SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

SEMINARSKI RAD

Povijest čarobnjaštva

MENTOR: prof. dr.sc. Viktoria Franić Tomić / prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak

STUDENTICA: Anita Zelić

STUDIJSKE GRUPE: Povijest umjetnosti/ Hrvatski jezik i književnost

Split, siječanj 2012.

UVOD

Odaberi temu i radi na njoj do iscrpljenosti. Tema mora biti nešto što ili istinski voliš, ili
istinski mrziš.

Dorothea Lange

„Vjerovanje u realnost čarobnjačkih pojava, odnosno u mogućnost da čovjek uz pomoć

tajanstvenih sila postiže efekte koji znatno nadilaze prirodnu ljudsku moć, susrećemo već u
najstarije doba čovjekove prošlosti.“1 Gdje se, kada, zbog čega i kako javilo čarobnjaštvo,
danas ne znamo točno, ali nedvojbeno je da je od najranije povijesti prisutno u gotovo svim
kulturama i narodima i da egzistira i danas, samo nekoliko stoljeća nakon pokušaja da se
uništi i iskorijeni. Danas u eri vladavine malog Harry-a i ostalih čudnovatih, nadrealnih,
maštovitih, svemoćnih i fantastičnih bića, pogled u povijest ovog fenomena, zbog kojeg su
misli, ideje, vjerovanja, knjige, pa čak i ljudi svoje egzistiranje završavali na lomači, nas
nedvojbeno zastrašuje i začuđuje. Možda nas još više začuđuje i zastrašuje činjenica da tu
povijest nalazimo okrenuvši se samo tri stoljeća unazad. Ona zastrašujuća i nevjerojatna,
prikazana je u ovom radu, koncipiranom u tri tematske jedinice.
Prva tematska jedinica sadržava povijest fenomena čarobnjaštva promatranog od
njegova nastanka, preko važnih misli, ljudi i literature koja nam svjedoči o ovom fenomenu,
pa do prestanka pokušaja njegova istrebljenja. Druga tematska jedinica obrađuje isto, ali
promatrano u kontekstu hrvatske povijesti. Na kraju, umjesto zaključka iznijeta je važnost ove
teme u okviru proučavanja književnosti sa stajališta novog historicizma.

1
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 19.

2
 POVIJEST ČAROBNJAŠTVA

1.1. Čarobnjaštvo u starom svijetu

U uvodu smo istaknuli kako čarobnjaštvo susrećemo u svih naroda i kultura, tako da
danas ne poznajemo mjesto rođenja čarobnjaštva, pa o čarobnjaštvu govorimo kao o jednoj
internacionalnoj pojavi, premda možemo primijetiti da su neka područja, odnosno neke
države i gradovi odigrali vodeću ulogu u širenju čarobnjaštva.
Ovdje je bitno spomenuti dvije zemlje, Kaldeju i Mediju. Kaldejom se nazivala
zemlja koja se prostirala dolinom donjeg toka rijeke Eufrata, dok je kasnije kada je kaldejsko
pleme prigrabilo vlast u Babiloniji postala naziv za Babilon. Kod njih susrećemo pojavu prvih
svećenika-čarobnjaka koji su se bavili astrologijom, odnosno istraživanjem kretanja zvijezda i
njihovog utjecaja na život i događaje na Zemlji. Medija, smještena u današnjoj državi Iran,
ostavila nam je internacionalni naziv za čarobnjaštvo- magija.
Magi ili Magijci kako navodi Vladimir Bayer u svojoj knjizi Ugovor s đavlom, bili su
medijsko pleme arijskog podrijetla kojemu je pripadao monopol na svećeničku službu u
Mediji. I oni se dakle bave potpuno istim poslom kao i Kaldejci. Zanimljivo je da ih spominje
i grčki pisac Herodot, govoreći o magizmu, odnosno o religiji koju su zastupali medijski
Magi, koja je identična s Zorastarovim dualističkim pogledom na svijet. 2 S nazivima Kaldejac
i Mag kasnije se susrećemo kao sa sinonimima, kojima se označavaju čarobnjaci-astrolozi. Na
taj su način ovi nazivi postali nazivi za profesiju. Njih susrećemo i u Jeronimovom prijevodu
Svetog pisma, koji je nastao krajem 4. stoljeća naše ere, gdje Mudrace s istoka, koji su,
vođeni zvijezdom došli da se osobno uvjere da se Isus rodio.

1.2. Čarobnjaštvo u poganskom Rimu

U pregledu povijesti čarobnjaštva, neosporno se je osvrnuti na njegov položaj u

Rimskoj državi. „Rimske predodžbe o ovoj pojavi bitno su se razlikovale o tadašnjih
vladajućih predodžbi na ostalim dijelovima Europskog kontinenta. Kod Rimljana
čarobnjaštvo zapravo nikada nije načelno bilo zabranjeno. Rimsko je pravo zabranjivalo samo
upotrebu čarobnjačkog znanja, moći i vještine na štetu postojećeg društvenog i političkog

2
Novija su istraživanja međutim pokazala da su ti grčki pisci bili potpuno krivo upućeni i da je između
Zorastarove religije i magizma postojao od samog početka veliki antagonizam, da su perzijski kraljevi progonili
Mage sve dok im nije za vlade kralja Kserksa(486-465 naše ere) uspjelo da zadobiju presudan utjecaj na
perzijskom dvoru i preuzmu na sebe upravljanje čitavim perzijskim religioznim kultom. (1969:23-24)

3
poretka.“3 Naime kod njih razlikujemo dvije vrste čarobnjaštva. Jedna je bila vezana za
proricanje budućnosti, a druga za bilo koju drugu vrstu čarobnjaštva. Prvu vrstu čarobnjaštva
Rimljani su nazivali divinacija i rimska ju je država često primjenjivala. Primjenjivali su često
i auspikaciju, odnosno promatranje leta i osluškivanje glasova ptica, kada bi željeli dobiti
suglasnost bogova prije poduzimanja nekog čina. I sami rimski bogovi, Rimljanima su često
davali određene znakove, čak kada i oni od njih to nisu tražili. Pojavljivali bi se uglavnom
kada bi bilo povrijeđeno određeno božanstvo, i taj se fenomen naziva prodigijem. 4
Rimljani su divinaciju upotrebljavali i u privatnim svrhama, gdje bi se oni koji bi
željeli saznati da li je dobro da nešto poduzmu ili ne, obraćali haruspicima koji su proricali
budućnost promatranjem utrobe žrtvovanih životinja. Rimsko pravo je haurispicij dugo
vremena smatralo dopuštenim, sve do masovne pojave brojnih orijentalnih divinatora, kada se
javila potreba da ih se zakonski progoni iz Rima, jer su kvarili javni red. Kazneno ih je počeo
progoniti car Tiberije, koji je 17. g. pr. n. e. zabranio obrtničko vršenje divinacije u Rimu, dok
je Konstancije zabranio svaku vrstu divinacije, te za maga i divinatora propisuje smrtnu kaznu
koja se mora izvršiti mačem.

1.2.1. Čarobnjaštvo i literatura

Pojam čarobnjaštva često se tematizirao u antičkim književnim djelima. Najpoznatiji

je primjer književnika Apuleja koji ovu tematiku provlači kroz dva svoja djela. Prvi napisan o
kojem ovdje govorimo je roman Metamorfoze u kojemu pisac opisuje čovjeka koga su
čarolijom pretvorili u magarca. Drugo djelo u kojemu tematizira čarobnjaštvo je Apologija.
Ovo djelo kako navodi Bayer, zapravo predstavlja autorov obrambeni govor što ga je održao u
kaznenom procesu, koji se protiv njega vodio kada ga je afrički prokonzol optužio da je
čarobnjačkim umijećem pridobio bogatu rimsku udovicu Emiliju Pudentilu da se za njega
uda. U ovom procesu, sud je Apuleja oslobodio.
Rimski pisci u svojim djelima spominju brojne vrste čarobnjaka, primjerice strigu, kao
čudno biće u obliku ptice sove koja po noći leti i spušta se na kolijevke male djece kako bi im
pila krv ili izjedala utrobu. Apulej navodi kako se u strige često pretvaraju upravo žene. Biće
u koje se također može pretvoriti žena, a ekvivalentno je strigi je lamija ili empuza, koja

3
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 26.
4
Prodigijem se smatrao neobičan događaj, primjerice udar groma u kakvu javnu zgradu u Rimu, ili rođenje
nekog monstruma.

4
poput strige ima sablasne krvožderne i ljubavne navike, te običava letjeti fantastičnim noćnim
predjelima.
U rimskoj književnosti susrećemo i samostalno vjerovanje u mogućnost čarobnjačke
pretvorbe čovjeka u životinju pri čemu se jasno opaža utjecaj grčkih uzora. „U Grčkoj su bile
žene iz Tesalije na glasu zbog svoga čarobnjačkog umijeća, a naročito im se pripisivala
sposobnost da svoje neprijatelje lakoćom pretvaraju u najrazličitije životinje (pticu, magarca,
konja, itd.) Čarobnica Kirka, iz X. pjevanja Odiseje, uživala je glas jedne od najvećih
čarobnica svih vremena. Tako Homer navodi:

Pošto ih bješe uvela, na stoce ih i naslonjače

Posadi, smiješa sira i žućkastog meda u vinu
Pramnejskom i brašna uspe i u jela nameće njima
Pogubnih trava da posve zaborave očinsku zemlju.
Pošto im sve to dade i ispiju oni, tad šibom
Ona udari njih i u svinjce pozatvara odmah.
Tijelo im bješe svinjsko, i glava, i čekinje, i glas,
Samo im ostane razum čovječji kakav je bio.“ 5

1.3. Čarobnjaštvo u Europi od pobjede kršćanstva do trinaestog stoljeća

Za razliku od rimskog dvojakog shvaćanja čarobnjaštva (dobrog i lošeg) katolička

crkva čarobnjaštvo je definirala kao negativnu pojavu i prema njoj se je tako i odnosila.
Njezin stav djelomično je odredilo Sveto pismo, a kasnije i teologija.
Židovske svete knjige s poznatom starozavjetnom strogošću, tako u potpunosti
zabranjuju svako čarobnjaštvo. Bog koji se u tim knjigama obraća narodu prijeti kako će
istrijebiti svakog s lica zemlje ukoliko se prikloni čarobnjaštvu. Bitno je ovdje naglasiti kako
je Stari zavjet priznavao realnost čarobnjačkih efekata, što nam potvrđuje dio Svetog pisma
koji nam govori o predstavniku židovskog naroda Aronu koji je po Božjoj uputi htio uvjeriti
egipatskog faraona na pusti Židove iz Egipta. Aron je naime, kako bi opravdao svoje poslanje
izvršio niz čudesa pomoću kojih je želio dokazati kako je židovski Bog moćan. Prema Božjim
uputama on je tako bacio štap pred faraona koji se potom pretvorio u zmiju, a kasnije je

5
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 39.

5
prašinu pretvorio u komarce.
U nešto kasnijim razdobljima naše povijesti sveti nam Augustin donosi malo drugačiji
pogled na ovu pojavu. On prije svega, kao ni njegovi crkveni prethodnici ne sumnja u
postojanost čarobnjaštva. Daje nam međutim mišljenje da se svako čarobnjaštvo vrši uz
poduku i pomoć demona i to na osnovu ugovora s istim. Prema njemu demoni predstavljaju
zle anđele koji su nekoć bili dobri, ali su se u izvjesnom vremenu uzoholili u želji da budu
jednaki Bogu, pa ih je Bog protjerao. Ovom novom tezom crkva je započela proces da ljude
koji su se sprijateljili s demonima odvrati od njih. Augustin tako čarobnjaštvo definira kao
vršenje djela koja nadilaze ljudske prirodne moći uz pomoć demona. Sukladno tome, na
samom početku kršćanstva nastaje teološko mišljenje koje čarobnjaštvo identificira s
krivovjerstvom i to mišljenje postaje ubrzo temelj na kojem se javljaju progoni čarobnjaka u
Europi. Zanimljivo je ovdje navesti mišljenje svetog Augustina o demonima, za koje je on
smatrao da imaju tijelo formirano od zraka. Upravo zbog takve građe oni su znatno moćniji
od običnih ljudi, mogu se brzo kretati te imaju izoštrena osjetila, te zbog svoje brzine mogu
izvještavati o događajima koji su se zbili na udaljenom mjestu. Zanimljivo je Augustinovo
tumačenje demonske pretvorbe mrtvog predmeta u živi. Čarobnjaci, kako kaže, nisu ništa
stvorili. „No i čovjek koji je po svojim sposobnostima daleko ispod demona, zna na koji način
iz izvjesnih tvari pod povoljnim okolnostima „običavaju nastati životinje“. Nije stoga nikakvo
čudo što zli anđeli uslijed „suptilnosti svojih osjetila“ poznaju „tajno sjemenje elemenata“ iz
kojeg nastaju žabe i zmije. Dovodeći na taj način, i, svakako velikom brzinom to „sjemenje“ u
neobično povoljne uvjete razvoja, demoni postižu da se iz tog sjemenja začas razviju žabe i
zmije, pa uslijed te neobične brzine proizvode utisak da stvaraju nova bića. No to nije nikakvo
stvaranje, nego zapravo samo pospješivanje prirodnog toka stvari.“ 6 Možemo zaključiti kako
nam ovaj proces Augustin i nije baš razjasnio, te kako se ne razlikuje od onih koje nam je
ranije dala crkva.
Nadalje se spominje kako demoni mogu uzrokovati bolesti koje potom pokvarene
ljude navode na različita zlodjela. Prije no što zaključimo kako Augustin demonima pripisuje
velike moći, bitno je spomenuti njegovo mišljenje o pitanju spolnih odnosa između demona i
ljudi. U svome djelu Božja država, točnije u 23. poglavlju 15. knjige, zaključuje kako na ovo
pitanje ne može dati odgovor, kako se zapravo ne usuđuje, jer ne može pretpostaviti kako bi
neko biće, koje ima zračno tijelo, moglo tako nešto učiniti. Na ovo pitanje odgovor je u 13.
stoljeću dala skolastika, odbacivši mišljenje o zračnom tijelu demona postavila je tezu o
bestjelesnosti demona, te zaključila kako svaki anđeo, bio dobar ili zao može preuzeti tuđe
6
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.49.

6
tijelo kad god mu se prohtije. Ovo mišljenje bilo je presudno na torturama koje su se kasnije
provodile s vješticama. O pitanju pretvorbe ljudi u životinje, što prethodno navodi Apulej,
Augustin daje mišljenje kako najviše što demoni mogu u tom pogledu učiniti jest da se neko
biće, što ga je Bog stvorio, tako promijeni da se drugima čini da je ono nešto drugo no što
zapravo jest.
Na temelju dosada rečenog, možemo nedvojbeno utvrditi kako je crkveno učenje bilo
protiv čarobnjaštva. Osim dijelova crkvenih knjiga, koje negativno govore o ovoj pojavi, i
određeni crkveni zakoni odnosili su se protiv čarobnjaštva.
Oko 1150. godine osnivač znanosti kanonskog prava, bolonjski redovnik
kamaldulenžanskog reda Franjo Gracijan sastavio je dekret u kojem iznosi zanimljiv tekst
pod naslovom O onima koji spriječeni čarolijama ne mogu spolno općiti. Ovu vrst
čarobnjaštva on pripisuje ženama, a „bračni drugovi kojima se to dogodilo moraju se skrušeno
ispovjediti i dati Bogu zadovoljštinu plačući nad svojim grijesima, dajući darežljivije
milostinju, posteći i moleći se. Svećenici pak moraju da iz njih đavla egzorcizmima istjeraju.
No ako to možda ne pomogne, može im se dozvoliti rastava braka.“ 7Gracijan se u ovom
dekretu nedvojbeno oslanja na Augustina, te ga često i citira, smatrajući ga najvećim
autoritetom po ovom pitanju. Nadalje navodi niz odluka sinoda o pitanju čarobnjaštva. Jedna
od zanimljivih je ona koja određuje da se svećenici ne smiju baviti čarobnjaštvom, i uopće
najviše zabrana ovdje prisutnih odnosi se upravo na svećenike, jer je i poznato da su se upravo
oni tijekom srednjeg vijeka mnogo bavili čarobnjaštvom.
U Gracijanov dekret uvršten je znameniti Canon Episcopi u kojemu se čarobnjaci
nazivaju hereticima „koji su napustili svoga stvoritelja i traže pomoć od đavla“. 8 Spomenuti
kanon navodi i let čarobnjaka koji će kasnije biti presudno pitanje na torturama, gdje ističe
kako neke opake žene tvrde da „s poganskom božicom Dijanom i nebrojenim mnoštvom žena
u noćne sate jašu na nekim životinjama i da u gluho doba noći prelaze preko vrlo prostranih
krajeva“.9 Nemamo međutim nikakvih podataka iz kojih bismo mogli saznati nešto o tome
kamo te žene lete i u koju svrhu.
Govoreći o svjetovnom pravu vezanom uz ovo pitanje, neophodno je spomenuti
odredbu Karla Velikog iz 787. godine koja navodi kako će se smrću kazniti „onaj tko, zaluđen
od đavla, po poganskom običaju vjeruje da je neki muškarac ili žena striga i da jede ljude pa u
10
tom uvjerenju takvu ženu ili muškarca spali, nekome dade da jede ili sam pojede.“ Ovdje

7
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.58-59.
8
Isto, str. 63.
9
Isto.
10
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.67.

7
vidimo „razumnije“ mišljenje o ovom pitanju, no ubrzo je i on potpao po utjecaj crkve, te
kasnije navodi kako se ima kazniti smrću svatko tko prinosi žrtvu đavlu. Ubrzo tako
svjetovna vlast prihvaća mišljenje crkve i njezina stajališta o ovom pitanju, te zajedno
udruženi s istim ciljem i istom mišlju, započinju djelovanje istrebljivanja čarobnjaštva s
europskog tla. Istrebljivanje započinje sudskim procesom protiv osobe za koju se ustanovi da
je čarobnjak, a započinje primjenom dokaza. Dva najčešće primjenjivana dokazna sredstva u
procesu su zakletva okrivljenika s potrebnim brojem porotnika da okrivljenik nije kriv i „sud
hladne vode“ koji se sastojao u tome da bi okrivljenika čvrsto svezanog konopcem oko pasa
bacili u rijeku, pa ako bi na vodi plivao kriv je, ako bi potonuo nije. U proces dokazivanja
ubrzo se uvukao i proces torture, odnosno mučenja koji će u kasnijem razdoblju postati
dominirajuće i ubrzo jedino sredstvo.
Za daljnji razvoj čarobnjaštva i njegovo položaj unutar okvira zakona koje je
provodila katolička crkva, bitnu je ulogu odigrala skolastička teologija, koja je taj pojam
definitivno uključila u crkveni nazor o svijetu, u kojem će on trajno ostati. Osnovno
skolastičko mišljenje o ovoj pojavi polazi od pretpostavke kako je čarobnjaštvo rezultat
suradnje čovjeka sa zlim anđelima. „Jedino oni koji poriču egzistenciju demona mogu negirati
i realnost čarobnjačkih efekata, no njihovo se stanovište oštro protivi stanovištu svete
crkve.“11 Toma Akvinski, jedan od najznačajnijih predstavnika ovog učenja tako navodi:
„Neki su kazali da čarobnjaštvo postoji samo po mišljenju ljudi koji prirodne efekte, kojih
uzroke ne poznaju, pripisuju čarobnjaštvu.“ Toma izjavljuje da se takvo mišljenje protivi
autoritetu svetaca, koji kažu da demoni imaju vlast nad ljudskim tijelima i ljudskom
fantazijom kada im dozvoli bog. On nadalje jasno ističe kako po ovom vjerujemo da su
„anđeli pali s neba i postali demoni, koji uslijed suptilnosti svoje prirode mogu mnogo toga
što mi ne možemo. Oni pak koji navode da čine takva djela nazivaju se čarobnjacima.“ 12
Nadalje, odnos između čovjeka i demona, skolastici su poput sv. Augustina zamišljali kao
neku vrstu ugovora. Toma Akvinski ih naziva „privatnim“. Tako na jednom mjestu u svojoj
Summi kaže: „I na taj način čarobnjaci čine pomoću demona čudesa, pa se veli da ih čine po
privatnim ugovorima. Položaj, naime, ma kakvog stvorenja u Svemir isti je kao i položaj neke
privatne osobe u državi. Stoga, kada čarobnjak nešto učini po ugovoru sklopljenom s
demonom, biva to po nekom privatnom ugovoru.“13 O sklapanju
ugovora s demonima govore i dvije najčitanije knjige onog doba, Zrcalo povijesti autora
Vicenta iz Beauvaisa i Kronika papa i careva Martina iz Opave. Oba djela sadrže legendu o
11
Isto, str. 78.
12
Isto.
13
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.79-80.

8
Teofilu, koja je kasnije utjecala na formiranje legende o Faustu. Teofil je bio mladić koji je
oko 540. godine živio na području Male Azije. Neki ga je židovski čarobnjak poučio kako
doći do visokih časti, a on mu je zauzvrat predao pismeni ugovor kojeg je prethodno sklopio s
đavlom. Kasnije se pokajao i uspio je uz pomoć madone vratiti svoju dušu nazad. Spomenuta
djela sadrže i priču o papi Silvesteru II. koji je 999. godine na osnovu ugovora kojeg je
sklopio s demonom, došao na prijestolje crkve. Skolastici se u
svojim razmatranjima o čarobnjaštvu posebno bave pitanjem impotencije ex maleficio 14.
Zanimljivo je ovdje spomenuti mišljenje Alberta Velikog koje navodi u komentaru
Lombardove knjige Sentencije. On naime postavlja pitanje da li je dozvoljeno začaranost
muškarca (koja je prouzrokovala impotenciju) odstraniti drugim čarobnjaštvom. Sukladno
crkvenim učenjima, daje negativan odgovor na ovo pitanje ističući kako začarani mora
strpljivo podnositi svoju sudbinu. Vezano za pitanje spolnog čina, skolastika je donijela jednu
od najopasnijih i efektivno najštetnijih predodžbi. Prisjetimo se ovdje prije spomenutog
Augustinova mišljenja o ovom pitanju. Augustin je ovo pitanje ostavio neriješenim.
Skloastika je međutim stvorila posve drugo mišljenje o tjelesnosti demona. Skolastici kako
smo mogli do sada i vidjeti zastupaju stajalište kako su anđeli ustvari bestjelesni duhovi, koji
kao što vidimo iz primjera Svetoga pisma imaju sposobnost kada im se prohtije napraviti
umjetno tijelo od zemlje i zraka i tako se pojavljivati ljudima, pa i s njima spolno općiti. Toma
nam ovdje daje i nove pojmove. Tako demona koji u obliku muškarca spolno opći sa ženom
naziva inkub, dok se demon u obliku žene koji spolno opći s muškarcem naziva sukub.
Pitanje koje se ovdje postavlja
odnosi se na problem potomstva iz ovakvog čina. Stare mitologije i legende pridavali su
veliku moć plodnosti upravo takvim, nadnaravnim bićima. „Zapadnogotski pisac Jordanes
pisao je oko 550. godine da je čitav užasni narod Huna potekao iz spolnog općenja demona sa
ženama.“15 Ovim su se pitanjem bavila i tri najpoznatija skolastička autoriteta, Albert Veliki,
Toma Akvinski i Bonaventura, te su na njega dali zanimljiv odgovor koji se u svojoj biti
odnosi na činjenicu da demon nema sjemena. „Toma Akvinski to objašnjava ovako (Summa I,
qu. 51, art. 3): „Ako se ipak iz spolnog općenja demona katkad rode djeca, to se ne događa
uslijed sjemena što su izlučili oni ili tijela koja su uzeli, nego uslijed sjemena nekog čovjeka,
što su ga u tu svrhu primili. Isti, naime, demon koji je kao sukub općio s muškarcem, opći kao
inkub sa ženom. Tako isto uzimaju i sjemena drugih stvari da proizvedu rađanje nekih bića,
kako to kaže Augustin u djelu „O Trojstvu“, knjizi 3. pogl.8. prema tome onaj koji se rodi,

14
Uzrokovane čarobnjaštvom.
15
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.89.

9
nije sin demona, nego onog čovjeka od kojeg je uzeto sjeme.“ 16 Ove misli je ubrzo prihvatila
crkva, te 1275. inkvizitori u južnoj Francuskoj spaljuju neku ženu jer je spolno općila s
demonom.

1.4. Inkvizicija i čarobnjaštvo

Daljnju povijest fenomena čarobnjaštva pratimo s pojavom novog pojma kojega je

donijela crkva, s pojavom pojma inkvizicije. 13. stoljeće donosi veliku prekretnicu u razvoju
progona čarobnjaka, jer se upravo tada inkvizitori, posebni od pape izaslanici za suzbijanje
hereze, počinju baviti njihovim progonom.
Ranije smo uočili kako se je crkva i prije 13. stoljeća bavila ovim pitanjem. U 3. je
tako stoljeću bila prisiljena boriti se protiv tzv. manihejske hereze 17 koja je naučavala o
dualističkom koncepciji vjerovanja koje se temelji na dvama principima, principu Dobra, koji
je stvorio duhovni, i principu Zla koji je stvorio materijalni svijet. Crkvi se dakako nije
sviđalo ovakvo vjerovanje. Nadalje manihejci su odbacivali i Sveto pismo, nisu vjerovali u
Isusa Krista (prema njihovim vjerovanjima on je došao na zemlju da učini vlast sotone), te
nisu prihvaćali katoličku crkvu, koja njima predstavlja djelo Sotone. Manihejstvo se tako
javilo kao glavna hereza protiv koje je crkva vodila borbu u starom, a kasnije i u srednjem
vijeku. No osim nje, progonili su je i rimski poganski carevi, naročito Dioklecijan, jer su
smatrali da unose nemir i nespokojstvo među narod.
Među ostale heretičke skupine valja još spomenuti i katare, te valdenze. Crkva nije
suzbijala samo ove heretičke zločine, nego i djela koja nisu bila vjerske prirode poput
lihvarstva, preljuba, bluda, lažne zakletve, krivotvorenja novca.
Vratimo se sad na uvodnu misao, kako je 13. stoljeće prekretnica u progonu
čarobnjaštva. Zašto? Naime do 13. stoljeća crkva je njegovala negativno stajalište spram
smrtne kazne za zločine koje je donosila svjetovna vlast. Držala se je i sama principa da na
svojim sudovima ne smije izricati smrtnu kaznu. Najstroža kazna koju je za heretike
primjenjivala bila je doživotni zatvor. Sa sve većom opasnošću od hereze malo po malo
prevladava u crkvi stajalište da je svjetovna vlast dužna heretike kažnjavati smrću. U
teološkoj teoriji to mišljenje dolazi vidljivo kod Tome Akvinskog. Prema njegovim riječima
heretici zaslužuju da ih se ne samo izopći iz crkve, nego da ih se ubije. „On ih uspoređuje s
16
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.90.
17
Ova hereza je ime dobila po svome osnivaču perzijskog podrijetla Mani-u, koji je naučavao u 3. Stoljeću
kršćanske ere i osnovao svoju religiju kombinacijom elemenata Zorastrove nauke s elementima kršćanstva,
gnostičkim i budističkim elementima.

10
falsifikatorima novca, pa veli da je hereza mnogo gori zločin od krivotvorenja novca, jer se
njome kvari vjera koja duši daje život, dok novac služi samo potrebama privremenog,
zemaljskog života. Toma nam kaže i kako procesualno dolazi do toga da se heretici smaknu.
On izričito veli da u tu svrhu crkva mora donijeti presudu kojom se okrivljenik izopćuje iz
crkve, a nakon toga crkva mora izvršiti smrtnu kaznu.“ 18 Ubrzo su tako pod utjecajem ovog
mislioca sve važnije zemlje u Europi započele sa smrtnom kaznom za heretike. Pape su ubrzo
došli na misao da u ugrožene dijelove crkve prema potrebi pošalju svoje vlastite
opunomoćenike sa zadatkom da poduzmu progon heretika kao izvanredni od pape naročito
izaslani suci. Prvi je takve suce, koji su dobili naziv inkvizitora (istražitelja) heretičke
opačine, izaslao silni papa Grgur IX (1227-1241), 1227. godine, u gornju Italiju, veliko
sjedište katara. Papa je ubrzo ulogu inkvizitora prenio na dominikanski i franjevački red, te su
od 1230. ta dva reda zadobila monopol na inkvizitorsku službu koja je djelovala punih 5
stoljeća.

1.5. Prestanak progona čarobnjaka

Iz dosada prikazane povijesti čarobnjaštva na Europskom kontinentu, da se zaključiti

kako je vremenski proces protiv čarobnjaštva trajao gotovo 5 stoljeća, kako su vodeći u
progonu bili predstavnici svjetovne, ali i crkvene vlasti koja je svojim teološkim shvaćanjima
izmiješanim s narodnim praznovjerjem dala pečat fenomenu čarobnjaštva. Povijest se mijenja,
samim tim i saznanja, učenja i spoznaje. Sukladno tome i ovoj, po mnogima ludoj i
nerazumnoj pojavi, jednom je trebao doći kraj. Kraj čarobnjakom ludilu zamjećujemo već
početkom 18. stoljeća, te ćemo se u ovom poglavlju kratko pozabaviti upravo onima koji su se
na ovaj ili onaj način oštro opredijelili protiv vladajućeg ludila progona o kojima smo do sada
govorili.
„Prvi kojega ovdje treba spomenuti, bio je čovjek koji se u svojim djelima usudio
izvrći ruglu čitavu službenu znanost svoga vremena, pa i njezino vjerovanje u realnost
čarobnjačkih efekata. To je bio Kornelije Agrippa von Nettesheim (1486-1535), doktor
medicine i doktor „obaju prava“, tj. kanonskog i svjetovnog. U svome djelu O nesigurnosti i
ispraznosti znanosti (De incertitudine et vanitate scientiarium declamatio invectiva), koje je
izašlo u Kölnu 1527. god., kao i u jednom svom ranijem djelu O tajnoj filozofiji (De occulta
philosophia) zastupa mišljenje da se ono što tadanja znanost smatra natprirodnim

18
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.99-100.

11
čarobnjačkim efektima osniva ili na običnoj prijevari, ili na boljem poznavanju prirode, a
nikako ne na djelovanju nekih „viših“ bića. Agrippu su dakako samoga proglasili
čarobnjakom i u Bruxellesu strpali u tamnicu, naročito kad se usudio da pred sudom
inkvizicije brani neku seljanku optuženu zbog čarobnjaštva.“ 19 Njegov učenik, Ivan Wier koji
je napisao djelo O opsjenama demona, čarobnjaštvu i trovateljstvu (De praestigiis daemonum
et incantationibus ac veneficiis), daje nam nešto drugačije mišljenje o ovom fenomenu. On
tako zaključuje kako čarobnjaštvo postoji, ali kako je sasvim drugačije nego što ga prikazuje
vladajuće mišljenje. Ističe kako bi vladajuće mišljenje trebalo razlikovati tri vrste
čarobnjaštva: mage, trovače20, te vještice, koje sudovi naprosto nedužne u velikim masama
spaljuju na lomači. Glavnim sijačima ovog luđačkog praznovjerja smatra svećenike i
liječnike, koje okrivljuje za mnoge nedužne žrtve. Uz Agrippu i Wiera, kao jedan od
protivnika ovih procesa, ističe se i milanski pravnik Andrija Alciatus koji je 1515. dao svoje
mišljenje u povodu haranja inkvizicije. On tako ističe svoje negiranje leta vještica i smatra da
su mnoge vještice duševno bolesne, pa bi ih se moralo liječiti, a ne kažnjavati.
I među crkvenim ljudima, bilo je i onih „razumnijih“, koji su ustrajali u borbi protiv
progona čarobnjaka. Među njima se naročito ističe Fridrik Spee (1591-1635), njemački jezuit
koji potaknut saučešćem prema bijednim ženama koje su se svakodnevno odvodile na torturu,
piše djelo Oprez kod kaznenog suđenja21, koje izdaje 1631. Nije se naime usudio izdati knjigu
pod svojim imenom, jer je bio svjestan kakve bi mu to posljedice moglo donijeti. Izdao je
tako knjigu anonimno, te se njegovo ime kao autora ovog djela spominje tek kada ga je
javnosti saopćio Libniz, sedamdeset i tri godine nakon autorove smrti. Spee ne negira
postojanje čarobnjaštva, te kaže „da se pitanjem postojanja vještica neće pobliže baviti, nego
upućuje čitatelja da o tome pročita ono što su napisali Remigije, Del Rio, Bodin i drugi. On
samo kategorički tvrdi da nema ni izdaleka onoliko vještica kako se to obično misli, a
pogotovo nisu vještice sve nesretne žene koje u Njemačkoj umiru svakodnevno na
lomačama.“22 U nastavku knjige oštro kritizira način na koji su se tada vodili procesi protiv
njih.
U ovoj domeni neophodno je spomenuti djelo pod nazivom Začarani svijet23 koje je
prvi put izašlo 1661-1694, autora Baltazara Bekkera. On iznosi mišljenje kako se stajalište o
demonima nikako ne zasniva na Bibliji, te kako je „čitava velika pomno izgrađena zgrada

19
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.194.
20
Venefici.
21
Cautio criminalis
22
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 201.
23
De betoverde weereled

12
teološke demagogije u stvari plod fantazije teologa, a nema nikakvog oslonca u Svetom
pismu. Iz Svetog pisma može se, po Bekkerovu mišljenju jedino razabrati da su demoni
kažnjeni, odbačeni anđeli koji nemaju nikakve moći.“ 24 On je tako postao prvi pisac u
povijesti velikih progona vještica koji je otvoreno zastupao mišljenje o fantaziji teologije o
ovoj pojavi. No njegovo mišljenje nije promijenilo teološko shvaćanje, te tek kada je počela
slabiti vjera u vječne istine koje tumači Sveto pismo, vladajući nazor teologa među
svjetovnjacima polako slabi. „Ta je vjera počela slabiti od momenta kad je Decartes postavio
svoju epohalnu tezu da mislilac mora sistematski sumnjati u sve što se prije njega mislilo (de
omnibus dubitandum) i da si mora sam izgraditi pogled na svijet.“ 25 On dakle odbacuje sve
„stare“ istine i vjerovanja, koja nanovo ispituje i verificira. Njegova filozofija odjeknula je
ubrzo osamnaestim stoljećem u pojedinim dijelovima Europe, te je pridonijela postepenom
ukidanju progona čarobnjaka. Tih godina progoni protiv čarobnjaka prestali su i u Hrvatskoj,
točnije „koliko nam je poznato, nakon 1758. godine ne susrećemo više u Hrvatskoj procese
zbog zločina čarobnjaštva. Ti su procesi na taj način kod nas posve izumrli, a da nisu bili
formalno ukinuti.“26

1.6. Literatura koja tematizira fenomen čarobnjaštva

U ovom razdoblju napisano je mnogo dijela koja tematiziraju čarobnjaštvo,

čarobnjake, vještice, te su upravo ona dala veliki doprinos širenju jedinstvenog shvaćanja
zločina čarobnjaštva u čitavoj Europi zapadne kulture. Autori ove literature bili su sami
inkvizitori i drugi teolozi kojima su se kasnije priključili i svjetovni pravnici. U ovom
kratkom prikazu ograničit ćemo se na ona najvažnija, koja su postala „klasična“ i koja su
izvršila utjecaj i na hrvatsko poimanje čarobnjaštva.
Na prvom mjestu ovdje treba spomenuti djelo dvojice njemačkih inkvizitora Henrika
Institorisa i Jakoba Spengera koje nosi naslov Malleus maeficarum. Od najvažnijih
pretpostavki što ih autori iznose u djelu valja spomenuti kako oni ne poriču egzistenciju
sabata ni ugovora s đavlom. Ističu kako čarobnjake treba progoniti svjetovni sud, a ne
inkvizicija, kako se zločinu čarobnjaštva u pravilu odaju žene, a ne muškarci. Posebno je
zanimljivo petnaesto poglavlje treće knjige u kojemu autori daju savjete kako se zaštititi od
vještica. Tako jedan savjet kaže kako suci prije svega ne smiju dopustiti da im vještica
dodirne gole zglobove ruku. Suci osim toga moraju pri sebi imati sol i bilje posvećeno na
cvjetnu nedjelju.
24
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.203.
25
Isto, str. 206.
26
Isto, str.314.

13
 Velikim klasikom literature o progonu čarobnjaka treba smatrati i znamenitog
francuskog svjetovnog pravnika Jeana Bodina (1503-1596) koji je napisao djelo pod
naslovom Rasprava o demonomaniji čarobnjaka, tiskano 1580. godine. U djelu je istaknuto
kako vještica čini sedamnaest zločina, od kojih svaki zaslužuje smrtnu kaznu, te kako je
potrebno u crkve postaviti kutije u kojima će se anonimno ubacivati papirići s imenima
vještica.
„Među istaknute pisce literature o progonu vještica spada i svjetovni pravnik Nikola
Remigije, tajni savjetnik i sudac u Lotaringiji. Godine 1595. izišlo je prvi put njegovo
latinskim pisano djelo o zločinu čarobnjaštva pod naslovom Obožavanje demona. Kao moto
pisac stavlja citat iz dvadesetog poglavlja Levitske knjige (27 redak) gdje se veli: „Muškarac
ili žena u kojima je čarobnjački ili gatarski duh. Neka umru. Neka ih kamenuju, krv njihova
neka padne na njih“27 On ipak poriče realnost leta vještica.
U ovoj domeni neophodno je spomenuti Marina Del Ria koji će svojom knjigom
Istraživanja o čarobnjaštvu u šest knjiga utjecati i na našu, hrvatsku literaturu o ovoj
problematici. Ovdje nećemo navoditi njegove stavke, jer se ne razlikuju od prethodnih, kao ni
djelo Benedicta Carpzova i njegovog djela Nova carska saska praksa u kaznenim stvarima.

2. Procesi protiv čarobnjaka u sjevernoj Hrvatskoj

2.1. Pisani izvori koji govore o fenomenu čarobnjaštva

Govoreći o fenomenu čarobnjaštva u Hrvatskoj, možemo reći sve što smo u uvodu
istaknuli o ovoj pojavi u Europi. Hrvati poput ostalih Europljana i u najranija vremena vjeruju
u realnost čarobnjačkih pojava, te se to vjerovanje proteže na niz narednih stoljeća. U ovom
pregledu pratit ćemo fenomen čarobnjaštva od njegova početka, njegove pojave, preko
procesa usmjerenih protiv njega, do njegova kraja, odnosno prestanka progona čarobnjaka.
27
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 167.

14
 Najstariji historijski podaci o pojavi čarobnjaštva kod nas datiraju iz 13. stoljeća.
„Gotovo u svim statutima naših dalmatinskih i primorskih gradova, od 13. stoljeća dalje,
susrećemo odredbe protiv čarobnjaka, iz kojih nedvojbeno proizlazi da je vlast u tim
krajevima vjerovala u realnost čarobnjačkih pojava i čarobnjaštvo smatrala teškim zločinom,
za koji je predvidjela najtežu moguću kaznu, spaljivanje na lomači.“28
Nema međutim nikakve dvojbe, da su kod nas i ranije progonili čarobnjake unatoč
tome što za to nemamo povijesnih podataka. Iz sačuvanih dokumenata onoga vremena, mogu
se razabrati dvije epohe unutar čitavog razdoblja progona čarobnjaka. Prvu epohu
karakterizira narodno shvaćanje o tome zločinu, prema kojem se tu radi o nanošenju teških
šteta ljudima putem neke tajanstvene moći čije je podrijetlo neodređeno. Nadalje u ovoj epohi
polako se prihvaća internacionalno shvaćanje, koje se navodi u pregledu povijesti
čarobnjaštva u Europi, odnosno teološko shvaćanje prema kojem su čarobnjaci obožavatelji
đavla koji s njim sklapaju ugovor i vrše kojekakve „nevaljale radnje“. Druga epoha započinje
početkom 17. stoljeća, kada u potpunosti prevladava teološko mišljenje o ovom fenomenu. Iz
ove druge faze postoji mnogo povijesnih dokumenata koji nam pomažu da dobijemo jasnu
sliku o razvoju ovog fenomena kod nas. Bitni povijesni izvori su dakako dalmatinski i
primorski statuti. „U 13. stoljeću nailazimo odredbe u četiri statuta (u dva Korčulanska, iz
1214. i 1240, u Dubrovačkom iz 1272. i Vinodolskom iz 1288. god.), u 14. stoljeću u pet
statuta (u Bračkom iz 1305., Splitskom iz 1312., Trogirskom iz 1322., u Hvarskom iz 1331. i
Krčkom iz 1388. god.) Poljički statut iz 1440. godine sadrži također odredbe o ovom zločinu,
a isto tako i Riječki statut iz 1530. i Trsatski iz 1640. godine.“ 29 Svi ovdje navedeni statuti
polaze od istog shvaćanja ovog zločina.
U statutima pisanim latinskim jezikom nailazimo na naziv herbaria vel maleficium
herbariae, dok se u Krčkom spominje naziv tvari koji označava zločin čarobnjaštva.
Vinodolski zakon naziv tvarnica koristi za značenje riječi čarobnica, a poljički statut nam
donosi nazive od višćic i čarobnic. Korčulanski i Dubrovački statut navode i odredbe o
čaranju „uslijed kojeg ljudi mogu umrijeti ili izgubiti razum ili dio tijela.“ 30 Nažalost ovi nam
izvori ne donose baš mnogo, zapravo ne dozvoljavaju nam da zaključimo kakvo su shvaćanje
o podrijetlu čarobne moći tih zločinaca imali ljudi koji su donijeli te odredbe. Pojam đavao
susrećemo tek 1640. godine u Trsatskom statutu, koji određuje što će biti „ako bi se našla
černica, ter bi imela s vragom dela.“ 31 Iz ovih statuta jasno dolazi do izražaja mišljenje da se

28
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 216.
29
Isto, str. 219.
30
Isto.
31
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str.220.

15
čarobnjaštvom u pravilu bave samo žene. Vidljivo je to iz ranije spomenutog Vinodolskog
zakona koji govori o tvarnici i određuje kako je treba kazniti. Krčki statut primjerice uopće ne
govori o muškim čarolijama, već samo o „kapitul od tvari ženskih“. I Poljički statut govori
isključivo o ženskim čarobnicama, a Trsatski statut poznaje samo černice. Kod izvora pisanih
latinskim jezikom nailazimo na drugačije primjere. Tako Korčulanski i Riječki statut izričito
govore da se radi o zločinu kojeg može počiniti ili muškarac ili žena. Ovo se nedvojbeno
može protumačiti kao utjecaj stranih, poglavito talijanskih uzora.
Što se tiče kazni koje navode ovi statuti, uglavnom je tu riječ o spaljivanju, izuzev
Vinodolskog zakona, koji kao primarnu navodi novčanu kaznu od sto libara koja ide u korist
vinodolskog kneza-feudalca. U slučaju da osuđenica nema financijskih sredstava, potrebno ju
je spaliti. Ovdje je vidljivo i ono što smo ranije uočili u Europi- progon čarobnjaka najjače je
pogađao upravo siromašne. Brački i Hvarski statut, ne donose nikakve kazne, nego sudu
prepuštaju da po svome nahođenju donese kaznu, dok Poljički statut predviđa batinanje, a
„Riječki iz 1530. propisuje spaljivanje samo za onog čarobnjaka koji je nekog svojim
čarobnjaštvom ubio ili učinio kljastim ili ludim.“ 32 Neki pak statuti, poput Splitskog
predviđaju konsifikaciju imovine za svakog čarobnjaka koji bude osuđen na spaljivanje, a
nema sinova nasljednika. Ovaj Splitski statut nam je zanimljiv i zbog posebnog propisa
ukoliko čarobnjak ima samo kćeri. Tada polovica njegova imetka pripada općini, a polovica
kćeri. Ovi statuti ne govore mnogo o procesualnim odredbama za postupak protiv čarobnjaka,
izuzev Korčulanskih statuta koji propisuju da se taj zločin mora dokazati pomoću dva
svjedoka, te Vinodolskog koji govori o vjerodostojnom svjedočanstvu.
Osim statuta u ovom se razdoblju javljaju i djela drukčijeg sadržaja kod kojih također
nailazimo na neke od pojmova čarobnjačke problematike. Tako djelo popa Mihovila sina
Antunovog iz Polana u hrvatskom primorju, pisano glagoljicom iz 1452. naslovljeno Nauk za
ispovjednike, za čarobnjaštvo kaže „takoi se zovu vrazi otaino ali očito.“33
O konkretnim procesima protiv čarobnjaka u ovom razdoblju nemamo gotovo
nikakvih podataka, izuzev vještačkog mišljenja dubrovačkog liječnika Amata Portugažanina.
Riječ je o procesu koji je vođen u Dubrovniku negdje između 1556. i 1558., a ticao se pitanja
može li se putem čarolija nekoga oglušiti. Amatus Portugažanin je na to odgovorio niječno, da
oštećeni mladić navodnom čarolijom, boluje od francuske bolesti, odnosno sifilisa od čega je
oglušio.

2.2. Procesi vođeni protiv čarobnjaštva

32
Isto, str. 222.
33
Isto, str. 220.

16
 Procesi vođeni na području sjeverne Hrvatske stoje pod velikim utjecajem Mađarske i
njezinih propisa i zakona, što je i logično jer je Hrvatska od 1102. bila u državnoj zajednici s
Mađarskom. Prije no što krenemo na konkretne prikaze procesa usmjerenih protiv čarobnjaka,
potrebno se je osvrnuti na neke pojmove i nazive koje donose madžarski propisi. Oni
spominju naziv striga, koja se odnosi na leteću vješticu, a navodi se u odredbi kralja
Ladislava Svetog iz 1092. godine u kojemu se striga tretira kao i bludnica, a biskupu se daje
na volju da izrekne kaznu protiv takve žene. Mađarski kralj Stjepan Sveti u drugoj knjizi
svojih dekreta, za čarobnjake donosi naziv malefici, venefici et sortigeli koji mogu ljudima
pomutiti pamet ili ih ubiti. Kao kaznu za njih predlaže da ih se preda osobi koju su oštetili, te
da oni sami izvrše kazne kako im se svidi. Ovi zakoni bitno su utjecali na provođenje procesa
protiv čarobnjaka, što je i vidljivo iz povijesnih izvora s ovog područja. Oni se naime
pojavljuju u 14. stoljeću, te iz tog stoljeća datiraju tri nama poznate presude izrečene od suda
grada Zagreba. U jednoj se tako navodi proces protiv neke Dragice iz 1362. U njemu se
navodi kako je ona Majnardova zeta i njegovu ženu međusobno ogadila. Iz ove tri presude
nadalje saznajemo da porotnici nisu morali znati ništa konkretno o samom djelu o kome se
sudilo. „Oni su se samo zaklinjali da imaju povjerenja u okrivljenika da on to djelo nije
izvršio. Ako je okrivljenik uspio položiti zakletvu s potrebnim brojem takvih porotnika,
smatralo se da se očistio od optužbe i bio slobodan. Ako mu to međutim nije uspjelo, smatralo
se da je kriv i bio je kažnjen. Iz zagrebačkih presuda o kojima govorimo, razabiremo da je sud
u pojedinim slučajevima određivao različit broj porotnika s kojima se okrivljenica morala
zakleti da nije čarala. U presudi iz 1360. godine Alica i Margareta moraju se očistiti svaka sa
pet porotnika.“34 Iz ovih presuda nadalje je vidljivo da se optuženice moraju očistiti samo
onda kada su bile po prvi put pred sudom. Ukoliko ponove zlodjelo bez ikakvog će se daljnjeg
suđenja spaliti.
Kao u ostatku Europe, tako se i u Hrvatskoj u 15. stoljeću ubrzo tortura uvlači kao
sredstvo za dobivanje okrivljenikova priznanja. Najvećem broju okrivljenica u ovom se
razdoblju stavlja na teret davanje čarobnjačkih napitaka u svrhu ubijanja. Susrećemo ovdje i
slučaj „da je jedna zagrebačka vještica neku ženu kupala na zdencu zlim korijenjem zato da je
njezin muž ne tuče i ne psuje, nego da je voli. Zagrebački suci nazivaju to korijenje zlim
vjerojatno zato, jer je posve u redu da muž tuče svoju ženu, pa sredstvo pomoću kojeg se
nešto takvo sprječava mora biti zlo.“ 35 U 15. stoljeću se i povećavaju smrtne presude, te kazne
spaljivanja, što potvrđuje presuda iz 1496. koja glasi: „Uršula, kći postolara Luke, iskazala je

34
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 227.
35
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 228.

17
da je učinila svome bratu i njegovoj ženi da nisu htjeli ostati jedan s drugim. Prisežnici su
presudili da tu Uršulu treba spaliti.“36
Iz ovog stoljeća potječe i naredba bana Hermana Celjskog upućena županu i
plemićkim sucima zagrebačke županije, a govori nam o potrebi pronalaska i kažnjavanja
čarobnica. Zanimljiv dokument o progonu čarobnjaka iz ovog razdoblja čine dva zapisnika
sudskih rasprava suda Varaždinskih toplica koje su bile u posjedu zagrebačkog Kaptola, koje
su se vodile u procesu protiv Kate Kavničijan, Urše Bešenićke i Dore Golubice. Na suđenju
su kao članovi sudskog vijeća sudjelovali kmetovi, plemićki sudac Krsto Palfy i bilježnik
grada Varaždina Ivan Pergošić.37 Zapis spominje Matiju Škofa koji je prijavio okrivljenice
radi sljedećeg zločina: „Jednom, kad se vraćao iz vinograda kući, dunuo je na njega neki vrlo
jak vjetar i on je skoro polumrtav od toga mogao doći kući. Kod kuće je tri dana teško
bolovao, pa nije mogao ni govoriti. Kad se nakon tri dana oporavio, pošao je opet vinogradom
ali ga je ponovno na istom mjestu spopala velika zračna vijavica. No ovog puta su mu se pri
tom „pojavile“ okrivljenice Urša Bešenić i Dora Golubica. Taj svoj doživljaj prijavio je Mato
organima vlasti. Pri tome je izjavio i to da su obje spomenute žene što ih je prijavio pravile
neprilike i ženi Mije Fistrića zajedno s mužem Kate Kavničijanke.“ 38 Iz presude suda
razabiremo da su sudu bile poznate teološke postavke o čarobnjaštvu, jer je sud u presudi za
prvooptuženu Katu, koja je pri tome priznala kako je prisustvovala sastanku družbe vještica,
iznio kako treba biti kažnjena „prema naređenju Gospoda, koji u petoj knjizi Mojsijevoj 18.
zabranjuje da bude među nama vještica i čarobnjaka.“39
Osim teološkom, prisutno je u Hrvatskoj 17-og stoljeća i vjerovanje u tajne družbe
vještica, na čije sastanke one dolaze leteći, mažući se pri tome čarobnim mastima što
potvrđuju i neki pisani izvori. Jedan spominje, Baru Tunčić, optuženu 1639. godine. Ona je
prema sačuvanom nam izvoru susrela neku služavku Jelu ispod kamenitih vrata. Jela joj je pri
tome rekla: „Hodi z manum, hoćemo skupa poletiti, tamo ti bude lepše i bolje, hoćemo se
namazati.“40 Iz sačuvanih presuda nadalje saznajemo kakvo su stajalište imali Hrvati u vezi
sa spolnim općenjem vještica s đavlom. Jedan spis kaže kako su „Ivan Zaverski, plemićki
sudac zagrebačke županije i Stjepan Sale, plemićki podsudac iste županije, prisilili na torturi
vještice Magdu Brcković (13. travnja 1752. godine) i Maru Brukec (2. svibnja iste godine) da
priznaju da su spolno općile s đavlom na samom sastanku vještica. Kad su Mari Brukec stavili
36
Isto, str. 229.
37
S madžarskog je preveo Verböczyjevo pravničko djelo Tripartit, objavljeno 1574. Godine u Nedelišću pokraj
Čakovca.
38
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 232.
39
Isto, str. 233.
40
Isto, 239.

18
na nogu španjolsku čizmu, priznala je na zahtjev ispitivača da je na jednom sastanku vještica
bio prisutan đavao u gospodskom odijelu, koga su zvale gospodinom. Mjesto nogu i ruku vrag
je imao šape kao pas, tu su plesale, jele gibanicu i pole vino. I sa svakom da je živio kao i s
njome četiri puta kao muž sa ženom. I oni da je bilo hladno.“ 41 Iz ovog primjera da se
zaključiti kakvo su stajalište imali nadležni u vezi s čarobnjaštvom. Veliki broj vještica bi
priznao spolno općenje s đavlom, ali u liku njihova muža. To se primjerice navodi u zapisniku
o torturalnom ispitivanju Ane Sirkovice iz 1669. godine, gdje stoji: „Veli da je s vragom dva
puta na svojoj postelji sagriješila. Da je došao u podobi njena muža, ali da ga je ona odmah
poznala jer mu je bio hladan.“42
U zapisima nailazimo i na đavolske pečate koji su bili jedan od dokaza da je neka
žena vještica, pa su od 1699. godine počeli progonitelji pomno tražiti taj očiti dokaz ugovora
vještice s đavlom. Kada bi progonitelj na tijelu žene koja se smatra vješticom pronašao takav
znak, izrezao bi ga i pred sudskom komisijom potvrdio da je to pravi đavolji pečat. U nama
poznatim natpisima stoji kako „Kata Srnetić (1706. god.) imala je takav pečat na palcu desne
noge. Kuljanka (1733. god.) je imala tri đavolja pečata: dva na leđima, a jedan ispod lijeve
sise. Drapuški (1747. god.) je krvnik izrezao pečat iz desnog stegna.“ 43 U slučaju da pečat nije
pronađen, njegovo mjesto na tijelu bi se otkrivalo primjenom torture kojom je okrivljenica
potvrđivala njegovo postojanje.
Iz poznatih povijesnih izvora saznajemo i što je bio povod da se konkretne osobe
stave na torturu. U procesu protiv Margarete Kuljanke iz 1733. godine, tužilac navodi kako su
optuženicu priveli na temelju iskaza iznuđenog na torturi neke druge vještice, te je on ujedno
bio i najučestaliji uzrok masovnih procesa protiv vještica u Hrvatskoj. Kao povod često se
javlja i optužba osobe kojoj je navodno načinjena šteta što smo vidjeli u spomenutom procesu
protiv Kate Kavničijan, Urše Bešenićke i Dore Golubice.
Tri vrste sudova vodile su u ovim krajevima Hrvatske kaznene postupke protiv
vještica i čarobnjaka. Riječ je dakako o sudovima slobodnih kraljevskih gradova, županijskim
i vlastelinskim sudovima pojedinih feudalaca. Javni tužilac koji je na temelju ovjerenog
prijepisa dva ili više zapisnika o torturalnom ispitivanju vještice podizao tužbu nazivao se
fiškal. On bi svoju tužbu predao sudu koji bi odredio raspravu, te pozvao na istu sve potrebne
osobe i optuženicu. „Optuženici je osim poziva morao biti i uručen i prijepis tužbe, od čega
ona nije imala nikakve koristi, jer nije znala latinski. Prilikom hapšenja okrivljenice organi
koji su to hapšenje vršili odmah. Odmah su obavili premetačinu u njezinom stanu u potrazi za
41
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 239.
42
Isto, 246.
43
Isto, 249.

19
čarobnim mastima i ostalim čarima. Dakako da su uvijek mogli tako nešto naći, jer nije bilo
kuće u kojoj ne bi bilo lijekova, naročito ih je bilo kod onih vještica, koje su se bavile
liječenjem kao profesijom.“44 Optuženica ne bi mogla biti osuđena ukoliko nije priznala svoj
zločin. Logično je da su sve osuđene žene nijekale zlodjela koja su im se pripisivala, no
primjena torture bi na kraju izvukla priznanje. Možemo zaključiti kako je tortura u procesu
protiv čarobnjaka odigrala veliku ulogu. „Najtočnije podatke o pravilima za primjenu torture
kod nas početkom 17. stoljeća (a i još mnogo kasnije) daje nam naš najistaknutiji
procesualista sedamnaestog i osamnaestog stoljeća Ivan Kitonić (1561-1619) u svom
klasičnom djelu Metodičko vođenje sudskog procesa (Directio methodica processus
iudiciarii), koje je prvi put izašlo u Trnavi 1619. godine, a zatim u više kasnijih izdanja.“ 45
Autor naglašava kako se upotreba torture u našoj zemlji nije vršila po nikakvim pravilima, te
kako se najviše primjenjuje kod seljaka, odnosno kmetova. Kaže nadalje da se okrivljenik
stavlja na torturu ukoliko je opterećen jakim osnovama sumnje, ali nema direktnih dokaza
koji to potvrđuju. Opominje suce da se čuvaju primjene torture na netočnim indicijama, jer će
u protivnom odgovarati pred Božjim sudom.
U procesima koje susrećemo kod nas primjenjivalo se je nekoliko sredstava mučenja,
koja su se vršila pomoću različitih instrumenata. Najblaži način mučenja nazivalo se stiskanje
palca (compressio pollicum) koje se primjenjivao na način da bi okrivljenikove palce stavili
između dvije metalne ploče koje su se potom stezale šarafima. Da pojačaju bol, udarali bi
čekićem po pločicama. Vezivanje ruku (ligatura manuum) predstavlja drugi način mučenja,
koje se sastojao od silnog stezanja ruku konopcem koji bi jednim krajem bio pričvršćen na
pod i omotan oko okrivljenikove ruke. Prilikom torture mučitelj bi drugi dio konopa silom
povlačio i pri tome bi okrivljeniku stezao ruke. Španjolsko čizma (ocrea hispanica)
predstavlja nešto okrutniji način mučenja od ovih prije spomenutih. „Okrivljeniku bi stavili
goljenicu jedne noge između dva željezna oklopa, koji su imali takav oblik da su se mogli
priljubiti uz nogu. Te bi oklope onda pomoću šarafa čvrsto stezali, a okrivljenik bi pri tome
sjedio. Oklopi su imali iznutra jake čavle okrenute prema nozi, koji su za vrijeme stezanja
oklopa prodirali u meso.“46 U našim procesima susrećemo i na primjenu torture koja se je
vršila pomoću oštrih željeznih čavala. Ovo sredstvo se spominje u torturalnom ispitivanju
vještice Kuljanke iz 29.12.1733. Mučilo se prema zapisu sastojalo od stolice podstavljene
čavlima. Kao najstrašnije i najbolnije torturalno sredstvo koje se primjenjivalo su ljestve, koje
su bile naslonjene na zid prilikom čega bi se okrivljenikove ruke čvrsto vezale za jednu od
44
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 268.
45
Isto, str. 260.
46
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 263.

20
gornjih praćki ljestava, tako da mu je čitavo tijelo ležalo na njima. Noge su mu bile svezane
užetom, a drugi kraj tog istog užeta se namotavao na valjak čijim bi se okretanjem rastezalo
cijelo okrivljenikovo tijelo. Tortura je trajala sve dok okrivljenica ne bi priznala zlodjela koja
je izvršila putem čarobnjačkih sredstava, da je tortura znala trajati i preko jednog dana možda
najbolje potvrđuje ispitivanje Urše Beneković iz 1699. godine gdje stoji: „Napokon, nakon što
je od osam sati ujutro čitav dan i cijelu noć ustrajala na mukama, izjavila je slijedećeg dana u
5 sati da je prava vještica…“47 U razdoblju oko 1699. susrećemo i upotrebu suda hladne vode
kao jednog od učestalih sredstava za mučenje. Saznajemo to iz torturalnih zapisnika, jer su
mučene okrivljenice posebno pitali „zašto nisu mogle utonuti u Savu“, prilikom čega bi jadne
žene izmišljale kojekakve odgovore. Iz ispitivanja vještice Ane Klarić, 1702. godine,
susrećemo upotrebu pokusa sa suzama kao još jednog od sredstava koji su se primjenjivali
prilikom ispitivanja. Ovo ispitivanje nam je bitno jer svjedoči o upućenosti zagrebačkih
progonitelja u specijalnu literaturu o zločinu čarobnjaštva, koji prilikom optužbe Ane Klarić
navode kako ovaj pokus toplo preporučuju njemački inkvizitori Institoris i Sprenger u svom
zloglasnom Malju koji ubija vještice.
Naši su sudovi u procesima rijetko izricali oslobađajuće presude, jer tortura je bila
toliko strašna da su jadne žene sve priznavale. Jedna od vrsta oslobađajuće presude naziva se
otpuštenje ispod suđenja prilikom kojeg je okrivljenica morala dati jamstvo da se neće baviti
čarobnjaštvom i da će se odazivati na svaki daljnji poziv od suda. U izvorima koji su nam
danas poznati, navodi se da su ovakvu vrstu presude dobile optužene Magda Topolča, Mara
Drapuška, Uršula Jugovica, Jela Tucmanka i Mara Fučkan. One su rijetke žene u našoj
povijesti čarobnjaštva koje su dobile oslobađajuće presude, većina njih je poput Jele Sinećke,
Bare Petruše, Magde Brcković, Mare Brukec i drugih pogubljena na smrt, nakon čega bi ih
spalili na lomači.

2.3. Literatura koja tematizira fenomen čarobnjaštva

Važnu ulogu u procesima protiv čarobnjaka u Hrvatskoj, kao i u ostatku Europe, su

odigrali crkveni redovi. Kod nas se tako javljaju jezuiti, koji su 1606. osnovali u Zagrebu svoj
kolegij, koji kasnije prerasta u Akademiju. Jezuiti su dakako zastupali dobro nam poznato
crkveno stajalište o fenomenu čarobnjaštva. Dosta materijala za proučavanje njihovog
stajališta, ali i općenito fenomena čarobnjaštva kod nas pruža nam Povijest zagrebačkog

47
Isto, str. 265.

21
kolegija jezuitskog reda. Tako nam opisuje „ovaj spomena vrijedan događaj iz 1620. godine.
Hrvatske su vještice te godine smogle beskrajnu drskost da su, kako pripovijeda ova Povijest,
začarale samoga bana kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kneza Nikolu Frankopana,
koji je o Božiću te godine bolestan ležao u Bosiljevu, jer su ga vještice svojim čarolijama
lišile mogućnosti upotrebe nogu. Bolesniku je došla jedna vještica (vjerojatno pozvana), koja
se hvalisala da će ga izliječiti čarobnjačkim bajanjem i tajnim čarolijama. No k bolesniku je
došao i tadanji istaknuti propovjednik zagrebačkog jezuitskog kolegija, Petar Ljubić, koji je,
kako se Povijest kićeno izražava, tesalskoj čaroliji suprotstavio protulijek sakramenta, te
opomenuo grofa da svoje grijehe ispovijedi.“48 Kasnije, 1655. godine ovu Povijest
nadopunjuje naš poznati kajkavski pisac Juraj Habdelić koji nam pripovijeda da su jezuiti
„odstranili mnoge supersticiozne amajlije i čarolije, od kojih su neke sprječavale da udate
žene rađaju i začnu.“49 Iz ove knjige saznajemo da su za vrijeme svojih ekskurzija u Karlovac
zagrebački jezuiti u dva navrata palili heretičke i čarobnjačke knjige, pri čemu se spominje
1647. i 1648. godina.
Uz Povijest, važno djelo je i Prvi oca našeg Adama grijeh, Jurja Habdelića iz 1674.
Poglavlje pod nazivom Kolika se krivda čini bogu kada čovjek njegovu sliku povrijedi sadrži
opis i primjere strašnih grijeha, za koje autor kaže da se mogu pronaći i kod Del Ria kojeg
smo spominjali u uvodu. „Habdelić prema Riu iznosi kako vještice prave voštane figure, koje
predstavljaju izvjesne osobe kojima žele naškoditi, te probadanjem ili talenjem tih figura
mogu proizvesti sigurnu smrt ljudi, što ih te figure predstavljaju. Iz Del Ria pisac navodi
jedan takav konkretni primjer, slučaj francuskog kralja Karla IX. koji se bio teško razbolio
„tako da mu nikakvi doktori ni liječnici čitavim svojim umijećem i njegom nisu mogli
pomoći“. Ali na dan svetoga Bartola pronađen je voštani kip, izliven prema izgledu kralja,
„koga su nemili čarobnjaci nemilo boli (kogazsu nemili czopernaki nemilo boli) i koliko god
je bilo rana i rupa na tom kipu, toliko ih je dobri kralj na svome tijelu osjećao dok nije
umro.“50

3. Čarobnjaštvo na jugu Hrvatske

U uvodu smo istaknuli kako postoji jako malo sačuvanih izvora o procesima koji su se
vodili protiv čarobnjaka u južnom dijelu Hrvatske. Da ponovimo, naveli smo poznati proces
Amata Portugažanina. Pogrešno bi bilo zaključiti na ovom dijelu Hrvatske procesa protiv
čarobnjaka nije bilo. „Da su internacionalne predodžbe o čarobnjaštvu početkom
48
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 278.
49
Isto.
50
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 283.

22
sedamnaestog stoljeća bile poznate u Dubrovniku, svjedoče nesumnjivo ovi Gundulićevi
stihovi (Osman, II pj. Strofe 38. i 39.), u kojima pjesnik opisuje neku „tursku“vješticu:

Glas je da ona od djetinje

Mliječne puti pomast kuha,
I na ovnu preko sinje
Noći leti vragoduha.
Na kom jaše svedj bez straha
K planinskom vilozmaju,
Gdje vještice podno oraha
Na gozbe se strašne staju.“
To bez sumnje nisu bile turske predodžbe o čarobnjaštvu, nego predodžbe iz europskog
zapadnog kulturnog kruga.“51 O jednom vođenom procesu protiv čarobnjaštva saznajemo iz
pisma što ga je dubrovački senator Pavao Gradić pisao svome bratu Stjepanu. Događaj se
prema ovom sačuvanom nam pismu, odigrao ovako: „Dubrovačkom kapetanu u Janjini na
Pelješcu, Ivanu Gučetiću prijavili su mjeseca kolovoza 1660. godine da u njegovoj kapetaniji
ima mnogo „vilenica“ i „vještica“ (delle Villenize e delle streghe). On je smjesta dao privesti
jednu takvu „vilenicu“, i na upit da li je „vilenica“ ona je potvrdno odgovorila. Nato ju je
kapetan upitao što znaju činiti „vilenice“ i dobio je odgovor: „Ja znam liječiti“. Na ostala
pitanja ova je žena davala fantastične odgovore. Kapetan je od nje tražio da mu imenuje druge
„vilenice“, pa mu je ona kazala imena daljnjih devet „vilenica“. Nakon što ih je sve ispitao, pa
su mu neke priznale da su „vilenice“, a druge nisu priznale, kapetan ih je dao sve otpremiti u
Dubrovnik gdje su ih utamičili i započeli protiv njih proces.“52

51
Isto, str. 291.
52
V. Bayer, Ugovor s đavlom, Zagreb 1969., str. 291.

23
ZAKLJUČAK

Čeznula sam da uhvatim svu ljepotu koja se preda mnom pojavljivala, i napokon je
ta čežnja zadovoljena.
Julia Margaret Cameron

Umjesto zaključka, odnosno rezimea teme povijesti čarobnjaštva, ovdje ćemo se

osvrnuti na važnost ove teme sa stajališta novo-historijskog pristupa književnosti. Gledajući
tako na književnost iz perspektive teorije novog historicizma lako ćemo uočiti važnost ove
tematike u proučavanju književnosti. Kako i na koji način je ova tematika bitna u proučavanju
književnosti s aspekta novog historicizma, biti će nam jasnije ako se prisjetimo temeljnih
odlika novo-historijskog pristupa književnosti.
Naime u svom pristupu, novo-historičari prije svega polaze od uključivanja povijesti
u bavljenje književnim tekstovima. Prema njihovom shvaćanju, književni tekst je ne samo

24
društveno proizveden, nije samo odraz društva i povijesnih okolnosti nego je i društveno
proizvodan, i kao takav prisutan u svijetu i društvu. Potvrdu za ovu konstataciju možemo
upravo pronaći u ovdje prikazanoj povijesti čarobnjaštva. Nedvojbeno je tako vidljivo da je
povijesna klima temeljena na ideji zla koje je direktan proizvod nekakvih nadnaravnih moći
seoskih žena prozvanih vješticama, odredio tematiku brojnih književnih dijela, koja su ovdje
navedena. Takva povijesna klima odrazila se na književnost i u onoj negativnoj domeni
unutar koje iščitavamo da su vjerojatno i brojna djela koja su progovarala negativno, ne
afirmativno o fenomenu čarobnjaštva, poput onih jadnih žena završila u plamenu vatre, te
nam danas nisu poznata. Novo-historičari tako proučavaju sve dostupne dokumente koji bi im
pomogli u rekonstruiranju povijesnog razdoblja unutar kojega je nastalo djelo. Druga temeljna
tema za novo-historičare je shvaćanje moći i znanja, dvaju fenomena koji se međusobno
izjednačuju, jer se putem znanja vrši određena moć. I potvrda za ovu konstataciju da se lako
uočiti iz ovog prikaza. U prikazu povijesti čarobnjaštva tako lako iščitavamo kako su
tobožnja znanja Crkve i drugih važnih mislioca o zlodjelima koja čine čarobnjaci, postala moć
koja okrutno kažnjava, muči i ubija.

POPIS KORIŠTENE LITERATURE

Bayer, Vladimir (1969) Ugovor s đavlom, Zagreb:Zora

25