Dvostruki čovjek

Lars Kepler
.
Naslov izvornika: Spegelmannen©
 1.

KROZ PRLJAVE PROZORE UČIONICE Eleonor vidi kako snažni

vjetar duž ceste sa sobom nosi prašinu i prisilno svija
grmove i stabla.
Izgleda kao da pred školom teče rijeka.
Mutna i bešumna.
Zvono zazvoni i učenici skupe svoje knjige i bilješke.
Eleonor ustane i s ostalima ode u garderobu.
Promatra kolegicu iz razreda, Jenny Lind, kako stoji
pred svojim ormarićem i kopča jaknu.
Lice i plava kosa odražavaju joj se u ulupljenim
limenim vratima.
Jenny je lijepa i drugačija. Ima intenzivne oči koje
Eleonor čine nemirnom, od kojih joj se žare obrazi.
Jenny je umjetnički tip, fotografira i jedina u cijeloj
srednjoj čita knjige. Prošlog je tjedna napunila šesnaest
godina i Eleonor joj je čestitala.
Za Eleonor nikoga nije briga, nije dovoljno zgodna, zna
to, iako joj je Jenny jednom rekla da bi voljela napraviti
seriju njezinih fotografskih portreta.
Bilo je to nakon tjelesnog, dok su stajale pod tušem.
Eleonor uzme svoje stvari i slijedi Jenny do izlaza.
Vjetar vuče sa sobom pijesak i lanjsko lišće duž bijelog
pročelja i po školskom dvorištu.
Uže zastave brzo šiba stijeg.
 Jenny stigne do parkirališta za bicikle, zastane,
razdraženo gestikulirajući nešto vikne i krene zatim hodati
bez svog bicikla. Eleonor mu je probušila gume, mislila je
da bi mogla pomoći Jenny s torbom i biciklom cijelim
putem do njezine kuće.
Počele bi opet razgovarati o portretima, o tome kako su
crno-bijele fotografije nalik svjetlosnim skulpturama.
Zaustavlja maštu prije nego što dođe do prvog
poljupca.
Eleonor slijedi Jenny dok prolazi pokraj sportske
dvorane Backavallen.
Terasa restorana je prazna, bijeli, suncobrani tresu se na
vjetru.
Pomisli da bi mogla požuriti i sustići Jenny, ali ne
usuđuje se.
Eleonor se drži dvjestotinjak metara iza nje na pješačkoj
stazi koja teče paralelno s cestom Erikbergsvagen.
Oblaci jure preko vrhova smreka.
Jaki vjetar razbacuje Jennynu svijetlu kosu, a od naleta
zraka koji podiže zeleni gradski autobus kosa joj leti natrag
na lice.
Tlo podrhtava od njegova prolaska.
Ostavljaju posljednji naseljeni dio za sobom i prolaze
pokraj izviđačkog doma. Jenny presiječe cestu i nastavi
hodati drugom stranom.
Sunce se probija i sjene oblaka ničice padaju na pašnjak.
Jenny stanuje u lijepoj vili u mjestašcu Forssjb, uz samu
vodu.
 Jednom je Eleonor više od sat vremena stajala pred
njezinom kućom. Bila je pronašla Jennynu nestalu knjigu,
koju je sama bila sakrila, ali nije se usuđivala pozvoniti na
vrata, nego ju je naposljetku ubacila u poštanski sandučić.
Jenny zastane pod žicama dalekovoda i pripali cigaretu
prije nego što nastavi hodati. Sjajni gumbi na dnu njezina
rukava bljeskaju na svjetlu.
Eleonor začuje tutnjavu teretnog vozila za sobom.
Tlo se zaljulja kad tegljač poljskih registarskih oznaka
velikom brzinom prođe pokraj nje.
U sljedećem trenutku kočnice zaškripe i prikolica se
nagne u stranu. Tegljač naglo skrene prema rubu ceste,
otkotrlja se ravno preko pojasa trave sve do pješačke staze,
točno iza Jenny, prije nego što vozač uspije zaustaviti tešku
mašineriju.
“Koji kurac”, poviče Jenny u daljini.
Voda curi s krova niz plavu ceradu prikolice i iscrtava
sjajan trag kroz prljavštinu.
Vrata se otvore i vozač se spusti iz kabine. Crni kožnati
kaput s neobičnom sivom mrljom napet mu je preko širokih
leđa.
Kovrčava kosa seže mu gotovo do ramena.
Krupnim koracima gazi prema Jenny.
Motor još uvijek radi i dim iz kromiranih ispušnih cijevi
podiže se u tankim stupcima.
Eleonor zastane i vidi kako vozač udara Jenny ravno u
lice.
 Nekoliko vezova cerade se otpustilo i dio presvlake
prikolice vijori na snažnom vjetru tako da Eleonor više ne
može vidjeti Jenny.
“Halo?” poviče Eleonor nastavljajuči hodati naprijed.
“Što to radite?”
Kad se gruba tkanina ponovno spusti, vidi da je Jenny
pala na pješačku stazu nekoliko metara ispred tegljača.
Jenny leži na leđima, podigne glavu i smeteno se ceri s
krvi među zubima.
Labavi dio cerade zavijori na vjetru.
Eleonor klecaju noge dok korača u vlažni jarak. Pomisli
da mora nazvati policiju, izvadi mobitel, ali ruke joj se
toliko tresu da ga ispusti.
Mobitel poleti kroz korov i padne na tlo.
Eleonor se sagne, pronađe mobitel, podigne pogled i
vidi kako Jennyne noge udaraju ispod tegljača dok je vozač
podiže.
Automobil zatrubi kad se Eleonor popne na cestu i
potrči prema kamionu.
Kamiondžijine naočale s reflektirajućim staklima
zabliješte na sunčevoj svjetlosti dok o traperice briše krvave
ruke i penje se u kabinu, zalupi vratima, ubaci u brzinu i
krene, jednim kotačem još uvijek na pješačkoj stazi. Suhi
pojas trave zapuši se kad kamion opet odtutnji na cestu
povećavajući brzinu.
Eleonor uspuhano zastane.
Jenny Lind nema.
 Na tlu još leže zgažena cigareta i torba sa školskim
knjigama.
Prljavština brzo leti praznom cestom. Oblaci prašine
jure pokraj njiva i plotova. Za sve vjeke će se vjetar kretati
zemljom.
 2.

JENNY LIND LEŽI U MALOM, katranom premazanom

drvenom brodu na mračnom jezeru. Dno ispod nje škripi
na uzbibanim valovima.
Iz sna je budi nagon za povraćanjem.
Pod se ljulja.
Ramena je bole, zapešća peku.
Shvaća da se nalazi u unutrašnjosti tegljača.
Na neki je način zavezana, a usta su joj zalijepljena. Leži
na boku, na podu, s rukama vezanim iznad glave.
Slabo vidi - kao da joj oči još uvijek spavaju.
Raspršena sunčeva svjetlost probija se kroz ceradu.
Trepne i vidno polje joj se spoji.
Strahovito joj je loše i ima pulsirajuću glavobolju.
Golemi kotači tutnje po asfaltu pod njom.
Ruke su joj plastičnim vezicama vezane za čelični
kostur koji nosi ceradu.
Jenny pokušava shvatiti što se dogodilo. Dobila je
udarac od kojeg je pala na pod i zatim joj je preko usta i
nosa stavljena hladna krpa.
Preplavljuje je val straha.
Pogleda dolje i vidi da joj se haljina podigla do struka,
ali da i dalje na sebi ima najlonke.
Tegljač brzo vozi ravnom cestom, motor održava
ujednačen broj okretaja.
 Jenny očajnički traga za logičnim objašnjenjem, za
uzrokom kakvog nesporazuma, ali zapravo već zna što se
dogodilo. Jedini je odgovor da se upravo nalazi u onoj
situaciji koje se svi ljudi najviše u životu boje, koju vidiš u
horor-filmu, ali koja se u stvarnosti ne smije dogoditi.
Ostavila je bicikl kod škole i krenula pješice, pravila se
da ne primjećuje da je Eleonor slijedi, kad je veliki tegljač
skrenuo iza nje penjući se na pješački put.
Udarac u lice došao je tako iznenada da nije stigla
reagirati i prije nego što se uspjela dignuti s tla, na lice joj je
stavljena mokra krpa.
Nema pojma koliko je dugo bila bez svijesti.
Ruke su joj hladne od nedostatka krvi.
U glavi joj se vrti, a vid joj nakratko potpuno nestane
prije nego što se vrati.
Nasloni obraz na pod.
Pokušava smireno disati, ne smije povratiti dok su joj
usta zalijepljena.
Osušena riblja glava klinom je zabijena u prorez na
boku prikolice. Zrak u unutrašnjosti prikolice ispunjava
intenzivan, slatkast smrad.
Jenny ponovno podigne glavu, trepće i vidi metalni
ormarić s lokotom i dva velika plastična korita pri vrhu
prikolice. Posude su pričvršćene grubim remenjem, a pod
oko njih je mokar.
Pokušava se sjetiti što su žene koje su preživjele susrete
sa serijskim ubojicama govorile o pružanju otpora ili
stvaranju veze razgovorom o orhidejama.
 Besmisleno je pokušati vrištati kroz ljepljivu vrpcu,
nitko je ne bi čuo, jedino možda vozač.
Naprotiv, mora biti tiha, bolje je da on ne zna da je
budna.
Povuče se gore, protegne se i podigne glavu prema
rukama.
Prikolica se nagne i želudac joj se okrene.
Usta joj se ispune rigotinom.
Mišići drhte.
Plastična vezica urezuje joj se u kožu.
Utrnulim prstima uspije uhvatiti rub ljepljive vrpce i
povući je s usta. Pljune, potone na bok i pokuša tiho kašljati.
Vid joj je pod utjecajem sredstva kojim je krpa bila
namočena.
Kad pogleda čeličnu konstrukciju koja nosi ceradu, čini
joj se da gleda kroz jutenu vreću.
Svaka šipka diže se vertikalno do krova, čini oštar zavoj
od devedeset stupnjeva, nastavlja pod krov i zatim skreće
dolje na drugoj strani prikolice.
To je neka vrsta krovne konstrukcije povezane
horizontalnim šipkama duž strana.
Trepće, pokušava izoštriti vid i vidi da na drugoj strani
prikolice nema šipki - tamo je cerada pričvršćena s pet
redova ušivenih dasaka.
Jenny shvati da je tomu tako kako bi se cerada mogla
podvrnuti i podići kad se kamion tovari.
 Uspije li vezanim rukama pratiti čelični luk pod krov i
dolje, na drugu stranu, možda može otvoriti ceradu i zvati
u pomoć ili privući pozornost kakvog vozača automobila.
Pokuša povući plastičnu vezicu uz šipku, ali istog se
trena zaglavi.
Od oštre plastike joj se koža žari.
Tegljač se prestroji, Jenny se zanjiše u stranu i
sljepoočnicom udari u sajlu.
Ponovno sjedne, nekoliko puta proguta slinu i pomisli
na jutro i stol postavljen za doručak, prženi kruh i
marmeladu. Mama je bila počela pričati da su teti
prethodnog dana ugrađena četiri stenta u koronarne krvne
žile.
Jennyn mobitel ležao je na stolu pokraj njezine šalice
čaja. Zvuk joj je bio isključen, ali pogled su joj svejedno
privukle obavijesti na ekranu.
Tata se naljutio protumačivši to kao da je nonšalantna,
sjedi i gleda u mobitel, a ona se uzrujala zbog te nepravde.
“Zašto se stalno okomljavaš na mene? Što sam
napravila? A zapravo si nezadovoljan svojim životom”,
vrisnula je i napustila kuhinju.
Pod se nagne i kamion uspori, na uzbrdici prebaci u
nižu brzinu.
Sunčeva svjetlost tu i tamo ulazi kroz ceradu i obasjava
prašnjavi pod.
Jedan prednji zub leži među grumenjem osušenog blata
i crnog lišća.
Jennyne žile ispune se adrenalinom.
 Pogled joj juri uokolo.
Samo metar od sebe vidi dva odlomljena nokta s
crvenim lakom.
Krv je tekla niz jednu šipku, iščupane vlasi kose
zapetljane su oko vijka na bočnoj strani prikolice.
“Dragi Bože, dragi Bože, dragi Bože”, mrmlja Jenny i
podiže se na koljena.
Mirno sjedi, olabavi plastičnu vezicu oko ruke i osjeti
kako joj krv struji nazad u prste, kao da je tisuće iglica
lagano bocka po njima.
Trese se cijelim tijelom, pokušava se ponovno
podignuti, ali plastična vezica je zapela.
“Mogu ja to”, prošapće.
Mora držati misli pod kontrolom, ne smije dozvoliti da
je obuzme panika.
Lagano treska ruke, povlači ih u stranu i shvaća da se
moguće pomicati naprijed duž najdonje šipke.
Diše suviše brzo dok se petljajući provlači pokraj
neravnina, stiže do prednjeg dijela prikolice, objema
rukama grabi prečku i povlači, ali zavarena je za zadnju
šipku i nemoguće ju je pomaknuti.
Gleda metalni ormarić - lokot je otvoren i njiše se u
držaču.
Mučnina joj se ponovno uskuha, ali nema vremena za
čekanje, putovanje u bilo kojem trenutku može završiti.
Odmakne se od strane, nagne se koliko god može,
ispruži ruke, protegne ih najviše što može i dosegne viseći
lokot ustima. Polako ga podigne, nosi ga sa sobom, potone
na koljena i tegli ga prema bedrima, oprezno raširi noge i
pusti ga da nečujno klizne na pod.
Teški kamion skrene i vratašca se otvore.
Metalni ormarić pun je kistova, limenki, kliješta, pila za
metal, noževa, škara, sredstava za čišćenje i krpa.
Bilo joj se ubrza, tutnji joj u unutrašnjosti glave.
Motor počinje drugačije zvučati, a kamion vozi sporije.
Jenny se ponovno podigne, pruži se u stranu, glavom
pridržava vratašca i ugleda nož s prljavim plastičnim
drškom na polici između dvije teglice s bojom.
“Dragi Bože, spasi me, dragi Bože”, šapuće.
Tegljač naglo skrene i metalna vrata toliko je jako udare
u glavu da na nekoliko sekunda izgubi svijest i padne na
koljena.
Povrati i opet se digne na noge, vidi da joj sa zapešća
krv kaplje na prljavi pod.
Nagne se naprijed, dosegne držak noža ustima i zagrize
ga baš kad se prikolica uz šištanje zaustavi.
Dok izvlači nož s police, začuje se struganje.
Oprezno ustima spusti hrđavu oštricu među ruke,
usmjeri najviše pritiska što može na grubu plastičnu vezicu
i počne piliti.
 3.

JENNY DRŽI HRĐAVI NOŽ U USTIMA i pokušava prerezati

plastičnu vezicu koja joj je vezana oko zapešća. Kad uoči da
je oštrica u bijeloj plastici napravila tek neznatan usjek, jače
zagrize držak i pojača stisak.
Misli na tatu. Na njegovo tužno lice kad je jutros vikala
na njega, izgrebano staklo njegova sata, bespomoćne
pokrete ruke.
Nastavlja piliti iako je usta počinju strahovito boljeti.
Slina joj curi niz držak noža.
Obuzima je vrtoglavica i na rubu je da odustane kad se
začuje škljocanje. Oštrica je prošla kroz vezicu.
Drhteći padne na kuk i začuje kako se nož zveckajući
udaljava preko poda. Ponovno se podigne, pronađe nož,
ode na desnu stranu prikolice i osluhne.
Ništa se ne čuje.
Mora biti brza, ali ruke joj se toliko tresu da joj je isprva
teško protisnuti oštricu kroz ceradu.
Na nekoliko sekunda začuje se zujanje.
Jenny promijeni hvat noža i pažljivo napravi okomit rez
u ceradi, točno uz posljednju šipku, rastvori prorez
nekoliko centimetara i pogleda van.
Zaustavili su se na samoposlužnoj benzinskoj crpki za
kamione. Tlo je puno kartona od pizze, masnih krpa i
kondoma.
Srce joj toliko jako kuca da joj je teško disati.
 Na vidiku nema ljudi ni drugih automobila.
Vjetar nosi papirnatu šalicu po asfaltu.
Želudac joj se digne, ali uspije zatomiti refleks da
povrati i snažno proguta slinu.
Znoj joj curi niz leđa.
Drhtavim rukama preteže ceradu vodoravno, točno
iznad jedne daščice, razmišljajući kako će se popeti van,
otrčati u šumu i sakriti se.
Čuju se teški koraci i metalan zveket.
Vid joj se ponovno muti.
Popne se van, stoji na rubu teretnog prostora, osjeća
vjetar na licu, drži se za ceradu, zatetura i ispadne joj nož.
Kad pogleda dolje, u tlo, glavom joj prolazi vrtoglavica kao
da se cijeli tegljač upravo prevrće.
U jednom joj se gležnju zažari kad sleti na zemlju,
napravi korak i uspije se održati na nogama.
Toliko joj se vrti da ne može ravno hodati.
Svaki pokret koji čini u mozgu izaziva sve jači otpor.
Dizel-pumpa pulsirajuće tutnji.
Jenny trepčući krene kad velika prilika okruži prikolicu
i ugleda je. Zastane, počne teturavo uzmicati i osjeti da će
opet povratiti.
Sagne se pod blatnjavu spojnicu između prikolice i
kamiona, uvuče se pod nju i vidi da prilika žuri na drugu
stranu.
Misli joj jure glavom - mora se sakriti.
Podigne se na drhtave noge i shvati da u šumi neće
moći trčeći pobjeći vozaču.
 Više ne zna gdje se on nalazi.
Bilo joj tutnji u ušima.
Mora se domoći glavne prometnice i zaustaviti kakav
automobil.
Tlo se ljulja i izvrće, stabla huje u prolazu, žuta trava uz
rub ceste trese se na snažnom vjetru.
Vozača nema nigdje na vidiku. Pomisli da je možda
otišao oko kamiona ili se sakrio iza reda velikih guma.
Želudac joj se bolno stišće.
Ogleda se u svim smjerovima, drži se za rub prikolice,
snažno trepće i pokušava shvatiti gdje se nalazi prilaz
autocesti.
Začuje se zvuk tegljenja.
Mora pobjeći, mora se sakriti.
Koljenja joj klecaju dok počinje hodati unatrag duž
prikolice, ugleda nekoliko kanti za smeće, oglasnu ploču i
puteljak koji vodi u šumu.
U neposrednoj blizini čuje se klopotav zvuk motora.
Gleda dolje, u asfalt, pokušava se sabrati, pomisli da će
vikati u pomoć, kad vidi kako joj se sjene kreću pored nogu.
Velika ruka zgrabi je za gležanj i povuče je tako da se
sruši. Padne na kuk i vrat joj zapucketa kad ramenom udari
u asfalt. Vozač je ispod prikolice i vuče je k sebi. Pokušava
se držati za gumu, prevrne se na leđa, udara slobodnom
nogom, pogodi ovjese kotača i amortizere, odere gležanj,
oslobodi se i ispuže van.
 Podigne se na noge, čitav krajolik prevrne se na stranu,
proguta kiselinu koja joj se podiže, začuje brze udarce i
korake, nagađa da vozač trči oko prikolice.
Tetura naprijed, sagne se pod crijevo crpke za gorivo,
najbrže što može hoda prema rubu šume, ogledava se i
sudari se s nekim čovjekom.
“Hej, što se događa?”
Policajac stoji i mokri u visoku travu. Jenny ga zgrabi
za jaknu i počne padati povlačeći ga za sobom.
“Pomozite mi...”
Isklizne joj iz stiska i zatetura u stranu.
“Korak nazad!” kaže on.
Jenny proguta knedlu i ponovno ga pokuša zgrabiti za
jaknu. On je odgurne i ona posrne u travu, potone na
koljena i dočeka se objema rukama.
“Molim vas”, dahne prije nego što povrati.
Tlo se zaljulja i Jenny padne na bok, pogleda policijski
motocikl kroz travu i vidi pokret na sjajnoj ispušnoj cijevi.
To se vozač tegljača približava krupnim koracima.
Okrene glavu i kao kroz izgrebano staklo vidi zamrljane
traperice i kožnati kaput.
“Pomozite mi”, ponavlja, boreći se suzbiti grčeve.
Pokuša ustati, ali ponovno povrati i čuje ih kako
razgovaraju dok ona riga u travu. Jedan od glasova govori
“to je moja kći” i objašnjava kako nije prvi put da je
pobjegla od kuće i napila se.
Želudac joj poskoči i žuč joj se digne u usta, zakašlje i
pokuša nešto reći, ali ponovno povrati.
 “Što da čovjek radi? Zaprijeti oduzimanjem mobitela?”
“Poznato mi je to”, nasmije se policajac.
“Tako je, sunce”, kaže vozač i potapša je po leđima.
“Izbaci sve, uskoro ćeš se osjećati bolje.”
“Koliko godina ima?” pita policajac.
“Sedamnaest - znači da za godinu dana sama
odlučuje... ali kad bi me htjela slušati, završila bi srednju
školu da ne mora voziti kamion.”
“Molim vas”, šapne Jenny brišući sluzavu rigotinu s
usta.
“Ne bi li mogla prenoćiti u ćeliji za triježnjenje?” pita
vozač.
“Ne ako joj je sedamnaest godina”, kaže policajac i
odgovori na poziv na radiju.
“Nemojte otići”, zakašlje se Jenny.
Policajac bez žurbe odlazi do motocikla dok dovršava
razgovor s centralom.
Vrana grakće sasvim blizu.
Visoka trava drhtavo se povija na vjetru i Jenny vidi
kako policajac navlači kacigu i rukavice. Zna da mora
ustati, odguruje se rukama od tla. Vrtoglavica je baca na
bok, ali odupire joj se i podigne se na koljena.
Policajac sjedne na motocikl i pokrene ga. Jenny ga
pokušava dozvati, ali ne čuje je.
Ona velika vrana podigne se lamatajući krilima kad
policajac ubaci u brzinu i počne se udaljavati.
 Jenny ponovno potone u travu slušajući kako šljunak
na asfaltu pucketa pod teškim gumama dok policajac
nestaje.
 4.

PAMELA VOLI RAHLE KRISTALE LEDA koji nastaju kad se snijeg

na stazi počne otapati. Tad skije prianjaju gotovo
zastrašujućom oštrinom.
I Pamela i njezina kći Alice koriste sredstvo za zaštitu
od sunca, ali su ipak dobile malo boje. Martinu je izgorio
nos i područje ispod očiju.
Ranije danas ručali su na terasi restorana Toppstugan i
na suncu je bilo toliko toplo da su i Pamela i Alice skinule
jakne i sjedile samo u majicama.
Sve troje dobilo je takvu upalu mišića u bedrima da je
odlučilo da će sutra uzeti slobodan dan od skijanja.
Umjesto skijanja, Alice i Martin će loviti jezerske
pastrve dok Pamela posjećuje hotelski spa.
Kad je Pameli bilo devetnaest godina i putovala je
Australijom s prijateljem Dennisom, u jednom baru
upoznala mladića po imenu Greg i spavala s njim u
bungalovu. Već je bila kod kuće, u Švedskoj, kad je shvatila
da je trudna.
Pamela je poslala pismo u bar u Port Douglasu
adresirano na Grega s poput mora plavim očima.
Odgovorio joj je mjesec dana kasnije, objasnio da je u vezi i
da je spreman platiti za pobačaj.
Porod je bio težak i završio je hitnim carskim rezom. I
ona i djevojčica preživjele su, ali kako su liječnici Pameli
savjetovali da više ne rađa, ugradila je spiralu kako ne bi
ponovno zatrudnjela. Dennis je cijelo vrijeme bio uz nju,
podržavao ju je i poticao da slijedi svoj san i studira
arhitekturu.
Nakon petogodišnje izobrazbe Pamela je gotovo
odmah dobila posao u jednoj maloj tvrtki u Stockholmu i
upoznala Martina dok je projektirala vilu na otoku Lidingo.
Martin je bio investitorov odgovorni za kontrolu,
putovao je po Švedskoj i izgledao kao kakva opuštena rock-
zvijezda, sa svojim intenzivnim očima i dugom kosom.
Prvi put su se poljubili na tulumu kod Dennisa, uselili
se zajedno kad je Alice imala šest godina i vjenčali se dvije
godine kasnije. Sad je Alice napunila šesnaest godina i ide
u prvi razred srednje škole.
Već je došlo osam sati i mrak prekriva prozore
hotelskog apartmana. Naručili su poslugu u sobu i Pamela
žurno posprema razbacane majice i čarape prije nego što
hrana dođe.
Martin pjeva “Riders on the Storm” pod tušem.
Dogovorili su se da će večerati pred televizorom,
otvoriti bocu šampanjca nakon što Alice zaspi, zaključati
vrata i voditi ljubav.
Pamela skupi svu kćerinu odjeću preko ruke i uđe u
njezinu spavaću sobu.
Alice sjedi na krevetu, na sebi ima samo donje rublje, a
u ruci drži mobitel. Izgleda kao Pamela kad je bila mlada,
ima iste oči, istu kestenjastocrvenu kosu i guste kovrče.
“Registarske oznake tegljača bile su ukradene”, kaže joj
podižući pogled s mobitela.
 Prije dva tjedna mediji su počeli izvještavati o slučaju
nestanka u Katrineholmu. Riječ je o djevojci kojoj su
nanesene tjelesne ozljede i koja je zatim oteta.
Zove se Jenny Lind, kao legendarna operna pjevačica.
Čini se da se cijela Švedska angažirala u potrazi za njom
i poljskim tegljačem.
Policija se obratila javnosti za pomoć, pristigla je velika
količina dojava, ali još uvijek nije pronađen ni jedan jedini
trag koji bi vodio do djevojke.
Pamela se vrati u dnevni boravak, popravi jastuke na
kauču i podigne daljinski upravljač s poda.
Mrak se stišće uz prozor.
Tržne se kad na vratima začuje kucanje.
Baš kad je htjela otvoriti, raspjevani Martin smijući se
izađe iz kupaonice. Potpuno je gol, a oko vlažne kose mu je
omotan ručnik.
Otjera ga nazad u kupaonicu, čuje kako je nastavio s
pjesmom i pusti ženu s poslužnim kolicima u sobu.
Pamela gleda u mobitel kako bi imala što raditi dok
žena postavlja stol u dnevnom boravku i pomisli kako se
sigurno čudi zvukovima pjesme iz kupaonice.
“Sve je u redu s njim, garantiram”, našali se.
Žena joj ne uzvrati osmijehom, samo joj na srebrnom
pladnju pruži račun i zamoli je da upiše ukupni iznos
uključujući eventualnu napojnicu i potpiše, prije nego što
ode.
 Pamela dovikne Martinu da izađe iz kupaonice, ode po
Alice i zatim sve troje sjedne na golemi krevet s tanjurima i
čašama.
Dok jedu, gledaju novoizašli horor-film.
Sat vremena kasnije i Pamela i Martin spavaju.
Kad film završi, Alice ugasi televizor, skine majci
naočale s lica, pokupi tanjure i čaše, ugasi svjetla i opere
zube prije nego što ode u svoju sobu.
Ubrzo gradić u dolini utihne. U noći, nekad poslije tri
ujutro, na nebu se, poput srebrnoplavih debala u
opustošenom krajoliku, pojavi polarna svjetlost.
Pamela se tržne iz sna jer u mraku jeca dječak. Blagi plač
utihne prije nego što shvati gdje se nalazi.
Leži sasvim mirno i počne misliti na Martinove noćne
more.
Plač dopire s poda pokraj kreveta.
Kad su tek prohodali, često je imao noćne more o
mrtvim dječacima.
Pamela je smatrala da je dirljivo što je odrasli muškarac
u stanju priznati da se boji duhova.
Sjeća se jedne noći kad se probudio vrišteći.
Sjeli su u kuhinju i pili čaj od kamilice. Dlačice na šiji su
joj se nakostriješile dok joj je u detalje opisivao duha.
Dječak je bio siv u licu, a kosu je bio zalizao trulom krvi,
nos mu je bio slomljen, a jedno oko visjelo je van.
Začuje se još jedan jecaj.
Pamela je potpuno budna i oprezno okreće glavu.
 Radijator šušti pod prozorom i od toplog zraka koji
suklja van zavjesa je izbočena kao da iza nje stoji skriveno
dijete stišćući lice uz tkaninu.
Htjela bi probuditi Martina, ali ne usuđuje se
prozboriti.
Blagi plač ponovno se začuje, sasvim uz krevet, dolje,
na podu.
Srce joj počne brže kucati i rukom u mraku potraži
Martina, ali nema ga, posteljina je hladna.
Povuče stopala k sebi i šćućuri se, odjednom joj se čini
da se plač kreće oko kreveta do njezine strane dok iznenada
opet ne utihne.
Oprezno se protegne za lampom na noćnom ormariću.
U mraku ne vidi ni vlastitu ruku.
Čini joj se da je lampa dalje nego što je sinoć bila.
Napeto osluškuje kako bi čula i najmanji pokret, rukom
tapka uokolo, pronađe dno lampe i pipa niz kabel.
Plač se začuje malo dalje, kod prozora, baš u trenutku
kad Pamela prstima dosegne prekidač i upali svjetlo.
Pamela zatrepće na iznenadnoj svjetlosti, stavi naočale,
ustane i vidi da Martin leži na podu u hlačama od pidžame.
Sanja nešto strašno, obrazi su mu mokri od suza.
Klekne na pod pokraj njega i položi mu ruku na rame.
“Ljubavi”, prigušeno kaže. “Ljubavi, imaš...”
Martin počne glasno vrištati razrogačenih očiju.
Zbunjeno trepne, ogleda se po hotelskoj sobi i pogleda
Pamelu.
Usta mu se pomiču, ali ne uspijeva istisnuti riječi.
 “Pao si s kreveta”, kaže mu.
Martin sjedne, nasloni se na zid, obriše usta i zagleda se
ispred sebe.
“A što si uopće sanjao?” pita ga.
“Ne znam”, prošapće on.
“Noćna mora?”
“Ne znam, srce mi lupa ko ludo”, kaže vraćajući se u
krevet.
Pamela legne na svoju stranu i uhvati ga za ruku.
“Nisu hororci za tebe”, kaže.
“Nisu”, nasmije se on i susretne joj pogled.
“Ali znaš da je to samo gluma”, kaže.
“Sigurno?”
“Nije ti to prava krv, to je kečap”, našali se Pamela
štipajući ga za obraz.
Ugasi svjetlo i privuče ga k sebi. Vode ljubav najtiše što
mogu i zatim isprepleteni zaspu.
 5.

NAKON DORUČKA PAMELA leži u krevetu i čita novine na

svom iPadu dok se Martin i Alice spremaju.
Sunce je izašlo, ledene sige pred prozorom osvijetljene
su i s njih već kaplje voda.
Martin obožava ribolov na ledu, unedogled joj je pričao
o tome kako ležiš na trbuhu, odbijaš svjetlost, gledaš u
vodu kroz rupu u ledu i promatraš kako se približavaju
velike jezerske pastrve.
Portir hotela preporučio im je jezero Kallsjon koje
pripada slivu rijeke Indalsalven. Puno je ribe, a iako je lako
dostupno automobilom, imaš svoj mir.
Alice stavi teški ruksak pokraj vrata, objesi klinove za
led oko vrata i zaveže čizme.
“Počinjem se predomišljati”, kaže kad ponovno ustane.
“Sad mi masaža i tretman lica zvuče odlično.”
“Uživat ču u svakoj sekundi”, smješka se Pamela iz
kreveta. “Ići ču...”
“Prestani”, prekine je Alice.
“Plivati, ići u saunu, na maniku...”
“Molim te, ne želim to slušati.”
Pamela se ogrne kućnim ogrtačem, ode do nje i čvrsto
je zagrli, poljubi Martina i poželi im “bistro”, kako je
naučila da se prije ribolova čini.
“Nemojte predugo ostati i budite oprezni”, kaže.
 “Uživaj u samoći”, nasmije se on.
Aliceina put izgleda gotovo kao da svijetli, a uvojci
crvenosmeđe kose izviruju joj ispod kape.
“Moraš zakopčati jaknu na vratu”, kaže Pamela.
Potapša kćer po obrazu kratko zadržavajući ruku iako
osjeća njezino nestrpljenje.
Dva mala biljega točno ispod Aliceinog lijevog oka
oduvijek su je podsjećala na suze.
“Što je?” smješka se Alice.
“Hajde, zabavite se.”
Alice i Martin odu, a Pamela stoji u dovratku i gleda za
njima niz hodnik sve dok ne nestanu iz vidokruga.
Zatvori vrata, vrati se u spavaću sobu i zastane kad se
začuje struganje.
Mokri snijeg klizne s krova, zabljesne pred prozorom i
uz mukli udar padne na tlo.
Pamela navuče bikini, frotirski ogrtač i papuče, stavi
karticu ključa, mobitel i knjigu u platnenu torbu i ode iz
apartmana.
Spa-odjel potpuno je prazan jer su svi gosti vani, na
skijaškim stazama. Voda u velikom bazenu nepomična je i
potpuno sjajna, u njoj se zrcale snijeg i šuma.
Pamela stavi platnenu torbu na stol između dvije
ležaljke, objesi ogrtač i ode do klupice sa smotuljcima čistih
ručnika.
Bazen je duž jedne strane obrubljen arkadom.
 Zaroni u mlaku vodu i počne polako plivati. Nakon
deset dužina zaustavi se kod udaljenije kraće strane
bazena, točno ispred panoramskih prozora.
Poželi da su Martin i Alice ipak tu.
Ovo je čarobno, pomisli gledajući planine i smrekove
šume okupane sunčevom svjetlošću.
Otpliva još deset dužina, zatim izađe iz bazena, sjedne
u ležaljku i čita.
Priđe joj mladić koji je pita želi li što naručiti i Pamela
se odluči za čašu šampanjca iako je još jutro.
Teški snijeg strmoglavi se na tlo pod jednom velikom
smrekom. Grane se zaljuljaju, a male pahulje zalepršaju na
suncu.
Pročita još tri poglavlja, ispije šampanjac, odloži
naočale i zatim ode u parnu kupelj gdje počne razmišljati o
Martinovim noćnim morama koje se ponavljaju.
Martinovi roditelji i dvojica braće poginuli su u
prometnoj nesreći kad je bio dječak. Martin je izbačen kroz
vjetrobransko staklo, izgrebao je cijela leđa na asfaltu, ali je
preživio.
Kad su se ona i Martin upoznali, njezin najbolji prijatelj
Dennis radio je kao psiholog na jednom odjelu za mlade
dok se istovremeno specijalizirao za rad s tugujućima.
Postigao je da se Martin otvori i govori o svom gubitku i
osjećajima krivnje koje vuče sa sobom poput olujnog sidra.
Pamela ostane u kupelji dok nije promočena od znoja i
pare, a zatim se otušira, navuče suhi bikini i ode u sobu za
masažu. Žena s izbrazdanim obrazima i žalobnim
pogledom poželi joj dobrodošlicu.
 Skine gornji dio bikinija, legne potrbuške na stol, a žena
joj preko bokova položi ručnik.
Ruke su joj hrapave, a topla ulja mirišu na zeleno lišće i
drvo.
Pamela zatvori oči osjećajući kako joj se misli
prorjeđuju.
Slika Martina i Alice kako ne ogledavši se nestaju u
tihom hodniku prolazi joj glavom.
Ženine jagodice slijede joj kralježnicu do ruba ručnika.
Masira joj gornji dio mišića stražnjice tako da joj se bedra
razdvajaju.
Nakon masaže i tretmana lica Pamela se planira vratiti
na bazen i naručiti čašu vina i sendvič s račićima.
Žena uzme još toplog ulja, ruke joj klize s Pamelinog
struka, duž rebara do pazuha.
Pamelu strese drhtavica unatoč toplini u sobi za
masažu.
Možda su to samo mišići koji se opuštaju.
Ponovno pomisli na Martina i Alice i iz nekog ih
razloga u mašti vidi s velike visine.
Jezero Kallsjon leži među planinama, led je čelično siv,
a njih dvoje se vide samo kao dvije crne točkice.
Masaža završava tako što žena na nju položi tople
ručnike i ode iz prostorije.
Pamela još neko vrijeme leži, zatim oprezno ustane i
navuče gornji dio bikinija.
Papuče su mokre i hladne kad u njih utisne stopala.
U daljini čuje zvuk helikoptera.
 Ode u sljedeću prostoriju i pozdravi kozmetičarku,
plavušu koja izgleda kao da joj je dvadeset godina.
Pamela zaspe tijekom dubinskog čišćenja i pilinga.
Žena upravo priprema masku za lice od blata kad se na
vratima začuje kucanje.
Ispriča se i izađe iz prostorije.
Pamela začuje muškarca koji užurbano nešto govori, ali
ne može razaznati riječi. Mlada žena ubrzo se vrati s
neobičnim pogledom u očima.
“Oprostite, ali čini se da je došlo do nesreće”, kaže.
“Kakve nesreće?” upita Pamela malčice preglasno.
“Kažu da nije ništa strašno, ali da biste možda ipak
trebali otići u bolnicu.”
“Koju bolnicu?” pita vadeći mobitel iz platnene torbe.
“U Ostersundu, u bolnicu u Ostersundu.”
 6.

PAMELA NE PRIMJEĆUJE da joj je kućni ogrtač potpuno

rastvoren dok žuri kroz hotel. Zove Martina i sa sve jačom
panikom sluša kako se poziv uspostavlja.
Kad joj se nitko ne javi, potrči, ispadne joj jedna papuča,
ali je to ne zaustavi.
Meki tepih koji pokriva čitav pod prigušuje tupe udarce
njezinih koraka, čini ih muklima kao da su pod vodom.
Pamela zove Alice, ali odmah biva spojena na govornu
poštu.
Stane pred dizalima i stišče gumb, šutne drugu papuču
s noge i osjeća kako joj se ruke tresu dok ponovno zove
Martina.
“Javi se”, prošapće.
Kratko pričeka, ali se naposljetku ipak odluči za stube.
Drži se za rukohvat preskačući po dvije stube odjednom.
Na odmorištu na drugom katu umalo padne preko
zaboravljene plastične kante sa sredstvom za laštenje
podova.
Okrene se i nastavi prema gore dok pokušava shvatiti
što joj je plavokosa žena rekla.
Rekla je da nije ništa strašno.
Ali zašto joj se ne javljaju na mobitel?
Pamela posrne u hodnik na trećem katu, zatetura
naprijed, pridrži se za zid i potrči.
 Zadihano se zaustavi pred vratima apartmana, izvadi
karticu i uđe, nastavi ravno do pisaćeg stola, uzme fiksni
telefon slučajno pritom rušeći držač s brošurama na pod,
nazove recepciju i zamoli da joj naruče taksi.
Navuče odjeću preko kupaćeg kostima, uzme torbu i
mobitel i izađe iz apartmana.
Tijekom čitave vožnje taksijem nastavlja zvati i slati
poruke Alice i Martinu.
Konačno uspije dobiti bolnicu gdje razgovara sa ženom
koja kaže da joj ne može dati nikakve informacije.
Pamelino srce kuca strahovito brzo dok prisiljava samu
sebe da se ne izdere na ženu.
Debla i otpali snijeg sa stabala u prolazu trepere pred
prozorom automobila. Tamne smreke gusto su stisnute na
suncu. Zečji tragovi gube se preko iskrčenog područja.
Kolnik je mokar od bljuzge.
Pamela spoji ruke moleći Boga da s Martinom i Alice
sve bude u redu.
Misli joj se roje glavom neizdrživom žestinom, vidi
njihov automobil kako proklizava na snijegu i kotrlja se niz
provaliju, vidi medvjedicu koja juri kroz grane smreke,
udicu koja je poletjela i zaglavila se u oku i nogu koja je
slomljena iznad ruba čizme.
Preko trideset puta je nazvala Martina i Alice, slala im
je poruke i e-mailove, taksi već skreće u Ostersund, a ona
još nije dobila nikakav odgovor.
Bolnicu čini veliki kompleks smeđih fasada i
ostakljenih pješačkih mostova okupanih jakim suncem.
Rastopljeni snijeg teče po asfaltu.
 Vozač skrene i zaustavi se pokraj ulaza za vozila hitne
pomoći, Pamela plati i izađe iz taksija dok joj strah tutnji u
glavi.
Žuri duž smeđeg zida s neobičnim ukrasima od poput
krvi crvenih komadića drva, slijedi ga kao u tor do hitnog
prijema, tetura do recepcije i iz daljine začuje vlastiti glas
dok se prijavljuje.
Ruke joj se tresu dok vadi osobnu iskaznicu.
Bradati muškarac na recepciji zamoli je da sjedne u
čekaonicu, ali ona ostane stajati, zagledana u svoje cipele i
u crni tepih.
Pomisli da bi mogla izvaditi mobitel i potražiti
informacije o prometnim nesrećama na internetskim
stranicama novina, ali ne može se natjerati na to.
Nikad se, u cijelom svom životu, nije ovoliko bojala.
Napravi nekoliko koraka, okrene se i pogleda bradatog
muškarca.
Osjeća da ne može više čekati, pomisli da će
jednostavno ući i tražiti svoju obitelj po različitim
prostorijama hitne pomoći.
“Pamela Nordstrom?” kaže medicinska sestra koja se
približava.
“Što se dogodilo? Ništa mi nije rečeno”, kaže Pamela
gutajući knedlu dok hodaju.
“Ne znam, morat ćete razgovarati s liječnikom.”
Prolaze kroz hodnik pun nosila. Vrata s umrljanim
staklima automatski se otvaraju pred njima.
 Neka starica sjedi u čekaonici i plače. Pokraj nje je
akvarij u kojem se ribe kreću u svjetlucavim jatima.
Nastave na odjel za anesteziologiju i intenzivnu njegu.
Medicinsko osoblje užurbano se kreće hodnikom.
Laminat na podu bijel je poput vrhnja i snažno miriše
na dezinfekcijsko sredstvo.
Iz jedne sobe izađe pjegava medicinska sestra i priđe joj
s umirujućim smiješkom.
“Znam da ste zabrinuti”, kaže rukujući se s Pamelom.
“Ali nije ništa strašno, garantiram, sve će biti u redu,
uskoro ćete razgovarati s liječnikom.”
Pamela slijedi sestru u sobu za intenzivnu skrb. S
respiratora se čuje ritmično šištanje.
“Što se dogodilo?” upita gotovo nečujno.
“Držimo ga uspavanog, ali izvan opasnosti je.”
Martin leži u krevetu s plastičnom cijevi u ustima. Oči
su mu zatvorene i spojen je na različite mjerače koji
očitavaju rad srca, puls, udio ugljikovog dioksida i
zasićenost krvi kisikom.
“Ali...”
Pamelin glas se izgubi i potraži zid da se osloni.
“Propao je kroz led i bio je snažno pothlađen kad je
pronađen.”
“Ali, Alice”, promrmlja.
“Što ste rekli?” nasmiješi se sestra.
“Moja kći, gdje mi je kći, gdje je Alice?”
Čuje uznemirenost u vlastitom glasu, čuje
nekontrolirani ton dok medicinska sestra probljeđuje.
 “Ne znamo ništa o...”
“Bili su zajedno na ledu”, vrisne Pamela. “Bila je tamo
s njim, niste je mogli zaboraviti tamo, tek je dijete, ne
smijete... ne smijete!”
Pet godina poslije
 7.

KAŽE SE DA KAD SE JEDNA VRATA ZATVORE, Bog otvori druga

- ili barem prozor. Ali kad se određena vrata zatvore, taje
izreka više podrugljiva nego utješna.
Pamela stavi mentol u usta i zdrobi ga zubima.
Dizalo se uz tutnjavu podiže prema odjelu za
danonoćnu skrb za pacijente sa psihozama u bolnici Sankt
Gorans.
Zrcala ispred i iza Pamele umnogostručuju njezino lice
u beskonačnom luku.
Obrijala je svu kosu s glave prije sprovoda, ali sad joj
kestenjastocrveni uvojci opet sežu do ramena.
Na Alicein prvi rođendan nakon smrti Pamela je
tetovirala dvije točkice ispod lijevog oka, točno na mjesto
gdje je kći imala biljege.
Dennis ju je nagovorio da ide u Centar za krize i traume
i korak po korak naučila je živjeti s gubitkom.
Čak više i ne uzima antidepresive.
Dizalo se zaustavi i vrata kliznu u stranu, Pamela prođe
praznim predvorjem, prijavi se na recepciji i ostavi mobitel.
“Znači došlo je vrijeme za selidbu”, nasmije se žena.
“Konačno”, odgovori Pamela.
Žena stavi njezin mobitel u ormarić, pruži joj pločicu s
brojem, ustane, provuče karticu kroz čitač i otvori vrata.
Pamela joj zahvali i krene niz dugi hodnik.
 Krvava gumena rukavica leži na podu pokraj kolica za
čišćenje.
Uđe u dnevni boravak, pozdravi njegovatelja i po
običaju sjedne na kauč da pričeka. Ponekad je Martinu
potrebno mnogo vremena da se spremi.
Mlađi muškarac sjedi pred šahovskom pločom.
Tjeskobno razgovara sam sa sobom i neznatno popravi
položaj jedne figure.
Starica stoji razjapljenih usta i gleda televiziju dok žena
koja joj izgleda kao kći pokušava razgovarati s njom.
Prijepodnevna svjetlost sjaji na laminatu.
Njegovatelj izvadi mobitel, javi se prigušenim glasom i
izađe iz dnevnog boravka.
Kroz zidove se čuju ljutiti povici.
Stariji muškarac u izblijedjelim trapericama i crnoj
majici kratkih rukava uđe u prostoriju, ogleda se i zatim
sjedne u naslonjač nasuprot Pamele.
Ima oko šezdeset godina, bore na mršavom licu su mu
duboke, oči bistro zelene, a sijeda kosa skupljena u rep.
“Zgodna bluza”, kaže i nagne se prema njoj.
“Hvala”, kratko mu odgovori i zakopča jaknu.
“Vidio sam ti bradavice kroz tkaninu”, objasni joj
prigušenim glasom. “Ukručuju se dok ti ovo govorim,
znam... Mozak mi je pun toksične seksualnosti...”
Pamelino srce lupa od nelagode, pomisli da će za
nekoliko sekunda ustati i otići nazad do recepcije ne
pokazujući nikakav strah.
 Starica pred televizorom se nasmije, a mladi muškarac
prstom sruši crnog kralja na šahovsku ploču.
Kroz zidove se čuje zveckanje iz kuhinje.
Niti prašine drhte s poklopca ventilacijskog otvora uz
strop.
Muškarac nasuprot Pamele popravi traperice kod
međunožja i zatim ispruži ruke prema njoj u pozirajućoj
gesti. Duboki ožiljci teku mu od pazuha niz podlaktice sve
do dlanova.
“Mogu te uzeti s guza”, meko kaže. “Imam dva kurca...
Kunem se, ja sam seks-mašina, vrištat ćeš i plakati...”
Zaustavi se usred rečenice pokazujući na vrata prema
hodniku.
“Padnite na koljena”, kaže uz široki osmijeh. “Evo ga,
dolazi nadčovjek, patrijarh...”
Stari muškarac pljesne rukama i nervozno se nasmije
kad njegovatelj u dnevni boravak uvede krupnog
muškarca u invalidskim kolicima.
“Prorok, kurir, majstor...”
Muškarac u kolicima ne djeluje kao da ga dovikivanje
dira, samo tiho zahvali kad ga njegovatelj smjesti na
suprotnu stranu šahovske ploče i popravi srebrni križ koji
mu visi oko vrata.
Njegovatelj ostavi kolica i s usiljenim osmijehom na
usnama priđe klečećem muškarcu.
“Primuse, što radiš ovdje?” upita njegovatelj.
“Imam posjet”, odgovori Primus kimajući prema
Pameli.
 “Znaš da imaš zabranu.”
“Krivo sam skrenuo.”
“Ustani a da je ne pogledaš”, kaže njegovatelj.
Pamela ne podiže pogled, ali osjeća da muškarac
nastavlja buljiti u nju dok ustaje s poda.
“Sad izvedite roba”, mirno kaže muškarac u kolicima.
Primus se okrene i krene za njegovateljem, automatska
brava zazuji, vrata koja vode u odjel za pacijente zatvore se
za njima, a njihovi koraci na laminatu zamru.
 8.

VRATA HODNIKA PREMA ODJELU za pacijente ponovno se

otvore, Pamela okrene glavu i ugleda Martina.
Njegovateljica mu nosi ruksak i ulazi s njim u dnevni
boravak.
Prije je Martinu plava kosa padala niz leđa, kretao se
opušteno i odijevao u kožnate hlače, crne košulje i sunčane
naočale s reflektirajućim roza staklima.
Sad je na teškim lijekovima i udebljao se, kratko
podšišana kosa mu je razbarušena, a lice blijedo i bojažljivo.
Odjeven je u plavu majicu kratkih rukava, Adidasove hlače
i bijele tenisice bez vezica.
“Ljubavi”, nasmiješi se Pamela i ustane s kauča.
Martin odmahne glavom prestrašeno gledajući
muškarca u kolicima.
Pamela mu priđe i uzme njegov ruksak od
njegovateljice.
“Svi smo ovdje ponosni na tebe”, kaže njegovateljica.
Martin se nervozno nasmiješi i pokaže Pameli da je
nacrtao cvijet na dlanu.
“Je li za mene?” upita.
Brzo kimne i ponovno zatvori dlan.
“Hvala”, kaže mu.
“Ne mogu ti kupiti pravi”, kaže ne pogledavši je.
“Znam.”
 Martin povuče njegovateljicu za rukav nečujno
pomičući ustima.
“Već si pregledao ruksak”, kaže njegovateljica i okrene
se zatim Pameli. “Želi pogledati u ruksak da se uvjeri da je
sve ponio.”
“OK”, odgovori Pamela i pruži Martinu torbu.
Martin sjedne na pod, izvadi svoje stvari iz ruksaka i
posloži ih u urednu liniju.
S Martinovim je mozgom sve u redu, nije zadobio
oštećenja pod ledom.
Ali nakon nesreće je gotovo sasvim prestao govoriti.
Kao da svaku riječ koju izusti prati val tjeskobe.
Svi djeluju sigurno da je riječ o posttraumatskom
stresnom poremećaju s elementima paranoidnih umišljaja.
Pamela zna da za gubitkom Alice ne žali više od nje jer
je to nemoguće. Ali ona je u srži snažna, a naučila je da ljudi
reagiraju na različite načine, jer svi imamo različite
pozadine. Cijela Martinova obitelj poginula je u
automobilskoj nesreći kad je bio dijete, a kad se Alice
utopila njegova je traumatiziranost postala kompleksna.
Pamela skrene pogled, pogleda kroz prozor i vidi da se
vozilo hitne pomoći zaustavilo ispred hitnog psihijatrijskog
prijema, ali umjesto da doista to zamijeti, u mislima ode pet
godina unazad, na odjel za intenzivnu njegu östersundske
bolnice.
“Bili su zajedno na ledu”, vrištala je. “Bila je tamo s
njim, niste je mogli zaboraviti tamo, tek je dijete, ne
smijete... ne smijete!”
 Pjegava medicinska sestra zurila je u nju razjapljenih
usta ne uspijevajući protisnuti ni riječ.
Policija i spasilačke službe odmah su obaviješteni,
odletjeli su nazad do Kallsjöna i spustili se s roniocima u
jezero.
Pamela nije mogla smiriti misli, neumorno je koračala
prostorijom, ponavljala samoj sebi da se samo radi o
nesporazumu, da je s Alice sve u redu. Rekla je samoj sebi
da će uskoro sve troje opet sjediti za stolom u Stockholmu
i razgovarati o ovom danu. Zamišljala je sve to iako je
shvaćala da neće biti tako, iako je negdje u sebi već znala
što se bilo dogodilo.
Stajala je pokraj Martinovog kreveta kad se probudio iz
narkoze. Otvorio je oči na nekoliko sekunda, ponovno ih
sklopio i dugo ih držao zatvorenima prije nego što je
pogledao gore. Gledao ju je žalosnim pogledom dok je
pokušavao upiti stvarnost.
“Što se dogodilo?” šapnuo je i ovlažio usta. “Pamela?
Što?”
“Propao si kroz led”, rekla je i progutala knedlu.
“Ne, trebao je izdržati”, rekao je pokušavajući podići
glavu s jastuka. “Napravio sam probna bušenja, bio je deset
centimetara debeo... moraš moći voziti motor po njemu,
pobrinuo sam se da bude tako...”
Naglo je utihnuo i s iznenadnim intenzitetom je
pogledao.
“Gdje je Alice?” upitao je drhtavim glasom. “Pamela,
što se dogodilo?”
 Pokušao je ustati iz kreveta, pao i udario licem u pod
tako da mu je jedna obrva počela krvariti.
“Alice”, viknuo je.
“Jeste li oboje propali kroz led?” pitala je Pamela
povišenim glasom.
“Moram znati. Upravo su tamo s roniocima.”
“Ne shvaćam, ona... ona...”
Znoj mu je curio niz blijede obraze.
“Što se dogodilo? Pričaj sa mnom, Martine!” grubo je
rekla i zgrabila ga za bradu. “Moram znati što se dogodilo.”
“Molim te, pokušavam se sjetiti... Pecali smo, to smo
radili... bilo je savršeno, sve je bilo savršeno...”
Objema je rukama trljao lice. Obrva mu je ponovno
počela krvariti.
“Samo mi reci što se dogodilo.”
“Čekaj...”
Tako se snažno uhvatio za rub kreveta da su mu članci
pobijeljeli.
“Dogovarali smo se da odemo preko jezera, do jednog
drugog zaljeva, spakirali smo se i...”
Zjenice su mu se raširile i počeo je brže disati. Lice mu
je bilo toliko napeto da ga gotovo nije prepoznavala.
“Martine?”
“Propao sam kroz led”, rekao je i pogledao ju je u oči.
“Nije bilo nikakvih naznaka da je led tanji, ne mogu to
shvatiti...”
“Što je Alice napravila?”
 “Pokušavam se sjetiti”, rekao je neobično slomljenim
glasom. “Hodao sam ispred nje kad je led popustio... zbilo
se tako prokleto brzo, odjednom sam bio pod vodom. Oko
mene je bila masa odlomljenog leda i mjehurića i... bio sam
počeo plivati prema gore kad sam začuo tutnjavu... Alice je
upala u vodu, koso pod led... Izronio sam i udahnuo,
zaronio i vidio da je izgubila orijentaciju, udaljavala se od
rupe u ledu... mislim da je bila udarila glavu jer je oko nje
bio nekakav crveni oblak.” “Bože”, šapnula je Pamela.
“Ronio sam i mislio sam da ću je uspjeti stići, ali onda
se samo prestala boriti i potonula.”
“Kako to misliš, potonula?” plakala je Pamela. “Kako je
mogla potonuti?”
“Plivao sam za njom, grabio naprijed rukom i
pokušavao joj uloviti kosu, ali promašio sam... i nestala je
dolje u mrak, ništa nisam vidio, bilo je preduboko, bilo je
sasvim crno...”
Martin ju je gledao kao da je prvi put vidi dok mu je krv
iz obrve curila niz lice.
“Ali valjda si ronio... valjda si ronio za njom?”
“Ne znam što se dogodilo”, šapnuo je. “Ne shvaćam...
nisam htio biti spašen.”
Kasnije je Pamela saznala da je jedna družina na
nordijskim skijama pronašla plamenožutu bušilicu za led i
ruksak pokraj rupe u ledu. Petnaest metara dalje vidjeli su
muškarca kako leži pod ledom i izvukli ga van.
Helikopter je prevezao Martina u bolnicu u
Östersundu. Tjelesna temperatura mu je bila 27 stupnjeva,
bio je bez svijesti i stavljen je na respirator.
 Morali su mu amputirati tri nožna prsta na desnoj nozi,
ali preživio je.
Led nije trebao puknuti, ali struje su ga bile stanjile
točno tamo gdje su propali.
Bio je to jedini put da je pričao o nesreći u njezinoj
cijelosti, netom nakon što se probudio iz narkoze.
Nakon toga je gotovo potpuno prestao govoriti i
postajao je sve paranoičniji.
Na godišnjicu nesreće Martin je pronađen bos nasred
snijegom prekrivene autoceste u ravnini s parkom Haga.
Policija ga je odvela na hitni psihijatrijski prijem bolnice
Sankt Gorans.
Od tada je gotovo većinu vremena hospitaliziran, na
psihijatrijskom odjelu.
Prošlo je pet godina, a Martin još uvijek nije pronašao
način da prihvati to što se dogodilo.
Njegov individualni plan liječenja posljednjih je godina
bio usmjeren na to da ga se otpusti na otvorenu skrb.
Naučio je rukovati svojim strahom i uspio pokoji tjedan
stanovati kod kuće bez molbi da se vrati na odjel.
A sad su Pamela i Martin u dogovoru s glavnim
psihijatrom odlučili da će se trajno preseliti kući.
Sve troje smatra da je vrijeme za taj korak.
Važno je i iz još jednog razloga.
Pamela već više od dvije godine volontira na Plavom
telefonu i prima pozive djece i mladih kojima je teško. Tako
je došla u kontakt sa socijalnom službom u Gavleu i saznala
za sedamnaestogodišnju djevojku koju nitko ne želi, Miju
Andersson.
Pamela je počela pregovarati s njima da primi Miju u
svoj dom kao udomitelj, ali Dennis ju je upozorio i rekao joj
da će dobiti odbijenicu bude li Martin hospitaliziran.
Kad je Pamela Martinu rekla za Miju, toliko se
razveselio da su mu suze navrle na oči. Tad je obećao zaista
se potruditi da dođe kući za stalno.
Roditelji mi je Andersson bili su teški narkomani i umrli
su kad joj je bilo osam godina. Ona je, pak, tijekom cijelog
svog odrastanja bila okružena kriminalom i zlouporabom
droge. Nijedan smještaj koji je tijekom godina imala nije
funkcionirao, a sad je prestara da bi se itko angažirao oko
nje.
Neke obitelji zadese veliki gubici i Pamela je počela
smatrati da oni koji ostaju za njima moraju pronaći ljude s
istim iskustvima. Sve troje je izgubilo svoje najbliže, dobro
se razumije i moglo bi početi sa zajedničkim iscjeljenjem.
“Sad zatvori ruksak”, kaže njegovateljica.
Martin zatvori patentni zatvarač, preklopi gornji dio i
ustane držeći ruksak u jednoj ruci.
“Jesi li se spreman vratiti kući?” pita Pamela.
 9.

ODAJA JE MRAČNA, ali mali zirak na vijugavom uzorku

tapeta svijetli poput sivog bisera.
Prije otprilike sat vremena rupica je prilično dugo bila
mračna.
Jenny leži sasvim mirno u svom krevetu i osluškuje
Fridine udisaje. Čuje se da je i ona budna.
Pas neko vrijeme laje u dvorištu.
Jenny se nada da si Frida ne umišlja da je već sigurno
razgovarati.
Stube koje vode na gornji kat maloprije su zaškripale.
Možda se to samo drvo skupljalo pred noć, ali ne smiju
riskirati.
Jenny zuri u svjetleći biser, pokušava vidjeti pomiče li
se svjetlo u prostoriji iza njega.
Sve je puno malih rupa.
Naučiš se pretvarati da ne vidiš kako je rupica na
pločici potamnjela dok stojiš pod tušem ili jedeš juhu u
blagovaonici.
Biti pod prismotrom postalo je prirodan dio života.
Jenny se sjeća da se osjećala promatrano tijekom više
tjedana prije nego što je oteta.
Jednom kad je bila sama doma činilo joj se da je netko u
kući, a sljedeće se noći probudila s ledenim osjećajem u
tijelu da ju je netko fotografirao u snu.
 Nekoliko dana kasnije nestale su joj svjetloplave svilene
gaćice s mrljama od menstruacije iz koša za prljavo rublje.
Kad je nabavila sredstvo za odstranjivanje mrlja, više ih nije
bilo.
Onog dana kad je oteta netko joj je ispustio zrak iz guma
na biciklu.
Tijekom prvog razdoblja u zatočeništvu vrištala je dok
ne bi ostala bez glasa kad bi vidjela da je netko promatra
kroz otvor koji se nalazio visoko u betonskom zidu
podruma.
Vikala je da će policija uskoro doći.
Nakon pola godine shvatila je da policajac na motociklu
neće povezati susret s djevojkom koja je povraćala u travu
s onom čiji je nestanak prijavljen. Nije je pošteno promotrio,
samo ju je otpisao kao pripitu tinejdžerku.
Jenny čuje da se Frida u krevetu okreće na bok.
Već dva mjeseca zajedno planiraju bijeg. Svake su noći
čekale da koraci na gornjem katu zamru, a povici iz
podruma utihnu. Kad bi bile sigurne da je kuća utonula u
san, Frida bi se došuljala do njezina kreveta da mogu
nastaviti razgovor.
Jenny se borila potiskivati pomisao na bijeg, iako cijelo
vrijeme zna da se mora izvući odavde.
Frida je ovdje tek jedanaest mjeseci i već je nestrpljiva.
Jenny je, pak, skupljala znanje i već pet godina čeka
pravu priliku.
Jednom će sva vrata biti otvorena i tada će otići a da se
i ne osvrne.
 Ali Frida u sebi ima drugačiju vrstu očaja.
Prije mjesec dana ušla je u stražarnicu i uzela rezervni
ključ njihove odaje. Krađa je za sada prošla neprimijećeno,
jer je jedan zid stražarnice prepun tamnih ključeva na
kukicama.
Bio je to velik rizik, ali istovremeno nužan, jer su vrata
noću zaključana, a prozori odaje zakovani izvana.
Nisu ništa spakirale jer bi ih to moglo odati.
Kad kucne čas, samo će nestati.
Sve je tiho već najmanje sat vremena.
Jenny zna da Frida želi da pobjegnu noćas. Jedino što
joj ne djeluje dobro jest činjenica da su noći još uvijek
presvijetle. Bit će potpuno vidljive na dvorištu prije nego
što budu mogle nestati u šumi.
Plan je jednostavan: obući će se, otključati vrata, proći
hodnikom do kuhinje, popeti se van kroz prozor i zaputiti
se u šumu.
Jenny je prilazila psu čuvaru u svakoj mogućoj prilici,
spremala bi malo vlastite hrane i davala mu je kako bi je
prepoznao i kako ne bi lajao dok bude bježala.
Iz kuće se nad vrhovima krošanja vide srebrnastosivi
stupovi dalekovoda.
Jennyna zamisao je slijediti stupove kako se ne bi
izgubile. Tlo je obično raskrčeno pod njima kako stabla ne
bi padala i uništavala vodove za vrijeme oluje. Teren je
mnogo lakši za kretanje od guste šume. Moći će održavati
prilično brz tempo i povećati udaljenost od bake.
 Frida ima nekoga u Stockholmu kome vjeruje, zaklela
se da će im on pomoći s novcem, skrovištem i kartama za
vlak kući.
Ne mogu otići na policiju dok se ne vrate svojim
obiteljima.
Jenny zna što fotografija u zlatnom okviru na noćnom
ormariću znači. Cezar je otišao do doma njezinih roditelja i
fotografirao ih na verandi iza kuće jednog ljetnog jutra.
Frida ima sliku svoje mlađe sestre s jahačkom kacigom
na glavi. Fotografirana je sprijeda tako da su joj zjenice
crvene.
Cezar ima hrpu kontakata i u policiji i u centralama za
dojave hitnih slučajeva.
Znat će pokušaju li nazvati 112 i ubit će im obitelji.
Pomisao da noćas pobjegne toliko je primamljiva da se
Jennyno srce uzlupalo od adrenalina, ali osjećaj u utrobi
govori joj da bi trebale pričekati do sredine kolovoza.
Kuća spava i baka ih nije provjerila nekoliko sati.
Bakreni pijetao na vrhu krovnog tornja škripi dok se
okreće s vjetrom.
Fridina zlatna narukvica zvecka dok pruža ruku u
mraku.
Jenny pričeka nekoliko sekunda i zatim uzme Fridinu
ruku u svoju nježno je obujmivši.
“Znaš što ja mislim”, prigušeno kaže, ne skidajući
pogled sa svjetlećeg bisera.
“Znam, ali nikada se neće činiti da se sve poklapa”,
nestrpljivo joj odgovori Frida.
 “Tiše pričaj... Pričekat ćemo mjesec dana, toliko ćemo
još izdržati, za mjesec dana će u ovo doba biti mrkli mrak.”
“Tad se nešto drugo neće činiti dobrim”, kaže Frida i
ispusti njezinu ruku.
“Kunem se da ću ići s tobom kad vani bude mračnije,
rekla sam ti.”
“Ali ja nisam baš sigurna da ti zaista želiš otići odavde,
mislim... Zar ćeš ostati ovdje? Za što, za sve zlato, sve bisere
i smaragde?”
“Mrzim to.”
Frida nečujno ustane iz kreveta, svuče spavaćicu i na
krevetu oblikuje tijelo od pokrivača i jastuka.
“Treba mi tvoja pomoć kroz šumu, ti taj dio puno bolje
znaš, znam to... ali ti se bez mene ne možeš domoći kuće”,
kaže dok navlači grudnjak i bluzu. “Kvragu, Jenny,
učinimo ovo zajedno, ako mi pomogneš dobit ćeš novac,
karte za vlak... ali ja idem sad, ovo je tvoja šansa.”
“Oprosti, ne usuđujem se”, prošapće Jenny.
“Preopasno je.”
Gleda Fridu kako zatače bluzu u suknju i povlači kratki
zatvarač na leđima. Čuju se lagani udarci o pod dok navlači
čarape i čizme.
“Moraš bockati štapom po tlu”, šapne Jenny. “Cijelim
putem do dalekovoda, ozbiljno ti kažem, polako hodaj,
budi oprezna.”
“OK”, odgovori Frida tiho se šuljajući prema vratima.
Jenny napola sjedne u krevet.
“Ne bih li mogla dobiti Mickeov broj?” zamoli.
 Frida ne odgovori, samo otključa vrata i izađe u hodnik.
Začuje se škljocanje kad se zasun vrati u čelo brave i zatim
zavlada tišina.
Jenny legne uzlupana srca.
Preplavljuju je navale očajničkih misli u kojima se
žurno oblači i hita za Fridom. Trči kroz šumu, sjeda na vlak,
stiže kući.
Drži dah i osluškuje.
Ništa se ne čuje, iako je Frida do sad već morala proći
kraj Cezarovih vrata na putu do kuhinje.
Baka nema običaj čvrsto spavati.
Kad netko od njih slučajno proizvede kakav zvuk, brzo
se začuju koraci na stubama.
Ali sve je i dalje tiho.
Jennyno srce zatreperi kad pas zalaje. Shvaća da je Frida
otvorila prozor na stražnjoj strani kuće i popela se van.
Lanac se razvuče i stegne psu oko vrata.
Lavež se malo zaguši i zatim sasvim utihne.
Nije zvučalo drugačije nego kad nanjuši srnu ili lisicu.
Jenny bulji u zirak, svijetlu točku na zidu.
Frida je sad u šumi.
Uspjela se provući kraj mreže sa zvoncima.
Sad mora biti oprezna.
Jenny pomisli da je trebala otići s Fridom, sad nema
ključ, nema nikoga u vanjskom svijetu, nema plan.
Sklopi oči i pred sobom vidi crnu šumu.
Sve je tiho.
 Kad začuje povlačenje vode u zahodu na katu, zadrhti
i otvori oči.
Baka se probudila.
Teški udarci dopiru sa stuba.
Rukohvat škripi.
Jedno zvonce lagano zazvecka u stražarnici, to se često
događa kad puše, a ponekad kakva životinja pokrene
alarm.
Zirak nepromijenjeno svijetli na zidu.
Jenny čuje kako baka oblači kaput u predvorju, izlazi iz
kuće i zaključava vrata za sobom.
Pas kevče i štekće.
Oglasi se drugo zvonce.
Jennyno srce divlja.
Nešto je pošlo po zlu.
Snažno zažmiri i začuje pucketanje iz susjedne sobe.
Vjetrokaz na krovu okreče se uz škripu.
Jenny otvori oči kad pas zalaje u daljini.
Strahovito je uzrujan.
Nada se da je baka pretpostavila da se Frida nije usudila
poći šumom, da je krenula cestom prema rudniku.
Lavež se približava.
Jenny zapravo zna da je Frida ulovljena mnogo prije
nego što čuje glasove u dvorištu i otvaranje ulaznih vrata.
“Predomislila sam se”, viče Frida. “Bila sam na putu
nazad, želim ostati ovdje, lijepo mi je s...”
 Prekine je snažna pljuska. Zvuči kao da udara u zid i
ruši se na pod.
“Samo su mi nedostajali mama i tata.”
“Tiho budi”, zaurla baka.
Jenny pomisli da se mora praviti da čvrsto spava, da
nije znala da je Frida pokušala pobjeći.
Čuju se koraci u mramornom hodniku i vrata budoara
se otvaraju.
Frida plače i kune se da je sve bila pogreška, da je bila
na povratku kad je zapela u stupicu.
Jenny mirno leži slušajući zvuk metalnog kuckanja i
mučnih uzdaha, ali ne može shvatiti što se događa.
“Ne moraš to raditi”, preklinje Frida. “Molim te, čekaj,
kunem se da nikad više...”
Odjednom vrisne iz sveg glasa na način na koji Jenny
nikad nije čula ljudsko biće da vrišti. Urlik je to
nepodnošljive boli nakon kojeg Frida naglo utihne.
Čuju se udarci po zidovima i pomicanje namještaja.
Mučno jaukanje neko se vrijeme čuje između brzih
udisaja, a zatim ponovno nastupi tišina.
Jenny leži potpuno mirno dok joj bilo tutnji u ušima.
Ne zna koliko dugo već zuri u mrak, kad bijeli biser na
zidu nestane.
Jenny zatvori oči i malčice otvori usta praveći se da
spava.
Vjerojatno ne može zavarati baku, ali ne otvara oči dok
ne začuje korake u hodniku.
 Zvuči kao da netko sporo hoda pred sobom šutajući
kladu.
Vrata se otvore i baka uđe teškim koracima. Noćna
posuda zazveči uz nogu kreveta.
“Obuci se i dođi u budoar”, kaže gurkajući Jenny
štapom.
“Koliko je sati?” sneno upita Jenny.
Baka uzdahne i napusti odaju.
Jenny se na brzinu obuče i u hodu navuče jaknu.
Zastane u hodniku, štipajući zahvati najlonke, navuče ih
preko bedara i nastavi naprijed prema otvorenim vratima
budoara.
Ljetno nebo skriveno je za zavjesama. Jedina svjetlost u
velikoj prostoriji dopire od lampe za čitanje.
Dijagonalno iza vrata stoji krvava plastična kanta.
Jenny osjeća kako joj noge klecaju dok ulazi.
Cijela prostorija isparava od krvi, rigotine i izmeta.
Kad prođe kraj kante, vidi da oba Fridina stopala leže u
njoj.
Srce joj snažno lupa u prsima.
Tek kad zaobiđe japanski paravan s rascvalim stablima
trešnje vidi cijelu prostoriju.
Baka sjedi u naslonjaču, a mozaični pod oko nje
prekriven je krvi. Usta su joj čvrsto stisnuta u oštar izraz.
Debele ruke krvave su joj skroz do ramena i krv joj kaplje s
ruke u kojoj drži pilu.
Frida leži na leđima na divanu.
 Pričvršćena je dvama pojasevima koji su zategnuti
ispod divana i preko njezina trupa i bedara.
Čitavo tijelo snažno joj se trese.
Noge su joj otpiljene iznad gležnjeva i smežurane, ali
krv joj svejedno i dalje teče. Baršunasta presvlaka i jastuci
promočeni su i ujednačen mlaz krvi kaplje na pod niz nogu
divana.
“Ovako ne mora još koji put zalutati”, kaže baka i
ustane držeći pilu u ruci.
Fridine oči širom su otvorene, u stanju šoka je i podiže
osakaćene noge, iznova i iznova.
 10.

SVJETLOST PADA U BUDOAR kroz žaluzine i plamenožute

koprene na prozoru. Djeluje kao da je sunce na zalasku iako
je rano jutro.
Zrnca prašine svjetlucaju na nepomičnom zraku.
Jenny se pokušava skrbiti o Fridi dok je baka u kuhinji.
Krvava biserna ogrlica pomiče se s Fridinim brzim
udisajima. Sklopljene vjeđe su joj ružičaste, a usne
izgrizene.
Jenny je otpustila remenje oko nje.
Fridina bluza promočena je od znoja među grudima i
ispod ruku. Crni grudnjak nazire joj se kroz tkaninu.
Karirana suknja okrenula joj se oko struka.
U teškim je bolovima i čini se da ne shvaća što joj se
dogodilo.
Jenny joj je previla krvave batrljke i dva je puta bila u
kuhinji i objasnila baki da Frida mora u bolnicu.
List jedne noge jako joj je razderan i ljubičastoplav
iznad šava.
Jenny nagađa da je stala u čeljusnu stupicu u šumi.
Možda joj je zato baka odlučila amputirati stopala.
Frida otvori oči, spusti pogled na noge s kojih su joj
otpiljena stopala, lagano podigne jedan batrljak i odjednom
je obuzme panika.
 Vrišti tako da joj pukne glas, zabaci trup u stranu,
strmoglavi se na mokri tepih i utihne od neizdrživog bola.
“Bože”, plače.
Jenny je pokušava držati da bude mirna, ali obuzeta je
panikom, cijelo tijelo joj se trza i očajnički zabacuje glavom.
“Ne želim...”
Šavovi na lijevoj nozi joj puknu i krvarenje se opet
pojača.
“Moja stopala... otpilila mi je stopala...”
Plava kosa razdvojila se u pramenove od suza i znoja,
zjenice su joj proširene, a usne potpuno izgubile boju. Jenny
je gladi po obrazima i ponavlja joj da će sve biti u redu.
“Uspjet ćemo mi to”, kaže joj. “Samo da zaustavimo
krvarenje.”
Jenny pomakne divan i oprezno joj podigne osakaćene
noge na jastuk kako bi se krvarenje smanjilo.
Frida zatvori oči ubrzano dišući.
Jenny okrene pogled prema zirku pokraj ogledala, ali u
budoaru je presvijetlo da bi mogla razabrati gleda li je tko.
Čeka i osluškuje unutrašnjost kuće.
Fridine čizme i bijele čarape bačene su ispod stola.
Kad začuje zveket porculana iz kuhinje, Jenny se nagne
nad Fridu, oprezno joj rukom prijeđe preko suknje i
pretraži oba džepa.
Učini joj se da nešto čuje i naglo se okrene.
Bakini crveni otisci vode od velike lokve krvi preko
mozaičnog poda, pokraj plastične kante i dalje prema
hodniku.
 Jenny pokušava vidjeti vrata kroz prorez između dvaju
dijelova japanskog paravana.
Kratko oklijeva i zatim prstom opipa ispod Fridine
suknje, slijedi obrub u krug i brzo povuče ruku kad začuje
korake u hodniku.
Baka prođe pokraj budoara i produži u predvorje.
Jenny se spusti na koljena i otkopča dva gumba na
Fridinoj bluzi.
Pas zalaje u dvorištu.
Frida otvori oči i pogleda Jenny dok joj gura ruku u
znojni grudnjak.
“Nemoj me ostaviti”, mrmlja.
Jenny pipa pod desnom dojkom i pronađe komadić
papira, izvuče ga i ustane.
Svjetlo koje dopire kroz zavjese promijeni se i nakratko
postane hladnije.
Krv kaplje s presvlake divana.
Jenny brzo pogleda papirić i vidi broj telefona Fridinog
kontakta, okrene se i nagura papirić unutar ruba gaćica.
“Molim te, moraš mi pomoći”, šapće Frida stišćući zube
od bola.
“Pokušavam zaustaviti krvarenje.”
“Jenny, ne želim umrijeti, moram u bolnicu, ovo ne
ide.”
“Samo mirno lezi.”
“Mogu puzati, kunem se da mogu”, sopćući kaže Frida.
 Vanjska vrata se otvore, bakini koraci se približavaju iz
predvorja. Teške cipele i udarci štapa odzvanjaju na
mramornom podu.
Ključevi joj zveckaju za pojasom.
Jenny stane uz vitrinu i počne rezati nove komprese.
Koraci utihnu, kvaka se spusti i vrata budoara se otvore.
Baka se s mukom oslanja o štap dok ulazi u prostoriju.
Strogo lice leži joj u sjeni kad zastane kraj paravana.
“Vrijeme je za poći kući”, kaže baka.
“Sad manje krvari”, pokuša Jenny gutajući knedlu.
“Ima unutra mjesta za dvije”, kratko odgovori baka
izlazeći iz budoara.
Jenny zna što mora učiniti želi li preživjeti, ali
konkretnu pomisao na radnje i njihove posljedice zadržava
na distanci. Ode do Fride izbjegavajući njezin pogled dok
se saginje i grabi rub zlatom protkanog tepiha.
“Čekaj, molim te...”
Jenny posklizuje kroz krv dok hoda natraške i na tepihu
vuče Fridu preko mozaičnog poda u mramorni hodnik.
Frida plače i ponavlja da se sad osjeća snažnije, ali stenje od
bola pri najmanjoj neravnini.
Jenny je provuče pokraj Cezarove sobe i prema
predvorju prisiljavajući samu sebe da ne sluša jecaje i
molitve.
Frida se pokuša uhvatiti za pozlaćeni tabure koji se
kratko vuče s njima prije nego što izgubi hvat.
“Nemoj”, plače.
 Baka čeka u dovratku prema pošljunčanom dvorištu.
Blag miris dima dopire u predvorje. Prijepodnevna
svjetlost iza bake je magličasta. Jenny shvaća da loži nešto
u peći iza sedme prizemnice.
Frida vrišti od bola dok je Jenny vuče niz dvije stube na
izlazu iz kuće i van u dvorište.
Krv joj navire iz jednog batrljka. Na dnu savijenog
tepiha stvara se lokva.
Pas uznemireno cvili dok baka vezuje dugu uzicu za
jedan od okova na hrđavoj kanti za smeće.
Tepih ostavlja taman trag na šljunku.
Baka otključa vrata šeste prizemnice i zaglavi ih
kamenom. Puši se iznad limenog krova i kroz krošnje
smreka.
Frida zastenje kad Jenny ispusti tepih. Biseri joj se stežu
oko vrata, oči su joj beznadne.
“Pomozi mi”, preklinje je.
Jenny se sagne i apatično primijeti da je slomila sve
nokte dok ponovno grabi rub tepiha i po betonskom podu
uvlači Fridu u prizemnicu.
Danje svjetlo dopire kroz niz prljavih prozora pod
krovnim gredama i limenim krovom.
Stari sat poput onih iz čekaonica stoji naslonjen na zid.
Jenny vidi svoj odraz kao tanku sjenu u ispupčenom staklu.
Po podu leži suho lišće i borove iglice.
Nad kuhinjskim elementom njiše se ljepljiva traka za
muhe, hrđave stupice leže u plastičnom koritu.
 Jenny tegli prijateljicu pokraj korita i bačvi s
nusproizvodima od ribe i uvlači je u veliki kavez za
pogubljivanje.
Frida više ne može sakriti strah od umiranja i počne
glasno plakati.
“Mama, hoću mami...”
Jenny zastane nasred poda, ispusti tepih i ode iz kaveza
ne pogledavši Fridu. Pognuta lica prođe pokraj bake i izađe
van, na svježi zrak dvorišta.
Pas nekoliko puta zalaje, zagrize uzicu i napravi krug
podižući prašinu prije nego što sopćući legne.
Jenny uzme metlu iz tački i brzo krene duž kraćih
pročelja prizemnica.
Zna da baka misli da je krenula u svečanu odaju da
plačući zarije lice u jastuk.
Baka misli da ju je toliko zastrašila da nikad neće
pokušati pobjeći.
Jenny se trese od straha, ali svejedno skrene u prolaz
između starog kamiona i poluprikolice, nogom otkine
četku s drška i krene.
Dok Frida umire gušeći se plinom, Jenny ne ogledavši
se prelazi rub šume.
Zna da se mora boriti protiv panike, da ne smije
potrčati.
Polako se kreće naprijed kroz grančice borovnica među
deblima borova. Vjetar huji kroz vrhove krošanja visoko
iznad nje.
Paukove mreže škakljaju je po licu.
 Jenny prebrzo diše na svježem jutarnjem zraku i
pomisli kako ju je baka možda već počela tražiti.
Štapom oprezno gurka tlo ispred sebe dok drugom
rukom razmiče grane.
Šuma se zgušnjava i postaje neprohodnija.
Put joj priječi srušeno stablo koje se zaglavilo između
dva druga. Sagne se pod deblo i krene se ispraviti kad na
drugoj strani vidi kako je nešto bljesnulo. Ukrštene
najlonske žice razapete su između stabala. Jenny zna da su
na neki način povezane sa zvoncima u stražarnici.
Ponovno se pomakne unazad, ispravi se i počne
obilaziti srušeno stablo.
Jedna grančica kvrcne joj pod cipelom.
Prisiljavajući samu sebe da hoda polako prođe pokraj
jame. Splet grana i mahovine pao je u nju, na nazubljene
motke.
Jenny zna da ima jednu jedinu šansu.
Ali uspije li se izvući iz šume, moći će se domoći
Stockholma gdje joj Fridin kontakt može pomoći da dođe
kući.
Neće riskirati, zna da mora potražiti policiju zajedno s
roditeljima kako bi dobili zaštitu dok Cezar i baka ne budu
uhvaćeni.
Stotinjak metara pred njom šuma se rastvara u čistinu.
Ravna linija iskrčena je u šumi na mjestu na kojem vodovi
teku od stupa do stupa.
Okruži iščupani korijen pun zemlje i izađe na mali
proplanak kad za sobom čuje udarce u tlo.
 Vrana se podigne sa stabla uznemireno grakćući.
Tlo pred njom prekriveno je velikom paprati.
Gacka kroz nju cijelo vrijeme gurkajući tlo pred sobom
drškom metle.
Zelene biljke sežu joj do bedara i toliko su guste da ne
vidi vlastita stopala.
Jenny sad jasno čuje razjareni lavež i gotovo potrči kad
joj držak metle izleti iz ruke i uz jak udarac tresne na tlo.
Jenny ne pomiče noge, stoji sasvim mirno dok se saginje
i razmiče paprat rukom.
Držak metle uhvaćen je u stupicu.
Grubi zupci toliko su se jako spojili da su gotovo
prepolovili držak. Bilo je dovoljno da ga dva puta pretrese
naprijed-nazad prije nego što se prelomio.
Oprezno prijeđe proplanak drškom kuckajući po tlu,
nastavi uspon između posljednjih stabala i dođe do
raskrčenog terena.
Hoda kroz žutu travu i među mladim brezama tankih
ružičastih grana pa zastane osluškujući za sobom prije
nego što nastavi hodati.
 11.

NOĆAS JE MNOGO KIŠILO, no sad šija sunce i prestalo je kapati

s krošanja stabala.
Unutra, u trima staklenicima, zeleno lišće naslanja se uz
izbrazdano staklo.
Valeria de Castro spusti tačke pred ostavom kako bi
uzela gnojivo za biljke.
Osobni alarm njiše joj se na vezici oko vrata.
Joona Linna nogom utisne glavu lopate u zemlju,
ispravi zatim leđa i rukom obriše znoj s čela.
Ispod raskopčane kabanice vidi mu se pletena siva
majica.
Kosa mu je razbarušena, a oči su mu poput potamnjelog
srebra dok ne ulove sunčevu svjetlost među granama.
Svaki dan i dalje se čini poput svitanja nakon olujne
noći, kao da izlaziš van, na prvo danje svjetlo i gledaš
pustoš, počinješ zbrajati gubitke, ali se u zraku istovremeno
osjeća nova nada za one koji su se izvukli.
Joona redovito posjećuje grobove noseći sa sobom
cvijeće iz rasadnika. Vrijeme ima tu osobinu koja stanjuje
tugu i čini je prozirnom. Polako se naučiš nositi s
promjenama, da život postoji čak i kad nije kakav želimo
da bude.
Joona Linna ponovno je inspektor u Nacionalnom
operativnom odjelu i vraćen mu je njegov stari ured na
osmom katu.
 Svaki pokušaj pronalaženja muškarca koji se nazivao
Dabrom izjalovio se. Nakon osam mjeseci NOO i dalje
nema nikakav trag osim mutnih snimki one nadzorne
kamere u Bjelorusiji.
Policija ne zna čak ni kako se muškarac zove.
Svako mjesto s kojim se mogao povezati pokazalo se
slijepom ulicom.
Nijedna od ICPO-Interpolovih sto devedeset zemalja
članica nema ni najmanji njegov trag - kao da je kročio
zemljom samo tijekom nekoliko tjedana prošle godine.
Joona zastane i pogleda prema Valeriji ne primjećujući
da se smiješi. Prilazi mu gurajući tačke niz šljunčani put.
Kovrčavi rep njiše joj se preko sjajnog, crnog pernatog
prsluka zamrljanog blatom.
“Radio googoo”, kaže Valeria kad im se pogledi sretnu.
“Radio ga ga”, odgovori Joona nastavljajući kopati.
Valeria prekosutra leti u Brazil kako bi bila sa svojim
starijim sinom koji će postati otac. Njezin drugi sin za to će
se vrijeme brinuti o rasadniku.
Lumi je došla iz Pariza i ostat će dok Valeria ne ode, a
zatim će provesti pet dana kod Joone u Stockholmu.
Prekjučer su gledali utakmicu u kojoj je švedska ženska
nogometna reprezentacija pobijedila Englesku osvojivši
broncu na svjetskom prvenstvu, a sinoć su na roštilju pekli
janjeća rebarca.
Lumi je djelovala zamišljeno tijekom večere, a kad je
pokušao razgovarati s njom bila je distancirana i
odgovarala mu kao da je potpuni stranac.
 Rano je otišla na spavanje i ostavila Joonu i Valeriju na
kauču pred filmom o m/e-grupi Queen. Glazba im se cijele
noći vrtjela glavom, nastavljajući i ovog jutra. Nemoguće je
izbiti melodije iz glave.
“All we hear is radio ga ga”, pjeva Valeria kraj gredica.
“Radio goo goo”, odgovara Joona.
“Radio ga ga”, kaže ona uz osmijeh nastavljajući se
vraćati prema stakleniku.
Joona pjevušeći nekoliko puta zarije lopatu u zemlju i
taman stigne pomisliti da sve polako ide nabolje, kad Lumi
izađe iz kuće i zaustavi se na stubama verande.
Na sebi ima svoju crnu vjetrovku i par zelenih gumenih
čizama.
Joona zastane i odloži lopatu, krene prema njoj i pomisli
kako će je pitati vrti li joj se glavom kakva melodija, kad
vidi da su joj oči crvene od plača.
“Tata, prebukirala sam karte... popodne idem kući.”
“Zar ne možeš probati?” pokuša on.
Pogne lice i pramen smeđe kose padne joj na oči.
“Doputovala sam jer sam se nadala da će mi osjećaj
ovdje biti drugačiji, kad budem tu, ali nije.”
“Razumijem što govoriš, ali, pa tek si došla i možda...”
“Tata, znam”, prekine ga Lumi. “Već se loše osjećam,
znam da nije pravedno nakon svega što si napravio za
mene, ali pokazao si stranu koja me plaši, za koju bih
voljela da je nisam vidjela, koju sam pokušala zaboraviti.”
“Shvaćam kako je izgledalo iz tvog kuta, ali morao
sam”, kaže joj osjećajući se prljavo iznutra.
 “OK, možda je tako, ali svejedno se zbog toga loše
osjećam”, objasni mu Lumi. “Loše se osjećam od tvog
svijeta, ono, vidim samo masu nasilja i smrti i nemam snage
biti dijelom toga.”
“I ne moraš, nikad nisi trebala biti... ali samo hoću reći
da ja svoj svijet ne vidim na taj način, što možda znači da
sam osakaćen, točno kako ti kažeš.”
“Ne znam, tata, nema veze, mislim, ti si to što jesi, činiš
ono što misliš da moraš, ali ja ne želim biti blizu toga,
jednostavno je tako.”
Među njih se spusti tišina.
“Hoćemo li ući i popiti šalicu čaja?” oprezno je upita.
“Idem odmah, učit ću u zračnoj luci”, odgovori Lumi.
“Odvest ću te”, kaže on čineći pokret prema
automobilu.
“Ma već sam naručila taksi”, objasni Lumi nestajući u
kući da uzme torbu.
“Posvađali ste se?” pita Valeria i stane uz njega.
“Lumi ide kući”, kaže.
“Što se dogodilo?”
Joona se okrene prema njoj.
“Stvar je u meni, ne može podnijeti moj svijet... i ja to
poštujem”, kaže.
Oštra bora pojavi se među Valerijinim obrvama.
“Ovdje je dva dana.”
“Vidjela je tko sam.”
“Najbolji si na svijetu”, kaže Valeria.
 Lumi se preobula, izlazi iz kuće u crnim čizmama na
vezanje noseći torbu u rukama.
“Šteta što ideš”, kaže Valeria.
“Znam, mislila sam da sam spremna, ali... prerano je.”
“Uvijek si dobrodošla nazad”, kaže joj Valeria i raširi
ruke.
Lumi je dugo grli.
“Hvala što sam mogla doći u posjet.”
Joona uzme Luminu torbu i slijedi je do okretišta. Stoje
jedno uz drugo kraj njegova automobila i gledaju niz cestu,
u daljinu.
“Lumi, razumijem te i smatram da si u pravu... ali
mogu promijeniti život”, kaže joj nakon nekog vremena.
“Mogu prestati biti policajac, to je samo posao, nije to ono
za što živim.”
Lumi mu ne odgovori, samo mirno stoji pokraj njega
gledajući taksi kako se približava uskom cestom.
“Sjećaš li se da smo se igrali da sam ja tvoj majmun kad
si bila mala?” upita je okrenuvši se prema njoj.
“Ne”, kratko mu odgovori.
“Ponekad sam se pitao znaš li da sam čovjek...”
Taksi se zaustavi, vozač izađe i pozdravi ih, stavi
Luminu torbu u prtljažnik i otvori stražnja vrata.
“Zar nećeš majmunu reći doviđenja?” pita Joona.
“Doviđenja.”
Lumi nestane u automobil, a on joj maše i smiješi se dok
se taksi okreće uz pucketanje. Kad se udalji niz usku cestu,
Joona se okrene prema svom automobilu, vidi nebo kako
se odražava u vjetrobranskom staklu, osloni se objema
rukama na haubu i pusti glavu da potone.
Ne primjećuje da je Valeria došla do njega dok mu ne
položi ruku na rame.
“Nitko ne voli murjake”, pokuša se našaliti.
“To mi počinje biti jasno”, kaže Joona i pogleda je.
Valeria duboko uzdahne.
“Ne želim da budeš tužan”, prošapće naslonivši mu
čelo na rame.
“Nisam, nema veze.”
“Hoćeš li da nazovem Lumi i razgovaram s njom?” pita.
“Dogodile su joj se strašne stvari - ali bez tebe ni ona ni ja
ne bismo danas bile žive.”
“Bez mene nikad ne biste ni završile u opasnosti, o tome
mislim da vrijedi razmisliti”, odgovori joj.
Valeria ga privuče k sebi i zagrli, prisloni mu obraz na
prsa i čuje otkucaje njegova srca.
“Hoćemo li ručati?”
Odu s okretišta i spuste se prema usjevima. Na
naslaganim praznim paletama stoje termosica, dvije
posude instant-rezanaca i dvije boce piva.
“Luksuzno”, kaže Joona.
Valeria ulije toplu vodu iz termosice u plastične
posude, zatvori poklopce i otvori čepove boca na rubu
najgornje palete.
Razdvoje štapiće za jelo i pričekaju nekoliko minuta
prije nego što sjednu na sunce na hrpicu šljunka i počnu
jesti.
 “Sad mi se uopće ne sviđa što prekosutra idem”, kaže
Valeria.
“Bit će ti fantastično”, kaže on.
“Ali brinem se za tebe.”
“Zato što se ne mogu otarasiti jedne određene pjesme?”
Valeria se nasmije i otkopča zatvarač svoje poput vina
crvene majice od flisa. Emajlirana tratinčica poskakuje joj u
udubljenju na dnu vrata.
“Radio goo goo”, otpjeva.
“Radio ga ga”, odgovori joj.
Joona pije pivo iz boce gledajući Valeriju kako pije juhu
iz šalice. Ispod kratkih noktiju skupilo joj se zemlje, a na
čelu ima duboku boru.
“Lumi treba malo vremena, ali vratit će se”, kaže mu
rukom brišući usta. “Izdržao si sve te godine samoće jer si
znao da je živa... Nisi je izgubio tada, a ista stvar je i sad.”
 12.

TRACY ČUJE KIŠU KAKO se približava po limenim krovovima

Stockholma. Prve kapi pogađaju prozorsku dasku i zatim
čitavu četvrt obavije tutnjava.
Leži gola u krevetu pokraj usnulog muškarca po imenu
Adam. Sredina je noći i u nepoznatom stanuje mrak.
Tracy je bila u pubu s kolegama s posla i upoznala je
Adama za šankom.
Flertao je s njom, častio je pićem, počeli su se zezati i
zadržala se u pubu nakon što su ostali otišli kućama.
Imao je crnu šminku ispod očiju i izbijeljenu kosu crnih
korijena, gustu i razbarušenu.
Predaje u višim razredima osnovne škole i tvrdi da
potječe iz plemićke obitelji.
Oteturali su k njemu pod noćnim nebom teškim od kiše.
Tracy stanuje u Kisti, ali on ima garsonijeru u centru
grada.
Stanje malen, otrcanih podova i vrata izlizanih u
kutovima, ispucale boje na stropu i s tušem u kadi.
Na podu leže gramofonske ploče u plastičnim
omotima, a krevet prekriva crna svilena posteljina.
Tracy pomisli na trenutak kad je sjeo na rub kreveta s
crvenom metalnom igračkom u ruci.
Otprilike dvadeset centimetara dugim autobusom s
crnim kotačima i nizovima malih prozora.
 Podigla je najlonke, bluzu i srebrnkastu suknju s poda i
prebacila ih preko naslona stolca prije nego što mu je prišla
u donjem rublju.
S neutralnim izrazom na licu ispružio je autobus i klizio
njegovom prednjom stranom uz Tracyna bedra.
“Što se događa?” pitala je pokušavajući se nasmijati.
Promrmljao je nešto ne susrećući joj pogled i stisnuo joj
vjetrobransko staklo uz međunožje, polako pomičući
autobus naprijed-nazad.
“Ozbiljno”, rekla je i izmakla se.
Promrmljao je “oprosti” i odložio autobus na rub
kreveta, ali je zadržao pogled na njemu kao da može vidjeti
vozača i putnike.
“O čemu razmišljaš?”
“Ni o čemu”, odgovorio je i okrenuo se prema njoj
napola spuštenih vjeđa.
“Jesi li OK?”
“Samo sam se šalio”, rekao je i nasmiješio joj se.
“Hoćemo li početi ispočetka?”
Kimnuo je, a ona mu je prišla, dodirnula mu ramena i
počela ga ljubiti po čelu i ustima, spustila se na koljena i
otkopčala mu crne traperice.
Malo je potrajalo dok nije bio dovoljno krut da može
navući kondom.
Užurbano je ušao u nju, ležala je na leđima u krevetu
držeći ga za bokove, pokušavala uživati za nijansu
pretjerano stenjući.
Uklizavao je u nju iznova i iznova.
 Disanje joj se ubrzalo i napela je nožne prste i bedra.
Adam je zastao i obgrlio joj dojku jednom rukom.
“Nastavi”, šapnula je pokušavajući mu uhvatiti pogled.
Protegnuo se, uzeo autobus s noćnog ormarića i
pokušao joj ga ugurati u usta. Igračka joj je udarila u zube i
okrenula je lice u stranu, pokušao je ponovno i stisnuo joj
autobus uz usne.
“Prestani, ne želim”, rekla je.
“OK, oprosti.”
Nastavili su snošaj, ali prošla ju je volja, samo je htjela
da završi, nakon nekog vremena je odglumila orgazam da
ubrza cijelu stvar.
Preznojio se i skotrljao s nje nakon što je svršio,
promrmljao nešto o doručku i zaspao držeći autobus u ruci.
Sad Tracy leži zagledana u strop i shvaća da se nipošto
ne želi probuditi u ovom stanu, s Adamom.
Ustane iz kreveta, pokupi odjeću, ode u kupaonicu i
popiški se, umije se i obuče se.
Kad izađe iz kupaonice, Adam i dalje spava otvorenih
usta. Udisaji su mu teški od pijanstva.
Kiša snažno udara u prozor.
Tracy izađe u hodnik osjećajući da su joj stopala još
uvijek bolna dok navlači crvene cipele s potpeticama.
U keramičkoj plavoj zdjeli na komodi leže Adamovi
ključevi, novčanik i pečatnjak koji mu je ranije vidjela na
ruci.
 Podigne prsten, pogleda grb s vukom i ukrštenim
mačevima, stavi ga na prstenjak, ode do vrata i okrene se
prema mračnoj spavaćoj sobi.
Od snažnog nevremena čitava zgrada tutnji.
Tracy otključa i izađe na stubište, zatvori vrata za
sobom i pohita dolje.
Nije joj jasno zašto mu je ukrala prsten, nikad ništa ne
uzima, nije ništa ukrala otkad je kao predškolarka kući
ponijela malu plastičnu tortu.
Kiša lije, a asfalt se sjaji.
Voda teče niz ulice, prska iz žljebova, izlijeva se iz
odvoda.
Prešla je samo nekoliko metara kad primijeti da na
drugoj strani ulice netko hoda istom brzinom kao ona.
Nazire priliku između parkiranih automobila,
pokušava hodati brže osjećajući hladne kapi na listovima.
Koraci odjekuju pročeljima.
Skrene u Kungstensgatan i potrči duž parka
Observatorielunden.
Nešto zvecka među grmljem.
Svi prozori na suprotnoj strani ulice su tamni.
Muškarca više nema na vidiku.
Smiri se, ali i dalje je bez daha dok se kamenim stubama
spušta prema ulici Saltmatargatan.
Mračno je i drži se za rukohvat.
Adamov prsten struže uz mokri metal.
Tracy stigne do dna stuba i pogleda prema njihovom
vrhu.
 Svjetlo ulične svjetiljke s lijeve strane vrha stuba
prigušeno je od kiše. Trepće, ali ne može razaznati slijedi li
je tko.
Bez razmišljanja Tracy izabere prečac do autobusa
pokraj igrališta iza Stockholmske ekonomske škole.
Samo udaljenija ulična svjetiljka radi, ali ipak nije
sasvim mračno.
Voda joj curi pod kragnu i slijeva joj se niz leđa.
Od kiše se u blatnjavim lokvama na igralištu stvaraju
mjehuri.
Žali što je izabrala ovaj put.
Promočeni kartoni leže u travi uz veliku zgradu škole.
Kiša pljušti po svjetlosivoj viteškoj utvrdi sa zidovima
za penjanje. Zvuči kao da je u nju zatvoren pas, kao da se
sopćući zabija u zidove utvrde.
Tlo je mokro i Tracy pokušava izbjegavati najgore blato
da ne uništi cipele.
Tamni prozori utvrde svjetlucaju crnom bojom.
Od kiše grane stabala šušte, a niska metalna ograda
odzvanja kad je pogađaju velike kapi.
Tracy isprva ne shvaća što se događa.
Obuzme je neka vrsta instinktivnog straha, otežava joj
disanje.
Počne sporije hodati na svojim teškim nogama
pokušavajući razumjeti što je to vidjela.
Srce joj lupa u prsima.
Sekunde ostaju urezane u vremenu.
U mraku pod penjalicom poput duha lebdi djevojka.
 Oko vrata ima čelično uže i krv joj teče niz haljinu
između grudi.
Plava kosa joj je mokra i visi joj preko obraza, oči su joj
razrogačene, a plavosive usne razdvojene.
Djevojčina stopala nalaze se više od metra iznad zemlje.
Crne tenisice leže ispod nje.
Tracy spusti torbu na pod da potraži mobitel kako bi
nazvala policiju, kad vidi da se djevojka miče.
Noge su joj se počele trzati.
Tracy naglo uzdahne i potrči naprijed, posklizne se u
blatu, stigne do djevojke i vidi da čelično uže seže od
njezina vrata preko vrha penjalice i spušta se niz drugu
stranu.
“Pomoći ču ti”, vikne Tracy i ode na drugu stranu.
Čelično uže polazi iz vitla pričvršćenog na jedan od
drvenih stupova penjalice. Tracy zgrabi ručicu za
okretanje, ali na neki je način zakočena.
Povlači je prstima tragajući za kočnicom.
“Upomoć!” viče najglasnije što može.
Pokušava podići zaštitni poklopac zupčanika,
posklizne se i zadobije ranu na člancima, povlači čelično
uže da bi odvojila cijelo vitlo od stupa, ali nemoguće je.
Beskućnica s mokrom krznenom kapom stoji malo dalje
i praznim pogledom promatra Tracy. Ramena joj
prekrivaju crne plastične vrećice, a oko vrata joj na špagi
visi štakorska lubanja.
 Tracy potrči oko penjalice do djevojke, zgrabi joj noge i
podigne je osjećajući grčevite trzaje u mišićima njezinih
listova.
“Upomoć! Treba mi pomoć!” viče Tracy beskućnici.
Tracy stane na tenisice koje su pale, pokušava postaviti
djevojku na svoja ramena tako da sama može olabaviti
omču oko vrata, ali tijelo je beživotno i istovremeno nekako
ukočeno, sklizne s Tracynih ramena i zanjiše se u stranu.
Ograda iznad njih škripi.
Tracy je ponovno podigne, stoji na kiši u mraku dok se
djevojka prestaje micati, a toplina joj napušta tijelo.
Naposljetku Tracy nema više snage i plačući potone na tlo,
no tad je djevojka već odavno mrtva.
 13.

VELIKI DIJELOVI PARKA Observatorielunden ograđeni su, a

uniformirani policajci postavljeni su da drže novinare i
znatiželjnike podalje od mjesta pronalaska žrtve.
Joona je odvezao Valeriju u zračnu luku i sad se parkira
kod crkve Adolfa Fredrika. Prelazi kratki put od ulice
Saltmatargatan do zapreka kad se jedan novinar bijelih
brkova i izboranog lica probije do njega.
“Prepoznajem vas - vi ste iz Državne kriminalističke
policije?” sa smiješkom ga pita. “Što se to, zapravo, ovdje
dogodilo?”
“Morat čete razgovarati s osobom zaduženom za
medije”, kaže Joona prolazeći pokraj muškarca.
“Ali mogu li napisati da postoji opasnost za građanstvo
ili...?”
Joona pokaže legitimaciju uniformiranom policajcu koji
ga pušta unutra. Tlo je još mokro od sinoćnje kiše.
“Mogu li postaviti jedno jedino pitanje?” viče novinar
za njim.
Joona odlazi do unutarnjih pregrada oko dječjeg
igrališta sa stražnje strane Stockholmske ekonomske škole
i vidi da su oko penjalice razapeti zaštitni krov i zidovi.
Sjene forenzičara kreču se iza njihove bijele plastike.
Muškarac od oko dvadeset pet godina sa snažnim
obrvama, potkresanom bradom i poput vina crvenom
košuljom nezataknutom za traperice maše i prilazi mu.
 “Aron Beck, Norrmalmska policija”, kaže. “Ja vodim
predistragu.” Rukuju se prije nego što podignu zaštitnu
vrpcu i krenu stazom prema igralištu.
“Vraški sam nestrpljiv”, kaže Aron. “Ali Olga je rekla
da nitko ne smije ništa dirati dok vi ne pogledate žrtvu.”
Priđu mladoj ženi pjegava lica, crvene kose i gotovo
bijelih obrva. Na sebi ima ogrtač s tankim bijelim prugama
i crne čizme.
“Ovo je Olga Berg.”
“Joona Linna”, kaže rukujući se s njom.
“Cijelo jutro pokušavamo pronaći tragove i druge
forenzičke dokaze, no vrijeme nažalost nije na našoj strani,
većina toga je nestala, ali sve je to dio posla”, kaže Olga.
“Moj prijatelj Samuel Mendel znao je reći da si, ako
možeš misliti na ono čega nema, upravo promijenio pravila
igre.”
Olga ga pogleda s blagim osmijehom.
“Imali su pravo za vaše oči”, kaže vodeći ih prema
šatoru.
Položene ploče za stajanje tvore mrežu oko središnjeg
mjesta zločina.
Zaustave se izvan pregrade dok ih Olga obavještava da
su kriminalistički tehničari ispraznili sve kante za smeće
daleko izvan ograđenog područja, dolje, na postaji
podzemne željeznice pa sve do Odenplana. Fotografirali
su, uzeli mnoštvo otisaka prstiju na igralištu i izolirali
otiske cipela na jednoj blatnoj stazi i duž ruba pločnika.
 “Jeste li pronašli kakve identifikacijske dokumente?”
pita Joona.
“Ništa, nema vozačku dozvolu, nema mobitel”,
odgovara Aron. “Noćas je prijavljen nestanak desetak
djevojaka, ali kao i obično, većina će se pojaviti kad napune
mobitele.”
“Hoće to tako”, kaže Joona.
“Upravo smo saslušali ženu koja je pronašla žrtvu”,
kaže Aron. “Stigla je malo prekasno da je spasi i vraški je
potresena, pričala je o nekoj beskućnici... ali još uvijek
nemamo svjedoka samog ubojstva.”
“Sad bih rado pogledao žrtvu”, kaže Joona.
Olga uđe u veliki šator i kaže kolegama da uzmu
pauzu. Ubrzo se tehničari odvuku van u svojim
jednokratnim bijelim kombinezonima.
“Poprište je vaše”, kaže Olga.
“Hvala.”
“Neću unaprijed reći što mislim o ovome”, kaže Aron.
“Čovjek ne želi čuti da je oko svega bio u krivu.”
Joona odmakne plastičnu ceradu, uđe u šator i zastane.
Od intenzivnog svjetla reflektora detalji i boje igrališta
ocrtavaju se kao u morskom akvariju.
Mlada žena visi o vratu s penjalice. Glava joj je nagnuta
naprijed, a kosa joj u pramenovima prekriva lice.
Joona hvata dah i prisiljava pogled da se vrati.
Malo je mlađa od njegove kćeri, odjevena u crnu
kožnatu jaknu, haljinu boje šljive i grube crne najlonke.
Prljave tenisice leže na tlu pod njom.
 Haljina joj je tamna od krvi koja je tekla iz najdubljeg
dijela brazde od užeta.
Joona obiđe penjalicu gazeći na ploče za stajanje i
pogleda vitlo koje je pričvršćeno za jedan od stupova.
Počinitelj je vjerojatno upotrijebio akumulatorski
odvijač jer glave vijaka nisu oštećene proklizavanjem
ručnog odvijača.
Gleda vitlo i vidi da je kočnica svijena kliještima kako
se ne bi mogla otpustiti.
Neobično umorstvo, pogubljenje.
Demonstracija moći.
Onaj tko je ovo napravio pričvrstio je vitlo na penjalicu,
prebacio čelično uže preko nje i pomoću kuke vitla
napravio omču.
Joona opet obiđe penjalicu i stane pred mladu ženu.
Plava kosa joj je mokra, ali nije razbarušena, nokti su joj
njegovani, a na licu nema šminke.
Joona podigne pogled i vidi da je uže otklizalo u stranu
i oštetilo rukohvat ograde.
Bila je živa kad joj je omča stavljena oko vrata, pomisli.
Počinitelj se vratio do vitla, uhvatio ručicu i vrtio.
Veći zupčanici dali su snagu manjima čineći je
počinitelju gotovo bestežinskom.
Cilindar se rotirao i mlada žena podizana je za vrat.
Borila se da se oslobodi, udarala nogama tako da se uže
pomaknulo deset centimetara niz rukohvat.
Šator zašuška kad ga ispuni zračna struja.
 Joona ne skida pogled sa žrtve kad Aron i Olga uđu u
šator i stanu pokraj njega.
“Što misli Joona?” nakon nekog vremena upita Olga.
“Ubijena je ovdje”, odgovori Joona.
“To već znamo”, odgovori Aron. “Žena koja ju je
pronašla rekla je da je još uvijek bila živa i udarala
nogama.”
“Razumijem kako je došlo do pogreške”, kima Joona.
“Znači ipak sam bio u krivu”, kaže Aron.
Joona pomisli kako su znakovi života koje je žena
mislila da vidi bili samo idiomuskularni trzaji, jer je
počinitelj stigao napustiti mjesto zločina. Čelično uže
moralo joj je u potpunosti prekinuti dovod krvi u mozak.
Žrtva je vjerojatno pokušala olabaviti omču i deset sekunda
je panično udarala nogama prije nego što je izgubila svijest.
Ubrzo nakon toga bila je mrtva, ali živci još satima mogu
nastaviti slati impulse mišićima.
“Tko god bila... počinitelj je htio demonstrirati njezinu
bespomoćnost, a pokazati svoju moć, to je moj najsnažniji
dojam”, kaže Olga.
Plava kosa visi joj preko lica, desno uho nazire se kroz
pramenove, bijelo kao kreč, podstava kožnate jakne na
kragni je izblijedila.
Joona promatra njezine male ruke kratkih noktiju i
blijede tragove nakita na preplanuloj puti.
Oprezno pruži ruku, pomakne vlažnu kosu s lica mrtve
žene i osjeti u srcu veliku žalost kad se zagleda u njezine
razrogačene oči.
“Jenny Lind”, tiho kaže.
 14.

JOONA TONE U MISLI DOK PROLAZI kroz vrata ostakljenog

ulaza u Državnu policijsku upravu.
Jenny Lind pogubljena je vješanjem na dječjem
igralištu.
Na kiši, čeličnim užetom i vitlom.
Nastavi naprijed do sljedeće staklene pregrade, prođe
kroz rotirajuća vrata, skrene desno i uđe u lift koji stoji i
čeka.
Jenny je nestala prije pet godina u Katrineholmu na
povratku iz škole. Intenzivna potraga za njom trajala je
tjednima.
Djevojčino lice bilo je posvuda i prve je godine
zaprimljena neviđena količina dojava javnosti. Roditelji su
molili počinitelja da im ne ozlijedi kćer i obećana je velika
nagrada.
Počinitelj je vozio tegljač s ukradenim registarskim
oznakama, a vozilo nikad nije pronađeno iako su s tla
pokraj pješačke staze uzeti tragovi guma, a prema
svjedočanstvu kolegice iz razreda napravljena fantomska
slika vozača.
Angažman policije, javnosti i medija bio je enorman, ali
naposljetku je sve utihnulo.
Nitko više nije vjerovao da je Jenny Lind živa.
Ali bila je, sve do prije nekoliko sati.
 Sad visi nasred osvijetljenog šatora, kao u izložbenom
ormariću kakvog muzeja.
Oglasi se zvuk kad se dizalo zaustavi i vrata se otvore.
Carlos Eliasson morao je otići u mirovinu jer je na sebe
preuzeo potpunu odgovornost za prošlogodišnju operaciju
Joone Linne u Nizozemskoj. Spasio je Joonu presude
tvrdeći da je on osobno autorizirao svaki korak akcije.
Novom šeficom NOO-a imenovana je Margot
Silverman koja je prije radila kao inspektorica, a otac joj je
bio načelnik županijske policijske uprave.
Joona svlači ogrtač dok prolazi praznim hodnikom i
prebaci ga preko ruke.
Šefičina vrata su otvorena, ali Joona prije ulaska
svejedno pokuca i zastane.
Margot Silverman ničim ne pokazuje da ga je
primijetila.
Prsti joj klize po tipkovnici. Nokti na desnoj ruci
nespretno su joj nalakirani.
Put joj je svijetla, sa žarkim pjegicama na nosu,
podočnjaci su joj tamni i natečeni, a poput žita plava kosa
spletena je u pletenicu.
U regalu među pravnim knjigama, policijskim
propisima i dopisima vlade stoje mali drveni slon, dvadeset
godina star pehar s konjičkog natjecanja i uokvirene
fotografije Margotine djece.
“Kako su Johanna i djeca?” pita Joona.
“Ne želim govoriti o svojoj ženi i djeci”, odgovori
tipkajući.
 Margotina svježe oprana jakna visi na kuki pokraj
vrata, a torba joj stoji na podu.
“Ali o nečemu si htjela razgovarati.”
“Jenny Lind je ubijena”, kaže.
“Norrmalmska policija zamolila nas je za pomoć”, kaže
on.
“Mogu i sami.”
“Možda”, odgovori joj.
“Možda najbolje da sjedneš... jer mislim da ću se malo
ponavljati”, kaže. “Nitko se ne usuđuje istaknuti da to činiš
kad si šef... to je dio privilegija.”
“Je li?”
Margot podigne pogled s ekrana računala.
“Možeš krasti tuđe ideje i šale... i vrlo si zanimljiv iako
se ponavljaš.” “To si već rekla”, kaže Joona ne pomičući se.
Margot razvuče usta u osmijeh, ali oči su joj i dalje
jednako ozbiljne.
“Znam da si u Carlosovo vrijeme mogao raditi stvari po
svom i ne namjeravam oko toga s tobom ulaziti u konflikt,
iako je to zastarjeli način rada”, objasni mu. “Tvoji rezultati
su izvanredni i u pozitivnom i u negativnom smislu...
Previše koštaš, za sobom ostavljaš uništene stvari i koristiš
više resursa od svih drugih.”
“Dogovorio sam sastanak s Johanom Jonsonom da
prođemo kroz snimke nadzornih kamera oko igrališta.”
“Ne, sad ćeš ovo pustiti”, kaže Margot.
Joona napusti prostoriju i pomisli kako ovaj slučaj ima
mnogo veću dubinu nego što itko od njih sluti.
 15.

KAD JOONA IZAĐE IZ DIZALA NA posljednjem katu

studentskog nebodera Nyponet u ulici Korsbarsvagen,
dočeka ga Johan Jonson.
Na sebi ima bokserice i ispranu majicu kratkih rukava
s natpisom Fonus - imenom najvećeg švedskog pogrebnog
poduzeća, na glavi gotovo da nema kose, ali zato ima
sjedinama prošaranu bradu i guste obrve.
Johanu na raspolaganju stoji čitav kat, ali svejedno je na
stubište izbacio malen stol s računalom i dva stolca na
rasklapanje.
“Više se ne može ni ući”, kaže čineći pokret rukom
prema vratima stana. “Zbilja sam kompulzivni hrčak kad
je riječ o IT-opremi.”
“Dobro bi ti došli krevet i kupaonica?” nasmije se
Joona.
“Nije lako kad je teško”, uzdahne Johan.
Joona već zna da se samo igralište ne vidi ni na jednoj
snimci. Ono se nalazi u slijepoj zoni iza Stockholmske
ekonomske škole. Ali budući da je riječ o centru
Stockholma, većina okolice ionako je pod nadzorom
kamera.
Prema tjelesnoj temperaturi Jenny Lind kriminalistički
tehničari Norrmalmske policije su utvrdili da je smrt
nastupila u tri sata i deset minuta ujutro. Ali Igla je taj koji
će odrediti točno vrijeme smrti kad se u obzir uzmu svi
parametri.
“Možda nije nekijattipotti, kako vi Finci kažete jackpot”,
počne Johan. “Nijedna kamera nije usmjerena prema
igralištu, ne vidimo da itko prilazi mjestu ubojstva, niti da
ga kasnije napušta... Ali na nekoliko sekunda vidimo
žrtvu... i imamo kristalno jasnog svjedoka, ako ga uspijemo
pronaći.”
“Odlično obavljeno”, kaže Joona sjedajući na stolac
pokraj Johana.
“Dakle, slijedili smo ljude koji se kreću okolnim
područjem prije i poslije ubojstva... neki su ulovljeni na više
kamera prije nego što nestanu.”
Johan podigne vrećicu Pop Rocksa, otrgne jedan kut i
istrese praskave slatkiše u usta. Pucketaju mu među
zubima, u ustima mu praska i šušti dok upisuje naredbe.
“O kojem vremenskom okviru govorimo?” pita Joona.
“Gledao sam razdoblje od devet navečer, jer tad je u
opticaju mnogo ljudi, više stotina ih prođe kraj igrališta
tijekom prvog sata... I nisam stao do pet ujutro kad je mjesto
puno pandurije.”
“Savršeno.”
“Montirao sam relevantne kamere, osobu po osobu, da
bude preglednije.”
“Hvala.”
“Počet ćemo sa žrtvom”, kaže Johan pokrećući snimku.
Ekran računala ispuni tamna snimka s digitalnim
prikazom vremena u gornjem kutu. Dijagonalno preko
ulice Sveavagen snima se ulaz u postaju podzemne
željeznice Radmansgatan. U gornjem kutu snimke nazire se
dio parka i pročelje škole sa zaobljenom apsidom aule.
Rezolucija je prilično oštra mraku usprkos.
“Uskoro će doći”, prošapće Johan.
Tri su sata ujutro. Guste kapi kiše izgledaju kao kose
brazde pod uličnom svjetiljkom.
Asfalt blista pred zatvorenim kioskom Pressbyran i
javnim nužnikom s čeličnim vratima.
Muškarac u debeloj jakni, sa žutim rukavicama za
pranje posuđa kopa po kanti za smeće i nestaje duž zida
punog razderanih plakata i ispranog spreja.
Kasna je noć, kiša lije i grad je gotovo pust.
Bijeli kombi prolazi ulicom.
Tri nacvrcana muškarca hodaju prema McDonald’su.
Grad postane još mračniji kad se kiša zgusne.
Na zidu pokraj fontane podrhtava papirnata čaša.
Voda curi niz rešetke odvoda.
U sliku s lijeve strane uđe osoba, obiđe ulaz u podzemni
kolodvor i stane pod natkriveni dio leđima naslonjena na
staklena vrata.
Sveavagenom prođe taksi.
Svjetlost automobila obasja joj lice i plavu kosu.
Jenny Lind.
Za samo deset minuta već će biti mrtva.
Lice joj je ponovno u sjeni.
 Joona pomisli na njezinu kratku borbu, na noge koje su
toliko udarale da su joj cipele odletjele.
Osjećaj gušenja kad se prekine dovod krvi u mozak nije
postupan kao kod zadržavanja daha, nego eksplozivan i
paničan, a onda te naglo obavije mrak.
Jenny oklijeva i zatim napravi nekoliko koraka po kiši,
okrene leđa kameri, prođe pokraj Pressbyrana, slijedi
pločnik duž fontane i nestane iz snimke.
Jedna od nadzornih kamera s gradske knjižnice snimila
ju je izdaleka.
Kvaliteta slike je loša, ali lice i kosa joj hvataju malo
svjetla s jedne ulične svjetiljke prije nego što nestane u
slijepu zonu i na igralište.
“Ovo je sve što imamo od nje”, kaže Johan Jonson.
“Shvaćam.”
Joona u mislima ponovno prolazi kroz snimku. Jenny je
znala kamo ide, ali oklijevala je zbog kiše ili zato što je
prerano došla.
Kakvog je posla imala na igralištu usred noći?
Je li dogovorila susret s nekim?
Ne može se poreći da ovo djeluje kao zamka.
“O čemu razmišljaš?”
“Ne znam, samo pokušavam nakratko zadržati dojam”,
odgovori Joona ustajući. “Ono što vidimo na snimkama
možda trenutačno nema nikakvo značenje, ali kasnije može
biti presudno... nešto od onoga što smo vidjeli i osjetili pri
prvom putu.”
“Reci kad želiš nastaviti.”
 Johan otvori novu vrećicu Pop Rocksa, zabaci glavu i
istrese kristaliće u usta. Među zubima mu šišti i pucketa.
Joona zuri u zid, misli na Jennyne male ruke i bijele
krugove od narukvice na preplanuloj koži.
“Pusti sljedeći film”, kaže Joona ponovno sjedajući.
“Ovaj slijedi ženu koja je pronašla žrtvu... dolazi na
igralište samo nekoliko minuta nakon ubojstva.”
Jedna CCTV-kamera ulovila je ženu kako po kiši trči
nogostupom između redova parkiranih automobila i zida
prema šumarku.
Žena uspori ogledavajući se preko ramena kao da je
progonjena.
Kiša bubnja po krovovima automobila.
Hoda brzo i pretrči jedan dio puta prije nego što nestane
sa slike u slijepu zonu u kojoj se nalaze stube koje vode
dolje, na igralište.
“Sad se prebacujemo pedeset minuta kasnije”, kaže
Johan. “Kad shvati da ne može spasiti obješenu djevojku.”
Slika na ekranu prebacila se na kameru koja je
usmjerena prema ulazu u podzemni kolodvor. Lokva oko
odvoda kod pješačkog prijelaza veća je.
Žena baci pogled na mokru livadu iza Pressbyrana.
Kad dođe do pločnika, vidi se da na uho naslanja mobitel.
Ponovno se pojavi pokraj javnog nužnika, zastane jednom
se rukom pridržavajući za električni ormarić pa klizne na
tlo leđima naslonjena na prljavožuti zid.
 Razgovara na mobitel, zatim ga spušta i mirno sjedi
buljeći pred sebe u kišu sve do dolaska prvog policijskog
automobila.
“Ona je nazvala broj za hitne slučajeve - jesi li poslušao
razgovor?” pita Johan Jonson.
“Još nisam.”
Johan pokrene zvučni zapis i u sljedećem se trenutku
kroz pucketavu buku začuje miran glas operatera koji je
pita što se dogodilo.
“Nisam mogla više izdržati, pokušala sam”, kaže žena
promuklim glasom.
Zvučni zapis otkriva što je rečeno tijekom snimke koju
su upravo pogledali, telefonski razgovor odvija se dok žena
za sobom ostavlja igralište, prelazi preko trave i sjeda
leđima naslonjena na zid.
“Možete li mi reći gdje se nalazite?” pita operater.
“Pronašla sam djevojku, mislim da je sad mrtva... Bože,
bila je obješena i pokušala sam je podići... nitko mi nije
pomogao i ja...”
Glas joj se slomi i žena zaplače.
“Možete li ponoviti to što ste upravo rekli?”
“Nisam više mogla izdržati, nisam imala snage”, jeca.
“Da bismo vam mogli pomoći, morate mi reći gdje se
nalazite.”
“Ne znam, Sveavagen... kod, kod bazena... kako se
zove, Observatorielunden.”
“Vidite li oko sebe nešto što prepoznajete?”
“Pressbyran.”
 Operater pokušava razgovarati sa ženom dok policija
ne stigne na mjesto, ali mu ona prestane odgovarati i nakon
nekog vremena joj ruka u kojoj drži mobitel klone na
koljena.
Johan Jonson u sebe uspe još Pop Rocksa i pokrene
posljednji montirani filmić s tvrdog diska.
“Hoćemo li pogledati eventualne svjedoke?” pita ga.
“Samo se tri osobe nalaze u blizini igrališta u vrijeme
ubojstva.”
Nova kamera ulovila je visoku ženu u bijeloj kabanici
na drugoj strani ekonomske škole kako ide uz
Kungstensgatan. Žena baci opušak na tlo. Žar zatinja prije
nego što se ugasi. Bez žurbe hoda pločnikom i nestaje u
slijepoj zoni u tri sata i dvije minute.
“Ne vraća se”, kaže Jonson.
Slika na ekranu se promijeni i potamni. Udaljena
kamera prikazuje beskućnicu sa slojevima debele odjeće iza
Gradske knjižnice.
“Mislim da se od tamo ne može vidjeti igralište, ali
svejedno sam je uključio”, kaže Jonson.
“Dobro.”
Kut kamere se mijenja prema ulasku u podzemnu
željeznicu i beskućnica se nazire u linijama ispresijecanom
mraku za Pressbyranom.
“Evo broja tri”, kaže Johan.
Muškarac s kišobranom i crnim labradorom na povocu
ulazi u sliku između dizala i ulaska u podzemni kolodvor.
Pas njuši oko poštanskih sandučića ispred Pressbyrana.
Muškarac kratko pričeka prije nego što nastave pokraj
nužnika i popnu se na stazu.
Muškarac zastane nakon dvadeset metara, lica
okrenutog prema igralištu.
Tri su sata i osam minuta.
Jenny Lind preostale su još dvije minute života,
vjerojatno joj se u ovom trenutku oko vrata stavlja omča.
Pas povlači povodac, ali muškarac stoji kao kip.
Beskućnica ide stazom, kopa po crnoj vreći za smeće i
pretjeranim, snažnim pokretima gazi po nečemu.
Muškarac s kišobranom i psom je pogleda i zatim
ponovno okrene pogled prema igralištu.
U ovom bi trenutku trebao vidjeti sve što se događa, ali
ne pokazuje nikakve znakove toga.
Taksi prolazi Sveavagenom i val prljave vode zalije
nogostup.
U tri sata i osamnaest minuta muškarac ispusti povodac
i polako krene naprijed dok ga ne zakloni Pressbyran.
“Djevojka je mrtva i počinitelj je vjerojatno napustio
mjesto zločina”, kaže Johan.
Pas polako hoda uokolo i njuši travnjak za sobom
vukući povodac. U lokvama vode se od snažne kiše
stvaraju mjehuri. Beskućnica je opet nestala prema
Gradskoj knjižnici. Tri su sata i dvadeset pet minuta kad se
muškarac vraća pognuta lica. Voda mu se s kišobrana
slijeva niz leđa dok se bez žurbe vraća istim putem kojim je
došao.
 “U praksi je mogao doći sve do tijela za to vrijeme”,
kaže Joona.
Pas slijedi muškarca niz Sveavagen. Pred ulazom u
podzemni kolodvor muškarac se sagne i podigne povodac.
Njegovo mirno lice na trenutak se potpuno jasno vidi u
tmurnom svjetlu koje prodire kroz staklena vrata.
“Morate ga pronaći”, kaže Johan zaustavljajući sliku.
“Prvo sam, kad nije reagirao na ubojstvo, mislio da je
slijep, ali nije, primijetio je beskućnicu kad se čudno
kretala”, kaže Joona.
“Sve je vidio”, šapne Johan i zagleda se u Joonine
ledenosive oči.
 16.

PAMELA BEZ ŽURBE POČISTI STOL, sredi kuhinju nakon večere

i pokrene perilicu suda.
Popije ostatak votke, stavi čašu u sudoper, ode do
visokog prozora ispresijecanog letvicama i pogleda na Park
Ellen Key. Jedno društvance s košarama za piknik i
dekicama još uvijek sjedi na livadi.
Kišu koja ih je uvela u ljeto u jutarnjim je satima istisnuo
toplinski val koji od početka lipnja leži nad Srednjom
Europom. Kako Šveđani znaju da su sunčani dani rijetki,
odjednom su se svi parkovi i terase ispunili ljudima.
“Mislim da ču uskoro u krevet”, kaže. “Što ćeš ti
večeras raditi?”
Martin ne odgovori. Još uvijek sjedi na svojem mjestu
za stolom s igricom na mobitelu. Gradi stupac od
geometrijskih likova dok se ne sruši.
Pamela gleda njegovo blijedo lice i pomišlja kako je
danas bio neobično nervozan. Kad se jutros oko osam
probudila, sjedio je sklupčan na podu.
Stavi hladne ostatke hrane u hladnjak, uzme krpu,
ispere je, iscijedi i obriše stol prije nego što je objesi na
slavinu.
“Jako ukusno”, kaže Martin i škiljeći joj se nasmiješi.
“Svidjela ti se hrana, primijetila sam”, odgovori mu.
“Što ti je bilo najukusnije?”
 Martin prestrašeno pogne pogled i ponovno pogleda u
mobitel. Pamela se vrati kuhinji, obriše ploču štednjaka
hladnom vodom da pojača sjaj, baci kuhinjski ubrus,
zaveže vreću sa smičem i odnese je u hodnik.
Kad se vrati u kuhinju, Martin i dalje sjedi pogleda
uprtog u mobitel.
Ulije još votke u čašu, sjedne nasuprot njega i otvori
malu kutiju za nakit.
“Dobila sam ih od Dennisa, zar nisu lijepe?”
Podigne naušnicu s akvamarinom u obliku suze i
pokaže mu je. Martin pogleda u komad nakita, a usta mu
se pomiču kao da traži prave riječi.
“Znam da znaš da mi je rođendan... i nekad znaš
pripremiti poklon za mene”, kaže. “Nipošto ga ne moraš
imati, to sam ti rekla, ali ako imaš, sad je tren da mi ga daš
jer sam mislila leći i još malo čitati dok ne postanem
preumorna.”
Martin gleda u stol, samom sebi nešto prošapće,
uzdahne i rukom prijeđe po stolu.
“Htio sam ti dati...”
Utihne i okrene pogled prema prozoru. Potone na pod,
uz struganje vukući stolac.
“U redu je”, umirujuće mu kaže.
Martin spuzne pod stol, dopuže do nje i zagrli joj nogu,
čvrsto poput djeteta koje želi natjerati roditelja da ostane.
Pamela mu provuče prste kroz kosu, popije votku i
spusti čašu na stol, ustane, ode do kuhinjskog prozora i
zagleda se u Karlavagen. Oči joj promijene fokus i sad
promatra samu sebe u odrazu ulupljenog prozorskog
stakla.
Još jednom pomisli na elektroničku prepisku sa
socijalnom radnicom. Čini se da su riješili prvi korak.
Prema procjeni socijalne radnice, Pamela vodi financijski i
socijalno stabilan život, ured u njihovom domu može se
prenamijeniti u spavaću sobu, a Pamelin šef potvrdio je da
može uzimati slobodne dane za susrete sa socijalnom
službom, školom i zdravstvenim ustanovama.
Već prekosutra Pamela i Mia imaju dogovoren susret
putem Skypea da “osjete kako ona druga diše” kako se
izrazila socijalna radnica.

***

Martin otpuže nazad do svog stolca, gleda Pamelu koja

stoji uz prozor i pomišlja kako joj već godinu dana želi
kupiti bisernu ogrlicu, ali se ne usuđuje. Umjesto toga joj je
danas kupio petnaest crvenih ruža, ali trgovinu je morao
napustiti praznih ruku kad je shvatio da ih dječaci žele na
svojim grobovima.
“Čuj”, kaže joj.
Vidi kako briše suze s obraza prije nego što se okrene
prema njemu. Ne može joj objasniti da se boji rođendana
jer tad dječaci žele slaviti svoje rođendane.
Ljubomorni su ako joj kupi poklon.
Pričaš li o hrani, žele prsa.
Zna da je to neka vrsta umišljaja, ali svaki put kad
pokuša nešto reći mora prekinuti da prvo promisli kako će
dječaci reagirati.
 Shvaća da se u podlozi radi o prometnoj nesreći u kojoj
je izgubio roditelje i obojicu braće.
Martin nikad nije vjerovao da bi duhovi mogli biti
stvarni, ali na neki im je način otvorio vrata kad je izgubio
Alice.
Sad su vani, u stvarnosti, i mogu ga dodirnuti svojim
hladnim prstima, gurati ga i gristi.
Naučio je biti oprezan kako ih ne bi namamio ili
naljutio.
Ako izgovori ime, oni ga žele, bez obzira koje. Ako
spomene mjesto, žele na njemu biti pokopani.
Ali dok god se pridržava pravila, mirni su -
nezadovoljni, ali ne i ljutiti.
“Najbolje bi bilo da odmah izađeš s lutalicom”, kaže
Pamela u prazno kao da ne misli da je sluša. “Jer mi nije
drago kad izlaziš s njim usred noći.”
Pokušat će pronaći način da joj kaže za ruže bez
privlačenja pažnje na sebe. Možda ih sutra sama može
preuzeti u trgovini i ponijeti u ured.
“Čuješ li što ti govorim? Martine?”
Trebao bi joj nešto odgovoriti ili kimnuti, ali samo je
gleda u oči i misli kako nije dobro što mu izgovara ime.
“OK”, uzdahne Pamela.
Martin ustane i ode u hodnik, upali svjetla i s kuke
uzme povodac.
Cijelog dana mu tijelom prolaze neobični drhtaji.
Možda će se razboljeti - ili se samo radi o umoru.
 Jučer je lutalica usred noći morao van, a kad su se
vratili, Martinu se treslo čitavo tijelo i morao je uzeti 30
miligrama Valiuma. Sad se više ne sječa što se dogodilo, ali
dječaci su bili jako prijeteći nastrojeni i prisilili su ga da
ostatak noći prosjedi na podu.
To se nikad prije nije dogodilo.
Martin zvekeće povocem i ode u salon. Lutalica ne čuje,
samo leži, po običaju spavajući u svom naslonjaču. Martin
klekne i oprezno ga probudi.
“Hoćemo li van?” šapne.
Pas ustane, mljacne, otrese se i slijedi ga u hodnik.
Zapravo se zove Loke, ali kad je postao umoran i star
počeli su ga zvati lutalicom.
Crni je labrador kojeg toliko bole kukovi da više ne
može ići stubama.
Spava skoro cijelo vrijeme, nije baš da najbolje miriše,
ne čuje više dobro, prilično loše vidi, ali još uvijek uživa u
dugim šetnjama.

***

Pamela proba naušnice u kupaonici, skine ih, vrati se u

spavaću sobu i stavi kutijicu za nakit na noćni ormarić.
Sjedne na krevet, uzme čašu s votkom i otvori knjigu,
ponovno je zatvori i nazove Dennisa.
“Sretan ti rođendan”, kaže joj Dennis.
“Jesam li te probudila?” pita ga otpijajući gutljaj votke.
“Ne, evo radim - sutra idem u Jbnkbping.”
 “Hvala na poklonu”, kaže. “Nevjerojatno su lijepe, ali
ovo je zaista previše, to znaš - zar ne?”
“Ali kad sam ih vidio, pomislio sam da ćeš ih možda
nositi jer izgledaju kao suze.”
“Već sam ih probala - fantastične su”, kaže i popije još
malo, pa odloži čašu na ormarić.
“Kako je Martin?”
“Dosta dobro, vani je sa psom, ide.”
“A ti? Kako si ti?”
“Ja sam jaka”, odgovori.
“To uvijek kažeš.”
“Zato što je istina, uvijek sam bila jaka, znam se nositi
sa stvarima.”
“Ali ne mora čovjek...”
“Prestani”, prekine ga.
Čuje kako Dennis duboko udahne prije nego što
zaklopi računalo i spremi ga.
“Ne mijenjaš se”, kaže joj.
“Oprosti...”
Dennis joj uvijek govori kako se ne mijenja. Uglavnom
sa začuđenom vedrinom, ali ponekad usmjereno i kao
kritiku.
Pamela počne razmišljati o Aliceinom šesnaestom
rođendanu. Martin je navečer napravio tjesteninu s
račićima i parmezanom, a Dennis i njegova djevojka ostali
su na večeri.
 Dennis je Alice poklonio ogrlicu koju joj je kupio na
velikom bazaru u Damasku i rekao joj je da izgleda točno
kao njezina majka kad su se počeli družiti u srednjoj školi.
“Bila je najljepša i najcool cura koju sam vidio.”
“Ali masu tjestenine i jedan carski rez kasnije”, rekla je
Pamela tapšajuči se po trbuhu.
“Ne mijenjaš se”, rekao je.
“OK”, nasmijala se.
Pamela se sječa da su razgovarali o djeci i da je
objašnjavala kako se ne boji ničega, osim nove trudnoće.
Vrlo je malo nedostajalo da i ona i Alice umru pri porodu.
U sekundama tišine koje su uslijedile pogledi su se
okrenuli prema Martinu. Pamela nikad neće zaboraviti
potpuno iskreni način na koji je objasnio da je Alice jedino
dijete koje je ikad priželjkivao.
“Utihnula si”, kaže Dennis na telefon.
“Oprosti, počela sam misliti na Alicein šesnaesti
rođendan”, odgovori mu.
 17.

SRIJEDA JE, KASNA JE VEČER, a Östermalm je tih i pust iako

toplina još uvijek visi u zraku. Martin i lutalica hodaju
stazom nasred široke aleje između voznih trakova na
Karlavagenu.
Jedino što se čuje je pucketanje šljunka pod cipelama.
Mrak se skuplja među starinskim uličnim svjetiljkama.
Već su sat i pol vani jer Martin dozvoljava lutalici da
ponjuši sve što želi, da si uzme vremena i zapiša važna
mjesta.
Dječaci nemaju običaj zamarati se njegovim izlascima
sa psom, niti ga tijekom njih pratiti. Gotovo uvijek ga se
odluče čekati, jer znaju da će se vratiti.
Najčešće se skrivaju u garderobi, jer kroz procijepe u
vratima mogu gledati van. Jedan od starih ventilacijskih
otvora zgrade nalazi se uz strop u dnu sobice, iza odjeće.
Ima mala, limena vratašca koja se reguliraju špagom.
Misli da tim putem ulaze.
Posljednji put kad je bio na poslovnom putu kao glavni
revizor prije nego što se razbolio, htjeli su mu razrezati lice.
Čvrsto su ga držali povezanim ručnicima na hotelskom
podu, nogama zgazili britvicu i izvukli jednu od britkih
oštrica. Kad su se zasitili, otišao je na hitnu pomoć u Mori i
dobio jedanaest šavova, ali Pameli je rekao da je pao.
“Želiš li ići kući?” pita Martin.
 Okrenu se kod srednje škole Oštra Real i krenu nazad.
Viseća ulična rasvjeta njiše se na vjetru. Bijela svjetlost
svjetiljki prolazi kroz krošnje i poput pukotina se kreće po
stazi.
Odjednom u unutarnjem oku vidi srebrnkastosivo
jezero. Sunce leži iznad vrhova smreka, a led ispušta tihe,
krckave i bubnjajuće zvukove. Alice rumenih obraza
govori da je ovo najljepše mjesto na kojem je ikad bila.
Škripa kočnica čuje se u daljini, gume koje klize
asfaltom.
Martin okrene pogled udesno i ugleda taksi. Automobil
mirno stoji samo metar od njega. Vozač izgleda kao da
psuje i rukom stišče sredinu volana.
Začuje se razvučeno trubljenje i Martin shvati da stoji
nasred ceste na Sibyllegatanu.
Prijeđe cestu i čuje kako taksi naglo krene iza njega.
Nekad mu se u svijesti pojave fragmenti sjećanja na
Aliceinu nesreću.
To tako strahovito boli.
Ne želi se sjećati, ne želi razgovarati o tome što se
dogodilo, iako zna da bi Pameli to trebalo.
Jedan sat je u noći kad stiže kući. Zaključa i stavi
sigurnosni lanac, obriše lutalici šape i da mu hranu u
kuhinji.
Kleči s rukom oko starog psa kontrolirajući jede li i pije
kako treba prije nego što ga otprati do naslonjača u salonu.
Kad lutalica zaspe, Martin ode oprati zube i umiti se.
 Leći će pokraj Pamele i šapnuti joj da žudi za njom i da
mu je žao što ju je razočarao ovog rođendana.
Oprezno uđe u mračnu spavaću sobu.
Pamela je ugasila lampu za čitanje, a knjiga i naočale
leže joj na noćnom ormariću.
Lice joj je blijedo i pištavo diše.
Martin pogleda prema vratima garderobe, u mrak iza
vodoravnih procijepa među letvicama.
Zavjese se lagano pomiču na propuhu dok obilazi
krevet.
Pamela uzdahne i okrene se na bok.
Martin ne skida pogled s vrata garderobe dok tiho
odmiče pokrivač.
Iz garderobe se čuje blago škripanje. Shvaća da su to
limena vratašca starog ventilacijskog otvora koja se podižu.
Jedan od dječaka ulazi.
Martin neće moći ovdje spavati.
Uzme tablu Stesolida sa svog noćnog ormarića i polako
krene prema hodniku istovremeno motreći garderobu.
Pušta jednu ruku da klizi tapetom kao oslonac dok uzmiče.
Tek kad vršcima prstiju dosegne okvir vrata, okrene se.
Leđa mu drhte dok izlazi u hodnik, prelazi preko povoca
na podu i nastavlja u salon.
Upali podnu lampu i gleda kako se svjetlo širi cijelom
prostorijom.
Lutalica spava u svom naslonjaču.
Martin prelazi škripavi parket i vidi vlastiti odraz u
tamnom staklu balkonskih vrata.
 Nešto mu se miče iza leđa.
Ne okrenuvši se, pomakne se malo u stranu da vidi
dublje u hodnik.
Gusta politura na vratima kupaonice sjaji iza njega.
Čini se da sjaj teče u stranu i Martin shvaća da je razlog
to što se vrata otvaraju.
Dječja ruka pusti kvaku i brzo nestane u mrak.
Martin se okrene uzlupana srca. Hodnik je mračan, ali
vidi da su kupaonska vrata širom otvorena.
Uzmakne u kut salona i potone na pod leđa
priljubljenih uz zid.
Odavde može nadzirati prozor, zatvorena kuhinjska
vrata i tamni otvor prema hodniku.
Cijeli dan se bori protiv nekakvog unutarnjeg očaja.
Ne želi riskirati da uništi proces s Mijom, ali nikako da
objasni Pameli da antipsihotici ne pomažu zato što dječaci
stvarno postoje.
Na stoliću pred kaučem pokraj hrpice papira stoji šalica
s olovkama, sepia-olovkama i ugljenom za crtanje.
Ponekad upotrebljava svoj slikarski materijal da Pameli
piše poruke, iako mu se čini da stariji dječak zna čitati.
Ali to je bolje od govorenja.
Bulji u mračni hodnik i proguta četiri Stesolida. Ruke
mu se toliko tresu da mu tabla s tabletama padne na pod.
Oči ga peku od umora dok sjedi sklupčan u svijetlom
salonu.
Usni i sanja sunčevu svjetlost koja je, poput žutih
oblačaka, kroz led prodirala u vodu.
 Mjehurići oko njega zveckali su kao da su od stakla.
Budi ga škripanje.
Tišina nastupi nakon manje od sekunde. Bilo mu tutnji
u ušima. Zna da su se to otvorila vrata garderobe.
Netko je ugasio podnu lampu i u salonu je mrak.
Slabašno svjetlo s plavih svjetlećih dioda televizora
prekriva namještaj poput ledene opne.
Cijeli zid s otvorom prema hodniku je crn.
Pokvareni lanac svjećica od prošlog Božića ljulja se na
vjetru na ogradi balkona.
Martin pruži ruku pod kauč gdje mu je ispala tabla sa
Stesolidom. Pipa po podu, ali nema je.
Očito je da ga dječaci noćas ne misle pustiti na miru.
Martin osjeća vrtoglavicu od tableta dok se primiče
stoliću, uzme list s hrpice papira i ugljen za crtanje i pomisli
da će nacrtati križ koji može držati pred sobom dok se ne
razdani.
Ruka mu se kreće polako i teško dok crta. Teško je u
mraku vidjeti kako će crtež ispasti. Gleda crtež i primijeti
da je poprečna crta na jednoj strani preduga.
Oklijeva i zatim, ne shvaćajući zašto, nacrta još jednu
poprečnu crtu.
S osjećajem da je pod utjecajem tableta izgubio vlastitu
volju, ponovno spusti vrh ugljena na papir i nacrta još jedan
stup pokraj prvog.
Osjenča površinu drvenih greda i nastavi crtati dok mu
vjeđe postaju sve teže.
 Uzme novi papir i slučajno nacrta nakošen križ, počne
ispočetka, ali prestane kad se iz hodnika začuje ubrzan
šapat.
Nečujno se pomakne unazad, priljubi leđa uz zid i
zagleda se u mrak.
Dječaci stižu.
Jedan od njih slučajno okrzne povodac. Metalne karike
zazveče po parketu.
Martin pokušava tiho disati.
Odjednom ugleda kako se nešto kreće u otvoru koji
vodi u hodnik. Dvije prilike ulaze u dnevni boravak.
Jednom dječaku su samo tri godine, drugome možda
pet.
Na blagom, plavom sjaju svjetlosnih dioda televizora
vidi se kako im je sumporastožuta koža napeta preko
lubanja i kako im se mreška oko vilice.
Koščati dijelovi kostura probili su se kroz tkivo i slojeve
kože i ocrtavaju se tik ispod puti gotovo izbijajući van.
Martin pogledava crteže na stoliću, ali ne usuđuje se
ispružiti da ih uzme.
Manji dječak na sebi ima samo točkaste hlače pidžame.
Pogleda većeg dječaka i zatim se, smiješeći se, okrene
prema Martinu.
Polako krene naprijed, slučajno gurne stol i olovke
zazveckaju u čaši.
Martin se pokuša sklupčati.
Manji dječak zaustavi se točno ispred njega zaklanjajući
slabašnu svjetlost. Glava mu se malčice njiše naprijed.
Martin shvati da je dječak spustio hlače kad osjeti mlaz
hladnog urina na preponama i nogama.

***

Pamela se budi prije nego što budilica zazvoni. Drhti

cijelim tijelom i boli je glava. Osjeća snažnu želju da javi da
je bolesna, napuni šalicu votkom i ostane ležati u krevetu.
Petnaest do sedam je.
Spusti noge na pod i vidi da je Martinova strana kreveta
prazna.
Već je vani s lutalicom.
Navuče kućni ogrtač osjećajući kako joj tijelom struji
mučnina, ali kaže samoj sebi da ona to može.
Kad izađe u hodnik, vidi da povodac leži na podu.
Nastavi u salon.
Podna lampa je upaljena, stol stoji nakrivljeno, a prazna
tabla Stesolida leži ispod kauča.
“Martine?”
Martin naborane brade spava u polusjedećem položaju
u kutu uza zid. Smrdi na urin, a hlače su mu promočene.
“Bože, što se dogodilo?”
Pojuri k njemu i uhvati ga za lice.
“Martine?”
“Zaspao sam”, promrmlja.
“Dođi, pomoći ću ti...”
Martin s mukom ustane dok mu Pamela pruža oslonac.
Teško hoda i zatetura u kauč.
 “Koliko si Stesolida uzeo?”
Ne želi ići prema hodniku, pokušava se okrenuti, ali je
slijedi kad ona ne posustane.
“Jasno ti je da mi moraš odgovoriti”, kaže mu.
Martin zastane ispred kupaonice, rukom prijeđe preko
usta i pokunji pogled.
“Ovog trena ću nazvati hitnu ako mi ne kažeš koliko si
tableta popio”, kaže s oštrinom u glasu.
“Samo četiri”, šapne gledajući je prestrašenim očima.
“Jesi li siguran? Ne možeš mi ovo raditi.”
Pomogne mu s odjećom i ulaskom u tuš. Martin sjedne
na grubi kameni pod, nasloni se na pločice na zidu i sklopi
oči dok ga oblijeva voda.
Pamela ga promatra dok zove Centralu za informacije
o trovanjima i govori da joj je muž slučajno uzeo četiri
Stesolida.
Odgovore joj da doza nije opasna, ako je inače zdrav.
Zahvali i ispričava se što je zvala.
Pamela zna da Martin uzima mnogo tableta za spavanje
i za smirenje, ali još se nikad nije predozirao.
Jučer je cijeli dan djelovao nemirnije nego inače i
ogledavao se preko ramena kao da ima osjećaj da ga netko
promatra.
Objesi kućni ogrtač na sušilo za ručnike i u gaćicama
stane uz tuš, nasapuna Martina, opere ga i obriše.
“Martine, jasno ti je valjda da se nećemo smjeti skrbiti
za Miju budeš li radio ovakve stvari”, kaže vodeći ga sa
sobom u spavaću sobu.
 “Oprosti”, šapne.
Ušuška ga u krevet i poljubi u čelo. Jutarnja svjetlost sja
kroz zavjese.
“Sad spavaj.”
Pamela ode u kupaonicu, ubaci Martinovu odjeću u
perilicu rublja i pokrene program, uzme sprej za čišćenje i
kuhinjske ubruse i ode u salon.
Lutalica podigne pogled u naslonjaču, obliže njušku i
opet utone u san.
“A koliko si ti Stesolida uzeo?” kaže gladeći ga po glavi.
Obriše pod na mjestu na kojem je Martin sjedio, vrati
namještaj na mjesto i stavi olovke i boje u čašu. Martinovi
papiri rašireni su po jednoj strani stola. Pamela podigne
papir s prikazom crnog križa i, hvatajući dah, ugleda crtež
ugljenom koji se nalazio ispod njega.
Martin je nacrtao masivnu konstrukciju koja se sastoji
od dva stupa s dvjema poprečnim gredama. S gornje grede
visi čovjek s konopcem oko vrata. Iako je riječ o brzinskoj
skici, jasno je da je mrtvac djevojka jer na sebi ima haljinu i
preko lica joj visi duga kosa.
Pamela uzme crtež, ode u spavaču sobu, vidi da je
Martin budan i da sjedi u krevetu.
“Kako si?” pita ga.
“Umorno”, promrmlja.
“Vidjela sam ovo”, smireno kaže pokazujući mu crtež.
“Mislila sam da bi možda volio razgovarati o njemu.”
Martin odmahne glavom i uznemireno pogleda prema
garderobi.
“Je li to djevojčica?” pita ga.
“Ne znam”, šapne on.
 18.

ODJEL INSTITUTA KAROLINŠKA za sudsku medicinu crvena je

ciglena zgrada s plavim tendama. Na intenzivnoj sunčevoj
svjetlosti vidi se svaki, pa i najmanji tračak prljavštine na
prozorima. Zastava mlitavo visi sa stijega ispred odjela za
neurološka istraživanja na drugoj strani ulice.
Joona je bio na groblju Norra begravningsplats i položio
cvijeće.
Sada skreće na parkiralište, vidi da je Iglin bijeli jaguar
prvi put uredno parkiran na označenom mjestu i stane na
susjedno mjesto.
Vanjski namještaj je izvađen i kao i obično postavljen u
zavjetrinu unutarnjeg kuta zgrade u obliku slova L.
Joona krene prema ulazu, popne se uz betonske stube i
uđe kroz plava vrata.
Igla ga čeka u hodniku pred svojim vratima.
Profesor je sudske medicine na Institutu Karolinška i
jedan od vodećih stručnjaka sudske medicine u Europi.
Njegov bivši asistent Frippe osnovao je bend i preselio
se u London, ali Igla kaže da je nova asistentica Chaya
Aboulela jednako dobra, unatoč tome što ne voli hard rock.
“Margot je nazvala i rekla da ne radiš na ovom slučaju”,
kaže mu prigušenim glasom.
“To je samo greška”, odgovori Joona.
 “OK, odlučujem protumačiti tvoj odgovor kao da ono
što je ona rekla nije točno - a ne kao da misliš da je greška
što ovo nije tvoj slučaj.”
Igla otvori vrata svog ureda puštajući Joonu unutra.
Mlađa žena u izlizanoj crnoj kožnatoj jakni sjedi za Iglinim
računalom.
“Ovo je Chaya, moja nova kolegica”, kaže Igla uz
lepršavu servilnu gestu.
Joona joj priđe i rukuje se s njom. Ima usko, ozbiljno lice
i oštre obrve.
Chaya ustane, navlači liječničku kutu dok sve troje
prolazi hodnikom.
“I, što se događa s istragom?” pita.
“Mislim da imamo svjedoka... ali se, začudo, nije javio”,
priča joj Joona.
“I što se događa?” ponovi Chaya.
“Čekam rezultate obdukcije”, odgovori joj.
“Ma daj?” odgovori mu ona s nakrivljenim osmijehom.
“Koliko vremena mislite da vam je potrebno?” pita
Joona.
“Dva dana”, odgovori Igla.
“Ako budemo malo fušali”, doda ona.
Igla otvori masivna vrata i uvede ih u prohladnu salu.
Četiri obdukcijska stola od nehrđajučeg čelika raspoređena
su po prostoriji. Neonska svjetlost lampi sjaji na obrisanim
površinama sudopera i posuda.
Na najudaljenijem stolu leži Jenny Lind, potpuno
odjevena.
 Ne izgleda kao da spava, previše je potonula, mirna.
Dok Igla i Chaya navlače zaštitnu odjeću, Joona prilazi
tijelu.
Plava kosa maknuta joj je s bljedosivog lica.
Promatra joj nos i malene uši s rupicama za naušnice.
Iznad usana ima stari ožiljak.
Joona ga se sječa s fotografije koja je kružila tijekom
potrage.
Sad su joj razrogačene oči potpuno požutjele.
Duboka brazda oko vrata joj je modrocrna.
Joona promatra Iglu dok izrezuje i pakira djevojčinu
jaknu i haljinu.
Odbljesci Chayinog fotoaparata sjaje na metalnim
površinama.
“Kriminalistički tehničari Norrmalmske policije na
mjestu su zločina odredili vrijeme smrti u tri sata i deset
minuta ujutro”, kaže Joona.
“Moglo bi biti”, mrmlja Igla.
Chaya fotografira Jenny u grudnjaku i najlonkama prije
nego što Igla nastavi.
Snima nove fotografije tijela, samo u gaćicama, prije
nego što i njih uklone i zapakiraju.
Joona gleda golu djevojku, njezina uska ramena i male
grudi. Stidne dlake su joj plave, noge i pazusi obrijani.
Mršava je, ali nije pothranjena i nema nikakvih vanjskih
tragova zlostavljanja.
Na bedrima i s obje strane trupa joj se počeo ocrtavati
smeđi trag žila.
 Ruke i nožni prsti su joj modrocrveni.
Mrtvačke pjege uvijek se prvo javljaju na najniže
postavljenim dijelovima tijela. Kod vješanja prvo tamne
noge, ruke i vanjski dijelovi spolnih organa.
“Chaya, što misliš?” pita Joona.
“Što ja mislim?” pita i spušta fotoaparat. “Pa, kog vraga
zapravo mislim? Mislim da je bila živa kad je obješena...
tako da se ne radi o eksponiranju već mrtve osobe, što
ponekad viđamo... a istovremeno je izbor mjesta vraški
poručivački.”
“Što to podrazumijeva, što misliš?” pita Joona.
“Ne znam, da je ubojstvo predstava... ali bez
ekstravagance.”
“Možda je upravo to ekstravaganca”, predloži Joona.
“Ubojstvo koje oponaša smaknuće”, kimne.
“Vidim da su joj jagodice prstiju oštećene od pokušaja
da olabavi omču tijekom onih nekoliko sekundi koliko je
bila pri svijesti... ali osim toga nema nikakvih tragova
nasilja ili fizičke prisile”, kaže Joona.
Chaya nešto promrmlja, ponovno podigne aparat i
nastavi fotografirati svaki detalj trupla. Oštra bljeskalica
opetovano baca sjene unazad, preko zidova sale.
“Iglo?” kaže Joona.
“Što kaže Igla?” upita on samog sebe namještajući
naočale na nosu. “Obično počnem tako da kažem ono što
svi već znamo... uzrok smrti je - uslijed toga što je
podignuta - bilateralno priklještenje karotida, što je dovelo
do prestanka dovoda krvi u mozak.”
 “Slažem se”, prigušeno kaže Chaya stavljajući aparat
na klupu.
“Napravit ćemo detaljan pregled da možemo jasnije
vidjeti... ali pretpostavljam da ima frakture podjezične kosti
i u gornjem kutu štitne hrskavice... napuknuta u
karotidama, ozljede dušnika... ali ne i vratne kralježnice.”
Duboka brazda od užeta oko Jennynog tankog vrata
ima oblik modrocrnog vrška strijele. Igla dodirne dno
brazde, kod grkljana, da vidi koliko duboko se čelično uže
probilo kroz kožu.
“Golo čelično uže”, kaže kao da govori samom sebi.
Joona pomisli kako zbog prijenosa snage s većih na
manje zupčanike vitla u principu ne mogu isključiti nijednu
kategoriju počinitelja.
“I sasvim malo dijete bi je uspjelo podiči”, kaže.
Gleda djevojčino lice i zamišlja njezin strah u trenutku
kad joj se oko vrata stavlja omča, znoj koji curi iz pazuha,
noge koje drhte. Traži izlaze bez pokušaja bijega, možda
moli da bude pošteđena, možda vjeruje da će joj u
posljednjem trenu biti ukazana milost pokaže li pokornost.
“Hoćeš li da nakratko izađemo?” tiho upita Igla.
“Da, molio bih vas”, odgovori Joona ne odvajajući
pogled s Jenny.
“Pet minuta, kao i obično?”
“Dostajat će”, kimne.
Joona ostane stajati na mjestu promatrajući Jenny dok
sluša njihove korake na linoleumu i vrata koja se otvaraju i
zatvaraju.
 Velikom obdukcijskom salom zavlada potpuna tišina.
Joona se primakne korak bliže Jenny i osjeti paru
prohladnog zraka hladnjače oko njezina tijela.
“Nije ovo dobro, Jenny”, tiho kaže.
Joona se dobro sjeća njezina nestanka. Ponudio se da
ode u Katrineholm da pomogne u predistrazi, ali šef
Policijske regije Istok ljubazno je odbio.
Ne zato što si Joona umišlja da ju je mogao spasiti, ali
volio bi da je mogao samom sebi reći da je prije pet godina
dao sve od sebe.
“Pronaći ću onoga tko ti je ovo napravio”, šapne.
Joona nema običaj obećavati rezultate, ali dok gleda
Jenny Lind ne može shvatiti kako je netko mogao doći do
zaključka da mora umrijeti tamo, na igralištu.
Da za nju nema nikakve alternative.
Tko to tamo kroči s takvim nedostatkom milosti?
Odakle je došla ta želja da se zatvore svi izlazi, tko u sebi
nosi takvo zlo?
“Pronaći ću ga”, obeća joj.
Joona polako obiđe tijelo zamjećujući svaki detalj,
glatka koljena, ispružene gležnjeve i sitne nožne prste.
Lagano nastavi duž obdukcijskog stola ne skidajući pogled
s nje, dok istovremeno čuje kako se Igla i Chaya vraćaju.
Okrenu je na leđa i temeljito fotografiraju.
Igla joj makne plavu kosu s vrata tako da Chaya može
fotografirati vrh brazde od užeta.
 Čelična površina pod njom zasvijetli od bljeskalice
aparata kao osvijetljen prozor i tijelo se pretvori u crnu
siluetu.
“Čekaj”, kaže Joona. “Malčice je bjelokosa... vidio sam
kad si slikala... točno tamo.”
Joona pokaže na malo područje na potiljku.
“Ma gle”, odgovori Igla.
Bezbojan pramen kose vidi se na vratu kod ruba
potiljka. Gotovo ga je nemoguće razaznati, jer joj je kosa
tako plava.
Igla brijačem odreže bijeli pramen u korijenu i stavi ga
u plastičnu vrećicu.
“Promjena pigmenta”, mrmlja Chaya zatvarajući
vrećicu.
“Koja je uništila folikule boje”, kaže Igla.
Igla odstrani posljednje milimetre pramena britvom
prije nego što sa stola donese povećalo. Joona ga uzme,
nagne se i prouči Jennyno uvećano, golo tjeme: blijedo roza
koža, uzorak znojnih žlijezda i folikula kose i pojedine vlasi
koje su promakle prilikom brijanja.
Ono što Joona sad vidi nije prirodna promjena kože,
nego nekakva vrsta bijele tetovaže u obliku kitnjastog slova
T - krivo srasle u gornjem kutu i pomalo nakrivljene.
“Žigosana je hladnim žigom”, kaže Joona i da povećalo
Chayi.
 19.

JOONA JE ZATVORIO VRATA hodnika, ali svejedno čuje

razgovor kolega kod čajne kuhinje i fijukav zvuk pisača.
SvjetloplaVa košulja napeta mu je preko ramena i ruku.
Sako mu visi preko naslona stolca, a njegov Colt Combat i
futrola za ramena zaključani su u ormaru za oružje.
Neizravna sunčeva svjetlost s prozora pada mu preko
obraza i ozbiljnih usta. Duboka bora među obrvama leži u
sjeni.
Skrene pogled s računala i zagleda se u jedinu sliku na
golom zidu - uvećanu fotografiju detalja potiljka Jenny
Lind.
Slovo T s proširenom bazom i krakovima koji se šire
prema dnu bijelo sja na koži potiljka.
Joona je vidio rasne konje koji su bili hladno žigosani.
Pečat ohlađen tekućim dušikom utisne se u kožu životinje.
Dlaka nastavlja rasti, ali bez pigmenta. Hladnoća uništava
onaj dio folikula dlake koji vlasi da je boju, ali ne dopire do
dijela odgovornog za rast.
Da je ovo Joonin slučaj, svi bi zidovi prostorije vrlo brzo
bili prekriveni raznim fotografijama, popisima imena i
tragova, laboratorijskim nalazima i kartama punim
pribadača.
Fotografija bijelog žiga bila bi središte velikog kotača
koji svaka predistraga sačinjava.
 Joona se ponovno okrene prema računalu i izlogira se
iz Europolovog registra. Posvetio je sate traženju veze s
hladnim žigosanjem u kaznenoj evidenciji, općem
policijskom registru izvidnih radnji, registru
osumnjičenika i registru Nacionalnog odbora za sudsku
medicinu.
Nema ničega.
Ali Joonin neporecivi osjećaj je da ovaj ubojica nije
gotov.
Utisnuo je pečat u žrtvin potiljak - a namjena pečata je
da se koristi više puta.
Uzorci koje su tehničari za obradu mjesta zločina uzeli
upravo su na analizi u Nacionalnom forenzičkom centru u
Linkopingu.
Forenzička obdukcija tek je započela.
Jedan tim Norrmalmske policije pokušava pratiti trag
vitla i pronaći ljude koji posjeduju opremu za hladno
žigosanje.
Aron je saslušao Tracy Axelsson, ženu koja je pronašla
žrtvu. Prema zapisu, opisala je beskućnicu koja je oko vrata
kao ukras nosila štakorsku lubanju. Svjedokinja je još
uvijek bila u šoku i isprva je tvrdila da je ta žena ubila
Jenny, ali kasnije se predomislila i dvadesetak puta
ponovila da je žena samo buljila u nju umjesto da joj
pomogne.
Jedan tim je pronašao beskućnicu, saslušao je i
usporedio njezine odgovore s isječcima snimki na kojima se
pojavljuje. Jasno je da se kad je ubojstvo počinjeno nalazila
predaleko od igrališta da bi išta vidjela.
 Nije im znala dati odgovor na pitanje što je radila ispred
penjalice kad je Tracy pronašla žrtvu. Aron nagađa da je
bila tamo da pokrade Jenny Lind.
Svi tragovi samo su uzbibana morska površina.
Zagonetka još nije formulirana.
Predistraga se trenutačno nalazi na onom
frustrirajućem početku, dok još nema ni jednog jedinog
puta koji bi se mogao slijediti.
Osim činjenice da imaju svjedoka, pomisli Joona.
Jedan je muškarac stajao okrenut prema igralištu i vidio
je vješanje u njegovoj cijelosti. Samo je jednom prilikom
skrenuo pogled, kad je pogledao beskućnicu koja je gazila
karton.
U točno tri sata i deset minuta pogled mu je uprt u
igralište, no istovremeno ne reagira fizički na ono što vidi.
Možda se od šoka paralizirao.
Nije posve neuobičajeno izgubiti sposobnost djelovanja
prilikom svjedočenja nečem što doživljavamo
zastrašujućim ili neshvatljivim.
Muškarac samo stoji i zuri dok vješanje nije završeno i
dok ubojica nije napustio mjesto zločina. Tek tad paraliza
popušta i on se polako primiče penjalici nakratko nestajući
u slijepoj zoni.
Taj je muškarac sve vidio.
Joona hoda hodnikom i misli na roditelje Jenny Lind
koji su dosad jamačno primili vijest da je pronađeno tijelo
njihove kćeri. Pred sobom vidi kako zrak izlazi iz njih kad
sva ona napetost koje više nisu bili svjesni popušta.
 Tuga je odjednom konkretna, nepobitna.
I zauvijek prožeta krivnjom što su odustali od potrage i
izgubili nadu.
Joona pokuca na otvorena vrata i uđe u šefičin veliki
ured. Margot sjedi za svojim stolom s novinama Aftonbladet
pred sobom. Pšeničnoplava kosa spletena joj je u debelu
pletenicu, svijetle obrve popunila je tamnosmeđom
olovkom.
“No, kog vraga da čovjek kaže”, uzdahne okrećući
novine prema njemu.
Cijelu stranicu zauzima fotografija mjesta zločina
snimljena dronom dok je Jenny Lind još uvijek visjela s
penjalice.
“Roditelji Jenny Lind nisu to trebali vidjeti”, prigušeno
kaže Joona.
“Glavni urednik tvrdi da postoji javni interes”, kaže
Margot.
“Što pišu?”
“Nagađanja”, uzdahne ona bacajući novine u smeće.
Margotin mobitel stoji na pisaćem stolu pokraj šalice za
kavu.
Otisci njezinih prstiju ocrtavaju se kao sivi ovali na
tamnom ekranu.
“Ovo nije izolirano ubojstvo”, kaže Joona.
“Jest, zapravo je upravo tako... i ti to znaš, jer sam
primila na znanje da nisi pustio ovaj slučaj na miru unatoč
direktnoj zapovijedi”, kaže. “Carlos je zbog tebe izgubio
posao. Misliš li da ja namjeravam izgubiti svoj?”
 “Norrmalmskoj policiji je potrebna pomoć... Pročitao
sam njihov zapisnik sa saslušanja, pun je rupa, Aron ne
sluša kako treba, ne uzima u obzir da su riječi samo dio
onog što je rečeno.”
“A što ja, više od svojih riječi, govorim?” pita ga.
“Ne znam”, uzdahne Joona i krene.
“Jer ti nisi nikakav Sherlock Holmes - zar ne?” kaže ona
za njim.
Joona zastane na vratima ne okrenuvši se.
“Nadam se da je s tvojim svekrom sve u redu”, kaže.
“Uhodiš li me?” ozbiljno ga pita.
Joona se okrene i pogleda je u oči.
“Zato što su Johanna i tvoja najmlađa kći već tjedan
dana kod njega”, kaže.
Margot pocrveni.
“Htjela sam to zadržati u tajnosti”, kaže.
“Uvijek ovamo dolaziš automobilom i parkiraš u
garaži, ali sad su ti cipele malo blatnjave jer si prošla kroz
park Kronoberg na putu od podzemne”, započne. “A kad
smo se vidjeli u srijedu navečer, nisi imala konjske dlake na
jakni... Mislim da razlog da Johanna uzme auto mora biti
prilično ozbiljan, jer je tebi potreban kad s velikim
djevojčicama ideš u staju na Varmdbu... nikad to ne
propuštaš, važno ti je to, i sama si bila jahačica... a ako je
Johanna uzela auto, ne može joj mama biti ta koja je
bolesna, jer ona živi u Španjolskoj.”
“Jahanje je bilo jučer”, kaže Margot. “Zašto si rekao da
su kod Johanninog oca već tjedan dana?”
 “Johanna ti obično pomaže da imaš svježe nalakirane
nokte svakog drugog četvrtka... ali ovog puta su potezi
kistom pomalo nesigurni na desnoj ruci.”
“Ne znam se služiti lijevom rukom”, promrmlja.
“Mobitel ti uvijek ima male otiske prstiju pored tvojih
jer ga Alva obično uzima, ali sad se vide samo tvoji... Zato
sam pretpostavio da je otišla s Johannom.”
Margot zatvori usta, nasloni se i pogleda ga.
“Varaš.”
“U redu.”
“Možda nisam baš sasvim podložna tvom šarmu”,
kaže.
“Kojem šarmu?” upita on.
“Joona, ne volim prijetiti disciplinskim mjerama, ali
ako...”
Joona zatvori vrata i krene niz hodnik prema svom
uredu.
 20.

JOONA STOJI PRED FOTOGRAFIJOM na zidu i gleda graciozni

verzal T, latinično slovo koje potječe od grčkog tau i
feničkog slova taw, koje je, pak, nekoć bilo križ.
Nestanak Jenny Lind postao je nacionalna stvar, kako
to već biva s nekim slučajevima, dok drugi završe u sjeni.
Društvene mreže su se uzburkale, svi su bili angažirani,
gomila volontera sudjelovala je u potrazi, a fotografija
Jenny Lind nalazila se posvuda.
Joona se jasno sjeća roditelja Bengta i Linnee Lind, od
njihovih prvih srceparajućih susreta s novinarima do
posljednjih, ogorčenih, prije nego što su utihnuli.
Pet dana nakon nestanka, emisija Aktualno ih je pozvala
u goste. Gotovo je isključivo govorila majka. Glas joj je bio
promukao od plača, a kad bi joj postalo preteško, prekrila
bi usta rukom. Otac je bio tih i formalan i oprezno bi se
nakašljao pri svakom odgovoru. Majka je rekla da je
sigurna da joj je kći živa, da osjeća to u srcu.
“Jenny je prestrašena i zbunjena, ali živa je, znam to”,
ponavljala je.
Gostovanje je završilo izravnom molbom roditelja
počinitelju.
Joona zna da im je policija pomogla pripremiti što će
reći, ali ne vjeruje da su slijedili scenarij dok su bili pred
kamerama.
Iza njih se prikazivala fotografija Jenny Lind.
 Otac se borio održati stabilan glas.
“Ovo je naša kći, zove se Jenny, vesela je djevojka koja
voli knjige... i mi je volimo”, počeo je brišući suze s obraza.
“Molim vas”, molila je mama. “Nemojte nauditi mojoj
curici, ne smijete... Ne bih ovo trebala reći, ali ako je novac
ono što hoćete, platit ćemo, kunem se, prodat ćemo kuću i
auto, sve što imamo, do posljednje male stvarčice, samo da
nam se vrati, ona je naše sunce i naše...”
Mama je briznula u plač i sakrila lice rukama. Tata ju je
zagrlio, pokušao je smiriti i zatim se ponovno okrenuo
kameri.
“Ti koji si ovo napravio”, rekao je drhtavim glasom.
“Znaj da će sve biti oprošteno, samo neka nam se vrati,
zaboravit ćemo sve ovo što se dogodilo i otići svatko svojim
putem.”
Intenzivna potraga trajala je tjednima. Mediji su
svakodnevno izvještavali o različitim tragovima, dojavama
i neuspjesima policije.
Švedska vlada obećala je nagradu od 200.000 eura za
dojave koje bi mogle dovesti do pronalaska Jenny Lind.
Deseci tisuća kamiona pretraženi su i gume su im
uspoređene s tragovima.
No unatoč svim resursima i kolosalnoj količini dojava
javnosti, ništa nije pomaknulo predistragu - i u nekom
trenu je sve zamrlo. Roditelji su molili policiju da ne
odustaje, ali naposljetku je svaki trag već bio obrađen, bez
ijednog rezultata.
Jenny Lind naprosto je nestala.
 Roditelji su angažirali privatnog detektiva, zadužili se i
morali prodati kuću prije nego što su se sasvim povukli iz
javnosti i utonuli u zaborav medija.
Joona skrene pogled s fotografije kad mu zazvoni
mobitel. Ode do svog stola, pogleda ekran i vidi da ga zove
Igla.
“Zvao si me više puta”, kaže Igla svojim hrapavim
glasom.
“Htio sam čuti kako ide s Jenny Lind”, objasni Joona
sjedajući za stol.
“Ne smijem s tobom razgovarati o tome, ali završili
smo... poslat ću izvještaj čim dobijemo zadnje nalaze.”
“Ima li nečeg što bih već sad trebao znati?” upita Joona
posežući za papirom i olovkom.
“Ništa neuobičajeno, osim znaka na potiljku.”
“Je li silovana?”
“Nema fizičkih tragova da jest.”
“Možeš li potvrditi vrijeme smrti?”
“Naravno.”
“Naši tehničari kažu tri sata i deset minuta”, kaže
Joona.
“Ja bih se, pak, kladio da je umrla u tri sata i dvadeset
minuta”, kaže Igla.
“Tri sata i dvadeset minuta?” ponovi Joona spuštajući
olovku.
“Da.”
“A kad kažeš da bi se kladio - time zapravo misliš da
siguran”, kaže Joona ustajući.
 “Da.”
“Moram razgovarati s Aronom”, kaže Joona i poklopi
slušalicu.
Od ovog trenutka moraju tretirati svjedoka kao
osumnjičenog počinitelja. Moraju raspisati tjeralicu, možda
na nacionalnoj razini.
Joona ne mora ponovno pogledati snimke nadzornih
kamera da zna kako bi muškarac sa psom mogao biti
počinitelj.
U tri sata i osamnaest minuta muškarac ispušta
povodac i ulazi u slijepu zonu u smjeru igrališta. Kako će
Jenny Lind dvije minute kasnije biti mrtva, nema vremena
postaviti vitlo na penjalicu, ali stigne otići do nje i podići je
njime - bez sumnje, on bi mogao biti ubojica.
 21.

PAMELA GLEDA NA SAT. Kasno je poslijepodne i sama je u

arhitektonskom UREDU. Vani je toliko vruće da se kapljice
kondenzirane vode skupljaju u potočiće na hladnom
prozorskom staklu. Njezin susret s Mijom preko Skypea
počinje za jednu minutu. Popije ostatak votke iz staklene
teglice, uzme još jedan mentol, sjedne pred računalo i
pokrene program.
Ekran potamni, Pamela ugleda stariju ženu s velikim
naočalama i shvati da je riječ o socijalnoj radnici.
Žena se turobno nasmiješi Pameli i krčećim joj glasom
kaže na koji se način susreti ovakve vrste obično odvijaju.
Gotovo izvan slike nazire se Mia. Modra i roza kosa visi joj
s obiju strana blijedog lica.
“Jebote - je l’ moram?” kaže Mia.
“Dođi i sjedni”, kaže socijalna radnica ustajući.
Mia uzdahne i sjedne tako da joj se vidi samo polovica
lica.
“Bok, Mia”, pokuša Pamela uz široki osmijeh.
“Bok”, kaže Mia lica okrenutog na stranu.
“Ostavit ću vas da budete na miru”, kaže socijalna
radnica i izađe iz prostorije.
Na trenutak nastane tišina.
“Ovo je prilično neobična situacija, znam”, kaže
Pamela. “Ali cilj je da popričamo i malo bolje upoznamo
jedna drugu, to je dio procesa.” “Whatever”, uzdahne Mia i
otpuhne kosu s očiju.
“Pa... kako si?”
“Dobro.”
“Je li i u Gavleu jednako vruće kao kod nas u
Stockholmu? Ovdje je totalni toplinski val, nitko nema
snage raditi, ljudi se kupaju u fontanama da izdrže.”
“Život je težak”, promrmlja Mia.
“Ja sam u uredu”, kaže Pamela. “Jesam li ti rekla da sam
arhitektica? Imam četrdeset jednu godinu, u braku sam s
Martinom već petnaest godina i stanujemo na Karlavagenu
u Stockholmu.”
“OK”, tiho odgovori Mia ne podižući pogled.
Pamela se nakašlje i nagne naprijed.
“Jedna stvar koju moraš znati je da Martin ima
psihičkih problema, jako je drag, ali ima hrpu opsesija,
OKP, zbog čega ne priča baš puno i ponekad ga ulovi
tjeskoba, ali postaje mnogo bolje...”
Utihne i proguta knedlu.
“Nismo savršeni, ali volimo se i nadamo se da ćeš htjeti
stanovati s nama”, kaže. “U svakom slučaju, bar probati
kako je. Što misliš o tome?”
Mia slegne ramenima.
“Dobit ćeš vlastitu sobu... s jako lijepim pogledom na
krovove”, nastavi Pamela osjećajući da joj osmijeh više nije
iskren. “Inače smo sasvim obični ljudi, volimo ići u kino, po
restoranima, putovati, šopingirati... Što ti voliš?”
 “Spavati bez da me netko pokuša ozlijediti ili silovati,
to volim... Youtube, uobičajeno.”
“Što voliš jesti?”
“Moram ići”, kaže Mia ustajući.
“Imaš li prijatelje?”
“Jednog dečka koji se zove Pontus.”
“Jeste li zajedno? Oprosti, to me se ne tiče.”
“Ne”, kaže Mia.
“Samo sam malo nervozna”, prizna Pamela.
Mia ponovno sjedne i otpuhne kosu s lica.
“A kako gledaš na budućnost?” pokuša Pamela. “Čime
se želiš baviti? O čemu sanjaš?”
Mia umorno odmahne glavom.
“Oprostite, ali nemam snage...”
“Zar ne želiš i ti mene nešto pitati?” predloži Pamela.
“Ne.”
“Ništa što te zanima? Ili što mi želiš ispričati?”
Djevojka podigne pogled.
“Naporna sam”, objasni. “Bezvrijedna sam, nitko me ne
voli.”
Pamela prisili samu sebe da joj ne proturječi.
“Uskoro punim osamnaest i onda se društvo može
prestati pretvarati da mu se ne jebe za mene.”
“Da, tako nekako.”
Mia sumnjičavo pogleda Pamelu.
“Zašto želite da živim s vama?” pita nakon nekog
vremena. “Arhitektica ste, bogati ste, stanujete usred
Stockholma. Ako ne možete imati djecu, možete
jednostavno posvojiti neku slatku curicu iz Kine, zar ne?”
Pamela trepne hvatajući dah.
“Ovo nisam ispričala socijalnoj radnici”, kaže sniženim
glasom. “Ali izgubila sam kćer kad je bila tvoje dobi, nisam
to rekla zato što ne želim ispasti čudna ili te prestrašiti, nije
da mislim da ti možeš zauzeti njezino mjesto... samo mislim
da ljudi koji su mnogo toga izgubili mogu pomoći jedni
drugima, jer razumiju stvari.”
Mia se nagne naprijed.
“Kako se zvala?” ozbiljno upita.
“Alice.”
“Bar nije Mia.”
“Ne”, nasmije se Pamela.
“Što se dogodilo?”
“Utopila se.”
“Bolesno.”
Neko vrijeme sjede u tišini.
“Nakon toga su počeli moji problemi s alkoholom”,
prizna Pamela.
“Alkohol”, ponovi Mia skeptično.
“Ovo je bilo puno votke koju sam popila da te mogu
nazvati”, kaže joj i pokaže teglicu.
Vidi da je Miji lice opuštenije. Nasloni se na stolac i
dugo promatra ekran s Pamelinim licem.
“Sad malo bolje kužim... i možda bismo mogli
funkcionirati zajedno”, kaže. “Ali morate prestati piti i
morate se pobrinuti da se Martin sredi.”
 ***

Pamela se osjeća neumorno dok napušta ured i izlazi na

topli zrak.
Odluči prošetati prije nego što se vrati kući Martinu.
Dok hoda, stalno joj se iznova glavom vrti razgovor s
Mijom i mozga je li pogriješila što joj je rekla za Alice.
Izvadi mobitel i nazove Dennisa, prolazi pokraj starog
antikvarijata dok se poziv uspostavlja.
“Dennis Kratz”, po običaju se javi.
“Ja sam”, kaže ona.
“Oprosti, vidio sam... ali usta čine što su navikla, nisu
to zapravo riječi, više mišićna memorija.”
“Znam”, nasmije se.
Dennis i ona poznaju se od srednje škole i još uvijek joj
se javlja prezimenom, iako vidi da ga ona zove.
“Kako je Martin?”
“Prilično dobro, rekla bih”, odgovori. “Malo je nemiran
noću, ali...”
“Ne računaj ni na kakva čuda.”
“Ne, to...”
Utihne i pusti nekoliko bicikala da prođu prije nego što
prijeđe cestu.
“Što ti je sad?” pita Dennis kao da joj je vidio lice.
“Znam da misliš da je prerano, ali imala sam prvi
razgovor s Mijom.”
“Što kaže socijalna služba?”
 “Riješili smo prvi korak, ali mislim, provjera nije gotova
i nikakva odluka još nije donesena.”
“Ali stvarno se ovome nadaš?”
“Da, stvarno se nadam”, kaže i vidi nekoliko mladih
žena kako liježu i u donjem se rublju sunčaju na malom
travnjaku.
“Ne misliš da će ti to biti previše?”
“Znaš mene, ništa mi nije previše”, nasmije se.
“Samo reci ako ja mogu nekako pomoći.”
“Hvala.”
Pamela poklopi, prođe pokraj ljekarne i prodavaonice
duhanskih proizvoda kad krajičkom oka ulovi nešto što joj
privuče pozornost.
Naglo stane, okrene se i zagleda u naslovnicu
Afionbladeta.
“Krvnik”, glasi naslov.
Igralište u Observatorielundenu fotografirano je koso
odozgo. Policija je ogradila područje plastičnom vrpcom i
metalnim policijskim ogradama.
Malo dalje vide se razna vozila hitnih službi.
Djevojka u kožnatoj jakni i haljini obješena je s penjalice.
Kosa joj u pramenovima skriva većinu lica.
Pamelino srce tako brzo kuca da je zateže u vratu.
To je Martinov crtež.
Onaj koji je po noći nacrtao.
Gotovo doslovno.
Mora da je bio na igralištu prije policije.
 22.

PAMELA NA DRHTAVIM NOGAMA skrene u sporednu uličicu,

prođe pokraj žutog kontejnera i zaustavi se ispred ulaza
neke zgrade.
Svakome bi bio šok pronaći mrtvu djevojku.
Sad joj je jasno zašto Martin nije mogao spavati.
Tumarao je noseći doživljaje u sebi, ali nije se usudio
govoriti.
Naposljetku se predozirao Stesolidom i uspio izraziti
crtežom.
Ruke joj se tresu dok vadi mobitel i otvara web-stranicu
Aftonbladeta.
Mora se probiti kraj reklama za volvo i dva casina prije
nego što može otvoriti članak.
Pogled joj uzrujano leti tekstom dok čita.
Mrtva djevojka pronađena je na igralištu u
Observatorielundenu u noći na srijedu.
Počinitelj još nije uhićen, prema Aronu Bečku koji je
odgovoran za istragu pri Stockholmskoj policiji.
Pamela otvori stranicu policije i pokušava saznati kako
da stupi u kontakt s Aronom Bečkom.
Pokraj broja za hitne slučajeve nalazi se samo opći,
nacionalni broj.
Pomoću govorne pošte s unaprijed snimljenim
odgovorima naposljetku biva spojena s operaterom.
Pamela objasni da želi razgovarati s Aronom Bečkom u
vezi ubojstva na igralištu.
Nakon što je ostavila svoje ime i broj, spremi mobitel u
torbu. U grlu je bolno steže gruda tjeskobe i čini joj gutanje
teškim. Pomisli da mora otići kući i pokušati navesti
Martina da joj ispriča što je vidio.
Na igralištu je ubijena djevojka.
Pamela se pokušava smiriti, nasloni se na vrata iza sebe
i zatvori oči.
Poskoči kad joj mobitel zazvoni, pronađe ga u torbi i
stigne primijetiti da poziv ne dolazi ni od koga od njezinih
kontakata prije nego što se javi.
“Pamela”, s iščekivanjem kaže.
“Zdravo, zovem se Aron, inspektor sam u Policijskoj
regiji Stockholm i rečeno mi je da želite stupiti u kontakt sa
mnom”, objasni muškarac umornim tonom.
Pamela pogledava niz praznu uličicu.
“Da, upravo sam u Aftonbladetu čitala o djevojci ubijenoj
na igralištu... ako sam dobro shvatila, vi vodite istragu.”
“O čemu je riječ?” pita je.
“Mislim da je moj muž možda nešto vidio kad je bio
vani sa psom u utorak navečer... Ne može sam nazvati jer
je teško psihički bolestan.”
“Moramo odmah razgovarati s njim”, kaže Aron s
novim tonom glasa.
“Problem je u tome što je jako teško razgovarati s njim.”
“Za početak mi možete reći gdje se on trenutačno
nalazi”, kaže Aron.
 “Kod kuće je, na Karlavagenu 11”, odgovori. “Mogu
biti tamo za dvadeset minuta ako je hitno.”
Pamela krene, prođe pokraj kontejnera i skrene u
Drottninggatan gdje je umalo pregazi muškarac na
električnom romobilu.
“Pardon”, automatski mu kaže.
Pamela skrene iza zgrade Kulturhuseta da se domogne
Regeringsgatana, ali cijeli trg Brunkebergstorg je raskopan,
pa se mora vratiti na Drottninggatan.
Nema veze, pomisli.
Još uvijek ima dovoljno vremena.
Petnaest minuta nakon razgovora s policijom Pamela
trči uz Kungstensgatan. Ubrzano diše i bluza joj je
promočena na leđima. Uzlupanog srca skrene na
Karlavagen i vidi pet-šest policijskih automobila s
treperavim plavim sirenama.
Blokirali su cijelu ulicu i pločnik oko njezina ulaza.
Znatiželjnici su se već počeli okupljati.
Dva policajca u pancirkama stoje stisnuti uz fasadu s
izvučenim oružjem, dok druga dvojica drže stražu svaki na
svojoj strani pločnika.
Kad je prvi policajac vidi kako se približava, podigne
ruku da joj pokaže da stane.
Krupan je to muškarac s plavom bradom i dubokom
brazdom na nosu.
Pamela kimajući nastavi naprijed, pokušavajući mu
pokazati da bi ipak trebala razgovarati s njim.
“Oprostite”, kaže. “Ali stanujem ovdje i...”
 “Morate pričekati”, prekine je on.
“Samo sam htjela reći da je sigurno došlo do
nesporazuma, ja sam ta koja je nazvala policiju da...”
Naglo utihne kad se iz unutrašnjosti zgrade začuju
uznemireni glasovi. Vrata otvori policajac, a dva druga
policajca sa šljemovima i pancirkama izvlače Martina koji
na sebi ima samo hlače pidžame.
“Što to radite?” vrisne Pamela. “Jeste li potpuno ludi?”
“Smirite se.”
“Ne može ovako tretirati ljude! Bolestan je, plašite ga...”
Plavobradi policajac brani joj prolaz.
Martinove ruke lisicama su vezane iza leđa. Krvari iz
nosa i izgleda prestrašeno i smeteno.
“Tko je ovdje glavni?” pita Pamela prodornim glasom.
“Je li Aron Beck? Razgovarajte s njim, nazovite ga i pitajte
ga...”
“Ne, sad me slušajte”, prekine je.
“Samo pokušavam...”
“Smirite se i ne približavajte se.”
Martinu niz usta i bradu curi krv.
Mlada žena koja radi u galeriji u četvrti stoji na drugoj
strani ograđenog područja i sve snima mobitelom.
“Ne razumijete”, kaže Pamela pokušavajući povratiti
prizvuk autoriteta glasu. “Moj muž je psihički bolestan,
pati od ozbiljne vrste posttraumatskog stresnog
poremećaja.”
“Uhitit ću vas ne smirite li se”, kaže policajac gledajući
je u oči.
 “Uhitit ćete me zato što sam se uzrujala?”
Policajci drže Martina za nadlaktice. Martin posrne, a
oni ga podignu. Bosa stopala lebde mu preko kamenog
popločenja nogostupa. Martin uzdahne od bola u
ramenima, ali ništa ne kaže.
“Martine!” vikne Pamela.
Primijeti da je čuo njezin glas, oči mu vrludaju, ali ne
stiže je locirati prije nego što mu gurnu glavu nadolje dok
ga trpaju u automobil.
Pamela se pokuša probiti, ali policajac plave brade je
zgrabi i stisne uz ciglenu fasadu.
 23.

SOBA ZA SASLUŠANJA BEZ PROZORA u Norrmalmskoj policiji

smrdi na znoj i prljave podove. Aron Beck promatra
muškarca koji se identificira kao Martin Nordstrom. Po licu
ima osušene krvi, a u jednu nosnicu naguran mu je
smotuljak papira. Sijeda kosa strši mu uvis. Karike lisica
provučene su kroz snažne metalne okove na stolu pred
njim. Na sebi ima majicu zatvorskog sustava i zelene hlače.
Sve što govori i čini snima se.
Isprva nije htio odgovoriti želi li da ga zastupa
odvjetnik. Kad je Aron ponovio pitanje, samo je odmahnuo
glavom.
Sad njih dvojica sjede u tišini.
Jedino što se čuje tiho je zujanje iz krovne armature. Sjaj
neonskih lampi nakratko malčice zadrhti.
Martin se cijelo vrijeme pokušava okrenuti, kao da želi
provjeriti nalazi li se tko u prostoriji, iza njega.
“Pogledajte me”, kaže Aron.
Martin se okrene naprijed, brzinski pogleda Arona u oči
i zatim ponovno spusti pogled.
“Znate li zašto ste ovdje?”
“Ne”, šapne Martin.
“Bili ste vani sa psom u noći s utorka na srijedu”, počne
Aron. “Oko tri sata ujutro nalazili ste se na travnjaku pored
Stockholmske ekonomske škole.”
Aron kratko zastane.
 “Tik do igrališta”, zatim doda.
Martin pokuša ustati, ali ga lisice spriječe. Zazveče i on
naglo sjedne.
Aron se nagne naprijed.
“Hoćete li mi ispričati što se tamo zbilo?”
“Ne sjećam se”, gotovo nečujno kaže Martin.
“Ali sjećate se da ste bili tamo - zar ne?”
Martin odmahne glavom.
“Ali nečega se sjećate”, kaže Aron. “Počnite od toga,
ispričajte mi čega se trenutačno sjećate, dajte si vremena.”
Martin se ponovno ogleda preko ramena i zatim
pogleda ispod stola prije nego što se namjesti u stolcu.
“Ostat ćemo ovdje dok ne progovorite”, kaže Aron i
uzdahne kad se Martin po treći put ogleda preko ramena.
“Što tražite?”
“Ništa.”
“Zašto ste ustali kad sam spomenuo igralište iza
ekonomske škole?”
Martin ne odgovori, samo neko vrijeme mirno sjedi s
pogledom uprtim u neko mjesto pokraj Arona.
“Može se činiti teškim”, nastavi Aron. “Ali većina ljudi
osjeti neku vrstu olakšanja kad napokon kaže istinu.”
Martin nakratko susretne Aronov pogled i zatim
pogleda u vrata.
“Ovako ćemo onda, Martine, pogledajte me, ovdje
sjedim”, kaže Aron otvarajući crni fascikl.
Martin okrene pogled prema njemu.
 “Sjećate li se ovoga”, pita Aron gurajući fotografiju
preko stola.
Martin se nagne unazad tako da mu se ruke ispruže, a
koža na nadlanicama nabora.
Ubrzano diše i čvrsto žmiri.
Na fotografiji se vidi izoštreni prikaz obješene djevojke.
Bljeskalica aparata na trenutak osvjetljava svaki detalj prije
nego što se mračna okolina opet ovije oko nje.
Kapi kiše mirno, ispunjene svjetlom, vise u zraku oko
Jenny Lind.
Mokra kosa koja joj prekriva većinu lica boje je lakirane
hrastovine. Vrh brade i otvorena usta naziru se među
pramenovima. Čelično uže zasjeklo je kožu i krv joj je tekla
niz vrat bojeći haljinu u gotovo crnu boju.
Aron makne fotografiju i vrati je u fascikl.
Martin se polako smiri.
Ruke su mu gotovo bijele kad se ponovno nagne nad
stol.
Blijedo lice mu je znojno, a oči podbuhle.
Mirno sjedi spuštena pogleda.
Drhti kao da pokušava potisnuti plač.
"Ja sam taj, ja sam je ubio”, šapne, a disanje mu se opet
ubrza.
"Prepričajte mi vlastitim riječima”, kaže Aron.
Martin odmahuje glavom tjeskobno se njišuči naprijed-
nazad.
"Smirite se”, kaže Aron navlačeći prijateljski osmijeh.
“Bolje ćete se osjećati kad sve ispričate, obećavam.”
 Martin se prestane njihati i brzo diše kroz nos.
“Što se dogodilo, Martine?”
"Ne sjećam se”, kaže gutajući knedlu.
"Jasno da se sjećate - iznimno ste snažno reagirali na
fotografiju žrtve, rekli ste da ste je ubili”, kaže Aron
hvatajući dah. “Nitko se ne ljuti na vas, ali morate mi
ispričati što se dogodilo.”
"Da, ali ja...”
Utihne, ogleda se preko ramena i zatim pogleda ispod
stola.
"Priznali ste da ste ubili djevojku na igralištu.”
Martin kimne i počne prčkati po karikama među
okovima lisica.
“Ničega se ne sjećam”, tiho kaže.
"Ali sjećate se da ste upravo priznali ubojstvo?”
“Da.”
“Znate li tko je ona?”
Odmahne glavom i zatim pogleda vrata.
“Kako ste je točno ubili?”
“Što?”
Martin praznim pogledom pogleda Arona.
“Što ste točno napravili? Kako ste ubili djevojku?”
“Ne znam”, šapne Martin.
“Jeste li bili sami? Ili vas je više bilo uključeno?”
“Ne mogu vam odgovoriti na to.”
“A možete li mi odgovoriti zašto ste to napravili?
Hoćete li mi to reći?”
 “Ne sjećam se.”
Aron ustane uz snažan uzdah te bez i riječi više napusti
prostoriju.
 24.

JOONA STAVLJA SUNČANE NAOČALE u džep na prsima košulje

dok prolazi dugim hodnikom u Norrmalmskoj policiji.
Kolege u uniformama i u civilu kreću se u raznim
smjerovima.
Aron Beck ga čeka kod aparata za kavu, raširenih nogu
i s rukama na leđima.
“Što vi ovdje radite?” pita ga.
“Rado bih prisustvovao saslušanju”, odgovori Joona.
“Prekasno - već je priznao”, kaže Aron potiskujući
osmijeh.
“Dobro odrađeno”, kaže Joona.
Aron zabaci glavu i pogleda Joonu.
“Upravo sam razgovarao s Margot i ona smatra da je
vrijeme da tužiteljstvo preuzme istragu.”
“To mi zvuči malo ishitreno”, kaže Joona uzimajući
šalicu iz ormarića. “Pa znate da je psihički bolestan.”
“Ali možemo ga smjestiti na mjesto zločina u vrijeme
ubojstva i izjasnio se krivim.”
“Koji mu je motiv? Kako je povezan sa žrtvom?” pita
Joona stišćući gumb za espresso.
“Kaže da se ne sjeća”, odgovori Aron.
“Čega se ne sjeća?” pita Joona.
“Ne sjeća se ničega te večeri.”
Joona uzme šalicu i pruži je Aronu.
 “Kako, u tom slučaju, može priznati ubojstvo?”
“Ne znam”, kaže Aron gledajući šalicu u svojoj ruci.
“Ali vrlo je brzo rekao da ga je počinio, možete pogledati
snimku ako hoćete.”
“Pogledat ću, samo prvo želim saznati kako vi gledate
na saslušanje.”
“Kako molim? Što mislite?” pita Aron i otpije malo
kave.
“Postoji li mogućnost da ste krivo shvatili što vam je
priznao?”
“Krivo shvatio? Rekao je da je on ubio djevojku.”
“Što je potaknulo priznanje?”
“Kako mislite?”
“Što ste mu netom prije rekli?”
“Jesam li ja sad na saslušanju?” pita Aron i nasmije se
spuštenih kutova usta.
“Ne.”
Aron stavi praznu šalicu u sudoper i obriše ruke o
traperice.
“Pokazao sam mu fotografiju žrtve”, promrmlja.
“S mjesta zločina?”
“Bilo mu se teško prisjetiti - pokušao sam mu pomoći.”
“Razumijem, ali sad zna da je riječ o obješenoj djevojci”,
kaže Joona.
“Nismo nikamo stizali. Morao sam”, kratko kaže Aron.
“Može li se kod toga što ste protumačili kao priznanje
raditi o nečem drugom?”
 “Hoćete li sad reći da sam u krivu?” pita.
“Samo se pitam je li, primjerice, mogao misliti na to da
ju je indirektno ubio, zato što je nije mogao spasiti?”
“Prestanite.”
“Znamo da nije imao vremena pričvrstiti vitlo na stup...
Postoji, naravno, mogućnost da je ranije otišao tamo i to
učinio, išao stubama da izbjegne kamere, ali tad je teško
razumjeti zašto onda ide ovim putem kad je ide ubiti.”
“Ma koji kurac, pričajte vi onda s njim pa ćete...”
“Odlično”, prekine ga Joona.
“Pa ćete vidjeti kako je lako.”
“Je li bio nasilan ili agresivan?”
“Upravo je priznao užasno ubojstvo, to je ledeno, to je
odurno, objesio bih ga prokletim vitlom da mogu.”
 25.

JOONA KRATKO POKUCA NA VRATA prije ulaska u sobu za

saslušanja. Krupan stražar s crnom bradom sjedi preko
puta Martina i gleda u mobitel.
“Uzmite pauzu”, kaže Joona i pusti stražara van.
Martinovo lice je žućkastoblijedo i natečeno. Nekoliko
dana neobrijana brada da je mu ranjiv izgled. Kosa mu strši
na glavi, svijetle oči su mu umorne, a prostorija zaudara na
znoj. Sklopljene mu ruke počivaju na izgrebanom stolu.
“Zovem se Joona Linna, inspektor sam u Nacionalnoj
operativnoj policiji”, kaže Joona sjedajući na stolac
prekoputa.
Martin jedva primjetno kimne.
“Što vam se dogodilo s nosom?” pita Joona.
Martin oprezno dodirne nos i krvavi smotuljak papira
padne na stol.
“Jeste li upitani imate li kakvih bolesti, jesu li vam
potrebni kakvi lijekovi i tako dalje.”
“Da”, šapne Martin.
“Mogu li vam odstraniti lisice?”
“Ne znam”, kaže Martin brzo se ogledavajući preko
ramena.
“Hoćete li postati nasilni?”
Martin odmahne glavom.
 “Sad ću ih otključati, ali želim da cijelo vrijeme ostanete
sjediti na svom mjestu”, kaže Joona, otključa lisice i spremi
ih u džep.
Martin polako masira zapešća puštajući pogled da
prođe pokraj Joone, prema vratima.
Joona izvadi papir i stavi ga pred Martinove sklopljene
ruke. Promatra Martinovo lice dok gleda točnu repliku
pečata na potiljku Jenny Lind.
“Što je ovo?” pita Joona.
“Ne znam.”
“Dobro pogledajte.”
“Gledam”, tiho kaže.
“Rečeno mi je da imate kompleksan posttraumatski
stresni poremećaj i da imate problema sa sjećanjem i
govorom.”
“Da.”
“Priznali ste ubojstvo mlade žene kad ste razgovarali s
mojim kolegom”, kaže Joona. “Možete li mi reći kako se
zove?”
Odmahne glavom.
“Znate li kako se zove?” ponovi Joona.
“Ne”, šapne Martin.
“Čega se sjećate iz te noći?”
“Ničega.”
“Kako onda možete biti sigurni da ste ubili tu ženu?”
“Ako vi kažete da sam ja to napravio, onda želim
priznati i dobiti svoju kaznu”, kaže Martin.
 “Dobro je što želite priznati, ali da biste to mogli,
moramo saznati što se zapravo dogodilo.”
“OK.”
“Znamo da ste bili tamo kad je ubijena, ali to
automatski ne znači da ste je vi ubili.”
“Mislio sam da znači”, gotovo nečujno kaže.
“Nije tako.”
“Ali...”
Suze poteku Martinu niz obraze i kapaju na stol, među
njegove ruke. Joona uzme maramicu i dodaje Martinu koji
se tiho usekne.
“Zašto cijelo vrijeme tako tiho govorite?”
“Moram”, kaže pogledavajući vrata.
“Bojite li se nekoga?”
Martin kimne.
“Koga?”
Ne odgovori, samo se još jednom ogleda preko ramena.
“Martine, postoji li netko tko bi vam mogao pomoći da
se sjetite?”
Odmahne glavom.
“Mislim na vašeg psihijatra u bolnici Sankt Gbrans”,
pojasni Joona.
“Možda.”
“Možemo pokušati s njim, zvuči li vam to dobro?”
Gotovo neprimjetno kimne.
“Gubite li obično sjećanje?”
 “Ne sjećam se”, našali se Martin spuštajući pogled kad
se Joona nasmije.
“Ne, jasno da ne.”
“Prilično često imam rupe u sjećanju”, šapne.
Netko pjevajući ide hodnikom i zvecka ključevima. U
prolazu slučajno okrzne vrata pendrekom.
Martin se tržne izgledajući prestrašeno.
“Mislim da ste te noći vidjeli nešto strašno”, kaže Joona
promatrajući Martinovo lice. “Nešto što je bilo toliko
užasno da ne možete smoći snagu da mislite na to... ali i vi
i ja znamo da se to što ste vidjeli još uvijek nalazi u vašem
mozgu i želim da mi, za početak, ispričate ono malo čega
se sjećate.”
Martin spusti pogled, zagleda se u stol, a usne mu se
pomiču kao da pokušava pronaći davno izgubljene riječi.
“Padala je kiša”, kaže Joona.
“Da”, kimne Martin.
“Sjećate li se njezina zvuka na kišobranu?”
“Stajala je kao...”
Utihne kad brava zazveči i vrata se otvore. Aron uđe
krupnim koracima.
“Saslušanje je gotovo, tužiteljica je preuzela
predistragu”, objasni i kratko se nakašlje.
“Martine”, kaže Joona kao da Aron ne postoji. “Što ste
htjeli reći?” “Ha?”
Martin ga upitno pogleda vlažeći usta.
“Sad je dosta”, kaže Aron rukom pozivajući krupnog
stražara.
 “Upravo ste mi htjeli ispričati što ste vidjeli”, nastavi
Joona pokušavajući zadržati Martinov pogled.
“Ne sjećam se.”
Aron uzme stražarevu knjigu dolazaka i potpiše
nadolazeći premještaj.
“Dajte mi jednu minutu, Arone.”
“Nažalost, ne mogu, ne ovisi više o meni”, otpili ga
Aron.
Stražar podigne Martina na noge i kaže mu da će se
vratiti u svoju sobu i dobiti nešto za jelo.
“Martine”, ustraje Joona. “Kiša je lupala po kišobranu,
vi ste gledali prema igralištu i vidjeli mladu ženu kako stoji
kao - ispričajte mi što ste htjeli reći.”
Martin odmahuje glavom kao da uopće ne razumije
pitanje. Aron kaže stražaru neka ga odvede sa sobom.
“Vidjeli ste je na kiši”, nastavi Joona. “Kako je stajala?
Martine, želim znati što ste htjeli reći.”
Martinova usta se otvaraju, ali iz njih ne izlazi nikakav
zvuk. Stražar ga uhvati za nadlakticu i izvede ga van.
 26.

PAMELA PARKIRA ISPRED BOLNICE Karolinška, prijeđe Soina

kyrkväg i prođe kroz vrata ograde groblja Norra
begravningsplats.
Toliko je puta bila ovdje da automatski odabere
najbolju kombinaciju u velikoj mreži staza među
nadgrobnim kamenjem i grobnicama.
Policajac koji ju je u petak stisnuo uza zid nije joj
odgovorio kamo vode Martina. Cijelim tijelom se i dalje
tresla dok se uspinjala prema stanu. Vrata su bila širom
otvorena, a razvaljena brava u komadima je ležala na podu.
Pokupila je dijelove, zatvorila vrata i za sobom
zaključala sigurnosna vrata, uzela Citodon iz Martinove
table i popila ga, sjela za računalo, pronašla broj zatvorske
službe i saznala da je Martin smješten u istražni zatvor
Kronoberg.
Brzo je spakirala Martinu torbu s odjećom i
novčanikom, odvezla se tamo taksijem, ali je stražar nije
pustio unutra. Preuzeo je torbu, ali odbio joj je dozvoliti da
porazgovara s nekim o Martinovoj psihičkoj bolesti i
potrebi za lijekovima i skrbi.
Čekala je tri sata u ulici Bergsgatan ispred ograde, a kad
je drugi stražar preuzeo smjenu, ponovno je pokušala prije
nego što se predala i otišla kući.
Kasno navečer saznala je da je Martin po osnovanoj
sumnji uhićen za ubojstvo Jenny Lind.
 One djevojke koja je nestala prije pet godina.
Pamelina prvotna uznemirenost sad se slegnula i
pretvorila u umornu preneraženost nad apsurdima
postojanja.
Martin je vidio mrtvu djevojku na igralištu, možda je
čak svjedočio samom ubojstvu, ali umjesto da poslušaju što
bi im mogao ispričati, oni su ga uhitili.
Pamela uđe u hlad pod brijestom, spusti sklopivi stolac
s njega, priđe Aliceinom grobu i sjedne.
Sunce pada na tamni granit i natpis na njemu, ljubice i
malu zdjelu slatkiša polkagris.
Buka kosilice čuje se kod sjeverne kapelice, a promet na
autocesti sluti se samo kao zaglušena grmljavina.
Pamela počne razgovarati s Alice o svemu što se
posljednjih dana dogodilo, o Jenny Lind koja je pronađena
obješena usred Stockholma, o Martinu koji je nacrtao
mjesto ubojstva i o tome kako je nazvala policiju jer je
mislila da bi im možda mogao pomoći.
Pamela utihne kad žena s rolatorom prođe stazom i
pričeka dok ne nestane prije nego što skupi snage da kaže
ono što joj je došla reći.
“Alice, volim te”, počne hvatajući dah. “Ima jedna stvar
koju... Ne želim da krivo shvatiš, ali u kontaktu sam s
jednom djevojkom koja ima sedamnaest godina, živi u
jednom domu za nezbrinutu djecu u Gavleu... želim da se
doseli k nama, da ima sigurno mjesto u životu...”
Pamela klekne i položi dlanove na travu koja, topla od
sunca, prekriva grob.
 “Nemoj misliti da te može zamijeniti, nikad to neće
moći... Ne želim da se rastužiš... ali osjećam da bi to bilo
dobro i za nju i za mene i za Martina... oprosti.”
Pamela obriše suze i proguta plač tako da je grlo zaboli.
Ustane, požuri duž uske staze okrećući lice kad naiđe na
starca s crvenom ružom u ruci.
Jedna lastavica strmoglavi se kroz zrak, pojuri duž
svježe pokošene trave i skrene uvis.
Pamela hita niz drvored i shvati da je zaboravila objesiti
stolac na drvo, ali ne može se sad vraćati.
Pokreti joj se čine neobično krutima dok slijedi pločnik
do parkirališta.
Suze joj ponovno navru na oči i požuri sjesti u
automobil, prekrije lice rukama i zaplače zgrčene
dijafragme.
Nakon nekog vremena uspije staviti disanje pod
kontrolu, sabere se i pokrene automobil.
Prijeđe kratki put do kuće, parkira u garaži i uđe u
zgradu podbuhlog lica i pogleda uperenog u pod.
Kad uđe u stan, toliko joj je hladno da se trese. Zaključa
sigurnosna vrata, objesi ključeve na kuku za vratima i ode
u kupaonicu, skine se, stane pod tuš i pusti kipućoj vodi da
je obavije.
Zatvori oči, opusti se i u tijelo joj se postepeno vrati
toplina.
Kad izađe iz kupaonice, popodnevno sunce probija se
kroz prozor i poput svjetleće staze leži na parketu.
 U spavaćoj sobi objesi ručnik na kuku i gola stane pred
veliko zrcalo.
Uvuče trbuh, podigne se na prste promatrajući svoj
odraz, naborana koljena, bedra i tamnocrvene stidne dlake.
Ramena su joj pocrvenjela od vrućeg tuša.
Pamela se umota u kućni ogrtač, ode u kuhinju i sa
svojim iPadom sjedne za jedaći stol.
Srce joj snažno udara dok čita novinska nagađanja o
ubojstvu Jenny Lind. Policija se nije oglasila, ali rješenje o
uhićenju već kruži internetom zajedno s Martinovim
imenom i fotografijom.
Pamela stisne ikonu elektroničke pošte, vidi da je dobila
poruku od socijalne službe i otvori je.

Rasprava prema glavi XI čl. 1 Zakona o socijalnoj skrbi

Danas je doneseno rješenje o odbijanju zahtjeva Pamele
Nordström za dobivanje naloga od socijalne službe za prihvat
djeteta na privremenu ili trajnu skrb i odgoj.
Na osnovi podataka koji su se pojavili glede Martina
Nordstroma, služba smatra da predviđeni obiteljski dom
predstavlja direktnu opasnost za sigurnost djeteta (glava IV čl. 2
SNOZSS 2012:11).

Pamela ustane s ledenim osjećajem u utrobi, ode do

ormarića i izvadi bocu Absolut votke, uzme veliku čašu,
napuni je i ispije.
Odbili su ih jer je izdan nalog za Martinovo uhićenje.
Naravno, pomisli Pamela i nastavi piti. Potpuno
razumljivo iz njihove perspektive, ali budući da je Martin
nevin i da će svakog časa biti pušten, toliko je užasno
nepravedno.
 27.

DRHTAVIM RUKAMA Pamela ponovno napuni čašu i isprazni

je u dva velika gutljaja od kojih izgubi osjet u ustima.
Vrati se za stol, malčice prejako na njega odloži čašu i
bocu i ponovno sjedne.
Piče joj žari utrobu, a pogled joj već bježi.
Koncentrira se i po drugi put pročita rješenje, a zatim
potraži relevantna poglavlja u Zakonu o socijalnoj skrbi i
smjernicama Nacionalnog odbora za zdravstvo i socijalnu
skrb i dođe do zaključka da je na rješenje moguća žalba
Općem upravnom sudu.
Ispije ostatak tekućine, uzme mobitel i nazove Miju.
“Bok, Mia, Pamela je, ona koja...”
“Čekajte”, prekine je Mia brzo i obrati se nekom
drugom. “Ne, prestani, moram se javiti... OK, i ja tebe
mrzim... Halo.”
“Što se događa?” pita Pamela.
“Ma to je samo Pontus, stoji mi pod prozorom i pjeva”,
kaže veselim glasom.
“Vidjela sam sliku na Instagramu - pa baš je sladak”,
kaže Pamela i sama začuje da govori pomalo
nerazgovijetno.
“Znam, trebala bih se zaljubiti u njega”, uzdahne Mia.
Pamela se okrene prema prozoru, pogleda dolje, na
park, i vidi da ljudi leže i sunčaju se, a djeca se igraju oko
bazenčića.
 “Moram razgovarati s tobom prije nego što čuješ nekim
drugim putem”, kaže joj pokušavajući sabrati misli. “Mia,
dobila sam odbijenicu od socijalne službe.”
“OK.”
“Ali je zasnovana na pogrešnim razlozima i žalit ću se
na nju, ovo nipošto nije gotovo, nemoj to misliti.”
“Kužim”, tiho kaže Mia.
Na liniji nastupi tišina. Pamela slobodnom rukom
odvrne čep s boce, stavi ga na stol i počne točiti, ali prestane
kad se začuje klokotanje. Ispije ono malo što joj je ostalo u
čaši, oklijeva i zatim počne piti iz boce.
“Riješit će se, obećavam”, prošapće.
“Mnogi obećavaju stvari”, kaže Mia praznim glasom.
“Ali ovo je samo glupi nesporazum, misle da je Martin
umiješan u ubojstvo.”
“Čekajte, je li on taj o kojem svugdje pišu?”
“Ali nije on kriv, to je samo glupi nesporazum”, ponovi
Pamela. “Kunem se, mislim, i sama znaš da policija nekad
griješi, je l’ da?”
“Moram ići.”
“Mia, možeš me nazvati kad god...”
Pamela začuje klik i utihne kad shvati da je razgovor
prekinut. Nesigurno ustane, ponese bocu sa sobom u
spavaću sobu, stavi je na noćni ormarić i legne u krevet.
Zna da Martin nije zatražio svoja prava i tražio
odvjetnika. Policija ga je vjerojatno navela da kaže stvari i
pokaže na slike iako nije razumio o čemu je riječ.
 Pamela posegne za bocom i nastavi piti. Želudac joj se
grči da izbaci alkohol, ali ona mu se opire pokušavajući
polako disati.
Sumnja da je uopće dopušteno saslušavati psihički
bolesnu osobu bez prisutnosti osobe sa psihijatrijskom
kompetencijom.
Sjedne na krevet, uzme mobitel, pronađe broj i nazove.
“Dennis Kratz”, javi joj se Dennis.
“Bok”, kaže Pamela.
“Što se događa s Martinom?” pita.
“Vidio si što pišu - potpuno je suludo...”
Napreže se da ne guta slogove i riječi dok mu
pripovijeda o Martinovom crtežu i svemu što se nakon toga
zbilo.
“Mislila sam... ne bi li ti mogao razgovarati s
policijom?” pita ga.
“Naravno.”
“Jer mislim da nemaju... dakle, prava znanja za... za
saslušanje osobe s kompleksnim PTSP-om.”
“Sutra ću razgovarati s njima.”
“Hvala”, šapne.
“A kako si ti?” pita je nakon kraće stanke.
“Ja? Prilično je teško”, kaže brišući s lica suze koje su joj
iznenada navrle. “Zapravo sam... malo popila da se
smirim.”
“Treba ti netko s kim bi mogla razgovarati”, kaže.
“Mogu ja to, u redu je...”
 “Hoćeš li da dođem?”
“Da dođeš”, ponovi ona. “Rado, da budem iskrena...
ovo je malo previše čak i za mene.”
“Razumijem.”
“Nemoj se uzrujavati, riješit ću ja ovo, bit će dobro...”
Pamela poklopi, osjeća kako joj se obrazi žare, ustane,
zabije se u dovratak i protrlja rame. Teturajući uđe u
kupaonicu, nagne se nad zahodsku školjku, ugura dva
prsta u usta i prisili se na povraćanje. Izbaci dio alkohola,
ispere usta i opere zube.
Prostorija se vrti i osjeća da pijanstvo još uvijek uzima
maha.
Opere se ispod pazuha i obuče tanku plavu haljinu sa
širokim pojasom.
Dennis se svakog časa može pojaviti.
Pamela popravi šminku i stavi svoje nove naušnice.
Kad dođe u kuhinju i vidi iPad kako leži na stolu, srce
joj opet zatreperi od tjeskobe.
Kakvog smisla išta ima? Kako si je mogla umisliti da će
Mia dobiti dozvolu stanovati s njima?
Odbili su ih iz pogrešnih razloga, ali Pamela zna da
zapravo zaslužuju odbijenicu.
Ona ima problem s alkoholom, a Martinove opsesije i
paranoidni umišljaji neće samo tako nestati.
Kako je to mogla samoj sebi poricati?
Novi život samo je patetična maštarija.
Iznevjerila je Miju uvlačeći je u nju.
I iznevjerila je Alice varajući samu sebe.
 Legne u krevet i pomisli da će nazvati Miju i reći joj
kako stvari stoje, da ona i Martin nisu prikladni roditelji.
Čini joj se da se soba okreće oko nje, zidovi i prozori
huje pored nje.
Pamela odluči da će izaći na balkon, oviti stari lanac
lampica oko vrata i skočiti.
Zatvori oči i nastane potpuni mrak. Kad se probudi, na
vratima se čuje zvono. Pamela nestabilno ustane iz kreveta
i u tom se trenutku sjeti da je nazvala Dennisa i molila ga
da dođe.
 28.

ČINI JOJ SE DA JE SPAVALA čitavu jednu noć, ali dok hoda

hodnikom pijanstvo joj prolazi tijelom kao topao vjetar.
Otključa sigurnosna vrata i otvori izlizana vanjska
vrata, pusti Dennisa u stan, zagrli ga i zaključa za njim.
Dennis je odjeven u tamnosivi sako od tvida i plavu
košulju. Kosa prošarana sjedinama svježe je podšišana, a
pogled mu je topao pri susretu s njezinim.
“Sad me sram što sam te natjerala da dođeš”, kaže mu.
“Ali ja volim biti tvoj zgodni pobočnik”, nasmije se on.
Jednom se rukom osloni o zid, izuje crne cipele i slijedi
je u kuhinju.
“Jesi li za čašu vina?”
“Najmanje čašu”, odgovori joj.
Nasmije se, i sama čuvši koliko joj umjetno smijeh
zvuči, ode do stalka za vino i uzme bocu američkog
Cabernet sauvignona.
Dennis je slijedi u salon. Pamela upali podnu lampu i
žuta svjetlost prekrije namještaj reflektirajući se u visokim
prozorima s pogledom na Karlavagen.
“Dugo nisam bio ovdje”, kaže.
“Da, baš.”
“Imam osjećaj da vidim jedino dosadne hotelske sobe.”
Ruke joj se tresu dok iz vitrine vadi dvije vinske čaše.
Još uvijek je strahovito pijana.
 “Kako si?” oprezno je upita.
“Prilično sam potresena”, iskreno mu kaže.
Osjeća kako je promatra dok otvara bocu, nalijeva vino
u zaobljene čaše i pruža mu jednu.
Tiho joj zahvali i zagleda se kroz prozor.
“Kakva je to zelena zgrada koja se vidi?” pita je.
“Da, odakle se ona pojavila”, našali se ona.
Stane pokraj njega odjednom osjećajući blizinu njegova
tijela kao tople trnce.
“Je li oduvijek tamo?” nasmije se on.
“Svakako već osamdeset godina...”
Dennis oprezno spusti svoju čašu na stolić, obriše usta
i zatim je ponovno pogleda.
“Lijepo ti stoje, naušnice”, kaže oprezno dodirujući
jednu. “Nevjerojatno si lijepa s njima.”
Sjednu na kauč i Dennis prebaci ruku preko njezinih
ramena.
“Što ako je Martin napravio to što kažu”, tiho kaže
Pamela.
“Ali nije”, odgovara Dennis.
“Znam da si me upozorio, ali sad smo dobili odbijenicu
od socijalne”, kaže mu popravljajući haljinu.
“Možeš se žaliti”, smireno istakne Dennis.
“I hoću, jasno, ali... Bože, ništa više ne znam”, kaže
naslanjajući mu ruku na rame. “Dobila sam odbijenicu
zbog Martina, unatoč tome što u stvari ne živimo zajedno,
nego zato što smo u braku.”
 “A to i dalje želiš?”
“Što?” kaže i pogleda ga.
“Pitam te kao prijatelj, jer mi je stalo do tebe”, kaže on.
“Što me pitaš?”
“Bi li se danas udala za njega?”
“Pa ti si zauzet”, nasmije se.
“Samo u čekanju tebe.”
Nagne se naprijed, poljubi ga u usta i zatim šapne
oprosti.
Ozbiljno se pogledaju u oči.
Pamela proguta knedlu, pomisli da je ispunjava
nekakva panika, da je previše popila, da želi stvari koje u
stvari ne želi, da bi mu trebala reći da ode, a zapravo želi
da ostane.
Ponovno se poljube, sasvim oprezno i nježno.
“Znaš da je ovo možda reakcija na sve što se dogodilo”,
promuklo joj kaže.
“Sad si psiholog - ili što?”
“Ne želim da se loše osjećaš ili napraviš nešto što...”
“Ne, to...”
Utihne osjećajući kako joj srce brže lupa od pomisli da
se sprema prevariti Martina.
Dennis prčka po dubokoj ogrebotini na površini stolića
nastaloj jedne noći kad je Martin pokušao iznijeti sav
namještaj na stubište.
“Moram na WC”, tiho kaže Pamela i ostavi Dennisa u
salonu.
 Pamela odloži vinsku čašu na stolić u hodniku, uđe u
kupaonicu, zaključa vrata i sjedne na zahod s mješavinom
tjeskobe i žudnje u sebi.
Koža na bedrima joj je naježena.
Popiški se, uzme šalicu od četkice za zube, napuni je
mlakom vodom i temeljito opere međunožje, obriše se i
ponovno navuče gaćice.
Popravi ruž i stavi nekoliko kapi Coco Chanela na
zapešća prije povratka u salon.
Dennis je ustao, stoji pred staklenim balkonskim
vratima i gleda van. Pamela primijeti da je čuo njezine
korake i kad mu se približi, okrene se prema njoj.
“Sviđaju mi se ovi mehanizmi zaključavanja”, kaže i
dodirne mjedene okove na vratima.
“Francuska vrata”, kaže stavljajući ruku na njegovu.
Mirno stoje oprezno dodirujući ruke jedno drugome i
zatim se s osmijehom pogledaju. Oči mu se uozbilje, a usta
malčice otvore kao da se sprema nešto reći.
“Ovo me čini malo nervoznom”, kaže Pamela odmičući
nekoliko uvojaka s lica, iako nije potrebno.
Ponovno se poljube. Dodiruje mu lice, otvori usta
prihvaćajući njegov topli jezik, osjeća njegove ruke kako joj
vrludaju leđima, oko struka i spuštaju se prema stražnjici.
Osjeća kako se ukrutio, stisne se uz njega ubrzano
dišući.
Međunožje joj je toplo i pulsira.
Uvijek se sramila toga koliko se lako navlaži.
 Dennis je ljubi po vratu i bradi i otkopčava joj gumbe
na haljini.
Gleda ga, njegov koncentrirani pogled, drhtave prste.
“Hoćemo li otići u krevet?” šapne mu.
Oprezno nadlanicom obriše njezin ruž s usana i slijedi
je kroz hodnik u spavaću sobu. Pamela osjeća da joj noge
klecaju dok prilazi krevetu, razmiče dekorativne jastučiće i
pomiče pokrivač.
Dennis skine košulju i baci je na pod prema zidu.
Dubok ožiljak prelazi mu preko lijeve strane prsa, kao da je
netko u pijesku štapom povukao liniju.
Pamela svuče haljinu i objesi je na naslonjač, otkopča
grudnjak i stavi ga na haljinu.
“Tako nevjerojatno lijepa”, kaže, priđe joj i poljubi je.
Oprezno joj obgrli jednu dojku, ljubi je u vrat, sagne se
i siše joj bradavice, ispuni usta njezinim grudima. Zatim se
ispravi i počne otkopčavati hlače.
“Imaš li kondom?” šapne mu.
“Mogu izaći i kupiti”, brzo kaže.
“Bit ćemo oprezni”, kaže umjesto da mu objasni da ima
spiralu.
Skine gaćice, brzinski njima obriše sekret, baci ih na
pod, nogom ih gurne pod krevet i legne.
Madrac se zanjiše kad Dennis slijedi njezin primjer,
popne se na nju, ljubi je u usta, između grudi i po trbuhu.
Pamela pusti da joj razdvoji bedra, prstima mu prolazi
kroz kosu i drhtavo uzdahne kad je počne lizati.
 Osjeća kako joj njegov meki jezik klizi preko klitorisa i
umalo odmah doživi orgazam. Zaustavi ga kako ne bi
djelovala potpuno izgladnjelo, izmakne mu glavu, stisne
bedra i okrene se na bok.
“Želim te osjetiti u sebi”, šapne okrećući ga na leđa.
Zgrabi njegov nabrekli penis, obgrli ga rukom i zajaše
ga.
On uđe u nju, ona zadrhti i shvati da se neće još dugo
moći suzdržavati.
Pomiče kukove i pokuša prikriti orgazam kad stigne,
stisne zube i diše kroz nos.
Bedra joj se tresu, nagne se naprijed i rukama potraži
oslonac na krevetu.
Dennis se počne jače utiskivati u nju dok se trzaji
nastavljaju.
Uzglavlje udara u zid, a prašina frca s anđela obješenog
na kukicu. Akvamarini u obliku suza njišu se i poskakuju
u njezinim ušnim resicama.
Primjećuje da se bliži ejakulaciji, čelo mu oblije znoj i
naglo se podigne da ga izvadi.
“Možeš svršiti u mene”, šapne.
Dennis ga jače nabije, uhvati je za stražnjicu i zacvili,
ona zastenje kao da je sad dosegla orgazam i jasno osjeti
kako se kaskade izlijevaju iz njega i odmah zatim iz nje.
 29.

GLASOVI ŽAMORE, a stolci se vuku po podu dok se velika

konferencijska sala policijske uprave puni novinarima.
Mikrofoni različitih televizijskih i radijskih kanala
montirani su duž uskog, duguljastog stola u dnu prostorije,
Margot stoji uza zid pokraj podija i gleda u mobitel kad
joj Joona priđe. Odjevena je u duge crne hlače i crnu košulju
uniforme zategnutu preko prsa. Epolete s hrastovim liščem
i zlatnim krunama svjetlucaju na odbljesku reflektora.
“Nadam se da nećeš izaći u javnost s informacijom da
smo uhitili osumnjičenog počinitelja”, kaže Joona
zaustavljajući se pred njom.
“Priznao je”, odgovori mu Margot ne podižući pogled
s mobitela.
“Znam, ali komplicirano je to priznanje, nije točno”,
kaže Joona.
“Ima strašnih problema sa sjećanjem i govorom. Samo
je pokušao napraviti ono što je mislio da je ispravno kad ga
je Aron stisnuo.”
Bora nestrpljenja presijeca joj čelo kad podigne pogled.
“Čujem što govoriš, ali to...”
“Znaš li da je zapravo smješten na psihijatrijski odjel i
da je kod kuće bio samo na probi?”
“Zvuči kao pokleknuće”, kaže spremajući mobitel u
torbu.
 “Osim što njegova psihička bolest nema nikakvih
nasilnih elemenata.”
“Okani se, udaljen si sa slučaja.”
“Razgovaraj s tužiteljicom, reci joj da ga moram
saslušati, samo još jednom.”
“Joona”, uzdahne Margot. “Trebao bi znati kako to
funkcionira.”
“Da, ali prerano je za raspravu o uhićenju.”
“Možda jest, ali to će se pokazati, zato imamo državno
tužiteljstvo.” “OK”, kaže Joona.
Na podiju glasnogovornica nekoliko puta kucne po
mikrofonu i žamor novinara malčice se priguši.
“Ovo je plan”, Margot brzo objasni Jooni. “Viola svima
poželi dobrodošlicu na presicu, ja preuzimam i kažem da
je državno tužiteljstvo zatražilo pritvor za muškarca zbog
osnovane sumnje za ubojstvo Jenny Lind... nakon toga
prepuštam riječ županijskom predstojniku policije... On
kaže nešto o tome kako je intenzivna potraga Norrmalmske
policije dovela do brzog uhićenja i...”
Prije nego što je stigla završiti rečenicu, Joona se okrene
i uputi prema izlazu. S desne strane prođe pokraj
okupljenih novinara i stigne do vrata točno kad
glasnogovornica nazočnima zaželi dobrodošlicu.

***

Visoko iznad buke prometa Joona stoji iza svog

naslonjača za čitanje ruku položenih na naslon. Crna
košulja mu je raskopčana i visi preko bijele potkošulje i
crnih traperica.
 Nathan Pollock oporučno je ostavio svoj stan u zgradi
The Corner House Jooni. Dvosobni stan nalazi se na vrhu
te visoke zgrade. Nathan nikad čak nije ni spomenuo da,
uz svoju kuću, posjeduje i tu nekretninu.
Kroz veliki prozor Joona gleda dolje, na crkvu Adolfa
Fredrika. Golema kupola sa svojim sjajnim smeđim
bakrenim krovom okružena je zelenim krošnjama.
Joona razmišlja o Martinovim opsesivnim kretnjama u
sobi za saslušanja.
Kao da tijelo nije moglo izdržati pojmiti ono čemu je
svjedočio. Morao je stalno iznova gledati ispod stola i iza
leđa.
Kao daje, čisto fizički, progonjen.
Joona ode do drugog prozora. Bijeli uštap vidi se na
svijetlom nebu iznad brežuljaka parka Haga.
Nakratko zatvori oči i umah u sebi vidi tijelo Jenny Lind
na obdukcijskom stolu.
Zbog neprirodno bijele kože i crne brazde od užeta
sjećanje nalikuje crno-bijeloj fotografiji.
Iako može dozvati u sjećanje njezine žute oči i poput
duhana plavu kosu, njegov doživljaj djevojke svejedno je
bezbojan.
Bezbojno i usamljeno zuri u ništavilo.
Obećao joj je da će pronaći ubojicu.
I hoće.
Iako ovo nije njegov slučaj, bit će mu nemoguće pustiti
Jenny Lind.
To zna.
 Upravo zbog tog unutarnjeg žara ne može prestati biti
policajac, iako bi, po svoj prilici, trebao.
Joona ode do komode, uzme mobitel i nazove Lumi.
Poziv se uspostavlja i zatim začuje njezin bistri glas tako
blizu da se čini da je tu, kod njega u stanu.
“Oui, c’est Lumi”
“Tata je.”
“Tata? Što se dogodilo?” uznemireno ga pita.
“Ništa, nego... Je li ti lijepo u Parizu?”
“Ovdje je sve po starom, ali nemam sad vremena
pričati.”
“Samo sam ti htio reći jednu stvar...”
“Da, ali ne želim da me zoveš, mislila sam da ti je to
jasno, nismo ni u kakvom konfliktu, ali mislim da mi je
stvarno potrebna pauza.”
Joona pogladi usta i proguta knedlu, nasloni ruku na
prohladnu staklenu stijenku komode i ispuni pluća
zrakom.
“Samo sam ti htio reći da si u pravu, da sam shvatio da
si u pravu... Uvučen sam u novu istragu, neću ti pričati o
njoj, ali to me navelo da shvatim da ne mogu prestati biti
policajac.”
“Nikad nisam ni mislila da ćeš prestati.”
“Mislim da je dobro da se držiš podalje od mog svijeta...
promijenio me, naškodio mi je, ali ja...”
“Tata, jedino što te molim je da mi daš malo vremena”,
prekine ga plačnim glasom. “Znam da sam imala
idealiziranu sliku tebe i sad mi je jako teško sve posložiti.”
 Lumi poklopi, a Joona ostane stajati u tišini.
Udaljila se od njega jer joj je pokazao tko je zapravo, za
što je sposoban. Vidjela ga je kako ubija muškarca koji se
nije mogao braniti, bez suđenja, bez milosti.
Nikad neće razumjeti da je okrutnost bila cijena koju je
Joona morao platiti.
Cijena koju je Jurek odredio.
Njegov posljednje riječi svjedoče tome - onaj zagonetni
šapat prije nego što je pao.
To je bio trenutak u kojem se Joona promijenio.
Svakim novim danom sve jače to osjeća.
S nekom prazninom u sebi Joona pogleda mobitel u
svojoj ruci i zatim nazove broj za koji je mislio da ga nikad
više neće okrenuti, a nakon toga ode iz stana.

***

Joona izađe iz postaje podzemne željeznice u

Vallingbyju na vrući popodnevni zrak. Stavi sunčane
naočale i presiječe kamenom popločani trg s uzorkom
velikih bijelih kružnica.
Centar Vallingbyja sastoji se od niskih zgrada s
restoranima, samoposlugama, zlatarnicom,
prodavaonicama duhanskih proizvoda i igara na sreću.
Naslovnice su pune Martinovih fotografija, a naslovi
kažu da je Krvnik uhićen.
Ponekad se policijski posao doima kao dugo i samotno
lutanje krvavim bojnim poljem.
 Joona zastaje ispred svakog trupla i mora ponovno
proživjeti žrtvinu patnju i pokušati razumjeti počiniteljevu
okrutnost.
Nekoliko mladića u kupaćim gaćama stoji i puši ispred
moderne crkve.
Joona prođe kraj dva nebodera prije nego što zastane
kraj stambene zgrade s fasadom poput prljave spužvaste
ispune.
Ista boja kao zidovi oko zatvora Kumla.
Gleda male prozore s rešetkama uz tlo. Zavjese su
navučene, ali svjetlost iz podrumskih prostorija svijetli
kroz tkaninu.
Joona stisne gumb na portafonu.
“Laila, ja sam, Joona”, tiho kaže na mikrofon.
Brava zazuji i Joona uđe u zgradu. Neki muškarac
neobrijanih, upalih obraza sjedi na stubama i spava. Majica
mu je oko vrata mokra od znoja. Kad se vrata zalupe, otvori
teške oči i proširenim zjenicama pogleda Joonu.
Joona se spusti niz stube do podrumskih vrata koje
otvorenima drži metla.
Makne metlu puštajući vratima da se zatvore za njim.
Teško kao u sefu.
Nastavi niz stube, uđe u prostrane prostorije s
betonskim zidovima okrečenim u žuto i laminatom na
podu.
Smrdi na sredstvo za čišćenje i rigotinu.
Laila ljeto provodi radeći kao učiteljica na popravnoj
nastavi, sjedi za računalom i ispravlja ispite iz kemije.
 Uskoro puni sedamdeset godina, grafitnosijeda kosa
kratko joj je podšišana, obrazi puni bora, a ispod očiju ima
tamne kolute. Odjevena je u pripijene crne kožnate hlače i
roza bluzu.
Stari kauč na razvlačenje naslonjen je na zid u dnu
prostorije. Izvučeni bračni krevet prekriven je zelenom
ceradom.
Vanjski svijet tek se naslućuje kroz zavjese s one strane
malih prozora uz strop.
Plastična zdjelica s jedaćim štapićima i ostacima sushija
stoji na podu.
Uredski stolac zaškripi kad se Laila okrene za pola
kruga i pogleda ga svojim mirnim, svjetlosmeđim očima.
“Opet želiš početi?” pita ga.
“Da, mislim da želim”, odgovori Joona vješajući sako i
futrolu s pištoljem na kuku.
“Lezi.”
Joona ode do kauča, namjesti smeđe samtene jastuke
pod ceradom, uzme plahtu, prostre je i zatakne rubove.
Laila upali ventilaciju u kuhinjici, uzme vjedro iz
ormarića pod sudoperom i stavi ga pokraj kreveta.
Joona se izuje i začuje kako cerada zašuška pod
plahtom kad legne.
Laila upali uljnu svjetiljku zašiljena limena dimnjaka i
stavi je na noćni ormarić pokraj njega.
“Urarnica je bila ugodnija”, kaže Joona i pokuša se
nasmiješiti.
“Lijepo je ovo”, odgovori mu vraćajući se u kuhinjicu.
 Otvori hladnjak, vrati se s paketićem celofana i sjedne
na rub kreveta. Kad računalo utone u način mirovanja,
uljna svjetiljka jedini je izvor svjetla u sobi. Uzbibano
svjetlo tanca po njezinim stijenkama i tvori maleno sunce
koje drhti na stropu.
“Boli li te?” pita ga dok joj pogled počiva u njegovom.
“Ne.”
Prošlo je mnogo vremena otkako je zadnji put bio
primoran potražiti Lailu. Obično je u stanju nositi se s
tugom i boli, obično nema potrebe da se omami. Ali
trenutačno ne zna kako da se pomiri sa spoznajom da se
promijenio. Nije htio priznati, ali sad zna da je to istina i da
je Lumi vidjela kad se promjena dogodila.
Glavu lule čini čađava kugla, velika poput limete. Laila
je provjeri i zatim je zatakne na držak od brezova korijena.
“Samo se moram opustiti”, šapne Joona.
Laila odmahne glavom, odmota plastiku oko
brončanog sirovog opijuma i odlomi komadić.
Joona namjesti jastuk, legne na bok i pokuša izravnati
zgužvanu ceradu pod sobom.
Shvatio je da ga je njegov svijet toliko promijenio da ga
nije u stanju napustiti ni za vlastitu kćer.
Ona me vidi kao dio sile koja želi dobro, ali čini zlo,
pomisli.
Ali možda želja nema nikakvog značaja, možda sam
jednostavno dio sile koja čini zlo.
Pokuša se udobnije namjestiti.
 Moram napustiti samog sebe da bih pronašao pravi
put, kaže si.
Laila palcem i kažiprstom oblikuje ljepljivu kuglicu,
pričvrsti je na crnu iglu i zagrije nad svjetiljkom. Kad
omekša, utisne je u mali otvor na glavi lule i izravna
uglove.
Oprezno izvuče iglu i doda mu lulu.
Zadnji put kad je odlazio Laili, svakim je danom, sa
svakom lulom, postajao sve slabiji. Unatoč tome što je
osjećao kako život curi iz njega, nije htio prestati.
Laila mu je tada počela govoriti kako mora sresti Jambe-
Akku, laponsku božicu smrti, prije nego što završi, da
starica ima tkanine koje mu želi pokazati.
Sječa se da je počeo sanjati staricu, božicu smrti.
Njezina pogrbljena leđa i naborano lice.
Mirnim pokretima prostirala je različita tkanja preda nj
i nije ih mogao prestati gledati.
Joona ne zna kako se uspio vratiti u život.
Uvijek je osjećao veliku zahvalnost na tome - a evo ga
svejedno opet ovdje, uzima lulu u ruke.
Prođe ga val tjeskobe kad je usmjeri preko vrha
dimnjaka uljne svjetiljke gdje se toplina koncentrirala u
uski stupac.
Sprema se prijeći granicu koju je vjerovao da nikad više
neće prijeći.
Valeria bi bila neizmjerno tužna da ga sada vidi.
Crna masa pucketa i krčka. Joona prinese držak ustima
i uvuče opijumske pare.
 Efekt je trenutačan.
Izdahne, a tijelo mu se ispuni trncima sreće.
Ponovno stavi glavu lule iznad svjetiljke i napuni pluća.
Sve je već postalo lijepo i nevjerojatno udobno. Svaki
sićušni pokret je ugodan, misli kreativne i harmonične.
Nasmije se kad vidi da Laila palcem i kažiprstom
oblikuje novu kuglicu.
Uvuče još dima, zatvori oči i osjeti kako mu Laila uzima
lulu iz ruku.
Misli na onaj dan kad je, kao dijete, nakon škole vozio
bicikl do jezera Oxundasjön i kupao se s prijateljima.
Pred sobom vidi vratolomni let iskričavih vretenaca
nad glatkom površinom vode.
Sjećanje je obavijeno nekakvom spokojnom ljepotom.
Joona puši, osluškuje krčkanje i pomisli na prvi put kad
je vidio dva vretenca kako pri parenju tvore tandem.
Krug stvoren njihovim duguljastim tijelima na nekoliko
je trenutaka poprimio srcoliki oblik.
Joona se probudi, uzme lulu, podigne je iznad uljne
svjetiljke, začuje pucketanje i uvuče slatke pare u sebe.
Nasmije se, sklopi oči i sanja o tkanom goblenu s
uzorkom vretenaca.
Blijedih poput punog mjeseca.
Kad svjetlost promijeni kut, vidi da jedno od vretenaca
nalikuje tankom križu, dok ga drugo ne zgrabi, tvoreći
krug s njime.

***
 Nakon osam lula mirno leži i satima tone u snove i budi
se iz njih, ali naposljetku predivni drijemež prijeđe u
tjeskobnu mučninu.
Znoji se i tako mu je hladno da se trese.
Pokuša sjesti, povrati u vjedro, opet legne na bok i
zatvori oči.
Čini mu se da se čitava prostorija naglim trzajima rotira
u raznim smjerovima.
Leži mirno, sabere se i zatim ustane. Soba se preokrene,
sruši ga u stranu, Joona prevrne noćni ormarić i padne na
pod sletjevši na rame. Podigne se na sve četiri, povrati na
plastiku, puže, ali se prevrne i dahćući ostane nepomično
ležati.
“Treba mi još jedna lula”, šapne.
Još jednom povrati, ne smogavši snage da podigne
glavu. Laila mu priđe, pomogne mu da se vrati na krevet,
raskopča mu umrljanu košulju i njome mu briše lice.
“Još samo malo”, preklinje je drhteći od groznice.
Umjesto odgovora Laila raskopča bluzu, objesi je na
naslon uredskog stolca, skine grudnjak i zatim legne iza
Joone grijući ga.
Želudac mu se diže, ali više ne povraća.
Laila ga drži mirno, sasvim nježno. Priječi ga da se
pokuša suprotstaviti vrtnji prostorije.
Tijelo mu drhti, mokro je od hladnog znoja. Grudi su joj
skliske spram njegovih vlažnih leđa.
Šapuće mu u vrat na finskom.
 Joona mirno leži, vidi kako svjetlo tu i tamo zatreperi
kad netko prođe ulicom pred niskim prozorima.
Lailina toplina naposljetku prodre u njega.
Groznica polako prestane, a mučnina popusti. Laila ga
jednom rukom grli istovremeno pjevušeći neku pjesmicu.
“Sad si se vratio u samog sebe”, šapne.
“Hvala.”
Laila ustane i obuče se. Joona ostane ležati zagledan u
grubu plastiku na betonskom podu. U kutu pod prozorom
stoji crvena kanta s močo-krpom. Na podu pokraj pisaćeg
stola leži posuda s ostacima sushija.
Prozirni plastični poklopac odražava svjetlost i baca
bijeli odsjaj sunca na strop.
Joona se pokušava sjetiti nečega što je okrznuo među
snovima o blijedim vretencima.
Imalo je veze s ubojstvom.
Zatvori oči i sjeti se da je bio počeo razmišljati o onoj
prilici kad je prije mnogo godina vidio tri fotografije
snimljene kod patologa u Orebrou.
Na obdukcijskom stolu ležala je mrtva djevojka.
Radilo se o samoubojstvu.
Joona se točno sjeća trenutka kad je ustao i pogledao
jednu od fotografija: djevojka je bila okrenuta na trbuh i
mislio je da je fotograf krivo usmjerio bljeskalicu tako da je
odbljesak kakvog sjajnog predmeta završio na tamnoj kosi
djevojčinog potiljka.
Ali možda to nije bio odbljesak, možda je kosa bila
bijela.
 Joona se prisili da ustane iz kreveta i objasni Laili da
mora ići. Otetura do kuhinjice, umije se i ispere usta nad
sudoperom.
Fotografije su ležale na Iglinom radnom stolu skupa s
pismom i otvorenom omotnicom.
Joona nikada nije saznao točan uzrok smrti.
Sjeća se da mu je Igla rekao da je riječ o samoubojstvu
točno kad je kolega Samuel Mendel ušao u prostoriju.
“Moram ići”, ponovi Joona brišući lice kuhinjskim
ubrusom.
Laila izvadi bijelu majicu kratkih rukava iz otvorene
kartonske kutije i pruži mu je. Zahvali joj i brzo je navuče.
Bijela tkanina upija kapljice na njegovim prsima tvoreći
sive mrlje na njoj.
“Znaš da ne želim da dolaziš”, kaže mu. “Ne uklapaš
se ovamo, imaš važne stvari za raditi.”
“Nije više onako jednostavno”, kaže Joona oslanjajući
se na rub kauča. “Promijenjen sam, ne da se to objasniti, ali
postoji nešto u meni čime ne upravljam.”
“To sam shvatila - i ovdje sam ako vidiš da je potrebno
ponoviti stvar.”
“Hvala, ali sada moram raditi.”
“To dobro zvuči”, kimne Laila.
Joona uzme futrolu s pištoljem s kuke na zidu, pričvrsti
je na desno rame i navuče sako.
 30.

JOONA SJEDNE U TAKSI i krene ravno u Glavnu policijsku

postaju na Kungsholmenu. Mora razgovarati s Margot i
tužiteljicom o mrtvoj djevojci na fotografijama sa Sudske
medicine u Orebrou.
Ovo nije gotovo samo zato što je Martin Nordström
priznao ubojstvo.
Nemaju vremena za gubljenje.
Kolnik tutnji pod gumama automobila dok taksi pretiče
gradski autobus, zatim se vrati u desni trak, iza postarijeg
mercedesa.
Joona je dugo spavao, ali tijelo mu je svejedno umorno
od opijenosti, a ruke mu se i dalje tresu od apstinencijske
krize.
Joona zna da ne smije reći Margot da nikada neće
odustati od slučaja Jenny Lind.
Ne kaže ni da su Martinovo saslušanje i čitavo njegovo
priznanje na sve načine pogrešni. Martin očito nije imao
nikakva sjećanja na tu noć i samo je rekao ono što je mislio
da Aron želi da kaže.
Kamenčić udari u vjetrobran i za sobom ostavi
svjetloplavu zvjezdicu u staklu.
Joona misli na fotografiju koju je vidio prije toliko
godina i kako je bio zamislio okidanje bljeskalice.
Podrazumijevao je da je bijela mrlja na potiljku mrtve
djevojke samo svjetlost koja se reflektira.
 Sad misli nešto drugo.
Djevojčina smrt proglašena je samoubojstvom. Ali bila
je hladno žigosana i, po svoj prilici, ubijena - baš kao Jenny
Lind.
Joona podsjeti samog sebe da bude skrušen dok
razgovora s Margot, da kaže da poštuje rad Norrmalmske
policije, prizna da mu je teško odustati i zatim moli da
dobije dopuštenje napraviti još ovu posljednju stvar, za
vlastiti duševni mir.
Mora samo dobiti dopuštenje da zatraži podatke o tom
starom smrtnom slučaju, jedan jedini telefonski razgovor.
Ali što ću ako kaže ne, upita samog sebe.
Automobil skrene, velike zgrade bacaju duboke sjene
na asfalt. Joona se nasloni osjećajući ne jenjavajuću
vrtoglavicu kako mu se kotrlja mozgom poput nauljenih
kugli u golemom kugličnom ležaju.
Izvadi mobitel i nazove Policijsku regiju Bergslagen.
Nakon nekoliko ga sekundi spoje s kolegicom po imenu
Fredrika Sjbstrom.
“Joona Linna”, ponovi ona nakon što joj se predstavio.
“Kako mogu pomoći Jooni Linni?”
“Prije četrnaest godina jedna je djevojka počinila
samoubojstvo u Orebrou, ne sjećam se točnih okolnosti, ali
čini mi se da je bilo u svlačionici, možda na bazenu.”
“Ne sjećam se toga”, kaže Fredrika.
“Ne, ali zanima me možete li izvući izvještaj i
fotografije forenzičke obdukcije.”
“Ne znate djevojčino ime?”
 “Nisam uopće bio uključen u istragu.”
“Zaboravite, pronaći čuje, ne događa se ovdje baš puno
toga... Samo se moram ulogirati”, kaže Fredrika. “Četrnaest
godina, rekli ste, dakle...”
Joona čuje kako kolegica u Orebrou razgovara sama sa
sobom dok joj tipkovnica zveči pod vršcima prstiju.
“To bi moralo biti to”, kaže Fredrika i tiho se nakašlje.
“Fanny Hoeg... objesila se u ženskoj svlačionici u
sportskom centru Idrottshuset u Orebrou.”
“Bila je obješena?”
“Da.”
“Možete li izvući slike?”
“Nisu digitalizirane... ali imam evidencijski broj - dajte
mi minutu, pa ću vas povratno nazvati.”
Joona poklopi, sklopi oči i osjeti blago ljuljanje
automobila. Iako bi ovo mogao biti važan trag, možda
presudan za predistragu, nada se da je u krivu.
Jer ako je u pravu da postoji obrazac, tada tragaju za
ubojicom koji se ponavlja, koji možda jest ili će postati
serijski ubojica.
Mobitel zazvoni u Jooninoj ruci, otvori oči i javi se.
“Bok, Fredrika je”, kaže i kratko se nakašlje. “Nije
rađena obdukcija, samo obična inspekcija tijela.”
“Ali pronašli ste slike?” pita Joona.
“Jesam.”
“Koliko ih ima?”
“Trideset dva komada. Uključujući fotografije detalja.”
“Upravo ih gledate?”
 “Da.”
“Ovo će zvučati neobično, ali ima li na njima kakvih
grešaka? Vidite li kakva oštećenja nastala razvijanjem ili
neobične odbljeske?”
“Na što mislite?” pita Fredrika.
“Blijede tragove, odbljeske svjetla, odsjaje sunca?”
“Ne, izgledaju sasvim normalno... čekajte, na jednoj
fotografiji se vidi mala bijela mrlja.”
“Gdje?”
“U gornjem kutu slike.”
“Mislio sam gdje na Fannynom tijelu?”
“Nasred potiljka.”
“Imate li još fotografija njezinog potiljka?”
“Ne.”
Krunica koja visi s retrovizora zanjiše se kad automobil
prijeđe preko ležećeg policajca.
“Što piše u izvješću?” pita Joona.
“Ne mnogo.”
“Pročitajte mi ga”, kaže joj.
Taksi skrene prema rubu pločnika i zaustavi se u ulici
Polhemsgatan uz grubi kameni zid. Joona izađe na pločnik
i propusti obitelj s dječjim kolicima natrpanima
plamencima na napuhavanje, vodenim pištoljima i
suncobranima.
Prijeđe cestu i nastavi kroz stakleni ulaz u policijsko
zdanje dok sluša Fredriku kako čita onu nekolicinu
zabilješki o smrtnom slučaju.
 Prije četrnaest godina osamnaestogodišnja djevojka
imena Fanny Hoeg pronađena je obješena u ženskoj
svlačionici u sportskom centru Idrottshuset u Orebrou.
Bila je u doticaju sa Scijentološkom crkvom i kad je
pobjegla od kuče, roditelji su bili sigurni da se priključila
sekti. Policija joj nije uspjela uči u trag i pola godine kasnije,
nakon njezina osamnaestog rođendana, pokušaji su
prestali.
Kad se vratila kući, roditelji su joj bili na putovanju. Tad
je od njenog nestanka bilo prošlo više od godinu dana.
Možda joj je trebala pomoć da raskrsti s pokretom, ali
se osjećala potpuno samom uslijed toga što su roditelji bili
otputovali.
Teorija policije bila je da je otišla u Idrottshuset potražiti
svoju nogometnu trenericu kao posljednji izlaz i zatim se
objesila kad je nije pronašla.
I kriminalistički tehničari i vještak sudske medicine
smrt su smatrali samoubojstvom i policija je zaključila
istragu.
Joona zamoli ime sudskog vještaka i zahvali joj zatim
na razgovoru. Zaustavi se pred dizalima, osloni se rukama
o zid dok mu groznica trese tijelo.
Velika staklena vrata zgrade neprestano se otvaraju i
zatvaraju.
Grupica ljudi žuri prema ostakljenom dvorištu
razgovarajući povišenim glasovima.
Joona ih sluša kao u snu, sabere se i pozove dizalo,
obriše usta i provuče ruku kroz kosu.
 Fredrika je potvrdila da ne vidi nikakve odbljeske ni na
jednoj od ostalih trideset fotografija.
Samo na jedinoj fotografiji Fannynog potiljka.
Vjerojatno je tijekom apstinencijske krize bio u pravu.
Bila je hladno žigosana.
A zatim smaknuta vješanjem.
Isti ubojica, isti modus operandi.
Joona uđe u dizalo i nazove patologa koji je izvršio
inspekciju tijela Fanny Hoeg prije četrnaest godina. Tad je
radio u klinici za patologiju koja je danas dio
Laboratorijsko-medicinske klinike u Sveučilišnoj bolnici u
Orebrou.
Baš kad se vrata dizala otvore, a Joona krene niz svoj
hodnik, javi mu se muškarac škripava glasa.
“Gospodin Kurtz.”
Joona zastane i osjeti nit opijuma kako ga hvata dok
objašnjava razlog svog poziva.
“Sjećam je se, dakako”, odgovori patolog. “Išla je s
mojom kćeri u razred u osnovnoj školi.”
“Imala je mrlju bijele kose.”
“Točno”, zbunjeno kaže.
“Ali niste obrijali tu kosu”, kaže Joona i krene dalje.
“Nije bilo povoda, nije bilo sumnje što se zbilo i mislio
sam na njezine bližnje koji...”
Utihne napregnuto dišući.
“Mislio sam da je samo izbijeljela nekoliko
pramenova”, kaže.
 “Bili ste u krivu oko većine.”
Joona prođe pokraj svog ureda razmišljajući o tome
kako je ubojica držao u zatočeništvu dvije žene i zatim ih
ubio. Nije nemoguće da planira oteti još nekoga ili da već u
zatočeništvu ima treću ženu, kaže si dok nastavlja prema
vratima Margot Silverman, pokuca i uđe.
“Margot”, kaže kad mu ona susretne pogled. “Znaš da
teško puštam stvari koje nisu svršene i htio bih te zamoliti
za dopuštenje da zatražim podatke od Regije Istok koji se
tiču starog smrtnog slučaja s mogućim poveznicama s
ubojstvom Jenny Lind.”
“Joona”, uzdahne ona i pogleda ga podbuhlim očima.
“Znam da je tužiteljica preuzela predistragu.”
“Pogledaj ovaj mail”, kaže Margot i okrene računalo
prema Jooni.
On joj priđe i pročita poruku korisnika rymond933 koju
je Aron proslijedio Margot.

Pročitao sam da ste ulovili đubre koje su novine napumpale

kao Krvnika. Ako pitate mene treba ga osuditi na doživotnu i
izgon.
Ja vozim taksi i iste noći sam sjedio u McDonald'su na
Sveavagenu i snimao par zabavnih vrana kroz prozor. Ali kad
sam pogledao filmić danas sam vidio da se đubre vidi u pozadini
i pomislio evo nek ga sad njegovi kurčevi odvjetnici pokušaju
spasiti.

Joona pokrene filmić i ugleda praznu fontanu, zid i

pročelje Stockholmske ekonomske škole iza svijetlih
odraza osvijetljenog restorana brze hrane.
 Nekoliko vrana kreće se po popločenju oko zatvorenog
kartona pizze.
Daleko iza sivih ptica i fontane vidi se Martin kako
mirno stoji s kišobranom i labradorom na uzici.
Igralište se iz ovog kuta ne vidi.
Martin ispušta povodac i čini prvi korak naprijed.
To znači da su tri sata i osamnaest minuta.
Za dvije minute će Jenny Lind biti obješena s penjalice.
Martin ulazi u slijepu zonu i nastavlja preko vlažne
trave.
To je onih par minuta koje nedostaju.
Sad će vidjeti hoće li nastaviti oko kućice za igru i do
zaklonjenog dijela igrališta gdje se nalazi penjalica.
Još uvijek stigne otići do vitla i početi okretati.
Martin zastaje pored kućice, zuri ravno u penjalicu, čini
još nekoliko koraka i zatim se zaustavi držeći kišobran
iznad glave.
Stabla nad njim zasvjetlucaju od nekakve bijele
svjetlosti.
Kiša mu s kišobrana curi niz leđa.
Kamera se treska.
Vrane surađuju i uspijevaju otvoriti karton spizzom.
Martin dugo stoji sasvim mirno prije nego što se okreće
od mjesta i počinje hodati prema Pressbyranu.
Samo je gledao.
Nije bio ni blizu Jenny Lind.
 Kad Martin napušta mjesto, tri su sata i dvadeset pet
minuta i Jenny Lind već je pet minuta mrtva.
S povocem koji se vuče po podu, pas slijedi Martina dok
nestaje iz kadra u smjeru ulaska u podzemni kolodvor.
Kamera još snima i slijedi vranu koja polijeće s
komadom pizze prije nego što se snimka naglo prekine.
"Želiš li preuzeti ovaj slučaj, Joona Linna?” osorno ga
pita Margot.
"Bio sam u pravu”, kaže on.
"Molim?”
"Ovdje se ne radi o samo jednom ubojstvu.”
 31.

PAMELA UZME NEOTVORENU BOCU Absolut votke iz

smočnice, odmota plastičnu zaštitu s čepa, izvadi čašu iz
ormarića i sjedne za kuhinjski stol.
Pomisli kako ne bi trebala, da mora prestati piti radnim
danom, ali svejedno natoči piče u čašu.
Promatra bistru tekućinu i svjetlom ispunjenu sjenu na
stolu.
Ovo mi je zadnja čaša, pomisli kad joj mobitel zazvoni.
Na ekranu piše Dennis Kratz.
Želucem joj prođe val tjeskobe. Bila je jako pijana kad
ga je jučer pozvala k sebi. Fragmenti sjećanja na noć i jutro
vrte joj se glavom: seksali su se i zatim su uspuhani ležali
jedno pokraj drugog.
Pamela je buljila u rozetu na stropu dok se soba vrtjela
kao splav u kovitlacu.
Zaspala je, a kasnije se probudila s osjećajem opasnosti
u utrobi.
U spavaćoj sobi vladao je gotovo potpuni mrak.
Ležala je gola ispod pokrivača i pokušavala se sjetiti što
je prošle večeri radila.
Ni najmanje se ne pomičući, slušala je fijukanje starog
ventilacijskog sustava u garderobi.
Zavjese su bile navučene, ali tmurna svjetlost grada
vidjela se kroz prorez među njima.
 Pamela je treptala, pokušavala izoštriti pogled i činilo
joj se da na prozorskom staklu vidi otisak dječjeg dlana.
Podne daske škripale su iza nje.
Nečujno je okrenula glavu na drugu stranu i vidjela
kako visoka prilika stoji nasred sobe držeći njezin grudnjak
u ruci.
Pameli je trebalo nekoliko sekunda da shvati da je to
Dennis i u istom se trenutku sjetila što se dogodilo.
“Dennise?” šapnula je.
“O tuširao sam se”, rekao je i objesio grudnjak na
naslonjač.
Podigla se u sjedeći položaj i osjetila da joj je međunožje
ljepljivo, ovlažila usta i vidjela ga kako s poda pokraj
naslonjača podiže njezinu haljinu i okreće je na pravu
stranu.
“Bilo bi najbolje da odeš”, rekla je.
“OK”, odgovorio je.
“Moram spavati”, pojasnila je.
Dok se Dennis oblačio, pokušavao je razgovarati s njom
o tome kako ne želi da bude razočarana njime ili išta požali.
“Mislim, meni je ovo bilo logično”, rekao je kopčajući
gumbe na košulji. “Jer mislim da sam uvijek i bio zaljubljen
u tebe, iako to možda samom sebi nisam priznavao.”
“Oprosti, ali ne mogu sad voditi ovaj razgovor”, rekla
je suhih usta. “Ne mogu čak ni pojmiti da smo napravili to
što smo napravili, ne uklapa mi se u sliku mene same.”
“Ne moraš biti najjača u svakom kontekstu, to je ono što
moraš prihvatiti.”
 “A tko bi drugi onda bio?”
Kad je otišao, oteturala je do vrata da ih zaključa,
izvadila leće i vratila se u krevet.
Spavala je dubokim snom bez snova sve dok nije
zazvonila budilica. Tad je ustala i otuširala se, spremila
vinske čaše i prostrla čistu posteljinu na krevet, stavila
jučerašnju odjeću u košaru za rublje, izvela psa u šetnju i
požurila na posao.
Nakon građevinskog sastanka otišla je na krov iznad
jednog neuređenog potkrovlja u ulici Narvavagen,
napravila nekoliko skica i zatim stala u provizorno
građevinsko dizalo.
Pamela je skinula kacigu i misli su joj ponovno počele
vrludati oko toga kako je prevarila Martina, oko toga kako
mu sve mora priznati.
Sad sjedi za kuhinjskim stolom s votkom pred sobom i
mobitelom koji joj zvoni u ruci.
“Pamela”, javi se.
“Upravo sam razgovarao s policijom i čini se da
tužiteljstvo odustaje od tužbe i pušta Martina”, kaže
Dennis.
“Sad?”
“Obično sve to brzo ide nakon donošenja odluke.
Sigurno će biti vani za dvadesetak minuta.”
“Hvala.”
“Kako si?”
“OK je... ali nemam sad vremena za razgovor.”
 Prekinu razgovor, Pamela uzme čašu i pomisli da će
pokušati preliti alkohol nazad u bocu, ali previše je pod
stresom, pa ga ipak izlije u sudoper. Požuri u hodnik, uzme
torbu i ključ, izađe, zaključa za sobom i požuri do dizala.
Kroz rešetku dizala vidi kako pod nestaje iznad nje dok
kabina uz škripanje klizi prema četvrtom katu.
Želi stići do istražnog zatvora prije nego što Martina
puste.
Pamela se okrene prema zrcalu da provjeri šminku i
uzme puder iz torbice dok dizalo prolazi trećim katom.
Odjednom se cijela kabina ispuni oštrim svjetlom i
začuje se zujanje fotoaparata.
Okrene se, ali stigne vidjeti samo par crnih čizama prije
nego što dizalo dođe do drugog kata.
Srce joj uznemireno kuca. Ne razumije vlastitu reakciju.
Mora da je do unutarnjeg stresa zbog kojeg joj sve
djeluje prijeteće. To vjerojatno samo neki agent za
nekretnine fotografira zgradu.
Kad se dizalo zaustavi u prizemlju, otvori rešetku i
izađe. Otrči dolje, u garažu, sjedne u automobil i priđe
rampi istovremeno stišćući daljinski upravljač.
“Hajde”, šapće dok se vrata garaže polako pomiču u
stranu.
Vozi uz uzbrdicu, skrene preko pločnika i izađe na
Karlavagen prije nego što poveća brzinu.
Misli joj se roje glavom.
 Pustit će Martina i povući optužnicu. Mora se žaliti na
odluku socijalne službe i nazvati Miju da joj kaže da će sve
biti u redu.
Na semaforu zasvijetli žuto svjetlo a Pamela, umjesto
da uspori, stisne gas. Žena s burkom napravi iznerviranu
gestu, a netko joj razvučeno trubi.
Vozi Karlbergsvagenom i skrene u Dalagatan kad
policajac na motociklu počne voziti u ravnini s njom
signalizirajući joj da se zaustavi.
Pamela stane uz rub kolnika i vidi kako policajac silazi
s motocikla, skida bijelu kacigu i približava joj se.
Pamela spusti prozor kad stigne do nje. Izgleda
ljubazno, skeptičnog pogleda i preplanulog lica.
“Ovo je bilo malčice prebrzo - jeste li primijetili?” kaže
joj.
“Oprostite, samo sam pod nevjerojatnim stresom.”
“Mogu li vidjeti vozačku.”
Pretražuje torbu neuravnoteženim pokretima, stavi
ključeve i futrolu za naočale na suvozačevo sjedalo,
pronađe novčanik, otvori ga, ali ne može izvući vozačku iz
utora, nego mora izvaditi kreditnu karticu i razne članske
iskaznice prije nego što je uspijeva osloboditi.
“Hvala”, kaže policajac uspoređujući fotografiju na
vozačkoj dozvoli s njezinim licem. “Vozili ste sedamdeset
četiri kilometra na sat ispred škole.”
“Bože... nisam vidjela, mora da su mi promakli
znakovi.”
“U svakom vam slučaju moram oduzeti dozvolu.”
 “OK, razumijem”, kaže osjećajući kako su joj se cijela
leđa počela znojiti. “Ali jako mi se žuri, ne bih li je mogla
samo kratko zadržati, samo danas?”
“Mislim da možete računati s tim da će vam dozvola
biti oduzeta najmanje četiri mjeseca.”
Pamela gleda policajca pokušavajući shvatiti što joj to
govori.
“Ali... zar da samo ostavim automobil ovdje?”
“Gdje stanujete?”
“Na Karlavagenu.”
“Imate li tamo svoje parkirno mjesto?”
“U garaži.”
“Otpratit ću vas do garaže.”
 32.

MARTIN SKLUPČAN SJEDI NA PODU pokraj ležaja, s rukama

oko koljena. Odjeven je u zelenu opravu istražnog zatvora.
Ravne papuče leže ispod umivaonika. Oči ga peku od
umora. Cijele noći nije spavao. U plastiku zamotana
posteljina i ručnik netaknuti leže pokraj vrećice sa
sapunom i četkicom za zube.
Na ovom se mjestu nalazila Dječja bolnica princeze
Lovise za siromašnu djecu prije nego što je sedamdesetih
izgrađen istražni zatvor.
Noćas su mrtvi dječaci imali društvo velikih skupina
djece na hodnicima zatvora, išli su uokolo i lupali na sva
vrata prije nego što su se okupili pred njegovom ćelijom.
Dječaci su gurali i vukli čelična vrata i zatim legli pred
njih i gledali ga kroz prorez uz pod.
Kako nisu uspjeli ući, htjeli su ga na taj način moći
pogledati u oči, ali okrenuo se i sve do jutra držao uši
začepljenima.
Sad čuje teške korake kako se približavaju hodnikom i
zatim mlitav zveket ključeva. Martin snažno stisne oči kad
stražar otvori vrata.
“Dobar dan, Martine”, kaže muškarac s finskim
naglaskom.
Martin se još ne usuđuje podići pogled, ali vidi
muškarčevu sjenu kako klizi podom kad uđe u ćeliju i
zaustavi se pred njim.
 “Zovem se Joona Linna, kratko smo se vidjeli u sobi za
saslušanja”, nastavi muškarac. “Ovdje sam kako bih vam
rekao da tužiteljica neće podići optužnicu, obustavila je
predistragu protiv vas i odmah ćete biti pušteni... Ali prije
nego što odete, htio bih vam se ispričati zbog ovoga i pitati
vas biste li nam htjeli pomoći pronaći osobu koja je ubila
Jenny Lind.”
“Ako mogu”, tiho odgovori Martin zagledan u
muškarčeve cipele i donji dio crnih hlača.
“Znam da niste od velikih riječi”, kaže Joona. “Ali kad
smo se zadnji put vidjeli, počeli ste mi nešto pričati.
Prekinuo nas je moj kolega baš kad ste počeli opisivati
Jenny Lind kako stoji na kiši.”
“Ne sjećam se”, šapne Martin.
“Možemo o tome kasnije.”
“OK.”
Martin ustane osjećajući se ukočeno.
“Hoćete li da nekoga kontaktiram i kažem da vas
puštaju?”
“Ne, hvala.”
Ne usuđuje se izgovoriti Pamelino ime jer su vrata koja
vode u hodnik odškrinuta. Mrtva djeca htjet će joj uzeti ime
ako ga kaže, naljutit će se ako ga ne budu smjela staviti na
svoje grobove.
Policajac s finskim naglaskom usmjeri Martina na
stražara koji ga odvede do upisnog odjela zatvora gdje
dobije torbu s odjećom, cipele i novčanik.
 Pet minuta kasnije izađe na ulicu Bergsgatan. Ograda
se uz zujanje zatvori za njim. Krene pločnikom duž
svjetlucavog niza parkiranih automobila.
U daljini se čuje lavež.
Dječak siva lica stoji uz veliki ventilacijski otvor i bulji
u njega. Voda mu s mokre kose teče na sivu platnenu jaknu,
koljena na prljavim trapericama poderana su mu.
Prsti jedne ruke strše u grču.
Martin se okrene i krene na drugu stranu. Brzi koraci
čuju se iza njega. Netko mu se približava s leđa i Martin
osjeti ruku kako mu grabi odjeću. Pokuša se otrgnuti i
dobije snažan udarac u obraz. Zaglavinja u stranu, padne i
izgrebe dlan na asfaltu.
U ušima mu tutnji kao kad je propao u vodu.
Sjeća se da je iznenadna hladnoća pod ledom bila kao
da te udario automobil.
Muškarac razrogačenih očiju i napetih usana udari ga u
lice kad pokuša ustati.
Njegova stisnuta šaka pogađa ga ravno u nos.
Martin se pokušava zaštititi rukama i podigne se na
noge. Ništa ne vidi na jedno oko i krv mu se slijeva preko
usana.
“Kog’ si vraga radio s njom pet godina”, viče muškarac.
“Pet godina! Ubit ću te, je l’ ti jasno, ja ću...”
Muškarac ubrzano diše, vuče Martina za jaknu i
zajedno teturaju na cestu.
“Odgovori mi!”
To je otac Jenny Lind.
 Martin ga prepoznaje s televizije, kad su on i njegova
supruga molili počinitelja da im pusti kćer na slobodu.
“Radi se o nesporazumu, nisam ja...”
Muškarac ga udari ravno u zube, Martin posrne
unazad, zabije se u bicikl zavezan za stup i začuje kako
zvonce zazvoni.
Dva policajca trče travnjakom prema njima iz smjera
bazena.
“Oteo mi je kćer, ubio mi je kćer”, vrišti muškarac
podižući rasklimani kamen uličnog popločenja.
Martin obriše krv s lica i vidi da onaj dječak stoji na
požutjeloj travi i snima ga mobitelom.
Svjetlo se odbija od retrovizora jednog od parkiranih
automobila i zasljepljuje Martina. Skrene pogled i pomisli
na razlomljenu sunčevu svjetlost koja je padala kroz led.
Policajci dovikuju muškarcu da spusti kamen i da se
smiri. Uspuhano diše, pogleda kamen kao da ne shvaća
odakle se stvorio i pusti ga da padne na pločnik.
Jedan od policajaca odvede Martina u stranu, pita ga
kako je i treba li mu pozvati hitnu pomoć. Drugi gleda
muškarčevu vozačku dozvolu i objašnjava mu da će protiv
njega biti podignuta optužnica zbog nanošenja tjelesnih
ozljeda.
“Radi se samo o nesporazumu”, kaže Martin i požuri
dalje.
 33.

CIJELOG DANA SLUŠAJU grabljenje lopate i škripanje šljunka

dok pada u tačke. Cezar je upravo odlučio da će izgraditi
bunker u kojem će se svi moći skriti kad stigne kraj. Djeluje
napetije nego inače i jučer je srušio baku kad mu se činilo
da je prespora.
Unatoč toplini u kavezu Kim zadrhće kad joj Blenda
prstima počne raščešljavati kosu. Teško joj je trpjeti da joj
se netko nalazi iza leđa i pokušava se koncentrirati na trag
svjetlosti pod vratima.
U prolazu između kaveza muhe zuje oko vjedra s
komadićima kruha i sušenom ribom. Baka ga je jutros
unijela, ali još ih nisu nahranili.
“Mogu li te vidjeti?” kaže Blenda.
Obje su žedne, ali Blenda svejedno uzme plastičnu
bocu, izlije posljednje kapi u skupljenu ruku i umije Kim.
“Gle, pa tu se ipak skriva djevojka”, nasmije se.
“Hvala”, šapne Kim i poliže vodu s usana.
Kim je odrasla u Malmbu i igra rukomet. Njezina
momčad bila je na putu na utakmicu u Solni. Minibus je
kod ruševina dvorca Brahehus napravio pauzu za ručak.
Red za WC bio je dug i Kim nije mogla čekati.
Sa sobom je uzela salvetu i otišla do ruba šume.
Posvuda je ležao iskorišteni papir i nastavila je malo dublje
u šumu, dok nije više mogla vidjeti zgrade ni automobile.
 Točno se sjeća proplanka na kojem je zastala, toplog
sunčevog svjetla na grančicama borovnice i mahovini,
svjetlucavih niti paučine i tamnih vrhova smreka.
Povukla je hlače i gaćice do stopala i spustila se u široki
čučanj.
Jednom rukom držala je odjeću podalje od svjetlom
ispunjenog mlaza i sitnih kapi koje su se prskajući odbijale
od zemlje.
Zapucketala je grančica i shvatila je da se netko nalazi
u blizini, ali morala se popiškiti do kraja.
Koraci su joj se približavali s leđa, češeri i grančice
pucketali su pod cipelama, a odlomljene grane udarale su
u nogavice.
Zbilo se tako brzo, odjednom je bio tu, prekrio joj
krpom usta i povukao ju je na leđa. Pokušala se othrvati i
osjetila je topli urin kako joj teče niz bedra prije nego što je
izgubila svijest.
Kim je ovdje već dvije godine.
Prvih šest mjeseci bila je sama u podrumu, dok je nisu
pustili gore, u kuću. Sjeća se kad joj je baka rekla da je
potraga za njom završena. Kim je smještena u sobu s
Blendom koja je ovdje bila mnogo duže, nosila je zlatnu
narukvicu i naučila je voziti kamion. Stanovale su na
gornjem katu, brinule se o pospremanju i pranju suda, ali
nisu imale nikakav kontakt s ostalim ženama u kući.
Kotači tački škripe vani, u dvorištu i djevojke čuju kako
baka viče na Amandu da tko ne radi, neće dobiti ni jesti.
“Poznaješ li ih?” prigušeno upita Kim.
 “Ne”, odgovori joj Blenda. “Ali koliko sam shvatila,
Amanda je pobjegla od kuće jer joj je sve bilo bez veze,
htjela je vidjeti svijet, otputovati južnije u Europu i pjevati
u bendu.”
“A Yacine?”
“Ona je iz Senegala i - ne znam - psuje na francuskom.”
Otkako je Jenny Lind pokušala pobjeći, sve se
promijenilo. Svima su oduzete privilegije i nikome više nije
dozvoljeno stanovanje u kući.
Sad žive u tijesnim kavezima poput životinja.
Sve su vidjele polaroid-fotografije Jennyne borbe i
njezina trupla.
Blenda je upravo počela plesti Kiminu kosu u pletenicu,
kad se prečka na vratima podigne i Cezar uđe u
prizemnicu.
Djevojke zatrepću na naletu danjeg svjetla i vide kako
se Cezaru mačeta njiše uz bedro. Teško sječivo presijava se
crnom bojom.
“Kim”, kaže zastajući pred kavezom.
Kim spusti pogled kako ih je baka naučila, osjećajući da
prebrzo diše.
“Jesi li mi dobro?” pita je.
“Da, hvala.”
“Što kažeš na večeru sa mnom?”
“Zvuči krasno.”
“Možemo odmah popiti aperitiv, ako bi ti to pasalo”,
kaže otključavajući kavez.
 Kim dopuže naprijed i spusti se iz kaveza, otrese smeće
i slamu sa sportskih hlača i krene za njim na osunčano
dvorište.
Od ponovnog protoka krvi osjeća trnce u nožnim
prstima.
Tačke su se prevrnule, šljunak je ispao, a Yacine leži na
tlu. Baka je udara štapom ne govoreći ni riječ. Amanda
požuri naprijed, podigne tačke, uzme jednu od lopata i
počne vraćati šljunak u njih.
“Što je ovo?” pita je Cezar i uperi mačetu u tačke.
“Samo mala nezgoda”, odgovori Amanda i pogleda ga.
“Nezgoda? Zašto se dogodila nezgoda?” pita je.
Baka prestane tuči djevojku, napravi nekoliko koraka
unazad dišući otvorenih usta. Yacine još leži buljeći pred
sebe.
“Cijeli dan je vruće i treba nam vode”, odgovori
Amanda.
“Prevrćeš li šljunak iz tački da bi dobila vode?” pita je
Cezar.
“Ne, nije...”
Amanda drhtavim prstima kopča najgornje gumbe od
znoja promočene bluze.
“Čim okrenem leđa, pravite se da pravila ne vrijede”,
kaže Cezar. “Što nije u redu s vama? Što biste vi bez mene?
Hoćete li se brinuti same za sebe, same nabavljati hranu i
same kupovati nakit?”
“Oprosti, ali samo nam treba vode.”
 “Znači misliš da Bog ne zna što vam treba”, kaže
povišenim glasom.
“Jasno da...”
“Prvo se probudi nezadovoljstvo”, prekine je. “A kad si
nezadovoljan, kreću misli o bijegu.”
“Nije ništa mislila”, pokuša baka. “Ona je...”
“Vi ste te koje su me prisilile da pooštrim kazne”,
zaurla. “Ja ne želim da bude ovako, ne želim vas
zaključavati.”
“Ja nikad ne bih pobjegla”, prisegne Amanda.
“Jesi li ti pas?” pita je oblizujući usne.
"Molim?”
“Psi ne bježe - zar ne?” kaže promatrajući je. “Ne bi li
trebala stajati kao pas ako si pas?”
S odsutnim izrazom na licu Amanda odloži lopatu u
tačke i spusti se pred njim na sve četiri.
Bluza joj se izvukla iz suknje i križa joj svjetlucaju od
znoja.
“Fanny je pokušala pobjeći, Jenny je pokušala pobjeći -
ima li još tko da želi pokušati?” pita Cezar.
Zgrabi je za kosu, podigne joj glavu i zabije joj mačetu
u vrat. Zvuči kao kad se sjekira zabije u cjepanicu. Amanda
padne ravno na lice. Tijelo se kratko trza i zatim se umiri.
“Sad ću se pobrinuti za nju”, prošapće baka i položi
ruku na ures na vratu.
“Pobrinuti? Nije zaslužila pogreb - nek’ leži i trune uz
cestu”, kaže joj i krene prema kući.
 Kim drhteći stoji u dvorištu pokraj Amandinog mrtvog
tijela. Vidi kako Cezar vuče dug produžni kabel preko
dvorišta i spaja kutnu brusilicu.
Sljedeći sat prolazi kao u izmaglici. Cezar pili tijelo dok
Kim i Yacine pakiraju dijelove tijela u plastične vreće, lijepe
ih ljepljivom vrpcom i odnose pakete u prikolicu tegljača.
U posljednju vreću, s glavom i desnom rukom, Cezar
ubaci bocu vode, nešto nakita i torbu i kaže baki da je baci
daleko odavde.
 34.

MIA ANDERSSON SJEDI NASUPROT svoje socijalne radnice u

jednoj od prostorija na donjem katu.
Šalica kave koju drži objema rukama ohladila se.
Osjećaj samoće prati je svakim korakom koji čini.
Nitko se nije brinuo za nju kad je bila mala. Sama se
morala pobrinuti da bude čista i pronađe nešto za jesti. Kad
je imala sedam godina, pronašla je roditelje mrtve u
kupaonici. Predozirali su se fentanilom. Završila je u
privremenom smještaju za krizne situacije, nakon dva
tjedna smještena je u udomiteljsku obitelj u Sandvikenu, ali
posvađala se s jednim od druge djece.
Mia je plava kao njezina mama, ali obojila je kosu u
modru i roza boju. Popunjava obrve, upotrebljava mnogo
olovke za oči i maškare. Lice joj je zapravo slatko, ali zbog
neravnih zuba izgleda surovo kad se smije.
Oblači se u crne traperice, čizme i vrećaste majice.
Mia je naučila da ljudi nisu dobri. Samo iskorištavaju
jedni druge. Ne postoji prava ljubav, iskreno suosjećanje,
sve je samo vanjština i prodavanje priča.
Salutogeni pristup zasnovan na dokazanim metodama,
kako piše u brošuri.
Mrzi ovaj sistem.
Neku djecu nitko ne želi i to je sasvim razumljivo.
A oni koji ih ipak hoće su, naravno, jebeno nepodobni.
 Mia se nije javila kad ju je Pamela danas nazvala, a kad
je ponovno nazvala pet minuta kasnije, blokirala je njezin
broj.
“Mia, o čemu razmišljaš?”
“Ni o čemu.”
Socijalna radnica je žena od pedesetak godina sijede
kose ošišane u bob-frizuru, s naočalama koje joj vise na
zlatnom lancu među pozamašnim grudima.
“Shvaćam da si tužna zbog odbijenice od službe.”
“Nema veze.”
Jedini put kad je Mia osjećala da ima obitelj bilo je
vrijeme s Mickeom. Ali kasnije, kad je završio u zatvoru,
nije mogla shvatiti kako je mogla biti zaljubljena u njega,
bio je dobar samo zato što mu je donosila novac provalama
i pljačkama.
“Bila si u dvjema udomiteljskim obiteljima prije nego
što si došla ovamo.”
“Nije išlo”, odgovori Mia.
“Zašto nije?”
“Pitajte njih.”
“Pitam tebe”, kaže žena.
“Trebaš biti slatka i draga, ali ja sam drugačija, nekad
se iznerviram, kao kad ljudi hoće odlučivati o meni, a ništa
jebeno ne kuže.”
“Napravit ćemo dopunu psihijatrijskoj procjeni.”
“Nisam retardirana, stvarno nisam, samo nisam
dospjela u obitelj koja ima mjesta za mene, ovakvu kakva
jesam.”
 “Ali ovdje ima mjesta za tebe”, kaže socijalna radnica a
da se ne osmjehne.
Mia se počeše po čelu. Misli na to kako pedagozi u
domu za nezbrinutu djecu kažu da im je stalo do nje, ali
nisu joj oni roditelji, ne žele to biti, imaju vlastitu djecu, ovo
im je posao, način na koji zarađuju novac. Ništa loše o
njima, ali njezini problemi su ipak samo njihov izvor
prihoda.
“Želim dospjeti u pravi dom”, kaže Mia.
Radnica pogleda svoje papire.
“Već si na listi čekanja i svakako mislim da trebaš ostati
na njoj, ali iskreno govoreći, šanse ti nisu baš velike s
obzirom na to da uskoro puniš osamnaest godina.”
“OK, kužim, tako je kako je”, kaže Mia i proguta
knedlu.
Ustane i zahvali, rukuje se sa ženom i izađe, prođe kroz
hodnik i sjedne na stube koje vode na gornji kat.
Mia nema snage ići gore dok Lovisa ima svoje ispade.
Sjedi i gleda memeove na mobitelu kad dobije
notifikaciju od novina: Aron Beck, nadležan za istragu
ubojstva Jenny Lind pri Stockholmskoj policiji kaže da je
tužiteljica počinila pogrešku zatraživši Martinovo uhićenje.
Oslobođenje svih sumnji i sad se smatra najvažnijim
svjedokom u daljnjoj istrazi.
Mia se spusti niz stube i izađe kroz vanjska vrata. Zrak
je topao i isparava iz trave, rabarbara i klonule sjenice s
jorgovanima.
 Nastavi pored dvaju automobila parkiranih na
šljunčanom dvorištu, požuri niz prilaz, skrene lijevo, na
prečac kroz visoki korov i izbije na ulicu Varvsgatan.
Mia se ogleda preko ramena.
Stariji muškarac duge sijede kose stoji uz rub ceste i
fotografira bumbare oko visokih vučika.
Mia hoda uz rub šume, pogledava među debla i dalje
osjeća da je netko promatra.
Put je vodi oko šumarka i u industrijsko područje s
veletrgovinama građevinske opreme i automehaničarskim
radionicama.
Hoda duž starih, okruglih građevina koje su nekoć bile
spremnici plina.
Topli zrak treperi nad njihovim kupolama.
S leđa joj se približava automobil.
Šljunak na asfaltu škripi pod gumama koje se polako
okreću.
Mia se okrene, rukom zakloni oči od sunca i vidi da je
riječ o taksiju.
Zaustavio se dvadeset metara iza nje.
Počne brže hodati uz ogradu i čuje da je automobil
slijedi, ubrzava i nastavlja voziti usporedno s njom.
Mia pomisli da bi se mogla popeti preko ograde i otrčati
do doka kad se prozor spusti otkrivajući Pamelino lice.
“Bok, Mia”, kaže joj. “Moram razgovarati s tobom.”
Taksi se zaustavi i Mia sjedne na stražnje sjedalo pokraj
nje.
“Vidjela sam da su pustili Martina”, kaže Mia.
 “Zar je već procurilo? Što pišu?”
“Da kurca nije napravio... ali daje, tipa, važan svjedok.”
“Mogli su odmah mene pitati”, uzdahne Pamela.
Mia pomisli kako joj je lice lijepo, ali oči žalosne i
mrežica bora vidi joj se na čelu.
“Pokušala sam te nazvati više puta.”
“Da?”
Automobil krene, a Mia se zagleda kroz prozor i
nasmije se sama za sebe kad shvati da je Pamela došla
taksijem iz Stockholma samo zato što joj se ona nije javljala
na mobitel.
“Kontaktirala sam odvjetnika koji će uložiti žalbu na
odbijenicu socijalne službe.”
“Hoće li to upaliti?” pita Mia iskosa gledajući Pamelu.
“Ne znam što će reći za Martina... on je prilično osjetljiv
čovjek, sa psihičkim problemima, to sam ti rekla - zar ne?”
“Da.”
“Ali bojim se da mu se stanje opet pogoršava zato što
su ga zatvorili u ćeliju”, objašnjava Pamela.
“A što on kaže?”
Dok polako drndaju kroz Gavle, Pamela joj priča kako
je otac Jenny Lind pretukao Martina ispred istražnog
zatvora. Pamela ga je tražila do dva u noći, nazvala je sve
bolnice. Rano ujutro pronađen je kako spava u malom
brodu na Kungsholms strandu. Kad ga je policija pokupila,
bio je jako smušen i nije im mogao objasniti što tamo radi.
“Otišla sam na hitnu psihijatriju, ali... Martin nije htio
pričati, gotovo ništa nije rekao i bojao se ići sa mnom kući.”
 “Baš mi ga je žao”, kaže Mia.
“Mislim da mu treba nekoliko dana da se sabere i da
mu sjedne da su optužbe protiv njega bile samo
nesporazum.”
Prođu pokraj trga Stortorget gdje tri nasmijane
djevojčice trče po popločenju loveći mjehure od sapunice.
“Kamo idemo?” pita Mia gledajući kroz prozor.
“Ne znam. Što želiš raditi?” nasmije se Pamela. “Jesi li
gladna?”
“Ne.”
“Hoćeš li da idemo u Furuvik?”
“Furuvik? Zabavni park? Znate da imam skoro
osamnaest godina?”
“Ja imam četrdeset i obožavam vlakove smrti.”
“I ja isto”, prizna Mia blago se smiješeći.
 35.

DEVET JE SATI NAVEČER kad taksi ostavi Pamelu na

Karlavagenu. Uđe u zgradu i dizalom ode na peti kat.
Lice joj je preplanulo, a kosa razbarušena. Ona i Mia
više su se od deset puta vozile vlakom smrti i jele su kokice,
šećernu vunu i pizzu.
Pamela otključa sigurnosna vrata, uzme poštu s praga,
zaključa i objesi ključ na kuku.
Dok razvezuje cipele, razmišlja o tome kako će se
otuširati i zatim leći i čitati.
Prelistava poštu i odjednom se sledi.
Među omotnicama leži polaroid-fotografija na kojoj je
Mia.
Zataknula je modru kosu zajedno uho i izgleda sretno -
u pozadini se vidi ulaz u kuću strave u Furuvikenu.
Fotografija je očito snimljena prije samo nekoliko sati.
Pamela okrene fotografiju i vidi da se na pozadini
nalazi sićušan tekst. Toliko je malen da ga ne može
pročitati.
Ode u kuhinju, upali luster, spusti fotografiju na stol
gdje je svjetlo najjače, stavi naočale za čitanje i nagne se.

bit će kažnjena ako on propjeva.

Uzlupana srca pokušava shvatiti što fotografija i riječi

znače. Nedvojbeno je riječ o prijetnji, od nekoga tko
pokušava zastrašiti nju i Martina.
 Internetske stranice i naslovnice novina večeras su bile
prepune naslova i brzinski naškrabanih članaka o Martinu
koji se sada smatra ključnim svjedokom.
Netko je želi zastrašiti, navesti je da spriječi Martina u
svjedočenju.
To je zasigurno ubojica.
Promatra ih, zna gdje stanuju i zna za Miju.
Od te pomisli Pameli pozli od straha.
Uzme mobitel da nazove policiju i objasni im što se
dogodilo i zatraži zaštitu za Miju, ali istovremeno uviđa da
od toga neće ništa biti. Poslušat će je, zapisati njezinu
prijavu i zatim joj objasniti da to što se dogodilo nije
dovoljno za policijsku zaštitu.
I razumije, riječ je samo o fotografiji i općenitoj prijetnji
bez ikakvih imena ili potankosti.
Ali onaj tko je ubio Jenny Lind boji se Martinova
svjedočanstva.
A Mia će biti kažnjena ispriča li on što je vidio.
Pamela spusti mobitel na stol i ponovno pogleda
fotografiju.
Mia izgleda sretno, niz okruglih naušnica u njezinom
uhu sja na jarkom suncu.
Pamela okrene fotografiju, prstom prijeđe preko slova i
vidi kako nestaju s glatke površine.
Jagodica joj je plava, a riječi više nema.
Ustane osjećajući kako joj se ruke tresu dok odlazi u
smočnicu i uzima otvorenu bocu Absolut votke, pogleda je
i zatim izlije tekućinu u sudoper i ispire ga slavinom sve
dok miris ne jenja. Vrati se za stol i uzme mobitel da nazove
Miju i zamoli je da bude posebno oprezna.
 36.

JOONI TREBA NEŠTO VIŠE OD SATA da dođe do luke Kapellskar

i taksi-brodom ode do vojno-zaštitnog područja na
sjeveroistočnoj obali otoka Ido.
Zasljepljujuče Alandsko more blistavo je poput zrcala.
Galebovi se podižu s betonskog doka kad brod pristane
uz obalu.
Joona priđe drvenoj modernističkoj zgradi s premazom
borova katrana, stisne portafon pa uđe.
Legitimira se na recepciji i sjedne u prohladnu
čekaonicu.
Došao je u ekskluzivan objekt za visoke političke
dužnosnike, vojne dužnosnike i predstojnike tijela državne
uprave kojima su potrebni različiti oblici rehabilitacije.
Nakon pet minuta po njega dođe uniformirana žena i
uputi ga ujedan od osam apartmana.
Saga Bauer sjedi u naslonjaču s bocom mineralne vode
u ruci i, kao i obično, kroz veliku staklenu stijenku gleda
van, prema horizontu.
“Saga”, kaže Joona sjedajući u naslonjač nasuprot nje.
Prvih mjeseci koje je provela u ovoj klinici samo je
hodala naprijed-
-nazad poput zatočene životinje ponavljajući da želi
umrijeti.
Sad više ništa ne govori, samo sjedi pokraj prozora
zagledana u more.
 Joona je redovito posjećuje. Isprva joj je čitao, zatim joj
je počeo govoriti o sebi, ali prvi put kad je primijetio da ga
zaista sluša bilo je kad je slučajno spomenuo jedan slučaj.
Od tad joj priča o istragama koje vodi i redovito joj
iznosi svoje teorije.
Ona ga sluša, a zadnji put kad je bio ovdje malčice se
nasmiješila kad je spomenuo otkriće hladnog žigosanja.
Joona joj sada priča o Martinu Nordstromu koji je
izbliza vidio cijelo ubojstvo, o tome kako je teško psihički
bolestan i kako je morao priznati ubojstvo za koje sad znaju
da je nedužan.
“Pretučen je pred istražnim zatvorom i sad je opet na
psihijatrijskom odjelu”, nastavi Joona. “Nisam siguran
hoću li ga moći saslušati... trenutačno se čini da ide sporo,
ali pronašao sam jedan stari slučaj koji nalikuje ovom...”
Saga ništa ne govori, samo gleda u more.
Joona stavi dvije fotografije na stol pokraj nje.
Pogled Fanny Hoeg mračan je i snen. Jenny Lind gleda
ravno u fotografa i djeluje kao da potiskuje smijeh.
“Fanny je obješena, baš kao Jenny, ali četrnaest godina
prije”, kaže Joona. “Nemamo detaljan snimak žiga, ali jasno
je da je bila hladno žigosana. Jedan pramen njezine tamne
kose bio je potpuno bijel.”
Joona prepriča Sagi da su djevojke bile otprilike iste
dobi, imale prijatelje, ali ne i partnera i da su obje bile
aktivne na društvenim mrežama.
“Bile su različitih tjelesnih konstitucija, imale različitu
boju očiju, jedna je bila plavuša, a druga tamnokosa”, kaže.
“Kad je Jenny oteta, opće je stajalište bilo da je nasumično
izabrana... ali kad je usporedim s Fannynom fotografijom
ima nečega što se poklapa... nečega u nosu i jagodičnim
kostima, možda kod linije kose.”
Tek tad Saga usmjeri pogled na fotografije na stolu.
“Naravno da tragamo za drugim ubojstvima,
samoubojstvima i nestancima koji bi se mogli pripisati
istom počinitelju”, nastavi Joona. “Ali prema onome što
zasad znamo, nije naročito aktivan, možda još nije ni postao
serijski ubojica, ali slijedi obrazac, ima metodu... i znam da
se neće zaustaviti.”

***

Na povratku Joona skrene prema gradiću Rimbo kako

bi razgovarao s uzgajivačicom konja po imenu Jelena
Postnova. Uska cesta vodi kroz drvored do parkirališta
pokraj ograde. Aron Beck stoji naslonjen na srebrnasto sivi
mercedes-benz i podigne pogled s mobitela kad se Joona
parkira i izađe iz automobila.
“Margot je smatrala da trebam doći ovamo i ispričati
se”, kaže Aron. “Oprostite, žao mi je što sam se ponio kao
idiot. Trebali ste dobiti priliku da saslušate Martina prije
nego što sam dovukao tužiteljicu.”
Joona stavi sunčane naočale i pogleda prema staji u
tradicionalnoj falu crvenoj boji. Mladi muškarac jaše crnog
pastuha u ograđenoj areni. Prašina sa suhe zemlje lebdi
među stablima bojeći konju noge u sivo.
“Margot kaže da je na vama hoćete li me izbaciti iz tima
i totalno kužim ako ćete to napraviti”, nastavi Aron. “Ali
serem se na sav prestiž, samo mi je jedna stvar u fokusu, a
to je riješiti ovu grozotu, i ako mi date novu šansu, rintat ću
dok mi ne kažete da stanem.”
“Dobro zvuči”, kaže Joona.
“Mislite? Super, jebote”, kaže s olakšanjem.
Joona krene pošljunčanom stazom prema staji. Aron ga
slijedi održavajući korak s njim dok zajedno prolaze kroz
predistragu.
Tim u NOO-u pretražio je registar dvadeset godina
unazad, ali nisu pronašli nijedno ubojstvo, samoubojstvo ili
smrtni slučaj koji se uklapa u obrazac.
U Švedskoj si u prosjeku četrdeset mladih žena godišnje
oduzme život - i otprilike dvadeset pet posto tih
samoubojstava počini se vješanjem.
Ali ubojstvo vješanjem daleko je neuobičajenije. Osim
Jenny Lind i Fanny Hoeg samo su još tri žene ubijene
vješanjem u cijelom tom periodu, i to u okvirima
destruktivnog partnerskog odnosa.
Obavljene su proširene obdukcije, ali u izvještajima o
trima žrtvama vješanja nema nikakvih tragova hladnog
žigosanja ili promjene pigmenta.
Šljunčana staza vodi u zavoj između velikog zdanja i
pašnjaka na kojem se nalazi osam konja. Jako je vruće na
izravnoj sunčevoj svjetlosti. Skakavci zuje u jarku, a
lastavice presijecaju zrak visoko nad krovom.
“Teže je sa ženama za koje se sumnja da su otete”,
nastavi Aron. “Kad smo isključili sve slučajeve gdje je očito
da su djevojke odvedene iz zemlje zbog prisilnih brakova,
preostalo je više stotina.”
“Istražit ćemo svaki”, kaže Joona.
 “Ali samo njih šest čisto konkretno izgleda kao otmica.”
Starija žena izađe iz staje u jednoj ruci noseći sedlo, baci
ga u prikolicu hrđavog kamioneta i škiljeći se okrene prema
njima.
Ima kratko podšišanu bijelu kosu, umrljane jahačke
hlače, kožnate čizme i majicu kratkih rukava sa slikom
Vladimira Visockog.
“čuo sam da znate većinu toga o uzgoju konja”, kaže
Joona pokazujući joj svoju službenu iskaznicu.
“Zapravo o dresuri, ali znam ponešto i o uzgoju”,
odgovori mu.
“Bilo bi divno kad biste nam htjeli pomoći.”
“Ako mogu - svakako”, kaže uvodeći ih u staju. Unutra
je trunčicu svježije.
Zapahne ih snažan miris konja i slame. Joona skine
sunčane naočale i pogledava duž prolaza s dvadeset
boksova u polumraku. Snažan ventilator zuji pod
sljemenom krova. Konji frkću i snažno nogama udaraju u
tlo.
Prođu pokraj sedlarnice i vlažnog prostora za pranje
konja prije nego što zastanu. Niz malih prozora kroz
prljava stakla propušta malo dnevnog svjetla.
“Kako obilježavate svoje konje?” pita Joona.
“Govorimo li o kasačkim konjima, tada je označavanje
čipovima zamijenilo hladno žigosanje”, odgovori mu.
“Kad ste prestali s hladnim žigosanjem?”
“Ne sjećam se, prije nekih osam godina... ali još uvijek
provodimo obilježavanje trokutom.”
 “Što to podrazumijeva?”
“Kad se konj ozlijedi ili toliko ostari da se više ne može
koristiti kao pravi jahaći konj, umjesto da ga se uspava,
veterinar ga može hladno žigosati trokutastim žigom.”
"OK.”
“Pogledajte Emmy”, kaže Jelena i povede ih prema
jednom od udaljenijih boksova.
Stara kobila frkne i radoznalo podigne glavu kad se
zaustave pred njom. Bijeli trokut snažno joj svijetli na
crvenkastosmeđoj dlaci, visoko na lijevom bedru.
“To znači da je umirovljena, ali i dalje služi kao konj za
šetnju, ponekad je jašem šumom...”
Muha sleti kobili u kut oka i ona strese svoju tešku
glavu, počne gaziti uokolo i udari sapima u zid. Ovješeni
ulari, uzde i stremeno remenje zazvekeču.
“Kako se obilježavanje odvija?” pita Aron.
“Na različite načine, ali mi koristimo dušik, gotovo
minus dvjesto stupnjeva, damo lokalnu anesteziju i
otprilike jednu minutu držimo žig prislonjen uz kožu.”
“Znate li nekoga tko koristi ovaj žig”, pita Joona i
pokaže joj krupnu fotografiju potiljka Jenny Lind.
Jelena se nagne naprijed s oštrom borom među
obrvama.
“Ne”, odgovara. “Mogu tvrditi da nitko u Švedskoj na
taj način ne obilježava konje, vjerojatno ni nigdje na
svijetu.”
“A što mislite o žigu?”
 “Nemam pojma”, kaže. “Nisam upoznata s mesnom
industrijom u drugim zemljama, ali na ovom žigu nema
nikakvih brojeva pomoću kojih se životinja može
identificirati i pratiti.”
“Ne.”
“Najviše me podsjeća na žigosanje kakvo su davno
koristili stočari u Americi”, kaže. “Tako su otprilike znali
izgledati, možda s malo manje detalja.”
Na povratku prema automobilima Joona pomisli kako
je Jelena Postnova bila u pravu oko obilježavanja žrtava, ne
radi se o identifikaciji, nego o posjedovanju. Počinitelj želi
pokazati da mu obilježena žena pripada i nakon smrti.
“Presporo radimo, još će žena umrijeti ako ga ne
pronađemo”, kaže Joona otvarajući vrata automobila.
“Znam, muka mi je.”
“Možda već ima novu zarobljenicu.”
 37.

PAMELA PLATI I IZAĐE IZ TAKSIJA pred bolnicom Sankt

Gorans, uđe kroz ulaz i, kratko pričeka da provjeri prati li
je tko i zatim dizalom ode na odjel 4, prijavi se na recepciji
i preda mobitel.
Martin sjedi u društvenoj prostoriji i karta s krupnim
muškarcem u invalidskim kolicima. Pamela prepoznaje
muškarca, on je učestali pacijent na odjelu 4. Ima male
križeve tetovirane na vršcima prstiju i zovu ga Prorokom.
“Bok, Martine”, kaže sjedajući za stol.
“Bok”, tiho kaže Martin.
Stavi mu ruku na podlakticu i na nekoliko mu sekunda
uspije uloviti pogled prije nego što okrene lice od nje. Još
uvijek ima flaster na čelu, ali masnica na obrazu već mu je
počela žutjeti.
“Kako si?” pita ga.
“Nema osjeta”, odgovara Prorok udarajući se rukom po
bedru.
“Razgovaram s Martinom.”
Prorok popravi debele naočale na nosu, skupi igraće
karte i počne ih miješati.
“Jeste li za partiju?” pita je i presiječe snop karata.
“Želiš li igrati?” upita ona Martina.
Martin kimne i Prorok počne dijeliti karte. Njegovatelj
s mišićavim nadlakticama stoji uz drugi stol, pokraj žene
koja boji mandalu.
 Pred televizorom sjedi muškarac sijede brade i spava.
Aplauz iz reprize Milijunaša tiho dopire iz zvučnika.
“Desetke”, šapne Martin pogledavajući staklena vrata.
“Želiš moje desetke?” nasmije se Pamela. “Jesi li
siguran? Možeš se, recimo, ipak odlučiti za devetke...”
Brzo odmahne glavom i ona mu da tri desetke.
Pamela baci pogled na sat i u utrobi osjeti težinu
ispunjenu strahom kad se sjeti da će Martin uskoro vrištati
i grčiti se.
“U jezeru su, u jezeru su”, kaže Prorok baš kad se
otvore vrata.
Pamela podigne pogled i vidi da Primus - muškarac
koji ju je zadnji put maltretirao - ulazi u prostoriju. U pratnji
je njegovatelja, sijeda kosa mu je raspuštena i nosi sportsku
torbu preko ramena.
Duboko se nakloni Proroku, popravi tijesne traperice
na preponama i stane iza Pamelinog stolca.
“Primljen danas, pušten danas”, s osmijehom kaže.
“Činiš što ti se kaže”, kaže Prorok spuštajući pogled na
svoje karte.
“Jebote, kako ću jebati”, šapne Primus i počne cuclati
kažiprst.
“Stani tu, kraj mene”, kaže njegovatelj.
“OK, ali koliko je ono sati?” pita.
Primus iskoristi trenutak dok njegovatelj gleda na sat
da pogladi Pamelu mokrim prstom po vratu.
“Vrijeme je za ići, pozdravi se”, objasni njegovatelj.
“Ne moram ja ići, ja mogu letjeti”, kaže Primus.
 “Ali nisi slobodan”, ozbiljno istakne Prorok. “Ti si samo
Cezarov kmet, muha koja zuji oko svog gospodara...”
“Prestani”, uzrujano šapne.
Pamela promatra Primusa dok slijedi njegovatelja koji
izvlači propusnicu, ukucava kod i otvara vrata.
Martin sjedi s izlizanim igraćim kartama u ruci.
“Tvoje trojke”, promrmlja.
“Moje trojke”, kaže Prorok podižući svoje karte sa stola.
“Da.”
“U jezeru su”, kaže i opet se okrene prema Pameli.
“Mogu li vas zamoliti za sve vaše sedmice.”
“U jezeru su.”
“Mnogo se istražuje tema ginoida... ženskih androida”,
kaže Prorok češkajući se igraćim kartama po bradi. “Jedan
znanstvenik koji se zove McMullen napravio je robota za
seks koji sluša i pamti što si rekao, koji govori, mreška čelo
i smije se.”
Spusti karte i podigne dlanove. Pamela si ne može
pomoći, gleda male križeve na njegovim prstima.
“Mogu li dobiti sve tvoje kraljeve”, kaže Martin.
“Uskoro nećeš moći razlikovati ginoida od prave cure”,
objasni Prorok. “Istrijebit ćemo silovanja, prostituciju i
pedofiliju.”
“Nisam baš sigurna u to”, kaže Pamela ustajući.
“Nova generacija robota će vrištati, plakati i
preklinjati”, kaže Prorok. “Opiru se, znoje od straha,
povraćaju i pišaju po sebi, ali...”
 Utihne kad u prostoriju uđe medicinska sestra široka
lica, s borama od smijanja oko očiju i zamoli Martina i
Pamelu da pođu s njom.
“Niste ništa danas jeli?” rutinski upita dok Martin liježe
na jedan od bolničkih kreveta u čekaonici.
“Ne”, odgovori i pogleda Pamelu.
Lice mu je izmoreno i bespomoćno zatvara oči kad mu
sestra uvodi kateter u lijevu ruku prije nego što odlazi.
Dennis je objasnio Pameli što elektrokonvulzivna
terapija podrazumijeva. Pomoću električne struje izaziva se
kontrolirani epileptični napad kako bi se povratila
ravnoteža među neurotransmiterima u mozgu.
Martinov psihijatar smatra EKT posljednjim izlazom
sad, kad se Martin nakon samo nekoliko dana morao vratiti
na odjel.
“Primus je rekao da... da ću... ići u zatvor.”
“Ne, onaj policajac, Aron, on te naveo da priznaš stvari
koje nisi učinio”, objasni mu ona.
“Tako je”, šapne Martin.
Pogladi ga po ruci i on otvori oči.
“Ne moraš se više nalaziti s policajcima, samo tako da
znaš...”
“U redu je”, kaže on.
“Ali imaš sve pravo svijeta reći ne nakon svega čemu su
te izložili.”
“Ali želim”, šapne.
“Znam da želiš pomoći, ali ne mislim...”
 Utihne kad dva njegovatelja uđu i obavijeste ih da je
vrijeme. Pamela hoda pokraj Martina dok ga odvoze iz
čekaonice u sobu za terapiju.
Kablovi vise u luku iz utičnice od požutjele plastike do
police s monitorima.
Anesteziolog obrva prošaranih sjedinama sjedne na
stolčić i poravna ekrane.
Martina smjeste i anesteziološka sestra ga spoji na razne
mjerače.
Pamela primijeti da je uznemiren i uhvati ga za ruku.
“Terapija traje otprilike deset minuta”, kaže druga
sestra i kroz kateter mu da anestetik.
Martinove oči se sklope, a ruka olabavi.
Sestra pričeka nekoliko trenutaka i zatim mu ubrizga
sredstvo za opuštanje mišića.
Martin duboko spava, a usta su mu pomalo upala.
Pamela mu pusti ruku i odmakne se.
Anesteziološka sestra mu stavi masku sa samoširećim
balonom preko nosa i usta i spoji mu kisik.
Psihijatar uđe u prostoriju, priđe im i pozdravi Pamelu.
Ima upale oči i oštre jagodične kosti, vrat mu je crven od
brijanja i drži pet prozirnih plastičnih kemijskih olovaka u
džepu na prsima kute.
“Možete slobodno ostati unutra”, kaže. “Ali nekad
bližnjima bude grozno kad mišići reagiraju na struju.
Garantiram vam da ne boli, ali svejedno želim da budete
spremni.”
“Jesam”, kaže ona i pogleda ga u oči.
 “Dobro.”
Sestra se pobrine da Martin hiperventilira kako bi mu
se povećao postotak kisika u mozgu, zatim ukloni masku i
stavi mu zaštitu za zube u usta.
Psihijatar pokrene EKT-uređaj i prilagodi jačinu struje,
impulse i frekvenciju stimulacije. Priđe Martinu i postavi
mu dvije elektrode na glavu.
Stropna svjetiljka zatreperi i Martin brzim pokretom
savije ruke uz tijelo.
Ruke mu se neprirodno tresu, a leđa svijaju.
Vilica mu se stisne, brada prisloni na prsa, kutovi usana
spuste, a vratne žile napnu.
“Bože”, šapne Pamela.
Izgleda kao da na licu ima izobličenu masku. Oči su mu
tako jako stisnute da mu se na licu pojavljuju sasvim nove
bore.
Puls mu divlja.
Dobiva još kisika.
Noge mu se počnu trzati, a ruke mu se tresu.
Ležaj škripi, a presvlaka se podigne i otkrije napuklu
umjetnu kožu madraca.
Martinovo stanje grča odjednom popusti. Kao kad
puhneš i ugasiš svijeću, a pramen dima tihano leluja prema
stropu.
 38.

MARTIN OKRENE GLAVU i u kutu oka vidi prozor i lampu

kako klize poput vode tekućice.
Nije ništa jeo otkako je nakon buđenja iz narkoze dobio
sendvič sa sirom i sok od jagode.
Pamela je sjedila uz njega neko vrijeme prije nego što je
požurila na posao.
Čim je uspio stati na noge, otišao je slikati u sobu za
terapiju. Zna da nije nikakav umjetnik, ali to mu je postala
važna rutina.
Stavi kist i drveni štapić pokraj palete, napravi korak
unazad i promotri svoje platno.
Naslikao je malu crvenu kućicu, ali ne sjeća se više
zašto.
U prozoru, iza zavjesa, nazire se lice.
Obriše akrilnu boju s ruku i podlaktica i izađe iz sobe
za terapiju.
U biti ne smiju jesti između obroka, ali Martin se
ponekad ušulja u blagovaonicu i prekopa hladnjak.
Krene pustim hodnikom.
U auli je tiho, ali kad prođe pokraj vrata, vidi da su
stolci smješteni kao da nevidljiva publika sjedi i gleda
kakav nastup.
Dječaci se skrivaju otkako je Martin došao ovamo. Čak
ih ni noću ne čuje. Možda misle da je dobro što se vratio na
odjel.
 Zastane i kroz staklo na vratima proviri u psihijatrov
ured. Doktor Miller stoji nasred prostorije i svojim svijetlim
očima bulji u prazno.
Martin pomisli da će pokucati i reći da se opet želi
vratiti kući, ali se odjednom ne može sjetiti vlastitog imena.
Liječnik se zove Mike, to zna.
Zovu ga M&M.
Što se to događa? Zna da je pacijent na odjelu 4, da je
oženjen Pamelom i da stanuje na Karlavagenu.
“Martin, zovem se Martin”, kaže i nastavi hodati.
Nalet vrtoglavice prohuji mu glavom. Veliki limeni
ormari poteku prema kutu i nestaju.
Susretne jednu od novih njegovateljica - nisku ženu
bijelih nadlaktica i strogih bora oko usana - koja ga i ne
primijeti.
Kad stigne do vrata blagovaonice za pacijente, okrene
se i vidi da pred društvenom prostorijom stoji krevet s
remenjem.
Maloprije nije bio tamo.
Zadrhti i oprezno otvori vrata blagovaonice.
Grube zavjese navučene su pred suncem koje vani šija i
prostorija leži u zamućenoj tami.
Plastični stolci stoje oko triju plastičnih stolova s
cvjetnim stolnjacima i salvetama s ljetnim motivima u
držaču.
Odnekud se začuje škljocanje, a zatim blago škripanje.
Zvuči kao klackalica koja se klati s jedne strane na
drugu.
 Iza dugog pulta s pladnjevima od nehrđajućeg čelika
nalazi se hladnjak.
Martin krene blistavim linoleumskim podom, ali
zastane kad nasluti pokret sasvim u kutu.
Zadrži dah i oprezno se okrene u tom smjeru.
Ekstremno visok čovjek mirno stoji ruku ispruženih u
zrak.
Pomiču mu se samo prsti.
U sljedećem trenutku Martin shvati da je to Prorok.
Stoji na stolcu i spušta nešto s jednog od ormarića.
Martin počne tiho uzmicati i vidi ga kako silazi s
paketom šećera u prahu i sjeda u invalidska kolica.
Sjedalo škripi pod njegovom težinom.
Martin stigne do vrata, oprezno ih otvori i začuje šarke
kako škripe, blago poput komarca pokraj uha.
“Gledaj na ovo kao na čudo Božje”, kaže Prorok iza
njega.
Martin zastane, pusti vrata i ponovno se okrene.
“Morao sam pokupiti neke stvari prije nego što odem”,
kaže Prorok i doveze se do sudopera.
Istrese u njega sav šećer, izvadi plastičnu vrećicu s
mobitelom koja je bila skrivena u paketu, obriše je i nagura
u džep prije nego što pusti vodu.
“Otpuštaju me za sat vremena.”
“Čestitam”, šapne Martin.
“Imamo različite pozive u životu”, kaže i doveze se do
Martina. “Primus je muha mesaruša kojoj je potrebna
strvina da u nju položi svoja jajašca, ja svoja polažem
ljudima u duše... a ti pokušavaš izbrisati samog sebe
strujom.”
 39.

PET JE SATI I PAMELA JE SAMA U UREDU. Navukla je zavjese i

sjedi pred računalom crtajući prozorsku stijenku s
pogledom na zelenu krovnu terasu kad joj zazvoni mobitel.
“Arhitektonski ured Roos”, javi se.
“Joona Linna iz Nacionalnog operativnog odjela
policije... Za početak želim reći da mi je jako žao zbog svega
čemu su moje kolege izložili vas i vašeg muža.”
“OK”, suzdržano kaže Pamela.
“Shvaćam da više nemate povjerenja u policiju i znam
da ste rekli da ne želite razgovarati s nama, ali mislite na
žrtvu i njezinu rodbinu, da se sve naposljetku samo
prelama na njima.”
“Znam”, uzdahne.
“Vaš muž nam je jedini svjedok, sve je vidio izbliza”,
kaže Joona. “I mislim da je većini ljudi teško zbog stvari
koje nose na plećima koje...”
“Znači, sad vam je stalo do njega”, prekine ga ona.
“Samo kažem da je to bilo užasno ubojstvo i da on u
sjećanju nosi sve slike.”
“Nisam mislila...”
Utihne i pomisli kako ju je prijetnja Miji natjerala da se
počne ogledavati preko ramena kao Martin.
Kupila je suzavac koji će dati Miji kako bi se mogla
obraniti bude li napadnuta.
 “Mislimo da je počinitelj držao Jenny Lind zatočenom
pet godina prije nego što ju je ubio”, nastavi inspektor. “Ne
znam sjećate li se kad je nestala, masu se pisalo o tome,
njezini roditelji obratili su se medijima i molili za pomoć.”
“Sjećam se”, tiho odgovori Pamela.
“Upravo su morali vidjeti svoju kćer u mrtvačnici.”
“Ne mogu više razgovarati”, kaže Pamela osjećajući
nalet paničnog straha. “Za pet minuta mi počinje
sastanak.”
“Ali nakon toga - dajte mi pola sata.”
Kako bi odmah mogla prekinuti razgovor, pristane se
naći s njim u Espresso Houseu u šest i petnaest. Suze su joj
već potekle niz lice kad se zaključa u zahod.
Pamela se ne usuđuje policiji reći za prijetnju, ima
osjećaj da bi time dovela Miju i Martina u opasnost.
Netko ju je slijedio u Gavle i fotografirao je u lunaparku.
Samo je htjela Miji pružiti onu šansu u životu koju Alice
nikad nije dobila, ali umjesto toga je završila u vidokrugu
ubojice.

***

Joona promatra Pamelu dok pije kavu pridržavajući

šalicu objema rukama kako bi je mogla vratiti na tanjurić a
da previše ne drhti. Djelovala je uznemireno kad je došla i
inzistirala da se premjeste za stol na gornjem katu, sasvim
u dnu lokala.
 Crvenkastosmeđa kosa u velikim joj uvojcima pada do
ramena. Šminkom je pokušala prekriti da je maločas
plakala.
“Naravno da mi je jasno da se pogreške događaju, ali
ovo”, kaže mu. “Prisilili ste ga da prizna ubojstvo, mislim,
on je teško psihički bolestan.”
“Slažem se, to je nedopustivo”, kaže Joona. “I
tužiteljstvo će provesti unutarnju istragu.”
“Jenny Lind je... ne znam, zauzela je posebno mjesto u
mom srcu... i snažno suosjećam s njezinom obitelji, ali...”
Prekine se i proguta knedlu.
“Pamela, moram porazgovarati s Martinom u mirnom
okruženju... rado u vašoj prisutnosti.”
“Vratio se na danonoćnu skrb”, kratko kaže.
“Koliko sam shvatio, pati od kompleksnog
posttraumatskog stresnog poremećaja.”
“Ima paranoične psihoze, a vi ste ga zatvorili i
prestrašili.”
Okrene lice prema prozoru i gleda dolje, na more ljudi
koje teče ulicom Drottninggatan.
Joona vidi da se malčice nasmiješila dok pogledom
slijedi dvije mlade žene.
Na uhu joj se njiše akvamarin u obliku suze.
Ponovno se okrene prema njemu i sad vidi da su ono za
što je prije mislio da su bilježi tik ispod lijevog oka, zapravo
tetovaže.
“Rekli ste da Jenny Lind zauzima posebno mjesto u
vašem srcu”, kaže Joona.
 “Kad je nestala, bila je iste dobi kao moja kći Alice”,
kaže gutajući knedlu.
“Razumijem.”
“I samo nekoliko tjedana kasnije, moja je kći bila
mrtva.”
Pamela susretne inspektorov svjetlosivi pogled. Ima
osjećaj da je razumije i da shvaća što gubici čine čovjeku.
Prije nego što se stigne upitati zašto, odmakne šalicu i
počne mu pričati o Alice. Suze joj kapaju na stol dok opisuje
putovanje u Are sve do dana kad joj se kći utopila.
“Većina nas će tijekom života doživjeti velike gubitke”,
kaže Pamela. “Ali u stanju smo ih podnijeti, ne čini se na
početku tako, ali moguće je nastaviti dalje.”
“Da.”
“Ali Martin... on kao da se još uvijek nalazi u prvoj fazi
izravnog šoka”, kaže. “I ne želim da mu bude gore nego što
mu već je.”
“A zamislite da mu od toga bude bolje”, kaže Joona.
“Mogu doći na odjel i tamo razgovarati s njim. Izvest ćemo
to oprezno, pod njegovim uvjetima.”
“Da, ali kako ćete saslušati nekoga tko se ne usuđuje
govoriti?”
“Možemo pokušati s hipnozom”, kaže Joona.
“Ne bih baš rekla”, odgovori ona i nehotice se nasmije.
“Mislim da je to zadnje što Martinu treba.”
 40.

MIA PROVJERI KAKVA JOJ JE ODJEĆA, zatakne malo kose za uho

i ne može si pomoći a da se ne nasmije sama za sebe dok
kuca na poluotvorena vrata ureda u domu za nezbrinutu
djecu.
“Uđi i sjedni”, kaže socijalna radnica ne pogledavši je.
“Hvala.”
Mia prijeđe škripavi pod, izvuče stolac preko puta
radnice i smjesti se.
U prostoriji je vruće nakon još jednog dana s
temperaturama od oko trideset pet stupnjeva. Prozor koji
gleda na rub šume otvoren je i lijeno udara u zahrđalu
kvaku. Socijalna radnica nešto piše na računalu i zatim
podigne pogled.
“Provjerila sam sa socijalnom službom i nije došla
nikakva žalba od Pamele Nordström.”
“Ali rekla je da...”
Mia prekine samu sebe, spusti pogled i s nokta na palcu
oguli lak za nokte koji se ljušti.
“Koliko sam ja shvatila”, nastavi žena, “odbijenica je
bila zasnovana da tome da je kućno okruženje procijenjeno
nesigurnim zbog njezina muža.”
“Ali bio je jebeno nedužan, svugdje piše.”
“Mia, ne znam čime se služba vodila, ali u svakom
slučaju nije zaprimljena nikakva žalba... što, naravno, znači
da odbijenica vrijedi.”
 “Razumijem.”
“Ne možemo ništa učiniti po tom pitanju.”
“Rekla sam da razumijem.”
“Ali što misliš o tome?”
“Daje kao i inače.”
“Ja sam, u svakom slučaju, sretna što češ nam još neko
vrijeme ostati tu”, ohrabrujuće kaže socijalna radnica.
Mia kimne i ustane, po običaju se rukuje s njom, na
izlasku zatvori vrata za sobom i počne se penjati stubama.
Već izdaleka čuje kako Lovisa bijesno urla i baca stvari
na pod. Ima ADHD i ona i Mia se stalno svađaju.
Mia je počela misliti da bi je Lovisa mogla ubiti.
Noćas se probudila jer se Lovisa ušuljala u njezinu
sobu. Čula joj je korake na podu u mraku, kako je zastala
ispred kreveta i sjela na stolac pokraj komode.
Mia stigne na gornji kat, uđe u svoju sobu, vidi da je
najdonja ladica komode izvučena i pogleda u nju.
“Ma koji kurac”, kaže i izađe iz sobe.
Izlizani drveni pod škripi joj pod čizmama. Gurne vrata
Lovisine sobe i otresito stane.
Lovisa kleči, a pred sebe je istresla svaku, do posljednje
stvarčice iz svoje torbice. Kosa joj je raščupana, a ruke je
izgrebala.
“Mogu li znati zašto mi ulaziš u sobu i uzimaš gaćice?”
pita Mia.
“O čemu ti pričaš, jebote? Ti si bolesna”, kaže Lovisa i
ustane.
“Ti si ta koja ima dijagnozu.”
 “Daj začepi gubicu”, kaže joj češući se po obrazu.
“Možeš li mi sad, molim te, vratiti gaćice?”
“A ja mislim da si kradljivica ti, da mi ti uzimaš
Ritalin”, kaže Lovisa.
“OK, opet si izgubila tablete - je l’ mi zato uzimaš
gaćice?” Lovisa stupa po podu i uzrujano povlači izgrizene
rukave.
“Nisam ni takla tvoje gnjusne gaćice.”
“Ali, ono, nemaš nikakvu kontrolu impulsa i...”
“Začepi gubicu”, zaurla Lovisa.
“Toliko si nabrijana da ne znaš što radiš kad...”
“Začepi!”
“Sigurno si zaboravila tablete na nekom pametnom
mjestu i optužuješ mene kad ih ne možeš pronaći...”
“Odi u kurac”, zaurla Lovisa šutajući svoje stvari preko
poda.
Mia izađe iz sobe i nastavi niz stube. Iza nje Lovisa
vrišti da će ubiti sve u cijeloj zgradi. Mia navuče svoju
zelenu vojničku jaknu iako je suviše topla i izađe van.
Po običaju krene prečacem pokraj šumarka do
industrijske zone i skrene prema starim plinskim
spremnicima.
Te se dvije valjkaste ciglene građevine već dugi niz
godina koriste za kinoprojekcije, kazališne izvedbe i
koncerte.
Pokušava potisnuti razočaranje dok se spušta prema
moru iza većeg spremnika.
 Bas-dionica i bubnjevi čuju se puno prije nego što Mia
pristiže na čistinu.
Parka joj zapne za trnovit grm, ali se oslobodi kad Mia
nastavi naprijed.
Maxwell i Rutger stoje zagledani u jednokratni roštilj iz
kojeg se puši.
Pripadaju grupici koja mašta o tome da postanu
poznati reperi.
Maxwell je spojio zvučnik na mobitel i pokušava repati
uz ritam, ali prekine i počne se smijati.
U pijesak je zabijene nekoliko pivskih boca.
Rutger svojom sjekirom oštri nekakvu granu.
Mia prijeđe preko niskog zidića, približava se dvojcu i
uoči dvije prilike u šikari na drugoj strani starih tračnica.
Nastavi naprijed i vidi da to Shari kleči pred Pedrom i
ugleda penis u njezinim otvorenim ustima prije nego što
stigne skrenuti pogled.
Svjetlo s jedne od dizalica iz pristaništa prosijava se
kroz krošnju stabla.
Maxwell počne repati s velikim osmijehom kad vidi da
se Mia približava.
Mia lagano pleše dok im prilazi.
Zapravo su joj jadni, ali se uvijek pretvara da je
oduševljena i plješće im nakon svakog stiha.
Istini za volju, s njima se nalazi samo zato što joj
neobično dobro plaćaju one male količine lijekova sa
stimulativnim djelovanjem koje uspije ukrasti u domu.
 “Moj kontakt postaje pomalo nervozan da će se otkriti
da nedostaje lijekova, ali vi kao kupci ste mu prioritet, tako
mi bar kaže”, objasni Mia i izvadi vrećicu s deset kapsula
Ritalina koje je ukrala Lovisi.
“Ne znam, Mia, ovo je jebeno... Postaje mi jebački
skupo”, kaže Maxwell.
“Hoću li to reći svom kontaktu?” kaže Mia i vrati
vrećicu u džep.
“Ako te pošteno pretučemo, možda skuži što mislimo”,
odgovori on.
Pretvarajući se da u domu postoji kontakt, uspjela je
podići cijenu droge na vrtoglavu razinu.
“Kakva je drama?” upita Pedro i zastane pred roštiljem.
 41.

POČEO JE NOVI BEAT I ZVUKOVI BASA tutnje iz zvučnika.

Rutger se počeše sjekirom po bradi i nešto kaže Pedru.
Mia tiho prisegne samoj sebi da nikad više neće
prodavati drogu ovoj ekipi. Možda jesu najveći idioti u
Gavleu, ali ipak postaju sumnjičavi.
Shari im priđe i kimne Miji nakratko joj zadržavajući
pogled. Ima ruža na bradi.
Kad se sagne da uzme jednu od pivskih boca s tla,
Maxwell je rukom zaustavi i nasmije se.
“Ne moju bocu nakon onog tamo.”
“Super.”
Shari pljune na zemlju, uzme Pedrovu bocu i popije.
“Ne moju bocu”, cereka se Rutger.
Jedna se lučka dizalica lelujavo odražava između
teglenica.
“Hoćete li onda robu ili što?” pita Mia.
“Daj mi bolju cijenu”, kaže Maxwell i stavi šest kobasica
na roštilj.
“Nema druge cijene”, odgovara Mia i počne kopčati
parku.
“Ma koji kurac - mogu ja platiti to sranje”, kaže Rutger
i zavrti crnu sjekiru u ruci prije nego što je ispusti na tlo.
Metal zazveči o pijesak.
 Izvadi novčanik i izbroji novčanice, ali ih izmakne kad
Mia ispruži ruku.
“Moram ići”, kaže mu.
Rutger podigne novčanice u vis i počne repati o tome
kako dilerica mora ići jer je tražena osoba i vrlo zauzeta.
Pedro plješće u ritmu, a Shari zanjiše bokove.
Maxwell preuzme i pokuša složiti rime o curi koja je
toliko žedna da želi piti iz svih boca.
“Idiote”, kaže Shari i gurne ga.
“Suck my bottle”, nasmije se on.
Rutger da Miji novac, ona ga prebroji, nagura u
unutarnji džep i pruži mu vrećicu.
“Kasnije imamo tulum - i hoću da dođeš”, kaže
Maxwell.
“Kakva čast”, promrmlja ona.
Mia nikad više ne namjerava tulumariti s njima, nije joj
jasno da je uopće poziva. Jednom je išla s njima, i tad ju je
Maxwell pokušao silovati kad se toliko napila da je zaspala
na kauču. Rekla mu je da će otići na policiju, ali on joj je
samo odgovorio da to nije silovanje jer nije rekla ne.
Maxwell okrene kobasice, opeče vrškove prstiju,
psujući ustane tresući ruku.
“Hoćeš li doći na tulum ili?” kaže.
“Vidi ovo”, kaže Mia i podigne mobitel. “Ovo je
švedski zakon... Kazneni zakon, glava šesta, članak prvi...
piše da ako netko pokuša stupiti u odnos s osobom koja
spava ili je pijana...”
 “Daj prestani bičati, bitch”, prekine je on. “Nisi jebeno
rekla ne - je l’ da? Samo si ležala i...”
“Dovoljno je što nisam rekla da”, prekine ga ona držeći
mu mobitel pred licem. “Pročitaj ovo, to je bio pokušaj
silovanja, zatvorska kazna za to je do...”
Mia dobije tako jaku pljusku da padne na tlo. Kukom
udari u zemlju i začuje zvuk kad joj glava udari u pijesak.
Ništa ne vidi, prevrne se na trbuh, uspuhano diše, osloni se
na ruke i podigne na sve četiri.
“Smiri se, Maxie”, pokuša Pedro.
Vid joj se vrati, obraz joj se žari, pronađe mobitel i
pokušava se sabrati.
“Nisi ti vrijedna silovanja”, vrisne Maxwell.
Mia ustane i krene nazad prema spremnicima.
“Ti si samo prokleta kurva, znaš li to?” vikne za njom.
Kad stigne do ceste, zastane i otrese pijesak s odjeće i
obraza. U ustima osjeća krv.
Hoda kroz industrijsku zonu do velikog čvora na cesti
Sodra Kungsvagen. Crveni kišobrani ispred Burger Kinga
trepere na vjetru. Prijeđe prazno parkiralište, uđe kroz
staklena vrata i osjeti miris rastopljenog sira i prženja.
Pontus stoji za blagajnom u crnoj košulji kratkih rukava
i kapom sa šiltom.
Prije je bio u istom domu kao ona, ali smješten je u
udomiteljsku obitelj, ponovno ide u školu i našao je poslić.
“Što se dogodilo?” pita je.
Mia shvati da joj je od pljuske crven obraz i slegne
ramenima.
 “Malo sam se posvađala s Lovisom”, slaže mu.
“Pusti je - sve je uzrujava.”
“Znam.”
“Jesi li jela?”
Odmahne glavom.
“Šef je rekao da ide u pola sedam”, kaže Pontus tihim
glasom. “Ako imaš love da nešto naručiš, možeš pričekati
unutra.”
“Može kava.”
Otkuca narudžbu na blagajni, Mia plati jednom od
Maxwellovih novčanica i Pontus joj donese šalicu kave.
Mia dolazi ovamo jesti gotovo svake večeri kad Pontus
radi. Uvijek ga čeka ispred benzinske postaje Circle K dok
ne završi s poslom. Obično odu do parka kod pogona za
pročišćavanje otpadnih voda i nabijaju loptu u zid. Prije su
razgovarali o tome da zajedno pobjegnu, spuste se južnije
u Europu, ali Pontus nije zainteresiran za to sad kad ima
obitelj.
“Kako ide sa Stockholmom?” pita Pontus.
“Ništa od toga.”
“Pa rekla si da će se žaliti.”
“Nije se žalila”, kaže ona i osjeti kako joj se uši žare.
“Ali zašto...”
“Ne znam”, prekine ga.
“Nemoj biti ljuta na mene.”
“Oprosti, samo bih voljela da je bila iskrena, čak mi se i
svidjela, vjerovala sam da je mislila to što je rekla”, kaže
Mia okrećući se kako ne bi vidio da joj se brada trese.
 “Nitko nije iskren - jesi li ti?”
“Kad mi odgovara.”
“Ali nisi zaljubljena u mene.”
“Iskreno, ne vjerujem da se uopće mogu zaljubiti”,
odgovori mu ona i ponovno ga pogleda. “Ali kad bih se u
nekoga zaljubila, bio bi to ti jer si ti jedina osoba s kojom
volim biti.”
“Ali spavaš s reperima.”
“Ne, ne spavam.”
“Ne vjerujem ti”, nasmije se on.
“Možemo se seksati, ako je to sve o čemu se radi.”
“Nije, znaš da nije.”
Mia uzme svoju kavu i sjedne za stol zagledana u
prometnu cestu.
Polako pije i nakon nekog vremena vidi kako šef odlazi
kući. Deset minuta kasnije Pontus stavi vrećicu na stol pred
Miju i kaže joj da dolazi za pola sata.
“Hvala”, kaže ona, uzme vrećicu i izađe na večernji
zrak.
Prljavi kamion uđe na parkiralište i zastane kod ulaza
u restoran. Mia prođe kroz crvenu svjetlost njegovih
stražnjih svjetala i prijeđe malu travnatu površinu.
Po običaju sjedne na betonski stupić pokraj nekoliko
kontejnera uz benzinsku postaju i pogleda u vrećicu.
Oprezno izvadi čašu Coca-Cole i stavi je na pod, položi
vrećicu s krumpirićima u krilo i odmota papir s
hamburgera.
 Mia je gladna, pa proguta tako velik zalogaj da joj se
jednjak zgrči i mora malo pričekati prije nego što može
nastaviti jesti.
Na benzinsku se postaju dokotrlja tegljač i polako
prođe pokraj crpki. Vozačeva kabina neobično je mračna
iza vjetrobranskog stakla. Izgleda kao da kamion nema
vozača. Jedan retrovizor je odvaljen i visi na nekoliko žica.
Miju zaslijepe farovi kad tegljač skrene i krene ravno
prema njoj.
Popije malo Coca-Cole i vrati čašu na pod.
Masivno vozilo dođe pred nju i visokom prikolicom
zakloni svjetlost s benzinske postaje.
Kamion se uz škripu zaustavi.
Motor utihne.
U prikolici se njiše lanac i zvecka uz čelični kostur koji
drži ceradu. Kočnice šište.
Vozač još sjedi u kabini, možda se zaustavio da
odspava.
Ispušni plinovi još se puše iz okomitih cijevi.
Mia otrese nekoliko listića salate s parke.
Vrata se otvore na drugoj strani kabine.
Čuje kako vozač uspuhano silazi i kreče prema
benzinskoj postaji.
Ostaci razbijene boce zasvjetlucaju u jarku kad u kružni
tok uđe automobil.
Mia natrpa krumpiriće u usta slušajući korake kako
zamiru.
 Kad se sagne da uzme čašu, vidi da nešto leži na tlu, tik
uz vozačevu kabinu.
Novčanik, debeo od novčanica.
Vozaču mora da je ispao kad je izašao.
Mia je naučila ne oklijevati - odloži ostatak hamburgera
u vrećicu i čučne pokraj kamiona, blizu prednjih kotača.
Nazire prljavo pogonsko vratilo. Zaudara na prašinu s
ceste i ulje.
Mia pogleda prema crpkama, osvijetljenoj trgovini i
nužnicima sa stražnje strane.
Sve je mirno.
Puže pod prikolicu, požuri naprijed, ispruži ruku i
zgrabi novčanik točno kad začuje vozačeve korake.
Šljunak pucketa po asfaltu pod cipelama.
Leži sasvim mirno, ravno na trbuhu, ispruženih nogu.
Čim vozač sjedne na svoje mjesto bacit će se van i otrčati
između kontejnera i dolje, do pješačke staze.
Prebrzo diše, bilo joj tutnji u ušima.
Sad se koraci čuju na njezinoj strani.
Spoznaja da je ušetala ravno u klopku okrzne joj misli
u istom trenutku u kojem je netko zgrabi za noge i tako je
snažno izvuče da izgrebe bradu na asfaltu.
Pokuša se podići, ali dobije snažan udarac među
lopatice i ostane bez zraka.
Noge joj se grčevito trzaju, čaša Coca-Cole se prevrne,
komadići leda završe ispod kamiona.
Osjeti teško koljeno na leđima prije nego što je tako
povuče za kosu da joj se glava savije unatrag.
 Čuje vlastiti krik kako zamire dok joj istovremeno lice
postaje hladno poput leda.
Zapeku je usta i zatim izgubi svijest.
Kad se probudi, potpuno je mračno, mučno joj je i osjeća
čudno pulsiranje u tijelu.
Nekako shvati da leži na podu u prikolici kamiona.
Smrdi na trulo meso.
Usta su joj tako snažno zavezana da osjeća zatezanje u
kutovima usana. Ne može se pomaknuti, svejedno
pokušava udarati nogama, ali preslaba je i ponovno izgubi
svijest.
 42.

PAMELA IZAĐE IZ ARHITEKTONSKOG UREDA u šest i četrdeset,

zaključa vrata i na toplom večernjem zraku krene niz Ulicu
Olofa Palmea.
Za dvadeset minuta se nalazi sa šefom i jednim velikim
klijentom u restoranu Ekstedt.
Zna da se njezin oprez nakon prijetnje počeo bližiti
paranoji. Ali trenutačno joj niz leđa prolaze trnci od slutnje
da je motrena.
Koraci i zvukovi motora su zaglušujući.
Nailazi na mladu ženu odjevenu u kratke traperice s
resicama na koju netko viče na mobitel. Njezini udisaji i
ljutiti odgovori prolaze sasvim blizu Pamelinog uha.
“Volim samo tebe...”
Pamela se pravi da se okreče za njom i vidi mladića s
plavim sunčanim naočalama kako je promatra i podiže
ruku kao da joj hoće mahnuti.
Okrene se od njega.
U daljini se čuje interventno vozilo.
Nekakve kuglice paperja kotrljaju se cestom.
Pamela požuri dalje promatrajući mladića u izlozima
na suprotnoj strani ulice.
Nije daleko iza nje.
 Pomisli na Mijinu fotografiju, votku koja je nestala niz
sudoper, kako je sanjala da ju je netko zaslijepio džepnom
svjetiljkom.
Pamela zna da možda umišlja da je mladić slijedi, ali
svejedno pomisli kako će zaustaviti sljedeći slobodan taksi.
Opušci i vrećice snusa leže na pločniku ispred stražnjih
vrata nekog restorana.
Golub odleprša u stranu.
Pretrči ulicu Sveavagen iako se u tom trenutku
automobilima upali zeleno svjetlo i počnu joj razvučeno
trubiti.
Ljudi se zaustavljaju i prate je pogledom.
Užurbano prođe pokraj Urban Delija i nastavi u usku
ulicu koja završava vratima tunela ispod brežuljka
Brunkebergsasen.
Pamela sad brže diše.
Kad rukom otvori jednu stjenku klatnih vrata, vidi
mladićev odraz u staklu.
Požuri u prazni prolaz i čuje kako se vrata njišu
naprijed-nazad prije nego što se smire.
Dugi tunel okrugao je poput crvotočine, s povijenim
žutim limom na stranama i srebrnkastim stropom.
Njezini hitri koraci odjekuju među pločicama na podu
i zidovima.
Trebala je izabrati neki drugi put.
Pamela čuje kako netko ulazi u tunel, pogleda preko
ramena i krajičkom oka vidi vrata kako se njišu na šarkama.
 Osoba iza nje vidljiva je kao silueta spram naboranog
stakla.
Tunel skreće udesno i više je ne može vidjeti prije nego
što sam stigne do zavoja.
Izlaz je udaljen dvjesto metara.
Kroz staklena vrata sja magličasto svjetlo.
Pamela prijeđe u trak za bicikle i stane uza zid.
Čuje da je osoba iza nje počela trčati.
Žustri koraci zaglušno odjekuju.
Pamela u torbi traži Mijin suzavac, pronađe malu kutiju
i osjeti da joj se ruke tresu dok je trga.
Gleda limenku spreja pokušavajući shvatiti kako
funkcionira.
Koraci se brzo približavaju.
Sjena uklizi u vidokrug.
Mladić se pojavi iza zavoja sa sunčanim naočalama na
čelu.
Pamela se hitro odmakne od zida držeći sprej pred
sobom. On okrene lice prema njoj u istom trenutku u kojem
ona stisne gumb.
Crveni sprej pogodi ga ravno u lice, vrisne i prekrije oči,
zatetura unazad i udari leđima u limeni zid.
Torba mu uz zveket padne na pod.
Pamela ga prati nastavljajući prskati.
“Dosta”, viče on pokušavajući je jednom rukom
zaustaviti.
 Pamela ispusti sprej na pod i šutne ga među noge.
Mladić padne na koljena, prevrne se na bok i jaučući ostane
ležati na podu s rukama na međunožju.
Lice mu je u potpunosti prekriveno krvavocrvenom
bojom.
Pamela uzme mobitel, fotografira ga i pošalje sliku
samoj sebi.
Žena od sedamdesetak godina približava im se i
uzdahne od straha kad ugleda muškarčevo lice.
“To je samo boja”, kaže Pamela.
Podigne mladićevu torbu, pronađe novčanik, pogleda
mu osobnu iskaznicu, fotografira je i tu sliku pošalje sebi.
“Pontus Berg”, ustvrdi. “Hoćeš li mi objasniti zašto me
slijediš prije nego što pozovem policiju?”
“Ovaj, vi ste Pamela Nordstrom, je l’”, zastenje mladić.
“Jesam.”
“Netko je oteo Miju”, kaže i uz uzdah sjedne.
“Ma što oteo? O čemu pričaš?” pita ga i trnci joj prođu
niz leđa.
“Ovo zvuči suludo - ali morate mi vjerovati kad...”
“Samo reci što se dogodilo”, prekine ga povišenim
glasom.
“Nazvao sam policiju u Gavleu pet puta, ali nitko me
ne sluša, u njihovoj sam evidenciji zbog mase sranja...
Nisam znao što da radim, mislim, čuo sam da je smještanje
u obitelj ispalo pušiona, ali Mia je rekla da vam je stalo do
nje pa sam mislio...”
 “Reci mi zašto misliš da je netko oteo Miju”, prekine ga.
“Shvaćaš da je ovo jako, jako ozbiljno.”
Mladić ustane, otrese odjeću i nezgrapnim pokretima
podigne torbu.
“Jučer navečer, bio sam gotov s poslom i otišao sam se
naći s Mijom... obično se nađemo iza jedne benzinske kod
mog posla.”
“Nastavi”, kaže Pamela.
“Ali dođem tamo i skoro me zgazi šleper koji odlazi... i
kad je skrenuo prema cesti 76 cerada se zavijori... jedna
ručkica je popustila i... i ono, vidim ravno u prikolicu, samo
par sekundi, ali skoro sto posto sam ziher da je Mia ležala
tamo, na podu.”
“U šleperu?”
“Bila je to u svakom slučaju njezina odjeća, ona vojnička
jakna koju uvijek ima na sebi... I znam da sam vidio ruku s
crnim konopcem, ovako, oko zapešća.”
“Bože”, šapne Pamela.
“Bilo je prekasno da potrčim za njima i vičem ili što da
već čovjek radi... nekako nisam skroz mogao skužiti što
sam vidio, ali kad sam došao do onog betonskog čuda na
kojem Mia obično sjedi i čeka me, tamo su ležali ostaci
hrane, a čaša s Coca-Colom je bila prolivena... a sad su
prošla dvadeset dva sata i ne javlja mi se na mobitel i nije
se vratila u dom.”
“Jesi li sve ovo ispričao policiji?”
“Znači, prije toga sam bio uzeo lijek i taman je počeo
djelovati... Nisam nikakav ovisnik, imam recept i sve, ali
budem malo čudan tipa prvi sat”, kaže i rukom prođe
preko usta. “Znam da sam mumljao i izgubio nit... A kad
sam ponovno nazvao, bilo je očito da su u evidenciji vidjeli
da je Mia više puta pobjegla s raznih mjesta... Rekli su samo
da su sigurni da će se pojaviti za nekoliko dana kad joj
ponestane para. Nisam znao što da radim, kužim ja kako to
njima izgleda i onda sam, tipa, mislio da će policija sigurno
poslušati vas ako vi pričate s njima.”
Pamela uzme mobitel i nazove Joonu Linnu iz
Nacionalnog operativnog odjela policije.
 43.

VEĆ JE DESET SATI I TRIDESET MINUTA navečer kad se njihov

automobil približi Gavleu. Pamela je Jooni već na telefon
ispričala sve o polaroid-fotografiji mi je i izrečenoj prijetnji.
Ne prekorivši je što je to bila prešutjela, pitao ju je o
fotografiji, rukopisu i točnom izboru riječi.
Tijekom čitavog puta Pontus je Jooni opisivao sve što je
vidio i strpljivo odgovarao na pitanja o svakom detalju.
Drži se iste priče i očito je da je uznemiren i da mu je zaista
stalo do Mije.
“Je li ti Mia cura?” pita Joona.
“I wish”, odgovori uz nakrivljen osmijeh.
“Često joj stoji pod prozorom i pjeva”, kaže Pamela.
“To bi moglo objasniti stvar”, našali se Joona.
Pamela se bori da vodi normalan razgovor iako joj srce
lupa od straha. Pokušava se uvjeriti da će se uskoro
pokazati da je sve to nesporazum, da se Mia već vratila u
dom Storsjogarden.
“Moram skinuti boju prije nego što dođem kući”, kaže
Pontus.
“Izgledaš kao Spiderman”, kaže Pamela uspijevajući
istisnuti osmijeh.
“Je l’?” pita Pontus.
“Ne”, odgovori Joona, skrene i parkira automobil kod
benzinske postaje pokraj Burger Kinga.
 Crveni rub ravnog krova osvjetljava magličastu tminu.
Parkiralište je prazno i prašnjavo.
Joona zna da će se vrlo skoro pokazati je li Mia
Andersson oteta ili ne.
Ako je, vjerojatno je riječ o istom počinitelju.
Ali mu se u tom slučaju modus operandi promijenio.
Počelo je tako što je objesio Fanny Hoeg učinivši da
izgleda kao samoubojstvo, četrnaest godina kasnije
podnosi veliki rizik ubijajući Jenny Lind na javnom mjestu,
a sad otima treču ženu u pokušaju ušut kavanja svjedoka.
Joona pomisli da je prijetnja Pameli i Martinu dio
slagalice koji je redefinirao cjelinu. Sad se, odjednom,
ubojica čini afektivnim. A ubojstva u tom slučaju nisu
hladna, nego se prije radi o emocionalnim ispadima.
Nešto se u svakom slučaju pošemerilo: jer je i smjeliji i
aktivniji. Možda svjesno djeluje prema vlastitoj propasti, ali
istovremeno čini sve da ne bude zaustavljen.
Postoji samo jedno svjedočanstvo otmice Jenny Lind.
Kolegica iz razreda nalazila se četrdeset metara iza tegljača
i vidjela je plavu ceradu i poljske registarske oznake.
Vidjela je krupnog muškarca crne, kovrčave kose do
ramena, sa sunčanim naočalama, u kožnatom kaputu sa
sivom mrljom na leđima koja je nalikovala plamenu ili
vrbovom lišću.
Nočni zrak je topao i miriše na benzin kad Joona,
Pamela i Pontus izađu iz automobila. Autobus prolazi
petljom i svjetlo farova prekrije umrljani asfalt.
“Mia obično sjedi na onom betonskom čudu”, kaže
Pontus.
 “A ti si došao iz onog smjera”, pokaže Joona.
“Da, prešao sam preko trave, pored svih prikolica i stao
eno, tamo, točno kad je šleper bio na izlazu.”
“I skrenuo je tamo, prema cesti E4.”
“Istim putem kojim smo mi došli”, potvrdi Pontus.
Uđu u trgovinu na benzinskoj postaji i zateknu police
sa slatkišima, hladnjak, automat za kavu, peciva i kobasice
koje se vrte pod staklenim pultom.
Joona otkopča najgornji gumb sakoa, izvadi crnu
kožnatu futrolu i pokaže službenu iskaznicu mladoj
djevojci na blagajni.
“Ja sam Joona Linna iz Nacionalnog operativnog odjela
policije”, kaže. “Bit će mi potrebno malo vaše pomoči.”
“OK”, odgovori žena s iznenađenim osmijehom.
“I ja želim biti policajac”, promrmlja Pontus.
“Moramo pristupiti vašim nadzornim kamerama”,
kaže Joona.
“AF ja ne znam ništa o tome”, kaže žena i pocrveni.
“Pretpostavljam da imate ugovor s nekom tvrtkom za
sigurnosni nadzor.”
“Securitas, ja mislim... ali mogu nazvati šefa.”
“Nazovite.”
Uzme mobitel, pretraži kontakte i nazove ga.
“Ne javlja se”, kaže nakon nekog vremena.
Pamela i Pontus slijede Joonu iza pulta. Djevojka na
trenutak sretne Pontusov pogled i obori glavu.
 Joona gleda monitor pokraj blagajne. Osam manjih
slika prenosi što u stvarnom vremenu svaka pojedina
kamera bilježi. Dvije kamere postavljene su u unutrašnjosti
trgovine, četiri su usmjerene prema crpkama, jedna prema
autopraonici i jedna prema stajalištu za tegljače.
“Je li potreban kod?” pita Joona.
“Da, ali ne znam imam li ja, ovaj, ovlast da ga dam.”
“Nazvat ču i razgovarati sa zaštitarskom tvrtkom.”
Joona utipka broj i objasni situaciju Securitasovom
operateru. Čim mu je identitet potvrđen, pomognu mu da
se ulogira.
Označi jednu od umanjenih slika i prikaz kamere
odmah zauzme cijeli ekran.
Između stupa koji nosi ravni krov i pumpe s tekućinom
za pranje vide se plavi kontejneri i jedan od stjegova za
zastave.
Nijedna druga kamera ne gleda u tom smjeru.
Joona prati snimku unazad i premota je do vremena
kad je Mia nestala.
Pontus se nagne naprijed.
U sliku s lijeve strane ulazi prilika. Mlada djevojka kose
obojene u roza i modru boju, odjevena u veliku vojničku
parku i crne čizme.
“To je ona, to je Mia”, kaže Pamela gutajući knedlu.
Mia hoda polako, zamišljena lica. Dok prolazi pokraj
crpki potpuno je zaklonjena, ali ponovno je vidljiva kad
sjeda na betonski stupić.
 Oprezno spušta čašu s Coca-Colom na tlo, pomiče kosu
s lica, vadi hamburger iz vrećice i odmota papir s njega.
“Ne znam zašto uvijek tamo sjedi dok jede”, tiho kaže
Pontus.
Mia gleda negdje preko ceste i natrpa krumpiriće u
usta, još jednom zagrize hamburger i zatim okrene lice
prema prilaznoj cesti.
Na nekoliko je sekunda zaslijepe farovi i svjetlo zasja na
plavom kontejneru iza nje.
Podigne čašu Coca-Cole, otpije, zatim je ponovno
spusti na tlo dok se istovremeno pojavljuje tegljač koji je u
potpunosti zakloni.
Pamela spoji ruke i tiho moli Boga da se Miji ništa loše
ne dogodi, da se samo radi o nesporazumu.
Vozilo se zaustavi.
Zrak pred ispustom motora treperi od topline.
Mia se više ne vidi ni na jednoj kameri.
Vozačeva kabina skrivena je iza crpki i crijeva, da se
samo naslutiti da se vrata otvaraju i da netko silazi.
Jedino što se vidi su vozačeve crne vrećaste hlače od
trenirke dok obilazi vozilo.
Nešto zasvjetluca na tlu ispod kamiona.
Nakon nekog se vremena muškarac vrati, prođe pokraj
kabine, priđe poluprikolici i snažno rukom udari ceradu.
Najlon se zatrese.
Malo se pomakne u stranu i najednom mu se vide leđa.
Na crnom kožnatom kaputu nalazi se mrlja koja
nalikuje sivim plamenovima.
 “To je on”, kaže Joona.
Muškarac se ponovno popne u kabinu, pokrene motor,
turira da pojača pritisak u kočnicama i zatim pokrene
vozilo.
Tegljač se okrene i napusti područje benzinske postaje.
Mije nema.
Čaša Coca-Cole se prevrnula i komadići leda
svjetlucaju na asfaltu.
“Je li on ubio Jenny Lind?” pita Pamela drhtavim
glasom.
“Da”, odgovara Joona.
Pamela ne može disati, mora van iz ureda, slučajno se
zabije u policu tako da vrećice slatkiša padnu na pod,
nastavi van na noćni zrak i krene ravno prema betonskom
stupiću na kojem je Mia sjedila.
Ne može sabrati misli.
Ne može shvatiti zašto je oteo Miju.
Pa, Martin nije razgovarao s policijom.
Ubrzo Joona izađe i stane pokraj Pamele. Promatraju
petlju i osvijetljene industrijske zgrade.
“Izdali smo uzbunu na nacionalnoj razini”, kaže Joona.
“Sigurno je moguće pronaći kamion”, plane ona.
“Pokušat ćemo, ali ovog puta on ima veću prednost.”
“Čini se da sumnjate kako će uzbuna na nacionalnoj
razini biti dostatna.”
“Neće”, odgovori on.
 “Znači sve ovisi o Martinu”, kaže prvenstveno samoj
sebi.
“Nemamo nikakvih fizičkih tragova, vozača se ne može
identificirati pomoću nijedne nadzorne kamere, nema
nikakvih svjedoka.”
Pamela hvata dah i pokušava održati glas čvrstim.
“A ako vam Martin pomogne, Mia će umrijeti.”
“Bio je ozbiljan kad vam je zaprijetio, ali to pokazuje i
da je ubojica uvjeren da bi ga Martin mogao identificirati.”
“Ali nije mi jasno - što biste napravili da nema Martina?
Pa, vi ste policajci. Moraju postojati drugi načini. DNK,
putno računalo u kamionu, ovaj filmić koji smo pogledali...
Mislim, ne želim zvučati grozno... ali radite svoj jebeni
posao.”
“To i pokušavamo.”
Pamela zatetura i Joona je primi za ruku.
“Oprostite, samo sam uzrujana”, tiho mu kaže.
“Razumijem i nema nikakve veze.”
“Zaista morate razgovarati s Martinom.”
“Vidio je cijelo ubojstvo.”
“Da”, uzdahne ona.
“Možemo održavati tajna saslušanja, kod njega na
odjelu... bez vidljivih policajaca, apsolutno nikakav kontakt
s medijima.”
 44.

SUNCE ZAĐE ZA OBLAK i u sobi za razgovor na odjelu 4

odjednom postane mračnije. Martin sjedi na kauču
spuštena pogleda i ruku stisnutih među bedrima. Pamela
stoji uz njega sa šalicom čaja u ruci.
Joona polako priđe prozoru i zagleda se u ciglenu
zgradu u kojoj su ulaz u hitnu pomoć i hitni psihijatrijski
prijem.
Doktor Erik Maria Bark pomakne se naprijed u
naslonjaču, nagne se nad niski stol i pokuša uloviti
Martinov pogled.
“Ničega se ne sjećam”, šapne Martin pogledavajući
prema vratima.
“To se zove...”
“Oprostite.”
“Niste vi krivi, to se zove retrogradna amnezija i
uobičajeno je kod kompleksnog PTSP-a”, kaže Erik. “Ali
dobijete li pravu pomoć, opet ćete se početi sjećati i govoriti
- vidio sam to mnogo puta.”
“Jesi li čuo?” prigušeno upita Pamela.
“Hipnoza možda djeluje pomalo mistično, ali to je samo
prirodno stanje u kojem se radi o opuštanju i unutarnjoj
koncentraciji”, nastavi Erik. “Ubrzo ću vam objasniti kako
to funkcionira u praksi, ali u osnovi se suzdržavate od
velikog dijela pozornosti na okolinu, otprilike kao kad
idete u kino... ali kod hipnoze svoju pažnju usmjeravamo
unutra umjesto da pratimo film... i to je zapravo sve.”
“OK”, šapne Martin.
“I kad budete opušteni na ovaj način o kojem vam
govorim, ja ću vam pomoći da počnete sortirati svoja
sjećanja.”
Erik promatra Martinovo napeto, blijedo lice. Zna da
mu ova hipnoza može biti vrlo zastrašujuća.
“Zajedno ćemo ovo učiniti, vi i ja”, kaže Erik. “Cijelo
vrijeme ću vas pratiti, a Pamela će biti ovdje i možete se,
kad god hoćete, obratiti njoj i razgovarati s njom... ili
jednostavno prekinuti hipnozu, ako budete to htjeli.”
Martin šapne nešto Pameli na uho i zatim pogleda
Erika.
“Želi pokušati”, kaže Pamela.
Erik Maria Bark specijalizirao je područje
psihotraumatologije i psihijatrije nakon katastrofa. Dio je
tima koji pokušava pomoći akutno traumatiziranim
ljudima i ljudima s posttraumatskim poteškoćama.
U biti je na studijskoj godini kako bi napisao opsežno
djelo o kliničkoj hipnozi, ali učinio je iznimku jer ga je
njegov prijatelj Joona molio za pomoć.
“Martine, ležite na leđa na kauč pa ću vam objasniti što
će se dogoditi”, kaže Erik.
Pamela se odmakne dok Martin izuva papuče i liježe s
vratom pod nezgodnim kutom uz naslon za ruke.
“Joona, možeš li navući zavjese?” pita Erik.
 Začuje se struganje prstenja po drvenoj prečki i soba
utone u meku tminu.
“Pokušajte se malo udobnije namjestiti, stavite jastuk
pod vrat”, kaže Erik uz osmijeh. “Noge neka ne budu
prekrižene, ruke počivaju sa strane.”
Zavjese se neko vrijeme ljuljuškaju i zatim se umire.
Martin leži na leđima pogleda uprtog u strop.
“Prije same hipnoze ćemo napraviti nekoliko vježbi
opuštanja, pokušati uspostaviti ravnomjerno disanje i tako
dalje. Prijeći ćemo na ti.”
Erik uvijek započinje običnim opuštanjem koje
postepeno prelazi u indukciju i duboku hipnozu. Nikad ne
kaže pacijentima kad jedno prelazi u drugo. Dijelom zato
što nema apsolutnih granica, a dijelom zato što je mnogo
teže kad pacijent iščekuje prijelaz ili pokušava biti svjestan
promjena.
“Osvijesti svoj potiljak, osjeti težinu, kako se jastuk
gotovo uzdiže”, kaže Erik mirnim glasom. “Opusti lice i
obraze, mišiće vilice i usta... osjeti kako ti vjeđe sa svakim
udisajem postaju sve teže. Pusti ramenima da potonu, a
rukama da počinu uz jastuke i dlanovima da postanu meki
i teški...”
Erik smireno prolazi svakim dijelom tijela, pogledom
traži napetosti, više puta se vraća na ruke, vrat i usta.
“Diši polako na nos, zatvori oči i uživaj u težini svojih
vjeđa.”
Erik pokušava ne misliti na činjenicu da je na kocki
život jedne djevojke, da moraju izvući opis ubojice.
 Upoznao se sa slučajem, pogledao je snimku Martina
kod igrališta i shvatio da je vidio cijelo ubojstvo.
Sve je to pohranjeno u epizodičkom pamćenju - teškoća
leži u izvlačenju sabranih opažanja zato što će trauma
pružati otpor.
Erik pušta glasu da postane sve monotoniji i ponavlja
kako je sve spokojno i mirno, kako su mu vjeđe teške, prije
nego što s vježbi opuštanja prijeđe na indukciju.
Erik pokušava nagnati Martina da prestane misliti na
okolinu, na ljude koji se nalaze u prostoriji, na ono što se od
njega očekuje.
“Slušaj samo moj glas koji ti govori da si duboko
opušten... ništa drugo nije bitno”, kaže. “Čuješ li nešto sa
strane, samo ćeš se još više fokusirati na moj glas, još se više
opustiti i koncentrirati na ono što ti govorim.”
Tanak pramen ljetnog neba nazire se među
svjetloplavim zavjesama.
"Uskoro ću početi brojiti unazad, slušat ćeš svaki broj i
sa svakim brojem koji čuješ još ćeš se malo više opustiti”,
kaže Erik. "Devedeset devet... devedeset osam, devedeset
sedam...”
Promatra Martinov trbuh, prati lagane udisaje, broji u
taktu s njima blago usporavajući.
"Sve je sad neizmjerno udobno, a ti koncentrirano
slušaš moj glas... Zamisli da silaziš niz stube i svakim
brojem koji čuješ činiš korak i postaješ mirniji i tijelo ti
postaje teže. Pedeset i jedan, pedeset, četrdeset devet...”
 Erik osjeti euforične trnce u trbuhu dok spušta Martina
u duboku hipnoidnu opuštenost koja se približava granici
katalepsije.
"Trideset osam, trideset sedam... nastavljaš niz stube.”
Martin djeluje kao da spava, ali Erik vidi da sluša sve
što mu govori. Korak po korak tonu dublje u omeđeno
stanje unutarnje budnosti.
“Kad nabrojim do nule, šetat ćeš sa svojim psom niz
Sveavagen i skrenuti kod Stockholmske ekonomske škole
u smjeru igrališta”, monotono kaže Erik. ‘"Smiren si i
opušten i bez žurbe možeš promatrati i pričati mi što
vidiš... ništa nije opasno ni prijeteće.”
Martinove noge se tržnu.
“Pet, četiri... tri, dva, jedan, nula... sada hodaš po
popločenju, pored zida i izlaziš na travu.”
 45.

MARTINOVO LICE OSTAJE NEPOMIČNO, kao da više ne čuje

Erikov glas. Leži na kauču zatvorenih očiju. Svi ga u
mračnoj prostoriji promatraju. Joona stoji leđima naslonjen
na prozor, a Pamela sjedi u naslonjaču obgrlivši se rukama.
“Sad sam nabrojio do nule”, podsjeti ga Erik i nagne se.
“Nalaziš se na travnjaku... pored Stockholmske ekonomske
škole.”
Martin malčice otvori oči. Pogled mu bljeska pod
teškim vjeđama.
“Duboko si opušten... i možeš mi reći što u ovom
trenutku vidiš.” Martinova desna ruka lagano se pomakne,
oči mu se ponovno sklope, a disanje uspori.
Pamela upitno pogleda Erika.
Joona nepomično stoji.
Erik promatra Martinove trome udisaje i pita se što ga
koči.
Kao da mu nedostaje snage da napravi prvi korak.
Erik pomisli da će prijeći na davanje prikrivenih
naredbi Martinu, sugestija koje su formulirane kao
zapovijedi.
“Stojiš pokraj Stockholmske ekonomske škole”,
ponovno kaže.
“Ovdje si u potpunosti siguran i ako hoćeš... reci mi što
vidiš.”
 “Sve blista u mraku”, tiho kaže Martin. “Kiša pljušti po
kišobranu i šuška u travi.”
U sobi za razgovor vlada potpuna tišina, čini se da svi
drže dah.
Martin pet godina nije ovako suvislo govorio. Pameli
navru suze na oči, mislila je da više nije ni sposoban za to.
“Martine”, kaže Erik. “Otišao si sa psom do igrališta
usred noći...” “Jer je to moja odgovornost”, kaže neobično
zijevajući.
"Izaći sa psom?”
Martin kimne, napravi korak naprijed i zatim mirno
stoji na mokrom travnjaku.
Pod kišobranom tutnji.
Lutalica želi nastaviti naprijed, povodac se napinje i
Martin vidi kako mu se ruka malo podiže.
“Ispričaj mi što vidiš”, kaže Erik.
Martin se ogleda i u tmini spazi beskućnicu na padini
prema zvjezdarnici.
“Gore na stazi je netko... s mnoštvom vrećica u kolicima
za trgovinu...”
“Sad okrećeš pogled prema igralištu”, kaže Erik. “I
vidiš točno što se događa a da se ne prepadneš.”
Martin počne pliće disati i graške znoja izbiju mu na
čelu. Pamela ga uznemireno gleda i prekrije usta rukom.
“Dišeš polako i slušaš moj glas”, kaže Erik ne forsirajući
tempo. “Ništa nije opasno i ovdje si u potpunosti siguran.
U svom vlastitom ritmu... ispričaj mi što vidiš.”
 “Tamo naprijed je crvena kućica za igru s malim
prozorom, voda se slijeva s krova na zemlju.”
“Ali pokraj kućice se vide tobogani”, kaže Erik.
“Ljuljačke, penjalice i...”
“Mame gledaju djecu koja se igraju”, promrmlja
Martin.
“Ali ovo je usred noći - svjetlo dopire s ulične
svjetiljke”, objasni Erik. “Sad ispuštaš povodac i približavaš
se igralištu...”
“Prelazim preko mokre trave”, kaže Martin. “I dolazim
do crvene kućice i zastajem...”
Kroz kišu Martin naslućuje igralište pod slabim
svjetlom svjetiljke. Osvijetljena lokva pred njegovim
nogama ključa od teških kapi.
“Što vidiš - što se događa?” pita Erik.
Martin pogleda kućicu i vidi cvjetne zavjese u mračnom
prozoru.
Krene okrenuti pogled prema penjalici kad se sve
zamrači.
“Koje je boje penjalica?”
Kiša ritmično udara u kišobran, ali ne vidi apsolutno
ništa.
“Ne znam.”
“S mjesta na kojem stojiš vidiš penjalicu”, kaže Erik.
“Ne.”
“Martine, gledaš nešto što je teško shvatiti”, nastavi
Erik. “Ali ne bojiš se, nego prepričavaš što vidiš, čak iako je
riječ samo o malim fragmentima.”
 Martin polako odmahne glavom, usne su mu
problijedjele, a znoj mu curi niz obraze.
“Netko se nalazi na igralištu”, kaže Erik.
“Nema nikakvog igrališta”, odgovori Martin.
“Nego što vidiš?”
“Samo mrak.”
Erik se pita ne zaklanja li možda nešto Martinu pogled.
Možda drži kišobran pod kutom koji ga priječi da vidi pred
sebe.
“Ali malo dalje se nalazi ulična svjetiljka.”
“Ne...”
Martin zuri u mrak, nagne kišobran unazad i osjeti kako
mu hladna kiša curi niz leđa.
“Ponovno pogledaj kučiću”, pokuša Erik.
Martin otvori umorne oči i zabulji se ravno u strop.
Naslonjač kvrcne kad se Pamela pomakne.
“Bio je na EKT-tretmanu i mislim da mu je to utjecalo
na sjećanje”, tiho kaže.
“Kad je to bilo?” pita Erik.
“Prekjučer.”
“OK.”
Erik pomisli kako je sasvim uobičajeno da se verbalno
epizodičko sjećanje pogorša netom nakon EKT-a. Ali u tom
slučaju ne bi trebao samo buljiti u mrak, nego više lelujati
za magličastim otocima sjećanja.
“Martine, pusti sjećanjima da navru i ne obaziri se na
tamu među njima... znaš da stojiš pred toboganom, visećim
ljestvama i penjalicom... ali ako ih trenutačno ne vidiš,
možda vidiš nešto drugo.”
“Ne.”
“Idemo dublje u opuštanje... Kad nabrojim do nule,
otvorit ćeš sjećanje svim slikama koje povezuješ s ovim
mjestom... Tri, dva, jedan... nula.”
Martin baš hoće reći da ništa ne vidi kad spazi visokog
muškarca s nečim neobičnim na glavi.
Stoji u mraku nekoliko koraka izvan slabašnog kruga
svjetlosti svjetiljke.
Na blatnoj zemlji pred muškarčevim nogama sjede dva
dječaka.
Odjednom se začuje metalno kuckanje, kao kad se
navija mehanička igračka.
Muškarac se okrene prema Martinu.
Nosi cilindar i odjeću iz stare dječje emisije.
S oboda šešira mu visi kazališni zastor od crvenog
samta. Navučen je i skriva muškarčevo lice. Sijede vlasi vire
pod resastim rubom. Iznenađenim koracima krene prema
Martinu.
“Što vidiš?” pita Erik.
Martin brže diše i odmahuje glavom.
“Ispričaj što vidiš.”
Martin mahne rukom kao da pokušava spriječiti udarac
i padne s kauča uz zaglušan udarac.
Pamela vrisne.
Erik je već uz njega i pomaže mu da se vrati na kauč.
Još je pod hipnozom. Oči su mu otvorene, ali izvrnute.
 “Nema veze, sve je dobro prošlo”, umirujuće kaže Erik,
podigne jastuk s poda i smjesti mu ga pod glavu.
“Što se to događa?” šapne Pamela.
“Zatvori oči i opusti se”, nastavi Erik. “Nema nikakve
opasnosti, ovdje si u potpunosti siguran... Korak po korak
ću te podići iz hipnoze i kad to učinim, osjećat ćeš se dobro
i bit ćeš odmoran.”
“Pričekaj trenutak”, kaže Joona. “Pitaj ga zašto je bila
njegova odgovornost da ode na igralište.”
“Ja sam ta koja hoće da izlazi sa psom”, odgovori
Pamela.
“Ali zanima me je li ga tko drugi naveo da ide baš tim
putem te noći”, uporan je Joona.
Martin nešto promrmlja i pokuša sjesti.
“Ponovno lezi”, kaže Erik i položi mu ruku na rame.
“Opusti lice, slušaj što govorim i polako diši kroz nos...
Sjećaš se da smo razgovarali o tome kako si otišao do
igrališta kad si sa psom bio u noćnoj šetnji... i tad si mi
odgovorio da je to tvoja odgovornost.”
“Da...”
Martinova se usta razvuku u napet osmijeh, a ruke mu
se počnu tresti.
“Tko ti je rekao da je tvoja odgovornost ići tim putem?”
“Nitko”, šapne Martin.
“Je li netko govorio o igralištu prije nego što si otišao
tamo?” “Da.”
“Tko?”
 “Bio je to... Primus, sjedio je u govornici i... razgovarao
s Cezarom.”
“Ako hoćeš... ispričaj što si vidio?”
“Rekli su razne stvari.”
“Jesi li čuo i Primusa i Cezara?”
“Samo Primusa.”
“Što je točno rekao?”
“To je previše”, mračnim glasom kaže Martin i zatim
utihne.
Usne mu se miču, ali jedino što se čuje slabašan je šapat
dok odjednom ne otvori oči, i slijepo zureći pred sebe
ponovi Primusove riječi.
“Znam da sam rekao da želim pomoći, Cezare... ali otići na to
igralište i otpiliti Jennyne noge dok tamo visi i koprca se...”
Martin se prekine tegobnim urlikom, teturajući ustane,
slučajno prevrne lampu, napravi nekoliko koraka i povrati
na pod.
 46.

JOONA BRZO KORAČA HODNIKOM u pratnji njegovateljice,

čeka dok ukucava kod u čitač kartica i zatim je slijedi do
administrativnog odjela.
Ventilacija vibrira iznad niskog stropa.
Bilo je očito da je Martin vidio i čuo više nego što je
uspio izraziti, ali ono malo što je isplivalo možda je sve što
je potrebno.
Nešto treperi u Jooninom srcu, kao kad pogurneš
tinjajući žar i vatra se opet rasplamsa.
Istraga je ušla u novu fazu.
Sad su odjednom dva imena povezana s ubojstvom.
Nitko od zaposlenika s kojima je Joona razgovarao ne
može se sjetiti nikakvog pacijenta po imenu Cezar na odjelu
za psihoze, ali Primus Bengtsson zaprimljen je mnogo puta
tijekom posljednjih pet godina.
Joona slijedi ženu kroz sljedeći hodnik identičan
prethodnom dok razmišlja o Martinovoj zamršenoj
situaciji.
Pacijenti ne smiju imati mobitele na odjelu, ali postoji
zajednička telefonska govornica.
Martin je slučajno čuo Primusa dok je sjedio u govornici
i s Cezarom razgovarao o tome što planiraju napraviti s
Jenny Lind.
Time je postala njegova odgovornost da je pokuša
spasiti.
 Zato što ga je njegov opsesivno kompulzivni poremećaj
spriječio da ispriča što je čuo, morao je otići na igralište da
pokuša spriječiti ubojstvo.
Ali kad je stigao, bio je tek paraliziran svjedok.
Stajao je kao skamenjen na kiši dok mu je Jenny Lind
pogubljena pred očima.
Njegovateljica uputi Joonu ravno kroz blagovaonicu za
osoblje. Sunčeva svjetlost prelijeva se preko stolova tako da
izbijaju osušeni tragovi mokre krpe. Svjetloplave zavjese
prljavog poruba njišu se na propuhu klimatizacije.
Nastavljaju kroz sljedeći hodnik s bijelom pločom na
zidu i kartonskim kutijama s fotokopirnim papirom na
ručnim kolicima.
“Kuc-kuc”, kaže njegovateljica praveći gestu prema
zatvorenim vratima.
"Hvala”, kaže Joona, pokuca i uđe.
Glavni psihijatar Mike Miller sjedi za pisaćim stolom
pred računalom. Opušteno se nasmije kad mu se Joona
predstavi.
“Kroz očnu duplju bi ga se čekićem zabilo u čeoni
režanj”, kaže pokazujući na spravu pod staklom na zidu
koja nalikuje tankom pijuku za led sa stepenastom
oštricom.
“Sve do sredine šezdesetih”, kaže Joona.
“Oni su bili raskrstili sa zastarjelim metodama i živjeli
su u najmodernijem vremenu... baš kao što mi sad činimo”,
kaže liječnik naginjući se.
“Podvrgnuli ste Martina EKT-u.”
 “To je, jasno, malo nezgodno ako zaista mislite da je
svjedočio ubojstvu.”
“Da, uspio je ukazati na drugog pacijenta s odjela koji
je izravno umiješan.”
“Pod hipnozom?” pita Mike sa zanimanjem podižući
obrve.
“Primus Bengtsson”, kaže Joona.
“Primus”, ponovi psihijatar gotovo nečujno.
“Je li sada ovdje?”
“Ne.”
“Budući da je osumnjičen za umiješanost u ubojstvo na
snazi više nije obveza čuvanja tajne”, kaže Joona.
Mikeovo liceje ozbiljno, izvuče kemijsku olovku iz
džepa na prstima i zatim pogleda Joonu.
“Recite kako vam mogu pomoći.”
“Rekli ste da je Primus otpušten? Znači li to da je
zdrav?”
“Ovo nije odjel sudske psihijatrije”, odgovori Mike.
“Gotovi svi pacijenti ovdje su dobrovoljno... i zato, jasno,
imamo princip da otpuštamo one koji žele biti otpušteni
iako nam je jasno da će se vratiti, oni su ljudi, imaju svoja
prava.”
“Moram znati je li se Primus nalazio u klinici ili je bio
otpušten tijekom tri perioda”, kaže Joona i nabroji datume
nestanka Jenny Lind, njezina ubojstva i Mijinog nestanka.
Mike ih zapiše na žuti post-it papirić i zatim prostoriju
ispuni tišina dok se liječnik ulogirava i pretražuje
dokumente na računalu. Nakon nekog se vremena nakašlje
i potvrdi da Primus nije bio u klinici tijekom niti jednog od
navedenih datuma.
“Alibi od nas nema”, ustvrdi.
“Ali prilično je često ovdje”, kaže Joona.
Liječnik skrene pogled s računala i nasloni se na naslon
uredskog stolca. Sunčeva svjetlost izvana koso mu pada na
mršavo lice izoštravajući njegove brojne bore.
“Zbog ponavljajućih psihoza, to je prilično cikličan
tijek... Obično želi ostati između jednog i dva tjedna prije
nego što želi biti otpušten... nakon nekoliko mjeseci na
slobodi počne biti nemaran s lijekovima i onda nam se
vrati.”
“Treba mi njegova adresa, broj telefona i tako dalje.”
“Da, ali koliko mi znamo nema stalnu adresu...”
“Ali telefonski broj, druge adrese, kontakti?”
Liječnik pomakne zdjelicu s plutajućom ružom, okrene
ekran Jooni i pokaže mu prazne retke formulara za
kontakte.
“Jedino što znam jest da zna posjetiti svoju sestru
Ulrike... kojom je vrlo obuzet.”
“Na koji način?”
“Satima može pričati o tome kako je lijepa, načinu na
koji se kreće i tako dalje.”
“Jeste li ikada imali pacijenta ili zaposlenika koji se zvao
Cezar?” pita Joona.
Liječnik zabilježi ime, napuhne obraze, napravi dvije
pretrage na računalu i zatim odmahne glavom.
“Pričajte mi o Primusu.”
 “Ne znamo ništa o njegovom privatnom životu, ali
osim psihoza ima dijagnozu Touretteov sindrom i
koprolaliju”, odgovori mu.
“Je li nasilan?”
“Jedino što čini kad je ovdje je da priča o vrlo uvrnutim
i bizarnim seksualnim maštarijama.”
“Pošaljite mi njegovu povijest bolesti”, kaže Joona
pružajući mu posjetnicu.
Joona krene prema vratima, stane i ponovno pogleda
liječnika. Ima nečeg suzdržanog u njegovim duboko
upalim očima.
“Što mi to ne govorite?” pita Joona.
“Što vam to ne govorim”, ponovi Mike i uzdahne. “Ne
piše u povijesti bolesti, ali počinjem se pitati vjeruje li
Primus zaista vlastitim riječima, da je ono što smatramo
kompulzivnim provokacijama zapravo iskrivljena slika
samog sebe... što bi, u tom slučaju, ukazivalo na ekstremnu
varijantu narcisoidnog poremećaja ličnosti.”
“Smatrate li ga opasnim?”
“Većina smatra da je vraški neugodan... i ako je moja
pretpostavka točna, bez sumnje može postati opasan.”
Joona napusti prostoriju sa snažnim osjećajem da je lov
počeo. Požuri hodnikom nazad do recepcije, preuzme
mobitel i pročita poruku od svog tima.
Primusa Bengtssona nema ni u kakvom policijskom
registru.
Budući da ne posjeduje registriran mobitel, nije mu
moguće pratiti razgovore.
 Nema fiksnu adresu, ali sestra mu stanuje u Bergviku u
Södertaljeu.
Nadzorne snimke s benzinske postaje u Gavleu su
pregledane, ali jedino što su iznjedrile jest saznanje o
modelu kamiona. Ne može se isključiti da je vozač Primus,
ali to je istovremeno nemoguće potvrditi.
Unatoč nacionalnoj uzbuni nemaju nikakvih tragova za
Mijom, ali pronađu li Primusa, nije nemoguće da je Mia s
njim.
Joona izađe iz dizala i nastavi van, na vrućinu. Dok
hoda prema automobilu zove Tommyja Kofoeda koji je bio
u Državnom odjelu za umorstva dok nije prije dvije godine
otišao u mirovinu.
Kofoed mrzovoljno mrmljajući sluša dok mu Joona
pripovijeda o slučaju, Miji Andersson i onom što je
isplivalo tijekom hipnoze.
“Ne čini se da je Primus naš počinitelj, ali na neki je
način umiješan u ono što se dogodilo na igralištu”, završi
priču.
“Zvuči kao napredak”, promrmlja Kofoed.
“Na putu sam za NOO da razgovaram s Margot o
resursima koji su mi potrebni, ali želim da potraga počne
ovog trena.”
“Jasno.”
“Sestra je jedina čvrsta točka koju Primus ima... žao mi
je što te moram to pitati, ali bi li se htio odvesti tamo i
izvještavati me?”
“Napravit ću što god treba da izbjegnem susret s
unucima”, odgovori Kofoed.
 47.

VEĆ JE VEČER KAD SE JOONA PARKIRA ispred glavnog ulaza

Policijske uprave, požuri kroz klizna staklena vrata i otrči
prema dizalima.
Upravo je ispričao Aronu sve o novostima u razvoju
slučaja i odlučili su održati zajedničko izlaganje za Margot.
Brzo hoda hodnikom na osmom katu policijske zgrade.
Papirići na oglasnoj ploči trepere na propuhu koji podiže
za sobom.
Aron ga već čeka pred Margotinim vratima.
“Možda Primusa nema u našim registrima”, kaže Aron.
“Ali upravo sam u registru izviđanja pronašao njegovu
sestru Ulrike.”
“Kojim povodom?” pita Joona.
“U braku je sa Stefanom Nicolićem koji je u najužem
krugu kriminalnog motociklističkog kluba.”
“Dobro obavljeno.”
Joona pokuca, otvori vrata i uđe s Aronom u ured.
Margot skine naočale za čitanje i podigne pogled prema
njima.
“Predistraga je ušla u novu fazu i imamo vraški
zatrašujuć obrazac”, kaže Aron. “Ovaj ubojica nije gotov,
otima djevojke i drži ih u zatočeništvu prije nego što ih
smakne.”
“Čula sam za djevojku u Gavleu”, objasni Margot.
 “Mia Andersson”, kaže Aron podižući njezinu
fotografiju. “Ovako izgleda, sljedeći put ćemo vjerojatno
pronaći nju.”
“Znam”, kaže Margot.
“Ali vratimo se na Jenny Lind”, počne Joona i sjedne u
jedan od naslonjača. “Sad znamo da je razlog što je Martin
Nordstrom usred noći otišao na igralište bio što je čuo
pacijenta s istog psihijatrijskog odjela kako na telefon
razgovara o ubojstvu prije no što se dogodilo.”
“I onda je išao tamo gledati - ili što?” pita Margot.
“Psihički je bolestan, slučajno je načuo razgovor i
osjećao se primoranim otići tamo da spriječi smaknuće, ali
skamenio se.”
Margot se nasloni na naslon.
“Jesmo li identificirali osobu koja je razgovarala na
telefon na odjelu?” pita.
“Da, zove se Primus Bengtsson i razgovarao je s nekim
tko se zove Cezar”, odgovori Aron sjedajući u drugi
naslonjač.
“I priveli ste tog Primusa?”
“Već su ga bili otpustili, a nema nikakvu adresu”,
odgovori Joona.
“Ah, k vragu”, kaže Margot i duboko uzdahne.
“Cezar je još uvijek samo ime, ali vjerujemo da je
pokušao pridobiti Primusa da mu pomogne s ubojstvom”,
kaže Aron.
“Govorimo li o dvama ubojicama?” pita Margot.
 “Ne možemo znati, uglavnom su sami, ali ponekad
serijski ubojice imaju suradnika, pasivnog ili aktivnog”,
odgovori Joona.
“Ali govorimo o serijskim ubojstvima?” pita ona.
“Da.”
Na vratima se začuje oprezno kucanje.
“Tako je, pozvao sam Larsa Tamma”, kaže Aron.
“A zašto?” pita Margot.
“Primus je često kod svoje sestre Ulrike koja je u
registru izviđanja zbog povezanosti s kriminalnim
motociklističkim klubom.”
Na vratima se ponovno začuje gotovo nečujno kucanje.
“Uđi”, vikne Margot.
Lars Tamm proviri unutra kao da je očekivao sretno
iznenađenje. Lice mu je puno pigmentacijskih mrlja, a
obrve su mu bijele. Glavni je tužitelj u Državnoj jedinici za
međunarodni i organizirani kriminal od njezina osnutka.
Opreznim korakom uđe u prostoriju i rukuje se sa
svima prije nego što sjedne na slobodni stolac.
“Što znaš o motociklističkom klubu?” pita Joona.
“Zovu ga jednostavno Klubom i udruga je teškog
kriminala koja se etablirala u Švedskoj, Danskoj i
Njemačkoj”, odgovori. “Ulrikein muž Stefan Nicolić
pripada samom vrhu najužeg kruga švedskog odjeljka i...
Što još mogu reći... Klub ima veze s mrežom Tyson, koja
dominira trgovinom droge oko područja Jarvafaltet i s
poljskim Roadrunnersima.”
“Čime se bave?” pita Margot.
 “Ilegalnim kockarnicama, pranjem novca,
pozajmicama, kamatarenjem, švercom oružja i masom
droge.”
“Ali ne i trgovinom ljudima?”
“Koliko mi znamo, ne... ali jasno da ima prostitucije i...”
Joona napusti prostoriju, ode malo niz hodnik i pokuša
nazvati Kofoeda, ali odmah biva spojen na govornu poštu.
Pošalje mu poruku o vezi s Klubom i zamoli ga da ga
nazove čim bude mogao, a zatim se vrati u Margotin ured.
“Ali koliko dobar pregled imate?” pita Aron i ponovno
ustane. “Mislim, bi li Primus mogao pripadati Klubu bez
vašeg znanja?”
“Klub pripada kategoriji organiziranog kriminala koju
zovemo samodefinirajućom... sam biraš kontekst i često je
potrebno više godina da bi se postalo punopravnim
članom... ali istovremeno na najnižoj razini imaju ogroman
krug ljudi.”
“Znači možda je dio najniže razine?”
“Ako ima što za ponuditi”, odgovori Lars.
Joona ponovno pokuša nazvati Kofoeda, mobitel zvoni
i upravo krene prekinuti poziv kad se začuje kliktanje i
zatim šuštanje.
“Počinjem shvaćati kako je imati oca policajca”, javi se
Kofoed tihim glasom.
“Moram li te doći spasiti?” pita Joona i ponovno izađe
iz ureda.
Kofoed se prigušeno nasmije.
 “Ovako... Nisam još vidio Primusa”, počne. “Ali Ulrike
se nalazi u prizemlju i prvo sam mislio da je sama u kući,
ali zatim sam ulovio tračak još jedne osobe... čekao sam i
upravo sam je uspio fotkati... slika je jako loša, ali mislim
da izgleda kao Mia Andersson.”
“Pošalji mi sliku i drži se podalje, budi oprezan”, kaže
Joona.
“OK.”
“Tommy. Ozbiljno shvati što ti govorim.”
“Nisam se ovoliko zabavljao dvije godine.”
Mobitel ispusti zvuk, Joona otvori poruku i pogleda
fotografiju iz Ulrikeine kuće. Vidi crveno pročelje s
vodoravnim daskama, bijelim prozorskim okvirima,
ispucalim drvom i bojom koja se ljušti. Najednom se
prozoru, iz poluprofila, vidi mlada žena.
Joona poveća sliku. Rezolucija je jako loša. Promatra
oblik lica, slabašno svjetlo na vršku nosa. To bi mogla biti
Mia, kako je Kofoed i rekao. Nije isključeno da su je
pronašli.
Joona se vrati u Margotin ured s mobitelom u ruci i
prekine izlaganje Larsa Tamma.
“Slušajte me”, kaže. “Poslao sam Tommyja Kofoeda da
nadzire Ulrikeinu kuću i...”
“Ne bih trebala biti iznenađena”, kaže Margot.
“I upravo mi je poslao ovu fotografiju”, kaže Joona
pružajući joj mobitel.
“Koga bi trebala predstavljati?” pita Margot stavljajući
naočale za čitanje.
 Aron stane iza nje i nagne se nad mobitel.
“To bi mogla biti Mia Andersson - zar ne? Izgleda kao
ona, rekao bih”, kaže.
“Moramo dati sliku tehničarima”, kaže Joona. “Ali ako
to zaista jest Mia, neće naročito dugo ostati tamo, jer ova
vila ne može biti ništa doli tranzitne lokacije.”
“Idemo odmah najuriš”, kaže Aron.
“Moram raspraviti stvar s Kriminalističko-
obavještajnom službom i Sigurnosno-obavještajnom
agencijom”, odgovori Margot.
“Raspraviti”, ponovi Aron povišenim glasom. “Onda ti
dođi i prereži čelično uže kad budemo skidali Mijino
osakaćeno tijelo s...”
“Začepi”, prekine ga Margot i ustane iz stolca.
“Shvaćam ozbiljnost situacije, ovo me jebeno uzrujava, ne
namjeravam prihvatiti daljnje mrtve djevojke, ali ako se
odlučimo za intervenciju, moramo je provesti kako treba.”
“Ali budemo li ovdje sjedili i čekali da...”
“Nećemo sjediti i čekati, nisam to rekla, je P tako,
nećemo čekati”, oštro kaže i zatim nadlanicom prijeđe po
ustima. “Joona, što ti misliš? Što da radimo?”
“Moramo odmah poslati ljude tamo i istovremeno
pripremati intervenciju.”
“OK, ovako ćemo”, kaže Margot. “Vas dvojica sjednite
u auto i odite tamo dok ja razgovaram s Nacionalnom
specijalnom postrojbom.”
 48.

JOONA ZAKOPČA SIVU VJETROVKU preko pancirke i stavi svoj

Colt Combat u podstavljenu UPS-ovu kovertu.
Aron sjedi na hrpi paleta i uzrujano lupka nogom.
Jedanaest je sati i osam minuta navečer i nebo se
smračilo.
Tri automobila stoje u tmini na kosom parkiralištu
ispred tvrtke Sodertalje Elektriska AB.
Margot Silverman je podigla intervenciju na takozvanu
posebnu operaciju iako NOO-ovi tehničari nisu mogli
potvrditi da je mlada žena koju je Kofoed fotografirao Mia
Andersson.
Dvoje od devetero operativaca Nacionalne specijalne
postrojbe već je ovdje. Čekaju iza hrđavog kamioneta s
natpisom Cijevi Franzen na poklopcu praga.
Zovu se Bruno i Morris, gotovo su jednako visoki kao
Joona i obojica su odjeveni u plave radne hlače i flis majice.
Bruno ima obrijanu glavu i plavu bradu.
Morris ima kratku tamnu kosu, rumene obraze i nosi
malo raspelo na lancu oko vrata.
Joona vodi operaciju iz minute u minutu i cijelo vrijeme
komunicira s Margot i zapovjednim stožerom.
Svima je jako teško procijeniti situaciju.
Nisu viđeni nikakvi ljudi osim Ulrike i mlade žene, ali
kuća je velika i motrena je samo s jedne strane.
 "Naš apsolutni fokus je izvući ženu za koju je moguće
da je Mia Andersson”, kaže Joona. “A naša druga zadaća je
uloviti Primusa, ako je tu, i odvesti ga na saslušanje.”
Na kraju asfalta među automobilima je mračno, ali
malo dalje, na poput mente zelenoj fasadi, nalazi se lampa
s cinčanim sjenilom.
Njih četvorica okupili su se u malom krugu svjetla pod
svjetiljkom i gledaju na kartu.
Joona prolazi kroz operaciju i prstom pokazuje njihov
put proboja, mjesto sastanka i mjesto na kojem će stajati
hitna pomoć.
Položi tlocrt kuče na kartu i istakne ulazna vrata,
hodnik i ostale prostorije u prizemlju.
“Stube su problematične”, kaže Morris.
“Ali morate se popeti u paru, makar bilo tijesno”, kaže
Joona.
“Valjda”, odgovori Bruno i počeše plavu bradu.
Čekaju još sedmero operativaca Nacionalne specijalne
postrojbe. Trojica od njih će zauzeti strateške pozicije sa
snajperima izvan kuče. Ostatak će se podijeliti u borbene
parove koji će istovremeno pretraživati kuću.
Aronu ispadne mobitel. Začuje se zveket na asfaltu,
pokraj hrpe paleta. Brzo ga podigne i provjeri je li staklo
preživjelo.
Morris pregleda spremnik streljiva svoje jurišne puške,
uvjeri se da su svi meci u ležištu i zatim izvadi ciljnik iz
sportske torbe.
 “Koji kurac”, promrmlja okrećući leću prema svjetlu.
“Imam neko sranje na ciljniku.”
“Daj da vidim”, kaže Bruno.
“Neka jebena smola”, kaže.
“Možda se da popušiti”, predloži Bruno.
Njih dvojica često zbijaju šale o tome kakav je Morris
bio prije nego što se sredio i postao policajac. Kad nije
mogao doći do hašiša, pokušao bi pušiti sve, od trakica
banane do gljiva muhara. Jednom je pomiješao ribani
muškatni oraščić s bijelim špiritom i osušio smjesu u
pećnici.
Joona otvori omotnicu i u krug pošalje fotografije mi je
Andersson, Primusa, Ulrike Bengtsson i njezina muža
Stefana Nicolića.
“Nicolić se smatra veoma opasnim i uvijek je
naoružan... pojavio se u istrazi kad je jedan od naših kolega
prošle godine ustrijeljen u svom krevetu.”
“On je moj”, kaže Morris.
“Imaju pristup velikoj količini teškog oružja”, nastavi
Joona iz džepa vadeći vibrirajući mobitel. “Moram se javiti
- Kofoed je.”
Javi se, začuje nekakvo struganje i zatim udisaje u
blizini mikrofona.
“Čuješ li me?” pita Kofoed prigušenim glasom. “Pred
kuću je došao nekakav auto. Upravo sad, nekakav kombi s
crnim prozorima se zaustavio na prilazu, samo stoji tamo...
malo nezgodno sjedim i neću vidjeti bude li netko izašao iz
auta ni što se događa.”
 “Ostani gdje jesi”, kaže Joona i poklopi slušalicu.
“Što kaže?”
“Pred kuću je stigao kombi, možda sad planiraju
premjestiti Miju”, objasni Joona i ponovno kontaktira
zapovjedni stožer.
Dok s njima razgovara o novom razvoju situacije, vidi
da se dvojac iz Nacionalne specijalne postrojbe uzrujano
došaptava.
Morrisov pogled je vodenast, obrazi i uši pocrvenjeli su
mu. Otpuhne prljavštinu s taktičke šine puške i pričvrsti
ciljnik.
Svjetlost cinčane lampe na zidu dijagonalno pada preko
Brunovih širokih ramena i leđa. Aron nagura vrećicu snusa
pod gornju usnu.
“Čujte”, kaže Joona trojici muškaraca. “Margot želi da
odmah uđemo.”
“Ostatak tima uskoro stiže”, kaže Morris.
“Znam, ali stožer važe tu činjenicu spram rizika da Mia
Andersson bude premještena u kombi... cestovne blokade
kasne i nipošto ne žele da dođe do automobilske potjere.”
“Ma k vragu”, uzdahne Morris.
“Naša zapovijed je da odmah počnemo s operacijom”,
ponovi Joona.
“OK, jebiga”, kaže Bruno i uputi Morrisu umirujuć
pogled.
“Aron i ja ćemo ući kroz vanjska vrata, a vas dvojica
ćete blokirati prilaz kamionetom i dati nam sto dvadeset
sekundi prednosti, a onda ćete doći za nama. Bez šok-
bombi, bez povišenih glasova, ali budite spremni uzvratiti
vatru.”
“Tim je ovdje za dvadeset minuta”, uporan je Morris.
“Ma daj, nemamo dvadeset minuta”, kaže Aron
povišenim glasom. “Hoćemo li im dozvoliti da nestanu s
ovom curom i pronaći je obješenu za nekoliko godina?”
“Imamo konačnu naredbu da odmah uđemo”, kaže
Joona i pruži Aronu jednu od bežičnih slušalica. “Pobrinite
se da me čujete i da vam je komunikacijski sustav Rakel u
direktnom modu.”
Joona krene držeći omotnicu u ruci, a Aron ga slijedi
prema ulici Bergsgatan.
“Imaš svoj Sig Sauer, je l’ da?”
“Zadnji put kad sam provjerio”, odgovori Aron.
“Drži ga skrivenog dok ne uđemo u kuću.”
Dvojica specijalaca stoje na istom mjestu, gledaju ih
kako nestaju u mraku i ponovno se pomaljaju pod
svjetlošću nešto udaljenije ulične svjetiljke.
Morris napravi nekoliko uzrujanih koraka, nasloni se
na poput mente zelenu fasadu objema rukama i nekoliko
puta duboko udahne.
“I smoke twojoints before I smoke two joints”, kaže Bruno.
“And then I smoke two more”, odgovara Morris ne
uspijevajući istisnuti osmijeh.
“Bit će dobro, možemo mi to”, kaže Bruno prigušeno.
“Znam”, odgovori Morris i poljubi svoje raspelo.
“Jesi li uspio maknuti onu smolu s ciljnika?”
“Nije važno - ionako mi neće trebati.”
 Dvojac uzme svoje sportske torbe s oružjem i stavi ih u
prtljažnik, sjedne u kamionet i izađe s parkirnog mjesta.
 49.

U TIŠINI JOONA I ARON SKRENU LIJEVO i počnu se penjati

prema vrhu brežuljka. Vile s početka dvadesetog stoljeća
tiskaju se na padinama. Nekolicina prozora je osvijetljena,
a svjetlost uličnih svjetiljki blista na kamenom popločenju
ulice.
“Kad si zadnji put ovo vježbao?” pita Joona
prekoračujući električni bicikl koji leži na podu.
“Nije to nešto što se zaboravlja”, kratko odgovori Aron.
Presijeku cestu i nastave u usku slijepu ulicu s
popucalim asfaltom.
Kad prođu pokraj malene litice, ugledaju kuću Ulrike
Bengtsson na strmom obronku. Sa svojim se šiljastim
krovom uzdiže prema crnom nebu.
Joona pomisli na fotografiju Ulrike. Visoka je to žena od
šezdesetak godina, plave kose, probušenih obrva i
tetoviranih ruku. Ulrike i njezin brat Primus nalik su jedno
drugome sa svojim uskim licima i ustima koja djeluju kao
da su pretrpana zubima.
Prođu pokraj posljednje ulične svjetiljke na čiji je stup
zavezan košarkaški koš kućne izrade. Sjene pred dvojicom
muškaraca izduže se i zatim se stope s mrakom.
Jedino što se čuje pucketanje je njihovih koraka.
Dvije zelene kante za smeće stoje pod malim krovom, a
pokraj vrata ograde visi hrđavi znak s natpisom: Zoo &
Tattoo.
 Crni kombi stoji parkiran na strmom prilazu.
Slabašna svjetlost nazire se na prozoru spavaće sobe u
prizemlju.
Joona priđe i pokuca na crno staklo kombija. Aron stane
uz stražnja vrata, izvadi pištolj iz futrole, otkoči ga i drži ga
skrivenim uz tijelo.
Joona ponovno pokuca, zatim obiđe vozilo i pogleda
kroz vjetrobransko staklo.
“Prazan je”, kaže.
Aron ponovno zakoči pištolj i slijedi Joonu uz kamene
stube prema kući. Osjeća kako mu se znoj slijeva niz obraze.
Grane stabala pomiču se ispred jedne od susjednih
kuća, svjetlo na jednom prozoru nemirno treperi.
Aronu srce snažno i brzo tuče u prsima. Bilo mu udara
u sljepoočnicama i osjeća neobično zatezanje u zubima.
Sječa se rutina sa svih treninga, ali nikad nije sudjelovao
u bojnoj operaciji nalik na ovu.
Joona okrene pogled prema prozoru spavaće sobe u
prizemlju. Krajičkom oka vidio je pokret. Kao da je komad
crne tkanine pao sa stropa prema podu.
Dugim se stubama popnu do verande pod balkonom.
Joona stisne kvaku na vanjskim vratima i povuče.
“Zaključano”, šapne Aron.
Joona s mukom skine crni ruksak, izvadi pištolj za
otključavanje brava, utisne vrh u bravu, stišće okidač dok
svi vijci ne popuste, zatim uvede okretač i otključa.
Otvori vrata pet centimetara i proviri u tamni hodnik,
spremi pištolj za otključavanje u ruksak, izvadi ručnik i
kliješta za armaturu, stavi ručnik na pod dovratka i prereže
sigurnosni lanac.
Komadi karika bešumno padnu na ručnik.
“Ulazimo”, kaže Joona u radijski prijemnik.
Izvadi svoj pištolj iz koverte i otkoči ga, ostavi ruksak
na odmorištu i uđe.
Prekorače par crvenih motociklističkih čizama i nađu se
u uskom duguljastom hodniku sa stubama prema gornjem
katu i otvorom koji vodi u salon.
Začuje se gukanje, a zatim udaljen pjev ptice.
Joona provjeri kutove i da Aronu znak da ga slijedi s
lijeve strane.
Oči se polako navikavaju na mrak.
Aron kroz pukotine pogledava na gornji kat.
Joona nastavlja naprijed na nišanu držeći tamnu odjeću
koja visi s kuka duž jednog zida.
Sloj ptičjeg paperja i lepršave prašine prekriva drveni
pod.
Aron se nagne i pištoljem nacilja u mračni prostor ispod
stuba. Iz njega dopire tiho struganje.
Oružje mu se počne tresti u ruci.
Nešto lagano zasvjetluca.
Aronu se učini da vidi spori pokret i pomakne prst s
kundaka na okidač.
Uzdahne od iznenađenja kad velika crna ptica izleti iz
mraka. Sudari se s ugašenim lusterom, uz prasak se zabije
u zid, okrene se i odleti u susjednu prostoriju.
 Aron se uspravi s pištoljem uperenim u pod, pokuša se
sabrati i smiriti ubrzano disanje.
Ekstremno je malo nedostajalo da opali iz oružja.
Joona ga pogleda ne pomičući pištolj uperen u otvor
vrata pred njima.
Nekoliko ptičica šuškavo proleti kroz hodnik, prema
gornjem katu.
“Koji je ovo kurac?” šapne Aron brišući znoj s očiju.
“Koncentriraj se.”
Aron kimne, podigne oružje i nacilja kroz dovratak.
Podne daske zakrckaju pod njim kad krene.
Na komodi leži nekoliko hrđavih nasadnih ključeva.
Joona da Aronu znak da se drži lijevog zida.
Gukanje ptica čuje se iz mračnog salona pred njima.

***

U istom trenutku u kojem Joona javlja da on i Aron ulaze u

kuću, Bruno i Morris skrenu u ulicu Byggmastaregatan.
Njihov hrđavi kamionet uz pucketanje se kotrlja naprijed i
zaustavi se dijagonalno na cesti ispred kanti za smeće kako
bi blokirao prolaz.
“Ne sviđa mi se ovo, nikako mi se ne sviđa”, kaže
Morris.
“Radimo svoj posao”, kaže Bruno i proguta knedlu.
“Ali što? Ne možemo osigurati i gornji kat i kuhinju ako
se ne podijelimo ili...”
“Smiri se”, kaže Bruno. “Joona nas hoće za leđima kad
uđe, to je jasno, morat ćemo za početak odjebati gornji kat,
nema druge, osigurat ćemo prostoriju po prostoriju i
gledati za sobom.”
“Znam, kužim, samo bih volio da smo pričekali ostatak
tima.”
“Prošlo je sto dvadeset sekundi.”
Morris se pokuša nasmiješiti i pravi se da drži džoint i
vuče dim prije nego što izađe iz vozila.
Polako krenu pokraj kanti za smeće, uz obronak i do
kuće. Kad više nisu vidljivi ni s jednog prozora spuste
sportske torbe na vrtni put, brzo navuku kacige i izvade
svaki svoju pušku marke Heckler & Koch. Tiho potrče do
kuće i nastave uz stube prema ulaznim vratima.
Bruno popravi slušalicu, otvori vrata i nacilja na stube
u mraku. Morris uđe i pregleda zid s obješenom odjećom i
otvor prema salonu.
Sve je mirno i tiho.
Bruno pričeka sa zatvaranjem vanjskih vrata dok
Morris ne osigura prostor ispod stuba.
Ptičji izmet slio se niz drvenu rešetku za biljke penjačice
na stubama, pomiješao se s paperjem i skupio u naslage
duž dna svake stube.
Bruno pomoću cijevi jurišne puške začuđeno proprčka
jednu od ukrućenih nakupina. Suhe mrvice padnu na pod.
“Možda se da pomiješati s bijelim špiritom i popušiti”,
tiho kaže Morris.
Klekne, uperi oružje u mrak pod stubama i požali što
prije ulaska u kuću nije na njega montirao baterijsku
svjetiljku.
 50.

PROZORI SU PREKRIVENI ZAVJESAMA i veliki salon leži u

tmurnoj tmini. Ptice u polusnu sjede na biljarskom stolu i
cvrkuću pod stropom. Joona i Aron polako se udalje četiri
metra jedan od drugog.
Pod tiho zapucketa.
Joona oprezno nastavi naprijed, baci pogled na Arona i
zatim se spusti u čučanj da pogleda ispod biljarskog stola.
Zadnji put kad je Joona bio na pucalištu primijetio je da
je prijenos metaka na pištolju loš. Zamijenio je oprugu kad
je došao kući da ne riskira zastoj vatre, ali nije nakon toga
stigao probno pucati.
Osigurava prostoriju lijevo dok Aron ulazi.
Perca i prašina zakovitlaju se zrakom.
Joona primijeti da se Aron zagledao u žutu papigu koja
se penje po tamnom lusteru.
Opasno je predugo zadržavati pogled na raznim
detaljima.
Aron ispruži lijevu ruku i podigne malo bijelog paperja
s ruba biljarskog stola.
Negdje dublje u kući upaljeno je svjetlo.
Nastave pokraj blistave kaljeve peći.
Koštice raznih sjemenki u hrpama leže po podu, a
pomiješane s perjem i izmetom tvore nanose uz zidove.
“Netko je malo prolupao”, promrmlja Aron.
 Zelena papiga kreće se po mjedenim kolicima za
posluživanje među bocama pića, bokalima i čašama.
Dok Aron osigurava bočne kutove pucanja, osjeća kako
mu u želucu, poput mučnine, raste smrtni strah.
Gleda Joonine meke pokrete, kako se drži zida s
pištoljem ispruženim u savršenu liniju prema hodniku.
Lakirani drveni pod škripi pod njihovom težinom i
zatim potpuno utihne kad izađu na zeleni tepih u hodniku.
Joona vidi kako je zavjesa pred jednim prozorom
malčice zatreperila i shvaća da su Bruno i Morris zatvorili
vanjska vrata za sobom.
“Osigurajte kuhinju prema hodniku i dnevni boravak”,
kaže im u mikrofon.
Pokaže u hodnik prema jednoj od spavaćih soba gdje je
Kofoed posljednji put vidio mladu ženu.
Polako se kreću da ne prestraše ptice.
Joona signalizira Aronu da se drži dijagonalno iza
njega.
Aron obriše znoj s gornje usne. Shvatio je da treba
promatrati praonicu dok Joona pretražuje spavaću sobu.
Jedna ptičica proleti hodnikom.
Joona ispruži ruku i pogurne vrata. Uđe i brzo okrene
pištolj u desni, i odmah zatim u lijevi kut.
Veliko zrcalo pričvršćeno je za strop iznad bračnog
kreveta od lakirane jelovine. Niz svjetloplavih kanarinaca
sjedi na prečki zavjese.
Na noćnom ormariću leži iskorišteni kondom.
 Žena nije ovdje - ako se nije skrila u nekom od ormara
duž zida s desne strane.
Joona pogleda iza sebe, vidi Aronovo blijedo lice u
hodniku i pričeka da zauzme poziciju.
Ne mora prići bliže praonici, samo prijeći na drugu
stranu hodnika.
U sobi za biljar papiga uznemireno zakriješti.
Aron susretne Joonin pogled i kimne, nastavi prema
vratima praonice i zastane.
Negdje s desne strane upaljena je lampa.
Na sivom linoleumu nalazi se nekakav plato od
stakloplastike ispod kojeg su provučene cijevi do perilice i
sušilice rublja.
Uz drugi zid nalazi se tuš-kabina matiranih staklenih
stijenki.
Aron se pomakne u stranu i pogled mu zapne na zrcalu
u otmjenom zlatnom okviru.
Bijeli kakadu ležerno se pomakne u stranu pokraj tuš-
kabine. Odjednom se Aronu srce toliko brzo uzlupa da ga
uši zabole.
U zrcalu vidi ženu kako leži na ležaju lijevo, odmah
pokraj vrata. Još ga nije uočila. Spavaćica joj je podignuta
do prsa, donji dio tijela je gol, a noge su joj prekrižene kod
gležnjeva.
Trbuh joj se polako pomiče u ritmu udisaja.
Aron da Jooni znak ne uspijevajući skinuti pogled sa
žene. Obrijani Venerin brijeg zacrvenio joj se od tetovaže
kolibrija u izradi.
 Stijenke tuš-kabine tiho zapucketaju.
Jooni je pištolj još uvijek usmjeren prema ormarima kad
se okrene prema Aronu i vidi da ovaj zakoračuje u praonicu
ne provjerivši desnu stranu vrata.
Prašina i perje klize podom na nenadanom pokretu
zraka.
“Arone”, kaže Joona. “Ne možeš...”
Nož se zabije ravno u stranu Aronovog vrata. Vrh izađe
malo ispod uha. Kaskada krvi slijedi oštricu kad nož biva
izvučen.
Aron zatetura unazad iskašljavajući krv.
Netko se ravnodušno nasmije, komad namještaja se
prevrne, a brzi koraci se udalje.
Joona utrči u praonicu i napravi krug pištoljem po njoj.
Visoka žena od šezdesetak godina uzmiče s nožem
usmjerenim prema njemu.
Udari ramenom u tuš-kabinu i nastavi hodati unazad
dok ne stigne do zida.
Netko je kroz druga vrata izašao iz praonice i trči prema
hodniku.
Ne skidajući ženu s nišana Joona uspije zamijetiti
praznu ležaljku i mali stol s bojama za tetoviranje.
Joona zatraži helikopter hitne pomoći, ponovi da je
hitno, da je kolega teško ranjen.
Aron sjedne na paletu, ispusti pištolj na pod i iskašlje
krv na prsa.
Tapkajući traži oslonac, prevrne kutiju deterdženta za
rublje i bijeli prah se prospe.
 Žena drži nož objema rukama i pogledava čas Joonu,
čas Arona. Mora da se skrivala u tuš-kabini kad je Aron
ušao.
"Policija”, prigušeno kaže Joona. “Odložite nož na
pod.”
Žena odmahne glavom, a Joona umirujuće podigne
ruku. Žena ubrzano diše i pokušava zatvoriti usne preko
neravnih zuba.
“Ulrike, slušajte me”, kaže polako joj se približavajući.
“Moram znati tko se sve nalazi u kući kako nitko ne bi
nastradao.”
“Ha?”
“Odložite nož na pod.”
“Oprostite”, promrmlja i smeteno spusti nož.
“Koliko se ljudi nalazi...”
Ulrike gurne nož dijagonalno uvis s bočne strane
Jooninog trupa. Napad je iznenađujuć i snažan. Joona
okrene tijelo i vidi kako mu oštrica reže vjetrovku dok juri
kao blistava glava strijele.
Uhvati je za podlakticu lijevom rukom, udari
kundakom u ključnu kost i nogom joj izmakne stopala te se
tako prevrne unazad.
 51.

MORRIS PRVI PROLAZI SOBOM za biljar, a Bruno ga slijedi

prema vratima koja vode u kuhinju.
Osjeća kako su mu se usta osušila.
Ući će i osigurati kuhinju ne prestajući pritom nadzirati
hodnik.
Morrisu je jurišna puška podignuta, a prst mu je na
okidaču. Crvena točkica u ciljniku uvijek se poklapa s
mjestom pogotka.
Nekoliko ptica podigne se s poda i odleti prema
hodniku.
Čuli su kratke naredbe koje su razmijenjene putem
komunikacijskog sustava.
Joona je zatražio helikopter hitne pomoći.
Aron je teško ozlijeđen.
Brzo oružjem provjere lijevo i desno i Morris uđe u
prostranu kuhinju s tamnosivim pločicama na podu.
Vrata bijele perilice suda otvorena su.
Crne plastične kuhinjske lopatice stoje u glinenom
loncu pokraj štednjaka.
Dvije male bijele ptice jedu mrvice kruha na radnoj
površini.
Bruno pogleda Morrisa kroz otvor vrata, da mu znak
da pričeka i polako se približava.
 Siva papiga s crvenim repom naglavačke visi s lustera
iznad jedaćeg stola.
S druge strane kuće začuju se udarci. Neka žena zaurla
i u sljedećem trenutku ponovno se u slušalici začuje glas
Joone Linne.
“U kući se nalaze dva teško naoružana muškarca”, kaže
Joona.
“Ponavljam, u kući se nalaze...”
Snažan prasak začuje se iz dnevnog boravka i u
sljedećem trenutku njihov kamionet eksplodira ispred
kuće.
Od zračnog udara steže se grlo, a prozori klopoću.
Sve ptice u kuhinji polete.
Cijelo dvorište se osvijetli.
Ploča prtljažnika padne kroz grane stabla i uz udar sleti
na susjedov travnjak.
Razbijeni komadi lima i dijelovi motora zapljusnu
cestu.
Jedna guma padne na obronak i odskakuće.
Blok motora sleti na krov kombija.
Oblak dima i prašine visi u zraku.
Jedino što je preostalo na prilazu su krater i
automobilska vrata.
Morris sabrano diše, nastavi kroz kuhinju i osjeti da su
mu jagodice prstiju hladne od adrenalina.
Ulovio je samo tračak eksplozije kroz jedan od prozora,
ali shvaća da se osoba koja je opalila iz bacača bombi nalazi
u kući.
 Vrata prema dnevnom boravku otvorila su se za
nekoliko centimetara.
Veće papige vraćaju se na svoja mjesta. Kanarinci
šuškavo lete zrakom.
“Moram izvući Arona - možete li mi osigurati prolaz”,
kaže Joona u slušalicu.
Morris pokaže Bruni da misli da se strijelac nalazi u
dnevnom boravku i da planira razvaliti vrata.
Bruno odmahne glavom i pokaže Morrisu da se
zakloni, nadzire vrata i čeka.
Morris jezikom ovlaži usta i svejedno oprezno korakne
naprijed.
Izgleda kao da mrak pulsira unutra, u dnevnom
boravku.
Ptice se uzrujano počnu kretati po vrhu hladnjaka kad
im se približi.
Morris ponavlja samom sebi da mora zaustaviti
muškarca s bacačem bombi da ne bi srušio helikopter hitne
pomoći.
Kao u transu nastavi prema vratima.
Crvena točkica u ciljniku drhti u visini prsa u mračnom
prorezu.
Bruno mu povišenim glasom nešto govori za leđima.
Morris krajičkom oka nasluti pokret.
Muškarac oblih ramena, spletene brade, s crnom
sačmaricom izađe iz svog skrovišta pokraj hladnjaka.
Morris okrene oružje prema njemu.
 Začuje se zaglušan prasak i istovremeno kuhinjski
prozor zasvijetli od paljbe.
Morris je pogođen postrance u glavu.
Razvaljena kaciga udari u zid dijagonalno iza njega i uz
tresak padne na pod.
Krv poprska vrata ormarića.
Tijelo tromo padne i sleti u polusjedeći položaj uz
otvorenu perilicu posuđa.
Većina Morrisove glave je odvaljena, ali preostao je
komad stražnjeg dijela lubanje i vilica mu visi na prsima.
“Jebote”, uzdahne muškarac s poluautomatskom
sačmaricom.
Joona uvlači Arona u sobu za biljar, a Bruno se velikim
koracima vraća prema kuhinji.
Osjeća kako mu noge klecaju.
Kroz šum u ušima koji je preostao od praska čuje se
melodičan ptičji Pjev.
Muškarac koji je izvirio iza hladnjaka stoji i bulji u
Morrisovo tijelo i krv koja je poprskala zidove i ormariće.
Sačmarica mu je uperena u pod.
Polako okrene pogled prema sobi za biljar u istom
trenutku u kojem Bruno obgrli okidač osjećajući kako se
zajedno s jurišnom puškom trese.
Meci punih metalnih košuljica prođu ravno kroz
muškarčeva prsa i trbuh i razbiju prozor iza njega.
Staklo odleti na sve strane, a prozorski okvir raspadne
se u krhotine.
 Spremnik od trideset metaka isprazni se u samo dvije
sekunde.
Prazne čahure zveckaju po pločicama.
Muškarac spletene brade sruši se unazad i udari u pod.
Oblak sitnih kapljica krvi još uvijek visi u zraku.
Bruno se ponovno povuče u sobu za biljar vadeći prazni
spremnik.
Mislio je da mu je puška namještena u način rada za tri
pucnja.
Bilo mu tutnji u ušima.
Pogledom zapne za razvaljenu kacigu s ostacima
kolegine glave.
"Mortise, kvragu”, dahne vadeći novi spremnik.
Vrata dnevnog boravka ravno pred njim otvore se i na
njima se pojavi muškarac duge plave brade s naočalama u
crnom okviru. Odjeven je u kožnate hlače i tamnozelenu
pancirku. U desnoj ruci drži Glock 17.
Bruno se pomakne unazad, zapne za rub zelenog
tepiha, padne i glavom udari u rub biljarskog stola.
Spremnik tresne na pod i klizne pod taj masivni komad
namještaja.
Joona pusti Arona, potrči naprijed duž jednog zida i
stane s desne strane kuhinjskih vrata.
Bruno se otkotrlja s linije vatre, odvuče se unazad i u
bočnim džepovima hlača počne tražiti novi spremnik.
Joona stoji potpuno mirno, pištolja uperenog u
otvorena vrata.
 Tamni odsjaj pomiče se u njihovom okviru visokog
sjaja.
Kad je zavezao Ulrike za jednu od debelih cijevi otkrila
mu je da se u kući nalaze dva tjelohranitelja.
Joona je odrezao komad crijeva tuša i ugurao ga Aronu
u dušnik, između glasnica, da stvori donekle siguran dišni
put. Vukao ga je preko krpenog tepiha kroz praonicu i baš
je došao u sobu za biljar kad je počela paljba.
Buka helikoptera hitne pomoći čuje se nad kućom.
Snažan miris baruta leži u zraku.
Plavi muškarac s Glockom uđe u sobu za biljar i pogled
mu zapne na Aronu koji leži na podu s objema rukama na
vratu.
Krv mu se slijeva niz prste.
Muškarac usmjeri oružje nalijevo, ali Bruno se sakrio
iza biljarskog stola.
Joona požuri naprijed, zgrabi muškarčevo zapešće
dijagonalno s leđa, povuče mu ruku unazad, priljubi mu
svoj Colt Combat uz rameni zglob i okine.
Tijelo mu se tržne, krv poprska zid, ruka mu omlitavi i
oružje mu uz zveket padne na pod.
Muškarac vrišti od bola.
Joona ga povuče na stranu za ozlijeđenu ruku, okrene
ga i lijevim ga laktom pogodi u obraz i bradu.
Udarac je snažan.
Glava mu se tržne unazad, naočale odlete i kapljice
znoja polete u smjeru udarca.
Zajedno zateturaju u stranu.
 Muškarac se zabije u držač biljarskih štapova i padne
na pod.
Sleti na kuk, prihvati se rukom i zatim potone na pod.
Čahura se U polukrugu otkotrlja do vrška njegova
nosa.
Bruno je upravo izvadio novi spremnik, utisne ga u
pušku i podigne se iza biljarskog stola.
Aron je blijed i preznojen, grčevito uvlači zrak kroz
crijevo i na putu je da upadne u cirkulacijski šok.
 52.

JOONA BRZINSKI PROVJERI MUŠKARCA na podu, otegli ga do

prozora i zaveže za radijator. Vrati se do Arona, susretne
njegov panični pogled, ponovi mu da će sve biti u redu,
zgrabi mali tepih i odvuče Arona prema hodniku. Bruno im
se pridruži, na brzinu osigura stube i zatim drži oružje
usmjereno prema sobi za biljar.
S gornjeg kata čuju se snažni udarci.
Krv iz Aronovog vrata probila se kroz tepih, svjetlucavi
crveni trag slijedi ih duž poda.
Bijela se golubica, osjetivši se stiješnjeno, izmakne i
poleti.
Zvuk udaranja helikoptera pojačava se. Prozori koji
gledaju na verandu zvekeću.
Joona vuče Arona pokraj stuba.
Kroz tutnjavu helikoptera čuju ženski smijeh s gornjeg
kata. Bruno klekne na koljeno i usmjeri oružje prema crnom
otvoru.
“Izvuci Arona”, kaže Joona pridržavajući mu ulazna
vrata.
Helikopter lebdi iznad vrta, rascjepkana tutnjava elise
odjekuje među kućama. Prašina i lišće podižu se u vrtlog.
Grmlje se naginje unazad pred snažnim naletom zraka.
Nosila se spuštaju iz helikoptera između verande i kuće.
Bruno podigne Arona na ramena i pogrbljeno istrči van.
 Joona zatvori vrata za njima i buka helikoptera malčice
se priguši.
Ulrike nešto vrišti iz praonice.
Joona se počne uspinjati stubama pištolja uperenog u
otvor. Suhi ptičji izmet krčka mu pod cipelama.
Prema tlocrtu se gornji kat sastoji od apartmana s
velikim salonom, spavaćom sobom i kupaonicom.
Ponovno se začuje ravnodušni ženski smijeh. Zvuči kao
da spava i sanja nešto što je zabavlja.
Joona nastavi gore dok očima ne dođe u ravninu s
podom, odakle vidi cijeli salon.
Prašina i paperje prekrivaju lakirani drveni pod. Vrata
spavaće sobe zatvorena su, ali vrata kupaonice su
odškrinuta.
Okreće se uokolo s oružjem.
Sjene stupića ograde prohuje pokraj sjedeće garniture,
televizora i pisaćeg stola.
Joona nastavi gore.
Slabašan miris parfema i dima visi u zraku.
Okretaji elise se ubrzavaju. Helikopter je na odlasku.
Posljednja stuba zacvili pod Jooninom težinom.
Brzo prijeđe pod i stane pokraj zatvorenih vrata
spavaće sobe osluškujući.
Šarke ispuste tih, škriputav zvuk kad oprezno otvori
vrata.
Pomakne se u stranu, pogleda u mračnu spavaću sobu
i pomoću cijevi pištolja još malo odškrine vrata.
Trepće čekajući da mu se oči naviknu na mrak.
 Bijeli zidovi i bijeli pod naziru se u magličastom
odsjaju. Oblik kreveta ocrtava se uz desni zid.
Tanka zavjesa kreće se na vjetru pred otvorenim
prozorom.
Bijela tkanina polako se ljuljuška.
Prozorski okvir zaškripi, kvaka zagrebe po limu, a
tmurno svjetlo obasja spavaću sobu.
Dječak od kojih pet godina stoji sasvim mirno nasred
poda, s rukama na leđima. Na sebi ima samo bijele svilene
hlače od pidžame.
Tanka mu ramena i počešljana kosa hvataju malo
svjetla.
Gleda ravno u Joonu ubrzano dišući.
Pod stropom leti desetak bljedožutih kanarinaca. Zvuk
njihovih krila podsjeća na suho lišće ulovljeno u zračni
kovitlac.
Zavjesa nabubri i još svjetla prodre u prostoriju. Joona
vidi da je soba prazna i baš kad krene napraviti korak
ugleda boso stopalo na prozorskom okviru.
Netko tamo stoji.
Zavjesa se podigne na vjetru i pomakne se malo niz
prečku.
Mlada žena popela se na prozor, stoji na donjem dijelu
okvira i jednom se rukom drži za središnju brtvu sanjivo se
smješkajući.
To nije Mia, ali vjerojatno jest žena koju je Kofoed
fotografirao.
 Na sebi ima bijelu spavaćicu. Tkanina je sjajna od krvi
na mjestu koje prekriva Venerin brijeg.
Zjenice su joj toliko male da se gotovo ne vide.
Joona polako prelazi preko u bijelo okrečenog drvenog
poda istovremeno držeći pištolj uperenim prema
otvorenim vratima dijagonalno za sobom.
Dječakova brada počela je drhtati.
"Ne smijete ubiti moju mamu”, kaže između kratkih
udisaja.
“Ne mislim ja nikoga ubiti”, odgovori Joona. "Ali želim
da siđe s prozora prije nego što padne i ozlijedi se.”
"Mama, dobar je.”
Žena se posklizne na rub, nečim snažno udari u
prozorsko staklo vraćajući ravnotežu i zatim se
ravnodušno nasmije.
Nagne se unazad, izvan kuće, jednom rukom se držeći
za središnju brtvu.
Ispucalo drvo zapucketa.
Tek sad Joona vidi da u slobodnoj ruci drži revolver
malog kalibra.
Lagano joj se približava.
Zavjesa se blago njiše.
Žena se ponovno okrene prema spavaćoj sobi i počeše
se po glavi cijevi revolvera.
“S kim razgovaraš?” sneno upita.
“Zovem se Joona Linna, policajac sam, ovdje sam da
vam pomognem i želim da bacite revolver na pod i spustite
se u sobu.”
 “Tako ćeš jebeno umrijeti dotakneš li me”, kaže.
"Nitko vam ne želi nauditi, sad ću vam prići i pomoći
da se spustite.” “Izvuci prsten”, promrmlja.
Začuje se zvonak zvuk kad sigurnosni prsten padne na
pod. Zavjesa nabubri i malo svjetla obasja dječaka.
Drži švedsku ručnu bombu Spranghandgranat 2000
ispruženu prema Jooni. Njegova bijela ruka čvrsto obgrljuje
elastičnu ručku. Pusti li je, ručna će bomba eksplodirati za
tri i pol sekunde.
"Ne puštaj ručku”, kaže Joona.
"Ne smijete je ubiti”, jeca dječak.
"Svi ćemo umrijeti ako popustiš stisak.”
"Samo me pokušavate prevariti”, kaže dječak uzrujano
dišući.
“Ja sam policajac”, kaže Joona i oprezno se približi.
"Želim da...”
"Stanite”, prekine ga dječak.
Od brzih udisaja mu se ravna prsa drhtavo podižu. Stoji
predaleko da bi Joona mogao stići do njega i uzeti mu
bombu.
Joona baci pogled na ženu na prozoru. Vjeđe su joj
teške, a revolver joj mlitavo visi uz bok u slobodnoj ruci.
"Pazi sad”, kaže Joona dječaku i stavi pištolj u futrolu
pod jaknom. “Riješit ćemo ovo, nema frke, samo je nastavi
držati, točno tako kako je sad držiš.”
"Baci je na njega”, promrmlja mama.
 "Nemoj ništa napraviti”, brzo kaže Joona. "Ne smiješ
popustiti stisak, nipošto je ne smiješ baciti, nitko u sobi neće
preživjeti učiniš li to.”
“Samo ga je strah”, nasmije se žena.
“Ne slušaj je... tvoja mama ne shvaća kako ručna bomba
funkcionira, ja sam policajac i znam da će ubiti sve ljude u
ovoj sobi.”
Dječak zaplače, a ruka kojom drži granatu se zatrese.
“Sad je baci”, šapne mama.
“Mama, ne usuđujem se...”
"Želiš li da mene siluje, a tebi otpili noge?” pita ga
ravnodušnim glasom.
"Kunem se da vam neću nauditi”, kaže Joona.
"Tako jebeno laže”, nasmije se ona i uperi si pištolj u
sljepoočnicu.
"Oprostite”, kaže dječak i baci bombu.
Joona napravi korak naprijed, ulovi je u zraku lijevom
rukom, okrene se i baci je prema salonu. Bomba udari u
okvir vrata i dijagonalno odskakuće u susjednu prostoriju.
Joona se baci na dječaka da ga zaštiti u istom trenutku
u kojem upaljač zapali eksplozivno punjenje.
Oštri prasak je zaglušujuć.
Šarke vrata popuste i ona se zavrte u spavaču sobu.
Zračni udar istiskuje sav zrak iz pluća.
Krhotine drva i prašina ih šibaju.
Joona se okrene na bok, izvuče pištolj i uperi ga u
prozor.
 Spavača soba puna je prašine i dima.
Bijela zavjesa lagano se ljuljuška spram mraka.
Žene nema.
Joona se podigne na noge i otrči do prozora.
Žena poleđice leži u travi i prstom jedne ruke tromo
upire u nebo.
Dva muškarca iz Nacionalne specijalne postrojbe
dotrče do nje.
Zračni udar izbacio ju je natraške kroz prozor, pala je
kroz brezove grane i sletjela u duboku travu.
Revolver je zapeo u žlijebu među mokrim lišćem.
Dječak je ustao, stoji i gleda krvave ptice koje leže među
krhotinama vrata i prozorskog okvira.
 53.

LIŠĆE NA STABLIMA U PARKU Vanadislunden od toplotnog je

udara potamnjelo i svilo se. Pamela i Dennis polako hodaju
oko velikog zdanja koje služi kao spremnik vode. Suha
staza koja prolazi travnjakom praši se oko njihovih nogu.
Jučer navečer su se dogovorili da će se sastati u vrijeme
ručka i Dennis je sa sobom ponio vrećicu sa sendvičima i
svježe cijeđenim narančinim sokom.
Mršav muškarac sa starinskom kutijom za šešire pod
rukom neko je vrijeme hodao tik iza njih, ali sad ga Pamela
više ne vidi.
Sjednu u hlad na klupu, Dennis izvadi paket sendviča i
pruži ga Pameli.
Pamela mu zahvali i čuje udaljene zvukove dječje igre
iz bazena u dnu brijega.
Čini se kao da je bilo jučer kad su se ona i Mia zajedno
vozile vlakom smrti.
Pamelina žalba poslana je upravnom sudu. Trebalo joj
je nešto vremena da nabavi sve potrebne potvrde i
izvještaje, ali sad je proces pokrenut i odluka socijalne
službe vjerojatno će se promijeniti.
Čim je Martin u medijima istaknut kao svjedok, stigla je
prijetnja - i prije nego što se Pamela uopće stigla postaviti
prema tome, Mia je nestala.
 Pamelu stalno iznova obuzima strah od kojeg se sledi
kad joj mozak počne jasno predočavati užase kojima bi Mia
u tom trenutku mogla biti izložena.
Ne zna je li bila ispravna odluka da pokušaju pomoći
policiji.
Što ako Mia bude kažnjena zbog toga?
A opet, moraju učiniti sve što mogu da bi je pronašli.
Joona Linna kaže da je Martin ključ.
A Martinova promjena pod hipnozom bila je
zapanjujuća. Odjednom je bio u stanju suvislo govoriti i
sjećao se fragmenata s igrališta.
“Izgledaš tužno”, kaže Dennis i pomakne joj uvojak
kose s obraza.
“U redu je... ili nije uopće”, predomisli se. “Nije u redu,
ne mogu podnijeti to što je oteo Miju, znam da sam ja
kriva.”
“Ne, ti...”
“Ali jesam”, prekine ga ona.
“Zašto to misliš?”
“Zato što pomažemo policiji”, odgovori mu.
“Ali jeste li to ucinili?“
Martin im je rekao da je čuo jednog pacijenta na svom
odjelu kako priča o Jenny Lind... zato je otišao na igralište
usred noći.”
“Jesi li i ti bila tamo? Jesi li čula Martina kad je to
rekao?” pita je brišući jedan kut usana.
“Pod hipnozom”, odgovori ona.
 “Ma daj, nek’ odjebu više”, uznemireno kaže Dennis.
“Prvo ga policija prisili da prizna ubojstvo i sad
pokušavaju...”
"Ali nije bilo tako”, prekine ga. “Bilo je... ne mogu
objasniti, ali moraju pronaći Miju. A Martin je počeo pričati
kad je bio hipnotiziran... bilo je potpuno nevjerojatno,
formulirao je duge rečenice.”
“Je li ga hipnotizirao liječnik?” skeptično upita Dennis.
“Daje.”
“Je li Martin dao svoj pristanak?”
“Naravno.”
“Ali je li mu bilo jasno o čemu je riječ? Je li Martin
shvaćao da neće imati kontrolu nad svojim riječima, da će
njime biti manipulirano da kaže ono što policija želi da
kaže?”
“Ali nije uopće bilo tako”, prigovori Pamela.
“OK, super... Samo sam užasno skeptičan prema
hipnozi, vidio sam kako pacijenti postaju psihotični jer su
osjećali da riječi koje im izlaze iz usta nisu njihove vlastite...
a taj osjećaj zna isplivati tjednima kasnije.”
“To nam nitko nije rekao.”
“Ne kažem da će se to dogoditi, samo kažem da postoje
rizici i da biste ih možda trebali razmotriti prije nego što
pristanete na daljnju hipnozu.”
“Nitko nije spominjao više seansi, dali smo joj šansu, ali
opet... Martinu je zapravo lakše razgovarati i nakon same
hipnoze.”
“Ali mislim da je to do EKT-a.”
 “Možda jest.”
Pamela pogledom prijeđe preko krovova punih
svjetlucavih ventilacijskih ispusta obavljenih treperavim
zrakom. Pomisli kako je Mia njezina odgovornost bez
obzira na to što tko o tome ima za reći. Da se nije bila
pojavila u Mijinom životu, ništa joj se ne bi dogodilo.
“Ti kao da se cijelo vrijeme zatvaraš u sebe”, kaže
Dennis.
“Oprosti, ja...”
“Ne moraš se ispričavati.”
Pamela spusti bocu soka na zemlju pokraj klupe i
duboko udahne.
“Poznaješ me, ovo nisam ja, ali sve se dogodilo
istovremeno, nisam bila spremna, previše sam popila i
završila u krevetu s tobom, mislim, što se događa sa
mnom?”
“Pamela”, pokuša se ubaciti.
“Znam da si me upozorio, da si me pokušao
zaustaviti.”
“Jer nisam htio da požališ”, odgovori on stavljajući
ruku na njezinu. “Martin mi je drag, ali ti si ta do koje mi je
stalo, do koje mi je uvijek bilo stalo.”
“Oprosti što sve uništavam”, kaže povlačeći ruku k
sebi.
“Izvana gledano možda to što smo ti i ja napravili ne
izgleda pretjerano lijepo”, kaže. “Ali bilo je ljudski i bilo je
razumljivo.”
“Meni ne, sramim se i voljela bih...”
 “E pa ja ne”, prekine je. “Ne sramim se, jer da budem
iskren, oduvijek sam zaljubljen u tebe.”
“Dennise, razumijem da sam sigurno poslala dvostruke
signale i sve, prezirem to kod sebe i ja...”
“Molim te, prestani.”
“I sramim se zato što ne namjeravam ostaviti Martina...
tad bi to bila druga stvar, ali stvari ne stoje tako.”
Dennis otrese mrvice kruha s bedara.
“Poštujem to što govoriš”, odgovori joj i proguta
knedlu. “Ali nemoj gajiti prevelike nade da će Martin opet
postati kakav je nekoć bio, s EKT-om i pravim lijekovima
će možda moći funkcionirati bez danonoćne skrbi, ali...”
“Dennise, volim te kao prijatelja i ne želim te izgubiti.”
“Ne sekiraj se”, kaže on i ustane.

***

Pamela sjedi za računalom u radnoj sobi i čita stare članke

o potrazi za Jenny Lind.
Skine naočale i ponovno počne razmišljati o užasnoj
vezi: da Miji prijeti smrt zato što je Martin slučajno
svjedočio ubojstvu Jenny Lind.
Jenny je već mrtva, ali Mia je živa.
Mora vjerovati da će se Mia izvući.
I hoće - samo da ubojica ne sazna da pokušavaju
pomoći policiji.
Ali da se pokore prijetnji, ne bi bilo nikoga tko bi se
borio za Miju - tad bi zaista ostala potpuno sama.
 Nema roditelja koji će gostovati na televiziji i
preklinjati, angažirati čitavu državu i navesti vladu da
dijeli nagrade.
Pamela pokuša potražiti švedske privatne detektive na
internetu.
Nikad nije razmišljala o tome da oni, dakako, zaista
postoje.
Provode tajne pozadinske kontrole, istražuju prevare,
špijunažu i ljubavne afere.
I svi tragaju za nestalom djecom, članovima obitelji i
prijateljima.
Ode u kuhinju, otvori ormarić i pogleda niz boca
alkohola.
Ako postoji nešto što može učiniti kako bi spasila Miju,
ništa je ne smije omesti.
Ovog puta neće sjediti u wellnessu i piti šampanjac.
Radije će umrijeti nego se ponovno suočiti sa
samoprijezirom.
Pamela pomisli da će izliti votku u sudoper, ali kaže
zatim samoj sebi da je bolje da boce ostanu u ormariću i
uzvraćaju joj pogled tako da odluka ostane na snazi.
Sjedne za kuhinjski stol i nazove Joonu Linnu. Javi joj
se i ona začuje koliko neuravnoteženo zvuči dok ga ispituje
o radu policije, je li išta od onoga što je isplivalo pod
hipnozom pridonijelo istrazi i kako izgleda sljedeći korak.
Joona joj strpljivo odgovara na sva pitanja i nijednom
joj ne kaže da se smiri, iako se ponavlja i glas joj puca od
plača.
 “Oprostite što se miješam, ali počela sam razmišljati o
roditeljima Jenny Lind, bili su tako ekstremno aktivni na
početku, mislim, bili su posvuda, i onda su odjednom
sasvim utihnuli”, kaže Pamela. “Cijelo sam vrijeme
pretpostavljala da su mediji izgubili interes kad se ništa
novo nije događalo i sve se razvodnilo, mislim, tako je
valjda bilo, ali nitko ne prestane postojati samo zato što
mediji ganjaju nove vijesti.”
“To je istina.”
“Počela sam razmišljati o onoj polaroid-fotografiji Mije,
da mi se ubojica obratio prije nego što ju je oteo... jeste li
sigurni da ih nikada nije kontaktirao? Jeste li razgovarali s
njima sad, nakon Mijinog nestanka?”
Čuje kako se inspektor pomiče na stolcu.
“Odbijaju svaki kontakt s policijom”, kaže. “Razumijem
ih, nismo uspjeli pronaći Jenny i sad je mrtva.”
“Ali što ako nisu sve ispričali? Isti je ubojica, što ako je
i njima prijetio, zahtijevao da ne surađuju s policijom...
možda su se zato povukli.”
“I ja sam zapravo razmišljao o tome, ali...”
“Možda su dobili... oprostite što prekidam, ali možda
su dobili fotografiju Jenny poštom prije nego što je nestala,
možda nisu ni otkrili tekst na poleđini, slova su bila
nevjerojatno mala.”
“Problem je u tome što spuste slušalicu čim ih
nazovemo”, kaže Joona. “Ne žele imati nikakvog posla s
policijom.”
“Ali ako ih ja kontaktiram?” predloži Pamela prije nego
što je stigla razmisliti o posljedicama.
 “Mislim da će biti ista stvar.”
“Maja mislim da ako... ako ih uspijem samo navesti da
me kratko saslušaju da zaista shvate da je riječ o životu
druge djevojke.”
Čim završe razgovor Pamela otvori internetsku
stranicu novina Katrineholms-Kuriren, klikne na rubriku “u
spomen”, pretražuje unazad i pronađe Jennynu kratku
osmrtnicu s vremenom i mjestom zadušnice.
 54.

KAD SE MIA PROBUDILA na betonskom podu kaveza,

treskava vožnja u tegljaču djelovala joj je kao san. Usta su
joj bila zalijepljena, a ruke i noge čvrsto zavezane crnim
plastičnim vezicama. Većinu je vremena bila omamljena i
izgubila je pojam o trajanju putovanja prije nego što su se
zaustavili.
Njezino posljednje bistro sjećanje ono je s betonskog
stupića kod benzinske postaje. Sjedila je i čekala Pontusa
kad je tegljač skrenuo i zaustavio se pred njom.
Bila je to zamka.
Vozač je ispustio novčanik na tlo i otišao iza prikolice.
Možda nije bitno što se uvukla pod vozilo, možda bi je
svejedno bio oteo. Ali dok je na trbuhu ležala ispod
kamiona bila je lak plijen, bez mogućnosti da pobjegne ili
da se brani.
Dobila je niz udaraca, krpu preko lica i možda kasnije
injekciju.
Ne zna kako je završila u kavezu.
Fragmenti dvorišta i niza niskih, duguljastih kuća bez
prozora zatitrali su u prolazu.
Bila je napola u nesvijesti kad je osjetila neobičnu
hladnoću nečega što joj je snažno pritisnuto na potiljak.
Nekoliko sati kasnije počela je osjećati trnce i bockanje
na vlasištu i od tad već dva dana ima osjećaj kao da se
opekla.
 Poput svih ostalih, dobila je pečat.
Sad Mia leži na betonskom podu prekrivenom
prljavom slamom sa svojom parkom kao jastukom. Malo
podigne glavu i popije vode iz plastične boce.
Prsti joj još uvijek mirišu na hamburger.
Sunce je izašlo i limeni krov prizemnice pucketa. Jučer
je unutra bilo toliko vruće da su joj sljepoočnice pulsirale.
Odjeća joj je bila promočena od znoja i osušila se tek
sredinom noći.
“Hoće li danas biti inspekcije?” pita Mia.
“Doći će ona”, odgovori Kim.
“Tiho budite”, kaže Blenda iz drugog kaveza.
Mia pogleda kroz rešetke na okvir od svjetla oko
zaključanih vrata na kraćoj strani prizemnice, vjedro s
kruhom i kukuruzom i medicinski ormarić na zidu.
Dijeli kavez s djevojkom koja ima dvadeset dvije godine
i zove se Kim, odnosno Kimball. Roditelji su joj iz Meksika,
ali rođena je i odrasla u Malmou. Kim igra rukomet i oteta
je kad je njezina momčad bila na putu na utakmicu.
Nalik je majci, ali ima mnogo uže lice.
Na vrata svakog kaveza pričvršćene su polaroid-
fotografije roditelja ili braće i sestara djevojaka. Kimina
majka fotografirana je u svom krevetu. Mora da se
probudila tik prije nego što je bljeskalica osvijetlila sobu.
Oči su joj razrogačene, a usta prestrašena i smetena.
Pamela je fotografirana u zrcalu kroz rešetke dizala.
Cezar očito ne zna da je njezin zahtjev odbijen.
 Mia je ispitala Kim, ali i dalje ne zna zašto im se ovo
događa, postoji li pozadinski plan i budući cilj
zarobljeništva.
Čini se da baka čini sve za Cezara.
Ponekad na cijeli dan nestane s tegljačem.
Možda je zbog brutalnosti i crnog kožnatog kaputa Mia
mislila da ju je oteo muškarac.
Ali sad joj je jasno da je to bila baka.
Ponekad dođe s novim djevojkama.
Ne čini se da ikoga prodaju dalje, ovdje se ostaje do
smrti.
Kim ne zna koliko dugo sve ovo već traje, ali kad je ona
prije dvije godine došla, na životu je još bila žena koja se
zvala Ingeborg, a ovdje je bila sedam godina.
Egzistencija je ovdje cijelo vrijeme ista. Ne događa se
naročito mnogo. Određen broj žena prisiljen je protiv svoje
volje ovdje živjeti i nekoliko puta mjesečno Cezar dođe
svojim sivim valiantom i siluje nekoliko njih.
Sasvim nedavno neke od njih su stanovale u
gospodskom dvoru i dobivale skupu odjeću i zlatni nakit,
ali nakon pokušaja bijega Jenny Lind, Cezar je postao
ekstremno nasilan i sve ih je zaključao u kaveze.
Svi znaju da Cezar ima kontakte u policiji, a Blenda
kaže da je Jenny vjerojatno mislila da je sigurna u
Stockholmu i nazvala 112.
Vidjele su fotografije te kišne noći kad je dobila svoju
kaznu. Na prvoj fotografiji djeluje kao da vjeruje kako će joj
biti oprošteno. Zatim slijedi borba, njezine razrogačene oči
i napeta usta, krv koja joj se slijeva niz vrat i naposljetku,
otežala mlitavost tijela.
“Baka se promijenila”, kaže Kim. Na početku je katkad
bila draga i znala ih je zvati slatkišima, ali sad je samo
stroga i ljuta.
Ima štap s otrovnim šiljkom. Ako dobiješ dubok ubod,
spavaš nekoliko sati. Ali ako te okrzne ili ako ampula nije
do vrha ispunjena, samo na neko vrijeme oslijepiš.
Mia je pitala nije li moguće utjecati na Cezara, navesti
ga da se sažali nad njima, navabiti ga da ih oslobodi, ali svi
kažu da je on puno gori od bake, da je on taj koji odlučuje.
Prošlog tjedna se naljutio i ubio Amandu.
Kim je počela plakati kad joj je to prepričavala, stalno je
ponavljala da je bilo kao u noćnoj mori.
Izvana se začuje lavež, a neka žena nekontrolirano
vrišti u drugoj prizemnici. Kim od straha dopuže do mi je i
uhvati je za ruku.
“Sve će biti dobro ako se uzdate u Gospodina”, kaže
Blenda.
Blenda je najstarija i pokušava ih navesti da se
prilagode novom životu kako ne bi nastradale. Ona im je
poput starije sestre, brine se da se peru koliko je moguće i
sili ih da dovoljno jedu i piju bez obzira na okus hrane.
Blenda dijeli kavez s Rumunjkom koja se zove Raluca i
ne govori švedski, ali zna nekoliko engleskih riječi i
njemačkih izraza. Baku zove Baba-Jaga, kao da je poznaje
od prije.
“Sjednite - evo je”, kaže Blenda.
 Škripa bakinih tački približi se i utihne. Pas sopće, a
baka lopata hranu u korito.
“Oduvijek sam sanjala o tome da imam baku”, našali se
Mia.
“Tiho.”
“Baba-Jaga”, šapne Raluca i sklupča se.
Baka skine poprečnu gredu, nasloni je na zid i otvori
vrata puštajući zasljepljujuću sunčevu svjetlost u
prizemnicu.
Prašina se kovitla zrakom.
Baka unese korito i stavi ga na klupu, uzme štap i priđe
njihovom kavezu, otvori vratašca i pusti psa unutra.
Kim na sebi ima prljave crvene hlače od trenirke i
majicu kratkih rukava sa slikom Lady Gage. Raširi noge
kad joj pas priđe.
Pogled joj je utučen, a izraz lica odsutan.
Pas je pomiriše, okrene glavu, obliže njušku i nastavi
prema Miji.
Mia sjedi prekriženih nogu i gleda baku dok joj pas
stišće njušku uz međunožje i izlazi iz kaveza.
Nakon inspekcije izmole molitvu predjelo i dobiju grah
sa sušenim mesom losa i komad kruha.
Danas su Mia i Kim prve koje pušta u dvorište.
Zapešća su im povezana grubim plastičnim vezicama
koje im se urezuju u kožu. Nisu navikle stajati i micati
nogama, ali pokušavaju se kretati što više mogu prije nego
što se moraju vratiti u kavez.
 Jedna djevojka leži u bijeloj kadi nasred pošljunčanog
dvorišta. Duge kupke se smatraju umirujućima. Na
početku je cijele noći vrištala, ali nakon dva tjedna u kadi je
utihnula.
“Ako je Jenny uspjela doći skroz do Stockholma,
sigurno je moguće pobjeći”, kaže Mia.
“Nemoj ni pričati o tome”, šapne Kim.
“Je, al’ ne namjeravam ostati ovdje i čekati da me se
siluje”, kaže Mia.
Zemlja je suha i cipele im podižu prašinu. Drže se za
ruke kako im plastične vezice ne bi zasjekle kožu.
“Postoji li netko tko je baš vidio te slavne zamke u
šumi?” pita Mia.
“Ti još ništa ne kopčaš.”
Prolaze pokraj djevojke u kadi. Pogleda ih apatičnim
pogledom. Koža joj je sasvim gnjecava ispod površine vode
i otpala je sa stopala i koljena.
“Različite smo... Ti znaš da te tvoji roditelji nikad neće
prestati tražiti”, kaže Mia. “Ali mene nitko ne traži...”
 55.

MARTIN SLIJEDI NJEGOVATELJICU prema dnevnom boravku i

ulazi u telefonsku govornicu. Tijesna je to prostorijica čiji
jedini prozor gleda na hodnik. Zatvori vrata, sjedne i uzme
slušalicu.
“Bok”, javi se.
“Jesi li dobro?” pita Pamela.
“U redu je”, odgovori i pomalo snizi glas. “A ti?”
“Malo sam umorna, ležim u krevetu sa šalicom čaja.”
Začuje se prigušen šum u telefonu kad se Pamela
pomakne.
“Konstrukcijski nacrti”, kaže Martin.
“Čuo si da šuškaju? Nedostaje mi kako si uvijek ležao
pored mene i gledao nacrte, a ja sam ti ih pokazivala i
objašnjavala što mislim.”
Martin otvori vrata govornice, pogleda van i uvjeri se
da je hodnik prazan prije nego što nastavi razgovor.
“Jesu li pronašli Primusa?” šapne.
“Ne, izgleda da nisu.”
“Ne mogu shvatiti kako se ne mogu sjetiti da sam ga
čuo kako ono govori.”
Martin spusti pogled na izgrebanu površinu stola,
okrajak od olovke i zgužvani papir.
“U ponedjeljak je sprovod i zadušnica za Jenny Lind i
mislila sam otići tamo”, kaže Pamela.
 “Neće li to biti čudno?”
“Da, možda, ali želim nešto pitati njezinu mamu.”
“Radi li se o Miji?”
“Planiram samo postaviti nekoliko izravnih pitanja, a
oni mogu odgovoriti ako hoće. Znam da neću biti na miru
ako ne napravim sve što mogu”, kaže. “Hoćeš li ići sa
mnom? Mislim da bi to bilo dobro.” “Zašto?”
“Ne moraš ako nemaš snage, ali mislila sam da bi
možda mogli osjetiti krivnju kad te vide.”
Martin se nasmije.
“Mogu staviti flaster na nos da djelujem jadnije.”
“Lijepo te je čuti da se smiješ”, kaže mu.
Martin pogleda u hodnik i pomisli kako će ga dječaci
kazniti, tvrditi da se smijao njima, zato što nemaju grobove.
“Ići ću s tobom ako želiš”, kaže.
“Misliš li da tvoj liječnik smatra da je to u redu?”
“Kao da sam tu pod prisilom...”
“Samo kažem da možda trebaš provjeriti s njim zato što
je riječ o sprovodu - nije poanta da ti bude lošije.”
“Mogu ja to, moram van odavde”, kaže.
“Dennis će nas odbaciti.”
“Najbolji je.”
 56.

JOONA SLIJEDI STRAŽARA S KOLICIMA za posluživanje do ćelije

broj 8404, uzme pladanj s hranom s kolica i uđe.
Vrata se zatvore za njim i brava zazveči.
Stavi hranu na stol, pokrene snimanje, nabroji prisutne
i istakne vrijeme i datum.
Primusova sestra Ulrike Bengtsson sjedi na krevetu u
vrećastoj pamučnoj odjeći istražnog zatvora. Ruka joj je
povezana trokutastim zavojem i oduzet joj je sav nakit.
Pramenasta kosa zabačena joj je unatrag, a duguljasto lice
joj je nenašminkano.
Ulrike je u braku sa Stefanom Nicolićem trideset i pet
godina i nemaju djece.
Tromo pogleda Joonu ne uspijevajući sklopiti usne oko
usta pretrpanih zubima.
Joonina siva košulja napeta je oko prsnih mišića i
ramena. Ostavio je sako u automobilu, a rukave podvrnuo
do lakta.
Koža mu se ježi na prohladnom zraku.
Blijedi ožiljci od užadi padobrana i uboda nožem
vidljivi su na Jooninim podlakticama i rukama.
“Nadam se da vam ima tko hraniti ptice”, kaže.
“To nek’ Stefan radi, to je njegov projekt...ja ne kužim
kako možeš voljeti ptice, za mene su to samo ružni mali
dinosauri... ali on je školovani ornitolog, trebate ga čuti kad
se navije, ‘savršene su’, ‘zamisli da možeš letjeti’, ‘ispune
kostur zrakom kad lete’ i bla bla bla.”
“A vi imate salon za tetoviranje”, kaže Joona.
“Da.”
“Ide li vam dobro?”
Ulrike slegne ramenima.
“U svakom ste slučaju imali jednu mušteriju”, kaže joj.
“Mislite na Lenu? Ona možda baš i nije mušterija - ona
je Stefanova cura i htjela ga je iznenaditi tetovažom.”
“Cura vašeg muža?”
“Nek’ samo ona preuzme tu dužnost... Ja sam Stefanu
već toliko puta popušila da to ima posljedice za evoluciju”,
kaže pokazujući zube.
Mlada žena koja je pala s prozora zove se Lena
Stridsskdld, a šestogodišnji dječak njezin je sin.
Oboje su fizički neozlijeđeni.
Dječaka je zbrinula socijalna služba, a Lena je odvedena
u istražni zatvor Kronoberg, baš kao Ulrike i preživjeli
tjelohranitelj.
“Bit će zatražen pritvor za vas zbog pokušaja ubojstva”,
kaže Joona.
“Ma dajte”, uzdahne. “To je bila samoobrana, ušuljate
mi se u kuću, kog’ vraga da mislim, nije da ste se predstavili
i pokazali policijske značke... Mislila sam da ću biti silovana
i da će mi noge biti otpiljene.”
“Ali to nije ono što se dogodilo - zar ne?”
 Jedan od specijalaca iz Nacionalne specijalne postrojbe
ustrijeljen je u glavu poluautomatskom sačmaricom i
preminuo je na mjestu.
Strijelca je, pak, deset sekundi kasnije ubio drugi
specijalac. Aronovo stanje i dalje je ozbiljno, ali stabilno.
Joona mu je spasio život držeći mu dišni put otvorenim
pomoću crijeva tuša.
Margot se osjeća nasamarenom zato što se ispostavilo
da Mia nije bila u kući. Nacionalna specijalna postrojba već
ju je prijavila i operacija će proći kroz internu istragu.
“Odvalili ste mi ključnu kost”, kaže Ulrike pokazujući
na zavoj.
“Zacijelit će.”
“Sad ste i doktor?”
Joona stavi dvije male zdjele s gulašem od krumpira i
mljevenog mesa na maleni stol, izvadi žlice i čaše, skine
plastiku s tanjurića sa sendvičima od sira i položi ubruse na
stol.
“Hoćemo li jesti dok se nije ohladilo?” pita je.
U modernoj tehnici saslušanja postoji rana faza
slušanja. Joona joj pridaje veću važnost od većine.
Pokušava dovesti Ulrike u situaciju u kojoj je već rekla
toliko toga da se odjednom čini besmislenim jednostavno
ne ispričati i ostatak.
Joona jede gulaš, zastane i s osmijehom je pogleda u oči.
“Ukusno je”, kaže.
Ulrike uzme svoju žlicu, promiješa sadržaj zdjelice i
proba malo.
 “Što mi možete ponuditi budem li surađivala?” pita
papirnatim ubrusom brišući malo gulaša s usana.
“Na koji ste način spremni surađivati?” odgovori joj
Joona.
“Sve ću vam reći ako izbjegnem tužbu i dobijem novi
identitet.” “Što je to sve?” pita Joona posežući za sendvičem
s tanjurića.
“Vidjela sam i čula masu toga tijekom godina”, objasni.
“Znamo da se Klub bavi preprodajom droge, pranjem
novca i iznudom.”
“Uobičajeno”, kaže ona i uzme još gulaša.
“OK, ali znate li otimaju li mlade žene za neku svrhu?”
pita Joona. Žlica zazveči uz njezine neravne zube.
“Ne bave se trgovinom ljudima ako se to pitate”,
odgovara.
“Možda vam Stefan krije određene stvari.”
“On je zapravo samo štreber koji je slučajno imao
pogrešne prijatelje u djetinjstvu, misli da je cool kad stavi
pištolj na stol prije nego što sjedne...”
Joona pojede zadnji zalogaj sendviča i popije svoj sok
od jabuke.
“Poznajete li Jenny Lind?”
“Ne, tko je to?”
“Vaš je brat zna.”
Ulrike podigne pogled sa zdjele.
“Primus?”
“Da”, kaže Joona i pogleda je u oči.
 Kad se nagne da nastavi jesti, među obrvama joj se
pojavi duboka bora.
“Jeste li čuli da se govori o Miji Andersson?” pita Joona.
Ulrike ne odgovara, samo nastavlja jesti i nakon nekog
vremena nagne zdjelu da bi mogla pojesti gulaš do kraja.
“Želim sve na papiru prije nego što kažem više”,
objasni i odloži žlicu.
“Što to?”
“Da neću biti osuđena, da ću dobiti novi identitet, novi
život.”
“Nemamo taj sistem u Švedskoj, nemamo krunske
svjedoke, nije moguće izbjeći kaznu svjedočenjem protiv
drugih.”
“Da se sad osjećam nasamareno?”
“Možda od same sebe.”
“Ne bi bio prvi put”, promrmlja.
Joona počne micati stvari sa stola i pomisli da su sada
stigli do trenutka u kojem shvaća da mu je već otkrila dio
istine.
Sad samo mora prihvatiti da se ovdje ne radi o
pregovorima, nego o jednostranom priznanju.
“Hoćemo li napraviti pauzu?”
Joona pomisli kako je filozof Michel Foucault napisao
da istina ne spada u domenu moći - ona je u srodstvu sa
slobodom.
Priznanje je čin oslobođenja.
 “Pokušala sam ubiti policajca koji mi je ušao u atelje”,
prigušeno kaže. “Ubola sam ga nožem u vrat, a vas sam
pokušala ubosti u trbuh.”
“Koga se bojite?” pita Joona utiskujući njihove
papirnate ubruse u jednu od plastičnih čaša. “Stefana
Nicolića?”
“Stefana? O čemu pričate?”
“Svjetla su bila pogašena u čitavoj kući... imali ste nož
u tušu i dva tjelohranitelja.”
“Nemaju li svi to?” nasmije se.
“Bojite li se Primusa?”
“Jeste li vi sigurni da ste inspektor?”
Joona stavi njezinu zdjelu na svoju, ubaci obje žlice u
nju i nasloni se.
“Prvo tražite novi identitet, a sad hoćete u zatvor”, kaže
Joona.
“Možda vam mogu pomoći, ako mi kažete koga se
bojite.”
Ulrike rukom obriše mrvice kruha sa stola i zatim dugo
sjedi utučenog pogleda prije nego što ga ponovno pogleda.
“Postoji jedan čovjek koji se zove Cezar”, kaže.
Ulrike zamahne desnom nogom tako da joj papuča
istražnog zatvora padne na pod i zatim svuče čarapu. Na
nozi, točno iznad gležnja, ima vodoravan ožiljak. Rana je
sasvim nedavno zašivena. Krv među natečenim rubovima
rane pocrnjela je, a od niza šavova ozljeda izgleda kao
gruba bodljikava žica.
 “Sakrio mi se ispod kreveta, išuljao usred noći i
fotografirao me.” “Cezar?”
“Spavala sam, probudilo me to što mi je pokušao
otpiliti stopalo... Prvo nisam točno kužila što se događa,
toliko me jebeno brutalno boljelo... Vrištala sam i udarala i
pokušavala ga odgurnuti nogom, ali nije išlo, nastavio je
piliti, cijeli krevet je bio mokar od krvi... Ne znam, ali
nekako sam uspjela stisnuti svoj osobni alarm... Prestao je
kad je u cijeloj kući počelo zavijati, samo je bacio pilu na
pod, ostavio polaroid-fotografiju na noćnom ormariću i
otišao... U vražju mater... mislim, tko to radi? Je l’ tako?
Mora da je sasvim jebeno lud, skriva se ljudima pod
krevetom i pokušava im otpiliti stopala.”
“Jeste li ga vidjeli?”
“Bilo je previše mračno.”
“Ali svejedno ste morali dobiti nekakav dojam njega.”
“Nemam pojma, bilo je usred noći, mislila sam da ću
umrijeti.”
Oprezno navuče čarapu.
“Što se dogodilo nakon što je otišao?”
“Zavezala sam remen iznad rane i zaustavila
krvarenje... Zaštitarska firma došla je puno prije hitne, ali
tad je Cezar naravno već bio nestao... Ispod kreveta je ležala
plastična vrećica s alatom koji je imao sa sobom.”
“Kakav alat je imao?”
“Ne znam, vidjela sam jednog zaštitara kako vadi
odvijač i neku stvar s ručkicom i čeličnim užetom.”
“Vitlo?”
 “Ne znam.”
“Gdje je sad ta vrećica?”
“Stefan se pobrinuo za nju.”
“Kako poznajete Cezara?”
“Ne poznajem ga, Primus mi je kasnije pričao o njemu,
ali Stefan je siguran da pripada jednoj od konkurentskih
bandi, zato imamo tjelohranitelje i masu oružja.”
“Ali Cezar nije nitko koga ste upoznali ili za koga ste
ranije čuli?” “Ne.”
“A što Primus kaže o njemu? Kako se poznaju?”
“Upoznali su se nekako preko društvenih mreža...
otprilike su dijelili stavove o društvu.”
“Ne zvuči kao konkurentska banda.”
“Znam, ali Stefan svejedno misli da je tako i govori
meni i Leni da ćemo biti silovane.”
“A što vi mislite?”
Ulrikeino je lice umorno i ozbiljno.
“Prvo je Primus govorio da je Cezar kralj, ali nakon
ovog je samo prestrašen i spalio si je mobitel u mojoj
mikrovalnoj.”
“A vi se toliko bojite Cezara da želite biti u zatvoru.”
“Rekao je Primusu da će mi sljedeći put otpiliti glavu.”
“Zašto je prijetnja usmjerena na vas?”
“Da kazni Primusa, on uvijek govori kako sam lijepa, to
je samo stvar koja mu se vrti po glavi, mislim, bila sam
slatka kad sam bila djevojčica, ali to je definitivno prošlo.”
“A zašto Cezar želi kazniti vašeg brata?”
 “Mislim da mu je Primus dao obećanja koja nije mogao
održati, uvijek previše melje, otprilike kao ja sad.”
“Dobro je što govorite istinu.”
“Za koga?”
“Dok god ste u istražnom zatvoru, sigurni ste, a ako mi
pomognete pronaći Primusa, možda mogu zaustaviti
Cezara.”
“Pronaći Primusa?”
“Gdje stanuje kad nije hospitaliziran?”
“Ne znam.”
“Dolazi li k vama?”
“Stefan je tome rekao ne... spava gdje može, kod
prijatelja, na kakvom stubištu, u podzemnoj... e, al’ sutra je
Orlovo gnijezdo otvoreno pa će sigurno biti tamo.”
“Orlovo gnijezdo?”
“Je li panduriji to promaklo? Stvarno ste najbolji”,
nasmije se. “Masa ljudi se skupi i prokockaju lovu na... na
početku su to bile borbe pijetlova. Pogodite čija je to ideja
bila? Ali kao što rekoh, nisu svi jednako fascinirani pticama
kao Stefan, sad su to uglavnom MMA i borbeni psi...”
“Gdje ću pronaći to mjesto?”
“Dolje, u luci... Južna luka u Sodertaljeu, imaju tvrtku
za prijevoz, tamo im je radionica i pretovar robe... Stefan
ima dogovor sa zaštitarskom firmom.”
“I mislite da će Primus biti u Orlovu gnijezdu?”
Ulrike se nasloni prekriženih ruku. Tamni kolobari pod
očima produbili su se i izgleda potpuno izmoreno.
 “Ako nije mrtav ili zatvoren u ludaru, definitivno će biti
tamo.”
 57.

MARTIN IZBJEGAVA PAMELIN POGLED u zrcalu dok se dizalo

spušta niz okno. Ona ga gleda i pomisli kako mu je lice
samotno, gotovo bespomoćno. Lampica se upali, dizalo
uspori i zaustavi se.
Vrata se otvore.
Martin podigne ruksak s poda i navuče ručke na jedno
rame.
Zajedno izađu van.
Dennis ih čeka iza automobila na okretištu. Odjeven je
u tamnosivo odijelo i nosi sunčane naočale.
“Dugo se nismo vidjeli”, kaže i rukuje se s Martinom.
“Znam.”
“Lijepo te je vidjeti.”
“Također”, promrmlja Martin ogledavajući se preko
ramena.
“Nevjerojatno je ljubazno od tebe što nas voziš”, kaže
Pamela dok prilaze automobilu.
“Pamela je bila malo previše fast and furious”, našali se
Dennis.
“Čuo sam”, odgovori Martin.
“Što kažeš na odlazak s odjela 4?” pita Dennis
uzimajući Martinov ruksak.
“Super.”
Dennis stavi ruksak u prtljažnik i zatvori vrata.
 “Martine, želiš li sjediti naprijed?” pita Pamela.
“Svejedno mi je.”
“Hajde, sjedni tamo, pa možete pričati”, kaže mu.
Dennis otvori Martinu prednja desna vrata, pričeka da
se smjesti prije nego što ih zatvori i Pameli otvori stražnja
vrata.
“Je l’ ti dobar feeling?” prigušeno je pita.
“Mislim daje.”
Prije nego što je stigla sjesti, Dennis je zgrabi straga,
obujmi je i poljubi u vrat.
Iskobelja mu se iz stiska i sjedne srca uzlupanog od
straha.
Dennis zatvori njezina vrata, obiđe automobil, sjedne
na vozačko mjesto i automobil se počne udaljavati od
zgrade psihijatrije.
Pamela mora razgovarati s Dennisom i reći mu da to ne
čini.
Gleda van, na zgrade koje prelijeću pitajući se je li mu
poslala pogrešne signale kad ga je nazvala i pitala hoće li ih
voziti.
Možda je njezinu energiju pogrešno protumačio kao
flertanje.
Promet polako teče naprijed mostovima preko otoka
Lilla i Stora Essingen. Ispušni plinovi i isparavanje vrućeg
asfalta čine sunčev sjaj na automobilima beživotnim.
Nalaze se iza cisterne na kojoj je netko u prljavštini
nacrtao golemi penis. Uvijek se pitala tko su ljudi koji se
osjećaju pozvanima činiti takve stvari.
 Nakon Sodertaljea se kolone prorijede, a brzina poveća;
prigradska naselja, drvene ograde i sportska igrališta lete
pokraj njih.
“Kako ti je bilo biti hipnotiziran?” pita Dennis.
“Ne znam, samo sam htio pomoći, ali bio sam malo
tjeskoban kasnije...”
“To razumijem - hipnoza definitivno nije dobra za
tebe.”
“Ali možda miješam to sa svojim EKT-om”, kaže
Martin gladeći se po nosu.
“Martine, trebaš, jasno, pomoći policiji, ali nemoj
pristajati na hipnozu, samo to ti kažem”, objasni Dennis.
"Ili se sjećamo ili se ne sjećamo... pokušavati iskopati
potisnuta sjećanja lako se pretvori u to da se sjećamo stvari
koje se nikada nisu dogodile.”
“Ali, pa sjetio sam se što je Primus rekao”, kaže Martin.
“Da, ali ako su to što pod hipnozom vidiš prava
sjećanja, onda ona postoje i bez hipnoze... i tad bar znaš da
ti nisu sugerirana.”
Taksi s razbijenim stražnjim svjetlom ubaci se točno
ispred njih prisiljavajući Dennisa da tako zakoči da se
sigurnosni pojas čvrsto zategne preko Pamelinog ramena.
Nevjerojatno je da je Martin počeo oblikovati čitave
rečenice. Pamela se pita je li to do elektrošokova, hipnoze
ili činjenice da pokušava pomoči policiji pronaći Miju.
“Sjećam se samo da sam izašao s lutalicom na kišu”,
kaže Martin.
Pamela se nagne naprijed, među njihova sjedala.
 “Ali napravio si crtež onoga što si vidio kad si došao
kući”, kaže Pamela.
“Ni toga se ne sjećam.”
“Ne, ali to u svakom slučaju znači da si vidio Jenny,
možda nisi vidio ubojstvo, ali vidio si je kako tamo visi.”
“Ti to kažeš, ali...”
“Samo želim da se zaista pokušaš prisjetiti”, kaže
Pamela i ponovno se nasloni.
“Radim to, pokušavam, ali sve mi je crno.”
 58.

PROHLADNI ZRAK U UNUTRAŠNJOSTI katrineholmske crkve

ima miris kamena. Pamela utone na praznu klupu zajedno
s Martinom i Dennisom netom prije početka ceremonije.
Malen je to pogreb za obitelj i bliske prijatelje, tek
dvadesetak ljudi sjedi na škripavim drvenim klupama.
Roditelji Jenny Lind naziru se u prvom redu. Kad se
kroz zidove začuju crkvena zvona, Pamela vidi da su se
očeva leđa zatresla od plača.
Od ljetne svjetlosti koja tijekom obreda polako klizi
zidovima vitraji apside počinju se žariti.
Svećenikov govor je mlak, unatoč pokušaju da pruži
utjehu i nadu. Majka prekriva lice rukama, a Pamelu prođu
trnci kad pomisli da je mjesto s kojeg je Jenny oteta samo
nekoliko minuta udaljeno od mjesta na kojem sada stoji
njezin lijes.
Svećenik po poklopcu lijesa pospe zemlju formirajući
križ, začuje se zveket od kojeg Pameli pozli od tjeskobe.
Nije bila na zadušnici od Aliceinog sprovoda.
Martin je uhvati za ruku i čvrsto je stisne.
Tijekom cijelog završnog psalma Pamela sjedi lica
uperenog u pod, čvrsto stisnutih očiju i zatim začuje
Jennyne bližnje kako ustaju.
Sabere se, podigne pogled i vidi Jennynu obitelj kako u
sporoj koloni prilazi lijesu i polaže cvijeće na nj.
 Strašno je vruće na nepomičnom zraku na blagoj padini
ispred crkve.
Jennyn tata sjeo je u automobil, ali mama još prima
izraze sućuti.
Dvije žene razgovaraju sa svećenikom, muškarac u
invalidskim kolicima čeka prijevoz, a jedna mala djevojčica
šuta šljunak podižući prašinu.
Pamela pričeka da posljednji posjetitelji napuste crkvu
prije nego što odvuče Martina sa sobom do Jennyne mame.
Lice Linnee Lind prošarano je borama, a usta su joj se
ukočila u tužan izraz.
“Primite moju sućut”, kaže Pamela.
“Hvala”, odgovori Linnea i pogled joj zapne na
Martinu. “Jeste li to vi? Da... oprostite, užasno mi je žao što
je moj muž nasrnuo na vas.”
“Nema veze”, odgovori Martin i uperi pogled u tlo.
“To ne nalikuje Bengtu, inače je sam po sebi uglavnom
tih.”
Manja grupica ljudi zadržala se između crkve i
parkirališta.
“Znam da nije pravi tren”, kaže Pamela. “Ali voljela bih
popričati s vama, možda bih vas mogla sutra nazvati.”
“Ma dođite s nama na karmine”, kaže Linnea i pogleda
je podbuhlim očima.
“Hvala, ali...”
“Čula sam da ste izgubili kćer iste godine koje je Jenny
nestala... tako da znate kako je to, da nije baš lako.”
“I ne prolazi.”
 Mala skupina ljudi pozvana na karmine prijeđe kratki
put do doma roditelja i zaustavi se na parkiralištu za goste.
“Što ćeš ti?” upita Pamela Dennisa dok ona i Martin
izlaze iz automobila.
“Čekam vas ovdje”, kaže. “Moram odgovoriti na neke
mailove.”
Okupljeni s pogreba uđu kroz vrata svjetložutog
nebodera i zajedno se dizalom popnu na peti kat.
Pamela slijedi Linneu u kuhinju pokušavajući
protisnuti nešto o tome kako je obred bio lijep.
“Dakako”, kaže Linnea praznim glasom.
Uključi aparat za kavu i slabašnim pokretima otvori
kutije s kolačima.
Na stolić u dnevnom boravku postavljenje starinski
servis za kavu s malim šalicama na tanjurićima, zdjelicom
s kockama šećera, mlijekom u vrčiću i stalkom za kolače na
tri kata.
Stari kauč zaškripi kad gosti sjednu.
Posvuda stoje ukrasi i suveniri s raznih putovanja i
lončanice na vezenim tabletićima.
Jennyn otac unese četiri stolca iz kuhinje i zamoli
okupljene da sjednu.
Malobrojni gosti pokušavaju ćaskati, ali svejedno svako
malo zavlada tišina. Čuje se zveket žličice koja se vrti
šalicom kave, netko spomene toplinski val, a netko drugi se
pokuša našaliti o klimatskim promjenama.
 Linnea Lind pokazuje uokvirenu fotografiju svoje kćeri
i pokušava držati govor o tome kako je Jenny bila tako
drugačija.
“Feminizam i veganska hrana... i mi i naša generacija
smo u krivu, koristimo pogrešne riječi i auto nam ide na
benzin... i to mi toliko nedostaje.”
Utihne i ostane sjediti dok joj se niz obraze slijevaju
suze. Muž je miluje po leđima.
Starija gospođa ustane i kaže da mora kući jer mora
izvesti psa, a ostali gosti iskoriste trenutak da se i oni
pozdrave.
Iako im Linnea Lind govori da ostave sve na stolu, gosti
odnesu svoje šalice u kuhinju.
“Idu li svi sad?” šapne Pamela Martinu.
Čuju glasove iz hodnika, vrata koja se zatvaraju i zatim
tišinu prije nego što se Linnea i Bengt vrate.
“Možda je vrijeme da i mi idemo”, kaže Pamela.
“Ma nećete već otići”, kaže Bengt tmurnim glasom.
Otvori ormar i stavi dvije boce i četiri čaše na stol, bez
pitanja natoči čistu votku sebi i Martinu, a ženama
višnjevaču.
“Martine, znajte da mi je žao što sam nasrnuo na vas”,
kaže i doda mu čašu. “Nije opravdanje, ali mislio sam da...
pa, znate... i onda sam vas vidio kako izlazite iz zatvora,
nešto mi je puklo u glavi...”
Iskapi čašu, raširi usta kad osjeti žarenje jakog alkohola
i zatim se nakašlje.
 “Kao što rekoh, strašno mi je žao... i nadam se da
prihvaćate moju ispriku.”
Martin kimne i pogleda Pamelu kao da želi da ona
odgovori umjesto njega.
“Policija je pogriješila, i to veoma”, kaže ona. “Martin je
bolestan, a oni su ga na prevaru naveli da prizna stvari koje
nije učinio.”
“A ja sam mislio... kao što rekoh”, kaže Bengt. “Nije da
se pokušavam opravdati...”
“Ne”, brzo kaže Pamela.
“Hoćete li se rukovati sa mnom?” pita Bengt gledajući
u Martina.
Martin kimne, pruži ruku i mrvicu se uplaši kad je
Bengt uzme u svoju.
“Možemo li ovo ostaviti iza sebe?”
“Što se mene tiče, da”, tiho odgovori Martin.
Pamela odglumi da kuša višnjevaču i zatim vrati čašu
na stol.
“Jeste li čuli da je oteo još jednu djevojku?” pita ih.
“Miju Andersson”, odmah kaže Linnea.
“Da ti pozli”, promrmlja Bengt.
“Znam”, šapne Pamela.
“Ali vi ste ga vidjeli, zar ne?” kaže Bengt. “Martine? Bili
ste tamo, je l’?”
“Bilo je premračno”, odgovori Pamela.
“Što policija kaže o svemu?” pita Linnea.
“Nama? Ne mnogo”, odgovori Pamela.
 “Naravno da ne”, uzdahne Bengt, uzme mrvicu od
kolača sa stola i ubaci je u usta.
“Jedna stvar me zanima”, kaže Pamela. “Kad je oteo
Jenny, je li vam se ikad javio?”
“Ne, kako to mislite”, bojažljivo upita Linnea.
“Nikakva pisma ili telefonski pozivi?”
“Ne, to...”
“On je samo luđak”, kaže Bengt i skrene pogled.
“A je li se javljao prije nego što je nestala?”
“Ne razumijem”, kaže Linnea namrštena čela.
“Možda sam krivo shvatila, ali mislim da je fotografirao
Miju, djevojku koja je nestala... kao upozorenje”, kaže
Pamela i osjeti da se lagano zapliće u vlastite riječi.
“Ništa takvog”, odgovori Linnea i trunku prejako
spusti čašu na stol. “Svi su rekli da je bila samo nesretna
slučajnost što se naša Jenny vračala iz škole baš kad je
šleper naišao.”
“Da”, kimne Pamela.
“Policija je bila sigurna da su tom muškarcu navrle te
misli kad ju je ugledao”, nastavi drhtavim glasom. “Ali nije
bilo tako, nije bila slučajnost, pokušala sam im to reći, znam
da sam bila rekla masu različitih stvari, da sam bila ljuta i
potresena, ali ipak su me mogli poslušati.”
“Da”, zaključujuće kaže Bengt i napuni svoju čašu.
“Zašto nije bila slučajnost?” pita Pamela i nagne se bliže
Linnei.
“Više godina kasnije pronašla sam Jennyn dnevnik, bila
ga je sakrila ispod kreveta, pojavio se kad smo se selili
ovamo... Nazvala sam policiju, ali bilo je prekasno, nikoga
nije bilo briga.”
“Što je pisalo u njemu?” pita Pamela i pogleda je u oči.
“Jenny se bojala, pokušala je razgovarati s nama, ali
nismo je slušali”, ispriča Linnea suznih očiju. “Nije to bila
slučajnost, bilo je planirano, izabrao je Jenny, pratio je
njezin Instagram, špijunirao ju je, znao je kad joj škola
završava, kojim putem ide.”
“Je li to napisala?”
“Bio nam je u kući, gledao ju je, uzeo joj je gaćice iz
ladice”, nastavi Linnea. “Jedne večeri kad smo se vratili
kući sa salse, Jenny se bila zaključala u kupaonicu... bila je
potpuno potresena, a ja sam reagirala zabranivši joj da
gleda filmove strave.”
“To bih i ja napravila”, tiho kaže Pamela.
“Ali u dnevniku piše što je sve proživjela”, nastavi
Linnea. “Tad smo stanovali u kući i sjedila je u kuhinji i
pisala zadaću kad se smračilo. Imali smo malu lampu na
prozoru, ali bila je ugašena... Znate kako je, ako su svjetla
unutra ugašena, vidi se van, u vrt iako je mrak... i činilo joj
se da vidi nekoga kako stoji među brezama.”
“Shvaćam.”
“Mislila je da je samo umislila, da je samu sebe
isprepadala i upalila je lampu na prozoru... i onda je jasno
vidjela muškarca, gledali su jedno u drugo i u sljedećem
trenutku se okrenuo i nestao... Trebalo joj je nekoliko
sekundi da shvati, da ako ga je mogla vidjeti kad je lampa
bila upaljena, da je prozor djelovao kao zrcalo i da je
zapravo stajao u kuhinji, njoj iza leđa.”
 59.

JOONA LINNA HODA KROZ VLAŽNI HLAD ispod Centralnog

mosta. Automobili jure u oba smjera , zrak je otežao od
ispušnih plinova. Uz betonski potporanj mosta leže prljava
odjeća i vreće za spavanje, prazne konzerve, vrećice čipsa i
stare kanile.
Joona već drži mobitel u ruci kad zazvoni, vidi da ga
zove Pamela Nordstrom i javi se.
Glas joj je rezak od uzbuđenja dok mu prepričava susret
s roditeljima Jenny Lind i sadržaj dnevnika koji je majka
pronašla.
“Stajao je u kuhinji, iza nje”, prepričava. “Samo su se na
sekundu pogledali u oči i nema nikakvog opisa njegovog
lica, ali... ali imao je na sebi prljav kaput s poput ugljena
crnim krznenim ovratnikom i zelene gumene čizme.”
“Jeste li ga i sami pročitali?” pita Joona.
“Da, ali ne piše ništa više o njemu, iako je na više mjesta
pisala o osjećaju da je netko promatra... i ovo je zanimljivo,
jedne noći ju je probudio bljesak, ali kad je otvorila oči sve
je samo bilo mračno... Uvjerena je da ju je netko fotografirao
dok je ležala i spavala, da ju je to probudila bljeskalica
fotoaparata.”
Prašina boje olova zakovitla se kad prođe autobus.
“Cijelo mi je vrijeme bilo teško za povjerovati da je
izbor žrtava bio impulzivan”, kaže Joona. “Negdje ih je
vidio... i očito ih počeo uhoditi.”
 “Da.”
“Nismo još pronašli Primusa i moramo se opet sastati s
Martinom ako je spreman na to.”
“Želi pomoći, to cijelo vrijeme govori, ali jedan naš
prijatelj koji je psiholog misli da ne bismo trebali pristati na
hipnozu, zato što to može naštetiti Martinu.”
"Onda ćemo probati bez hipnoze”, kaže Joona.
Odjeci njegovih koraka zamru kad izađe na večernje
sunce na doku. Ustajali smrad diže se iz vode koja tiho
protječe.
Zastave mlitavo vise na stjegovima i čak je i lišće jasika
nepomično.
Slijedi Strömmen i prolazi pokraj parlamenta, pogleda
na rt Strömparterren i prisjeti se hladne vode prije mnogo
godina.
Joonu vode kroz velebnu salu za jelo restorana
Operakallaren smještenog u podrumu stockholmske opere,
pokraj zlatnog paravana i van, na ostakljenu verandu koja
gleda na vodu i Kraljevsku palaču.
Za izdvojenim stolom sjedi Margot, zajedno sa šefom
Sigurnosno-obavještajne agencije Vernerom Zandenom,
glavnim tužiteljem Larsom Tammom i županijskim
pročelnikom policije Gostom Carlenom.
Upravo podižu čaše šampanjca u zdravicu kad se Joona
zaustavi pred njima.
“Nisi morao doći ovamo - jer odgovor je svejedno ne”,
objasni mu Margot prije nego što je išta stigao reći. “Nitko
ne zna za Orlovo gnijezdo. Upravo sam pitala i Vernera i
Larsa, osim toga sam razgovarala s odjelom 2022 i
Kriminalističko-obavještajnom službom.”
“Izgleda da svejedno postoji”, tvrdoglavo će Joona.
“Svi prisutni su upoznati sa slučajem sve do
katastrofalne operacije u vili koja je, prema nekima, bila
tako prokleto nužna.”
“Imamo tri slučaja otmice djevojaka, dvije od njih
pronađene su ubijene...”
Joona utihne i pomakne se u stranu kad osoblje
restorana uđe, posluži prvo jelo i napuni čaše.
Zna da mora biti oprezan s raspitivanjem, zato što svi
znaju da je ulazak u Ulrikeinu kuću prije dolaska cijelog
tima specijalne postrojbe bila Margotina direktna zapovijed
koja je dovela do gubitaka.
“Pačja jetra s roštilja sa sladićem i umakom od
đumbira”, objasni konobarica. “Nadam se da će vam biti
ukusno.”
“Hvala”, kaže Verner.
“Žao mi je što jedemo dok razgovaramo”, kaže Lars.
“Ali opraštamo se od Goste koji prelazi u Europol.”
“Ja sam kriv - ali ne bih vas ometao da nije goruće”,
kaže Joona.
Tiho stoji dok započinju obrok i čeka dok Margot ne
podigne pogled prema njemu prije nego što nastavi
govoriti.
“Pozadina je ta da je naš svjedok Martin Nordstöm čuo
razgovor između Primusa i muškarca po imenu Cezar”,
kaže. “Raspravljali su o Jenny Lind i igralištu samo
nekoliko dana prije ubojstva.”
“To znamo”, kaže Verner vilicom provlačeći komad
pačje jetre kroz umak.
“A ti i dalje misliš da su Primus ili taj Cezar ubili Jenny
Lind - je l’?” pita Margot.
“Mislim da je to bio Cezar”, odgovori Joona.
“Ali tragaš za Primusom”, kaže Margot i obriše kut
usana ubrusom.
“Zašto misliš da je to bio Cezar?” pita Verner.
“Zato što je kaznio Ulrike Bengtsson kad ga Primus nije
slijepo slušao... došao joj je u kuću usred noći i pokušao joj
otpiliti nogu.”
Lars Tamm natakne pečeni luk na vilicu, ali se ne uspije
primorati da ga privede ustima.
“Uklapa li se to u profil počinitelja?” pita Gosta.
“Imao je vitlo sa sobom”, odgovori Joona.
“Onda je on”, zaključi Verner.
Utihnu kad uđe konobar i skloni predjelo, pokupi
mrvice na srebrni pladanj i napuni čaše vodom.
“Što znamo o Cezaru?” pita Margot nakon što je
muškarac izašao.
“Ništa”, kaže Joona. “Ni u jednom registru ne postoji
nitko tko bi to mogao biti. Ako mu je Cezar pravo ime,
nikad nije bio smješten ni zaposlen na psihijatriji... i ne
postoji nitko tko se tako zove u Stefanovom
motociklističkom klubu ili u konkurentskim skupinama.”
“Potpuna nepoznanica”, promrmlja Gosta.
 “Moram pronaći Primusa jer je on jedini koji može
odgovoriti na pitanje tko je Cezar”, kaže Joona.
“Zvuči logično”, kaže Verner svojim dubokim glasom.
“Primus je beskućnik, ali sestra kaže da nikad ne
propušta Orlovo gnijezdo.”
Osoblje ponovno bez riječi izađe na verandu i posluži
hladni rizling i gusku pečenu u peči s prženom kremom od
brokule i ukiseljenom korabom.
“Hoćemo li probati vino?” pita Margot.
Podignu čaše, prigušeno nazdrave i otpiju.
“Jako dobro”, kaže Verner.
“U svakom slučaju, nemoguće je zatražiti da
Nacionalna specijalna postrojba izađe na teren s tako
tankom podlogom”, objasni Margot.
“S njima moramo biti malo oprezni neko vrijeme”,
promrmlja Gosta.
“Onda idem ja inkognito”, kaže Joona.
“Inkognito”, uzdahne Margot.
“Pronaći ću Primusa ako mi ovo odobrite.”
“Oprosti, ali čisto sumnjam”, nasmije se.
“A ionako je suviše opasno”, istakne Verner i popije još
vina.
“Nema nam druge”, objasni Joona. “Orlovo gnijezdo
radi večeras. Nakon toga ćemo Primusa morati tražiti po
stubištima i postajama dok ponovno ne završi na odjelu za
psihoze... a to bi moglo potrajati mjesecima, bude li slijedio
svoje rutine.”
 “Pokušavam ovo shvatiti”, kaže Lars i odloži jedaći
pribor na stol. “Je li moguće da Klub naručuje otmice i
ubojstva od Primusa i Cezara?”
“Ne vjerujem”, kaže Joona.
“Ali Klub prodaje drogu i organizira kockanje... i
umnožava dobitak ilegalnim pozajmicama.”
“Uobičajeno”, kaže Verner.
“Ali da bi to moglo funkcionirati, dugovi se moraju
utjerivati”, nastavi Lars. “Postoji li najmanja mogućnost da
se plaćanje izbjegne, cijela će se djelatnost urušiti.”
“Ali otmica mladih djevojaka zvuči pretjerano”,
prigovori Margot.
“Njima ne”, kaže Lars. “Oni to gledaju samo kao
krajnju metodu za dobivanje svog novca nazad, kad sve
drugo zakaže.”
“Kako god bilo s temeljnim uzrocima,” kaže Joona,
“trenutačno postoji jedna jedina osoba koja može odvesti
predistragu dalje.”
“Primus”, kaže Verner.
“Zašto bismo vjerovali da će Primus biti na tom
mjestu?” pita Margot.
“Njegova sestra kaže da nikad ne propušta Orlovo
gnijezdo”, odgovori Joona.
“A ako jest tamo - kako ćeš ga uspjeti odvesti?”
“Snaći ću se.”
“Malo ćeš improvizirati kad...”
Ponovno utihnu kad konobar uđe da raščisti stol.
“Jako je ukusno”, prigušeno kaže Gosta.
 “Hvala vam”, odgovori konobar prije nego što izađe.
Svi gledaju u Margot dok polagano vrti vinsku čašu u
krug. Razlomljena svjetlost prelijeva se preko bijelog
stolnjaka.
“Ali inkognito operacija noćas djeluje ishitreno”, kaže i
pogleda Joonu. “A vjerojatno nas ionako ne bi dovela do
Primusa.”
“Pronaći ću ga”, kaže Joona.
“Ali nisam sigurna... Uvijek kažem da se treba uzdati u
uobičajeni policijski rad, u veliku i sporu mašineriju.”
“Ali samo večeras je...”
“Čekaj, Joona... bit će još noći u Orlovom gnijezdu i
onda...”
“Ali tad će Mia Andersson možda biti mrtva”, prekine
je Joona.
Ozbiljno ga pogleda.
“Prekineš li me još koji put, oduzet ču ti čitav slučaj.”
“OK”, odgovori on.
“Razumiješ li što ti govorim?”
“Razumijem.”
Nastane mučna tišina. Gosta procijedi nekoliko riječi o
renovaciji svoje kućice na otoku Muško, ali brzo odustane.
Još je uvijek turobno tiho kad dobiju nove tanjure.
Konobar brzinski prezentira jelo od gotlandskog janjećeg
filea s raguom od leće i lješnjaka i crnim vinom sa zapadne
obale estuarija Gironde u Bordeauxu.
“Sad bismo nastavili s večerom”, kaže Margot
uzimajući jedaći pribor.
 “Možemo li se čuti kasnije večeras oko operacije?” pita
Joona. “Potrebna mi je samo mala grupa... ući ćemo, držati
se postrance, izdvojiti Primusa i privesti ga.”
Margot uperi vilicu u njega i umak joj kapne na cipelu.
“Joona, pametan si, ali našla sam ti slabu točku”, kaže
mu. “Kad počneš gorjeti za slučaj postaneš preranjiv zato
što ga od tog trenutka nisi sposoban pustiti, spreman si sve
poduzeti, prekršiti zakon, dobiti otkaz pa čak i umrijeti.”
“Je li to slabost?” pita je.
“Kažem ne inkognito operaciji večeras”, kaže Margot.
“Ali moram...”
“Jesi li me upravo prekinuo?” prekine ga.
“Ne.”
“Joona Linna”, polako kaže. “Ja nisam Carlos, ne
mislim zbog tebe ostati bez posla, moram se uvjeriti da ti je
jasno da sam ti ja šefica, da moje zapovijedi moraš slijediti
čak i ako se s njima ne slažeš.”
“Jasno mi je.”
“Dobro.”
“Palo ti je malo umaka na cipelu”, kaže joj Joona.
“Hoćeš li da ga obrišem?”
Kad mu ne odgovori, Joona uzme bijeli platneni ubrus
s kolica za posluživanje i klekne pred nju.
“Ovo nije smiješno”, prigovori Verner.
“Moram protestirati”, uzrujano kaže Gosta.
Joona oprezno obriše umak i zatim temeljito očisti
cipelu.
 Netko nešto uzrujano promrmlja za nekim udaljenim
stolom, svi na ostakljenoj verandi prestali su razgovarati,
Larsu se oči cakle, a Verner bulji u stol.
Bez žurbe Joona prijeđe na drugu cipelu i očisti i nju
prije nego što ustane i savije ubrus.
“Dobit ćeš dvoje ljudi”, ravnodušno kaže Margot i
počne jesti. “Samo večeras, ništa ne smije poći po zlu, javi
se s izvještajem sutra ujutro.”
“Hvala”, odgovori Joona i ode.
 6o.

TRI MOTOCIKLA VOZE jedan drugom uz bok kroz

industrijsku zonu prema južnoj luci Sodertaljea i prolaze
pokraj Shell Truck Diesela, Scanije i Trailerservicea.
Zvuk jednocilindarskih motora odbija se o ravne
fasade.
Noćni zrak je zagušljiv.
Na drugoj strani zaljeva vidi se velika elektrana.
Joona vozi na čelu, a dvoje kolega slijedi ga uz bok.
Njihova je zadaća infiltrirati se u Orlovo gnijezdo, ući
Primusu u trag i izdvojiti ga da bi ga mogli neprimjetno
privesti.
Prije četiri sata Joona je prošao kroz zadatak s Edgarom
Janssonom i Laurom Stenhammar.
Joona s njima nije prije radio, ali sjeća se kad je Laura
prije deset godina udaljena s terenskog rada iz
Norrmalmske policije nakon što je ubacila ručnu bombu u
kombi s laboratorijem za proizvodnju amfetamina. Nakon
toga je regrutirana u službu Sigurnosno-obavještajne
agencije za zaštitu ustavnog poretka gdje istražuje
ekstremističke skupine i infiltrira se u njih.
Edgar ima samo dvadeset pet godina i radi u
Obavještajnom odjelu za narkotike u Regiji Stockholm.
Zatražili su lažne dokumente, novac i svatko svoj
husqvarna vitpilen, motocikl od sedamsto kubičnih
centimetara.
 Sve troje se prije operacije presvuklo.
Laura je bila odjevena u pletenu tuniku kad su se našli,
ali sad na sebi ima pripijene kožnate hlače, motociklističke
čizme i bijelu majicu s naramenicama.
Edgar je svoje svjetlosmeđe hlače i karirani pulover
zamijenio crnim trapericama, kaubojskim čizmama i
izlizanom traper-jaknom.
Joona je odjenuo crno-bijele vojničke hlače, glomazne
čizme i crnu majicu kratkih rukava.
Laura je od jednog od svojih doušnika uspjela kupiti
ključ u obliku kartice koji će im poslužiti kao neka vrsta
ulaznice.
Proučili su fotografije Primusa Bengtssona i Stefana
Nicolića, prošli satelitske snimke luke, upoznali se sa
smještajem zgrada unutar nje, putovima, visokom
ogradom, položajem doka i područja s ISO-kontejnerima.
Tri vojnika iz Specijalne operativne jedinice čekaju u
vojnom gumenom čamcu u kanalu i za manje od pet
minuta mogu stići do Orlovog gnijezda pronađu li
Primusa.
Joona, Edgar i Laura prođu ispod visokog željezničkog
mosta i slijede ogradu sa znakovima koji upozoravaju na
zaštitarsku tvrtku i nadzor kamerama.
Tri motocikla uspore i zaustave se pred ulazom u
terminal za pretovar robe za kontejnere i rasuti teret.
Laura izvadi karticu, provuče je kroz čitač na
samostojećem stupu i osjeti mješavinu nervoze i olakšanja
kad se vrata ograde otvore.
 Uđu i zaustave se na parkiralištu koje je već puno
glomaznih motocikala. Buka i povici čuju se iz zgrade nalik
hangaru.
“Pruži li vam se prilika, stavite Primusu odašiljač, ali
nemojte riskirati, dajte si vremena”, ponovi Joona dok
hodaju prema vratima.
Plan im se podijeliti, tragati područjem za Primusom
bez privlačenja pažnje.
Noćno nebo je svijetlo, ali područje svejedno leži u
polumraku bez sjena.
Troje policajaca hoda duž hrđavih tračnica na
betonskom doku.
Grupica bradatih, tetoviranih muškaraca u kožnatim
prslucima vuče se ispred njih prema sigurnosnoj provjeri.
“Suludo”, nasmije se Edgar popravljajući traper-jaknu.
Slijede red sve do ulaza. Laura skine gumicu s repa i
pusti kaniranu crvenu kosu da joj padne preko golih
ramena. Četiri zaštitara s jurišnim puškama nadziru prolaz
kroz sigurnosnu prepreku.
Krupni muškarac pred njima preda pištolj i dobije
potvrdu koju strpa u novčanik.
Uzvici i aplauz iz unutrašnjosti hangara sada se glasnije
čuju, kao valovi koji udaraju u plažu.
Na drugoj strani sigurnosne provjere dočeka ih visoka
plavuša koja svima želi dobrodošlicu i dijeli kupone za piče
u obliku odrezaka filmske vrpce.
“Sretno”, kaže im i zadrži Joonin pogled.
“Hvala.”
 U lokalu je mnogo mračnije nego vani. Publika je
natiskana oko povišenog boksačkog ringa u središtu
hangara. Začuje se kratak zvuk mjedenog zvona i boksači
se vrate u svoje kutove. Zadihani su, a bijela traka oko ruku
im je krvava na člancima.
Policijski trojac probije se do šanka kroz vrevu punu
tetoviranih ruku, obrijanih glava, crne kožnate odječe,
brada i probušenih ušiju.
“Obožavam cosplay”, suhoparno kaže Laura.
Plastične čaše, vrečice snusa i stari bongovi leže po
vlažnom podu.
Laura podigne jedan od svojih odrezaka filmske vrpce
prema svjetlu iznad šanka i vidi da je riječ o pornofilmu:
ženu penetrira dildo na dugoj motki pričvršćenoj za
nekakav stroj.
Razmijene kupone za piće za pivo u plastičnim čašama
i probiju se dalje, razdvoje se i nastave u različitim
smjerovima.
Boksački ring je osvijetljen, publika huška, a lica uz ring
love dio svjetla.
Joona se približava meču.
Brzi udarci čuju se s poda ringa dok jedan od boksača
napada. Kladioničar duge kose s polucilindrom na glavi
prolazi publikom uzimajući oklade.
Na drugoj strani velikog lokala vrata hangara širom su
otvorena prema doku. Lastavice ulijeću pod krov i love
kukce.
Joona promatra dvojicu boksača i zaključi da će
muškarac u crvenom kutu pobijediti.
 Pogleda nazad prema ulazu gdje su sigurnosna
provjera i šank, ali više ne vidi kolege.
Na katu, duž jedne strane hangara, nalazi se ured s
velikim prozorima okrenutima prema rulji.
Unutra se na toplom svjetlu naziru ljudi, staklom klize
sjene.
Muškarac u plavom kutu nešto vikne, lagano šutne
nogom, zatim napravi brzi kružni udarac i pogodi drugoga
u obraz.
Glava mu se zanjiše i zatetura u stranu, izgleda malo
smušeno, stigne do užadi i sklizne u stranu točno kad
runda završi.
Kladioničar s halbcilindrom ide od osobe do osobe,
brzinski zaključuje oklade i dijeli potvrde.
“Crveni pobjeđuje nokautom”, kaže Joona kad im se
pogledi sretnu.
“Dva zarez pet”, odgovori mu.
“OK.”
Joona dobije potvrdu za uloženi novac i kladioničar
krene dalje.
Boksač iz crvenog kuta pljuje krv u kantu. Sve smrdi na
znoj i balzam. Protivnik ugura štitnik za zube u usta.
Ponovno se začuje zvono.
Pod im se treska pod bosim stopalima.
Joona sustavno promatra publiku, zadržavajući se na
svakom licu kako mu Primus ne bi promaknuo.
Svi su koncentrirani na boksače.
 Na podu iza boksača u plavom kutu stoji mršav
muškarac odjeven u crnu majicu, s navučenom
kapuljačom. Lice mu se ne vidi, ali čini se da uopće ne
reagira na meč.
Joona se počne probijati prema njemu.
Publika odjednom vrisne i podigne ruke.
Boksač u crvenom kutu smješta niz udaraca drugome u
rebra.
Joonu netko gurne u stranu pa izgubi muškarca s
kapuljačom iz vida.
Plavi boksač uzmiče i pokušava laktom zaštititi rebra.
Ruke mu se malo spuste kad se izmakne protivnikovom
džebu.
Začuje se pucketanje, kao da je netko pljesnuo mokrim
dlanovima.
Desni kroše pogodi boksača u plavom kutu u obraz i on
zatetura u stranu. Jedno koljeno mu se izvije kad dobije
novi desni kroše u sljepoočnicu.
Snažno tresne na pod.
Joona se probija naprijed i istovremeno među
ispruženim rukama publike vidi kako boksač u crvenom
kutu više puta gazi lice svog protivnika koji leži na podu.
Publika viče, neki plješću.
Do pola puna čaša piva doleti u ring, pjena poprska
pod.
Joona više nigdje ne vidi muškarca s kapuljačom.
Veći dio publike baci svoje potvrde na pod.
 Joona promatra svako lice dok ide predati potvrdu i
pokupiti dobitak.
Opet pogleda gore, prema uredu. Muškarac koji bi
mogao biti Stefan Nicolić stoji na prozoru i gleda boksački
ring. Nije mnogo više od siluete, ali malo tople svjetlosti
zrcali mu se na licu.
 61.

EDGAR OSTAVI LAURU ZA ŠANKOM, vidi da je Joona u publici

kod boksačkog ringa i probije se dublje u unutrašnjost
hangara.
Slijedi struju ljudi kroz rastvorene dveri i van, na dok.
Negdje neki pas agresivno laje.
Edgar pogledom traži Primusa, prođe pokraj dugog
niza plastičnih kemijskih toaleta i zatim hoda kroz veliko
područje s kontejnerima i lučkim dizalicama.
Mršav muškarac u kožnatom prsluku povraća po
poklopcu kante za smeće. Traperice su mu mokre od urina
i prije nego što skrene pogled, Edgar uspije vidjeti da su mu
vene na objema rukama izjedene od heroina.
Teglenice i teretni brodovi plutaju vezani uz dok.
Čini se da svi idu prema velikom, nadsvođenom
skladištu. Vrata njegove kraće strane su otvorena, a iznutra
se čuju uzvici i lavež.
Edgar prođe pokraj velikog utovarivača i priključi se
bujici ljudi na ulasku u golemo skladište.
Ispostavi se da je riječ o depou cestovne soli - čitava
unutrašnjost izgleda kao snježni krajolik.
Udaljenija polovica prostora ispunjena je grubo
pakiranom solju sve do požutjelog pleksiglasa petnaest
metara iznad tla.
U prednjem dijelu depoa povezanim policijskim
ogradama ograđen je mali prostor.
 Pod je bijel s dubokim tragovima traktora i nanosima
soli uz zidove.
Pedesetak muškaraca tiska se oko ograđenog područja.
Veliki borbeni psi ekstremno snažnih vratova i čeljusti
čekaju u kavezima, nemirni i agresivni.
Edgar počne tragati za Primusom među napetim licima
u publici.
Kroz vrevu vidi da jedan trener pasa ulazi u ograđeni
prostor. Drži povodac i ogrlicu objema rukama i poleti
naprijed kad se pas odgurne stražnjim nogama i ustane.
U tijeku je intenzivno klađenje. Muškarci u publici
uzvikuju i upiru prstima. Psi laju i vuku povoce tako jako
da im stišću dušnike zbog čega hropću.
Sudac u kariranom kaputu podigne ruku.
Trener skine povodac, ali nastavi držati ogrlicu, nešto
vikne psu koji ga zatim još malo povuče naprijed.
Edgar ne vidi ostatak improvizirane arene, ali shvaća
da drugi trener čini istu stvar.
Sudac odbroji i spusti ruku.
Treneri ispuste ogrlice. Psi polete ravno jedan na
drugoga, rašire čeljusti, štekću i pokušavaju se zgrabiti
zubima.
Publika viče tiskajući se uz ogradu.
Psi se podignu na stražnje noge, podignu prašinu, stave
prednje noge jedan drugome na ramena stalno se iznova
pokušavajući ugristi.
Tamnosmeđi pas uspije zgrabiti uho drugoga, poteže
ga i trese glavom ne puštajući ga iz stiska. Ponovno se
spuste na sve četiri, zajedno se vrte u krug dok se krv slijeva
po bijelom podu.
Svjetliji pas jauče.
Trbusi im se pri disanju brzo pomiču.
Tamnosmeđi pas još uvijek ne popušta stisak, zatrese
glavom, otrgne komadić uha i pobjegne s njim.
Muškarac pokraj Edgara se nasmije.
Uzlupana srca Edgar se probije naprijed i odjednom
ugleda Primusa dublje u unutrašnjosti depoa. Odmah ga
prepozna s fotografija. Nema sumnje da je to on: usko lice,
neravni zubi i duga sijeda kosa.
Na sebi ima crvenu kožnatu jaknu i čini se da raspravlja
s nekim nižim muškarcem.
Treneri viču, psi uznemireno laju i ponovno napadaju
jedan drugog.
Svjetliji pas padne, sleti na leđa s drugim psom na sebi.
Edgar vidi da Primus muškarcu predaje debelu
omotnicu i kao napojnicu dobiva nekoliko novčanica.
Tamnosmeđi pas zgrabio je svjetlijeg za grkljan.
Publika urla.
Svijetli pas drhti i panično pruža otpor, ali čeljust
drugog psa ne ispušta vrat iz stiska.
Edgar je toliko potresen da mu se oči napune suzama
dok se pokušava domoći Primusa.
Kroz vrevu se nazire crvena kožnata jakna.
Obriše suze rukom i pomisli kako u toj vrevi neće biti
teško postaviti odašiljač na Primusa.
 “Koji je tebi kurac?” pita ga bradati muškarac i zgrabi
ga za nadlakticu.
“Ma, ništa”, kaže susrećući njegov pijani pogled.
“To su samo psi”, kaže mu smijući se.
“Mrš u kurac”, odgovori Edgar i istrgne se iz stiska.
“Znaš li što rade ljudima dolje u...”
“Goni se”, prekine ga i probije se dalje.
“Tetkice”, čuje za sobom.
Primusa više nema. Edgar pogledava uokolo i vidi da
je krenuo van. Probija se naprijed, ispričava se i hoda
rascjepom koji nastaje dok mrtvog psa odvlači njegov
trener.
 62.

EDGAR ZAČUJE LAVEŽ NOVIH PASA iz unutrašnjosti depoa soli

kad izađe na noćni zrak. Ljudi se kreću svuda po doku, do
naslaganih kontejnera i oko ulaza u veliki hangar.
Ponovno ugleda Primusa i požuri za njim.
Stariji muškarac s tetoviranim kukastim križem na čelu
pije Fantu iz plastične boce, podrigne i obriše ruku o trbuh.
Edgar slijedi Primusa koji skreće u jedan od mračnih
prolaza među kontejnerima. Akustika se tako naglo
promijeni da se čini da je oglušio od buke.
Sve smrdi na izmet i rigotinu.
Crveni, žuti i plavi metalni zidovi podižu se petnaest
metara uvis.
U poprečnom prolazu Edgar vidi desetak muškaraca
kako čekaju u redu pred otvorenim kontejnerom. Na
krevetu prekrivenom plastikom leži gola žena s krupnim
muškarcem na sebi. Drugu ženu, u lakiranoj minici, podižu
i odnose.
Visoka žena s plavom perikom tetura po podu dok joj
među nogama visi kondom.
Primusov rep svakim njegovim korakom poskakuje po
poleđini crvene kožnate jakne. Nakon još sto metara u
tijesnom prolazu nestane u otvoren kontejner.
Edgar nastavi naprijed, oklijeva, ali zatim uđe za njim
u mrak, oprezno se kreće duž jednog zida, pa stane.
 Čuje kako se sasvim u blizini ljudi kreću, a prigušeni
glasovi dopiru iz više smjerova.
U nepomičnom zraku visi kemijski miris dima.
Slabašno, smeđe svjetlo dopire iz obješenog fenjera.
Kad mu se oči počnu navikavati na mrak, uspije
razlučiti desetak ljudi koji sjede duž zidova ili leže na podu.
Primus stoji ispred muškarca spletene brade u
unutarnjem kutu.
Edgar izvuče novčanicu iz džepa, polako krene preko
poda od nebojene šperploče i vidi da Primus kupuje
plastičnu cjevčicu s nečim što je vjerojatno crack.
Muškarac spletene brade po drugi put prebroji novac.
Primus živčano lupka nogama i zatakne sijedi pramen za
uho.
Edgar prekorači usnulog muškarca i priđe Primusu,
odglumi da je podigao novčanicu s poda i pruži mu je.
“Ovo ti je ispalo”, kaže.
“Ha? OK, hvala. Jebote, koja ljubaznost”, kaže Primus i
spremi novčanicu.
Edgar ga potapša po leđima i pričvrsti mu odašiljač
ispod kragne jakne. Primus podigne plastičnu cjevčicu
prema fenjeru i sjedne na pod naslonjen na zid, podignutih
koljena.
Počne pripremati malu staklenu lulu.
Ispod fenjera stoji mlađi muškarac i drhtavim rukama
oblikuje tuljac od aluminijske folije.
 Edgar iz profila promatra Primusovo mršavo lice, bore
na obrazima, dugu, u pramenove podijeljenu kosu na
ramenima.
Primus rastvori patentni zatvarač jakne, iz unutarnjeg
džepa izvadi upaljač i nagne se nad lulu.
Edgar vidi da je odašiljač skliznuo s kragne i da se
sprema otpasti.
Mora ga bolje pričvrstiti, pa mu se još malo približi.
Primusu se ovlaže usta kad počne odozgo zagrijavati
lulu upaljačem.
Uskovitlani oblak pare stvori se u okruglom staklenom
spremniku.
Nagne se unazad i povuče dim.
Suze mu poteku niz lice i odjednom mu se vilica napne,
a usne pobijele. Uznemireno počne šaptati nešto samom
sebi dok mu se mala lula trese u ruci.
Edgar se spusti na koljena pokraj njega i položi mu ruku
na rame.
“Kako si?” pita ga i pošteno pričvrsti odašiljač.
“Ne znam”, odgovori Primus dok ponovno zagrijava
lulu. “Ne, ovo ne ide, jebote, ti preuzmi.”
“Hvala, ali...”
“Požuri, požuri, sranje će nestati”, nestrpljivo kaže i
prinese lulu Edgarovim ustima.
Prije no što Edgar stigne razmisliti o ikakvim
posljedicama, uvuče paru u sebe i stakleno tijelo lule
ponovno se razbistri.
 Učinak je trenutačan, mišići mu otežaju i on sjedne uza
zid pokraj Primusa.
Panika buja u njemu i pomisli da će ostati mirno sjediti
i čekati da opijenost popusti prije nego što potraži Joonu.
Intenzivan osjećaj euforije širi mu se iz nožnih prstiju
uz noge. Penis mu se ukruti, srce jače uzlupa, a usnama mu
prolaze trnci.
“Na hrpi sam lijekova”, prigušeno objasni Primus. “I
nekad kad pušim samo mi nešto udari u glavi i stegne
čeljust...”
Edgar sluša njegov glas, um mu je kristalno bistar i zna
da je sretna opijenost samo stvar droge, ali svejedno se sam
za sebe nasmije.
Od pulsirajućeg uda mu se zatežu traperice.
Ljudi tiho razgovaraju u mraku.
Žena s mnoštvom tankih pletenica mu se smješka.
Edgar zabaci glavu, zatvori oči i osjeti kako mu netko
otkopčava šlic, uvlači toplu ruku, hvata mu penis i nježno
ga obgrli.
Dršćući diše kroz nos.
Srce se ubrzava.
Užitak je tako preplavljujuć da ništa drugo nema
smisla.
Ruka nježnim pokretima klizi gore-dolje.
Edgar otvori oči, trepne u mraku i vidi da se Primus
naginje da ga stavi u usta.
Odgurne ga, teturavo ustane, navuče hlače i zakopčava
ih preko erekcije dok posrćući izlazi van.
 Bjesneći strah od gubitka sebe samog goni ga naprijed,
iako zna da je ono što namjerava učiniti pogrešno.
Noge mu klecaju, a bilo tutnji u ušima.
Edgar hitro prolazi prolazom, skrene, prođe pokraj
muškaraca u redu, nastavi u kontejner i zastane ispred
jedne od žena. Smeđe oči su joj budne, a kutovi usana puni
ranica. Bez riječi zgrabi je za nadlakticu i povuče sa sobom
u stranu.
„Malo nam se žuri, ha”, kaže žena.
Da joj svu gotovinu koju ima, stigne vidjeti njezino
iznenađenje kad je okrene prema zidu, uvuče joj ruke pod
lakiranu minicu i povuče crvene gaćice do koljena.
Erekcija je gotovo bolna.
Drhtavim rukama otkopča traperice i uklizi u nju.
Nije samom sebi jasan, ne želi ovo, ali svejedno se ne
može zaustaviti.
Droga mu poput ledene vode teče tijelom, svaka i
najmanja dlačica se nakostriješila, endorfini mu pulsiraju
tijelom.
Edgar ga brzo gura i zajeca kad ejakulira. Čini mu se da
kaskade i trzaji nikad neće prestati.
 63.

JOONA STANE ZA ŠANK pokraj muškarca s kapuljačom,

slučajno ga pogurne, susretne mu pogled i ispriča mu se.
Nije to Primus, nego neki mladić s plavim brkovima i
obrazima s piercinzima.
Joona krene nazad prema boksačkom ringu sa svojom
čašom piva.
Dva muškarca lica i torza punih ožiljaka kruže jedan
oko drugoga pod jarkim svjetlom reflektora.
Svaki drži svoju razbijenu staklenu bocu.
Jedan na sebi ima plave traperice, a drugi crne kratke
hlače.
Obojica su vrlo oprezni, unatoč povicima publike.
Njihovi pokušaji napada neprestano se izjalovljuju.
Krupan muškarac obrijane glave i tetoviranog vrata
potapša Joonu po ramenu. Odjeven je u zelenu majicu
kratkih rukava i vrećaste hlače od trenirke.
“Oprosti”, ljubazno ga pita. “Ali... prepoznaješ li me?”
“Možda, ne znam”, odgovori Joona i vrati pogled na
boksački ring.
Muškarac je malo viši od dva metra i mnogo je teži od
Joone. Goleme ruke tamnozelene su mu od tetovaža.
Joona zna tko je on, zovu ga Ponytail-tail i pripadao je
poznatoj zatvorskoj bandi Bratstvo u zatvoru Kumla, ali
premješten je u zatvor Saltvik baš kad je Joona stigao u
Kumlu.
 “Siguran sam da smo se upoznali”, kaže Ponytail-tail.
“Moguće je, al’ ne sjećam se”, kaže Joona i ponovno
pogleda u njega.
“Kako se zoveš?”
“Jyrki”, odgovori Joona i pogleda ga u oči.
“Mene zovu Ponytail-tail.”
“Toga bih se sjećao”, odgovori Joona i pogleda prema
meču kad se začuje vrisak publike.
Muškarac u kratkim crnim hlačama uputi visok udarac
nogom, ali mu drugi slobodnom rukom ulovi stopalo,
udari ga bocom po nožnim prstima i zatim ga pusti.
“Jebote, kako čudno, tako si mi jebeno poznat...”
Ponytail-tail krene prema šanku, ali se nakon nekoliko
koraka okrene i vrati.
“Jesi li inače ovdje?” pita ga.
“Ne baš često”, odgovori Joona.
“Kako sam jebeno glup, ne kužim”, kaže uz osmijeh i
počeše se po vratu.
“Možda samo ličim na nekoga tko...”
“Prestani, znam da sam te upoznao”, prekine ga
Ponytail-tail.
“Moram ići”, kratko kaže Joona.
“Brzo će mi sinuti”, kaže i uperi prst u sljepoočnicu.
Joona krene prema velikim vratima hangara i vidi da
boksač u kratkim crnim hlačama za sobom u ringu ostavlja
duge tragove krvi.
 Ponytail-tail ga slijedi i uhvati ga za ruku. Joona se
okrene sa žestokim izrazom na licu. Golemi muškarac
podigne oba dlana u znak isprike.
“Samo te želim ponovno pogledati, daj mi sekundu”,
kaže.
“Radiš od ovoga preveliku stvar.”
“Jesi li živio u Goteborgu?”
“Ne, nisam”, nestrpljivo odgovori Joona.
“OK, sorry”, kaže krupni muškarac i blago se nagne
tako da mu se Torov čekić na lancu oko vrata zanjiše.
Joona vidi kako se okreće i ponovno kreće prema
šanku.
Publika oko boksačkog ringa urla.
Obojica muškaraca vuku se duž užadi. Muškarac u
trapericama snažno poreže ruku držeći protivnikovu bocu
dalje od sebe. Krv mu se slijeva niz podlakticu. Ne ispušta
njegovu bocu iz stiska i pokušava mu zabiti svoju bocu u
lice, ali svaki put promaši.
 64.

LAURA SE PROBIJA OD BOKSAČKOG RINGA prema ulazu. Neki

joj muškarac položi tetoviranu ruku oko ramena. Ne može
razabrati što joj točno mrmlja na uho, ali čini joj se da
svejedno može pogoditi o čemu je otprilike riječ.
Otrese ruku sa sebe i ne može prestati maštati o tome
kako bi bilo da je bivši muž vidi u kožnatim hlačama i
bijeloj majici s naramenicama među svim ovim
muškarcima.
Vjerojatno ne bi ni podigao pogled s mobitela, pomisli
zatim.
Mladi muškarac padne unazad i jako udari glavom u
pod boksačkog ringa. Krvavi štitnik za zube izleti mu iz
usta i sleti u kosu.
Gledatelji viču i zvižde mu.
Mladi muškarac se ne miče iako na njega bacaju čaše
piva i smeće. Sekundant mu priđe i pomogne ustati. Čini se
da ne zna gdje se nalazi, a koljena mu pokleknu kad pokuša
hodati.
Laura je u prošlom meču ostvarila velik dobitak i cijelu
je svotu uložila na mladog boksača. Ponovno pogleda svoju
potvrdu, zgužva je i baci na pod. Misli da će kupiti još jedno
pivo i probiti se do grupe muškaraca koji stoje pred
monitorom dublje u hangaru.
Laura se upravo počela probijati prema šanku kad je
zaustavi visok muškarac bijele kose.
 “Stefan Nicolić želi vas počastiti pićem u VIP sobi”,
kaže joj.
“U redu je, hvala, uskoro idem”, odgovori Laura.
“Želi vas pozdraviti”, nimalo ljubazno inzistira
bjelokosi muškarac.
“OK, naravno, super.”
Laura slijedi muškarca kroz publiku, pomakne nekog
krupnog muškarca i osjeti njegovu od znoja promočenu
majicu uz ruku.
Jedna se skupina rasprši kad vidi da se bjelokosi
muškarac približava i oslobodi im prolaz do vrata sasvim
u dnu hangara.
Dva muškarca u pancirkama, s pištoljima u rukama
drže stražu.
Laura osjeti kako joj se puls ubrzava.
Nema nikakvog pojma što Nicolić hoće od nje.
Muškarac utipka kod i uđe. Laura ga slijedi uz uske
stube s lampama na svakom koraku.
Kroz bordo zavjesu od perli uđu u VIP sobu.
Prigušeno žuto svjetlo blista na tamnosmeđim
kožnatim foteljama i niskom stoliću s velikom knjigom o
pticama.
Osjeća se nekakav neobičan, užegao smrad.
Stefan Nicolić stoji kraj jednog od velikih prozora
okrenutih prema hangaru i gleda dolje, na boksački ring i
vrevu ljudi.
Mršava žena s gotovo potpuno okruglom frizurom
nalazi se pokraj stola za posuđe na kojem stoje bokali, čaše
i kanta za led. Odjevena je u sjajnu crnu trenirku i crne
natikače.
“Bok”, uz osmijeh kaže Laura.
Ne odgovorivši joj i ne promijenivši izraz lica, žena
bijelom krpom ulašti čašu i zatim je smjesti pokraj ostalih.
Uz unutarnji zid sjedi kraljevski orao u golemom
kavezu s masivnim rešetkama. Mitari se i tamnosmeđe
perje gotovo je nevidljivo u mraku, ali zlaćana glava i
svijeni kljun love malo svjetlosti.
Gigantska ptica, čini se, svojim blistavim pogledom
prati sve što se događa u prostoriji.
Kad se Stefan okrene, Laura vidi da u jednoj ruci drži
zeleni plastični dalekozor.
Bez riječi ode do sjedeće garniture i spusti dalekozor na
stol.
Izgleda kao da danima nije spavao, ispod očiju ima
umorne vrećice, a usta su mu mlitava.
Kosa prošarana sjedinama kratko je podšišana, nos mu
je više puta slomljen, a najednom obrazu ima nekoliko
ožiljaka.
“Jesi li dobro?” pita i pogleda Lauru.
“Da, naravno... ili možda ne baš jako dobro nakon
prošlog meča”, odgovori kimajući prema prozoru.
“Nisam te ranije ovdje viđao.”
“Niste?”
“Izvrsno pamtim lica.”
“U pravu ste, prvi mi je put”, nasmije se Laura.
“Sjedni.”
 “Hvala.”
Laura sjedne i pogleda dolje na jarko osvijetljeni
boksački ring i tamne bujice ljudi u hangaru.
“Običaj mi je predstaviti se ljudima koji na početku
izgube novac”, kaže Stefan. “Mislim... neki misle da su
mečevi namješteni, ali nisu, kunem se, mi masno zaradimo
kakav god ishod bio.”
Stefan utihne, susretne ženin pogled, kratko podigne
dva prsta i zatim raširenih nogu sjedne u fotelju nasuprot
Laure.
“Ali onaj tko zna dobro procijeniti mečeve odavde
može otići kao bogat čovjek...”
Bez žurbe žena ulije viski iz bokala u dvije za to
predviđene čaše, hvataljkom doda komadiće leda i malo
soda-vode iz sifona.
S lampe iznad niskog stolića vise dva mala bodeža na
kožnatom remenju. Zveckaju jedan uz drugoga na svakom
pokretu zraka.
“Za mačevanje pijetlova”, kaže Stefan koji je pratio
Laurin pogled.
“OK”, u čudu kaže Laura.
“Zavežu se pijetlovima oko nogu kao mamuze.”
Žena dođe do stola s potpuno neutralnim izrazom lica
i pruži jednu čašu Stefanu, a drugu Lauri.
“Hvala.”
“Koeficijenti su nam izvrsni”, nastavi Stefan. “To si
vidjela, ali većina igrača tu i tamo izgubi. Zato mi
posuđujemo novce... ali kamate su velike, to da ti odmah
kažem - pa preporučujem vrlo kratkoročne zajmove:
povrat novca sutra ili prekosutra.”
“Razmislit ću”, odgovori Laura i kuša viski.
“Razmisli.”
Stefan podigne desno stopalo na lijevo koljeno i nasloni
čašu na gležanj. Traperice su mu razgažene i resaste na
petama.
Tjelohranitelj bijele kose uperi prst u Lauru i napući
usne.
“Ne sviđa mi se ova ženska”, mirno kaže.
“Je li moguće da pripada onim vražjim kukavicama
koje su mi došle u kuću?” pita Stefan.
“Ne, izgleda kao murjakinja iz narkotika, možda iz
Kriminalističko-obavještajne službe... ima mali budžet za
kocku, ali ništa ne posuđuje, ne uzima nikakve droge.”
Publika oko boksačkog ringa odjednom zaurla tako da
se prozori zatresu. Stefan uzme dalekozor sa stola i pogleda
dolje, prema publici.
“Rene je izgubio zadnju lovu”, kratko kaže.
“Da ga dovedem?” pita tjelohranitelj.
“Možda bi bilo najbolje.”
“OK”, kaže tjelohranitelj i izađe iz VIP sobe.
I ne pogledavši Lauru, Stefan ponovno spusti
dalekozor na stolić, uzme svoju čašu i isprazni je. Žena za
šankom napuni novu čašu viskijem, ledom i soda-vodom.
Začuje se zveket iz velikog kaveza kad se orao
pomakne da bi bolje vidio. Proširi se dašak smrti. Dno
kaveza prekriveno je izmetom na razbacanim, tankim
dijelovima kostura.
Stefan spusti čašu na stolić, a žena mu pruži novu.
Uzme praznu čašu i nečujno se vrati na svoje mjesto.
“Prije smo imali ring-djevojke u bikiniju, ali to više ne
prolazi nakon metooa”, kaže pomalo sam za sebe.
Crna majica kratkih rukava napeta mu je preko trbuha,
naočale za čitanje vise mu na izrezu oko vrata.
“Hvala na piću”, kaže Laura i oprezno odloži čašu na
stolić. “Idem ja dolje prokockati zadnje pare i...”
“Ne još”, prekine je Stefan.
 65.

STEFAN NICOLIĆ MALČICE PODIGNE RUKU pokazujući Lauri

da ostane sjediti kad se sa stuba začuju koraci i glasovi.
Mali bodeži pod lampom ponovno zazveckaju.
“Jebe mi se za to”, kaže tjelohranitelj ulazeći u VIP sobu.
Slijedi ga nesiguran muškarac u kariranom kaputu i
smeđim cipelama. Ima oko četrdeset godina, kosa mu je
tanka i blijed je.
“Jocke me sjebao”, kaže. “Ali ono, ja ću njega sjebati
duplo ili možda troduplo...”
“Začepi gubicu”, prekine ga tjelohranitelj.
Stefan ustane, ode do hladnjaka na šanku, izvadi iz
njega mrtvu golubicu montiranu na tanak lanac i objesi je u
kavez pred orla. Velika ptica ispusti krik i počne kljunom
kljucati strvinu.
“Platit ću sutra”, šapne muškarac. “Obećavam, sutra ću
imati lovu.” “Rekli smo danas”, kaže tjelohranitelj.
“Nisam ja kriv, trebao sam danas dobiti plaću, ali dobit
ću je sutra, Jocke me sjebao i...”
Naglo utihne kad mu tjelohranitelj opali šamar.
Muškarac zakorači u stranu, nekoliko puta trepne i
podigne ruku na obraz.
“To je jebački boljelo”, kaže. “Ali sad sam naučio
lekciju, ja...” “Gdje su pare?” pita Stefan leđima okrenut
muškarcu.
 “Sutra ćeš ih dobiti, mogu nazvati šefa”, kaže muškarac
i izvadi mobitel. “Možeš pričati s njim.”
“Prekasno je.”
“Nije, nije prekasno, jedan jedini dan, daj, jebote, znaš
tko sam.” “Dogodit će se sad”, kaže Stefan.
Laura vidi kako muškarac sprema mobitel i pipa po
kaputu, vadi novčanik, drhtavim prstima ga pretražuje i
vadi nekoliko fotografija svoje žene i djece.
“Nemoj biti patetičan”, kaže Stefan.
“Samo želim da pogledaš moju obitelj.”
“Jedan metak i pet praznih ležišta.”
“Ha?” nasmije se muškarac s dotučenim licem.
Stefan izvadi revolver iz ladice pisaćeg stola, otvori ga
i istrese metke na dlan, odloži pet komada u pernicu, a
posljednji utisne u jedno od ležišta.
“Molim te, Stefane”, šapne.
“Gledaj na to kao na dijagnozu raka, dosta je dobra
prognoza, osamdeset tri posto šanse za preživljavanje... a
tretman traje samo sekundu.”
“Ne želim”, šapne muškarac kad mu Stefan pruži
revolver.
“Mislim da sad kopča ozbiljnost svega”, glasno kaže
Laura.
“Ti začepi”, kaže tjelohranitelj.
Nesigurni muškarac stoji s revolverom u desnoj ruci. Iz
lica mu je nestala sva boja, a s vrška nosa kaplje mu znoj.
“Pazi na orla”, kaže Stefan.
 Tjelohranitelj ga zgrabi za ramena i okrene ga za
četvrtinu kruga, zatim se odmakne, izvadi mobitel i počne
ga snimati.
“Učini to sad”, kaže.
Revolver se trese u muškarčevoj ruci dok ga okreče
prema sljepoočnici. Brzo diše, a niz lice mu počinju teći
suze.
“Ne mogu, molim vas, platit ču s kamatama, ja...”
“Samo to napravi i gotovo je”, kaže Stefan.
“Ne”, plače i ponovno spusti oružje.
Tjelohranitelj uzdahne, ugura mobitel u džep i uzme
mu oružje.
“Ti ćeš to napraviti”, kaže Stefan Lauri.
“Ja nisam umiješana u ovo”, pokuša ona.
“To bi murjakinja rekla”, kaže tjelohranitelj i pruži joj
oružje.
“Ne namjeravam upucati osobu koja mi ništa nije
napravila.”
“On nije osoba, on je mali štakor koji prodaje hašiš i
speed", kaže Stefan.
“Jebena murjakinja”, kaže tjelohranitelj.
Lauri se zavrti u glavi i osjeća kako joj se želudac diže
od mučnine dok od tjelohranitelja uzima teško oružje.
“Znači, želite da ubijem nebitnog dilera da dokažem da
nisam murjakinja - mislila sam je to točno ono što murjaci
rade”, kaže suhih usta.
Stefan se zabavljeno nasmije i zatim se ponovno
uozbilji.
 “Prisloni mu pištolj na čelo i...”
“Ustrijelit ču ga u koljeno”, pokuša Laura.
“Ja ču tebe ustrijeliti u koljeno ako ne napraviš što ti
Stefan kaže”, kaže tjelohranitelj.
Žena za šankom nepomično stoji pogleda uprtog u pod.
Misli se roje Laurinom glavom dok podiže revolver
prema izbezumljenom muškarcu. Žuto svjetlo sja na
tmurnom metalu.
“Ne čini to”, moli muškarac. “Dragi Bože, ne čini to...
pa sutra ću imati novce, sutra ćete ih dobiti, obećavam.”
Laura spusti oružje i pomisli da bi možda mogla
ustrijeliti tjelohranitelja, ali zna da pištolj može pet puta
kliknuti ne bude li imala sreće.
“Jebena murjakinja”, glasno kaže tjelohranitelj.
Laura polako podigne revolver i pogleda u svoj prst na
okidaču, u njegovu pobijeljelu jagodicu.
Tjelohranitelj je gurne u leđa.
Stefan je uho bliže njima prekrio rukom.
Lauri srce snažno udara u prsima dok naslanja pištolj
na muškarčevo čelo.
Oči su mu razrogačene, a bale mu cure preko drhtavih
usta.
Laura obgrli okidač.
Bubanj se okrene, a okidač okine uz resko škljocanje.
Ležište je prazno.
Muškarac padne na koljena, glasno zajeca i prekrije lice
rukama.
 Prije nego što je Laura okinula, učinilo joj se da nazire
mjedeni sjaj između tijela i bubnja revolvera.
U tom se slučaju metak nalazio u trećem ležištu.
Laura zna da nipošto nije bila sigurna da je baš to
vidjela, bio je to samo tračak, možda odsjaj žute lampe
iznad kauča.
Posumnjala je već kad je stavila prst na okidač, ali
trebalo joj je nešto za što će se uhvatiti, jer nije vidjela
drugog izlaza nego da se pokori.
Još uvijek nema pojma što joj je taj trenutak napravio.
Jedino što trenutačno osjećaje unutarnja praznina.
“Pobrini se da sutra dobijem svoju lovu”, kaže Stefan i
uzme oružje iz Laurine drhtave ruke.
“Obećavam”, šapne muškarac.
Laura vidi da Stefan zaključava revolver u ladicu
pisaćeg stola i pomisli da mora imati nekakvo oružje, da se
mora moći obraniti nastavi li se ovo.
Tjelohranitelj povuče muškarca na noge i odvede ga sa
sobom kroz zavjese od perli. Njegov plač se i dalje čuje dok
silaze niz stube.
Stefan polako ode u kupaonicu, a mršava žena ga bez
riječi slijedi i zaključa vrata za njima.
Laura ustane, zgrabi jedan od malih bodeža koji vise na
lusteru iznad stola i pokuša odvezati kožnati remen za koji
je pričvršćen. Čvorovi su čvrsti. Povlači ga i isklizne joj iz
ruke, bodeži zazveckaju jedan o drugi, a luster se zaljulja.
Svjetlo obasja zidove i prozore.
Čuje se zvuk puštanja vode u toaletu.
 Ponovno ulovi bodeže i jednim od njih preteže kožnati
remen.
Pokušava smiriti luster, ali ruke joj se i dalje tresu.
Brava kupaonskih vrata zazveči.
Laura sjedne i utisne mali bodež u čizmu.
Stefan izađe iz kupaonice, a žena se vrati na svoje
mjesto.
Svjetlost lustera lagano se njiše po stolu.
“Ako želiš posuditi novac, to je, kao što rekoh, u redu”,
kaže Stefan i stane pred prozor s dalekozorom, onako kako
je stajao kad je Laura došla.
“Računam na pobjedu”, odgovori Laura i ustane.
Kad ne dobije odgovor, krene prema zavjesama od
perli. Samo je orao gleda dok izlazi iz VIP sobe.
 66.

RED LJUDI PRED SIGURNOSNOM provjerom koji žele ući u

Orlovo gnijezdo postao je još duži. Joona stoji za šankom,
pije pivo iz plastične čaše i pokušava vidjeti lica ljudi koji
se slijevaju u hangar.
Ponovno razmišlja o razgovoru između Primusa i
Cezara koji je Martin čuo. Primus je možda znao da Martin
sluša i postavio je zamku da bi se Martin uputio tamo,
pokušao spasiti Jenny, ostavio otiske prstiju i bio uhvaćen
nadzornim kamerama. Primus nije računao na to da će se
Martin skameniti od straha.
Najbolje bi bilo kad bi mogli nagovoriti Martina da ga
ponovno hipnotiziraju - vidio je mnogo više no što je uspio
ispričati.
Joonine misli se prekinu kad ugleda Edgara kako se
probija prema njemu. Stane uz šank, obrazi su mu rumeni,
a ruke naježene.
Ruke mu se brzo i neskladno kreću dok po džepovima
traži odsječak filmske vrpce i da je ga šankeru.
“Imamo ga”, šapne Edgar i obliže usne. “Pronašao sam
ga i stavio mu odašiljač.”
“Primusu?”
“Skoro je skliznuo, ali opet sam ga pričvrstio.”
Edgar pije pivo velikim gutljajima, stavi čašu na šank i
rukom obriše usta.
“Kako si?”
 “Dobro... zapravo nemam pojma, vidio sam borbe pasa,
bilo je totalno bolesno, skoro sam povratio, baš me
potreslo”, prebrzo kaže.
“Ostani ovdje”, mirno odgovori Joona. “Ja ću pokušati
izvući Primusa van sa sobom.”
“Ne, ma nije drama, idem i ja, naravno da idem.”
“Bolje je da ostaneš ovdje i nadzireš izlaz”, uporan je
Joona.
“OK, bit ću ovdje”, kaže Edgar i snažno počeše obraz.
“Vidim signal - bravo”, kaže Joona nakon što je
pogledao mobitel.
“Na sebi ima crvenu kožnatu jaknu”, vikne Edgar za
njim i shvati da se čudno ponaša.
Joona se probije dalje od šanka, okruži boksački ring i
vidi kako jedna od žena prima visok udarac nogom u lice,
ali svejedno nastavlja naprijed jako udarajući, pogađa
drugu u vrat i obraz prije nego što se obje zabiju u konopce.
Prema odašiljaču Primus se nalazi kod vanjskog ruba
kontejnerske luke.
Joona slijedi bujicu ljudi kroz otvorena vrata hangara
van, na ograđeno područje doka.
Vani je još uvijek toplo.
Pijani muškarac stoji i mokri na vrata vanjskog toaleta.
Uzbuđeni povici čuju se iz depoa soli malo dalje.
Joona slijedi signal u zatvoreni gradić šarenih
kontejnera. Naslagani na tri ili četiri kata, tvore četvrt bez
prozora s ulicama i uskim prolazima.
Ljudi se kreću u svim smjerovima.
 Ostaci plastičnih kapsula, kondoma, praznih tabla
tableta, vrećica slatkiša i boca leže posvuda po tlu.
Joona pogleda u mobitel i vidi da se Primus pomaknuo.
Skrene u uličicu.
Dva muškarca stoje ispred crvenog kontejnera i žustro
raspravljaju.
Obojica utihnu kad Joona prođe pokraj njih, kratko
pričekaju i zatim nižim glasom nastave razgovor.
Joona izađe na otvoreni dok, ponovno pogleda mobitel
i shvati da se Primus vratio do depoa soli.
Bijeli tragovi guma kao zrake se spajaju u vrh strijele
prema otvorenim vratima.
Joona vidi kako se ljudi pomiču da naprave mjesta
muškarcu koji iznosi ozlijeđenog borbenog psa.
Krv mu se slijeva niz hlače, na bijelo tlo.
Kristali soli krčkaju pod Jooninim čizmama dok se
probija unutra.
Neki pas reži i promuklo laje.
Zvučnik zakrči i glas iz njega vikne da sljedeća borba
počinje za petnaest minuta.
Kladioničar hoda publikom i uzima oklade.
Joona slijedi jednu od dužih strana hangara pogledom
i ugleda tračak crvene jakne na drugoj strani prostora.
Probija se naprijed i zaradi udarac u ruku kad grupica
glasnih muškaraca pokuša doći do arene.
Smrdi na ustajalo pivo i znoj.
U jednom od psećih kaveza jedan se pitbul neumorno
kreće.
 Neki mladić se pokuša popeti na strmi obronak soli, ali
se složi na pod.
Joona mora obići ograđenu arenu prije nego što sljedeća
borba počne.
Prekorači nanos soli kad ga netko zgrabi za ruku.
Krupni muškarac kojeg zovu Ponytail-tail gleda ga
razrogačenih očiju. Obje nosnice crne su mu od zgrušane
krvi.
“Jesi li mehaničar?” pita.
“Ne, ali misli na...”
Obojica bivaju odgurnuti u stranu od vala u publici.
Malo dalje neki muškarac agresivno urla.
“Jebote, ne mogu ovo pustiti”, kaže Ponytail-tail buljeći
u Joonu.
“Ne možemo se svakoga sjećati.”
Joona odjednom ugleda Primusa na drugoj strani arene.
Razgovara s muškarcem koji uzrujano šuta ogradu.
“Znam da će mi uskoro sinuti.”
“Ako me nisi pomiješao s...”
“Nisam”, prekine ga Ponytail-tail i zabulji se u Joonu.
Trener u vojničkoj odjeći iz kaveza je pustio crnog psa
koji tako snažno vuče povodac da mu to zaglušuje lavež.
Joona vidi da je Primus završio razgovor i krenuo
prema izlazu.
“Moram ići.”
Joona se okrene i osjeti postrance snažan udarac i gorući
bol. Pogleda dolje i vidi da mu je Ponytail-tail odostraga
zabio nož u trup.
 "Vidio sam te u Kumli... ti si murjak koji...”
Golemi muškarac izvuče kratki nož i pokuša ga
ponovno ubosti, ali Joona mu uspije zaustaviti ruku. Gužva
ih gura unazad. Ponytail-tail se drži za Jooninu majicu i
zamahne nožem prema naprijed.
“Umri, prokleti...”
Joona se okrene i udari ga ravno u grkljan. Ponytail-tail
naglo utihne i zatetura unazad, dvojica ga ulove i podignu
i on kašljući uperi prst u Joonu.
Ljudi se razmiču tvoreći krug oko njih.
Bol od rane snažno pulsira. Joona osjeća kako mu topla
krv ispod hlača curi niz bedro.
Ogleda se tražeći nešto što bi mu moglo poslužiti kao
oružje i napravi korak naprijed. Desna noga mu se naglo
savije, padne na kuk i dočeka se na ruku.
Veliki muškarac otresa krv s oštrice noža i hropćući se
približava.
Ponytail-tailov pogled je ukočen, spreman je pretrpjeti
veliku bol za priliku da ponovno zarije nož u Joonu.
Joona se podigne na koljeno, ustane i ogrebe leđa o
metalnu ogradu.
Ponytail-tail krene ravno na njega, podigne lijevu ruku
prema Jooninom licu da zakloni pogled na drugu ruku i
zamahne nožem ravno naprijed.
Joona pusti oštricu da prođe radeći okret i u istom
pokretu zabije muškarcu lakat u vrat. U udarac unese
težinu čitavog tijela i pogodi ga golemom jačinom. Zajedno
se prevrnu preko ograde i tresnu na pod u arenu za borbe
pasa.
Joona se otkotrlja i podigne na noge.
Desni bok i desna nogavica tamni su mu od krvi.
Vidno polje mu se sužava.
Više ne vidi Primusa.
Publika se tiska uz ogradu, vrišti i ubacuje plastične
pivske čaše u arenu.
Ponytail-tail kašljući ustane, jednom se rukom drži za
dušnik i pogledava nož.
Crni borbeni pas laje i vuče povodac tako da trener
posrče.
Joona osjeća da mu nestaje snage.
Čizma mu je puna krvi. Pri svakom se koraku čuje
šljapkanje.
Zna da se vrlo brzo mora domoći bolnice.
Ponytail-tail uperi nož u Joonu, ali ne uspije istisnuti ni
riječ. Približava mu se, sjajnom oštricom u zraku
iscrtavajući polegnutu osmicu.
Joona ga mora zaobići, navući mu majicu do vrata i tako
je jako zavrnuti da mu prekine dotok krvi u mozak.
Ponytail-tail ga pokuša zavarati i gurne nož naprijed,
Joona se izmakne, ali osjeća da je prespor. Oštrica promijeni
smjer i Joona je mora blokirati rukom. Oštra oštrica napravi
mu dubok rez na vanjskoj strani podlaktice.
Borbeni pas se istrgne.
 Joona zaurla od bola dok se baca naprijed ispod noža,
zgrabi obje Ponytail-tailove noge, trzajem mu izmakne tlo
pod nogama i sruši ga na leđa.
Pas juri prema njima vukući za sobom povodac. Baci se
naprijed i ugrize Ponytail-taila za ruku, povuče ga za
sobom i trese glavom ne puštajući ga iz stiska.
Joona padne pokraj ograde, uhvati se za jednu od šipki
kako bi ustao, podigne glavu i ugleda Lauru kako se
probija prema njemu kroz publiku.
Veliki muškarac kotrlja se ubadajući psa nožem u vrat
dok ga ovaj ne ispusti iz stiska.
Joona pokuša ustati, ali ponovno padne, na izmaku je
snaga. Gubi previše krvi, srce mu panično kuca.
“Joona, Joona!”
Laura se spustila na pod, probija se naprijed i kroz
ogradu mu pruža malen bodež na kožnatom remenu.
Joona ga uzme i ustane, toliko je slab da mu je teško
stajati. Jednom se rukom oslanja na ogradu, pokušava
čvršće uhvatiti bodež, ali mu ispadne i čuje ga kako zvekeće
niz metalne šipke.
Ponytail-tail tetura prema njemu, jedna ruka mu je
izgrizena i krv mu kaplje s nje.
“Prokleta pandurčino”, prosikće i krvavom rukom
uhvati Joonu za vrat.
Joona se pokuša oduprijeti, ali Ponytail-tail približava
nož, mišići obojici drhte dok vrh oštrice lagano ulazi
između dva rebra.
Bol je začuđujuće dalek.
 Joona vidi svoj bodež kako svjetluca na tlu i shvati da
još uvijek rukom drži kožnati remen.
Publika urla i prevrne nekoliko metalnih ograda. Krv se
slijeva niz oštricu i Ponytail-tailu niz ruku.
Joona tržne kožnatim remenom i vidi kako mali bodež
prati pokret. Podigne se u svjetlucavom luku i on ga istom
rukom ulovi.
Publika uzbuđeno vrisne.
Joona pokušava držati Ponytail-taila dalje od sebe i
istovremeno mu, posljednjim snagama, zabije bodež kroz
čeonu kost.
Začuje se žamor, a zatim se nad arenu nadvije tišina.
Ponytail-tail napravi dva koraka unazad.
Usta su mu stisnuta, a tetovirani vrat napet.
Bodež mu je zariven duboko u čelo.
Dugi kožnati remen njiše mu se preko lica.
Počne grčevito treptati, podigne jednu ruku i zatim
padne ravno unazad.
Začuje se jak udar kad krupno tijelo udari u pod. Oko
njega se podigne prašina suhe soli.
Publika urla, rukama udara po metalnoj ogradi i maše
potvrdama.
Joona teturajući odlazi, snažno se držeći za bok.
Uspuhan je i brzo diše.
Krv mu pulsira među prstima.
Ugleda tračak Primusove crvene jakne kako nestaje iza
jedne lučke dizalice. Crvena boja se udvostruči, poveća se i
raspukne mu se pred očima.
 Joona prođe pokraj velikog utovarivača osjećajući kako
mu srce prebrzo lupa da kompenzira opadajući tlak.
Laura ga sustigne i Joona se osloni na nju položivši joj
ruku oko ramena dok se udaljavaju od depoa soli.
“Kontaktiraj evakuacijski tim”, zadihano kaže Joona.
“Reci im da me pokupe kod njemačkog RoRo-broda.”
“Umrijet ćete ako odmah ne dobijete liječničku pomoć.”
“Nije frka, bit ću dobro... Moraš pronaći Edgara i
morate napustiti područje najbrže što možete.”
“Jeste li sigurni?”
Zaustave se i Joona pokuša snažnije pritisnuti rukom
duboku ranu na bočnoj strani.
“Čeka za šankom kod ulaza”, kaže i krene. “Drogiran
je i treba mu pomoć da ode odavde...”
Još uvijek je jako toplo, ali nebo se naoblačilo, pa
dizalice i teglenice leže u tmurnoj tmini.
Joona tetura prema crvenoj jakni.
Prednja svjetiljka na RoRo-brodu baca uzbibano svjetlo
na dvije prilike na rubu doka.
Primus razgovara s mlađim muškarcem koji drži
sportsku torbu od smeđe umjetne kože.
Joona mora zastati da pokuša zaustaviti svoje brzo
disanje prije nego što nastavi prema njima.
“Dobra borba”, kaže Primus kad ugleda Joonu.
Joona mu bez odgovora priđe i objema ga rukama
gurne u prsni koš. Primus padne unazad preko ruba doka
u tamno more.
Podigne se bijela kaskada vode.
 Mlađi muškarac s torbom zbunjeno se odmakne.
Joona nastavi ravno naprijed i skoči preko ruba. Vidi
vlastiti bujajući odraz kako juri prema njemu prije nego što
probije površinu vode i nestane u hladnom moru. Okreće
se dok tone, ugleda Primusa kroz kovitlac mjehurića i krvi
i zgrabi ga za kosu.
Zvuk dvostrukih izvanbrodskih motora tutnji pod
vodom. Joona udara nogama i ponovno se okrene prema
površini.
 67.

PROMOČENA DONJA MAJICA lijepi joj se uz leđa, znoj curi

među grudima i kapa s vrška nosa. Mia gleda prema
vratima i polako grize kruh. Kim otkine komadić sušenog
mesa, a ostatak vrati u korito.
“Pojedite to”, kaže Blenda po treći put.
Pokušava se brinuti za njih, govori im da peru zube
slamom, raščešljavaju kosu prstima i napamet ih uči duge
odlomke iz Poslanice Korinćanima.
Ponekad Blenda pomaže baki s drugim poslovima osim
kopanja bunkera, kad, primjerice, treba iznijeti perzijske
sagove na dvorište i isprašiti ih.
Čak je i probala voziti kamion.
Kim se boji najviše od njih, pričala je Miji o djevojci koja
je ubijena zato što je bila žedna i o drugoj koja je ubijena
plinom u kavezu.
Tijekom odmora su Mia i Kim otišle skroz do ruba šume
kod tegljača. Baka ih je cijelo vrijeme slijedila pogledom.
Stari, naborani komad krovnog lima ležao je na rubu
pošljunčanog dvorišta. Bio je hrđav i napuknut na mjestima
gdje se tijekom godina skupljalo vlažno lišće.
Mia je stigla vidjeti da bi se neki dijelovi lima mogli
odlomiti i izbrusiti u savršene improvizirane noževe.
Danas je ponovno odvukla Kim sa sobom prema
tegljaču.
 Baka i Blenda su vješale rublje na konopce među
prizemnicama.
Mia je čula bakine osorne upute i Blendine ljubazne
odgovore. Šljunak je škripao pod čizmama.
“Idemo natrag”, rekla je Kim.
“Samo da nešto pogledam”, odgovorila je Mia.
Zašle su u hlad pod stablima, osjetile miris ulja od
kamiona i zastale. Mia je gazila po limu gledajući prema
prizemnicama. Bijela plahta vijorila je na blagom vjetru.
“Što radiš?” uznemireno je pitala Kim.
Mia se spustila na koljeno, podigla otpali komad
metala, ugurala ga u čizmu i pokušala odvojiti još jedan
komad s velikog lima.
Kim se bojala i pokušavala ju je povući na noge, ali
odupirala joj se i nastavila svijati komadić lima naprijed-
nazad.
Hrđave čestice podizale su se iz proreza.
Uže za sušenje rublja zaškripalo je u svom uporištu kad
je na njega obješena nova plahta.
Komadić metala popustio je i Mia ga je brzo ugurala u
čizmu, ustala, otresla koljeno i nastavila šetnju udaljavajući
se od lima.
Mia ne može samo čekati da netko dođe ovamo i spasi
je, jer zna da nikome ne nedostaje.
Pojede ostatak svoje porcije, podigne zrno kukuruza s
poda, ubaci ga u usta i zatim nastavi s poslom.
Polako i sustavno oštri metal uz betonski pod ispod
svoje parke.
 Mia je pokušala pričati s ostalima o bijegu, ali Kim se
previše boji, a Blenda, čini se, vjeruje kako će se stanje
popraviti. Kaže da će se uskoro vratiti na dvor i ponovno
moći nositi čistu odjeću i zlatni nakit.
“Umrijet ćemo ovdje budemo li pasivne”, prigušeno
kaže Mia.
“Ti ne kopčaš”, uzdahne Blenda.
“Kopčam da nas sve kontrolira stara žena i znam da
nema šanse protiv nas budemo li surađivale.”
“Nitko neće surađivati s tobom”, tiho odgovori Kim.
“Ali možemo nadjačati baku samo tako”, kaže Mia.
“Nas tri smo dovoljne... znam točno kako ćemo.”
“Ne želim ni čuti.”
Mia utihne i pomisli da će nagovoriti Blendu i Kim da
joj pomognu kad limeni noževi budu završeni.
Naučit će ih da se moraju zariti u trbuh ili u vrat, gdje
je tijelo mekano.
Treba ubosti barem devet puta i brojiti naglas, tako da
se čuje.
Mia pljune na pod, stavi vojničku jaknu na limenu
oštricu i ponovno je počne oštriti.
"Prekini s tim”, kaže Blenda.
“Pričaš li sa mnom?” pita Mia.
“Prestani strugati ili što već radiš.”
“Ja ništa ne čujem”, kaže Mia i nastavi.
Oštrenje će potrajati nekoliko dana, a kad komadići
metala budu našiljeni i oštri, otrgnut će tanke trake tkanine,
namočiti ih i čvrsto omotati drške.
 Ona i Kim sakrit će svaka svoj bodež u odjeću i na
sljedećem će odmoru prerezati plastičnu vezicu, ali će se
nastaviti držati za ruke i skrivati oružje. Blenda će izabrati
trenutak da nasrne na bakin štap. Tad će se Mia i Kim
odmah razdvojiti i napasti baku sprijeda i straga.
Devet dubokih uboda svaka prije nego što se zaustave.
Kad baka bude mrtva će se oprati i otvoriti sve kaveze,
uzeti sa sobom vode, povesti psa i zajedno krenuti cestom.
Tad ih više nitko neće moći zaustaviti.
Miji se sada od napora tresu ruke, cucla poderane
vrškove prstiju, dobro sakrije obje oštrice, dopuže do Kim i
položi joj ruku oko ramena.
“Znam da se bojiš”, šapne. “Ali naučit ću te točno što
trebaš napraviti, obećavam da ću se brinuti za tebe, ići ćeš
kući, svojim roditeljima, nastavit ćeš igrati rukomet i...”
Utihne kad čuje automobil kako dolazi na dvorište i
zaustavlja se.
Pas razdraženo laje i Mia pomisli da su pronađene, da
je policija na putu, ali kad vidi da se Blenda umiva
posljednjim ostacima svoje vode i počinje sređivati kosu,
shvaća da je to došao Cezar.
Poprečna greda se podigne, vrata se otvore i baka
uvuče madrac u prizemnicu. Vani je mrak, ali svjetlo iz
dvorišta sja na šarkama i okovima.
"Ne želim, ne želim”, tiho zacvili Kim i stisne šake uz
oči.
Mia je pokušava smiriti istovremeno motreći baku.
Odjevena je u kariranu flanelsku košulju i vrećaste
traperice. Lice joj je izbrazdano dubokim borama, a nos
oštar i sumoran.
Veliki talisman njiše joj se među grudima dok šepajući
ulazi.
Iznervirano pomakne cinčano korito na podu da
napravi mjesta za madrac.
Kim otpuže od mi je i sakrije se u najdublji kut kaveza.
Baka priđe drugom kavezu i prstom pokaže na Ralucu
koja se odmah dovuče do vratašaca i iskobelja van. Duga
pletenica puna joj je slame. Bose noge naziru se pod
prljavim porubom duge suknje. Legne na leđa na madrac,
a baka namoči krpu nečim, drži joj je na ustima i nosu dok
ne izgubi svijest.
Blaga zračna struja polako otvori vrata i svjetlo izvana
dopre u prizemnicu.
Bakina put je gruba i izborana, ramena i vrat su joj
snažni, podlaktice debele, a šake velike.
Zgrabi Ralucu za bradu, nezadovoljno je pogleda i
zatim ustane uz pomoć štapa.
“Izađi”, baka kaže Kim.
“Ne želim, ne osjećam se dobro.”
“Svi imamo svoje dužnosti.”
Baka pričvrsti svjetložuti šiljak na urez na dnu štapa.
Izgleda kao mali očnjak.
Prekontrolira ga i zatim okrene svoj škiljavi pogled
prema Kim.
 “Nemojte, molim vas, nemojte me ubosti... Izaći ću i
zahvaliti Gospodinu Bogu, dajte mi krpu, mirno ću ležati”,
preklinje Kim i dovuče se do bočne strane kaveza.
Baka provuče štap kroz rešetke, gurne ga naprijed i
snažno šiljkom ubode Kim u rame.
“Au, koji...”
Kim trlja rame, krv joj ostaje na jagodicama.
“Sad izađi”, kaže baka i ukloni šiljak sa štapa.
Kim dopuže do vrata kaveza, izvuče se van i nestabilno
krene. Njezini pokušaji da suspregne plač zvuče kao
štucanje. Vrata prizemnice zatvore se uz škripu i ponovno
postane mračnije.
“Lezi.”
Mia se gotovo ne usuđuje ni disati. Nepomično sjedi u
tami i vidi kako se Kim jednom rukom pridržava za rešetke
kaveza, djeluje jako slabašno, spusti se na koljena na
madrac, potone na bok pokraj Raluce, umiri se i omlitavi.
Baka iznervirano uzdiše dok im svlači suknju, hlače i
donje rublje i namješta ih na madracu.
Ustane i ode.
Vrata se otvore i svjetlo padne na dvije djevojke koje
leže jedna pokraj druge gole od struka nadolje, prljave i
mršave.
Pas laje, vani se čuju koraci i nešto zveckajući padne u
tačke.
Čuju se glasovi, neki muškarac je ljut i viče na baku.
“Što sam krivo napravio?” urla. “Sve im čovjek da,
napravi sve kako treba, sve...”
 “Nije do tebe”, pokuša reći baka. “Nego...”
“Sve ću ih zaklati ako im ne paše”, prekine je Cezar.
Njegovi koraci približavaju se po šljunku, a baka šepa za
njim.
“Tu su za tebe, samo su tvoje, kunem se, zahvalne su i
ponosne...”
Vrata se naglo otvore i Cezar uđe, baci mačetu na pod i
priđe onesviještenim djevojkama na madracu.
“Da samo znate koliko ste lijepe”, promuklo kaže.
Šarke zaškripe i Cezar okrene glavu, pa Mia ugleda
tračak njegove izbečene brade i blijedih usana na svjetlu
koje dopire izvana.
Kad se okrene, na tamnom mu licu zasjaju naočale.
Mia se tiho pomakne u stranu da je svjetlo ne dosegne
kad se vrata sljedeći put otvore. Sklupča se i pomisli na
oštrice koje su još uvijek pretupe za uporabu.
Cezar klekne i otkotrlja Kim s madraca i ne pogledavši
je.
Vrata se otvore i svjetlo iz dvorišta prelije se preko
betonskog poda baš kad raširi Ralucine noge.
Kad Cezar vidi da joj je među bedrima ljepljivo od krvi,
odgurne je i digne se na noge.
“OK, razumijem, ali ovo ne pogađa samo mene”, kaže
između brzih udisaja. “Ja mogu nositi svoj križ, mogu se
okupati i očistiti...”
Pljune na Ralucu i obriše usta nadlanicom.
“Znam da mislite da ste pametne, da me možete izbaciti
iz takta”, kaže. “Ali neće to ići, ne ide to tako.”
 Mia se ne usuđuje reći da je Ralucu bolio trbuh, ali da
nitko nije znao da je dobila menstruaciju.
“Volio bih da možemo opet zajedno živjeti u kući”,
odlučno kaže.
Na posljednjem svjetlu prije nego što se vrata zatvore
Mia vidi da uzima mačetu.
Teško je razabrati što se događa.
“Ali ako vam oprostim, mislit ćete da zakonu nedostaje
autoriteta”, kaže Cezar.
Novi trak svjetla upadne unutra i Mia vidi da vuče
Ralucu za kosu i naginje joj glavu unazad.
“Ovako vi hoćete da bude”, kaže i položi joj oštricu na
vrat. “Ili neka od vas želi zamijeniti mjesto s Ralucom?”
Uz praskav zvuk krv poprska rub velikog cinčanog
korita. Bujica krvi izlijeva se iz dubokog reza.
Mia prekrije usta rukom da ne bi vrisnula, oči su joj
čvrsto stisnute, srce lupa u prsima. Povukao je Raluci
oštricu preko vrata, ubio ju je pod narkozom samo zato što
je imala menstruaciju.
Mia ne može shvatiti da se to dogodilo.
Mačeta uz zveket padne na pod.
Bilo joj tutnji u ušima.
Kad Mia sljedeći put pogleda, Cezar leži na Kim.
Madrac upija Ralucinu krv i tamni na jednoj strani.
Kim nije svjesna da je siluje, ali znala je da će se to
dogoditi i osjećat će bol u međunožju kad se probudi.
 68.

JOONA IMA SAMO FRAGMENTE sjećanja na događaje nakon što

je skočio u tamnu vodu. Kad je Specijalna operativna
jedinica izvukla njega i Primusa u gumenjak, gotovo je bio
bez svijesti. Kao da je bio na rubu ponora, balansirajući na
njemu. Hitro su ga prevezli preko zaljeva, do elektrane,
gdje se baš spuštao helikopter hitne pomoći.
Tim kirurga i anesteziologa čekao je u bolnici
Karolinška. Vitalni organi nisu mu bili oštećeni, ali
krvarenje je bilo traumatično i opasno po život. Nalazio se
u četvrtom, najopasnijem stadiju hipovolemičkog šoka.
Šivali su mu tkivo, spajali krvne žile, prošao je kroz
drenažu trbušne šupljine, transfuzijom dobio velike
količine krvi i tretiran je koloidnim otopinama i
antikoagulansima.
Već je sljedećeg dana Joona na nogama i hoda
hodnikom, ali nakon samo trideset minuta se mora vratiti
u krevet.
Jučer navečer je nazvao Valeriju u Rio de Janeiro.
Njezin je sin te noći dobio kćer. Iako joj ništa nije rekao,
Valerija je shvatila da je ozlijeđen i pitala ga je hoće li se
vratiti kući.
“Ne, ali mogu ja doći u Brazil ako ti treba pomoć s
bebom”, rekao joj je.
Baš kad je Joona pojeo ručak na vratima se začuje
kucanje, a Margot i Verner uđu s plavim zaštitnim
navlakama za cipele na nogama.
 “Nismo smjeli unijeti cvijeće na odjel”, požali se Verner.
“I Laura i Edgar su dali otkaz - a ti izgledaš kao da sam
te ja pretukla”, kaže Margot.
“Ali pronašli smo Primusa”, kaže Joona i pogleda je.
“Dobro obavljeno”, kimne Margot.
“I izvukao sam ga van.”
“Nevjerojatno”, promrmlja Verner.
“Što sam ti bio rekao, Margot?” pita Joona ne skidajući
pogled s nje.
“Na što misliš?”
“Nisi vjerovala da...”
“Jasno da jesam, ja sam ta koja je dala zeleno svjetlo
za...”
“Margot”, mirno je prekine Verner.
“Što hoćete?” nasmije se ona.
“Tko je bio u pravu?” pita Joona.
“Ti si bio u pravu”, kaže mu i baci se na stolac za
posjetitelje.

***

Toplinski val iz južnijih dijelova Europe zaglavio je nad

Švedskom. U cijeloj je zemlji na snazi zabrana paljenja
vatre, a razine podzemnih voda opasno su niske. Priča se o
rekordnim temperaturama i ekstremnim vremenskim
uvjetima, ali Šveđani ne mogu a da se ne raduju toplim
ljetnim danima.
Joona se oslanja o Iglu dok izlaze iz bolnice.
 Bijela kožnata sjedala jaguara kipuća su, a klima tutnji
kao kiša na limenom krovu.
Igla pomogne Jooni zavezati sigurnosni pojas prije
nego što pokrene automobil, prijeđe ravno preko pješačkog
otoka i spusti se u trak koji im odgovara.
“Kad sam bio mali, dobio sam medvjedića koji je
brundao”, priča mu Igla. “Tri dana sam se suzdržavao dok
mu nisam otvorio trbuh i izvadio uređaj.”
“Što te nagnalo da pomisliš na to?” nasmije se Joona.
“Ne, izgledaš kao inače”, uvjeri ga Igla i upali duga
svjetla.
Joona pomisli kako je Lumi, kad je bila mala, svakog
jutra tvrdila da je sanjala medvjedića. Vjerojatno su se on i
Summa prvi put toliko oduševili da se jednostavno odlučila
držati tog odgovora.
Igla skrene prema bolnici Sankt Gorans, zaustavi se s
prednjim kotačima na pločniku i potrubi muškarcu koji
uzmakne.
Joona mu zahvali na prijevozu i uzdahne od bola kad
ustane i izađe iz automobila. Polako hoda prema ulazu i,
zastane na stubištu hvatajući dah prije nego što se dizalom
odveze na odjel za pacijente sa psihotičnim bolestima.
Kad je Specijalna operativna jedinica izvukla Primusa
Bengtssona iz vode, tvrdio je da je borbeni pas i pokušavao
ugristi svakog tko bi mu se približio.
Nakon vijećanja s tužiteljicom odveli su ga u bolnicu
Sankt Gorans i postavili mu dva policajca u civilu pred
sobu.
Joona izađe iz dizala i prijavi se na recepciji.
 Nekoliko minuta kasnije glavni psihijatar Mike Miller
dođe po njega.
“Pronašli ste Primusa”, ustanovi Mike.
“Da”, odgovori Joona. “Kako je?”
“Bolje nego vi.”
“Dobro.”
“Hoćete li da nazočim saslušanju?”
“Hvala, ali mislim da nije potrebno”, odgovori Joona.
“Primus se voli praviti da je samouvjeren, ali zapravo
je jadan, krhak je, mislite na to.”
“Napravit ću što moram da spasim živote”, odgovori
Joona.
Idu niz hodnik, prolaze kraj zaključanih staklenih vrata
i praznih dnevnih boravaka prije nego što stignu do sobe
za posjete.
Joona pozdravi dvojicu policajaca koji čekaju pred
vratima i jednom od njih pokaže svoju službenu iskaznicu.
Mike Miller utipka tko zna koji po redu kod, otvori
vrata i pusti Joonu unutra. Soba leži u polumraku, zrak je
prohladan i miriše na sredstvo za dezinfekciju ruku.
Plastična kutija puna starih igračaka stoji uza zid.
Primus Bengtsson sjedi najednom od četiri stolca oko
malog jedaćeg stola s plastičnim cvjetnim stolnjakom. Kosa
mu je skupljena u rep, a odjeven je u meku traper-košulju
koja mu visi preko traperica.
Izbrazdano lice mu je ravnodušno, oči poluzatvorene, a
usta otvorena. Dublje u sobi, na naslonu za ruke kauča,
sjedi njegovatelj i gleda u mobitel.
 Joona priđe stolu, izvuče stolac i sjedne nasuprot
Primusa.
Pogledi im se susretnu, počivaju jedan u drugome.
Joona počne snimati, predstavi se, istakne datum i
vrijeme i nabroji prisutne.
“OK, ali ne želim da me se povezuje s njegovim
smiješnim malim rukama”, kaže Primus i napravi gestu
prema njegovatelju. “Pogledaj ga, tko bi htio u krevet s
njim? Čista biologija... Osamdeset posto svih žena čezne za
najboljih dvadeset posto muškaraca, za najzgodnijima,
najuspješnijima... A zato što žene odlučuju u našem svijetu,
većina muškaraca bude prevarena ili ostane totalno bez.”
Joona pomisli kako će iskoristiti Primusovu
narcisoidnu uobraženost. U trenutačnoj situaciji ne može
uzimati nikakvu etiku u obzir. Istraga je poprimila oblik
strelice koja kroz Primusa pokazuje ravno na Cezara.
“Radite za Stefana Nicolića”, kaže Joona.
“Radim? Ja živim među ostacima i dijelovima kostura
koji padnu na zemlju.”
“Vidjeli smo vas kako isporučujete novac gostima.”
Primus obliže tanke usne i mirno pogleda Joonu.
Njegove svjetlozelene oči nalikuju vodi u plitkom jezeru.
“Veliki dobici moraju ići preko Stefana... tad sam mu ja
potrčko, ipak smo obitelj i ima povjerenja u mene...”
“Iako ste vi taj koji je u kontaktu s Cezarom?”
“Nemam pojma o čemu pričate, mislio sam da ste
nekakav pandur iz narkotika.”
 “Istražujemo ubojstvo Jenny Lind”, mirno mu kaže
Joona.
“OK, trebao bih reagirati na to?” pita Primus i počeše se
po čelu.
“Ubijena je na dječjem igralištu u
Observatorielundenu.”
“Nikad nisam upoznao osobu koja se zove Cezar”,
objasni i ne trepćući se zagleda Jooni duboko u oči.
“Mi mislimo da jeste.”
“Pogledajte sebe”, kaže Primus čineći gestu prema
zrcalu na zidu. “Kad odete odavde okrenut ćete leđa zrcalu
i istovremeno će vaša slika okrenuti leđa vama... Ali Cezar
to može napraviti obratno, njegova slika se kreće leđima
okrenuta zrcalu i odjednom je on unutra, u prostoriji.”
"Znamo da ste razgovarali s njim - i znamo da ste znali
da će Jenny Lind biti ubijena.”
"To ne znači da sam ja to napravio, zar ne?” nasmije se.
"Ne, ali vas to čini glavnim osumnjičenikom i to je
dovoljno da vas se privede.”
Primusu se oči zacakle, a obrazi mu pocrvene. Vidi se
da je počeo uživati u pozornosti koju mu situacija pruža.
“U tom slučaju ne moram reći ni riječi dok ne
porazgovaram s odvjetnikom.”
“Znate svoja prava, to je dobro”, pohvali ga Joona i
ustane. "Idem i odmah ću vam srediti pravnog zastupnika,
ako smatrate da vam je potrebna pomoć.”
"Morat ću ipak inzistirati da vodim vlastitu obranu”,
kaže Primus i nasloni se na stolac.
 "Samo da znate da imate pravo na pomoć.”
"Ja sam svoj vlastiti odvjetnik i dobrohotno ću vam
odgovarati na pitanja, ali neću, naravno, reći ništa što bi
moglo imati negativne posljedice za mene ili moju sestru.”
"Tko je ubio Jenny Lind?”
"Ne znam, ali ja nisam, nije to moj đir, jer ja volim cure...
mislim, neću odbiti pravi hardcore i nekad imam bolesno
puno kuraca, ali ozbiljno... ne kužim zašto bih objesio curu
čeličnim užetom ko lovac na morske pse u Havani.”
"A tko je to onda učinio?”
Primus ga promatra trijumfalnim pogledom. Uski vrh
jezika nazire mu se među usnama.
"Ne znam.”
“Vaša sestra se jako boji Cezara”, nastavi Joona.
"On je Saturn koji proždire svakog u svojoj blizini... i
zakleo se da će je objesiti za strop i otpiliti joj ruke i noge.”
"Zašto?”
"Zašto Leopold želi kraljevstvo”, kaže Primus grebući
se po vratu. "On je darvinist, Chad, starozavjetni
patrijarh...”
Primus utihne, ustane, ode do prozora i neko vrijeme
gleda van prije nego što se vrati na svoj stolac.
“Kako se Cezar preziva?”
“Nije nikad rekao - a da i jest, ja vam to nikad ne bih
rekao iz ranije navedenih razloga”, kaže i neumorno počne
treskati jednom nogom. “Ili ćete me vi uzeti u naručje i
zaštititi me kad dođe?”
 “Možemo vas staviti pod zaštitu svjedoka ako postoji
prijetnja.”
“Med navrh noža”, kaže Primus.
“Kažete da niste upoznali Cezara - ali razgovarali ste s
njim.”
“Telefonom.”
“Znači zove vas?”
“Imamo telefonsku govornicu na odjelu”, odgovori
Primus.
“Što kaže?”
“Govori mi s čim mu je potrebna pomoć... i da je mi
male podsjetnike da me Gospodin vidi... i da mi je ugradio
kameru u mozak.”
“S čim mu je potrebna pomoć?”
“Ne mogu odgovoriti na to bez negativnih posljedica
po mene... Jedino što mogu reći je da sam malo fotkao za
njega.”
“Što ste fotografirali?”
“Zakleo sam se na šutnju.”
“Djevojku u Gavleu koja se zove Mia Andersson?”
“Spekulacije”, kaže Primus i podigne kažiprst.
“Kad vas je počeo zvati?”
“Sad, ljetos.”
“Kad vas je posljednji put nazvao?”
“Prekjučer.”
“Što je tad htio?”
 “Pozivam se na članak šesti Europske konvencije o
ljudskim pravima.”
“Kakav glas ima Cezar?”
“Mračan, snažan”, odgovori i počeše se po prsima pod
traper-košuljom.
“Ima li nekakav strani naglasak, govori li kakvim
dijalektom?”
“Ne.”
“Čuje li se što u pozadini kad razgovarate?”
“Pogrebni marš bi bio prikladan, ali...”
Primus utihne i pogleda vrata kad netko prođe
hodnikom i zatim povuče gumicu oko konjskog repa.
“Gdje stanuje?”
“Ne znam, ali rekao bih u nekom dvorcu ili na
veleposjedu, s velikim salama i salonima”, kaže i počne
gristi nokat na palcu.
“Je li rekao da stanuje na veleposjedu?”
“Ne.”
“Je li Cezar bio pacijent na ovom odjelu?”
“On nije osoba koja bi boravila na odjelu a da to sam ne
želi... Pričao mi je kako se izvukao iz Auschwitza u vagonu
prvog razreda... kao jebeni kralj”, kaže Primus i ruke mu
zadrhću.
“Što mislite pod Auschwitzom?”
“Imam Touretteov sindrom i govorim masu stvari koje
nisu povezane.”
“Je li Cezar bio pacijent u Sateru?”
 “Zašto to kažete?” pita Primus s drhtavim osmijehom.
“Zato što je Klinika za sudsku medicinu Sater imala
željezničku prugu koja je vodila ravno u njezino područje,
zato što su imali vlastiti krematorij, zato što...”
“Nisam vam ja to rekao”, prekine ga Primus i ustane
tako da se stolac prevrne. “Kurca nisam o tome rekao.”
“Ne, ali možete kimnuti ako ja...”
“Začepi gubicu! Ne mislim kimati!” vrisne i udari se u
čelo. “Ne možete me na prevaru dobiti da kažem stvari koje
ne želim reći.”
“Primuse, što se događa?” pita njegovatelj s mukom
ustajući.
“Nitko vas ne pokušava prevariti”, nastavi Joona.
“Činite ispravnu stvar govoreći mi ono što znate.”
“Možete li biti ljubazni i prestati s...”
“I nitko ne može... nitko vam ne može zamjeriti što
pomažete samom sebi”, prekine ga Joona.
“Nemate moje dopuštenje da ikome kažete da sam
razgovarao s vama”, kaže Primus drhtavim glasom.
“OK, ali onda moram znati...”
“Ništa više”, vrisne.
Primus priđe prozoru i nekoliko puta udari čelom u
staklo, zatetura unazad i uhvati se za zavjesu da vrati
ravnotežu.
Njegovatelj stisne alarm i priđe mu.
Primus padne i za sobom povuče cijelu zastornicu. Ona
uz zveket udari u pod, a oko tkanine se podigne prašina.
 “Hoćeš li ustati da te mogu pogledati?” pokuša
njegovatelj.
“Ne diraj me”, kaže Primus.
Odguruje njegovatelja jednom rukom dok se podiže na
noge. Krv mu teče niz lice iz rane na čelu.
“Proklet bio”, kaže i uperi prst u Joonu. “Ništa nisam
rekao... nisam rekao ni prokletu riječ...”
Vrata se otvore i uđe još jedan njegovatelj.
“Kako ide?” pita.
“Primus je malo uzrujan”, odgovori drugi.
“Pa jebote”, mrmlja Primus. “Pa jebote...”
Novi njegovatelj odmakne Primusa od Joone i prinese
ga kauču.
“Kako si?” pita ga.
“Nabit će me na križ...”
“Čuj, već si dobio Haldol, ali mogu ti dati deset
miligrama Zyprexe”, kaže njegovatelj.
 69.

PRIMUS SE BUDI U SVOM KREVETU s osjećajem da mu je jezik

natekao, usta su mu puna sline. Proguta je i razmišlja o
tome kako je izmanipulirao inspektora, vodio vlastitu
obranu, držao se istine, ali ju je genijalno kriptirao.
Bilo je to kao Booleova logička zagonetka.
Nitko je ne može riješiti.
Ali onda se inspektor uvukao u prostoriju, zažmirio,
okušao sreću i slučajno izvukao točnu kartu.
Nema veze.
Prilično je siguran da nitko nije primijetio da se uzrujao.
Sve je dobro prošlo, iako je malo predugo spavao zbog
injekcije u stražnjicu. Mora požuriti dok Cezar ne postane
nestrpljiv i ne naljuti se. Učinit će ono što mora, ali nema
nikakvog pojma koja je sveobuhvatna svrha zadatka.
Jedna ruka ne zna što druga čini.
Primusa nije briga što ga Prorok naziva ađutantom,
robom ili muhom mesarušom - zato što Cezar kaže da će
sam moći birati supruge i priležnice s velike hrpe nevinih.
Ili je rekao iz dugog reda.
Prorok je odbio pomoći Cezaru, pa nek’ ostane u svojoj
škripavoj kući u nizu u Taby kyrkbyju i štedi za lutku za
seks.
Primus se spusti na pod, uvuče stopala u papuče i
pokuša pogledati vrata, ali vidi samo strop pun mrlja od
vlage oko prskalice.
 Od lijekova mu se oči same od sebe izvrću.
Polako se pomiče naprijed ispruženih ruku, snažno
trepće i ponovno ugleda pod i vrata.
Brzo ode do toaleta, ispljune višak sline u umivaonik,
uvuče ruku u vodokotlić i izvuče škare koje je ukrao iz
psihijatrove ordinacije.
Legne na trbuh na pod pokraj vrata koja vode na
hodnik i pogleda van.
Na stolcu pred vratima sjedi policajac.
Primus mirno leži i osluškuje udisaje, zvuk jagodica na
mobitelu, kratke zvukove obavijesti i likeova.
Nakon malo više od sat vremena policajac ustane i
krene prema toaletima.
Primus se vrati u krevet i brzo stisne tipku za pomoć.
Nakon samo koje minute brava zazvecka i noćna sestra po
imenu Nina uđe u sobu.
“Primuse, kako si?”
“Mislim da sam dobio alergijsku reakciju na lijekove,
svrbi me kosa i teško dišem.”
“Mogu li pogledati”, kaže i priđe krevetu.
Nije baš točno odlučio što će napraviti, ali zgrabi je
jednom rukom za tanko zapešće i povuče k sebi.
“Pusti mi ruku”, kaže Nina.
Primus ustane iz kreveta i stigne joj ugledati
uznemireno lice trenutak prije nego što mu se oči ponovno
izvrnu. Odjednom ne vidi ništa osim ružne stropne lampe
s plastičnim svjetlosivim sjenilom.
“Da nisi ni pisnula”, šapne i prisloni joj škare na vrat.
 “Nemoj ovo raditi.”
Oči mu ponovno padnu na nju i vidi da ju je jednom
oštricom škara slučajno potezao po obrazu.
“Odrezat ču ti nos i izjebati te ko svinju tako da će ti krv
šikljati iz rila.”
“Primuse, smiri se, riješit ćemo...”
“Moram otići odavde, je l’ kužiš”, prosikče i vidi kako
joj kapljice sline prskaju lice.
“Možemo sutra razgovarati s tvojim liječnikom i...”
Primus uzme čarapu s kreveta i nagura joj je u usta.
Zabulji joj se u lice, u napete usne i naboranu bradu, oštrom
oštricom škara joj prelazi po obrvama i nosu.
“Vidim to svaki put kad uđeš”, kaže. “Toliko me jebeno
želiš, ali ne usuđuješ se, misliš da moraš slijediti pravila
odjela, ali svaki put sam osjetio miris tvoje pulsirajuće
pičke, kad se raširi i navlaži...”
Pljune na pod, okrene je, prisloni joj škare na vrat i
krene je voditi prema vratima.
“Sad idemo”, šapne. “Ako odeš sa mnom, sve ću ti dati,
mogu te po cijele dane nosati okolo na kurcu.”
Izađu u prazni hodnik s noćnom rasvjetom duž poda.
Primus hoda iza Nine, drži je za nadlakticu i stišće joj škare
uz vrat.
Oči mu se izvrnu i vidi ugašenu neonku na stropu dok
hodaju.
Nina zastane i on shvati da su dosegli prva vrata.
“Provuci karticu, utipkaj svoj kod...”
 Snažno trepne i ponovno je vidi pred sobom, kako joj se
ruke tresu dok stišće svjetleće tipke.
Približi joj se i slobodnom joj rukom obgrli dojku.
Vrata zazuje i oni nastave u sljedeći hodnik, pokraj
dnevnog boravka i prema praznoj recepciji.
Povuče je za sobom kroz vrata prema izlazu u slučaju
nužde, slijede stube do prizemlja i izađu na stražnju stranu.
Isprva ne vidi ništa osim crnog neba i zabije se u posudu za
cvijeće. Pusti Ninu i nekoliko puta trepne, sve dok se
ponovno ne pojave zgrade, ulične svjetiljke i uličice.
“Ideš li sa mnom?” pita je. “Bit će to avantura...”
Nina se odmakne i izvuče čarapu iz usta. Primus baci
škare, pljune i pokuša joj se nasmiješiti. Ona razrogačenim
očima bulji u njega i odmahne glavom.
“Kurvo”, kaže joj i potrči.
 70.

DAN JE OPET BIO PAKLENO VRUĆ. Rekordna vrućina slegnula

se tek oko osam navečer.
Od popodneva se u daljini čuje grmljavina.
Magda i Ingrid u lipnju su završile osnovnu školu, nisu
našle nikakve ljetne poslove i obje će u kolovozu krenuti u
srednju školu u Valdemarsviku.
Ljetno besposličarenje i toplinski val učinili su da
vrijeme stoji kao kad si malen.
Bile su kod Magde i večerale. Njezin je otac roštiljao iza
njihove kuće u nizu i zatim je njih troje sjedilo na verandi
za bijelim plastičnim stolom i jelo pileće ražnjiće, krumpir-
salatu i čips.
Već je prošlo deset sati kad Magda i Ingrid odlaze do
šumarka iza nogometnog igrališta gdje na obali leži
Magdin jarkožuti kanu. Zajedno ga spuste niz travnjak do
rječice. Ingrid ga gurne u vodu i mirno ga drži dok Magda
ulazi i smješta se sasvim iza.
Blato sa strmine podiže se u sivom oblaku.
Ingrid sjedne na prednju klupicu i odgurne kanu od
obale.
Okrenu se i počnu veslati uzvodno, rječicom koja vijuga
kroz duboku brazdu pokraj malog mjestašca.
Jedino što se čuje je blago zapljuskivanje vesala i zujanje
skakavaca duž plaža.
 Ingrid misli na svoju stariju sestru koja se u svibnju s
dečkom odselila u Orebro i kako je počela plakati kad joj je
rekla da se nikad neće vratiti.
Veliko drveće nadvija se nad vodu i tvori portal od
bujnog zelenila. Obje prestanu veslati i bešumno klize
sjenovitom vodom.
Svijetlo večernje nebo treperi među lišćem nad njima.
Magda pusti prste da se vuku mlakom rječicom.
Ovo je treći put da kasno navečer veslaju do jezera
Byngaren. Općinsko kupalište se zatvorilo kad se prije
nekoliko godina doznalo za ispuštanje otpadnih tvari iz
tvornice.
Iz mjesta Gusum zabranjeno je jesti krumpir, povrće,
gljive i ribu. Količine teških metala, arsena i piralena u tlu i
vodi ekstremno su velike.
Ali Magda i Ingrid vole imati čitavo jezero samo za
sebe. Odveslaju do jednog jedinog otočića, zapale cigaretu
i gole se kupaju u zrcalnosjajnoj vodi.
“Želim postati fosforescentna”, običava reći Magda.
Ostavljaju bujni portal za sobom. Zaobljeni pramac
kanua siječe vodu koja polako teče.
Zaveslaju u mračni tunel ispod autoceste i čuju jeku
vode uz vlažni beton.
Magda kormilari udesno da izbjegnu hrđava kolica za
kupovinu koja zaglavljena leže između dvije stijene točno
kod otvora.
Izađu iz tunela.
Trava s obronka miluje bok kanua.
 “Čekaj”, kaže Ingrid i zavesla unazad tako da pramac
skrene prema obali.
“Što se događa?”
“Vidiš li torbu - tamo gore”, pokaže Ingrid prstom.
“Daj prestani.”
Crna Pradina torba leži u šikari na padini prema
autocesti.
“Totalno je fejk”, kaže Magda.
“Ne’a veze”, kaže Ingrid i izađe iz kanua.
Uzme uže vezano za pramac, ovije ga oko breze i počne
se uspinjati prema torbi.
“Što to smrdi?” pita Magda i pođe za njom.
Začuje se tutnjava kad veliko vozilo prođe cestom,
grane stabala zavijore se na vjetru koji se za njim podigne.
Tisuće muha zuje oko gustiša mladih breza i prašnjavih
kopriva.
Ingrid uzme torbu, podigne je prema Magdi i polako se
počne spuštati.
Magda se približi gustišu u kojem zuje muhe. Unutra,
u suhoj šikari, leže tri crne vreće za smeće. Uzme granu s
poda i dodirne najbližu.
Oblak muha zakovitla se uvis povlačeći sa sobom
užasan smrad.
“Što radiš?” vikne Ingrid s dna obronka.
Magda utisne granu u napuknuće na plastici, nagne je i
napravi veliku rupu. Na stotine ličinki muha iscuri na
zemlju poput bijele smjese.
Srce joj se uzlupa.
 Magda jednom rukom prekrije usta i napravi još veću
rupu u vreći. Zacvili kad ugleda otpiljenu ruku i prste s
nalakiranim noktima.
 71.

PAMELA I MARTIN SJEDE U KUHINJI iako su već pojeli. Posude

sa salatom od staklenih rezanaca, račićima i proljetnim
rolicama još uvijek stoje na stolu.
Martin na sebi ima samo par kaki chino hlača, a vrat mu
je vlažan od znoja. Gleda Pamelu kako stavlja čašu s vodom
na stol. Svjetlost svijeće prelazi joj licem, crvene sjene s
njezine kose ljuljaju joj se po obrazu.
Kad se okrene prema njemu, hitro spusti pogled prije
nego što susretne njezin.
“Jesi li se spakirao?” pita ga.
Odmahne glavom ne podižući pogled.
“Ne želim više na elektrošokove”, odgovori joj i
pogleda prema hodniku kako bi se uvjerio da tamo nitko
ne stoji.
“To mi je stvarno jasno, ali Dennis misli da je to dobro
za tebe”, kaže. “Mogu ići s tobom ako si uznemiren.”
Val straha nagna ga da pomakne stolac unazad, spuzne
na pod i sakrije se pod stol. Nemoguće je pronaći riječi koje
opisuju prazninu koju struja ostavlja za sobom, nešto poput
panične gladi za nečim nepoznatim.
“Samo se sad moraš oporaviti... a skoro polovici ljudi
koji se podvrgnu EKT-u nestanu svi simptomi, budu dobro,
možeš li to zamisliti”, kaže.
 Martin gleda u tkaninu haljine boje šumskih jagoda na
njezinim koljenima i bosa, preplanula stopala s crvenim
noktima.
Pamela uzme svijeću, uvuče se pod stol, sjedne kraj
njega i pogleda ga svojim toplim očima.
“A i počeo si mnogo više govoriti nakon terapije.”
Martin odmahne glavom i pomisli kako je to zbog
hipnoze.
“Hoćeš li da nazovem odjel i kažem im da nećeš doći
večeras?”
Proguta knedlu, želi odgovoriti, ali stezanje u grlu mu
to onemogućava.
“Razgovaraj sa mnom, molim te.”
“Želim biti kod kuće, mogu ja to...”
“I ja to mislim.”
“Dobro”, šapne.
“Znam da se prepadneš kad te ispitujem o igralištu, ali
ne mogu se predati, radi se o Miji”, kaže mu. “Bio si tamo i
nacrtao si Jenny Lind kad si došao kući.”
Martin zatomi strah i uvjeri samog sebe da dječaci nisu
stvarni. Ali mozak mu svejedno ponavlja da ih imena
provociraju. Žele ime za sebe, žele ga uklesati u nadgrobni
kamen ili bilo gdje drugdje.
“Martine, nije opasno govoriti”, kaže mu i položi ruku
na njegovu. “To moraš shvatiti, svi to čine, ništa se neće
dogoditi.”
Martin pogleda prema hodniku i vidi kako je netko
hitro ušao u sjenu iza Pameline obješene kabanice.
 “Moram znati jesu li dječaci ti koji te sprječavaju da
ispričaš što si vidio ili se zaista ne sjećaš zbog EKT-a.”
“Ne sjećam se ničega”, kaže on.
“Ali pokušavaš li uopće?”
“Da, pokušavam.”
“Ali bio si tamo, sigurno si sve vidio, znaš tko je ubio
Jenny Lind...” “Ne”, kaže on povišenim glasom, a oči mu
se napune suzama.
“U redu, oprosti.”
“Ali kad sam bio hipnotiziran počeo sam vidjeti
stvari...”
Pomisli da je osjećaj takav kao da se jarka lampa upravo
ugasila, a on stoji u mraku i trepće. Kad mu je Erik Maria
Bark rekao da ispriča što vidi, kao da su mu se oči počele
privikavati na mrak, ali je na neki način zaglavio baš kad je
počeo razabirati prve obrise.
“Nastavi”, šapne Pamela.
“Želim opet otići hipnotizeru”, kaže Martin i pogleda je
u oči.
 72.

PAMELA STAVI OSTATKE HRANE u hladnjak, otkopča grudnjak

pod haljinom i izvuče ga kroz rukav kad se oglasi zvono na
vratima.
“To je Dennis”, kaže Pamela. “Nisam ga uspjela dobiti,
misli da te vozi na odjel.”
Ponese grudnjak sa sobom i ubaci ga u spavaću sobu
prije nego što otvori ulazna vrata. Dennis je ležerno
odjeven, u plave traperice i havajsku košulju kratkih
rukava.
“Pokušala sam te nazvati - Martin ne ide u Sankt
Gorans.”
“Mobitel mi se cijelo vrijeme prazni.”
Zatvori vrata za sobom, izuje se na otiraču i promrmlja
nešto o vrućini.
“Žao mi je što si bezveze dolazio”, kaže mu.
Uđu u kuhinju. Martin stoji kraj sudopera i puni
limenkicu malim, roza psećim keksićima u obliku kosti.
“Bok, Martine”, kaže Dennis.
“Bok”, odgovori mu ne okrećući se.
“Martinu nije dobro od EKT-a”, objasni Pamela.
“Shvaćam.”
“Ne želi se više vraćati na odjel.”
“Možemo ovako”, kaže Dennis i gurne naočale više na
nos. “Ako ja do daljnjeg preuzmem odgovornost za
Martinovu skrb, imat ćemo potpuni pregled nad svim
lijekovima.”
“OK”, odgovori Martin.
“A ti onda u miru možeš tražiti psihijatra koji će ti se
svidjeti, Martine.”
“Zvuči li ti to dobro?” pita Pamela.
“Da.”
Martin izađe u hodnik i pomazi lutalicu koji leži među
cipelama i čeka ga. Pamela dođe za njim i podigne povodac
s poda.
“Nemojte otići predaleko “, kaže Pamela i da mu
povodac.
“Mislim da ćemo otići do Gamla stana”, kaže Martin i
otvori ulazna vrata.
Lutalica ustane i polako ga slijedi do dizala. Pamela
zatvori vrata i vrati se u kuhinju.
“Hoće li funkcionirati to s Martinom kod kuće?”
“Pa zapravo, ne znam”, kaže i nasloni se na sudoper.
“Ali stvarno je počeo puno više komunicirati, razlika je
nevjerojatna.”
“Izvrsno”, ponavlja Dennis bez entuzijazma.
“Mislim da je ključ bio Martinov osjećaj da može
pomoći policiji.”
“To bi svakako mogao biti slučaj.”
Jedna kapljica kapne iz slavine i začuje se metalan zvuk
kad pogodi dno sudopera. Misli joj odlutaju do boca votke
u ormariću prije nego što se uspije zbrojiti.
“Hoćeš li mu reći za nas?”
 “Morala bih, ali... kad je tako teško, pogotovo ako ti
preuzmeš na sebe brigu o njemu.”
“To činim zbog tebe, ali zapravo želim da ga ostaviš i
useliš se k meni.”
“Nemoj to govoriti.”
“Oprosti, glupo sam to rekao, ali često mislim na
razdoblje kad je Alice bila mala, prije nego što si upoznala
Martina. Praktički sam živio s tobom da bi ti mogla
studirati... to je možda jedini put u životu da nisam samo
stajao sa strane od samog sebe”, kaže i ode iz stana.
 73.

MARTIN JE OBIŠAO CRKVU Hedvige Eleonore i spustio se do

Nybroplana. Lutalica se popiški na električni ormarić i
ponjuši zemlju ispod koša za smeće. Svjetlo lampi iz jednog
izloga sjaji na njegovoj crnoj dlaci.
Martin gleda u kiosk i čita naslovnice novina dok čeka.
U glavnoj vijesti novina Expressen riječ je o mršavljenju,
ali ono što ulovi Martinov pogled je manja vijest o Jenny
Lind.
“Jedini svjedok policije je psihički bolestan.”
Martin shvaća da je on taj svjedok i zna da je psihički
bolestan, ali svejedno je čudno vidjeti to na naslovnici
novina.
Nastavljaju šetnju i prelaze most Strömbron prema
Gamla stanu kad lutalica legne na tlo pokraj ograde.
Tamna voda teče pod njima.
Martin klekne pred njega i rukama podigne njegovu
tešku glavu.
“Kako si?” pita i poljubi ga u njušku. “Jesi li umoran?
Mislio sam da danas želiš u dugu šetnju.”
Pas s mukom ustane, otrese se, okrene se nazad,
napravi nekoliko koraka i zatim stane.
“Idemo podzemnom? Hoćemo li tako, mali?”
Lutalica napravi nekoliko koraka i zatim ponovno
legne.
 “Malo ću te nositi.”
Martin ga podigne u naručje, vrati se preko mosta i
nastavi duž parka Kungstradgarden.
Skupina mladih stoji pod drvoredom. Puše,
razgovaraju i smiju se.
Nekoliko metara od njih, u mraku pod stablom, stoje
dva mala dječaka mršavih lica i očiju poput porculana.
Martin naglo skrene desno i prijeđe ulicu, nastavi
ravno, do ulaza u podzemnu željeznicu i spusti lutalicu na
tlo.
“Postao si debeljuca”, kaže mu i baci brzinski pogled na
park.
Prođu kroz automatska vrata i zastanu pred pokretnim
stubama.
Martinu zadrhte leđa i ponovno se okrene.
Vrata se zatresu od vlaka koji prolazi trideset metara
ispod zemlje i zatim se otvore iako nitko ne stoji pred njima.
Kad se vrata ponovno zatvore, vidi da mala prilika stoji
vani, u mraku i gleda u njega.
Mutan je i jako se trese.
Začuje se tutnjava iz podzemlja kad novi vlak pristane
na postaju.
Vrata se ponovno otvore, ali dječaka više nema.
Možda stoji skriven uza zid, točno ispred ulaza.
Martin se kratkim pokretnim stubama spusti do
pregrada, prisloni pokaz i požuri do sljedećeg niza
pokretnih stuba.
Lutalica mu sopćući legne uz noge.
 Ove su pokretne stube toliko visoke i strme da im ne
vidi kraja.
Martin drži lutalicu za ogrlicu i kroz čvrsto zategnutu
kožu osjeća njegove udisaje.
Topli, ustajali vjetar iz tunela dolazi im u susret dok se
voze dolje.
Mašinerija proždrljivo tutnji.
“Uskoro smo dolje”, kaže kad se kraj počne nazirati.
Napregne pogled i vidi da netko stoji na dnu pokretnih
stuba i čeka.
Još uvijek su toliko visoko da su jedino što se vidi dva
bosa i prljava dječja stopala.
Svjetlo s niza svjetiljki na stropu kotrlja se prema gore
dok oni nastavljaju u suprotnom smjeru.
Dijete se pomakne unazad.
Dolje, na peronu čuje se škripa i tutnjava vlaka koji koči.
Martin povuče lutalicu na noge i kaže mu da bude
spreman prije nego što siđu s pokretnih stuba.
Dijete je nestalo.
Martin zna da je to do njegove bolesti, ali tako je teško
shvatiti da dječaci nisu stvarni.
Prema svjetlećem znaku, sljedeći vlak polazi za
jedanaest minuta.
Nastavljaju najdalje što mogu po praznom peronu prije
nego što se zaustave. Martin sjedne na crveni požarni
ormarić, a lutalica opet legne na pod.
Martin pogledava unazad duž praznog perona.
 Rub od bijelog kamena označava kraj perona prema
tračnicama.
Martin ustane kad začuje zvuk brzih, bosih stopala.
Okreće se, ali nigdje ne vidi nikoga.
Začuju se električno zujanje i visoki tonovi koji jure
tračnicama.
Obuzme ga strah.
Zvuk metalnog šibanja podsjeća ga na zvuk leda na
jezeru.
Sjeti se kako je ležao na trbuhu u bijelom krajoliku i kroz
rupu gledao dolje, u vodu.
Dvije velike jezerske pastrve oprezno su izronile iz
mraka, približile se varalici i zatim ponovno nestale.
Staklo na satu na peronu trese se.
Preostale su samo četiri minute do polaska vlaka.
Trebao bi stići svakog časa.
Martin ostavi lutalicu da leži, priđe rubu perona i
pogleda u mračni, vijugavi tunel.
Teški koraci i zveket ključeva odjekuju među zidovima.
Žmirka prema pokretnim stubama, ali peron je prazan.
Možda se netko skriva iza automata sa slatkišima.
Martinu se čini da nazire rame i bljedožutu ruku, ali zna da
vjerojatno umišlja.
Mukla, vibrirajuća tutnjava dobiva na snazi. Smeće i
prašina se podižu.
Gleda svoja stopala na rubu perona.
Tračnice, drveni pragovi i kamenje sjaje dolje, u mraku.
 Martin podigne pogled i ugleda vlastitu sjenu na
hrapavom zidu na drugoj strani ponora.
Pomisli na oštre jagodične kosti dječaka i njihova čvrsto
stisnuta usta. Stariji je slomio ključnu kost i rame mu
nakrivljeno visi.
Martin se još malo približi rubu i ponovno pogleda u
tunel. Crvena lampa svijetli daleko u mraku.
Zatreperi kao da je netko prošao ispred nje.
Vlak se približava - ritmična tutnjava postaje glasnija.
Ponovno pogleda svoju sjenu na namreškanom
zelenom zidu pred sobom. Djeluje šire nego maločas.
Odjednom se sjena podijeli na dvoje.
Shvaća da mu se netko prikrao iza leđa i prije nego što
se stigne okrenuti dobije snažan udarac među lopatice i
padne preko ruba.
Martin sleti na tračnice, udari se u koljeno i dočeka se
na ruke. Dlanovi ga zapeku kad ih razdere na grubom
šljunku. Ustane, okrene se i posklizne se na glatku prugu.
Vlak ide ravno na njega gurajući prljavi zrak pred
sobom.
Martin se pokuša ponovno dočepati perona, ali krvave
ruke mu skliznu s bijelog kamenog ruba.
Sve tutnji, tlo podrhtava.
Martin ugleda žuti metalni znak koji upozorava na žice
pod naponom, stavi jednu nogu na rub ploče, odgurne se,
popne se na peron i otkotrlja od ruba točno kad vlak dojuri
i uz škripu zakoči.
 74.

BIJELE PRUGE HUJE CESTOM pokraj automobila, a gume tutnje

po asfaltu. Joona oslanja desnu ruku na upravljač. Žarka
ljetna svjetlost kroz vrhove smrekove šume treperi mu na
sunčanim naočalama.
Klinika sudske psihijatrije Sater nalazi se između
Hedemore i Borlangea, dvjesto kilometara sjeverozapadno
od Stockholma.
U nju se smještaju pacijenti sa sudskim presudama i
drugi pacijenti u potrebi za posebnom skrbi iz cijele zemlje.
Martin je čuo Primusa kako razgovara s Cezarom o
ubijanju Jenny. Pomoću Ulrike su saznali da će Primus biti
u Orlovu gnijezdu.
Joona je samo jednom stigao saslušati Primusa prije
nego što je ovaj pobjegao.
Bilo je očito da uživa u izbjegavanju istine i kriptiranju
odgovora.
Primus živi s narcisoidnom uobraženošću i mislio je da
ima potpunu kontrolu nad saslušanjem. Bilo je očigledno
da se prestrašio kad je shvatio da je slučajno nešto otkrio.
Dao je Jooni prvi konkretni trag do Cezara.
U posljednjih šezdeset godina u Švedskoj ne postoje
nikakve presude ni slučajevi smještanja na sudsku
psihijatriju osobe po imenu Cezar.
Ipak je bilo očito da Primus misli na Sater kad je govorio
o Auschwitzu.
 Joona pomisli da je sve ono što se zbilo u Orlovu
gnijezdu možda bilo vrijedno tog sitnog detalja.
Prije saslušanja, Cezar je bilo samo ime, sad je Joona
siguran da je u nekom trenutku bio pacijent u Sateru.
Joona pomisli na sva imena koja je Primus tijekom
kratkog saslušanja upotrijebio da opiše Cezara: Saturn,
Leopold, darvinist, Chad i patrijarh.
Sva su povezana s nekom vrstom nadmoćne i
despotske muževnosti.
Joona napusti cestu 650 i skrene u područje Skonvik.
Prođe pokraj Zatvorenog paviljona Satera - stare mentalne
bolnice za kriminalce koja je prije trideset godina
zatvorena, a trinaest godina kasnije uništena u požaru.
Zgrada nalik gospodskom imanju, s urušenim krovom
i hrđavim rešetkama na svakom prozoru, izgleda spremno
za rušenje. Ulazna vrata su zazidana, a žbuka je otpala s
pročelja i ogolila cigleni zid.
Joona vozi dalje, sunce se prosijava kroz bujno lišće,
uspori, baci pogled na orijentacijsku kartu područja, skrene
i parkira ispred moderne klinike.
Velik je to bolnički kompleks s osamdeset i osam
pacijenata i sto sedamdeset zaposlenih.
Šavovi rane na bočnoj strani trupa peku ga dok izlazi iz
automobila i ulazi u zgradu, prolazi između zaštitnih
elektroničkih antena, stavlja sunčane naočale u džep na
prsima i nastavlja do recepcije kako bi se prijavio.
Glavna liječnica koja dolazi po Joonu ima osobni alarm
na kragni košulje. Visoka je, ima četrdesetak godina, crnu
kosu i ravno čelo.
 “Mi smo, dakako, svjesni načina na koji se Sater
doživljava... Da svi zamišljaju pacijente drogirane
benzodiazepinima i psihofarmacima... Terapiju upravljanja
tjeskobom i psihologe koji izvlače potisnuta sjećanja koja
nikad nisu ni postojala.”
“Moguće”, odgovori Joona.
“Veliki dio kritike je opravdan”, nastavi liječnica.
“Rupe u znanju u staroj su psihijatriji bile goleme.”
Provuče karticu, utipka kod i pridrži Jooni vrata.
“Hvala.”
“Nismo, naravno, ni danas savršeni”, kaže i pokaže mu
put kroz hodnik. “Ovaj se posao stalno razvija i baš smo
nedavno od pučkog pravobranitelja dobili kritiku za naše
mjere prisile. Ali što napraviti s pacijentom koji si pokušava
izgrepsti oči čim otpustimo remenje?”
Zaustavi se u čajnoj kuhinji.
“Kava?”
“Dupli espresso”, odgovori Joona.
Glavna liječnica izvadi dvije šalice i pokrene aparat za
kavu.
“Sad smo razradili temeljne vrijednosti za skrb
zajamčene kvalitete.
I trenutačno razvijamo strukturirane procjene
opasnosti...”
Uzmu šalice, uđu u liječnički ured, sjednu svatko u svoj
naslonjač i u tišini počnu piti kavu.
“Imali ste ovdje pacijenta po imenu Cezar”, kaže Joona
i odloži svoju šalicu na stol.
 Glavna liječnica ustane i ode do pisaćeg stola, ulogira
se na računalo i zatim neko vrijeme tiho sjedi prije nego što
podigne pogled.
“Ne”, odgovori.
“Da.”
Liječnica se zagleda u Joonu i po prvi put joj tračak
osmijeha preleti licem.
“Znate li mu prezime ili OIB?”
“Ne.”
“Što mislite, kad je to bilo? Ja sam ovdje osam godina, a
naši registri su digitalizirani već dvadeset godina.”
“Postoje li drugi registri?”
“Pa, zapravo, ne znam.”
“Tko je najduže ovdje zaposlen?”
“To bi morala biti Viveca Grundig, jedna od naših
radnih terapeutkinja.”
“Je li sada ovdje?”
“Mislim da jest”, kaže glavna liječnica, izvadi mobitel i
utipka broj.
Nekoliko minuta kasnije u ured uđe žena od šezdesetak
godina.
Lice joj je usko, kosa sijeda i kratko podšišana, oči
svjetloplave, a usta razvučena u blag osmijeh.
“Ovo je Joona Linna iz Nacionalne operativne policije”,
kaže glavna liječnica.
“Policije? A ja cijeli život trčala za liječnicima”, nasmije
se Viveca na način koji Joonu navede da joj uzvrati
osmijehom.
 “Inspektora zanima imamo li negdje stare registre
pacijenata, prije digitalizacije.”
“Jasno, imamo arhiv.”
“Moram ući u trag pacijentu po imenu Cezar”, kaže
Joona.
Žena spusti pogled, makne vlas kose s bluze i ponovno
ga pogleda u oči.
“Taj dio arhiva je uništen”, odgovori.
“Ali znate o kome govorim - zar ne?”
“Zapravo, ne...”
“Ispričajte mi”, kaže Joona.
Viveca odmakne sijedu kosu s čela i pogleda ga.
“Bilo je to kad sam tek počela ovdje raditi. Prilično rano
sam čula da se govori o nekom Cezaru koji je bio smješten
u staru kliniku pod doktorom Gustavom Scheelom.”
“Što ste čuli?”
Žena skrene pogled.
“Bile su to samo gluposti...”
“Prepričajte mi te gluposti”, uporan je Joona.
“Sigurna sam da su to bila samo govorkanja, ali kad se
stara klinika trebala ugasiti, ljudi su govorili da se Gustav
Scheel protivi tome jer ne želi izgubiti pacijenta kojim je
postao opsjednut.”
“Cezara?”
“Neki su govorili da je zaljubljen u njega, ali to su bile
samo glasine.” “Postoji li netko tko je znao kako je to
zapravo izgledalo?” “Možda bi najbolje bilo pitati Anitu,
medicinsku sestru koja ovdje radi.”
 “Je li ona radila u staroj klinici?”
“Ne, ali je kći Gustava Scheela.”
Joona slijedi Vivecu do sestrinskog ureda smještenog
kat niže. Ljutiti uzvici nekog starca čuju se kroz zidove.
“Anita?”
Žena koja stoji uz hladnjak u kuhinjici okrene se držeći
čašicu jogurta u ruci. Ima oko trideset pet godina, a plava
kosa joj je ošišana u razbarušenu bob-frizuru. Nije
našminkana, izuzev plave maškare, obrve su joj bezbojne,
a punašna usta blijeda.
Stavi čašicu na radnu površinu, položi žlicu na nju i
obriše ruke o hlače prije nego što ih pozdravi.
Joona se predstavi i promatra joj lice dok ponavlja kojim
je poslom došao. Njezino već namreškano čelo dodatno se
nabora dok mu neznatno kima.
“Da, naravno, sjećam se da je tata imao pacijenta koji se
zvao Cezar.”
“Sjećate li njegovog prezimena?”
“Vođenje bez imena, kao N. N., ali on je sebe zvao
Cezar... moguće je da nije znao kako se zove.”
“Jesu li pacijenti nepoznatog identiteta uobičajeni?”
“Ne, ne mogu reći da jesu, ali dogodi se.”
“Moram pogledati arhiv.”
“Ali sve je uništeno u požaru”, odgovori mu ona kao da
je iznenađena što to ne zna. “Cezar je bio smješten u staroj
klinici posljednjih godina prije zatvaranja... a cijeli taj dio je
izgorio nekoliko godina kasnije.”
“Sigurni ste da je sve uništeno?”
 “Da.”
“Morali ste biti tek malo dijete kad je Cezar bio pacijent
vašeg oca, a svejedno znate kako se vodio.”
Anitino lice se uozbilji, izgleda kao da nešto važe.
“Možda bi bilo najbolje da sjednemo”, naposljetku
kaže.
Joona zahvali Viveci na pomoći i sjedne nasuprot Anite,
na jedan od visokih stolaca za okruglim stolom s cvijećem
od tkanine u vazi.
“Moj otac je bio psihijatar”, počne i pomakne vazu u
stranu. “Freudovac u srži, rekla bih, i mnogo je vremena
posvećivao znanstvenom radu... pogotovo zadnjih deset
godina života.”
“Je li cijelo vrijeme bio ovdje, u Sateru?”
“Da, ali povezan sa Sveučilišnom bolnicom u Uppsali.”
“A sada vi ovdje radite?”
“Nemam pojma kako se to dogodilo”, nasmije se.
“Odrasla sam ovdje, u jednoj od takozvanih profesorskih
vila u povijesnom, drvenom dijelu grada, a sad živim pet
minuta dalje... bila sam se nakratko preselila u Hedemoru,
ali i to je samo dvadeset kilometara dalje.”
“Hoće to tako”, nasmije se Joona i zatim se ponovno
uozbilji.
Ona proguta knedlu i položi ruke na koljena.
“Bila sam tinejdžerka kad mi je tata ispričao kako mu je
Cezar postao pacijent... Tatu su usred noći probudili
glasovi, a kad je ustao, primijetio je da u mojoj sobi gori
svjetlo... na rubu kreveta sjedio je neki mladić i gladio me
po glavi.”
Vrh nosa joj pocrveni i zamišljeno se zagleda prema
hodniku.
“Što se dogodilo?”
“Tata je uspio povesti Cezara u kuhinju, bilo je očito da
je psihički bolestan... a znao je to i sam, jer tražio je da bude
hospitaliziran.”
“Zašto se obratio vašem ocu?”
“Ne znam, ali tata je u to vrijeme bio prilično poznat,
pripadao je šačici ljudi koja je vjerovala da svatko može
ozdraviti.”
“Ali zašto je Cezar došao k vama kući, a ne ravno u
Sater?”
“Stari paviljon nije imao prijem, tamo su ljudi smještani
u krajnjoj nuždi... ali mislim da je Cezarov slučaj
zainteresirao tatu već te noći.”
“Znači pokleknuo je pred prijetnjom iz znatiželje?”
“Pokleknuo možda nije baš točan izbor riječi.”
“Jer je najbolji način stjecanja kontrole nad Cezarom bio
primiti ga kao pacijenta u Zatvoreni paviljon”, kaže Joona.
Anita kimne.
“Prije je ovo bilo mjesto na kojem su prestajala sva
ljudska prava pacijenata. Nije bilo apsolutno nikakvog
nadzora, često su ostajali ovdje do smrti i tad bi ih se ovdje
kremiralo i pokapalo na ovdašnjem groblju.”
“Što se dogodilo s Cezarom?”
“Otpušten je nakon manje od dvije godine.”
 Joona promatra odsutni izraz na njezinim ustima i
namreškano čelo.
“Čime se vaš otac bavio u svom znanstvenom radu?”
pita.
Anita duboko udahne.
“Znači, ja nisam ni psiholog ni psihijatar i ne mogu
opisati njegove metode... ali tatino glavno područje interesa
je bio poremećaj depersonalizacije i disocijativni poremećaj
osobnosti.”
“Višestruka ličnost”, kaže Joona.
“Ne želim kaljati očevu čast, ali većina bi ljudi rekla da
je njegov pogled na ljudsku psihu zastario, da pripada
nekom drugom vremenu”, kaže. "Jedna od tatinih teorija
bila je da su počinitelji traumatizirani vlastitim djelima i da
ih pogađaju različiti oblici disocijacije... Znam da je pisao
studiju Cezarovog slučaju koju je zvao Dvostruki čovjek.”
"Dvostruki čovjek”, ponovi Joona.
“Nakon zatvaranja je tata ostao u staroj klinici”, ispriča.
"Nije više bilo pacijenata tamo, ali tata je radio na
strukturiranju svojih istraživanja nakon četrdeset godina
na mjestu kliničkog psihijatra, arhiv je bio golem... Ali jedne
se večeri zapalio električni ormarić, tata je poginuo i sav
njegov rad je uništen.”
"Moja sućut”, kaže Joona.
"Hvala”, promrmlja ona.
"Sjećate li se vi imalo Cezara?”
"Mogu li znati o čemu se ovdje radi?”
"Cezar je osumnjičeni serijski ubojica”, odgovori Joona.
 "Shvaćam”, kaže i proguta knedlu. "Ali nisam ga nikad
vidjela, osim onog puta kad sam bila mala.”
"Pokušavam ovo sagledati iz perspektive vašeg oca...
Psihički bolestan muškarac provali mu u dom usred noći i
sjedi s rukom na glavi njegove kćeri... mora da se strahovito
prepao.”
“Ali za njega je to bio početak nečeg važnog.”
"Studije slučaja?”
"Sjećam se da se smješkao kad je pričao o prvom
susretu... Cezar je sjedio s rukom na mojoj glavi, pogledao
ga je u oči i rekao Mame gledaju djecu koja se igraju”
Joona uzdahne od bola, ustane i kaže da mora ići,
zahvali joj na pomoći i požuri kroz hodnik.
Misli na Martina koji je u dubokoj hipnozi vidio
stražnju stranu Stockholmske ekonomske škole i crvenu
kućicu za igru.
Erik ga je lagano navodio naprijed, prema mjestu
ubojstva i počeo opisivati tobogane i penjalicu.
Martin je kimao i mrmljao "mame gledaju djecu koja se
igraju”.
I Joona i Erik su vjerovali da su te riječi bile dio
Martinovog pokušaja da si predoči kakvo igralište i Erik je
odgovorio da je bilo "usred noći - svjetlo je dopiralo s ulične
svjetiljke” da bi naveo Martina da se fokusira na stvarno
sjećanje na igralište, gdje nije bilo majki koje čekaju.
Ali Martin se već nalazio u stvarnoj situaciji.
Ništa više nije vidio - ali je čuo što se događa.
Martin je čuo Cezara kako govori te noći na igralištu.
 Joona naglo otvori ulazna vrata, potrči prema
automobilu i pomisli kako na neki način mora navesti
Martina da im ispriča više o onome čemu je svjedočio.
 75.

OTKAKO JE CEZAR PONOVNO NESTAO, dani su vrući i

monotoni. Jučer nisu dobile hrane jer je baka otišla nekamo
tegljačem, ali jutros su dobile usoljenu ribu i krumpir.
Mia cijelo vrijeme misli na ono što se dogodilo.
Ne može joj doći do glave.
Cezar je prerezao Raluci vrat i u sljedećem je trenutku
bila zaboravljena.
Bili su je uspavali i više se nije probudila.
Cezar je silovao Kim, neko vrijeme je zadihano ležao na
njoj prije nego što je ustao, zakopčao hlače i otišao svojim
putem.
Baka je bila ovdje kad se Kim počela vraćati svijest i
pobrinula se da uđe u kavez noseći svoju odjeću u naručju.
Još uvijek je bila slijepa, udarila je glavom u strop, legla
na svoje mjesto i zadrijemala.
Ralucino tijelo ostalo je tijekom noći ležati na istom
mjestu.
Ujutro je Blenda dobila zadatak da pomogne kremirati
Ralucu u peći iza posljednje prizemnice.
Trajalo je skoro cijeli dan i težak slatkast dim nadvio se
nad okolicu.
Blendino je lice bilo čađavo i plakala je kad se vratila u
svoj kavez. Još je uvijek obavija smrad dima.
 Kim od silovanja sve dolje boli. Jučer je samo sjedila i
pokrivala lice rukama kad je Mia pokušavala nju i Blendu
nagovoriti da se angažiraju.
“Ne kužim, drži nas u kavezima da ne pobjegnemo, ali
ne vrijedimo ni pišljiva boba. Prvo sam mislila da je ovo
nekakav Boko Haram, samo kršćanski... Ali sad mislim da
je ovo samo neka jebena incel-revolucija”, rekla je Mia.
“Kad nitko neće u krevet s njim, on radi ovo... to je tako
jebeno bolesno, sigurno ima bazu fanova na 4chanu i dive
mu se ko bogu.”
“Ali ozbiljno”, rekla je Blenda naslanjajući se na rešetke.
“Znaš li ijednog dečka koji bi ovo odbio?”
“Da ima hrpu uplakanih cura u kavezima?”
“Ne, ali onako kako je bilo prije, to je bio harem, bilo je
luksuzno i...”
“Nikad nije bilo luksuzno”, prekinula ju je Kim.
“Jer si ti, koliko sam shvatila, navikla na bolje”, oštro je
rekla Blenda.
“Ne moramo se svađati”, šapnula je Mia.
Sad su oba noža onoliko oštra koliko mogu biti bez
pravog brusnog kamena. Svakako će dostajati upotrijebi li
se dovoljna snaga.
Mia je mijenjala svoju parku koja joj je služila kao jastuk
za Kiminu košulju, napravila male rezove u njoj i poderala
tkaninu na trakice.
Mia više ne pokušava uključiti Blendu u pobunu, iako
bi im bila potrebna. Nije dovoljno motivirana i možda bi
oklijevala ili se predomislila kad bi kucnuo čas.
 Ali kako je Blenda ta koja se najslobodnije kreće
područjem, Mia ju je pokušala ispitati o drugim
prizemnicama i izgledu ceste kroz šumu.
“Ne znam”, samo joj odgovara.
Ali Mia je shvatila da se u još trima prizemnicama
nalaze djevojke, možda ih je sve skupa čak deset ovdje
zatočeno.
Na odmorima je nazrela pokrete i bjeloočnice u mraku,
noću se čuje plač i kašalj.
Jučer je u dovratku stajala mlada djevojka i promatrala
ih. U jednoj je ruci držala lopatu, a kosa joj je dobila
crvenkast sjaj kad je sunce zasjalo kroz nju. Baka je nešto
viknula i ponovno je nestala.
“Jesi li je vidjela?” pitala je Mia.
“Ima tuberkulozu i brzo će umrijeti”, odgovorila je
Blenda.
Noćas su Mia i Kim ležale i šaputale nakon što je Blenda
zaspala. Kim se promijenila nakon prošlog silovanja, kaže
da je spremna pomoći u pobuni, slušala je Mijine upute i
ponavljala ih.
Odmor se bliži i Mia počinje osjećati rastuću nervozu.
Osjećaje kao nemirnu težinu u podrebarju.
Mia nije rekla Kim da nema nikakvo stvarno iskustvo u
napadima ove vrste. Samo se družila s dečkima koji su bili
u zatvoru i koji su se morali priključiti bandama da bi
preživjeli, dečkima koji su bili primorani izbosti protivnike
kako bi dokazali odanost vođi.
Djevojke iz treće prizemnice prve imaju odmor. Sad im
već prepoznaje glasove, dvije od njih gotovo uvijek
intenzivno razgovaraju, druge dvije uglavnom su tihe i
zastanu svaki put kad jednu od njih uhvati kašalj.
Helikopter prođe iznad šume i baka se izdere na psa
kad ovaj počne lajati.
Prijepodne se čini snenijim nego što je uobičajeno, kao
da sve traje malo duže nego inače.
Mia da Kim njezin nožić i pobrine se da ga smjesti
unutar sportske čarape s unutarnje strane desnog lista i
spusti hlače preko njega.
Vlastiti nož ugura u čizmu i provjeri da čvrsto stoji.
Budu li okolnosti prikladne, učinit će to danas.
Malo ovisi o vremenu.
Nije sigurno da oštrice limenog noža mogu probiti
debelu odjeću.
U vrijeme doručka je baka na sebi imala traper-jaknu,
ali sad je sunce visoko na nebu i u prizemnici je već vruće.
Ako je baka u istoj bluzi kao jučer, nema nikakvog
problema.
Mia je na tisuće puta u glavi prošla kroz različite
razvoje događaja.
Misli da bi uspjela čak i bez pomoći. Moglo bi joj proći
i ako Kim ne uspije izvršiti svoj dio posla. Mia je manja i
slabija od bake, ali uspije li joj se prikrasti s leđa, pokušat
će. Možda je stigne samo jednom ubosti prije nego što je
ova zbaci sa sebe, ali to bi moglo dostajati. Jer ako baka
bude ozlijeđena i bude krvarila, Mia može ustati, slijediti je
i kružiti oko nje dok ne dobije novu priliku za ubod.
 Kim kleči spojenih ruku i moli, ali odmah prestane kad
se začuju koraci pred vratima.
Pas sopće.
Baka podigne poprečnu gredu, nasloni je na zid i zatim
postavi kamen da pridržava vrata.
Prašina lebdi na suncu iza nje dok unosi vjedro vode.
Talisman koji joj visi na konopcu oko vrata glasno udari u
zid. Skinula je jaknu i na sebi ima tanku plavu košulju
zasukanih rukava.
Kim dopuže do ruba i ispruži ruku, baka joj na izlazu
zaveže plastičnu vezicu oko zapešća i Kim se spusti na pod.
Mia je slijedi, baka je zaveže Kim za zapešće i Mia se
iskobelja iz kaveza.
Stoje jedna pokraj druge. Bedra im trnu, a stopala su im
bolna. Improvizirani nožić steže joj se uz nogu u čizmi.
Baka navuče par žutih rukavica za pranje posuđa,
izvadi spužvu iz vjedra i izriba im lica i vrat. Topla voda
ima snažan miris klora.
“Razgolitite se iznad struka koliko god možete.”
Mia podigne donju majicu i baka joj grubo opere
pazuhe, leđa i područje oko grudi.
Topla voda slijeva joj se niz nogavice.
Miju ulovi panika kad shvati što će se dogoditi. Ako ih
je baka odlučila temeljito oprati, morat će se izuti - i onda
će im pronaći oružje.
Mia spusti majicu i čeka dok baka pere Kim iznad
struka. Riba joj pazuhe. Kim slobodnom rukom u zraku
drži majicu kratkih rukava i prljavi grudnjak i tetura.
 “Otkopčajte hlače i spustite ih.”
Baka ode ponovno namočiti spužvu, iscijedi je, vrati se
i stane pred Miju.
“Daj mjesta”, kaže joj.
Mia pokuša raširiti noge i baka joj utisne spužvu među
bedra. Kad je počne trljati njome, Mia zatvori oči i zastenje
kao da uživa.
Baka u istom času prestane, ukori ih da se obuku i vrati
se do klupe. Skine rukavice, baci ih na pod i iznese vjedro
kroz vrata.
 76.

MIA SE KRATKO NASMIJE sama za sebe kad čuje baku kako

izlijeva vodu za pranje u bunarčić ispred šeste prizemnice.
Nije znala hoće li dobiti batine, ali nije mogla riskirati da se
pranje nastavi.
Baka se nakon nekog vremena vrati, osloni se o štap i
kaže im da naprave krug po dvorištu.
Mia i Kim izađu van držeći se za ruke. Na izravnom
suncu jako je vruće.
Odjeća im se lijepi uz tijelo.
Baka nešto kuha u velikom kotlu ispred šeste
prizemnice. Blenda miješa velikom kutljačom. Baka je ljuta
i govori kako misli da neke od djevojaka u tajnosti izvode
pobačaje i da će Gospodin pokazati o kome je riječ i početi
ih probirati.
Ustajala para širi se dvorištem.
Mia navodi Kim prema sredini pošljunčanog dvorišta,
osjećajući kako joj nož svakim korakom klizi prema vrhu
čizme.
Baka se oslanja o štap i promatra ih. Skrenu prema njoj,
moraju joj se približiti i na prirodan joj način doći iza leđa
prije kraja odmora.
“Učinit ćemo to pruži li nam se prilika”, kaže Mia.
“Spremna sam”, odlučno odgovori Kim.
Baka preuzme kutljaču od Blende i okrene se prema
kotlu. Mia se zaustavi, uvuče ruku u čizmu i izvuče nožić.
 Ruke joj se tresu dok pokušava prerezati grubu
plastičnu vezicu oko njihovih zglobova. Oštrica sklizne i
nož joj zamalo ispadne.
“Požuri”, šapne Kim.
Mia vidi da je Blenda uzela lopatu i da ubacuje ugljen
pod kotao.
Baka joj da je iznervirane upute. Kutljača uz glasne
zvukove udara u rubove kotla. Bilo joj tutnji u ušima. Mia
pokuša staviti nož pod drugi kut, brzo pili i začuje
škljocanje kad se vezica prelomi i padne na pod. Skriva nož
uz tijelo dok nastavljaju hodati držeći se za ruke.
Baka gleda u kotao i snažnim pokretima miješa. Čudan
ures oko vrata njiše joj se među grudima.
Trake tkanine oko drška noža osušile su se i stisnule.
Hvat je stabilan i držat će dok ne bude promočen od krvi.
Polako se približavaju.
Blenda ih gleda kroz paru.
Mia osjeća kako Kimina ruka postaje znojna.
Baka grabi pjenu s vrha i prazni kutljaču na hrđave
rešetke bunarčića.
Miji srce snažno lupa u prsima.
Pas im priđe, okruži ih, ponjuši im međunožja i
uznemireno jaukne. Bakino lice je sjajno, a obrazi su joj
rumeni od pare koja se podiže. Prođu pokraj nje, uspore,
okrenu se i ispuste ruke iz stiska.
Miju ispuni ledeni adrenalin. Dlačice, na rukama joj se
nakostriješe. Odjednom je sve kristalno bistro. Svih sedam
prizemnica, kotao i plava košulja koja se napinje preko
bakinih širokih leđa.
Kim povuče nogavicu i ugura ruku u čarapu.
Oštrica noža na suncu sja bijelim sjajem.
Mia susretne Kimin pogled, kimne joj i brzo krene
prema baki noža skrivenog uz tijelo.
Toliko ga čvrsto drži da joj prsti problijede.
Pas počne lajati.
Šljunak joj pucketa pod čizmama. Drvena kutljača lupa
u rubove kotla.
Kim je slijedi kako bi napala baku sprijeda, točno nakon
njezina prvog uboda. Nije svjesna da cvili. Baka pusti dugi
držak kutljače i počne se okretati.
Miji noge klecaju i prebrzo diše. Fokusira se na bakin
trup, gdje joj je košulja glatko zategnuta preko kože.
Zamahne rukom unazad da skupi snage kad se začuje
prasak. Snažan udarac pogodi je postrance u glavu. Vrat joj
se žari. Ugleda tračak Blende s lopatom u objema rukama
dok pada. Nož joj ispadne, vidi ga kako se svjetlucajući
kotrlja šljunkom i nestaje među rešetkama bunarčića prije
nego što udari u tlo i sve joj se zacrni.
Fijukav zvuk rakete vatrometa ispuni joj uši.
Mia ispruži tijelo i poleti naprijed kao projektil, deset
centimetara iznad tla, uleti u šumu, među stabla i izađe na
cestu prema rudniku.
Budi se s užasnom glavoboljom i shvati da leži na tlu.
Usta su joj suha, a lice slijepljeno od pijeska.
Ne zna koliko je dugo bila bez svijesti.
 Sunce stoji nasred neba, a okružuje ga trnovit krug
ružičaste svjetlosti.
Oprezno okrene glavu, ugleda dva mutna križa, trepne
i pomisli na Golgotu.
Nasred dvorišta stoje Kim i Blenda, ruku ispruženih
poput Krista. Ispred Kiminih nogu leži njezin nož, a ispred
Blendinih nogu lopata.
Mia pokušava shvatiti što se dogodilo.
Baka mrmlja nešto sama za sebe i stane na žarko sunce
ispred Kim i Blende.
Pas je slijedi i uspuhano legne pokraj nje.
“Što si mislila napraviti nožem?” pita baka.
“Ništa”, odgovori Kim dišući otvorenih usta.
“Zašto onda imaš nož?”
“Za samoobranu.”
“Ja mislim da ste vas dvije htjele ozlijediti Miju”, kaže
baka. “A što ti je činiti ako te desnica tvoja sablažnjava?”
Kim ne odgovara, samo stoji pogleda uprtog u pod.
Ruke joj se tresu od napora i malčice potonu. Njezina
majica s likom Lady Gage mokra je od znoja oko vrata i
među grudima.
“Ravno ruke”, vikne baka. “Možete vi to - ili hoćete
pomoć?” “Možemo”, odgovori Blenda.
“Da vam zakucam ruke?”
Baka ih obiđe, štapom popravi jednu Kiminu ruku i
ponovno se vrati na mjesto ispred njih.
 Blenda zatetura i mora napraviti korak u stranu da ne
izgubi ravnotežu. Prašina sa suhog šljunka ispuni se
sunčevim sjajem.
“Što vam je Mia napravila? Ti si je udarila lopatom u
glavu”, kaže baka Blendi i zatim se ponovno okrene prema
Kim. “Što si ti mislila napraviti nožem? Jesi li joj htjela
izbrazdati lice?”
“Ne.”
“Ruke gore!”
“Ne mogu više”, plače Kim.
“Zašto želite ozlijediti Miju? Zato što je ljepša od...”
“Htjela te ubiti”, prekine je Blenda.
 77.

U STANU JE ZAGUŠLJIVO i Pamelu peku oči. Satima već sjedi

za računalom u donjem dijelu trenirke i grudnjaku. Uzela
je slobodan dan kako bi tražila Miju na internetu.
Posjetila je stotine pornografskih stranica, mizoginih
društava i web-stranica za golotinju, prostituciju i sugar
dating.
Pročešljala je stranice pune fotografija zlostavljanih,
eksponiranih i vezanih djevojaka.
Mije nigdje nema, a Cezar se ne spominje.
Naišla je samo na strahovitu mržnju prema ženama,
neutaživu čežnju za moći i želju za ugnjetavanjem.
Muka joj je kad ustane i ode u dnevni boravak. Martin
je prestao slikati i sjedi na podu u kutu prostorije, a na sebi
ima samo gaće.
Ruku je obavio oko lutalice i bulji u hodnik.
Velike crne masnice prekrivaju mu koljena i
potkoljenice. Izgrebana podlaktica počela je zacjeljivati, ali
obje šake su mu u zavojima.
Još joj nije ispričao što mu se dogodilo.
Kad je došao kući u krvavoj odjeći, a ona zahtijevala da
joj ispriča što se dogodilo, samo je prošaptao “dječaci” i od
tada nije rekao ni riječi.
“Martine, sjećaš li se da si rekao da želiš opet ići k
hipnotizeru?” Čučne pred njega i pokuša ga navesti da je
pogleda u oči.
 “Znam da misliš da su ti dječaci zbog toga naudili”,
nastavi. “Ali to nije istina, oni te ne mogu zapravo
ozlijediti.”
Martin ne odgovara, samo drži lutalicu u zagrljaju i
pogledava prema hodniku.
Pamela ustane i vrati se u radnu sobu.
Pokrene instalaciju softvera koji će joj omogućiti
pristup ilegalnoj trgovini na Darknetu, kad joj zazuji
mobitel.
Zove je Joona Linna.
Pamela se odmah javi.
“Što se dogodilo?” pita i čuje strah u vlastitom glasu.
“Ništa, ali ja...”
“Niste pronašli Miju?”
“Ne, nismo”, odgovori Joona.
“Čula sam da ste uhvatili Primusa, to mora da je
napredak”, kaže.
“Mislim, pa on je sudjelovao u tome, zar ne?”
Pamela se nasloni, pokušava mirnije disati i čuje da
Joona sjedi u automobilu.
“Jednom sam ga saslušao”, odgovori on. “Ali uspio je
noćas pobjeći iz Sankt Gbransa, ne znam kako se to
dogodilo, ispred vrata smo mu postavili policajca.”
“Jedan korak naprijed, dva koraka unazad”, šapne
Pamela.
“Zapravo i ne - stvar je samo mnogo zamršenija nego
što smo mislili.”
 “I što sad?” pita Pamela i ustane s uskovitlanom
tjeskobom u utrobi.
“Moram se ponovno sastati s Martinom, u miru sjesti s
njim i pokušati saznati što je vidio i čuo.”
“Martinu se dogodila nesreća”, tiho kaže. “Izudaran
je... i skroz naskroz je prestao govoriti.”
“Kakva nesreća?”
“Ne znam, ne želi razgovarati o tome”, objasni Pamela.
“Ali prije nesreće mi je Martin rekao da želi ponovno
pokušati s hipnozom.”
“Imam dokaze da je čuo Cezara kako govori na
igralištu, to bi moglo biti to što trebamo, shvaćate, možda
uopće nije vidio Cezara, ali čuo gaje.”
Pamela se vrati u dnevni boravak, zaustavi se nasred
poda i pogleda Martina koji još uvijek sjedi iza kauča i bulji
u mrak u hodniku.
“Odmah ću razgovarati s njim”, kaže.
“Hvala.”

***

Joona skrene na veliko područje Instituta Karolinška i

uspori. Jarko svjetlo kroz vjetrobransko staklo obasjava mu
lice i svjetluca na sunčanim naočalama.
Prije trideset godina muškarac koji je sebe nazivao
Cezarom provalio je u kuću psihijatra Gustava Scheela, sjeo
na rub kreveta njegove kćeri i rekao:
“Mame gledaju djecu koja se igraju.”
 To je ista rečenica koju je Martin izgovorio pod
hipnozom dok ga je Erik pokušavao navesti da ispripovjedi
što je vidio na igralištu.
Martin nije vidio Cezara, ali čuo ga je kako govori.
Joona se zaustavi i ostavi automobil na ulici deset
metara od prilaza Odjelu sudske medicine.
Iglin bijeli jaguar toliko je ukoso parkiran da su drugi
automobili zatočeni na parkiralištu. Stražnji branik
olabavljen je na lijevoj strani i naslanja se na asfalt.
Joona brzo priđe ulazu.
Igli je stigla raskomadana žena koju su pronašle dvije
tinejdžerke uz cestu Europavag 22 izvan Gusuma, petnaest
kilometara od Valdermarsvika.
Na potiljku ima biljeg od hladnog žigosanja koji je nalik
onome Jenny Lind.
Joona ode ravno u veliku salu i pozdravi Iglu i Chayu.
Ventilatori tutnje, ali smrad u prostoriji svejedno je užasan.
Na obdukcijskom stolu presvučenom plastikom leže
trup i glava nepoznate djevojke od dvadesetak godina.
Dijelovi tijela nalaze se poodmaklom stadiju truljenja,
tamni su i iz njih se luči i puni su živih ličinki muhe i
nekakvih bordo ličinki.
Policija uspoređuje ostatke s osobama čiji je nestanak
prijavljen u posljednjih deset godina, ali identifikacija neće
biti jednostavna.
“Nismo još započeli obdukciju, ali čini se da je ubijena
zasjekom kroz vratne kralješke”, kaže Igla. “Mač, sjekira...
izaći će na vidjelo.”
 “Posthumno je raskomadana kutnom brusilicom i
zapakirana u četiri različite vreće za smeće”, kaže Chaya
pokazujući prstom. “Glava i desna ruka bile su u vreći s
nekoliko komada plastičnog nakita, torbom i bocom vode.”
Igla je obrijao kosu s potiljka mrtve djevojke i pokazuje
Jooni uvećanu fotografiju na računalu.
Hladni žig bijelo sja na potamnjeloj koži s malim žutim
jajašcima oko vlasi uz donji rub slike.
To je potpuno isti žig, ali biljeg je ovog puta mnogo
potpuniji.
Ono što je izgledalo kao kitnjasto slovo T kod Jenny
Lind, ovdje nalikuje križu.
Neobičnom križu - ili kakvoj prilici sa zašiljenom
kukuljicom u dugoj staromodnoj halji, ispruženih ruku.
Ne može se reći.
Joona se zadubi u fotografiju i pomisli na žigosane
krave, srebrne pečate i križeve na runskom kamenju iz
jedanaestog stoljeća. Sjećanje mu prohuji glavom a da ga ne
uspije uloviti.
Osjeti ubod bola iza oka; crnu kap koja upada u crno
more.
Sad imaju tri ubojstva i jedan slučaj otmice - Cezar je
bez sumnje ušao u aktivnu i vrlo ubojitu fazu.

***

Pamela sjedi na podu, mazi lutalicu i promatra Martina.

Podignuo je koljena i obgrlio ih rukama. Čelo mu je
namršteno i ima malo poput cigle crvene slikarske boje na
obrazu.
“Bio si tamo, na igralištu”, kaže pokušavajući mu
protumačiti izraz lica. “Vidio si Jenny, nacrtao sije... a Joona
kaže da je siguran da si čuo Cezara kako govori.”
Usta mu se stežu od nemira.
“Jesi li?”
Martin na nekoliko sekunda zatvori oči.
“Pitala sam te tisuću puta, ali sad mi moraš reći što je
rekao”, kaže mu s oštrinom u glasu. “Više se ne radi samo
o tvom strahu, radi se o Miji i počinjem se ljutiti na tebe.”
Kimne i kratko je pogleda tužnim očima.
“Ovo neće ići - je l’ tako?” uzdahne Pamela.
Nekoliko suza kotrlja mu se niz obraze.
“Želim da se vratiš hipnotizeru - jesi li spreman to
učiniti?”
Martin neznatno kimne.
“Dobro.”
“Ali oni će me ubiti”, šapne.
“Ne, neće.”
“Gurnuli su me na tračnice”, kaže gotovo nečujno.
“Koje tračnice?”
“U podzemnoj”, kaže i zatim pokrije usta rukama.
“Martine”, kaže ne uspijevajući prikriti umor u glasu.
“Dječaci ne postoje, oni su dio tvoje bolesti, ti to u stvari
znaš - zar ne?”
Martin ne odgovori.
 “Makni ruke s usta”, kaže.
Martin odmahne glavom i ponovno okrene pogled
prema hodniku. Pamela si ne može pomoći i uzdahne dok
se diže s poda, vrati se u radnu sobu i nazove Dennisa.
“Dennis Kratz”, javi joj se.
“Bok, Pamela je...”
“Kako sam sretan što me zoveš”, kaže. “Već sam ovo
rekao, ali oprosti što sam se neprikladno ponašao, neće se
ponoviti, kunem se... Ne prepoznajem samog sebe.”
“Nema veze, zaboravimo to”, kaže Pamela i odmakne
kosu s čela.
“Čuo sam da je Primus pobjegao... i ne znam što ćete
reći na ovo, ali htio sam pitati biste li ti i Martin htjeli biti u
mojoj vikendici na selu dok se sve ne smiri.”
“To je nevjerojatno ljubazno od tebe.”
“Ma naravno.”
Pamela pogleda na veliko platno s kućicom od
isprekidanih linija koje stoji naslonjeno na zid.
“Zapravo te zovem da ti kažem da će Martin još jednom
otići kod Erika Marije Barka”, kaže mu.
“Ne valjda na hipnozu?”
“Da.”
Čuje kako Dennis duboko udahne.
“Znate što sam rekao - postoji velik rizik za
retraumatizacijom.”
“Moramo napraviti sve što možemo da pronađemo
Miju.”
 “Jasno da morate”, kaže Dennis. “Samo mislim na
Martina, ali...
Razumijem vas, zaista.”
“Samo još jednom.”
 78.

ERIK MARIA BARK SJEDI za svojim lakiranim pisaćim stolom

i gleda van, na obrasli vrt na popodnevnoj vrućini.
Uzeo je studijsku godinu na poslu u bolnici Karolinška,
ali još uvijek radi u svojoj praksi u svom domu u četvrti
Gamla Enskede.
Njegov sin Benjamin jutros je svratio i posudio
automobil. Erik se još uvijek nije sasvim navikao na
činjenicu da je odrastao, uselio se s curom i počeo studirati
medicinu u Uppsali.
Erikova kosa je kuštrava i prošarana sjedinama, ima
tamne kolobare ispod očiju i duboke bore od smijanja.
Svjetloplava košulja otkopčana mu je oko vrata, a desna
mu ruka počiva između tipkovnice i otvorene bilježnice s
bilješkama.
Nakon Jooninog poziva nazvao je Pamelu Nordstrom.
Dogovorili su se da će Martin doći ravno k njemu.
Prošli put Erik nije uspio probiti golemu blokadu koja
je kočila Martina da mu ispriča što je vidio na igralištu.
Pomislio je tad kako nikad nije hipnotizirao toliko
prestrašenu osobu.
Zna da je Martin čuo Cezara kako izgovara istu
rečenicu koju je psihijatar iz Satera čuo trideset godina
prije.
Možda će mu ovog puta pomoću glasa biti moguće
okrenuti pogled prema onome što se ne usuđuje vidjeti.
 Listovi Erikove bilježnice počnu se šuškavo okretati i
zatim se ponovno umire.
Stolni ventilator stoji na rubu pisaćeg stola i polako se
vrti u stranu.
Brda knjiga s raznobojnim bilješkama stoje na podu duž
jednog zida, hrpe ispisanih izvještaja istraživanja i studija
leže na stolcu.
Vrata velikog ormara za spise širom su otvorena. Na
metalnim policama nalazi se njegovo vlastito znanstveno
istraživanje: videovrpce, kasete iz diktafona, tvrđi diskovi,
bilježnice, dnevnici i fascikli s neobjavljenim člancima.
Erik uzme španjolski stilet sa stola, raspara omotnicu i
pogledom preleti poziv za gostujuće predavanje na
Harvardu.
Kroz prozor se čuje ritmična škripa.
Erik ustane i izađe iz radne sobe, prođe kroz čekaonicu
i zakorači u sjenoviti vrt.
Joona Linna sjedi u visećoj ležaljci sa sunčanim
naočalama u ruci i škripavo se ljulja naprijed-nazad.
“Kako je Lumi?” pita Erik i sjedne kraj njega.
“Ne znam, dajem joj vremena... Ili zapravo, ona je ta
koja meni da je vremena, jer u pravu je, trebao bih prestati
raditi kao policajac.”
“Ali moraš prvo riješiti ovaj slučaj.”
“To je poput vatre”, kaže samom sebi.
“I siguran si da želiš prestati?”
“Promijenjen sam.”
“To se zove život - on nas mijenja”, kaže Erik.
 “Alija sam se promijenio na gore, počinjem misliti.”
“To se i dalje zove život.”
“Prije nego što nastavimo, moram pitati koliko će ovo
koštati”, nasmije se Joona.
“Dobit ćeš prijateljsku cijenu.”
Joona podigne pogled kroz splet grana, rasutu sunčevu
svjetlost i lišće koje se uvilo od vrućine.
“Stižu gosti”, kaže.
Nakon nekoliko sekundi i Erik začuje korake na
šljunčanom putu koji vodi prema ulaznim vratima. Ustanu
s ležaljke i krenu oko smeđe ciglene kuće, prema ulazu.
Martin drži Pamelu za ruku i zirka nazad prema
čeličnim vratima ograde i ulici. Iza njih stoji muškarac u
četrdesetima. Ima oprezan pogled, svinut nos kao u
boksača, naočale s toniranim staklima, bijele hlače i roza
majicu kratkih rukava.
“Ovo je naš prijatelj koji je preuzeo odgovornost za
Martinovo liječenje”, predstavi ga Pamela.
“Dennis Kratz”, kaže muškarac i rukuje se s ostalima.
Erik im pokaže put do svoje prakse duž vrtnog puteljka
oko kuče.
Joona hoda pokraj Dennisa i upita ga zna li za doktora
Gustava Scheela.
Dennis podigne ruku i uhvati se za usta kao da ih
pokušava preoblikovati ili uz pomoć prstiju promijeniti
izraz.
“Radio je u staroj klinici u Sateru”, objasni Joona
pridržavajući mu vrata.
 “To je bilo mnogo prije mog vremena kao psihologa”,
odgovori Dennis.
Prođu kroz malu čekaonicu s četiri naslonjača i produže
u radnu sobu. Svjetlosivi naslonjač od ovčje kože stoji uza
zid pokraj jedne od ugrađenih polica za knjige. Posvuda po
lakiranom podu leže brda knjiga i rukopisa.
“Ispričavam se na neredu”, kaže Erik.
“Selite li se upravo?” pita Pamela.
“Upravo pišem knjigu”, nasmije se.
Pamela se uljudno nasmije i uđe u radnu sobu s
ostalima. Erik namršti čelo i provuče ruku kroz kuštravu
kosu.
“Drago mi je što mi je ukazano povjerenje da ponovno
pokušam”, kaže. “Napravit ću sve da ovog puta bolje
funkcionira.”
“Martin želi pomoći policiji da pronađe Miju, to mu je
veoma važno”, kaže Pamela.
“Zahvalni smo mu na tome”, kaže Joona i vidi da se
Martin malčice nasmiješio ne susrećući mu pogled.
“Počeo je mnogo više pričati nakon prošlog puta... Ali
sad je po starom, ne znam bih li trebala ispričati što se...”
“Pamela, mogu li razgovarati s tobom?” kaže Dennis.
“Čekaj, htjela sam samo ispričati da je Martin...”
“Sad, ako može”, prekine je on.
Izađe s njim u čekaonicu. Dennis natoči malo vode u
papirnatu čašu u zahodu za posjetitelje.
“Što izvodiš?” prigušeno ga pita.
 “Mislim da ne bi bilo dobro da ispričaš hipnotizeru za
Martinovu traumu”, kaže i otpije gutljaj.
“Zašto ne?”
“Dijelom zato što Martin mora pričati u vlastitom
ritmu, a dijelom zato što bi hipnotizer mogao iskoristiti
znanje na pogrešan način pri sugestijama.”
“Ali sad je riječ o Miji”, kaže Pamela.
 79.

KAD SE PAMELA I DENNIS VRATE k ostalima, Martin sjedi na

ležaja od smeđe kože i grize flaster koji mu prekriva lijevi
dlan. Erik je naslonjen na rub pisaćeg stola, a Joona gleda
kroz prozor.
“Mislio sam da počnemo, ako ti je to u redu, Martine”,
kaže Erik.
Martin kimne i zatim uzrujano pogleda prema
poluotvorenim vratima čekaonice.
“Obično je najudobnije ako ležiš”, ljubazno istakne
Erik.
Martin ne odgovori, ali izuje cipele, oprezno se namjesti
na ležaju i zagleda u strop.
“Neka se svi udobno smjeste i isključe mobitele”, kaže
Erik i zatvori vrata čekaonice. “Draže mi je da sjedite u
tišini, ali ako morate nešto reći, učinite to prigušenim
tonom.”
Navuče zavjese i uvjeri se da Martin udobno leži prije
nego što privuče svoj stolac i započne s polaganim
vježbama opuštanja.
“Slušaj moj glas”, kaže. “Ništa drugo sad nije važno...
ja sam tu za tebe i želim da se osjećaš sigurno.”
Kaže Martinu da opusti nožne prste i vidi ga kako to
čini, kaže mu da opusti listove i vidi kako mu noge malko
potonu. Prolazi dio po dio tijela tako da se uspostavi
automatizam između onog što on kaže i onoga što Martin
čini.
“Sve je mirno i spokojno, vjeđe postaju teže i teže...”
Erik čini glas sve monotonijim dok uvodi Martina u
neku vrstu receptivnog drijemeža prije nego što prijeđe na
samu indukciju.
Stolni ventilator napravi klik i promijeni smjer, zavjese
se pomaknu.
Zraka žute svjetlosti upadne kroz prorez i zasiječe
prostoriju, preko brda knjiga i naslaganih papira.
“Miran si i duboko opušten”, kaže. “Ako čuješ nešto
osim mog glasa, samo ćeš se više koncentrirati na ono što ja
govorim.”
Erik promatra Martinovo lice, poluotvorena usta,
ispucale usne i vrh brade. Traga za i najmanjom napetošću
dok govori o potonuću u sve dublju opuštenost.
“Sad ću početi brojiti unazad... i sa svakim brojem koji
čuješ, postat ćeš još malo opušteniji”, mirno kaže.
“Osamdeset jedan, osamdeset... sedamdeset devet.”
Dok nastavlja s odbrojavanjem, Erik kao i obično
doživljava da se nalazi pod vodom zajedno sa svojim
pacijentom. Zidovi, pod i strop se izmiču, namještaj se
polako prevrće i nestaje u tmini oceana.
“Potpuno si siguran i opušten”, kaže Erik. “Ne postoji
ništa drugo osim mog glasa koji slušaš... Zamišljaš da
silaziš niz duge stube, sviđa ti se to... i sa svakim brojem
koji kažem spuštaš se za dva koraka i postaješ još smireniji
i još fokusiraniji na moj glas.”
 Erik broji unazad i vidi da se Martinov trbuh lagano
pomiče s udisajima kao kod usnulog čovjeka, ali zna da mu
je mozak istovremeno vrlo aktivan i koncentriran na svaku,
i najmanju riječ.
“Trideset pet, trideset četiri, trideset tri... Kad nabrojim
do nule, vraćaš se u sjećanju na igralište i možeš potpuno
bez straha ispričati sve što vidiš i čuješ... dvadeset devet,
dvadeset osam...”
Među lagano padajuće brojeve Erik upliće upute o
vremenu i mjestu na koje se vraćaju.
“Kiša lije i čuješ kako udara po kišobranu... devetnaest,
osamnaest... napuštaš pješačku stazu i prelaziš preko
mokre trave.”
Martin ovlaži usta i počne dublje disati.
“Kad nabrojim do nule, zaobišao si Stockholmsku
ekonomsku školu i stigao na njezinu stražnju stranu”,
nježno kaže Erik. “Zaustavljaš se i naginješ kišobran tako
da sasvim jasno vidiš igralište.”
Martin otvori usta kao da pokušava vikati, ali nema
glasa.
“Tri, dva, jedan, nula... što sad vidiš?”
“Ništa”, gotovo nečujno odgovori Martin.
“Tamo bi mogla biti neka osoba koja čini nešto što ti se
čini neshvatljivim, ali ne postoji ni najmanja opasnost za
tebe i sasvim mirno mi... ispričaj što vidiš.”
“Sve je samo crno”, odgovori Martin i opet se zagleda
ravno u strop.
“Ne na igralištu - zar ne?”
 “Kao da sam slijep”, kaže bojažljivijim glasom i tržne
glavom ulijevo.
“Ništa ne vidiš?”
“Ne.”
“Ali prije si vidio crvenu kučiću za igru... ponovno mi
je opiši.”
“Samo je mračno...”
“Martine, opušten si i smiren... dišeš polako i dok ja
brojim od tri do nule ti ćeš sjediti u prvom redu u kazališnoj
dvorani... Iz zvučnika se čuje snimljen zvuk kiše, a na
sredini velike pozornice nalazi se kopija igrališta...”
U zajedničkom hipnotičkom transu Erik vidi kako
Martin tone kroz tamnu vodu. Lice mu je iskrivljeno od
malih srebrnastosivih mjehurića zraka, a usta snažno
stisnuta.
“Tri, dva, jedan, nula”, broji Erik. “Igralište koje se
nalazi na sceni napravljeno je od papira, nije stvarno, ali
glumci izgledaju točno kao stvarne osobe koje su se tamo
nalazile i čine i govore točno što su one činile.”
Martinovo se lice čvrsto stegne, a oči i vjeđe počnu mu
treperiti. Pamela prepozna bol na njegovu licu i pomisli da
bi možda trebala zamoliti hipnotizera da ga ne forsira
previše.
“Slabašno svjetlo dopire s ulične svjetiljke koja se nalazi
malo dalje”, kaže Martin. “Između stoji stablo, ali kad se
grane njišu na kiši, malo svjetla pada na penjalicu.”
“Što vidiš?” pita Erik.
 “Staru ženu odjevenu u vreće za smeće... ima neobičan
ukras oko vrata... i vuče prljave plastične vreće...”
“Ponovno pogledaj na pozornicu.”
“Premračno je.”
“Ali svjetlo sa znaka iznad izlaza u slučaju nužde
dopire na scenu”, kaže Erik.
Martinu se trese brada, suze mu poteku niz lice, a glas
mu je gotovo nečujan kad nastavi govoriti.
“Dva mala dječaka sjede na podu u blatnjavoj lokvi...”
“Dva dječaka?” pita Erik.
“Mame gledaju djecu koja se igraju”, šapne.
“Tko to govori?” pita Erik osjećajući vlastiti puls kako
se ubrzava.
“Ne želim”, kaže Martin plačnim glasom.
“Opiši muškarca koji...”
“Sad je dosta”, prekine Dennis i zatim brzo snizi glas.
“Oprostite, ali moram ovo prekinuti.”
“Martine, ovdje nema ničega čega se treba bojati”, kaže
Erik. “Za čas ću te podići iz hipnoze, ali prvo želim znati
koga si čuo, tko je govorio, znam da ga vidiš kako stoji na
pozornici pred tobom.”
Martinov prsni koš neujednačeno se pomiče.
“Premračno je, samo čujem glas.”
“Rasvjetni tehničari pale reflektor i usmjeravaju ga
prema Cezaru.”
“Skriva se”, plače Martin.
“Ali svjetlo ga slijedi i ulovi ga pored penjalice i...”
 Erik naglo utihne kad primijeti da je Martin prestao
disati. Oči mu se preokrenu i pobijele.
“Martine, sad ću polako brojiti unazad od pet”, kaže
Erik i brzo pogleda na medicinski ormarić gdje ima igle s
kortizonom i defibrilator. “Nema nikakve opasnosti, ali
moraš slušati moj glas, činiti točno što ti kažem...”
Martinove usne su bijele, usta mu se rašire, ali ne
dobiva zrak, stopala mu se počinju tresti, a prsti stršati.
“Što se događa?” pita Pamela prestrašenim glasom.
“Sad ću početi brojiti i kad stignem do nule, normalno
ćeš disati i osjećat ćeš se odmorno... Pet, četiri, tri, dva,
jedan, nula...”
Martin duboko udahne i otvori oči kao da se probudio
ujutro nakon dugog noćnog sna. Sjedne, ovlaži usta
izgledajući zamišljeno prije nego što podigne pogled prema
Eriku.
“Kako se osjećaš?”
“Dobro”, odgovori i obriše suze s obraza.
“Ovo nije baš prošlo kako smo zamislili”, kaže Dennis.
“Nije frka”, kaže mu Martin.
“Jesi li siguran?” pita Pamela.
“Mogu li pitati je li... je li taj Cezar ubio Jenny Lind?”
pita Martin i oprezno ustane.
“Vjerujemo da je”, odgovori Erik.
“Jer možda sam nekoga vidio, ali baš kad sam pogledao
prema penjalici sve se zamračilo, mislim, rado ću opet
pokušati”, kaže.
“Razgovarat ćemo o tome”, kaže Dennis.
 “OK”, šapne Martin.
“Idemo?” pita Dennis.
“Stižem, samo želim razmijeniti nekoliko riječi s
Erikom”, odgovori Pamela.
“Čekamo te u autu”, kaže Dennis i povede Martina sa
sobom.
“Izaći ću”, kaže Joona.
Erik razmakne zastore i otvori prozor koji gleda na vrt.
Vidi Joonu kako izlazi na sunce i zastaje nasred travnjaka s
mobitelom prislonjenim na uho.
“Ispričavam se što je Dennis ometao hipnozu”, kaže
Pamela. “Ali ne poznajete Martina jednako dobro kao on i
jako ste ga forsirali.”
Erik je pogleda u oči i kimne.
“Ne mogu vam dati odgovor zašto ne ide”, kaže.
“Martin je svjedočio nečem strašnom i sad kao da je
zarobljen u svom strahu.”
“Da, o tome sam htjela razgovarati... Ovo je
komplicirano, no ono što Martina ušutkava, prema
njegovim riječima, dva su mrtva dječaka, dva duha... Oni
ga kontroliraju i čisto fizički kažnjavaju ako govori”, ispriča
Pamela. “Jeste li mu vidjeli ruke? Izgrebane su, a koljena su
mu potpuno izudarana i plava... Možda ga je netko na
biciklu udario ili štajaznam, ali on smatra da su ga ti mrtvi
dječaci gurnuli na tračnice podzemne željeznice... Hrpu
puta sam svjedočila tome, uvijek se radilo o dječacima.”
“Odakle mu oni?”
 “Martin je izgubio roditelje i obojicu braće u prometnoj
nesreći kad je bio malen.”
“Shvaćam”, kaže Erik.
"Samo sam vam to htjela reći, da mu je ovo jako teško”,
kaže za kraj i krene prema vratima.
Erik joj zahvali i slijedi je u vrt, vidi je kako žuri prema
ogradi i zatim priđe Jooni koji sjedi u visećoj ležaljci i
ljuljuška se.
"Što se to događa s Martinom?”
"Pripada onom dijelu populacije koji je vrlo podložan
hipnozi, ali svejedno se ne usuđuje ispričati što to vidi”,
objasni Erik i sjedne pokraj Joone.
“Ti se obično znaš provući pored traume.”
Joona se nasloni s mobitelom u ruci, odgurne se
nogama i zaljulja ležaljku.
“Pamela mi je ispričala da Martin ima neku vrstu
paranoidnih umišljaja o dvojici mrtvih dječaka koji prate
svaku riječ koju kaže”, prepriča mu Erik. “Ona to povezuje
s činjenicom da je kao dijete izgubio obojicu braće i roditelje
u prometnoj nesreći.”
"I sad ih se boji?”
“Njemu je to stvarnost, izgrebao je ruke i zaista misli da
su ga dječaci gurnuli na tračnice u podzemnoj.”
“To je Pamela rekla?”
“Rekla je da Martin to misli.”
"Je li rekla gdje se to dogodilo?” pita Joona i ispravi se
u ležaljci.
“Ne, mislim da ne zna - zašto pitaš?”
 Joona ustane, udalji se nekoliko koraka i nazove
Pamelu. Ne javlja mu se i nakon nekoliko signala biva
spojen na govornu poštu.
"Bok, Pamela, opet Joona Linna”, kaže. “Nazovite me
čim ovo čujete.”
“Zvuči ozbiljno”, kaže Erik.
“Cezar je upozorio Pamelu da ne surađuje s policijom,
moguće je da je nadzire i da je pokušao ušutkati Martina.”
 8o.

NAKON JUTARNJE MOLITVE Mia na jarkom suncu hoda

dvorištem s Blendom. Pokušava održavati ritam s njom, ali
kad Blenda smatra da ide presporo, tržne rukom tako da joj
se plastična vezica ureže u kožu.
Baka stoji ispred tegljača i razgovara na mobitel.
Vrata vozačeve kabine su otvorena, a njezina kovrčava
vlasulja pala je na tlo.
Miji glava pulsira od Blendinog udarca lopatom i ima
osjećaj da joj je cijeli obraz natečen.
Kad se probudila, ležala je na šljunku.
Baka je prisiljavala Kim i Blendu da stoje ispruženih
ruku dok ih je ispitivala.
Naposljetku je Blenda priznala da je udarila Miju
lopatom kako bi je spriječila da ubije baku.
Mia je u tom trenutku mislila da je gotovo, ali baka je
pak pomahnitala na Blendu.
“Mia nema nikakvo oružje”, zaurlala je. “Pretražila sam
joj odjeću i nema ničega. Nije imala nikakvo oružje, ali ti i
Kimball jeste, vi ste bile naoružane.”
Mia je shvatila da nitko od njih nije vidio nož kako
odskakuje tlom i nestaje u bunarčiću.
Kim i Blenda stajale su bok uz bok na podnevnoj
vrućini, ispruženih ruku. Znojile su se i zadihano disale.
Baka je montirala oštri šiljak na usjek u štapu i povukla
ručkicu da ga fiksira.
 Kim se čitavo tijelo treslo i naposljetku više nije mogla
izdržati. Plačući je spustila ruke i prošaptala žao mi je.
Baka ju je pogledala, koraknula prema njoj i ubola je
šiljkom ispod desne dojke.
“Molim vas”, jecala je, potonula na tlo i uspuhano legla
na bok.
Mia i Blenda poslane su nazad u kaveze. Došla je noć,
sjedile su u tišini i čekale Kim, ali nije se vratila.
Od tad je nisu vidjele, a Blenda još uvijek ništa ne
govori.
Dim iz peči nepomično visi na suncu iznad krovova
prizemnica.
Malo dalje, kod slavine, čuje se kašalj.
Blenda povuče Miju u hlad pod zidom kuće i zastane.
Crvena je u licu od vrućine i znoj joj curi niz obraze.
Baka im priđe s mukom se oslanjajući o štap. Očni
prorezi mračno joj svjetlucaju, usta su joj čvrsto stisnuta, a
tanke usne prošarane dubokim borama.
“Danas ćete mi pomoći”, kaže i skine ključ sa svežnja
koji joj visi za remenom.
“Naravno”, odgovori Blenda.
“Odite srediti sedmu kuću - Blenda, odgovornost je na
tebi.”
“Hvala”, odgovori i ispruži slobodnu ruku da prihvati
ključ.
Baka ga ne ispušta iz ruke i žmirka prema njoj.
“Nečistoća je zarazna, to znaš.”
 Blenda dobije ključ, povuče Miju sa sobom i krenu
prema najudaljenijoj prizemnici. Sunce stoji visoko na nebu
i prži im tjeme.
“Nisam ja kriva što ste ti i Kim okrivljene. Što sam
trebala napraviti?” kaže Mia prigušenim glasom. “Nisi mi
jasna, da ti nisi sve uništila, sve bismo bile slobodne.”
“Slobodne od čega?” frkne Blenda.
“Ne možeš mi reći da želiš ostati ovdje.”
Blenda ne odgovori, samo povuče Miju sa sobom do
posljednje prizemnice, stavi ključ u lokot, otvori ga i objesi
na ušicu na vratima prije nego što ih otvori.
Zapahne ih smrad kad uđu u mrak.
Mia treptanjem pokušava otkloniti zasljepljenje.
Na tisuće muha tromo zuji.
Nepomični zrak je vruć i zasićen trulećim mesom i
izmetom.
Blendi se digne želudac i prekrije usta rukom.
Oči joj se naviknu na mrak i Mia vidi da uza zidove,
povezana u velike svežnjeve, leže poput čađe crna krzna.
Podigne pogled i zacvili kad vidi obješeno tijelo.
Srebrno uže prolazi kroz koloturnik pričvršćen za
traverzu uz strop i spušta se do Kiminog vrata. Lice joj je
natečeno i sivkastoplavo poput blata.
Muhe joj se kreću po očima i ustima.
Mia zapravo shvaća da je riječ o Kim samo zbog crvenih
hlača trenirke i majice kratkih rukava s likom Lady Gage.
“Oprezno je spusti”, naredi joj Blenda i povuče Miju sa
sobom prema jednom od dužih zidova prizemnice.
 “Ha?”
“Ti ćeš odvrtati.”
“Ne kužim.”
Mia vrluda pogledom i shvaća da Blenda cilja na vitlo
pričvršćeno na zid.
“Kremirat ćemo je”, kratko objasni Blenda.
Mijina ruka dosegne ručicu i ona počne okretati, ali
ništa se ne događa. Kad je povuče, trzaj se proširi užetom
sve do Kiminog tijela. Oblak zujećih mušica podigne se s
njega.
“Moraš otpustiti zapreku i...”
Blenda utihne kad na prilazu zatrubi automobil. Čuju
ga kako se kotrlja dvorištem, još jednom zatrubi i zatim se
zaustavlja.
Blenda nešto promrmlja i povuče Miju prema vratima,
otvori ih i pogleda kroz prorez.
“To je on”, kaže Blenda.
Kao u snu, Mia je slijedi van na sunce. Zlo joj je i osjeća
kako joj noge klecaju dok hodaju prema kući.
Prašnjav osobni automobil stoji pokraj tegljača. Sivi lim
iznad kotača izjela je hrđa.
“U kući su”, kaže Blenda sa sanjivim osmijehom. “Ti
nikad nisi tamo bila, ali...”
Ona djevojka tamnocrvene kose hoda dvorištem. Na
ramenima nosi jaram s dvije teške kante, hoda polako,
zaustavi se, oprezno ih spusti i zakašlje se.
"A da mi odemo u naše kaveze”, tiho kaže Mia.
“Shvatit ćeš...”
 Blenda povuče Miju sa sobom prema kući kad baka
otvori vrata.
“Uđite”, kaže. “Cezar vas želi pozdraviti.”
Popnu se uz dvije stube i uđu u predsoblje. Bakin
kožnati kaput visi na čeličnoj vješalici. Mia slijedi Blendu
kroz hodnik preko ulupljenog plastičnog tepiha s
mramornim uzorkom.
Prođu pokraj odškrinutih vrata i Mia stigne nazreti
malu spavaću sobu zatvorenih prozorskih kapaka. Čelični
ležaj s remenjem za obuzdavanje pacijenata stoji nasred
poda.
Na kraju hodnika vidi se kuhinja. Netko se kreće kroz
danje svjetlo koje upada kroz prozore.
Cezar izađe u hodnik držeći u ruci sendvič sa šunkom,
ljubazno im mahne i krene im u susret.
Mia osjeti miris vlastitog znoja kad se zaustavi. Lice joj
je prljavo, a kosa joj visi u pramenovima. Blenda ispod nosa
ima osušene krvi, a gusta joj je kosa puna slame.
“Drage moje”, kaže Cezar kad stigne do njih.
Da ostatak sendviča baki, otrese ruke o hlače i dobro ih
promotri.
“Blendu znam... A ti si Mia, posebna Mia.”
Blenda gleda u pod, ali Mia ga na nekoliko sekunda
pogleda u oči.
“Koji pogled! Jesi li vidjela, mama?” nasmije se.
Baka otvori vrata, uvede ih u veću prostoriju i povede
oko dvodijelnog paravana s nalijepljenim tapetama.
 Odloži sendvič na tanjur zlatne boje na stolu i upali
podnu svjetiljku s poput vina crvenim sjenilom i resicama.
Zastori su navučeni, ali dnevna svjetlost sja u prorezima
među njima.
Sav namještaj i zidne letvice sprejom su obojeni u zlatnu
boju, jastuci kauča prekriveni su smeđim mrljama, a
jastučići imaju ljepilom zalijepljene trakice tkanine na
rubovima i zlatne vunene loptice na uglovima.
“Mogu li vas nečim ponuditi?” pita Cezar.
“Ne, hvala”, odgovori Mia.
“Nisu sve samo pravila i kazne”, kaže Cezar. “Tko
pogriješi biva kažnjen, to je jasno, ali oni koji su vjerni
bivaju nagrađeni i dobivaju više nego što su mogli sanjati.”
“Sve je u rukama Gospodina”, promrmlja baka.
Cezar sjedne u naslonjač prekriven žutim plišem,
prekriži noge i poluzatvorenim očima pogleda Miju.
“Želim da se upoznamo i postanemo prijatelji.”
“OK.”
Mia osjeti da su joj noge ponovno počele klecati. Vidi
da je pod prekriven kupaonskim tepihom s uzorkom
mozaika i da se prljavština nakupila na njegovim
spojevima.
“Opusti se”, kaže joj.
“Ima dobre zube”, kaže baka. “I jako lijepe...”
“Samo ti to učini”, prekine je.
Baka slomi ampulu, oprezno podigne kremastožuti
šiljak i okrene štap.
 “Čekaj, pa imam poklon”, kaže Cezar i izvadi iz džepa
ogrlicu od plastičnih bijelih perli. “Za tebe, Mia.”
“Ovo je zaista previše”, promuklo mu kaže.
Blenda ispusti čudan zvuk nalik gukanju.
“Da ti pomognem?” pita Cezar i ustane.
Polako obiđe Miju i objesi joj bisere oko vrata.
“Znam da je teško shvatiti da je ovo sad tvoja ogrlica,
ali dobila si je, to su tvoji biseri.”
“Hvala”, tiho ponavlja Mia.
“Pogledaj je!”
“Lijepa je”, kaže baka.
Mijino srce panično počne kucati kad vidi da starica
pričvršćuje šiljak u prorez štapa i preklapa ga.
“Zar ne bih mogla biti budna?” pita Mia i okrene
pogled prema Cezaru. “Želim moči zahvaliti Bogu i gledati
te u oči.”
Cezar napravi korak unazad i pogleda je osmjehujući
se.
“To želiš? Mama, čula si je.”
 81.

MIA POKUŠAVA POTISNUTI poriv za povraćanjem dok baka s

nemirnim osmijehom skida šiljak sa štapa. Zna da je Cezar
gleda, pokušava uspravno stajati istovremeno zadržavajući
pogled kreposne pognutim.
“Posebna Mia”, kaže on.
Osjeća bakin dah na vratu dok joj kliještima reže
plastičnu vezicu. Mia trlja zapešće dok joj se misli
nekontrolirano roje. Kaže samoj sebi da može uzeti onu
tešku urnu s pijedestala i razbiti je Cezaru na glavi, otvoriti
prozor i izvući se van.
“Otpratit ću Blendu do kaveza”, šapne baka.
“Znam da je svima trenutačno malo neudobno”, kaže
Cezar vrteći pramen Mijine kose među prstima. “Ali
uskoro... Nemate pojma kakvo izobilje čeka.”
Mia se bori da ne uzmakne. Čuje kako baka i Blenda
napuštaju veliku prostoriju i prolaze hodnikom do
predvorja. Ulazna vrata se otvore i zatvore, brava
zazvekeće i zatim sve utihne.
“Donijet ću bokal s portom”, kaže Cezar puštajući joj
kosu.
“Da idem i ja?” pita Mia.
“Ne, ti se možeš skinuti”, ozbiljno joj objasni.
Cezar krene prema vratima, ali Mia primijeti da je
zastao iza paravana. Povuče majicu s naramenicama preko
glave. Plastični biseri uz zveket joj padnu među grudi i
napola zapnu u stršećoj kukici grudnjaka.
Kad čuje kako mu koraci nestaju niz hodnik, na
drhtavim nogama požuri do prozora i razmakne zastore.
Ruke joj se tresu dok okreće dvije okrugle ručke
pokušavajući otvoriti prozor.
Ne pomiče se.
Unese svu snagu u pokušaj, stisne i čuje kako okvir
škripi.
Ali nemoguće je.
Tek sad vidi da je prozor čavlima zakucan za okvir na
najmanje deset mjesta.
Panika joj struji tijelom, ne može ostati ovdje i biti
silovana, mora se domoći ulaznih vrata.
Obiđe paravan i osluškuje kuću.
Ništa se ne čuje.
Polako se približi dovratku, promatra svjetlo na zidu
hodnika, ne vidi nikakve pokrete, nastavi naprijed i
pogleda van.
Na vidiku nema ljudi.
Okrene pogled prema ulaznim vratima, pomisli da će
otrčati do njih, ali shvati da je čula zveket brave kad je baka
izašla iz kuće s Blendom.
Mia na trenutak oklijeva i krene se zatim šuljati prema
kuhinji.
Čuje se zveckanje stakla i zatvaranje vrata ormarića.
Proba vrata jedne spavaće sobe, ali zaključana su,
nastavi hodnikom pokušavajući tiho disati.
 Sjene se pomaknu u kuhinji kad Cezar prođe ispred
zraka svjetlosti koje dopiru kroz prozor.
Mia stigne do sljedećih vrata.
Jedna podnica ispod plastičnog tepiha zaškripi pod
njezinom težinom.
Stisne kvaku i uđe u mračnu spavaću sobu sa
šperpločom zakucanom na prozor.
Oprezno pritvori vrata i zagleda se u hodnik kroz
malen prorez.
Srce joj suviše brzo lupa.
Začuju se teški koraci i Mia zadrži dah kad Cezar prođe
i skrene u salon. Otvori vrata i najtiše što može otrči u
kuhinju.
Kroz zidove kuće začuje se snažno udaranje.
Cezar vrišti.
Mia se zabije u stolac, skoro padne, ali uspije održati
ravnotežu i domogne se prozora.
Ruke joj se tresu dok pokušava okrenuti okrugle ručke.
Posklizne se i zadobije ranu na članku prsta, ali uspije
otvoriti prozor u istom trenutku u kojem začuje Cezara
kako trči hodnikom.
Stopala mu bubnje po podu.
Mia se popne na prozorsku dasku i skoči. Perlice joj
tresnu u zube kad sleti u korov.
Gleda u mračnu šumu, ustane i krene.
Bumbari zuje oko visoke vučike.
Iza nje Cezar urla kroz otvoreni kuhinjski prozor.
 Mia krene u šumu kad se među koprivom začuje
kratak, metalan prasak. Vrisne od bola na gležnju, pogleda
dolje i vidi da je zapela u čeličnoj stupici.
Šok je oblije poput vala ledene vode i treba joj nekoliko
sekunda da shvati da oštri čelični zubi nisu uspjeli probiti
grubu čizmu.
Stopalo se izvuklo netaknuto.
S druge strane kuče pas uzrujano laje.
Mia rukama pokuša razdvojiti rubove, ali opruga je
jednostavno previše jaka.
Pustili su psa, on pojuri oko kuče, zaustavi se pred njom
i zalaje, poludi na nju i ponovno zalaje tako da mu slina
prska.
Odjednom je ugrize za bedro i tržne unazad tako da
padne.
Baka se šepajući probija kroz korov objema rukama
držeći štap.
Mia pokuša nogama otjerati psa, ali on kruži oko nje i
ugrize je za rame.
Kad baka dođe, vidi da joj je šiljak već montiran na štap.
Mia se pokuša zaštititi rukama.
Baka gurne štap i Miji se šiljak zabije u desni dlan.
Zapeče je i počne joj se smračivati. Siše ranu i pljuje iako joj
je jasno da je uzalud.
Napola je svjesna daju se vuče do dvorišta. Leži na
leđima na šljunku i pokušava se održati budnom dok je
netko snažnim plastičnim vezicama veže za nogu kade.
 Vjeđe su joj teške i stalno se pokušavaju sklopiti. Škilji i
vidi da Cezar ide prema njoj s crnom mačetom u ruci. Baka
šepucka uz njega nemirna lica.
“Obećavam...”
“Kako da poštuju Gospodina, ako ne poštuju zakone?”
viče Cezar.
“Glupe su, ali naučit će i podarit će ti dvanaestoricu
sinova da...”
“Prekini s tim, imam druge stvari na koje moram
misliti, a ne...”
Cezara prekine zvonjava, zadihan zastane, izvadi
mobitel, ispusti mačetu na zemlju i odmakne se prije nego
što se javi.
Razgovor je vrlo kratak, kimne i nešto kaže prije nego
što stavi mobitel u džep i otrči do sivog automobila.
“Čekaj”, viče baka šepajući za njim.
Cezar sjedne, zalupi vratima automobila i naglo krene,
okrene se na dvorištu i nestane.
Mijini obrazi se žare, ruka u koju je ubodena je sasvim
utrnula i osjeća čudno zatezanje pod pazuhom.
Koraci škripe na šljunku sasvim blizu njezina lica.
To je ona djevojka kovrčave crvene kose. Čučne pokraj
Mije, podigne joj ruku i pogleda ranu od šiljka.
“Nemoj se bojati, dobila si pošten ubod i spavat ćeš dva
ili tri sata”, tihim joj glasom kaže. “Ali ja ću cijelo vrijeme
biti tu, pobrinut ču se da ti nitko ne naudi...”
 Mia shvaća da je djevojka pokušava utješiti, ali zna da
je nitko ne može zaštititi. Cezar će je ubiti ili osakatiti u snu
kad se vrati.
“Moram pobjeći”, šapne.
“Pokušat ću pronaći način da prerežem plastične vezice
kad se probudiš... a onda otrči cestom, nemoj kroz šumu...”
Djevojka zastane i zakašlje se u ruku.
“A ako se uspiješ...”
Mia vidi da su joj se oči zacaklile i da pokušava
potisnuti napad kašlja. Na suncu joj crvena kosa svijetli
poput bakra. Ima dva mala biljega na obrazu pod jednim
okom i ispucale usne.
“Ako se uspiješ izvući odavde odi na policiju i reci im
za nas”, kaže i zakašlje se u lakat. “Ja se zovem Alice, ovdje
sam pet godina, došla sam nekoliko tjedana nakon Jenny
Lind za koju si vjerojatno čula...”
Uhvati je dug napad kašlja i zatim obriše krv s usana.
“Bolesna sam, vjerojatno imam tuberkulozu. Imam
temperaturu i jako teško dišem, zato se smijem slobodno
kretati, znaju da nemam snage za bijeg”, nastavi. “Ispričat
ću ti o svima koji su tu i upamtit ćeš svako ime tako da...”
“Alice, što radiš?” vikne baka.
“Samo provjeravam diše li”, odgovori i ustane.
“Pogledaj u bunar”, šapne Mia.
 82.

TRACY AXELSSON UPRAVO se s godišnjeg odmora u

Hrvatskoj vratila na svoj posao medicinske sestre u bolnici
Huddinge. Joona je dogovorio sastanak s njom u kafiću
preko puta glavnog ulaza bolnice.
Joona drži mobitel prislonjen na uho dok plaća kavu.
Pamela mu se još uvijek ne javlja.
Tracy već sjedi za okruglim stolom sa šalicom kave
pred sobom. Lice joj je preplanulo, a odjevena je u
medicinsku uniformu, plave hlače i bluzu.
Kad Martin unatoč dubokoj hipnozi nije bio u stanju
ispričati što je vidio na igralištu, Erik je pokušao nešto što
se naziva intervencijama. Premjestio je događaje s igrališta
na kazališnu pozornicu u pokušaju da zaobiđe strah.
Martin je opisao staru ženu odjevenu u vreće za smeće,
s neobičnim uresom oko vrata, koja je vukla prljave
plastične vrećice.
Policija je pronašla beskućnicu koja se vidi na
nadzornim snimkama. Saslušali su je i pregledali
fotografije. Cijelo se vrijeme nalazila izvan slijepe zone.
I nije na glavi imala krznenu kapu, ni štakorsku lubanju
oko vrata, kako je Tracy tvrdila.
Aron je odbacio njezin opis beskućnice zato što je bila u
šoku.
Ali kad je Martin maloprije opisao stariju ženu s
neobičnim uresom oko vrata, postalo je jasno da osoba koju
je Tracy vidjela ipak nije beskućnica na padini - nego starija
žena koja se nalazila unutar slijepe zone.
Žena koja je došla na igralište i otišla s njega a da nije
ulovljena na snimkama.
Možda je ona mama koja gleda djecu dok se igraju,
pomisli Joona.
Dok se Cezar igra.
Joona ponese kavu sa sobom, pozdravi Tracy i
predstavi joj se prije nego što sjedne preko puta nje.
“Želim samo reći da sam vas nazvala i pitala je li u redu
da otputujem”, kaže. “Razgovarali ste sa mnom jedan
jedini put, to je bilo sve... Nitko se nakon toga nije javio,
pitao me sjećam li se čega drugog, ništa...”
“Sad smo ovdje”, ljubazno kaže Joona.
“Ja sam ta koja ju je pronašla, ta koja ju je pokušala
spasiti... svejedno je umrla, znam, strašno... Možda bi mi
bilo dobro došlo da me netko pitao kako sam, ali samo sam
otišla kući i plakala.”
“Obično se svjedocima ponudi podrška”, kaže Joona.
“Možda ste to i učinili, ali ja sam u tom slučaju bila
previše u šoku da skužim”, kaže i popije malo kave.
“U tom trenutku predistragu nisam vodio ja... ali sad su
slučaj prebacili meni i Nacionalnoj operativnoj policiji.”
“Koja je razlika?”
“Ja postavljam više pitanja”, kaže i pogleda mobitel.
“Pročitao sam ispis saslušanja... i u svom svjedočanstvu
govorite o beskućnici koja vam ne pomaže dok pokušavate
spasiti Jenny Lind.”
 “Da.”
“Možete li mi je opisati?” zamoli Joona i izvadi blok za
bilješke.
“Već jesam”, uzdahne Tracy.
“Znam, ali ne meni... Htio bih znati čega se sada
sjećate... ne od onoga što ste rekli, nego izravno iz sjećanja
na tu noć... Padala je kiša i bili ste na putu kući niz ulicu
Kungstensgatan, spustili ste se niz stube i odabrali kraći
put, pokraj igrališta.”
Tracy se zacakle oči i spusti pogled na ruke. Joona
primijeti da na lijevom kažiprstu nosi plemićki prsten.
“Prvo nisam skužila u što buljim”, tiho kaže. “Jer je bilo
prilično mračno, izgledala je kao anđeo koji lebdi nad
zemljom.”
Utihne i proguta knedlu.
Joona pije jaku kavu i pomisli kako je slika anđela
naknadni pokušaj objašnjenja, formulacija s kojom je već
naišla na odobravanje.
“Što vas je navelo na reakciju?”
“Ne znam.”
“Može se raditi o detalju.”
“Uže je zasjalo... u istom trenu u kojem je pomakla
stopala, kao da će joj taman nestati snage... Potrčala sam
naprijed, nisam ništa mislila, ali bilo je očito da ne dobiva
zrak, bilo je potpuno suludo, potezala sam onu ručicu, ali
nisam kužila kako funkcionira, bila je zaglavljena, bio je
mrak i kiša je lijevala.”
 “Pokušali ste je podići, mislili ste da bi sama mogla
otpustiti omču, vlastitim rukama”, kaže Joona ne
spominjući da je Jenny bila mrtva i prije nego što je Tracy
došla na igralište.
“Što sam mogla napraviti? Trebala mi je pomoć i onda
sam ugledala beskućnicu kako stoji i promatra me, samo
nekoliko metara dalje”, ispriča Tracy i skrene pogled prema
prozoru.
“Gdje?”
Ponovno ga pogleda.
“Pored malog džipa - ili što je već to bilo - na velikoj
opruzi tako da se na njemu može ljuljati.”
“Što se dogodilo?”
“Ništa, vikala sam joj da mi pomogne, ali nije
reagirala... ne znam je I’ nije skužila što sam rekla ili je bila
bolesna u glavu ili kako da kažem, ali nije reagirala... Samo
me gledala i nakon nekog vremena je nestala prema
stubama... i na kraju nisam više imala snage držati Jenny.”
Tracy utihne i nadlanicom obriše suzu.
“Kako je izgledala, beskućnica?” pita Joona.
“Ne znam, tipično... vreće za smeće na ramenima, hrpa
stvari u starim vrećama iz Ikee.”
“Jeste li joj vidjeli lice?”
Tracy kimne i sabere se.
“Bila je otrcana, mislim naborana, kakav budeš od
spavanja vani...”
“Ništa nije rekla?”
“Ne.”
 “Je li ikako reagirala na vaše povike?”
Tracy još malo popije i počeše zapešće.
“Samo je stajala tamo i gledala nas, kao da je postajala
sve smirenija što sam joj ja više dovikivala.”
“Što vas je navelo na taj zaključak?”
“Oči... prvo su bile napete, prije nego što su postale... ne
blage, nego prazne.”
“Što je imala na sebi?”
“Crne vreće za smeće.”
“A ispod vreća?”
“Kako da to znam?”
“Što je imala na glavi?”
Tracy podigne obrve.
“E da, tako je, imala je ko ugljen crnu staru krznenu
kapu koja je bila skroz promočena od kiše.”
“Kako znate da je bila promočena?”
“Možda sam to samo pretpostavila zato što je padala
kiša.”
“Ali što vidite ako se vratite u sjećanje?”
Tracy nakratko zatvori oči.
“Ovako je bilo... Sva svjetlost na igralištu dopirala je s
jarke svjetiljke na stupu i kad se pomaknula kroz svjetlost,
vidjela sam kako kapa svjetluca, izgledalo je kao da se na
vrhu svake male, oštre vlasi kape nalazi kapljica vode.”
“Što ste još vidjeli?”
Tracyne blijede usne razvuku se u osmijeh.
 “Već sam vam ovo rekla i kužim da zvuči suludo, ali
znam da sam vidjela da je imala ogrlicu s glavom štakora,
samo kosti.”
“Lubanja.”
“Tako je.”
“Kako znate da je pripadala štakoru?”
“To sam pomislila, u Observatorielundenu ima prilično
puno štakora.”
“Kako je izgledala? Sama lubanja?”
“Kako je izgledala? Otprilike kao bijelo jaje, ali s dvjema
rupama...”
“Koliko je velika bila?”
“Ovoliko”, kaže i prstima odmjeri deset centimetara.
“Je li imala još nakita?”
“Mislim da ne.”
“Jeste li joj vidjeli ruke?”
“Bile su bijele poput kosti”, tiho kaže.
“Ali nije na prstima imala nikakvo prstenje?”
“Ne.”
“Nikakve naušnice?”
“Mislim da ne.”
Joona zahvali Tracy na pomoći, da joj telefonski broj
Podrške žrtvama i svjedocima zločina i preporuči joj da im
se javi.
Dok Joona žuri prema automobilu, u mislima prolazi
kroz razgovor s Tracy i sliku žene s igrališta koju je dobio.
 U svim zapisnicima saslušanja opisana je kao
beskućnica, po svoj prilici pijana ili drogirana.
Ali nakon razgovora s Tracy, Joona više ne misli da je
riječ o beskućnici.
Misli da je ona, skupa s Cezarom, ubila Jenny Lind.
Tracy je opisala njezino lice kao naborano od hladnoće
i sunca, a ruke su joj ipak bile bijele poput kosti.
Ali samo su tako izgledale zato što je na njima imala
gumene rukavice.
Zato ni na vitlu ni na čeličnom užetu nije pronađen ni
jedan jedini otisak.
Razlog što je samo stajala i promatrala bio je što se htjela
uvjeriti da Tracy neće spasiti Jenny.
Mobitel mu zazuji u unutarnjem džepu točno kad
otvori vrata automobila.
“Joona”, kaže.
“Bok, Pamela je, nisam bila preslušala govornu poštu.”
“Dobro da ste nazvali. Dvije stvari, bit ću kratak”,
objasni Joona sjedajući u vrući automobil. “Martin vam je
rekao da ga je netko gurnuo na tračnice... i koliko sam
shvatio, tad se ozlijedio.”
“Ne želi razgovarati o tome, ali - da, tako sam ja
shvatila.”
“Kad se to dogodilo?” pita pokrećući automobil.
“U četvrtak navečer, prilično kasno.”
“Znate li na kojoj postaji podzemne?”
“Nemam pojma”, kaže.
“Možete li ga pitati?”
 “Vani sam u šetnji, ali razgovarat ču s njim čim stignem
kući.”
“Bio bih vam zahvalan kad biste ga odmah nazvali.”
“Ali ne javlja vam se on na mobitel dok slika”, kaže.
Joona se prestroji u desni trak na cesti Europavag 20
dok prolazi Aspudden.
“Za koliko mislite da čete biti kod kuče?” pita.
“Za manje od sata.”
Zatamnjeni zaštitni zid uz cestu projuri kraj njega prije
nego što izađe na most s ogradom od pleksiglasa.
“Druga stvar je da biste trebali razmisliti o osobnoj
zaštiti.”
Nastane duga tišina.
“Je li Cezar gurnuo Martina?” naposljetku šapne
Pamela.
“Ne znam, ali Martin je jedini svjedok i Cezar se sasvim
očito boji da nam ga može dobro opisati”, odgovori Joona.
“Možda se više ne usuđuje podrazumijevati da ćete se
pokoriti prijetnji.”
“Uzet ćemo svu zaštitu koju možemo dobiti.”
“Super”, kaže Joona. “Tijekom večeri će vas
kontaktirati Jedinica za osobnu sigurnost.”
“Hvala”, tiho kaže Pamela.
 83.

PAMELA HODA PARKOM HAGA držeći mobitel u rukama. Od

točkica svjetlosti i sjena staza se doima poput malog mosta
na svjetlucavoj rijeci.
Policija očito smatra da su u velikoj opasnosti.
Trebala je već zatražiti zaštitu.
Kad je odlazila od kuće, bila je nemirna i nazvala je
Dennisa. Bio je na sastanku, ali obećao ju je pokupiti kod
sjeverne kapelice.
Sad je zaista prestrašena i razmišlja da prekine šetnju i
vrati se.
Cezar je pokušao ubiti Martina.
Kad se približi vijaduktu pod autocestom, uspori i
skine sunčane naočale.
Grupica ljudi okupila se oko muškarca koji leži na
biciklističkoj stazi. Zvuk sirena hitne pomoći približava se.
Mlada žena ponavlja da misli da je mrtav i zatim prekrije
usta rukom.
Pamela skrene na travu da im ne prođe preblizu, ali
svejedno si ne može pomoći i pogleda. Između nogu
okupljenih ugleda muškarčeve razrogačene oči.
Leđima joj prođu trnci i požuri u pothodnik s osjećajem
da svi okupljeni oko muškarca bulje u nju.
Veliko groblje miriše na svježe pokošenu travu.
Pamela napusti pješačku stazu, krene prečacem kroz
visoka stabla i vidi da sunce pada ravno na Alicein grob.
 U daljini se čuje graktanje svrake.
Pamela klekne i položi ruku na kamen topao od sunca.
“Bok”, šapne i pusti jednom prstu da slijedi natpis,
slova uklesana u granitu.
Pamela ponekad pomisli kako je ime njezine kćeri
zapravo izvađeno iz kamena. Jedino što je preostalo su
udubljenja na mjestu slova.
Na kamenu nema njezina imena kao što u lijesu nema
njezina tijela.
Pamela dolazi ovamo svake nedjelje i razgovara sa
svojom kćeri iako ona ovdje ne leži.
Tijelo nikada nije pronađeno.
Ronioci su izašli na teren, ali jezero Kallsjon je sto
trideset četiri metra duboko i puno snažnih struja.
Dugo je Pamela maštala da je netko spasio Alice iz vode
prije nego što je Martina pronašla skupina nordijskih
skijaša. Pred sobom bi vidjela neku dobru ženu kako izvlači
njezinu kćer iz jezera, umotava je u sobovske kože i polaže
na svoje saonice. Alice bi se probudila na svjetlu vatre u
njezinoj drvenoj kućici, a žena bi joj dala jak čaj i juhu.
Udarila je glavom u led, a žena bi se, čekajući da joj se vrati
sjećanje, brinula o njoj kao o vlastitoj kćeri.
Pamela zna da su takva sanjarenja samo bila način da
ne mora napustiti i posljednju nadu.
Svejedno je nakon nesreće u potpunosti prestala jesti
ribu, jer nije mogla prestati misliti da bi to mogle biti ribe
koje su pojele Aliceino tijelo.
 Pamela ustane i vidi da je vrtlar objesio njezin preklopni
stolčić na stablo. Ode po njega, otrese sjemenke s tkanine i
sjedne pred grob.
“Tatu su hipnotizirali, ludo zvuči, znam, ali to je zato
da se pokuša sjetiti onoga što je vidio...”
Utihne kad vidi da netko stoji među drvećem i gleda
prema njoj, napola skriven za blijedo deblo. Pokušava
izoštriti pogled i osjeti olakšanje kad vidi da je riječ o starijoj
ženi širokih ramena.
“Ne znam što će se dogoditi”, nastavi Pamela i
ponovno pogleda nadgrobnu ploču. “Mi smo u opasnosti,
a Mia je nestala, onaj koji je ubio Jenny Lind ju je oteo da
nas zastraši, samo zato što tata pokušava pomoći policiji.”
Obriše suze s obraza i ugleda staru ženu kako polako
nestaje iza debla.
“U svakom se slučaju čini da ćemo sad dobiti zaštićeno
boravište... inače ćemo se na neko vrijeme preseliti u
Dennisovu vikendicu”, kaže Pamela postojanijim glasom.
“I ne vjerujem da ću tijekom tog vremena moći dolaziti
ovamo, zapravo sam ti samo to htjela reći... Moram ići.”
Ustane i ponovno objesi stolčić na stablo, ali se vrati do
groba i zagrli kamen.
"Alice, volim te... zapravo samo čekam da umrem da te
mogu ponovno vidjeti”, šapne i ustane.
Pamela prolazi hladom pod drvećem, nastavi niz
obronak do staze, vidi nasad s lijepim ružama, pomisli da
bi trebala ubrati nekoliko komada i položiti ih na grob, ali
prisili samu sebe da produži.
 Kad stigne na parkiralište kod kapelice, automobil je
već tamo i nazire Dennisovo lice u odrazu vjetrobranskog
stakla.
 84.

ASFALT TUTNJI POD GUMAMA kad Joona nakon Enkopinga

napusti cestu E18 i nastavi na sjever, prema pokrajinama
Vastmanland i Dalarna.
“Pokušao sam razgovarati s Margot”, kaže Johan
Jonson na mobitel.
“Ne moraš ići preko nje, Cezar je gurnuo Martina na
tračnice”, objasni Joona. “Pronađemo li snimku, vjerojatno
ga imamo.”
“Ali gdje da tražim, jebote? Koja postaja?”
“Ne znam još, ali negdje u središnjem dijelu
Stockholma.”
“To je nekih dvadesetak postaja.”
“Slušaj me”, prekine ga Joona. “Ovo je jedino što je
važno - moraš odmah izvući snimku.”
“Obično ne žele...”
“Uvuci tužiteljicu, što god, samo to napravi”, prekine
ga.
Za četrdeset minuta bi Joona trebao biti kod Anite, kćeri
Gustava Scheela. Živi u kući u nizu u Sateru, samo tri
kilometra od bolnice.
Bila je tek malo dijete kad joj se Cezar uvukao u sobu,
sjeo na rub kreveta i položio joj ruku na glavu.
Da joj otac kad je bila starija nije ispričao kako je
upoznao Cezara, nikad to ne bi bila saznala.
 Ali jest - i teško je zamisliti da nije postavila nikakva
potpitanja.
Tu mora biti još nečega.
Ona je možda ta koja o Cezaru zna najviše od svih ljudi
koje je do sad susreo.
Joona razmišlja o prethodnom razgovoru s Anitom.
Naučila je preduhitriti kritike na račun očevog
znanstvenog rada ograđujući se od njega, iako zapravo
osjeća ponos.
Zastarjela psihijatrija uvijek ima prljavu patinu,
pokušala mu je reći.
Ipak je postala medicinska sestra, nastanila se u Sateru
i radi u psihijatrijskoj klinici.
Joona obiđe kolonu tegljača. Između svake prikolice
prozori automobila zadrhte.
Pištolj mu leži u ručnom pretincu, a pancirka je
spremljena u platnenu torbu na suvozačkom mjestu.
Cezar je pokušao ubiti Martina na nekoj postaji
podzemne željeznice u središnjem dijelu Stockholma. Ako
su kamere to ulovile, moguće je da ga mogu identificirati,
pod uvjetom da nije maskiran.
Možda su i Cezar i ona stara žena na peronu.
Ubijaju zajedno.
Ilije Cezaru potrebna publika, netko u kome će se
odraziti - onako kako dijete želi da ga mama gleda dok
izvodi čudesa na penjalici?
Joona popije vode, vrati bocu u držač za čaše i pusti
mislima da se vrate saslušanju Tracy.
 Razmišlja o njezinom opisu jajolike lubanje koju je žena
nosila oko vrata. Bez sumnje je prevelika da bi potjecala od
štakora.
Prije će biti da je riječ o kakvoj vrsti kune ili lasice,
pomisli Joona istovremeno znajući odgovor.
Crna kapa nije bila načinjena od umjetnog krzna. Krzno
je bilo masno. Odbijalo je kapi kiše i one su se skupljale na
vanjskim vršcima dlake.
Mora se raditi o nercu, pomisli i odjednom se sledi od
spoznaje.
Trnci ga prođu od vrata i spuste se niz leđa.
Kao da mu se u tom trenutku čitav slučaj kristalizira.
Naglo skrene na rub ceste i zaustavi se u sjeni pod
vijaduktom.
Joona zatvori oči i u mislima se vrati u dan kad je s ocem
posjetio Prirodoslovni muzej.
Osam mu je godina i hoda unutar divovskog kostura
plavetnog kita. Jeka glasova i koraka odbija se od stropa
visoko nad njim.
Joona sluša tatu koji čita s ploče s informacijama ispred
prepariranog mungosa u borbi s kobrom.
Postaje mu vruće u novoj debeloj jakni, otkopča je i
nastavi naprijed do fotografije vidrice.
U staklenoj vitrini leže tri jajolike lubanje.
Jedna je okrenuta tako da joj se vidi unutrašnjost.
U zaobljenoj unutrašnjosti lubanje vidi se znamen.
Strukturu kosti prožima nešto nalik križu.
 Joona sjedi zatvorenih očiju i u sjećanju razgledava
lubanju.
Znamen nalikuje kakvoj prilici - sa zašiljenom
kukuljicom i širokim rukavima - koja stoji, ruku ispruženih
poput Krista.
Otvori oči, uzme mobitel s konzole, na internetu potraži
fotografiju lubanje vidrice i jedna se odmah pojavi.
U unutrašnjosti lubanje vidi se blag reljef prilike
ispruženih ruku.
Nastao je kroz evolucijsku regulaciju krvnih žila i
moždanih ovojnica.
Manje ili više jasna figura se nalazi na svim stručnim
crtežima i fotografijama.
To je potpuno isti simbol kojim su mrtve djevojke
obilježene.
Sve se poklapa i tvori prolaz od vidričine lubanje ravno
prema ubojici.
Joona zna da tek rijetki serijski ubojice aktivno
komuniciraju s policijom, ali svi oni imaju svoje uzorke
ponašanja, osjećaj strukture i preference koji ostavljaju trag.
Joona ne zna koliko je puta sagledao Cezarov obrazac i
premjestio različite dijelove slagalice. Sfinga je skrila
odgovor u samoj zagonetki. Ono što se doima kršenjem
ubojičinog modusa operandi, zapravo je njegov logičan i
nužan dio.
Pokrene automobil, pogleda u retrovizor, ponovno
skrene u trak i nagazi na gas.
 Oduvijek je imao sposobnost dozvati precizne slike u
sjećanje. Uglavnom je to iscrpljujuća i naporna sposobnost.
Stalno iznova proživljava prošlost do zadnjeg detalja.
Nakon Hedemore cesta teče poput linije između njiva i
pašnjaka, sve do Satera.
Joona prođe kroz kružni tok s plavom skulpturom koja
nalikuje velikoj glavi sjekire i skrene u naselje s gusto
natiskanim obiteljskim kućama.
Parkira na Anitinom garažnom prilazu iza crvene
toyote, izađe iz automobila i krene prema maloj kući s u
crveno obojenim drvenim pokrovom i kosim krovom
prekrivenim crijepom.
Prskalica prska po popločanoj stazi.
Anita ga je vidjela da dolazi i čeka ga na vratima.
Odjevena je u točkastu haljinu sa širokim platnenim
remenom.
“Našli ste put”, kaže mu.
Joona skine sunčane naočale i rukuje se s njom.
“Nemam vas mnogo čime ponuditi, ali kava je topla...”
Uputi ga kroz hodnik do kuhinje s bijelim pločicama na
zidovima i okruglim jedaćim stolom s bijelim stolcima.
“Lijepa kuhinja”, kaže Joona.
“Sviđa vam se?” nasmije se.
Zamoli ga da sjedne i izvadi dvije porculanske šalice s
tanjurićima i žlice, nalije kavu i na stol stavi malo pakiranje
mlijeka i zdjelicu sa šećerom u kockicama.
“Znam da sam vas ovo već pitao”, kaže Joona. “Ali
imate li ikakvu fotografiju iz vremena vašeg oca u staroj
klinici? Grupnu fotografiju s nečije oproštajne zabave pred
mirovinu ili što god?”
Razmišlja dok miješa kavu da joj se kockica šećera
rastopi.
“Postoji fotografija mene u njegovom uredu... to je
jedina fotografija iz unutrašnjosti paviljona koju imam... i
apsolutno vam ništa neće značiti.”
“Svejedno bih je rado pogledao.”
Vršak nosa joj pocrveni dok vadi novčanik iz torbice.
“Slavila sam sedmi rođendan i tata je nabavio
minijaturnu liječničku kutu za mene”, kaže stavljajući crno-
bijelu fotografiju pred Joonu.
Ima tanke pletenice i sjedi u bijeloj kuti u očevom stolcu
za golemim pisaćim stolom sa svežnjevima papira i
gomilama dnevnika.
“Lijepa slika”, kaže Joona i vrati joj je.
“Zvao me doktorica Anita Scheel”, nasmije se.
“Je li htio da krenete njegovim stopama?”
“Pretpostavljam daje, ali...”
Uzdahne i među obrvama boje meda pojavi joj se
duboka bora.
“Bilo vam je možda petnaest godina kad vam je ispričao
da je Cezar došao u vašu kuću i sjeo na rub vašeg kreveta.”
“Da.”
“Jeste li ga pitali što misli da je Cezar mislio kad je rekao
da će mame gledati djecu koja se igraju?”
“Jasno.”
“Što vam je odgovorio?”
 “Dao mi je da pročitam poglavlje u opisu slučaja koje je
govorilo o povezanosti Cezarove izvorne traume s
njegovom majkom.”
“Na koji način?”
“Studija je vrlo tipično akademska”, odgovori i oprezno
spusti šalicu na tanjurić.
Čelo joj je naborano u raznim smjerovima, kao da je
cijeli dan i noć koračala uokolo mozgajući o nečemu.
“Znate li što ja mislim?” pita Joona. “Ja mislim da još
uvijek imate očevu studiju Cezarovog slučaja.”
Anita ustane, ponese šalicu sa sobom, stavi je u sudoper
i zatim bez riječi izađe iz kuhinje.
Joona gleda u stari radio s teleskopskom antenom koji
stoji na stolu. Sjena ptice prođe preko prozorskog stakla.
Anita se vrati u kuhinju i stavi svežanj papira od
tristotinjak stranica ispred njega na stol. Hrbat je povezan
crvenim koncem, a na naslovnici, neravnim otkucajima
pisaćeg stroja, piše:

Dvostruki čovjek
Psihijatrijska studija slučaja

Institut za psihijatriju Sveučilišne bolnice Profesor

Gustav Scheel pri Zatvorenom paviljonu Satera ponovno
sjedne na svoj stolac, položi ruku na rukopis i pogleda ga u
oči.
“Ne volim lagati”, kaže. “Ali naučila sam se reći da je
sve izgorjelo kad je tata umro... a istina je da je gotovo sve
izgorjelo, ali Dvostruki čovjek mu je bio kod kuće.”
 “Htjeli ste ga zaštititi.”
“Ovaj opis slučaja mogao bi postati ogledni primjer
psihijatrijskog zlostavljanja u Švedskoj”, neutralno
odgovori. “Tata bi mogao postati Minotaur u labirintu,
Mengele, unatoč tome što je mnogo toga što opisuje
zanimljivo.”
“Morao bih posuditi rukopis.”
“Možete ga ovdje pročitati, ali ne i ponijeti sa sobom”,
kaže s odsutnim izrazom na punašnim usnama.
Joona kimne i pogleda je u oči.
“Nemam nikakav stav o znanstvenom radu vašeg oca,
jedino što želim jest pronaći Cezara prije nego što ubije još
ljudi.”
“Ali ovo je samo opis slučaja”, pokuša mu ona objasniti.
“Zar Cezarov stvarni identitet nigdje nije naveden ili
nagoviješten?” “Ne.”
“I u cijeloj studiji slučaja se ne spominju nikakva imena
ni mjesta?”
“Ne, ne spominju... tekst je gotovo isključivo na
teorijskoj razini”, kaže. “A svi opisani primjeri odigravaju
se unutra, u paviljonu... Cezar nije imao nikakve isprave, a
k nama je došao pješke.”
“Spominju li se gdje vidrice ili uzgoj životinja?”
“Ne, to jest... U jednom trenutku Cezar opisuje da je
imao noćnu moru da leži u tijesnom kavezu.”
Jednom se rukom pogladi po vratu i lijevom ramenu
ispod haljine.
 “Cezar je došao u vaš dom i tražio da bude
hospitaliziran”, kaže Joona. “Ali što se nakon toga
dogodilo?”
“Primljen je na odjel, prvo je dobio vrlo snažne lijekove
i odmah je steriliziran, to se još uvijek rutinski provodilo,
strašno, ali tako je bilo...”
“Da.”
“Kad je tata naslutio da Cezar ima višestruku ličnost,
smanjio mu je doze i počeo s dubinskim intervjuima koji su
temelj studije slučaja.”
“O čemu se, ukratko, u njoj radi?”
“Tata ima vrlo uvjerljivu tezu da je Cezar bio izložen
dvostrukoj traumatizaciji”, ispriča i prođe rukom po
rukopisu. “Prva se trauma zbila u ranoj dobi, prije nego što
je navršio osam godina, zato što otprilike tad moždana kora
sazrijeva... a druga se trauma zbila u odrasloj dobi, netom
prije nego što je potražio tatu. Prva trauma je ta koja stvara
predispoziciju za mogućnost rascijepa samog sebe na više
ličnosti... ali to se nije dogodilo sve do druge traume. Tata
je usporedio slučaj s Annom K. koja je bila žena s
dvadesetak različitih ličnosti u sebi... jedna od njih je bila
slijepa i zjenice joj nisu reagirale na svjetlo pri kliničkim
pregledima.”
Joona otvori Dvostrukog čovjeka, pogledom preleti
sažetak na engleskom i zatim pogleda kazalo.
“Pustit ću vas da u miru čitate, u vrču ima još kave”,
kaže i ustane. “Hvala.”
“Bit ću u uredu ako me trebate.”
“Mogu li vas nešto pitati prije nego što odete?”
 “Da?”
Joona otvori fotografiju vidričine lubanje na mobitelu,
poveća je i pokaže joj formaciju nalik križu na njoj.
“Znate li što je ovo?”
“Isus - ili što?” pita.
Pobliže pogleda i obrazi joj problijede.
“O čemu razmišljate?” pita Joona.
Pogleda ga prestrašenim očima.
“Ne znam, ja... ma radi se o tome da u Dvostrukom
čovjeku piše da je Cezar, kad bi noću bio zaključan u svojoj
ćeliji, satima znao stajati s rukama ispruženim u stranu kao
da je raspet.”
 85.

PAMELA ZAKLJUČA ULAZNA VRATA za sobom i prođe

hodnikom do radne sobe. Martin je ponovno stavio veliko
platno na štafelaj.
“Probala sam te nazvati”, kaže.
“Slikam”, odgovori joj i umiješa malo crvene u žutu
boju na paleti.
“Rekao si da te netko u četvrtak gurnuo na tračnice
podzemne željeznice”, kaže. “Joona želi znati na kojoj si se
postaji nalazio.”
“Ali ti kažeš da dječaci nisu stvarni”, kaže slikajući
sporim potezima kistom.
“Ne želim te uznemiravati.”
Martinu zadrhte ruke, odloži kist i pogleda je.
“Je li me Cezar gurnuo?” pito.
“Da.”
“Bio sam na postaji Kungstradgarden... nikoga nisam
vidio, samo sam čuo korake iza leđa.”
Pamela pošalje poruku Jooni i zatim sjedne na uredski
stolac za pisaćim stolom.
“Dennis želi da odemo kod njega u vikendicu i ja sam
bila rekla da hoćemo, ali sad ćemo ipak dobiti policijsku
zaštitu...”
“Ali...”
“Večeras će doći po nas.”
 “Ali moram ponovno na hipnozu”, prigušeno kaže.
“Ionako ništa ne vidiš.”
“Da, ali on je tamo, znam to, čuo sam ga...”
“Cezara?”
“Mislim da sam vidio kako mu je lice bljesnule...”
“Kako misliš?”
“Kao bljeskalica fotoaparata.”
“Fotografirao je”, kaže Pamela i leđa joj zadrhte.
“Ne znam.”
“Da, ali ja mislim da je, da je fotografirao”, kaže mu.
“Zar mi ne možeš pokušati opisati to što si vidio?”
“Sve mi je crno...”
“Ali misliš da bi Erik Maria Bark mogao pronaći tu
sekundu s bljeskom... tako da stigneš opisati Cezara.”
Martin kimne i ustane.
“Razgovarat ću s Joonom”, kaže Pamela.
Martin otvori ormarić, izvadi kutiju sa psećim
poslasticama i napuni njima plastičnu zdjelu.
"Ja ću povesti lutalicu”, kaže Pamela.
“Zašto?”
“Ne želim da izlaziš.”
Pamela probudi psa i povede ga sa sobom u hodnik.
Pas zijeva dok mu stavlja ogrlicu.
“Zaključaj za nama”, kaže Martinu.
Uzme torbu, izađe i otvori vrata dizala. Lutalica klipše
za njom lagano mašući repom.
Martin zatvori i zaključa sigurnosna vrata.
 Čelična užad tutnji i zvekeće dok se spuštaju u
prizemlje.
Cijelo stubište miriše na toplu ciglu.
Izađu van i krenu niz Karlavagen u smjeru
Arhitektonskog fakulteta na kojem je Pamela studirala.
Pamela pomisli kako bi Cezar mogao biti bilo tko koga
sretne na pločniku. Nema nikakvog pojma kako izgleda.
Dok lutalica njuška neki žlijeb, Pamela pogledava iza
sebe da vidi slijedi li je tko.
Mršav muškarac stoji zagledan u izlog galerije na broju
devet.
Pamela nastavi hodati, prođe pokraj strmih stuba koje
vode do Engelbrektove crkve i nastavi preko travnjaka.
Lutalica se popiški na jedno od stabala i nastavi tumarati
prema špilji miniranoj u dnu brda. Tijekom Drugog
svjetskog rata služila je kao sklonište, ali sada se u njoj
nalazi kolumbarij u kojem urne svojih bližnjih čuvaju oni
koji su ostali za njima.
Lutalica njuška po litici.
Pamela se ponovno osvrne i vidi da se muškarac kojeg
je ranije opazila krupnim koracima približava ulicom.
To je Primus.
Instinktivno povuče lutalicu sa sobom u sjenoviti
prolaz do špilje i stisne se uz zatvorena vrata.
Primus zastane na pločniku osvrćući se oko sebe. Sijedi
rep njiše mu se na leđima. Lutalica želi ići i lagano zakuka
kad Pamela pruži otpor. Primus se okrene, zaškilji prema
špilji i napravi nekoliko koraka naprijed.
 Pamela zadržava dah, misli da je ne može vidjeti.
Teški kamion prođe ulicom i grmlje se zatrese pred
naletom zraka.
Lišće i otpaci zakovitlaju se u špiljskom prolazu.
Primus krene ravno prema njoj tražeći je pogledom.
Pamela se okrene, otvori vrata kolumbarija i povuče
lutalicu unutra sa sobom.
Zrak je prohladan i miriše na staro cvijeće i zapaljene
svijeće. Pod je prekriven šljunkom, a gola stijena koja čini
strop okrečena u bijelo.
Kolumbarij izgleda poput knjižnice, ali umjesto redova
polica za knjige ovdje se nalazi arhiv od zelenog mramora
sa stotinama zatvorenih pretinaca.
Pamela brzo hoda, čuje kako joj šljunak pucketa pod
cipelama, prođe pokraj prvog reda kamenih polica i skrene
za drugi.
Spuzne na koljena s rukom oko lutaličinog vrata.
Ne vidi nikakve druge posjetitelje, ali stolci su izvučeni,
a svijeće gore u teškim svijećnjacima od lijevanog željeza.
Vrata se otvore i zatim se, nakon mnogo vremena,
ponovno zatvore.
Pamela se taman stigne ponadati da je Primus odustao
kad se začuju koraci na šljunku. Hoda polako i zatim
zastane.
“Imam poruku od Cezara”, kaže Primus u zrak.
“Svidjelo bi mu se ovo mjesto, opsjednut je svojim malim
križićima...”
 Pamela ustane i pomisli na križeve na Prorokovim
prstima.
Pred sobom vidi male križeve po cijelom njegovom
tijelu, po zidovima, stropu i podu.
Koraci na šljunku se približavaju.
Pamela pogledava uokolo, pokušava pronaći izlaz,
okrene se da potrči, kad Primus obiđe kamenu policu i
stane ispred nje.
“Odjebi od mene”, kaže Pamela.
“Cezar ne želi da Martin ponovno bude hipnotiziran”,
kaže Primus i pokaže oštru polaroid-fotografiju.
Mijino prljavo lice osvjetljava bljeskalica. Izmorena je i
mršava. Fotograf pred sobom drži crnu mačetu. Teško
sječivo počiva joj na ramenu, naoštrena oštrica okrenuta joj
je prema dušniku.
Pamela posrne unazad i torba joj padne na pošljunčani
pod.
“Kaže da će joj odsjeći ruke i noge, spaliti rane i pustiti
je da živi u kutiji...”
Kad Primus korakne prema njima, lutalica zalaje.
Pamela se sagne i počne skupljati stvari koje su joj ispale iz
torbe.
Lutalica laje kako godinama nije i pobješnjelo ga
pokuša napasti. Primus uzmakne, a lutalica iskesi zube i
zareži.
Pamela zgrabi povodac i povuče lutalicu sa sobom
prema vratima. Kad izađu, podigne ga u naručje i potrči ne
ogledavajući se.
 Zadihano spusti psa ispred ulaza u zgradu, utipka kod
i povuče ga sa sobom kroz stubište. Uđu ravno u dizalo i
popnu se na peti kat. Vrata stana odškrinuta su.
Brzo ih zaključa i doziva Martina dok pretražuje stan.
Drhtavim rukama izvadi mobitel iz torbe i nazove ga.
“Martin”, oprezno se javi.
“Gdje si nestao?”
“Zamolit ću da me opet hipnotizira.”
“Ne možeš to napraviti.”
“Moram - to je jedini način.”
“Martine, slušaj me, ako Cezar to sazna ubit će Miju,
ozbiljno, učinit će to.”
“Zato što se boji... zna da sam ga vidio kad je
zabljesnulo.”
 86.

ERIK MARIA BARK SJEDI U HLADU pod velikim hrastom s

računalom na klimavom vrtnom stolu i pokušava napisati
poglavlje o kliničkoj grupnoj hipnozi.
Čuje kako se vrata ograde otvore i zatvore, podigne
pogled i vidi Martina kako žuri oko kuće prema čekaonici
kad im se pogledi susretnu.
Martin promijeni smjer i priđe Eriku, provuče ruku
kroz kosu i ogleda se preko ramena prije nego što ga
pozdravi.
“Oprosti što sam ovako banuo, ali imaš li vremena
da...”
Naglo utihne kad ulicom prođe automobil i preplašena
se pogleda sakrije iza jorgovana.
“Što se događa?” pita Erik.
“Cezar kaže da će ozlijediti Miju odem li k tebi.”
“Jesi li razgovarao s Cezarom?”
“Ne, tako Pamela kaže.”
“A gdje je ona?”
“Mislim da je doma.”
“Zar niste trebali dobiti policijsku zaštitu?”
“Večeras dolaze po nas.”
“To dobro zvuči.”
“Možemo li uči?”
“U redu”, odgovori Erik.
 Zatvori računalo i nosi ga sa sobom dok ulaze u kuću,
kroz čekaonicu i u radnu sobu.
“Nitko ne smije znati da sam ovdje”, kaže Martin. “Ali
želim da me ponovno hipnotiziraš, mislim da sam vidio
Cezara na igralištu, samo na sekundu, na svjetlu
bljeskalice.”
“Misliš da je netko na igralištu fotografirao?”
“Da.”
Erik pomisli kako je Martin prvo bio u stanju opisati
kišu, lokve vode i kućicu za igru prije nego što ga je bljesak
zaslijepio. Zato mu je nakon toga sve bilo crno.
“Naravno da možemo još jednom pokušati”, kaže Erik
i pokrene ventilator na pisaćem stolu.
“Sad odmah?”
“U redu, ako hoćeš, naravno”, odgovori Erik.
Martin sjedne na ležaj. Pogledava prema čekaonici i
nervozno treska nogom.
“Podijelio bih hipnozu u dvije sekcije”, kaže Erik. “Cilj
prve je otvoriti prolaz do tvojih sjećanja... a druge da se
prisjetiš onoliko precizno koliko je moguće.”
“Pokušat ćemo.”
Erik privuče stolac k njemu i sjedne.
“Hoćemo li početi?”
Martin legne na leđa i zagleda se u strop s napetim
pogledom i oštrom borom na čelu.
“Slušaj samo moj glas i slijedi moje upute”, kaže Erik.
“Sasvim skoro će te ispuniti unutarnji mir. Tvoje tijelo će
utonuti u ugodno mirovanje. Prvo osjećaš težinu peta uz
ležaj dok opuštaš listove, gležnjeve i nožne prste...”
Erik će pokušati upotrijebiti Martinov unutarnji stres za
ulazak u dublju opuštenost. Napetost je uvijek iznimka -
mozak teži za počinkom. Baš kao što je stvarna težnja
satnog mehanizma da se zaustavi.
“Opusti bradu”, kaže Erik. “Pusti usta da budu
poluotvorena, diši kroz nos i osjeti zrak kako polako teče
van kroz usnu šupljinu, preko jezika i pokraj usana...”
Iako se Martin nakon dvadeset minuta već nalazi u
dubokoj opuštenosti, Erik nastavlja spuštanje u indukciju.
Ventilator klikne i promijeni smjer. Klupko prašine
lebdeći se podigne u zrak na novom naletu zraka.
Erik polako broji unazad, spusti Martina do stanja
kataleptične opuštenosti i nastavi još dublje.
“Pedeset tri, pedeset dva...”
Nikad prije nije spustio pacijenta do te razine i zaustavi
se tek kad se zabrine da će Martinove tjelesne funkcije ući
u mirovanje, da će mu srce prestati kucati.
“Trideset devet, trideset osam... toneš i dišeš sve mirnije
i mirnije.”
Erik je razmišljao o tome kako je Pamela vjerojatno u
pravu kad kaže da su Martinovi umišljaji da ga dječaci
ušutkavaju povezani s gubitkom braće.
Moguće je da Martin nije bio prisutan kad je njegova
obitelj pokopana, možda je bio u bolnici nakon nesreće ili
previše u šoku da bi razumio što se događa.
 To što mu se braća u psihozama vraćaju kao duhovi
vjerojatno je rezultat toga što nije vidio njihov pokop, nije
shvatio da su zaista mrtvi.
“Dvadeset šest, dvadeset pet... kad nabrojim do nule,
stajat ćeš na groblju, tamo si kako bi pokopao svoju braću.”
Martin je utonuo u apsolutno najniže predjele duboke
hipnoze, gdje je unutarnja cenzura mnogo slabija, ali gdje
se vrijeme i logika počinju mračiti.
Erik zna da snovi mogu stati na put pravome sjećanju,
da se fragmenti prijašnjih psihoza mogu provući, ali
svejedno misli da je dubina nužna za ono što će pokušati
napraviti.
“Jedanaest, deset, devet...”
Erik nema pojma kako je sprovod u stvarnosti izgledao,
ali planira stvoriti vlastiti obred u kojem će objediniti odar
i pokop.
“Šest, pet, četiri... sad vidiš groblje, spokojno je to
mjesto gdje se ljudi opraštaju od onih kojih više nema”,
kaže Erik. “Tri, dva, jedan, nula... i sada si tamo, Martine.
Znaš da si izgubio obitelj, žalostan si, ali znaš da se nesreće
događaju, bez smisla ili uzroka... tvoji roditelji već su
pokopani, a ti si sada ovdje kako bi se oprostio od svoja dva
brata.”
“Ne razumijem...”
“Sada hodaš prema skupini ljudi odjevenih u crno.”
“Pao je snijeg”, šapne Martin.
“Na zemlji i na golim granama stabala ima snijega...
ljudi se razmiču dok se približavaš svježe iskopanom grobu
- vidiš li ga?”
 “Grančica omorike obilježava mjesto”, promrmlja.
“Pored groba stoje dva mala lijesa otvorenih
poklopaca... prilaziš im i vidiš svoju braću, obojica su
mrtvi, to je tužno, ali ne i zastrašujuće... gledaš ih,
prepoznaješ njihova lica i govoriš im posljednje zbogom.”
Martin se podigne na prste i pogleda dvojicu dječaka
koji tamo leže modrosivih usana, zatvorenih očiju i
počešljane kose.
Erik vidi da Martinu teku suze.
“Svećenik zatvara poklopce i, dok se ljesovi spuštaju u
zemlju, kaže da će tvoja braća počivati u miru.”
Martin vidi da je nebo tmurno poput leda na kakvom
jezeru.
Pahuljice se podižu s tla kao kad okreneš snježnu
kuglu.
Lebde uz svećenikove hlače, halju i pokraj crnog
cilindra.
Martin napravi korak naprijed, vidi da ljesovi braće leže
na dnu groba i pomisli da konačno počivaju u posvećenoj
zemlji.
Visoki svećenik skine cilindar i izvadi iz njega glavu
lutke izrezbarenu od velikog krumpira.
“Iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti”,
kaže Erik.
Svećenik podigne ćelavu glavu lutke praveći se da ona
izgovara riječi iz Knjige Postanka.
 Martin ne može prestati zuriti u izrezbareno i obojeno
lice, široki crveni nos, malobrojne zube i tanko oblikovane
obrve.
“Dva muškarca uzimaju lopate i počinju bacati zemlju
na ljesove”, kaže Erik. “Mirno stojiš dok grob nije zatrpan,
a zemlja poravnata.”
Martin leži potpuno mirno, čak mu se ni disanje ne da
očitati na trbuhu. Na prstima se ne da naslutiti ni najmanji
trzaj.
“Martine, sada ćemo prijeći u drugi dio hipnoze, ne
postoji više ništa što stoji na putu tvojim sjećanjima, tvoja
braća su mrtva i pokopana i ne mogu te kazniti ako
govoriš”, kaže Erik. “Sad ću brojiti unazad i kad stignem
do nule, opet ćeš biti na igralištu... Deset, devet... moći ćeš
promatrati ubojstvo a da se ne preplašiš... osam, sedam...
dječaci nemaju nikakvu moć nad tobom... šest, pet... moći
ćeš detaljno opisati Cezara u sjaju bljeskalice aparata...
četiri, tri... sad hodaš kroz mrak, čuješ kišu kako bubnja po
kišobranu i približavaš se igralištu... dva, jedan, nula...”
 87.

LJETNA SVJETLOST ODBIJA SE o srebrno kućište radija. Jedna

sunčeva zraka treperi na Jooninom obrazu i kratkoj plavoj
bradi.
Joona je čitao brzo i koncentrirano i sad pogledom
prelijeće popis korištenih izvora na kraju Dvostrukog
čovjeka.
Johan Jonson nalazi se na postaji podzemne željeznice
Kungstradgarden. Uspije li izvući sliku, vjerojatno će vrlo
brzo moći identificirati Cezara.
Joona zatvori rukopis i rukom pogladi naslovnu
stranicu.
Gustav Scheel koristi svog pacijenta kako bi dokazao
postojanje višestrukih ličnosti i mogućnost liječenja tog
stanja.
Cezarov stvarni identitet i prebivalište nigdje nisu
navedeni.
Ali Joonina se istraga ipak bliži kraju - posljednji
dijelovi slagalice uskoro će sjesti na mjesto.
Jer unatoč tome što su sve metode i teorije u opisu
slučaja zastarjele, Joona počinje razumijevati Cezarovu
psihu, njegovu patnju i unutarnju borbu.
To mu da je mogućnost da predvidi njegove postupke.
Joona se u mislima vrati posljednjem poglavlju u kojem
Gustav Scheel iznosi svoj zaključak: Cezar je bio izložen
dvostrukoj traumatizaciji koja mu je rascijepila ličnost na
dva dijela.
Ako je trauma ogromna i dogodi se prije dobi od osam
godina - prije potpunog razvitka moždane kore - utječe na
središnji živčani sustav.
Cezaru je bilo samo sedam godina kad mu se dogodilo
nešto toliko strašno da mu je mozak morao smisliti vlastiti
način za pohranu i aktivaciju informacija.
Druga trauma pogodila ga je u dobi od devetnaest
godina, kad se njegova buduća supruga objesila u spavaćoj
sobi.
Cezarov je mozak već zbog prve traume bio pronašao
alternativan način nošenja s teškim doživljajima - a sad je
konačna metoda bila rascijepiti se u dva neovisna dijela.
Jedna od ličnosti bila je nasilna, potvrđivala je traume i
živjela u njihovoj tmini, dok je druga vodila normalan
život.

U ovom bi trenutku jedan od njih mogao postati krvnik

ili mučitelj u žarištu sukoba koje god vrste, dok bi drugi
mogao posvetiti život pomaganju ljudima, postati
svećenik ili psihijatar.

Na kraju završnog poglavlja Gustav Scheel ponovno

ističe da je Cezar bio u kaotičnom stanju kad je potražio
pomoć. Nakon dvije godine mu se stanje uslijed terapije
stabiliziralo. I dalje je svake večeri stajao u svojoj ćeliji s
rukama raširenim poput razapetog Isusa, ali obje ličnosti u
njemu bile su počele tražiti pogled one druge u zrcalu, baš
kad je stara klinika zatvorena i terapija prekinuta.
 Gustav Scheel piše da bi mu bile potrebne mnoge
godine za metabolizaciju Cezarovih trauma.
Smatrao je da se višestruke ličnosti mogu stopiti u
jednu cjelinu ako svi dijelovi znaju one druge i ako u
sistemu više nema nikakvih tajni.
Naslon stolca zaškripi kad se Joona nasloni na njega
jednom rukom masirajući vrat. Pogleda kroz prozor i vidi
dva mala dječaka kako nose gumeni čamac pločnikom.
Još jedan, posljednji put, Joona pročita završne rečenice
opisa slučaja koje govore kako je jedini način za tretiranje
psihičke traume vratiti joj se i shvatiti da to što se dogodilo
ima svoje mjesto u vlastitoj životnoj priči.

I to se odnosi na svakoga od nas: ako ne možemo

izdržati zrcaliti se u vlastitim sjećanjima, ne možemo ni
prežaliti ono što se dogodilo i krenuti dalje. Možda zvuči
kao paradoks, ali što više pokušavamo ignorirati ono
bolno u životu, to veću snagu nad nama ono ima.

Joona pomisli kako je Cezar u ovom opisu slučaja osoba

koja je na raskrižju skrenula u dva smjera. U jednom smjeru
krenuo je serijski ubojica, a u drugom običan muškarac.
Vjerojatno ubojica zna za svoju dvostruku sliku, ali ne i
obrnuto, jer bi ta spoznaja onemogućavala običan život.
Popije ostatak kave, ode do sudopera i počne ispirati
šalicu kad Anita uđe.
“Pustite to”, kaže mu.
“Hvala.”
“Gotovi ste s čitanjem o tatinom nasilju?” pita ga.
 “To su bila druga vremena, ali za mene je očito da
pokušava pomoći Cezaru.”
“Hvala što to kažete... mislim, većina bi vjerojatno
vidjela samo usađena sjećanja, sterilizaciju, prisilne mjere,
izoliranje...”
Joonin mobitel zazuji, okrene ga i vidi da mu je Johan
Jonson poslao komprimiranu datoteku.
“Ispričavam se, moram ovo pogledati”, brzo kaže i
ponovno sjedne.
“Naravno”, kimne Anita i vidi kako Joona okreće
pogled prema svom mobitelu.
Inspektorovo lice odjednom problijedi. Digne se od
stola tako da stolac iza njega tresne u zid i zatim brzo krene
prema hodniku ne rekavši ni riječi.
“Što se događa?” pita Anita slijedeći ga.
Čuje mu uzrujanost u glasu dok ponavlja adresu
Karlavagen n u mobitel i govori da je hitno - užasno je
hitno. Slučajno prevrne stalak za kišobrane, ostavi ulazna
vrata otvorenima i potrči prema automobilu.
 88.

PAMELA KLEKNE ISPRED FOTELJE u kojoj lutalica leži. Mazi ga,

a on slabašno mahne repom ne otvarajući oči.
“Junače moj.”
Ustane i ode u spavaću sobu, objesi suknju i bluzu u
garderobu i zatvori letvičasta vrata.
U stanu je tiho, a zrak nepomično stoji. Zadrhti kad joj
nekoliko kapi znoja klizne niz leđa.
Boji se da je Cezar slijedio Martina do Erika Marije
Barka, boji se da će nauditi Martinu i Miji.
Cijelo vrijeme pred sobom vidi Mijino prljavo lice i
široko sječivo uz njezin vrat.
Ode u kupaonicu, skine donje rublje, ubaci ga u košaru
za prljavo rublje i stane pod tuš.
Topla voda teče joj niz kosu, vrat i ramena.
Kroz huk vode čuje kako joj u spavaćoj sobi zvoni
mobitel.
Upravo je razgovarala s Dennisom i ispričala mu da su
prihvatili prijedlog zaštitnih mjera Jedinice za osobnu
sigurnost. Glas mu je zvučao pomalo razočarano, ali
ponudio se brinuti o lutalici dok njih nema.
Doći će po njega za sat vremena.
Pamela pomisli kako je Dennis uvijek bio tu za nju.
Kad je Alice imala trinaest godina, prolazila je kroz
krizu. Svaki dan je vrištala na nju i Martina dok su joj se
suze slijevale niz lice. Nije mogla izdržati večerati s njima,
samo bi se zaključala u svoju sobu i raspalila glazbu tako
da bi vitrina s porculanom zveckala.
Pamela se sječa da je Dennis predložio da bi Alice
mogla probati dolaziti k njemu, besplatno.
Ali to se nikad nije dogodilo.
Kad je Pamela to spomenula Alice, užasno se uzrujala.
Urlala je na nju govoreći joj da je zla.
“Moram li ići kod psihologa samo zato što se nemam
cijelo vrijeme snage pretvarati da sam savršena kći?”
“Ne budi djetinjasta.”
Pred sobom vidi Aliceino uzrujano lice i pomisli koliko
je glupa bila što je nije samo zagrlila i objasnila joj da je voli
bezuvjetno i više od ičega.
Pamela se nasapuna, pogleda svoja preplanula stopala
na podu od grubog vapnenca i ponovno pomisli na
Primusa.
Toliko se prestrašila da joj je ispala torba, sagnula se i
na brzinu skupila stvari dok je lutalica lajao.
Odjednom shvati da nije provjerila je li uzela ključ stana
iz kolumbarija.
Sve se zbilo tako brzo.
A vrata su bila odškrinuta kad je došla kući.
Što ako Primus ima njezin ključ?
Pokušava vidjeti kroz zamagljenu stijenku tuša. Vrata
koja vode u hodnik daju se samo nazreti kao sivi okvir.
Kipuća voda bubnji po njoj.
 Sitne kapljice kondenzacije vise s donje strane cijevi za
hladnu vodu.
Šampon joj uđe u oči, mora ih zatvoriti i pokušava čuti
kroz huku tuša.
Naslućuje slabašno škripanje.
Ispere se, isključi tuš, trepne i pogleda prema vratima
kupaonice.
Voda joj se slijeva niz tijelo.
Ispruži ruku, uzme ručnik i pogleda u vrata. Zatvorena
su, ali ne i zaključana. Trebala bi se protegnuti i zaključati
ih i zatim samo čekati dok ne dođu Martin, Dennis ili
policajci iz Jedinice za sigurnost.
Maglica na zrcalu počinje nestajati.
Od nelagode joj je muka.
Obriše se ne skidajući pogled s kupaonskih vrata.
Tutnjava mašinerije dizala čuje se kroz zidove.
Ispruži ruku, stisne kvaku, odgurne vrata i napravi
korak unazad.
U hodniku je tiho.
Svjetlo s kuhinjskog prozora nazire se u nježnim
nijansama.
Ovije se ručnikom, napravi korak naprijed i osluškuje
ne bi li čula pokrete.
S neobičnim osjećajem u utrobi izađe u hodnik, pogleda
prema ulazu i požuri u spavaću sobu.
Kad vidi da joj mobitel nije na noćnom ormariću, shvati
da ga je stavila u kuhinju da se napuni.
 Pamela brzo izvadi čisto donje rublje, bijele traperice i
majicu s naramenicama.
Navuče gaćice s pogledom okrenutim prema vratima.
Mobitel joj ponovno zazvoni u kuhinji.
Čim se obuče, kontaktirat će Jedinicu za osobnu
sigurnost.
Od neobične buke iz unutrašnjosti garderobe skameni
se usred pokreta. Zvučalo je kao da se gomila kutija za
cipele srušila na pod. Pogleda vrata garderobe
zadržavajući pogled na nepomičnom mraku među
letvicama.
Zvuk mora da je došao od susjeda s druge strane zida.
Objesi ručnik na jednu nogu kreveta i nastavi se
odijevati drhtavim pokretima.
Nitko nije ušao u stan, zna to, ali svejedno osjeća
tvrdoglav strah pred ovim prostorijama i namještajem.
Bila bi mirnija da stoji na pločniku ispred zgrade, na
vrućini, gdje prolaze ljudi.
Pamela zakopča traperice s pogledom usmjerenim
prema hodniku i ponovno pomisli na onu bocu votke.
Može popiti jednu čašicu da se smiri prije nego što ih
nazove.
Možda će dostajati samo gutljaj, čisto da osjeti toplinu
u grlu i želucu.
Navuče majicu preko glave i na nekoliko sekunda
izgubi nadzor nad hodnikom.
 Ima osjećaj da joj je srce stalo kad se iza nje začuje
škljocanje i vrata garderobe se otvore za nekoliko
centimetara.
Zuječa tutnjava dopire iz stare ventilacije iznad šipke za
vješalice.
Pamela taman stigne pomisliti kako će objesiti vlažni
ručnik u kupaonicu, kad čuje okretanje ključa u ulaznim
vratima.
Polako krene naprijed premišljajući se stigne li otrčati u
kuhinju i uzeti mobitel.
Brava zazveči i vrata se otvore.
Iza nje se na iznenadnom propuhu vrata garderobe
zatvore uz prasak.
Pogledava uokolo tražeći priručno oružje.
Netko tiho hoda hodnikom.
Pamela čuje kako je prag salona zaškripao.
Pomakne se naprijed, zastane u dovratku i na zidu
hodnika vidi svjetlo koje prodire kroz zavjese kuhinjskog
prozora.
Možda stigne pojuriti do ulaza i izaći, ako su vrata
otključana.
Svjetlo na hodniku potamni.
Netko se žustro kreće kuhinjom, vrati se u hodnik i
krene prema spavaćoj sobi.
Pamela uzmakne i zabije se u starinsku drvenu škrinju
tako da se ova uz zveket zabije u zid, okrene se i obiđe
krevet, kad Martin uđe u spavaću sobu.
“Bože! Nasmrt si me prestrašio”, plane ona.
 “Nazovi policiju”, kaže Martin i uznemireno se pogladi
po ustima.
Zadihan je i blijed.
“Što se dogodilo?”
“Mislim da me Cezar slijedi... Bio sam na hipnozi”, kaže
uplašenim glasom. “Vidio sam ga na igralištu, vidio sam
Cezara, ne mogu to objasniti...”
Znoj mu se slijeva niz obraze, a oči su mu neobično
razrogačene.
“Pokušaj mi ispričati što se dogodilo”, zamoli ga.
“Cezar će se osvetiti... Moram provjeriti vrata, nazovi
policiju.”
“Jesi li siguran da te stvarno prati? Znaš da...”
“Dizalo se zaustavilo”, prekine je Martin i cijelo mu se
tijelo počne tresti. “Slušaj, on je tu, ispred vrata, bože...”
Pamela ga slijedi hodnikom, skrene u kuhinju, uzme
mobitel s radne površine, izvuče punjač iz njega, okrene se
i vidi kako se Martin polako približava ulaznim vratima.
Martin se protegne i stisne kvaku.
Vrata su otključana.
Pameli cijela leđa zadrhte kad se vrata lagano otvore
prema mračnom stubištu.
Martin bulji ravno pred sebe, u rešetke dizala, na
sekundu oklijeva i zatim izađe zatvarajući vrata za sobom.
Pamela pogleda u mobitel, ali ne stigne napraviti ništa
prije nego što se vrata otvore i Martin se vrati s teškom
sportskom torbom u ruci. Zaključa za sobom, objesi
ključeve na jednu od kukica i uđe u kuhinju s uvrijeđenim
izrazom na ustima.
“Što se događa, Martine? Odakle ti ta torba?”
“Martin će umrijeti”, odgovori joj puknutim glasom i
pogleda je kao da je stranac.
“Zašto kažeš da...”
“Tišina”, prekine je on i isprazni sadržaj torbe na pod.
Teške alatke uz zveket se prospu po parketu. Pamela
ugleda pilu, raznovrsna kliješta, vitlo s čeličnim užetom,
mačetu i prljavu plastičnu vrećicu.
“Stavi mobitel na radnu površinu”, kaže joj ne
pogledavši je.
Izvadi prljavu plastičnu bocu iz vrećice i skine ljepljivu
vrpcu ovijenu oko čepa. Pamela pokušava protumačiti
strani izraz na njegovom licu, neobično stisnute obrve i
osorni način na koji se kreće.
“Možeš li mi objasniti što to radiš?” pita ga gutajući
knedlu.
“Naravno”, odgovori on odmotavajući papirnate
ručnike. “Zovemo se Cezar i ovdje smo da ubijemo tebe i...”
“Prestani s tim”, prekine ga.
Pomisli da je Martin upao u nekakvu paranoidnu
psihozu, da je prestao uzimati lijekove, da zna da ga je
prevarila.
Odvije plastični čep, namoči ubrus i krene ravno prema
njoj.
 Pamela zbunjeno uzmakne i zabije se u stol. Stol se
zabije u radijator, posljednje bobice grožđa zakotrljaju se
zdjelom.
Martin se brzo približava.
U očima mu je nekakav izraz koji nikad prije nije
vidjela. Na neki gotovo instinktivan način shvaća da se
zaista nalazi u opasnosti.
Tapka rukom iza sebe, pronađe tešku zdjelu, zamahne
i pogodi ga u obraz. Martin zatetura u stranu, osloni se
rukom o zid i pokušava se sabrati pognute glave.
Pamela otrči u salon, nastavi prema hodniku, ali po
Martinovim koracima čuje da je on već stigao tamo.
Pogleda prema balkonu.
Stari lanac svjećica na ogradi svjetluca na suncu.
Martin iz hodnika uđe u prostoriju držeći crnu mačetu
u ruci.
Sljepoočnica mu krvari, a lice mu je tako napeto da se
izobličava na isti način kao kad joj je rekao da se Alice
utopila.
“Martine”, kaže mu drhtavim glasom. “Znam da misliš
da si ti Cezar, ali...”
Ne odgovori joj, samo krene ravno prema njoj, ona otrči
u kuhinju, zatvori vrata za sobom i pogleda prema
hodniku.
Odjednom Pamela shvati da su Martin i Cezar ista
osoba.
 Zna da je tako premda zapravo ne može povjerovati u
to - a istovremeno kao da tisuću detalja sjeda na svoje
mjesto.
U stanu vlada tišina.
Gleda u zatvorena vrata salona, učini joj se da vidi kako
se svjetlo pomaknulo između krila vrata i praga i krene
prema hodniku najtiše što može.
Njezini brzi udisaji podižu preveliku buku.
Otrčat će do ulaznih vrata, uzeti ključeve s kukice,
otključati i iskrasti se van.
Pod škripi pod njezinom težinom.
Oprezno nastavi naprijed i odjednom ugleda
Martinove oči u velikom zrcalu.
Kao ukipljen stoji u hodniku čekajući je s mačetom.
Tiho se pomakne unazad, uzme mobitel i drhtavim ga
rukama otključa.
Začuje se glasna lomljava kad Martin razbije zrcalo.
Krhotine tresnu na pod i razlete se do zidova i u kutove.
Pamela pomisli da će se domoći balkona, nazvati
policiju i pokušati se spustiti susjedima u stanu ispod njih.
Nečujno stisne kvaku na vratima koja vode u salon,
oprezno ih otvori i pogleda unutra.
Pamela stigne vidjeti samo hitar pokret i tračak
Martinovog napetog lica prije nego što je plosnata strana
mačete pogodi u obraz.
Začuje se prasak i glavom se zabije u okvir vrata.
Sve se zacrni.
 Budi se na podu u kuhinji. Luster od lijevanog željeza
treperi dijagonalno iznad nje.
Čuje se mehaničko kuckanje.
Dopire od vitla.
Pričvršćeno je za zid.
“Martine”, uzdahne.
Dugo čelično uže zveketavo gmiže podom, podiže se
prema lusteru, teče kroz kuku na stropu, skreće prema
dolje i nestaje u vitlo dok Martin vrti ručicu.
Pamela taman to stigne uočiti kad osjeti omču kako joj
se steže oko vrata i povlači je prema sredini prostorije.
Okrene se na trbuh, počne puzati, ustane, ali ne stigne
prebaciti omču preko glave prije nego što se uže ponovno
zategne.
Jedna svijeća s lustera padne na pod i prelomi se
napola.
Martin prestane okretati ručicu i pogleda Pamelu.
Izbacio je jedaći stol i stolce u salon.
Pomoću dva prsta uspije malo olabaviti omču, počne
plakati od straha pokušavajući mu uloviti pogled.
“Martine, znam da me voliš... znam da ne želiš ovo
činiti.”
Martin okrene ručicu za pola okretaja tako da Pamela
mora izvući prste iz omče i popeti se na nožne prste da bi
mogla disati.
Desnom rukom zgrabi uže iznad glave da održi
ravnotežu.
Više ne može govoriti.
 Jedino što može jest uvlačiti zrak kroz stisnuti dušnik.
Misli joj lete kroz glavu, ali ne može shvatiti zašto se
ovo događa.
Mišići listova već su joj počeli drhtati od napora.
Ne zna koliko će dugo moći stajati na prstima.
“Molim te”, uspije prosiktati.
Martin okreće ručicu i omča joj se čvrsto steže oko vrata
urezujući joj se u kožu. Kralješci pucketaju i Pamela stigne
doživjeti neprirodni osjećaj podizanja tijela za glavu prije
nego što joj nestane kisika.
Čuju se sirene s najmanje četiriju interventnih vozila.
Nemoguće se podignuti i održavati rukama. Luster se
trese, još svijeća pada na pod.
U ušima joj tutnji oluja.
U vidnom polju koje joj se sužava vidi Martina kako trči
prema hodniku, otvara vrata i nestaje van.
Bijele crtice kiše udaraju u prozore automobila. Alice je
zaspala u dječjoj sjedalici. Pamela ne može pustiti njezine
malene prstiće iz ruke.
Samo je napola svjesna policajaca koji ulijeću u stan.
Pokušavaju je spustiti, ali vitlo je zakočeno.
Jedan od njih uzme mačetu s radne površine, jednom
rukom stisne čelično uže uza zid i zatim ga presiječe.
Pamela se sruši na pod, oslobođeno uže fijukne kroz
kuku na stropu i uz zveket padne pokraj nje.
Policajci otpuste omču i pomognu joj prebaciti je preko
glave. Pamela se okrene na bok, opipa vrat, zakašlje i
ispljune krvavu slinu na pod.
 89.

OTKAKO JE NA AUTOCESTI prošao pokraj Enkopinga, Joona

održava brzinu od sto devedeset kilometara na sat.
Razvučeno trubi kako bi najavio svoj dolazak drugim
automobilima u lijevom voznom traku.
Pamela se još uvijek ne javlja na mobitel. Nije dobio
nikakvo povratno izvješće i može se samo nadati da policija
nije stigla prekasno.
Sivi neboderi i stupovi dalekovoda jure pokraj njega.
U Stockholmu je za dvadeset minuta.
Joona je razgovarao s Anitom u njezinoj kuhinji kad mu
je Johan Jonson poslao poruku na mobitel.
Ponovno je sjeo za stol, zaklonio svjetlo i pokrenuo
snimku nadzorne kamere.
Muškarac u svijetlim hlačama i bijeloj košulji stajao je
na praznom peronu. Kad se nemirno ogledao preko
ramena, lice mu se jasno vidjelo.
Bio je to Martin.
Johan Jonson pronašao je snimku pokušaja ubojstva.
Polako se primaknuo rubu perona, navirio se u tunel i
zatim zagledao ravno pred sebe.
Tračnice su zasvjetlucale.
Svjetlo nadolazećeg vlaka naziralo se iz dubine tunela.
Činilo se da sve podrhtava.
 Martin je stajao sasvim mirno i zatim je ispružio ruke u
stranu poput Isusa na križu.
Zraka svjetla zasjala mu je na licu.
Blago je zateturao, ali ruke nije spustio.
Odjednom je skočio dolje, na tračnice, dočekao se na
ruke, podigao se na nesigurne noge i smeteno se ogledao
oko sebe.
Obavilo ga je treperavo svjetlo farova. Činilo se da ga je
obuzela panika, posrnuo je naprijed, prema visokom rubu
i poskliznuo se, ali se uspio popeti na peron točno prije
nego što je vlak dojurio.
Joona je nazvao Državnu komunikacijsku centralu dok
je izlazio iz kuhinje i trčao prema automobilu.
Tijekom cijele vožnje iz Satera u kontaktu je s kolegama,
navodno je intervencija u Pamelinom domu još uvijek u
tijeku, a za izvještaj će im trebati vremena.
Martin i Cezar ista su osoba.
To je rješenje zagonetke.
Sad Joona mora pronaći Miju prije nego što bude
prekasno.
Sabere misli, u njima prolazi kroz Dvostrukog čovjeka i
pomisli na noćne more o zatočeništvu u tijesnom kavezu.
Postoji nekakva bizarna veza s vidricama, ali pokušaji
pronalaženja farmi vidrica, krznarija, nekretnina ili zemlje
u Martinovom posjedu ili posjedu nekoga po imenu Cezar
nisu urodili nikakvim plodom.
Tim iz NOO-a proširio je potragu na Dansku, Norvešku
i Finsku.
 Joona mora malo usporiti dok skreće na izlaz za
Stockholm, vozi u traku za autobuse, skrene preko polja za
usmjeravanje prometa i izađe na cestu Europavag 4.
Večernja svjetlost počiva na bujnim krošnjama parka
Haga.
S lijeve strane obiđe autobus za zračnu luku, nagazi na
gas i skrene ispred njega, ponovno pokuša nazvati Pamelu
i začuje dva signala uspostave poziva prije kratkog klika.
“Pamela”, kaže ona promuklim glasom.
“Jeste li kod kuće?”
“Čekam hitnu, ovdje je sve puno policije.”
“Što se dogodilo?”
“Martin je došao i počeo me tući i pokušao me objesiti
i...”
“Jesu li ga uhitili?”
Pamela se zakašlje, zvuči kao da joj je teško disati. U
pozadini se čuju glasovi i zvukovi sirene.
“Je li Martin uhićen? Jesmo li ga ulovili?” ponovi Joona.
“Nestao je”, prigušeno kaže.
“Ne znam jeste li shvatili da vodi neku vrstu
dvostrukog života kao Cezar”, kaže Joona.
“Ne može mi to nikako doć’ do glave, potpuno je
suludo, pokušao me ubiti, objesio me i...”
Zaustavi se i ponovno zakašlje.
“Morate u bolnicu, mogli biste biti ozbiljno ozlijeđeni”,
kaže Joona.
“Preživjet ću - spustili su me na vrijeme.”
 “Samo još jedna stvar prije nego što završimo”, kaže
Joona skrećući prema Norrtullu. “Znate li gdje bi se Martin
mogao nalaziti? Gdje bi mogao držati Miju zatočenom?”
“Nemam pojma, ne kužim”, kaže Pamela i ponovno
zakašlje. “Ali obitelj mu dolazi iz Hedemore i ponekad
odlazi tamo održavati obiteljski grob...”
Joona se sjeti da je Cezar nakon druge traumatizacije
pješice došao u kuću doktora Scheela.
Hedemora se nalazi samo dvadeset kilometara od
Satera.
Okrene upravljač udesno, presiječe vozni trak i izađe s
autoceste točno prije zaštitne barijere.
Začuje se prasak na ovjesu automobila kad skrene na
travu. Ručni pretinac se otvori i pištolj ispadne na pod.
Zemlja se puši za automobilom. Šljunak i kamenje
zveckaju o šasiju prije nego što uz tresak izađe na skretanje
prema Frosundi.
“Što se događa?” pita Pamela.
“Imaju li Martin ili njegova obitelj još uvijek kakvu
nekretninu u Hedemori?” pita Joona.
“Ne... to jest, ne vjerujem, ali koliko sam shvatila,
zapravo ne znam ništa o njemu.”
Kamion se približava vijaduktom s lijeve strane.
Joona nagazi na gas na uzbrdici, vidi kako se na
semaforu pali crveno svjetlo, skrene koso preko traka u
suprotnom smjeru i čuje vrisak kočnica kamiona.
Desni retrovizor okrzne pregradu.
Kamion razvučeno zatrubi.
 Joona ubrza dok prolazi preko mosta i spušta se niz
nizbrdicu, završi iza kombija za prijevoz konja i pretekne
ga uz rub ceste, s dvama kotačima na suhoj travi. Stigne na
autocestu i ponovno krene na sjever.
Joona čuje kako su u pozadini sirene kola hitne pomoći
utihnule.
“Je li Martin ikad spomenuo farmu vidrica?”
“Farmu vidrica? Zar ima farmu vidrica u Hedemori?”
pita Pamela.
Joona čuje glasove oko nje koji je pitaju kako se osjeća,
ima li poteškoća s disanjem i mole je da legne prije nego što
se razgovor prekine.
 90.

PLAVO SVJETLO TREPERI na tamnim ciglenim zidovima i

poskakuje duž asfalta. Prelijeva se po pročeljima na
suprotnoj strani Karlavagena i odražava u prozorima
restorana.
“Moram napraviti jednu stvar”, promrmlja Pamela
djelatniku hitne pomoći i krene prema svojoj garaži.
Ulica je prepuna interventnih vozila i uniformiranih
policajaca koji govore u svoje radijske jedinice. Znatiželjnici
su se okupili izvan ograđenog prostora i mobitelima
snimaju akciju.
“Pamela, Pamela.”
Kad se okrene, vrat je toliko zaboli da zastenje. Dennisa
su pustili unutra i trči pločnikom prema njoj.
“Što se događa?” zadihano pita. “Zvao sam i...”
“Martin je taj”, kaže ona i zakašlje se. “Martin je
Cezar...”
“Ne kužim, Pamela.”
“Pokušao me ubiti”, kaže.
“Martin?”
Dennis pogleda duboku brazdu od čeličnog užeta koja
joj okružuje vrat. Lice mu je zbunjeno i zgroženo. Brada mu
se trese, a oči su mu pune suza.
“Gdje ti je auto?” pita ga.
“Moram razgovarati s tobom.”
 “Nemam snage”, kaže Pamela i krene. “Boli me grlo i
vrat i moram se odvesti u...”
“Samo me poslušaj”, prekine je on i čvrsto je zgrabi za
ruku. “Ne znam kako bih ti ovo rekao, ali čini se da je Alice
živa, da je jedna od Cezarovih zarobljenica.”
“Što to govoriš?” pita ga i naglo stane. “Govoriš li o
mojoj Alice?”
“Živa je”, kaže dok mu se suze slijevaju niz obraze.
“Ja... ne razumijem.”
“Policija je pronašla novu žrtvu, kod sebe je imala
pismo.”
“Ma što? Od Alice?”
“Ne, ali spominje Alice, da je jedna od zarobljenica.”
Pamelino lice sasvim problijedi i ona se zaljulja.
“Jesi li siguran u ovo?” šapne.
“Siguran sam za pismo i siguran sam da govori o tvojoj
Alice.”
“Bože dragi na nebesima, Bože dragi na nebesima...”
Dennis je zagrli i pokušaje umiriti, plače tako da joj se
cijelo tijelo trese, tako da ne stiže udahnuti.
“Idem s tobom u bolnicu i...”
“Ne”, vrisne ona i zakašlje se.
“Samo pokušavam...”
“Oprosti, znam, znam, ali toliko toga se sad... moram
posuditi tvoj auto, moram...”
“Pamela, ozlijeđen rije vrat.”
 “Nije me briga”, kaže Pamela i obriše suze s lica. “Samo
mi reci što je pisalo u pismu? Je li pisalo gdje se Alice
nalazi? Moram znati.”
Dennis joj pokuša objasniti da je prije pola sata pozvan
da bude podrška mlađem bratu koji je trebao identificirati
posmrtne ostatke jedne od Cezarovih žrtava koja je
pronađena uz autocestu.
Liječnica po imenu Chaya Aboulela uvela ih je u
prostoriju sa snažnim cvjetnim mirisom.
Tijelo je bilo toliko strašno uništeno da je bilo
prekriveno, ali brat je pogledao jednu njezinu ruku i
prozirne plastične vrećice s ostacima njezine odjeće.
Plakao je kad je vidio da joj je odjeća prekrivena
smeđim mrljama krvi, poderao plastiku, izvukao jednu
nogavicu i izokrenuo je.
“Ona je”, rekao je i pokazao tajni džep u unutrašnjosti
desne nogavice.
Dennis je držao bratu ruku oko ramena kad je iz
džepića izvukao nekoliko novčanica i mali komadić papira.

Ja sam Amanda Williamsson, u zarobljeništvu me drže

čovjek koji se zove Cezar i njegova mama.
Ima nas više cura i živimo u sedam malih kuća koje
zapravo nisu za ljude. Ne smijemo razgovarati jedna s
drugom, pa ne znam baš puno o ostalima, ali ja dijelim
kavez s curom iz Senegala koja se zove Yacine, a u drugom
kavezu u mojoj kućici žive Sandra Ronn iz Umea i jedna
bolesna cura koja se zove Alice Nordström.
Pretpostavljam da sam mrtva ako ovo čitaš, ali molim te
pokaži ovo pismo policiji, moraju nas pronaći.
I molim te, poruči Vincentu i mami da ih volim, oprostite
što sam pobjegla, samo sam bila tužna i pod stresom.
 91.

ALICE SE POBRINULA DA JE ZAPADNE posao ribanja kaveza,

iako zapravo za njega nema snage. Svaki put kad prijeđe
dvorište da napuni kante vodom, provjeri je li se Mia
probudila.
Zadnji put kad je Alice prošla kraj Mije, vidjela je da je
reagirala na njezine korake na šljunku, ali da nije imala
snage otvoriti oči.
Leži na boku u trapericama i prljavom grudnjaku,
vezana za nogu kade.
Baka ju je jako ubola u ruku, Mia se rasplakala od straha
kad je oslijepila netom prije nego što je pala u nesvijest.
Vid ti se obično vrati kad se probudiš.
Alice nije pronašla nikakvo oštro oruđe kojim bi joj
mogla prerezati plastičnu vezicu, ali nije zaboravila Mijine
riječi da pogleda u bunar.
Još joj se nije ukazala prilika da podigne rešetku. Baka
čisti tegljač i cijelo je vrijeme drži na oku.
Mia se mora probuditi i pobjeći prije nego što se Cezar
vrati. Inače će je ubiti na spavanju ili pričekati dok se ne
probudi i prisiliti je da stoji kao križ dok ne odustane i
dobije omču oko vrata.
Alice stavi kante na pod ispred druge prizemnice,
odvoji jaram i prisloni ga uz zid, zakašlje se i pljune na
zemlju. Vani je još uvijek toplo, ali ona se smrzava jer joj
temperatura opet raste.
 Baka nosi usisavač preko dvorišta. Vidričina lubanja
koja joj visi oko vrata lupka u crijevo.
Alice se sabere, pokuša skupiti snagu, uzme kante i uđe
u mrak, do desnog kaveza.
“Sandra, pomakni se u kut”, kaže i zakašlje se u ruku.
“Stiže voda.”
Alice isprazni kantu s vodom i tekućim sapunom na
pod kaveza. Sandra čuči, haljinu je skupila u krilo. Od
njezine su glave krovne rešetke kaveza blago ispupčene.
Voda joj dopre do bosih stopala, udari u zid iza nje i
zatamni betonski pod.
Sandra uzme četku od Alice i izriba osušeni izmet u
kutu.
“Kako ti je vrat?” pita Alice.
“Ne ide nabolje.”
“Vidjet ču mogu li pronaći nešto što bi ti moglo
poslužiti kao jastuk.”
“Hvala.”
Mutna voda teče niz žlijeb u odvod. Dlake i prljavština
nakupili su se u situ.
“Sad ćemo isprati”, kaže Alice.
Isprazni sadržaj druge kante na pod kaveza, a Sandra
joj kroz otvor za hranu vrati četku.
“Opet imaš temperaturu?” upita Sandra kad ugleda
Aliceino lice.
“Mislim da neću još dugo izdržati”, prigušeno joj
odgovori.
“Prestani, uskoro ćeš ozdraviti.”
 Alice zadrži pogled u njezinom.
“Znaš da si obećala da ćeš pronaći moju mamu kad
budeš na slobodi”, kaže joj.
“Da”, ozbiljno odgovori Sandra.
Alice ponese prazne kante, izađe van, zatvori vrata za
sobom, zakašlje se i ispljune krvavu sluz na tlo.
Blenda iza sedme prizemnice komada i kremira Kim.
Slatkasti miris gorućih i pougljenjenih dijelova trupla
užasan je. Dim obavija čitavo imanje, večernje sunce kroz
gustu izmaglicu nalikuje čeličnoj kovanici.
Alice jednom rukom ponese jaram, krene prema šestoj
prizemnici i vidi da Mia konačno malo podiže glavu i škilji
prema njoj.
Bake nema na dvorištu. Možda je u prikolici.
Alice počne puniti prvu kantu, uhvati hrđavu rešetku
objema rukama, podigne je i spusti na zemlju.
Baka izađe iz izmaglice koja se stvorila na rubu šume
iza tegljača s bocom Domestosa u ruci.
Alice počne puniti drugu kantu i vidi da se baka penje
u prikolicu.
Nagne se naprijed, umoči ruku u prohladnu vodu
bunara, legne potrbuške i ispruži ruku.
Vršcima prstiju napipa da cijev naglo skreće.
Oprezno pipa naprijed po nagnutom dijelu, naiđe na
nekakve mokre vrpce i zatim na nekakav metalan predmet.
Podigne limeni komadić, ubaci ga u jednu od kanti,
vrati rešetku na mjesto, ustane i brzo pogleda prema
tegljaču.
 Baka je još uvijek unutra.
U kanti leži duguljast komad metala izbrušen u nož.
Tkanina omotana oko drška gotovo je u potpunosti
olabavljela. Alice čučne i pričvrsti kante na jaram, pretrese
noge i ode do kade.
Mia podigne glavu i zaškilji prema Alice krvavih očiju.
“Samo mirno leži dok ja pričam”, kaže Alice i ponovno
pogleda prema tegljaču. “Misliš li da možeš ustati i
potrčati?”
“Možda”, šapne Mia.
Alice spusti kante na tlo i pokuša potisnuti kašalj.
“Moraš biti sigurna... Baka će pustiti psa za tobom kad
primijeti da te nema.”
“Daj mi još deset minuta.”
“Brzo sam gotova s čišćenjem kaveza i ne znam hoću li
dobiti još koju priliku”, odgovori Alice.
“Pet minuta...”
“Umrijet ćeš ako ostaneš, shvaćaš li to? Ovako ćemo,
ostavit ću ti nož, sakrij ga ispod kade prije nego što otrčiš...
Pobjegni niz cestu i lezi u jarak ako naiđe auto, ali nemoj
ulaziti u šumu jer je prepuna stupica.”
“Hvala”, kaže Mia.
“Sjećaš li se kako se zovem?”
“Alice”, kaže Mia i pokuša ovlažiti usne.
Alice brzo izvadi nožić iz kante, položi ga u Mijinu
slobodnu ruku, ustane i krene prema prvoj prizemnici.
Cezar će ih sve ubiti kad shvati da je Mia pobjegla.
Nakon pokušaja bijega Jenny Lind postao je nekontrolirano
nasilan. Sad kao da samo čeka izgovor da cijelu farmu
sravni sa zemljom.
Ponovno spusti kante, oslobodi teški jaram i nasloni ga
na zid, otvori vrata i okrene se prema dvorištu. U izmaglici
dima vidi kako Mia ustaje nesigurnim pokretima, ispušta
nož, oslanja se o rub kade i počinje hodati.
Alice unese kante u prizemnicu i otvori oba kaveza.
“Odite kući, slijedite cestu, čuvajte se šume”, kaže.
“O čemu ti pričaš?” pita Rosanna.
“Cezar će ubiti sve koje ostanu.”
“Ne kopčamo što govoriš.”
“Mia upravo bježi, ja ću otvoriti ostale kaveze,
požurite...”
Pomisli da će otići do kade po nož i ubiti baku, pustiti
ostale iz kaveza i zatim ući u kuću i leći u krevet.
Pogleda prema vratima, vidi kako večernja svjetlost
treperi u procijepu i čuje djevojke kako se kreću u kavezima
iza nje.
Vrata blago zaškripe na šarkama.
Alice zatvori umorne oči i učini joj se da čuje glazbu iz
nečijih slušalica u zveketavom vlaku podzemne željeznice.
Blago uzrujani glasovi i lavež.
Alice ponovno otvori oči i vidi da je vanjska svjetlost
dobila prljavocrvenu boju.
Shvati da ima grozničave snove, da je na putu da izgubi
svijest.
Nekakva sjena prođe ispred vrata.
 Alice padne u stranu, udari ramenom u jedan od
kaveza, ali uspije održati ravnotežu.
Mračna prostorija okreće se oko nje.
Dvije od četiriju žena izašle su iz kaveza.
Morate požuriti, pomisli Alice i krene prema vratima.
Čini joj se da lebdi naprijed, a istovremeno joj šljunak
pod cipelama zaglušujuće pucketa uz pod.
Alice vidi kako joj se ruka podiže kao da je vezana
koncem.
Vršci prstiju dosegnu vrata i ona ih pogurne.
Ne može se zaustaviti iako kroz prorez vidi baku.
Vrata se otvore.
Žene iza Alice vrište od straha.
Baka se oslanja o štap, a u drugoj ruci drži sjekiru.
Obavljena dimom iz krematorija, Mia stoji na sredini
dvorišta ruku ispruženih poput Krista.
Sat vremena kasnije vlada potpuni mrak, izuzev svjetla
tegljača koji stoji s motorom u leru. Prednji farovi svijetle
ravno u šumu, a stražnja svjetla prikolice boje kuću u
crveno.
Alice pokušava održavati ravnotežu pokraj Mije, s
rukama ispruženima u stranu. Nekoliko koraka dalje
nalaze se one dvije djevojke koje su izašle iz svojih kaveza
u prvoj prizemnici. Rosannu je pas jako ugrizao za bedra i
koljena i čini se da je jako boli. Obilno krvari i nekoliko se
puta zaljuljala.
Baka je pričvrstila šiljak na štap, a u drugoj ruci drži
sjekiru. Promatra ih s mješavinom iščekivanja i bijesa.
 “Prestrašimo vas i onda pokušate pobjeći, ali mi
pronalazimo naše izgubljene ovce, nikad se ne predajemo
jer ste nam toliko dragocjene...”
Alice se zakašlje i pokuša pljunuti, ali toliko je slaba da
joj većina krvi završi na bradi i prsima.
“Bog te zove k sebi”, kaže baka i stane pred nju.
Alice zatetura i još malo podigne ruke. Baka je dugo
promatra i zatim ode do Rosanne.
“Trebaš li odmor?”
“Ne”, plače ona.
“Ljudski je umoriti se.”
Pas kruži oko njih. Sjekira se njiše uz bakino bedro.
Nakrivi glavu i ovlaš se nasmiješi.
Alice pomisli na jedini put kad je bila gore, u velikoj
spavaćoj sobi. Pokraj bračnog kreveta stajao je dječji
krevetić pun bijelih dijelova kostura, tisuća malenih
životinjskih lubanja.
A na vrhu su ležale lubanje dvoje ljudske djece.
Dim i dalje suklja oko sedme prizemnice. Tvori okrugle
formacije u mraku, poput velikih, mekih lubanja.
Alice se probudi od topline u dlanovima - brzo opet
podigne ruke.
Baka ništa nije primijetila.
Srce joj snažno udara i ledeni adrenalin ulazi joj u
krvotok.
Mora pronaći način da spriječi samu sebe čim počne
tonuti u grozničave sne.
 Rosannine drhtave noge pokleknu i potone na koljeno
ne spuštajući ruke. Baka položi sjekiru na rame i promatra
je.
“Dignut ću se, ustajem”, preklinje Rosanna.
“Gdje je križ? Ne vidim križ.”
“Čekajte, ja...”
Sjekira joj prođe ravno kroz čelo i gotovo joj prepolovi
glavu. Alice sklopi oči i postane sasvim lagana, podigne se
s tla i nošena dimom odlebdi preko vrhova stabala.
 92.

ERIK SE BOLNE GLAVE BUDI na podu svog ureda osjećajući

pod leđima toplinu nalik onoj suncem ugrijane stijene.
Pogleda gore, u svjetlo na stropu, pokušavajući se sjetiti
što se dogodilo.
Martin je došao k njemu i htio se još jedan, posljednji
put, podvrgnuti hipnozi prije nego što se on i Pamela
izoliraju u sigurnoj kući.
Erik na nekoliko sekunda zatvori oči.
Martin je bio u dubokoj hipnozi kad je ustao s ležaja
razrogačenih očiju, uzeo brončanu pepeljaru i više puta
njome udario Erika u glavu.
Erik se srušio na stol, u padu za sobom povukao gomilu
rukopisa i izgubio svijest.
Sad je sve tiho.
Večernje sunce sja kroz zavjese.
Mobitel mu leži na pisaćem stolu.
Vjerojatno još uvijek snima.
Erik pomisli da će nazvati Joonu i zatim otići u
kupaonicu da pregleda glavu.
Kad pokuša sjesti, zapeče ga desno rame.
Ne uspijeva podići trup ni centimetar od poda.
Od bola glasno zastenje. Zatvori oči i leži sasvim mirno
prije nego što ih opet otvori i oprezno podigne glavu.
 Španjolski stilet koji upotrebljava kao nož za otvaranje
pisama zabijen mu je ravno kroz rame u hrastov pod.
Toplina pod leđima potječe od krvi koja se izlijeva iz
njega.
Erik mora sporije disati.
Bude li sasvim mirno ležao možda uspije produljiti
vrijeme prije nego što padne u cirkulacijski šok.
Pokušava opustiti tijelo dok prolazi kroz sve što se
dogodilo.
Kao unutarhipnotičku sugestiju Erik je izveo sprovod
obojice Martinove mrtve braće kako bi osjetio da više
nemaju nikakvu moć nad njim.
To je bila velika pogreška.
Braća nisu samo priječila Martina u sjećanju i govorenju
- stražarila su i nad prolazom do potpuno druge strane
njega samog.
Kad su ušli u drugi dio hipnoze, Erik je nehotice otvorio
vrata koja su mnogo godina bila zatvorena.
Mirno je nabrojio do nule dok je vodio Martina nazad u
sjećanje iz Observatorielundena.
“Sad hodaš kroz mrak”, mirno je rekao Erik. “Čuješ
kišu kako udara u kišobran i približavaš se igralištu... dva,
jedan, nula...”
“Da”, šapnuo je.
“Zaustavljaš se pored kućice za igru.”
“Da.”
 “Vrijeme se usporava, bljeskalica bljesne, svjetlost se
polako širi kroz noć, doseže penjalicu i zaustavi se kad je
najsnažnije... i sad vidiš Cezara.”
“Staklo ima hrpu slojeva, ali u odrazima vidim
muškarca s izlizanim cilindrom...”
“Prepoznaješ li ga?”
“Muškarac rezbari lice u velikom krumpiru nožem za
guljenje i... njegove se vlažne usne pomiču, ali mislim da je
izrezbareno lice to koje govori...”
“Što kaže?” pitao je Erik.
“Da sam ja Gideon i David, Ezav i kralj Salomon... i ja
znam da je to istina i vidim svoje vlastito dječje lice... a ono
se smiješi i kima.”
“Ali što vidiš na svjetlu bljeskalice?”
“Jenny.”
“Vidiš Jenny na igralištu?”
“Udara nogama, ispada joj jedna cipela i počinje se
ljuljati... omča se čvršće stegne i krv joj počinje teći niz vrat
i između grudi, tapka rukama...”
“Tko fotografira?”
“Mama... koja gleda dok se djeca igraju...”
“Je li mama sama na igralištu s Jenny?”
“Ne.”
“Tko je još tamo?”
“Muškarac.”
“Gdje?”
“U kućici za igru... gleda van kroz prozor.”
 Eriku su se ruke naježile kad je shvatio da je Martin
vidio odraz vlastitog lica u sjaju bljeskalice.
“Kako se muškarac zove?”
“Naše ime je Cezar”, mirno je odgovorio.
Erikovo srce počelo je brzo i snažno kucati. Bila je to,
bez sumnje, najneobičnija stvar kojoj je kao hipnotizer
svjedočio.
“Kažeš da se zoveš Cezar, ali tko je, u tom slučaju,
Martin?”
“Odraz u zrcalu”, promrmljao je.
Disocijativni poremećaj identiteta spominje se u
Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne
poremećaje, najkorištenijem psihijatrijskom priručniku na
svijetu, no unatoč tome se mnogi distanciraju od te
dijagnoze.
Erik uopće ne vjeruje u postojanje višestrukih ličnosti,
ali u datom trenutku nije namjeravao dovoditi u pitanje
postojanje Cezara kao zasebne individue.
“Pričaj mi o sebi, Cezare”, rekao je Erik.
“Moj otac je bio patrijarh... imao je tvrtku za prijevoz i
farmu vidrica na kojoj sam odrastao. Putem krzna vidrica
ga je Gospodin nagrađivao i učinio imućnim... bio je
izabran i obećana su mu dvanaestorica sinova.”
“Dvanaestorica sinova?”
“Mama nakon mene više nije mogla imati djece...”
“Ali imao si dvojicu braće - nije li tako?”
“Da, jer... jedne večeri je tata došao kući sa ženom koju
je našao uz cestu i objasnio mi da će si uz pomoć nje
priskrbiti još sinova. Silpa je na početku mnogo vrištala u
podrumu, ali kad je stigao moj polubrat Jockum, preselila
se gore, u kuću... a kad se mali Martin rodio, zahtijevala je
da joj mama prepusti svoje mjesto u spavaćoj sobi.”
Otvorio je usta kao da ne može disati i trbuh mu se
napeo.
"Slušaj samo moj glas... dišeš polako, opuštaš cijelo
tijelo”, rekao je Erik i spustio ruku na Martinovo rame.
“Ispričaj mi što se dogodilo s tvojom majkom.”
“Mama? Navukla je na sebe tatin bijes... jedanaest je sati
morala stajati na dvorištu kao Krist na križu... prije nego što
se preselila u podrum.”
“Jesi li ti bio s njom u podrumu?”
“Ja sam prvorođeni”, rekao je gotovo nečujno. “Ali
jedne se noći mama došuljala u kuću i probudila me da...”
Martinova usta nastavila su tvoriti riječi i rečenice, ali
ništa se više nije čulo. Dlanovi su mu se zatvarali i otvarali,
a brada mu je počela drhtati.
“Ne čujem.”
“Svi su bili mrtvi”, šapnuo je.
“Vrati se u istu situaciju, kad te je mama probudila.”
“Rekla je da izađem van s njom, upalim kamion i čekam
dok se ne vrati.”
“Koliko si godina imao?”
“Sedam i pol... bio sam počeo učiti voziti po dvorištu...
Morao sam se podići na noge da dosegnem papučice, ali
mama je rekla da je to igra, da će me ona gledati dok se
igram... i vidio sam kako podiže ljestve na kuću, maše mi,
penje se s crijevom spojenim za ispušnu cijev i kako ga
utiskuje u prorez uskog prozorčića u spavaćoj sobi.”
“Tko je sve bio unutra?” pitao je Erik osjećajući da su
mu leđa promočena od znoja.
Svi... tata, Silpa i moja braća”, odgovorio je s lijenim
osmijehom. “Mama me posjela ispred televizora na donjem
katu i pokrenula video dok je ona teglila tijela van... a kad
je završila, došla je k meni i objasnila mi da je sve dobro.”
“Na koji je način bilo dobro?”
“Zato što nije tata bio taj koji će dobiti dvanaestoricu
sinova, nego ja... I ja sam pogledao svoje lice koje se
odražavalo u staklu televizora preko nekog muškarca s
cilindrom i vidio sam da sam zadovoljan.”
Erik je bio uzeo zdravo za gotovo da je Martin izmislio
Cezara u pokušaju da prebaci ubojstvo i osjećaje krivnje na
nekog drugog, ali tad je shvatio da je Cezar taj koji u sebi
nosi Martina.
“Imao si sedam i pol godina - što si pomislio kad je rekla
da ćeš dobiti dvanaestoricu sinova?”
“Pokazala mi je sliku unutar vidrica i rekla je da je to
znak, da sam to prikazan ja u svojoj krizmanoj halji...
raširenih ruku i sa šiljastom kukuljicom.”
“Ne razumijem baš.”
“Bio sam to ja”, šapnuo je. “Bog je stvorio raj za svoje
sinove... i mame će ih gledati dok se igraju.”
Erik je pazio da drži Martina na istoj razini duboke
hipnoze, oprezno ga vodeći kroz prošlost.
 Cezar je pripovijedao o svom strogom kršćanskom
odgoju, poslu i školovanju na farmi. Neke je dijelove bilo
gotovo nemoguće čuti, kao kad je opisivao dostavu hrane
za životinje s nusproizvodima od ribe i klanja.
“Kad je stari šofer prestao raditi, mlada žena po imenu
Maria preuzela je posao. Uvijek sam se držao podalje kad
bi došla, ali mama je vidjela kako je pogledavam... I jedan
dan je mama pozvala Mariju na kavu i paprenjake. Zaspala
je na divanu, mama joj je skinula odjeću i rekla da će mi
Maria podariti mnogo sinova... Držali smo je zaključanu u
podrumu i ja bih legao s njom svake večeri ako ne bi
krvarila... sljedećeg je ljeta već imala mali trbuščić i smjela
se preseliti gore, u kuću.”
Osmijeh mu je nestao i slina mu je iz mlitavih usta
počela curiti niz bradu. Odsutnim i nerazgovijetnim
glasom opisao je što se zatim dogodilo. Erik nije sve uspio
razabrati, ali pokušavao je povezivati riječi koliko god je
išlo.
Jasno je bilo da ga je Maria počela moliti da je pusti, za
djetetovo dobro, ali kad je shvatila da se to neće dogoditi,
objesila se u spavaćoj sobi. Cezar se potpuno šokirao i
izgubio tlo pod nogama.
“Bio sam počupana trava, bačena u rijeku”, promrmljao
je.
Erik je shvatio da je Cezar napustio imanje i hodao
cestama u nekakvoj vrsti stanja disocijativne fuge dok nije
stigao do doma Gustava Scheela. Ali nije se ničega sjećao
dok doktor nije počeo razgovarati s ličnošću unutar njega
koju nije poznavao. Osoba se zvala Martin, baš kao njegov
najmlađi brat, i Martin nije bio svjestan ničega iz vremena
prije klinike u Sateru.
“Morao sam dijeliti tijelo s njim”, otegnuto je rekao.
“Ponekad... ponekad ne mogu kontrolirati kad ću biti
uvučen, a kad isključen.”
“Takav je, dakle, osjećaj?”
“Vidno polje se suzi i...”
Nepovezano je mrmljao o zrcalima postavljenima
nasuprot zrcala, o beskonačnoj i savitljivoj crvotočini koja
nestaje kao mijeh harmonike.
Zatim je utihnuo i dugo nije odgovarao na pitanja. Erik
ga je baš htio podići iz hipnoze kad je počeo pripovijedati
što je radio dok je Martin istovremeno živio svoj život u
Stockholmu.
Cezar se vratio mami na imanje i zajedno se s njom
počeo tegljačem vozikati uokolo i zarobljavati mlade
djevojke. Opisivao je njihov izgled, način na koji je volio
svaku od njih i kako su im životi završili.
Erik je dobio dojam da je Martin vodio dvostruki život,
a da sam nije toga bio svjestan. Mnogo je putovao poslom i
vjerojatno se vraćao majci čim bi mu se pružila prilika.
S vremenom je Cezar počeo uhoditi žene putem
društvenih mreža, bilježio je sve o njihovim životima,
prikrao im se najbliže što je mogao i fotografirao ih.
Njegova pripovijest nije bila sasvim jasna, ali čini se da
je postepeno majka počela biti ta koja otima djevojke,
dovodi ih na farmu i drogira ih prije silovanja.
“Zar Martin ne zna za to što činiš?”
 “Ništa on ne zna, on je slijep... nije skužio čak ni kad
sam uzeo Alice.”
“Alice?”
“Martin ništa nije mogao napraviti... a kad je šleper
nestao, otišao je ravno do smrekove grane koja je
obilježavala rupu u ledu i gazio kroz debeli led da upadne
i umre.”
Erik pogleda u strop i preplavi ga snažna tjeskoba kad
pomisli da Pamela misli da se Alice tog dana utopila.
Pokuša dohvatiti nož u ramenu, ali nemoguće je. Više ne
osjeća prste i ne može micati desnu ruku. Disanje mu se
ubrzalo i shvati da je na putu da iskrvari.
Erik ga je pokušao navesti da nastavi govoriti, ali je
primijetio da lagano izlazi iz hipnoze.
“Cezare, duboko, duboko si opušten... Slušaš moj glas,
drugi zvukovi čine te samo više koncentriranim na ono što
govorim... Uskoro ću se ponovno obratiti Martinu. Kad
nabrojim do nule, Martin će biti taj s kojim razgovaram...
Ali prije toga želim da mi kažeš gdje držiš djevojke
zarobljenima.”
“Nije bitno, ionako moraju umrijeti... ništa neće
preostati, ni kamen na kamenu, ni...”
Lice mu se počelo napinjati, oči su mu se otvorile i
slijepo zurile, činilo se da usta tragaju za riječima.
“Toneš dublje, postaješ opušteniji, mirnije dišeš”,
nastavio je Erik. “Ništa od ovoga o čemu smo razgovarali
nije opasno ni zastrašujuće, sve će biti dobro kad mi kažeš
gdje se djevojke nalaze...”
 Martin je još uvijek bio u hipnotičkom transu kad je
ustao s ležaja, prekrio uho rukom, slučajno prevrnuo
podnu lampu, uzeo brončanu pepeljaru i udario Erika u
glavu.
Znoj se slijeva niz Erikove obraze i počinje se smrzavati
toliko da se trese.
Srce mu luduje.
Erik sklopi oči i čuje da se netko nalazi u vrtu ispred
ureda, pokuša pozvati u pomoć, ali mu glas, između plitkih
udisaja, nije glasniji od dahtaja.
 93.

AUTOMOBIL ZAŠKRIPI KAD JOONA pretekne do vrha

natovaren kamion za prijevoz trupaca na cesti 70. Bez
ikakvih rezultata tijekom cijele vožnje na sjever pretražuje
internet za uzgajivačima krznenih životinja i farmama
vidrica na području Hedemore.
Već je prošao Avestu kad pronađe stari forum koji
spominje neregistriranu farmu vidrica po imenu Dormen
koja prodaje krzno Blackglama po niskim cijenama.
Kad Joona upiše ime Dormen u tražilicu, pronađe
ugašenu farmu u šumi, vrlo blizu rudnika Garpenberg, ne
više od deset kilometara od Hedemore.
To mora biti to.
Joona održava brzinu od sto šezdeset kilometara na sat,
vidi kako zdesna zatreperi tvornica cementa i nazove
Rogera Emerssona, operativnog direktora Nacionalne
specijalne postrojbe.
"Potrebno mi je da odmah autoriziraš jednu operaciju.”
"Prošli put je mom najboljem prijatelju prosvirana
glava”, kaže Roger.
“Znam, žao mi je i volio bih...”
"To mu je bio posao”, prekine ga Roger.
"Znam da si upoznat s našom predistragom i mislim da
sam locirao Cezara”, kaže Joona i pomisli kako sve ide
presporo.
“U redu”, kaže Roger.
 "Mislim da se nalazi na staroj farmi vidrica u blizini
rudnika Garpenberg, izvan Hedemore.”
“Primljeno na znanje.”
“Sad sam na putu tamo - postoji rizik da se sve
pretvorilo u prilično veliku talačku krizu.”
“I ne možeš izaći na kraj s tim?”
“Rogere, ovo je krivi trenutak za konflikte, moram čuti
da razumiješ da je opsadno stanje, moram se moći osloniti
na tebe.”
“Smiri se, Joona - stižemo, stižemo...”
Joona napusti autocestu kod Hedemore i brzo vozi kroz
mrak između velikih njiva i sumornih strojeva za
navodnjavanje.
Joona pokuša usporiti kad skrene desno, ali brzina
automobila još je uvijek tolika da gume prokližu po asfaltu.
Suha šikara uz rub ceste zastruže uz bok automobila. Na
ravnini ponovno stane na gas, izađe na mali most preko
rijeke Dalalven nazirući vodu kako svjetluca crnilom
podzemlja.
Automobil zagrmi kad prođe uporište mosta, mobitel
mu zazvoni i on se javi baš kad kraj njega zatrepere svjetla
mjestašca Vikbyn.
“Bok, Joona, ovdje Benjamin Bark, Erikov sin...”
“Benjamine?”
“Tata je ozlijeđen... s njim sam u kolima hitne, nije
strašno, preživjet će... ali kaže da te moram nazvati i reći ti
da su Cezar i Martin ista osoba...”
“Što se dogodilo?”
 “Pronašao sam tatu u uredu s nožem u ramenu, nije mi
jasno, ali tata kaže da je taj čovjek na putu prema svojoj
farmi vidrica da zatre sve tragove i samo nestane...”
“Uskoro sam tamo.”
“Šuma je puna zamki - na to te trebam upozoriti.”
“Hvala.”
“Tata je bio prilično smušen, ali netom prije nego što
mu je stavljena maska s kisikom rekao je nešto o tome kako
je Cezar oteo neku djevojku koja se zove Alice.”
“Upravo sam čuo od Igle.”
Joona nakon Finnhyttana skrene lijevo i nastavi po
uskoj šumskoj cesti. Među stablima blista crno jezero.
Farovi automobila jure naprijed fiksirajući čeličnosiva
debla. Srna na trenutak zastane uz rub ceste i zatim
ponovno nestane u mrak.
Joona pomisli kako je Martin sigurno imao mogućnost
otpuštanja i ponovnog prijema na Odjel 4 bez Pamelinog
znanja.
To je dio povjerljivosti podataka koja je pravo svakog
pacijenta.
Ali negdje mora imati nekakav automobil, u kakvoj
garaži ili na dugoročnom parkiralištu.
Njegov dvostruki život funkcionirao je sve do ove faze,
ali sad je Cezar odjednom očajan. Vjerojatno misli da su i
Erik i Pamela mrtvi. Zna da će ga policija uskoro pronaći i
zato želi zatrti sve tragove i pobjeći.
 Joona prođe pokraj visoke čelične ograde na stražnjoj
strani divovskog rudarskog postrojenja Boliden. Reflektori
na čeličnim stupovima osvjetljavaju stari površinski kop.
Malo dalje, među deblima, zabljesnu moderne
industrijske zgrade i zatim ponovno nastane mrak.
Naglo skrene i nastavi dublje u smrekovu šumu.
Prema satelitskim snimkama, farma leži na osami, a
sastoji se od stambenog objekta i sedam duguljastih zdanja.
Cesta postaje uža i neravnija.
Kad shvati da se bliži farmi vidrica, smanji brzinu,
ugasi duga svjetla, upali kratka, a nakon nekog vremena
skrene na rub ceste i zaustavi automobil.
Uzme pištolj koji je pao na pod i u ručnom pretincu
pronađe još dva spremnika za streljivo, izađe iz
automobila, navuče pancirku i potrči šumskom cestom.
Topli noćni zrak miriše na iglice i suhu mahovinu.
Svaki put kad lijevom nogom udari u tlo, bol ga
probode u rani na boku i proširi se cijelim tijelom.
Nakon kilometra nasluti magličasto svjetlo u daljini i
počne hodati, otkoči pištolj i repetira ga.
Nečujno se približava farmi.
Cezara nema na vidiku, ali otrcani Chrysler valiant
ostavljen je ispred kuće s desnim prednjim vratima
otvorenima.
A kamion s poluprikolicom stoji nasred pošljunčanog
dvorišta s pokrenutim motorom.
 Dim i ispušni plinovi osvijetljeni su stražnjim svjetlima
prikolice, poput oblaka krvi pod vodom lagano se šire
nepomičnim zrakom.
Da ga Benjamin nije upozorio, bez sumnje bi se farmi
približio kroz šumu, ali ovako slijedi usku cestu.
Iz mraka se pojave oronula drvena kuća i obrisi uskih
građevina za kaveze za vidrice s desne strane.
Magličasti zrak nad dvorištem polako pulsira pod
svjetlošću s kamiona.
Tri djevojke potpuno nepomično stoje u mraku s
rukama ispruženima kao da su razapete.
Stoje poput uzorka u lubanjama vidrica, hladnog žiga,
Martina na peronu i Cezara u njegovoj ćeliji u staroj klinici.
Joona polako nastavi naprijed pištolja usmjerenog
prema tlu i otkrije da se iza triju djevojaka nalazi postarija
žena. Sjedi na rubu stare kade sa štapom u krilu.
Jedna od djevojaka zatetura, ali uspije vratiti ravnotežu.
Podigne lice i kovrčava kosa sklizne joj s obraza.
Slika je i prilika Pamele - to mora da je Alice.
Joona se približi rubu slabašnog kruga svjetlosti i sad
vidi da se trese cijelim tijelom, noge joj klecaju, a ruke joj se
spuštaju.
- Starica se s mukom digne na noge iza nje i izbaci
bradu.
Ispred kuće zalaje pas.
Cezara i dalje nema na vidiku.
Specijalnoj postrojbi treba još najmanje pola sata da
dođe.
 Alice korakne naprijed i spusti ruke. Prsni koš joj se
pomiče uz drhtave udisaje.
Joona podigne pištolj u istom trenutku u kojem starica
ispusti štap i s leđa se počne približavati Alice.
Nešto joj zasvjetluca uz bok.
Drži sjekiru u desnoj ruci.
Joona joj nacilja u rame i pomakne prst na okidač.
Bude li morao pucati, odat će se i morat će se potpuno
sam suočiti s onim što će uslijediti.
Alice pomakne kosu s lica, zatetura i okrene se prema
starici.
Čini se da razgovaraju.
Alice molećivo spoji ruke pred sobom. Starica se
nasmije, nešto kaže i odjednom zamahne sjekirom.
Joona okine iz oružja i pogodi je u rame. Krv iz izlazne
rane poprska bočnu stranu kade iza nje.
Sjekira nastavi slijediti svoju silaznu putanju.
Joona je ustrijeli u lakat u istom trenutku u kojem jedna
od drugih djevojaka povuče Alice u stranu.
Oštrica joj prođe pokraj lica.
Starica je ispustila sjekiru iz stiska i ova tresne na
šljunak i otkotrlja se u mrak.
Pucnjevi odjekuju između kuća.
Pas uznemireno laje.
Alice padne na kuk.
Starica posrne unazad i sagne se za štapom dok joj krv
lije iz prostrijelnih rana.
 Prestrašeni povici čuju se iz duguljastih kućica.
Joona utrči u krug svjetlosti s podignutim oružjem. Vidi
da je djevojka koja pomaže Alice da ustane Mia Andersson.
"Joona Linna, Nacionalna operativna policija”,
prigušeno kaže.
“Gdje je Cezar? Moram znati gdje se nalazi.”
“Tovari šleper hrpom stvari iz kuće”, odgovori Mia.
“Ide naprijed-nazad i...”
“Uzeo je Blendu sa sobom, ona je u vozačkoj kabini”,
kaže treća djevojka i spusti drhtave ruke.
Dok vadi lisice, Joona drži pištolj uperen u tegljač koji
stoji ispred kuće.
“Tko je Blenda?”
“Jedna od nas.”
Alice se oslanja o Miju i začuđeno gleda Joonu,
izmučeno zakašlje i gotovo padne. Obriše usta i pokuša
nešto reći, ali ne uspije istisnuti ni riječ. Mia je grli i ponavlja
joj da će sada sve biti u redu.
Starica odsutno promatra krv koja joj curi niz vrškove
prstiju. Lijevom rukom toliko je jako obgrlila držak štapa
da su joj članci pobijelili.
“Ispustite štap i podignite ruku”, kaže Joona.
“Ozlijeđena sam”, promrmlja i polako podigne pogled
prema njemu.
Joona baci brzinski pogled na kuću i tegljač, napravi
dva koraka naprijed i vidi da u krvavoj kadi leži mrtva
žena.
“Lijevu ruku uvis”, ponovi joj.
 “Ne razumijem...”
Vrisak muškarca začuje se iz šume iza kamiona. Urla
od bola i zatim naglo utihne.
“Pazite”, vrisne Mia.
Joona krajičkom oka nazre hitri pokret, izmakne pred
štapom i osjeti kako ga je nešto oštro zasjeklo po obrazu.
Izbije starici štap pištoljem, izmakne joj stopala tako da
se prevrne i sleti na leđa.
Ugrize se za jezik kad potiljkom udari u šljunak.
Joona hitro pretraži područje pogledom, prevrne zatim
ženu stopalom na trbuh, stavi joj koljeno među lopatice i
lisicama zaveže lijevu ruku za kadu.
Joona ponovno okrene oružje prema tegljaču i obriše
krv s obraza. Osvijetljeni oblak ispušnih plinova meko se
širi.
“Štap je otrovan”, zakašlje se Alice.
“O kakvom se otrovu radi? Što se dogodi?” pita Joona.
“Ne znam, zaspeš, ali mislim da nije stigla napuniti
ampulu...”
“Onda čete vjerojatno samo postati umorni ili oslijepiti
na neko vrijeme”, kaže Mia i prebaci Aliceinu ruku preko
svojih ramena.
Starica ustane, ali mora stajati nagnuta unaprijed. Krv
joj teče iz usta. Režeći povlači kadu svom snagom, ali je ne
uspijeva pomaknuti.
“Koliko je djevojaka zaključano?” pita Joona.
“Osam”, odgovori Mia.
“Jesu li sve tamo unutra?”
“Mama”, uzdahne Alice.
 94.

U PROCIJEPU IZMEĐU POLUPRIKOLICE i prikolice nazire se

dvoje ljudi. Pamelino lice lovi tračak svjetlosti s njihovih
svjetala.
Joona žustro okrene oružje prema njima i shvati da je
Pamela sigurno sjela za volan odmah nakon razgovora koji
su vodili dok je on ulazio u Stockholm, sigurno je pronašla
farmu vidrica na isti način kao on.
Grana kvrcne pod čizmom. Crna paprat se zanjiše.
Pamela se polako pomoli s ruba šume i sad Joona vidi
da je osoba iza nje Cezar.
Čvrsto je stisnut uz Pamelina leđa i drži joj nož pod
vratom.
Joona im se približava s podignutim pištoljem.
Cezarovo lice skriveno je iza Pamelinog.
Pamela korakne u stranu i Joona mu kroz njezinu kosu
ugleda tračak obraza.
Prst mu podrhtava na okidaču.
Možda bi mogao okrznuti Cezarovu sljepoočnicu
metkom, samo kad bi se Pamela malčice udaljila od njega.
“Policija”, vikne Joona. “Bacite nož i maknite se od nje!”
“Mama, pogledaj me”, kaže Cezar.
Zastane i povuče oštricu noža nekoliko centimetara po
Pamelinom dušniku tako da joj krv poteče niz vrat, do
poruba donje majice. Pamela ne reagira na bol, samo
razrogačenih očiju nastavlja zuriti u svoju kćer.
Oštrica počiva točno na Pamelinom grlu. Zareže li joj
Cezar žilu kucavicu, neće je stići dovesti u bolnicu prije
nego što umre.
Joona korakne naprijed, nasluti Cezarovo rame uz
njezino prije nego što mu nestane, ali zadrži nišan.
“Uzmi mene umjesto nje”, vikne Alice posrćući
naprijed.
Joona drži pištolj objema rukama, nacilja Pamelino
lijevo oko, pomakne mušicu nišana vodoravno preko
jagodične kosti do uha.
Aliceini koraci čuju se na šljunku.
Pamela stane i pogleda Joonu u oči.
Stisne vrat naprijed uz oštricu i on shvati što se sprema
učiniti. Krv joj brzo curi niz dušnik.
Joona je spreman.
Pamela jače stisne vrat uz oštricu prisiljavajući Cezara
da mrvicu popusti stisak noža.
To je dovoljno da na sekundu stigne pomaknuti glavu
dijagonalno unazad.
Joona ispali hitac i vidi kako se Cezar zanjiše kad mu
metak odvali uho.
Glavu mu odleti u stranu od jakog udarca slijeva i on
spuzne na koljeno iza cerade prikolice.
Više ga ne može vidjeti.
Joona se brzo pomakne ulijevo, ali sad mu Pamela stoji
na putu. Nepomično stoji, zagledana u kćer. Usta joj se
otvaraju kao da hoće nešto reći, ali iz njih ne izvire ni riječ.
Cezar je pao, leži u mraku iza nje. Jedino što se vidi jest
potplat jedne njegove cipele.
“Pamela, makni se od njega”, viče Joona dok hoda
naprijed s podignutim oružjem.
Cezar ustane iza nje držeći ruku na ostacima uha,
smeteno pogleda nož i ispusti ga na tlo.
“Pamela?” kaže uznemirenim glasom. “Kakvo je ovo
mjesto? Ne razumijem što...”
“Upucaj ga”, vikne Jooni i zakorakne u stranu.
Joona nacilja nasred njegova prsnog koša i obgrli
okidač u istom trenutku u kojem ga dosegne zračni udar od
snažne detonacije.
Istisne mu zrak iz pluća i odbaci ga unazad u istom
trenutku u kojem se začuje eksplozija.
Staklo sa svakog, do zadnjeg, prozora kuće frcne na sve
strane.
Unutarnji dijelovi kuće polete van, putem rušeći zidove
i crijep.
Zidni paneli pretvore se u triješće, krovna konstrukcija
razleti se na komadiće i poleti ravno u zrak.
U sljedećoj sekundi za udarnim valom uslijedi vatrena
kugla koja se toliko brzo širi da pali dijelove koji su
odbačeni u zrak.
Joona sleti na leđa i okrene se na trbuh. Rukama štiti
glavu od kiše stakla i gorućih krhotina drva koja pada po
njemu.
 Suhu smrekovu šumu pokraj pošljunčanog dvorišta
zahvati vatra.
Teška drvena greda tresne mu na vrat i sve se zacrni.
Kao da je u nekom drugom svijetu, Joona čuje da Alice
doziva majku.
Budi se i pokušava ustati.
Ostaci kuće potpuno su zahvaćeni plamenom, krovne
grede se urušavaju i nove iskre lete u zrak.
Odjek eksplozije zvuči kao razbijanje valova o obalu.
Digne se na noge. Krhotine i prašina padaju mu s
odjeće.
Pištolj mu je nestao i nigdje ne vidi Cezara.
Gorući komadi namještaja prekrivaju tlo i osvjetljavaju
veliko područje oko ostataka kuće.
Pamela posrče naprijed, doziva Alice i razgrće ostatke
iz kojih se puši.
Veliki oblak prašine još uvijek pada na dvorište.
Užarena čađa lebdi mutnim zrakom.
Alice nema na vidiku, ali Mia i ona treća djevojka dižu
se s tla. Teniska leži pokraj gorućih vrata.
“Jeste li vidjeli kamo je Cezar otišao?” pita Joona.
“Ne, ja... Nešto me pogodilo u lice i pala sam u
nesvijest”, odgovori Mia.
“A ti?”
“Ne čujem”, zbunjeno kaže druga.
Mia krvari iz nosa i iz rane na čelu. Drhtavo izvuče
dugu krhotinu drva koja joj se zabila u desnu nadlakticu.
 “Mia?” kaže Pamela.
“Što vi ovdje radite?”
“Došla sam po tebe”, kaže i zatetura.
Pamela krene dalje snažno krvareći iz rane na bedru.
Nogavica joj je promočena. Odmakne komad zida s
tapetom sa zlatnim uzorkom.
Još jedna, manja eksplozija začuje se iz najudaljenije
prizemnice. Vrata se naglo otvore, plamenovi počnu kliziti
pročeljem.
“Možete li izvući sve djevojke iz kaveza?” pita Joona i
podigne komad cijevi s tla.
“Mislim da možemo”, odgovori Mia pogledavajući krv
koja joj curi niz nadlakticu i kaplje s lakta.
Vatra s najudaljenije prizemnice zahvatila je i krov
susjedne.
“Hoćeš li uspjeti?” pita Joona. “Jer ja moram pronaći
Cezara.”
“Uspjet ću, uspjet ću”, odgovori Mia.
Starica sjedi leđima naslonjena na kadu s apatičnim
izrazom na krvavocrvenim ustima. Lice joj je pogodilo
mnoštvo grubih krhotina. Oba oka su joj izbodena. Krv
puna sivog grumenja od uništenih staklastih tijela slijeva se
niz prašinu koja joj prekriva lice.
Joona brzo korača prema tegljaču.
Ostaci kuće uruše se i plamenovi i iskre frcnu u zrak.
Vrućina suklja prema Jooni. Sad već gori čitav rub šume i
crni dim se kovitlajući podiže prema noćnom nebu.
Tegljač zašišti i krene naprijed.
 Mlada djevojka koju prije nije vidio sjedi za volanom.
Motor neobično turira, golemi kotači se okreću, ostaci
prozorskog okvira lome se pod gumama.
Joona potrči i preskoči iskrivljeni sudoper. Teške
pločice pancirke lupaju mu u rebra.
“Alice!” viče Pamela šepajući za tegljačem.
 95.

TEGLJAČ ODVALI STUP OGRADE i uz tutnjavu izađe na šumsku

cestu. Joona trči između gorućih dijelova kuće razasutih po
dvorištu. Pluća ga peku od dima, a rastući bol u trupu
pogađa ga poput novih uboda nožem.
“Alice!” viče Pamela promuklim glasom.
Joona preskoči jarak, presiječe put kroz gustiš koprive,
izađe na cestu i zgrabi jednu od stražnjih šipki prikolice baš
kad vozačica nagazi na gas.
Čuje se struganje prijenosnika.
Jooni isklizne željezna šipka, ali uspije se uhvatiti,
tegljač ga vuče za sobom, drugom rukom zgrabi rub
prikolice i baci se u nju.
Podigne se na noge na poskakujućem podu, pokraj
stare drvene ure kakve su se nekoć proizvodile u gradu
Mora.
Gume podižu prašinu za njima.
Prikolica se nagne i Joona zgrabi jednu stropnu šipku
kako ne bi pao.
Čitav skladišni prostor ispunjava pokućstvo.
Veći komadi namještaja smješteni su duž strana
prikolice tako da tvore prolaz u sredini s manjim kutijama,
stolcima, lampama i podnim zrcalom u otmjenom zlatnom
okviru.
 Na posljednjem odsjaju gorućih kuća Joona uspije
ugledati Cezara u samom dnu prikolice. Sjedi u naslonjaču,
ruke mu počivaju na naslonima i gleda u mobitel.
Jedan mu se obraz sjaji od krvi. Ostaci uha izgledaju kao
mali šiljci. Alice stoji pokraj njega sa srebrnom ljepljivom
vrpcom na ustima.
Plastičnom vezicom čvrsto je vratom vezana za jednu od
okomitih sipki. Nosnice su joj crne od čađe i krvari iz jedne
obrve.
Prikolica skrene i Alice se pridrži rukama kako ne bi
ozlijedila vrat.
Tegljač tutnjeći uđe u šumu i odjednom zavlada mrak.
Joona shvati da djevojka za koju su mu rekle da se zove
Blenda upravlja tegljačem. Vidio joj je tračak lica u vozačkoj
kabini dok je trčao.
Grane stabala i šikare šibaju ceradu prikolice. Slabašno
svjetlo sa svjetala na prednjem dijelu vozila dopire kroz
najlon.
“Zovem se Joona Linna”, kaže Joona. “Inspektor sam u
Nacionalnoj operativnoj policiji.”
“Ovo je moj kamion i nemate nikakvo pravo biti ovdje”,
odgovori Cezar i stavi mobitel u džep.
“Interventni tim je na putu ovamo, nemate nikakve
šanse pobjeći, ali predate li se, bit će vam to olakotna
okolnost tijekom pravnog postupka.”
Joona izvadi službenu iskaznicu i podigne je, krene
naprijed, prekorači svežnjeve nerca, pomakne zlatni stolac
s puta i protisne se pokraj velikog zrcala.
 “Vaš zakon nije moj”, kaže Cezar puštajući desnu ruku
da sklizne s naslona.
Alice se ne usuđuje skinuti ljepljivu vrpcu s usta, ali
pokušava uloviti Joonin pogled i odmahuje glavom.
Joona prođe pokraj vitrine i začuje kako porculan
zvecka u ritmu podrhtavanja kamiona. Ponovno podigne
iskaznicu kako bi im se imao izliku približiti. Cezar ga
budno motri kroz prašnjave naočale.
Nekoliko komada u zlatno obojene plastične štukature
stoji između podignutog divana i tkaninom presvučenog
zaglavlja kreveta.
Ruda između prikolice i poluprikolice škripi.
Pod se počinje tresti pod nogama.
Joona zastane ispred korita sa stotinama polaroid-
fotografija mladih djevojaka. Neke spavaju u svojim
krevetima, druge su fotografirane kroz proreze vrata i
prozore.
“Zapravo znate da je ovo gotovo”, kaže Joona
pokušavajući vidjeti što Cezar skriva uz naslonjač.
“Nije gotovo, postoje planovi za mene, oduvijek je bilo
tako”, odgovori on.
“Pustite Alice, pa ćemo razgovarati o planovima.”
“Pustiti Alice? Radije ću joj prerezati vrat”, odgovori
mu.
Joona promatra Cezarovu podlakticu i vidi kako mu se
mišići napinju. Ruka mu se ovije oko nečega i rame mu se
podigne za nekoliko centimetara.
 Baš kad Joona prekorači korito, Cezar ga napadne
mačetom. Pokret nije iznenađujuć, ali je iznimno snažan.
Dolazi odozdo, iz sjene, velikom brzinom.
Joona se baci kako bi se izmaknuo.
Oštrica prođe pokraj njega i prereže usko grlo podne
lampe uz kratak zvonak zvuk. Resasto sjenilo padne na
pod.
Prikolica se nagne u stranu uz sjeckav zvuk.
Joona posrne unazad.
Cezar diše kroz nos, slijedi ga i ponovno zamahne
mačetom.
Stražnji kotači prikolice uđu u jarak, pod se nagne, a
komadi namještaja tresnu jedni u druge. Čelične šipke koje
drže ceradu zvonko tutnje.
Iz nekakvog ormarića ispadnu role ljepljive vrpce.
Vrata ormarića zanjišu se nazad.
Cezar vrati ravnotežu, slijedi Joonu i ponovno
zamahne. Krovna šipka zaiskri kad je pogodi mačeta.
Gume snažno grme tlom.
Joona uzmakne i prevrne vitrinu između njih. Staklo i
porculan razlete se po podu.
Snažan udar prođe cijelom prikolicom kad kamion
smrska stablo pokraj ceste. Joona posrne unaprijed, a Cezar
tresne na leđa.
Slomljeno deblo stabla otkotrlja se krovom razdirući
ceradu.
Papiri i ubrusi zakovitlaju se na vjetru.
 Alice krvari vrat na mjestu na kojem se plastična vezica
urezala u njega.
Joona se osloni na naslon stolca. Iz posjekline na obrazu
širi se ledeni osjećaj.
Cezar ustane, mačeta mu visi u ruci. Nabrušena oštrica
teče poput srebrne vrpce duž crnog sječiva.
“Slušajte, znam za vašu bolest, može vam biti pružena
pomoć”, kaže Joona. “Pročitao sam opis slučaja koji je
napisao Gustav Scheel, znam da u sebi nosite Martina i
znam da on ne želi nauditi Alice.”
Cezar ovlaži usta jezikom kao da pokušava
identificirati strani okus.
Jooni se počinje mutiti vid.
Jednog od svjetala na prednjem dijelu tegljača više
nema, a drugo se, drhtavog sjaja, njiše na svojim
kablovima.
Sada u prikolici vlada gotovo potpuni mrak.
Crni vrhovi smreka u prolazu trepere spram
tamnoplavog neba.
Cezar se nasmije, a lice mu se udvostruči i razdvoji kad
se Jooni zamuti pogled.
“Sad ćemo se igrati”, kaže i nestane iza zaglavlja.
Joona se polako približava prevrnutoj vitrini. Trepće u
mraku pokušavajući razaznati pokrete. Krhotine stakla i
porculana pucketaju mu pod cipelama.
Cezar je prešao na drugu stranu i ponovno zamahne
mačetom. Oštrica prođe točno ispred Jooninog lica i razreže
presvlaku divana tako da ispuna navre van.
 Lepršajući dijelovi cerade zapnu za nešto pokraj ceste
što ih otrgne. Svežanj žučkastosmeđeg mramornog tepiha
padne preko ruba prikolice i stropošta se u jarak.
Alice skine ljepljivu vrpcu s usta, zakašlje se i krene
kliziti prema podu sve dok plastična vezica koju ima oko
vrata ne zapne za poprečnu šipku. Ispruži nogu, stopalom
dosegne Cezarov mobitel i privuče ga k sebi.
Joona više ne može vidjeti Cezara među namještajem.
Shvaća da je to do otrova. Ledeni osjećaj iz posjekotine mu
se proširio cijelim licem, sve do ušiju.
Prikolica skrene i Joona se uhvati za sekreter da održi
ravnotežu.
Trepće, ali obrisi predmeta stapaju se u mraku.
Odjednom Alice upali džepnu svjetiljku na mobitelu i
osvijetli Cezara koji se prikrao Jooni.
“Pazite”, vikne Alice.
Cezar zamahne trima mačetama - oštrim sječivom i
dvjema sjenama. Joona se stigne izviti tako da mu vrh
napravi na pancirki samo rez.
Teško sječivo odvali kut sekretera.
Joona se pomakne unazad.
Alice prati Cezara svjetiljkom.
Svjetlo mu dopire s leđa, osvjetljava mu kosu i
produbljuje napete bore na obrazima.
Cezar prekorači prevrnutu vitrinu i nestane iza velikog
zrcala.
Joona polako hoda naprijed, palcem i kažiprstom
trljajući oči.
 Namještaj zazveči kad naiđu na rupu na cesti.
Cezar je nestao, ali Alice usmjerava svjetlo ravno u
poleđinu zrcala.
Pogled joj je mračan i koncentriran.
Joona vidi samog sebe u drhtavom staklu, okruženog
namještajem i kutijama. Napravi tri hitra koraka prema
svom odrazu, nogom udari ravno kroz staklo i pogodi
Cezara u prsa.
Cezar poleti unazad i padne na leđa u oblaku krhotina.
Joona ne primjećuje da se porezao.
Prikolica se snažno zaljulja u stranu i Alice vrisne od
bola. Svjetlo džepne svjetiljke preleti preko zidova od
cerade.
Joona okruži zlatni okvir zrcala i vidi da je Cezar već na
nogama. Alice ga osvijetli baš kad se napne i zamahne
mačetom. Teško sječivo koso se spušta. Ali umjesto da se
izmakne, Joona krene ravno naprijed i zabije lijevo zapešće
Cezaru ispod brade. Glava mu tržne unazad, a naočale
odlete. Joona kružno provede pokret do kraja i stisne mu
ruku s oružjem u polugu.
Zajedno zateturaju u stranu.
Joona ga desnom šakom udara u lice i vrat sve dok
mačeta uz zveket ne padne na pod.
Začuje se snažan prasak i čitavo se vozilo zanjiše.
Odjednom je svijetlo kao usred dana.
Razvalili su čeličnu ogradu na stražnjoj strani velikog
rudnika. Snažni reflektori na visokim stupovima
osvjetljavaju čitavo područje.
 Joona gura Cezara prema podu, zabije mu koljeno u
prsni koš, zadržava stisak oko ruke i povuče je gore dok
Cezar pada.
Začuje se prasak kad mu se lakat slomi.
Cezar zaurla, sleti na trbuh, a Joona mu stopalom stane
na ramena.
Alice zgrabi mačetu i preteže plastičnu vezicu oko
vrata.
Tegljač velikom brzinom vozi po širokoj šljunčanoj
stazi. Oblak podignute prašine suklja kroz svjetlo
reflektora iza njih.
Joona pogledava naprijed, vid mu izmiče, ali svejedno
uviđa da se približavaju napuštenom površinskom kopu s
padajućim etažama.
“Alice, moramo skočiti”, vikne.
Alice sneno prekorači Cezara, zatetura i pogleda Joonu
u oči. Lice joj je mokro od znoja, obrazi grozničavo crveni,
a usne gotovo bijele.
Mjenjač zaškripi i Blenda skrene desno, zabije se u
neregistrirani kiper i usmjeri vozilo ravno prema provaliji.
“Skači”, vikne Joona vadeći lisice.
Snažno trepće, ali Cezara naslućuje tek kao sjenu na
podu.
Alice se kreće polako, zastane u dnu prikolice i pogleda
van, na šljunčani krajolik, prašnjavu cestu i obronak na
lijevoj strani.
Mačeta joj se lijeno njiše u ruci.
 Kočnice uz škripu pumpaju, ali ne rade. Prednja ploča
visi i struže po zemlji tako da se dimi.
Joona ostavi Cezara i potrči nazad prema Alice točno
prije nego što sasvim izgubi vid. Kamion prođe kroz
posljednju ogradu. Njezini smrskani dijelovi slijeću u
prašinu iza njih. Uz tutnjavu motora tegljač se približava
golemoj provaliji.
 96.

NA SVJETLU AUTOMOBILSKIH FAROVA Pamela vidi slomljena

stabla, zgažene rubove jarka i zrake lebdeće prašine.
Ne zaostaje mnogo za tegljačem.
Dennis je bio parkirao točno ispred policijskih barikada
na Karlavagenu, a dok su vozili na sjever, Pamela je
pretraživala internet za farmama vidrica oko Hedemore i
sjetila se da joj je Martin jednom pričao da se kao dijete
često igrao u rudniku.
Izađe iz zavoja i nagazi na gas gazeći odlomljene grane
na uskoj šumskoj cesti.
Pod automobilom zveči.
Slike onoga što se zbilo kad su ona i Dennis stigli na
farmu vidrica jure joj glavom tresući je poput groznice.
Ostavili su automobil pokraj tegljača, iznenadio ih je
Cezar, pokušali su pobjeći u šumu kad se Dennis vrišteći
zaustavio.
Pamela je klečala pokušavajući otvoriti čeličnu stupicu
kad je Cezar došao i udario Dennisa kamenom u glavu.
Cezar ju je za kosu povukao na noge i prislonio joj nož uz
grlo.
Pamela osjeća da vozi prebrzo za vlastite sposobnosti,
iznenadi je oštar zavoj i prokliže na rasutom šljunku.
Zakoči pokušavajući ispraviti upravljač, ali automobil
se zavrti i otkliže s ceste. Stražnji dio udari u stablo i prozori
se razbiju.
 Pamelu toliko zaboli rana na bedru da zastenje.
Prebaci brzinu, natraške se vrati na cestu, nastavi
naprijed i nagazi na gas.
Kad se približi osvijetljenom rudniku, vidi da je čelična
ograda razvaljena. Uveze se ravno u područje kroz
podignutu prašinu nazirući tegljač nekoliko stotina metara
pred sobom.
Krupni šljunak pucketa pod gumama.
Kamion oštro skrene, zabije se u nasip i prevrne.
Kvačilo se slomi, a kabel se podere. Prikolica se s
podvozjem odvoji i otkliže.
Kamion otkliže u stranu po tlu i uz tutnjavu se zabije u
neregistrirani utovarivač, vjetrobransko staklo prsne, a lim
se zgnječi.
Oslobođena prikolica s razderanom ceradom natraške
se kotrlja prema rudničkom kopu.
Slomljena osovina zvecka po tlu.
Pamela stisne gas i prijeđe preko pokošenih dijelova
posljednje ograde.
Nešto joj zapne za prednju osovinu, izgubi mogućnost
upravljanja automobilom, klizi kao da je na ledu.
Zakoči, automobil se zavrti, udari blatobranom u
naslagane prekrivače za miniranje i zatim se zaustavi.
Farovi se razbiju, a Pamela glavom udari u prozor kraj
vozačevih vrata. Otvori ih, iskobelja se van i potrči za
prikolicom koja se polako kotrlja.
“Alice!” viče.
 Gume na dvostrukim osovinama kotača prijeđu preko
ruba litice i začuje se prasak kad prikolica sleti na podvozje.
Polako klizi unazad prema ponoru i zaustavi se držeći
ravnotežu poput klackalice.
Pamela uspori osjećajući kako se cijelim tijelom trese
dok se približava.
Miris dizela i toplog pijeska leži u zraku.
Začuje se krckanje, kotači prikolice malčice se podignu
s tla kad se prikolica zaljulja prema naprijed.
Na sredini prikolice Martin ustane rukom se držeći za
lakat.
Cerade gotovo uopće više nema i čelične šipke tvore
kavez oko njega.
Velika podna ura prevrne se i stropošta u provaliju.
Pamela čuje kako je udarila u rub duboko u provaliji,
nastavila još dublje i smrskala se na dnu.
“Ne ovo, ne ovo”, šapće Pamela.
Osjeća da je na rubu nesvijesti dok prilazi rubu i
pogledava dolje.
Alice i Joone nema. Napravi korak unazad i pokuša se
sabrati, ali misli joj se suviše brzo roje glavom.
Prikolica se ponovno zaljulja unaprijed i kontrolna ruka
uz zveket udari u tlo. Razderani ostaci cerade lagano se
pomiču na vjetru.
“Pamela, što se ovo događa?” pita Martin prestrašenim
glasom. “Ne sjećam se što...”
“Gdje je Alice?” zaurla Pamela.
“Alice? Misliš na našu Alice?”
 “Ona nikad nije bila tvoja.”
Prikolica se ponovno zaljulja unazad i plastično korito
proklizi podom pokraj njegovih nogu.
Treščice s ruba kopa lome se i upadaju u njega.
Šasija s naporom škripi.
Martin napravi dva koraka prema Pameli i prikolica
vrati ravnotežu, ali odjednom stružući otkliže pola metra
unazad. Martin padne naprijed i prihvati se jednom rukom,
ponovno ustane i pogleda je.
“Jesam li ja Cezar?” pita Martin.
“Da”, odgovori mu i susretne njegove zgrožene oči.
Martin obori pogled, neko vrijeme mirno stoji, okrene
joj zatim leđa i pridržavajući se za krovne šipke krene
prema provaliji.
Kad prođe sredinu, prikolica se počne naginjati i kotači
se podignu sa zemlje ispred Pamele.
Namještaj i krhotine stakla klize podom i upadaju u
ponor.
Martin zastane čvrsto se držeći kad prikolica počne
kliziti preko ruba.
Dijelovi litice odlome se i zapljusnu rubove kopa.
Začuje se zaglušujuće struganje, a zatim se ponor, kao
da je nanjušio plijen, probudi i proždre Cezara golemim
ugrizom.
Prikolica je nestala.
Tišina se čini nestvarno dugom prije nego što se prednja
strana uz oštar prasak zabije u etažu kopa trideset metara
niže. Prikolica se prevrne, nastavi put kroz sjene i razbije se
na dnu kopa u oblaku prašine.
Pamela čuje buku kako ječi među stijenkama litica kad
se okrene od ponora. Dršćući se pogladi po ustima, pogleda
svoj automobil, razvaljenu ogradu i šljunčani put duž
obronka.
Dvije prilike pojave se iza prevrnutog kamiona. Penju
se uz obronak pokraj ceste.
Pamela korakne prema njima pomičući kosu s lica.
Joona Linna hoda polako, zatvorenih očiju i čini se da
održava Alice na nogama držeći joj ruku oko struka.
Pamela šepajući potrči prema njima ne znajući doziva li
svoju kćer ili se to samo događa u njezinoj glavi.
Joona i Alice zastanu kad stigne do njih.
“Alice, Alice”, plačući ponavlja Pamela.
Uzme kćerino lice u ruke i zagleda se u njezine oči.
Osjećaj nepojmljivog blaženstva obujmi je poput tople
vode.
“Mama”, nasmije se Alice.
Zajedno padnu na koljena u pijesak čvrsto se grleći. U
daljini se čuju sirene interventnih vozila.
 97.

NEONKA NA STROPU ODRAŽAVA se na mrljama prekrivenom

ekranu preko crvenog teksta CNN Breaking News from
Sweden.
U crno odjeveni policajci s kacigama i jurišnim
puškama nalaze se na šljunčanoj zaravni okruženoj
smrekovom šumom.
Prate prljave, mlade djevojke do kola hitne pomoći, dok
druge leže na nosilima. U pozadini se puše ostaci u požaru
urušene kuće.
“Noćna mora je završena”, govori voditeljica.
“Dvanaest djevojaka držano je u zatočeništvu na farmi
vidrica izvan Hedemore, neke od njih čak pet godina.”
Ekranom preleti nekoliko dronom snimljenih
fotografija spaljenih građevina u šumi uz izvještaj kako se
policija još ne želi očitovati o počinitelju.
Jedna od mladih djevojaka razgovara s novinarom na
mjestu zločina dok se osoblje hitne pomoći skrbi za nju.
“Bio je to jedan jedini policajac, on nas je pronašao,
došao je ovamo...
Bože”, plače djevojka. “Samo želim ići kući mami i tati.”
Djevojku odvedu u kola hitne pomoći koja je čekaju.
Lumi zaustavi snimku vijesti, nakratko zatvori oči,
zatim uzme mobitel i nazove tatu.
 Sluša kako se poziv uspostavlja, izađe iz fakultetskog
ateljea i krene niz hodnik kad joj se Joona javi uznemirenim
glasom.
“Lumi?”
“Vidjela sam i vijesti i cure koje...”
“Aha, to... ipak se prilično dobro svršilo”, kaže.
Noge joj toliko klecaju da stane pa sjedne na pod
naslonivši leđa na zid.
“Ti si ih spasio - je l’ da?” pita ga.
“Zajednički napori.”
“Oprosti što sam bila tako glupa, tata.”
“Ma, u pravu si”, kaže Joona. “Trebao bih prestati raditi
kao policajac.”
“Ne, ne bi trebao, tako... Tako sam ponosna što si mi
tata, spasio si te djevojke koje...”
Utihne i obriše suze s lica.
“Hvala.”
“Ne usuđujem se ni pitati jesi li ozlijeđen”, šapne.
“Nekoliko modrica.”
“Iskreno mi reci.”
“Na intenzivnoj sam, nisam u opasnosti, ali dobio sam
nekoliko uboda nožem, pokoju krhotinu u eksploziji i otrov
koji nisu uspjeli identificirati.”
“I to je sve?” nasmije se Lumi.

***
 Prošlo je pet dana od događaja na farmi vidrica. Joona
je još uvijek u bolnici, ali nije više na odjelu intenzivne
njege, niti je više vezan za krevet.
Bombe koje je Cezar postavio u prizemnice nisu
eksplodirale.
Dvanaest djevojaka je oslobođeno, ali Blenda je dva
dana kasnije podlegla ozljedama koje je zadobila kad se
kamion prevrnuo.
Cezarovo slomljeno tijelo pronađeno je na dnu starog
površinskog kopa. Među ostacima prikolice i skršenog
namještaja ležala je kutija s kosturima braće i stotinama
lubanja vidrica.
Baka je uhićena i nalazi se u izolaciji, tužiteljica je
preuzela istragu.
Primus je uhićen ispred sestrine kuće.
Kriminalističko-tehnička istraga mjesta zločina je u
tijeku i još uvijek nije jasno koliko je žena tijekom godina
umrlo i ubijeno na farmi vidrica. Neke su kremirane, druge
pokopane ili u vrećama za smeće bačene na nepristupačna
mjesta.
Između pretraga, fizioterapije i previjanja zavoja, Joona
dane provodi u sastancima s tužiteljicom.
Valeria je prebukirala avionske karte i upravo je na
putu kući. Toliko se zabrinula za njega da je plakala dok su
razgovarali na telefon.
Jučer ga je posjetio Erik Maria Bark. Gotovo mu se
vratila pokretnost ramena, bio je u sjajnom raspoloženju i
ispričao mu je da je započeo pisati novo poglavlje u svojoj
knjizi koje se temelji na starom opisu slučaja Dvostrukog
čovjeka.
Joona je odjeven u crne hlače trenirke i ispranu majicu
kratkih rukava s natpisom Livregementets husarer, imenom
jedne od najstarijih švedskih pukovnija. Bio je kod
fizioterapeuta i dobio program vježbanja za jačanje trupa i
leđa nakon ozljeda.
Dok se šepuckajući vraća hodnikom, misli na
pronalazak kostura braće i bizarnu činjenicu da nisu
sahranjeni ni kremirani. Mora nazvati Iglu i pitati ga kako
se razgradnja odvila, jesu li prvo bili pokopani ili su
iskuhani do kosti kao lubanje vidrica.
Joona uđe u svoju sobu, odloži papir s vježbama na
krevet, nastavi do prozora, stavi bocu s vodom u nišu i
pogleda van.
Sunce izmiče oblacima i sja kroz hrapavo staklo boce.
Svjetlom ispunjena sjena padne mu na ruku čiji su zašiveni
članci prekriveni medicinskim selotejpom.
Začuje se kucanje na vratima i Joona se okrene baš kad
Pamela uđe u sobu. Oslanja se na štaku, odjevena je u
pletenu zelenu majicu i kariranu suknju, a kovrčava kosa
podignuta joj je u rep.
“Spavali ste zadnji put kad sam došla”, kaže.
Nasloni štaku na zid, došepa do njega i zagrli ga prije
nego što napravi korak unazad i pogleda ga svojim
ozbiljnim očima.
“Joona, stvarno ne znam što bih rekla... To što ste
napravili, da ste...”
Zaustavi se kad joj se glas zamuti i spusti glavu.
 “Volio bih da sam brže riješio zagonetku”, kaže Joona.
Pamela se nakašlje i ponovno ga pogleda.
“Vi ste je prvi riješili, dobila sam svoj život nazad zbog
vas... više od toga, više nego što sam ikad mogla sanjati.”
“Nekad ispadne onako kako treba”, nasmije se.
Pamela kimne i zatim pogleda prema vratima.
“Dođite pozdraviti Joonu”, vikne Pamela prema
hodniku.
Alice uđe opreznim koracima. Pogled joj je budan, a
obrazi rumeni. Odjevena je u plave traperice i traper-jaknu.
Kosa joj je raspuštena i pada joj preko ramena.
“Bok još jednom”, kaže i zastane metar unutar vrata.
“Hvala ti na pomoći u prikolici”, kaže Joona.
“Nisam ni razmišljala, nije bilo druge”, odgovori.
“Ali bilo je to jako hrabro od tebe.”
“Ne, to... Bila sam zatočena toliko dugo da sam skoro
počela prihvaćati da nas nitko neće naći”, kaže
pogledavajući majku.
“Kako ste?” pita Joona.
“Pa zapravo, prilično smo dobro”, odgovori Pamela.
“Natučene smo, pune flastera i zašivene... Alice je imala
upalu pluća, ali na antibioticima je i više nema
temperaturu.”
“Super.”
Pamela pogleda prema vratima i zatim ulovi Alicein
pogled.
“Mia ne želi doći?” prigušeno pita.
 “Ne znam”, odgovori.
“Mia?” vikne Pamela.
Mia uđe, uhvati Alice za ruku i zatim nastavi prema
Jooni. Modra i roza kosa visi joj preko obraza. Ima crveni
ruž, obrve su joj popunjene olovkom i odjevena je u
maskirni prsluk i crne hlače.
“Mia”, kaže pružajući mu ruku.
“Joona”, odgovori on prihvaćajući je. “Koliko sam te
samo ovih tjedana tražio.”
“Hvala što niste odustali.”
Utihne i oči joj se zacakle.
“Kako si ti?” pita je.
“Ja? Imala sam sreće, dosta sam dobro prošla.”
"Postat će mi sestra”, kaže Alice.
Mia spusti pogled i nasmije se sama za sebe.
‘‘Složile smo se da ću posvojiti Miju”, kaže Pamela.
“Iako ja u to uopće ne mogu povjerovati”, šapne Mia i
nakratko sakrije lice rukama.
Pamela sjedne na stolac i ispruži ozlijeđenu nogu.
Svjetlost izvana pada joj na umorno lice i boji joj uvojke u
bakrenocrvenu boju.
“Pričali ste o ovoj zagonetki”, kaže hvatajući dah. “Sad,
jasno, znam odgovor, ali svejedno ne mogu shvatiti da je
Martin ovo napravio, nekako nije ispravno, pa poznajem
ga, poznavala sam ga, bio je dobar čovjek...”
“Znam, meni je isto tako”, kaže Alice i osloni se rukom
o zid. “Ali obrnuto... mislim, na početku sam preklinjala
Cezara da me pusti, zvala sam ga Martin, pokušavala
govoriti o mami, o zajedničkim uspomenama, ali nije
reagirao. Kao da nije imao nikakvog pojma o čemu
pričam... a nakon nekog vremena sam počela misliti da je
Cezar slučajno samo jako sličan Martinu, ali to nekako nije
bio on, nisam to mogla povezati.”
Joona provuče ruku kroz kosu i među obrvama mu se
pojavi duboka bora.
“Mnogo sam razgovarao s Erikom Marijom Barkom i
mislim da je potrebno prihvatiti da su Martin i Cezar dijelili
tijelo, ali da su čisto psihički bili odvojeni”, kaže. “Martin
vjerojatno nije imao pojma da Cezar uopće postoji, iako je
vodio neku vrstu podsvjesne borbe protiv njega... Ali Cezar
je znao za Martina, mrzio ga je i odbijao je prihvatiti
njegovo pravo da postoji.”
“Je li moguće da je tako?” pita Pamela i obriše nekoliko
suza s obraza.
“Ne vjerujem da postoji drugi odgovor”, kaže Joona.
“Preživjeli smo, to je jedino što je bitno”, kaže Pamela.
“Mama, mogu li pričekati vani?” pita Alice.
“Idemo”, kaže Pamela i ponovno ustane.
“Nisam vas htjela uznemiriti, samo moram van na
zrak”, kaže Alice i doda joj štaku.
“Poslije ćemo razgovarati”, kaže Joona.
“Nazvat ću”, odgovori Pamela. “Moram samo pitati
znate li išta o suđenju.”
“Izgleda da će početi sredinom kolovoza... tužiteljica će
zahtijevati da se rasprave održavaju iza zatvorenih vrata”,
ispriča joj.
 “Super”, kaže Pamela.
“Neće unutra puštati ni novinare ni javnost, samo
izravno umiješane... kao žrtve i svjedoke.”
“Nas?” pita Mia.
“Da”, kimne Joona.
“Hoće li baka biti tamo?” pita Alice i obrazi joj
problijede.
 98.

VRATA SUDNICE S VISOKOM RAZINOM osiguranja na

Općinskom sudu u Stockholmu su zatvorena. Umjetna
rasvjeta treperi na neprobojnom staklu uz gotovo prazno
gledalište.
Sasvim naprijed, za svijetlim drvenim stolom sjede
sudac, tri suca porotnika i zapisničar.
Tužiteljica je žena od pedesetak godina koja se oslanja
na rolator pri hodu. Lice joj je simetrično, oči velike i
tamnozelene, odjevena je u svijetlo odijelo i ima roza kopču
u plavoj kosi.
Baka potpuno nepomično sjedi odjevena u vrećastu
odjeću istražnog zatvora. Preko očiju ima zavoj, a desna
ruka joj je u gipsu. Usta su joj čvrsto stisnuta, a usne
izbrazdane grubim borama kao da su zašivene.
Ni ona ni Cezar nisu bili upisani u matične knjige, a
kako odbija reći svoje ime, nazivaju je N. N.
Sve ukazuje na to da je, poput svog sina, rođena i
odrasla na farmi vidrica.
Tijekom cijele glavne rasprave starica nije rekla ni riječ,
čak ni svom pravnom zastupniku. Nakon tužiteljičine
tužbe zastupnik je objasnio da optužena priznaje neke od
okolnosti, ali da se izjašnjava nedužnom u počinjenju
ikakvog zločina.
Saslušanja svjedoka i oštećenika traju već dva tjedna.
Mnogima od mladih djevojaka koje su držane u
zatočeništvu bilo je teško govoriti o nasilju, neke su sjedile
obgrlivši se rukama, nepomičnih lica i spuštenih pogleda,
druge su samo plakale i tresle se.
Ovog, posljednjeg dana saslušanja, Joona je pozvan
pred sud.
Tužiteljica polako prilazi klupi za svjedoke. Gumeni
kotači rolatora nečujno se kotrljaju podom sudnice. Stane,
izvadi fotografiju iz fascikla u košari rolatora, ali mora se
zaustaviti jer joj se ruka previše trese. Kratko pričeka i
zatim podigne fotografiju Jenny Lind koja se širila
medijima kad je nestala.
“Možete li nam ispričati o policijskom postupanju koje
je dovelo do operacije na farmi vidrica?” pita ga.
Tijekom Jooninog opširnog izlaganja u sudnici vlada
potpuni muk. Jedino što se osim njegova glasa čuje je
zujanje ventilacije i poneko kašljucanje.
Baka je nakrivila glavu kao da sjedi u koncertnoj
dvorani i sluša glazbu.
Joona završi izlaganje naglašavajući bakinu aktivnu
ulogu u otmici djevojaka, njihovom zatočeništvu,
zlostavljanju, silovanjima i ubojstvima.
“Martin je pronalazio žrtve na društvenim mrežama i
uhodio ih... ali ona je bila ta koja bi stavila vlasulju, obukla
crni kožnati kaput i vozila tegljač”, objasni.
“Je li to, po vašem mišljenju, činila pod prisilom?” pita
tužiteljica.
“Rekao bih da su silili jedno drugo... u zamršenom
spletu strahova i destruktivne povezanosti.”
 Tužiteljica skine naočale za čitanje i slučajno razmaže
olovku za oči po obrazu.
“Kao što smo pokazali, nasilje se odvijalo tijekom jako
dugog vremena”, kaže i pogleda Joonu. “Ali kako se moglo
nastaviti nakon što je Martinu postala potrebna danonoćna
skrb?”
“Nije bio prisilno hospitaliziran niti je primao sudsko-
psihijatrijsku skrb”, odgovori Joona. “I baš kao većina
pacijenata na njegovom odjelu, mogao je biti otpušten ili
dobiti dnevni dopust u principu kad god je htio... a da
obitelj ili bližnji nisu bili obaviješteni, zbog prava na
povjerljivost.”
“Usporedili smo svaki događaj sa zabilježenim
otpuštanjima s odjela”, kaže tužiteljica sucu i sucima
porotnicima.
“Imao je neregistriran automobil u privatnoj garaži u
Akalli, isti Chrysler valiant koji je tijekom operacije
pronađen na farmi vidrica.”
Joona još dva sata nastavlja odgovarati na pitanja.
Nakon stanke tužiteljica završi tužbu pred sudom
zahtijevajući za kraj doživotni zatvor.
Odvjetnik obrane ne ulazi u detalje, ne pokušava
posijati sumnju, ali ponavlja da je optužena djelovala u
dobroj vjeri i da se ne osjeća krivom ni za kakav zločin.
Sudnica se isprazni dok sud vijeća. Stražari istražnog
zatvora odvedu baku sa sobom dok Joona izlazi kroz
sigurnosna vrata i odlazi u kafić vijećnice zajedno s
Pamelom, Alice i Mijom.
 Joona kupi kavu, sok, peciva i sendviče i zamoli ih da
pokušaju štogod pojesti čak i ako nisu gladne.
“Mogli bismo dugo čekati”, kaže.
“Hoćete li nešto?” pita Pamela.
Alice odmahne glavom i stisne ruke između bedara.
“Mia?”
“Ne, hvala.”
“Jedno pecivo?”
“OK”, odgovori i uzme ga.
“Alice? Bar popij malo soka”, kaže Pamela.
Alice kimne i uzme čašu, prinese je ustima i popije malo
soka. “Što ako je oslobode”, kaže Mia skidajući kristale
šećera s peciva. “Neće”, kaže Joona.
U tišini sjede za stolom, slušaju parnice i predmete koji
se izvikuju na razglas i gledaju ljude kako ustaju i odlaze
od stolova.
Pamela pojede malo sendviča i popije kavu.
Kad ih pozovu nazad u osiguranu sudnicu da poslušaju
suca kako izriče presudu, Alice ostane sjediti dok ostali
ustaju.
“Ne mogu, ne želim je više nikad vidjeti”, kaže.

***

Tri tjedna kasnije Joona prolazi hodnikom na ženskom

odjelu istražnog zatvora Kronoberg. Linoleum svjetluca
poput leda na hladnom svjetlu neonki. Zidovi, letvice i
vrata otrcani su i izgrebani. Stražar u plavim gumenim
rukavicama baca vreću s prljavim rubljem na kolica.
 U prostoriji koju im je osigurao Nacionalni odbor za
sudsku medicinu sjede socijalni radnik, psiholog i sudski
psihijatar na svojim uobičajenim mjestima za duguljastim
stolom i čekaju ga.
“Dobro došli”, kaže psihijatar.
Starica koju su nazivali bakom sjedi zavezana u
invalidskim kolicima ispred njih. Više nema zavoj na
očima. Sijeda kosa u pramenovima joj visi preko lica, a oči
su joj zatvorene.
“Cezare?” šapne.
Medicinska sestra kaže joj nešto umirujuće i potapša je
po ruci.
Prije tri tjedna, kad je vijećanje suda završeno i
uključene stranke pozvane da se vrate u sudnicu, Alice i
Pamela ostale su u kafiću. Ali Mia je slijedila Joonu nazad
u sudnicu i sjedila je pokraj njega dok je sudac obrazlagao
presudu.
Starica nije imala apsolutno nikakvu reakciju kad ju je
sudac proglasio krivom po svim točkama optužnice.
“Osuđena će biti podvrgnuta sudsko-psihijatrijskom
vještačenju prije pledoajea obiju strana i izricanja presude.”
Od tad psiholog testira njezine opće intelektualne
sposobnosti i osobnost dok se sudski psihijatar bavio
neurološkim, hormonalnim i kromosomskim pitanjima.
Namjera je saznati je li bila ozbiljno psihički bolesna
kad je počinila zločine, postoji li rizik od povratka bolesti i
je li joj potrebna sudsko-psihijatrijska skrb.
“Cezare?” ponovno pita.
 Psihijatar pričeka da Joona sjedne. Nakašlje se i ponovi
razlog njihovog sastanka, po običaju predstavi sve nazočne
i istakne kako nitko od njih nema obvezu čuvanja tajne
prema sudu.
“Kad me Cezar pusti van, sve će opet biti dobro”, kaže
baka sama za sebe.
Grubo remenje škripi dok pokušava povući ruke k sebi.
Odustane tek kad joj ruke pobijele.
“Možete li objasniti zašto ste ubili Jenny Lind na
igralištu?” pita psiholog.
“Gospodin je pustio Judu Iškariotskog da se objesi”,
mirno kaže starica.
“Hoćete li reći da je Jenny Lind bila izdajica?”
“Prvo je Fridica otrčala u šumu i zapela u stupicu...
pomogla sam joj da se vrati kući i fino smjesti.”
“Kako?” pita Joona.
Starica okrene glavu škiljeći prema njemu. Jedino što se
vidi od njezinih provizornih očnih proteza jest bijeli akrilat.
“Otpilila sam joj stopala da ne bi došla u napast da
ponovno pobjegne... pokajala se i priznala da ima
komadićak papira s telefonskim brojem jednog prijatelja...
Kako sam znala da laže kad je rekla da Jenny ne zna za
njezine planove, zamijenila sam papirić drugim na kojem
je pisao broj mog sina i ostavila djevojke same... Htjela sam
znati jesu li sakrile kakav mobitel u šumi, htjela sam im
pokazati da Gospodin sve vidi...”
Joona pomisli kako je Jenny Lind vjerojatno iznenadila
baku kad je odjednom, nakon svih godina u zatočeništvu,
djelovala brzo. Jenny je mislila da ovisi o tom kontaktu zato
što im je Cezar lagao da ima prijatelje u policiji. Kad je
naposljetku pronašla papirić, nije oklijevala ni sekunde,
samo je otišla ravno u šumu.
“Sad znamo da je Jenny nazvala vašeg sina kad je stigla
u Stockholm i da je dogovorio susret s njom na igralištu...
ali zašto ste vi otišli tamo?” pita Joona.
“Ja sam bila kriva što je pobjegla, to je bila moja
odgovornost.”
“Ali Cezar je svejedno došao”, kaže.
“Samo da kontrolira da je privedena pravdi onako kako
je odredio... cijeli je svijet trebao vidjeti njezinu sramotu.”
“Možete li mi ispričati što se dogodilo na igralištu?”
pita psiholog.
Starica okrene svoj bijeli, blistavi pogled prema njemu.
“Jenny se predala kad je vidjela da je kod penjalice
čekam ja... jedino što me molila bilo je da ne kaznimo
njezine roditelje”, kaže baka. “Stajala je poput križa i
pustila me da joj stavim omču oko vrata, mislila je da će joj
Cezar oprostiti pokaže li da prihvaća svoju kaznu, ali Cezar
više nije imao ljubavi za nju i ništa nije rekao kad sam je
počela podizati.”
“Jeste li joj vi htjeli oprostiti?” pita psiholog.
“Zabola je nož u srce mog sina kad je pobjegla... ništa
nije moglo zaustaviti krvarenje, patio je i patnja ga je učinila
nestrpljivim, sve je zatvorio u kaveze, ali nije pomoglo, nije
im više mogao vjerovati.”
“A koju ste vi ulogu dobili u svemu tome?”
 Smiješeći se nagne se naprijed tako da joj kosa visi
preko lica. Blijede sljepoočnice naziru joj se iza sijedih
pramenova.
“Možete li shvatiti zašto je Jenny Lind htjela pobjeći?”
pita psiholog kad starica ne odgovori na pitanje.
“Ne”, kaže ponovno podižući lice.
“Ali znate da nijedna od žena nije dobrovoljno došla na
farmu.”
“Prvo se potrebno pokoriti... sreća dolazi malo kasnije.”
Psiholog nešto zabilježi i prelista svoje stručne
materijale. Baka zatvori usta tako da joj se šiljate bore
prodube.
“Smatrate li se psihički bolesnom osobom?” pita
psiholog.
Ne odgovori mu.
“Jeste li znali da je Cezar imao ozbiljnu psihičku
bolest?”
“Gospodin bira kamenje zaglavno svoje, a da tebe ne
pita za dopuštenje”, kaže baka i pljune u njegovom smjeru.
“Mislim da joj treba stanka”, kaže medicinska sestra.
“Je li Cezar znao spominjati Martina Nordströma?” pita
Joona.
“Ne spominji to ime”, kaže baka povlačeći remenje na
naslonima za ruke kolica.
“Zašto ne?”
“Leži li on iza ovoga?” pita povišenim glasom. “Je li on
taj koji pokušava sve uništiti?”
 Toliko jako povlači remenje da kotači invalidskih kolica
škripe.
“Što vas navodi da to kažete?”
“Zato što je uvijek mrzio i slijedio mog sina”, vrisne.
“Zato što je prokleti, ljubomorni...”
Uz urlik baka uspije izvući jednu ruku iz remenja. Krv
joj teče iz oderane kože.
Sestra brzo ispuni injekciju otopinom i pričvrsti joj
kanilu.
Baka reži između dahtaja, posiše krv s nadlanice i zatim
pokuša opustiti remenje oko druge ruke.
“Cezare?” viče promuklim glasom. “Cezare!”
 Epilog

VALERIA I JOONA SJEDE JEDNO NASUPROT DRUGOM u njezinoj

kuhinjici i jedu kosani odrezak, kuhani krumpir i umak od
vrhnja, kisele krastavce i džem od brusnica. Vatra pucketa
u staroj peći od lijevanog željeza i baca malene, treperave
zvjezdice svjetla na u bijelo okrečene zidove.
Joona je kod Valerije cijelo vrijeme otkako se vratila iz
Brazila. Sve je po starom, osim fotografije tek rođene
djevojčice na vratima hladnjaka.
Sudski postupak je završen u ponedjeljak. Baka je
osuđena na sudsko-psihijatrijsku skrb pod trajnom
nadležnošću suda i smještena je na odjel 30 u Sateru.
Slijepa starica je nasilna i izolirana je od drugih
pacijenata u krevetu s remenjem uglavljenom u pod.
Tijekom budnih sati urla i viče Cezaru da je pusti iz
podruma.
Dok jedu, Joona priča Valeriji o slučaju koji mu je
ispunjavao vrijeme dok nje nije bilo. Opisuje joj sve, od
prvog znanog ubojstva do Cezarove smrti u kopu rudnika
i kako su se neobični dijelovi predistrage na kraju mogli
povezati.
“Nevjerojatno”, šapne Valerija kad naposljetku utihne.
“Odgovor je bio da je bio i kriv i nedužan.”
“Razumijem, to je rješenje zagonetke, kako je ti
nazivaš... to je točno, ali svejedno mi je prilično teško
zamisliti kako su Martin i Cezar mogli dijeliti tijelo.”
 “Teško je prihvatiti postojanje disocijativnog
poremećaja ličnosti odnosno višestrukih ličnosti.”
“Pomalo”, kaže i nasmije se tako da joj se vrh brade
nabora,
“Pozadina je ta da je Cezar rođen kod kuće i nikad nije
prijavljen, nitko nije znao da postoji ni čemu je bio izložen...
Cijela mu se egzistencija vrtjela oko strogog oca i njegovog
kažnjavanja i ideje o dobivanju mnoštva sinova,
napučivanju svijeta”, ispriča Joona.
“Ali mama nije bila spremna na to da će biti odbačena.”
“Cezar nije bio napunio ni osam godina kad joj je
pomogao ubiti oca i ostatak obitelji... objasnila je Cezaru da
ga je Bog vidio i da će preuzeti očevu ulogu i dobiti
dvanaestoricu sinova.”
“Kako je došla do toga?”
“Pronašla je dokaz Cezarove odabranosti u lubanjama
vidrica, mislila je da vidi sliku svog sina u krizmanoj halji...
kako stoji kao Krist na križu.”
“Hladni žig”, šapne Valerija. “Gle, naježila sam se...”
“Čvrsto su se toga držali, oboje, mislili su da to mora
biti točno... a sve je, naravno, bilo potvrđeno u Bibliji”, kaže
Joona.
Valeria ustane i ubaci još jednu cjepanicu u peć, puhne
u žar, zatvori vratašca i napuni lonac za kavu vodom.
“Prilično često razmišljam o tome kako patrijarhalne
religije možda nisu baš bile dobre za žene.”
“Ne.”
 “Ali ipak je prilično velik korak od toga da te Bog
odabere do toga da postaneš serijski ubojica”, kaže
sjedajući na stolac.
Joona joj ispriča o prvoj ženi koju su držali zarobljenom,
njezinom samoubojstvu kad je zatrudnjela i Cezarovom
vremenu koje je proveo kao pacijent u starom, zatvorenom
paviljonu Satera. Prepriča joj misli Gustava Scheela o tome
kako se Cezar rascijepio na dvije ličnosti kako bi u sebi
mogao naći mjesta i za ono malo dijete koje se vezalo za
svoju polubraću i za ono dijete koje ih je pomoglo ubiti, i za
onog mladića koji je znao da je pogrešno držati ženu
zaključanu u podrumu i onog mladića koji si je to uzeo za
pravo.
Cezarova pompozna slika samog sebe kao praoca bila
je njegova metoda da izbjegne bol tih neizdrživih trauma.
Ali taj je psihički manevar cijelo vrijeme bio pod
prijetnjom Martinovog sretnog života s Pamelom i
pokćerkom Alice.
“Cezar je počeo mrziti Martina.”
“Zato što je bio njegova sušta suprotnost, dobar i
moderan čovjek”, kaže Valeria.
“A Gustav Scheel se pobrinuo da Martin bude taj kojeg
će upisati u matične knjige, taj kojem je dao novi život.”
“Shvaćam”, kaže Valeria i nasloni se na naslon.
“Prilično smo sigurni da je Cezar podmetnuo požar u
staroj klinici kako bi ubio svog liječnika i izbrisao svaku
vezu s Martinom.”
“Jer je nakon toga on bio jedini koji zna istinu”, kaže
Valeria.
 “Da, to je bio plan... ali ono što je neobično je da je
Martin svejedno sudjelovao u borbi... Cezar se svjesno
borio, a Martin podsvjesno, što je postalo vrlo očito kad je
Cezar oteo Alice i predao je svojoj majci dok su bili na
ribolovu. Martin je na to odgovorio tako što je otišao do
stare rupe u ledu i razgazio led na njoj ne znajući da
zapravo pokušava utopiti Cezara.”
“Ali nije uspio”, šapne Valeria.
“Martin je spašen i upao je u paranoidnu psihozu u
kojoj su ga nadzirala njegova mrtva braća... Teško je znati,
ali možda je danonoćna skrb bila njegov pokušaj da
zaključa Cezara.”
Joona ustane i glavom udari u luster, natoči kave u dvije
šalice i ponese ih sa sobom do stola.
“Ali čovjek ne može nadmudriti samog sebe.”
“Ne, to je srž svega”, kaže Joona i sjedne. “Cezar se
pobrinuo da dobiva dopuste kako bi mogao nastaviti po
starom. I sve se, vjerojatno, moglo nastaviti još godinama
da Jenny Lind nije pobjegla. Cezar je izgubio tlo pod
nogama, bio je uvrijeđen i maštao o strašnim kaznama.”
“Zato je pokušao uvući Primusa”, kimne Valeria i
puhne u vruću kavu.
“Nazvao ga je s Prorokovog skrivenog mobitela i ovo je
zanimljivo... Martin se nalazio na odjelu kad je nazvao
Primusa, ali nije čuo vlastiti glas jer je pripadao Cezaru... a
taj je dio njega bio blokiran”, kaže Joona. “Jedino što je čuo
bilo je Primusovo nastojanje da ne bude uvučen u
ubojstvo.”
 Joona pomisli kako je Jenny prešla cijeli put do
Stockholma u tri dana, posudila mobitel u jednom 7-
Elevenu i dogovorila sastanak na igralištu.
“Izvan odjela su Martin i Cezar, jasno, koristili isti
mobitel”, kaže Valeria.
“Martin je bio kod kuće, kod Pamele, ali kad je Jenny
nazvala, javio se Cezar”, kaže Joona. “Mislim da Martin
uopće nije bio svjestan što ga je nagnalo da izađe sa psom
usred noći, ali kad je došao na igralište, ponovno je preuzeo
Cezar... Ono što smo vidjeli na nadzornim snimkama
zapravo nije bio paraliziran svjedok, nego Cezar koji se sa
sigurne udaljenosti uvjeravao da se smaknuće ispravno
provodi.”
“Znači Cezar je taj koji uvijek pobjeđuje?”
“Zapravo, nije... jer je Martin vodio podsvjesnu borbu,
nacrtao je ono što je vidio i dozvolio da ga se hipnotizira da
razotkrije Cezara”, kaže Joona. “A nije ni Cezar gurnuo
Martina na tračnice podzemne željeznice, Martin je bio taj
koji je pokušao ubiti Cezara.”
“A da sam to nije shvaćao.”
“Malčice provokativno mogli bismo reći da je Martin
ozdravio dok je prikolica kamiona balansirala na rubu
kopa rudnika”, kaže Joona. “Shvatio je da su on i Cezar isti
čovjek, shvatio što je skrivio i donio svjesnu odluku da se
žrtvuje kako bi zaustavio Cezara.”

***
 Joonu uvedu u Sagin apartman, sjedne u jedan od dva
naslonjača i zagleda se kroz prozorsku stjenku na gole hridi
i namreškanu površinu mora.
“Već se ćuti jesen u zraku”, kaže i pogleda je.
Ogrnuta je srebrnkastosivom dekom, a u krilu joj
počiva knjiga iz gradske knjižnice u Norrtaljeu.
Joona joj pripovijeda o raspletu najneobičnijeg slučaja
koji je ikad imao.
Saga ga ništa ne pita, ali očito je da sluša kako su se
detalji održavali jedni u drugima zajedno stvorivši rješenje.
Joona joj objasni da Cezar nije znao da je steriliziran u
staroj klinici u Sateru, ali nemogućnost da ostvari sliku sebe
samog kao patrijarha postepeno mu je postala motiv da
kontrolira žene i upražnjava seksualnu moć.
Kad Joona naposljetku ustane da ode, Saga podigne
knjigu s krila. Riječ je o romanu Lord Jim Josepha Conrada.
Otvori je, izvuče iz nje razglednicu koja je stigla s knjigom
kao označivač stranica i pruži je Jooni.
Crno-bijela fotografija iz 1898. prikazuje staru masovnu
grobnicu za umrle od kolere u Kapellskaru.
Joona okrene razglednicu i pročita četiri rečenice
napisane crnim tušem:

Imam krvavocrven pištolj marke Makarov. U

spremniku.je devet bijelih metaka. Jedan od njih čeka
Joonu Linnu. Jedina koja ga može spasiti si ti.
Artur K Jewel

Joona vrati Sagi razglednicu i ona je umetne u knjigu

prije nego što ga pogleda u oči.
“Ime je anagram”, kaže.
 .

NAMJERA JE DVOSTRUKOG ČOVJEKA da zabavi, ali

kriminalistička literatura istovremeno može služiti kao
platforma za diskusije o čovjeku i o našem dobu.
Poput mnogih pisaca prije nas, odlučili smo izolirati
globalni problem i smjestiti ga u izdvojenu situaciju koju je
moguće riješiti. To ne znači da nismo svjesni stvarnosti.
*
Tamni brojevi su, jasno, ogromni, ali prema UN-u i
WHO-u preko milijarde žena na svijetu bilo je izloženo
seksualnom nasilju. Više od 40 milijuna žena uključeno je u
prostituciju, 28 milijuna žena živi u ropstvu, a 750 milijuna
žena stupilo je u brak prije svog osamnaestog rođendana.
87.000 žena ubijeno je svake godine, polovica njih od strane
partnera ili člana obitelji.
 .

LARS KEPLER pseudonim je spisateljice Alexandre Coelho

Ahndoril i njezina supruga Alexandera Ahndorila. Pod tim
pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistički roman
Hipnotizer, a sljedeće godine njegov jednako uspješan
nastavak, Paganinijev ugovor. Svjedok vatre iz 2011. treći je,
Noćna mora iz 2012. četvrti, Uhoda iz 2014. peti, Lovac na
zečeve iz 2016. šesti, Lazar iz 2019. sedmi, a Dvostruki čovjek
iz 2020. osmi roman u serijalu o inspektoru Jooni Linni.
Dvostruki čovjek u godini izdavanja postao je
najprodavanije djelo u Švedskoj u kategoriji fikcije. Ovaj
planetarno popularni niz trilera objavljen je u više od 40
zemalja i prodan u milijunima primjeraka, a u Švedskoj je
Larsu Kepleru donio titulu najprodavanijeg autora u
prvom desetljeću 21. stoljeća u svim kategorijama.
Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u švedsko-
portugalskoj obitelji. Odrasla je u Helsingborgu. Njezin
prvi roman Zvjezdani dvorac., objavljen 2003., nagrađen je
nagradom Catapult. U Švedskoj je prodan u više od deset
tisuća primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina
objavljena je 2006., a treći roman Master 2009. godine. U
svojim djelima bavi se istraživanjem čovjekova sukoba sa
znanosti, religijom i politikom. Redovito piše kolumne za
glavne švedske dnevne novine.
Alexander Ahndoril švedski je dramaturg i
romanopisac. Rođenje 1967. u Stockholmu. Autor je osam
romana i petnaest kazališnih komada. Njegov je
najpoznatiji roman Redatelj (2006.), priča o redatelju
Ingmaru Bergmanu.
Bračni par Ahndoril živi u Stockholmu s tri kćeri.
Lana Momirski rođena je 1990. u Zagrebu, gdje
završava jezičnu gimnaziju i Filozofski fakultet.
Diplomirala je Povijest umjetnosti i Švedski jezik i kulturu,
prevoditeljski smjer. Predavala je švedski i norveški jezik u
brojnim zagrebačkim školama stranih jezika, a švedski je
jezik predavala i u Švedskoj, gdje je provela tri godine.
Njezin prvi književni prijevod sa švedskog jezika, roman
Femicid autora Pascala Engmana, objavljen je 2020. u
izdanju Indigo knjige. Prevela je i slikovnicu Kiša (Mala
zvona, 2021.) autora Andersa Holmera. Redovna je članica
Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Autorica je
dviju slikovnica, Jabukan (Mala zvona, 2020.) i Naopaka
Palagruža (Mala zvona, 2021).
.
Svi slučajevi inspektora Joone Linne u izdanju Frakture:
Hipnotizer
Paganinijev ugovor
Svjedok vatre
Noćna mora
Uhoda
Lovac na zečeve
Lazar