigavši obrve. "Pyme?"
"Zbrisao je, gospodaru," reče Pym lakonski. "Gotovo
sigurno upozoren."
"Slažem se." On se namršti dolje na Karala, koji je pr-
kosno stajao, šutke. Prvo činjenice. Potom odluke, kao na
primjer: s koliko smrtonosne sile krenuti u potjeru za bje-
guncem. "Harra. Koliko ima odavde do groblja?"
"Dolje je pokraj rječice, na dnu doline. Oko dva kilo-
metra."
"Uzmite opremu, doktore, idemo u šetnju. Karale, uz-
mite lopatu."
"Gospodaru, zacijelo nije neophodno da se remeti mir
mrtvih", počne Karal.
"Posve je neophodno. Na formularu okružnoga suda
postoji mjesto za izvješće o autopsiji. Istog onoga suda ko-
jega ću ja o svemu izvijestiti kad se vratimo u Vorkosigan
Surleau. Imam dopuštenje od najbližeg srodnika — zar
ne, Harra?"
Lois McMaster Bujold
Ona tupo kimne.
"Imam i dva potrebna svjedoka, vas i vašega", gorilu,
"zamjenika, imamo liječnika i danje svjetlo — ako se ne
nastavite buniti do sumraka. Treba nam još samo lopata.
Osim ako se dragovoljno ne javljate za kopanje golim ru-
kama, Karale." Milesov glas bijaše jednoličan, oštar i s
opasnim prizvukom.
Karalova se proćelava glava spusti u očaju. "Otac... otac
je zakonski najbliži srodnik, dok god je živ, a vi nemate
njegovo—"
"Karale," reče Miles.
"Gospodaru?"
"Pazi da grob koji kopaš ne bude tvoj. Jednom si no-
gom već u njemu." Karalove se šake očajnički otvoriše.
"Ja... idem po lopatu, gospodaru."
Poslijepodne bijaše toplo, zrak zlatan i Ijetno-pospan.
Lopata je zagrizala zemlju s ravnomjernim šššhhh šššhhh
u rukama Karalova zamjenika. Malo niže, bistra je rječica
brborila oko čistog okruglog kamenja. Harra je proma-
trala, tiha i smrknuta.
Kad je veliki Alex izvukao mali lijes — tako malen! —
narednik Pym se uputi u nadgledanje obližnje šumice. Mi-
les mu nije zamjerao. Nadao se da je zemlja tamo ispod
bila hladna ovih proteklih osam dana. Alex otvori lijes, a
doktor Dea mu mahne neka se odmakne. I zamjenik je
otišao pogledati nešto važno na drugi kraj groblja.
Doktor Dea je pažljivo pregledao zamotuljak umotan
u tkaninu, a onda ga položi na podlogu koju je bio prostro
na tlu, na jarkom suncu.
Na plastičnom podlošku ležali su uredno poredani nje-
govi instrumenti. On odmota šarenu tkaninu, a Harra se
46 47 Granice vječnosti
tiho približi i uzme je, pa je uredno presavije i jednako se
tiho odmakne.
Milesovi su se prsti poigravali rupčićem u džepu,
spremni da ga izvade i pritisnu preko usta i nosa. On se
približi kako bi mogao gledati doktoru Dei preko ramena.
Gadno, ali ne previše. Vidio je i omirisao i gore od toga.
Doktor Dea, s maskom preko lica, počne izgovarati uobi-
čajene opaske u svoj rekorder koji je lebdio u zraku iznad
njegova ramena. Prvo je pregledao mali les okom, pa ru-
kama u rukavicama, a na kraju i skenerom.
"Ovamo, gospodaru", reče doktor Dea i pozove pokre-
tom Milesa bliže. "Gotovo sigurno uzrok smrti, premda
ću još obaviti i testove na otrov. Vrat joj je bio slomljen.
Vidite ovdje na skenu, tu joj je prekinuta kičmena moždi-
na, a potom su kralješci opet namješteni na mjesto."
"Karale, Alex," pozove ih Miles kao svjedoke; prišli su
nevoljko. "Bi li to mogla biti posljedica nesretnog slu-
čaja?" upita Miles.
"Postoji mogućnost. Ali ponovno namještanje kralje-
šaka definitivno je namjerno."
"Bi li trajalo dugo?"
"Nekoliko sekundi. Smrt je bila trenutačna."
"Koliko je tjelesne snage trebalo za to? Krupan čo-
vjek ili..."
"Oh, ne mnogo. Bilo koja odrasla osoba izvela bi to s
lakoćom."
"Bilo koja osoba s odgovarajućim motivom." Milesov
se želudac zgrči na mentalnu sliku koju su prizvale Deine
riječi. Mala glava pokrivena paperjastom kosicom s lako-
ćom bi stala u muški dlan. Okret, pucketanje kralješaka
— ako je postojalo nešto što je Miles dobro poznavao,
onda to definitivno bijaše krcanje puknute kosti, oh da.
Lois McMaster Bujold 48
"Motivacija," reče doktor Dea, "nije moje područje
rada." On zastane. "Ako smijem primijetiti, svaki pažljivi
vanjski pregled tijela trebao je to s lakoćom ustanoviti.
Kao što sam i ja. Iskusnom laiku—" njegov pogled padne
na Karala, "koji obraća pažnju na ono što radi nije to
smjelo promaknuti."
I Miles se zagleda u Karala, čekajući.
"Pritisnuta u snu", prosikće Harra. Glas joj bijaše hra-
pav od optužbe.
"Gospodaru," reče Karal oprezno, "istina je da sam
sumnjao da postoji mogućnost—"
Sumnjao, vraga. Znao si.
"Ali mislio sam, i još mislim", u pogledu mu bljesne
umoran prkos, "da će sva ta podignuta prašina izazvati
samo još više boli. U tom trenutku više nisam nikako mo-
gao pomoći bebi. Moje su obveze prema živima."
"I moje, zastupnice Karal. Kao, na primjer, moja obve-
za da zaštitim sljedećeg malog carskog podanika kad se
nađe u smrtnoj opasnosti od onih koji bi mu trebali biti
zaštitnici, podanika čiji je jedini grijeh to što je", Miles
bljesne iskrivljenim osmijehom, "tjelesno različit. U očima
grofa Vorkosigana ovo nije samo još jedan slučaj. Ovo je
test, presedan tisućama slučajeva. Podignuta prašina..."
prosikće Miles, "tek ćete vidjeti koliko se prašine može
podići."
Karal se zguri, kao da je ispuhan.
Uslijedilo je šezdesetak prilično gadnih minuta koje su
rezultirale pretežno negativnim podacima; nije bilo dru-
gih slomljenih kostiju, pluća su bila čista, u utrobi i krvo-
žilju nije bilo drugih otrova osim onih nastalih pri prirod-
nom raspadanju tijela. U mozgu nije bilo tumora. Porođajni
defekt nije zahvaćao jednjak i grkljan, izvijestio je Dea.
Jednostavna plastična operacija doista bi bila ispravila
49 Granice vječnosti
zečju usnu. Miles se upita kakva je to utjeha Harri; mala,
u najboljem slučaju.
Doktor Dea je opet sastavio svoju slagalicu i Harra opet
umota malo tijelo u tkaninu, ponovivši zamršene nabore
pune značenja. Doktor Dea očisti svoje instrumente i
vrati ih u torbu, pa dobro opere lice i ruke u rječici — pra-
nje je trajalo malo duže no što su higijenski razlozi zahti-
jevali, mislio je Miles — a potom je gorila opet zakopao
mali lijes.
Harra načini malo udubljenje u zemlji na grobu i na-
puni ga suhim grančicama i korom, pa odreže nožem pra-
men svoje kose.
Miles, zatečen, prekopa po džepovima. "Nemam kod
sebe ništa što bi gorjelo, ništa što bih mogao prinijeti kao
žrtvu", reče, ispričavajući se.
Harra podigne pogled, iznenađena impliciranom po-
nudom. "Nema veze, gospodaru." Njezina mala hrpica
nakratko plane i brzo se ugasi, poput života male Raine.
Ali jest važno, pomisli Miles.
Mir s tobom, mala damo, nakon našeg grubog ometa-
nja... Prinijet ću ti bolju žrtvu, kunem ti se riječju Vorko-
sigana. A dim te žrtve podići će se tako visoko da će ga vi-
djeti na oba kraja ovih planina.
Miles je Karalu i Alexu zapovjedio da privedu Lema
Csurika, a onda povede Harru kući, posjevši je iza sebe na
Debelog Ninnvja. Pym pođe s njima.
Putem su prošli pokraj nekoliko koliba. Pred jednom
se igralo nekoliko musave dječice koja odmah stanu trčka-
rati konjima uz bok, smijući se i izvodeći pokrete kojima
se tjeraju uroci pri pogledu na Milesa, sve dok ih nije pri-
mijetila majka i potjerala u kuću, dobacivši jahačima pre-
plašen pogled preko ramena. Na neki čudan način, to je
Lois McMaster Bujold 50
gotovo djelovalo opuštajuće na Milesa, bijaše to dobrodoš-
lica kakvu je očekivao, a ne ono Karalovo i Alexovo nape-
to, umjetno, oprezno pretvaranje da ne primjećuju. Rai-
nin život ne bi bio lak.
Harrina se koliba nalazila na vrhu širokog outa, ta-
man prije no što se počeo sužavati u uski klanac. Činila se
vrlo tihom i izoliranom, onako u sjeni.
"Jesi li sigurna da ne bi radije ostala s majkom?" upita
je Miles sumnjičavo.
Harra odmahne glavom. Ona sklizne iz sedla, a Miles
i Pym sjahaše i krenuše za njom u kuću.
Koliba bijaše standardnog izgleda, jedna soba s kame-
nim ognjištem i širokim natkritim trijemom. Vodu su
očito donosili iz klanca. Pym podigne dlan i uđe prije Mi-
lesa, a druga mu ruka bijaše na ošamutu. Ako je Lem po-
bjegao, je li moguće da bi došao kući? Pym je cijelim pu-
tem ovamo bio skenirao grmlje posve nevina izgleda.
Koliba bijaše prazna, premda očito sve donedavno nije
bilo tako. Naime, nije bilo prašnjave ustajale tišine kakvu
bi čovjek očekivao nakon osam dana žalobnog izbivanja.
Na sudoperu bijahu ostaci nekoliko jela pripremljenih na
brzinu. Krevet bijaše raspremljen, posteljina zgužvana. Na-
okolo je ležalo nekoliko muških odjevnih predmeta. Harra
automatski počne pospremati, kao da time potvrđuje svoju
nazočnost, svoje postojanje, svoju vrijednost. Ako već ne
može kontrolirati događaje u svom životu, može barem ovu
malu sobu.
Jedini netaknuti predmet bijaše kolijevka stoje stajala
do kreveta i u njoj uredno složeni pokrivači. Harra se bila
zaputila u Vorkosigan Surleau samo nekoliko sati nakon
pokopa.
Miles obiđe sobu, provjeravajući kamo gledaju prozori.
"Hoćeš li mi pokazati kamo si išla po kupinarke, Harra?"
51 Granice vječnosti
 Ona ih povede uz klanac; Miles je mjerio vrijeme. Py-
mova je pažnja bila podijeljena između grmlja i Milesa,
budno je pazio na svaku naznaku spoticanja koje bi moglo
rezultirati padom i slomljenim kostima. Triput se izvu-
kavši iz suspregnuta pokušaja zaštitničkog stiska Pymo-
vih ruku, Miles je bio na rubu toga da mu kaže neka se
nosi na drvo. Ipak, u toj je njegovoj pažnji bilo i vlastitog
interesa; ako Miles slomi nogu, Pym će biti taj koji će ga
morati nositi.
Grmovi kupinarki nalazili su se gotovo kilometar od
kuće. Miles ubere nekoliko crveno-crnih bobica i rastrese-
no ih pojede, ogledavajući se oko sebe, dok su ga Harra i
Pym promatrali. Poslijepodnevno sunce sjalo je ukoso kroz
zeleno i smeđe lišće, ali dno klanca već je bilo sjenovito i
prohladno u preranom sumraku.
"Da te netko pozove iz kolibe, ne bi ga ovdje mogla
čuti, zar ne?" upita Miles.
"Ne, gospodaru."
"Koliko si vremena, otprilike, provela berući kupi-
narke?"
"Otprilike", slegne Harra ramenima, "sve dok nisam
napunila košaru."
Žena nije imala krono. "Recimo, sat vremena. I dvade-
set minuta u dolasku i odlasku. Znači, razdoblje od otpri-
like dva sata. Koliba nije bila zaključana?"
"Samo zasunom, gospodaru."
"Hm."
Metoda, motiv i prilika, naglašavao je Poslovnik okruž-
nog suda. Prokletstvo. Metodu su otkrili, metodu koju je
mogao primijeniti bilo tko. Priliku su, činilo se, također
imali gotovo svi — bilo tko je mogao prići kolibi, počiniti
zločin i otići neprimijećen. A sad već bijaše prekasno da se
uporabi detektor aura koji bi pratio sjajne duhove pokre-
Lois McMaster Bujold 52
ta ulaska i izlaska iz sobe, a Miles ga ionako nije ponio sa
sobom.
Činjenice, ha. Sve se vraćalo na motiv, mračne kutke
ljudskoga uma. Može biti bilo što.
Miles se, kao što je sugerirao Poslovnik, trudio zadr-
žati objektivnost prema optuženiku, ali postajalo mu je
sve teže i teže oduprijeti se nagonu da stane na Harrinu
stranu. Potvrdilo se gotovo sve što je rekla.
Ostavili su Harru u njezinu malom domu; pospremala
je i čistila kao da će joj te normalne životne rutine nekako,
nekom utješnom magijom, vratiti normalan život.
"Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?" upita je Miles, hva-
tajući uzde i uspinjući se u sedlo. "Ne mogu si pomoći, ali
muči me ako je tvoj muž negdje u blizini, mogao bi se po-
javiti. Kažeš da ništa ne nedostaje, pa nije baš vjerojatno
da je stigao išta uzeti prije našeg dolaska. Hoćeš li da
netko ostane s tobom?"
"Ne, gospodaru." Ona čvršće stisne metlu, stojeći na
trijemu. "Ja... željela bih neko vrijeme biti sama."
"Pa... dobro. Poslat ću ti poruku ako se išta važno
dogodi."
"Hvala vam, gospodaru." Njezin glas bijaše tih; doista
je željela neko vrijeme biti sama. Miles je poštovao njezinu
želju.
Na širokome dijelu staze što je vodila do kuće zastup-
nika Karala, Miles i Pym jahali su stremen do stremena.
Pym je još bio bolno budan pazeći na grmlje. "Gospodaru,
smijem li sugerirati da vaš sljedeći logičan potez bude da
sve sposobne ljude iz zajednice pošaljete u potragu za Csu-
rikom? Sad više nema nikakve sumnje da je ovaj infanti-
cid bio^ umorstvo." Zanimljiv izbor riječi, pomisli Miles
suho. Čak ni Pymu ne smeta daje dvaput ponovio istu ri-
ječ. Oh, jadni moj Barrayaru. "To se na prvi pogled čini
53 Granice vječnosti
razumnim, narednice Pym, ali je li vam palo na pamet da
je polovica sposobnih ljudi u ovoj zajednici vjerojatno Le- l
movi rođaci?" "*
"To bi moglo imati psihološki efekt. Uzdići dovoljno
prašine da možda netko ipak odluči prijaviti ga, ako ništa
drugo onda zato da se sve što prije završi."
"Hm, moguće. Pod pretpostavkom da već nije otišao iz
ovog područja. Dok smo mi obavljali obdukciju, mogao je
već biti na pola puta do obale."
"Samo ako ima nekakav prijevoz." Pym baci pogled na
prazno nebo.
"Možda je netko od njegovih rođaka imao staru letje-
licu negdje u šupi. Ali... on nikad prije nije bio nigdje izvan
doline. Nisam siguran da bi znao kako treba bježati. Pa,
ako je pobjegao iz okruga, onda to postaje brigom Carske
civilne službe, što znači da više nije moja stvar." Sretna
misao. "Ali —jedna od stvari koje me grizu, i to jako, jest
nekonzistentnost u slici optuženika koju dobivam. Jeste li
primijetili?"
"Ne mogu reći da jesam, gospodaru."
"Hm. Usput, kamo te Karal poveo kad ste išli uhititi
tog tipa?"
"U neku divljinu gdje je pola tuceta ljudi tragalo za
Harrom. Taman su bili opozvali potragu i vraćali se kad
smo naišli na njih. Po čemu sam zaključio da ih naš dola-
zak nije iznenadio."
"Je li Csurik bio tamo pa je pobjegao ili vas je Karal
povlačio za nos?"
"Mislim daje bio tamo, gospodaru. Ljudi su tvrdili da
nije, ali kao što ste i sami rekli, to su mu rođaci, a povrh
toga — nisu baš dobri lažljivci. Bili su napeti. Karalova
suradnja možda jest nevoljka, ali nikad se ne bi usudio og-
Lois McMaster Bujold 54
lušiti se na vašu zapovijed. Ipak je dvadeset godina proveo
u Službi."
Kao i Pym, pomisli Miles. Osobna straža grofa Vorko-
sigana bijaše službeno ograničena na ceremonijalnih dva-
deset ljudi, ali s obzirom na njegov politički položaj ti su
ljudi doista bili ozbiljno osiguranje. Pym bijaše njihov ti-
pični predstavnik, odlikovani veteran Carske službe koji
je umjesto u mirovinu otišao u ovu elitnu privatnu jedini-
cu. Nije njegova krivnja što je morao uskočiti na mjesto
koje je prije njega pripadalo pokojnom naredniku Botha-
riju. Je li ikome u cijelom svemiru osim Milesa uopće ne-
dostajao teški i ubojiti Bothari? Miles se tužno zamisli.
"Želio bih Karala ispitati pod brzopentom", reče Miles
sumorno. "On pokazuje sve znakove čovjeka koji zna gdje
je zakopan les."
"Zašto to ne učinite?" upita Pym logično. "Možda će doći
do toga. Ali u ispitivanju pod djelovanjem brzopenta ima,
nažalost, nezaobilazne degradacije. Ako nam je taj čovjek
odan možda nam nije u dugoročnom interesu da ga javno
ponizimo." "Ne bi to bilo javno."
"Ne, ali on bi se sjećao da smo ga pretvorili u slinava
idiota. Treba nam... još informacija."
Pym se osvrne preko ramena. "Mislio sam da ste do-
sad već prikupili sve informacije."
"Imam činjenice. Tvrde činjenice. Veliku hrpu besmi-
slenih, beskorisnih činjenica." Miles se smrkne. "Ako mo-
ram svakog seljaka iz doline podvrgnuti ispitivanju pod
brzopentom da bih došao do rezultata, to ću i učiniti. Ali
to nije baš elegantno rješenje."
"Niti je ovo elegantan problem, gospodaru," reče Pym
suho.
* * *
55 Granice vječnosti
 Kad su se vratili do Karalove kolibe, njegova je žena
već bila stigla kući. Trčkarala je naokolo, rezuckajući, mi-
ješajući, mijeseći, kuhajući, jureći u potkrovlje promijeniti
posteljinu, natjeravajući svoja tri sina kao pomoćnike. Dok-
tor Dea je hodao za njom pokušavajući je usporiti, objaš-
njavajući joj da su sa sobom donijeli svoj šator i svoju hra-
nu, hvala lijepa, te da njezino gostoprimstvo neće biti
potrebno. To je dovelo do opravdanog negodovanja mame
Karal.
"Sin moga gospodara dođe mi u kuću a ja da ga pustim
da spava vani sa svojim konjem! Bilo bi me sram!" I vra-
tila se svom poslu.
"Čini se prilično uznemirenom", reče Dea, gledajući
preko ramena.
Miles ga uhvati za lakat i povede ga van na trijem.
"Samo joj se maknite s puta, Dea. Osuđeni smo na prihva-
ćanje njezina gostoprimstva. To nam je obostrana obveza.
Uljudnost nalaže da se pretvaramo da nismo ovdje sve
dok ona ne bude spremna za nas."
Doktor Dea spusti glas. "U svjetlu ovih okolnosti možda
bi bilo bolje da jedemo samo hranu koju smo donijeli sa
sobom."
Kroz otvoren prozor do njih dopre zvuk sjeckanja i za-
maman miris začina i luka. "Oh, mislim da nema bojazni
ako jedemo ono što i oni, ne mislite li?" reče Miles. "Ako
vas išta potakne na brigu, možete to provjeriti — ali dis-
kretno, ha? Ne bismo željeli nikoga uvrijediti."
Smjestiše se u drvene naslonjače domaće izrade, gdje
im desetogodišnji dječak, očito Karalov najmlađi, a sada
unovačen za poslužitelja, opet donese čaj. Očigledno je već
dobio upute kako se valja ponašati, jer jedina njegova re-
akcija na Milesove deformitete bijaše isti onaj pogled ni-
šta-ne-primjećujem kakav su imali i odrasli, premda gaje
izvodio s malo manje uvjerljivosti.
Lois McMaster Bujold
"Hoćete li spavati u mojem krevetu, gospodaru?" upita.
"Mama kaže da moramo spavati vani na trijemu."
"Pa, kako god tvoja majka kaže", reče Miles. "Ah... voliš li
spavati na trijemu?"
"Ne. Prošli put me Zed gurnuo pa sam se otkotrljao
dolje u tamu."
"Oh. Pa, možda bi onda mogao spavati u našem ša-
toru, kao neka vrst razmjene."
Dječakove se oči raširiše. "Stvarno?"
"Svakako. Zašto ne?"
"Čekajte samo da kažem Žeđu!" On otpleše niza stube
i otrči iza kuće. "Žeđe, hej Žeđe...!"
"Pa, pretpostavljam", reče doktor Dea, "da ga poslije
možemo dezinficirati..."
Milesove se usne trznuše. "Nisu ništa prljaviji no vi
kad ste bili u njihovim godinama. Ili ja. Kad mi je to bilo
dopušteno." Kasno poslijepodne bijaše toplo. Miles svuče
svoju zelenu jaknu i objesi je na naslon stolice, pa otkop-
ča okrugli ovratnik svoje bež košulje.
Dea uzdigne obrve. "Znači li to da smo za danas gotovi
s istragom, gospodaru?"
"Ne baš." Miles je zamišljeno pijuckao čaj, gledajući
preko dvorišta. Stabla i njihovi vrhovi spustili su se do
dna doline. S druge strane uz padinu dizalo se šipražje.
Vrh je bio crta iza koje su se vidjeli dugi lanci planina u
pozadini; uzdignuti, uski i oštri sve do samog vrhunca što
je svjetlucao prljavim krpama snijega.
"Ubojica je još na slobodi, tamo negdje vani", istakne
Dea ne bi li pomogao.
"Zvučite poput Pyma." Pym se, primijeti Miles, već po-
brinuo za konje i sad je polazio u još jednu šetnju sa svo-
jim skenerom. "Čekam."
56 57 Granice vječnosti
 "Što?"
"Nisam siguran. Informaciju koja će svemu ovome
dati neki smisao. Gledajte, postoje samo dvije mogućno-
sti. Csurikje ili kriv ili nedužan. Ako je kriv, neće se sam
predati. Skrivat će se negdje uz pomoć rodbine. Kad god
hoću, mogu pozvati pojačanje kom-vezom iz Hassadara.
Dvadeset ljudi plus oprema, koji bi bili ovdje s letjelicom
za nekoliko sati. Napraviti pravi cirkus. Brutalan, gadan,
uznemirujući, uzbuđujući — moglo bi biti prilično popu-
larno. Lov na čovjeka, s krvavim završetkom.
"Naravno, postoji i mogućnost da je Csurik nedužan,
ali uplašen. U tom slučaju..."
"Da."
"U tom slučaju ubojica je svejedno tamo negdje vani."
Miles popije još malo čaja. "Samo pokušavam reći ovo:
ako želite nešto uhvatiti, trčanje za tim nečim možda i
nije najbolji način."
Doktor Dea pročisti grlo i otpije malo svog čaja.
"U međuvremenu, imam još jednu dužnost koju mo-
ram obaviti. Ovdje sam da budem viđen. Ako vaša znan-
stvenička duša želi nečim prikratiti vrijeme, pokušajte
prebrojiti sve gledatelje Vora koji će se večeras pojaviti."
Parada koju je Miles predvidio otpočela je gotovo od-
mah. Bile su to većinom žene, donoseći darove, kao na
sprovodu. S obzirom na to da ovdje nije bilo kom-veze, Mi-
les se pitao kojom su to telepatijom uspjeli javiti jedni dru-
gima, ali žene su donosile pokrivene posude s jelima, cvi-
jeće, posteljinu i nudile pomoć. Sve su bile predstavljene
Milesu, sve su se nervozno naklonile, ali rijetko bi ostajale
porazgovarati; jedan je pogled, očigledno, bio dovoljan da
zadovolji znatiželju. Mama Karal bila je uljudna, ali je ja-
sno dala do znanja da drži situaciju pod kontrolom, te je
Lois McMaster Bujold 58
njihove kulinarske darove stavljala na dalju stranu stola
od svojih.
Neke su žene došle s djecom. Većina je djece bila po-
slana da se igra u šumi iza kuće, ali mala se grupa šapu-
tavih dječaka prikrala do ugla kolibe kako bi mogli vidjeti
Milesa. Miles je poslušno ostao na trijemu s Deom, rekavši
da se s trijema bolje vidi — ali nije rekao tko bolje vidi.
Nekoliko se minuta pretvarao da ne vidi svoju publiku,
dajući Pymu signal rukom neka ih ne otjera. Da, dobro
pogledajte, nagledajte se dosita, pomisli Miles. Sto vidite,
to ćete i dobiti, do kraja života — barem mojeg. Naviknite
se... A onda do njega dopre šapat Žeđa Karala, samozva-
nog turističkog vodiča male grupe. "Onaj veliki je taj koji
je došao ubiti Lema Csurika!"
"Žeđe," reče Miles. Istog trena zavlada grobna tišina. Čak
su se i životinje prestale glasati. "Dođi ovamo", reče Miles.
Uz prigušenu zvučnu kulisu od šaptave nevjerice i ner-
voznog hihotanja, Karalov se srednji sin pokunjeno dovu-
če na trijem.
"Vas trojica—" Milesov kažiprst uhvati ih u pol poku-
šaja bijega, "čekajte tamo." Pym doda svoj smrknut izraz
i Zedovi se prijatelji ukipiše, razrogačenih očiju, glava po-
redanih po trijemu kao upozorenje zlikovcima na nekom
drevnom bedemu.
"Što si to upravo rekao svojim prijateljima, Žeđe?"
upita Miles tiho. "Ponovi."
Zed oblizne usne. "Samo sam rekao da ste došli ubiti
Lema Csurika, gospodaru." Zed se sad očito pitao uklju-
čuju li Milesove ubojite namjere i bezobrazne dječake koji
ne iskazuju dovoljno poštovanja.
"To nije istina, Žeđe. To je opasna laž."
Zed je izgledao zapanjeno. "Ali tata je rekao..."
59 Granice vječnosti
 "Istina je da sam došao uhititi čovjeka koji je ubio
bebu Lema Csurika. Možda je to bio Lem. Ali možda nije.
Razumiješ li razliku?"
"Ali Harra je rekla da je Lem to učinio, a ona valjda
zna — pa on joj je muž."
"Netko je djevojčici slomio vrat. Harra misli daje to
bio Lem, ali ona nije bila nazočna kad se to dogodilo. Ti i
tvoji prijatelji morate znati da ja neću počiniti pogrešku.
Ne mogu osuditi krivu osobu. Droge istine mi to neće do-
pustiti. Dovoljno je da Lem Csurik dođe ovamo i da spere
ljagu sa svoga imena ako je nedužan.
Ali pretpostavimo da nije. Što bih trebao učiniti s čo-
vjekom koji je u stanju ubiti malo dijete, Žeđe?"
Zed premjesti težinu s noge na nogu. "Pa, ona je bila
samo mutant..." a onda zatvori usta i pocrveni, ne gleda-
jući Milesa.
Možda je bilo previše tražiti da dvanaestogodišnjaka
zanima bilo koja beba, a kamoli mutant... ne, prokletstvo.
Nije previše. Ali kako baciti pravu udicu u taj tvrdoglavi de-
fanzivni mulj? A ako nije u stanju uvjeriti jednog dvana-
estogodišnjaka, kojom će magijom onda promijeniti okrug
odraslih? Val očaja gotovo ga nagna da pobjesni. Ovi ljudi
bijahu tako prokleto nemogući. Onda se pribere.
"Tvoj otac je dvadeset godina bio u Službi, Žeđe. Jesi
li ponosan na to što je služio Caru?"
"Da, gospodaru." Zedove su oči tragale za bijegom iz
zamke u koju su ga uhvatili ovi užasni odrasli.
Miles nastavi dalje. "Pa, to ubijanje — mutanata —
sramoti Cara kad zastupa Barravar u očima galaktike.
Bio sam tamo. Znam. Nazivaju nas divljacima, sve nas,
zbog zločina koje čini nekolicina. Ta ubijanja sramote i
grofa pred njemu ravnima, sramote i dolinu Silvy pred ci-
jelim okrugom. Vojnik dobiva odlikovanja za ubijanje ne-
Lois McMaster Bujold
prijatelja, a ne djece. Ovaj slučaj dira u moju čast jednog
Vorkosigana, Žeđe. Povrh toga", Milesove se usne izviše u
neveseo osmijeh dok se naginjao naprijed u svojoj stolici
— Zed uzmakne koliko se daleko usudio — "bit ćete zapa-
njeni, svi vi, stvarima koje jedan 'samo mutant' može uči-
niti. Prisegao sam to na djedovu grobu."
Zed je izgledao više sputano nego prosvijećeno, stojeći
sad već posve pognute glave. Miles se zavali natrag u sto-
licu i otpusti ga umornim pokretom ruke. "Idi se igrati,
dječače."
Žeđu nije trebalo dvaput reći. On i njegovi prijatelji
otrčaše iza kuće kao da ih svi vrazi gone.
Miles je bubnjao prstima po rukohvatu, smrknut, u ti-
šini koju se ni Dea ni Pym nisu usudili narušiti.
"Ti brđani su neuki, gospodaru," reče Pym nakon ne-
koliko trenutaka.
"Ti brđani su moji, Pyme. Njihova je neukost... sra-
mota moje kuće." Miles se zamisli. Kako je cijela ta zbrka
postala njegovom stvari? On je zasigurno nije stvorio. Tek
je stigao ovamo. "Barem njihova buduća neukost", doda
on. Još uvijek je to bio teret veličine planine. "Je li poruka
tako složena? Tako teška? 'Ne morate više ubijati svoju
djecu.' Pa ne tražimo od njih da nauče peterodimenzio-
nalnu svemirsku navigacijsku matematiku!" To je bila
Milesova najveća gnjavaža tijekom zadnjeg semestra na
Akademiji.
"Nije to njima lako", slegne doktor Dea ramenima.
"Lako je centralnim vlastima donijeti zakon, ali ovi ljudi
žive svaki tren s njegovim posljedicama. Imaju tako malo,
a nova pravila nalažu im da to malo daju marginalnim
osobama koje to ne mogu ničim vratiti. Stari su načini bili
mudri, u stara vremena. Čak se i sad čovjek mora zapitati
koliko si preuranjenih reformi možemo priuštiti u poku-
šajima da odglumimo civilizirane stanovnike galaktike."
60 61 Granice vječnosti
 A koja je vaša definicija marginalne osobe, doktore
Dea? "Ali margine se šire", reče Miles naglas. "Mjesta
poput ovog ne moraju se više svake zime suočavati s gla-
đu. Nisu izolirani u prirodnim katastrofama, okruži si
međusobno pomažu, pod carskom paskom.., svi smo pove-
zani više nego prije. Osim toga", Miles zastane i doda, pri-
lično neuvjerljivo, "možda ih podcjenjujete."
Dea ironično izvije obrve. Pym je koračao gore-dolje
po trijemu, opet skenirajući okolno grmlje. Okrećući se da
bi dohvatio svoju šalicu čaja koji se hladio, Miles krajič-
kom oka uhvati pokret, pogled, iza prozora otvorenog da
pusti ljetni zrak unutra — mama Karal, stajala je ukoče-
no, slušajući njihov razgovor. Koliko dugo? Otkad je po-
zvao njezinog sina Žeđa na razgovor, pretpostavljao je Mi-
les. Kad su im se pogledi sreli, ona digne bradu, smrkne i
istrese krpu koju je držala u ruci. Njih dvoje kimnuše jedno
drugome. Okrenula se i nestala prije no što ju je Dea
primijetio.
Karal i Alex vratili su se, potpuno razumljivo, u vrije-
me večere.
"Poslao sam šestoricu u potragu", izvijesti Karal Mile-
sa koji je još sjedio na trijemu; to mu je, očito, sad već po-
stao stožer. Vidjelo se da je i sam Karal sudjelovao u po-
trazi, jer mu lice bijaše rumeno i znojno, pokazujući kako
fizički tako i emocionalni umor. "Ali mislim daje Lem po-
bjegao u šipražje. Moglo bi trajati danima dok ga ne pro-
nađemo. Postoje stotine mjesta gdje bi se dugo mogao
skrivati."
A Karal valjda zna. "Mislite da nije otišao do nekoga
od svojih rođaka?" upita Miles. "Ako se namjerava skri-
vati duže vrijeme, potrebno mu je neko mjesto gdje može
doći do hrane i informacija. Hoće li ga oni prijaviti ako se
pojavi?"
Lois McMaster Bujold 62
"Teško je reći." Karal podigne ruke s dlanovima pre-
ma gore. "To je... težak je to problem za njih, gospodaru."
"Hm." Koliko dugo će se Lem Csurik skrivati? Čitav je
njegov život — preostali komadići njegova razbijenog života
— bio ovdje u dolini Silvy. Miles je razmišljao o kontrastu.
Prije nekoliko tjedana Csurik je bio mladi muškarac koji
je imao sve: dom, ženu, obitelj, sreću, udobnost i sigurnost
po standardima doline Silvy. Milesu nije promaklo daje
Lemova koliba, premda jednostavna, bila održavana s
ljubavlju i marljivošću, time izbjegavajući potencijalno
sivilo siromaštva. Nešto sumornija zimi, sigurno. Sad —
Csurik bijaše progonjeni bjegunac, a sve što je imao bilo
mu je oduzeto u trenutku ne dužem od treptaja oka. Ništa
ga više nije držalo ovdje — hoće li nastaviti bježati? Ili će
se, nemajući kamo pobjeći, držati u blizini ruševina svog
života?
Policijske snage u Hassadaru, dostupne u roku neko-
liko sati, dovodile su Milesa u iskušenje. Nije li vrijeme da
ih pozove? Ali... daje grof htio ovaj problem riješiti silom,
bio bi ga poslao ovamo s letjelicom a ne na konju. Miles
mu je zamjerao to dvo i pol dnevno jahanje. Usporilo gaje
na brzinu hoda kojom se sve odvijalo u ovoj dolini, osta-
vilo mu vremena da se u njemu probude sumnje. Je li to
grof bio predvidio? Prokletstvo, pa ne mora mu ovaj test
činiti još težim podmećući mu i umjetne prepreke, kao da
i bez toga nije dovoljno težak. Želi da budem mudar,
pomisli Miles smrknuto. Još gore, želi da svi ovdje vide
koliko sam pametan i mudar. Očajnički se molio da umje-
sto toga ne ispadne spektakularno glupim.
"Dobro, zastupnice Karal. Učinili ste sve što ste mogli.
Za danas. Opozovite svoje ljude. Nije baš vjerojatno da će
išta pronaći u mraku." Pym podigne svoj skener, očito
spreman da dobrovoljno ponudi pomoć, ali Miles ga spri-
ječi pokretom ruke. Pvmove se obrve izviše u nijemom ko-
mentaru. Miles lagano odmahne glavom.
63 Granice vječnosti
 Karalu nije trebalo dodatno uvjeravanje. On reče Alexu
neka opozove noćnu potragu s bakljama, I dalje je bio na
oprezu pred Milesom. Možda ga je Miles zbunjivao koliko
i on Milesa? Smrknut, Miles se ponada da je tako.
Miles nije bio siguran u kojem se trenutku duga ljetna
večer pretvorila u zabavu. Nakon večere počeli su pristi-
zati ljudi, Karalovi kompići, starci doline Silvy. Neki su od
njih očito bili redoviti gosti koji su svake večeri dolazili
slušati vladine objave na Karalovu prijemniku. Toliko ime-
na, a Miles se nije usudio zaboraviti ni jedno od njih. Sti-
gla je i grupa glazbenika, pomalo bez daha, s instrumen-
tima domaće izrade, očito bend koji je svirao na svim
svadbama i sprovodima u dolini Silvy. Milesu je ovo svake
minute sve više nalikovalo na sprovod.
Glazbenici su stali na sredinu dvorišta i zasvirali. Mi-
lesov trijem/stožer time je postao aristokratska loža. Nije
mu bilo lako udubiti se u glazbu kad su ga svi tako pomno
promatrali. Neke su pjesme bile ozbiljne, neke — isprva
vrlo oprezno odsvirane — smiješne. Milesovu je sponta-
nost često usred smijeha prekidao tihi uzdah olakšanja iz
publike oko njega; također, kad bi se ponašao ukočeno,;
oni bi se smrzli na mjestima.
Ali jedna pjesma bijaše toliko lijepa — tužaljka za iz-
gubljenom ljubavi — da gaje dirnula u srce. Elena... U
tom trenutku se stara bol pretvorila u melankoliju, slat-
ku i daleku; neku vrst cijeljenja rane ili barem spoznaju
daje rana počela zacjeljivati. Gotovo je zatražio od glazbe-
nika da prestanu svirati, sad kad su dostigli savršenstvo,
ali bojao se da bi ga krivo shvatili, da bi mislili daje neza-
dovoljan njihovom svirkom. Ostao je tih i povučen još
neko vrijeme nakon toga i jedva da je čuo njihovu sljede-
ću pjesmu u sumraku koji se polako spuštao.
Lois McMaster Bujold
Barem sva ona hrana koja je pristizala cijeli dan nije
bila uzalud. Miles se bio bojao daje mama Karal očekiva-
la da on sam potamani cijelo to kulinarsko brdo.
U jednom se trenu Miles naslonio na ogradu i pogle-
dao prema staji; Debeli je Ninny uživao. Oko njega je bilo
cijelo jato djevojčica; češkale su ga, četkale, uplitale mu
cvijeće u grivu, hranile ga ili samo naslanjale obraze na
njegovu svilenkastu kožu. Ninnvjeve oči bijahu polusklo-
pljene od zadovoljstva.
Bože, pomisli Miles ljubomorno, da ja imam samo
pola seksualne privlačnosti koju ima taj konj, imao bih
više cura nego moj rođak Ivan. Miles nakratko razmotri
sve razloge za i protiv toga da se ogrebe oko neke djevoj-
ke. Gospodari u stara vremena i tako to... ne. Postoje ra-
zine gluposti koje mu nisu trebale, a to definitivno bijaše
jedna od njih. Obećanje koje je dao jednoj maloj dami iz
doline Silvy zacijelo je dovoljno velik zalogaj; sad je već os-
jećao svu njegovu težinu, poput opasna pritiska u kostima.
On se okrene baš kad mu je zastupnik Karal predstav-
ljao neku ženu koja bijaše daleko od djevojačke dobi; oko
pedesetak godina, sitna i vižlasta, žena koja se naradila u
svom životu. Pažljivo odjevena u prastaru najbolju haljinu,
sijeda kosa počešljana od lica i skupljena na zatiljku.
Nervozno je grickala usnu i obraze.
"Ovo je mama Csurik, gospodaru. Lemova majka." Za-
stupnik Karal spusti glavu i odmakne se, ostavljajući Mi-
lesa samog — Vrati se, ti kukavico!
"Gospođo," reče Miles. Grlo mu bijaše suho. Karal mu
je namjestio, prokletstvo, javnu predstavu — no i ostali
gosti su se odmicali, većina njih.
"Gospodaru," reče mama Csurik. Uspjela je izvesti
nervozan naklon.
64 65 Granice vječnosti
 "Uh... sjednite." Nemilosrdnim trzajem brade Miles
izbaci doktora Deu iz njegova stolca i pokaže ženi neka
sjedne, pa okrene svoju stolicu prema njezinoj.
Pym je stajao iza njih, tih poput kipa, napet poput
žice. Zar je mislio da će starica odjednom izvući iglenjak
ispod suknje? Ne — Pymov je posao da zamišlja takve
stvari, tako da Miles može svu svoju pažnju posvetiti
problemu pred sobom. Pym bijaše pod povećalom gotovo
koliko i Miles. Mudro se držao po strani, što će nesumnji-
vo nastaviti i kad ova prljava igra bude završena.
"Gospodaru," reče mama Csurik opet, pa ponovno
utone u tišinu.
Miles se nadao da se ona neće raspasti i rasplakati mu
se na koljenima ili tako nešto. Ovo bijaše nepodnošljivo.
Ostani jaka, ženo, molio je u sebi.
"Lem, on..." ona proguta slinu, "sigurna sam da nije
ubio malu. U našoj obitelji nikad nije bilo takvih stvari,
kunem se! On kaže da to nije učinio i ja mu vjerujem."
"Dobro", reče Miles prijateljskim tonom. "Neka dođe j
i ponovi to pod djelovanjem brzopenta, pa ću mu vjerovati i
ja."
"Dođi, mama", reče vitak mladić koji je došao s njom,
a koji je sad čekao u dnu stuba, kao daje spreman šmug-
nuti u tamu na najmanji zvuk. "Nema koristi od ovoga,
zar ne vidiš?" Sijevao je pogledom prema Milesu.
Ona mu dobaci namršten pogled —je li to jedan od pe-
torice njezinih sinova? — i opet se okrene Milesu, tragajući
za riječima. "Moj Lem. Tek mu je dvadeset, gospodaru."
"I meni je tek dvadeset, gospođo Csurik", Miles se os-
jeti ponukanim da to istakne. Nastane još jedna kratka ti-
šina.
"Gledajte, reći ću to još jedanput", provali Miles ne-
strpljivo. "I opet, i opet, sve dok se poruka ne probije do
Lois McMaster Bujold 66
onoga kome je namijenjena. Ja ne mogu osuditi nedužnu
osobu. Serum istine mi to ne dopušta. Lem može sprati
ljagu sa svog imena. Mora se samo pojaviti. Recite mu, ho-
ćete li? Molim vas?"
Ona se skameni. "Nisam ga vidjela, gospodaru."
"Ali možda hoćete."
Ona zamahne glavom. "Pa? Možda neću." Oči joj skre-
nuše na Pyma, a onda joj pogled ode dalje kao da se ope-
kao na Pymu. Srebrni amblem Vorkosiganovih, izvezen
na Pymovu ovratniku, svjetlucao je u sumraku poput ži-
votinjskih očiju, mičući se s njegovim disanjem. Karal je
donosio lampaše na trijem, ali još se držao podalje od Mi-
lesa.
"Gospođo," reče Miles napetim glasom. "Moj otac
grof zapovjedio mi je da istražim umorstvo vaše unuke.
Ako vam vaš sin znači tako mnogo, kako vam njegovo di-
jete može značiti tako malo? Je li ona bila... vaše prvo un-
uče?"
Njezino lice bijaše ozbiljno. "Ne, gospodaru. Lemova
starija sestra ima dvoje djece. Oni su zdravi", naglasi ona.
Miles uzdahne. "Ako doista vjerujete da je vaš sin ne-
dužan, morate mi pomoći da dokažem njegovu nedužnost. Ili
možda ipak sumnjate?"
Ona se nelagodno promeškolji. U njezinu pogledu
bljesne sumnja — nije znala, prokletstvo. Brzopent ne bi
bio ni od kakve koristi na njoj. Kao Milesova čudesna dro-
ga na koju se toliko oslanjao, činilo se da je brzopent za-
sad od nevjerojatno male koristi u ovom slučaju.
"Dođi, mama", ponovi mladić. "Mutantski gospodar
došao je ovamo ubiti. Treba im jedno smaknuće. Jedna
predstava."
Prokleto točno, pomisli Miles gorko. Ima dobru moć
zapažanja, taj momak.
• 67 Granice vječnosti
 Mama Csurik dopusti daje njezin srditi sin odvuče, ali
zastane na jednoj od stuba i dobaci gorko preko ramena:
"Vama je sve to tako lako, zar ne?"
Boli me glava, pomisli Miles.
Ali čekalo gaje nešto još gore prije kraja večeri.
Glas ove žene bijaše hrapav, dubok i srdit. "Nemoj me
odgovarati, Serge Karale. Imam pravo na jedan dobar po-
gled na ovog mutantskog gospodara."
Žena bijaše visoka, žilava i snažna. Poput svoje kćeri,
pomisli Miles. Nije se bila posebno uredila. Oko nje se
osjećao blagi vonj ljetnog znoja. Koliko je propješačila?
Njezina je sijeda kosa visjela spletena u pletenicu. Ako je
gorčina mame Csurik bila paklenska bol iza očiju, bijes
ove žene bijaše poput užarenog grča u utrobi.
Ona odgurne Karala i dotutnji do Milesa u svjetlu lam-
paša. "Dakle."
"Uh... ovo je mama Mattulich, gospodaru", predstavi
je Karal. "Harrina majka."
Miles ustane, izvede kratki formalni naklon. "Drago
mi je, gospođo." Bio je bolno svjestan činjenice da je za
glavu niži od nje. Nekoć je zacijelo bila visoka poput
Harre, procijeni Miles, ali njezine su je stare kosti počele
vući prema dolje.
Ona je jednostavno zurila u njega. Sudeći po blijedim
crnkastim mrljama oko usta, žena je žvakala gum-lišće.
Njezina je čeljust sad mljela neki zaostali komadić. Otvo-
reno gaje proučavala, bez uvijanja, bez imalo isprike u po-
gledu koji je prelazio po njegovoj glavi, vratu, leđima, krat-
kim neravnim nogama. Milesa uhvati nelagodan osjećaj
da ona vidi ravno kroz sva zacijeljena mjesta na njegovim
krhkim kostima. Brada mu se dvaput tržne u nervozno--
nevoljkom tiku, koji gaje u njezinim očima zacijelo obilje-
žio kao spastičara, prije no što se uz napor uspio obuzdati.
Lois McMaster Bujold 68
"Dobro," reče Karal grubo, "vidjela si. Sad dođi, za
ime Boga, Mara." Njegova se ruka ispričavajući okrene s
dlanom prema gore. "Maru je prilično pogodilo sve ovo,
gospodaru. Oprostite joj."
"Vaša jedina unuka", reče joj Miles, u pokušaju da bude
ljubazan, premda je njezina vrsta očaja odbijala od sebe
svaku ljubaznost kao da je kužna. "Shvaćam vašu bol,
gospođo. Ali mala Raina će dobiti pravdu. Zakleo sam se."
"Kako sad uopće može biti pravice?" bjesnjela je ona.
"Prekasno je — cijeli jedan svijet prekasno — za pravdu,
mutantni gospodarčiću. Od kakve mi je koristi vaša pro-
kleta pravda sad?"
"Dosta, Mara!" inzistirao je Karal. Obrve mu se sku-
piše, a usne stisnuše i on je uhvati za lakat i silom otprati
niza stube.
Preostali se gosti razmaknuše kao s nekim milosrd-
nim poštovanjem dok je prolazila, osim dvojice vitkih ti-
nejdžera koji uzmakoše kao daje otrovna. Miles je bio pri-
siljen ponovno razmotriti svoju viziju braće Csurik. Ako
su ova dvojica predstavljala još jedan uzorak, tada ipak,
izgleda, neće biti ekipe prijetećih brdskih mrga. Bijaše to
grupica malih mršavih prijetećih brdskih žilavaca. Nije to
bilo baš neko poboljšanje, jer izgledali su kao da bi mogli
biti brzi poput napadajućih lasica, samo ako to požele. Mi-.
lesove se usne frustrirano izviše.
Večer je napokon završila, hvala Bogu, negdje oko po-
noći. Karalovi posljednji gosti odmarširali su prema šumi
s lampašima u rukama. Prijemnik je bio popravljen i po-
novno napunjenih baterija i takvog gaje zahvalni vlasnik
ponio sa sobom. Srećom, bila je to zrela i trijezna gomila,
nije bilo pijanih razmirica i sličnog. Pym je smjestio Kara-
love sinove u šator, otišao u posljednji obilazak toga dana,
pa se potom pridružio Milesu i Dei u potkrovlju. Slamnati
69 Granice vječnosti
su madraci bili dopunjeni svježim lokalnim biljem, za koje
se Miles pobožno nadao da mu neće izazvati alergiju.
Mama Karal je željela ustupiti vlastitu spavaonicu za Mi-
lesove gospodarske potrebe, prognavši sebe i muža u iz-
gnanstvo na verandu, ali srećom Pym ju je uspio uvjeriti
da je, što se sigurnosti tiče, bolje da Miles spava između
njega i Dee u potkrovlju.
Dea i Pym su uskoro zahrkali, ali Miles nije mogao spa-
vati. Prevrtao se na madracu, svaki put iznova prevrćući i
u glavi tijek proteklih događaja. Je li bio prespor, preopre-
zan, previše konzervativan? To se ne bi moglo nazvati
dobrom taktikom napada, udariti iznenada nadmoćnom
silom. Uvid u situaciju koji je dobio s Karalova trijema bio je
vrlo dvosmislen.
S druge strane, ne bi bilo nikakve koristi daje pojurio
u močvare za Lemom — kao što je to nedavno na ljetnim
manevrima tako lijepo demonstrirao njegov rođak Ivan
Vorpatril. Bile su potrebne lebdjelice i dizalica da se šesto-
rica krupnih, snažnih, zdravih mladića iz Ivanove patrole
izvuku iz ljepljiva crnog blata što im je sezalo do prsa. Do-
duše, Ivan je dobio svoju zadovoljštinu kad je mladi 'snaj-
perist' kojega su bili lovili pao s drveta i slomio ruku,
nakon što se histerično smijao promatrajući ih kako pola-
ko tonu u mulj. Mulj po kojem je sitni kržljavko mogao
plivati poput žapca, noseći pušku iznad glave. Sudac je
proglasio neriješeni rezultat. Miles protrlja ožiljak na pod-
laktici i nasmiješi se kad se toga sjetio, a onda napokon
utone u san.
Probudio se naglo usred noći, obuzet osjećajem da ne-
što nije u redu. U plavoj tmini potkrovlja svjetlucao je pri-
gušen narančasti sjaj. Tiho, da ne probudi ostale, on se
pridigne na madracu i proviri preko ruba u glavnu prosto-
riju. Sjaj je dopirao kroz prozor.
Lois McMaster Bujold
Miles se polako spusti bosonog niza ljestve i krene prema
vratima. "Pyme," pozove tiho.
Pym skoči i zastenje iz grla. "Gospodaru?" reče uzne-
mireno.
"Dođi dolje. Tiho. Ponesi ošamut." Pym bijaše pokraj njega
u roku nekoliko sekundi. Bio je spavao u hlačama, s
ošamutom i čizmama uredno složenim pokraj jastuka.
"Što, do vraga—? promrmlja on, gledajući van.
Sjaj je dolazio od plamena baklje bačene na vrh Mile-
sova šatora u dvorištu, baklje koja je polako gorjela. Pym
naglo krene prema vratima, a onda se pribere, shvativši
isto što i Miles. Njihov šator bijaše vojni, načinjen od umjet-
ne tkanine koja ne gori, niti se može rastaliti.
Miles se zapita je li bacač baklje to znao? Je li ovo
samo neobično upozorenje ili je to ipak trebao biti jedin-
stveno nesposoban napad? Da je šator bio od obične tka-
nine, te da je Miles bio u njemu, ovo ne bi bila trivijalna
stvar. Još gore, s obzirom na to da su unutra spavali Ka-
ralovi dječaci — užarena rasplamsala buktinja — Miles se
sav strese.
Pym otkopča futrolu svog ošamuta i stane napeto po-
red vrata. "Koliko dugo?"
"Nisam siguran. Moglo je gorjeti i desetak minuta prije
no što sam se probudio."
Pym odmahne glavom, udahne, podigne skener i otrči
u vatrom obasjanu tamu.
"Nevolje, gospodaru?" dopre Karalov zabrinut glas s
vrata njegove spavaonice.
"Možda. Čekajte—" Miles ga zaustavi kad se čovjek
bacio prema vratima. "Pym je vani sa skenerom i ošamu-
tom. Pričekajte dok ne javi je li sigurno. Vaši su dječaci si-
gurniji u šatoru nego vani."
71 Granice vječnosti
70

Karal priđe prozoru, opsuje.
Pym se vratio za nekoliko minuta. "Sad više nema ni-
koga u krugu od jednog kilometra", izvijesti on ukratko.
Potom je pomogao Karalu napuniti kablić za koze i uga-
siti baklju. Dječaci koji su prespavali vatru, probudiše se
na zvuk njezina gašenja.
"Mislim da možda i nije bilo pametno pustiti ih da
spavaju u našem šatoru", reče Miles, dok ga je nešto gu-
šilo u grlu, s trijema. "Strašno mi je žao, zastupnice Ka-
ral. Nisam razmišljao."
"Ovo se nikad nije trebalo..." Karal je zamuckivao od
bijesa i zakašnjela straha, "ovo se nikad nije smjelo do-
goditi, gospodaru. Ispričavam se u ime... u ime doline
Silvy." On se bespomoćno okrene, škiljeći u tamu. Noćno
nebo, osuto zvijezdama, prije predivno, sad je izgledalo,
prijeteće.
Dječaci su, jednom kad su se činjenice probile kroz po-j
spanost smatrali da je sve to baš zgodno, te su se željeli!
vratiti u šator i čekati sljedećeg atentatora. Mama Kare'
ih je odlučno potjerala u kuću i namjestila im ležaje
prednjoj sobi. Prošao je cijeli sat prije no što su se prestalil
buniti zbog nanesene nepravde i napokon zaspali.
Miles, napet gotovo do ruba živaca, nije uopće spavao!
Ukočeno je ležao na svom madracu, slušajući Deino teško
disanje u snu i Pymov gotovo nečujni dah dok se iz puke
ljubaznosti pretvarao da spava.
Miles se baš spremao predložiti Pymu da iziđu na tri|
jem kad je tišinu razbilo visoko njištanje, užasno glasno,
obojeno boli, koje je dopiralo izvana.
"Konji!" Miles skoči na noge, dok mu je srce tuklo, pre-
tekavši Pyma i stigavši do Ijestava prije njega. Pym skoči
preko ruba i elastično se dočeka u čučanj, pa skoči prema
vratima. Tamo ga njegovi tjelohraniteljski refleksi natje-
Lois McMaster Bujold
rase da pokuša gurnuti Milesa natrag unutra. Miles ga je
gotovo ugrizao. "Idite, prokletstva mu! Imam oružje!"
Pym, frustriran, dobrih namjera, istrči iz kolibe s Mi-
lesom za petama. Na sredini dvorišta njih se dvojica raz-
dvojiše kad nešto golemo izjuri iz tame prema njima, go
tovo ih prevrnuvši; kobila se opet oslobodila. S mjesta gdje
•] bijahu privezani konji dopre još jedno njištanje.
\f
, "Ninny?" pozove Miles, uspaničen. Glas koji je proiz-
vodio te zvukove bijaše Ninnvjev — zvukove kakve Miles
nije čuo sve od one noći kad je izgorjela staja s konjima u
njoj. "Ninnv!"
Još jedan hrapavi jauk, potom udarac kao kad netko
raspolovi lubenicu. Pym zatetura unatrag, teško dišući,
i ispusti nekoliko dubokih rezonantnih zvukova iz grla, a
onda padne na tlo i ostane ležati sklupčan. Očigledno ne
mrtav, jer je uspijevao između svaka dva kratka udaha
ubaciti sočnu psovku. Miles klekne do njega i opipa mu lu-
banju — ne, Bogu hvala, taj grozan zvuk bio je udarac
Ninnyjeva kopita kad je udarilo Pyma u prsa a ne u glavu.
Izbio mu je dah iz pluća, možda mu je i napuklo koje re-
bro. Miles potrči prema konju: "Ninny!"
Debeli Ninny je trzao konopac glavom, spremajući se
opet se propeti. Konj zanjišti, a oči su mu sjajile u tami.
Miles priđe. "Ninny, dečko! Što je?" Lijevom rukom doh-
vati ormu, a desnom počne umirujućim pokretima gladiti
konja. Ninny se lecne, ali prestane se propinjati i ostane
stajati, žestoko drhteći, pa zatrese glavom. Milesovo lice i
prsa odjednom poprska nešto vruće, tamno i ljepljivo.
"Dea!" zaviče Miles. "Dea!"
Nitko nije mogao prečuti tu galamu. Niz trijem se spu-
štalo šestero ljudi, a nijedan se nije sjetio ponijeti svje-
tiljku... ne, iz Deinih ruku bljesne jarko hladno svjetlo, a
mama Karal se trudila zapaliti lampaš. "Dea, donesite to
prokleto svjetlo ovamo!" poviče Miles, pa zastane trudeći
72
73 Granice vječnosti
 se da spusti glas za oktavu, do onog uobičajenog, školova-
nog i dubljeg.
Dea pritrči i gurne svjetlo prema Milesu, a onda zaus-
tavi dah i problijedi. "Gospodaru! Jeste li ozlijeđeni?" Pod
jarkim svjetlom tamna tekućina koja je natapala Mileso-
vu košulju poprimi grimiznu boju.
"Ne ja", reče Miles, gledajući mrlje s užasom. Bljesak
sjećanja zgrči mu želudac i on se sledi na viziju druge kr-
vave smrti — one pokojnog Narednika Botharija kojega je
Pym zamijenio. Kojega nikad neće zamijeniti.
Dea se okrene. "Pym?"
"On je dobro", reče Miles. S trave, nekoliko metara
dalje, dopre dugi šištavi udah, a potom i izdah naglašen
psovkama. "Ali ritnuo gaje konj. Donesite med-opremu!"
Miles oguli Deine prste s hladnog svjetla i Dea potrči
prema kolibi.
Miles podigne svjetlo prema Ninnyju i tiho opsuje u
bolesnom strahu. Na Ninnvjevu je vratu zjapio rez duga-
čak tridesetak centimetara i dubok tko zna koliko. Krv je
natapala dlaku i slijevala se u potočićima prema nozi.
Milesovi prsti dotakoše ranu sa strahom; pokušao ju je
stisnuti dlanovima, ali konjska koža bijaše elastična i opet
se razvukla, izazivajući još jače krvarenje dok je Ninny
mahao glavom od boli. Miles ga uhvati za nos. "Budi mi-
ran, dečko!" Netko je pokušao prerezati Ninnyjevu vratnu
arteriju. I gotovo uspio; Ninny se — pitom, prijateljski
raspoložen prema svima, Ninny pun povjerenja — nije
maknuo od dodira sve dok se nož nije zario duboko u vrat.
Karal je pomagao Pymu da ustane na noge. Miles pri-
čeka da Dea pregleda Pyma, a onda ga pozove. "Ovamo,
Dea!"
Zed je, užasnut gotovo koliko i Miles, pomagao držati
Ninnvjevu glavu dok je Dea pregledavao ranu. "Prošao
l
sam ispite", žalio se Dea ispod glasa dok je radio. "Pobije-
Lois McMaster Bujold 74
dio dvadeset drugih kandidata, sve radi časti da budem
Premijerov osobni liječnik. Uvježbao sam procedure se-
damdeset različitih medicinskih hitnih slučajeva, od koro-
narne tromboze do pokušaja umorstva. Nitko — nitko —
mi nije rekao da će se u moje dužnosti ubrajati i šivanje
prokletog konjskog vrata usred noći usred zabiti Bogu iza
leđa..." Ali nastavio je raditi, pa mu Miles nije prigovorio,
već je nastavio blago milovati Ninnvjev nos i hipnotički
ponavljajući pokrete rukom preko skrivenih rasporeda
mišićja nastojao ga smiriti. Ninny se napokon dovoljno
opustio da osloni svoju slinavu bradu Milesu na rame.
"Daju li se konjima anestetici?" upita Dea, držeći me-
dicinski ošamut kao da nije siguran što bi s njim.
"Ovome se daju", reče Miles odlučno. "Tretirajte ga
kao osobu, doktore Dea. Ovo je posljednja životinja koju je
obučio moj djed. On gaje i imenovao. Ja sam bio nazočan
kad se oždrijebio. Obučavali smo ga zajedno. Djed mi je
rekao neka ga od prvog dana uzimam u naručje i držim,
sve dok ne postane prevelik da ga dignem. Konji su stvo-
renja navike, govorio je djed, i prvi su im dojmovi jako
važni. Ninny još misli da sam ja veći od njega."
Dea uzdahne i počne prčkati oko anestetika, tekući-
nom za sterilizaciju, antibiotika, sredstva za opuštanje
mišića i biotičnog ljepila. Sigurnim pokretima kirurga on
obrije rubove rane i stisne je. Zed je držao svjetlo, a na licu
mu bijaše zabrinut izraz.
"Rana je čista," reče doktor Dea, "ali na mjestu je koje
je stalno u pokretu. Pretpostavljam da mu ne bismo mogli
imobilizirati glavu u ovom položaju? Ne, teško. Ovo bi tre-
balo biti dobro. Da se radi o ljudskom biću, sad bih mu
rekao neka se odmara."
"Odmarat će se", obeća Miles odlučno. "Hoće li sad
biti dobro?"
75 Granice vječnosti
 "Pretpostavljam da hoće. Kako, dovraga, da ja to
znam?" Deaje izgledao jako uzrujano, ali ruka mu se i ne-
hotice iskrade još jedanput provjeriti obavljeni posao.
"General Piotr bio bi vrlo zadovoljan vašim radom",
uvjeravao gaje Miles. Mogao je čuti njegov glas u mislima:
Prokleti tehnokrati. Liječnici, sve su ti to obični veterinari,
samo što imaju skuplje igračkice. Djed bi bio sretan tim
dokazom daje imao pravo. "Vi, ah... nikad niste upoznali
mog djeda, zar ne?"
"To je bilo prije mojeg vremena, gospodaru," reče
doktor Dea. "Proučavao sam njegov život i kampanje, na-
ravno."
"Naravno."
Pym je šepesao naokolo oslanjajući se na Karala, pre-
gledavajući teren. Karalov najstariji sin već je uhvatio od-
bjeglu kobilu i ponovno je privezao. Njezin konopac je oči-
to bio pukao, nije bio prerezan; je li misteriozni napadač
svoju žrtvu izabrao slučajno ili namjerno? Ako jest, koliko
namjerno? Je li Ninny bio napadnut kao simbol svoga
gazde ili je ta osoba znala koliko je Milesu stalo do te ži-
votinje? Je li to bio vandalizam, politička izjava ili čin pre-
cizno usmjerene suptilne okrutnosti?
Što sam ti ikad učinio ? zaurla Miles u mislima na tamu
oko sebe.
"Pobjegao je, tkogod to bio", izvijesti Pym. "Izvan do-
meta skenera prije no što sam uspio opet doći do daha. Is-
pričavam se, gospodaru. Čini se da nije ostavio ni traga za
sobom na tlu."
Pa, morao je imati barem nož. Nož — na čijem bi se
dršku pokrivenom krvlju jasno vidjeli otisci prstiju — do-
bro bi im došao. Miles uzdahne.
Lois McMaster Bujold 76
Prišla im je mama Karal, mjerkajući Deu dok je on či-
stio i spremao svoju opremu. "Sve to", promrmlja ona is-
pod glasa, "za konja..."
Miles se jedva suzdržao da ne skoči u gorljivu obranu
vrijednosti ovog konkretnog konja. Koliko je ljudi iz doli-
ne mama Karal vidjela kako pate i umiru zbog pukog ne-
dostatka opreme kakvu je doktor Dea upravo nosio pod
rukom?
Čuvajući svog konja Miles je promatrao s trijema kako
se zora počela šuljati pejzažem. Bio je presvukao košulju i
oprao se. Pym je bio unutra, doktor Dea mu je povezivao
rebra. Miles je sjedio leđima oslonjen o zid, s ošamutom
na krilu, dok je noćna izmaglica polako prelazila u jutar-
nju maglicu. Dolina bijaše poput sive mutne mrlje, plani-
ne samo udaljene tamne sjenke. Iznad njega sivilo se pre-
tapalo u blijedoplavo. Dan će biti lijep i vruć čim se povuče
magla.
Sad je već zacijelo došlo vrijeme da pozove trupe iz
Hassadara. Cijela je ova stvar postajala sve čudnijom. Nje-
gov tjelohranitelj bijaše jednom nogom izvan igre — isti-
na, onesposobio gaje Milesov konj, a ne tajnoviti napadač.
Ali samo zato što ti misteriozni napadi nisu bili fatalni, ne
znači da nisu trebali biti. Možda će treći pokušaj biti us-
pješniji. Možda se izvježbaju.
Miles je osjećao napetost nervoznog umora. Kako je do-
pustio da mu emocije toliko ovise o jednom konju? Loše je
to, gotovo neuravnoteženo — ipak, Ninny bijaše jedna od
najnevinijih duša koje je Miles ikad upoznao. I u tom se tre-
nutku Miles sjeti druge nevine duše u ovome slučaju i za-
drhti. Bilo je to okrutno, gospodaru, okrutno... Pym je imao
pravo, Csurikovih bi asasina moglo biti iza svakoga grma.
K vragu, u grmlju ima nekoga — tamo, pokret, grančica
koja se elastično vraća od — čega? Milesovo srce za-
77 Granice vječnosti
 bubnja u grudima. On podesi svoj ošamut na najjaču sna-
gu, nečujno sklizne s trijema i krene naprijed, gotovo ču-
čeći, koristeći kao zaklon ono malo visoke trave stoje pre-
ostalo nakon zbivanja proteklog dana i večeri. Miles se
ukoči poput mačke grabljivice kad iz magle izroni oblik.
Vitak mladić, ne previše visok, odjeven u široke hlače
kakve su ovdje očito bile standardni model. Stao je umor-
no pored prečke za vezivanje konja, gledajući prema Ka-
ralovoj kabini.
Stajao je tako, posve nepomično, pune dvije minute.
Miles ga je držao na nišanu. Ako samo krene prema Nin-
nyju...
Mladić nesigurno zakorači naprijed, pa natrag, pa čuč-ne,
još gledajući preko dvorišta. Izvuče nešto iz džepa svoje
komotne jakne — Milesov se prst prilijepi za okidač — pa
to stavi u usta i zagrize. Jabuka. Hrskanje se jasno čulo u
vlažnom zraku, a osjetio se i slab miris njezinih sokova.
Pojeo je otprilike polovicu, zastao, kao da ima problema s
gutanjem. Miles provjeri nož za pojasom, olabavi ga u
koricama. Ninny raširi nosnice i tiho zanjišti, privu-kavši
mladićevu pažnju. On ustane i krene prema konju. Krv je
nabijala u Milesovim ušima, glasnija od bilo kojeg drugog
zvuka. Dlan u kojem je držao ošamut bijaše vlažan, a
zglobovi prstiju bijeli od stiska. Mladić pruži jabuku
Ninnvju. Konj je halapljivo proguta, pa se nagne na jednu
stranu, pretrese zadnju lijevu nogu i duboko uzdahne. Da
ga nije bio vidio kako jede tu istu jabuku, Miles bi možda
bio pucao u mladića, misleći da želi otrovati Nin-nyja...
Mladić je milovao konja po vratu, a onda trgne ruku kad
je naišao na Deinu zaštitnu mrežicu preko rane. Ninny
nelagodno zatrese glavom. Miles polako ustane, čekajući.
Mladić počne češkati Ninnvjeve uši, a onda pogleda
prema kolibi, duboko udahne, zakorači naprijed, ugleda
Milesa i ukoči se.
Lois McMaster Bujold 78
"Lem Csurik?" reče Miles.
Pauza, ukočeno kimanje. "Gospodar Vorkosigan?" reče
mladić. Miles kimne. Csurik proguta slinu. "Vor gospoda-
ru," reče drhtavo, "hoćete li održati svoju riječ?"
Kakav bizaran početak. Milesove se obrve uzdigoše.
Do vraga, idemo do kraja. "Da. Predaješ li se?"
"Da i ne, gospodaru."
"Koje od toga?"
"Nagodba, gospodaru. Moram tražiti nagodbu i vaše
obećanje."
"Ako si ubio Rainu..."
"Ne, gospodaru. Kunem se. Nisam."
"Onda se nemaš čega bojati."
Lemove se usne stisnuše u crtu. Koju vražju ironiju
ovaj brđanin vidi — kako se usuđuje naći išta ironično u
Milesovoj zbunjenosti? Ironiju, ali ne i zabavu.
"Oh, gospodaru," dahne Csurik. "Kad bi barem bilo
tako. Ali moram to dokazati Harri. Harra mi mora vjero-
vati — morate je natjerati da mi vjeruje, gospodaru!"
"Prvo ti moraš natjerati mene da ti vjerujem. Srećom,
to nije teško. Dođi unutra i daj izjavu pod djelovanjem br-
zopenta i proglasit ću te službeno nedužnim."
Csurik je odmahivao glavom.
"Zašto ne?" upita Miles strpljivo. Sama činjenica da se
Csurik pojavio govorila je u prilog njegovoj nedužnosti.
Osim ako se nije nadao da može na neki način pobijediti
serum istine. Miles će biti strpljiv, o — barem dvije ili tri
sekunde. A onda će ga, tako mu svega, omamiti i dovući
unutra, zavezati ga i pričekati da dođe k sebi, pa završiti
sa svim ovim prije doručka.
"Droga istine — kažu da ne možeš zatajiti ništa." "Bila
bi prilično nekorisna kad bi bilo drugačije."
79 Granice vječnosti
 Csurik je na trenutak stajao u potpunoj tišini.
"Pokušavaš li zatajiti neki manji zločin? Je li to na-
godba koju želiš? Amnestija? To... bi moglo biti moguće.
Ako se ne radi o ubojstvu, naravno."
"Ne, gospodaru. Nikad nisam nikoga ubio."
"Onda se možda i možemo nagoditi. Jer ako si nedužan,
moram to znati što prije. Jer to bi značilo da je moj posao
ovdje završen."
"U tome... u tome i jest stvar, gospodaru." Csurik pre-
mjesti težinu s noge na nogu, a onda kao daje negdje du-
boko u sebi donio neku odluku, on se prkosno uspravi.
"Riskirat ću vaš serum istine. I odgovorit ću na sve što me
budete pitali. Ali morate mi obećati — zakleti se — da me
nećete pitati o... ičemu drugome. Ikome drugome."
"Znaš li tko je ubio tvoju kćer?"
"Ne zasigurno." Lem Csurik zabaci glavu. "Nisam bio
nazočan. Nagađam."
"I ja nagađam."
"To je u redu, gospodaru. Samo da ne dođe iz mojih
usta... To je sve što tražim."
Miles vrati ošamut u korice i protrlja bradu. "Hm."
Lagani osmijeh izvije jedan ugao njegovih usana prema
gore. "Priznajem, bilo bi — elegantnije — riješiti ovaj slu-
čaj razumom, a ne silom. Čak i tako nježnom silom kao
stoje brzopent."
Csurik spusti glavu. "Ne znam ništa o eleganciji, gos-
podaru. Ali ne želim da to dođe iz mojih usta."
Odluka je bubrila u Milesu, izravnavajući mu kralješ-
nicu. Da. Sad je znao. Mora samo ići redom dokaz po do-
kaz, korak vezan uz drugi korak. Baš poput peterodimen-
zionalne navigacijske matematike. "Dobro. Prisežem ti
riječju Vorkosiganovih da ću se ograničiti samo na doga-
đaje kojima si bio nazočan. Neću te pitati o pretpostavka-
Lois McMaster Bujold
ma o drugim osobama ili događajima kojima nisi bio na-
zočan. Eto, hoće li to biti dovoljno?"
Csurik se ugrize za usnu. "Hoće, gospodaru. Ako odr-
žite riječ."
"Iskušaj me", ponudi Miles. Usne mu se povukoše sa
zuba u vučjem smiješku, apsorbirajući impliciranu uvre-
du bez komentara.
Csurik se uspinjao stubama pokraj Milesa kao da ide
na smaknuće. Njihov je ulazak izazvao opću zapanjenost,
posebice Karala i njegove obitelji, koji bijahu okupljeni
oko drvenog stola gdje je doktor Dea previjao Pyma. Dok-
tor Dea i Pym su ga pogledali zbunjeno, sve dok Miles nije
predstavio pridošlicu i rekao Dei neka izvadi brzopent.
"Lem Csurik je došao porazgovarati s nama."
Miles povede Lema prema stolici. Brđanin sjedne stis-
nutih šaka. Pym, prsiju omotanih bijelom trakom ispod i
iznad koje su se vidjeli rubovi crvenoljubičaste modrice,
uzme ošamut i stane iza stolice. Doktor Dea izvadi hipo-
sprej i promrmlja: "Kako ste to uspjeli?"
Milesova ruka okrzne džep. On izvuče kocku šećera i
podigne je držeći je između kažiprsta i palca, pa se naceri.
Dea smrkne, ali napući usne u nevoljkoj gesti štovanja.
Lem se lecne kad je hiposprej zašištao na njegovoj
nadlaktici, kao da se bojao da će ga to zaboljeti.
"Brojite unatrag od deset", reče mu doktor Dea. Do
vremena kad je Lem došao do tri već je bio posve opušten;
na nula je već hihotao. "Karale, gospođo Karal, Pyme, pri-
đite", reče Miles. "Vi ste moji svjedoci. Dječaci, ostanite
otraga i budite tiho. Bez prekida i upadica, molim."
Miles obavi preliminarno ispitivanje, to jest nekoliko
uvodnih pitanja koja su trebala dati ritam i potrošiti vri-
jeme dok brzopent ne dosegne maksimalnu učinkovitost.
Lem Csurik se budalasto cerekao, ljuljajući se na stolici,
80
81 Granice vječnosti

dobrodušno odgovarajući na sva pitanja. Ispitivanje pod
brzopentom bilo je dijelom Milesova tečaja vojne obavje-
štajne procedure na Akademiji. Čudno, ali činilo mu se da
droga djeluje točno onako kako su reklamirali.
"Jesi li se tog jutra vratio u svoju kolibu, nakon noći |
provedene kod roditelja?"
"Jesam, gospodaru," nasmiješi se Lem.
"U koje vrijeme?"
"Sredinom jutra."
Ovdje nitko nije nosio kronometar, pa to vjerojatno bi-
jaše najprecizniji odgovor koji je mogao dobiti. "Što si uči-
nio kad si došao tamo?"
"Pozvao Harru. Nije je bilo. To me prestrašilo. Mislio
sam da me možda ostavila." Lem štucne. "Želim svoju
Harru."
"Kasnije. Je li beba spavala?"
"Jest. Probudila se kad sam zazvao Harru. Počela je
plakati. To može čovjeku ići na živce." "Što si tada učinio?"
Lemove se oči raširiše. "Ja nemam mlijeka. Željela je
Harru. Nisam joj nikako mogao pomoći." "Jesi lije
podigao iz kolijevke?" "Ne, gospodaru, ostavio sam je da
leži. Nisam mogao ništa učiniti za nju. Harra, ona mi je
jedva dopuštala daje i dodirnem, tako je bila nervozna
kad se radilo o maloj. Rekla mi je da će mi pasti iz ruku,
tako nešto." "Nisi je prodrmao da bi prestala plakati?"
"Ne, gospodaru, ostavio sam je. Otišao sam potražiti
Harru."
"Kamo si tada pošao?"
Lem trepne. "Do sestre. Obećao sam joj dovesti drvenu
građu za novu kolibu. Bella, moja druga sestra, ona se
Lois McMaster Bujold
udaje, znate—" Počinjao je lutati mislima, što bijaše tipič-
no za brzopent.
"Stani", reče Miles. Lem poslušno zašuti, ljuljajući se
lagano. Približavao se granici. "Jesi li ikoga sreo na putu?
Odgovori s da ili ne."
"Da."
Doktor Dea se počeo uzbuđivati. "Koga? Pitajte ga
koga!"
| Miles podigne dlan. "Dajte mu protusredstvo, doktore
Dea."
"Zar ga nećete pitati? To bi moglo biti od presudne
1
važnosti!"
"Ne mogu. Dao sam mu riječ. Dajte mu protusredstvo,
' doktore!"
Srećom, konfuzija nastala raspravom dvojice ispitiva-
ča spriječila je Lema da poslušno odgovori na Deino pita-
nje. Dea, zbunjen i zapanjen, pritisne hiposprej uz Lemo-
vu nadlakticu. Lemove oči, napola sklopljene, otvoriše se
za nekoliko sekundi. On se uspravi na stolici i protrlja
prvo nadlakticu, a potom i lice.
"Koga ste sreli na putu?" upita ga doktor Dea izravno.
Lemove se usne stisnuše; on pogledom potraži Mileso-
vu pomoć.
Doktor Dea je slijedio njegov pogled. "Zašto ga nećete
pitati?"
"Zato što ne trebam", reče Miles. "Znam točno koga je
sreo na putu i zašto je nastavio dalje i zašto se nije vratio
kući. Sreo je Rainina ubojicu. Što ću uskoro i dokazati. A
ta informacija — Karale, mama Karal, vi ste svjedoci —
nije došla iz Lemovih usta. Potvrdite!"
82 Karal kimne, "Shvaćam, gospodaru. To je... bilo vrlo
pošteno od vas."
83 Granice vječnosti

Miles mu se zagleda ravno u oči, usana razvučenih u
napet osmijeh. "A kad misterija uopće nije misterija?"
Karal pocrveni, ne odgovorivši odmah. Potom reče:
"Možete nastaviti kako ste započeli, gospodaru. Pretpo-
stavljam da vas se sad više ni ne može zaustaviti."
"Ne."
Miles je poslao po svjedoke — mamu Karal u jednome
smjeru, Žeđa u drugom, Karala i najstarijeg sina u tre-
ćem. Rekao je Lemu neka čeka s njim, Pymom i Deom.
Mama Karal, koja je imala najkraći put, vratila se prva —
s mamom Csurik i dvojicom njezinih sinova.
Mama Csurik se baci na Lema, grleći ga, a onda bojaž-
ljivo pogledavajući Milesa preko ramena. Braća su ostala
po strani, ali Pym se već postavio između njih i vrata.
"Dobro je, mama", potapša je Lem po leđima. "Ili, ba-
rem sam ja dobro. Čist sam. Gospodar Vorkosigan mi
vjeruje."
Ona osine Milesa pogledom, još držeći Lema za ruku.
"Nisi dao mutantskom gospodaru da ti ubrizga onaj otrov?"
"Nije otrov", zaniječe Miles. "Zapravo, ta mu je droga
vjerojatno spasila život. Sto je čini gotovo prokletim lije-
kom, rekao bih. Svejedno", on se okrene prema Lemovoj
braći i prekriži ruke na prsima, "želio bih znati koji je od
vas dvojice bacio zapaljenu zublju na moj šator?"
Mlađi brat poblijedi; stariji je primijetio bratov izraz i
zašutio u pola riječi. "Nisi valjda!" prosikće u užasu.
"Nitko", reče blijedi. "Nitko nije."
Miles uzdigne obrve. Uslijedila je kratka, napeta tišina.
"Pa, nitko se može ispričati mami Karal i zastupniku
Karam," reče Miles, "jer njihova su djeca prošle noći spa-
vala u šatoru. Ja i moji ljudi bili smo u potkrovlju."
Lois McMaster Bujold
Dječakova se usta otvoriše u šoku. Najmlađi je Karal
gledao u blijedog Csurika, a onda važno prošapće: "Ti,
Dono! Ti, idiote, zar nisi znao da šator neće gorjeti? Pa to
je šator prave Carske službe!"
Miles zakvači prste iza leđa i zagleda se u Csurikove
hladnim pogledom. "Pokušaj atentata na nasljednika va-
šega grofa povlači za sobom istu smrtnu kaznu za izdaju
kao i pokušaj ubojstva samoga grofa. Ili možda Dono nije ;
bio svjestan toga?"
Dono bijaše posve skrhan. Ovdje nije bilo potrebe za
brzopent, klinac je bio loš lažljivac. Mama Csurik sad je
držala i Donovu ruku, još ne puštajući Lemovu; izgledala
je poput kvočke s previše pilića koje valja zaštititi pred
olujom.
"Nisam vas pokušao ubiti, gospodaru!" zavapi Dono.
"A što si pokušavao?"
"Došli ste ubiti Lema. Želio sam... vas otjerati. Upla-
šiti. Nisam mislio nikoga ozlijediti — samo šator!"
"Nisi nikad vidio požar, pretpostavljam. A vi, mama
Csurik?" Lemova majka kinine, stisnutih usana, očito
rastrgana između želje da zaštiti sina i želje da ga pošteno
namlati zbog potencijalno smrtonosne gluposti koju je
počinio.
"Pa, malo je nedostajalo da ubiješ ili ozbiljno ozlijediš
trojicu svojih prijatelja. Razmisli o tome, molim te. U me-
đuvremenu, s obzirom na tvoju mladost i... ah, očiti ma-
njak pameti, suzdržat ću se od optužbe za izdaju. Zauz-
vrat, zastupnik Karal i tvoji roditelji bit će odgovorni za
tvoje daljnje ponašanje, te im prepuštam da odluče o pri-
mjerenoj kazni."
Mama Csurik se rastopila od olakšanja i zahvalnosti.
Dono je izgledao kao da bi radije bio strijeljan. Brat ga
85 Granice vječnosti
84
podbode pod rebra i prošapće: "Manjak pameti!" Mama
Csurik pljusne šaljivca po glavi, učinkovito ga ušutkavši.
"Što je s vašim konjem, gospodaru?" upita Pym.
"Ja... mislim da oni nisu imali nikakve veze s tim", od-
vrati Miles polako. "Pokušaj da se zapali šator bio je plod
čiste gluposti. Ovo drugo je bilo... nešto posve drukčije."
Zed, kojemu su bili dopustili da uzme Pvmova konja,
vratio se s Harrom. Harra je ušla u Karalovu kolibu, ugle-
dala Lema i zastala na mjestu, uputivši mu bijesan po-
gled. Lem ustane raširenih ruku, ranjena pogleda u očima.
"Znači, gospodaru," reče Harra, "uhvatili ste ga." Če-
ljust joj bijaše stisnuta u neveselom trijumfu.
"Ne baš", reče Miles. "Došao je i predao se. Dao je iz-
javu pod brzopentom i oslobodio se optužbe. Lem nije
ubio Rainu."
Harra pogleda lijevo, pa desno. "Ali vidjela sam da je
bio tamo! Ostavio je jaknu i uzeo pilu i blanjalicu sa
sobom. Znam da je bio kod kuće dok me nije bilo! Nešto
ne valja s vašom drogom!"
Miles odmahne glavom. "Serum je djelovao. Tvoji za-
ključci su djelomično točni — Lem jest bio u kolibi dok si
ti bila vani. Ali kad je otišao Raina je bila živa, plakala je.
Nije to bio Lem."
Ona se zaljulja. "A tko onda?"
"Mislim da znaš. Mislim da si se jako trudila zanije-
kati to što znaš, stoga si se tako očajnički držala Lemove
krivnje. Sve dok si vjerovala daje to bio Lem, nisi morala
razmišljati o ostalim mogućnostima."
"Ali kome bi bilo stalo?" poviče Harra. "Tko drugi bi
to učinio?"
"Tko, doista?" uzdahne Miles. On ode do prozora i baci
pogled preko dvorišta. Magla se povlačila pred jarkim svje-
tlom jutra. Konji su se nervozno kretali. "Doktore Dea,
Lois McMaster Bujold
hoćete li pripremiti sljedeću dozu brzopenta?" Miles se
okrene, ode do ognjišta gdje je još bilo nešto žara. Blaga
toplina godila mu je leđima.
Doktor Dea se ogledavao oko sebe držeći hiposprej u ruci,
očigledno se pitajući kome da ubrizga drogu. "Go-
spodaru?" upita, namrštenih obrvi, tražeći objašnjenje.
"Nije li očito, doktore?" upita Miles. "Ne, gospodaru." Ton
njegova glasa bijaše pomalo prkosan. "Ni vama, Pyme?"
"Ne... posve, gospodaru." Pymov pogled i nišan njegova
ošamuta nesigurno se okrenuše prema Harri.
"Pretpostavljam da je to zato što ni jedan od vas dvojice
nije poznavao mog djeda", zaključi Miles. "Umro je
otprilike godinu dana prije no što ste došli u službu moga
oca, Pyme. On se rodio prije samog kraja Vremena izola-
cije, a doživio je sve velike promjene koje je ovo stoljeće
donijelo Barrayaru. Nazivali su ga posljednjim od starih
Vorova, a zapravo je bio prvi od Novih. Mijenjao se u skladu
s vremenima, od taktika konjice do letećih odreda, od
mačeva do atomskog oružja, i mijenjao se uspješno. Naša
sadašnja sloboda od cetagandske okupacije mjera je koja
pokazuje uspješnost njegovih promjena. Pri kraju svog
života nazivali su ga konzervativcem samo zato što je to-
liko mnogo od Barrayara prošlo pokraj njega — u smjeru u
kojemu ga je on poveo, gurnuo, usmjeravao cijelog svog
života.
Mijenjao se i prilagođavao, a povremeno i povijao pod
naletima vjetra. A onda, u njegovoj starosti —jer moj otac
je bio njegov najmlađi i jedini preživjeli sin, koji se ni sam
nije oženio sve do srednje dobi — u njegovoj starosti do-
godio sam mu se ja. I opet se morao promijeniti. A nije
mogao.
Molio je moju majku da abortira — nakon što su više--
manje znali kakva će biti oštećenja na fetusu. Pet godina
87 Granice vječnosti
86

nakon mog rođenja nije imao kontakata s mojim roditelji-
ma. Nisu se viđali, razgovarali, ni komunicirali na bilo
koji način. Kad je otac postao Regent, svi su mislili da smo
se preselili u carsku rezidenciju zato što je priželjkivao
prijestolje, a zapravo smo se preselili zato što nam je moj
djed grof uskratio gostoprimstvo Kuće Vorkosiganovih.
Nisu li obiteljske razmirice zabavne? Krvavi čirevi su na-
sljedna stvar u mojoj obitelji, izazivamo ih jedni u drugi-
ma." Miles opet ode do prozora. Ah, da. Dolazi.
"Pomirenje je išlo postupno — kad je postalo jasno da
drugih sinova neće biti", nastavi Miles. "Ništa dramatič-
no. Pomoglo je kad su me medicinari osposobili za hoda-
nje. Bilo je važno da budem dobar u svemu. A najvažnije od
svega, nikad nisam dopustio da me vidi kako odustajem."
Nitko se nije usudio prekinuti ovaj gospodarev mono-
log, ali sudeći po izrazima na nekoliko lica, nije im bilo
previše jasno kamo vodi. S obzirom na to da je polovica
razloga za taj monolog ionako bila samo trošenje vreme-
na, Miles se nije previše uzbuđivao oko toga. Na trijemu
odjeknuše koraci. Pym se tiho postavi uz vrata kako bi
imao nesmetan kut pucanja.
"Doktore Dea," reče Miles, gledajući kroz prozor, "bi-
ste li bili tako ljubazni da ubrizgate brzopent prvoj osobi
koja prođe kroz vrata, čim ude?"
"Nećete čekati dobrovoljca, gospodaru?"
"Ne ovaj put."
Vrata se otvoriše i doktor Dea zakorači naprijed, po-
digne ruku. Hiposprej zašišti. Mama Mattulich se okrene
prema Dei, a haljina zašušti oko njezinih potkoljenica pro-
šaranih venama. Ona sikne: "Kako se usuđujete!" Ruka
joj se podigne kao da će ga udariti, ali se zaustavi na pola
pokreta, a doktor Dea se izmakne. Izgubila je ravnotežu;
posrne. Zastupnik Karal je uhvati za ruku i pridrži.
Lois McMaster Bujold
"Kako se usuđujete!" zaurla opet, pa se okrene prema
Dei i ostalim svjedocima; mami Csurik, mami Karal, Lemu,
Harri, Pymu. Ramena joj se opustiše, a onda je droga po-
čela djelovati i ona ostane stajati s budalastim smiješkom
koji se borio s očajem za prevlast na njezinu licu.
Osmijeh je izazvao mučninu u Milesovu želucu, ali bi-
jaše to osmijeh koji mu je trebao. "Posjednite je, doktore
Dea, zastupnice Karal."
Oni je povedoše do stolca na kojemu je maloprije sje-
dio Lem. Očajnički se borila protiv djelovanja droge; bljes-
kovi otpora pretapali su se u letargično prepuštanje. Po-
stupno je popuštanje prevladalo i ona sjedne, bespomoćno
se cerekajući. Miles kradomice pogleda Harru. Stajala je
blijeda i tiha, posve zatvorena u sebe.
Još nekoliko godina nakon pomirenja, Milesa nikad nisu
ostavljali samoga s djedom bez tjelohranitelja. Narednik
Bothari je nosio grofovu livreju, ali bio je lojalan samo
Milesu; jedini čovjek dovoljno opasan — neki su govorili
dovoljno lud — da se suprotstavi samom velikom generalu.
Nije potrebno naglašavati koji je ometeni incident natjerao
Milesove roditelje da narednika Botharija smatraju
potrebnom mjerom opreza. Neka generalova ,
neokaljana reputacija sad posluži Milesu. Neka bude ona-:
ko kako njemu odgovara. Milesove su oči sjale.
Lem spusti glavu. "Da sam znao — da sam pretpo-.
stavljao — ne bih je bio ostavio samu, gospodaru. Mislio sam
— Harrina će se majka pobrinuti za nju. Nisam mogao znati
— nisam mislio—"
Harra nije gledala u njega. Harra nije gledala ni u što. "Da
završimo s ovim", uzdahne Miles. Još jedanput, on zatraži
službene svjedoke od okupljenih, te upozori ostale da ne
prekidaju ispitivanje, jer prekidi zbunjuju ispitanike. On
ovlaži usne i okrene se mami Mattulich.
88
89 Granice vječnosti

Opet počne standardnim neutralnim pitanjima, ime,
datum rođenja, imena roditelja, činjenicama koje je lako
provjeriti. Mama Mattulich bijaše tvrđi orah od Lema, a
njezini odgovori nevoljki i tihi. Miles se s teškoćom suzdr-
žavao. Unatoč varljivom dojmu lakoće, ispitivanje pod brzo-
pentom zahtijeva vještinu i stručnost, pogotovo strpljenje.
Došao je predaleko da bi sad sve stavio na kocku. Postup-
no je temu pitanja dovodio do prvih kritičnih točaka.
"Jeste li bili nazočni pri Raininu rođenju?" Njezin glas
bijaše dubok i lelujav, snen. "Rođena je noću. Lem, on
je otišao po babicu Jean. Njezin je sin trebao doći po mene,
ali opet je zaspao. Stigla sam tek ujutro, a onda je već bilo
prekasno. Svi su već vidjeli."
"Vidjeli što?"
"Mačju usnu, prljavu mutaciju. Čudovišta u nama.
Treba ih iskorijeniti. Ružne čovječuljke." Ovo posljednje,
shvati Miles, bijaše namijenjeno njemu. Njezina se pažnja
hipnotički zalijepila za njega. "Mutanti rađaju mutante,
razmnožavaju se brže, prevladaju... vidjela sam vas kako
gledate djevojke. Želite čistim djevojkama napraviti mu-
tantske bebe, sve nas zagaditi..."
Vrijeme da se skrene na glavnu temu. "Jeste li ikad
poslije bili sami s djetetom?"
"Ne, Jean se nije micala. Jean me zna, znala je što sam
željela. To se nje ne tiče. I Harra je uvijek bila tamo.
Harra ne smije znati. Harra ne smije... zašto bi se ona tre-
bala tako lako izvući? Otrov mora biti u njoj. Morao je
doći od njezina oca, spavala sam samo s njezinim ocem i
sve su bili krive osim jedne."
Miles trepne. "Što je bilo krivo?" On vidje kako se Ka-
ralove usne stisnuše u crtu. Zastupnik uhvati Milesov po-
gled i zagleda se u stopala. Lem, usana razdvojenih u
pomnom slušanju, i ostatak publike slušali su s nemirom.
Harra se nije ni pomakla.
Lois McMaster Bujold
"Sve moje bebe", reče mama Mattulich. Harrine se oči
raširiše, a pogled postane oštar. "Zar Harra nije vaše jedino
dijete?" upita Miles. Morao se truditi da mu glas zvuči
hladnokrvno, smireno; želio je urlati. Želio je otići odavde...
"Ne, naravno da nije. Ona je moje jedino čisto dijete,
tako sam mislila, ali otrov mora da je bio skriven u njoj.
Kad se rodila čista, kleknula sam i zahvalila Bogu, napokon
jedno čisto, nakon toliko mnogo njih, nakon toliko mnogo
boli... mislila sam daje mojoj kazni napokon došao kraj. Bila
je tako lijepa beba, mislila sam da je napokon kraj. Ali
mora da je ipak bila mutantica, prikrivena, pokvarena,
podla..."
"Koliko ste", Miles se gotovo gušio riječima, "djece
imali?"
"Četiri, prije Harre."
"I ubili ste sve njih?" Zastupnik Karal, primijeti Miles,
kimne svojim stopalima.
"Ne!" reče mama Mattulich. "Dvoje je bilo mrtvorođe-
no, prvo i ono deformirano. Ono s previše prstiju i ono s
kvrgavom glavom, njih sam maknula. Maknula. Moja maj-
ka, stajala je nada mnom da vidi hoću li to dobro napra-
viti. Harra, ja sam Harru toga poštedjela. Učinila sam to
umjesto nje."
"Znači niste ubili samo jedno novorođenče, već troje
njih?" reče Miles ukočeno. Mlađi svjedoci u sobi, Karalovi
sinovi i Lemova braća, izgledali su užasnuto. Oni stariji,
vršnjaci mame Mattulich, koji su zacijelo prolazili kroz
sve te događaje s njom, izgledali su ukočeni od straha, di-
jeleći njezinu sramotu. Da, svi su oni znali.
"Ubila?" reče mama Mattulich. "Ne! Maknula sam ih.
Morala sam. Morala sam učiniti što je pravo." Njezina se
brada ponosno uzdigne, a onda padne. "Ubila sam svoje
91 Granice vječnosti
90
bebe, da bih zadovoljila... da bih zadovoljila... ne znam
koga. A sad me nazivate ubojicom? Prokleti bili! Od kakve
mi je koristi vaša pravda sada? Trebala mi je tada — gdje
ste bili tada?" Iznenada ona zaplače, ali već sljedećeg tre-
na nastavi bjesnjeti. "Ako su moji morali umrijeti, moraju
i njezini! Zašto bi ona bila toga pošteđena? Razmazila sam
je... učinila sam najbolje što sam mogla, nije pošteno..."
Brzopent se nije mogao nositi s ovim... ne, ipak djeluje,
zaključi Miles, ali njezine emocije bijahu prejake. Poveća-
nje doze moglo bi ublažiti osjećaje, uz rizik respiratornih
smetnji, ali ne bi rezultiralo ništa potpunijim priznanjem.
Milesova je utroba drhtala; nadao se da je to uspio sakriti
pred drugima. Sad mora završiti.
"Zašto ste Raini slomili vrat, umjesto da joj prerežete
grkljan, kao stoje uobičajeno?"
"Harra; ona ne smije znati", reče mama Mattulich.
"Jadno dijete. Mora izgledati kao daje umrla u snu..."
Miles pogleda Lema, zastupnika Karala. "Čini se daje
priličan broj ostalih dijelio vaše mišljenje da Harra ne
smije znati."
"Ja nisam želio da optužba dođe iz mojih usta", ponovi
Lem odlučno. "Želio sam je poštedjeti dvostruke boli, go-
spodaru," reče Karal. "Prošla je već tako mnogo..."
Miles pogleda Harru. "Mislim da je svi vi podcjenju-
jete. Vaša pretjerana blagost vrijeđa njezinu inteligenciju
i volju. Ona dolazi iz čvrste loze."
Harra udahne, susprežući drhtanje. Kratko kimne Mi-
lesu, kao da želi reći Hvala ti, mali čovječe. On joj uzvrati
jednakim pokretom glave, Da, razumijem.
"Nisam siguran gdje leži pravda u ovome slučaju",
reče Miles, "ali zaklinjem vam se, dani prikrivanja zloči-
na su završeni. Dosta je tajnih zločina u noći. Svanulo je.
A kad smo već kod zločina u noći", on se opet okrene
mami Mattulich, "jeste li vi prošle noći pokušali prerezati
vrat mome konju?"
Lois McMaster Bujold
"Jesam pokušala", reče mama Mattulich, sad nešto
smirenija, "ali stalno se propinjao."
"Zašto konja?" Miles nije mogao sakriti nerazumijeva-
nje u glasu.
"Nisam mogla do vas", reče mama Mattulich jedno-
stavno.
Miles protrlja čelo. "Retroaktivni infanticid?" promr-
mlja on.
"Vi", reče mama Mattulich, a gađenje koje je osjećala
probilo se čak i kroz umjetno veselje brzopenta, "vi ste
najgori. Sve što sam prošla, sav taj jad i patnju, a na kraju
se pojavljujete vi. Mutant koji gospodari svima nama, sva
pravila promijenjena, svi mi izdani slabošću žene s drugog
planeta. Vi... sve to što sam prošla činite uzaludnim.
Mrzim vas. Prljavi mutante..." njezin glas se izgubi u dro-
giranom mumljanju.
Miles duboko udahne i ogleda se po sobi. Tišina i ne-
pomičnost. "Vjerujem", reče on, "da ovime završava moja
istraga u ovome slučaju."
Tajna Rainine smrti bijaše riješena. Nažalost,
problem pravde i dalje ga je čekao.
Miles odluči otići u šetnju.
Na jutarnjem svjetlu groblje — premda tek malo više
od obične čistine u šumi — bijaše mirno i prekrasno. Rje-
čica je neumorno žuborila zelenim sjenkama i zasljeplju-
jućim odbljescima. Blagi povjetarac što je raznio zadnje
ostatke noćne magle šaputao je u krošnjama, a sićušna
stvorenja kratkog životnog vijeka, koja su svi na Barrava-
ru osim biologa nazivali zrikavcima, pjevala su i zrikala u
rijetkom lokalnom grmlju.
"Pa, Raina," uzdahne Miles, "što ću sad?" Pym je os-
tao na rubu čistine, dajući Milesu malo privatnosti. "U
redu je", uvjeravao je Miles mali grob, "Pym me već jed-
92 93 Granice vječnosti
nom uhvatio kako pričam s mrtvima. Možda i misli da
sam lud, ali predobro je odgojen da bi to rekao."
Zapravo, Pym nije djelovao nimalo sretno, niti dobro.
Miles se osjeti pomalo krivim što ga je dovukao ovamo
umjesto da ga pusti da se malo odmori, ali tako mu je očaj-
nički trebalo malo vremena daleko od svih. Pyma nisu
mučile samo posljedice Ninnvjeva udarca. Šutio je sve
otkad je Miles dobio priznanje mame Mattulich. Miles
nije bio iznenađen takvim njegovim držanjem. Pym je bio
određen za krvnika njihovom imaginarnom brđaninu —
sad, očigledno ga je žrtva u obliku lude bake natjerala da
se zamisli. Ali poslušat će svaku zapovijed koju dobije,
Miles nije sumnjao u to.
Hodajući čistinom razmišljao je o neobičnostima bar-
rayarskog zakona, gledajući rječicu i svjetlo, povremeno
preokrenuvši kakav kamen vrhom čizme. Osnovno načelo
bijaše jasno; procjena situacije važnija od pisanog slova,
istina od tehnikalija. U slučajevima bez presedana presu-
de se donose po nahođenju službene osobe. A ta službena
osoba bijaše on sam. Nije se mogao sakriti iza pisanih pra-
vila, iza riječi zakon kaže, kao da je zakon živo biće sa
stvarnim Glasom. Jedini glas bijaše njegov vlastiti.
A tko bi išta dobio smrću te napola lude žene? Harra?
Već je sam ovaj slučaj zadao smrtnu ranu odnosu majke i
kćeri. Miles im je to vidio u očima, ali Harra zaista nije
imala želje za smaknućem majke. Milesu bijaše drago da
je tako — bilo bi prilično gadno da sad još i ona krene za-
htijevati krvavu osvetu. Očita pravda bila bi jadno mala
nagrada za Harrinu hrabrost i prijavljivanje zločina. Rai-
na? Ah. To bijaše još teže.
"Najradije bih ti tu staru vješticu položio pred noge,
mala damo", promrmlja joj Miles. "Je li to tvoja želja? Je
li to tvoja volja? Što bi željela?"
Koja bi presuda odjekivala uzduž i poprijeko Denda-
riijskih planina? Bih li zaista trebao žrtvovati ove ljude u
Lois McMaster Bujold 94
J' svrhu neke više političke izjave, bez obzira na sve? Ili se
' ne bih trebao zamarati nikakvim višim ciljevima, već jed-,
nostavno donijeti presudu koja bi služila samo onima koji su
izravno uključeni u ovo? On podigne kamen i svom ga >
snagom zavitla u rječicu.
Kad se okrenuo, ugleda zastupnika Karala na rubu 1
groblja. Karal kimne u znak pozdrava i oprezno mu priđe.
"Dakle, gospodaru", reče Karal. "Da", reče Miles. "Jeste li
donijeli kakvu odluku?" "Ne baš." Milesov pogled lutao je
naokolo. "Bilo što manje od smrtne kazne čini se...
neadekvatnim, a ipak... ne vidim kome bi njezina smrt
donijela išta dobra."
"Ni ja Zato i jesam već na početku zauzeo onakav stav."
"Ne..." reče Miles polako, "ne, bili ste u krivu. Kao prvo,
time ste gotovo osudili Lema Csurika na smrt. U jednom
sam trenutku bio vrlo blizu da za njim pošaljem
naoružanu potjeru. Drugo, sve je ovo gotovo uništilo Har-
rin i njegov brak. Istina je bolja. Malo bolja. Barem nije
kobna pogreška. Mora postojati nešto što mogu učiniti s
tom istinom."
"Isprva nisam znao što da očekujem od vas", prizna
Karal.
Miles odmahne glavom. "Namjeravao sam mijenjati
stvari. Sad... više ne znam."
Karalovo se čelo nabora. "Ali — mijenjamo se." "Ne
dovoljno. Ne dovoljno brzo." "Vi ste još mladi, zato ne
vidite koliko i kako brzo. Pogledajte razliku između Harre i
njezine majke. Bože — pogledajte razliku između mame
Mattulich i njezine majke. To je bila žena — čudovište."
Zastupnik Karal se strese. "Sjećam je se. A ipak, u svoje
vrijeme nije bila ništa neobično. Mislim da ne biste
mogli zaustaviti promjene čak i da to želite. Istoga trena
kad dobijemo satelitsku kom-
95 Granice vječnosti
-vezu prošlosti je odzvonilo. Čim klinci vide budućnost —
svoju budućnost — poludjet će za njom. Već i sad je jaz iz-
među njih i starijih poput mame Mattulich ogroman. I
stari to znaju, nemojte misliti da ne znaju. Što mislite za-
što dosad nismo nabavili makar malu satelitsku jedinicu?
Nije stvar samo u troškovima — starci se očajnički bore
protiv te ideje. Nazivaju to korupcijom planeta, a zapravo
se boje budućnosti."
"Još uvijek ima toliko toga što valja učiniti."
"Oh, da. Mi smo očajni ljudi, istina. Ali imamo nadu.
Mislim da ne shvaćate koliko mnogo ste učinili ovdje samo
svojim dolaskom."
"Nisam učinio ništa", reče Miles gorko. "Većinom sam
sjedio ne radeći ništa. A sad, kunem se, završit ću radeći
još više od tog istog ništa. A onda ću otići kući. Proklet-
stvo!"
Zastupnik Karal napući usne, pogleda u svoja stopala,
pa prema planinama. "Svake sekunde radite nešto za nas,
gospodaru. Zar mislite da ste nevidljivi?"
Miles se nasmiješi vučjim osmijehom. "Oh, Karale, ja
sam cijela zabavljačka trupa u jednom čovjeku, o da. Ja
sam cijela parada."
"Baš tako. Običnim ljudima trebaju neobični primjeri.
Zato da bi si mogli reći: pa, ako on može to, onda ja zasi-
gurno mogu ovo. Bez izlika."
"Da, znam tu igru. Igram je cijeli svoj život."
"Ja mislim", reče Karal, "da vas Barravar treba. Tre-
ba vas da nastavite biti ono što jeste."
"Barravar će me progutati, ako mu uspije."
"Da", reče Karal, pogleda usmjerena negdje prema ob-
zorju, "hoće. Ali na kraju proguta sve nas, zar ne? Vi ćete
nadživjeti ove starce."
Lois McMaster Bujold
"Ili nas proguta već na početku", Miles pokaže na
grob. "Nemojte meni govoriti koga ću nadživjeti. Recite
Raini."
Karalova se ramena objesiše. "Istina. Istina je. Done-
site svoju presudu, gospodaru. Ja ću vas podržati."
Miles ih je sve okupio u Karalovu dvorištu, a trijem
mu sad bijaše govornica. Unutrašnjost kolibe bila bi pre-
više skučena i prevruća za sve ove ljude, zagušljiva do ne-
podnošljivosti uz popodnevno sunce, premda su ovdje vani
morali žmirkati pod jarkim svjetlom. Svi su već bili ovdje,
svi koje je uspio skupiti; Karal, njegova žena i sinovi, svi
Csurikovi, većina staraca sa sinoćnjeg okupljanja, muš-
karci, žene, djeca. Harra je sjela po strani. Lem je stalno
pokušavao zadržati njezinu ruku u svojoj, premda bijaše
očito da ona ne želi taj dodir — lecnula se svaki put kad bi
je dotaknuo. Mama Mattulich sjedila je pokraj Milesa, tiha
i namrštena, a do njezine stolice stajali su Pym i zamjenik
Alex, koji je izgledao kao da se osjeća strašno nelagodno u
svemu ovome i kao da očajnički želi biti negdje drugdje.
Miles podigne bradu, oslonivši glavu na uštirkani ov-
ratnik svoje odore, uniforme Carske službe koju je zaslu-
žio. Znaju li ovi ljudi da ju je zaslužio ili svi misle daje to
dar koji je dobio od svog oca grofa, nepotizam na djelu?
Koga je briga što misle! On je znao. On ustane pred svo-
jim ljudima i čvrsto se uhvati za ogradu.
"Završio sam istragu slučaja koji je grofovu Okružnom
sudu prijavila Harra Csurik — umorstvo njezine kćeri Rai-
ne. Uzimajući u obzir činjenice, svjedoke i priznanje, pro-
glašavani Maru Mattulich krivom za umorstvo. Ne samo
da je slomila djetetu vrat, već je nakon toga pokušala za-
maskirati to nedjelo i prikazati smrt kao prirodnu, čime je
svog zeta, Lema Csurika, dovela u smrtnu opasnost, sta-
97 Granice vječnosti
96
vivši ga u položaj prvooptuženika. S obzirom na bespo-
moćnost žrtve, okrutnost metode i kukavičku sebičnost
pokušaja prikrivanja izvršenog zlodjela i prebacivanja op-
tužbe na drugu osobu, ne mogu naći nikakve olakotne
okolnosti.
Dodatno, Mara Mattulich je priznala i dva prijašnja
čedomorstva, izvršena prije dvadesetak godina — umor-
stvo dvoje svoje djece. Te će podatke zastupnik Karal služ-
beno objaviti u svakome kutku doline Silvy, sve dok ne
budu poznate svakom njezinu stanovniku."
Mogao je osjetiti kako mu pogled mame Mattulich
svrdla leđa. Da, nastavi me mrziti, starice. Još ću te ja po-
kopati, a ti to dobro znaš. On proguta slinu i nastavi, s for-
malnošću jezika kao nekom vrstom štita pred sobom.
"Za ovaj stravičan zločin jedina primjerena kazna jest
smrt. Pa takvu kaznu i dosuđujem mami Mattulich. Ali —
s obzirom na njezinu dob i blisko srodstvo s drugom naj-
teže oštećenom strankom u ovome slučaju, Harrom Csu-
rik, uzimam pravo da odgodim izvršavanje smrtne kazne.
Na neodređeno vrijeme." Krajičkom oka Miles vidje kako
Pym ispušta uzdah olakšanja, vrlo pažljivo i kradomice.
Harra je prolazila prstima kroz svoje šiške boje slame i
napeto slušala.
"Ali pred zakonom će biti kao daje mrtva. Sva njezina
imovina, čak i odjeća koju ima na sebi, sad pripada nje-
zinoj kćeri Harri, kojoj dajem pravo da tom imovinom ras-
polaže kako želi. Mama Mattulich ne smije posjedovati ni-
kakva dobra, ne smije sklapati poslovne dogovore, žaliti
se sudu ili pisati ikakve oporuke. Ne smije napustiti doli-
nu Silvy bez Harrina dopuštenja. Harri dajem vlast nad
njom kakvu ima roditelj nad djetetom. U Harrinoj odsut-
nosti ta se moć predaje zastupniku Karalu kao njezinu za-
mjeniku. Mara Mattulich bit će pod stalnim nadzorom
kako ne bi ozlijedila još neko dijete.
Lois McMaster Bujold 98
Nadalje, umrijet će bez obreda, bez prinošenja žrtve.
Nitko, ni Harra ni itko drugi, ne smije prinijeti nikakvu
žrtvu kad osuđena napokon umre. Kao što je ona ubila
svoju budućnost, tako će njezina budućnost njezinoj duši
donijeti samo smrt. Umrijet će onako kako umiru oni koji
nemaju djece — ne ostavivši za sobom nikakva sjećanja."
Mara Mattulich pogne glavu.
Neki će, Miles je to znao, sve ovo smatrati samo spiri-
tualno-simboličnim. Drugi će to držati doslovno smrto-
nosnim, ovisno o snazi njihove vjere — oni koji mutaciju
drže grijehom koji treba nasilno iskorijeniti. Ali čak su i
oni manje praznovjerni shvatili bit kazne.
Tako.
Miles se okrene mami Mattulich i spusti glas. "Odsad,
svaki dah koji udahneš dan ti je mojom milošću. Svaki za-
logaj koji pojedeš, Harrino je dobročinstvo. Milost i dobro-
činstvo — koje ti nisi znala pokazati — omogućit će ti ži-
vot. Mrtva ženo."
"I to mije neka milost. Mutantni gospodarčiću." Nje-
zino rezanje bijaše tiho, umorno, potučeno.
"Shvaćaš bit", reče on kroza zube, a onda joj se dubo-
ko nakloni, ironično, pa joj okrene leđa. "Ja sam Glas gro-
fa Vorkosigana. Ovime završava moj Govor."
Kasnije, Miles se sastao s Harrom i Lemom u Karalo-
voj kolibi.
"Imam prijedlog za vas." Miles prekine svoje nervozno
koračanje po prostoriji i stane pred njih. "Osjećajte se
slobodnim da ga odbijete ili razmislite malo. Znam da ste
oboje jako umorni." Kao i svi mi. Je li doista u dolini bio
tek dan i pol? Činilo mu se kao cijelo stoljeće. Glava ga je
boljela od umora. I Harrine oči bijahu crvene. "Prvo, znaš
li čitati i pisati?"
99 Granice vječnosti

"Malo", prizna Harra. "Učio nas je zastupnik Karal i
mama Lannier."
"Pa, dovoljno. Ne bi, znači, počinjala posve slijepa.
Ovako — prije nekoliko godina u Hassadaru je osnovana
učiteljska škola. Još nije jako velika, ali i to je početak.
Postoje stipendije. Mogu ti srediti jednu, Harra, ako pri-
staneš živjeti u Hassadaru tijekom tri godine intenzivnog
studija."
"Ja!" reče Harra. "Ne mogu ja u školu! Ja jedva da
znam... išta!"
"Znanje je ono s čim odlaziš iz škole, a ne s čim dola-
ziš. Gledaj, oni znaju kakvo je stanje u ovome okrugu. Ima
mnogo tečajeva. Istina, morala bi raditi mnogo napornije
od ostalih da nadoknadiš zaostatke i sustigneš gradske
učenike. Ali znam da imaš hrabrosti i znam da imaš volju.
Ostatak je jednostavan — zaletavaš se glavom u zid opet
i opet i opet sve dok zid ne padne. U redu, završiš s krva-
vim čelom, pa što? Ti to možeš, kunem ti se da možeš."
Lem je sjedio do nje, izgledajući zabrinuto. Opet je uh-
vati za ruku. "Tri godine?" reče on slabašnim glasom.
"Daje nema tri godine?"
"Stipendija nije velika", reče Miles. "Ali, kako vidim,
ti se, Leme, razumiješ u drvodjelstvo. Trenutno je pola
Hassadara u fazi izgradnje. Mislim da će Hassadar biti
sljedeći Vorkosigan Vashnoi. Siguran sam da bi mogao
pronaći posao. S tvojom plaćom i stipendijom mogli biste
preživjeti."
Lemovo se lice prvo opusti od olakšanja, a onda opet
poprimi zabrinut izraz. "Ali oni tamo koriste moderna
oruđa — kompjutere — robote..."
"Da. Ali nisu se svi oni rodili sa znanjem kako se ta
oruđa koriste. Ako oni mogu naučiti, možeš i ti. Osim toga,
bogataši skupo plaćaju ručnu izradu, unikatne primjerke,
Lois McMaster Bujold
ako su dobre kvalitete. Već vidim kako bi mogao početi, a to je
najteže. Kasnije ćeš s lakoćom naučiti sve."
"Otići iz doline Silvy..." reče Harra glasom punim ne-
vjerice.
"Samo zato da bi se jednog dana vratila ovamo. Mogu
poslati ovamo jednu satelitsku jedinicu s prijenosnim na-
pajanjem koje bi trajalo godinu dana. Netko bi morao jednom
na godinu doći iz Vorkosigan Surleaua i zamijeniti prazno
punim, ali to nije problem. Cijela ta stvar ne bi koštala
više od, recimo, novog lakoletača." Poput onog sjajnog
crvenog u izlogu izložbenog salona u Vorbarr Sultani, koji je
Miles priželjkivao kao dar za diplomu, što je napomenuo i
roditeljima. Kreditni bon — dar — već leži u gornjoj ladici
komode u njegovoj sobi. "Nije to veliki projekt — kao što bi
bilo postavljanje satelitske veze za cijelu dolinu. Holovid bi
primao edukativne satelitske emisije iz glavnoga grada —
postavimo to u neku veliku prostoriju, dodamo nekoliko
tuceta prijenosnih terminala za klince i eto ti instant škole.
Školovanje bi bilo obvezno za svu djecu, za to bi se pobrinuo
zastupnik Karal — premda sam siguran da bi ih jedva
uspijevali maknuti iz škole jednom kad stigne holovid.
Mislio sam...ah..." Miles pročisti grlo, "mislio sam da bi je
mogli nazvati Osnovnom školom Raine Csurik."
"Oh", reče Harra i prvi put tog strašnog dana zaplače.
Lem je nespretno potapša po ruci, a ona mu napokon uz-
vrati stiskom.
"Mogu ovamo poslati i nekog nizinca kao učitelja",
reče Miles. "Na određeno vrijeme, dok se ti ne vratiš. Ali
on ili ona neće shvaćati dolinu Silvy ovako kao ti. Ne bi
razumjeli zašto. Ti — ti već znaš. Ti već znaš ono što se ne
može naučiti u školama u nizini."
pre-
liC lJ.(AMV.*.v~___________
Harra obriše oči i podigne pogled — ne daleko
ma njemu. "Vi ste išli na Carsku akademiju."
100 101 Granice vječnosti
 "Jesam." Brada mu se uzdigne.
"Onda ja", reče ona drhtavim glasom, "mogu svla-
dati... Hassadarsku visoku učiteljsku školu." Riječi su joj
isprva izišle nespretno. Isprva. "U svakom slučaju — po-
kušat ću, gospodaru."
"Kladim se na tebe", reče Miles. "Na vas oboje. Samo...
ah", osmijeh mu preleti preko usana i brzo nestane, "stoj
uspravno i govori istinu, ha?"
Harra trepne, shvativši. U odgovor, i njezinim licem
bljesne poluosmijeh i jednako se brzo izgubi. "Hoću. Mali
čovječe."
Sljedećeg je jutra Ninny odletio kući, zajedno s Py-
mom, u teretnoj letjelici, kao i doktor Dea i njegova po-
kora od kobile. Miles i novi privremeni tjelohranitelj, koji .
je doletio istom tom teretnom letjelicom iz Vorkosigan
Surleaua, krenuli su natrag na konjima. Pa, pomisli Miles,
ionako je bio planirao otići na logorovanje u planine s ro-
đakom Ivanom tijekom dopusta. Njegov livrirani pratitelj
bijaše lakonski veteran Esterhazv, koga je Miles poznavao
gotovo cijeli svoj život; izvrsno društvo za nekoga tko nije
raspoložen za razgovor — Miles je gotovo mogao zaboraviti
da je tjelohranitelj uopće s njim. Miles se zapita je li
Esterhazv bio slučajan izbor ili je u pitanju ipak grofova
milost. Esterhazv je znao s konjima.
Noć su proveli ulogoreni pokraj rijeke ruža. Miles je
odšetao uz dolinu obasjanu večernjim svjetlom, tragajući
za krajem ružičnjaka; doista, nekoliko kilometara dalje
grmovi su postajali rjeđi i manje neprohodni. Miles otrgne
jedan pupoljak, provjeri da ga Esterhazv kojim slučajem
ne gleda, a onda znatiželjno zagrize. Očito, on i njegov
konj imaju različite ukuse. Otrgnuti pupoljci vjerojatno
ne bi preživjeli put do doma — Ninnv će se morati zado-
voljiti zrnjem zobi.
Lois McMaster Bujold 102
Miles je gledao kako se večernje sjenke uzdižu uz
stražnju stranu planinskog lanca, visokog i golemog u da-
ljini. Kako su male te planine izgledale iz svemira! Mali
nabori na licu kugle koju je mogao pokriti rukom. Koje je
od toga iluzija: daljina ili blizina? Daljina, odluči Miles.
Daljina je prokleta laž. Zna li to njegov otac? Miles je dvojio
da zna.
On razmotri svoj nagon da sav svoj novac — čak i onaj
kreditni bon za lakoletač — baci na te planine, da napusti
sve i ode učiti djecu, da otvori besplatnu kliniku, da po-
stavi satelitske kom-veze, ili sve to odjednom. Ali dolina
Silvy bijaše samo jedna u gomili takvih zajednica zakopa-
nih duboko u ovim planinama, jedna od nekoliko tisuća
raštrkanih po cijelom Barravaru. Porezi iscijeđeni iz ovo-
ga okruga pomagali su održavati baš onu elitnu vojnu
školu u kojoj je potrošio... koliko njihova novca? Koliko bi
im sad trebao dati da im se oduži? I on sam sad bijaše
jedan od slugu ovoga planeta.
Što ti je Bog namijenio, tvrdila je Milesova majka, može
se lučiti po talentima koje ti je dao. Akademske je počasti
Miles postupno1 zaradio napornim radom. Ali ratne igre,
nadmudrivanje protivnika, biti uvijek jedan korak ispred
— što je bilo neophodno, istina, jer on si nije mogao priuš-
titi pogreške — ratne igre bile su nečastiva radost. Ovdje,
ne tako davno, rat nije bio igra. Možda će jednom opet biti
tako. Ono što si najbolje učinio upravo je ono što se od
tebe tražilo. Činilo se da se Bog i Car slažu barem u tome,
ako već ni u čemu drugom.
Miles je dao svoju časničku prisegu Caru prije manje
od dva dana, napuhan od ponosa na svoja dostignuća. U taj-
nome kutku svoga uma zamišljao je sebe kako se drži te
prisege kroz paklene bitke, kroz mučenja, što već ne, čak
i onda kad se s Ivanom cinički šalio na račun arhaičnih
mačeva i vrste ljudi koji su inzistirali na njihovu nošenju.
103 Granice vječnosti
 Ali u tami suptilnijih iskušenja, onih koja bole bez he-
rojstva kao utjehe, Car više neće predstavljati simbol Bar-
rayara u njegovu srcu.
Mir s tobom, mala damo, uputi on svoje misli Raini.
Pridobila si ovog jadnog izobličenog modernog viteza, koji
sad nosi tvoje boje na rukavu. Ali i ovaj svijet u kojem smo
rođeni je jadan i izobličen, svijet koji nas odbacuje bez mi-
losti i bez pitanja. Ali barem neću samo jurišati na vjetre-
njače u tvoje ime — ne, poslat ću projektile na te vrteće
prokletinje i raznijeti ih do neba...
Sad je znao komu služi. I zašto ne može odustati. I zašto
ne smije biti neuspjeha.
Lois McMaster Bujold
DVA
"Osjećaš li se bolje?" oprezno upita Illvan. "Ponešto",
odgovori Miles pažljivo, pa pričeka. O da, sada je u
čekanju mogao nadmašiti Illvana.
Šef sigurnosti primakne stolac i smjesti se uz Milesov
ležaj, promotri ga i napući usne. "Moje... isprike, barune
Vorkosigan, što sam posumnjao u vaše riječi." "Duguješ mi
bar to", složi se Miles. "Da. Ali bez obzira", Illvan se
namršti s neodobravanjem. "Pitam se, Miles, jesi li ikada
shvatio u kolikoj je mjeri, u ulozi sina svog oca, nužno ne
samo biti pošten, nego se takvim i doimati."
"Kao sinu mog oca — ne", reče glatko Miles. Illvan
nehotice puhne. "Ha. Možda i ne." Zabubnja prstima.
"Bilo kako bilo, grof Vorvolk je iskopao dvije
nedosljednosti u izvještaju tvojih tajnih plaćeničkih
operacija. Suluda prekoračenja troškova pojavljuju se
vezana za najjednostavnije zadatke kao što je prijevoz
osoblja. Ja shvaćam da te Dagoola sredila, ali što je bilo
prvi put?"
"Što prvi put?"
"Ponovno proučavaju što si to pokupio u Jacksonovu
Skrovištu. Njihova je teorija da su te tvoja početna, us-
105 Granice vječnosti
104
pješno zatajena muljanja navela da zagrizeš veći zalogaj
na Dagooli."
"Ali to je bilo prije gotovo dvije godine!" prosvjedovao
je Miles.
"Oni kopaju", složi se Illvan. "Analiziraju u detalje.
Žele te javno prikucati na zid, ako je to ikako moguće. A
ja, kao i prije, pokušavam konfiscirati njihov čekić. Pro-
kletstvo." Doda uzrujano: "Nemoj me tako gledati. U ovom
svemu nema ničeg osobnog. Da si sin bilo koga drugoga,
slučaja uopće ne bi ni bilo, to znaju i oni. Revizija finan-
cijskih previda nedodirljivih Vor gnjavatora nije moja ideja
o dobroj zabavi. Moja je jedina nada da ću ga izmoriti i
tako natjerati da se povuče. Zato' slušam."
Miles uzdahne. "Gospodine, vama sam na raspolaga-
nju kao i uvijek. Sto želite znati?"
"Objasni račun za opremu koju ste pokupili u Jackso-
novu Skrovištu."
"Mislio sam da je sve obuhvaćeno u mojem izvještaju koji
sam tada predao." Miles se pokušao prisjetiti.
"Obuhvaćeno da. Ali objašnjeno, ne." "Ostavili smo pola
tovara vrhunskog naoružanja na doku Fell Stanice. Da to
nismo učinili, ti bi sad bio kraći za jednog znanstvenika,
jedan brod i svog podređenog."
"Da?" reče Illvan. Prekriživši prste zavalio se u stolac.
"A zašto?"
"Ah...to je duga priča. Komplicirana, znate."
Nenamjerno, Miles se nasmiješi prisjećajući se. "Može li
to još uvijek ostati samo između vas i mene?" Illvan
nakrivi glavu. "U redu..."
Lois McMaster Bujold
LABIRINT
Zamišljeno promatrajući sliku kugle stoje sjajila iznad
vid ploče, Miles prekriži ruke na prsima i zatomi gađenje.
Planet Jacksonovo Skrovište, svjetlucav, bogat, korumpi-
ran... Jacksonci su tvrdili daje njihova korumpiranost pot-
puno uvezena — kad bi galaktika bila spremna za vrline
platiti koliko za mane, to bi mjesto bilo hodočasničko sve-
tište. Milesu se to činilo poput rasprave o tome što je su-
periorno: crvi ili trulo meso kojim se hrane. Ipak, da Jack-
sonovo Skrovište ne postoji, galaktika bi ga vjerojatno
morala izumiti. Susjedi mogu hiniti užas, ali sigurno ne bi
dopustili da takvo mjesto postoji kad im ne bi predsta-
vljalo potajno korisno prepletanje sa subprivredom.
Svejedno, planet je odisao određenom živošću. Ne onak-
vom kao prije stoljeće ili dva, zasigurno, u vremenima kad
je bio baza otmičara, ali njegove su nemilosrdne kriminal-
ne bande sazrele u monopole sindikata, strukturirane i
ozbiljne gotovo poput malih vlada. Neka vrst aristokra-
cije. Naravno. Miles se pitao koliko dugo će se glavne
Kuće još moći odupirati polako nadolazećoj plimi integri-
teta.
Kuća Dyne, bankarstvo s deterdžentom — operite svoj
novac na Jacksonovu Skrovištu. Kuća Fell, trgovina oruž-
jem bez suvišnih pitanja. Kuća Bharaputra, ilegalna gene-
107 Granice vječnosti
106

tika. Još gore, Kuća Ryoval, čiji je moto "Utjelovljeni snovi",
nedvojbeno najprokletiji — Miles je taj pridjev upotrijebio
u doslovnom značenju — svodnici u povijesti. Kuća Har-
graves, galaktički preprodavači ukradene robe, izvještače-
no uglađeni posrednici pri raznim transakcijama — mora
im se priznati jedno: taoci razmijenjeni putem njihovih
ureda većinom su se vraćali živi. I tucet sličnih sindikata,
povezanih na razne i promjenjive načine.
Čak i nama ste korisni. Miles takne kontrole i slike
nestane. Usna mu se iskrivi u potisnutom gađenju i on
pozove na zaslon prikaz inventara oružja kako bi još jed-
nom provjerio svoj popis za nabavu. Suptilna promjena
vibracija broda govorila mu je da usklađuju orbite — brza
krstarica Ariel pristat će u Postaju Fell za manje od sat
vremena.
Njegova je konzola baš izbacivala disk s podacima o
narudžbama oružja kad se oglasio zvučni signal s vrata
kabine; a potom i kontraalt preko komunikatora: "Admi-
rale Naismith?"
"Uđi." On izvadi disk i zavali se unatrag. Kapetan Thorne
ušeta unutra uz prijateljsko salutiranje. "Pristajemo za
otprilike trideset minuta, gospodine."
"Hvala ti, Bel."
Bel Thorne, zapovjednik Ariela, bijaše betanski her-
mafrodit; muškarac/žena potomak davnog genetsko-soci-
jalnog eksperimenta, po Milesovu mišljenju jednako bi-
zarnog kao i bilo što drugo što — prema pričanjima — za
novac rade kirurzi Kuće Rvoval oslobođeni svake etike.
Hermafroditizam, propali betanski ekstremni pokušaj po-
stizanja ravnopravnosti, nije se ukorijenio, a nesretni po-
tomci njegovih idejnih začetnika ostali su manjina na vrlo
tolerantnoj Koloniji Beta. Osim nekoliko lutalica poput
Bela. Kao plaćenički časnik Thorne bijaše savjestan; loja-
lan i agresivan, i Milesu se sviđao/sviđala/sviđalo — Be-
Lois McMaster Bujold
tanci su za hermafrodite uvelike koristili zamjenicu sred-
njeg roda. Ipak...
Miles je odavde mogao namirisati Belov cvjetni parfem.
Bel je danas naglašavao žensku stranu, kao i zadnjih pet dana
ovoga putovanja. Obično bi se držao neutralne sredine ili čak
više muške strane; meka smeđa kosa i go-lobrado, kao
isklesano lice u kontrastu sa sivo-bijelom dendariijskom
vojnom odorom, sigurne kretnje i opaki smisao za humor.
Milesa je sve više brinulo što se Bel u njegovoj prisutnosti
smekšava.
Okrećući se holovidnoj ploči svoje kompjuterske konzole,
Miles opet pozove prikaz planeta kojemu su se približavali.
Izdaleka je Jacksonovo Skrovište izgledalo dovoljno
skromno; bregovito, prilično hladno naseljeno područje oko
ekvatora ima tek umjerenu klimu — na holovidnom
prikazu obrubljeno čipkastom shematskom mrežom raz-
nobojnih satelitskih putanji, orbitalnih transfernih postaja i
službeno dopuštenih prilaznih vektora. "Jesi li ikad prije bio
ovdje, Bel?" "Jednom, kao poručnik u floti admirala
Osera", reče plaćenik. "Kuća Fell je otada dobila novog
baruna. Njihovo oružje još ima dobru reputaciju, sve dok
znaš što kupuješ. Drži se dalje od rasprodaje neutronskih
ručnih
granata."
"Ha. Za ljude s jakim izbačajem. Ne boj se, neutronske
.;•: ručne granate nisu na popisu." On pruži disk s podacima
; Belu.
Bel se nagne nad naslon Milesove stolice kako bi mogao ;
uzeti disk. "Da dam posadi slobodno dok čekamo da barunove
sluge utovare teret? A što je s tobom? Pokraj dokova je nekad
bio hostel s bazenom, saunom; dobrom hranom..." Bel spusti
glas. "Mogao bih rezervirati sobu za dvoje."
"Mislio sam podijeliti jednodnevne propusnice." Miles
pročisti grlo.
108
109 Granice vječnosti
 "Jajesam žena, znaš", istakne Bel šaptom.
"Između ostaloga."
"Tako si beznadno monoseksualan, Miles."
"Žao mije." On nespretno potapša ruku koja se neka-
ko našla na njegovu ramenu.
Bel uzdahne i uspravi se. "Mnogima je žao."
I Miles uzdahne. Možda bi svoje odbijanje mogao uči-
niti više empatskim — ovo je tek otprilike sedmi put da se
potakla ova tema između njega i Bela. Dosad je to već po-
stala neka vrst rutine, gotovo — ali ne posve — šale. Be-
tancu se mora priznati da ima mnogo optimizma — ili tu-
posti... ili, doda Miles pošteno, iskrenih osjećaja. Kad bi se
sad okrenuo, znao je, vjerojatno bi u hermafroditovim oči-
ma zatekao duboku osamljenost, onu koja mu se nikad ne
očituje na usnama. Nije se okrenuo.
A tko je on da sudi drugome, sumorno pomisli Miles,
on kome vlastito tijelo donosi tako malo radosti? Što je
Bela, zdravog, normalne visine i držanja, pa makar i s ne-
običnim rasporedom genitalija, tako privlačilo malom polu--
izludjelom polu-bogalju? On spusti pogled na sivu odoru
dendariijskih časnika koju je imao na sebi. Uniformu koju
je zaradio. Ako već ne možeš biti visok dva metra, budi pa-
metan dva metra. Doduše, njegov mu razum dosad nije
uspio dati rješenje problema s Thorneom.
"Jesi li ikad razmišljao o tome da se vratiš na Betu i
potražiš nekog od svojih?" upita Miles ozbiljno.
Thorne slegne ramenima. "Predosadno. Zato sam i oti-
šao. Tamo je tako sigurno, tako usko..."
"Alije krasno mjesto za podizanje djece." Jedan se kut
Milesovih usana iz vio prema gore.
Thorne se naceri. "Ti kužiš. Ti si gotovo savršeni Be-
tanac, znaš? Gotovo. Imaš naglasak, interne fore..."
Miles se mrvicu ukoči. "A što mi fali?"
Lois McMaster Bujold 110
Thorne dotakne Milesov obraz; Miles se lecne.
"Refleksi", reče Thorne.
"Ah."
"Neću te odati."
"Znam." Bel se opet nagne prema njemu. "Mogao bih
ti izgladiti tu jedinu preostalu neravninu..."
"Pusti sad to", reče Miles, pomalo zajapuren. "Čeka
nas misija."
"Nabava", reče Thorne prijekorno.
"To nije misija", reče Miles. "To je samo krinka."
"Ha!" Thorne se ispravi. "Napokon."
"Napokon?"
"Ne treba biti genij. Došli smo kupiti oružje, ali umje-
sto da uzmeš brod s najvećim prostorom za teret, ti si
odabrao Ariel — najbrži u floti. Nema ubitačnije i dosad-
nije rutine od nabave, ali umjesto da pošalješ savršeno
kompetentnog lučkog kapetana, ti osobno nadgledaš ci-
jelu stvar."
"Doista želim stupiti u kontakt s novim barunom Fel-
lom", reče Miles blago. "Kuća Fell je najveći dobavljač
oružja s ove strane Kolonije Beta, a mnogo je manje izbir-
ljiva kad se radi o kupcima. Ako mi se svidi kvaliteta po-
četne kupovine, oni bi mogli postati stalni dobavljači."
"Četvrtina Fellovog oružja je betanske proizvodnje,
samo s nabijenom maržom", reče Thorne. "I opet — ha!"
"A dok smo ovdje," nastavi Miles, "predstavit će nam
se određeni sredovječni čovjek i pristupiti Dendariijskim
plaćenicima kao medicinski tehničar. U tom se trenutku
poništavaju propusnice i dopuštenja za izlazak, završava-
mo s utovarom tereta što je brže moguće i odlazimo."
111 Granice vječnosti

Thorne se zadovoljno naceri. "Pokupit ćemo nekoga.
Vrlo dobro. Pretpostavljam da ćemo za to biti jako dobro
plaćeni?"
"Jako. Ako na odredište stigne živ. Čovjek je vrhunski
istraživač genetičar iz laboratorija Kuće Bharaputra. Pla-
netarna mu je vlada ponudila azil i zaštitu pred dugim ru-
kama moćnog baruna Luigija Bharaputre. Očekuje se da
će njegov uskoro bivši poslodavac biti vrlo uzrujan nakon
otkaza bez najave. Plaćeni smo da ga novim gospodarima
izručimo živog i... ah, bez nasilnog izvlačenja tajni njegova
poslovanja."
"S obzirom na činjenicu da bi Kuća Bharaputra vjero-
jatno mogla dvaput kupiti i prodati Dendariijske plaćeni-
ke samo novcem iz kasice-prasice, radije bih da ne mora-
mo imati posla s utjerivačima baruna Luigija. Pa ćemo
glumiti nevine papke. Pa, mi nismo učinili ništa drugo
nego unajmili prokletog medicinskog tehničara, gospodi-
ne. I bit ćemo strašno uzrujani kad on dezertira ubrzo
nakon susreta s ostatkom flote na Escobaru."
"Zvuči mi dobro", prizna Thorne. "Jednostavno."
"Mislim da jest", uzdahne Miles s nadom. Na koncu
konca, zašto se bar jednom stvari ne bi odvijale po planu?
Trgovački uredi i izložbeni prostor za smrtonosnu
robu Kuće Fell bili su smješteni nedaleko od dokova i ve-
ćina manjih mušterija Kuće Fell nikad nije ulazila dublje
u Postaju Fell. Ali nedugo nakon što su Miles i Thorne
predali svoju narudžbu — otprilike toliko koliko je trebalo
da se provjeri njihova kreditna sposobnost — pojavio se
puzavac u zelenoj svili Kuće Fell i u ruku admirala Nai-
smitha ugurao pozivnicu na prijem u barunovim osobnim
odajama.
Četiri sata kasnije, pružajući propusnicu barunovu
majordomu na zatvorenom ulazu u postajni privatni sek-
Lois McMaster Bujold
tor, Miles je pogledom provjeravao svoj i Thorneov izgled.
Dendariijska svečana odora sastojala se od sive baršunaste
tunike sa srebrnim pucetima na ramenima i bijelim
obrubom, odgovarajućih sivih hlača s bijelom crtom sa
strane i sivih čizama od sintet-antilopa — možda mrvicu
otrcano? Pa, nije je on dizajnirao, on ju je samo naslijedio.
Sučelje poslovnog s privatnim sektorom bijaše vrlo zanimljivo.
Milesov je pogled obuhvatio sve detalje dok ih je majordom
skenirao za slučaj da su došli naoružani. Sustav za
održavanje života — zapravo svi sustavi radili su nezavisno od
ostatka postaje. Cijelo to područje moglo se • ne samo
hermetički zatvoriti, već i posve odvojiti. Gotovo kao da se
radi o brodu, a ne o postaji — motori i naoružanje tu su negdje
u blizini, Miles bijaše siguran u to, premda bi krenuti u
potragu za njima vjerojatno bilo opasno po život...
Majordom ih uvede unutra, zastavši tek toliko da ih
najavi putem svog ručnog komunikatora:
"Admiral Miles Naismith, zapovjednik, Dendariijska
slobodna plaćenička flota. Kapetan Bel Thorne, zapovjed-
nik brze krstarice Ariel, Dendariijska slobodna plaćenička
nota."
Miles se pitao tko sluša na drugoj strani komunikatora. Odaja
za prijem bijaše velika i graciozno uređena, sa .
svjetlucavim lebdećim stubištima i podijima koji su stva-;
rali odvojene privatne oaze a da pritom nisu uništavali '
dojam otvorenog prostora. Na svakom izlazu (a Miles ih je
nabrojio šest) stajao je krupan stražar odjeven u zeleno
koji je svim silama pokušavao izgledati poput sluge, ali
bez mnogo uspjeha. Cijeli jedan zid bijaše proziran, s po-
gledom (koji je izazivao vrtoglavicu) na užurbane dokove
Postaje Fell i blistavi rub Jacksonova Skrovišta koji je
presijecao zvjezdano obzorje. Grupa elegantnih žena odje-
113 Granice vječnosti
111
 venih u zelene svilene sarije tiho se kretala među gostima
nudeći hranu i piće.
Sivi baršun, zaključi Miles nakon samo jednog pogleda
na ostale goste, definitivno nije najsretniji izbor odjeće.
On i Bel dobro su se uklapali u boju zidova. Malobrojni os-
tali privilegirani kupci bijahu odjeveni u raznovrsnu odje-
ću u skladu s modom njihovih planeta. Oprezna rulja, raz-
bijena u male grupice koje su se čvrsto držale zajedno, bez
ikakva kontakta s ostalima. Činilo se da gerilci ne razgo-
varaju s plaćenicima, niti šverceri s revolucionarima;
Gnostički Sveci, naravno, razgovaraju samo s Jedinim Pra-
vim Bogom... i možda s barunom Fellom.
"Tulum i pol", reče Bel. "Jednom sam otišao na izložbu
kućnih ljubimaca koja je imala jednaku ovakvu atmo-
sferu. Vrhunac uzbuđenja bilo je kad se nečiji taucetanski
gušter oslobodio i pojeo pobjednika iz pseće skupine."
"Pst", Miles se osmjehne krajičkom usana. "Ovo je
posao."
Žena u zelenom sariju tiho se nakloni pred njima i po-
nudi ih hranom s pladnja. Thorne upitno podigne obrvu
— hoćemo li...?
"Zašto ne?" promrmlja Miles. "Ionako ćemo na koncu
sve to platiti. Sumnjam da barun truje svoje mušterije, to
nije dobro za posao. A ovdje posao caruje. Laissez faire ka-
pitalizam koji je prešao sve granice." Izabrao je ružičasti
zalogaj u obliku lotosa i misteriozno zamagljeno piće.
Thorne učini isto. Pokazalo se daje ružičasti lotos zapra-
vo neka vrst sirove ribe. Meso mu je škripalo pod zubima.
Miles ga svejedno proguta. Piće bijaše jako i alkoholno i
nakon prvog gutljaja kojim je stjerao lotos niz grlo, Miles
ga sa žaljenjem ostavi na prvoj ravnoj površini na koju je
naišao. Njegovo sitno tijelo odbijalo je baviti se alkoho-
l
lom, a on nije nikako nije želio biti u polukomatoznom
Lois McMaster Bujold
stanju ili nekontrolirano hihotav kad se suoči s barunom.
Metabolički sretniji Thorne svoju je čašu zadržao.
Odnekud počne dopirati čudesna glazba bogate zamr-
šenosti harmonija. Miles nije mogao odrediti o kojem se
instrumentu — instrumentima, zacijelo — radi. On i Thor-
ne razmijeniše poglede, pa se uputiše prema izvoru zvu-
ka. Glazbenicu su pronašli pokraj spiralnog stubišta, pred
pozadinom od postaje, planeta i zvijezda. Milesove se oči
raširiše. Kirurzi Kuće Ryoval ovaj put su zasigurno otišli
predaleko...
Sitne dekorativne obojene iskrice definirale su kuglasto
polje velikog mjehura s bestežinskim stanjem. U njemu je
lebdjela žena. Dok je svirala, njezine su ruke boje
bjelokosti blistale u kontrastu sa zelenom svilom odjeće.
Sve četiri ruke... Na sebi je imala lepršavu jaknu nalik na
kimono stegnut pojasom i odgovarajuće kratke hlačice iz
kojih je provirivao drugi par ruku tamo gdje bi joj trebale
biti noge. Kosa joj bijaše kratka i meka i crna poput eba-
novine. Oči zatvorene, a na njezinu je licu lebdio izraz
kakav imaju Adeli, visok, udaljen i zastrašujući.
Njezin čudan instrument bio je fiksiran ispred nje: plo-
snati okvir od uglačanog drveta sa zapanjujućom zbrkom
razapetih žica. Žena je nevjerojatnom brzinom udarala po
žicama s četiri mala batića presvučena pustom, a pritom
joj se gornji par ruku kretao u kontri s donjim. Glazba se
razlijevala poput slapa.
"Blagi Bože", reče Thorne, "pa to je kvadri."
"To je što?"
"Kvadri. Daleko je od kuće." "Ona
nije — nije lokalni proizvod?" "Ni
slučajno."
"Sad mi je lakše. Bar mislim. Odakle, dovraga, onda
dolazi?"
114 115 Granice vječnosti

"Prije nekih dvjesto godina — otprilike u vrijeme kad
su izmislili hermafrodite", Thorneovim licem preleti ču-
dan izraz, "došlo je do pravog procvata genetskih ekspe-
rimenata na ljudima, kao posljedica razvoja praktičnog
materničnog replikatora. Ubrzo nakon toga doneseni su
zakoni koji to zabranjuju, ali u međuvremenu je nekome
palo na um kako bi mogli stvoriti rasu stvorenja koja bi
obitavala u bestežinskom stanju. Onda se pojavila umjetna
gravitacija i posao je propao. Kvadri su pobjegli — njihovi
su potomci završili negdje Bogu iza leđa, daleko iza
Zemlje — gledano s naše strane neksusa. Priča se da se
uglavnom drže po strani. Vrlo je neobično vidjeti jednu od
njih s ove strane Zemlje."
Nimalo neobičnije no što je naći betanskog hermafro-
dita u floti slobodnih plaćenika, pomisli Miles. Ali glazba
je zaslužila nepodijeljenu pažnju, premda se činilo da je
primjećuje tek mali dio ove paranoidne rulje. Šteta. Miles
nije bio glazbenik, ali čak je i on mogao osjetiti jačinu
strasti izvedbe koja je išla dalje od puke nadarenosti, pri-
bližavajući se genijalnosti. Genij koji iščezava, zvuči prot-
kani vremenom koji su poput vremena — zauvijek izvan
dohvata ruke, sačuvani samo u sjećanju.
Glazba se spusti do proganjajućeg odjeka, a potom ti-
šina. Otvoriše se plave oči četveroruke glazbenice, a lice iz-
gubi eteričan izraz i postane samo ljudsko, napeto i tužno.
"Ah", uzdahne Thorne, gurne praznu čašu ispod pa-
zuha, zaplješće pa zastane, ne želeći se isticati.
Što je Milesu potpuno odgovaralo. "Možda bi mogao
porazgovarati s njom", predloži on.
"Misliš?" Razvedrivši se, Thorne zakorači naprijed,
spusti čašu na pod i pritisne dlanove na blistavi mjehur.
Na hermafroditovu licu bljesne zanesen, umilan osmijeh.
"Ovaj..." Thornova su se prsa podizala i spuštala.
Lois McMaster Bujold
Bože dragi, Bel bez riječi ? Nisam mislio da ću to doži-
vjeti. "Pitaj je kako se zove taj instrument na kojemu
svira", ponuka ga Miles.
Četveroruka žena znatiželjno nagne glavu i graciozno
dolebdi do barijere ispred Thornea. "Da?"
"Kako se zove taj čudesan instrument?" upita Thorne.
"Dvostrani cimbal, gospo-gospodine..." njezin sluga-se--
obraća-gostu-glas zadrhti na trenutak, očito ga ne želeći
uvrijediti, "...časnice."
"Kapetan Bel Thorne", brzo reče Bel, osjećajući kako mu se
vraća prijašnja sigurnost. "Zapovjednik dendariijske brze
krstarice Ariel. Na usluzi. Kako si dospjela ovamo?" "Stigla
sam sve do Zemlje u potrazi za poslom i barun Fell me
unajmio." Ona zabaci glavu, kao da odbacuje ne-izrečenu
kritiku, premda je Bel nije ni uputio. "Ti si pravi kvadri?"
"Čuli ste za moj narod?" Njezine se tamne obrve izne-
nađeno podigoše. "Većina ljudi na koje ovdje naletim misli
da sam proizvedena nakaza." U glasu joj se osjećao tračak
sarkazma i gorčine.
Thorne pročisti grlo. "Ja sam Betanac. U osobnom mi
je interesu bilo da proučim povijest rane genetske eksplo-
zije." Thorne opet pročisti grlo. "Ja sam betanski herma-
frodit", reče čekajući reakciju.
K vragu. Bel nikad nije čekao reakciju, Bel je uvijek
nastavljao naprijed ne dajući da ga išta omete. Ne bih se u
ovo miješao za sve blago svijeta. Miles uzmakne korak na-
trag, trljajući usta kako bi prikrio smiješak, dok su sve
Thorneove muške karakteristike izbijale na površinu, od
glave do pete, prema eteru.
Njezina se glava zainteresirano nagne. Jedna gornja
ruka dotakne barijeru nedaleko od Belova dlana. "Jeste li?
Znači, i vi ste genetik."
117 Granice vječnosti
116
 "O da. Reci mi kako ti je ime?"
"Nicol."
"Nicol. To je sve? Hoću reći, prekrasno je."
"Moj narod ne koristi prezimena."
"Ah. I, ovaj, što radiš nakon prijema?"
U tom trenutku, nažalost, bijahu prekinuti. "Glavu
gore, kapetane", promrmlja Miles. Thorne se istog trena
uspravi, hladnokrvan i služben, prateći svojim pogledom
Milesov. Prilazio im je čovjek. Kvadri se odmakne od ba-
rijere i pogne glavu iznad sve četiri sklopljene ruke čiji su
se vršci prstiju dodirivali. I Miles poprimi neku vrst služ-
bena uglađenog držanja.
Georish Stauber, barun Fell, bijaše iznenađujuće star
čovjek — s obzirom na činjenicu daje na ovaj položaj do-
šao tako nedavno, pomisli Miles. Uživo je izgledao starije
nego na holovidu koji su Milesu pokazali na pripremama
za ovu misiju. Barun bijaše debeo i žovijalan, sjajne ćele
obrubljene sijedim pramenovima. Izgledao je poput neči-
jeg djeda. Doduše, ne Milesova; Milesov je djed bio vitak i
sličan grabežljivcu čak i u najstarijoj dobi. A titula staroga
grofa bila je onoliko stvarna koliko takve stvari jesu, a ne
samo kurtoazna titula preživjelog člana udruženja ple-
mićkih obitelji. Imao on vesele rumene obraze ili ne, pod-
sjeti se Miles, barun Fell se do ovoga položaja uspeo preko
hrpe mrtvih tijela.
"Admirale Naismith. Kapetane Thorne. Dobro došli
na Postaju Fell", progovori dubokim glasom barun smi-
ješeći se.
Miles mu uputi aristokratski naklon. Thorne učini isto,
premda pomalo nespretno. Ah. Sljedeći put mora kopirati
tu nespretnost. Takvi sitni detalji daju vjerodostojnost
lažnim identitetima. Ili ih čine prozirnima.
"Jesu li se moji ljudi pobrinuli za vaše potrebe?"
Lois McMaster Bujold
"Da, hvala vam." Zasad pravi poslovni čovjek. "Tako mije
drago da sam vas napokon upoznao", nastavi barun. "O
vama smo mnogo čuli."
"Jeste li", reče Miles ohrabrujuće. Barunove oči bija-
hu na čudan način pohlepne. Prilično srdačan prijem za
malog olovnog plaćenika, ha? Ovo bijaše ipak malo presr-
dačno no što bi bilo normalno čak i da se radi o velikom
kupcu. Svejedno, u Milesovu osmijehu nije se nazirala ni
trunka opreza koji je osjećao. Strpljenja. Pusti neka izazov
iziđe na površinu, ne srljaj u ono što još ne možeš vidjeti.
"Samo dobre stvari, nadam se."
"Izuzetno dobre. Brzina vašeg uspjeha jednaka je taj-
novitosti vašeg podrijetla."
Pakao, pakao, kakav je ovo mamac? Je li mu barun želio
dati do znanja da zapravo zna pravi identitet 'admirala
Naismitha'? To bi moglo značiti iznenadne i ozbiljne ne-
volje. Ne — strah je pretekao svoj uzrok. Čekaj. Zaboravi
daje u ovome tijelu ikad postojala osoba poput poručnika
gospodara Vorkosigana iz Barravarske carske službe si-
gurnosti. Ionako nije dovoljno veliko za nas obojicu, deč-
ko. A ipak, zašto se ovaj debeli morski pas tako udvorno
smiješi? Miles nakrivi glavu, ne odajući ništa.
"Priča o uspjehu vaše flote kod Vervaina doprla je čak i
do nas ovdje. Šteta je to za bivšeg zapovjednika." Miles se
ukoči. "Žalim smrt admirala Osera." Barun filozofski
slegne ramenima. "Takve se stvari događaju u ovom
poslu. Samo jedan može biti zapovjednikom."
"On je mogao biti iznimno dobar podređeni." "Ponos je
tako opasna stvar", nasmiješi se barun. Doista. Miles se
ugrize za jezik. Znači, on misli da sam seja 'pobrinuo' za
Oserovu smrt. Neka i ostane tako. Morao bi to biti tup
sindikalni barun koji ne bi pronašao ne-
I 19 Granice vječnosti
118
kakav profit u saznanju da je u ovoj prostoriji jedan pla-
ćenik manje no što se to činilo, te da su Milesom Dendarii
postali produženom rukom Barravarske carske službe,
tako tajnom da ni većina njih samih nije bila toga svjesna.
Miles uzvrati osmijehom, ne dodavši ništa.
"Strašno me zanimate", nastavi barun. "Na primjer,
tu je zagonetka vaših godina. I prethodne vojne karijere."
Daje Miles još u ruci imao piće, sad bi ga strusio u jed-
nom gutljaju. Umjesto toga, on grčevito ispreplete ruke za
leđima. Dovraga, linije bola nisu mu dovoljno postarale
lice. Ako barun doista vidi ravno kroz kvazi-plaćenika do
dvadesettrogodišnjeg poručnika Službe sigurnosti... a ipak,
obično mu je uspijevalo zavarati—
Barun spusti glas. "Jesu li jednako istinite i glasine o
vašim betanskim tretmanima za pomlađivanje?"
Dakle o tome se radi. Milesu se zavrti u glavi od olak-
šanja. "Zašto biste se vi zanimali za tako nešto, gospodi-
ne?" odbrblja on. "Mislio sam da je Jacksonovo Skrovište
kolijevka gotovo-besmrtnosti. Kažu da ovdje ima nekih
koji su već u trećem kloniranom tijelu."
"Ja nisam jedan od tih", reče barun s priličnim žalje-
njem.
Miles izvije obrve u iskrenom iznenađenju. "Neka ne-
sretna medicinska zapreka?" upita, ubacivši uljudnu suos-
jećajnost u svoj glas. "Moje iskreno žaljenje, gospodine."
"Moglo bi se reći." Barunov smiješak imao je oštar
rub. "Sama operacija transplantacije mozga ubija određe-
ni postotak pacijenata—"
Da, pomisli Miles, počevši sa 100% klonova čiji moz-
govi odlaze u odvod da bi napravili mjesta za...
"... drugi pak pretrpe razne vrste trajnih oštećenja. To
su rizici koje čovjek mora preuzeti, želi li nagradu."
"Ali nagrada je tako velika."
Lois McMaster Bujold 120
"Ali tu je i određen broj pacijenata koji se ni po čemu
ne razlikuju od prve grupe, a koji na operacijskom stolu
ne umru slučajno. Ako njihovi neprijatelji imaju dovoljno
suptilnosti i hrabrosti da se za to pobrinu. A ja imam broj-
ne neprijatelje, admirale Naismith."
Miles napravi gestu tipa ma-nemojte-mi-reći, pa se na-
stavi pretvarati kao da ga sve to strašno zanima.
"Procjenjujem da su moje sadašnje šanse da preživim
transplantaciju mozga prilično lošije od prosječnih", na-
stavi barun. "Pa me zanimaju alternative." On zastane,
iščekujući.
"Oh", reče Miles. Oh, stvarno. On se zagleda u svoje
nokte, brzo razmišljajući. "Istina je, jednom sam sudjelo-
vao u... neovlaštenom eksperimentu. Preuranjenom, kako
se kasnije pokazalo, kojim su prebrzo prešli sa životinja
na ljudske zamorce. Nije bio uspješan."
"Ne?" reče barun. "Činite mi se dobroga zdravlja."
Miles slegne ramenima.
"Da, bilo je nekih pozitivnih učinaka na mišiće, ten,
kosu. Ali moje su kosti, kosti starca, krhke." Istina. "Pod-
ložne akutnim upalama. Ima dana kad nisam u stanju ho-
dati bez lijekova." Opet istina, prokletstvo. "Ne očekuje se
da ću dugo živjeti." Na primjer, ako određene ovdje pri-
sutne stranke ikad saznaju tko je 'admiral Naismith', moj
bi se očekivani životni vijek mogao svesti na petnaestak
minuta. "Pa, bojim se da vam ne mogu preporučiti da se
podvrgnete toj proceduri — osim ako niste veliki pobor-
nik boli koji bi uživao biti bogalj."
Barun ga odmjeri od glave do pete. Razočaranje mu
objesi uglove usana. "Razumijem."
Bel Thorne, koji je dobro znao da navodni 'betanski
tretman pomlađivanja' ne postoji, slušao je s dobro skri-
venim uživanjem i zavidno je dobro uspijevao suspregnuti
121 Granice vječnosti
r
posprdni osmijeh. Blagoslovljeno budi njegovo malo crno
srce.
"Ipak", reče barun, "možda je vaš... poznanik znan-
stvenik proteklih godina napredovao."
"Bojim se da nije", reče Miles. "Umro je." On bespo-
moćno raširi ruke. "Od starosti."
"Oh." Barunova se ramena mrvicu objese.
"Ah, tu si, Fell", do njih dopre novi glas. Barun se is-
pravi i okrene. Čovjek koji ga je zazvao bijaše odjeven u
jednako konzervativnu odjeću, praćen tihim slugom po
kojem se jasno vidjelo daje tjelohranitelj. Sluga je na sebi
imao odoru, crvenu svilenu tuniku visoka ovratnika i ko-
motne crne hlače, nije nosio oružje. Na Postaji Fell jedino
su Fellovi ljudi bili naoružani; ovo je mjesto imalo najstrože
propise o nošenju oružja na koje je Miles ikada naišao. Ali
splet žuljeva na šakama žilavog tjelohranitelja implicirao je
da mu oružje možda i ne treba. Oči su mu svjetlucale a ruke
tek neznatno podrhtavale, odajući hiperbud-nost izazvanu
umjetnim pomagalima — ako mu se tako zapovijedi,
mogao bi napasti i udariti zasljepljujućom brzinom i
snagom adrenalinskog ludila. Ali također će i mlad u
mirovinu, metabolički obogaljen do kraja svog kratkog
života.
Čovjek kojega je čuvao također bijaše mlad —je li sin
nekog velikog gospodara; pitao se Miles. Imao je dugu
sjajnu crnu kosu spletenu na zamršen način, glatku tam-
nomaslinastu kožu i orlovski nos. Nije mogao biti stariji
od Milesove stvarne dobi, a ipak se kretao sa zrelim samo-
pouzdanjem.
"Rvovale," barun Fell kimne uzvraćajući pozdrav, ona-
ko kako čovjek pozdravlja sebi ravnoga. Još glumeći srdač-
nog domaćina, Fell doda: "Gospodo časnici, dopustite mi
da vam predstavim baruna Rvovala iz Kuće Rvoval. Ad-
miral Naismith, kapetan Thorne. Oni pripadaju onoj pla-
Lois McMaster Bujold
122
ćeničkoj brzoj krstarici illvricanske proizvodnje na prista-
ništu, Ry, koju si jamačno primijetio."
M "Bojim se da nemam tvoje oko za željezariju, Geo-
rish." Barun Rvoval im kimne na način čovjeka koji se
trudi biti uljudan prema onima koji su na društvenoj ljes-
tvici niže od njega. Miles mu uzvrati nespretnim naklo-
nom.
Skrenuvši pažnju s Milesa na gotovo opipljiv način,
Rvoval zakorači korak natrag s rukama na bokovima pro-
matrajući stanovnicu mjehura s nultom gravitacijom. "Moj
agent nije pretjerao opisujući njezin šarm."
Fell se kiselo nasmiješi. Nicol se bila povukla — us-
tuknula — kad im se Rvoval približio, i sad je lebdjela iza
svog instrumenta, ugađajući ga. Pretvarajući se da ga
ugađa. Njezine su oči s oprezom pogledavale Rvovala, pa
se vrate cimbalu kao da ono može postaviti nekakvu ma-
gičnu barijeru između njih.
"Možeš li joj zapovjediti neka zasvira—" počne Rvo-
val, ali bi prekinut signalom s komunikatora oko zapešća.
"Ispričaj me, Georish." Izgledajući pomalo uzrujano, on se
napola okrene od njih i progovori u komunikator. "Rvo-
val. Nadam se daje ovo nešto važno."
"Da, gospodine", odvrati tanak glasić. "Ovdje uprav-
nik Deem iz Prodajno-Demonstrativnog. Imamo problem.
Ono stvorenje koje nam je prodala Kuća Bharaputra na-
palo je jednog kupca."
Rvovalove se usne nalik na one grčkoga kipa iskriviše
u nečujnom rezanju. "Rekao sam vam daje privežete lan-
cima od duraluminija."
"I jesmo, gospodine. Lanci su izdržali, ali stvorenje je
jednostavno iščupalo njihove držače iz zida."
"Omamiteje."
"Jesmo."
123 Granice vječnosti
 "Onda je primjereno kaznite kad se probudi. Dovoljno
dug period bez hrane trebao bi otupiti agresivnost tog
stvorenja — ima nevjerojatan metabolizam."
"A što da radimo s kupcem?"
"Dajte mu što god zatraži. Na račun Kuće."
"Ja... ovaj... ne znam hoće li biti u stanju išta zatražiti,
i to prilično dugo. U bolnici je. Još uvijek bez svijesti."
Rvoval zasikće. "Neka se moj osobni liječnik pobrine
za njega, a ja ću se pobrinuti za ostalo kad se vratim dolje,
za nekih šest sati. Gotovo." On prekine vezu. "Imbecili",
zareži. Duboko udahne, kontrolirano, meditativno, pa se
sjeti svoje društvene poze kao daje vadi iz neke pohranje-
ne memorije. "Ispričavam se za ovaj prekid, Georish."
Fell odmahne rukom u gesti razumijevanja, kao da želi
reći: ah, posao.
"Kao što sam počeo — možeš li joj reći neka nešto od-
svira?"
Fell sklopi ruke iza leđa, dok su mu oči svjetlucale laž-
nim dobrodušnim osmijehom. "Sviraj nešto, Nicol."
Ona kimne, postavi se u odgovarajući položaj i sklopi
oči. Zabrinutost koja joj je činila lice napetim postupno je
prelazila u unutarnji mir i ona počne svirati polaganu,
slatku melodiju koja se ustalila, prevrtala, počinjala ubr-
zavati.
"Dosta!" Rvoval podigne ruku. "Točno je onakva kako
su mije opisali." Nicol nespretno zastane usred melodije.
Udisala je kroz raširene nosnice, vidljivo uznemirena time
što ne može djelo privesti kraju; frustracija artističke ne-
dovršenosti. Divljim je pokretima gurnula batiće u njiho-
ve držače sa strane instrumenta i prekrižila oba para ruku.
Thorneova se usta stisnuše i on također prekriži ruke u
nesvjesnom odjeku njezinih pokreta. Miles se s nelago-
dom ugrize za usnu.
Lois McMaster Bujold 124
"Moj je agent govorio istinu", nastavi Rvoval.
"Tada ti je možda izrazio i moje žaljenje", reče Fell
suho.
"Jest. Ali on nije ovlašten da ponudi više od uobičaje-
nog maksimuma. Kad se radi o nečemu ovako jedinstve-
nom, nema zamjene za izravan kontakt."
"Ja uživam u njezinim vještinama takvima kakve jesu",
reče Fell. " U mojim je godinama mnogo teže doći do užitka
nego do novca."
"Istina, istina. Svejedno, užici se mogu nadomjestiti
drugim užicima. Mogao bih se pobrinuti za nešto doista
posebno. Nešto što nije u katalogu."
"Mislio sam na njezine glazbene vještine, Rvovale. Koje
su više nego posebne. One su jedinstvene. Prave. Ne umjet-
no potencirane na bilo koji način. Ne od one vrste koja se
može duplicirati u tvojim laboratorijima."
"U mojim se laboratorijima može duplicirati sve, go-
spodine." Rvoval se nasmiješi na implicirani izazov.
"Osim originalnosti. Po definiciji."
Rvoval raširi ruke u uljudnom priznavanju filozofske
tvrdnje. Fell, shvati Miles, nije uživao samo u kvadrinu
glazbenom daru, već i u činjenici da posjeduje nešto što
njegov suparnik tako žarko želi kupiti, a što on nema ni
najmanju potrebu prodati. To je moćan užitak. Čini se da
čak i čuveni Rvoval ima poteškoća naći nešto veće od toga
— a ipak, ako Rvoval uspije pogoditi Fellovu cijenu, koja
bi sila na Jacksonovu Skrovištu uspjela spasiti Nicol? Mi-
les iznenada shvati da zna koja bi mogla biti Fellova cije-
na. Hoće li to shvatiti i Rvoval?
Rvoval napući usne. "Porazgovarajmo onda o uzorku
tkiva. Njoj to ne bi nanijelo nikakvu štetu, a ti bi mogao i
dalje nesmetano uživati u njezinim uslugama."
125 Granice vječnosti
 "Ali štetilo bi njezinoj jedinstvenosti. Prodaja kopija
ili falsifikata uvijek snizuje vrijednost originala, i sam to
znaš, Ry", naceri se barun Fell.
"Ne odmah, ne još neko vrijeme", istakne Rvoval. "Vri-
jeme potrebno za razvoj zrelog klona je najmanje deset
godina — ah, ali ti to znaš." On pocrveni i nakloni se kao
da se ispričava, kao daje shvatio daje upravo povukao ne-
dopušten potez.
Sudeći po tome kako su se Fellove usne stisle, očito i
jest. "Doista", reče Fell hladno.
U tom ih trenutku, prateći međuigru, s užasom prekine
Bel Thorne. "Ne možete prodati uzorke njezina tkiva! Nisu
vaše vlasništvo. Ona nije nekakva tvorevina s Jack-
sonova Skrovišta, ona je slobodna građanka galaktike!"
Oba se baruna okrenuše prema Belu, kao da se radi o
komadu namještaja koji je iznenada progovorio. Krivi po*
tez. Miles se lecne. "Može prodati njezin ugovor", reče Ryo|
val, uspijevajući pokazati tolerantnost, premda krhku. "(
čemu se i radi u ovoj diskusiji. Privatnoj diskusiji."
Bel se nije obazirao na aluziju. "Ima li, ovdje na Jack-'-]
sonovu Skrovištu, ikakve razlike nazovete li to ugovorom
ili mesom, tkivom?" i nata svojih iskustava. Siguran sam da bi moje osoblje pro-
Rvoval se osmjehne hladnokrvnim osmijehom. "Baš
nikakve. Vlasništvo je ovdje znatno više od devet točaka
zakona."
"To je posve ilegalno!"
"Legalno, dragi moj — ah — vi ste Betanac, zar ne? To
objašnjava sve", reče Rvoval. "Ilegalno je ono što planet
na kojem jeste takvim proglasi i što je sposoban takvim
službeno učiniti. Ne vidim ovdje nikakve betanske snage
koje bi nam mogle nametnuti svoju određenu verziju mo-
ralnosti. Vidiš li ti, Fell?"
Lois McMaster Bujold 126
Fell je slušao uzdignutih obrva, uhvaćen između uzru-
janosti i zabavljenosti tim razgovorom.
Bel se trgne. "Znači, kad bih ja sad potegao oružje i
raznio vam glavu, to bi bilo posve legalno?"
Tjelohranitelj se napne, a tijelo mu se postavi u polo-
žaj za napad.
"Prestani, Bel", promrmlja Miles ispod glasa.
Ali Rvoval je počeo uživati u poigravanju s Betancem
koji gaje prekinuo. "Nemate oružje. Ali legalnost na stra-
nu, moji podređeni imaju upute da osvete moju smrt. To
je, kako bi se reklo, prirodan ili virtualan zakon. Otkrili
biste da bi se takav nesretno izabran potez smatrao iteka-
ko ilegalnim."
Barun Fell uhvati Milesov pogled i jedva vidljivo na-
krivi glavu. Vrijeme je za intervenciju. "Vrijeme je da kre-
nemo dalje, kapetane", reče Miles. "Nismo jedini baru-
novi gosti."
"Probajte vrući buffet", predloži Fell ljubazno.
Rvoval naglašeno skrene pažnju s Thornea i okrene se
Milesu. "Svakako svratite do mene ako budete išli dolje,
admirale. Čak bi i Betanac mogao podnijeti širenje horizo-
našlo nešto što bi vas zanimalo, a što si možete priuštiti."
"Ne više", reče Miles. "Naše su kreditne kartice kod
baruna Fella."
"Ah, šteta. Na sljedećem dolasku, možda." Rvoval se
okrene, s lakoćom ih se rješavajući.
Ali Bel se nije lako predavao. "Ne možete ni tamo
dolje prodavati građanina galaktike", reče, pokazujući tr-
zavim pokretom na planet iza zaslona. Na licu kvadri Ni-
col, koja ga je promatrala iza svog cimbala, nije bilo ni-
kakva izraza, ali njezine su izražajne plave oči plamtjele.
127 Granice vječnosti
 Rvoval se okrene natrag, hineći tek otkriveno iznena-
đenje. "Oh, kapetane, sad sam tek shvatio. Betanac — vi
ste zacijelo pravi genetički hermafrodit. I vi sami ste rari-
tet koji ima tržišnu vrijednost. Mogu vam ponuditi posao
s prosvjetiteljskim iskustvom i uz plaću dvaput veću od
sadašnje. A čak se ne bi trebalo ni pucati na vas. Jamčim
vam da biste bili strašno popularni. Po grupnim cijenama."
Miles bi se mogao zakleti da je vidio kako Thorneu
tlak skače do nebesa kad mu je značenje Rvovalovih riječi
doprlo do svijesti. Hermafroditovo se lice smrači i on du-
boko udahne. Miles ga zgrabi za rame, jako. Bel je zadr-
žavao dah.
"Ne?" reče Rvoval, nagnuvši glavu. "Što se može. Ali
ozbiljno, masno bih vam platio za uzorak tkiva za svoju
arhivu."
Belov dah izleti poput eksplozije. "Moji klonovi da budu
— da budu — neka vrst seksualnih robova sljedećeg sto-
ljeća! Preko mene mrtvog — ili vas — vi, vi—"
Bel bijaše toliko bijesan da je mucao; fenomen koji
Miles nikad prije nije vidio u ovih sedam godina poznan-
stva, čak ni u bitkama.
"Tako betanski", posprdno smrkne Rvoval.
"Prestani, Ry", zareži Fell.
Rvoval uzdahne. "Oh, dobro. Ali tako je lako."
"Ne možemo pobijediti, Bel", prosikće Miles. "Vrijeme
je da se povučemo." Tjelohranitelj je podrhtavao.
Fell kimne Milesu s odobravanjem.
"Hvala vam na gostoprimstvu, barune Fell", reče Mi-
les službeno. "Ugodan dan, barune Rvoval."
"Ugodan dan, admirale", reče Ryoval, sa žaljenjem odu-
stajući od najboljeg sporta toga dana. "Vi mi se činite koz-
mopolitanskom vrstom za Betanca. Možda biste nas mogli
jednom posjetiti bez svog moralnog prijatelja."
Lois McMaster Bujold 128
Rat riječi pobjeđuje se riječima. "Ne bih rekao", pro-
mrmlja Miles, očajnički prekopavajući po svom umu u po-
trazi za nekom zapanjujućom uvredom.
"Kakva šteta", reče Rvoval. "Imamo predstavu s psom
i patuljkom za koju sam siguran da bi vas fascinirala."
Nastao je trenutak posvemašnje tišine. "Spržimo ih iz
orbite", predloži Bel ukočeno.
Miles se naceri kroz stisnute zube, nakloni se, pa se
udalji čvrsto držeći Belov rukav.
U roku od nekoliko sekundi već se pokraj njih stvorio
Fellov majordom. "Ovim putem do izlaza, molim lijepo,
gospodo časnici", smiješio se. Miles nikad prije nije bio
niotkud izbačen s toliko istančane uljudnosti.
Natrag naArielu, Thorne je koračao gore-dolje po čas-
ničkoj blagovaonici, dok je Miles sjedio i pijuckao kavu,
vruću i crnu poput njegovih vlastitih misli.
"Žao mi je što sam prasnuo na tog balavca Rvovala",
ispričavao se Bel nevoljko.
"Balavac, vraga", reče Miles. "Mozak u tom tijelu mora
biti star najmanje stotinu godina. Svirao te kao violinu.
Ne. Ne možemo očekivati da ćemo njega zateći nesprem-
na. Priznajem, bilo bi lijepo da si imao dovoljno pameti da
začepiš." On uvuče zrak kako bi ohladio opečeni jezik.
Bel učini uznemiren pokret koji je Milesu davao za
pravo, pa nastavi koračati gore-dolje. "A ta jadna djevoj-
ka, zarobljena u onom mjehuru — imao sam jednu jedinu
šansu razgovarati s njom i prokockao sam je —ja sam tr-
keljao..."
Djevojka je doista izvukla ono muško iz Thornea, po-
misli Miles uz grimasu. "Događa se to i najboljima od nas",
promrmlja on. Nasmiješi se u svoju šalicu kave, pa se
namršti. Ne. Bolje da ipak ne ohrabruje Thorneovo zani-
' 29 Granice vječnosti
manje za kvadri djevojku. Ona je očito mnogo više od samo
jedne od Fellovih slugu. Njih dvojica imaju samo jedan
brod s dvadeset članova posade; čak i da imaju cijelu Den-
dariijsku flotu za leđima, dvaput bi razmislio o tome da
na bilo koji način uvrijedi baruna Fella na njegovu vlasti-
tom teritoriju. Njih su dvojica na misiji. Kad smo već kod
toga, gdje je taj prokleti čovjek kojega trebaju pokupiti?
Zašto im se nije već javio, kao što je bilo dogovoreno?
Oglasi se zidni interkom.
Thorne mu priđe. "Ovdje Thorne."
"Skupnik Nout, na ulazu s lučne strane. Ovdje je...
jedna žena koja vas želi vidjeti."
Thorne i Miles izmijeniše poglede, obojica s podignu-
tim obrvama. "Kako se zove?"
Prigušeno mrmljanje, a onda: "Nicol, kaže."
Thorne iznenađeno zagunđa. "U redu. Neka je netko
doprati do časničke blagovaonice."
"Da, kapetane." Skupnik je zaboravio isključiti inter-
kom prije no što se okrenuo i njegov glas dopre do njih:
"...ostani ovdje dovoljno dugo i vidjet ćeš bar jedan primje-
rak od svačega."
Na dovratku se pojavi Nicol u lebdećoj stolici sličnoj
cjevastoj šalici koja traga za svojim tanjurićem, emajlira-
noj plavom bojom koja je potpuno odgovarala boji njezinih
očiju. Kliznula je kroz vrata s jednakom lakoćom kao što
bi to učinila žena njišući bokovima i zaustavila se pokraj
Milesova stola, te namjestila stolicu na visinu osobe koja
sjedi. Stolicom je upravljala donjim parom ruku, što joj je
gornje ostavljalo slobodnima. Sjedalo je zacijelo bilo izra-
đeno po mjeri. Miles je to njezino manevriranje proma-
trao s velikim zanimanjem. Dosad nije čak ni bio siguran
može li ona uopće živjeti izvan svog bestežinskog mje-
Lois McMaster Bujold
hura. Očekivao je da bude slaba. Nije mu se činila slabom.
Izgledala je odlučno. Ona pogleda Thornea.
Thorne je izgledao vrlo raspoloženo. "Nicol. Doista mi
je drago što te opet vidim."
Ona kratko kimne. "Kapetane Thorne. Admirale Nai-
smith." Pogled joj je prelazio s jednoga na drugog, pa se
zaustavio na Thorneu. Miles pomisli kako shvaća zašto.
Pijuckao je svoju kavu i čekao razvoj situacije.
"Kapetane Thorne. Vi ste plaćenik, zar ne?"
"Da..."
"I... oprostite mi ako sam krivo shvatila, ali činilo mi
se da posjedujete izvjesnu... empatiju za osobu u mojem
položaju."
Thorne joj uputi pomalo idiotski naklon. "Razumijem
da visiš nad ponorom."
Njezine se usne stisnuše i ona nijemo kimne. "Sama
se tamo dovela", istakne Miles.
Njezina se brada podigne. "I namjeravam se sama i iz-
vući." Miles podigne ruku otvorena dlana i potegne još
jedan gutljaj.
Ona počne nanovo namještati visinu svoje stolice ner-
voznim pokretom koji je završio na istoj visini na kojoj je
i počeo.
"Meni se čini," reče Miles, "da je barun Fell moćan
zaštitnik. Nisam siguran trebaš li se ičega bojati zbog
Rvovalova... ovaj... tjelesnog zanimanja za tebe, sve dok je
Fell na vlasti."
"Barun Fell umire." Ona zabaci glavu. "Ili bar on sam
tako misli."
"Primijetio sam. Zašto ne plati da mu naprave klona?"
"Učinio je to. Sve je bilo dogovoreno s Kućom Bhara-
putra. Klon je već imao četrnaest godina, posve zreo. A
130 131 Granice vječnosti
onda je prije nekoliko mjeseci netko ubio klona. Barun još
uvijek nije uspio otkriti tko je to učinio, premda ima malu
listu sumnjivaca. Na čijem je vrhu njegov vlastiti polu-
brat."
"I tako je zatočen u tijelu koje svakim danom sve više
stari. Kakav... fascinantan taktički potez", razmišljao je
Miles naglas. "Pitam se što će sljedeće učiniti taj nepo-
znati neprijatelj? Jednostavno čekati?"
"Ne znam", reče Nicol. "Barun je već naručio drugoga
klona, ali taj još nije ni izvađen iz replikatora. Čak i uz ak-
celeratore rasta trebat će godine prije no što bude dovolj-
no zreo za transplantaciju. I... palo mije na um da između
sada i tog vremena postoji cijeli niz načina na koje bi ba-
run mogao umrijeti, a koji nemaju veze s lošim zdravljem."
"Nestabilna situacija", složi se Miles.
"Želim van. Želim kupiti izlaz."
"Zašto onda," upita Miles suho, "jednostavno ne odeš
dolje u ured jedne od tri galaktičke komercijalne putničke
agencije i ne kupiš kartu?"
"Problem je u mom ugovoru", reče Nicol. "Potpisala
sam ga dok sam još bila na Zemlji i tada nisam znala što
će taj ugovor značiti jednom kad dođem na Jacksonovo
Skrovište. Ne mogu ga čak ni otkupiti, osim u slučaju da
mi barun to odluči dopustiti. A nekako... čini se da živjeti
ovdje postaje sve skuplje i skuplje. Izračunala sam da će
postati još mnogo gore prije no što mi ugovor istekne."
"Koliko još?" upita Thorne.
"Pet godina."
"Ajoj", reče Thorne suosjećajno.
"Znači ti, ah, želiš da ti mi pomognemo da se prijevre-
meno izvučeš iz sindikalnog ugovora", reče Miles, ostav-
ljajući male mokre prstenove na stolu s dnom svoje šalice.
"Da te potajno prošvercamo van, pretpostavljam."
Lois McMaster Bujold 132
"Mogu vam platiti. Sad mogu platiti više no što ću
moći za godinu dana. Ovo nije ono što sam očekivala kad
sam došla ovamo. Tada su govorili o snimanju vid demo
snimke... što se nije dogodilo, a mislim da nikad i neće.
Moram nekako doprijeti do šire publike ako želim skupiti
dovoljno novca za povratak kući. Natrag svome narodu.
Želim... van odavde prije no što padnem u taj gravitacijski
bunar." Ona pokaže palcem u smjeru planeta u čijoj se or-
biti nalazio njihov brod. "Mnogi ljudi koji odu tamo dolje
više se nikad ne vrate." Ona zastane. "Zar se vi bojite ba-
runa Fella?"
"Ne!" reče Thorne uglas s Milesovim "Da." Njih dvo-
jica izmijeniše ironične poglede.
"Bolje bi nam bilo da budemo na oprezu kad je riječ o
barunu Fellu", predloži Miles. Thorne slegne ramenima.
Ona se namršti i odmanevrira do stola. Izvuče snop raz-
nih planetarnih valuta iz svoje zelene svilene jakne, pa ih
položi na stol ispred Milesa. "Bi li vam ovo dalo poticaja?"
Thorne opipa snop, pregleda novčanice. Snop vrijed-
nosti najmanje nekoliko tisuća betanskih dolara, procije-
njeno odoka, najvećim dijelom u novčanicama srednje vri-
jednosti, premda je na vrhu bila betanska novčanica od
jednog dolara koja je skrivala vrijednost snopa od očiju le-
timičnog promatrača.
"Pa", reče Thorne pogledavajući Milesa, "što mi plaće-
nici mislimo o tome?"
Miles se zamišljeno zavali unatrag. Čuvanje tajne Mi-
lesova identiteta nije bila jedina usluga koju je dugovao
Thorneu. Miles se sjećao dana kad mu je Thorne pomogao
zarobiti asteroidnu rudarsku postaju i bojni brod Triumph
sa samo šesnaestoricom vojnika u punoj bojnoj opremi i
hrpom hrabrosti. "Ja podupirem kreativne financijske pot-
hvate svojih podređenih", reče napokon. "Samo ti prego-
varaj, kapetane."
133 Granice vječnosti
 Thorne se nasmiješi, pa izvuče betansku novčanicu od
jednog dolara iz snopa. "Ideja je dobra", reče Thorne glaz-
benici, "ali iznos ne odgovara."
Njezina ruka nesigurno krene prema jakni, pa zasta-
ne kad je Thorne gurnuo ostatak snopa natrag prema
njoj. "Što?"
Thorne podigne izvučenu novčanicu i nekoliko je puta
istegne tako da je zapucketala. "Ovo je odgovarajući iz-
nos. Što naš dogovor čini službenim ugovorom." Bel joj
pruži ruku; nakon nekoliko trenutaka sveopće zapanje-
nosti, ona je prihvati. "Dogovoreno", reče Thorne veselo.
"Heroju," reče Miles podigavši prst u gesti upozore-
nja, "pazi se, stavit ću veto na taj dogovor ako ga ne uspi-
ješ provesti u apsolutnoj tajnosti. To je moja cijena."
"Da, gospodine", reče Thorne.
Nekoliko sati kasnije, u njegovoj kabini na Arielu,
Milesa iznenada probudi zvuk komkonzole koji je imao
prizvuk hitnosti. Sto god to bilo o čemu je sanjao, istog je
trena nestalo, premda mu je ostao osjećaj da se radilo o
nečem neugodnom. Biološkom i neugodnom.. "Naismith
ovdje."
"Ovdje dežurni časnik u Nav&Komu, gospodine. Imate
poziv s površinske komercijalne komunikacijske mreže.
Osoba kaže da se zove Vaughn."
Vaughn bijaše dogovoreno kodno ime čovjeka kojega
su trebali pokupiti. Njegovo pravo ime bilo je doktor Ca-
naba. Miles zgrabi jaknu odore i navuče je preko crne ma-
jice kratkih rukava, napravi par uzaludnih pokreta ru-
kom kroz kosu, pa sklizne u sjedalo za svojom konzolom.
"Spoji ga."
Iznad Milesove vid ploče pojavi se lice čovjeka koji je
duboko zagazio u sredovječne godine. Suncem opaljene,
Lois McMaster Bujold
rasno nedefinirane crte lica, kratka valovita kosa na slje-
poočnicama prošarana sijedima; najistaknutija značajka
bijaše inteligencija koja je prožimala to lice i pogledu nje-
govih smeđih očiju davala žustrinu. Da, to je moj čovjek,
pomisli Miles zadovoljno. Krećemo. Ali Canaba je izgledao
više nego napeto. Izgledao je kao da je izvan sebe.
"Admiral Naismith?"
"Da. Vaughn?"
Canaba kimne.
"Gdje ste?" upita Miles.
"Dolje na površini."
"Trebali ste se s nama sresti ovdje gore."
"Znam. Nešto je iskrslo. Problem."
"Kakav problem? Ah — je li ovaj kanal siguran?"
Canaba se gorko nasmije. "Na ovome planetu ništa
nije sigurno. Ali mislim da me ne prisluškuju. Ne mogu
doći gore; ne još. Potrebna mije... pomoć."
"Vaughn, ne možemo se suprotstavljati superiornim
silama — ako ste postali zatvorenik—"
On odmahne glavom. "Ne, nije to. Ja... izgubio sam
nešto. Potrebna mije pomoć da to vratim."
"Koliko sam ja shvatio, vi ste trebali ostaviti sve za
sobom. Kasnije će vam to biti kompenzirano."
"Ne radi se ni o kakvoj osobnoj imovini. U pitanju je
nešto što vaš poslodavac jako želi imati. Oduzeti su mi iz-
vjesni... uzorci. Neće me htjeti primiti bez njih."
Doktor Canaba je očito Milesa držao za sitnog plaćeni-
ka Barravarske službe sigurnosti s nevelikim pristupom
povjerljivim informacijama. Znači tako. "Meni je naređe-
no da prebacim samo vas i vaše umijeće."
"Očito vam nisu rekli sve." • 35
134
Granice vječnosti

Vraga nisu. Barrayar bi te uzeo golog golcatog i bio
sretan do besvijesti. Stoje ovo?
Canaba je Milesovo mrštenje dočekao usana stisnutih
u tanku crtu. "Neću otići odavde bez njih. U tom slučaju
dogovor otpada. A vi se možete pozdraviti s plaćom, pla-
ćenice."
On to ozbiljno misli. Prokletstvo. Milesove se oči suzi-
še. "Sve je ovo pomalo tajnovito."
Canaba slegne ramenima. "Žao mije. Ali moram... Sa-
stanite se sa mnom pa ću vam reći ostatak. Ili idite odav-
de, meni je svejedno. Ali nešto mora biti učinjeno, mora
biti... okajano." On uzrujano ušuti.
Miles duboko udahne. "U redu. Ali svaka dodatna kom-
plikacija povećava vaš rizik. I moj. Nadam se daje ovo vri-
jedno toga."
"Oh, admirale," dahne Canaba tužno, "meni jest.
Meni jest."
Snježne su pahuljice prhutavo padale po malome parku
u kojem su se trebali sastati s Canabom, što bi Milesu
dalo novi predmet za kletve da mu pogrda nije ponestalo
već satima prije. Drhturio je od hladnoće čak i pod denda-
riijskom kišnom kabanicom kad je Canaba napokon pro-
šao ispred kioska pred kojim su stajali Miles i Bel. Bez ri-
ječi su krenuli za njim.
Glavni uredi bharaputranskih laboratorija bili su smje-
šteni u gradu, što je Milesa iskreno brinulo; dobro čuvano
uzletište, čuvane sindikalne zgrade, stambeni kompleksi
pod stražom, a između njih luda zbrka napuštenih starih
zdanja koje, činilo se, nitko nije čuvao, a u kojima su sta-
novali ljudi koji gmižu. To natjera Milesa da se zapita jesu li
dvojica Dendariija koje je bio zadužio da prate njega i
Bela dovoljna zaštita. Ali gmizavci su ih obilazili u širo-
Lois McMaster Bujold
kom luku; očito su razumjeli značenje stražara. Barem za
danjeg svjetla.
Canaba ih je odveo do jedne obližnje zgrade. Uzlazno/
/silazne cijevi bijahu u kvaru, hodnici bez grijanja. Neka
možda-ženska osoba odjevena u tamnu odjeću šmugne
pred njima u sjenke, natjeravši Milesa da se s nelagodom
prisjeti štakora. Sumnjičavo su slijedili Canabu uz sigur-
nosne ljestve postavljene na jednoj strani mračne dizalne
cijevi, pa niz drugi hodnik i kroz vrata s razbijenom bra-
vom u praznu prljavu prostoriju osvijetljenu nepolarizira-
nim ali cijelim prozorom. Pa, barem više nisu vani na
onom vjetru.
"Mislim da ovdje možemo slobodno razgovarati", reče
Canaba, okrećući se i skidajući rukavice.
"Bel?" reče Miles.
Thorne izvuče hrpu detektora ispod svoje kišne kaba-
nice, skenirajući okolinu dok su dva dendariijska stražara
kružila naokolo. Jedan se postavio u hodniku; a drugi
blizu prozora.
"Cisto je", reče Bel napokon, kao da oklijeva vjerovati
svojim instrumentima. "Zasad." Namjerno naglašenih po-
kreta Bel priđe Canabi pa provjeri i njega. Canaba je če-
kao spuštene glave, kao daje osjećao da bolji tretman i ne
zaslužuje. Bel postavi sonični prigušivač.
Miles strese kapuljaču s glave i otkopča kišnu kabani-
cu kako bi u slučaju opasnosti mogao što brže do oružja.
Canaba mu bijaše nevjerojatno nedokučiv. Koji su uopće
njegovi porivi? Nema sumnje da se Kuća Bharaputra po-
brinula da mu bude ugodno — sudeći po njegovu kaputu,
raskošnoj odjeći ispod njega — i premda njegov standard
neće pasti kad prebjegne u Barravarski carski znanstveni
institut, zacijelo neće imati mogućnosti zgrtanja bogat-
stva kakve ima ovdje. Znači da sve ovo nije radi novca.
Miles je to mogao shvatiti. Ali ako se ne radi o gramzivosti
1
37 Granice vječnosti
136
zašto je onda uopće i počeo raditi za nekoga kao što je
Kuća Bharaputra?
"Zbunjujete me, doktore Canaba", reče Miles. "Zašto
ova promjena kad je pred vama ovakva karijera? Znam
podosta o vašim budućim poslodavcima i — iskreno govo-
reći — ne vidim kako bi vam oni mogli ponuditi išta više
no što vam pruža Kuća Bharaputra." Eto, rekao je to na
pravi plaćenički način.
"Ponudili su mi zaštitu od Kuće Bharaputra. Doduše,
ako ste vi jedan od njih..." on sumnjičavo pogleda Milesa.
Ha. I prokletstvo. Čovjek je doista spreman odustati
od svega. Ostavljajući Milesa da osobno objasni neuspjeh
misije šefu Carske službe sigurnosti, Illvanu. "Oni su ku-
pili naše usluge", reče Miles, "pa prema tome vi zapovije-
date. Žele vas sretnog i na sigurnom. Ali mi ne možemo ni
početi sa zaštitom ako se vi udaljite od plana smišljenog
da vam osigura najveću moguću razinu zaštite, ako uba-
cite dodatne čimbenike i od nas tražite da tapkamo u
mraku. Ako očekujete da preuzmem potpunu odgovor-
nost za ishod ove misije, moram znati što se događa."
"Nitko od vas ne traži da preuzmete odgovornost."
"Oni traže."
"Oh", reče Canaba. "Shvaćam." On odšeta do prozora,
pa natrag. "Ali hoćete li učiniti što od vas želim?"
"Učinit ću što mogu."
"Dovoljno", smrkne Canaba. "Bože..." on umorno za-
trese glavom, pa odlučno udahne. "Nisam došao ovamo
zbog novca. Došao sam zato što sam ovdje mogao obavljati
istraživanja koja nisam mogao nigdje drugdje. Ovdje ni-
sam bio sputavan zastarjelim legalnim restrikcijama. Sa-
njao sam o znanstvenom proboju... ali moj se san pretvo-
rio u noćnu moru. Sloboda je postala ropstvo. Stvari koje
su željeli da činim...! Konstantno prekidajući stvari koje
Lois McMaster Bujold
sam ja želio činiti. Oh, uvijek možete naći ljude koji će za
novac učiniti što god želite, ali to su drugorazredni struč-
njaci. One najbolje se ne može kupiti. Postigao sam stvari,
jedinstvene stvari, koje Kuća Bharaputra ne želi dalje raz-
vijati jer joj ne bi donijele dovoljnu dobit, ne obazirući se
na broj ljudi kojima bi te stvari pomogle — a ja ne dobi-
vam priznanja za svoj rad; godinu za godinom u stručnoj
literaturi Čitam o tome kako galaktičke nagrade za dostig-
nuća u mome polju odlaze lošijima od mene samo zato što
ja ne mogu objaviti svoje rezultate..." On zastane, spušte-
ne glave. "Nedvojbeno vam zvučim poput megalomana."
"Ah..." reče Miles, "zvučite prilično frustrirano."
"Frustracija", reče Canaba, "me probudila iz duboka
sna. Ranjeni ego — radilo se samo o ranjenom egu. Ali u
svome ponosu ponovno sam otkrio stid. A njegova me te-
žina zapanjila, sledila na mjestu. Razumijete li me? Je li
uopće važno razumijete li me ili ne?" On ode natrag do
zida i ostane licem okrenut prema njemu, ukočenih leđa.
"Uh, da" Miles se zamišljeno počeška po zatiljku. "Rado
bih mnoge sate proveo opčinjeno slušajući kako mi sve to
objašnjavate — na mome brodu. Dok juri što dalje od ovog
planeta."
Canaba se okrene s iskrivljenim osmijehom na licu.
"Vi ste praktičan čovjek, vidim. Vojnik. Pa, Bog mije svje-
dokom koliko mi u ovom trenutku treba vojnik."
"Stvari su tako zeznute, ha?"
"To... dogodilo se iznenada. Mislio sam da sve držim
pod kontrolom."
"Nastavite", uzdahne Miles.
"Postojalo je sedam sintetiziranih genetskih komple-
ta. Jedan od njih je lijek za određeni opskurni enzimski
poremećaj. Drugi bi podvadesetostručio količinu kisika
koju proizvode alge na svemirskim postajama. Jedan od
138 ' 39 Granice vječnosti
njih je došao odnekud izvan bharaputranskih laboratorija
— donio gaje čovjek za kojega nikad nismo saznali tko je,
čovjek praćen smrću. U samo jednoj noći ubijena je neko-
licina mojih kolega koji su radili na tome projektu, ubili
su ih komandosi koji su ga slijedili. Njihovi zapisi bili su
uništeni, a ja nikad nikome nisam rekao da sam neovlaš-
teno bio posudio uzorak tkiva kako bih ga mogao proučiti.
Još nisam posve završio, ali mogu vam već sad reći da se
radi o nečem apsolutno jedinstvenom."
Miles se gotovo zagrcne shvativši o čemu se radi, sje-
tivši se bizarnog spleta okolnosti kojima je jedan takav
uzorak tkiva dospio u ruke Dendariijske službe sigurnosti
prije godinu dana. Telepatski genetski komplet Terencea
Seeja — i osnovni razlog zastoje Njegovoj Carskoj Visosti
odjednom trebao vrhunski genetičar. Doktora Canabu čeka
malo iznenađenje kad stigne u barravarski laboratorij. Ali
ako je ostalih šest genetskih kompleta vrijedno barem
djelić onoga koliko vrijedi ovaj koji im je poznat, šef Illvan
će Milesa oderati tupim nožem ako dopusti da mu skliznu
kroz prste. Miles odjednom počne dvostruko pažljivije slu-
šati Canabu. Ova misija možda neće biti tako trivijalna
kako se pribojavao.
"Tih sedam genetskih kompleta zajedno predstavljaju
desetke tisuća radnih sati, većinom mojih, uz malu pomoć
drugih — moje životno djelo. Smjestio sam ih u viralni
umetak i ugradio ih, molekularno vezane i neaktivne, u
živi..." Canaba se na trenutak smete, "organizam, uskla-
dištio ih tamo. U organizam za koji sam mislio da nikome
neće pasti na pamet da u njemu potraži tako nešto."
"Zašto ih niste uskladištili u svoje tkivo?" upita Miles
uzrujano. "Onda ih ne biste izgubili."
Canabina se usta otvoriše. "Ja... nikad mi to nije palo
na pamet. Zašto se ja toga nisam sjetio?" Njegova ruka u
čudu dotakne čelo, kao da provjerava u čemu je greška.
Lois McMaster Bujold
Usne mu se opet stisnu u crtu. "Ali to ne bi ništa promi-
jenilo. Još uvijek bih morao..." On zašuti. "Stvar je u tom
organizmu", reče napokon. "Tom... stvoru." Još jedna
duga tišina.
"Od svih stvari koje sam učinio", nastavi Canaba tiho,
"od svih stvari koje mi je nametnula ova ogavna sredina,
jednu ne mogu prežaliti. Shvatite, to se zbilo davno. Bio
sam mlad, tada sam još mislio da me ovdje čeka buduć-
nost. I nisam to učinio sam — krivnja je grupna. Dobra iz-
lika, ha? Rasprši krivnju, reci daje njegova, daje to njezi-
no maslo... pa sad je moja."
Misliš reći daje sad moja, pomisli Miles tmurno. "Dok-
tore, što više vremena provedemo ovdje, to je veća šansa
da ćemo kompromitirati ovu operaciju. Molim vas, prije-
đite na stvar."
"Da... da. Pa, prije dosta godina Kuća Bharaputra
preuzela je ugovor za proizvodnju... nove rase."
"Mislio sam da je Kuća Rvoval poznata po stvaranju
ljudi, ili čega već, po narudžbi", reče Miles.
"Oni proizvode robove, pojedinačno. Vrlo su specijali-
zirani. I mali — njihova je klijentela iznenađujuće malo-
brojna. Ima mnogo bogatih ljudi, a pretpostavljam da ih
ima i mnogo izopačenih, ali mušterija Kuće Rvoval mora
biti i jedno i drugo — a takvih ipak nema toliko koliko
mislite. Kako bilo da bilo, taj bi nam ugovor omogućio da
započnemo s masovnom produkcijom, nečim što uvelike
nadmašuje mogućnosti Kuće Rvoval. Izvjesna subplane-
tarna vlada, pritisnuta susjedima, željela je da im stvori-
mo rasu supervojnika."
"Što, zar opet?" reče Miles. "Mislio sam da su to već i
prije pokušavali. Više nego jedanput."
"OvaJ Put smo mislili daje to moguće. Ili, bolje rečeno,
bharaputranska hijerarhija bila je spremna uzeti ponu-
đeni novac. Ali projekt je već od samog početka patio od
14
140 1 Granice vječnosti

prevelikog priljeva ideja o tome kakvi bi supervojnici tre-
bali biti. Klijent, naši vlastiti odličnici, članovi genetičkog
projekta, svi su imali ideje koje su zdušno zagovarali.
Kunem vam se da je projekt bio osuđen na propast čak i
prije no što gaje odobrio dizajnerski komitet."
"Supervojnik. Kojega je dizajnirao komitet. O bogovi.
Da se čovjeku zavrti u glavi." Milesove su se oči raširile.
"I što se onda dogodilo?"
"Nekolicini nas se činilo da su već dosegnute granice
ljudskih mogućnosti. Jednom kad, recimo, mišićni sustav
dovedete do savršenog zdravlja, stimulirate ga maksimu-
mom hormona, izvježbate ga do krajnjih granica, dalje od
toga ne možete. Pa smo se okrenuli drugim vrstama radi
željenih posebnih poboljšanja. Ja sam, na primjer, postao
opčinjen aerobnim i anaerobnim metabolizmom u mišići-
ma čistokrvnih konja—"
"Što?" upita Thorne, šokiran.
"Bilo je tu i drugih ideja. Previše. Kunem se da nisu
sve bile moje."
"Miješali ste ljudske i životinjske gene?" dahne Miles. "A
zašto ne? Još na početku, ljudske smo gene ubacivali
životinjama — to gotovo da je bila prva stvar koju su
genetičari učinili. Dobivali ljudski inzulin iz bakterija i
tome slično. Ali dosad se nitko nije usudio učiniti obratnu
stvar. Ja sam probio barijeru, razbio kodove... Isprva je iz-
gledalo dobro. Tek kad su prvi primjerci dosegli pubertet
sve su greške postale očite. Pa, bio je to tek početak. Že-
ljeli smo da budu opasni. Ali ispali su monstruozni."
"Recite mi", protisne Miles, "je li u tom vašem dizaj-
nerskom komitetu bio ijedan vojnik koji je imao ikakvih
iskustava u borbi?"
"Pretpostavljam da ih je bilo na strani klijenta. Oni su
nam dali parametre", reče Canaba.
Lois McMaster Bujold 142
"Shvaćam", reče Thorne prigušenim glasom. "Poku-
šali su ponovno izumiti dragovoljce."
Miles ga osine pogledom, pa kucne po svom kronome-
tru. "Ne dajte se smetati, doktore."
Nastane kratka tišina. Canaba opet progovori. "Na-
pravili smo deset prototipova. Onda je klijent... propao.
Izgubili su svoj rat—"
"Zašto me to ne iznenađuje?" promrmlja Miles ispod
glasa.
"—sredstva za financiranje projekta bila su povučena,
a sam projekt napušten prije no što smo mogli u praksi
primijeniti sve ono što smo naučili iz vlastitih grešaka. Od
deset prototipova devet ih je umrlo. Ostalo je jedno stvo-
renje. Držali smo ga u laboratoriju... radi nekih poteškoća
koje bismo imali da smo ga pokušali smjestiti negdje
vani. Svoj genetski kompleks uskladištio sam u to stvore-
nje. Još uvijek je tamo. Zadnja stvar koju sam namjeravao
učiniti prije odlaska bilo je ubiti stvora. Milosrđe... odgo-
vornost. Moje okajanje grijeha, ako hoćete."
"A onda?" ponuka ga Miles.
"Prije nekoliko dana iznenada su ga prodali Kući Ryo-
val. Kao veliku novost, očito. Barun Ryoval skuplja čud-
novatosti svih vrsta za svoje banke uzoraka tkiva—"
Miles i Bel razmijeniše poglede.
"Nisam imao pojma da ga namjeravaju prodati. Uju-
tro sam došao na posao i otkrio da stvorenja nema. Mislim
da Ryoval nema pojma o njegovoj pravoj vrijednosti. Koli-
ko znam, još je tamo u Rvovalovim postrojenjima."
Miles zaključi da ga hvata sinusna glavobolja. Nedvoj-
beno zbog hladnoće. "A što biste, molim vas lijepo, željeli
da mi vojnici sada učinimo?"
"Da nekako uđete tamo. Da ga ubijete. Uzmete uzo-
rak tkiva. Samo u tom ću slučaju poći s vama."
I4
3 Granice vječnosti
 Ne samo glavobolja, već i želučani grčevi. "Što — oba
uha i rep?"
Canaba ga hladno pogleda. "Mišić lista lijeve noge.
Tamo sam injektirao genetski kompleks. Ti pohranjeni
virusi nisu virulentni, nisu mogli daleko migrirati. Najve-
ća koncentracija bi još trebala biti tamo."
"Tako." Sklopivši oči, Miles je trljao sljepoočnice. "Do-
bro. Pobrinut ćemo se za to. Ovaj je naš osobni dogovor
vrlo opasan i radije ga ne bih ponavljao. Planirajte biti na
mome brodu za četrdeset osam sati. Hoćemo li imati ka-
kvih teškoća u prepoznavanju vašeg čudovišta?"
"Ne bih rekao. Taj je primjerak narastao do visine od
oko dva i pol metra. Ja... želim da znate da produženi
vampiroliki očnjaci nisu bili moja ideja."
"Ah... shvaćam."
"Može se kretati vrlo brzo — ako je još uvijek dobra
zdravlja. Mogu li vam ikako pomoći? Imam pristupa bez-
bolnim otrovima..."
"Učinili ste dovoljno, hvala. Ostatak prepustite nama
profesionalcima, ha?"
"Bilo bi najbolje da tijelo tog stvorenja bude posve uni-
šteno. Da ne ostane nijedna stanica. Ako je to moguće."
"Zato i jesu izmislili plazmične lukove. Bolje da sad
krenete."
"Da." Canaba je oklijevao. "Admirale Naismith?"
"Da..."
"Ja... možda bi bilo najbolje da moji budući poslodavci
ne saznaju za ovo. Njihovi su interesi vrlo militantne pri-
rode. Ovakvo nešto moglo bi ih nepotrebno uzbuditi."
"Oh", reče Miles/admiral Naismith/poručnik gospodar
Vorkosigan iz Barravarske carske službe, "mislim da o
tome ne morate brinuti."
Lois McMaster Bujold 144
"Hoće li četrdeset i osam sati biti dovoljno za vašu ak-
ciju?" brinuo se Canaba. "Vi shvaćate da ću se u slučaju
da se vratite bez uzoraka ja vratiti ovamo. Neću ostati
zatvorenik na vašem brodu."
"Učinit ćemo vas sretnim. Tako piše u našem ugovo-
ru", reče Miles. "A sad bi bilo bolje da krenete."
"Moram se osloniti na vas, gospodine." Canaba kimne
u potisnutoj strepnji, pa se povuče.
Još su nekoliko minuta čekali u hladnoj prostoriji kako
bi između Canabe i sebe postavili malo razdaljine. Zdanje
je škripalo pod udarima vjetra; iz jednog gornjeg hodnika
dopre čudan vrisak, a malo kasnije smijeh koji se naglo
prekine. Uto se pojavi stražar koji je slijedio Canabu. "Si-
gurno je stigao do svog vozila, gospodine."
"Pa", reče Thorne, "pretpostavljam da ćemo se morati
domoći plana Rvovalovih postrojenja—"
"Mislim da nećemo", reče Miles.
"Ako namjeravamo u akciju—"
"Akciju, vraga. Ne mislim riskirati svoje ljude na ne-
što tako idiotsko. Rekao sam mu da ću ubiti njegov grijeh.
Nisam rekao kako."
Komercijalna komkonzola na površinskoj luci dobro
im je došla. Miles sklizne u kabinu i ubaci svoju kreditnu
karticu u stroj, dok su Thorne i dvojica Dendariija ostali
vani, na granici njegova vidnog polja, stražareći. On utip-
ka kod.
Za tren se na vid ploči stvori slika recepcionarke slat-
ka lica s jamicama na obrazima i bijelom krznenom krijes-
tom umjesto kose. "Kuća Ryoval, Služba usluge. Kako vam
mogu pomoći, gospodine?"
145
Granice vječnosti
 "Želio bih razgovarati s upravnikom Deemom iz Pro-
daj no-demonstrativnog", reče Miles glatko, "o mogućoj
kupnji u ime moje organizacije."
"Vaše ime, molim?"
"Admiral Naismith, Dendariijska slobodna plaćenička
flota."
"Samo trenutak, gospodine."
"Doista misliš da će nam jednostavno prodati to stvo-
renje?" promrmlja Bel sa strane, baš kad je s ploče nestalo
djevojčino lice, nadomješteno pokretnim obojenim svjetli-
ma i nekakvom sirupastom glazbom.
"Sjećaš li se što smo jučer slučajno načuli?" upita Mi-
les. "Kladim se da je stvorenje na prodaju. I to jeftino."
Mora se potruditi da ne izgleda suviše zainteresirano.
Za pohvalno kratko vrijeme obojene ljige nestane, a
umjesto nje pojavi se lice zapanjujuće lijepog mladića,
plavookog albina u crvenoj svilenoj košulji. Na jednom
bijelom obrazu imao je veliku podlivenu masnicu. "Ovdje
upravnik Deem. Mogu li vam pomoći, admirale?"
Miles pažljivo pročisti grlo. "Do mene su doprle glasine
da je Kuća Rvoval nedavno od Kuće Bharaputra nabavila
robu koja me profesionalno zanima. Navodno se radi o
prototipu za neku vrstu novog vojnika. Znate li išta o
tome?"
Deemova ruka nesvjesno dotakne masnicu i blago je
pritisne, a onda se naglo makne. "Doista, gospodine, ima-
mo takvo nešto."
"Je li na prodaju?
"Oh, nar — hoću reći, mislim daje prodaja već ugo-
vorena. Ali možda bi još bilo moguće da ubacite svoju po-
nudu."
"Bi li bilo moguće da prije toga pogledam to stvorenje?"
Lois McMaster Bujold 146
"Naravno", reče Deem sa suspregnutom žustrinom.
"Kad bi vam odgovaralo?"
Uto zapucketa statika, a vid slika se rascijepi; Deemo-
vo je lice sad zauzimalo samo pola zaslona. Lice na drugoj
polovici bijaše im dobro poznato. Bel prosikće ispod glasa.
"Ja ću preuzeti ovaj poziv, Deem", reče barun Rvoval.
"Da, gospodine." Deemove su se oči raširile od iznena-
đenja. On prekine vezu. Rvovalovo se lice proširi na cijelu
ploču.
"Dakle, Betanče," nasmiješi se Rvoval, "izgleda da ipak
imam nešto što vas zanima."
Miles slegne ramenima. "Možda", reče neutralnim gla-
som. "Ako je u okviru mojih financijskih mogućnosti."
"Mislio sam da ste sav svoj novac dali Fellu."
Miles raširi ruke. "Dobar zapovjednik uvijek ima skri-
vene rezerve. Kako bilo da bilo, stvarna vrijednost robe
ionako još nije utvrđena. Zapravo, nije utvrđeno ni da
postoji."
"Oh, postoji, postoji. I impresivna je. Dodati je zbirci
bio mi je jedinstveni užitak. Mrsko mi je rastati se od nje.
Ali za vas", Rvovalov se osmijeh proširi, "možda bi bilo
moguće malo srezati cijenu." On zahihoće na neku tajnu
igru riječima koja je Milesu promakla.
Srezati mi grlo, prije bih rekao. "Oh?"
"Predlažem jednostavnu razmjenu", reče Ryoval. "Meso
za meso."
"Možda ste precijenili moj interes, barune." Ryovalove se
oči zacakliše. "Mislim da nisam." Zna da ga ne bih taknuo
štapom da se ne radi o nečemu što mi je jako važno. Znači
tako. "Iznesite svoj prijedlog."
"Poštena razmjena. Bharaputrino čudovište — ah, tre-
bali biste ga vidjeti, admirale! — za tri uzorka tkiva. Tri
147
Granice vječnosti
uzorka tkiva koja vas, ako ste pametni, neće koštati ni-
šta." Ryoval podigne jedan prst. "Jedan od vašeg betan-
skog hermafrodita", drugi prst, "jedan od vas", treći prst,
"a jedan od Fellove kvadri glazbenice."
Činilo se da Bel, stojeći sa strane, suspreže napad bi-
jesa. U tišini, srećom.
"Taj bi se treći mogao pokazati izuzetno teškim za na-
baviti", reče Miles kupujući vrijeme za razmišljanje.
"Manje teškim za vas nego za mene", reče Rvoval. "Fell
poznaje moje agente. Na oprezu je. Vi ste jedinstvena pri-
lika da se provučemo pokraj tog njegovog opreza. Uz od-
govarajuću motivaciju, siguran sam da biste bili voljni to
učiniti, plaćenice."
"Uz odgovarajuću motivaciju ima jako malo toga što ja
ne bih bio voljan učiniti, barune", reče Miles napola nasu-
mično.
"Eto. Očekivat ću vijesti od vas za — recimo — dvade-
set četiri sata. Nakon isteka tog roka moja ponuda pres-
taje vrijediti." Rvoval veselo kimne. "Ugodan vam dan,
admirale." Vid zaslon se zamrači.
"Eto", ponovi Miles poput odjeka.
"Eto što?" upita Thorne sumnjičavo. "Nemoj mi reći
da ozbiljno razmišljaš o tome da prihvatiš tu — gnusnu
ponudu?"
"Za ime Boga, zašto želi uzorak mog tkiva?" čudio se
Miles naglas. "Nedvojbeno za točku s patuljkom i psom",
reče Thorne opako.
"He-hej. Bojim se da bi Rvoval bio vrlo razočaran kad
bi otkrio daje moj klon visok dva metra." Miles pročisti
grlo. "To zapravo nikoga ne bi boljelo, pretpostavljam.
Mislim na uzimanje malog uzorka tkiva. Dok, recimo,
prepad riskira ljudske živote."
Lois McMaster Bujold "148
Bel se nasloni leđima o zid i prekriži ruke na prsima.
"Nije istina. Morao bi se tući sa mnom da dobiješ uzorak
mog tkiva. I njezina."
Miles se kiselo naceri. "Pa..."
"Pa što?"
"Pa, hajdemo naći tlocrt Rvovalove jame s mesom.
Čini se da ipak idemo u lov."
Glavno biološko postrojenje Kuće Ryoval nije bilo baš
prava utvrda, već sklop zdanja pod stražom. Prilično pro-
kleto velikih zdanja. Miles je stajao na krovu letjelice i
proučavao teren kroz noćne okulare. Na kosi su mu se
stvarale sitne kapljice od magle. Hladan i vlažan vjetar
tragao je za rupama u njegovoj jakni, baš kao što je on tra-
gao za rupama u Rvovalovu osiguranju.
Bijeli se kompleks isticao na pozadini planina obraslih
tamnim šumama; njegovo se prednje dvorište, osvijetljeno
reflektorima, doimalo vilinskim pod maglom i mrazom.
Pomoćni ulazi sa strane obećavali su više. Miles polako
kimne sam za sebe, pa se spusti s unajmljenog vozila,
pomno namještenog tako da izgleda kao da se pokvarilo
na uskom planinskom puteljku s kojega je pucao pogled
na Rvovalovo zemljište. On uđe u stražnji dio vozila, dalje
od tog ledenog vjetra.
"Dobro, ljudi, slušajte." Njegova jedinica zbila se u
grupu oko holovidne karte koju je Miles postavio u sre-
dini. Obojena svjetla displeja obasjavala su im lica; visoki
potporučnik Murka, Thorneov prvi podređeni, i dva krup-
na vojnika. Narednica Laureen Anderson bijaše vozačica,
vanjska podrška zajedno s vojnikom Sandvjem Hereldom
i kapetanom Thorneom. Miles je u sebi skrivao barravar-
sku predrasudu protiv toga da povede ženu u Rvovalov
brlog i nadao se da se to ne vidi. Isto je vrijedilo i za Bela
Thornea, samo u dvostrukoj mjeri. Ne da bi nečiji spol
149
Granice vječnosti
nužno značio razliku u avanturama koje bi mogle uslije-
diti u slučaju da budu zarobljeni, čak i da je istinita samo
desetina glasina koje je čuo. Svejedno... Laureen je tvrdila
da može upravljati bilo kojom letjelicom čovjekove izradbe
i preletjeti njome kroz ušicu igle, premda je Miles sumnjao
daje ikad u životu učinila išta tako 'domaćinski' kao što je
uvesti konac u iglu. Ona se neće buniti protiv svog
zadatka.
"Naš glavni problem i dalje je to što još ne znamo gdje
drže Bharaputrino stvorenje. Pa ćemo prvo probiti ogra-
du, vanjsko dvorište, pa glavnu zgradu, ovdje i ovdje." Na
Milesov dodir po kontrolnoj ploči crvena svjetleća linija
označi njihovu planiranu rutu. "Potom ćemo tiho poku-
piti jednog od zaposlenika i nafilati ga brzopentom. Od te
točke nadalje utrkujemo se s vremenom, jer moramo pret-
postaviti da će njegov nestanak biti vrlo brzo primijećen.
Ključna riječ je tiho. Nismo došli ovamo ubijati, niti
smo u ratu s Rvovalovim zaposlenicima. Uzmite ošamute,
a plazmične lukove i ostale igračkice ne potežite dok ne
nađemo to stvorenje. Tada ga se rješavamo brzo i tiho, a
ja uzimam uzorak", ruka mu dotakne jaknu ispod koje je
imao spremnik za uzorak tkiva koji će stanice održavati
živima dok se ne vrate na Ariel. "A potom bježimo. Ako
išta krene krivo prije no što se ja dočepam tog izuzetno
skupog komadića mesa, nećemo ni pokušati probiti se van
na nasilan način. Nije vrijedno toga. Ovdje imaju prilično
čudne načine kad se radi o osumnjičenima za umorstvo, a
ne vidim razloga zašto bi ijedan od nas morao završiti kao
gomila rezervnih dijelova u Rvovalovim bankama tkiva. Če-
kat ćemo da se kapetan Thorne pobrine za otkupninu, a
onda pokušati nešto drugo. Imamo mi jednu ili dvije stvari
kojima možemo pritisnuti Rvovala u slučaju opasnosti."
"Smrtne opasnosti", promrmlja Bel.
Lois McMaster Bujold
"Ako išta krene po zlu nakon što ja obavim svoj me-
sarski zahvat, postupit ćemo po borbenim pravilima. Taj
će uzorak biti nenadomjestiv i mora stići do kapetana
Thornea po svaku cijenu. Laureen, znaš lokaciju na kojoj
ćeš nas pokupiti u slučaju nužde?"
"Da, gospodine." Ona pokaže na vid ploču.
"Jesu li svi ostali vidjeli? Ima li pitanja? Sugestija?
Primjedbi u zadnji čas? Dobro, provjeri komunikacijske
kanale kapetane Thorne." Činilo se da su svi ručni komu-
nikatori ispravni. Potporučnik Murka naprti na leđa ruk-
sak s oružjem. Miles pažljivo spremi u džep malu holo-koc-ku
s nacrtima zgrada koju je za sramotno mnogo novaca
nabavio od određene građevinske tvrtke prije nekoliko
sati. Četiri člana upadne grupe skliznuše iz teretne letje-
lice stapajući se s mrazovitom tamom.
Polako su napredovali kroz šumu. Smrznuti, hrskavi
gornji sloj biljnog taloga pucao im je pod koracima, otkri-
vajući podlogu od skliskog mulja. Murka je otkrio špijun-
sko oko prije no što je ono otkrilo njih i oslijepio ga krat-
kim rafalom mikrovalne statike dok su ostali promicali
pored njega. Krupnim dečkima nije trebalo dugo da Mile-
sa prebace preko zida. On je pokušavao ne misliti o pra-
davnom gostioničkom sportu: nabacivanju patuljkom. Unu-
trašnje dvorište bijaše prazno i strogo funkcionalno; dokovi
za utovar s velikim zaključanim vratima, kontejneri za
odlaganje smeća i tek nekoliko parkiranih vozila.
Odjekne zvuk koraka; oni se spustiše u rupu za odla-
ganje smeća. Pokraj nje prođe stražar u crvenoj odori po-
lako mašući infracrvenim skenerom. Čučnuli su i sakrili
lica pod svoje pončose nevidljive pod infracrvenim zraka-
ma, nesumnjivo izgledajući poput ostalih vreća sa sme-
ćem. Onda su se na prstima prikrali utovarnim dokovima.
Provodne cijevi. Ključem ulaza u Rvovalova postroje-
nja pokazale su se provodne cijevi za grijanje, za pristup
15
150 1 Granice vječnosti
optičkim kabelima, za komunikacijski sustav. Uski pro-
vodni kanali. Neprohodni za krupnog čovjeka. Miles skine
svoj pončo i pruži ga jednom vojniku da ga složi i spakira.
Balansirajući na Murkinim ramenima, Miles proreze
rešetku na prvoj provodnoj cijevi na zidu visoko iznad
vrata utovarnog doka. Tiho pruži rešetku dolje, pa se na-
kon brze vizualne provjere ima li eventualnih neželjenih
kompanjona provuče unutra. Prolaz bijaše uzak čak i za
njegovo tijelo. Miles se polako spusti na betonski pod; na-
šavši kontrolnu kutiju vrata, on napravi kratki spoj na
alarmnom uređaju, pa podigne vrata za otprilike metar.
Njegov se tim provuče unutra, a on spusti vrata na mje-
sto što je tiše mogao. Zasad dobro; dosad nisu morali raz-
mijeniti ni riječi.
Uspjeli su stići do zaklona na udaljenoj strani prihvat-
ne rampe tren prije no što se pojavio radnik u električnom
vozilu natovarenom robotima-čistačima. Murka dotakne
Milesov rukav i pogledom ga upita: Ovoga? Miles odmah-
ne glavom. Ne još. Činilo mu se manje vjerojatnim da bi
za lokaciju njihove lovine znao čovjek iz održavanja nego
netko od zaposlenih u unutrašnjosti zgrade, a nisu si ni
mogli priuštiti da za sobom ostavljaju lanac onesviješte-
nih tijela.
Tunel koji je vodio prema glavnoj zgradi pronašli su
tamo gdje je i bio označen na trodimenzionalnom nacrtu.
Vrata na kraju bijahu zaključana, kao što su i očekivali.
Opet je na red došlo penjanje na Murkina ramena.
Brzo zujanje Milesovih rezača otvorilo je rešetku na pla-
fonu i on se provuče unutra — krhki potporni okviri pro-
laza sigurno ne bi izdržali pod težinom krupnijeg čovjeka
— i začas je pronašao energetske kabele koji su vodili do
brave na vratima. Baš je pokušavao sagledati problem kad
je Murkina ruka podigla ruksak s oružjem i gurnula ga u
cijev pokraj Milesa i polako povukla rešetku natrag na
Lois McMaster Bujold
mjesto. Miles se baci na trbuh i proviri kroz tanku puko-
tinu u trenutku kad je s dna hodnika netko zaurlao: "Sta-
nite na mjestu!"
Psovke su mu vrištale u glavi i Miles čvrsto stisne usne.
Gledao je dolje na glave svojih vojnika. U tren oka su ih
okružila šestorica naoružanih stražara u crveno-crnim uni-
formama. "Što radite ovdje?" zareži narednik straže.
"O, sranje!" zavapi Murka. "Molim vas, gospodine, ne-
mojte reći našem zapovjedniku da ste nas uhvatili ovdje.
Degradirat će me u pješaštvo!"
"Ha?" reče narednik, pa gurne Murku svojim oruž-
jem, smrtonosnim disruptorom živaca. "Ruke gore! Tko
ste vi?"
"Zovem se Murka. Došli smo plaćeničkim brodom na
Postaju Fell, ali kapetan nam nije htio dati izlazne pro-
pusnice. Zamislite — došli smo sve do Jacksonova Skro-
višta, a taj nas kurvin sin nije htio pustiti dolje! Prokleti
drkadžija nas nije pustio da odemo kod Rvovala!"
Stražari u crvenim tunikama brzo su ih pretraživali,
nimalo nježno, našavši samo ošamute i dio naprava za
onesposobljavanje alarmnih uređaja koje su još ostale kod
Murke.
"Kladio sam se da ćemo ući čak i ako nas ne puste na
glavni ulaz." Murkina se usta obeshrabreno objesiše. "Čini
se da sam izgubio okladu."
"I meni se čini", zareži narednik straže, odmaknuvši se
korak. Jedan od njegovih ljudi podigne skup naprava koje
su skinuli s Dendariija.
"Nisu opremljeni za asasinaciju", reče.
Murka se uspravi izgledajući nevjerojatno uvrijeđeno.
"Nismo!"
Narednik je razgledavao jedan ošamut.
"Nedopušteni izlazak, ha?"
152 I5
3 Granice vječnosti
 "Ne, ako se uspijemo vratiti prije ponoći", Murkin ton
postane molećiv. "Čujte, moj zapovjednik je pravo kopile.
Postoji li ikakav način da ovo sredite tako da on nikad ne
sazna?" Jedna od Murkinih ruku sugestivno okrzne džep
s lisnicom.
Narednik ga odmjeri od glave do pete, smijuljeći se.
"Možda."
Miles je slušao očaran, otvorenih usta. Murka, ako ti
ovo upali, unaprijedit ću te...
Murka zastane. "Ima li ikakve šanse da prije toga vi-
dimo unutrašnjost? Čak nam ne morate ni pokazati dje-
vojke, samo unutrašnjost zgrade? Tako da mogu reći da
sam bio unutra."
"Nema ti ovdje kurvi, vojnice", obrecne se narednik.
Murka ga zabezeknuto pogleda.
"Što?"
"Ovo su biološka postrojenja."
"Oh", reče Murka.
"Ti, idiote", ubaci se jedan od Milesovih vojnika. Miles
ga u sebi blagoslovi. Nijedan od trojice nije ni na trenutak
svrnuo pogled prema stropu.
"Ali onaj čovjek u gradu mi je rekao—" počne Murka.
"Koji čovjek?" upita stražarski narednik. "Čovjek
kojemu sam dao novac", reče Murka.
Dvojica stražara u crvenim tunikama počeše se ceriti.
Narednik opet gurne Murku svojim disruptorom živaca.
"Put pod noge, vojničiću. Natrag onuda. Danas ti je sre-
tan dan."
"Znači, pustit ćete nas da vidimo unutrašnjost?" upita
Murka glasom punim nade.
"Ne", odvrati narednik. "Znači da vam nećemo polo-
miti noge prije no što vas izbacimo van." Zastane pa doda
Lois McMaster Bujold
malo ljubaznije. "U gradu ima jedan kurveraj." On izvuče
Murkinu lisnicu, provjeri ime na kreditnoj kartici pa je
vrati na mjesto i izvadi sav novac. Stražari učiniše isto s
lisnicama ostale dvojice, pa krenu dijeliti novac među so-
bom. "Primaju kreditne kartice, a još vam je ostalo vre-
mena do ponoći. A sad brišite!"
I tako su Milesov tim potjerali niz tunel osramoćen ali
neozlijeđen. Miles pričeka dok se nisu dovoljno udaljili i
tek onda uključi svoj ručni kom. "Bel?"
"Da?" odgovor stigne istoga trena.
"Problemi. Murku i ostale upravo je pokupila Ryova-
lova straža. Mislim da ih je taj genijalac uspio smuljati i
navesti da ih izbace na stražnji izlaz umjesto da ih ras-
trančiraju na rezervne dijelove. Ja ću za njima čim uspi-
jem, a onda ćemo se pregrupirati za drugi pokušaj." Miles
zastane. Ovo je bio potpuni neuspjeh, sad su u gorem po-
ložaju no što su bili na samome početku. Rvovalove straže
bit će na oprezu ostatak duge jacksonske noći. On doda u
kom: "Idem vidjeti mogu li bar locirati to zubato čudo-
vište prije no što se povučem. To bi nam trebalo povećati
šanse pri sljedećem pokušaju."
Bel prokune onako iz dubine srca. "Budi oprezan."
"Možeš se kladiti u to. Čekaj Murku i dečke. Naismith
gotov." Jednom kad je pronašao prave kabele, otvoriti vra-
ta bijaše čas posla. Potom je uslijedilo zanimljivo držanje
vrstima prstiju za rub dok je, viseći kroz otvor, uglavlji-
vao stropnu rešetku natrag na mjesto prije no stoje isteg-
nut do krajnjih granica skočio na pod, bojeći se za svoje
kosti. Ništa se nije slomilo. Kliznuo je preko praga do glav-
ne zgrade i uvukao se u provodne cijevi čim je to bilo mo-
guće, jer hodnici su se pokazali opasnima. Ležao je na le-
đima u uskoj cijevi, balansirajući holo-kocku s nacrtima
na svom trbuhu, birajući novu rutu koja ne mora odgova-
155
154 Granice vječnosti
rati krupnijim vojnicima. A gdje da čovjek traži čudovište?
U ormaru?
Na otprilike trećem skretanju, dok se pomicao kroz
sustav centimetar po centimetar vukući ruksak s oružjem
za sobom, postao je svjestan činjenice da teritorij više ne
odgovara nacrtima. Grom i pakao. Jesu li ove promjene
nastale nakon završetka izgradnje ili se radi o suptilno sa-
botiranoj holo-kocki s nacrtima? Pa, svejedno, nije se stvar-
no izgubio, još se može vratiti putem kojim je i došao.
Puzao je nekih tridesetak minuta, otkrivši i onesposo-
bivši dva alarmna senzora prije no što su ga otkrili. Vre-
menski faktor počeo ga je ozbiljno pritiskati. Uskoro će
morati — ah, eto ga! On proviri kroz rešetku u polumrač-
nu prostoriju s holovidom i komunikacijskom opremom.
Sitni popravci, pisalo je na nacrtu. Nije mu izgledalo po-
put radionice za popravak. Još jedna promjena otkako se
Rvoval uselio ovamo? Ali unutra je sjedio čovjek okrenut
leđima prema Milesovu zidu. Savršeno, predobro da bi to
propustio.
Dišući tiho, polaganih pokreta, Miles izvadi pištolj sa
strelicama iz ruksaka, pa provjeri je li ga napunio odgova-
rajućim punjenjem — brzopentom nabijenim paraliziraju-
ćim sredstvom, krasnim koktelom koji je za tu priliku
smućkao meditehničar s Ariela. On zaškilji kroz rešetku,
nacilja s napetom preciznošću i ispali strelicu. U sridu.
Čovjek se pljesne po stražnjoj strani vrata, ukoči se, a ruka
mu beživotno klone. Miles se kratko naceri, proreze rešetku
i spusti se na pod.
čovjek bijaše odjeven u dobro skrojenu odjeću civilnog
tipa — možda jedan od znanstvenika? Ljuljao se u stolcu
dok mu je na usnama titrao početak osmijeha; gledajući
Milesa nealarmirano, sa zanimanjem. Počinjao je padati.
Miles ga uhvati i opet ga uspravi na stolcu. "Sjedni
ravno, tako, ne možeš pričati s nosom u tepihu, zar ne?"
Lois McMaster Bujold
"Neee..." čovjek kimne i nasmiješi se, kao da se slaže
s Milesovom tvrdnjom.
"Znaš li išta o genetički konstruiranom monstruoz-
nom stvorenju, koje je nedavno kupljeno od Kuća Bhara-
putra i koje je dovedeno ovamo?"
Čovjek trepne i nasmiješi se. "Znam."
Ljudi pod utjecajem brzopenta imaju običaj biti do-
slovni, podsjeti se Miles. "Gdje ga drže?"
"Dolje." "Gdje
dolje?"
"Ispod podruma, u skučenom prostoru oko temelja.
Nadali smo se da će poloviti štakore, znaš." Čovjek zahi-
hoće. "Jedu li mačke štakore? Jedu li štakori mačke...?"
Miles provjeri na holo-kocki. Da. To izgleda dobro, nje-
gova će ekipa lako ući unutra i izići van, premda se sve-
jedno radilo o velikom području koje će trebati pretražiti,
pravom labirintu koji presijecaju strukturalni elementi
zabijeni u kameno tlo i posebno postavljeni nisko-vibracij-
ski potpornji koji vode u laboratorije. Na nižem rubu, tamo
gdje se tlo spuštalo, stropovi bijahu visoki i vrlo blizu po-
vršini, moguća izlazna točka. Prostor se dalje sužavao do
jedva prolazne širine, a potom prelazio u kamenito tlo
tamo gdje je zgrada bila praktički usječena u obronak pla-
nine. Dobro. Miles otvori spremište sa strelicama, tražeći
nešto što bi njegovu žrtvu onesvijestilo i onesposobilo da
odgovara na pitanja ostatak noći. Čovjek zamaše rukama
prema njemu, a rukav mu se povuče — otkrivajući ručni
kom gotovo jednako debeo i složen kao i Milesov. Na nje-
mu je treptalo svjetlo.
Miles pogleda napravu, odjednom osjećajući nelagodu.
prostorija... "Usput, tko si ti?"
157
156 Granice vječnosti
 t f
"Moglia, šef osiguranja Ryovalovih bioloških postro-
jenja", odrecitira čovjek veselo. "Vama na usluzi, go-
spodine."
"Oh, bogme jesi." Milesovi odjednom debeli prsti poč-
nu brže kopati po kutiji sa strelicama. Prokletstvo, pro-
kletstvo, prokletstvo.
Vrata se s treskom otvoriše. "Ne miči se!"
Miles udari po pucetu za samouništenje na svom ko-
munikatoru, pa podigne ruke u zrak i istovremeno odbaci
komunikator sa zapešća. Ne slučajno, jer Moglia je sjedio
između Milesa i vrata, što je umanjilo stražarev nagon da
istog trena zapuca. Kom se istopio opisujući luk kroz zrak
— nema šanse da će Rvovalovo osiguranje s pomoću njega
otkriti ostatak ekipe, a Bel će bar znati da je nešto pošlo
po zlu.
Šef osiguranja zahihoće, privremeno opčinjen broje-
njem vlastitih prstiju. U prostoriju koja je očito bila — to
bi sad već i slijepcu bilo jasno — operativni centar službe
osiguranja, uleti narednik praćen ostatkom svojih straža-
ra odjevenih u crvene tunike, gurne grubo Milesa licem
prema zidu, pa ga počne pretresati s opakom učinkovitoš-
ću. Začas je Milesa olakšao za zveckavu hrpu inkriminira-
juće opreme, jaknu, čizme i remen.
Miles se grčevito držao za zid, bolno drhteći od neko-
liko stručno primijenjenih uboda prstom u živce i činjenice
da ga je sreća tako nenadano izdala.
Kad je napokon prestalo djelovanje brzopenta, šef osi-
guranja nije bio nimalo zadovoljan narednikovim prizna-
njem kako je ranije te večeri pustio trojicu uniformiranih
ljudi da odu nekažnjeni. Cijelu je smjenu stavio u stanje
uzbune i poslao naoružanu jedinicu u potragu za odbjeglim
Dendariima. A potom je s izrazom lica na kojemu su se
miješale strepnja i gorko zadovoljstvo, uvelike slično
Lois McMaster Bujold
onome na licu narednika kad je prestravljen izricao svoje
priznanje — odmjeravajući Milesa i boreći se protiv muč-
nine izazvane drogama — uputio poziv preko vid koma.
"Gospodine?" reče šef osiguranja oprezno.
"Što je, Moglia?" Lice baruna Rvovala bijaše pospano
i uzrujano.
"Oprostite što vam smetam, gospodine, ali mislio sam
da biste željeli znati o uljezu kojega smo maloprije uhva-
tili. Nije običan lupež, sudeći po odjeći i opremi. Tip čud-
nog izgleda, neka vrst visokog patuljka. Uvukao se kroz
provodne kanale." Moglia podigne opremu za uzimanje
uzoraka tkiva, oruđe za onesposobljavanje alarmnih ure-
đaja i Milesovo oružje kao dokaze. Narednik gurne Milesa
u domet vid koma. "Postavljao je mnoga pitanja o Bha-
raputrinu čudovištu."
Ryovalove se usne razdvojiše. A onda mu se oči zacak-
liše i on zabaci glavu, nasmije se. "Trebao sam pogoditi.
Kradete ono što biste trebali kupiti, admirale?" reče on
kroz smijeh. "Oh, jako dobro, Moglia!"
Sef osiguranja sad je izgledao mrvicu manje nervozan.
"Poznajete li ovog malog mutanta, gospodaru?"
"O, da. Zove se Miles Naismith. Plaćenik — predstav-
lja se kao admiral. Samo-unaprijeđen, nedvojbeno. Izvrs-
no obavljen posao, Moglia. Zadržite ga, a ja ću se osobno
pobrinuti za njega ujutro."
"Kako da ga zadržimo, gospodine?"
Ryoval slegne ramenima. "Zabavite se. Slobodno."
Kad je Ryovalova slika izblijedjela, Miles se našao pri-
Kovan između dva sumnjičava pogleda šefa osiguranja i
narednika straže.
sa 7? tOUk° da Se isPušu> krupnije stražar držao Mile-
ga Je §ef osi uran a
ioš ^ J udarao u trbuh. Ali Moglia se
nije osjećao dovoljno dobro da bi u tome uživao onako
1 58 159
Granice vječnosti
kako bi trebalo. "Došao si vidjeti Bharaputrina olovnog
vojnika, ha?" proštenje masirajući si želudac.
Narednik uhvati pogled svog pretpostavljenog. "Zna-
te, mislim da bismo mu trebali ispuniti tu želju."
Šef osiguranja potisne nagon za podrigivanjem, pa se
nasmiješi na tu blaženu viziju. "Da..."
Moleći se u sebi da mu ne slome ruke, Miles se našao
u rukama krupnog stražara koji ga je pred sobom tjerao
niz kompleks hodnika i silaznih cijevi, dok su za njima išli
šef osiguranja i narednik straže. Posljednja silazna cijev
odvela ih je do samog dna, prašnjavog podruma pretrpa-
nog pohranjenim i odbačenim potrepštinama i opremom.
Odvukli su ga do zaključanih podnih vrata, koja se otvo-
riše otkrivajući metalne ljestve koje se spuštaju u tamu.
"Zadnja stvar koju smo dolje bacili bio je štakor", izvi-
jesti ga narednik srdačno. "Devetka mu je odgrizla glavu.
Devetka prilično ogladni. Ima metabolizan poput peći za
taljenje rudače."
Stražar prisili Milesa na ljestve i niz njih, jednostav-
nim udarcima palicom po prstima kojima je grčevito gra-
bio prečke. Miles je visio tik izvan dometa palice, pogleda-
vajući prigušeno osvijetljen kameni zid. Ostatak bijahu
potpornji, sjenke i hladna vlaga.
"Devetko!" zazove stražar u tminu punu odjeka. "De-
vetko! Večera! Dođi je uhvatiti!" Šef osiguranja se po-
drugljivo nasmije, pa se odmah uhvati za glavu i tiho
proštenje.
Ryoval je rekao da će se ujutro sam pobrinuti za Mile-
sa — stražari su valjda shvatili da njihov gazda želi zatvo-
renika živog. Jesu li? A on?
"Je li to tamnica?" Miles ispljune krv i ogleda se
oko sebe.
Lois McMaster Bujold
"Ne, ne, samo podrum", uvjeravao gaje narednik ve-
selo. "Tamnica je za mušterije koje plaćaju. He, he, he."
Još se smijuljeći vlastitoj šali, on nogom zatvori poklo-
pac. Mehanizam za zaključavanje škljocne, potom nasta-
ne tišina.
Miles je osjećao hladnoću prečki i kroz čarape. On se
zakvači jednom rukom za gornju prečku kako bi bar na
trenutak zagrijao drugu, gurnuvši je ispod pazuha svoje
crne majice. Iz njegovih sivih hlača ispraznili su sve osim
hranjive pločice, maramice i njegovih nogu.
Dugo je tako visio na Ijestvama. Krenuti gore bilo bi
uzaludno; krenuti dolje nije ga nimalo privlačilo. Napo-
kon je zapanjujuća bol u živcima počela jenjavati, a drhtavi-
ca fizičkog šoka popuštati. Ali još se držao. Hladno.
Moglo je biti i gore, razmišljao je Miles. Narednik i
njegovi ljudi mogli su odlučiti da se žele igrati Lawrencea
od Arabije i šestorice Turaka. Komodor Tung, Milesov
dendariijski šef osoblja i službeno priznat luđak opsjednut
poviješću, u zadnje ga je vrijeme tupio sa serijom klasič-
nih vojnih memoara. Kako se general Lawrence izvukao
iz sličnog škripca? Ah, da, pravio se glupim i nagovorio
svoje tamničare da ga bace van u blato. Izgleda da je tu
knjigu Tung utuvio i Murki u glavu.
^ Tama, otkrio je Miles kad su mu se oči prilagodile, bi-
jaše relativna. Blijede fluorescentne ploče postavljene tu i
tamo po stropu davale su bolesno žuto prigušeno svjetlo.
On se spusti preostala dva metra i skoči na kameno tlo.
Mogao je zamisliti fax koji će stići kući na Barrayar —
Tijelo carskog časnika pronađeno u Palači snova Kralja
prostitucije. Smrt od iscrpljenosti? Prokletstvo, ovo nije
slavonosna žrtva u službi Caru koju je bio spreman pod-
nijeti kad je davao prisegu, ovo je sramota. Možda Bhara-
Putrmo stvorenje pojede dokaze.
161
160 Granice vječnosti
 S tom mrzovoljnom utjehom na umu, on počne šepe-
sati od potpornja do potpornja, zastajkujući, osluškujući,
ogledavajući se oko sebe. Možda su tu negdje još kakve
ljestve. Možda su tu negdje vrata koja su zaboravili za-
ključati. Možda još ima nade.
Možda se nešto miče tamo u sjenkama iza onog pot-
pornja... Milesov se dah smrzne, a onda se opet nastavi
kad je shvatio da se radi o debelom albino štakoru veliči-
ne pasanca. Štakor ustukne kad ga je ugledao, pa brzo
šmugne u tamu dok su mu pandže odzvanjale po kamenu.
Samo odbjegli laboratorijski štakor. Prokleto veliki šta-
kor, ali ipak samo štakor.
Odjednom se nevjerojatnom brzinom odnekud pojavi
golema sjenka. Uhvati štakora za rep i udari njime o pot-
poranj, prosuvši mu mozak jednim udarcem. Bljesak de-
belog pandžastog nokta i bijelo štakorovo tijelo bilo je raz-
rezano od glave do repa. Prsti su luđački derali kožu sa
štakorova tijela dok je krv prštala na sve strane. Miles je
prvo vidio očnjake kako se zarivaju, trgaju i ukopavaju u
štakorovo meso.
Bili su to funkcionalni, a ne samo dekorativni očnjaci,
usađeni u izbočenu čeljust s dugim usnama i širokim us-
tima; ipak, ukupni dojam bijaše prije vukolik nego maj-
munolik. Plosnat nos, izražene obrve, visoke jagodične ko-
sti. Tamna zamršena masa kose. I, da, puna dva i pol
metra gipkog tijela napetih mišića.
Nema svrhe uspinjati se uza ljestve, jer stvorenje bi ga
s lakoćom dohvatilo i zavrtjelo njime kao i štakorom. Od-
levitirati gore uz potporanj? Oh, da su mu prianjajući za-
vršeci na prstima ruku i nogu, nešto što je nekako pro-
maklo bioinženjerskom komitetu. Ukočiti se i praviti se
nevidljivim? Miles se odluči za ovo posljednje jer drugog iz-
bora nije ni imao — naime, stajao je paraliziran od užasa.
Lois McMaster Bujold
Velika stopala, bosa na hladnom kamenu, imala su,
pandžaste nokte na nožnim prstima. Ali stvorenje bijaše
odjeveno u odjeću izrađenu od zelene laboratorijske tka-
nine, neku vrst kimona stegnutog u pasu i komotne hla-
če. I još nešto—
Nisu mi rekli daje ženskoga spola.
Gotovo je već završila sa štakorom kad je podigla po-
gled i primijetila Milesa. Okrvavljena lica, okrvavljenih
ruku, ukočila se jednako kao i on.
Grčevitim pokretom Miles izvuče zgnječenu hranjivu
pločicu iz džepa na bedru i pruži je prema njoj. "Desert?"
nasmiješi se histerično. Ispuštajući štakorov oglodani kos-
tur, ona istrgne pločicu iz njegove ruke, rastrga omot i
proždere je u četiri zalogaja. Onda zakorači prema njemu,
zgrabi ga za ruku i crnu majicu pa ga podigne i prinese
svom licu. Njezini su mu se pandžasti prsti zabijali u
kožu, a noge mu mlatarale po zraku. Dah joj bijaše otpri-
like onakav kakvog je očekivao. Oči joj bijahu zacrvenjene
i užarene. "Vode!" proškripi ona.
Nisu mi rekli da zna govoriti.
"Uhm, uhm — voda", zacvili Miles. "Baš. Mora ovdje
negdje biti vode — vidi sve ove cijevi na stropu. Ako me,
ovaj, spustiš dolje, tako, dobra curica, pokušat ću ti naći
cijev s vodom ili tako nešto..."
Ona ga polako spusti na noge i makne ruku. On se
oprezno udalji držeći ruke raširenima. Pročisti grlo, poku-
šavajući glasu dati umirujući ton. "Pokušajmo tamo. Strop
se spušta ili bolje rečeno — tlo se uzdiže... tamo pokraj
one svjetleće ploče, tamo, ona tanka plastična cijev — bi-
jelo obično označava vodovodne cijevi. Ne želimo sive, to
je kanalizacija ili crvene jer to su optička vlakna..." Ne
znajući koliko razumije, oslanjao se na ton glasa; to pali
Kod tih stvorenja. "Ako bi me, ovaj, mogla podići na rame-
na kao potporučnik Murka, mogao bih pokušati olabaviti
162 163
Granice vječnosti
ovaj spoj..." Pomagao se pantomimičkim gestama, jer nije
mogao biti siguran dopire li išta od ovoga do inteligencije,
kakva god bila, koja se krije iza tih užasnih očiju.
Krvave ga ruke, dvaput veće od njegovih, zgrabe za
bokove i podignu gore. On se uhvati za bijelu cijev, povla-
čeći se centimetar po centimetar do spoja. Njezina su se
široka ramena pod njim pomicala u skladu s njegovim po-
kretima. I njezini su mišići podrhtavali, nije drhtao samo
on. Ventil na spoju cijevi bijaše zavrnut do kraja — tre-
balo bi mu kakvo oruđe — on okrene svom snagom, una-
toč opasnosti da slomi krhke kosti u svojim prstima. Od-
jednom ventil popusti, a cijevi se na spoju odmaknu. Spoj
popusti i voda počne curiti između Milesovih prstiju. Još
jedan okret i cijevi se razdvojiše, a voda se počne u luku
slijevati na kameno tlo.
Gotovo gaje ispustila u žurbi. Postavila je širom otvo-
rena usta pod mlaz, puštajući da joj voda pljušti u njih i
po cijelome licu, kašljući i gutajući mahnitije nego kad je
žderala štakora. Pustila je da joj voda teče po rukama, licu i
glavi ispirući krv, a onda nastavila piti. Miles se već po-
bojao da nikad neće prestati, ali ona se napokon odmak-
ne, mičući mokru kosu s očiju, pa se zagleda u nj. Buljila
je u njega cijelu minutu, bar mu se tako činilo, a onda od-
jednom zagrmila: "Hladno!"
Miles poskoči. "Ah... hladno... da. I menije hladno, ča-
rape su mi mokre. Toplina, želiš toplinu. Da vidimo. Uh,
probajmo natrag tamo gdje je strop niži. Nema smisla os-
tati ovdje jer topli se zrak diže gore izvan dohvata, to nije
dobro..." Ona gaje slijedila poput mačke koja se šulja za...
pa... štakorom, dok je zamicao za potpornje prema dijelu
gdje se prostor snižavao na visinu od metar i nešto, tek
dovoljno da se može tuda puzati. Eto, tamo, to bijaše naj-
niža cijev koju je pronašao. "Ako ovu uspijemo otvoriti,"
on pokaže na cijev širine njegova struka, "puna je toplog
zraka upumpavanog pod pritiskom. Ali ovaj put nažalost
Lois McMaster Bujold
nema ventila i spojeva." Zurio je u svoju zagonetku, poku-
šavajući razmišljati. Plastika od koje je napravljena cijev
izuzetno je čvrsta.
Ona se skvrči i povuče cijev, pa legne na leđa i ritne je,
a onda ga prilično tužno pogleda.
"Pokušaj ovako." Nervozno, on je uzme za ruku i pri-
nese je cijevi. Njezinim oštrim pandžama počne opisivati
krug oko cijevi. Grebla je i grebla, a potom ga opet pogle-
dala kao da želi reći: Ne ide.
"Sad opet pokušaj vući i ritati", predloži on.
Valjda je težila stotinu i četrdeset kilograma i sve do
zadnjega je uložila u sljedeći pokušaj, prvo ritajući pa po-
vlačeći cijev svom snagom dok se stopalima odupirala o
strop. Cijev prsne duž ogrebotina. Pala je na pod zajedno s
cijevi iz koje počne šištati topli zrak. Ona približi ruke i
lice otvoru cijevi, gotovo se omota oko nje, pa sjedne na
pete puštajući da zrak puše preko nje. Miles čučne, skine
čarape i objesi ih na toplu cijev da se osuše. Sad bi bila do-
bra prilika za bijeg, samo kad bi imao kamo pobjeći. Ali
oklijevao je ispustiti svoju lovinu iz vida. Svoju lovinu? Raz-
matrao je neprocjenjivu vrijednost mišića na listu njezine
lijeve noge dok je sjedila na kamenu lica zarivena među
koljenima.
Nisu mi rekli da može plakati.
On izvuče maramicu iz džepa, taj arhaični četverokut
platna. Nikad nije shvaćao njezinu namjenu; osim ako su
možda pretpostavljali da će tamo kamo pošalju vojnike
biti suza. On joj je pruži. "Evo. Obrisi oči."
Ona je uzme i ispuše svoj veliki plosnati nos u nju, pa
m
u je pruži natrag.
"Zadrži je", reče Miles. "Uh... kako te zovu, pitam se?"
l&
5 Granice vječnosti
164
 "Devetka", zareži ona. Ne neprijateljski; njezin je na-
peti glas takav izlazio iz tog velikog grla. "...a kako tebe
zovu?"
Blagi Bože, potpuna rečenica. Miles trepne. "Admiral
Miles Naismith." On sjedne prekriženih nogu.
Ona podigne pogled, zatečena. "Vojnik? Pravi čas-
nik?" A potom s mnogo više sumnje, kao da ga sad vidi
prvi put: "Ti?"
Miles odlučno pročisti grlo. "Posve pravi. Doduše, tre-
nutno me sreća baš ne služi", prizna on.
"Ni mene", reče ona mračno i smrkne. "Ne znam ko-
liko sam već dugo u ovome podrumu, ali ova je voda bila
moje prvo piće."
"Tri dana, mislim", reče Miles. "Zar ti nisu dali ni, ah,
hrane?"
"Ne." Ona se namršti; s obzirom na očnjake dojam bi-
jaše prilično opak. "Ovo je gore od ičega što su mi učinili
u laboratorijima, a to je bilo gadno."
Neće te povrijediti ono što ne znaš, kaže stara izreka,
već ono što znaš. Miles pomisli na svoju holo-kocku; pogle-
da Devetku. Zamisli sebe kako uzima cijeli pažljivo izra-
đen strateški plan ove misije između palca i kažiprsta i
baca ga u otpadni otvor. Sustav provodnih cijevi na stro-
pu golicao mu je maštu. Devetka se nikad ne bi uspjela
provući kroza nj...
Ona odmakne divlju kosu s lica i zagleda se u njega s
obnovljenim žarom. Njezine oči čudne boje svijetlog lješ-
njaka pojačavale su vukoliki dojam. "A što zapravo radiš
ovdje? Je li ovo samo još jedan test?"
"Ne, ovo je ozbiljno." Milesove se usne zgrče. "Ja, ovaj,
pogriješio sam."
"I ja, rekla bih", reče ona spuštajući glavu.
Lois McMaster Bujold 166
Miles je cupkao usnicu, promatrajući je kroz sužene
oči. "Pitam se kakav si život imala?" razmišljao je naglas,
napola govoreći samome sebi.
Njezin odgovor bijaše doslovan. "Živjela sam s unaj-
mljenim starateljima do svoje osme godine. Poput klono-
va. Onda sam počela rasti i postala nespretna, lomila
stvari — nakon toga su me doveli da živim u laboratoriju.
Nije bilo loše, bilo mije toplo i imala sam dovoljno hrane."
"Ako su te namjeravali učiniti vojnikom, zacijelo te
nisu previše pojednostavili. Pitam se koliko ti je kvocijent
inteligencije?" reče on zamišljeno.
"Sto trideset pet."
Miles uspješno prikrije paralizirajuću zapanjenost. "Ah...
tako. Jesi li ikada dobila ikakvu... obuku?"
Ona slegne ramenima. "Prošla sam mnoge testove.
Bili su... okej. Osim testiranja agresivnosti. Nisu mi se svi-
djeli električni šokovi." Na trenutak je šutjela, namrštena
"Ne volim ni eksperimentalne psihologe. Cesto lažu." Ra-
mena joj se spuste. "Svejedno, nisam prošla. Nitko od nas
nije zadovoljio."
"Kako su mogli biti sigurni da ne zadovoljavate ako
niste imali nikakvu obuku?" reče Miles prijekorno. "Voj-
nička struka uključuje najkompleksnije, kooperativno na-
učeno ponašanje ikad izmišljeno —ja sam godinama učio
strategiju i taktiku, a još uvijek ne znam ni polovicu. Sve
je to ovdje." On pritisne oba dlana o glavu.
Ona ga oštro pogleda. "Ako je tako," ona okrene svoje
velike pandžaste šake i zagleda se u njih, "zašto su mi
onda ovo učinili?"
Miles je bio zatečen. Usta su mu bila čudno suha. Pa,
i admirali lažu. Ponekad čak i sebi samima. Nakon nela-
godne stanke on upita: "Zar nikad nisi ni pomislila na to
aa nasilno otvoriš vodovodnu cijev?"
167
Granice vječnosti
 "Uništavanje stvari za sobom povlači kaznu. Za mene.
Možda to za tebe ne vrijedi, ti si čovjek."
"Jesi li ikad razmišljala o bijegu? Vojnikova je dužnost
da pobjegne ako padne neprijatelju u ruke. Dužnost mu je
da preživi, pobjegne, sabotira; tim redom."
"Neprijatelju?" Ona pogleda gore na cijelu težinu Kuće
Rvoval iznad sebe. "A tko su mi prijatelji?"
"Ah. Da. Tu imaš... pravo." A kamo bi pobjegao dvo-
metarski genetički koktel s vampirskim očnjacima? On
duboko udahne. Jasno je koji je njegov sljedeći potez. Duž-
nost, ekspeditivnost, opstanak, sve je ukazivalo na to.
"Tvoji su prijatelji bliže no što misliš. Što misliš zašto sam
došao ovamo?" Doista, zašto?
Ona mu uputi tih, zbunjen i namršten pogled.
"Došao sam po tebe. čuo sam za tebe. Ja... novačim te.
S tom sam namjerom došao. Stvari su pošle po zlu i sad
moram pokušati pobjeći. Ali ako pođeš sa mnom, mogla bi
se pridružiti Dendariijskim plaćenicima. Elitna grupa koja
uvijek traga za nekolicinom dobrih ljudi, ili što već. Moj
zapovjednik... treba novaka poput tebe." Istina. Narednik
Dyeb bio je na zlu glasu zbog svoga stava prema ženskim
vojnicima; tvrdio je da su premekane. Svaka žena-vojnik
koja je preživjela njegovu obuku završila je s iznimno raz-
vijenom agresivnošću. Miles si pokuša predočiti sliku Dye-
ba obješenog o nožne prste s visine od otprilike dva me-
tra... On obuzda odbjeglu maštu i pokuša se usredotočiti
na trenutnu krizu. Devetka je izgledala... pa, ne previše
impresionirano.
"Jako smiješno", reče ona hladno, tjerajući Milesa da
se zapita nisu li joj usadili i gene za telepatiju — ne, stvo-
rena je prije toga — "ali ja čak nisam ni ljudsko biće. Hi
nisi primijetio?"
Lois McMaster Bujold
Miles oprezno slegne ramenima. "Čovjeka ne čini iz-
gled već djela." On se prisili da ispruži ruku i dotakne
njezin mokar obraz. "Životinje ne plaču, Devetko."
Ona se trgne, kao od električnog šoka. "Životinje ne
lažu. Ljudi lažu. Cijelo vrijeme."
"Ne baš cijelo vrijeme." Nadao se daje svjetla premalo
da bi mogla vidjeti crvenilo njegovih obraza. Pomno mu je
promatrala lice.
"Dokaži." Sjedeći prekriženih nogu ona nagne glavu
na stranu. Njezine su se blijedozlatne oči odjednom zaža-
rile, važući mogućnosti.
"Uh... sigurno. Kako?"
"Svući odjeću."
"... što?"
"Razodjeni se i lezi sa mnom onako kako to ljudi čine.
Muškarci i žene." Njezina ruka dotakne mu grlo.
Pandže su ostavljale male udubine na njegovoj koži.
"Blrp?" zagrcne se Miles. Imao je osjećaj da su mu oči ve-
like poput tanjurića za kavu. Malo jači pritisak i iz tih će
udubina krenuti crvene fontane. Smrt mije blizu...
Piljila mu je u lice s čudnom, zastrašujućom, bezda-
nom glađu. On skoči na noge i opali glavom u nizak strop,
pa se opet spusti dolje, a zvijezde koje je vidio nisu imale
nikakve veze s ljubavlju na prvi pogled.
Njezine se usne povuku sa zubi u stenjanju punom
očaja. "Ružna", zavapi. Pandžastim noktima grebla je ob-
raze, ostavljajući crvene brazde. "Previše ružna... životi-
nja... ne smatraš me čovjekom—" Činilo se da se sva na-
dima od nekakve destruktivne odluke.
Ne, ne, ne!" blebetao je Miles, skočivši na koljena,
hvatajući je za ruke i vukući ih prema dolje. "Nije to.
Nego... uh, koliko ti je godina?"
"Šesnaest."
169
168 Granice vječnosti
 Šesnaest, Bože. Miles se sjećao sebe sa šesnaest godi-
na. Opsjednut seksom i umirući iznutra svake minute.
Užasna dob za nekoga tko je zarobljen u izobličenom, krh-
kom, abnormalnom tijelu. Sam Bog zna kako je uspio pre-
živjeti tadašnju samo-mržnju. Ne — sjećao se kako. Spasila
ga je osoba koja ga je voljela. "Nisi li malo premlada za
to?" pokuša pun nade.
"Koliko je tebi bilo godina?"
"Petnaest", prizna on prije no što se sjetio lagati.
"Ali... bilo je to traumatično iskustvo. Nije se isplatilo."
Njezine se pandže opet okrenu prema licu.
"Ne čini to!" zavapi on, držeći joj ruke. Sve ovo gaje
previše podsjećalo na epizodu s narednikom Botharijem i
nožem. Narednik je Milesu oduzeo nož upotrijebivši zakon
jačega. Što Miles ovdje nije mogao primijeniti. "Hoćeš li
se smiriti?" zaurla on na nju.
Oklijevala je.
"Stvar je u tome da se, uh, časnik i gospodin ne može
jednostavno baciti na damu na golome podu. Prvo... prvo
sjednu. Pa se udobnije namjeste. Malo popričaju, popiju
čašu vina, poslušaju kakvu glazbu... uspore. Ti —jedva da
si se malo ugrijala. Evo, sjedni ovdje gdje je najtoplije."
On je postavi bliže slomljenoj cijevi, pa klekne iza nje i
počne joj masirati vrat i ramena. Mišići joj bijahu napeti,
tvrdi poput kamena ispod njegovih prstiju. Bilo kakav po-
kušaj s njegove strane daje zadavi bio bi posve uzaludan.
Ne vjerujem ovo. Zarobljen u Ryovalovu podrumu sa
ženskim vukodlakom u pubertetu gladnim seksa. Ni u jed-
nom priručniku na Carskoj akademiji nije bilo ni riječi o
ovome... On se sjeti svoje misije, koja se sastojala od toga da
na Ariel donese mišić lista njezine lijeve noge. Doktore Ca-
naba, ako preživim ovo, nas dvojicu čeka mali razgovor...
Lois McMaster Bujold
l
Glas joj bijaše prigušen od boli i čudnog oblika nje-
zinih usta. "Misliš da sam previsoka."
"Ni slučajno." Sad se već malo pribrao, lagao je brže.
"Obožavam visoke žene, pitaj bilo koga tko me zna. Povrh
toga, već odavno sam otkrio sretnu činjenicu da je visina
važn'a samo kad stojimo. U ležećem položaju ona, ah, nije
takav problem..." Brzi mentalni pregled svega stoje, me-
todom pokušaja i promašaja — većinom promašaja, ikad
naučio o ženama sad mu je nepozvan prolazio kroz um.
Boljelo je. Što žene zapravo želei
On se premjesti ispred nje i uhvati je za ruku, gorljivo.
Ona mu uzvrati pogled, jednako gorljivo, čekajući... upute.
U tom trenutku Milesa preplavi val shvaćanja da pred
sobom ima svoju prvu djevicu. Nekoliko sekundi joj se
samo smiješio, potpuno paraliziran. "Devetko... nikad to
prije nisi radila, zar ne?"
"Gledala sam vid snimke." Ona se namršti, prisjećaju-
ći se. "Obično počinju s poljupcima, ali..." jedva primjetan
pokret rukom prema njezinim izobličenim ustima, "možda
ti to ne želiš."
Miles je pokušavao ne razmišljati o pokojnom štakoru.
Na koncu konca, sistematski su je izgladnjivali. "Vid snim-
ke mogu dati krivu predodžbu. Za žene — posebice prvi
put — treba vremena, vremena da naučiš odgovore vlastita
tijela, tako kažu moje prijateljice. Bojim se da bih te
mogao povrijediti." A onda ćeš mi izvaditi utrobu.
Ona se zagleda u njegove oči. "Nema veze. Imam vrlo
visok prag tolerancije na bol." Alija nemam.
Ovo je ludilo. Ona je luda. On je lud. A ipak, osjećao je
rastuću opčinjenost tim — prijedlogom — kako mu se pe-
nje iz trbuha prema mozgu poput samrtne magle. Ona je
nedvojbeno najviše žensko stvorenje koje će ikada upo-
znati. Nije ga samo jedna od njegovih prijateljica optužila
7
' Granice vječnosti
170
da ga zanima planinarenje. Sad ima priliku izbaciti to iz
svog sistema jednom zauvijek...
Prokletstvo, vjerujem da ne bi bila loša. Nije bila bez
određenog... ne, šarm nije prava riječ... određene ljepote
koja se očitovala u tom snažnom, brzom, vitkom, atlet-
skom, tako funkcionalnom tijelu. Jednom kad se čovjek
privikne na njegovu veličinu. Isijavala je toplinu koju je i
odavde mogao osjetiti — životinjski magnetizam ? ponudi
potlačeni promatrač iz podsvijesti. Moć? Štogod to bilo, si-
gurno bi bilo zapanjujuće. Kroz glavu mu proleti jedan od
omiljenih aforizama njegove majke. Sve što se isplati uči-
niti, uvijek je govorila, isplati se učiniti dobro.
Osjećajući se ošamućeno poput pijanca, on odbaci šta-
ke logike i posegne za krilima inspiracije. "Pa, doktore,"
začuje sam sebe kako luđački mrmlja, "krenimo eksperi-
mentirati."
Ljubiti ženu s vampirskim očnjacima bijaše doista novo
iskustvo. A kad ti ona počne uzvraćati poljupce — očito je
brzo učila — to je nešto još novije. Njezine su ga ruke u
ekstazi obujmile i od tog je trenutka nekako izgubio kon-
trolu nad situacijom. Premda je neko vrijeme kasnije, uzi-
majući zraka, uspio podići pogled i upitati: "Devetko, jesi
li ikad čula za pauka crnu udovicu?"
"Ne... što je to?"
"Nema veze", reče on eterično.
Sve je to bilo vrlo nespretno i čudno, ali iskreno, a kad
je bilo gotovo, suze u njegovim očima bijahu od radosti a
ne od boli. Činilo se da je u njemu pronašla veliko (a
kakvo drugo?) zadovoljstvo. Osjećao se toliko opušteno da
je zaspao na nekoliko minuta, ležeći na njezinu tijelu.
Probudio se smijući se.
Lois McMaster Bujold
"Doista imaš najelegantnije jagodične kosti", reče joj,
prateći njihov oblik prstom. Predavala se njegovu dodiru,
ugnijezdivši se između njega i cijevi s toplim zrakom. "Na
mome brodu ima jedna žena koja nosi kosu spletenu u
pletenicu na leđima — tebi bi to dobro stajalo. Možda bi
te mogla naučiti kako se to radi."
Ona povuče pramen svoje kose naprijed i zagleda se
ukriž u nj, kao da pokušava pogledom prodrijeti kroz za-
mršene dlake i prljavštinu. Sad ona njemu dotakne lice.
"Vrlo si privlačan, admirale."
"Ha? Ja?" On prijeđe rukom po jednodnevnoj bradi,
oštrim crtama lica, starim borama od boli... zacijelo je za-
slijepljena mojim činom, ha?
"Lice ti je vrlo... živo. A tvoje oči vide ono što gledaju."
"Devetko..." on pročisti grlo, zastane. "Prokletstvo, to
nije ime, to je broj. Sto se dogodilo s Desetkom?"
"Umro je." Možda ću i ja, dodale su njezine čudnoboj-
ne oči prije no što su ih prekrili kapci.
"Jesu li te ikad nazivali ikako drugačije osim Devetka?"
"Moj puni naziv je dugački biokompjuterski kod."
"Pa, svi mi imamo serijski broj." Kad bolje razmisli,
on sam je imao dva. "Ali ovo je apsurdno. Ne mogu te
zvati Devetkom, kao da si neki robot. Trebaš pravo ime,
ime koje bi ti odgovaralo." On se zavali unatrag na nje-
zino toplo golo rame — bila je poput peći, imali su pravo
što se tiče njezina metabolizma — a usne mu se razvuku
u polagani osmijeh. "Taura."
"Taura?" Njezina dugačka usta dala su tom imenu na-
heren, pjevni naglasak. "... to je previše lijepo za mene."
Taura", ponovi on odlučno. "Prekrasno, a snažno. £uno
prikrivenih značenja. Savršeno. Ah, kad smo već Kod
prikrivenih stvari..." Je li sad bilo pravo vrijeme da joj ze sto
Je d°ktor Canaba uštrcao u njezinu potkoljenicu?
173
172 Granice vječnosti
Ili bi se osjećala povrijeđenom, poput žene kojoj se netko
udvara radi njezina novca — ili muškarcu radi titule —
oklijevao je. "Sad kad smo se bolje upoznali, mislim daje
vrijeme da nas dvoje zbrišemo odavde."
Ona se ogleda oko sebe, u sumorni polumrak. "Kako?"
"Pa, to moramo smisliti, ha? Priznajem da mi prvo na
pamet padaju provodne cijevi." Naravno, ne cijev s toplim
zrakom. I on bi morao mjesecima biti anoreksičan da bi se
uspio provući unutra, a povrh toga bi se i skuhao. On iz-
ravna svoju majicu, pa je navuče — hlače je obukao čim se
probudio, jer ovaj je kameni pod mogao za sekundu izvući
svu toplinu iz tijela koje bi se na nj spustilo — i uspravi se
uz krckanje kostiju. Bože. Već sad je prestar za ovakve
stvari. Tijelo šesnaestogodišnjakinje očito se oporavljalo
brzinom primjerenom kakvoj manjoj božici. U što se ono
on bio uvalio kad mu je bilo šesnaest godina? Ah, da, pije-
sak. On se lecne sjetivši se učinka tog pijeska na određene
osjetljive pregibe i rupice na tijelu. Kameni podovi možda
ipak nisu tako loša stvar.
Ona izvuče svoj svijetlozeleni kimono i hlače ispod
sebe, odjene se, pa krene za njim pognuta, sve dok nisu
došli do dijela gdje se mogla uspraviti.
Nekoliko su puta prošli cijeli podrum. Našli su četvo-
re ljestve koje vode do stropnih vrata, zaključanih. Na di-
jelu gdje se pod spuštao bijaše zaključan kolni izlaz na ob-
ronak s druge strane. Možda bi se tu bilo najjednostavnije
probiti van, ali ako ne uspije istog trena stupiti u kontakt
s Thorneom, to bi značilo dvadeset sedam kilometara šet-
nje do najbližeg grada. Po snijegu, on u čarapama, ona
bosa. A čak i da stignu do tamo, ne bi mogao uporabiti vid
kom jer njegova je kartica još bila zaključana tamo gore u
operativnom centru šefa osiguranja. Tražiti milostinju u
Rvovalovu gradu bila je stvar sumnjive prirode. Pa, pro-
biti se van i žaliti kasnije, ili ostati još neko vrijeme poku-
Lois McMaster Bujold
šavajući se bolje pripremiti i riskirati da ih opet uhvate —
i zažaliti prije? Taktičke odluke su tako zabavne.
Pobijedili su provodni prolazi. Miles upre prstom u
najveći od njih. "Misliš li da bi mogla otvoriti ovu cijev i
ubaciti me unutra?" upita on. Ona prouči pokazanu cijev,
polako kimne, a lice joj postane bezizražajno. Istegne se i
krene duž cijevi do mekog spoja prevučenog metalom,
sklizne tvrdim pandžama ispod metalne trake i naglo je
povuče. Zatim zabije prste u izloženi mekani dio, pa se
objesi kao da vježba podizanje na rukama. Cijev se otvori
pod njezinom težinom. "Eto ti", reče ona.
Podigla ga je lako kao da podiže dijete, i on uspuže u
cijev. Bijaše prilično tijesna, premda najveća od svih koje
su im bile dostupne. Vukao se kroz nju na leđima. Dvaput
je morao zastati da bi potisnuo histerični napad smijeha.
Cijev se izvijala prema gore i on sklizne u zakrivljeni dio,
samo da bi tren kasnije otkrio da se cijev malo dalje rač-
va u obliku slova Y u dva uža dijela. On opsuje i počne se
vraćati.
Taura je gledala gore prema njemu; neobična per-
spektiva.
"Ne možemo tim smjerom", prodahće on, okrećući se
za 180 stupnjeva na otvoru, i krene u drugom smjeru. I tu
se cijev izvijala prema gore, ali ubrzo je naišao na rešetku.
Dobro uglavljena, koju ne može pomaknuti, ni strgnuti,
niti je golim rukama izrezati. Taura bi je možda mogla
istrgnuti iz zida, ali se ne bi mogla ni uvući u ovu cijev.
Nekoliko je trenutaka razmišljao. "Da", promrmlja i opet
se zaputi natrag.
"Toliko o cijevima", reče Tauri. "Uh... možeš li mi po-
moći da siđem?" Ona ga spusti na pod, a on počne uzaludno
onrati prašinu s odjeće. "Hajdemo još malo razgledati."
Ona krene za njim dovoljno spremno, premda je nešto
zrazu njezina lica nagoviještalo da možda počinje gubiti
175
Granice vječnosti
174

vjeru u njegovo admiralstvo. Njegov pogled zapne za de-
talj najednom potpornju i on ode pogledati izbliza u ovom
prigušenom svjetlu.
Bijaše to jedan od nisko-vibracijskih potpornih stupova.
Dva metra u promjeru, postavljen duboko u kamenito tlo u
tanku s vodom, nesumnjivo je išao ravno do jednog od
laboratorija, predstavljajući ultra-stabilne temelje za
određene vrste procesa stvaranja kristala i tome slične.
Miles zabubnja prstima po stupu. Odzvanjao je šuplje. Ah,
naravno, logično je, beton ne pluta baš dobro, ha? Udubina sa
strane ocrtava... pristupni otvor? On prijeđe prstima preko
udubine, pipajući. Tu je skriveno... nešto. On is-tegne ruke i
pronađe isto to i na suprotnoj strani. Obje su točke polako
popuštale pod jakim pritiskom njegovih palaca. Odjednom se
začuje plop i šištanje, i cijela se ploča odvoji. Miles zatetura i
jedva je uspije zadržati da mu ne ispadne u rupu. Okrene je
postrance i izvuče van.
"Vidi, vidi", naceri se Miles. On provuče glavu kroz
otvor, pogleda gore pa dolje. Mračno k'o u rogu. Prilično
nevoljko, on istegne ruku i počne pipati. Napipao je ljestve
uz vlažnu unutrašnju stjenku, očito za lakši pristup i
eventualne popravke; izgleda da se cijeli taj potporni stup
može napuniti tekućinom bilo koje potrebne gustoće. Na-
punjen bio bi hermetički zatvoren i bilo bi ga nemoguće
otvoriti. On oprezno provjeri unutrašnji rub otvora. Hvala
Bogu, otvara se s obje strane. "Hajdemo vidjeti ima li još
ovakvih otvora tamo gore."
Bio je to spor uspon dok su u mraku napipavali preč-
ke. Miles je pokušavao ne razmišljati o padu koji će uslije-
diti ako se posklizne na skliskim prečkama... Taurino du-
boko disanje ispod njega bilo je zapravo umirujuće. Uspeli
su se možda tri kata kad su Milesovi promrzli i već po-
malo obamrli prsti napipali još jednu udubinu. Zamalo
mu je promakla, jer se nalazila na suprotnoj strani Ijesta-
va u odnosu na prvu. Tad je otkrio, na onaj teži način, da
Lois McMaster Bujold
njegove ruke nisu dovoljno duge da bi se jednom mogao
držati za ljestve, a drugom pritisnuti obje otpusne kopče
istovremeno. Nakon užasavajućeg trenutka kad se okliz-
nuo, pokušavajući to izvesti, grčevito je zgrabio ljestve če-
kajući da mu srce prestane tako luđački nabijati. "Taura?"
reče promuklo. "Pomaknut ću se gore, pa pokušaj ti." Gore
više nije ostalo mnogo mjesta, potporni stup je završavao
otprilike metar iznad njegove glave.
Njezine dugačke ruke bile su sve što je trebalo — uz
protestno cviljenje šarke popustiše pod njezinim velikim
šakama.
"Što vidiš?" prošapće Miles. "Veliku mračnu prostoriju.
Možda laboratorij." "Moguće. Spusti se natrag i vrati onu
prvu ploču na mjesto, nema smisla razglasiti kamo smo
otišli."
Miles se provuče kroz otvor u zamračeni laboratorij
dok je Taura obavljala dani joj zadatak. Nije se usuđivao
upaliti svjetlo, premda prostorija nije imala prozora, ali
displeji na nekoliko instrumenata davali su dovoljno ave-
tinjskog svjetla za njegove oči već priviknute na tamu,
tako da se bar nije spoticao o ništa. Jedna su staklena
vrata vodila u hodnik. Stojeći s nosom pritisnutim o sta-
klo Miles ugleda crveni oblik kako promiče hodnikom;
straža. Što čuvaju?
Taura izmigolji kroz otvor stupa — s teškoćom — pa
se teško spusti na pod i zarije glavu u ruke. Zabrinut,
Miles joj se približi hodajući na prstima. "Jesi li dobro?"
Ona odmahne glavom. "Ne. Gladna sam." . "Sto, zar
već? To je bila energetska pločica dovoljna za dvadeset
četiri sata." Da i ne spominje dva ili tri kilograma
štakorskog mesa koje je imala za predjelo.
"Za tebe, možda", procvili ona. Drhtala je.
177
Granice vječnosti
176
 Miles je počinjao uviđati zašto je Canaba svoj projekt
nazvao neuspjehom. Zamislite kako bi bilo pokušati na-
hraniti čitavu vojsku s ovakvim apetitom. I Napoleon bi
klonuo duhom. Možda mala još raste. Uznemirujuća po-
misao.
U stražnjem dijelu laboratorija stajao je hladnjak. Po-
znajući laboratorijske tehničare... a—ha. Doista, između
epruveta ležao je paketić s pola sendviča i velika, premda
malo nagnječena kruška. On to pruži Tauri. Izgledala je
kao da je se to užasno dojmilo, gotovo kao da je sve te
stvari magijom izvukao iz rukava, a onda se bacila na
hranu i začas joj lice više nije bilo tako blijedo.
Miles je i dalje kopao po hladnjaku, ali nažalost jedino
organsko što je još pronašao bile su male pokrivene posu-
dice sa želatinoznom tvari u kojima su rasle nekakve ne-
ugodne mnogobojne pahuljice. Ali u laboratoriju su bila još
tri velika ledenika od one vrste u koju se ulazi. Miles pro-
viri kroz stakleno okno na jednim debelim vratima i od-
važi se na rizik paljenja svjetla unutar ledenika. Unutra
ugleda red do reda označenih ladica punih prozirnih pla-
stičnih pladnjeva. Smrznuti uzorci neke vrste. Tisuće —
Miles pogleda još jedanput, pa izračuna pažljivije — stotine
tisuća. Baci pogled na osvijetljenu kontrolnu ploču pokraj
jedne od ladica. Unutra je vladala temperatura tekućeg
dušika. Tri ledenika... Milijuni... Miles naglo sjedne na
pod. "Taura, znaš li gdje smo?" prošapće napeto.
"Žao mi je, ne znam", odgovori ona šaptom, pužući
prema njemu.
"To je bilo retoričko pitanje. Znam gdje smo."
"Gdje?"
"U Rvovalovoj riznici."
"Što?"
Lois McMaster Bujold
"To je", Miles pokaže palcem na ledenike, "barunova
stoljetna zbirka uzoraka tkiva. Moj Bože. Njezina je vrijed-
nost gotovo neprocjenjiva. Svaki jedinstveni, nenadomjes-
tivi, imitirani bizarni komadić tkiva koji je užicao, kupio,
posudio ili ukrao u posljednjih tri četvrt stoljeća; svi po-
složeni u uredne redove, čekajući da ih se odmrzne i da se
od njih skuha neki jadni novi rob. Ovo je živuće srce cije-
log njegova biološkog projekta." Miles skoči na noge i poč-
ne pohlepno gutati informacije s kontrolne ploče. Srce mu
je divljački lupalo a disao je otvorenih usta, tiho se smi-
jući, osjećajući se gotovo kao da će se svakog trena onesvi-
jestiti. "O, sranje. O, Bože." On zastane, proguta slinu. Bi
li se to moglo izvesti?
Tri ledenika moraju imati alarmni sistem, sigurno i
monitore spojene s operativnim centrom Osiguranja, u
najmanju ruku. Da, tu je kompleksna naprava za otvara-
nje vrata — to je u redu, nije ni želio otvoriti vrata. Ostavi
je nedirnutu. Njega su zanimala sistemska očitanja. Kad
bi mogao zeznuti makar samo jedan senzor... Odašilja li
ta stvar podatke i je li spojena na više monitora na vanj-
skim lokacijama ili optički kabel vodi samo do jednoga?
Na policije našao malu ručnu svjetiljku, a u ladicama raz-
ne alate i opremu. Taura ga je zbunjeno promatrala dok
je trčkarao ovamo, pa onamo, razgledavajući inventar.
Monitor na ledeniku ipak jest odašiljač podatke, nije ga
mogao onesposobiti; možda bi mogao pokušati na dijelu
za primanje podataka? On otkvači dimno-tamni plastični
poklopac što je tiše mogao. Tamo, optičko vlakno izlazilo
je iz zida, kontinuirano pumpajući informacije o
unutrašnjosti ledenika. Ulazilo je u jednostavnu stan-
dardnu prihvatnu utičnicu na crnoj kutiji čiji gaje izgled
obeshrabrivao mnogo više od one koja je kontrolirala
alarm na vratima. Jedna od ladica bijaše puna raznovrs-
nih optičkih vlakana s različitim završecima i Y adapteri-
a
- Iz te špagetolike zbrke on izvuče što mu je trebalo,
179
178 Granice vječnosti
pa odbaci nekoliko vlakana sa slomljenim završecima ili
nekim drugim oštećenjima. U ladici su bila tri optička sni-
mača podataka. Dva nisu radila. Treći jest.
Brzo prepletanje optičkih vlakana, još brže odspajanje i
prispajanje, i začas je jedan ledenik razgovarao s dvije
kontrolne kutije. Slobodno je vlakno spojio na uređaj za
snimanje podataka. Jednostavno je morao riskirati pojav-
ljivanje točkice na radarskom ekranu. Ako bilo tko krene
provjeriti, izgledat će kao da je sve u redu. Čučeći u pot-
punoj tišini, ugasivši čak i sićušnu svjetiljku, on pričeka
nekoliko minuta da uređaj za snimanje podataka razvije
lijepu kontinuiranu petlju. Taura je sve to promatrala sa
strpljenjem grabežljivca, ne proizvodeći ni zvuka.
Jedan, dva, tri i on spoji uređaj na sve tri-kontrolne
kutije. Ona prava optička vlakna otužno su visjela posve
odspojena. Hoće li uspjeti? Nije se oglasio nikakav alarm,
nikakva grmljavina koraka uzrujanih stražara...
"Taura, dođi ovamo." Ona se nadvije nad njega, posve
zbunjena. "Jesi li ikad srela baruna Rvovala?" upita je
Miles. "Jesam, jednom... kad me došao kupiti."
"Je li ti se svidio?"
Ona mu uputi pogled tipa jesi-li-sišao-s-uma?
"Da, ni mene nije previše oduševio." Zapravo, bio se
jedva suzdržavao da ne počini ubojstvo. Sad bijaše zahva-
lan što se uspio obuzdati. "Kad bi imala priliku, bi li mu
htjela iščupati pluća?"
Njezine se pandžaste šake stisnu. "Iskušaj me!" "Fino!"
On se veselo nasmiješi. "Sad ću ti dati prvu lekciju u
taktici." On pokaže. "Vidiš one kontrole? Temperaturu u
ta tri ledenika moguće je podići na dvjesto stupnjeva
Celzija, za potrebe toplotne sterilizacije prilikom
čišćenja. Daj mi prst. Jedan prst. Nježno. Još njež-
Lois McMaster Bujold
nije." Vodio joj je ruku. "Najmanji mogući pritisak na bi-
rač, a da ga ipak okrećeš... Sad sljedeći", on je gurne do
sljedeće kontrolne ploče, "pa još ovaj posljednji." On iz-
dahne, još ne vjerujući.
"A lekcija je," dahne on, "ova: Nije stvar u tome koli-
ko sile uporabiš, nego gdje je primijeniš."
Miles se odupre nagonu da na jedan od ledenika flo-
masterom načrčka nešto poput: Patuljak uzvraća udarac.
Što će duže barunu trebati da u svome smrtnom gnjevu
shvati koga treba ganjati, to bolje. Trebat će nekoliko sati
da se svu tu masu uzoraka unutra s temperature tekućeg
dušika dovede do stanja reš pečeno, ali ako nitko ne dođe
provjeravati prije dolaska jutarnje smjene, razaranje će
biti potpuno.
Miles baci pogled na digitalni sat na zidu. Blagi Bože,
dugo je vremena proveo u onom podrumu. Ugodno, dodu-
še, ali ipak... "Sad", reče on Tauri koja je još sjajnih očiju
promatrala birač temperature i svoju ruku, "moramo
odavde. Sad doista moramo odavde." Da njezina druga
lekcija ne bi bila: Ne postavljaj bombu pod most na kojem
stojiš, pomisli Miles nervozno.
Pomnije pogledavši mehanizam brave na vratima, plus
ono što je ležalo iza njih a što se vidjelo kroz okno — iz-
među ostaloga u hodniku su bili i zidni monitori koji se
aktiviraju na zvuk, opremljeni automatskom laserskom
paljbom — Miles se gotovo vratio do ledenika i vratio tem-
peraturu na normalu. I njegov dendariijski alat koji sad
bijaše zaključan u sobi šefa osiguranja jedva da bi se mo-
gao nositi s kontrolnom kutijom na vratima. Ali naravno,
do svog alata ne može doći bez svog alata... krasan para-
doks. Nije ga previše iznenadila činjenica daje barun Ryo-
val najsloženiji alarmni sistem rezervirao baš za jedina
vrata ovog laboratorija. Stoje ovu prostoriju učinilo mno-
go gorim zatvorom čak i od podruma.
180
181
Granice vječnosti
 On krene u još jedno razgledavanje laboratorija, obo-
ružan svjetiljkom, pretražujući ladice. Nikakvih kompju-
teriziranih ključeva, ali je našao velika gruba kliješta za
rezanje u ladici punoj prstenova i štipaljki, što ga podsjeti
na rešetku koja gaje nedavno obeshrabrila u jednoj od ci-
jevi. Znači tako. Dolazak u laboratorij nije bio ništa više
nego obična iluzija napredovanja prema bijegu.
"Nije sramota strateški se povući na bolji položaj", šapne
on Tauri kad je ustuknula pred ulazom u tamni otvor
potpornog stupa. "Ovo ovdje je mrtva točka. Možda do-
slovno." Sumnja u njezinim očima bijaše na čudan način
uznemirujuća, poput težine na srcu. Još mi ne vjeruješ,
ha? Pa, možda oni koji su pretrpjeli veliku bol trebaju veće
dokaze. "Drži se uz mene, mala", promrmlja on tiho, uvla-
čeći se u cijev. "Idemo naprijed." Njezini su spušteni kapci
tek privremeno skrili sumnju, ali ona ipak krene za njim,
zatvarajući poklopac za sobom.
Sad kad su imali svjetiljku, silazak nije bio tako gadan
kao prijašnji uspon u nepoznato. Nisu našli više ni jedan
izlaz i ubrzo su stajali na istom mjestu s kojega su i kre-
nuli. Miles je provjeravao njihovu stropnu fontanu dok je
Taura opet pila. Voda se u tankom mlazu spuštala prema
nižem dijelu podruma, ali s obzirom na veličinu prostora
trebat će nekoliko dana prije no što im bazen koji se pola-
ko stvarao uz niži zid otvori ikakve strateške mogućnosti
— premda ostaje bar nada da će malo oslabiti temelje.
Taura ga podigne natrag u cijev. "Poželi mi sreću",
promrmlja on preko ramena; riječi bijahu prigušene tim
uskim prostorom.
"Zbogom", reče ona. Nije mogao vidjeti izraz njezina
lica, a u glasu joj nije bilo ničega.
"Vidimo se kasnije", ispravi je on odlučno.
Nakon nekoliko minuta žestokog puzanja — on se nađe
pred rešetkom. Otvarala se u mračnu prostoriju punu
l
Lois McMaster Bujold
•MpoM*"*"
naslaganih stvari, tihu, u kojoj nije bilo nikoga. Škljocanje
njegovih kliješta dok je rezao rešetku činilo mu se dovolj-
no glasnim da privuče pažnju cijele Rvovalove straže, ali
nije se pojavio nitko. Možda se šef osiguranja pokušavao
spavanjem otresti mamurluka izazvanog drogama. Kroz
cijev odjekne zvuk grebanja koje nije poteklo od njega. Mi-
les se ukoči. Posvijetli niz jedan od odvojaka. Otud bijes-
nu dva crvena dragulja, oči golemog štakora. Nakratko je
razmišljao o tome da ga pokuša uhvatiti i baciti ga Tauri.
Ne. Kad stignu na Ariel dat će joj veliki biftek. Dva bifte-
ka. Štakor se spasio; okrenuo se i otrčao natrag u tamu.
Rešetka napokon popusti i on se provuče u skladište.
Koliko je uopće sati? Kasno, vrlo kasno. Prostorija se otva-
rala na hodnik na čijem je kraju postojao jedan od podnih
ulaza. Milesovo srce poskoči s nadom. Kad izvuče Tauru,
prvo moraju naći nekakvo vozilo...
I ovaj se ulaz, kao i onaj prvi, otvarao ručno, bez ikak-
vih složenih elektronskih sklopova koje bi trebalo onespo-
sobiti. Ali automatski se zaključavao pri zatvaranju. Miles
uglavi kliješta pod poklopac prije no što se počeo spuštati
niz ljestve. Posvijetli naokolo. "Taura!" pozove je šaptom.
"Gdje si?"
Nije odmah dobio odgovor; nije vidio sjajne zlatne oči
kako sijevaju iza jednog od stupova. Ne želeći vikati, on se
brzo spusti niz prečke i počne brzo pretraživati prostor,
dok je hladan kameni pod izvlačio toplinu kroz njegove
čarape, tjerajući ga da čezne za izgubljenim čizmama.
Našao ju je kako u tišini sjedi u podnožju stupa, obraza
naslonjena na koljena. Lice joj bijaše sjetno, tužno. Doista,
nije mu trebalo dugo da nauči čitati osjećaje s njezina
vukolikog lica.
"Vrijeme je za pokret, vojničice", reče Miles. Glava joj
se podigne.
"Vratio si se!"
183
Granice vječ
182 :nosti
 "A što si mislila? Naravno da sam se vratio. Ti si moja
novakinja, nisi li?" Ona otare lice svojom velikom šapom
— šakom, ispravi se Miles pa se počne dizati gore, i gore,
i gore. "Valjda jesam", njezine se usne podignu u početku
osmijeha. Da nije znao što taj izraz znači, Miles bi bio pri-
lično uzbunjen.
"Otvorio sam podni ulaz. Moramo pokušati izići iz ove
zgrade, natrag do prihvatnih dokova. Tamo sam ranije
vidio nekoliko parkiranih vozila. Na koncu konca, što je
jedna mala krađa nakon—"
Uz iznenadno cviljenje počnu se podizati vrata na kol-
nom ulazu s njihove desne strane. Kroz vlagu sune nalet
hladnog zraka, a uski trak žutog svjetla zore oboji sjenke
u plavo. Oboje podignu ruke pokušavajući zaštititi oči od
nenadanog blijeska. Iz jarkog svjetla pojavi se pola tuceta
stražara u crvenim uniformama, s oružjem u rukama.
Taurina ruka čvrsto stisne Milesovu. Trči, gotovo je
povikao, suzdržavši se u zadnji tren; nema načina da po-
bjegnu zrakama iz disruptora živaca, a najmanje dvojica
stražara u rukama su držala baš to oružje. Milesov dah
šišteći iziđe kroz stisnute zube. Bio je previše bijesan čak
i da bi psovao. Bili su tako blizu...
Priđe im šef osiguranja, Moglia. "Što, još si u jednom
komadu, Naismithe?" naceri se ružno. "Mora daje Devetka
napokon shvatila daje već vrijeme da počne surađivati, ha,
Devetko?"
Miles joj stisne ruku, nadajući se da će taj pokret pro-
tumačiti na ispravan način: Čekaj.
Ona podigne bradu. "Valjda", reče hladno.
"Već je bilo vrijeme", reče Moglia, "budi dobra pa ćemo
te odvesti gore i dati ti obilan doručak nakon ovoga."
Dobro, signalizirala je Milesova ruka. Sad je već nape-
to očekivala njegove 'upute'.
Lois McMaster Bujold
Moglia podbode Milesa svojom palicom. "Pokret, pa-
tuljče. Tvoji prijatelji su platili otkupninu. Na moje izne-
nađenje."
I na Milesovo. On krene prema izlazu, još držeći Tau-
rinu ruku. Nije ju gledao; pokušavao je privući što manje
pažnje na njihovo, hm, zajedništvo, a ipak ga održati. Čim je
osjetio da je krenula za njim, on pusti njezinu ruku.
Što dovraga... ? pomisli Miles kad su izišli van u blješ-
tavilo zore, pa uz rampu i na asfaltirani krug klizav od
svjetlucavog inja. Tamo je stajao izuzetno čudan skup.
Bel Thorne i jedan dendariijski vojnik, naoružani oša-
mutima, nelagodno se premještajući s noge na nogu — ne
zatvorenici? Pola tuceta naoružanih ljudi u zelenim odo-
rama Kuće Fell stajalo je spremno za napad. Teretna leb-
djelica s Fellovim znakom bijaše parkirana uz rub asfalt-
nog kruga. A pred uperenim ošamutom stražara u zelenoj
odori lebdjela je kvadri Nicol u svojoj stolici, umotana u
bijelo krzno. Svjetlost bijaše siva,i zlatna i ledena dok je
sunce, uzdižući se iznad tamnih planina, probijalo oblake.
"Je li to čovjek kojega želite?" upita zapovjednik stra-
že u zelenoj odori, obraćajući se Thorneu.
"To je on." Thorneovo lice bijaše blijedo, s čudnom mje-
šavinom olakšanja i očaja. "Admirale, jeste li dobro?" upita
Thorne napeto. Kad je ugledao Milesovu visoku pratilju,
oči mu se raširiše. "Stoje dovraga to?"
"Ona je novakinja Taura", reče Miles odlučno, nada-
jući se 1.) da će Bel shvatiti nekoliko značenja prikrivenih
u toj rečenici i 2.) da Ryovalova straža neće. Bel je izgle-
dao ošamućeno, što je značilo da je shvatio barem jedan
dio onoga što mu je Miles pokušao reći. Šef osiguranja
Moglia izgledao je sumnjičavo, ali zbunjeno. Svejedno, oči-
^o je Milesa smatrao problemom kojega će se uskoro rije-
Sl
n, pa odbaci zbunjenost i okrene se mnogo važnijoj osobi
— zapovjedniku Fellove straže.
185
184 Granice vječnosti
 "Što je ovo?" prosikće Miles na Bela, primičući mu se
bliže sve dok jedan od stražara u crvenom nije podigao dis-
ruptor živaca i odmahnuo glavom. Moglia i Fellov zapov-
jednik izmjenjivali su elektronske podatke na izvještaj-
nim pločama, očito se baveći službenom 'papirologijom'.
"Kad smo te prošle noći izgubili, bio sam u panici", reče
Bel tiho Milesu. "Frontalni napad nije dolazio u obzir. Pa
sam otrčao barunu Fellu po pomoć. Ali pomoć koju sam
dobio nije pomoć koju sam očekivao. Fell i Rvoval su izme-
đu sebe skuhali pogodbu da zamijene Nicol za tebe. Ku-
nem se da do prije sat vremena nisam za to znao!" pobuni
se Bel pod Nicolinim bijesnim pogledom.
"Razumijem", Miles zastane. "Hoćemo li joj sad vra-
titi njezin dolar?"
"Gospodine," Belov glas bijaše očajnički, "nisam imao
pojma što ti unutra rade. Očekivali smo da Ryoval svaki
čas počne s lepezom opscenih i maštovitih mučenja s to-
bom u glavnoj ulozi. Kao što kaže komodor Tung: Kad te
opkole, igraj na prijevaru."
Miles je prepoznao jedan od Tungovih omiljenih Sun
Tzuovih aforizama. U lošim danima Tung je imao običaj
citirati već 4000 godina pokojnog generala na original-
nom kineskom; kad je bio u boljem raspoloženju, dobili bi i
prijevod. Miles se ogleda oko sebe, zbrajajući oružje,
ljude, opremu. Većina zelenih stražara imali su ošamute
u rukama. Trinaest prema... tri? Četiri? On pogleda Ni-
col. Možda pet? Kad si u očajničkoj situaciji, savjetovao je
Sun Tzu, bori se. Može li biti očajnija no što jest?
"Ah..." reče Miles. "A kojega smo vraga mi ponudili
Fellu zauzvrat za ovo izuzetno dobročinstvo? Ili on to radi
zato što je tako dobra srca?" Bel ga osine ozlojeđenim po-
gledom, pa pročisti grlo. "Obećao sam mu da ćeš mu reći
istinu o betanskim tretmanima pomlađivanja."
"Bel..."
Lois McMaster Bujold 186
Thorne nesretno slegne ramenima. "Računao sam da
ćemo već nešto smisliti jednom kad te dobijemo natrag.
Ali ni u snu nisam pomišljao da bi on mogao Rvovalu po-
nuditi Nicol u zamjenu za tebe, kunem se!"
Miles je mogao vidjeti točkicu kako se miče po mono--
šini dolje u dolini. Jutarnja smjena bioinženjera i tehni-
čara, domara, službenika i kuhara, uskoro će biti ovdje.
Miles baci pogled na bijelu zgradu koja se uzdizala nad
njima, zamišljajući scenu u laboratoriju na trećem katu kad
stražari deaktiviraju alarm i puste tehničare unutra, kad
prvi koji uđe naškubi nos i zapita: "Kakav je to zadah?"
"Je li se 'meditehničar Vaughn' prijavio na Ariel?"
upita Miles. "Trebao bi u sljedećih sat vremena."
"Dobro. Pa... čini se da ipak nećemo morati odrezati
njegovu utovljenu koljenicu. Dobit ćemo je s ostatkom",
Miles kinine prema Tauri.
Bel spusti glas još tiše: "To ide s nama?"
"Možeš se kladiti da ide. Vaughn nam nije rekao sve.
Blago rečeno. Objasnit ću ti kasnije", doda Miles kad su
dva zapovjednika straže napokon prekinula svoje čavrlja-
nje. Moglia zamahne palicom i zaputi se prema Milesu.
"U međuvremenu, malo si se prevario. Ovo nije opkoljen
položaj, ovo je očajnički položaj. Nicol, želim da znaš da
Dendarii ne vraćaju novac."
Nicol se namršti, zbunjena. Belove se oči raširiše dok
je odvagivao njihove izglede — trinaest prema tri.
'Zbilja?" reče Bel. Suptilni signal rukom opuštenom
uz bok istog trena privuče pažnju dendariijskog vojnika
koji stane u položaj za napad. "Zaista očajnički", ponovi
Miles. Duboko udahne. "Sad! Taura, napad!"
. Miles se baci prema Mogliji, ne toliko u nadi da će mu
istrgnuti palicu iz ruku, koliko se nadajući da će uspjeti
postaviti njegovo tijelo između sebe i disruptora živaca.
187
Granice vječnosti
Vojnik Dendarii, koji je srećom obraćao pažnju na detalje,
već prvim pogotkom skine jednog od stražara s disrup-
torom živaca, pa se brzo otkotrlja izvan dometa onog dru-
gog. Bel skine drugog vlasnika disruptora i skoči u stra-
nu. Dva crvena stražara koji su ciljali ošamutima prema
hermafroditu iznenada se nađoše iznad tla. Taura im tres-
ne glavom o glavu, neznanstveno ali snažno; obojica su
pala na ruke i koljena, slijepo pipajući za svojim izgublje-
nim oružjem.
Fellovi stražari su oklijevali, nesigurni u koga da pu-
caju, sve dok Nicol anđeoskog lica nije iznenada poletjela
uvis na svojoj stolici pa se jednakom brzinom zajedno s
njom spustila na glavu svog stražara kojem je borba skre-
nula pažnju s nje. Srušio se poput klade. Nicol skrene u
stranu kad je drugi stražar uperio ošamut u nju, zaklanja-
jući se pred njegovim bljeskom, pa upet sune uvis.
Taura podigne jednog crvenog stražara i baci ga na ze-
lenog, što je rezultiralo zbrkom ruku i nogu na podu.
Dendariijski se vojnik baci iza zelenog stražara kako
bi se zaklonio pred ošamutom, ali zapovjednik Fellove
straže nije se dao smesti — nemilosrdno je opalio i oma-
mio obojicu. Mudar taktički potez, uzevši u obzir da je
brojnost bila na njegovoj strani. Moglia je pritisnuo svoju
palicu na Milesovo grlo, istovremeno vičući u svoj komu-
nikator, pozivajući pojačanje. Jedan stražar u zelenom za-
vrišti kad mu je Taura iščašila ruku, zavrtjela ga u zraku
pa ga bacila na drugoga koji je ciljao u nju.
Raznobojne točkice plesale su Milesu pred očima. Fel-
lov zapovjednik, fokusirajući se na Tauru kao najveću pri-
jetnju, skrene ošamut s Thorneabaš kad se Nicol zaletjela
stolicom u leđa jedinom preostalom zelenom stražaru koji
je još bio na nogama.
"Teretnjak!" zaškripi Miles. "Idite u teretnjak!" Bel
mu dobaci očajan pogled i potrči prema vozilu. Miles se
Lois McMaster Bujold
otimao poput jegulje sve dok Moglia nije iz čizme izvukao
oštar nož tankog sječiva i stavio mu ga pod bradu.
"Miruj!" zareži Moglia. "Tako je već bolje..." On se is-
pravi u naglo nastaloj tišini, shvativši da je katastrofu
upravo preokrenuo u nadmoć. "Da se nitko nije ni pomak-
nuo!" Bel se ukoči s rukom na vratima teretne letjelice.
Nekolicina stražara rasprostrtih po asfaltu počne stenjati
i trzati se.
"Sad se makni od — gib", reče Moglia.
Taurin šapat okrzne Moglijino uho; tiho, tiho rezanje.
"Baci nož. Ili ću ti golim rukama iščupati grkljan."
Milesove oči skrenu u stranu, pokušavajući vidjeti što
se zbiva iza njegove glave, dok mu je oštro sječivo sve jače
pritiskalo vrat.
"Ubit ću ga prije no što ti ubiješ mene", proštenje
Moglia.
"Čovječuljak je moj", zaprede Taura. "Sam si mi ga
dao. On se vratio po mene. Ako mu samo dlaka padne, ot-
kinut ću ti glavu a onda se napiti tvoje krvi."
Miles osjeti kako se Moglijino tijelo uzdiže u zrak. Nož
zazveči po asfaltu. Miles odskoči, teturajući. Taura je dr-
žala Mogliju za vrat, zabijajući pandže duboko u kožu.
"Još uvijek mu želim otkinuti glavu", zareži ona sa žalje-
njem, dok joj je sjećanje na mučenje blistalo u očima.
"Pusti ga", prodahće Miles. "Vjeruj mi, za par sati
čeka ga tortura i kazna mnogo maštovitija od ičega što bi-
smo mi mogli smisliti."
Bel dotrči do njih kako bi mogao omamiti šefa osigura-
nja dok ga je Taura držala poput pokisle mačke. Miles joj
reče neka prebaci onesviještenog Dendariija preko rame-
na dok on otrči otvoriti stražnja vrata teretne lebdjelice
kako bi Nicol mogla ući. Uletjeli su unutra, Bel za uprav-
189
188 Granice vječnosti

ljač, odmah dižući letjelicu u zrak. Negdje iz unutrašnjo-
sti Rvovalovih postrojenja počne zavijati sirena.
"Ručni kom, ručni kom", blebetao je Miles skidajući
napravu s ruke besvjesnog Dendariija. "Bel, gdje nam je
parkirana letjelica?"
"Na malom komercijalnom uzletištu tik izvan Ryova-lova
grada, nekih četrdesetak kilometara odavde." "Je li itko
ostao u njoj?" "Andersonova i Nout." "Koji je njihov
kodirani kom-kanal?" "Dvadeset treći."
Miles sklizne u sjedalo pokraj Bela i otvori kom-kanal.
Prošla je mala vječnost prije no što se začuo odgovor na-
rednice Anderson, punih trideset ili četrdeset sekundi dok je
teretnjak jurio iznad vrhova drveća i obližnjeg brijega. '
"Laureen, želim da digneš letjelicu. Trebamo nekoga da nas
hitno pokupi, što je prije moguće. Mi smo u teretnoj
lebdjelici Kuće Fell, krećemo se u smjeru—"
Miles gurne ruku s komunikatorom Belu pod nos. "—
sjeverno od Ryovalovih bioloških postrojenja", iz-recitira
Bel. "Brzinom otprilike dvjestošezdeset kilometara na sat;
jer ova kanta ne može brže."
"Zalijepi se za naš signal", Miles uključi signal za slu-
čaj opasnosti na svom komu. "Ne čekaj dopuštenje za uz-
lijetanje iz Rvovalove kontrole leta, jer ga nećeš dobiti.
Neka Nout spoji moj kom s Arielom."
"Odmah, gospodine." Laureenin tanak glas veselo od-
jekne kroz njegov komunikator.
Statički šum i još nekoliko izluđujućih sekundi čekanja. A
onda uzbuđen glas: "Ovdje Murka. Mislio sam da ćete
noćas izići odmah za nama! Jeste li dobro, gospodine?"
"Privremeno. Je li se 'tehničar Vaughn' ukrcao?"
Lois McMaster Bujold
"Jest, gospodine."
"Dobro. Ne puštaj ga van. Uvjeri ga da imam uzorak
tkiva sa sobom."
"Zaista? Kako ste—?"
"Pusti sad to. Ukrcajte kompletnu posadu, napustite
postaju i ostanite u orbiti. Planirajte u letu pokupiti našu
letjelicu. Reci pilotu neka ubaci kurs za skok kroz esco-
barsku crvotočinu pri maksimalnoj akceleraciji čim nas
pokupite. Ne čekajte dopuštenje." "Još utovarujemo
teret..." "Ostavite sve što još nije utovareno." "Jesmo li u
ozbiljnim govnima, gospodine?" "U smrtonosnim, Murka."
"Razumijem, gospodine. Gotovo." "Mislio sam da smo
ovdje na Jacksonovu Skrovištu svi trebali biti tihi poput
miševa", pobuni se Bel. "Nije li sve ovo pomalo
prenapuhano?"
"Situacija se promijenila. Nakon onoga što smo učinili
prošle noći neće više biti pregovora s Rvovalom oko Nicol
ili Taure. Tamo sam povukao potez u ime istine i pravde,
i možda ću poživjeti dovoljno da zbog toga zažalim, na-
kratko. Ispričat ću ti kasnije. Zar stvarno želiš biti u bli-
zini dok ja budem barunu Fellu objašnjavao istinu o be-
tanskim tretmanima pomlađivanja?"
"Oh", Thorneove oči zasjaše dok se koncentrirao na
let. "Za tako nešto bih bio spreman platiti ulaznicu, go-
spodine."
"Ha. Ne. U jednom su trenutku svi konci bili u našim
rukama. Bar potencijalno." Miles počne proučavati očita-
nja na jednostavnoj kontrolnoj ploči letjelice. "Nikad više
n
e bismo imali priliku u kojoj smo svi na okupu. Čovjek
manevrira do krajnjih granica, ali zlatni trenutak zahtije-
va akciju. Ako ga propustiš, bogovi će te zauvijek prokleti.
191
Granice vječnosti
90
'

I obratno... Kad sam već kod akcije, jesi li vidio kako je
Taura sredila sedmoricu stražara?" Miles se zasmijulji pri-
sjećajući se. "Kakva će tek biti nakon završene obuke!"
Bel baci nelagodan pogled preko ramena prema straž-
njem dijelu vozila gdje je sjedila Nicol u svojoj stolici i
Taura pognuta pokraj onesviještenog Dendariija. "Bio sam
prezauzet da bih stigao brojiti."
Miles se izvuče iz svog sjedala i ode u stražnji dio pro-
vjeriti stanje dragocjenog živog tereta.
"Nicol, bila si strašna", reče joj. "Borila si se poput ja-
streba. Možda ću ti morati odobriti popust na onaj betan-
ski dolar."
Nicol je još bila bez daha, njezini obrazi boje bjeloko-
sti bijahu zajapureni. Jedna gornja ruka odmakne pra-
men crne kose s blistavih očiju. "Bojala sam se da će mi
slomiti cimbal." Donja je ruka gladila veliki kockasti
kofer naguran u podnožje stolice. "Onda sam se bojala da
će slomiti Bela..."
Taura je sjedila naslonjena na stjenku vozila, pomalo
zelena.
Miles klekne pored nje. "Taura, jesi li dobro?" On
nježno podigne jednu pandžastu šaku kako bi joj provjerio
puls, koji bijaše ubrzan. Nicol mu uputi prilično čudan
pogled, začuđena njegovom nježnošću; njezina je lebdeća
stolica bila odmaknuta na najveću moguću udaljenost od
Taure.
"Gladna", prodahće Taura.
"Opet? Ali naravno, sva ta utrošena energija. Ima li
tko štogod za jelo?" Brza provjera urodi tek malo nagrize-
nom hranjivom pločicom iz džepa onesviještenog vojnika,
za koju ga Miles istog trena olakša. On se dobroćudno
nasmiješi Tauri dok je gutala hranu; ona mu uzvrati naj-
boljim osmijehom koji je mogla izvesti punih usta. Poslije
Lois McMaster Bujold 192
f;
' ovoga nema više štakora za tebe, obeća joj Miles u sebi. Tri
' bifteka kad se vratimo na Ariel i nekoliko čokoladnih torti
za desert...
Teretnjak poskoči. Taura, ponešto osvježena, ispruži
noge kako bi zadržala Nicolinu stolicu uza zid, sprečava-
jući je da se ne odskliže. "Hvala ti", reče Nicol oprezno.
Taura kimne.
"Imamo društvo", objavi Bel preko ramena. Miles po-
žuri u prednji dio vozila.
Straga su im se brzo približavale dvije letjelice. Ne-
dvojbeno nabrijane malo jače od ovog prosječnog vozila ci-
vilne policije — da. Bel opet naglo skrene da bi izbjegao
plazmičnu kuglu koja bljesne pokraj njih, ostavljajući jar-
ko zelene pruge na Milesovim mrežnicama. Kvazi-milita-
ristički i ozbiljno uzrujani, ti njihovi progonitelji.
"Ovo je jedan od Fellovih teretnjaka; valjda imamo ne-
što čime bismo im mogli uzvratiti." Na kontrolnoj ploči is-
pred Milesa nije bilo ničega što bi makar podsjećalo na ne-
kakve paljbene upravljačke jedinice.
Jedan tuhooomp!, Nicolin vrisak i teretnjak se zatrese
u zraku; pa se opet izravna pod Belovim rukama. Grmlja-
vina zraka i vibracija. Miles se luđački ogledavao oko sebe
— jednog gornjeg ugla teretnog prostora više nije bilo. Po-
lovica stražnjih vrata se čvrsto držala, dok je druga klepe-
tala. Taura je još stopalima držala Nicolinu stolicu. Nico-
line su se gornje ruke omotale oko Taurinih gležnjeva.
"Ah", reče Thorne. "Nemamo oklop." "Pa zar su mislili
da će ovo biti mirovna misija?" Miles Provjeri svoj ručni
kom. "Laureen, jeste li u zraku?"
"Dolazimo, gospodine."
Pa, ako si ikad željela isprobati krajnje granice mo-
gućnosti te letjelice, sad imaš priliku. Ovaj put ti nitko
neće kvocati o zlouporabi opreme."
193
Granice vječnosti
 "Hvala vam, gospodine", odvrati ona sretno.
Počeli su gubiti brzinu i visinu. "Držite se!" zaurla Bel
preko ramena i naglo okrene smjer potiska. Progonitelji
prozujaše pored njih, ali se gotovo odmah počnu okretati.
Bel opet ubrza; još jedan vrisak iz stražnjeg dijela kad se
njihov živi teret odsklizao još bliže stražnjim vratima.
Dendariijski ručni ošamuti sad im nisu bili ni od kak-
ve koristi. Miles se opet odvuče u teretni dio, tražeći neku
vrstu spremišta za prtljagu, spremišta za oružje, bilo što
— pa nisu se valjda Fellovi ljudi oslanjali samo na gadnu
reputaciju svoje Kuće...
Tapecirane klupe postavljene duž stjenki teretnog di-
jela, na kojima su vjerojatno prilikom leta sjedili Fellovi
stražari, podizale su se otkrivajući spremišta. Prvo bijaše
prazno, u drugom osobna prtljaga, u Milesovu umu na-
kratko bljesne vizija njega samog kako davi neprijatelja
donjim dijelom nečije pidžame, kako gura nečije gaće u ot-
vore pogonskih raketa — i treće spremište bilo je prazno.
Četvrto bijaše zaključano.
Teretnjak se zanjiše pod još jednim udarom, dio krova
odleti u vjetar, a Miles zgrabi Tauru dok se lebdjelica su-
novraćivala. Milesu se činilo kao da je njegov želudac za-
jedno s ostatkom tijela krenuo prema gore. A onda su opet
svi bili pritisnuti uz pod kad je Bel počeo zaustavljati te-
retnjak. Letjelica je podrhtavala i poskakivala, a svi —
Miles i Taura, onesviješteni vojnik, Nicol u svojoj stolici
— poletješe naprijed u zbrci ruku i nogu kad se teretnjak s
treskom zaustavio u pocrnjeloj šikari prekrivenoj mrazom.
Bel, okrvavljena lica, poviče prema njima: "Van, van,
van!" Miles ispruži ruku prema novonastalom otvoru na
krovu, pa je naglo trgne natrag na dodir vrućeg metala i
spaljene plastike. Taura ustane i gurne glavu kroz otvor,
a onda se sagne i podigne Milesa kroz otvor. On se gmi-
žući spusti na tlo, ogledavajući se oko sebe. Nalazili su se
Lois McMaster Bujold
u nenaseljenoj dolini obrasloj lokalnom vegetacijom, okru-
ženoj grebenastim brežuljcima. Prema njima su letjela
dva progonitelja, približavajući se, usporavajući — spre-
majući se zarobiti plijen ili možda samo pokušavajući
bolje naciljati?
Iznenada preko grebena dogrmi Arielov sati, spušta-
jući se poput Božje ruke. Progoniteljske su letjelice odjed-
nom izgledale mnogo manje. Jedna od njih opiše luk i
udalji se, a druga se razbije o tlo — ne pod udarom plaz-
me", već pod brzim udarcem šatlove vučne zrake. Ni trač-
ka dima na mjestu gdje je pala. Dendariijski se sati spusti
pokraj njih uz zaglušujuće zaravnjivanje grmlja. Njegova
se vrata otvore u nekoj vrsti ljubaznog, samozadovoljnog
salutiranja.
"Pravi se važna", promrmlja Miles. On podupre oša-
mućenog Thornea, Taura je nosila onesviještena vojnika,
Nicolina se stolica trzavo gibala kroz zrak, i oni počnu
zahvalno teturati prema spasilačkoj letjelici.
Kad je Miles zakoračio u Arielov hangar, odasvud iz
broda oko njega izvirali su suptilni zvuči protesta. Želu-
dac mu se mučno zgrči pod gravitacijom ne baš usklađe-
nom s preopterećenim motorima. Brod je već izlazio iz or-
bite. Miles je želio što prije do Nav&Koma, premda se
činilo da Murka posve kompetentno drži sve pod nadzo-
rom. Andersonova i Nout podupirali su onesviještenog
vojnika, koji je sad već polako dolazio k sebi, stenjući, pa
ga predali meditehničaru koji je čekao s lebdećim nosili-
jna. Thorne, koji je već dobio privremeni flaster na posje-
otmu na čelu, poslao je Nicol u njezinoj oštećenoj stolici
nosilima, a sam se žurno uputio prema Nav&Komu.
es se okrene i nađe se licem u lice sa zadnjim čovjekom
jegaje u ovom trenu želio vidjeti. Doktor Canaba je na-
194 195
Granice vječnosti

peto čekao u hodniku, njegovo osunčano lice izgledalo je
izmučeno.
"Vi", obrati se Miles Canabi glasom mračnim od gnje-
va. Canaba nehotice ustukne korak unatrag. Miles ga po-
želi uhvatiti za vrat i pribiti uza zid, ali za to je nažalost
bio prenizak, a potom sa žaljenjem odbaci i dobru ideju da
zapovijedi Noutu da to učini u njegovo ime. "Vi hladno-
krvni, prevarantski kurvin sine. Namjestili ste mi uboj-
stvo šesnaestogodišnje djevojke!"
Canaba podigne ruke u znak prosvjeda. "Ne razumi-
jete—"
Taura uđe u hodnik. Njezine se zlatne oči raširiše od
iznenađenja, u nešto manjoj mjeri od Canabinih. "O, dok-
tore Canaba! Što vi ovdje radite?"
Miles upre prstom u Canabu. "Vi ostanite tu", naredi mu
muklim glasom. Susprežući bijes koji je osjećao, on se
okrene pilotu. "Laureen?" "Da, gospodine?"
Miles uzme Tauru za ruku i povede je do Andersono-
ve. "Laureen, želim da odvedeš odavde novakinju Tauru,
te da joj nabaviš lavovsku porciju hrane. Koliko god može
pojesti, doslovno. Onda je odvedi da se okupa, nađi joj
odoru i pokaži joj gdje je što na brodu."
Andersonova je sumnjičavo pogledavala visoku Tauru.
"Ahm... da, gospodine."
"Prošla je gadne stvari", Miles se osjeti ponukanim da
joj objasni, a onda zastane i doda: "Učini me ponosnim.
Važno je."
"Da, gospodine", reče Andersonova čvrstim glasom i
krene, a Taura za njom bacivši nesiguran pogled preko
ramena prema Milesu i Canabi. Miles protrlja oštre krat-
ke dlačice na bradi, svjestan svoje prljavštine i zadaha, os-
jećajući kako mu strahom gonjeni umor napinje živce do
Lois McMaster Bujold
krajnjih granica. Okrene se zabezeknutom genetičaru. "U
redu, doktore," zareži, "natjerajte me da shvatim. Dajte
sve od sebe."
"Nisam je mogao ostaviti u Rvovalovim rukama!" reče
Canaba uzrujano. "Da bude žrtvom ili još gore — da po-
stane igračkom u njegovim... njegovim izopačenostima..."
"Zar vam nikad nije palo na pamet da od nas zatražite
daje spasimo?"
"Ali," reče Canaba zbunjeno, "zašto biste vi to učinili?
To nije u vašem ugovoru — plaćenici—"
"Doktore, predugo ste živjeli na Jacksonovu Skrovištu." "To
sam i sam shvatio kad sam počeo povraćati svakog jutra
prije odlaska na posao." Canaba se dostojanstveno uspravi
do pune visine. "Ali, admirale, vi ne razumijete." On
baci pogled niz hodnik, u smjeru u kojem je otišla
Taura. "Nisam je mogao ostaviti u Rvovalovim rukama.
Ali također je ne mogu ni povesti sa sobom na Bar-rayar.
Tamo ubijaju mutante!"
"Pa..." reče Miles nakon stanke. "Pokušavaju reformi-
rati te predrasude. Tako sam bar shvatio. Ali imate pravo.
Barravar nije mjesto za nju."
"Kad ste se vi pojavili, ponadao sam se da to neću mo-
rati obaviti sam, daje neću morati ja ubiti. Nije to laka za-
daća. Poznajem je... predugo. Ali ostaviti je tamo dolje
živu bila bi najokrutnija kazna..."
"Istina. Pa, sad više nije tamo. Kao ni vi." Ako uspi-
jemo nastaviti tako... Miles je jedva čekao da ode do
Nav&Koma i otkrije što se događa. Je li Ryoval već poslao
Potjeru? Je li Fell? Hoće li postaja koja čuva udaljen izlaz
!z crvotočine crne rupe dobiti zapovijed da im blokira od-
stupnicu?
197
Granice vječnosti
196
 "Nisam je želio jednostavno napustiti", Canaba se tre-
sao poput šibe na vodi, "a nisam je mogao povesti sa so-
bom!"
"Sva sreća. Niste se ni sposobni za nju brinuti. Nago-
vorit ću je da pristupi Dendariijskim plaćenicima. Čini se
da joj je to ionako genetski suđeno. Osim ako ne znate za
neki razlog zašto to ne bi učinila?"
"Ali ona će umrijeti!"
Miles stane na mjestu. "A vi i ja nećemo?" reče tiho
nakon trenutka tišine, pa doda glasnije: "Zašto? Kad?"
"Zbog svog metabolizma. Još jedna pogreška ili splet
pogrešaka. Ne znam točno kad. Mogla bi izdržati još godi-
nu, ili dvije, ili pet. Ili deset."
"Ili petnaest?"
"Ili petnaest, da, premda nije vjerojatno. Ali u svakom
slučaju, umrijet će rano."
"A ipak, htjeli ste joj oduzeti i to malo vremena što joj
je ostalo? Zašto?"
"Da je poštedim. Konačno propadanje je brzo, ali vrlo
bolno, sudeći po tome što su prošli ostali... prototipovi.
Ženke su bile složenije od muških, nisam siguran... Ali to je
grozna smrt. Još gora u Rvovalovu ropstvu."
"Ne sjećam se da sam ikada naišao na lijepu smrt. A vi-
dio sam razne. Što se tiče trajanja, kažem vam da bismo
vrlo lako svi mogli biti mrtvi za petnaestak minuta, a gdje
je onda vaše nježno milosrđe?" Morao je otići u Nav&Kom.
"Proglašavam vaše zanimanje za nju završenim, doktore.
U međuvremenu, pustite je da iz ostatka života izvuče što
se izvući da."
"Ali ona je bila moj projekt —ja odgovaram za nju—'
"Ne. Sad je slobodna žena. Odgovorna sama za sebe."
Lois McMaster Bujold
"Koliko slobodnom ikad može biti u tom tijelu, s tak-
vim metabolizmom, s tim licem — voditi život nakaze —
bolje je bezbolno umrijeti nego toliko patiti—"
Miles progovori kroz stisnute zube. Naglašavajući sva-
ku riječ. "Ne. Nije." Canaba se zagleda u njega, napokon
prekinuvši začarani krug svog nesretnog uvjeravanja.
Točno, doktore, bljesne misao u Milesovu umu. Izvuci
glavu iz guzice i dobro me pogledaj. Napokon.
"A zastoje to vama... važno?" upita Canaba.
"Taura mi se sviđa. Mnogo više nego vi, mogao bih do-
dati." Miles zastane, proganjan pomisli na to da će Tauri
morati objasniti sve o genetskom kompleksu implantira-
nom u mišić njezina lista. Koji mora biti izvađen prije ili
kasnije. Osim ako je ne uspije uvjeriti daje biopsija jedna
od standardnih medicinskih procedura kod pristupanja
Dendariijskim plaćenicima — ne. Ona zaslužuje iskrenost.
Milesa je uzrujalo to što je Canaba postavio tu laž iz-
među njega i Taure, a ipak — bi li on doista pokušao sve
da je spasi da se nije radilo o usađenom genetskom kom-
pletu? Bi li produžio i riskirao svoju misiju samo zato da
pokaže da ima dobro srce? Odanost dužnosti ili pragma-
tička nemilosrdnost, koje je koje? Nikad neće znati. Nje-
gov se gnjev povlačio, oslobađajući put iscrpljenosti, po-
znatoj poslijemisijskoj depresiji — prerano, misija je još
daleko od završetka, podsjeti se Miles sumorno. Duboko
udahne. "Ne možete je spasiti od života, doktore Canaba.
Prekasno je. Pustite je. Pustite je."
Canabina usta se nesretno stisnu, ali — pognuvši gla-
vu—on podigne ruke s dlanovima okrenutim prema van.
k ".^gnalizirajte admiralu", začuje se Thorneov glas baš
aaje Miles ulazio u Nav&Kom, a onda: "Poništi to", kad
198 199
Granice vječnosti

su se sve glave okrenule na zvuk otvaranja vrata i kad su svi
ugledali Milesa. "Dobar osjećaj za vrijeme, gospodine." "Sto
ima?" Miles sklizne u stolac na koji je Thorne pokazao.
Potporučnik Murka je provjeravao brodske štitove i
naoružanje, dok je skočni pilot sjedio spreman pod čudnom
krunom svoje kacige s kemijskim kateterima i žicama. Izraz
lica pilota Padgeta bijaše kontroliran i meditativan, okrenut
prema unutra; njegova se svijest posve preplela, čak
stopila s Arielom. Dobar čovjek.
"Barun Rvoval na komu, za tebe", reče Thorne.
"Osobno."
"Pitam se je li već provjerio svoje ledenike?" Miles se
smjesti ispred vid koma. "Koliko dugo već čeka?" "Manje
od minute", reče kom-tehničar. "Hm. Neka onda još malo
čeka Kakva je potjera dosad?" "Nikakva, zasad", izvijesti ga
Murka. Miles podigne obrve na tu neočekivanu vijest. On
iskoristi taj trenutak da se pribere, žaleći što nije imao vre-
mena okupati se, obrijati i odjenuti čistu odoru prije raz-
govora s Rvovalom, radi psihološkog efekta. Počeška se po
bradi, razgibavajući nožne prste u mokrim čarapama koje su
jedva dosezale pod. Onda malo snizi stolicu, istegne
kralješnicu koliko je mogao i pokuša ustaliti disanje. "Do-
bro, spojite ga."
Zamagljena pozadina licu koje se pojavilo na vid ploči
bijaše mu nekako poznata — ah, da, operativni centar
službe osiguranja u Rvovalovim biološkim postrojenjima.
Barun Rvoval je osobno došao tamo, kao što je bio obećao
Milesu. Dovoljan je bio samo jedan letimičan pogled na
sumoran, izobličen izraz na Rvovalovu mladolikom licu
da se dobije ostatak priče. Miles prekriži ruke na prsima i
nevino se nasmiješi. "Dobro jutro, barune. Što mogu uči-
niti za vas?"
Lois McMaster Bujold .200
L
"Možeš crknuti, ti mali mutantu!" ispljune Rvoval. "Ti!
Nema dovoljno dubokog bunkera u koji bi se mogao za-
vući. Za tvoju ću glavu ponuditi takvu cijenu da će se
svaki lovac na glave za tebe zalijepiti poput druge kože —
nećeš ni jesti ni spavati — imat ću te—"
Da, barun je vidio svoje ledenike. Nedavno. Ni traga
bahatom prezirnom ponašanju kao prilikom njihova pr-
vog susreta. Ipak, Miles bijaše zbunjen smjerom u kojem
su išle barunove prijetnje. Činilo se da barun očekuje da
će oni uspjeti pobjeći iz lokalnog jacksonskog svemira. Is-
tina, Kuća Rvoval nema svemirsku flotu, ali zašto ne bi od
baruna Fella unajmili kakav veliki bojni brod i napali ih
sad? To je ono što je Miles očekivao i čega se pribojavao;
da će se Rvoval i Fell, možda čak i Bharaputra, ujediniti
protiv njega dok pokušava pobjeći s njihovom svojinom.
"Možete li si sad uopće priuštiti najam lovaca na gla-
ve?" upita Miles blago. "Mislio sam da su vam sredstva
ponešto smanjena. Premda pretpostavljam da još imate
svoje kirurške stručnjake."
Dišući duboko, Rvoval otare slinu s usana: "Je li te moj
dragi mali brat nagovorio na ovo?"
"Tko?" upita Miles, iskreno zatečen. Još jedan igrač u
igri...? "Barun Fell."
"Nisam... bio svjestan činjenice da ste u rodu", reče
Miles. "Mali brat?"
"Loše lažeš", zareži Rvoval. "Znao sam da on mora
biti iza toga."
"Morat ćete ga upitati sami", ispali Miles nasumce; u
glavi mu se vrtjelo dok su novi podaci presložili njegove
procjene. Proklete pripreme za misiju, tamo mu nijednom
nisu spomenuli ovu vezu, detaljno obradivši samo Kuću
oharaputra. Vjerojatno su samo polubraća — da, nije li
Nl
col spomenula nešto o 'Fellovu polubratu'?
201
Granice vječnosti

"Skinut ću ti glavu za ovo", pjenio se Ryoval. "Poslat
će mi je smrznutu u kutiji. Dat ću da je zaliju prozirnom
plastikom i objesiti je iznad svog — ne, još bolje; podvo-
stručit ću nagradu čovjeku koji te dovede živoga. Umrijet
ćeš polako, nakon beskonačnih poniženja—"
Sve u svemu, Miles bijaše sretan što se razdaljina iz-
među njih brzo povećavala.
Rvoval prekine vlastitu tiradu, a tamne mu se obrve
skupiše u iznenadnoj sumnji. "Ili te Bharaputra unajmio?
Pokušavajući me spriječiti da napokon ukinem njegov mo-
nopol nad biološkim istraživanjima, ne želeći spajanje koje
je obećao?"
"Pa", otegne Miles, "zašto bi Bharaputra kovao urotu
protiv čelnika druge Kuće? Imate li dokaza da se takve
stvari doista rade? Ili možda znate tko je ubio klona vašeg
brata?" Kockice su konačno padale na mjesto. O bogovi.
Čini se da su Miles i njegova misija uletjeli ravno u središ-
te bizantinski zamršene borbe za prevlast u punom jeku.
Nicol je rekla da Fell nikad nije uhvatio ubojicu svoga klo-
na... "Da pogađam?"
"Znaš ti prokleto dobro", odbrusi Rvoval. "Ali koji te
je od njih dvojice unajmio? Fell ili Bharaputra? Koji?"
Rvoval, shvati Miles, zasad još ne zna ništa o pravom
razlogu dendariijske misije uperene protiv Kuće Bharapu-
tra. A sudeći po tome kakva atmosfera vlada među Kuća-
ma, moglo bi proći dosta vremena prije no što njih trojica
krenu uspoređivati bilješke. Sto duže, to bolje, s Milesova
stajališta. On prvo suspregne, a potom si dopusti mali os-
mijeh. "Što, zar ne možete vjerovati da se radilo o mom
osobnom udaru na trgovinu genetičkim robljem? O pot-
hvatu u čast moje dame?"
Ta aluzija na Tauru posve je promakla Rvovalu; on je
sad imao svoju fiksnu ideju čiji su ogranci zajedno s nje-
govim bijesom učinkovito blokirali primanje novih infor-
L
Lois McMaster Bujold
macija. Zaista, ne bi trebalo biti teško uvjeriti čovjeka koji
vječno kuje zavjere protiv svojih protivnika da i oni kuju
zavjere protiv njega.
"Fell ili Bharaputra?" ponovi Rvoval srdito. "Jesi li
mislio krađu u Bharaputrino ime prikriti tim divljim ra-
zaranjem?"
Krađu? Miles se začudi u sebi. Ne misli na Tauru, si-
gurno — možda cilja na neke uzorke tkiva koje je Bhara-
putra prodavao? Oho—ho... "Nije li to očito?" reče Miles
slatko. "Svome ste bratu dali motiv sabotiranjem njego-
vih planova da si produži život. A od Bharaputre ste tražili
previše, pa se on pobrinuo za metodu — smjestivši svog
supervojnika unutar vaših postrojenja, gdje sam seja lako
mogao sastati s njom. Čak vas je natjerao da platite za
privilegiju da vam zezne sistem osiguranja! Sami ste
uletjeli u našu zamku. Taj majstorski plan, naravno", Mi-
les zabubnja prstima po majici, "bio je moje djelo."
Miles pogleda gore kroz trepavice. Činilo se da Rvoval
ima poteškoća s disanjem. Naglim udarcem drhtave ruke
barun prekine vezu. Crnilo.
Zamišljeno pjevušeći, Miles se ode istuširati.
Već se bio vratio u Nav&Kom odjeven u čistu sivo-bi-
jelu odoru, pun salicilata da umiri bolove i nagnječenja i
sa šalicom vruće crne kave kao oružjem protiv crvenih po-
luzatvorenih očiju, kad je stigao drugi poziv.
Za razliku od tirade svog polubrata, barun Fell je na
trenutak šutke sjedio pred vid pločom buljeći u Milesa.
Miles je, goreći pod njegovim pogledom, bio vrlo sretan što
je imao prilike dovesti se u red prije razgovora. Pa, je li
barun napokon primijetio da nema njegove kvadri? Je li
mu Ryoval već stigao reći barem dio paranoidnih miskon-
cepcija koje je Miles tako nedavno potpirio? Iz Postaje Fell
Još nije krenula nikakva potjera — krenut će uskoro ili
203
Granice vječnosti
202

neće uopće, jer bilo koji brod koji bi se mogao nositi s Arie-
lovom brzinom ne bi se mogao nositi s njegovim naoruža-
njem. Osim ako Fell nije namjeravao zatražiti uslugu od
konzorcija Kuća koje su vodile Odskočnu Postaju... Još
jedna minuta te teške tišine, osjećao je Miles, i on će pras-
nuti u nekontrolirano blebetanje. Srećom, Fell napokon
odluči progovoriti.
"Admirale Naismith, čini se da vi", zagrmi barun Fell,
"slučajno ili namjerno odnosite nešto što vam ne pripada."
Priličan broj tih nešto, pomisli Miles, ali ako je dobro
shvatio, Fell je mislio samo na Nicol. "Bili smo prisiljeni
otići u priličnoj žurbi", reče on tonom punim isprike.
"Čuo sam." Fell ironično nagne glavu. Zacijelo je već
čuo izvješće jadnog zapovjednika svoje straže. "Ali još si
možete uštedjeti muke. Dogovorili smo se za cijenu moje
glazbenice. Meni je svejedno dajem li je vama ili Rvovalu
— ako mi se ta cijena plati."
Kapetan Thorne, sjedeći za Arielovim monitorima, lec-
ne se pod Milesovim pogledom.
"Cijena na koju aludirate je, pretpostavljam; tajna be-
tanskih tretmana pomlađivanja", reče Miles.
"Točno."
"Ah... hmm." Miles ovlaži usnice. "Barune, ne mogu."
Fell okrene glavu. "Zapovjednice, lansirajte brodove—"
"Čekajte!" zavapi Miles.
Fell podigne obrve. "Predomislili ste se? Dobro." "Nije
stvar u tome da vam ne želim reći", reče Miles očajnički,
"već u tome da vam istina ne bi bila ni od kakve koristi.
Svejedno, slažem se da imate pravo na nekakvu
kompenzaciju. Imam još jednu informaciju koju vam mogu
ponuditi u zamjenu, jednu koja u ovome trenutku ima
veću vrijednost."
Lois McMaster Bujold 204
"Oh?" reče Fell. Glas mu bijaše neutralan, ali lice mu
se smrklo. "Sumnjali ste da je vaš polubrat Rvoval naru-
čio ubojstvo vašega klona, ali niste mogli naći nikakve do-
kaze, jesam li u pravu?"
Fell je izgledao malo više zainteresiran. "Ni moji ni
Bharaputrini agenti nisu mogli pronaći nikakvu vezu. Po-
kušali smo."
"Ne čudi me. Jer Bharaputrini ljudi su ti koji su to
obavili." Pa, to je moguće.
Fellove se oči suziše. "Ubili su svoj vlastiti proizvod?"
upita polako. "Vjerujem da se Rvoval nagodio s Kućom Bha-
raputra da vas izda", reče Miles brzo. "Mislim daje u sve
to bila uključena trgovina nekim jedinstvenim uzorcima
tkiva koji su bili u Rvovalovu posjedu; mislim da novac ne
bi bio vrijedan rizika. Pogodba je sklopljena na najvišim
razinama, očito. Ne znam kako su namjeravali podijeliti
dobra Kuće Fell nakon vaše smrti — možda ih nisu ni na-
mjeravali dijeliti, čini se da imaju nekakve planove o uje-
dinjenju svojih operacija s ciljem još jačeg monopola nad
biološkim dostignućima na Jacksonovu Skrovištu. Neku
vrstu korporacijskog spajanja." Miles zastane kako bi omo-
gućio da Fell upije sve što je rekao. "Smijem li vam pred-
ložiti da svoje snage sačuvate za, ahm, intimnije i bliže
neprijatelje od mene? Povrh toga, vi ste dobili sav naš no-
vac, a mi samo pola tereta. Jesmo li izravnali račune?"
Fell je sijevao pogledom punu minutu; lice čovjeka koji
razmišlja u tri pravca istovremeno. Milesu taj osjećaj bija-
še poznat. Potom barun okrene glavu i protisne krajič-
kom usana: "Zaustavite potjeru." Miles opet počne disati.
"Zahvalan sam vam za ovu informaciju, admirale",
reče Fell hladno, "ali ne previše. Neću ometati vaš žuran
odlazak. Ali ako se vi ili bilo koji od vaših brodova ikad
°Pet pojavite u jacksonskom dijelu svemira—"
205
Granice vječnosti

"Oh, barune," reče Miles iskreno, "biti i ostati što dalje
odavde brzo postaje mojom najvećom ambicijom." "Mudri
ste", zareži Fell i krene prekinuti vezu. "Barune Fell," doda
Miles slijedeći unutrašnji impuls. Fell zastane. "Još jedna
informacija — je li ovaj kanal siguran?" "Da."
"Prava tajna o betanskim tehnikama pomlađivanja jest
to da ti tretmani i ne postoje. Ne dajte se opet prevariti.
Ja izgledam kao da sam ove dobi zato što jesam ove dobi.
Mislite što hoćete."
Fell ne reče apsolutno ništa. Nakon nekoliko trenuta-
ka blijedi mu osmijeh pokrene usne. On odmahne glavom
i prekine vezu.
Za svaki slučaj, Miles je ipak ostao u Nav&Komu, u
stanju blage ošamućenosti, sve dok dežurni časnik za ko-
munikacije nije potvrdio da su dobili konačno dopuštenje
za skok od kontrole leta sa skočne postaje. Po Milesovim
procjenama Kuće Rvoval, Fell i Bharaputra imat će previše
posla i brige jedna s drugom da bi stigle razmišljati o
njemu, bar još neko vrijeme. Njegova nedavna podjela in-
formacija, istinitih i lažnih, među zaraćenim stranama —
svakoj ono što je ide — činila mu se poput dobacivanja
jedne kosti trima izgladnjelim, bijesnim psima. Gotovo da
mu je bilo žao što ne može ostati u blizini kako bi mogao
vidjeti rezultate. Gotovo.
Nekoliko sati nakon skoka probudio se u svojoj ka-
bini potpuno odjeven ali bez čizama, koje bijahu uredno
složene pokraj kreveta, a da nije imao blage veze kako je
tamo dospio. Miles pretpostavi da gaje Murka dopratio.
Da je zaspao hodajući sam, vjerojatno bi bio ostavio čiz-
me na nogama.
Lois McMaster Bujold
Miles je prvo kod dežurnog časnika provjerio položaj i
status Ariela. Osvježavajuće dosadna rutina. Upravo su
prolazili kroz sustav plave zvijezde između dviju odskoč-
nih točaka na putu prema Escobaru, nenaseljenom, s tek
ponešto rutinskog komercijalnog prometa. Nitko nije do-
lazio za njima iz pravca Jacksonova Skrovišta. Miles je po-
jeo lagan obrok, ne mogavši sa sigurnošću reći je li se ra-
dilo o doručku, ručku ili večeri; bioritam mu je bio totalno
poremećen privikavajući se na brodsko vrijeme nakon
avantura na površini planeta. Potom je potražio Thornea
i Nicol. Našao ih je u strojarnici gdje je jedan tehničar baš
izravnavao i posljednje ulubljenje na Nicolinoj lebdećoj
stolici.
Nicol je, sad odjevena u bijelu tuniku i kratke hlačice
obrubljene ružičastim, ležala na trbuhu na klupi, promat-
rajući popravke. Čudno je vidjeti je izvan njezina sjedala,
pomisli Miles, kao da gledaš raka pustinjaka izvan njego-
ve školjke ili tuljana na obali izvan vode. Pod gravitacijom
od 1G izgledala je tako začuđujuće ranjivo — dok je u bes-
težinskom stanju bila tako sigurna, tako očito opuštena
— daje vrlo brzo prestao primjećivati njezine dvije dodat-
ne ruke. Thorne je pomagao tehničaru namjestiti plavu
školjku preko popravljenog i nanovo podešenog antigrav
mehanizma. On se okrene da bi pozdravio Milesa dok je
tehničar nastavio učvršćivati školjku.
Miles sjedne na klupu ispred Nicol. "Kako stvari stoje,"
reče joj, "čini se da se ne moraš bojati potjere baruna
Fella. On i njegov polubrat neko će vrijeme imati pune
nike posla osvećujući se jedan drugome. Hvala Bogu da
samjedinac."
"Hm", reče ona zamišljeno.
'Sad si na sigurnom", ponudi Thorne ohrabrujućim
glasom.
206
07
Granice vječnosti

"Oh, ne, nije to", reče Nicol. "Samo sam razmišljala o svojim
sestrama. Nekoć nisam mogla dočekati da se maknem od
njih. A sad jedva čekam da ih opet vidim." "Kakvi su ti
planovi?" upita Miles. "Prvo ću zastati na Escobaru",
odgovori ona. "To je dobra točka za prelazak neksusa, jer
otamo ću vjerojatno moći zaraditi put do Zemlje. A sa
Zemlje mogu doći do Orijenta IV, a sigurna sam da odatle
mogu stići do kuće." "Je li ti to cilj — vratiti se kući?" "U
ovom smjeru leži još dobar komad galaktike koji se isplati
vidjeti", istakne Thorne. "Nisam siguran bi li se lista
posade dendariijskih brodova dala rastegnuti tako da
obuhvaća i glazbenicu, ali—"
Ona je odmahivala glavom. "Kući", reče odlučno. "Umorna
Sam od konstantne borbe s gravitacijom. Počinjem imati
noćne more o tome kako mi izrastaju noge." Thorne tiho
uzdahne.
"Imamo malu koloniju ljudi rođenih na planetu koji
žive s nama", doda ona sugestivno, obraćajući se Thor-
neu. "Njihov asteroid ima umjetnu gravitaciju — posve
jednaku pravoj stvari, samo malo blažu."
Miles osjeti blagu zabrinutost — izgubiti brodskog za-
povjednika dokazane lojalnosti...
"Ah", reče Thorne zamišljenim tonom koji je odgova-
rao Nicolinom. "Daleko od mojeg doma, taj tvoj asteroidni
pojas."
"Znači li to da ćeš se jednoga dana vratiti na Koloniju
Beta? upita ona. "Ili su tvoj dom i obitelj Dendariijski pla-
ćenici?"
"Nisam baš tako vezan za njih", reče Thorne. "Glavni
razlog tomu što sam još ovdje pripiši mojoj znatiželji da
vidim što će se sljedeće dogoditi." Thorne uputi Milesu
pomalo čudan osmijeh.
Lois McMaster Bujold 208
Bel pomogne Nicol da se smjesti natrag u svoju plavu
stolicu. Nakon kratke provjere sistema ona je ubrzo opet
lebdjela, jednako pokretna — čak pokretljivija — od svojih
nogatih pratilaca. Ona se nagne i veselo pogleda Thornea.
"Još samo tri dana do escobarske orbite", reče^Thorne
s priličnim žaljenjem. "Još sedamdeset dva sata. Četiri ti-
suće tristo dvadeset minuta. Koliko čovjek može učiniti u
četiri tisuće tristo dvadeset minuta?"
Ili koliko puta to možeš učiniti, pomisli Miles suho. Po-
gotovo ako ne spavaš. Premda se, koliko je Miles mogao
reći, Belu po glavi i nije motalo spavanje. Sretno — oboma
"U međuvremenu", Thorne usmjeri Nicolinu stolicu u
hodnik, "dopusti da ti pokažem svoj brod. Illvricanske je
izradbe — to je prilično daleko od tvoje kuće. Ima prilično
zgodna priča o tome kako je Ariel pao u ruke Dendariima
— tada smo još bili Oserovi plaćenici—"
Nicol ga je ohrabrivala da nastavi. Miles potisne zavi-
dan smiješak, pa se okrene i nastavi u drugom smjeru
kako bi potražio doktora Canabu i pripremio sve za zavr-
šetak te posljednje neugodne obveze.
Smeten, Miles odloži hiposprej kojim se bio poigravao
kad se vrata bolničkog odjela s uzdahom otvoriše. On se
okrene zajedno sa stolicom i podigne pogled baš kad su
ulazile Taura i narednica Anderson. "Opa", promrmlja.
Andersonova mu salutira. "Javljam se po zapovijedi,
gospodine." Taura tržne rukom, nesigurna bi li pokušala
oponašati taj vojnički pozdrav ili rie. Miles podigne pogled
prema njoj i usne mu se razvuku s veseljem. Taurina trans-
formacija bila je sve ono o čemu je sanjao i još više od toga.
Nije znao kako je Andersonova uvjerila skladišni kom-
Pjuter da u tolikoj mjeri premaši uobičajene parametre,
i nekako ga je natjerala da ispljune potpunu dendariij-
209
Granice vječnosti
sku odoru Taurine veličine: uštirkanu sivo-bijelu jaknu s
džepovima, sive hlače, ulaštene gležnjače. Taurino lice i
kosa bijahu dovoljno čisti da su gotovo nadmašivali sjaj či-
zama. Njezina je tamna kosa sad bila spletena u debelu,
urednu i pomalo tajnovitu pletenicu skopčanu na zatiljku
— Miles nije mogao otkriti gdje počinje a gdje završava —
i blistala je neočekivanim pramenovima boje mahagonija.
Izgledala je ako već ne dobro uhranjeno, onda barem
manje neishranjeno; pogleda jasnog i zainteresiranog, ni
traga progonjenim žutim iskricama u koščatim dupljama
koje je imala kad ju je prvi put vidio. Čak i s ove udalje-
nosti mogao je osjetiti da su rehidracija i prilika da opere
zube i očnjake izliječili zadah izazvan višednevnim borav-
kom u Rvovalovu podrumu na dijeti od sirovih štakora.
Nestala je hrapava, prljava koža s njezinih ruku, a pan-
džasti nokti bili su ne otupljeni, već uređeni i naoštreni, a
potom premazani prozirnim lakom biserne boje koji se
slagao sa sivo-bijelom odorom poput nakita. Zacijelo je taj
lak potekao iz osobne naredničine zalihe.
"Izuzetno, Andersonova", reče Miles s divljenjem.
Andersonova ponosno frkne nosom. "To ste imali na
umu, gospodine?"
"O, da." Taurino je lice odražavalo njegovu radost.
"Kako ti se činio tvoj prvi skok kroz crvotočinu?" upita je.
Njezine se duge usne namreškaše, što je očito bio po-
kušaj da ih naškubi, nagađao je Miles. "Odjednom mi se
tako zavrtjelo da sam se pobojala da me hvata neka bo-
lest, sve dok mi narednica Anderson nije objasnila o čemu
se radilo."
"Nikakvih halucinacija ili čudnih efekata rastezanja
vremena?"
"Ne, ali nije bilo... pa, kratko je trajalo."
Lois McMaster Bujold
"Hm. Ne zvuči mi kao da si jedna od onih sretnika —
ili nesretnika — koji dolaze u obzir za skočne pilote. Su-
deći po talentu koji si pokazala jučer na Rvovalovoj slet-
noj platformi, Taktički ne bi bio sretan da te mora ustu-
piti Nav&Komu." Miles zastane. "Hvala ti, Laureen. Što
je prekinuo moj poziv?"
"Rutinsku sistemsku provjeru šatlova. Povela sam
Tauru da mi gleda preko ramena dok radim."
"Dobro, nastavi. Poslat ću ti Tauru natrag kad zavr-
šim." Andersonova nevoljko iziđe, vidljivo znatiželjna. Mi-
les pričeka da se vrata zatvore za njom i tek onda progo-
vori. "Sjedni, Taura. Znači, tvoja su prva dvadeset četiri
sata s Dendariima prošla zadovoljavajuće?"
Ona se osmjehne, oprezno se spuštajući u stolicu koja
zaškripi pod njezinom težinom. "Posve."
"Ah." Oklijevao je. "Shvaćaš da jednom kad stignemo
na Escobar imaš mogućnost nastaviti svojim putem. Nisi
obavezna pridružiti nam se. Mogao bih ti pomoći da se
smjestiš tamo dolje."
"Što?" Njezine se oči obeshrabreno raširiše. "Ne! Ho-
ću reći... zar jedem previše?"
"Ne, ni slučajno! Boriš se za četvoricu, pa valjda si mo-
žemo priuštiti da te hranimo za trojicu. Ali... moramo raš-
čistiti neke stvari prije no što daš prisegu." On pročisti
grlo. "Nisam došao kod Rvovala da bih te unovačio. Sjećaš
li se, nekoliko tjedana prije no što te Bharaputra prodao,
doktor Canaba je uštrcao nešto u tvoju nogu? Iglom, ne
hiposprejem"
'Oh, da." Ona nesvjesno protrlja mišić lista. "Nastao
Je čvor."
"Što ti je, ah, rekao daje to bilo?"
"Imunizacija."
2 1 1
210 Granice vječnosti
 Imala je pravo, pomisli Miles, kad je rekla da ljudi če-
sto lažu. "Pa, nije to bila imunizacija. Canaba te je upotri-
jebio kao živo skladište za neki umjetno proizveden bio-
loški materijal. Molekularno vezan, neaktivan materijal",
doda brzo kad se ona sagnula i pogledala svoju nogu s oči-
tim nemirom u duši. "Ne može se spontano aktivirati,
uvjerava me doktor Canaba. Moja originalna misija zahti-
jevala je samo da pokupim doktora Canabu. Ali on nije
htio otići bez svog genetskog kompleksa—"
"Planirao me povesti sa sobom?" upita ona u uzbuđe-
nom iznenađenju. "Znači njemu bih trebala zahvaliti što
te poslao k meni!" Miles poželi vidjeti izraz na Canabinu
licu ako mu ona ode zahvaliti. "Da i ne. Da precizirana,
ne." On brzo nastavi prije no što izgubi petlju. "Nemaš
mu za što zahvaliti, a ni meni. Namjeravao je sa sobom
ponijeti samo uzorak tvog tkiva, a mene je poslao da mu
ga donesem."
"Bi li me radije ostavio u — jesi li zato spomenuo Es-
cobar—" još je bila zbunjena i začuđena.
"Imala si sreće", nastavi Miles, "što sam bio sam i ne-
naoružan kad smo se napokon sreli. Canaba*je i meni la-
gao. Moram dodati u njegovu obranu daje imao nekakvu
ispriku da te želio poštedjeti brutalnog života Rvovalova
roba. Poslao me da te ubijem, Taura. Poslao me da ubijem
zvijer, umjesto da me preklinje da odem spasiti kamufli-
ranu ljepoticu. Nisam previše zadovoljan doktorom Cana-
bom. Ni samim sobom. Dolje u Rvavalovu podrumu lagao
sam ti uzduž i poprijeko, jer sam mislio da tako moram
ako želim preživjeti i pobijediti."
Njezino lice bijaše zbunjeno, sleđeno, dok je sjaj u nje-
nim očima blijedio. "Znači nisi stvarno mislio... da sam
ljudsko biće—"
"Baš naprotiv. Tvoj izbor testa bio je izvrstan. Mnogo
je teže lagati tijelom negoli ustima. Kad sam, ovaj, demon-
Lois McMaster Bujold
strirao svoju vjeru, to je moralo biti stvarno." Gledajući je,
još je osjećao tračak luđačke sreće, somatskog ostatka te
avanture tijela. Pretpostavljao je da će uvijek osjećati ne-
gto — nesumnjivo uvjetovano njegovom muškošću. "Ho-
ćeš li da to opet demonstriram?" upita napola s nadom, pa
se ugrize za jezik. "Ne", odgovori sam sebi. "Ako ti budem
zapovjednik — imamo pravila koja to zabranjuju. Uglav-
nom stoga da bi zaštitili one nižeg ranga od napastovanja,
premda to može biti i obr — ahm!" Doista je skrenuo s teme.
On podigne hiposprej, počne se nervozno poigravati nji-
me, pa ga opet spusti.
"Svejed"no, doktor Canaba je opet tražio da ti lažem.
Želio je da ti se prikradem s općim anestetikom kako bi se
on mogao dočepati svog uzorka. On je kukavica, možda si
i sama primijetila. Sad čeka tamo vani, dok mu se gaće
tresu od straha da ćeš ti saznati kakvu ti je budućnost bio
namijenio. Mislim da će lokalna anestezija biti dovoljna.
Znam da bih ja želio biti pri svijesti dok on prčka po
meni." On prezirno kvrcne prstom po hipospreju.
Sjedila je u tišini, a na njezinu se vukolikom licu —
premda se Miles već počeo navikavati na nj — nije moglo
pročitati ništa. "Želiš da mu dopustim... da mi zareže
nogu?" reče napokon.
"Da."
"A potom?"
"Potom ništa. To će biti zadnji put da vidiš doktora
Canabu ili Jacksonovo Skrovište i sve ostalo. To ti obeća-
jem. Premda ću shvatiti ako odlučiš ne povjerovati mojim
obećanjima."
Zadnji put..." dahne ona. Lice joj se spusti, pa po-
z * - a ramenf, J°J se ispraviše. "Hajde da onda što prije s
tirn> Na
" njezinim dugim usnama sad nije bilo
213
2'2 Granice vječnosti

Kao što je Miles i očekivao, Canaba nije bio sretan što ima
pacijenta pri svijesti. Milesu nije bilo ni najmanje stalo do
Canabine sreće, a nakon jednog pogleda na Milesovo
hladno lice, Canaba se nije bunio. Bez riječi je uzeo svoj
uzorak, pažljivo ga zapakirao u biokontejner i pobjegao
natrag u sigurnost i osamu svoje sobe što je prije mogao.
Miles je ostao sjediti s Taurom u bolničkom odjelu sve dok
anestetik nije popustio dovoljno da ona može hodati bez
posrtanja. Dugo je sjedila bez riječi. On je promatrao
njezine nepomične crte lica, svim srcem priželjkujući da
zna kako vratiti sjaj u te zlatne oči.
"Kad sam te prvi put vidjela", reče ona tiho, "bilo je to kao
pravo čudo. Nešto magično. Sve što sam željela, za čime
sam čeznula. Hrana. Voda. Toplina. Osveta. Bijeg." Ona
spusti pogled na svoje nalakirane pandže. "Prija-
teljstvo..." pa podigne pogled prema njemu, "...dodir." "Što
bi još željela, Taura?" upita Miles iskreno. "Željela bih biti
normalna."
I Miles je neko vrijeme šutio. "Ne mogu ti dati ono što
ni sam nemam", reče napokon. Činilo mu se da riječi leže
poput neadekvatnih kvrga između njih. On pokuša bolje.
"Ne. Nemoj to željeti. Imam bolju ideju. Želi da budeš ti.
Do krajnjih granica. Saznaj u čemu si najbolja i razvijaj
to. Premosti svoje slabosti. Nema vremena za njih. Pogle-
daj Nicol—"
"Tako je lijepa", uzdahne Taura. "Ili pogledaj kapetana
Thornea i reci mi što je 'normalno' i zašto bi me za to
trebalo biti briga. Pogledaj mene ako hoćeš. Zar bih se
trebao ubiti pokušavajući u golorukoj borbi nadvladati
ljude dvaput teže od sebe s dvostrukim rukohvatom od
mojeg ili je bolje promijeniti pravila igre tako da njihovi
nabildani mišići nisu ni od
Lois McMaster Bujold
kakve koristi jer ih i ne stignu primijeniti? Nemam vre-
mena za gubljenje, a nemaš ga ni ti."
"Znaš li kako malo vremena?" upita Taura iznenada.
"Ah..." reče Miles oprezno, "znaš li ti?"
"Ja sam posljednji preživjeli od moje vrste. Kako ne
bih znala?" Brada joj se prkosno podigne.
"Onda nemoj željeti da budeš normalna", reče Miles
strastveno, ustajući i počevši koračati gore-dolje. "Samo
ćeš uludo potrošiti dragocjeno vrijeme u jalovoj frustra-
ciji. Želi da budeš nešto bolje! Za to barem imaš šanse. Da
budeš izvrsna u bilo čemu što jesi. Izvrstan vojnik, izvr-
stan časnik. Izvrstan zapovjednik palube, za ime Boga,
ako je to ono gdje se najbolje osjećaš. Velika glazbenica
poput Nicol — zamisli kako bi užasno bilo da je ona svoj
dar potrošila na pokušaje da bude normalna." Miles za-
stane u svom bodrenju, misleći, lakše je propovijedati nego
to primijeniti...
Taura je proučavala svoje nalakirane pandže, a onda
uzdahnula. "Pretpostavljam da je uzaludno priželjkivati
da budem lijepa, poput narednice Anderson."
"Uzaludno je da pokušaš biti lijepom poput ikog dru-
gog osim sebe same", reče Miles. "Biti prelijepom kao
Taura, ah, to možeš biti. I to jako lako." On je uhvati za
ruke i prijeđe jednim prstom preko svjetlucave pandže.
"Premda se čini da je Laureen shvatila načelo, možda bi
se mogla osloniti na njezin ukus kao vodilju."
"Admirale," reče Taura polako, ne puštajući mu ruku,
jesi li mi već službeno postao zapovjednik? Narednica
Anderson je spominjala nekakvu orijentaciju, testiranja,
UT-v
ua, sve to te čeka kad se sretnemo s našom flotom.
u
« tada si, u tehničkom smislu, naš gost."
215 G
ranice vječnosti
214
 U njezine se oči počne vraćati malo sjaja. "Onda znači
— dotad nećemo prekršiti nikakva dendariijska pravila
ako mi ti opet pokažeš da sam zaista ljudsko biće? Još
samo jedanput?"
Ovo mora biti, pomisli Miles, nešto nalik na nagon
koji je tjerao ljude da se penju uza strme litice bez an-
tigrav pojasa, ili da skaču iz pradavnih zrakoplova s ko-
madom svilene krpe kao jedinim jamstvom da se neće čuti
šljop kad se prizemlje. On osjeti kako u njemu raste opči-
njenost, smijeh smrti u lice. "Polako?" upita on promuklo.
"Da ovaj put to učinimo kako treba? Da prvo malo
popričamo, popijemo malo vina, poslušamo malo glazbe? Bez
Rvovalovih stražara nad glavom ili ledeno hladnog kamena
pod mojim..."
Njezine oči bijahu velike zlatne i rastaljene. "Pa, re-
kao si da voliš vježbati ono u čemu si tako dobar."
Miles dotad nije znao koliko je zapravo slab na laska-
nje visokih žena. Slabost koje se valja čuvati. U buduć-
nosti.
Povukli su se u njegovu kabinu i marljivo vježbali sve
do pola puta do Escobara.
Lois McMaster Bujold 216
TRI
"Što se uopće dogodilo s djevojkom vučicom?" upita
fascinirani Illvan nakon podužeg muka.
"Ah. Drago mi je što mogu reći da je dobro. Nedavno
je postala narednicom. Kirurg moje Dendarijske flote drži
je pod nekakvim lijekovima kako bi joj usporio metaboli-
zam. Nešto eksperimentalno."
"Hoće li joj tako produžiti životni vijek?"
Miles slegne ramenima. "Volio bih da to znamo. Možda.
Nadamo se."
"Dobro." Illvan se promeškolji. "Preostaje nam još Da-
goola, o kojoj, moram te podsjetiti, imam samo jedan je-
dini tvoj izvještaj ispunjen na Mahata Solarisu, prije no
što su slučaj preuzeli drugi operativci, a koji je, eh, jezgro-
vit preko svake mjere."
To je trebao biti samo preliminarni izvještaj. Mislio
sam da ću se puno ranije javiti kući na raport."
To nije problem — ili u svakom slučaju to nije pro-m
za
g1^ Vorvolka. Dagoola, Miles. Ispljuni što imaš, a onda
se možeš naspavati."
217 Gran
'ce vječnosti
 Miles se umorno namršti. "Počelo je tako jednostav-
no. Gotovo jednostavno kao posao na Jacksonovu Skro-
vištu. A onda su stvari krenule naopako. Krenule su vrlo
naopako..."
"No, kreni od početka."
"Početak. Bože. Pa..."

Granice vječnosti

Kako sam mogao umrijeti i stići u pakao ne primije-

tivši promjenu ?
Svjetlucava energetska zaštitna kupola pokrivala je
nestvaran i stran krajolik, zaustavljen u trenutku Mileso-
ve izgubljenosti i očaja. Kupola je opisivala savršenu kruž-
nicu promjera pola kilometra. Miles je stajao tik uz unu-
trašnji rub, na mjestu gdje je svjetleća konkavna površina
uranjala u sabijenu prašinu i nestajala. U mašti je slijedio
luk zakopan pod svojim nogama, do druge strane gdje je
ponovno izranjao tvoreći kuglu. Kao daje zatočen u ljusci
jajeta. U nepropusnoj ljusci jajeta.
Prizor unutra bio je sličan onomu iz drevnog Čistiliš-
ta. Malodušni muškarci i žene sjedili su, stajali ili najčešće
ležali, pojedinačno ili u nepravilnim grupama cijelom
širinom arene. Milesovo je oko revno tragalo za nekim
znakom vojne ili policijske postrojbe, no činilo se da su
stanovnici, poput tekućine, nasumce poškropljeni po tlu.
Možda je ubijen upravo sada, upravo kad je ulazio u
ovaj logor. Možda su ga njegovi neprijatelji otjerali u smrt,
Poput starih zemaljskih vojnika koji su vabili svoje žrtve
ni "h °vne tuševe Poput ovaca, odvraćajući i umirujući
ove bojazni kamenim sapunom sve dok konačna spoz-
219 G
ranice vječnosti
Lois McMaster Bujold 218

naja nije šiknula na njih u gušećem oblaku. Možda se uni-
štenje njegova tijela zbilo tako brzo da neuroni nisu imali
vremena prenijeti informacije do mozga. Zašto bi se inače
tako mnogo antičkih mitova slagalo u tome da je pakao
kružnog oblika?
Dagoola IV, logor ratnih zarobljenika broj 3, najviši
stupanj osiguranja. To je to? Ovaj goli... pladanj? Nejasno,
Miles je zamišljao vojarne, stupajuće čuvare, dnevno pre-
brojavanje osoba, tajne tunele; odbore za bijeg.
Kupola je ono što čini sve tako jednostavnim, shvatio
je. Čemu vojne barake da bi štitile zatvorenike od vanj-
skih nepogoda? To je činila kupola. Čemu stražari? Kupola
je stvorena izvana. Ništa iznutra ne može prodrijeti kroz
nju. Nema potrebe za stražom ili prebrojavanjem osoba.
Tuneli su uzaludni, odbori za bijeg apsurdni. Kupola je
vodila računa o svemu.
Jedine konstrukcije bije su nešto stoje izgledalo poput
velikih plastičnih sivih gljiva, ravnomjerno raspoređenih
duž obodnice kupole. Ono malo događanja činilo se okup-
ljenim oko njih. Sanitarije, uoči Miles.
Miles i još tri zatvorenika bili su ušli kroz privremena
vrata koja su se za njima zatvorila prije no što im je krat-
kotrajna izbočina kupole s prolazom u sebi nestala pred
očima. Najbliži stanovnik kupole, muškarac, ležao je ne-
koliko metara udaljen, na prostirci za spavanje identičnoj
onoj koju je Miles sada držao. Okrenuo je glavu da bi se
zagledao u malu grupu pridošlica, kiselo se nasmiješio i
obrnuo se na svoju stranu okrenuvši im leđa. Nitko se
drugi nije potrudio čak ni pogledati ih.
"Prokletstvo", promrmlja jedan od Milesovih drugova.
On i njegova dva prijatelja stisnu se instinktivno jedan uz
drugoga. Njih trojica bili su nekad u istoj postrojbi, rekli
su. Miles ih je sreo nekoliko minuta ranije, u posljednjoj
Lois McMaster Bujold
220
fazi obrade, kada su im svima izdali kompletnu zalihu ze-
maljskih dobara potrebnih za život u Dagooli broj 3.
Jedan jedini par širokih sivih hlača. Sivu tuniku krat-
kih rukava što ide uz hlače. Pravokutnu prostirku za spa-
vanje, smotanu. Plastičnu šalicu. To je bilo sve.
To, i novi brojevi upisani pod kožu. Milesa je jako sme-
talo to što su im brojevi bili smješteni na sredini leđa gdje
ih oni sami nisu mogli vidjeti. Odupirao se jalovoj potrebi
da iskreće i izvija vrat, iako mu se ruka neprestano uspi-
njala po leđima kako bi počešala mjesto svrbeža koji se
javljao iz isključivo psihosomatskih razloga. Broj se nije
mogao ni opipati.
U prizoru se nešto pomakne. Približavala se grupa od
četvero, petero ljudi. Napokon odbor za doček? Miles je
očajnički žudio za informacijama. Gdje među ovim bezbroj-
nim muškarcima i ženama — ne, ne bezbrojnim, rekao je
sebi čvrsto. O svakom se od njih ovdje vodilo računa.
O desetkovanim ostacima Treće i Četvrte oklopne
izviđačke bojne. O domišljatim i žilavim braniteljima
tranzitne stanice Garson. Winowehov Drugi bataljun za- •
robljen je gotovo čitav. I Četrnaesta bojna komandosa,
preživjeli iz high-tech tvrđave u Fallow Coreu. Pogotovo
preživjeli iz Fallow Corea. Sve zajedno, točno deset tisuća,
dvjesto četrnaest. Najbolji s planeta Marilac. Deset tisuća,
dvjesto petnaest ako računa i sebe. Bi li trebao računati i
sebe?
Odbor za doček zbio se u nepravilnu grupu i zaustavio
na^udaljenosti od nekoliko metara. Bili su čvrsti, visoki i
mišićavi i ne naročito prijateljski raspoloženi. Tupe, mrke
oči pune neopisive dosade koju čak ni njihova sadašnja
namjera nije narušila.
vije grupe, petorica i trojica, odmjere se. Trojica se
enu i počnu brzo i oprezno odlaziti. Miles sa zakašnje-
221 Gr
anice vječnosti *
njem ustanovi daje tako, budući da nije pripadao nijednoj
grupi, ostao sam.
Sam i jako, jako upadljiv. Smetenost, svijest o svom tijelu, o
kojem obično nije razmišljao jednostavno zato što nije imao
vremena — sve mu se to odjednom vratilo. Bio je prenizak,
previše neobična izgleda — noge su mu sada, nakon zadnje
operacije, bile jednake dužine, ali nikako nisu bile dovoljno
duge da pobjegnu ovoj petorici. A i kamo se odavde može
pobjeći? Odbacio je bijeg kao opciju. Borba? Uozbilji se.
Ovo neće ići, tužno je shvatio čim je krenuo prema nji-
ma. No bilo je u tome više dostojanstva nego da s istim re-
zultatom bude uhvaćen u pokušaju bijega.
Trudio se da mu osmijeh bude ozbiljan prije nego
glup. Ne treba ni govoriti je li mu uspijevalo. "Bok. Možete
li mi reći gdje da nađem Četrnaestu bojnu komandosa
pukovnika Guya Tremonta?" Jedan od petorice podruglji-
vo otpuhne. Dvojica se rasporede iza Milesa.
Otpuhivanje je gotovo odgovor. Izražaj barem. Poče-
tak, uporište. Miles se usredotoči na njega. "Kako se zo-
veš i koji ti je čin i postrojba, vojnice?"
"Ovdje nema činova, mutante. Ni postrojbi. Ni vojni-
ka. Ničega."
Miles se ogleda oko sebe. Opkoljen je, naravno. Nor-
malno. "Ipak imaš neke prijatelje."
Sugovornik se gotovo nasmiješi. "Ti nemaš." Miles se
zapita nije li možda požurio s odlukom da odbaci
mogućnost bijega. "Ne bih računao na to da sam na tvo—
uh!" Udarac u bubrege odostrag presiječe ga — prokleto je
malo nedostajalo da si pregrize jezik — pao je is-pustivši
prostirku i šalicu i sklupčao se na tlu. Udarac bosom
nogom, ovaj put bez vojničkih čizama, hvala Bogu po
zakonima Newtonove fizike napadačevo bi stopalo tre-
Lois McMaster Bujold
balo boljeti koliko i njegova leđa. Odlično. Genijalno. Mož-
da natuku zglobove mlateći ga.
Jedan iz bande skupi bivše Milesovo bogatstvo, šalicu
i prostirku. "Hoćeš njegovu odjeću? Menije premala."
"Ne."
"Da", reče onaj koji je razgovarao s Milesom. "Uzmi
mu je. Možda podmitimo koju od žena."
Strgnuli su mu tuniku preko glave, hlače s nogu. Mi-
les je bio previše zaokupljen pokušajima da zaštiti glavu
od nasumičnih udaraca a da bi se pretjerano borio za od-
jeću, neupadljivo nastojeći primiti što je moguće više uda-
raca u trbuh i rebra, a ne u ruke, noge ili čeljust. Slomlje-
no je rebro bila najozbiljnija ozljeda koju sije sada, ovdje,
na početku mogao priuštiti. Slomljena čeljust bila bi gora.
Napadači su zastali samo na trenutak prije no što su
otkrili skrivenu krhkost njegovih kostiju.
"Evo kako je ovdje, mutante", rekao je razgovorljivi,
lagano prignut.
"Rodio sam se gol", prošapće Miles iz prašine. "To me
nije zaustavilo."
"Drsko malo govno", reče razgovorljivi.
"Sporo uči", primijeti netko.
Druge su batine bile gore od prvih. Najmanje dva slom-
ljena rebra — jedva je sačuvao čeljust od toga da bude
smrskana, na račun lijevog zgloba koji je postavio kao štit,
a u kojem sad nešto bolno nije bilo u redu. Ovog se puta
Miles odupro porivu da doda još koju završnu riječ.
Ležao je na zemlji želeći da se može onesvijestiti.
DU J 6 leŽa ul ul an u bo1 Ni e bio
duv; etl n° '
en e s
° J J - J' siguran koliko
nenr ' -' J kupole bilo je uravnoteženo, bez sjena,
Promjenjivo.
ic
Bezvremensko, poput vječnosti. Pakao je
e vječnosti
222
223 Grani
vječan, nije li? Ovo se mjesto u prokleto mnogo stvari po-
dudaralo s paklom, to je bilo sigurno.
A stigao je još jedan demon... Miles je trepćući izoštra-
vao nadolazeću pojavu. Muškarac; gol i u modricama po-
put samog Milesa, mršavih rebara, izgladnio, klečao je u
prašini udaljen nekoliko metara. Lice mu je bilo koščato,
ostarjelo od stresa — moglo mu je biti četrdeset ili pede-
set — ili dvadeset pet.
Oči su mu neprirodno dolazile do izražaja zahvaljujući
mršavosti njegova tijela. Činilo se da mu bjeloočnice groz-
ničavo svjetlucaju na pozadini od prašine koja mu je za-
tamnjivala kožu. Bila je to prašina, a ne neobrijana brada
— svi su zatvorenici ovdje, muškarci i žene, bili ošišani na
kratko, a korijeni su im kose bili umrtvljeni kako bi se
spriječio njihov ponovni rast. Trajno svježe obrijani i svježe
ošišani. Miles je bio podvrgnut istom postupku prije
samo nekoliko sati. No tko god daje obrađivao ovog mom-
ka, sigurno je bio u žurbi. Izostavio je jedan potez na ob-
razu tako da je nekoliko desetaka dlaka tamo raslo poput
pruge na loše pokošenom travnjaku. Kako su visjele s muš-
karčeve čeljusti, Miles je vidio da su duge nekoliko centi-
metara iako su se kovrčale. Da zna kojom brzinom rastu
dlake, mogao bi izračunati i koliko je ovaj momak već ovdje.
Predugo, bez obzira na brojke, pomisli Miles uz skriveni
uzdah. Muškarac je oprezno gurnuo prema Milesu
plastičnu šalicu čiji je donji dio bio odlomljen. Dah mu je
nepravilno pištao kroz žućkaste zube zbog uzbuđenja ili
zbog bolesti — vjerojatno ne zbog bolesti, ovdje su svi bili
dobro imunizirani. Bijeg, čak i u smrt, nije bio tako jed-
nostavan. Miles se okrene i ukočeno osloni na lakat pro-
matrajući posjetioca kroz sve rjeđu izmaglicu bolova.
Čovjek se neznatno povuče, nervozno se nasmiješi. Kini-
ne prema šalici. "Voda. Bolje popij. Šalica je napukla i sve
iscuri ako predugo čekaš."
Lois McMaster Bujold
"Hvala", promrmlja Miles. Prije tri dana, ili u prošlom
životu, ovisi kako se računa vrijeme, Miles je tratio vrijeme
na izbor vina, nezadovoljan ovom ili onom nijansom
okusa. Usnice mu popucaju dok ih je razvlačio u osmijeh,
prisjećajući se. Popio je. Bila je to savršeno obična voda,
mlačna, s blagim mirisom klora i sumpora.
Gustoća je fina, no bouquet je malčice prenaglašen!
Čovjek je čučao, pazeći da ostane ljubazan, dok Miles
nije završio s pićem, a onda se nagnuo naprijed oslonivši
se na šake, susprežući nestrpljenje. "Jesi li ti Onaj?"
Miles trepne. "Jesam li ja što?"
"Onaj. U stvari, Onaj drugi. Sveti spisi kažu da moraju
biti dvojica."
"Uh", Miles je oprezno oklijevao, "što točno kažu sveti
spisi?" Muškarac desnom rukom obuhvati kvrgavi zglob
lijeve oko kojeg je bila svezana krpa smotana u nešto slič-
no konopcu. Zatvori oči, usne mu se na trenutak pomak-
nu, a onda počne glasno recitirati: "... no hodočasnici se
lako uspeše na brežuljak jer su imali ova dva čovjeka da
ih vode za ruke, a odjeću su ostavili iza sebe jer iako su
ušli s njom, izašli su bez nje." Oči mu se ponovno otvore
kako bi se s nadom zagledale u Milesa.
/ tako, počinjemo uviđati zašto je ovaj momak sam
samcat... "Jesi li ti slučajno Onaj drugi?" ispali Miles na
sreću.
Muškarac sramežljivo kimne.
i » lako. Hm..." Kako to da se na njega uvijek lijepe
uđaci. Oblizao je posljednje kapi vode s usana. Tipu je
možda nedostajalo par dasaka u glavi, no zasigurno je
P edstavljao poboljšanje u odnosu na prošlu grupu, pod
nostT H-•' naravno ' da u sebi ni J e imao skrivenu lič- 1! dvije,
tipa manijakalnog ubojice. Ne, u tom bi se
225
224 Granice vječnosti
slučaju predstavio kao Izabrana Dvojica, ne bi tražio pomoć
izvana. "Hm... kako se zoveš?"
"Suegar."
"Suegar. Dobro, u redu. Usput, ja se zovem Miles." "Hm."
Suegarovo lice poprimi nekako zadovoljno ironičan izraz.
"Ime ti znači 'vojnik', jesi li to znao?"
"Hm, da, tako su mi rekli." "Ali ti
nisi vojnik...?"
Nije imao na raspolaganju nikakav fini, skupi trik —
kroj odjeće ili stil uniforme — iza kojeg bi sakrio, ako ni
od koga drugog, ono od sebe samoga, osebujnosti svog ti-
jela. Miles pocrveni. "Uzimali su bilo što, pred kraj. Uzeli
su me kao činovnika za novačenje. Nikada nisam uspio
opaliti iz svog oružja. Slušaj, Suegar — kako si otkrio da
si Onaj ili barem jedan od Onih? Je li to nešto što si odu-
vijek znao?"
"Dolazilo mi je postupno", prizna Suegar premješta-
jući se kako bi sjeo prekriženih nogu. "Vidiš, ja sam ovdje
jedini s riječima." Ponovno je pomilovao svoj krpeni kono-
pac. "Tragao sam logorom uzduž i poprijeko, no samo su
me ismijavali. Bilo je to nešto poput postupka eliminacije,
vidiš, sve dok nisu odustali svi osim mene."
"Ah." I Miles je sjeo, samo što je malo dahtao od boli.
Ova će ga rebra ubijati sljedećih nekoliko dana. Kimnuo
je prema narukvici od konopca. "Ovdje držiš svete spise?
Mogu li ih vidjeti?" I kako je, dovraga, Suegar ovdje uop-
će došao do komadića tanke plastike ili do lista papira ili
bilo čega?
Suegar zaštitnički prekriži ruke na prsima i odmahne
glavom. "Već mi ih mjesecima, vidiš, pokušavaju oduzeti.
Lois McMaster Bujold 226
Ne mogu biti dovoljno oprezan. Dok ne dokažeš da si
Onaj. Vrag može citirati svete spise, znaš."
Da, to je baš ono što sam htio... Tko zna kakve moguć-
nosti sadržavaju Suegarovi sveti spisi? Pa, možda kasnije.
Za sada, nastavi plesati. "Postoje li još kakvi znakovi?" upi-
ta Miles. "Vidiš, ja ne znam jesam li taj tvoj Onaj, no s dru-
ge strane, ne znam ni da nisam. Napokon, tek sam stigao."
Suegar ponovno odmahne glavom. "To je samo pet ili
šest rečenica. Mnogo moraš ubacivati."
Kladim se. Miles nije glasno izrekao komentar. "Kako
si nabasao na njih? I unio ih ovamo?"
"Bilo je to u, Port Lismi, vidiš, malo prije nego što su
nas zarobili", reče Suegar. "Ulične borbe. Jedna se od pot-
petica na mojim čizmama olabavila i škljocala je dok sam
hodao, čudno kako ti se, uza svu tu rafalnu paljbu što ti
zvoni u ušima, jedna tako mala stvar može zavući pod
kožu. Tamo je bila ta vitrina s knjigama, staklenih vrata,
zaista starinske knjige načinjene od papira — smrskao
sam staklo kundakom, istrgnuo komad stranice iz jedne
od njih i presavio ga kako bih ga ugurao u potpeticu čiz-
me, vidiš, i zaustavio škljocanje. Nisam pogledao knjigu.
Nisam ni znao da su to sveti spisi sve do kasnije. Barem
mislim da su sveti spisi. Zvuče poput svetih spisa. Mora
da su sveti spisi." Suegar nervozno namota dlake iz brade
oko prsta. "Dok smo čekali da budemo obrađeni, izvukao
sam papir iz čizme, onako — nehajno, znaš. Imao sam ga
u mci
~ stražar ga je vidio, ali mi ga jednostavno nije
oduzeo. Vjerojatno je mislio daje to samo nevažan komad
Papira. Nije znao da se radi o svetim spisima. Još sam ga
mao u ruci kad su nas gurnuli ovamo. Znaš daje to jedini
apisani odlomak u čitavom logoru?" doda prilično ponos-
n
°" Mora da su sveti spisi."
227
Goniče vječnosti
 "Onda... pazi dobro na njih", posavjetuje ga Miles lju-
bazno. "Ako si ih sačuvao do sada, sigurno si pozvan da ih
čuvaš."
i "Aha..." Suegar trepne. Suze? "Ja sam ovdje jedini sa
zadatkom, zar nisam? Prema tomu, ja moram biti jedan
od Onih."
"Meni zvuči dobro", složi se Miles. "Reci..." baci po-
gled na široku, bezizražajnu kupolu, "kako se snalaziš
ovdje?"
Mjestu je nedvojbeno nedostajalo orijentira. Milesa nije
podsjećalo ni na što tako snažno kao na naselje pingvina.
Osim što su pingvini u stanju pronaći svoja kamena gni-
jezda. Morat će početi razmišljati poput pingvina — ili
pronaći pingvina da ga uputi. Promatrao je svog ptičjeg
vodiča koji je odlutao duhom črčkajući po prašini. Krugo-
ve, naravno.
"Gdje je blagovaonica?" upita Miles glasnije. "Gdje si
dobio vodu?"
"Slavine s vodom su s vanjske strane sanitarija", reče
Suegar, "ali rade samo dio vremena. Nema blagovaonice.
Dobivamo samo štakorske porcije. Ponekad."
"Ponekad?" reče Miles Ijutito. Mogao je izbrojiti Sue-
garova rebra. "K vragu, Cetagandanci se hvale kako tre-
tiraju svoje ratne zarobljenike po pravilima Međuzvjez-
dane sudske komisije. Toliko i toliko kvadratnih metara
prostora po glavi, tri tisuće kalorija dnevno, najmanje pe-
deset grama bjelančevina, dvije litre pitke vode — trebao
bi dobivati barem dvije standardne MSK porcije dnevno.
Zar te izgladnjuju?"
"Nakon nekog vremena", uzdahne Suegar, "nije te na-
ročito briga dobiješ li svoje ili ne." Činilo se daje Suega-
rova živahnost izazvana njegovim zanimanjem za Milesa
— novog i nadobudnog člana njegova svijeta — počela opa-
Lois McMaster Bujold 228
dati. Disanje mu je postalo sporije, držanje mu je klonulo.
Izgledao je kao da se sprema leći u prašinu. Miles se pitao
je li Suegarova prostirka pretrpjela istu sudbinu kao i nje-
gova. Prije dosta vremena, bit će.
"Gledaj, Suegar — mislim da bih mogao imati rođaka
u ovom logoru. Majčina bratića. Misliš da bi mi mogao po-
moći da ga nađem?"
"To bi bilo dobro za tebe, da imaš rođaka", složi se
Suegar. "Ovdje nije dobro biti sam."
"Da, otkrio sam to. Ali može li se ovdje ikoga naći? Ne
izgleda baš organizirano."
"Oh, ima grupa i grupa. Nakon nekog vremena svi
više-manje ostaju tamo gdje jesu."
"On je bio u Četrnaestoj bojni komandosa. Gdje su oni?"
"Nijedna od starih grupa nije baš ostala."
"On je pukovnik Tremont. Pukovnik Guy Tremont."
"Oh, časnik." Suegarovo se čelo zabrinuto nabora. "To
otežava stvar. Ti nisi bio časnik, zar ne? Bolje se nemoj
izbrbljati ako si bio—"
"Bio sam činovnik", ponovi Miles.
"—jer ovdje postoje grupe koje ne vole časnike. Činov-
nik. Onda si vjerojatno u redu."
"Jesi li ti bio časnik, Suegar?" upita Miles znatiželjno.
Suegar se namršti, zakovrča dlake na bradi. "Marila-
cove vojske više nema. Ako nema vojske, ona ne može
imati ni časnike, zar ne?"
Miles se nakratko upita ne bi li brže napredovao kad
i samo otišao od Suegara i započeo razgovor s prvim slje-
eru™ ZTatvorenikorn na kojeg slučajno naiđe. Ima grupa i
Pa
s " ; Vjerojatno grupa poput one petorice mrzovoljnih
gatora. Odluči držati se Suegara još neko vrijeme. Ako
229
Granice vječi
:nosti
ništa drugo, neće se osjećati tako gol ako ne bude istovre-
meno i gol i sam.
"Možeš li me odvesti do bilo koga tko je bio u Četr-
naestoj?" ponovno zapita Suegara. "Bilo koga tko bi mo-
gao prepoznati Tremonta?"
"Ti ga ne poznaš?"
"Nikad se nismo osobno upoznali. Vidio sam njegove
holovide. No bojim se da mu se izgled... promijenio do
sada."
Suegar zamišljeno dotakne vlastito lice. "Da, vjero-
jatno."
Miles se s mukom uspravi. Pod kupolom je bez odjeće
bilo tek malo svježe. Ruke mu se naježe od nečujnog pro-
puha. Da može dobiti natrag samo jedan dio odjeće, bi li
radije uzeo hlače, da pokrije genitalije, ili košulju da sa-
krije grbava leđa? Dosta zafrkavanja. Nema vremena. Is-
pruži ruku da pomogne Suegaru ustati. "Dođi."
Suegar ga pogleda. "Uvijek možeš prepoznati pridošli-
cu. Još uvijek ti se žuri. Ovdje se čovjek uspori. Mozak ti
se ulijeni..."
"Kažu li tvoji sveti spisi nešto i o tome?" upita on ne-
strpljivo.
"... zato su se uspeli ovamo, okretno i brzo, kroz teme-
lje grada." Dvije se okomite bore pojave između Suegaro-
vih obrva dok se zamišljeno mrštio na Milesa.
Hvala, pomisli Miles. Imat ću to na umu. On povuče
Suegara na noge. "Hajde, dođi."
Ne okretan ni brz, ali bio je to napredak. Suegar gaje
poveo u gegavu šetnju četvrtinom logora; prolazili su rav-
no kroz neke grupice dok su neke zaobilazili u širokom
luku. U daljini Miles je ponovno spazio mrzovoljnu peto-
ricu kako sjede na svojoj kolekciji prostirki. Svoju procje-
Lois McMaster Bujold 230
nu o veličini plemena Miles podigne s pet na oko petnaest.
Neki su sjedili po dvoje, troje ili šestero, neki su sjedili
sami, stoje moguće više udaljeni od svih ostalih, a to i nije
bila neka udaljenost.
Najveća grupa sastojala se samo od žena. Miles ih sta-
ne promatrati s gorućim zanimanjem čim je odredio veli-
činu njihove neoznačene granice. Bilo ih je najmanje ne-
koliko stotina. Nijedna nije bila bez prostirke, iako su
neke dijelile istu. Njihovu kružnu granicu čuvale su gru-
pice od šest žena koje su polako šetale u krug. Očito su ču-
vale dva sanitarna čvora samo za svoju upotrebu.
"Pričaj mi o djevojkama, Suegar", potakne Miles svog
pratioca kimnuvši prema grupi.
"Zaboravi djevojke." Bilo je nečeg zaista podrugljivog
u Suegarovu osmijehu. "Ne daju se."
"Što, uopće ne? Nijedna? Mislim, evo nas tu i nemamo
što raditi osim zabavljati jedni druge. Pomislio bih da će
barem neke biti zainteresirane." Milesov je um, uronjen u
nelagodu, pretekao Suegarov odgovor. Koliko je neugod-
no ovdje moglo postati?
Kao odgovor, Suegar pokaže prema gore, na kupolu.
'Znaš, ovdje smo svi promatrani. Mogu vidjeti sve, po-
kupiti svaku riječ ako žele. To jest, ako vani još ima neko-
ga. Možda su već svi otišli nekamo i jednostavno zabora-
vih isključiti kupolu. Ponekad sanjam o tome. Sanjam da
sam ovdje, pod ovom kupolom zauvijek. Onda se probu-
dim i ovdje sam, pod kupolom... Ponekad nisam siguran
anjam h m sam budan Osim što hrana još stiže { svako
t° o T Vlše ne baš ^sto, netko novi, poput tebe. Hrana
sn'n % m' mogla biti automatizirana. Ti bi mogao biti
snoviđenje..."
su tamo
"J°Š vani", reče Miles mrko.
231 Grani
« vječnosti
 Suegar uzdahne. "Znaš, na neki način mi je gotovo
drago."
Promatrani, pa da. Miles je znao sve o promatranju.
Suzbio je poriv da mahne i uzvikne Zdravo, mama! Sigur-
no je promatranje jalov posao za te glupane vani. Nadao
se da se na smrt dosađuju. "Ali kakve to veze ima s djevoj-
kama, Suegar?"
"Pa, u početku su svi bili prilično sputani zbog toga",
ponovno pokaže prema nebu. "Onda smo, nakon nekog
vremena ustanovili da se oni uopće ne miješaju ni u što
što mi radimo. Uopće. Bilo je nekoliko silovanja... Otada
su se stvari — pogoršale."
"Hm. Onda pretpostavljam da je ideja o pobuni i pro-
bijanju kupole u trenutku kad pošalju trupe da uspostave
red i mir prilično nemoguća?"
"To se jednom pokušalo, davno. Ne znam koliko dav-
no." Suegar zakovrča dlake. "Ne moraju ući unutra da bi
ugušili pobunu. Mogu smanjiti polumjer kupole — onda
su ga bili smanjili na oko stotinu metara. Ništa ih ne
može spriječiti da ga smanje na metar ako im se svidi, sa
svima nama još unutra. U svakom slučaju, to je ugušilo
pobunu. Ili mogu smanjiti zračnu propusnost kupole na
nulu i pustiti nas da se dišući uljuljkamo dok ne popada-
mo u komu. To se dogodilo dva puta."
"Shvaćam", reče Miles. Vrat mu se naježio. Jedva nekih
stotinjak metara od njih kupola se počne uvlačiti prema
unutra, onako kako se širi krvna žila. Miles dodirne
Suegarovu ruku. "Što se događa tamo? Dolaze novi
zatvorenici?"
Suegar se ogleda oko sebe. "Uh, oh. Ovdje nismo baš
u dobroj poziciji." Oklijevao je trenutak, nesiguran bi li
krenuo naprijed ili natrag. Logorom, od izbočine nadalje,
zažamori val kretanja ljudi koji su se dizali na noge. Lica
Lois McMaster Bujold
su se magnetski okretala prema stjenci kupole. Skupile su
se male grupice , nekoliko je sprintera počelo trčati. Neki
se ljudi uopće nisu digli. Miles pogleda unatrag prema
grupi žena. Oko polovica njih munjevito je formirala nešto
poput falange.
"Tako smo blizu — k vragu, možda imamo šanse",
reče Suegar. "Dođi!" Krenuo je prema izbočini najbrže što
je mogao, dakle trčkarajući. Miles je i sam morao trčka-
rati, nastojeći što manje uzdrmati rebra. No ubrzo se pre-
savio, a brzo mu je disanje uzrokovalo bolne ubode u torzu.
"Što radimo?" počeo je dahtati prije no što se rastuća
izbočina rastvorila uz blijedo treperenje, te je shvatio što
rade. Shvatio je sve. Ispred blistave barijere kupole sada
se nalazila smeđa gomila, otprilike metar visoka, dva me-
tra duboka, tri metra široka. Standardne MSK porcije,
spozna Miles. Štakorske porcije, lažno nazvane po njiho-
vom navodno glavnom sastojku. Tisuću petsto kalorija sva-
ka. Dvadeset pet grama bjelančevina, pedeset posto ljud-
skog MDR-a zbog vitamina A, B, C i ostatka abecede —
imale su oblik rebra čokolade, okus po crijepu posipanom
šećerom i mogle su održavati na životu zauvijek ili barem
dotle dok je čovjek mogao podnositi da ih jede.
Hoćemo li se natjecati, djeco, da pogodimo koliko šta-
korskih porcija ima u toj hrpi? pomisli Miles. Nema veze.
Ne moram čak ni izmjeriti visinu i podijeliti je s tri centi-
metra. Mora ih biti točno deset tisuća dvjesto petnaest.
Kako domišljato.
Cetagandski korpus za Psihičke operacije sigurno je
Posjedovao izuzetne umove. Ako mu ikad dopadnu šaka,
zapita se Miles, bi li ih unovačio ili istrijebio? Ovu kratku
astanju nadjača stvarna nužda da se održi na nogama,
obzirom na to da je oko deset tisuća ljudi, izuzmemo li
stići -Un° ?ČSJne [ °ne Preslabe za kretanje, pokušavalo na istih
šest kvadratnih metara logora u isto vrijeme.
233
232 Granice vječnosti
 Prvi su sprinteri stigli do gomile, natrpali pune ruke
štakorskih porcija i počeli trčati natrag. Neki, koje su šti-
tili prijatelji, podijelili su plijen i počeli se odmicati od sre-
dišta rastućeg ljudskog vrtloga. Drugi nisu uspjeli izbjeći
grupe mahera poput mrzovoljne petorke, te im je plijen
bio nasilno oduzet. Sprinteri drugog vala, koji se nisu iz-
gubili na vrijeme, bili su nadolazećim tijelima prilijepljeni
uz stjenku kupole.
Miles i Suegar bili su, na žalost, u ovoj drugoj katego-
riji. Milesov je pogled bio ograničen na znojnu, uzburka-
nu, smrdljivu masu laktova, prsa i leđa.
"Jedi, jedi!" požurivao ga je Suegar kroz puna usta
dok ih je rulja razdvajala. No porcija što ju je Miles bio ug-
rabio bi mu oteta iz ruku prije nego što se dovoljno pri-
brao da bi poslušao Suegarov savjet. Ionako mu je glad
bila ništavna u usporedbi sa strahom od mogućnosti da
bude smrskan ili, još gore, da padne na tlo. I sam je gazio
po nečem mekanom, ali nije bio u stanju odgurnuti se
unatrag s dovoljno snage da pruži tom nekome — muš-
karcu, ženi, tko zna — priliku da se opet uspravi.
S vremenom je stisak oslabio, a Miles pronašao rub
mase te se ponovno oslobodio. Oteturao je malo dalje i pao
u prašinu da sjedne, potresen i drhtav, blijed i hladan.
Dah mu je neujednačeno strugao po grlu. Dugo mu je tre-
balo da se ponovno pribere.
Sasvim slučajno, ovo je pogodilo njegov najbolniji živac,
njegove najcrnje strahove, zaprijetilo je njegovoj naj-
opasnijoj slabosti. Mogao bih umrijeti ovdje, shvatio je, a
da uopće ne vidim neprijateljeva lice. No činilo se da nema
novih slomljenih kostiju, osim možda lijevog stopala. Nije
baš bio siguran. Slon koji je nagazio na njega dobio je za-
cijelo više od svog pravednog dijela štakorskih porcija.
Lois McMaster Bujold
U redu, pomisli Miles napokon. Dostaje bilo odmora.
Na noge, vojnice. Bilo je vrijeme da pronađe pukovnika
Tremonta.
Guy Tremont. Pravi junak u opsadi Fallow Corea. Onaj
prkosan, onaj što se držao i držao i držao, nakon stoje bojnik
Xian pobjegao, nakon što je Baneri poginuo.
Xian se zakleo da će se vratiti, no Xian je naletio na
onaj stroj za mljevenje mesa kod stanice Vassilv. Stožer je
bio obećao novu opskrbu, no stožer i njegovu vitalnu po-
staju letjelica zauzeli su Cetagandanci.
Do tada su već Tremont i njegove trupe bili izgubili
sve veze, pa su se držali, nadali se i čekali. Na kraju su se
zalihe svele na nadu i kamenje. Kamenje je bilo višenam-
jensko, moglo se ili kuhati za juhu ili bacati na neprijate-
lja. Napokon je Fallow Ćore zauzet. Ne predan. Zauzet.
Guy Tremont. Miles je žarko želio upoznati Guya Tre-
monta. Ponovno uspravljen i obazirući se oko sebe, Miles
zamijeti u daljini gegavo, otrcano strašilo koje je grupa
ljudi gađala grudama zemlje. Suegar zastane izvan doma-
šaja njihovih projektila, još pokazujući krpu na svome
zglobu i nešto govoreći. Trojica ili četvorica onih koje je
nastojao pridobiti okrenu mu leđa, dajući mu tako do zna-
nja što misle.
Miles uzdahne i stane klipsati prema njemu. "Hej, Sue-
gar!" uzvikne i mahne mu kad se približio.
' ^ u s *-" Suegar se okrene i veselo mu se pridruži.
Izgubio sam te." Zgulio je zemlju s obrva. "Nitko ne želi
slušati, znaš?"
Da, pa... do sada te većina barem jednom čula, zar ne?"
ije dvadeset
mož P uta - Ali stalno mislim da sam
g og » ° g previdi °. vidiš. Možda baš Onog, Onog dru-
Granice vječnosti
235
234
 "Čuj, ja bih te rado slušao, ali stvarno moram prvo
naći pukovnika Tremonta. Rekao si da znaš nekoga..."
"U redu. Ovuda." Suegar ga ponovno povede. "Hvala.
Reci, izgleda li svaki obrok kao ovaj posljednji?"
"Otprilike."
"Što sprečava neku — grupu — da jednostavno zauz-
me taj dio kupole?"
"Hrana se nikad ne dostavlja dva puta na isto mjesto.
Pomiču je skroz uokolo. Jednom se mnogo raspravljalo o
strategiji — je li bolje biti u sredini, tako da nisi nikad
udaljen više od polumjera ili uz rub, tako da si među pr-
vima barem svako toliko. Neki su momci čak sve matema-
tički izračunali, vjerojatnosti i to sve."
"Za što ti glasaš?"
"O, ja nemam neko mjesto, motam se okolo i hvatam
prilike." Desnom je rukom dotakao krpu. "To ionako nije
najhitnije. Ipak, godilo mi je jesti — danas. Koji god dan
bio."
"Danas je 2. studenog '97., Zajednička zemaljska era."
"O, to je sve?" Suegar povuče pramen iz brade i iskre-
ne oči pokušavajući ga pogledati preko obraza. "Mislio
sam da sam ovdje duže od toga. Koliko, nema ni tri godi-
ne. Uh." Zatim doda opravdavajući se: "Ovdje unutra je
stalno danas."
"Mhm", reče Miles. "Znači, štakorske se porcije uvijek
dostavljaju ovako, u gomili, a?"
"Aha."
"Prokleto domišljato."
"Da", uzdahne Suegar. U tom uzdahu, u grču Suega-
rovih ruku , nazirao se jedva zamjetan bijes. Tako znači,
moj luđak i nije tako bedast...
Lois McMaster Bujold
"Evo nas", doda Suegar. Zastali su ispred grupe ome-
đene sa šest prostirki poredanih u nepravilan krug. Jedan
čovjek podigne glavu i mrko ih pogleda.
"Nosi se, Suegar. Nisam raspoložen za propovijedi."
"Je l' to pukovnik?" prošapće Miles.
"Nee, ime mu je Oliver. Poznavao sam ga — davno. Ali
bio je kod Fallow Corea", odvrati Suegar šaptom. "Može
te odvesti do njega."
Suegar gurne Milesa naprijed. "Ovo je Miles. Novi je.
Želi razgovarati s tobom." Sam se Suegar povukao. To će
pomoći, pomisli Miles. Činilo se daje Suegar svjestan svoje
nepopularnosti.
Miles je promatrao sljedeću kariku u svom lancu. Oli-
ver je uspio očuvati svoju sivu pidžamu, prostirku za spa-
vanje i šalicu nedirnutima, što je Milesa ponovno podsje-
tilo na vlastitu golotinju. S druge strane, činilo se da
Oliver ne posjeduje nikakve nepošteno stečene zalihe.
Oliver je možda bio jednako krupan kao i mrzovoljna
petorka, no drugih sličnosti nisu imali. To je dobro. Nije,
doduše, da se Miles u svom sadašnjem stanju morao bojati
lopovluka.
Oliver je buljio u Milesa bez naklonosti, a onda kao da
se smekšao. "Što hoćeš?" zareži.
Miles raširi ruke. "Tražim pukovnika Guya Tremonta."
"Ovdje nema pukovnika, momak." "On je rođak moje
majke. Nitko od obitelji — nitko u vanjskom svijetu —
nije o njemu ništa čuo od pada Fallow orea. Ja nisam ni iz
jedne postrojbe ili dijela postrojbe oje su tu unutra.
Pukovnik Tremont je jedina osoba o KOJOJ nešto znam."
Miles sklopi ruke nastojeći izgledati iz-guDijeno. Odjednom
ga potrese iskrena bojazan nabravši »u obrve. "Jeli uopće
još živ?"
237
236 Granice vječnosti
 Oliver se namršti. "Rođak, a?" Protrlja nos debelim
prstom. "Pretpostavljam da imaš neko pravo. Ali to ti
neće pomoći, momče, ako to misliš."
"Ja... " Miles odmahne glavom. "Sada trenutno samo
želim znati."
"Onda dođi." Oliver se gunđajući podigne na noge i
krene ne osvrćući se.
Miles stane šepesati za njegovim stopama. "Vodiš li
me k njemu?"
Oliver ne odgovori sve dok nisu stigli na kraj puto-
vanja od samo nekoliko desetaka metara, među prostirke
za spavanje. Jedan čovjek opsuje, jedan pljune; većina ih
je ignorirala.
Jedan je muškarac ležao na samome rubu grupe, do-
voljno udaljen od svih da bi izgledalo da je sam; Ležao je
sklupčan na boku, njima okrenut leđima. Oliver je stajao
bez riječi, velikih šaka položenih na bokovima i proma-
trao ga.
"To je pukovnik?" užurbano prošapće Miles.
"Ne, momče." Oliver zagrize donju usnicu. "Njegovi
ostaci."
Uznemiren, Miles klekne. Oliver se izrazio metafo-
rom, ustanovi s olakšanjem. Čovjek je disao. "Pukovniče
Tremont? Gospodine?"
Milesove nade potonu kad je shvatio da je disanje sve
stoje Tremont činio. Ležao je nepomično, očiju otvorenih,
ali zagledanih u prazno. Nije ga čak ni ošinuo pogledom i
otjerao s prezirom. Bio je mršav, mršaviji čak i od Suega-
ra. Miles je slijedio kut čeljusti, oblik uha, poznat iz holo-
vida što ih je prostudirao. Ostaci lika, poput uništene tvr-
đave Fallow Ćore. Gotovo da je bio potreban arheolog da
prepozna veze između prošlosti i sadašnjosti.
Lois McMaster Bujold 238
Bio je odjeven, pokraj glave mu je uspravno stajala ša-
lica, no zemlja oko prostirke bila je zapjenjena u jetko,
smrdljivo blato. Od urina, shvati Miles. Tremontovi lak-
tovi bili su u ranama, početak dekubitusa od ležanja. Vlažna
mrlja na sivom platnu njegovih hlača, što se protezala
preko koščatih kukova, ukazivala je na još strasnije rane.
Ipak, netko se brine o njemu, pomisli Miles, inače ne bi
izgledao ni ovoliko dobro.
Oliver klekne pokraj Milesa, a bosi mu nožni prsti za-
glibe u blato. Izvuče dobar komad štakorske porcije iz po-
jasa hlača. Debelim prstima smrvi komadić i ugura ga
među Tremontove usne. "Jedi", prošapće. Usne se gotovo
pomaknu; mrvice se iscijede na prostirku. Oliver pokuša
ponovno; a onda, kao da je postao svjestan Milesova po-
gleda na sebi, zatakne ostatak porcije natrag u hlače uz
nerazumljivo mrmljanje.
"Je li... je li ranjen kad je Fallow Ćore pregažen?"
upita Miles. "Ozljeda glave?"
Oliver odmahne glavom. "Fallow Ćore nije pregažen,
momče."
"Ali pao je šestog listopada, tako je javljeno i—" "Pao
je petog listopada. Fallow Ćore je izdan." Oliver
se okrene i ode prije no što je njegovo ukočeno lice odalo
bilo kakav osjećaj.
Miles klekne u blato i dopusti da mu dah malo pomalo
iscuri. Tako. I tako.
Je li to bio kraj njegove potrage? ^ Želio je prošetati i
razmisliti, no hodanje je još bilo previše bolno. Odhramao
je malo dalje, nastojeći da pritom e povrijedi teritorij
neke poveće grupe i sjeo, a zatim se pružio u prašini s
rukama ispod glave, zagledan u biserni jaj kupole
zapečaćene iznad svih njih poput poklopca.
239
Granice vječnosti
 Razmatrao je mogućnosti, jednu, dvije, tri. Pozorno ih
je razmatrao. Nije trajalo dugo.
Mislio sam da ne vjeruješ u dobre i loše m'omke. Mislio
je da je došavši ovamo isključio osjećaje kako bi zaštitio
samoga sebe, ali sada je osjećao kako ga njegova brižljivo
njegovana nepristranost polako izdaje. Počinjao je mrziti
ovu kupolu na zaista intiman, osoban način. Estetski gle-
dano elegantna, oblik i svrha ujedinjeni savršeno kao u ljus-
ke jajeta, čudo fizike — izopačeno u sredstvo za mučenje.
Fino mučenje... Miles u mislima ponovno razmotri pra-
vila Međuzvjezdane sudske komisije za postupanje s rat-
nim zarobljenicima, kojih je Cetaganda bila potpisnica.
Toliko i toliko kvadratnih metara po osobi, da, to su zasi-
gurno imali. Nijedan zatvorenik ne smije biti zatočen u
samici više od dvadeset četiri sata — točno, ovdje nije bilo
samoće osim povlačenja u ludilo. Bez perioda tame dužih
od dvanaest sati, to je lako, uopće nema tamnih perioda,
umjesto toga — neprekidno podnevno blještavilo. Bez pre-
mlaćivanja — zaista, čuvari bi iskreno mogli reći da nika-
da nisu ni takli zatvorenike. Umjesto toga samo su gledali
dok su se zatvorenici međusobno tukli. Sa silovanjima, još
strože zabranjenim, nesumnjivo su izlazili na kraj na isti
način.
Miles se već uvjerio u to što su mogli učiniti s isporu-
kom onih dvaju standardnih MSK porcija dnevno. Nered
sa štakorskim porcijama bio je posebno vješt potez, po-
misli Miles. Svi su sudjelovali (protrlja želudac koji je kru-
lio). Možda je neprijatelj počeo tako stoje poslao premalu
hrpu. A možda i ne — prva osoba koja je zgrabila dvije
umjesto jedne ostavila je nekog drugog gladnim. Drugi
put je možda taj drugi ščepao tri, ne bi li nadoknadio onu
jednu i tako je to na brzinu raslo poput lavine. Ubijajući
svaku nadu za nekakvim redom, dovodeći u sukob grupu
s grupom, osobu s osobom u otimajućoj, psećoj borbi; bio
Lois McMaster Bujold 240
im je to dva puta na dan podsjetnik na vlastitu nemoć i
poniženje. Nitko si nije mogao priuštiti da zadugo ostane
po strani, osim ako nije htio polako umirati od gladi.
Bez prisilnog rada — ha, pazi ovo. To bi zahtijevalo na
metnuti red. Obavezno moguć pristup medicinskom osob
lju _ pa da, medicinari različitih postrojbi sigurno su tu
negdje, izmiješani. U glavi je ponovno pročitao tekst tog
članka — zaboga, pa i piše osoblju, zar ne? Ne lijekovima,
samo medicinskom osoblju. Samo golim doktorima i teh-
ničarima praznih ruku. Iskrivi usne u neveseo osmijeh.
Ažurirani popis zatvorenika bio je dakako razaslan na vri-
jeme.
No nikakva druga komunikacija...
Komunikacija. Ovaj nedostatak veze s vanjskim svije-
tom ubrzo bi i njega samog mogao izludjeti. Bilo je to po-
put molitve, govoriti Bogu koji nikad ne odgovara. Nije ni
čudo da su svi ovdje izgledali zaraženi nekom vrstom so-
lipsične shizofrenije. Njihove su ga bojazni zarazile. Ima
li još koga tamo vani? Može li ga netko čuti i razumjeti?
Ah, pusta nada. Tračak nade! Stisnuo je desnu ruku
kao da lomi ljusku jajeta. "Ovo", izgovori glasno, "zahti-
jeva temeljitu promjenu planova." Podigao se na noge i
krenuo ponovno tražiti Suegara.
Našao ga je u blizini kako čuči i črčka po prašini.
Suegar podigne pogled, kratko se nasmiješivši. "Je l'
te Oliver odveo do... do tvog rođaka?"
"Jest, ali sam stigao prekasno. On umire." "Da... Bojao
sam se da bi moglo tako ispasti. Žao mije." I meni." Miles
je na trenutak iz čiste znatiželje skrenuo pažnju s onoga
zbog čega je došao. "Suegar, što ovdje raae s mrtvim
tijelima?"
24
' Granice vječnosti
 "Postoji neka vrsta hrpe za smeće, uz jedan dio stjen-
ke kupole. Kupola se svako toliko omota oko nje i istisne
je, isto kao kad dolazi hrana ili novi zatvorenici. Obično
netko odvuče tijelo do tamo kad se napuhne i počne zau-
darati. Nekad ih ja odvučem."
"Pretpostavljam da je nemoguće da se netko provuče
van u toj hrpi?"
"Spaljuju hrpu mikrovalovima prije no što se vrata ot-
vore."
"Ah", Miles uzdahne duboko i ispali, "Suegar, došlo
mije. Ja jesam Onaj drugi."
Suegar vedro kimne, bez iznenađenja. "To sam već
shvatio."
Miles zastane, smeten. To je bio odgovor...? Očekivao
je nešto energičnije, pro ili kontra. "Imao sam viziju",
ustvrdi dramatično i dalje se držeći svog scenarija.
"Da?"
Suegarovo se zanimanje sa zadovoljstvom izoštri. "Ja
nisam nikada imao viziju", doda sa zavišću. "Sve sam mo-
rao zaključiti, znaš, iz konteksta. Kako to izgleda? Kao
trans?"
K vragu, a ja sam mislio da on priča s vilenjacima i
anđelima... Miles se lagano povuče. "Ne, to ti je poput
misli, samo snažnije. Razori ti volju — gori poput pohote,
samo je nije tako lako zadovoljiti. Nije kao trans jer te
vuče prema van, a ne prema unutra." Nespokojno je okli-
jevao jer je rekao više istine nego što je namjeravao.
Suegar je izgledao više nego ohrabren. "O, dobro. Na
trenutak sam se pobojao da si jedan od onih koji pričaju s
ljudima koje nitko drugi ne vidi."
Miles nehotice pogleda prema gore, pa se zagleda rav-
no u Suegara.
Lois McMaster Bujold
" znači, to je vizija. U biti, tako sam se i ja osjećao."
Činilo se da mu oči izoštravaju i pojačavaju sliku.
"Nisi li to prepoznao u sebi?" upita Miles mirno.
"Ne doslovno... nije to ugodno — biti tako izabran.
Dugo sam to pokušavao izbjeći, no Bog nađe načina da izi-
đe na kraj s onima koji pokušavaju izbjeći."
"Tako si skroman, Suegar. Vjeruješ u svoje spise, ali
ne i u sebe. Zar ne znaš da ti je dodijeljen zadatak, da ti je
dana i moć da ga izvršiš?"
Suegar samozadovoljno uzdahne. "Znao sam da je to
posao za dvojicu. Točno tako piše i u svetim spisima."
"Točno. Dakle, sada smo dvojica. Ali mora nas biti
više. Mislim daje najbolje početi s tvojim prijateljima."
"Za to nam neće trebati puno vremena", reče Suegar
kiselo. "Nadam se da si isplanirao i drugi korak."
"Onda ćemo početi s tvojim neprijateljima. Ili s pozna-
nicima. Počet ćemo s prvim iscrpljenim tijelom koje nam
se nađe na putu. Nema veze gdje počnemo jer ih na kraju
ionako namjeravam imati sve. Sve do jednoga." Jedan na-
ročito prigodan citat bljesne mu u pamćenju i on odlučno
izrecitira: 'Oni koji imaju uši, neka čuju. Svi!' S ovim zad-
njim Miles je poslao istinsku molitvu iz dubine svog srca.
"Dobro", Miles povuče Suegara na noge, "hajdemo
propovijedati neobraćenima."
Suegar se iznenada stane smijati. "Jednom sam imao
časnika koji je znao govoriti: 'Ajmo im isprašiti turove!'
baš tim tonom."
I to isto", nasmiješi se Miles. Razumiješ da sveopće
učlanjenje u ovu kongregaciju neće uvijek biti dobrovolj-
no. Ah novačenje ostavi meni, čuješ?"
Suegar pogladi dlake na bradi i pogleda Milesa podig-
nutih obrva. "Činovnik, a?"
242 243 Gran
'ce vječnosti
 "Točno."
"Razumijem!"
Počeli su s Oliverom.
Miles učini gestu. "Možemo li ući u vaš ured?"
Oliver obriše nos podlakticom i otpuhne. "Dopusti da
ti dam savjet, momče. Ovdje nećeš opstati budeš li htio
biti hodajuća duhovitost. Sve šaljive primjedbe koje su se
ovdje uopće mogle izgovoriti zakopane su u zemlju. Čak i
one proste."
"U redu." Miles sjedne prekriženih nogu, u blizini, ali
ipak ne preblizu Oliver ove prostirke. Suegar se stisne iza
Milesovih ramena, ne sasvim blizu tla, kao da je bio spre-
man potrčati natrag, zatreba li.
"Onda ću ti odmah sve izložiti. Ne sviđa mi se način
na koji se ovdje upravlja."
Oliverova se usta podrugljivo iskrive; nije komentirao.
Nije ni morao.
"Promijenit ću to", doda Miles. "Sranje", reče Oliver
i okrene se na drugu stranu. "Počinjem sada i ovdje."
Nakon trenutka šutnje Oliver doda: "Nosi se ili ću te
lupiti."
Suegar se počne dizati, ali Miles mu nervozno pokaže
neka sjedne natrag.
"Bio je komandos", prošapće Suegar zabrinuto. "Može
te prepoloviti."
"Devet desetina ljudi u ovom logoru može me prepoto-
viti, uključujući i djevojke", odgovori šaptom Miles. "To
nije ono što je bitno."
Lois McMaster Bujold 244
Miles se nagne naprijed, zgrabi Oliverovu bradu i
okrene mu lice opet prema sebi. Suegar uz zvižduk uvuče
zrak kroz zube vidjevši ovu opasnu taktiku.
"Reći ću ti nešto o cinizmu, narednice. To je najtromiji
moralni stav cijelog svemira. Stvarno je zahvalan. Ako se
ništa ne može učiniti, onda ti nisi neko govno zato što to
nisi učinio i možeš se izvaliti u miru dok se ne usmrdiš."
Oliver strese Milesovu ruku, ali se ne okrene ponovno
na drugu stranu. U očima mu je plamsao bijes. "Suegar ti
je rekao da sam bio narednik?" prosikće.
"Ne, piše ti na čelu i to užarenim slovima. Slušaj sad,
Olivere—"
Oliver se otkotrlja i pridigne položivši šake na prostir-
ku i tako pridržavajući gornji dio tijela. Suegar se lecne,
ali ne pobjegne.
"Ti slušaj, mutante", zareži. "Sve smo mi to već uči-
nili. Probali smo vježbu, igre, čisti život, rekreaciju i hladne
tuševe, osim što ovdje nema hladnih tuševa. Probali smo
grupna pjevanja i predstave. Učinili smo to po brojevima,
po pravilima. Učinili smo to silom i dobro se zaratili
međusobno. Nakon toga smo zgriješili i seksom i sa-
dizmom sve dok nam se nije počelo povraćati. Sve smo to
učinili već deset puta. Misliš li da si ti prvi reformator koji
je ovuda prošao?"
"Ne, Olivere", Miles mu se unese u lice, a pogled mu
je prodirao duboko u Oliverove goruće oči, neispržen. Glas
mu se pretvori u šapat. "Ja mislim da sam posljednji."
Za trenutak Oliver ne reče ništa, a onda prasne u gro-
hotan smijeh. "Zaboga, pa Suegar je napokon pronašao
srodnu dušu. Dva luđaka zajedno, baš kako kažu sveti
Miles zastane zamišljeno i sjedne uspravno koliko god
u
je to kralješnica dopuštala. "Pročitaj mi ponovno svoje
245
Granice vječnosti
spise, Suegar. Čitav tekst." Zatvorio je oči kako bi se pot-
puno koncentrirao i kako bi spriječio Oliverove upadice.
Suegar je šuškao i šuškao, a onda je nervozno pročis-
tio grlo. "'Za one koji će biti baštinici spasenja", započne.
"I tako krenuše prema vratima. Sad, morate znati da je
grad stajao na strmom brežuljku, no hodočasnici se lako
uspeše na brežuljak jer su imali ova dva čovjeka da ih
vode za ruke, a smrtnu su odjeću ostavili iza sebe u rijeci
jer, iako se ušli s njom, izišli su bez nje. Zato se uspeše
ovamo okretno i brzo, kroz temelje na kojima je grad bio
izgrađen, viši od oblaka. Zato prođoše kroz slojeve zraka...'
Ovdje se prekida", doda opravdavajući se. "Tu sam otrg-
nuo stranicu. Nisam siguran koje je značenje toga."
"Vjerojatno znači da nakon toga moraš sam improvi-
zirati", primijeti Miles otvorivši oči. To je, znači, sirovi
materijal na kojem namjerava graditi.
Morao je priznati da ga je zadnja rečenica poprilično
prestrašila; osjetio je studen kao da mu je trbuh pun hlad-
nih crva. Neka tako bude. Naprijed.
"Evo, Olivere. To je ono što nudim. Jedinu nadu zbog
koje vrijedi disati. Spasenje."
"Baš podiže moral", naceri se Oliver.
"Ja namjeravam podići vas, a ne vaš moral. Moraš ra-
zumjeti jednu stvar, Olivere, ja sam fundamentalist. Svoje
svete spise shvaćam vrlo doslovno."
Oliver otvori usta, a onda ih zatvori uz škljocaj. Miles
je imao svu njegovu pažnju.
Napokon komunikacija, dahne Miles u sebi. Usposta-
vili smo kontakt.
"Trebalo bi čudo", reče napokon Oliver, "da se podig-
ne cijeli ovaj prostor."
Lois McMaster Bujold 246
"Moja metoda nije propovijedati izabranima. Namje-
ravam propovijedati masama. Čak," nesumnjivo je ulazio
u cijelu ovu stvar, "i grešnicima. Raj je za svakoga. No
čuda, po samoj svojoj prirodi, moraju prodrijeti izvana. Mi
ih ne nosimo u džepovima—"
"Ti sigurno ne", promrmlja Oliver bacivši pogled na
Milesovu 'odjeću'.
"—možemo se samo moliti i pripremati za bolji svijet.
Ali čuda dolaze samo onima koji su spremni. Jesi li ti
spreman, Olivere?" Miles se nagne naprijed, a glas mu za-
titra od prigušenog uzbuđenja.
"Kvra..." Oliverov glas zamre. Potvrdu je pogledom
zatražio, začudo, od Suegara. "Je l' ovaj misli ozbiljno?"
"On misli da se pretvara", reče Suegar mirno, "ali ne
pretvara se. On je Onaj, glavom i bradom."
Hladni se crvi ponovno jave. Imati posla sa Suegarom
sličilo je mačevanju u dvorani s ogledalima. Meta, iako
stvarna, nikad nije baš tamo gdje se čini da bi trebala biti.
Oliver uzdahne. Nada i strah, vjera i sumnja izmjenji-
vale su mu se na licu. "Kako ćemo biti spašeni, vele-
časni?"
"Ah — zovi me Brat Miles, recimo. Da. Reci mi — ko-
liko obraćenika možeš izručiti zahvaljujući samo svom go-
lom autoritetu?"
Oliver se doimao jako zamišljenim. "Daj im samo da
vide to svjetlo i slijedit će ga svuda."
"Pa
^a... pa... spasenje je za sve, to je sigurno, no privre-
meno održavanje svećeničke službe moglo bi imati svojih
Praktičnih prednosti. Mislim, blaženi su oni koji ne vide,
a
ipak vjeruju."
247 Gran
'ce vječnosti
 "Istina je, doduše," složi se Oliver, "da će, ako tvoja re-
ligija zakaže pri isporuci tog čuda, zasigurno uslijediti od-
ređena ljudska žrtva."
"Ah... točno", Miles proguta slinu. "Ti si iznimno pro-
nicav čovjek."
"Nije to pronicavost", reče Oliver. "To je privatno obe-
ćanje."
"Da, pa... da se vratimo mom pitanju. Koliko sljedbe-
nika možeš sakupiti? Govorim o tijelima, ne o dušama."
Oliver se namršti, još uvijek oprezan. "Možda dva-
deset."
"Može li koji od njih dovesti i ostale? Razgranati se,
upecati ih više?" "Možda."
"Neka to onda budu tvoji skupnici. Mislim da je bolje
da preskočimo niže činove. Nazovi to, hm, vojskom Prepo-
rođenih. Ne. Reformacijskom vojskom. Bolje zvuči. Bit
ćemo reformirani, preoblikovani. Tijelo se poput gusjeni-
ce u svojoj kukuljici razvilo u gadnu zelenu masu, ali mi
ćemo biti preoblikovani u leptire i odletjeti."
Oliver ponovno otpuhne. "Kakve točno reforme imaš
u planu?"
"Samo jednu, čini mi se. Hrana." Oliver ga pogleda s
nevjericom. "Jesi li siguran da to nije samo trik kako bi
sebi pribavio besplatan obrok?"
"Istina jest da sam ogladnio..." Miles odustane od šale,
budući daje Oliver ostao ledeno nezainteresiran. "Ali isti
je slučaj i s mnogim drugim ljudima. Do sutra nam svi
mogu jesti iz ruke."
"Kad želiš ovih dvadeset?"
"Do sljedećeg obroka." Odlično, prenerazio je čovjeka.
Lois McMaster Bujold 248
"Tako brzo?"
"Shvati, Olivere, uvjerenje da imaš sve vrijeme ovog
svijeta samo je namjerno nametnuta iluzija ovog mjesta.
Oduprijoj se."
"Stvarno ti se žuri."
"Pa? Imaš dogovoreno kod zubara? Ne vjerujem. Osim
toga, ja sam dvostruko manji od tebe. Moram djelovati
dvostruko brže samo da održim korak. Dvadesetorica,
dakle. Do sljedećeg obroka."
"Što, dovraga, misliš da ćeš biti u stanju postići s dva-
deset ljudi?"
"Zauzet ćemo gomilu s hranom."
Oliver s gađenjem stisne usne. "Ne, s dvadeset ljudi
nećeš. Ne možeš. Osim toga, to je već isprobano. Rekao
sam ti da bismo izazvali pravi rat ovdje unutra. Bio bi to
munjeviti masakr."
"—a onda, nakon što je zauzmemo — podijelimo hra-
nu. Pravedno i po pravilu, po jednu štakorsku porciju sva-
koj mušteriji, sve pod kontrolom. Grešnicima i svima. Do
drugog obroka svatko tko je ikada bio zakinut, pridružit
će nam se. A onda ćemo biti u poziciji da se uhvatimo u
koštac s težim slučajevima."
"Ti si lud. Ne možeš to izvesti. Ne s dvadeset ljudi."
"Jesam lija rekao da ćemo imati samo dvadesetoricu?
Suegar, jesam li ja to rekao?"
Suegar, slušajući s ushićenjem, odmahne glavom.
Ja se neću izlagati opasnosti da budem pretučen ako
ne
(<izmisliš neka opipljiva sredstva podrške", reče Oli-
'Mogli bismo poginuti zbog ovoga."
"Može", obeća Miles lakoumno.
'će vječnosti
249 Grani>
 Trebalo je odnekud početi; morat će se poslužiti svo-
jim vlastitim sredstvima. "Do sljedećeg obroka ja ću sve-
toj stvari podariti petsto vojnika."
"Ako ti to uspije, ja ću obići obodnicu ovog logora na
rukama i to gol", odgovori Oliver.
Miles se nasmiješi. "Mogao bih te držati za riječ, na-
rednice. Dvadesetorica. Do obroka." Miles ustane. "Dođi,
Suegar."
Oliver im uzrujano mahne. Povukli su se mirno. Kad
se Miles osvrnuo iza sebe, Oliver je već bio ustao i hodao
je prema grupi zauzetih prostirki poredanih kraj njegove,
mašući, kako se činilo, nekom poznaniku.
"Onda, kako ćemo nabaviti petsto vojnika do sljedećeg
obroka?" upita Suegar. "Moram te upozoriti, Oliver je bio
najbolje što sam imao. S ostalima će zasigurno biti teže."
"Što," reče Miles, "zar ti je vjera već poljuljana?"
"Ja vjerujem", reče Suegar, "samo ne vidim. Možda
sam zato blažen, ne znam."
"Iznenađuješ me. Mislio sam da je sve prilično očito.
Eno." Miles upre prstom preko logora prema neoznačenoj
granici grupe žena.
"Oh", Suegar zastane. "Oh,oh. Ne bih baš rekao, Miles."
"Da. Hajdemo."
"Ovamo nećeš ući bez operacije za promjenu spola."
"Što, vođen Bogom kao što jesi, zar njima nisi pokušao
propovijedati svoje svete spise?"
"Pokušao sam. Izmlatile me. Poslije sam pokušavao
drugdje."
Miles zastane i napući usne promatrajući Suegara.
"Nije to bio poraz, inače se ne bi održao dovoljno dugo da
Lois McMaster Bujold
sretneš mene. Je li ti odlučnost presahla zbog srama?
Imaš nekih nesređenih računa u tom dijelu?"
Suegar odmahne glavom. "Ne osobno. Osim možda ne-
kih manjih grijeha. Jednostavno ih više nisam imao srca
gnjaviti s tim."
"Čitavo ovo mjesto pati od manjeg grijeha." Bilo je to
ipak olakšanje, to da Suegar nije neka vrsta silovatelja po
vlastitom priznanju. Miles preleti pogledom po prizoru,
nastojeći iz ograničenih informacija dokučiti neki sistem
0 razmještanju, grupiranju, aktivnostima. "Da... pritisak
grabežljivača rezultira ponašanjem stada. S obzirom na to
da je društvena podjela takva kakva jest, pritisak je si
gurno prilično velik kad drži na okupu grupu ove veličine.
Ali otkad sam došao nisam primijetio nikakvih izgreda..."
"To dođe i prođe", reče Suegar. "Mjesečeve mijene ili
takvo što."
Točno, mjesečeve mijene. U srcu, Miles pošalje molit-
vu zahvale bogovima, kakvi god bili, što su Cetagandanci
usadili neki samooslobađajući mjesečni kontraceptiv u sve
ženske zatvorenike, zajedno s ostalim imunizatorima. Bla-
goslovljen bio zaboravljeni pojedinac koji je u MSK pravila
uvrstio i tu klauzulu, natjeravši tako Cetagandance na
neke finije oblike legalnog mučenja. A opet, bi li prisut-
nost trudnoće, novorođenčadi i djece među zatvorenicima
bila još jedna destabilizirajuća komponenta — ili učvršću-
juća snaga, dublja i jača od svih ostalih koje su Cetagan-
d činil se tako
:v ° > uspješno skršili? S čisto logističkog s
ajališta, Miles je bio sretan stoje pitanje samo teoretske
Prirode.
1 -• vnda— "Miles udahne duboko i navuče svoj neposto-
uboko na oči pod na adnim
P kutom. "Ja
e
sam samim ^m
Privremeno mi nije neugodno. Neka J bez grijeha
ona baci prvi mamac. Osim toga, ja
ice vječnosti
Grani
51
25
sam u prednosti što se tiče ove vrste pregovora. Očito je da
ne predstavljani prijetnju." Zaputi se prema naprijed. "Ja ću
te ovdje čekati", dovikne mu Suegar i čučne na mjestu.
Miles je koračao tako da presretne ophodnju od šest
žena koje su šetale uz granicu. Zastane pred njima i skine
svoj zamišljeni šešir te ga strateški zadrži na mjestu gdje su
mu se noge odvajale od tijela. "Dobar dan, dame. Dopustite
da se ispričam zbog svog pon—" Uvodna rečenica bi mu
prekinuta kad mu se usta naglo napune zemljom, budući
da su mu četiri žene koje su ga zaobišle gurnule istovremeno
noge unatrag, a ramena naprijed, svalivši ga tako uredno
na tlo licem prema dolje. Nije uspio ni ispljunuti zemlju, već
se našao u zraku, podignut i vrtoglavo zavitlan rukama što su
ga držale za udove. Nijemo odbrojavanje do tri i Miles se
vine u zrak da bi nakon kratkog, jadnog leta aterirao
nedaleko od Suegara. Žene u ophodnji nastave šetnju bez
riječi.
"Vidiš što mislim?" reče Suegar. Miles okrene glavu i
pogleda ga. "Izračunao si ovu putanju u centimetar, zar
ne?" reče mrgodno.
"Otprilike", prizna Suegar. "Pretpostavio sam da će te
baciti nešto dalje nego obično, zbog tvog stasa."
Mliles se podigne u sjedeći položaj, još pokušavajući
uhvatiti dah. Prokleta rebra, postala su gotovo podnošlji-
va, no sada su mu sa svakim udisajem pritiskala prsa u
bolnoj agoniji. Za nekoliko minuta ustane i otrese sa sebe
prašinu. Malo razmisli, a zatim podigne i svoj nevidljivi
šešir. Još nestabilan, na trenutak se morao rukama oslo-
niti na koljena.
"U redu", promrmlja," idemo natrag."
"Miles—"
Lois McMaster Bujold 252
"Suegar, to se mora učiniti. Nema izbora. U svakom
slučaju, ne mogu odustati sad kad sam počeo. Rekli su mi
da sam patološki uporan. Ne mogu odustati."
Suegar otvori usta da se suprotstavi, a zatim proguta
primjedbu. "Dobro", reče. Sjedne ponovno prekriženih
nogu, nesvjesno milujući svoje krpeno štivo. "Čekat ću
dok me ne pozoveš." Činilo se daje zapao u sanjarenje ili
meditiranje — ili možda u lagani san.
Milesov drugi pohod završio je poput prvog, osim što
mu je putanja bila možda nešto duža i nešto viša. Treći je
pokušaj imao sličan kraj, no let je bio mnogo kraći.
"Super", promrmlja za sebe. "Ovo sigurno umara."
Ovoga je puta poskakivao usporedo s ophodnjom, iz-
van domašaja, ali tako da ga mogu čuti. "Slušajte", pro-
dahće, "ne morate ovo raditi malo pomalo. Dopustite da
vam olakšam stvar. Ja imam ovaj teratogenetski poreme-
ćaj kostiju — razumijete, ja nisam mutant, geni su mi
normalni, samo im se izražaj izobličio jer je moja majka
bila izložena određenom otrovu dok je bila trudna — to je
jednokratno, neće se odraziti na djeci koju bih ja mogao
imati — uvijek sam mislio daje lakše komunicirati kad se
to zna, nisam mutant — u svakom slučaju, kosti su mi
krhke, u stvari, bilo koja od vas mogla bi mi vjerojatno po-
lomiti sve do jedne. Možda se pitate zašto vam sve ovo go-
vorim — u stvari, obično to ne volim razglašavati na sva
usta — morate stati i saslušati me. Ja nisam prijetnja —
zar izgledam tako? — izazov možda, ne prijetnja, zar ćete
m
e tjerati da trčim za vama po cijelom logoru? Usporite,
za oga—" Ovim tempom vrlo će brzo ostati bez daha, a
tlme l be
' verbalne municije.
253
kakutao je pred njima, a onda stao raširenih ruku.
Granice vječnosti
 "—pa ako mi namjeravate polomiti sve kosti u tijelu,
molim vas, učinite to sada i svršite s tim, jer ja ću se vra-
ćati ovamo sve dok to ne napravite."
Na kratak znak vođe, ophodnja zastane pred njim.
"Držite ga za riječ", predloži visoka crvenokosa. Njezina
kratka bakrenocrvena kosa očaravala je Milesa do ludila;
zamišljao je njezin ostatak kako u pramenovima pada na
tlo pod škarama bezobzirnih cetagandskih stražara. "Ja
ću mu slomiti lijevu ruku ako mu ti slomiš desnu,
Cons", nastavi ona.
"Ako je to jedini način da vas natjeram da stanete na
pet minuta i poslušate me, neka vam bude", odgovori Mi-
les ne povlačeći se. Crvenokosa istupi, napne se obuhva-
tivši mu lijevi lakat rukom, po sistemu poluge, i stane pri-
tiskati.
"Pet minuta, može?" doda Miles očajno, kako se priti-
sak pojačavao. Njezin mu je pogled palio obraz. Polizao je
usne, zatvorio oči, zadržao dah i čekao. Pritisak je postao
kritičan... podigao se na prste...
Pustila ga je tako naglo da je zateturao. "Muškarci,"
primijeti ona s gnušanjem, " uvijek morate od svega na-
praviti natjecanje u pišanju."
"Biologija je Sudbina", protisne Miles podižući očne
kapke.
"—ili si neki perverzan tip — svršavaš li kad te pretu-ku
žene?" Bože, ne valjda. Donji dijelovi tijela umalo su ga
izdali kojim nekontroliranim pozdravom, ali ipak nisu.
Ako se namjerava puno motati oko te crvenokose, nesum-
njivo mora nekako nabaviti hlače. "Ako kažem 'DA', bi H
se suzdržala od daljnjeg lomljenja kostiju samo da me kaz-
niš?" ponudio je. "K vragu, ne." "Samo sam pomislio—"
Lois McMaster Bujold
"Dosta je bilo sranja, Beatrice", reče vođa ophodnje.
Na njezin znak glavom, crvenokosa se vrati u formaciju.
"U redu, kržljavče, imaš pet minuta. Možda."
"Hvala, gospođo." Miles udahne i sredi se kako je naj-
bolje mogao, budući da nije imao uniforme koju bi porav-
nao. "Prvo, dopustite mi da se ispričam što sam narušio
vašu privatnost ovako gol. Praktično prve osobe koje sam
sreo došavši u ovaj zatvor bile su organizirane u grupu za
pomoć sebi samima — oteli su mi, između ostalog, odjeću."
"Vidjela sam to", potvrdi neočekivano crvenokosa Bea-
trice. "Pittova banda."
Miles skine šešir i nakloni joj se. "Da, hvala."
"Kad to radiš, ljudima iza sebe pokazuješ tur", proko-
mentira ona hladnokrvno.
"To je njihov pogled na svijet", odgovori on. "Htio bih
razgovarati s vašim vođom ili vođama. Imam ozbiljan plan
za poboljšanje atmosfere ovdje unutra, želio bih pozvati
vašu grupu na suradnju. Ukratko, vi ste ovdje najveći os-
tatak civilizacije, da ne kažem vojnog reda. Volio bih da
proširite granice."
"Sve što imamo koristimo da očuvamo svoje granice,
sinko", odgovori vođa. "Nema šanse. Dakle, tornjaj se."
"I izdrkaj se, također", predloži Beatrice. "Ovdje nećeš
ništa dobiti." Miles uzdahne i stane okretati šešir u ruka-
ma. Zavrti ga na trenutak na jednom prstu i prikuje po-
gled za oči crvenokose. "Vidiš moj šešir. To je jedini ko-
mad odjeće koji sam uspio sačuvati od mrzovoljne petorke
— Pittove bande, kažeš."
Ona otpuhne na sadržaj rečenice. "Ti kreten... Zašto
samo šešir? Zašto ne hlače? Zašto ne kompletnu unifor-
mu
. kad smo već kod toga?" doda sarkastično.
"Q v
*
šešir je najkorisniji dio za komuniciranje. Možeš nji-
me
254 raditi široke pokrete", on učini tako, "ostaviti dojam
ic
e vječnosti
255
iskrenosti", podigne ga i zadrži ispred srca, "pokazati ne-
lagodu", ispred genitalija uz pokunjen čučanj, "ili bijes—"
baci ga na tlo kao da bi ga mogao zabiti u zemlju, a onda
ga podigne i pažljivo otrese, "ili odlučnost—" nabije ga na
glavu i trgne obod duboko na oči, "ili se možeš nakloniti."
Ponovno ga skine da bi joj iskazao to poštovanje. "Vidiš li
taj šešir?"
Počela se zabavljati. "Da..."
"Vidiš li perje na njemu?"
"Da..." "Opisi ga."
"Oh — ukrasna pera."
"Koliko ih je?" "Dva.
Skupljena zajedno." "Vidiš li
boju perja?"
Povukla se, odjednom ponovno svjesna situacije i po-
gledom prešla preko svojih kolegica: "Ne."
"Kad budeš mogla vidjeti boju tog perja," reče Miles
nježno, "moći ćeš shvatiti i kako proširiti ove granice u
beskraj."
- Ona ne reče ništa, a lice joj ostane bezizražajno. No
vođa ophodnje promrmlja: "Možda bi bilo bolje da ovaj
mali kržljavac porazgovara s Tris. Samo ovaj put."
Žena na najvišem položaju očito je nekad bila borac na
prvoj liniji, a ne u logistici poput većine žena. Mišiće što
su joj se pod kožom izvijali poput isprepletenih kožnatih
niti zacijelo nije razvila čučeći cijelo vrijeme ispred holo-
vidnog ekrana u nekoj pozadinskoj postaji. Nosila je pravo
oružje stoje sijalo pravu smrt, a ponekad zakazivalo; pro-
bijala se do samih granica onoga što se može učiniti od
mesa, kostiju i metala, i taj je pritisak ostavio traga na
Lois McMaster Bujold
njoj. Iluzija u njoj dogorjela je poput infekcije, ostavljajući
spaljeni ožiljak. Bijes je neprestano plamtio u njezinim oči-
ma, kao vatra u ugljenokopu, skrivena i neugasiva. Moglo
joj je biti trideset pet ili četrdeset godina.
Bože, zaljubio sam se, pomisli Miles. Brat Miles želi
TEBE za Reformacijsku vojsku... onda sabere misli. Ovdje
i sada bila je kritična točka za ostvarenje njegova plana i
sve zadirkivanje, rječitost, šarm i sranje koje može iscije-
diti iz sebe neće biti dovoljni, čak ni omotani velikom, pla-
vom vrpcom.
Ranjeni žele vlast i ništa drugo; misle da će im vlast
pomoći da ne budu ponovno povrijeđeni. Ona ovdje neće
biti zainteresirana za Suegarovu poruku — barem ne još...
Miles udahne duboko. "Gospođo, ovdje sam da vam
ponudim kontrolu nad čitavim logorom."
Gledala je u njega kao da je on nešto što je našla na
zidu u mračnom kutku prostorije za nuždu. Oči su joj
strugale preko njegove golotinje; Miles je mogao osjetiti
ožiljke od pandži kako ga pale od brade do nožnih prstiju.
"Koju ti bez sumnje čuvaš u svojoj vunenoj vreći", za-
reži ona. "Kontrola nad ovim logorom ne postoji, mutante.
Dakle, nije na tebi daje nudiš. Dostavi ga na našu granicu
u komadima, Beatrice."
Izbjegao je crvenokosu. Ispravljanjem onog o mutantu
pozabavit će se kasnije. "Na menije daje stvorim", izjavi.
Pazite, ovo što ja nudim je moć, ne osveta. Osveta je
preskup luksuz. Zapovjednici sije ne mogu priuštiti."
. . . s se P°digne sa svoje prostirke i uspravi se u punoj
visini, a onda se sagne u koljenima kako bi mu se unijela
u
lice i prosikće: "Šteta, govno malo. Gotovo da si me za-ln
n ira
§ o- Jer ja želim osvetu. Nad svakim muškarcem u °vom
logoru."
256
257
Granice vječnosti
 "U tom su slučaju Cetagandanci uspjeli. Zaboravila si
tko ti je pravi neprijatelj."
"Reci radije da sam otkrila tko mije pravi neprijatelj.
Želiš li znati što su nam sve učinili —naši vlastiti momci—"
"Cetagandanci žele da vjeruješ daje ovo", on pokaže
rukom preko čitavog logora, "nešto što radite jedni drugi-
ma. Tako, boreći se jedni s drugima, postajete njihove ma-
rionete. Oni vas promatraju cijelo vrijeme, znaš, voajeri
vašeg poniženja."
Ona baci pogled prema gore, gotovo neprimjetno; do-
bro je. To što su radije gledali u bilo kojem drugom smje-
ru nego prema gore, prema kupoli, pretvorilo se gotovo u
bolest kod ovih ljudi.
"Moć je bolja od osvete", predloži Miles ne ustuknuvši
pred njezinim mirnim licem, hladnim poput zmijskoga, ni
pred njezinim vrućim očima. "Moć je živa stvar kojom mo-
žeš dohvatiti budućnost. Osveta je mrtva, ona poseže iz
prošlosti da dohvati tebe."
"—a ti si umjetnik sranja", prekine ga ona, "koji pose-
že za svime što tone. Sad te imam! Ovo je moć." Obavila
mu je ruku ispod nosa, stežući i opuštajući mišiće. "Ovo je
jedina moć koja ovdje postoji. Ti je nemaš i želiš je kupiti
da ti čuva dupe. No došao si na pogrešno mjesto."
"Ne", opovrgne Miles i potapša se po čelu. "Ovo je moć.
I ja sam vlasnik trgovine. Ovo kontrolira ovo", lupi šakom
u dlan druge ruke. "Ljudi mogu pokretati planine, ali
ideje pokreću ljude. Preko tijela može se doći do uma -
čemu inače sve ovo", pokaže na logor, "nego da se kroz
vaša tijela dopre do vaših glava. No ta moć ide u oba smje-
ra, a povratni je val jači. U trenutku kad si dopustila Ce-
tagandancima da tvoju moć svedu samo na ovo", stisne joj
biceps zbog uvjerljivosti — kao da je stisnuo stijenu pre-
svučenu baršunom, a ona se napne, ljuta zbog slobode
Lois McMaster Bujold
258
koju si je priuštio, "dopustila si im da te svedu na tvoju
najslabiju komponentu. I pobjeda je njihova."
"Pobjeda je njihova kako god okreneš", uzvikne ona,
odgurnuvši ga. Miles osjeti olakšanje što nije odlučila da
mu slomi ruku. "Što god činili, mi smo i dalje zatvorenici.
Mogu nam uskratiti hranu ili prokleti zrak ili nas stiješ-
titi u kašu. A vrijeme je na njihovoj strani. Čak i ako ispi-
šamo krv uspostavljajući red — ako je to ono što pokuša-
vaš napraviti — sve što moraju učiniti jest čekati da on
opet pukne. Ovdje smo zauvijek. I bolje se počni navika-
vati na tu pomisao."
"Tu sam priču već čuo", reče Miles. "Promisli glavom.
Da vas misle zadržati ovdje zauvijek, mogli su vas spaliti
odmah na početku i uštedjeti si popriličan trošak za odr-
žavanje ovog logora. Ne. Ovdje ste zato što ste bili najbolje
što je Marilac imao, najbolji borci, najsnažniji, najopakiji,
najopasniji. Oni koje bi svi što se mogu oduprijeti
okupaciji izabrali za svoje vođe. Plan je Cetagandanaca da
vas slome, a onda vas vrate u vaš svijet kao neškodljivu
zarazu, da savjetujete predaju svojim ljudima."
"Kad ubiju ovo", dotakne joj čelo, oh, tako nježno, "Ce-
tagandanci se više ne moraju bojati ovoga", položi jedan
prst na njezin mišić, "i svi ćete moći slobodno otići. U svi-
jet čiji će vas horizont opkoliti poput ove kupole, iz kojeg
jednako tako nećete moći pobjeći. Rat nije gotov. Ovdje
ste jer Cetagandanci još čekaju predaju Fallow Corea."
Na trenutak je pomislio da bi ga mogla ubiti, zadaviti
na licu mjesta. Sigurno bi ga radije rasporila na dvoje,
nego mu dopustila daje vidi kako plače.
Povratila je svoju obrambenu, ogorčenu napetost trza-
jem glave ili udisajem zraka. "Ako je to točno, onda bismo
?e> sllJ;edeći te, udaljili od slobode, umjesto da joj se pribli-
Granice vječnosti
259
 Prokletstvo, još je i logična. Nije ga morala tući, mogla
ga je raščlanjivati do smrti ako se ne izvuče. Izvukao se.
"Tu je sitna razlika između zatvorenika i roba. Ja nijed-
nog ni drugog ne smatram slobodnim. A ni ti."
Nije ništa rekla; gledala gaje suženih očiju, nesvjesno
grickajući donju usnicu. "Čudan si ti", reče napokon. "Za-
što govoriš 'Vi', a ne 'Mi'?"
Miles nehajno slegne ramenima. K vragu — zamisli se
malo nad svojim govorom — bila je u pravu, govorio je
'Vi'. Tu smo malo preblizu rubu. Ipak, još može od po-
greške napraviti prednost. "Izgledam lija kac cvijet Mari-
lacove vojne moći? Ja ne pripadam ovamo, uhvaćen sam u
svijetu koji nisam stvorio. Putnik — hodočasnik — u pro-
lazu. Pitaj Suegara."
Ona otpuhne. "Tog luđaka."
Nije upala u klopku. Štakori, rekla bi Elli. Nedostajala
mu je Elli. Pokušaj ponovno kasnije. "Nemoj otpisati Sue-
gara. On ima poruku za vas. Ja nalazim daje neobično za-
nimljiva."
"Čula sam je. Mislim daje iritantna... Onda, što ti želiš
izvući iz svega ovoga? I nemoj mi reći 'ništa' jer ti neću
povjerovati. Osobno mislim da želiš kontrolu nad ovim lo-
gorom za sebe, a ne želim se ponuditi da budem sredstvo
za postizanje tog cilja."
Sada je brzo razmišljala, i konstruktivno, slijedeći i
neke druge misli osim one da ga dostavi na granicu u ko-
madima. Bio je sve bliže...
"Želim biti duhovni savjetnik. Ne želim kontrolu — u
biti, što bih s njom? — samo savjetnik." ,
Sigurno je riječ 'savjetnik' bila ona što je upalilo, bilo
je to neko njezino staro sjećanje. Odjednom je sasvim ot-
vorila oči. Bio je dovoljno blizu da vidi kako joj se zjenice
šire. Nagnula se naprijed i prešla kažiprstom preko jedva
Lois McMaster Bujold 260
vidljivih utora na njegovu licu izazvanih određenim za-
štitnim remenjem na kacigi svemirskog oklopa. Ponovno
se uspravila i pomilovala s prva dva prsta dublje utore što
su trajno obrubljivali njezin vlastiti nos. "Što si rekao da
si bio prije?"
"Činovnik. Ured za novačenje", odvrati Miles ustrajno.
"A... shvaćam."
Ako je shvatila apsurdnost toga daje netko tko tvrdi da
je bio činovnik u pozadini nosio bojni oklop dovoljno dugo
da mu od njega ostanu ožiljci, bio je na konju. Možda.
Spustila se ponovno na svoju prostirku za spavanje i
pokazala na njezin drugi dio. "Sjedni, kapelane. I nastavi
pričati."
Suegar je zaista spavao kad ga je Miles ponovno pro-
našao kako sjedi prekriženih nogu i hrče. Miles ga potapša
po ramenu.
"Probudi se, Suegar, stigli smo."
Stresao se. "Bože, nedostaje mi kava. Uh?" Trepnuo je
pogledavši Milesa. "Još si u jednom komadu?"
"Jedva. Slušaj, ovo s odjećom u rijeci — sad kad smo
se našli, moramo li i dalje biti goli? Ilije proročanstvo is-
punjeno u dovoljnoj mjeri?"
"Ha?"
"Možemo li se sada obući?" ponovi Miles strpljivo.
"Pa
m- 4. ' ne znam- Da je zamišljeno da imamo odjeću,
Pretpostavljam da bi nam bila dana..."
Miles ga gurne laktom i pokaže. "Eno. Dana nam je."
dalje oslon ena na kuk
' J > stajala je Bea-I koja
je odavala razdraženu dosadu, s gomilom
261
ic
Grani e vječnosti
sive odjeće pod rukom. "Vi luđaci, hoćete ovu odjeću ili
ne? Ja idem natrag."
"Nagovorio si ih da ti daju odjeću?" prošapće Suegar u
nevjerici.
"Nama, Suegar, nama." Miles da znak Beatrice. "Mi-
slim da će biti u redu."
Ona im dobaci hrpu odjeće, otpuhne i udalji se velikim
koracima.
"Hvala", dovikne Miles. Istrese tkaninu. Dva kompleta
sivih pidžama, jedan mali, jedan veliki. Miles je rubove
nogavica morao presaviti samo jedanput da ne bi gazio po
njima. Pidžame su bile zaprljane i krute od prašine i us-
tajalog znoja i vjerojatno su bile skinute s leševa, pomisli
Miles. Suegar se uvukao u svoj komplet i stajao je opipa-
vajući u čudu sivi materijal.
"Dale su nam odjeću. Dale su nam je", promrmlja.
"Kako si to izveo?"
"Dale su nam sve, Suegar. Dođi, moram ponovno raz-
govarati s Oliverom." Miles odlučno odvuče Suegara. "Pi-
tam se koliko točno vremena imamo do sljedećeg obroka.
Dva su u svaka dvadeset četiri sata, to je sigurno, no ne bi
me iznenadilo da su razmaci nepravilni, kako bi još više
pomutili vaš osjećaj za vrijeme — napokon, to je ovdje je-
dini sat..."
Milesovu pažnju privuče pokret, čovjek je trčao. Nije
to bio povremen trk nekoga tko bježi pred neprijateljskom
grupom; ovaj je samo trčao iz petnih žila, pognute glave,
dok su mu bose noge udarale po zemlji u divljem ritmu. U
načelu je slijedio kružnicu, osim što je zaobilazio granicu
ženske grupe. Dok je trčao, plakao je.
"Što je ovo?" upita Miles Suegara pokazujući glavom
na pojavu što im se približavala.
Lois McMaster Bujold
Suegar slegne ramenima. "Ponekad te uhvati tako. Kad
više ne možeš podnijeti sjedenje ovdje. Vidio sam jednom
nekog tipa koji je trčao dok nije umro. U krug i u krug..."
"Dobro", odluči Miles, "ovaj trči prema nama."
"Za sekundu će trčati od nas..." "Onda mi pomozi
da ga uhvatim."
Miles ga uhvati za noge, a Suegar za tijelo. Suegar mu
sjedne na prsa. Miles mu sjedne na desnu ruku, prepo-
lavljajući tako njegov učinkovit otpor. Mora daje bio vrlo
mlad vojnik kad su ga zarobili — možda je lagao o dobi
kad je pristupio —jer je čak i sada imao dječačko lice, po-
harano suzama i osobnom vječnošću unutar ovog šupljeg
bisera. Udisao je uz jecaje, a izdisao uz psovke. Nakon
nekog se vremena smirio.
Miles mu se unese u lice i kojotski se nasmiješi. "Voliš
li ti zabave, dečko?"
"Da..." njegove bijelim obrubljene oči kolutale su lije-
vo i desno, ali spas nije bio na vidiku.
"Što je s tvojim prijateljima? I oni vole zabave?"
"Strašno", izjavi dječak, vjerojatno potajno potresen
sumnjom da je pao u ruke nekome tko je luđi čak i od
njega. "Bolje se makni s mene, mutante, ili će te raščetvo-
riti."
"Htio bih pozvati tebe i tvoje prijatelje na ludu zaba-
vu", izrecitira Miles. "Večeras imamo zabavu koja će biti
PO-VI-JES-NI događaj. Znaš gdje se može naći poručnik
Ohver iz nekadašnje Četrnaeste komandosa?"
"Da..." prizna dječak oprezno.
Onda povedi prijatelje i javite mu se. Bolje ti je da si
siguraš mjesto na ovom vozilu sad, jer ako nisi na njemu,
lfc ćeš
Pod njim. Reformacijska vojska ide van. Razumiješ?"
262 63
Granice vječnosti
 "Razumijem", odvrati dječak bez daha jer mu je Sue-
gar radi uvjerljivosti utisnuo šaku u pleksus.
"Reci mu da te je poslao Brat Miles", dovikne mu Mi-
les dok je dječak teturajući odlazio, osvrćući se nervozno
preko ramena. "Ovdje se ne možeš sakriti. Ako se ne po-
javiš, poslat ću Svemirske komandose da te pronađu."
Suegar rastrese zgrčene mišiće i svoju novu polovnu
odjeću. "Misliš li da će doći?"
Miles se osmjehne. "Borba ili bijeg. Taj će biti u redu."
Protegne se i ponovno se koncentrira na svoju prvobitnu
namjeru. "Oliver."
Na kraju nisu imali dvadeset nego dvjesto ljudi. Oliver
je skupio četrdesetpetoricu. Dječak koji je trčao doveo je
osamnaestoricu. Znakovi reda i aktivnosti privukli su zna-
tiželjne — skitnica na rubu neke grupe trebao je samo
upitati: "Što se događa?" da bi bio uveden i promaknut u
kaplara na licu mjesta. Zanimanje među promatračima
doseglo je razinu groznice kad su se Oliverove trupe zapu-
tile prema ženskoj granici — i bile puštene unutra. Istog
im se trena pridružilo još sedamdeset pet dobrovoljaca.
"Znaš li što se događa?" upita Miles jednog takvog dok
ih je podvrgavao kratkoj inspekciji i raspoređivao u jednu
od četrnaest komandnih grupa što ih je bio organizirao.
"Ne", prizna čovjek. Zamahne rukom žustro prema
središtu ženske grupe. "Ali hoću ići tamo kamo idu one..."
Nakon dvjestotog čovjeka Miles je zabranio prilaz kako
bi umirio sve veću Trisinu nervozu izazvanu ovom povre-
dom njezinih granica i tu je ljubaznost odmah iskoristio
kao adut u svojim rukama u njihovoj raspravi oko strate-
gije, koja je još trajala. Tris je svoju grupu htjela podijeliti
na uobičajen način; pola u napad, pola ostaje u bazi i čuva
granice. Miles je zahtijevao da svi idu u napad.
Lois McMaster Bujold 264
"Ako pobijedimo, više ti neće trebati straže."
"A što ako izgubimo?"
Miles stiša glas. "Mi se ne usuđujemo izgubiti. Ovo je
jedini trenutak kad imamo iznenađenje na svojoj strani.
Da, možemo se povući — pregrupirati — pokušati ponovo
_ ja sam prvi spreman — ne, odlučan — da pokušavam
do smrti. No nakon ovoga, ono što pokušavamo učiniti bit
će posve očito svakoj suparničkoj grupi i imat će vremena
isplanirati svoje vlastite strategije. Ja imam posebnu aver-
ziju prema pat-pozicijama. Više volim dobivati ratove nego
produžavati ih."
Ona uzdahne, odjednom iscrpljena, umorna, stara.
"Dugo sam bila u ratu, znaš? Nakon nekog vremena čak i
izgubiti rat čini se boljim nego produžiti ga."
Mogao je osjetiti kako ga odlučnost napušta, uvučena
u vrtlog te iste crne slutnje.
Upre prstom prema gore, pretvarajući glas u hrapavi
šapat. "Ali zasigurno ne od ovih gadova."
Ona baci pogled prema gore. Ramena joj se usprave.
"Ne. Ne od tih..." Duboko udahne. "U redu, kapelane. Svi
idu u napad. Samo ovaj put..."
Oliver se vratio iz kruga komandnih grupa i čučnuo
kraj njih. "Dobili su zapovijedi. S koliko ih Tris sudjeluje
u svakoj grupi?"
"Zapovjednica Tris", ispravi ga Miles brzo umjesto nje
kad su joj se obrve nabrale. "Bit će to napad svih odjed-
nom. Dobit ćeš odavde sve što hoda."
Oliver napravi brz račun u prašini koristeći se prstom
Ui
njesto štapića. "To znači oko pedeset u svaku grupu —
rebalo bi biti dovoljno... u stvari, što kažeš na to da ofor-
mimo dvadeset grupa? To će ubrzati raspodjelu kad složi-
mo redove. To bi mogao biti presudan faktor uspjeha."
65
Granice vječnosti
 "Ne", presiječe ga Miles na brzinu kad je Tris počela s
odobravanjem kimati glavom. "Mora ih biti četrnaest. Če-
trnaest borbenih grupa znači četrnaest redova za četr-
naest gomila s hranom. Četrnaest je — teološki bitan broj",
doda kad su ga počeli sumnjičavo promatrati.
"Zašto?" upita Tris.
"Zbog četrnaest apostola", reče Miles, sklapajući po-
božno ruke. Tris slegne ramenima. Suegar se počeše po
čelu i zausti da nešto kaže — Miles ga osine pogubnim
pogledom i on zastane.
Oliver ga odmjeri. "Uh." No nije se dalje prepirao.
Uslijedilo je čekanje. Miles je prestao brinuti o svojoj
najvećoj bojazni — da će sljedeća gomila hrane stići pre-
rano, prije nego planovi budu iskovani — i počeo se bri-
nuti o drugoj najvećoj bojazni, da će hrana biti isporučena
tako kasno da će izgubiti kontrolu nad trupama i da će
ljudi malo pomalo odlutati, obeshrabreni i umorni od če-
kanja. Skupljajući ih, Miles se osjećao poput čovjeka koji
nateže kozu na konopcu od vode. Bestjelesna priroda ideje
nikad mu se nije činila očitijom.
Oliver ga potapša po ramenu i pokaže prstom. "Po-
činje..."
Stjenka kupole počela se izobličavati prema unutra na
mjestu otprilike trećinu kružnice udaljenom od njih.
Izbor trenutka bio je savršen. Trupe su bile na vrhun-
cu spremnosti. Previše savršen... Cetagandanci su pro-
matrali sve ovo, sigurno ne bi propustili priliku da zagor-
čuju život zatvorenicima. Ako gomila hrane nije došla
prerano, morala je doći prekasno. Ili...
Miles skoči na noge urlajući: "Čekajte! Čekajte! Če-
kajte moju zapovijed!"
Lois McMaster Bujold
Grupe za trk su oklijevale, privučene predviđenim ci-
ljem. Ali Oliver je dobro odabrao zapovjednike — držali su
svoje grupe i gledali Olivera. Nekad su ipak bili vojnici.
Oliver je gledao Tris, u društvu njezine poručnice Beatri-
ce, a Tris je Ijutito gledala u Milesa.
"Stoje sad? Izgubit ćemo prednost..." započne, dok je
sveopći stampedo krenuo prema izbočini.
"Ako griješim", zastenje Miles, "ubit ću se — čekajte,
dovraga! Na moju zapovijed. Ne vidim — Suegar, podigni
me..." Popeo se na Suegarova mršava ramena i zagledao
se u izbočinu. Stjenka se samo napola izobličila kad su
prvi razočarani uzdasi doprli do Milesovih napetih ušiju.
Miles je divlje okretao glavu. Koliko zamršenih okolnosti
— ako Cetagandanci znaju i on zna da znaju i oni znaju
da on zna da znaju i... Prekine unutrašnje blebetanje u
trenutku kad se druga izbočina pojavila na suprotnoj
strani kupole.
Miles ispruži ruku upirući u drugu izbočinu kao da
baca kocke. "Tamo! Tamo! Idemo, idemo, idemo!"
Tris je tek sada shvatila i uz zvižduk mu dobacila po-
gled pun zapanjenog poštovanja, a onda se okrenula i od-
jurila da sustigne glavninu svojih vojnika iza grupa za
trk. Miles spuzne sa Suegarovih ramena i stane šepati za
njom.
Bacio je pogled preko ramena na kotrljajuću sivu masu
ljudstva koja se sudarila sa suprotnom stranom kupole i
zatim se okrenula. Odjednom se osjeti poput čovjeka koji
pokušava pobjeći plimnom valu. Dopusti sebi kratak jauk
i ubrza korak.
Još može biti da je smrtno pogriješio — ne. Njegove
grupe sprintera stigle su do hrpe i ona je zaista bila tamo.
e su
ć Je počeli komadati. Trupe za podršku okružile su
živim zidom dok su sprinteri raspoređivali hranu uz-
267
266 Granice vječnosti

duž obodnice kupole. Cetagandanci su nadmudrili sami
sebe. Ovaj put.
Milesovo se vidno polje suzilo od onog orlovskog na
žablje kad ga je plimni val sustigao. Netko ga je gurnuo
odostrag i lice mu se našlo u prašini. Učinilo mu se da je
prepoznao leđa mrzovoljnog Pitta koji gaje prekoračio, ali
nije bio siguran — Pitt bi jamačno zakoračio na nj, a ne
preko njega. Suegar ga podigne na noge povukavši ga za
lijevu ruku, a Miles proguta uzvik bola. Ionako je bilo
dosta urlanja.
Miles prepozna dječaka koji je bio trčao kako se sukob-
ljava s nekim snagatorom. Progura se kraj njega, podsje-
ćajući ga iz sveg glasa, "Moraš vikati: 'Stani u red!', a NE:
'Jebi se!'... "U borbi svaki signal postane besmislen",
promrmlja sebi u bradu, "uvijek..."
Beatrice se nađe kraj njega. Miles se istog trena uhvati
za nju. Beatrice je svoj osobni prostor čuvala, čak i sada
pred Milesovim očima, ponekim usputnim udarcem lak-
tom u nečiju čeljust, uz prilično gadno pucketanje. Da
sam pokuša nešto takvo, pomisli Miles zavidno, ne samo
da bi smrskao vlastiti lakat, nego bi i suparnikova brada-
vica vjerojatno ostala manje ili više neozlijeđena. Kad smo
već kod bradavica, našao se licem u— pa, ne baš u lice —
suočen s crvenokosom. Othrvao se porivu da uz zadovo-
ljan osmijeh zaroni u meku sivu tkaninu što joj je pokri-
vala grudi, iz jednostavnog razloga što bi to sigurno zna-
čilo zaraditi obje slomljene ruke. Zakoluta očima i podigne
pogled prema njezinu licu.
"Hajde", reče ona i odvuče ga kroz rulju. Stišava li se
to buka? Živi zid njegovih vlastitih postrojbi razmakne se
taman toliko da su se mogli progurati kroz njega.
Bili su blizu točke gdje je počinjao red za jelo. Uspjelo
je, Bože mili, stvar je hodala. Četrnaest komandnih grupa
Lois McMaster Bujold 268
još nagomilanih prilično blizu jedna drugoj uzduž stjenke
kupole — no to se može ispraviti u sljedećoj rundi — pro-
puštale su gladne kandidate jednog po jednog. Ljudi zadu-
ženi za ubrzavanje postupka brinuli su se za to da se re-
dovi kreću što je moguće brže i usmjeravali su one već
opskrbljene hranom duž obodnice iza živog zida u nepre-
kidnom nizu, kako bi opet izišli u veći dio logora, izvan
ruba ljudske gomile. Oliver je na izlaze postavio svoje naj-
opasnije ljude, da u parovima nadgledaju odlazak i paze
da ničija štakorska porcija ne bude na silu oteta.
Prošlo je mnogo vremena otkada je bilo tko ovdje imao
priliku biti heroj. Ne mali broj svježe imenovanih redara
prilazio je poslu s velikim entuzijazmom — možda su
ovdje rješavali neke osobne nesuglasice. Miles prepozna
jednog iz mrzovoljne petorke ispod para redara kako, jed-
nog za drugim, prima udarce u lice. Prisjećajući se svog
zadatka, Miles pokuša ne prepoznati glazbu u tim udarci-
ma šaka u meso.
Miles, Beatrice i Suegar odguravali su one zatvoreni-
ke koji su pokušavali dohvatiti štakorske porcije natrag,
prema gomilama za raspodjelu. Uz lagani uzdah žaljenja,
Miles potraži Olivera i pošalje ga na izlaz da uspostavi red
među svojim ljudima.
Tris je strogo kontrolirala gomile za raspodjelu i svoj
živi zid. Miles čestita sam sebi što je odabrao žene da dijele
hranu. Time je svakako uspostavio duboku emocionalnu
rezonancu. Prilično mnogo zatvorenika čak je pro-
mrmljalo i pospano 'hvala' kad su im njihove porcije
gurnute u ruke, a isto su učinili i oni iza njih kad je došao
njihov red.
Evo vam! pomisli Miles pogledavši gore prema mirnoj, J
kupoli. Nemate više monopol nad psihološkim ra-'
Sudovi. Preokrenut ćemo vam smjer probave i nadam &e aa
ćete izrigati crijeva.
Grani 269
"će vječnosti
 Prepirka kod jedne od gomila za raspodjelu prekine
mu tijek misli. On nezadovoljno iskrivi usne ugledavši
Pitta u sredini. Užurbano odšepa do tamo. Pitt je, činilo se,
na svoju štakorsku porciju uzvratio ne zahvalom, već
posprdnim pogledom, porugom i vulgarnom primjedbom.
Najmanje tri žene koje su ga čule nastojale su ga raščet-
voriti, ali bez uspjeha; bio je velik i snažan i nesputano je
uzvraćao udarce. Jednu je ženu, ne mnogo višu od Milesa,
udario tako da je pala na leđa i nije više ustala. U među-
vremenu, red se zgusnuo i fino, civilizirano izdavanje na-
zovi-večera bilo je potpuno prekinuto. Miles opsuje ispod
glasa.
"Ti, ti, ti i ti", Miles potapša nekoliko ramena, "zgra-
bite ga. Izvucite ga odavde — natrag do drugog kraja
kupole."
Milesovi izabranici nisu bili oduševljeni zadatkom, ali
sad su već pritrčale Tris i Beatrice i povele napad nešto
organiziranije. Pitta su zgrabili i odvukli iza živog zida.
Miles se pobrinuo da hrpa za raspodjelu štakorskih por-
cija ponovno proradi prije no što je poklonio pažnju div-
ljem, nepristojnom Pittu. Sada su mu se već pridružili
Oliver i Suegar.
"Otkinut ću jaja ovom gadu", govorila je Tris. "Nare-
đujem—"
"Izdaješ vojnu zapovijed", prekine je Miles. "Ako je
ovaj ovdje okrivljen za neposluh, trebala bi ga poslati na
vojni sud."
"On je silovatelj i ubojica", odgovori ona ledeno. "Po-
gubljenje je predobro za njega. Mora umirati polako."
Miles povuče Suegar a u stranu. "U iskušenju sam, ali
osjećam neki unutarnji nemir na pomisao da joj ga sad pre-
dam. A opet... stvarno nisam siguran. Što misliš zašto.
Lois McMaster Bujold
Suegar ga pogleda s poštovanjem. "Mislim da si u pra-
vu. Vidiš, previše ih je krivih."
Pitt, sad već u zapjenjenom bijesu, ugleda Milesa. "Ti!
Ti mali pizdolišče — misliš da te one mogu zaštititi?" Po-
kaže glavom na Tris i Beatrice. "Nemaju one te mišiće.
Pregazili smo ih jednom, pregazit ćemo ih opet. Ne bismo
bili izgubili rat da smo imali prave vojnike poput Barrava-
raca. Oni svoju vojsku nisu napunili pičkama i pizdolis-
cima. I otjerali su Cetagandance sa svoga planeta—"
"Nekako sumnjam", zareži Miles izazvan, "da si neki
stručnjak za barravarsku obranu ili za njihov svijet u Pr-
vom cetagandskom ratu. Inače bi nešto naučio..."
"Zar te Tris imenovala dvorskom damom, mutante?"
dobaci mu Pitt za uzvrat. "Ne treba ti mnogo—"
Zašto stojim ovdje izmjenjujući riječi s ovim prostim
luđakom? zapita se Miles dok je Pitt i dalje bjesnio. Nema
vremena. Svršimo s tim. Miles zakorači unatrag i prekriži
ruke. "Je li ikome od vas palo na pamet da je ovaj čovjek
cetagandski špijun?"
Čak je i Pitt bio toliko šokiran da je zašutio.
"Dokazi su jasni", nastavi Miles odlučno, podižući glas
tako da ga mogu čuti svi koji su stajali uokrug. "On je ko-
lovođa vaše dezorganizacije. Svojim primjerom i lukavšti-
nama zaveo je poštene vojnike oko sebe i suprotstavio ih
jedne drugima. Bili ste najbolje što je Marilac imao. Ceta-
gandanci nisu mogli računati na vaš pad. Zato su posijali
sjeme zla među vas. Da se osiguraju. I pošlo im je za
rukom... i to jako dobro. Nikada niste posumnjali—"
Oliver zgrabi Milesovo uho i promrmlja: "Brate Miles
~~~ ja poznajem ovog tipa. Nije cetagandski špijun. On je
samo hrpa _"
7]
27 Granice vječnosti
 "Olivere," prosikće Miles kroz stisnute zube, "začepi."
I nastavi: "Naravno daje cetagandski špijun. Krtica. A ci-
jelo ste vrijeme mislili daje ovo nešto što radite samo sebi."
A tamo gdje đavo ne postoji, pomisli Miles u sebi, može
biti korisno izmisliti ga. Želudac mu se uskomeša, no na
licu mu ostane izraz pravednoga bijesa. Baci pogled na
lica oko sebe. Dosta ih je bilo blijedih poput njegova, iako
ne iz istih razloga. Među njima zavlada lagani žamor, di-
jelom zaprepašten, dijelom zloslutan.
"Skinite mu košulju", naredi Miles, "i polegnite ga na
trbuh. Suegar, daj mi svoju šalicu."
Suegarova je plastična šalica imala oštar vrh na puk-
nutom rubu. Miles sjedne na Pittove butine i tim vrhom
ureze riječi:
ČETA ŠPIJUN
preko njegovih leđa. Zarezao je duboko i potekla je krv.
Pitt je vrištao, psovao i otimao se.
Miles se uspravi, drhtav i bez daha i to ne samo zbog
fizičkog napora.
"A sada," naredi, "dajte mu njegovu štakorsku porciju
i otpratite ga do izlaza."
Tris otvori usta da prosvjeduje i opet ih zatvori. Pogle-
dom je palila Pittova leđa dok su ga odvlačili. Oči joj se s
prilično nevjerice vrate na Milesa, kraj kojeg je s jedne
strane stajala ona, a s druge Oliver.
"Zar zaista misliš da je Cetagandanac?" upita tiho.
"Nema šanse", reče Oliver podrugljivo. "U čemu je,
dovraga, bio smisao ove šarade, Brate Miles?"
"Ne sumnjam u Trisine optužbe za ostale njegove zlo-
čine", reče Miles kruto. "Sigurno znaš. Ali ne može biti
kažnjen zbog njih, a da cijeli logor ne bude podijeljen, a
time i Trisin autoritet potkopan. Ovako su ona i ostale
Lois McMaster Bujold
žene dobile svoju osvetu a da im se nije suprotstavila po-
lovina muškaraca u logoru. Zapovjednikove su ruke čiste,
a zločinca je ipak stigla pravda. Nadalje, svima njemu
srodnim dušama upućeno je upozorenje koje ne mogu ig-
norirati. Dakle, funkcionira na svim razinama."
Oliverovo je lice postalo bezizražajno. Nakon kratke
pauze primijeti: "Boriš se prljavo, Brate Miles."
"Ne smijem si dopustiti da izgubim." Miles mu uputi
mračan pogled ispod spuštenih obrva. "Smiješ li ti?"
Oliver stisne usne. "Ne."
Tris nije komentirala.
Miles je osobno nadgledao dostavu štakorskih porcija
svim zatvorenicima koji su bili previše bolesni, slabi ili
pretučeni da bi pokušali stati u red za hranu.
Pukovnik Tremont je i dalje mirno ležao na svojoj pro-
stirki, sklupčan, buljeći u prazno. Oliver klekne i sklopi
njegove suhe, ukočene oči. Pukovnik je umro u posljednjih
nekoliko sati.
"Zao mije", reče Miles iskreno, "žao mije što sam do-
šao tako kasno."
"Pa...", reče Oliver, "pa..." Stajao je, grizući usnicu, a
onda odmahne glavom i ne reče više ništa. Miles i Suegar,
Tris i Beatrice pomogli su mu da odnese tijelo, prostirku,
odjeću i šalicu do hrpe za smeće. Oliver gurne štakorsku
porciju što ju je bio sačuvao, pod mrtvačevu ruku. Nitko
ni
je ni pokušao svući les nakon što su mu okrenuli leđa,
iako je drugo ukočeno tijelo na hrpi bilo već opljačkano,
golo i prevrnuto.
Malo nakon toga spotakli su se o Pittovo tijelo. Uzrok
smrti bilo je vjerojatno gušenje, no lice mu je bilo tako
^udarano da njegova crvena boja nije bila siguran dokaz
o tome.
Granice vječnosti
273
272
 Tris, čučnuvši pokraj lesa, pogleda Milesa polako ga
procjenjujući. "Mislim da si možda ipak u pravu što se tiče
moći, mali čovječe."
"A osvete?"
"Mislila sam daje se nikad neću moći nauživati", uz-
dahne ona promatrajući tijelo kraj sebe. "Da... i što se tiče
osvete."
"Hvala." Miles ubode tijelo nožnim prstom. "Nemoj se
zavaravati, ovo je gubitak u našim redovima."
Miles i Suegar pustili su da ga netko drugi odvuče do
hrpe za smeće.
Odmah nakon operacije Ručak Miles je održao ratni
savjet. Oni koji su nosili Tremontovo tijelo, a o kojima je
Miles počeo razmišljati kao o svom glavnom osoblju, i če-
trnaest vođa komandnih grupa sakupili su se oko njega
na mjestu u blizini granica ženske grupe. Miles je koračao
naprijed-natrag pred njima energično gestikulirajući.
"Odajem priznanje vođama grupa za izvrsno obavljen
posao i poručniku Oliveru za njihov odabir. Uspjehom ove
operacije pribavili smo si ne samo privrženost većeg dijela
logora, već i vrijeme. Svaki obrok nakon ovoga trebao bi
ići sve lakše, sve jednostavnije, trebao bi postati manevar-
ska vježba za sljedeći.
Imajte na umu, ovo je vojna vježba. Ponovno smo u
ratu. Već smo namamili Cetagandance da prekinu svoju
pažljivo sračunatu rutinu i povuku svoj potez. Mi smo dje-
lovali. Oni su reagirali. Koliko god vam se to činilo čud-
nim, mi imamo ofenzivnu prednost.
Sad počinjemo planirati daljnju strategiju. Želim vaše
mišljenje o tome koji će biti sljedeći izazov Cetagandana-
ca." U stvari, želim da mislite, točka. "Toliko o propovijedi
— zapovjednice Tris, preuzmite riječ." Miles se natje-
Lois McMaster Bujold
ra da sjedne prekriženih nogu, prepuštajući prostor svojoj
izabranici, htjela ona to ili ne. Podsjetio se da je Tris bila
časnik na bojnom polju, a ne za stolom; trebalo joj je više
prakse nego njemu.
"Naravno, opet mogu poslati premale gomile, kao što
su to činili ranije", započne ona nakon što je pročistila
grlo. "Drži se da je na taj način sav ovaj nered i počeo."
Pogled joj se sretne s Milesovim i on joj kimne ohrabru-
jući je. "To znači da ćemo morati početi s prebrojavanjem
osoba u logoru i izrađivanjem strogih rotacijskih raspore-
da ljudi koji će dijeliti svoje porcije s onima koji budu za-
kinuti. Svaki vođa grupe mora izabrati intendanta i neko-
licinu računovođa koji će provjeravati njegove račune."
"Jednako prepreden potez koji bi Cetagandanci mogli
pokušati", morao se umiješati Miles, "je da nam pošalju
previše porcija, stvarajući nam tako zanimljiv problem:
kako ravnomjerno podijeliti viškove. Da sam na tvome
mjestu pobrinuo bih se i za to." Uputi Tris blag osmijeh.
Ona podigne obrvu i nastavi. "Mogli bi isto tako raz-
dijeliti gomilu s hranom ne bi li nam otežali zauzimanje i
strogu kontrolu ponovne raspodjele porcija. Ima li još koji
prljavi trik koji bismo mogli očekivati?" Nije se mogla
suzdržati a da ne pogleda Milesa.
Jedan od vođa grupa s oklijevanjem podigne ruku. "Go-
spođo — oni slušaju sve ovo. Ne čini li vam se da mi mi-
slimo za njih?"
Miles ustane da odgovori na to pitanje jasno i glasno.
Naravno da slušaju. Nesumnjivo Su nam poklonili svu
svoju^ustreptalu pažnju." Učini prost pokret prema ku-
poli. Neka. Svaki njihov potez je poruka izvana, sjenka
sto nam ukazuje na njihov oblik, podatak o njima. Mi
ćemo ga prihvatiti."
Gran; lice vječnosti
2
74 275
 "Recimo", reče drugi vođa s još više oklijevanja, "da
nam ponovno prekinu dovod zraka? Zauvijek?"
"Onda", reče Miles meko, "gube svoj teško stečeni po-
ložaj u MSK-u, za koji su se jako namučili. U posljednje
vrijeme igraju na promidžbu, posebno otkad naša strana,
s obzirom na to da su se stvari odvijale tako kako jesu,
nije bila u stanju održavati ni vlastite trupe kako treba, a
kamoli zarobljene Cetagandance. Cetagandanci, čiji je javni
stav da dijele Imperijalnu vlast s nama iz kulturne darež-
ljivosti, hvale se ovim logorom kao iskazom svoje izvan-
redne civilizacije i kulture..."
Nekoliko poruga i zvižduka pokaže mišljenje zatvore-
nika o ovoj izjavi, pa se Miles nasmiješi i nastavi: "Stopa
smrtnosti u ovom logoru je tako velika daje privukla paž-
nju MSK-a. Cetagandanci su je do sada, trima odvojenim
MSK komisijama, uspijevali opravdati, no sto posto bi čak
i za njih bilo malo previše." Drhtaj odobravanja, suzdrža-
nog bijesa prođe kroz njegove ushićene slušaoce.
Miles ponovno sjedne. Oliver se nagne prema njemu i
prošapće: "Kako si, dovraga, doznao sve te podatke?"
Miles se osmjehne. "Zvučalo je uvjerljivo? Odlično."
Oliver sjedne natrag, nervozan. "Ne prezaš ni pred
čim, zar ne?"
"Ne u ratu."
Tris i njezini vođe grupa proveli su sljedeća dva sata
izvodeći planove za moguće postupke Cetagandanaca pri
novom obroku i vlastite odgovore na svaku od mogućno-
sti. Razdvojili su se kako bi ih vođe mogle proslijediti svo-
jim podređenima, a Oliver svojim dodatnim redarstvenim
postrojbama.
Tris zastane pred Milesom koji je bio podlegao gravi-
taciji negdje tijekom drugog sata i sada je ležao na zemlji
zureći nekako spokojno u kupolu, trepćući očima u nasto-
Lois McMaster Bujold 276
janju da ih održi otvorenima. Nije bio spavao dan i pol
prije no što je uopće došao ovamo. Nije bio siguran koliko
je otada prošlo vremena.
"Sjetila sam se još jedne mogućnosti", primijeti Tris.
"Što ako ne učine ništa? Ako ne učine ništa i ne promije-
ne ništa?"
On se pospano nasmiješi. "To se čini najvjerojatnijim.
Onaj pokušaj da nas prijeđu kod prošlog obroka bio je,
mislim, greška s njihove strane."
"No, u odsutnosti neprijatelja koliko se dugo možemo
pretvarati da smo vojska?" bila je uporna. "Ostrugao si
nas s dna za ovo. A kad se istrošimo, što onda?"
Miles se sklupča na boku, tonući u čudne i neuhvat-
ljive misli, zaveden naznakom erotskog sna o visokoj, ag-
resivnoj, crvenokosoj ženi. Zijevne. "Onda se molimo za
čudo. Podsjeti me da porazgovaram s vama o čudima...
kasnije..."
Napola se probudio kad je netko protresao prostirku
pod njim. Uputi pospani osmijeh Beatrice.
"Ludi mutante," zareži ona na njega i grubo ga otko-
trlja na jastuk. "Nemoj misliti daje ovo bila moja ideja."
"Bogami, Suegar," promrmlja Miles, "mislim da joj se
sviđam." Ponovno se stisne uz Beatrice iz sna, privreme-
no spokojan.
Na Milesovu prikrivenu žalost, njegov se zaključak po-
kazao točnim. Cetagandanci su se vratili u uobičajenu ru-
tinu obroka, ponovno bez odgovora na unutrašnja previ-
ranja svojih zarobljenika. Miles nije bio siguran da mu se
to sviđa. Istina, to mu je pružilo mnogo mogućnosti da do-
radi svoj plan raspodjele štakorskih porcija. No nekakvo
uznemiravanje koje bi dolazilo od kupole odvuklo bi paž-
nju zatvorenika prema van, ponovno bi im dalo neprijate-
277 Granice vječnosti
lja i, iznad svega, razbilo paralizirajući! dosadu njihovih
života. Dugoročno gledano, zasigurno će se pokazati daje
Tris bila u pravu.
"Mrzim neprijatelja koji ne griješi", promrmlja Miles
razdraženo i usmjeri snage na događaje koje je mogao
kontrolirati.
Pronašao je jednog flegmatičnog zatvorenika s pravil-
nim otkucajima srca i postavio ga da leži na zemlji i mjeri
vlastiti puls, pa je počeo mjeriti vrijeme raspodjele, a za-
tim ga je pokušao skratiti.
"To je duhovna vježba", objavio je kad je postigao da
njegovih četrnaest intendanata izdaje dvjesto štakorskih
porcija odjednom, s pauzom od trideset minuta između
grupa.
"To je promjena ritma", objasnio je Tris u povjerenju.
"Ako već ne možemo natjerati Cetagandance da unesu
malo raznolikosti, onda to jednostavno moramo učiniti
sami." Također je napokon dobio točan popis preživjelih
zatvorenika. Miles je bio svugdje, poticao je, stimulirao,
gurao, obuzdavao.
"Ako zaista želiš da ide brže, raspodijeli hranu na više
gomila", pobunio se Oliver.
"Ne bogohuli", odgovorio je Miles i dao se na posao po-
tičući svoje grupe da prenesu štakorske porcije do gomila
za raspodjelu koje su bile ravnomjerno raspoređene duž
kružnice.
Na kraju devetnaestog obroka otkad je došao u logor
Miles je svoj sistem raspodjele ocijenio potpunim i teo-
loški ispravnim. Ako svaka dva obroka nazove 'jednim
danom', bio je ovdje devet dana.
"Ja sam spreman", progunđao je, "a prerano je." "Plačeš
jer više nema svjetova za osvajanje?" upitala je Tris uz
sarkastičan osmijeh.
Lois McMaster Bujold
Do trideset drugog obroka sistem je još funkcionirao
glatko, no Miles je postajao sve napetiji.
"Dobro došao u dugoročnu perspektivu", rekla je Bea-
trice suho. "Bolje uhvati ritam, Brate Miles. Ako je točno
ono što kaže Tris, zbog tebe ćemo ovdje biti duže. Moram
se sjetiti da ti jednom za to propisno zahvalim." Poklonila
mu je prijeteći osmijeh i Miles se mudro dosjetio nekog
posla na suprotnom kraju logora.
U pravu je, mislio je Miles potišteno. Većina zatvore-
nika brojala je svoje zarobljeništvo ne u danima i tjedni-
ma, već u mjesecima i godinama. I on sam već je počinjao
ludjeti u periodu koji bi većina njih nazvala trenutkom.
Zlovoljno se pitao na koji će se način očitovati njegovo lu-
dilo, hoće li biti manijakalan, inspiriran blistavom idejom
da je — na primjer — Osvajač Komarra? Ili depresivan,
poput Tremonta, zatvarajući se u sebe sve dok ne posta-
ne nitko, vrsta ljudske crne rupe?
Čuda. Kroz cijelu je povijest bilo vojskovođa koji su
pogrešno tempirali ratove, vodeći svoja stada na vrh pla-
nine da čekaju božanstvo koje nikad nije došlo. O njiho-
vim se kasnijim životima obično vrlo malo znalo; često su
imali problema s alkoholizmom. Ovdje se nema što piti.
A Miles je upravo sada želio oko šest duplih. Sada.
Sada. Sada.
Miles je nakon svakog obroka počeo obilaziti kružnicu
logora, dijelom da obavi ili da se barem pretvara da obav-
ija kontrolu, dijelom da potroši nešto nervozne energije
sto se neugodno nagomilavala u njemu. Spavati je bilo sve
eze i teže. Nakon što su obroci uspješno regulirani, nad
°gor se spustilo razdoblje tišine, kao da je organiziranje
n"V. kristal uronJen u prezasićenu otopinu. No u zad-
nekoliko dana porastao je broj tučnjava koje su redari
279 r-
278 Granice vječnosti
morali smirivati. A i oni sami sve su lakše posezali za na-
siljem, usvajajući potencijalno opasan, hvalisavi stav. Mje-
sečeve mijene. Tko može prestići Mjesec?
"Uspori, Miles", žalio se Suegar hodajući pokraj njega.
"Oprosti." Miles uspori korak i trgne se iz razmišlja-
nja kako bi pogledao uokolo. Svjetlucava se kupola dizala
s njegove lijeve strane i činilo se kao da pulsira u nemir-
nom šumu tek malo izvan dosega njegova sluha. S njego-
ve desne strane protezala se tišina i grupe ljudi uglavnom
u sjedećem položaju. Nije bilo neke vidljive promjene u
odnosu na njegov prvi dan ovdje. Možda malo manje na-
petosti, možda se malo više organizirane brige vodilo o ra-
njenima i bolesnima. Mjesečeve mijene. Stresao je svoju
tjeskobu i veselo se nasmiješio Suegaru.
"Nailaziš li na nešto pozitivnije odgovore na svoje pro-
povijedi ovih dana?" upita Miles.
"Pa — nitko me više ne pokušava istući", reče Suegar.
"A opet, nisam ni propovijedao tako često, budući da sam
zauzet obrocima i svim tim. A opet, sad imamo redare.
Teško je reći."
"I dalje ćeš pokušavati?"
"O, da." Suegar zastane. "Znaš, vidio sam i gora mje-
sta od ovog. Jednom sam bio u rudarskom kampu, bio
sam još klinac. Nalazište vatrenih dragulja. Za promjenu,
umjesto da iz njega dobit izvlači jedna velika tvrtka ili
vlada, nalazište je bilo podijeljeno na stotine i stotine
malih parcela, obično od oko dva kvadratna metra. Dečki
su kopali rukama, lopaticama i laganim četkama — veliki
vatreni dragulji su fini, znaš, rasprsli bi se od neopreznog
udarca — kopali su pod užarenim suncem, dan za danom.
Mnogi su na sebi imali manje odjeće nego mi sad. Mnogi
od njih nisu jeli tako dobro ili tako redovito. Radili su do
Lois McMaster Bujold
280
besvijesti. Više nesreća, više bolesti nego ovdje. Bilo je i
tučnjava, i to mnogo.
No živjeli su za budućnost. Izvodili se najnevjerojatni-je
pothvate fizičke izdržljivosti, sve zbog nade, sve dobro-
voljno. Bili su opsjednuti. Bili su... uglavnom, ti me jako
podsjećaš na njih. Ne bi odustali ni za što. Pretvorili su
planinu u provaliju za godinu dana, ručnim lopaticama.
Bilo je to ludilo. Jako mi se svidjelo."
"Od ovoga mjesta", Suegar pogleda uokolo, "samo se
usereš od straha." Desnom je rukom dotakao narukvicu
od konopca. "Ono će ti isisati budućnost, progutati te —
nakon toga smrt izgleda kao formalnost. Grad zombija,
samoubojica. Onoga dana kad prestanem pokušavati, ovo
će me mjesto pojesti."
"Mhm", složi se Miles. Približavali su se mjestu za
koje je Miles mislio da je najudaljenije na njihovu putu
obilaska, nasuprot ženskoj grupi na čijim su, sada propus-
nim granicama Miles i Suegar držali svoje prostirke za
spavanje.
Dvojici ljudi što su hodali obodnicom iz suprotnog
smjera pridružila su se još dvojica u sivim pidžamama.
Sve kao neobavezno i spontano, još se trojica podignu sa
svojih prostirki s Milesove desne strane. Nije mogao biti
siguran a da ne okrene glavu, no učinilo mu se da je kra-
jem oka uhvatio još udaljeniji pokret iza sebe.
Četvorica koja su se približavala stanu na nekoliko me-
tara ispred njih. Miles i Suegar zastanu oklijevajući. Muš-
karci u sivom, svi više ili manje veći od Milesa — tko nije
bio. — namršteni, puni žestoke napetosti stoje prelazila a
Milesa i natezala mu živce. Miles je prepoznao samo
jednog, jednog iz bivše Pittove mrzovoljne petorke. Nije se
Potrudio da skine pogled s Pittova poručnika kako bi se
ice vječnosti
Grani
ogledao za redarima. Štoviše, bio je poprilično siguran da
je jedan od onih koji su im se približavali i bio redar.
A najgore je od svega bilo to što je satjeran u kut —
ako se to ovdje uopće može tako reći — svojom vlastitom
pogreškom, jer je dopustio da mu kretanje padne u pred-
vidljivu rutinu. Glupa, osnovna, početnička greška; ne-
oprostiva.
Pittov je poručnik zakoračio naprijed, grizući usnicu,
buljeći u Milesa praznih očiju. Psihički se priprema, shvati
Miles. Kad bi sve što želi bilo samo da me premlati, to bi
mogao i u snu. Muškarac propusti kroz prste brižljivo
spleten konopac iz prostirke za spavanje. Konopac za dav-
ljenje... ne, neće to biti samo još jedne batine. Ovaj put bit
će to ubojstvo s predumišljajem.
"Ti", reče Pittov poručnik promuklo. "U početku te
nisam mogao prokužiti. Ti nisi jedan od nas. Nikada nisi ni
mogao biti jedan od nas. Mutant... Sam si mi se otkrio.
Nije Pitt bio cetagandski špijun. Ti si!" I navali naprijed.
Miles se instinktivno izmakne. K vragu, znao je da
postoji dobar razlog zašto je imao osjećaj daje onakvo po-
nižavanje Pitta ipak bilo pogrešno, usprkos djelotvornosti.
Lažna je optužba bila mač s dvije oštrice, jednako opasan za
mačevaoca kao i za žrtvu. Pittov je poručnik mogao čak
vjerovati u svoju optužbu jer Miles je bio taj koji je započeo
lov na vještice. Poetska je pravda bila u tome što je on sam
njegova prva žrtva, no kamo to vodi? Nije ni čudo da se u
posljednje vrijeme Cetagandanci nisu uplitali. Njihovi
nečujni promatrači sigurno su upravo sada padali sa
stolaca od smijeha... pogreške su se nagomilavale jedna za
drugom i dosegle vrhunac ovdje gdje će umrijeti glupom
smrću gamadi, u rukama gamadi, u ovoj odvratnoj rupi---
Ruke su ga dograbile; iskrivio se u grču koprcajući se, no
samo je napola oslabio stisak. Pokraj njega Suegar je
Lois McMaster Bujold 282
jurcao, tukao se, napadao, urlao s nekom demonskom ener-
gijom. Mogao je dohvatiti ali, nedostajala mu je težina.
Milesu je nedostajalo oboje. Ipak je Suegar uspio na tre-
nutak slomiti stisak oko Milesa.
Suegarovu su lijevu ruku uhvatili i blokirali dok se
spremao na udarac nadlanicom. Miles se lecne očekujući sa
suosjećanjem poznati mukli zvuk lomljenja kostiju, no
umjesto toga čovjek strgne narukvicu sa Suegarova zgloba.
"Hej, Suegar!" poviče podrugljivo, poskakujući una-
trag. "Vidi što imam!" Suegar okrene glavu, a pažnja mu
bi odvučena s njegove odlučne namjere da brani Milesa.
Muškarac izvuče izgužvani, pohabani komad papira iz
platnene futrolice i mahne njime po zraku. Suegar krikne
u očaju i krene da se sunovrati na njega, no nađe se blo-
kiran između dvaju drugih tijela. Čovjek podere papir
napola, a onda zastane, kao da se nakratko premišljao na
koji način da ga se otarasi — a onda, uz iznenadan os-
mijeh, strpa komade u usta i počne žvakati. Suegar stane
vrištati.
"Prokletstvo," vikne Miles bijesno, "mene ste htjeli!
Nisi to morao učiniti." Zabio je šaku svom snagom u idiot-
ski nasmiješeno lice najbližeg napadača, čiju je pažnju pri-
vremeno bila odvukla Suegarova predstava.
Osjetio je kako su mu se kosti uzdrmale sve do ručnog
zgloba. Bio je tako prokleto umoran od kostiju, od toga da
mu nanose bol opet i opet. Suegar je vrištao i jecao i po-
kušavao doprijeti do žvakača koji je stajao i dalje žvakao
uz podrugljiv smiješak. Suegar je u svom napadu izgubio
svaku organiziranost, mlateći rukama poput vjetrenjače.
Miles je vidio kako je pao, a onda mu je svu pažnju zaoku-
PIO stisak konopca za davljenje što mu se omotao oko
vrata. Uspio je ugurati ruku između konopca i vlastita
a no
', *^a Je to slomljena ruka. Trnci bola prođu mu, ro-areci
ispod kože, sve do ramena. Pritisak u glavi popeo
283
Granite vječnosti
se do granice raspuknuća, magleći mu pogled. Tamnocr-
veni i žuti oblaci gorjeli su mu u očima poput vršaka mu-
nje. Zasljepljujuća vizija crvene kose zacvrči u tamnom
tunelu njegova pogleda...
Zatim se našao na zemlji dok je krv, čudesna krv, ko-
lala natrag u njegov kisika gladan mozak. Boljelo je dobro,
vruće i pulsirajuće. Ležao je, ne mareći na trenutak ni za
što drugo. Bilo bi tako lijepo kad se ne bi morao ponovno
uspraviti.
Prokleta kupola, hladna, bijela i bezizražajna izazi-
vala gaje dok mu se vraćao vid. Miles se podigne na kolje-
na, divlje gledajući uokolo. Beatrice, nekoliko redara i ne-
koliko Oliverovih komandosa progonili su Milesove
nesuđene ubojice. Miles se vjerojatno onesvijestio samo
na nekoliko sekundi. Suegar je ležao na tlu nekoliko me-
tara od njega.
Miles dopuže do njega. Mršav je čovjek ležao sklupčan,
lica vlažna i blijedozelena, dok su mu nesvjesni trzaji po-
tresali tijelo. Loše. U šoku. Utopli pacijenta i daj mu si-
nergin. Nema sinergina. Miles se nespretno izvuče iz svoje
tunike i prebaci je preko Suegara. "Suegar? Jesi li dobro?
Beatrice je otjerala barbare..."
Suegar podigne pogled i kratko se nasmiješi, no osmi-
jeh mu gotovo istog trena zamijeni izraz bola.
Beatrice se napokon vratila, zamrljana i teško dišući.
"Vi, kreteni," pozdravi ih hladno. "Ne treba vam tjelohra-
nitelj, već dadilja." Spustila se na koljena kraj Milesa kako
bi pogledala Suegara. Usne su joj se svele na bijeli prorez.
Pogleda Milesa zatamnjenih očiju dok su joj se utori na
čelu produbljivali.
Predomislio sam se, pomisli Miles. Nemoj da ti budem
drag, Beatrice, nemoj da ti itko bude drag, samo će te po-
Lois McMaster Bujold 284
vrijediti. Opet i opet i opet... "Bolje se vratite u moju gru-
pu", reče Beatrice.
"Mislim da Suegar ne može hodati."
Ona napne koji mišić i mršavi je čovjek bio umotan u
prostirku za spavanje i prenesen, za Milesov ukus malo
previše poput lesa pukovnika Tremonta, natrag do njiho-
va, sada uobičajena, mjesta za spavanje.
"Pronađite mu doktora", zatraži Miles.
Beatrice se vratila vodeći za ruku srditu stariju ženu.
"Vjerojatno mu je ozlijeđen trbuh", zareži doktorica. "Da
imam dijagnostički ekran, mogla bih vam reći stoje točno
ozlijeđeno. Imate li dijagnostički ekran? Treba mu siner-
gin i plazma. Imate li toga? Mogla bih ga prerezati, slije-
piti ga natrag i ubrzati ozdravljenje elektrostimulacijom,
kad bih samo imala dvoranu za operaciju. Imate li je? I
mislila sam da nemate. Prestanite me tako gledati. Nekad
sam mislila da sam iscjelitelj. Trebalo mi je da dođem
ovamo da shvatim da nisam ništa više od posrednika iz-
među tehnologije i pacijenta. Sad kad nema tehnologije, ja
sam jednostavno ništa."
"Ali što možemo učiniti?" upita Miles.
"Pokrijte ga. Za nekoliko će mu dana ili biti bolje ili će
umrijeti, ovisno o tome stoje ozlijeđeno. To je sve." Zastala
je, stojeći prekriženih ruku, gledajući Suegara s mržnjom
kao da ozljedu smatra osobnom uvredom. Za nju je to i
bila; još jedna gomila tuge i neuspjeha što melje u prah
njezin teško stečeni ponos iscjelitelja.
"Mislim da će umrijeti", doda.
"I ja", reče Miles.
"Zašto ste me onda trebali?" Odmarširala je. Kasnije
se vr
atila s prostirkom za spavanje i još nekoliko krpa i
pomogla da ih postave oko Suegara i preko njega kao do-
datni izolator, a zatim je opet odmarširala.
285
Granice vječnosti

Tris je podnijela izvješće Milesu. "Opkolili smo one tipove
koji su te pokušali ubiti. Što da učinimo s njima?" "Pustite
ih", reče Miles sumorno. "Oni nisu neprijatelji."
"Vraga nisu!"
"U svakom slučaju, nisu moji neprijatelji. Radilo se
samo o slučaju zamjene identiteta. Ja sam samo nesretan
putnik, prolaznik."
"Probudi se, mali čovječe. Ja slučajno ne dijelim Olive-
rovu vjeru u tvoje čudo. Ovdje nisi prolaznik. Ovo je zad-
nja postaja."
Miles uzdahne. "Počinjem misliti da si u pravu." Bacio je
pogled na Suegara koji je disao plitko i prebrzo. "Ovaj put
si gotovo sigurno u pravu. Svejedno — pusti ih." "Zašto?"
zavapila je u bijesu.
"Jer ja tako kažem. Jer te molim. Ili želiš da te prekli-
njem zbog njih?"
"Aaarh! Ne. U redu!" Okrenula se i udaljila provlačeći
ruke kroz kratku kosu i mrmljajući ispod glasa.
Prošla je cijela vječnost. Suegar je ležao na boku ne go-
voreći ništa, iako su mu se oči tu i tamo otvarale i zurile u
prazno. Miles mu je u pravilnim razmacima vlažio usne
vodom. Obrok je došao i prošao bez incidenata i bez Mile-
sova sudjelovanja. Beatrice je u prolazu ostavila pokraj
njih dvije štakorske porcije, dobacila im pogled općeg ne-
slaganja i ponosno se udaljila.
Miles je drugom rukom pridržavao onu ozlijeđenu i
sjedio prekriženih nogu pregledavajući u glavi katalog
pogrešaka što su ga dovele u ovaj škripac. Razmišljao je o
svom očiglednom daru da izlaže pogibelji svoje prijatelje.
Imao je gadan predosjećaj da će Suegarova smrt biti goto-
vo jednako ružna kao što je prije šest godina bila smrt p
Lois McMaster Bujold 28
ručnika Botharija, a Suegara je poznavao tek nekoliko tje-
dana, a ne nekoliko godina. Imao je razloga vjerovati da
se zbog ponovljene boli čovjek sve više, a ne sve manje,
boji toga da bude povrijeđen; strah prelazi u sve veću stra-
vu od koje se grči želudac. Ne opet, nikada više...
Legao je natrag i buljio u kupolu, u bijelo nepokretno
oko mrtvoga boga. Je li mu u ovoj megalomanskoj ludoriji
već poginulo više prijatelja nego što je znao? Bilo bi to baš
nalik na Cetagandance, da ga ostave tu unutra u potpu-
nom neznanju i puste da ga postupno izlude rastuća boja-
zan i strah.
Da ga na brzinu izlude — jer božje je oko trepnulo.
I Miles nervozno namigne nervnim refleksom, a onda
razrogači oči i zagleda se u kupolu kao da može pogledom
prodrijeti kroz nju. Je li zatreperila? Ili je drhtaj bio umi-
šljen? Je li gubio razum?
Ponovno je zatreperila. Miles skoči na noge, udišući,
udišući, udišući. Kupola se otvorila. Na časak su unutra
nahrupili planetarna noć, magla, slaba kiša i poljubac
hladnog, vlažnog vjetra.
Nepročišćen zrak ovog planeta zaudarao je na pokva-
rena jaja. Neuobičajena je tama zasljepljivala.
"OBROK!" vrisne Miles iz petnih žila.
A onda se pakao pretvorio u kaos uz blještav plamsaj
bombe što je eksplodirala pod nakupinom zgrada. Crvena
je svjetlost plamtjela na dnu golemog vibrirajućeg oblaka
krhotina što su se dizale u zrak. Urnebesan lanac sličnih
eksplozija okružio je logor i zaglušio nezaštićene. Miles je
Još vrištao, ali nije više čuo vlastiti glas. Uzvratna paljba
sa zemlje parala je oblake linijama obojene svjetlosti.
ns projuri kraj njega preneraženih očiju. Miles svo-m
zdra
vom rukom dohvati njezinu i zakopa pete u zem-
Granic 287
vječnosti

Iju ne bi lije zaustavio, povlačeći je prema dolje kako bi joj
mogao vrištati na uho.
"To je to! Organiziraj četrnaest vođa grupa, reci im
neka natjeraju prve skupine od dvjesto ljudi u red uzduž
čitave kružnice. Pronađi Olivera, moramo natjerati redare
da paze da ostali čekaju svoj red pod kontrolom. Ako ovo
prođe točno onako kako smo vježbali, svi ćemo se izvući."
Nadam se. "No ako jurnu na letjelice u gomili kao što su
prije pljačkali gomilu sa štakorskim porcijama, nitko neće
uspjeti. Razumiješ?"
"Nikad nisam vjerovala — nisam mislila — letjelice?" "Ne
moraš misliti. Vježbali smo ovo pedeset puta. Samo slijedi
vježbu s obrocima. Vježbu!"
"Ti podli mali kurvin sine!" Pozdravni pokret njezine
ruke dok je odlazila bio je vrlo sličan salutiranju.
Lanac bljeskova buknuo je na nebu iznad logora, kao da
se stalno iznova pojavljivala bijela iskra munje i bacala
zagasito osvjetljenje na prizor pod sobom. Logor je kipio
poput prevrnutog mravinjaka. Muškarci i žene trčali su
svaki na svoju stranu u zaglušujućoj zbrci. Nije to bio baš
organizirani prizor kakav je Miles zamišljao — zašto su,
na primjer, njegovi ljudi izabrali noćni umjesto dnevnog
napada — kasnije će očitati bukvicu svom osoblju zbog
toga, nakon što im izljubi stopala...
"Beatrice!" Miles joj mahne. "Počni širiti vijest! Radi-
mo isto što i s obrocima. Samo što umjesto štakorske por-
cije svatko dobiva sjedište u letjelici. Objasni im to — ne
daj da itko odluta u noć jer će propustiti svoj let. Onda se
vrati i ostani kraj Suegara. Ne želim da se izgubi ili da ga
pregaze. Čuvaj ga, razumiješ?"
"Nisam ti ja prokleti pas. Kakve letjelice—" Zvuk —
koji su se Milesove uši naprezale čuti, napokon se probio
kroz buku; visok, višetonski fijuk koji je po-
Lois McMaster Bujold
288
stajao sve glasniji i glasniji. Ispadale su iz proključalih,
grimizno obrubljenih oblaka poput monstruoznih kuka-
ca, oklopljene i krilate. Potpuno oklopljene borbene letje-
lice, dvije, tri, šest... sedam, osam... Milesove su se usne
pokretale dok ih je brojio. Trinaest, četrnaest. Tako mi
Boga. Uspjeli su dovršiti #B-7 na vrijeme.
Miles pokaže prstom. "Moje letjelice."
Beatrice je stajala otvorenih usta, pogleda upravljenog
prema gore. "Bože moj. Prekrasne su." Gotovo daje mo-
gao vidjeti kako su joj se zupčanici u glavi pokrenuli. "Ali
nisu naše. Ni cetagandske. Čije dovraga..."
Miles se nakloni. "Ovo je plaćeno političko spašavanje."
"Plaćenici?"
"Mi nismo nešto s previše nogu što si našla kako se
migolji u vreći za spavanje. Ispravan ton glasa je: 'Plaće-
nici!' — sa zadovoljnim uzvikom."
"Ali — ali — ali—"
"Kreni, dovraga! Svađaj se kasnije."
Zamahnula je rukama i otrčala.
Miles se pozabavio svakom osobom u blizini prenoseći
naredbu dana. Uhvatio je jednog od Oliverovih visokih
komandosa i zatražio da ga podigne na ramena. Kratak
pogled uokolo otkrio mu je četrnaest zgrušanih čvorova
ljudi u gomilama, razbacanih uzduž obodnice na gotovo
ispravnim mjestima. Letjelice su lebdjele, motori urlali, a
onda su jedna po jedna dodirnule zemlju svuda po logoru.
'To će morati biti dovoljno", promrmlja Miles za sebe.
Potapša komandosove rame. "Dolje."
Probio se do najbliže letjelice jer je navala na njih bila
as onakva za kakvu je, da bi je izbjegao, žrtvovao i
kosti i krv i
ponos u ova posljednja tri, četiri?... tjedna.
89
Granice vječnosti
 četiri potpuno naoružane i napola oklopljene trupe
prve su izišle iz letjelice, zauzimajući obrambeni stav. Iz-
vrsno. Čak su i oružje imali upereno u pravom smjeru, pre-
ma zarobljenicima koje su došli izbaviti. Uslijedila je veća,
potpuno oklopljena patrola koja je proširila područje koje
su pokrivali u mrak, sve do cetagandskih položaja koji su
okruživali kupolu. Teško je bilo procijeniti koji smjer skriva
najviše opasnosti — iz neprestanih vatrometa dalo se
zaključiti da su njegove borbene letjelice izvana dovoljno
odvraćale pažnju Cetagandanaca.
Napokon je izišao čovjek kojeg je Miles najviše želio
vidjeti, zapovjednik letjelice.
"Poručnice, uh..." spojio je lice i ime, "Murka! Ovamo!"
Murka ga spazi. Počne uzbuđeno petljati po opremi, a
onda vikne u svoj mikrofon: "Komodore Tung! Ovdje je,
imam ga!"
Miles bezobzirno strgne komunikacijski set s poručni-
kove glave, a ovaj se sagne kako bi mu olakšao tu krađu i
nagura ga sebi na glavu; na vrijeme da začuje Tungov glas
kako odgovara: "Zaboga, Murka, nemoj ga ponovno izgu-
biti. Sjedni na njega ako treba."
"Hoću svoje osoblje", reče Miles u mikrofon. "Jesi li već
pronašao Elli i Elenu? Koliko vremena imamo za sve ovo?"
"Da, gospodine, ne, gospodine, i oko dva sata — ako
budemo imali sreće", Tungov glas odjekne natrag. "Lijepo
te imati ponovno na brodu, admirale Naismith."
"Ti to kažeš meni... Pronađi Elenu i Elli. Prvi prio-
ritet."
"Radim na tome. Tung odjavljuje."
Miles se okrene i uoči da je vođa grupe u ovom dijelu
zaista uspio rasporediti svoju prvu skupinu od dvjesto
ljudi i bio zauzet natjeravajući ostalih dvjesto da sjednu i
mirno čekaju svoj red. Sjajno. Zatvorenici su se uspinjali
Lois McMaster Bujold
u letjelicu jedan po jedan kroz čudan špalir. Jedan je pla-
ćenik razrezivao poleđinu svake sive tunike brzim pote-
zom vibra-noža. Drugi je svakog zatvorenika potapšao po
leđima medicinskim ošamutom. Treći je prelazio kirur-
škim ručnim izvlakačem preko leđa zatvorenika, grubo
isisavajući cetagandske serijske brojeve upisane ispod kože.
Nije se trudio da ranu nakon toga previje. "Idite naprijed
i sjednite po petero u red, idite naprijed i sjednite po pete-
ro u red, idite naprijed..." recitirao je.
Milesov nekadašnji pomoćnik, kapetan Thorne, pojavi
se žureći iz plamsaja i crnih sjena u društvu liječnice s jed-
nog od brodova iz flote i — hvala Bogu — nekog vojnika
koji je nosio nešto Milesove odjeće i njegove čizme. Miles
posegne za čizmama, no nađe se u rukama liječnice.
Ona prijeđe medicinskim ošamutom između njegovih
nejednakih lopatica i zatim to isto ponovi ručnim izvlaka-
čem.
"Au!" uzvikne Miles. "Nisi li mogla pričekati jednu uš-
Ijivu sekundu da anestezija počne djelovati?" Bol ubrzo
prijeđe u umrtvljenost dok je Milesova lijeva ruka opipa-
vala štetu. "Što znači sve ovo?"
"Oprostite, gospodine", reče doktorica neiskreno. "Pre-
stanite s tim, prsti su vam prljavi." Stavila mu je plasti-
čan zavoj. Čin je ipak imao svoje prednosti. "Kapetanica
Bothari-Jesek i zapovjednica Quinn saznale su nešto od
ljudi koji su promatrali slične cetagandske zatvore, nešto
što nismo znali prije no što ste ušli ovamo. Ovi su brojevi
prožeti kuglicama s otrovom čije se lipidne opne drže za-
jedno zbog slabog magnetskog polja što su Cetagandanci
održavali u kupoli. Jedan sat izvan kupole i opne počinju
pucati oslobađajući otrov. Otprilike četiri sata kasnije, čo-
vjek umire — jako neugodnom smrću. Malo osiguranje
Protiv bijega, pretpostavljam." .
29
290 1 Granice vječnosti
 Miles se strese i slabašno reče: "Razumijem." Pročisti
grlo i doda glasnije: "Kapetane Thorne, zabilježite pohvalu
— s najvišim počastima — zapovjednici Elli Quinn i kape-
tanici Eleni Bothari-Jesek. Špijunska služba našeg poslo-
davca nije imala taj podatak. U stvari, podaci kojima je
raspolagala bili su uistinu vrlo nepotpuni. Morat ću po-
razgovarati s njima, oštro, kad im odnesem račun za ovu
proširenu operaciju. Prije nego to skloniš, doktorice, mo-
lim te, umrtvi mi ruku." Miles ispruži ruku kako bi je
doktorica pregledala.
"Ponovno ste to učinili, zar ne?" promrmlja ona. "Mi-
slila sam da ćete naučiti..." Jedan prijelaz medicinskim
l ošamutom i Milesova je natečena ruka potpuno nestala iz
njegovih osjetila, ništa nije ostalo od zgloba prema dolje.
Samo se očima mogao uvjeriti da se šaka još drži ostatka
ruke.
"Da, no hoće li platiti proširenu operaciju?" upita ka-
petan Thorne zabrinuto. "Ovo je počelo kao jednokratni
udar da bi se izvukao jedan čovjek, baš ono u čemu su
male jedinice poput nas najbolje — sad se to proteglo na
čitavu dendariijsku flotu. Ovih prokletih zatvorenika ima
dva puta više nego nas. Toga nije bilo u prvobitnom ugo-
voru. Što ako nas naš višegodišnji zagonetni poslodavac
odluči zeznuti?"
"Neće", reče Miles. "Imaš moju riječ. No... nema sum-
nje da ću morati osobno izručiti račun."
"Neka im onda Bog pomogne", promrmlja doktorica i
zatim ode kako bi nastavila izvlačiti otrovne brojeve iz za-
tvorenika koji su čekali. Komodor Ky Tung, zdepasti Eu-
roazijat srednjih godina u poluoklopu i s komunikacij-
skim setom na glavi okrene se za Milesovim laktom kad
su prve letjelice pune zatvorenika zaključale brave i od-
vrištale u crnu maglu. Odletjele su bez reda, bez čekanja.
Poznavajući Tungovu strast za čvrstim formacijama, Mi-
Lois McMaster Bujold
les je procijenio kako im je vrijeme vjerojatno najopasniji
ograničavajući čimbenik.
"Gdje iskrcavamo ove ljude, tamo gore?" upita Miles
Tunga. "Izvadili smo utrobu iz dva polovna teretnjaka. U
svaki od njih možemo strpati oko pet tisuća ljudi. Vožnja
će biti brza i gadna. Svi će morati polijegati i disati što
manje."
"Što imaju Cetagandanci čime nas mogu loviti?"
"Trenutno jedva nešto više od par policijskih letjelica.
Veći dio njihova lokalnog svemirskog kontingenta ovog se
trenutka slučajno nalazi na suprotnoj strani njihova sun-
ca, zbog čega smo mi slučajno izabrali baš ovaj trenutak
da svratimo... Ponovno smo morali čekati njihove manev-
re, ako si se pitao što nas sprječava da dođemo. Drugim ri-
ječima, ista priča kao i kod izvornog plana za izvlačenje
pukovnika Tremonta."
"Samo proširena s deset tisuća ljudi. I moramo ukrcati
— koliko? Četiri runde umjesto jedne", reče Miles.
"Da, ali pazi ovo", osmjehne se Tung. "Smjestili su lo-
gore na ovaj jadni udaljeni planet tako da ne bi morali tro-
šiti ljude i opremu na njihovo čuvanje — računali su da će
udaljenost Marilaca i zaokupljenost ratom ondje obeshra-
briti pokušaje spašavanja. No otkad si ti ušao, polovina
čuvara premještena je na druge točke. Polovina!"
"Uzdali su se u kupolu." Miles ga pogleda. "A loše vi-
jesti?" promrmlja.
Tungov osmijeh postane kiseo. "Sve vrijeme koje ima-
mo svodi se na dva sata."
Joj. Polovica njihove lokalne svemirske flote još uvi-
jek je previše. I vratit će se za dva sata?"
"Sad već za sat i četrdeset minuta." Kratak trzaj Tun-
govih očiju otkrio je položaj njegova sata koji mu je komu-
292 293
Granice vječnosti
nikacijski set na glavi holovidom projicirao u zrak u sa-
mom kutu njegova vidnog polja.
Miles napravi račun u glavi i spusti glas. "Hoćemo li
biti u stanju podići zadnju turu?"
"Ovisi o tome koliko brzo uspijemo podići prve tri",
reče Tung. Njegovo uobičajeno stoičke lice bilo je bezizra-
žajnije nego ikad, ne odajući ni nadu ni strah.
Sto opet ovisi o tome koliko sam dobro uvježbao sve
njih... Što je učinjeno, učinjeno je; što dolazi, još se nije
zbilo. Miles usmjeri pažnju na neposredne stvari. "Jesi li
pronašao Elli i Elenu?"
"Imam tri patrole u potrazi za njima." Još ih nije
pronašao. Milesu se stegne želudac. "Ne bih bio ni
pokušao proširiti operaciju kad je već bila u tijeku da
nisam znao da me promatraju i da mogu prevesti sve one
skrivene znakove u naredbe."
"Jesu li ih dobro shvatile?" upita Tung. "Raspravljali
smo o nekim njihovim tumačenjima tvog dvosmislenog
govora."
Miles se osvrne oko sebe. "Dobro su shvatile... imaš
ovo sve snimljeno?" Zapanjen pokret Milesove ruke obuh-
vati čitav logor.
"Imam tebe, u svakom slučaju. Ravno s cetagandskih
ekrana. Slale su holovide svaki dan. Vrlo je...hm... zabav-
no", doda Tung meko.
Ima ljudi koji bi pronašli zabavu u tome da gledaju ne-
koga kako guta puževe golaće, pomisli Miles. "Vrlo opas-
no, ... kad si zadnji put komunicirao s njima?"
"Jučer." Tung stisne Milesovu ruku sprečavajući nje-
gov nekontrolirani skok. "Sam ne možeš učiniti više nego
moje tri patrole, a više nemam nijednu na raspolaganju da
traži tebe."
Lois McMaster Bujold
"Da, da." Miles frustrirano zabije svoju desnu šaku u
lijevi dlan prije no što se sjetio da to nije baš dobra ideja.
Njegove su dvije suradnice, njegova vitalna veza između
kupole i Dendariija, nestale. Cetagandanci su ubijali špi-
june s deprimirajućom dosljednošću. I to obično nakon se-
rije ispitivanja koja bi smrt učinila dobrodošlim spasom...
Pokušao se ohrabriti logikom. Da su raskrinkane njihove
uloge cetagandskih monitorskih tehničara i da su ispitiva-
ne, Tung bi ovdje naletio na stroj za mljevenje mesa. A nije,
ergo, nisu ni one. Mogle su, naravno, biti ubijene i od pri-
jateljske vatre, sad maloprije... Prijatelji. Imao je previše
prijatelja da bi ostao zdravog razuma u ovom ludom poslu.
"Ti", Miles preuzme odjeću od vojnika koji je i dalje če-
kao. "Idi tamo", pokazao je prstom, "i pronađi crvenoko-
su ženu po imenu Beatrice i ranjenog čovjeka po imenu
Suegar. Dovedi ih ovamo. Njega prenesi oprezno, ima
unutarnje ozljede."
Vojnik salutira i ode. Ah, kakvo je zadovoljstvo biti u
stanju izdavati zapovijedi, a da ih ne treba poduprijeti
adekvatnim teološkim argumentom. Miles uzdahne. Iscrp-
ljenost je čekala da ga proguta, vrebajući na rubu njegova
mjehurića hipersvjesnosti održavanog adrenalinom. U nje-
govoj glavi svi su se čimbenici — letjelice, vrijeme, nepri-
jatelj koji se približavao, udaljenost od točke za spasonosni
svemirski skok uobličivali i preobličavali u svim mogućim
permutacijama. Pogotovo su male izmjene u tempiranju
prerastale u sve veće nevolje. Ali i na početku je znao da
će biti ovako. Zasada su imali čudo. Ne — bacio je pogled
na Tunga, na Thornea — ne čudo, već izvanrednu podu-
zetnost i odanost njegovih ljudi. Dobar posao, oh, dobar
posao...
Thorne mu je pomagao dok se nespretno oblačio jed-
nom rukom. "Gdje je, dovraga, moj komunikacijski set?"
upita Miles.
295
Granice vječnosti
294
 "Rekli su nam da ste ranjeni, gospodine, i potpuno
iscrpljeni. Trebali smo vas odmah evakuirati."
"Nečija prokleta pretpostavka..." Miles potisne gnjev.
Uz ovakav raspored nije bilo mjesta za obavljanje po-
slova navrat-nanos. Osim toga, da je imao svoj set došao
bi u napast da izdaje zapovijedi, a nije još bio dovoljno in-
formiran o unutarnjoj složenosti operacije sa stajališta
dendariijske flote. Miles se pomiri sa svojim statusom pro-
matrača bez daljnjeg komentara. To mu je ostavljalo pro-
stora da nadgleda pozadinu.
Milesov se vojnik ponovno pojavi s Beatrice i četiri po-
kupljena zatvorenika koji su nosili Suegara na njegovoj
prostirki i spustili ga kraj Milesovih nogu.
"Dovedite moju liječnicu", reče Miles. Vojnik poslušno
odmaršira i pronađe je.
Ona klekne kraj Suegara koji je bio u polusvijesti i iz-
vuče broj s njegovih leđa. Čvor napetosti u Milesovu grlu
raspetlja se od ohrabrujućeg siktanja potkožnog spreja si-
nergina.
"Koliko je loše?" zapita Miles.
"Nije dobro", prizna doktorica, gledajući u svoj dijag-
nostički ekran. "Slezena ozlijeđena i krv otječe u želudac
— bolje da ga odmah odnesu na kirurgiju komandnog
broda. Medicinski tehničaru..." dala je znak jednom Den-
dariiju što je sa stražom čekao povratak letjelice i izdikti-
rala mu kratke upute. Tehničar omota Suegara u tanak
toplinski ogrtač od folije.
"Ja ću se pobrinuti da stigne tamo", obeća Miles. Za-
dršće zavideći malo Suegaru na toplinskom ogrtaču, jer
mu se sitna kisela magla skupljala u kosi i uvlačila u kosti.
Tungov izraz, kao i njegovu pažnju, odjednom zaokupi
poruka iz komunikacijskog seta. Miles, koji je poručniku
Murki vratio njegov set kako bi ovaj mogao nastaviti izvr-
Lois McMaster Bujold 296
šavati svoje dužnosti, poskakivao je s noge na nogu žudeći
za novostima. Elena, Elli, ako sam vas ubio...
Tung progovori u svoj mikrofon. "Izvrsno. Bravo. Ja-
vite se na mjesto A7." Trzajem brade promijeni kanal.
"Sim, Nout, vratite se sa svojim patrolama na mjesto sli-
jetanja vaših letjelica. Pronašli su ih."
Miles se našao nagnut preko ruke, oslonjen na drhta-
va koljena, čekajući da mu se u glavi razbistri dok mu je
srce glasno lupalo. "Elli i Elena? Jesu li dobro?"
"Nisu tražile medicinskog tehničara... jesi li siguran
da ne trebaš jednog za sebe? Zelen si."
"Dobro sam." Otkucaji srca su se ustalili i Miles se us-
pravi da bi se susreo s Beatriceinim ispitivačkim pogle-
dom. "Beatrice, molim te, dovedi mi Tris i Olivera, hoćeš
li? Moram razgovarati s njima prije no što uzleti sljedeća
smjena letjelica."
Ona bespomoćno zatrese glavom i odjuri. Nije mu sa-
lutirala. A opet, nije se ni pobunila. Milesa je to nevjero-
jatno razveselilo.
Eksplozivna galama oko rubova kupole svela se na
povremene fijuke vatre iz malog oružja, ljudske povike ili
nejasne pojačane glasove. U daljini su gorjele vatre — na-
rančastocrveni plamsaji u magli. Nije to bila kirurški či-
sta operacija... Cetagandanci će biti jako nabrušeni kad iz-
broje žrtve i štetu, ocijenio je Miles. Vrijeme je za odlazak i
dugu odsutnost. Trudio se da misli na otrovne zaroblje-
ničke brojeve kako bi lakše podnio prizor cetagandskih
činovnika i tehničara zatrpanih u ostacima svojih gorućih
zgrada, no činilo se da se obje more samo pojačavaju umje-
sto da izbrišu jedna drugu.
Stigli su Tris i Oliver, oboje pomalo divljih pogleda.
Beatrice je zauzela položaj kraj Trisina desnog ramena.
297
Granice vječnosti
 "Čestitam", započne Miles prije no što su uspjeli pro-
govoriti. Imao im je mnogo toga reći, a ostalo mu je malo
vremena. "Stvorili ste vojsku."
Pokretom ruke pokaže na uredne redove zatvorenika
— bivših zatvorenika — raspoređene po logoru u grupe za
ukrcaj u letjelice. Čekali su u miru, većinom sjedeći na
tlu. Ili su to Cetagandanci usadili u njih takvo strpljenje?
Svejedno.
"Privremeno", reče Tris. "Ovo je zatišje, mislim. Ako
se stvari zagriju, ako izgubiš jednu ili više letjelica, ako
nekoga uhvati panika pa se to proširi..."
"Možeš reći svakome tko naginje panici da se može ukrcati
sa mnom, ako se tako osjeća sigurnije. A — bolje im
spomeni i to da ja idem u zadnjoj smjeni", reče Miles.
Tung, dijeleći pažnju između njihova razgovora i svog
komunikacijskog seta, na ove riječi iskrivi lice u Ijutitu
grimasu.
"To će ih smiriti", osmjehne se Oliver. "Dat će im nešto o
čemu će misliti, ako ništa drugo", složi se Tris.
"Sad ću ja vama dati nešto za razmišljanje. Novi Mari-
lacov pokret otpora. To ste vi", reče Miles. "Moj me poslo-
davac prvobitno angažirao da spasim pukovnika Tremon-ta
kako bi on mogao organizirati novu vojsku i nastaviti
borbu. Kad sam ga pronašao... kako jesam, umirućeg, mo-
rao sam odlučiti da li da slijedim ugovor i dostavim les ili
da slijedim svoj duh — i dostavim vojsku. Izabrao sam ovo
drugo i izabrao sam vas dvoje. Vi morate nastaviti rad pu-
kovnika Tremonta."
"Ja sam bila samo poručnik na terenu", započne Tris
prestravljena, zajedno s Oliverovim: "Ja sam fizikalac, a
ne časnik. Pukovnik Tremont bio je genij—"
Lois McMaster Bujold 298
"Sada ste vi njegovi nasljednici. Ja tako kažem. Pogledajte
oko sebe. Griješim li pri izboru svojih podređenih?" Nakon
trenutka tišine, Tris promuca: "Očito ne." "Skupite
osoblje. Pronađite genijalne taktičare, tehničare
čarobnjake i dajte im da rade za vas, ali pogon, odluke i
zapovijedi moraju biti vaši, iskovani u ovom paklu. Vas
dvoje ćete se sjećati ovog mjesta i zato nikad ne zaboravite
što radite i zašto to radite."
Oliver tiho progovori: "A kad da istupimo iz te vojske,
Brate Miles? Moje je vrijeme isteklo za vrijeme opsade
Fallow Corea. Da sam bio bilo gdje drugdje, mogao sam
otići kući."
"Pa bi bio kod kuće sve dok se cetagandska vojska ne
bi prošetala tvojom ulicom."
"Čak i tada. Šanse nisu najbolje." "Svojedobno su šanse
za Barravar bile i gore, a otjerali su Cetagandance.
Trebalo im je dvadeset godina i više krvi nego što ste
vas dvoje ikada vidjeli, ali uspjeli su", ustvrdi Miles.
Oliver se činio pod većim dojmom ovog povijesnog pre-
sedana nego Tris, koja reče sumnjičavo: "Barravar je
imao one lude Vor-ratnike, luđake koji su srljali u bitku,
koji su voljeli umirati. Marilac jednostavno nema tu vrstu
kulturne tradicije. Mi smo civilizirani — ili smo barem
bili, nekad..."
"Da ti kažem nešto o barravarskim Vorima", upadne
joj u riječ Miles. "Idioti koji su tražili slavnu smrt u borbi
vrlo su je brzo i našli. Tako je lanac zapovjedništva jako
rano ostao bez nagomilanih budala. Oni koji su preživjeli
naučili su se boriti prljavo i živjeti i boriti se još jedan dan i
pobijediti, pobijediti, pobijediti i njima ni utjeha, ni si-
gurnost, ni obitelj, ni prijatelji, ni njihove besmrtne duše,
ništa nije bilo važnije od pobjede. Mrtvaei su gubitnici po
*" Granice vječnosti
definiciji. Opstanak i pobjeda. Nisu oni bili supermeni,
niti su bili otporni na bol. Znojili su se u kaosu i tami. I s
manje od pola fizičkih snaga no što ih Marilac posjeduje
čak i sada, pobijedili su. Kad si Vor," Miles malo uspori,
"nema odstupanja."
Nakon nekog vremena, Tris reče: "Čak i dobrovoljna
domoljubna vojska mora jesti. A Cetagandance nećemo
pobijediti tako da pljujemo na njih."
"Stizat će vam financijska pomoć tajnim kanalom, iako
ne preko mene. Samo ako bude postojalo Zapovjedništvo
pokreta otpora kojemu će tu pomoć moći isporučiti."
Tris odmjeri Olivera pogledom. Vatra u njoj plamtjela
je bliže površini no što je to Miles ikada vidio, jureći kroz
napete mišiće. Zvižduk prvih letjelica što su se vraćale za-
para maglu. Progovorila je prilično nježno: "A ja sam mi-
slila da sam ja ateist, poručnice, a ti vjernik. Ideš li sa
mnom ili odstupaš?"
Oliverova se ramena spuste. Od težine povijesti, uvidje
Miles, a ne poraza, jer je plam u njegovim očima bio jed-
nak Trisinu. "Idem", reče. Miles uhvati Tungov pogled.
"Kako nam ide?"
Tung odmahne glavom i podigne prste u zrak. "Kasni-
mo s iskrcajem oko šest minuta, tamo gore."
"Dobro." Miles ponovno pogleda Tris i Olivera. "Hoću
da se oboje ukrcate u ovoj smjeni, u različite letjelice. Kad
stignete, počnite ubrzavati iskrcavanje vaših ljudi. Poruč-
nik Murka dat će vam zadatke u letjelici—" pozvao je
rukom Murku i otpravio ih.
Beatrice je ostala. "Ja naginjem panici", izvijesti Mile-
sa odsutnim tonom. Bosim je prstom crtala spirale u vlaž-
noj prašini.
"Više mi ne treba tjelohranitelj", reče Miles. Nasmi-
ješi se. "Dadilja možda..." Osmijeh se zacakli u njezinim
Lois McMaster Bujold 300
očima, no ne stigne do usana. Kasnije, obeća Miles sam
sebi. Kasnije; nasmijat će i te usne.
Drugi se val letjelica počeo dizati još dok su se ostaci
prvog vraćali. Miles se molio da senzori svih letjelica rade
besprijekorno, dok se mimoilaze u ovoj magli. Tempiranje
je od sada pa nadalje moglo biti samo sve gore i gore.
Magla se počela zgušnjavati u hladnu kišu, u srebrne plju-
šteće igle.
Žarište se operacije naglo sužavalo, sve je više ovisilo
o strojevima, brojkama i minutama, sve manje o odanosti,
dušama i zastrašujućim obvezama. Emocionalno poreme-
ćen um lišen ljubavi i straha mogao bi sve ovo nazvati za-
bavom, pomisli Miles. Počne bilježiti rezultate u prašini,
lijevom rukom; broj onih gore, onih ovdje, onih u tranzi-
tu, no prašina se pretvarala u ljepljivo crno blato i nije
zadržavala otiske.
"Sranje", iznenada prosikće Tung kroz zube.
Zrak pred njegovim licem titrao je od holovidom proji-
ciranih nadolazećih informacija, dok su mu oči prebirale
po njima izvježbanom brzinom. Desnu je ruku podizao i
spuštao kao daje u iskušenju da strgne sa sebe svoj komu-
nikacijski set i baci ga u blato zbog frustracije i gađenja.
"Ovo će nas dokrajčiti. Upravo smo izgubili dvije letjelice
iz drugog vala."
Koje dvije? vrištao je Milesov um. Oliver, Tris... Natje-
rao se da mu pitanje bude: "Kako?" Kunem se, ako su se
sudarile jedna s drugom, idem pronaći zid i lupati gla-
vom o njega dok ne crknem...
"Cetagandski se lovac probio kroz naš kordon. Išao je
na teretnjake, ali smo ga na vrijeme sredili. Gotovo na vri-
jeme."
"Imaš li informacije o kojim se letjelicama radi? I jesu
li bile pune ili su se vraćale ?"
30
1 Granice vječnosti
 Tungove se usne pokrenu. "A4, dupkom puna. B7,
vraćala se prazna. Šteta totalna, preživjelih nema. Lovac
5 s Triumpha onesposobljen neprijateljskom vatrom; po-
traga za pilotom u tijeku."
Nije izgubio svoje zapovjednike. Njegovi odabrani na-
sljednici pukovnika Tremonta bili su na sigurnom. Miles
otvori oči koje je do sada držao čvrsto zatvorenima i ugleda
Beatrice, kojoj identifikacija letjelica nije značila ništa,
kako nestrpljivo očekuje objašnjenje.
"Dvjesto mrtvih?" prošapće.
"Dvjesto šest", ispravi je Miles. Lica, imena i glasovi
šestorice poznatih Dendariija prolete mu kroz glavu. I
ovih dvjesto brojki morale su imati lica. Izbacio ih je iz
misli kao pretežak teret.
"Takve se stvari događaju", promrmlja Beatrice od-
sutno.
"Jesi li dobro?"
"Naravno da sam dobro. Takve se stvari događaju.
Neizbježno. Nisam ja nikakva plačljivica koju sve može
slomiti." Iznenada trepne, podižući bradu. "Daj mi... ne-
što da radim. Bilo što."
Brzo, doda Miles umjesto nje. Dobro. Upre prstom pre-
ma drugoj strani logora. "Idi do Pela i Lianta. Podijeli os-
tatak njihovih grupa u skupine od trideset tri i dodaj ih
svakoj od preostalih grupa za letjelice trećeg vala. Treću
ćemo turu poslati pretrpanu. Onda mi se opet javi. Po-
žuri, ostale će se letjelice vratiti za nekoliko minuta."
"Da, gospodine", salutirala je. Zbog sebe same, ne zbog
njega; zbog reda, strukture, racionalnosti, života. Ozbiljno
je odgovorio salutiranjem.
"Već su bile pretrpane", progovori Tung čim ga Bea-
trice više nije mogla čuti. "Letjet će poput cigala s dvjesto
Lois McMaster Bujold 302
trideset tri čovjeka nagurana unutra. I više vremena će
im trebati za ukrcaj ovdje i iskrcaj gore."
"Da. Bože." Miles je odustao od pisanja brojeva u bes-
korisnom blatu. "Provuci brojke kroz računar umjesto
mene, Ky. Trenutačno ne vjerujem da bih dobro zbrojio
dva i dva. Koliko ćemo biti u zaostatku kad većina Ceta-
gandanaca stigne na udaljenost dometa? Budi što točniji,
bez kompliciranja, molim te."
Tung promrmlja nešto u svoj set i počne redati broje-
ve, razlike, vremena. Miles je pratio svaku sitnicu s gra-
bežljivom napetošću. Tung bezobzirno zaključi. "Na kraju
zadnje smjene, pet letjelica još će čekati na iskrcaj kad Ce-
tagandanci počnu pucati po nama."
Tisuću muškaraca i žena...
"Smijem li sugerirati, gospodine, uz dužno poštovanje,
da je došlo vrijeme da počnemo svoditi gubitke na najma-
nju mjeru?" doda Tung.
"Smiješ, komodore."
"Opcija jedan, maksimalno efikasna; spustiti samo se-
dam letjelica u zadnjoj turi. Ostaviti zatvorenike posljed-
njih pet letjelica na zemlji. Bit će ponovno zarobljeni, ali
će barem ostati živi." U zadnjoj je rečenici Tungov glas
postao nagovarački.
"Ima samo jedan problem, Ky. Ja ne bih želio ostati
ovdje."
"Još možeš biti u zadnjoj letjelici koja uzleti, baš kao
što si rekao. Usput rečeno, gospodine, jesam li već izrazio
što mislim o tom zaista usranom dijelu ekshibicije?"
"Jesi, elokventno, obrvama, maloprije. A premda sam
sklon složiti se s tobom, jesi li primijetio kako me pozorno
promatraju preostali zatvorenici? Jesi li ikada gledao
kako se mačka šulja prema kanarincu?"
303 Granice vječnosti
 Tung se neugodno promeškolji, zamišljajući fenomen
koji je Miles upravo opisao. "Ne sviđa mi se pomisao da
poubijamo zadnju tisuću kako bismo mogli podići moju
letjelicu."
"Zbrkam kakvi jesmo, možda neće ni shvatiti da više
neće doći nijedna letjelica prije no što ti već budeš u
zraku."
"Pa ćemo ih samo ostaviti da stoje i čekaju nas?" Ovce
gledaju prema gore, ali nisu nahranjene...
"Točno."
"Sviđa ti se to rješenje, Ky?"
"Povraća mi se od njega, ali — misli na devet tisuća
ostalih. I dendariijsku flotu. Pomisao na to da ih sve po-
šaljemo dovraga u nemogućem pokušaju da ih ukrcamo,
sve — sve tvoje jadne grešnike, tjera me na povraćanje još
više. Devet desetina je mnogo bolje nego ništa."
"Shvatio sam bit. Prijeđimo, molim te, na opciju dva.
Bijeg iz orbite računat je na brzini najsporijeg svemirskog
broda, a to je... ?" "Teretnjaci."
' "A Triumph je i dalje najbrži?" "Moš' se kladit'." Tung
je nekad pilotirao Triumphom. "I najbolje oklopljen."
"Da, pa?" Tung je savršeno dobro shvaćao kamo ga
sve ovo vodi. Njegovo nerazumijevanje bilo je samo način
prikrivenog opiranja.
"Evo. Prvih sedam letjelica koje uzlete u zadnjem valu
zakvače se za teretnjake i nestaju na vrijeme. Pozovemo
natrag pet pilota Triumphovih lovaca, pa odbacimo i uni-
štimo njihove brodove. Jedan je već uništen, točno? Po-
sljednjih pet naših letjelica pričvrste se za Triumph, zašti-
ćene od, sada već prisutne, vatre cetagandskih brodova
Lois McMaster Bujold 304
Triumphovim punim oklopom. Utrpamo zatvorenike u
hodnike Triumpha, zaključamo sva vrata i nestajemo u
vidu magle."
"Dodana masa od tisuću ljudi..."
"Manja je od mase dviju letjelica. Odbaci i raznesi i
njih ako moraš, da uspostaviš dobar odnos mase i akcele-
racije."
"... preopteretila bi zalihe kisika—"
"Zalihe za slučaj nužde održat će nas do Skoka u crvo-
točinu. Nakon toga možemo rasporediti zatvorenike po
ostalim brodovima bez žurbe."
Tungov glas postane tjeskoban. "Te borbene desantne
letjelice su potpuno nove. I moji lovci — njih pet — razu-
miješ li kako će teško biti obnoviti fondove kojima bismo
ih nadoknadili? Svota se penje do—"
"Zamolio sam te da izračunaš vrijeme, Ky, ne cijene",
procijedi Miles kroza zube. Tiše doda: "Pripisat ću ih ra-
čunu za naše usluge."
'"Si ikad čuo izraz TROŠKOVI PREKORAČENI, mali? Ti
ćeš..." Tung ponovno usmjeri pozornost na svoj komuni-
kacijski set koji je i sam bio produžetak komandne prosto-
rije na Triumphu. Bilo je računanja, nove su naredbe iz-
dane i izvršene.
"Može", uzdahne Tung. "Daje nam vražje skupih pet-
naest minuta. Ako sve drugo bude teklo po planu..." Od-
vukao se mrmljajući frustrirano, nestrpljiv poput Milesa
koji uza svu želju nije mogao biti na tri mjesta u isto vri-
jeme.
"Vraća se moja letjelica", primijeti Tung glasno. Bacio
je pogled na Milesa, jednako neodlučan da napusti svog
admirala kao što je bio nestrpljiv da se makne iz mraka,
blata i kisele kiše i da se nađe bliže srcu operacije.
305 Granice vječnosti
 "Kreni", reče Miles. "Ionako se ne možeš voziti sa
mnom, to je protiv pravila."
"Pravila, a?" reče Tung mračno. Nakon uzlijetanja treće
ture, na tlu je ostalo nekih dvije tisuće zatvorenika.
Stvari su se sređivale i kraj se nazirao; oklopljene
borbene jedinice vraćale su se iz svog proboja u
cetagandske položaje natrag na ugovorene pozicije
slijetanja. Situacija bi se opasno promijenila kad bi neki
preživjeli cetagandski časnik uspostavio dovoljno kontrole
da ugrozi njihovo povlačenje.
"Vidimo se na Triumphu", naglasi Tung. Zastao je da
kaže nešto poručniku Murki, no Miles nije mogao čuti što.
Nasmiješi se suosjećajno prezaposlenome poručniku, ne
sumnjajući u naredbe koje mu je Tung izdavao. Ako se
Murka ne vrati vodeći sa sobom Milesa, pametnije mu je
da se uopće ne vraća.
Ostalo je samo zadnje kratko čekanje. Požuri i čekaj.
Čekanje je, shvati Miles, vrlo loše za njega. Dopuštalo je
njegovu adrenalinu da ishlapi, a njemu da osjeti koliko je
zaista umoran i ozlijeđen. Svjetleći plamenovi pretvarali
su se u crveni odsjaj.
Prošlo je stvarno vrlo malo vremena između zamiranja
tutnjave proizvedene uzlijetanjem zadnje letjelice iz trećeg
vala i urlajućeg fijuka prve letjelice iz četvrte smjene koja se
spuštala na tlo. To je, nažalost, imalo više veze s
neorganiziranošću nego s brzinom. Marilacanci su i dalje
čekali u svojim grupama, disciplina se još održavala. Na-
ravno, nitko ih nije obavijestio o sitnom problemu nedo-
statka vremena s kojim su se suočavali. No, nervozne
dendariijske patrole, požurujući ih na prilazima letjelica,
održavale su tempo po Milesovu ukusu. Dužnost čuvanja
zaleđa nije nikad bila omiljena pozicija, čak ni među luđacima
ekstremistima koji su obilježavali svoje oružje žare- J
m
Lois McMaster Bujold 306
zima i smijuljili se među sobom smišljajući novije i grotes-
knije metode razaranja neprijatelja.
Miles je vidio kako u letjelicu prvog unose polusvje-
snog Suegara. Ovim izravnim letom Suegar će, u biti,
brže stići do stacionara na Triumphu, pomisli Miles; brže
nego da je bio poslan na jedan od teretnjaka letjelicom iz
nekog prijašnjeg vala i morao čekati siguran trenutak da
ga prebace. Arena koju su napuštali postala je tiha i mrač-
na, vlažna i tužna, sablasna. Provalit ću vrata pakla i po-
vratiti mrtve... Nešto nije bilo baš posve u redu s tim na-
pola upamćenim citatom. Nema veze.
Oklopljena jedinica ove posljednje letjelice povukla se
iz magle i tame. Elektronski ju je, poput stada ovčarskih
pasa, uvukao unutra njihov gazda Murka, stojeći na dnu
prilaznog mosta kao veza između patrole na tlu i pilota
letjelice koji je svoje nestrpljenje za uzlijetanjem izraža-
vao kratkim zavijajućim okretima motora.
A onda iz mraka — rafal plazme; cvrčala je kroz kišom
namočen, zasićen zrak. Neki cetagandski heroj — časnik,
vojnik, tehničar, tko zna? — iskobeljao se iz ruševina i
pronašao oružje — i neprijatelja na kojeg će pucati. Nepo-
vezane slike, crvene i zelene, zaplešu pred Milesovim oči-
ma. Iz mraka se dokotrlja dendariijski vojnik; preko leđa
njegova oklopa pušila se i iskrila svjetleća crta sve dok se
nije ugasila u crnome blatu. Oklopljene je noge podigao u
zrak i ležao je, divlje se bacakajući, poput ribe, nastojeći
se izvući iz oklopa. Novi rafal plazme, loše ciljan, ugasi se
sam, pretvarajući nekoliko kilometara magle i kiše u pre-
grijanu paru, na svojoj ravnoj putanji u nepoznati beskraj.
Baš im je to trebalo, da ih prikliješte snajperskom vat-
rom sada... Dvojica dendariijskih vojnika potrče natrag u
maglu. Uzbuđeni zatvorenik — bio je to ponovno Pittov
poručnik — dograbi oružje vojnika paraliziranog oklopom
i krene da im se pridruži.
307 Granice vječnosti
 "Ne! Vrati se kasnije i bori se kad dođe vrijeme, ti kre-
tenu!" Miles jurne prema Murki. "Povuci se, ukrcaj i diži
se u zrak! Ne zaustavljaj se radi borbe! Nema vremena!"
Neki od posljednjih zatvorenika bacili su se na zemlju,
ukopavajući se poput krtica; sasvim razuman refleks u
svakoj drugoj situaciji. Miles se zaleti među njih lupajući
ih po stražnjicama. "Ukrcavaj se, diži dupe, idemo, ide-
mo!" Beatrice skoči iz blata i nasmiješi mu se drhtavo gu-
rajući ostale ispred sebe.
Miles se kližući zaustavi pokraj oborenog Dendariija i
lijevom mu rukom otpusti kopče na oklopu. Vojnik se is-
kobelja iz svoje pogubne ljušture, osovi se na noge i odše-
pa u sigurnost letjelice. Miles potrči za njim. Murka i je-
dan vojnik čekali su na dnu prilaznog mosta.
"Spremi se da digneš most i uzletiš na moj znak", za-
počne Murka obraćajući se pilotu letjelice. "P—" riječ mu
se izgubi u eksplozivnom prasku kad mu struja plazme
lizne mimo vrata. Miles je mogao osjetiti užarenu toplinu
kako mu prolazi nekoliko centimetara iznad glave dok je
stajao tik uz poručnika. Murkino se tijelo sruši.
Miles se baci u stranu zastajući kako bi strgnuo komu-
nikacijski set s mrtvačeve glave. Strgnuo je i glavu. Morao
ju je zadržati umrtvljenom rukom kako bi skinuo set. Te-
žina glave, njezina gustoća i okruglost prodru mu u osje-
tila. Jasno sjećanje na tu glavu zasigurno ga neće napu-
stiti dok je živ. Pustio ju je da padne kraj Murkina tijela.
Teturajući, uspne se prilaznim mostom dok ga je po-
sljednji oklopljeni vojnik povlačio za ruku. Osjetio je kako
se most čudno ugiba pod njihovim nogama; spusti pogled i
ugleda napola otopljen uzdužni var na mjestu gdje je
prošao rafal plazme nakon što je ubio Murku.
Pao je kroz otvor na podu stišćući komunikacijski set
i urlajući u njega: "Diži, diži! Znak, sad! Kreći!"
Lois McMaster Bujold 308
"Tko je to?" odvrati mu pilotov glas.
"Naismith."
"Da, gospodine."
Letjelica se urlajući odvoji od tla prije no što se most
potpuno podigao. Mehanizam za podizanje se mučio, me-
tal i plastika su se bunili — a onda se zaglavio zbog iskriv-
ljenja na rastaljenom dijelu.
"Začepite taj otvor tamo!" zaori glas pilota u komuni-
kacijskom setu. "Most se zaglavio", zaurla Miles natrag.
"Odbaci ga!"
Mehanizam mosta pištao je i vrištao okrećući se. Most
se zatrese i ponovno se zaglavi. Zatvorenici ispruže ruke i
stanu lupati po njemu. "Tako nikada nećete uspjeti!" oš-
tro vikne Beatrice preko puta Milesa, s druge strane otvo-
ra. Zatim se izvije kako bi udarala po mostu bosim noga-
ma. Vjetar izazvan letom urlao je kroz otvore drmajući i
tresući letjelicu poput orijaša koji puše preko ruba prazne
boce. Praćena vikom, lupanjem i psovkama, letjelica se
naglo tržne u stranu. Muškarci, žene i nepričvršćena op-
rema skotrljaju se preko nakrivljene palube. Beatrice je
očajnički nabijala po posljednjem zaglavljenom zasunu.
Most napokon popusti. Kližući se, Beatrice padne zajedno
s njim.
Miles zaroni za njom, viseći napola kroz otvor na podu.
Ako su se i dodirnuli, nije znao, jer mu je desna ruka bila
samo bezosjetna gvalja.
Vidio joj je lice samo kao bijelu mrlju dok je nestajala
u crnilu.
U glavi mu je bilo nešto poput tišine, mrtve tišine.
Iako su se huka vjetra i motora; vrištanje, psovanje i vika-
nje nastavili kao i prije, gubili su se negdje između Mile-
sovih ušiju i mozga i prolazili nezapaženi. Vidio je samo
309 Granice vječnosti
bijelu mrlju kako se gubi u tami, svaki put iznova, opet i Nije se moglo reći koliko je primao od svega ovoga; uz bol,
opet, kao na pokvarenom holovidu. šok i lijekove.
Našao se skvrčen na rukama i koljenima dok gaje ubr- "Sad si na putu. Uspjeli smo, uspjeli smo, na vrijeme.
zanje letjelice priljubljivalo uz pod. Uspjeli su zatvoriti Bez problema. Okretno i brzo. Gore kroz slojeve zraka,
otvor. Običan ljudski žamor unutra činio se prigušen i više od oblaka. Dobro si protumačio svoje svete spise, jesi!"
dalek, sada kad su utihli promukli glasovi bogova. Pogle- Suegarove se usne pomaknu. Miles prigne glavu bliže,
dao je prema gore, u blijedo lice Pittova poručnika koji je "...nisu bili pravi sveti spisi", prošapće Suegar. "Znao sam
čučao kraj njega još uvijek ne ispuštajući iz ruku oružje to... i ti si znao... ne zajebavaj me..."
dendariijskog vojnika što ga je bio ugrabio u onom pro-
šlom životu. Miles zastane skamenjen. Tada se ponovno sagne. "Ne,
brate", prošapće. "Jer premda smo ušli odjeveni, bez sum-
"Bolje poubijaj jako puno Cetagandanaca za Marilac, nje smo izišli goli." Suegarove se usne napuhnu u suhom
dečko", rezanjem mu se napokon obrati Miles. "Bolje do- smijehu.
nesi nekome nešto dobro, jer ja sam jamačno za tebe pla-
Miles nije zaplakao sve dok nisu izveli skok u crvoto-
tio previše." činu crne rupe.
Marilacanac zgrči lice u nedoumici, previše uplašen da
bi i pokušao izgledati pokajnički. Miles se zapita kako li
izgleda njegovo vlastito lice. Sudeći po odrazu u tom ogle-
dalu, čudno, vrlo čudno.
Miles počne puzati prema naprijed tražeći nešto, ne-
koga... Bezoblični bljeskovi tvorili su mu žute pruge u ku-
tovima vidnog polja. Oklopljena Dendariijka skinute kaci-
ge podigne ga na noge.
"Gospodine? Ne bi li bilo bolje da dođete u pilotovu ka-
binu?"
"Da, u redu..."
Obuhvatila ga je rukom ispod njegove, tako da se nije
ponovno srušio. Probijali su se kroz prekrcanu letjelicu,
kroz izmiješane Marilacance i Dendariije. Lica su se okre-
tala prema njemu, primjećivala ga sa strahom, ali nitko se
nije usudio bilo što reći. Kad su se već približili prednjem
dijelu, Milesu zapne za oko srebrna kukuljica. "Čekaj..."
Pao je na koljena pokraj Suegara. Tračak nade. "Sue-
gare, hej, Suegare!" Suegar jedva napola podigne kapke.
3
Lois McMaster Bujold 310 11 Granice vječnosti
 ČETIRI

Illyan je sjedio u tišini.

Miles se naslonio blijed i iscrpljen, a glupava drhtavica
pritajena u njegovu želucu učinila mu je glas nesigurnim.
"Oprosti. Mislio sam da sam to prevladao. Od tada se
dogodilo toliko suludih stvari, nisam imao vremena
razmisliti, probaviti..."
"Borbeni zamor", sugerirao je Illvan.
"Borba je trajala samo nekoliko sati."
"Ah? Tom tvojom računicom prije bih rekao šest tje-
dana."
"Kako bilo. Ukoliko se tvoj grof Vorvolk želi prepirati
jesam li trebao zamijeniti živote za opremu, pa... imao
sam, pod neprijateljskom paljbom, otprilike pet minuta
za donošenje odluke. Da sam imao mjesec dana za raz-
matranje, opet bih došao do istog zaključka. I borit ću se
za to sada, na vojnom sudu ili u kojoj god on prokletoj
areni želi."
"Smiri se", savjetovao gaje Illvan. "Ja ću se pozabaviti
Vorvolkom i njegovim savjetnicima iz sjene. I mislim... ne,
ja jamčim da njihove spletke više neće ometati tvoj opora-
vak, narednice Vorkosigan." Oči mu zasjaše. Illvan je slu-

313 Granice vječnosti

žio trideset godina u Carskoj sigurnosti, podsjetio se MILES VORKOSIGAN/NAISMITH
Miles. Pas čuvar Arala Vorkosigana još je imao zube.
NJEGOV SVIJET l VRIJEME
"Žao mi je što je moja... neopreznost poljuljala vaše
povjerenje u mene, gospodine", reče Miles. Čudna je bila Kronologija Događaji Kronika
ta rana koju mu je zadala sumnja; Miles ju je i sada osje-
ćao, nevidljiva bol u njegovim prsima sporo je zarastala.
Znači, povjerenje ima mnogo veću povratnu petlju nego Tijekom Betansko- Cordelia Naismith susreće baruna Krhotine časti
što je to ikada shvaćao. Je li Illvan u pravu? Bi li trebao -Barrayarskog rata Arala Vorkosigana dok se bore na
posvećivati više pažnje dojmu koji ostavlja? "Ubuduće ću suprotnim stranama u ratu.
Usprkos poteškoćama,
pokušati biti inteligentniji." zaljubljuju se jedno u drugo i
Illvan mu stisnutih usana i neobično zacrvenjena vra- vjenčaju se.
ta uputi neodgonetljiv pogled. "Kao i ja, narednice." Barravar
Dok je Cordelia trudna, pokušaj
Siktaj vrata, sušanj suknji. Grofica Vorkosigan bijaše Vordariansko ubojstva Arala otrovnim plinom ne
pretendentsvo uspijeva, ali Cordelia je pogođena;
visoka žena, prošarane crvene kose i duga koraka koji ni-
Miles Vorkosigan rađa se s kostima
kada nije bio u skladu s barravarskom ženskom modom. koje će uvijek biti krhke i s
Nosila je duge, bogate suknje Vorske matrone s veseljem drugim zdravstvenim
djeteta koje uživa u igri preoblačenja i otprilike s istim sti- problemima. Rast će mu biti
kržljav.
lom i uvjerljivošću.
"Moja gospo", Illvan kimne ustajući. "Zdravo, Simon. Miles ne uspijeva proći
Zbogom, Simon", ona će nasmiješivši se. "Onaj liječnik kojeg liječnički pregled za upis u
Carsku vojnu akademiju. Na putu,
si prestrašio, preklinjao me da iskoristim svoju superiornu Milesu je 17 godina iz nužde mora improvizirati Pripravnik za ratnika
moć kako bih te izbacila. Znam da vi časnici i gospoda Slobodne dendariijske plaćenike;
tijekom četiri mjeseca
imate posla, ali vrijeme je da završite. Ili tako barem sudjeluje u nenamjernim, ali
indiciraju ovi medicinski monitori." Baci pogled na neizbježnim pustolovinama.
Milesa. Na njezinu mirnom licu zabljesne prijekor, Ostavlja Dendariije u
sposobnim rukama Kva
nagovještaj čelične volje. Tunga i vodi Elli duinn na
Illvan ga također uhvati pa se pokloni. "Upravo smo Betu da bi obnovila svoje
oštećeno lice; vraća se na
završili, moja gospo. Nema problema." Barravar da spriječi urotu
"Nadam se", uzdignute gaje brade promatrala kako protiv svoga oca. Car poteže
veze i ubacuje Milesa na
izlazi. Akademiju.
Miles je, proučavajući mirni profil, s iznenadnim drh-
tajem upravo shvatio zašto mu je smrt jedne agresivne cr-
venokose još grčila unutrašnjost, čak i nakon što se pomi-
Lois McMaster Bujold 314
 Zastavnik Miles diplomira i svoja identiteta, skupiti
"Žalobne planine" u novac za popravke i
Milesu je 20 godina smjesta mora preuzeti jednu od
dužnosti barrayarskog plemstva Granicama vječnosti raskrinkati pokušaj da ga se
i postati detektiv i sudac u zamijeni dvojnikom. Ky Tung
jednom slučaju umorstva. ostaje na Zemlji.
Ubrzo poslije toga, njegova Vorska igra Zapovjednica Ouinn je sad
prva vojna dužnost završava Milesova desna ruka i glavna
njegovim uhićenjem. Miles časnica. Miles i Dendarii
se mora ponovno pridružiti odlaze u Sektor IV na misiju
Dendariima kako bi spasio spašavanja.
mladog barrayarskog cara.
Car prihvaća Dendariije kao Milesu je 25 godina Nakon prethodne misije, Granice vječnosti
svoje osobne snage u tajnoj kosti Milesovih slomljenih
službi. ruku zamijenjene su u
bolnici sintetičkim kostima.
Miles i njegov rođak Ivan Cetaganda S lllyanom, Miles iz kreveta
odlaze na jedan cetagandski guši još jednu zavjeru protiv
državni pogreb i zapliću se svoga oca.
Milesu su 22 godine
u cetagandsku unutarnju
politiku. Milesu je 28 godina Miles ponovno susreće Ples zrcala
svoga klona-brata Marka,
Ethan od Athosa ovog puta na Jacksonovu
Miles šalje zapovjednicu Elli Skrovištu.
Quinn, koja je na Beti dobila
novo lice, u usamljenu misiju Milesu je 29 godina Miles j% na pragu trećeg Pamćenje
na postaju Kline. desetljeća; tridesete
uzvraćaju udarac.
Milesu su 23 godine
Sad već poručnik, Miles "Labirint" u Milesu je 31 godina Miles u ulozi specijalnog Komarr
odlazi s Dendariima Granicama vječnosti istražitelja službe Carske
prokrijumčariti jednog sigurnosti upoznaje ženu
znanstvenika s Jacksonova svog života.
Skrovišta. Milesove osjetljive
kosti na nogama zamijenjene Milesu su 32 godine Miles se zaljubljuje u Građanska dužnost
su sintetikom. prekrasnu udovicu, no ona
je na žalost alergična na
"Granice vječnosti" u brak. Stoga Miles kuje
Milesu su 24 godine Miles u cetagandskom
zarobljeničkom logoru na Granicama vječnosti lukavi plan.
Dagooli IV pokušava
osloboditi zarobljenike.
Cetagandanci progone Braća po oružju
dendariijsku flotu koja
konačno dolazi do Zemlje
radi popravaka. Miles mora
odjednom žonglirati s oba
Milesu je 20 godina Zastavnik Miles "Žalobne planine" u svoja identiteta, skupiti
diplomira i smjesta mora Granicama vječnosti novac za popravke i
preuzeti jednu od dužnosti raskrinkati pokušaj da ga se
barravarskog plemstva i zamijeni dvojnikom. Ky
postati detektiv i sudac u Tung ostaje na Zemlji.
jednom slučaju umorstva. Zapovjednica Ouinn je sad
Ubrzo poslije toga, njegova Vorska igra Milesova desna ruka i
prva vojna dužnost završava glavna časnica. Miles i
njegovim uhićenjem. Miles Dendarii odlaze u Sektor IV
se mora ponovno pridružiti na misiju spašavanja.
Dendariima kako bi spasio
mladog barravarskog cara. Milesu je 25 godina Nakon prethodne misije, Granice vječnosti
kosti Milesovih slomljenih
Car prihvaća Dendariije kao
ruku zamijenjene su u
svoje osobne snage u tajnoj
bolnici sintetičkim kostima.
službi.
S lllvanom, Miles iz kreveta
guši još jednu zavjeru protiv
Milesu su 22 godine Cetaganda svoga oca.
Miles i njegov rođak Ivan
odlaze na jedan cetagandski Miles ponovno susreće
državni pogreb i zapliću se u Milesu je 28 godina Ples zrcala
svoga klona-brata Marka,
cetagandsku unutarnju politiku. ovog puta na Jacksonovu
Skrovištu.
Miles šalje zapovjednicu Elli Ethan od Athosa
Ouinn, koja je na Beti dobila Miles je na pragu trećeg
novo lice, u usamljenu misiju Milesu je 29 godina Pamćenje
desetljeća; tridesete
na postaju Kline. uzvraćaju udarac.
Milesu su 23 godine Sad već poručnik, Miles "Labirint" u
Milesu je 31 godina Miles u ulozi specijalnog Komarr
odlazi s Dendariima Granicama vječnosti istražitelja službe Carske
prokrijumčariti jednog sigurnosti upoznaje ženu
znanstvenika s Jacksonova svog života.
Skrovišta. Milesove osjetljive
kosti na nogama zamijenjene
Milesu su 32 godine Miles se zaljubljuje u Građanska dužnost
su sintetikom. prekrasnu udovicu, no ona
je na žalost alergična na
Milesu su 24 godine Miles u cetagandskom "Granice vječnosti" u brak. Stoga Miles kuje
zarobljeničkom logoru na Granicama vječnosti lukavi plan.
Dagooli IV pokušava
osloboditi zarobljenike.
Cetagandanci progone Braća po oružju
dendariijsku flotu koja
konačno dolazi do Zemlje radi
popravaka. Miles mora
odjednom žonglirati s oba