PITANJA ZA TEMU "MITOVI, LEGENDE I SUJEVJERJA NARODA SA

NAŠIH PROSTORA"

1. Šta su to mitovi, a šta legende i sujevjerja i kakva je njihova uloga u narodu?

Mitovi (grčki mythos što znači kazivanje) predstavljaju predanja kojima narodi na
primitivnom stepenu razvoja objašnjavaju postanak prirodnih bića i pojava, društvenih
institucija i odnosa, genealogija bogova, demona i ostalih predstavnika nadprirodnog
svijeta.
Uglavnom su nastali u periodu nastanka prvobitnih ljudskih zajednica i često se
zadržali do današnjih dana. Primitivni čovjek nije imao objašnjenja za pojave koje ga
okružuju i sve to je pripisivao uticaju nekih viših sila koje su bile dobre ili zle i svakako
su mogle uticati na njegov život. Primitivni čovjek je da bi se zaštitio od uticaja zlih sila,
i da bi umilostivio dobre sile da mu svojim nadljudskim moćima pomognu pribjegavao
raznim magijskim i ritualnim radnjama i iskreno je vjerovao da će na taj način bolje i
lakše proći u svakodnevnom životu.

2. Koji su najčešći mitovi sa ovih područja?

Mit o zakopanom blagu je jedan od najrasprostranjenijih u folklornim tradicijama

svih naroda svijeta. On se susreće i u našem narodu, u svim vrstama folklornog
stvaralaštva počev od pjesama, priča, lokalnih legendi pa do žitija svetaca.
Primitivni čovjek je vjerovao u veliku moć prirode, odnosno njenu svemoć i
nedovoljnu istraženost, pa se i samo blago nalazi tu negdje, skriveno u utrobi zemlje i do
njega je teško doći.
Veoma je bitno razjasniti i sam pojam blaga u tradiciji. Blago je najčešće bilo
nešto materijalno vrijedno, nešto opipljivo, najčešće zlato, ali nije samo ta materijalna
vrijednost i žudnja za zlatom kao konstantnom i nepromjenjivom vrijednošću privlačila
primitivnog čovjeka. Postoji i druga, manje racionalna strana – paganska vjerovanja u
sunce kao izvor života, svjetlost koja ima sakralni i mitski smosao i ima mjesto u kultu
predaka. Znači, zlato je primitivnog čovjeka asociralo na sunce, te bi on nalaskom blaga
bio ne samo materijalno bogatiji, već bi pronašao i izvor života i tako bio blagosloven i
zaštićen u svijetu u kojem živi.
U narodnim predanjima blago čuvaju demoni ili neman koje treba pobijediti da bi
se do njega došlo. Vjerovalo se da demonima treba prinjeti črvnu žrtvu da bi se do blaga
došlo. Najdragocjenija žrtva bila je ljudska, koju je zamijenila kap ljudske krvi, a kasnije
životinjska žrtva.
Po vjerovanju, prije kopanja i za vrijeme kopanja blaga neophodno je držati se
sljedećih radnji: mjesto sa zakopanim blagom ne treba nikome otkrivati; treba prinjeti
žrtvu čuvaru blaga; zatim nevini goli muško i žensko moraju obigrati goli oko blaga;
nakon tog oko blaga kopač treba zaparati magijski krug da preko njega ne pređu demoni
koji ometaju kopanje; kopa se u tajnosti i ćuteći. Prilikom kopanja priviđaju se demoni
kojih se kopači ne smiju plašiti. Onaj ko dođe do zakopanog blaga je neko ko ima veliku
hrabrost i moć, jer je u stanju da savlada sve prepreke na tom putu. Prvi utrošak od
nađenog novca daje se prosjacima i crkvi. Ako se ove obaveze ne ispune blago se
pretvara u ugljen ili u slamu. Lada se blago pronađe, kopači brzo postaju imućni, ali brzo
i nestaju.

U srpskoj tradiciji su česta vjerovanja u mitološka bića kao što su vampiri,

vještice ili more, krsnici, aždaje, divovi, vile, suđenice, navi, svirci, zduhaći, zmajevi,
psoglavi, karakondžule, đavoli,... Ovo su ustvari demoni u ljudskom i poluljudskom
obliku i susret čovjeka sa njima može samo da donese neke nevolje.
Pored ovih demona postoje i bezlični demoni i božanstva kao što su: kamen, drvo,
vatra, voda, izvor, zmija, vuk, konj, pijetao, koza, mačka. Njihov uticaj na čovjeka može
biti dvojak. Oni mogu i da pomognu i da nanesu neko zlo, ali čovjek mora sa njima
uvijek biti na oprezu i mora im ponekad prinositi žrtve da bi ga oni zaštitili.
Srpska mitologija poznaje i razne bogove i božanstva sa posebnim funkcijama
koja su se u našem narodu održala još iz perioda mnogobožačkih religija, koje su na ovim
prostorima vladale prije dolaska hrišćanstva. Naime, kada su se Srbi, u vrijeme seobe
Slovena, doselili na Balkan, poveli su i svoj panteon slovenskih bogova. Srbi su vjerovali
da ima mnogo bogova od kojih su najznačajniji: Perun - gromovnik, koji gromom sa neba
pušta kišu, snjeg, grad; Daj bog - obasjava zemlju svjetlom i čini da sve raste i rađa;
Stribog - pušta vjetar i oluju i kažnjava grešne, Usud - određuje svima sudbinu, Davor -
bog rata, Ljelj i Lada - božanstva mladosti, ljepote i ljubavi. Srbi su kao i drugi vjerovali
da se bogovi moraju umilostiviti, te su im prinosili mnogobrojne žrtve u stoci, plodovima,
žitu, jelu i piću, zahvaljujući im na plodnoj žetvi, zdravlju i ostalim dobrima koja su im
od bogova dolazila.
Mnoga vjerovanja u nerealne pojave i mitološka bića su se definitivno zadržala i
do danas kod velikog broja ljudi, a zaštita od njih se postiže različitim radnjama koje će
ih umilostiviti. Mnoštvo tih radnji se svakodnevno upražnjava, mada se njihovo pravo
značenje izgubilo, kao i samo objašnjenje šta nam te konkretne radnje donose. Jedan od
primjera je prenošenje mlade preko praga. Gotovo svaki mladoženja prilikom svadbe to
uradi, a da sam ne zna razlog te magijske radnje, koja ima svoje uporište u tradiciji.
Naime, Srbi su vjerovali da duše predaka počivaju pod pragom kuće i prenošenjem mlade
preko praga se željelo izbjeći da ih ona prilikom prvog susreta „zgazi“ i na ovaj način se
pokazivalo poštovanje prema mrtvima novog doma u koji mlada dolazi i u kojem će
nastaviti život. Ti mrtvi su ustvari bili zaštitnici doma i svih koji u njemu žive, ali se
prema njima moralo ponašati sa puno poštovanja.

3. Koje su najčešće legende i kako su nastajale?

Legenda (lat. ono što se ima pročitati, štivo) u srednjem vijeku, pobožno štivo,
najčešće životopis nekog sveca. Kao književna vrsta legenda je štivo u prozi ili
stihovima, čiju osnovu čine istorijsko-biografski podaci isprepleteni sa fantastičnim
(basnoslovnim, natprirodnim, pustolovnim) pojedinostima.
Legenda je prastarog postanka, djelomično se poklapa sa mitom i proizlazi iz
težnje da se činjenična građa, istorijska tradicija ili prvobitni oblik nekog prikaza
preobrazi i obogati sadržajima fantazijsko-emocionalne vrijednosti.
 U svakidašnjem govoru riječ „legenda“ obično označava izmišljen ili nepouzdan
istorijski ili fantazijom iskrivljeni događaj, ali pridjev legendaran označava i nešto što je
znamenito, dostojno da bi bilo ovjekovječeno legendom (legendaran junak, legendaran
poduhvat).

Gotovo da ne postoji mjesto koje nema legendu o nekom svom lokalnom junaku
ili o nekom značajnom događaju iz mjesnih hronika. Kada je u pitanju Banjaluka jedna
od najpoznatijih kegendi je legenda o Safikadi - banjalučkoj Juliji. Safikada se nesretno
zaljubila u vojnika koji je pripadao drugom vjerskom, civilizacijskom i kulturnom krugu.
To nije bila prepreka da se između to dvoje mladih rodi obostrana jaka ljubav. Ali,
nedugo zatim mladi vojnik sa Banjalučke tvrđave Kasel odlazi u ratne pohode. Nesretnoj
djevojci uskoro stiže glas o pogibiji njenog ljubljenog i tu se gasi i posljednji dašak nade
da će bjegom uspjeti da budu konačno zajedno i bez prepreka da će ostvariti vječnu
ljubav na koju se zavjetovaše. 
Pogođenu bolom Safikadu nisu poštedjele i druge nesreće. I kako je to nekada
bivalo, njeni roditelji izabrali su joj primjerenog budućeg supruga. Ne želeći da iznevjeri
svoju ljubav, odluči Safikada da se suprostavi tadašnjoj tradiciji. I to, svjesno, svojim
životom. Legenda kaže da je Safikada obučena u odjeću za vjenčanje odšetala do
Tvrđave, ispred koje je bio postavljen top, koji je pucnjem označavao podne. Kada je
zapaljen fitilj, pritrčala je moćnom oružju i zagrlivši cijev, uz nju čvrsto priljubila grudi.
Banjalučani sahraniše Safikadu kao nekog ko gine za neke više ciljeve i to na mjestu gdje
je palo njeno tijelo.

4. Koji predeli u RS su poznati po mitovima i legendama?

Gotovo da ne postoji kraj u RS, a možemo reći i u cijelom svijetu, ma koliko da je

bogat, razvijen ili civilizovan u kojem nećemo naći neke mitove i legende koje se i danas
prepričavaju mlađim naraštajima. Ti mitovi i legende mogu se ticati nekih „svjetskih”
događaja i ličnosti, a mogu se odnositi i na neke lokalne pojave i junake.
Činjenica je da su se tzv. „tradicionalni” mitovi i legende duže zadržali i bolje
očuvali u zaostalijim, često ruralnim sredinama, najčešće naseljenim starijim
stanovništvom koje i dalje kroz njih objašnjava neke pojave koje ga okružuju,
zanemarujući danas gotovo svima dostupna racionalna objašnjenja istih.
Pored ovih tzv. „tradicionalnih” mitova i legendi i savremeno vrijeme nosi svoje
mitove i legende, koji su nastali u skorijoj prošlosti i tiču se nekih savremenih dešavanja i
osoba. Ove legende su poznate pod nazivom “urbane legende”. To su najčešće priče koje
se nikad nisu desile, ali nekako svako ima druga koji je to uradio ili je on to sam uradio.

5. Šta prestavlja sujevjerje, koja su najčešća i koja su se do danas zadržala?

Smatra se da je osnova praznovjerja nepoznavanje prave prirode stvari i

neprikladno objašnjavanje određenih pojmova i situacija na osnovu vjerovanja da su oni
međusobno povezani, odnosno da su pod uticajem neke nadnaravne sile. Prema drugoj
definiciji, pokušavanje shvatanja nekih stvari koje su izvan naše moći shvatanja ili
pokušavanje dokazivanja da u određenim stvarima postoje dublja značenja smatra se
praznovjerjem.

6. Koja sujevjerja su se u narodu zadržala i danas?

Mnoštvo tih radnji se svakodnevno upražnjava, mada se njihovo pravo značenje

izgubilo, kao i samo objašnjenje šta nam te konkretne radnje donose.
Jedno od čestih vjerovanja u nerealno pokazuje nam i ritual koji najčešće
upražnjavaju bake i ostala rodbina pred naš polazak na ispit, razgovor za posao, u
vojsku..., a to je prosipanje vode za sreću. Verovanje je da se time teraju moguće
prepreke i da nakon prosipanje vode sve treba fino "protekne" ko voda što lije iz kabla.
Obred gubi smisao ako se nakon prosipanja vode okrenemo da pogledamo.

Vjerovanje da prolazak kroz ljestve donosi nesreću se tumači na sljedeći način,

Prolazak kroz trokut koji formiraju ljestve i zemlja smatra se jako lošim i negativnim zato
što svaki trokut sam po sebi predstavlja Sveto Trojstvo, te svaki ulazak u taj sveti prostor
donosi nesreću i „uljeza” izjednačava sa samim sotonom.

Razbijeno ogledalo nosi sedam godina nesreće. Ogledalo se smatra refleksijom

ljudske duše i duhovnog stanja čovjeka, tako da bi njegovo razbijanje moglo izazvati
doista veliku štetu, jer „oštećuje čovjekovu dušu”. Iznošenje komadića na otvoreno i
njihovo zakopavanje na mjesečini može to spriječiti.

Ako izjavite nešto dobro, nešto što simbolizuje sreću, blagostanje, zadovoljstvo,
brže pronađite neki drveni predmet i kucnite o njega tri puta. Ako to ne učinite, zli će
vam duhovi sve pokvariti. Ovo vjerovanje seže do drevnih paganskih vjerovanja da
duhovi žive skriveni u drveću, prije svega u hrastovima. Kucanjem o drvo odavalo im se
priznanje i demonstrirala svjesnost da upravo oni mogu pomoći u borbi protiv zla.
Takođe je to bio i način da im se zahvali na sreći i blagostanju.

7. Koje običaje ili životne cikluse najčešće prate sujevjerja?

Gotovo da ne postoji običaj koji ne prati sujevjerje. Svaki početak ima neke
ritualne radnje kojima čovjek nastoji da umili dobre sile i odagna loše sile da bi mu
početo bolje napredovalo. Tako da se prilikom početka svakog posla pazilo da se počinje
kad je mlad mjesec da bi posao napredovao kao mjesec. Bilo je bitno da se počne do
podneva iz istih razloga, da započeto napreduje kao dan. Upravog zbog toga se kaže da
sve poslove treba započeti na Božić jer upravo taj dan se u srpskoj tradiciji spatra
početkom godine, pa se vjeruje da su ti poslovi započeti u pravo vrijeme na sam početak
godine i da će tako bolje napredovati i biti uspješniji.
Neke magijske radnje prate čovjeka od rođenja do smrti. Tako da se smatra da
novorođenče, ali i njegove stvari ne smiju da se zateknu van kuće poslije zalaska sunca,
jer će tad biti izloženi zlim silama koje mogu da ih povrijede. Mlada prilikom vjenčanja
podiže muško novorođenče tri puta u zrak vjerujući da će na taj način i sebi obezbijediti
muško potomstvo koje u patrijarhalnom društvu kakvo je naše nastavlja porodično ime i
čuva krsnu slavu. Gotovo svaki mladoženja prilikom svadbe to uradi, a da sam ne zna
razlog te magijske radnje, koja ima svoje uporište u tradiciji. Naime, Srbi su vjerovali da
duše predaka počivaju pod pragom kuće i prenošenjem mlade preko praga se željelo
izbjeći da ih ona prilikom prvog susreta „zgazi“ i na ovaj način se pokazivalo poštovanje
prema mrtvima novog doma u koji mlada dolazi i u kojem će nastaviti život. Ti mrtvi su
ustvari bili zaštitnici doma i svih koji u njemu žive, ali se prema njima moralo ponašati sa
puno poštovanja. I kraj čovjekovog života je praćen magijskim radnjama. Vjeruje se da
pokojnik mora da se iznese iz kuće nogama naprijed da se ne bi vratio. Takođe se vjeruje
da se pogrebna povorka mora sa groblja vratiti drugim putem, a ne onim kojim je išla iz
istog razloga, da pokojniku zametne trag do kuće.
Mogli bi u nedogled nabrajati primjere koji iz današnje perspektive izgledaju kao
sujevjerje, a koji su u životu naših ne tako dalekih predaka imali veliko značenje i logično
objašnjenje u njihovoj sasvim jednostavnoj želji da svoj život, pun nepoznanica, provedu
u što boljoj atmosferi okruženi raznim blagodetima i sačuvani od svih zala koja mogu da
ih zadese.

Doc. Dr Irena Medar-Tanjga, etnolog

Ukoliko smatrate da bi još nešto trebalo da navedemo, napišite mi i to. Da bi bila što
zanimljivija priča, molim Vas da mi navedete i što više konkretnih primjera. I, napišite
mi Vašu funkciju. 

Ako kojim slučajem imate fotografije koje bi dobro ilustrovale priču, možete mi ih
poslati, ili me bar uputiti šta bi bilo dobro da stavimo.

Pozdrav