Slavenska mitska predaja

Praslavenstvo je tako tu, treba samo znati gledati.

V. N. Toporov (1928. – 2005.)

 U knjizi Hrvatska narodna
mitologija: Biserje priča čarobnog carstva drevnih vremena, izdanoj na dan Svetog Vida
1943. godine, dr. Nikola Sučić prenosi: U početku bijaše samo beskonačan univerzum, niti
tamna niti svijetla, bezoblična tvar i maglen bezdan… Na samome dnu nalazila se sura, crna
silatmine. To bijaše pramrak. Nad svime time vladao je svemoćni duh vječnosti. On je
praotac svega. Dotrajaše mnogi vjekovi kad poput svjetlosne munje bljesne njegov znak,
razluči svjetlo i tminu, maglu i tvar. Od tvari postane tlo, a iz magle i oblaka prospe se voda,
potekoše rijeke i natopiše mrki bezdan utline. Nastaše jezera i mora. Zraci svjetla pomilovaše
Zemlju i prosijaše u njoj zametak svakojakog života. Tako su nastala različita bića. Sve što je
bilo izvan tog dohvata zaostade i nadalje u vlasti polusvjetla i tame, zime i leda. To je
prapočetak borbe sila svjetla i tmine…

Mit kaže da je u zlatnom Prajajetu počivao otac bogova, neba i zemlje. Pod utjecajem
životnih sila, Prajaje se raspuklo i stvorilo svjetlost, bestjelesnog prastvoritelja neba pod čijim
se svodom sve rađa i događa, praboga svemirske svjetlosti, Svaroga, vrhovnog božanstva
Slavena. Svarog je iznad dobra i zla, a kod Južnih Slavena spomen na njega pronalazimo u
imenu Svevišnjeg tvorca ili Višnjeg Boga.

U istočnoslavenskim verzijama mita o postanku pojavljuje se na početku Rod kao apstraktno

i nespoznatljivo božanstvo, nebeski izvor iz kojeg će sve postati. Rod od sebe samog prvo
stvori ljubav – Ladu. Uz pomoć snage ljubavi probije ljusku zlatnog Prajajeta i stvori
univerzum: nebrojeno mnoštvo zvjezdanih svjetova kao i naš ovozemaljski svijet. Iz usta
ispusti Duh božji, majku Sva i oca Svaroga.

Od sjene Svarogove nastalo je prvo potomstvo, Bjelobog i Crnobog. Od donje ljuske Jajeta
koja se razbila na tisuće komada stvorio je divove i patuljke, sva magična bića, a od gornje,
Stablo svijeta kojim odvoji nebo od zemlje. U njegovoj krošnji izgradio je Svarog stan
bogova i svoj dvor na sedmom, najvišem nebu.
Svarog je, kaže mit, od leptira stvorio vile, zemaljske posrednike između ljudi, heroja i
bogova. Vile često jašu na konjima ili jelenima, odlaze u lov ili igraju u kolu. Zaljubljuju se u
hrabre mladiće i junake kojima pomažu svojim savjetima i djelima, a katkad su njihove
posestrime. U južnoslavenskoj mitologiji vile su zamišljane kao izuzetno lijepe djevojke
zlatnih kosa, s krilima, odjevene u duge, prozračne haljine i naoružane strijelama.
Planinkinje i zagorkinje žive daleko od ljudi u planinama, vodarkinje pokraj voda, a
oblakinje u oblacima. Slično drugim narodima i kod Slavena su postojale tri Rođenice ili
Suđenice. Priče o ovom čudesnom svijetu su sve do polovice prošlog stoljeća bile puno
prisutnije u našem narodu, kasnije kao da se gube ostaci stare bliskosti s tajanstvenim
svijetom prirode i njena bića prestaju biti vidljiva, osim pod iznimnim okolnostima.

Bogovi koji uređuju svijet

Bjeloboga i Crnoboga Slaveni su podjednako štovali jer su u prirodi uviđali trajno

ispreplitanje njihovih međusobnih utjecaja koji se nadopunjuju. Crnobog ili Črt je bio
gospodar blaga što ga krije Zemlja, gospodar materije kad je napuste životne sile Bjeloboga.

Doživljavali su ih kao komplementarne snage prirode i posvećivali im svetišta duž tokova

rijeka: Bjelobogu uzvišena i svijetla mjesta s lijeve strane toka rijeke, a Crnobogu tamna
mjesta u udolinama s desne.

Troglav, bog vremena, vladar neba, zemlje i podzemnog svijeta koji spaja aspekte Jave, Nave
i Prave prikazivan je s tri lica. Java je smatran objektivnim, materijalnim, vidljivim svijetom
sadašnjosti. Od ovog pojma potječu riječi javno, na javi i slično. Nava je bio zagrobni,
ktonički svijet prošlosti, tamni, nerasvijetljeni svijet podsvjesnog i nagonskog. U njemu se
Troglav pojavljivao kao sudac zagrobnog svijeta. Posljednji pojam, Prava, označavao je
sustav sveukupnih zakona i pravila koji je postavio Svevišnji tvorac, Svarog, svijet bogova,
svijetle budućnosti, svijet slutnje, intuitivnog i nadsvjesnog u čovjeku. Od njega potječu riječi
pravda, pravila, pravedan, upravljati.
Bog Sunca, prostora i uređenog svemira bio je Svetovid. Prikazivan je s četiri lica koja
pogledom obuhvaćaju sve strane svijeta. U jednom od aspekata žena mu je bila Vida, poznata
i kao Božena ili Višnjâ. Svetovid je bio veliki prorok koji je poznavao prošlost, sadašnjost i
budućnost. O poštivanju njegovih proročanstava ovisili su uspjesi pohoda, ratova, putovanja,
bogatstvo žetve, a danas ga pronalazimo u imenima planinskih vrhova poput Sutvida na
Biokovu i Dinari, Vidove gore na Braču, Vidovog polja u Radimlji kod Stolca, itd. Vjeruje se
da je dolaskom kršćanstva Svetovid i dalje ostao živjeti u slavenskom narodu u liku Svetog
Vida.

Češki profesor Jan Peisker opisao je jedno slavensko svetište kod Budysina u Lužici, u
Saskoj. Taj je kraj nekada bio slavenski, a još i danas ondje žive Lužički Srbi (Sorabi).
S desne strane rječice Elsbach je brdo Čorneboh, a na lijevoj Bileboh. Topografske oznake
su sačuvane do danas i pokazuju prastaro slavensko svetište u njegovu tipskom obliku. Po
istoj shemi istražio je prof. Peisker još trideset i jedno slavensko svetište.
Na južnoslavenskom području, po istoj tipskoj shemi razmještene su crkvice sv. Vida za koje
se vjeruje da su građene na mjestima ili u neposrednoj blizini slavenskih svetišta posvećenih
Svetovidu-Sutvidu. Bilo bi, naravno, pogrešno tvrditi da je svaka crkva sv. Vida znak
nekadašnjeg svetišta Svetovida, ali ako po toj shemi uočimo sakralni objekt s desne strane
toka rijeke, možemo biti prilično sigurni da se radi o drevnom slavenskom svetištu.

Opisujući
drevna staroslavenska božanstva, nemoguće je izostaviti Peruna i Velesa. Perun je bog
gromovnik prikazivan s bakrenom bradom, zlatnom sjekirom ili čekićem. Sjekiru koja se
uvijek vraća u njegovu ruku bacao je na zle ljude i duhove. Perun je bio vrsta božanskog
suca, izvršitelja sudbine. Slaveni su pri zakletvi spominjali njegovo ime, jer bi prekršitelje
dane riječi uništavao gromom. Perunovi “gromoviti” simboli urezivali su se ili crtali na
krovove kuća radi zaštite od nevolja i zla. Pronalazimo ga i u imenu perunike, zvane i bogiša,
“božja biljka”, za koju se vjerovalo da raste na mjestu udara munje. Njegovo sveto stablo bio
je dub, hrast, odakle Dubrava, Dubravko/a, Dubrovnik.
Perunova žena bila je Mokoš, Velika Majka koja je predstavljala tamnu, plodnu Majku
Zemlju, da bi kasnije postala kućni duh i čuvarica ženskih poslova i polja.

Knjiga Velesova je dokument praslavenske predaje pisan na brezovim daščicama. Na daščici

11a navodi se: Molimo se i klanjamo prvom Troglavu i njemu veliku slavu pojemo. Hvalimo
Svaroga, djeda božjeg, koji je svemu Rodu božjem začetnik i tvorac je svega živog, vječni
izvor koji teče ljeti i svuda, a zimi nikada ne mrzne… A bogu Perunu, gromovniku, bogu bitke
i borbe govorimo: ti nas oživljavaš neprestanim okretanjem kruga i vodiš stazom prava kroz
bitke do Velike Trizne … bogu Svetovidu slavu uznosimo, jer on je bog Prava i Java i njemu
pojemo, jer je svjetlost kroz koju vidimo svijet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od
Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša
da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Dva su bića u nebu sadržana, Bjelobog i
Crnobog, a njih oba Svarog drži i zapovijeda.

U održavanju
poretka prirode Perunu je pomagao Veles, bog prirode, tajnog znanja o prirodnim
zakonitostima, bog magije. I u njegovo se ime također zaklinjalo. U različitim aspektima
imao je karakteristike zaštitnika životinjskog svijeta i stočara, bio je bog zemaljskih
blagodati. Ime naselja Velešići u Sarajevu, grad Veles u Makedoniji, naselje Volosko pokraj
Rijeke, planina Velež iznad Mostara, u korijenu svog imena nesumnjivo nose ime ovog
drevnog staroslavenskog boga. Spominje ga se i kao Volosa i Voloha. Pretpostavlja se da je i
naziv vol izveden iz ovog imena, te da njegovo ime potječe od staroslavenskog “volodati”,
što znači na zemlji vladati.
Mit o vječnoj međusobnoj borbi Peruna i Velesa kojom održavaju poredak na Zemlji i stablu
svijeta rekonstruirali su ruski filolozi V. V. Ivanov i V. N. Toporov.

Stablo svijeta je ujedno i simbol drva života, osi između neba i zemlje, a prikazuje se
najčešće kao hrast u južnoslavenskim, odnosno jasen u sjeverno i istočnoslavenskim
krajevima. Stablo svijeta se sastoji od tri osnovna dijela: nevidljivog duhovnog svijeta,
vidljivog pojavnog i podzemlja. Na njegovom zlatnom vrhu sjedi bog Perun u obličju orla ili
sokola; krošnju nastanjuju pčele, golubovi ili druge ptice, dok u podzemnom korijenju boravi
Veles u obličju zmaja, zmije ili vidre.

Staroslavenska mitska religioznost očuvana je u imenima i uzrečicama, no do danas je

nedovoljno istražena. Kad kažemo vjetar “striže” ni ne slutimo da se tom riječju povezujemo
sa slavenskim božanstvom vjetra i šume Striborom; kad kažemo ladanje mi spominjemo
nebesku zaštitnicu ljeta i ljetnih usjeva Ladu. U slavonskim običajima kraljica-ljelja priziva
slavenskog boga ljubavi Ljelju, a izraz “ruse kose” vezan je uz vile rusalke. Izrazi “jarko”
sunce, “jâra” pšenica potječu od Jarila, a “noćna mora” od boginje tame, studeni i
umiranja Morane. Ime kišnog guštera daždevnjaka vezano je uz boga svete kiše Dažda, a
ozarenost uz božicu jutarnjeg svjetla Zarenicu – Zarju – Zoru, itd.

Vječnom borbom ova dva boga simbolički je prikazana cikličnost života i igra suprotnosti
kojom se održava život prirode. Mit kaže kako Veles neprestano izaziva Peruna otimajući mu
stoku zbog čega ga Perun progoni zlatnim strijelama. Veles bježi pretvarajući se u razne
životinje ili se skrivajući iza drveća, kuća i ljudi. Naposljetku, Perun uspijeva pobijediti
Velesa i otjerati ga u podzemlje, gdje on neprekidno podgriza korijen Stabla života. U toj
obrednoj Velesovoj smrti otvara se nebo i plodna kiša natapa zemlju. Ova se borba ponavlja
svake godine jer bi se Veles preporodio, poput zmije presvukao staru kožu i rodio u novom
tijelu.

Ciklus godišnjih doba

Slavenski narodi postepeno preuzimaju kršćanstvo od VII. do XII. stoljeća, no drevna

zaštitnička božanstva i kućni duhovi dugo su nastavili živjeti kroz narodne običaje koji su ih
povezivali sa svijetom prirode. Prigodne svetkovine razbujalog cvjetnog proljeća, plodnog,
jarkog ljeta i bogate rujne jeseni nudile su radost suživota s onim što se odvijalo iza vela
pojavnosti, s božanskim svijetom čije su djelovanje u prirodi naslućivali. Negostoljubivi
zimski svijet iz kojeg su se povukle sile rađanja doživljavali su kao smrt prirode. No,
svetkovina zimskog solsticija kad se rađao mladi bog Svarožić u svom je srcu nosila iskru
radosti, u nadi ponovnog rađanja zamrlih sila svjetlosti i stvaranja.

Povjesničar Prisk iz Panija u Trakiji prolazio je 448. godine današnjom Vojvodinom

(Panonija) kao pripadnik bizantskog izaslanstva prema Atilinom hunskom dvoru. Zapisao je
kako se izaslanstvo na nekoliko dana sklonilo od velikog nevremena u neko slavensko selo, a
gostoprimstvo su pri odlasku nagradili indijskim paprom, datuljama i drugim stvarima koje,
kako kaže Prisk, “barbari ne proizvode”. Navodi da se među njima mogu naći ljudi koji
govore hunski, gotski i latinski jezik, te grčki, iako doduše vrlo rijetko i slabo. Među ovim
narodima živjeli su i stranci budući da su, kako u svom Strategikonu potvrđuje i bizantski car
Pseudo-Mauricije (VI. st. poslije Krista), imali običaj da zarobljenike nakon određenog
vremena ili oslobađaju uz otkup ili im dopuštaju ostanak u zajednici, uz uvjet prihvaćanja
slavenske kulture.
 Vezano za godišnji ciklus u prirodi,
narodna predaja govori o Morani koja se početkom zime pretvara u ružnu Babu Jagu, strašnu
božicu smrti i hladnoće. Pokreće se lako i okretno kao da leti, metući metlom ostarjelo i
istrošeno, sve što više ne može podržavati iskru života i zbog čega treba pričekati rađanje u
novom ciklusu života. U nekim pričama, ona plovi u ljusci od jajeta, vječnom simbolu
zametka novog života. U proljeće, Morani opada snaga i tada ona u liku lijepe djevojke, duge
sniježnobijele kose, izlazi na zemlju i zavodi mladiće umilnim glasom. Od njih traži iskrenu
ljubav, no nikad ne dobije to što želi i zato ih napušta ostavljajući u njihovim srcima
beskrajnu tugu koja je odraz njene. Postupno, snage Morane nadjačavaju one Vesnine, ljupke
i mile božice razbujalog proljeća, zaodjenute plaštom od pupoljaka i cvijeća, koje ostavlja za
sobom opojni miris. Vesna je zemlju odijevala ruhom od cvijeća, trave i ostalog zelenila. Kad
bi nastupilo njeno razdoblje godine, povorke lijepih djevojaka slavile su pjesmom i igrom
njene moći i obožavale njenu ljepotu (rusalke, kraljice, dodole, lazarice). U njoj se, kaže
narodna predaja, usklađivalo srce s razumom, ljepota s blagošću. Svoj dolazak Vesna je
starim Slavenima najavljivala pomoću glasnica – lastavica.

Voloska ili Vlasta zaštitnica je kućnog ognjišta i doma. Ovu božicu smatrali su u najstarije
doba zaštitnicom ratarskog svijeta. Posvećena joj je ptica lastavica koja gradi gnijezdo uz
potkrovlje kuće. Vjerovalo se da u lastama živi dobri duh rodbinskih i kućnih predaka. Njoj
je bio odabran u svakom domu po jedan udubljeni kutić koji se nazivao mir ili mirište. Tamo
bi gorjela žiža, plamičak u slavu kućnog mira. Ugasiti ga puhanjem u plamen značilo bi
gasiti kućni mir. Valjalo ga je utrnuti prstima.
 No, da bi se godišnja doba na Zemlji uistinu smjenjivala, potreban je
poticaj Neba utjelovljen u božanskom heroju Jarilu. U staroslavenskim mitovima Jarilo je
bog bujne vegetacije. U mitu on na zapovijed božice majke Lade s proljeća otvara vrata neba
i silazi na Zemlju donoseći dah novog ciklusa života. Jarila na Zemlji primjećuje Vesna,
božica proljeća i mladosti, a združeni rađaju bujnom prirodom koja će svoj vrhunac dosegnuti
u vrijeme ljeta. Kako snaga prirode nakon ljetnog solsticija počinje opadati, u Jarila se
zaljubljuje Morana i on napušta Vesnu. S jeseni, Jarilo umire, odnosno, vraća se u nebo, lišće
poprima tople jesenske boje, a Morana postepeno zatvarajući još jedan godišnji ciklus
preuzima prevlast i zaodijeva zemlju u tamu i hladnoću. Početkom sljedećeg proljeća, sve se
ponavlja. Na tijek prirodnih ciklusa s neba budno motri Lada, božica ljubavi, sloge i
vjernosti, snage koja rasplamsava iskru života. Na Zemlji, ona je personifikacija vrhunca
plodonosnog ljeta i njegove ljepote.

Stribor je slavenski bog vjetra i šume, neumorni putnik koji se lako prebacuje s jednog
mjesta na drugo. Pojavljivao se nekad silovito i razorno, a nekad blago i plodonosno te mu je
pripisivan nestalan karakter koji je prelazio od bijesa do dobroćudnosti. Zimi je bio nemi-
losrdan: zamrzavao je vodu, nanosio snijeg na pragove i puteve i kažnjavao hladnoćom. U
proljeće je radovao ljude šaljući im na krilima povjetarca boginju Vesnu koja im je darovala
novi život i raskošnu ljepotu, zaodjenuvši im okolinu u zeleno, cvjetno i mirisno ruho.
Postanak čovjeka

Slavenska mitologija također sadrži predaje o postanku prvog ljudskog para. Svarog podijeli
sebe na dvoje, muško i žensko. Tako nastane prvi ljudski par koji bijahu divovi, div i divka.
Od hrastova lišća učini on odjeću za njega, a od lipova za nju.

No, otac bogova Svarog, ne napusti tad ljude. Pošalje božicu Zoru da ljudima na zemlji
donosi “luč bogova”. I tako od pamtivijeka, Zora i najmlađi od Svarožića, bog jutarnjeg
svjetla Svanimir, prenose svakoga dana među ljude svjetlost nebeskog svijeta. I kako nekad,
tako i danas, buktinja zore i zrake mladog Sunca razmiču tamu i donose nadu novog jutra…

Autori: Antun Mičić, Ivančica Krivdić