Kreont ANTIGONA: Zašto ste me zatvorili, zašto ćeš
me ubiti, zašto ću umrijeti? Ja ništa nisam A ti mi opet reci, al' ne nadugo, učinila. Reci mi zašto ćeš me ubiti. Već kratko, jesi l' znala ti za proglas moj. KREONT: »Zašto, zašto« – samo pitanja čujem. Antigona Polako, saznat ćeš, svako zašto ima svoje zato, a Pa jesam. Kako ne bih? Ama javan bi. najjače zašto ima najjače zato, ne umire se slučajno. Kreont ANTIGONA: Ja ništa nisam učinila. Pa opet usudi se kršit naredbu? KREONT: Učinit ćeš, imaš vremena. Antigona ANTIGONA: Zar kazna dolazi prije krivice? Ta ne proglasi meni valj'da ovo Zeus, KREONT: U svojim spisima o pravosuđu uvijek Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova, sam se zalagao da presuda pretekne krivično Ovakvih zakona ti ljudma postavi; djelo. Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak, ANTIGONA: Ali kako? – Otkud možete znati tko smjera zlo! Te ti ko smrtnik dići bi se mogao KREONT: Mi kraljevi vidimo budućnost, jer je Nad božje, nepisane, stalne zakone. mi krojimo. Od danas nijesu ni odjučer, od vijeka ANTIGONA: Ali ja nikakvo zlo nisam Pa dovijek živu, nitko ne zna, otkad se namjeravala počiniti i neću, ja poštujem vlast i Pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh zakone zemaljske, ja se pokoravam svim zakonima, ne diram u državu, ne diram u kralja, Od bogova da trpim, volje s' čovjeka ne diram u poredak, što vam ja smetam, pustite Pobojav ma kog. Da ću mrijet, to znala sam - me na miru, ne diram u vas – ne dirajte u mene, Ta kako ne? – pa da i ne proglasi ti. kako mogu biti kažnjena, kad ništa loše nisam učinila i nikada ništa loše neću učiniti. A prije reda l' umrem, držim za dobit. KREONT: Još si mlada i neke stvari su ti Tko živi, ko što ja, u bijedi velikoj, nerazumljive. Ej kako neće od koristi biti mu smrt? ANTIGONA: Ništa ne shvaćam. Pa tako i ja žalit neću, snađe l' me Ovakva kob. No trup da sina matere Ja rođene bez groba pustit odolim, To peklo bi je, – ali ovo ne žalim. Al' misliš li, da ludo to uradih ja, A ono lud me, bit će, krivi s ludosti.