Vile kao mitološka bića

Kada pominjemo vile kao folklorna i mitološka bića, možemo se složiti da su Sloveni
obožavali vile i da su one imale veliku ulogu u našoj mitologiji. Već u 6. vijeku imamo zapise
Prokopa Cezareca da su Sloveni obožavali nimfe. Ta mitska bića, koja Prokop zove nimfe,
nisu ništa drugo već naše vile. Takođe, spomene o njima možemo naći i u staroslovensim
spomenicima iz 14. i 15. vijeka, uz Peruna, Mokoš, Rod itd.

Naše narodne pjesme opisuju nam najljepše porijeklo i sva svojstva vila. Na pitanje o
porijeklu vila, govori nam i narodna pjesma koju je Vuk Karadzić zabilježio: „A mene vilu od
gore/Mene je gora rodila/U zelen listak povila/Jutrenja rosa padala/Mene je vilu dojila“. Vilu
dakle, u ovoj pjesmi rađa gora, ali se ona može roditi i na nekom crvenom glavičastom
jesenjem cvijetu. Ljudi su vile zamišljali kao prekrasne žene lijepa lica i prekrasna stasa, duge
do zemlje crne ili zlatne raspletene kose, u kojima leži sva tajna vile, i ako joj se samo jedna
vlas iščupa, vila mora da umre. One su vječito mlade i imaju na sebi dugu i tanku bijelu ili
plavu haljinu koja krije kozje noge ponekim vilama. Vilinske oči sijevaju poput munja. Tanki
bijeli konci, koje možemo vidjeti na ljeto ili jesen, zovu se vilinska svila.

U svom „Rječniku“ nam Vuk pod riječju vila govori da one žive po velikim planinama i po
kamenjacima oko vode. Vila neće nikom zlo učiniti, osim ako ih neko uvrijedi. Na primjer,
ako se nagazi na njihovo kolo ili na večeru. U slučaju da ih neko uvrijedi, one ga onda
unakaze. Ustrijele ga u nogu, ruku ili u srce. Da su vile osjetljive i ljubomorne, govori nam i
pjesma „Marko Kraljević i vila“. Na nagovoranje svog pobratima Marka da pjeva, Miloš će
mu reći sljedeće: „Pak je mene zapretila vila/Ako mene čuje da popevam/Hoće mene ona
ustreliti/I u grlo, i u srce živo“.

Kada govorimo o postanku vila, postoji mišljenje da su vile u stvari duše umrlih djevojaka.
One žive u vodi i po obalama, uvijek u igri ili zabavi. Prema tome, možemo razlikovati vile
planinkinje ili vile od gore, vodene vile ili brodarice i napokon oblakinje, tj. vile koje
pripadaju različitim lokacija htonskog prostora (gora, voda, nebo). Planinkinje vile su
uglavnom dobre i prijateljski su nastrojene prema ljudima. To pokazuje i sljedeća pjesma:
„Kladila se vila i djevojka/Ko će bolje poraniti rano/I doneti vode iza gore/I pomesti bele
dvore svoje“. U ovoj pjesmi, djevojka će pobijediti vilu u opkladi i ostaće nekažnjena. Kada
govorimo o vilama od gore, one znaju odlično da liječe i vidaju: „Kralja vida od gorice vila –
a kraljicu nema ko da vida“. Ove vile toliko su dobre, da su one nekada pomagale ljudima
obrađivati polja i čuvati stoku. Vodene vile su vrlo osjetljive, zle, kobne. Pošto ih krasi
magičan glas, one svojom pjesmom svakog smrtnika mame u propast. Neke od vodenih vila
su kao i sirene, pola žensko a pola riba. Mogu se pretvoriti i u labuda ili mogu imati samo
labudove noge. Kada kažnjavaju, vile sakate one ljude ili dave mladiće koji se kupaju u
njihovim virovima, a uništavaju i one koji se usude mutiti ili uzimati vodu iz njihova izvora.

Zanimljiv je i njihov odnos sa ljudima. Vode ljubav sa njima, mladićima, najčešće pastirima.
Žive s njima, rađaju djecu, ali ih, ipak, kad-tad napuste jer ne mogu dugo da žive u ljudskom
svetu. Vile uživaju u slobodnoj i tajnoj ljubavi, a brak preziru. Koga vila zadoji svojim
mlijekom taj dobija natprirodne moći i postaje veliki junak kome ne mogu da naude ni sablja
ni puška.. One su zadojile Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Banović Sekulu. Vile nekada
ukradu malo dijete, novorođenče, odgajaju ga do petnaeste godine, pa ga vrate majci. A s
nekim junacima imaju i svoju djecu junake (Kraljević Marko sin je vile i kralja Vukašina, a
Grujica vile i Starine Novaka). Nailazimo i na razne izvore o vili kao pomoćniku ili
posestrimi epskog junaka, međutim, profesor Aleksandar Loma tu ideju demistifikuje i vezuje
je za ratničke družine, odnosno, za djevojke koje su pratile ratničke družine. Sa njima su
živjele u odnosu slobodne ljubavi, izvan propisanih društvenih normi. Gledajući na to nešto
više simbolično, profesor Aleksandar Loma podsjeća da ime vile potiče od riječi vileniti, i
navodi kako sticanje vile posestrime u stvari predstavlja trenutak inicijacije u kome mladi
junak prvi put iskusi ratnički zanos, ili kako to Loma još naziva, „mahnitost“.

U prilogu ću ostaviti link pjesme „Goro moja“, Slobodana Trkulje. U pjesmi je na jedan
romantičan način prikazana ljubav smrtnika i vile planinkinje, ili kako pjesma kaze „Gorice“.

Pjesma „Goro moja“ - https://www.youtube.com/watch?v=O1E0vSSall8