19.2.2013.

Sonja Miličević

Velika majka Mokoš

Knjiga o vrhovnoj božici starih Slavena

Nakon Božanskog boja (2008.) i Zelenog luga (2010.), godine 2011. izašla je i Gazdarica na
vratima. Dok u prvoj knjizi Radoslav Katičić govori o Perunu i Velesu, u drugoj pak o svadbi
božanske djece Jarilu i Morani, treću posvećuje božici Mokoš. Kao i u prve dvije knjige tako i
u ovoj trećoj koja predstavlja završetak božanske trilogije, Radoslav Katičić se služio jasnim
filološkim metodama pri analizi ulomaka autentičnih tekstova te ponovo ukazuje na brojne
slavenske i baltičke, a kroz prikaz višedimenzionalnih poveznica i indoeuropske paralele.

Gazdarica na kladencu U ovoj knjizi Katičić je dao prikaz Velike Majke. Kod Balta to je
Laime, ona s mnogo lica i mnogo naziva. Kod Slavena to je Majka vlažna zemlja, prelja i
tkalja, a naziva se Mokoš. Javlja se i pod nazivima Perinj i Vela, jer je ujedno i gazdarica
nebeskog dvora, kao što je i ključarica zlatnim ključevima vrata podzemnog svijeta.

U prvom poglavlju putem brojnih ulomaka kratkih pjesama Katičić daje prikaz latvijske
mitske predodžbe o utrostručenoj gazdarici/božici koja se identificira sa Suncem, s božicom
suđenicom Laime te božicom Dēkle, te ih uspoređuje s prikazom ruskih, bjeloruskih i
hrvatskih tekstova o gazdarici/božici Mokoš. Predodžba nosi iste motive – bogato ukrašena
vrata – koja gazdarica/božica otvara i zatvara – vrata su velikog nebeskog dvora čiji silazni
put vodi do vlage i vode koja njeguju svoja vrela skrivena u šašu. Sama vrela (ili
kladenci/bunari) se nalaze ili unutar dvora, iza gornjih “nebeskih” vrata, ili pak kod donjih
vrata “podzemlja”, prema kojima se nebeska vrata otvaraju. Vrela, ispunjena zlatom ili
srebrom, predstavljaju obilje i pripremu za svadbu božanske djece koja se ponavlja svake
godine. Božica je predstavljena kao Sunce, Bog kao Mjesec, a djeca kao Zvijezde.

Ona pušta, Ona uskraćuje S obzirom da božica, Velika Majka, otvara i zatvara vrata gornja
(nebeska) i donja (vrata zelenog podzemlja, pokojnih i vlage), Katičić je temeljitim jezičnim
analizama ponudio zaključak u kojem kaže: “Fraza Laime laida u kontekstima u kojima je
ovdje upotrijebljena lijepo pokazuje kako se od značenja ‘puštati’ dolazi do značenja ‘usud’,
‘sreća’”, što božicu dovodi direktno u kontekst bića koje određuje ljudski put, njegovu
sudbinu. Iako Laime dopušta poželjni životni puta, ona ga također može i uskratiti. Tim
puštanjem i uskraćivanjem ona odlučuje i o životu i o smrti. Kod odlučivanja o povoljnom
ishodu nosi naziv Laime, a u nepovoljnom, dakle nesreći, je Nelaime pa je tako i nazivima
obilježena kod gornjih (nebeskih) vrata gdje se priprema za svadbu, plodnost itd., te kod
“donjih” vrata, kod vode, gdje odlučuje o smrti i kazni. Na taj način, navodi Katičić, postaje
nam jasno da je Suđenica velika božica, a ne demonsko biće niže klase kako se u kasnijim
razdobljima naviklo obilježavati Veliku Majku.

Tri žene na vodi Neki od tekstova spominju i tri Lamiice (deminutivi u latvijskom su
uobičajeni) što potvrđuje sliku trostrukosti same božice koja nije rijetkost u indoeuropskim
predajama. Trostrukost nose i Harite u grčkoj mitologiji ili pak Norne u germanskoj, što je
zapravo trostrukost Velike Majke.

U slovačkim, slovenskim, hrvatskim, srpskim pjesmama te pjesmama Gradišćanskih Hrvata

također se pojavljuju tri bijele žene/vile/suđenice/vještice, no uvode se i motivi zelenog luga i
konja. Umjesto vode, češći je motiv vatre u obliku tri ognja. Tri žene su obično u liku njegove
sestre, majke i nevjeste, koje mu režu srce iz grudi. Rezanje srca je povezano s gubitkom
životne snage, dakle sa smrću.

Zatim se autor posvećuje analizi praslavenske riječi ključъ gdje ona ima značenja – ‘ključ’ i
‘vrelo’, ‘tijek vode’, ‘vrtlog’, ‘mjehur. U Dubrovniku zabilježene su izreke Voda na ključ te
Drži vodu na ognju do dva ključa.

Povezanost zlatnog vrela i zlatnog ključa, zbog značenja riječi ključ, dovodi do zaključka da
je zlatno vrelo samo pojavni oblik zlatnog ključa. Tako se mitski motiv o vrelu/izvoru iz
kojeg navire i vrije/ključa zlato/srebro dovodi u vezu sa zlatnim ključem, onim istim kojim se
otvaraju vrata proljeća, vlage, plodnosti i rodnosti. Potvrdu toga Katičić ne pronalazi
isključivo u slavenskoj predaji, već u baltoslavenskoj, a germanske podudarnosti daju, s
oprezom, naslutiti da su takvi mitski sklopovi zapravo indoeuropski.

Vrata pokojnih U češkoj predaji, navodi Katičić, žena koja čuva ključeve donjih vrata ima
ime izvedeno iz riječi smrt i naziva se Smrtola ili Smrtka, a ako je povezano s moriti, onda je
Morena ili Marena.

U kratkim latvijskim pjesmama javlja se motiv pečenja kruha koji se nosi kao dar Majci
pokojnih ili Majci grobova koja otvara i zatvara donja vrata.

To je ona ista Velika Majka, Lamie/Nelamie, Majka zemlja latvijske Zemes māte, zapravo se
radi o Majci Zemlji. I, napominje Katičić, ona nije ništa drugo doli slavenska Majka vlažna
zemlja, dakle Mokoš, u grčkoj mitologiji je Demetra, koja u svojoj izvornosti znači Zemlja
majka, pa tako ne dobivamo samo baltoslavensku poveznicu, već i indoeuropsku.

Nadalje, poveznica s nazivom za pokojnike u litavskom i latvijskom čini riječ veles odnosno
velis, koji dolaze od indoeuropskog korijena wel-, pa se tako i u drugim indoeuropskim
jezicima značenje za umrle bazira na tom korijenu. No, taj korijen se svojim značenjem
odnosio i na nešto drugo – na livadu, pašnjak, pa odatle i na travu, travnatu poljanu.

Pa Katičić kaže: “Korijen wel- kojega se značenje odnosi na umrle nema potvrde u
slavenskom. Ali se od toga korijena može izvesti ime božanstva vrlo znatnog u poganskih
Slavena. To ime glasi Velesъ”. Velesov dom/dvor je u korijenu svijeta, podzemlju, zemlji
bogatih zelenih travnjaka. A u proljeće, kako su pokazali analizirani stari obredni tekstovi, iz
tog svijeta dolaze ptice selice. Mjesto iz kojeg dolaze, iz Velesova svijeta, naziva se irij, virij,
virj. Taj naziv povezuje se sa značenjem vodeni vrtlog, vir, a iriti se znači uzburkati, da bi u
glasovnim varijantama poprimilo oblike jeriti se i jariti se. O razjarenim pčelama koje donose
zlatne ključeve, već smo čitali ranije.

U jednom bjeloruskom zagovoru Ir je ime za zmijskog cara, a Irica je zmijska carica, te Ira
ubija gromovnik. Tu dobivamo povezanost Velike Majke s gospodarom i donjeg i gornjeg
dvora, ta njezina dualnost život/smrt dovodi do mitske dinamike i sukoba dvaju bogova –
Velesa i Peruna.

Zatvoreni kladenci Pitanje koje se javlja u ovom poglavlju jest – je li gospodar podzemnog
svijeta zapravo bio gospodarica podzemnog svijeta, odnosno, je li se za oslobođenje voda i
plodnosti gromovnik zapravo borio sa svojom ženom, Velikom Majkom.

Primjerice, u rukopisu iz 14. st., čuvanom u crkvi Sv. Sofije, a koji govori o poganskim
idolima i njihovim imenima, javlja se ime Vela, a kontekst koji je okružuje upućuje na njezinu
povezanost s vrelom, sa zdencem i dvorskim gospodarstvom. U nekoliko
varijanti makedonske predaje junak (gromovnik) susreće se s Velom samovilom, kao svojom
protivnicom koja je zatvorila devet kladenaca spojenih u jedno, ispod stabla svijeta koje ima
suhi zlatni vrh. Broj devet, duboko vezan za mitske prikaze svadbe, obitelji itd., stablo svijeta
sa suhim zlatnim vrhom te oslobađanje vode je prastara mitska slika koja pokazuje duboki
korijen u slavenskim predajama koje su već pomno objašnjene. I u ovim slučajevima
božanstvo koje gospodari donjim svijetom vlage i obilja nije muško, već žensko božanstvo.

S obzirom da je Veles i zmija i zmaj, i Ir i Irica, i Veles i Vela, napominje Katičić, tada on
pokazuje da je i muško i žensko božanstvo. Iako se ne može dati čvrst odgovor je li on
ponekad samo jedno ili samo drugo, to pitanje treba ostati osviješteno.

Mokra Mokoš na močilu Katičić navodi da je riječ močilo u očitoj etimološkoj vezi sa
samim imenom božice Mokoš, a imenica močilo dolazi iz glagola močiti te se povezuje s
pridjevom mokar. Mokoš je praslavenska i sveslavenska božica, što pokazuju i toponimi
dobro potvrđenih u južnih, zapadnih i istočnih Slavena, a veže se poput Gromovnika za suhe
vrhove i gore, i poput Velesa za močvare, doline, vodu (svu vodu pa i vrela, bunare itd.)

Spisi iz Rusije nam pokazuju da se Mokoš još dugo štovala i nakon 988. god., dakle godine
kad je knez Vladimir nametnuo pokrštavanje Rusiji, i to u obliku dvovjerstva. Poganski
prežici su jednostavno bili prejaki, i to ne samo kod seljaka, već i u visokim slojevima
društva. S obzirom da su i tkanje i pređa također bili povezani s Mokoš kao velikom preljom i
tkaljom, ona je bila vrlo usko povezana s vrlo bitnim i životnim aktivnostima žena – izradom
odjeće i njezinim namakanjem u vodi. Prvotni atribut tkanja/predenja kod Mokoši je ionako
prvenstveno povezano sa životvornim utjecajem vode.

Zbog brojnih kršćanskih zabrana, Mokoš polako prelazi u lik strašne žene koje se žene trebaju
bojati. Još jedna degradacija koju ističe Katičić proučavajući ukrajinske i ruske izvore jest da
je Mokoš, kao štovana božica, bila i božica braka, ljubavi i spolnosti/plodnosti, degradacijom
postala sinonim za razvratnu laku žena te znakom neurednog spolnog ponašanja.

Također se javlja degradacija u vidu nevjerne žene, dakle one koja je prevarila Peruna s
Velesom pa je protjerana u podzemne livade od strane gromovnika. Tako postaje neugodan
ženski bijes. Iako je jasno da je Mokoš božica s dva doma – gore suhog i dolje vlažnog –
između kojih slobodno šeće jer su to njezine domene, svrhovite i jasne, kroz stoljeća
degradacijom postaje tek prezrena nevjernica te tako iz dvostrukosti svoje prirode postaje
jednostruka, zla i lukava, Baba Jaga, kao što i Veles postaje vrag ili u najmanju ruku mali
šumski bijes.

Kako se Mokoš nije nikako mogla potpuno izbiti iz narodnog vjerovanja, čak ni
degradacijama, uosobljena je svetica sv. Petka Paraskeva. Uosobljena je od židovskog i
kršćanskog pojma – Paraskeva znači Priprema, a Petka je nastala od Petak – dakle, petak kao
dan pripreme pred proslavu Subote (Šabata). S obzirom da je petak dan nakon četvrtka, koji je
odavna obilježen kao Gromovnikov dan, ispostavlja se da je dan sv. Petke, preoblikovane
Mokoši, namjerno postavljen tako (kao dan Velike Boginje), a predenje vune, tkanje i
mokrina se također povezuju sa sv. Petkom.

Svojim radom na rekonstrukciji praslavenskog sakralnog pjesništva, Radoslav Katičić nam je

u sve tri navedene knjige pružio uvid u samo životno iskustvo starih Slavena, zakopano u
komplicirane i višedimenzionalne slojeve kulturne baštine kojoj smo nasljednici.
Iako napominje da ova trilogija nikako ne zaokružuje samu tematiku, već je, naprotiv, otvara
prema daljnjem istraživanju, mitska slika slavenskog svijeta, koju nam je posredno dao na
uvid, postala je sama po sebi naše novootkriveno narodno blago.