Kultura otkazivanja u akademskoj sferi: akademska sloboda i sloboda

govora

Seminarski rad

Abstract

Zagreb, 2021./2022.
This paper examines the phenomenon of cancel culture taking place in the academic domain in
regards to freedom of speech and academic liberties. It tackles the possible hidden motives
behind the movement and criticizes the dismissal of academic values for profitability.

1. Uvod - kultura otkazivanja i sloboda govora

Kultura otkazivanja, eng. cancel culture, započela je 2010.-ih godina kao oblik prozivanja,
pobune i povlačenja potpore (u obliku iskazivanja nezadovoljstva, bojkota brendova i proizvoda
i sl.) za javne osobe ili tvrtke koje su izjavile stavove ili iskazale ponašanje koje se u vidu
pokreta društevene pravde smtraju neprihvatljivim ili problematičnim u kontekstu seksizma,
homofobije, rasizma itd. (Chiou, 2020) Ovaj fenomen nedavno je postao dio javog diskursa i
stvara podijeljena mišljenja oko samog pokreta; prema Chiou, kultura otkazivanja može se
istovrmeno prikazati kao oblikom aktivizma i podizanja svijesti o društvenim nepravdama, dok
se s druge strane može smatrati načinom ponižavanja i progonstva na temelju političke
korektnosti ili čak zbog samog neslaganja oko političkih uvjerenja. (Chiou, 2020)

Postavlja se pitanje može li se ova pojava svrstati u istu kategoriju kao i neki drugi oblici
borbe za društvenu pravdu. Prema autorici Thiele, „...kultura otkazivanja više je od novog
bojnog pokliča kritičara političke korektnosti: ona služi kao dimna zavjesa za trajnu privilegiju
moćnika da odlučuju gdje će publicitet, umjetnost, kultura, okupljanje i sloboda govora biti
mogući“ te smatra da se činjenica da je tržište medija koncentrirano u vlasništvu nekolicine
homogenih skupina privatnih tvrtki uzima zdravo za gotovo. (Thiele, 2021) Iz tog razloga,
kultura otkazivanja može hipotetski služiti kao politička manipulacija od strane onih u poziciji
moći, koji odlučuju koje informacije i sadržaj, vođen interesima neoliberalističkog tržišta, će biti
objavljivan i populariziran. Ovo ukazuje na mogućnost upitnosti ravnopravne reprezentacije u
medijima i potencijalno dovodi u pitanje slobodu govora, infomacija i mišljenja.

2. Akademska sloboda i sloboda govora

2
 Akademska sloboda može se povezati, na naki način, sa temeljnim ljudskim pravom slobode
govora, međutim, ti pojmovi nisu istovjetni. Doduše, neizostavno je spomenuti posebnu važnost
koju sloboda govora ima, ne samo u principu akademske slobode, već i u akademskom diskursu
te svim podupirujućim institucijama i zajednicama.

Koncept akademske slobode može se promatrati kroz dvije dimenzije; institucionalnu te

intelektualnu i profesionalnu autonomiju. Institucionalna autonomija podrazumijeva autonomiju
koju same institucije, administrativna uprava i članovi, posjeduju nad sadržajem koji uče i
proučavaju te načinom rada, uz prisutstvo određenih državnih ograničenja. Međutim, ova
sloboda ne garantira nužno potpunu slobodu, pogotovo u slučaju nedovoljne uključenosti
akademika u administrativnu vlast institucije, budući da često ona primarno djeluje u skladu sa
interesima te institucije. (Kabasakal, 2022) Druga dimenzija akademske slobode predstavlja
slobodu učenjaka, istraživača i profesora da uče, objavljuju i istražuju slobodno u skladu sa
vlastitim autonomnim poimanjem istine, kaže Kabasakal i nastavlja da unatoč tome, nije rijetko
se akademska sloboda ugržena od strane sveučilišnih uprava koje djeluju pod smjernicama vlade
ili pritiskom privatnih organizacija za financiranje. (Kabasakal, 2022)

Jedan argument za potrebu zaštite i isticanjem ovog prava koji Kabaskal navodi je nužnost
slobodnog izražavanja mišljenja u svrhu potrage za istinom, bez obzira na stupanj radikalnosti;
ne smije podlijegati strahu od otvorene rasprave zbog njezine inherentne demokratske,
deliberativne prirode. Uz prethodno navedeni, Kabaskalov glavni argument za slobodu govora je
jednaka autonomija koja „promovira da pojedinci imaju pravo slobodno govoriti u skladu s
odabranim koncepcijama dobra kao rezultat njihovih autonomnih kapaciteta“ s jedne strane, uz
ravnopravnu slobodu slušatelja da čuju slobodno kako bi potvrdili autentičnu osnovu svojih
izbora kao i razvitak i kritičko promišljanje istih. (Kabaskal, 2022)

3. Utjecaj politike neoliberalnog tržišta na akademsku sferu

3
 Akademsko izdavaštvo, unatoč svrsi znanosti da akumulira i promovira saznanja u potrazi za
istinom, industrija je koja stvara profit. Iz tog razloga, ono postaje intenzivnije vođeno interesima
tržišta u odnosu na tradicionalne vrijednosti akademskog kruga. Intelektualno sankcioniranje i
ideološko cenzuriranje počinje ulaziti u sferu kršenja prava slobodnog govora i mišljenja te
također zatvaraju mogućnost otvorene debate, propitkivanja, kritike i donošenja zaključaka.
(Teixeira da Silva, 2021) Prije pojave novih medija, ističe Teixeira da Silva, akademska debata
je većinski bila zatvoren krug; uključenjem šire javnosti, neke teorijske rasprave među
akademicima članovi društva mogu protumačiti kao prijetnje građanskim pravima ili vlastitim
ideološkim opredjeljenjima. Teixeira da Silva, nadovezujući se na tu misao, kaže da „zato što je
perspektiva izražena unutar akademske rasprave, ne implicira se nužno podržavanje tih stavova“,
što, uz stvaranje percepcije da su radikalna ili polarna mišljenja istovjetna govoru mržnje ili
diskriminacije (Teixeira prema Dzenis and Nobre Faria, 2021), postaje glavni faktor konflikata u
zajednici.

4. Zaključak

Kultura otkazivanja, pojam koji proizlazi iz mainstream kulture, predstavljena kao instrument
borbe protiv društvene nepravde, ustvari je simptom duljeg problema polarizacije, radikalizacije
i manipulacije društva. U većini slučajeva, ona je namjerno stavljena u fokus javnosti i
predstavljena kao jedan od važnijih borbi netolerancije za netoleranciju, međutim njezina
prikrivrna svrha je odvući pozornost od nekih vijesti i događaja koji se pokušavaju zataškati,
stvoriti još dublji jaz i snažniji otpor s jedne i druge strane spektra i pružiti ljudima osjećaj
društvene angažiranosti ili biti izvor zabave. Najviše je povezujemo sa popularnom kulturom
zbog svog odjeka na popularnim platformama, no budući da je samo simptom virusa, oblik
kulture otkazivanja proširio se u druge dijelove života gdje se mišljenja i informacije javno
obznanjuju kao što je akademski krug. Naime, jednako se krše prava na slobodu govora zbog
vrijednosti i interesa kapitalističkog neoliberalizma gdje se ona izjednačuje sa profitabilnošću i
gdje se propagira ideja prijetnje radiklanih ili opozicijskih ideja kako bi se evocirao strah i sukob
usmjeren prema jednom definiranom neprijatelju, koji ugrožava i uvrijeđuje ideologiju aktera.

5. Literatura

4
Chiou, R. (2020). We Need Deeper Understanding About the Neurocognitive Mechanisms of
Moral Righteousness in an Era of Online Vigilantism and Cancel Culture. AJOB Neuroscience.
11(4), 297-299, DOI: 10.1080/21507740.2020.1830872

Kabasakal Badamchi, D. (2022). Academic freedom: How to conceptualize and justify it? Philosophy and
Social Criticism. 48(4). 619–630. DOI: 10.1177/01914537211072888

Teixeira da Silva, J. A. (2021). How to shape academic freedom in the digital age? Are the
retractions of opinionated papers a prelude to “cancel culture” in academia? Current Research in
Behavioral Sciences. 2. Preuzeto s: https://doi.org/10.1016/j.crbeha.2021.100035.

Thiele, M. (2021). Political correctness and Cancel Culture – a question of power! Journalism Research.
4(1). 50-57. DOI: 10.1453/2569-152X-12021-11282-en