“Antigona”

Sofoklo

Antigona je poznata tragedija grčkog tragičara Sofokla. Tragedija koja u sebi nosi bezvremenu
poruku hrabrosti, odvažnosti i pravog izbora i vrijednosti, te kao takva se prepričava i očuva u
vremenu prolaznosti, što dovoljno govori o njenoj važnosti. Kroz Antigonu vraćamo se na
starogrčku legendu koja govori o prokletstvu tebanskog kralja Laja, kojem su prokleti svi njegovi
potomci do trećeg koljena, što se i ostvaruje. Njegov sin Edip ubija ga u neznanju da je on
njegov otac, ženi se svojom majkom, a kada saznaju istinu Edip se osljepljuje, a njegova majka
se objesi i tako njihovi životi završavaju tragično. Prokletstvo koje je kralj Laj na sebe navukao
se osjeti upravo i u tragediji Antigona, u kojoj upravo Edipova djeca završavaju na tragičan
način.
Tragedija Antigona započinje time što dvojica braće, odnosno sinova Edipa ubijaju jedan drugog
u želji za preuzimanjem vlasti, te o tome njihove dvije sestre, Antigona i Ismena govore i jedna
drugoj se jadaju: Nit radostan nit tužan otad ne stiže,/ Dva brata otkad nas dvije gle izgubismo,/
A dvojom rukom u dan jedan padoše. Međutim Antigona zna da Kreont, njihov ujak, sada kralj
koji je preuzeo vlast u Tebanskom gradu, je zabranio da se njihov brat Polinik pokopa onako
kako je to božjim i moralnim zakonom propisano, te govori sljedeće: Eteokla ti nam - tako kažu -
u zemlju/ On sahrani po pravdi pravoj, zakonu,/ Da ondje dolje mrtvi njega štuje svijet./ Za
mrtva opet Polinika, jadnu smrt/ Što nađe, građanima, kažu, naredi/ Da grob mu nitko ne spremi
nit zakuka. Što u samoj Antigoni stvara veliki otpor i želju da se suprotstavi odluci Kreonta, te da
njen brat dobije pokop kakav zaslužuje svako ljudsko biće, provelo ono svoj život u grijehu, ili
ne, te Antigona svojoj sestri Ismeni govori sljedeće: Uz moju pomoć hoćeš li mrtvaca dić?/ Da,
moga i tvoga brata -, ako nećeš ti,/ Jer izdajnicom mene neće bijedit svijet. U razgovoru između
Antigone i njene sestre imamo tu jasnu razliku njihovih karaktera. Antigona, niti jednog trenutka
ispunjena strahom, odlučna da poštuje božji i moralni zakon, pa makar kršeći Kreontovu
odredbu, sahrani svoga brat ana propisan način. Te u tome, ali i u nastavku samo tragedije,
vidjeti kako je Antigona vođena čistim srcem, sestrinskom ljubavlju te svojim moralnim
principima. S druge strane, Ismena, je ispunjena strahom, ne želi da rizikuje svoj život i ne želi
da se suprotstavlja odlukama kralja Kreonta, unatoč tome što zna da su njegove odluke pogrešne,
te govori sljedeće: Ma ja ga ne gazim, već građanima baš/ Usprkos radit nijesam vrsna ja.
Upravo u tome imamo jasan prikaz kako čovjek može biti obuzet strahom i pokorom, da
zanemari svoju unutrašnju istinu i osjećaj da mora učiniti pravednu stvar, koliko god se ona
činila pogrešnom. S druge strane, u drugom činu tragedije imamo prikaz lika Kreonta,
tebanskog kralja, koji okuplja svoje građane i govori im svoju odluku, pokazuje svoju moć i
svojom pričom im uljeva strah, jer želi dokazati i pokazati da iznad njega i negove volje niko ne
može da stoji, te da svako ko se usudi mu usprostaviti ga čeka sigurna smrt: Za njega gradu evo
ja proglasih sad,/ Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka,/ Bez groba nek mu tijelo pusti
pticama/ I psima da ga žderu - grdno pogledat!/ To volja moja je, i neću nikada/ Ja rđe više
cijenit nego čestita./ Al' tko je gradu našem odan, mrtva ću/ I živa toga ja poštivat jednako.
Uzalud Kreontovima prijetnjama da niko ne smije da se približi mrtvom Poliniku, niti da ga
zakopa, Antigona, odlučna u svojoj odluci ipak to čini. Pokopava dostojanstveno svoga brata,
onako kako nalažu božji zakoni, koji su iznad volje i moći Kreonta. Nit mahnu motika, već tvrda,
suha je/ Sva zemlja i neispucna, točkovim'/ Ne utrvena, - krivcu nema traga ti; On oku sakri s',
al' ne pokri njega grob,/Već tanan prah ga osu, ko da s' grijehu tko/ Uklonit htio. Traga s' zvijeri
ne vidi. Kreonta je to saznanje obuzelo bijesom i nevjericom, da se doista neko usudio usprotiviti
njegovoj odluci i njegovoj moći: Ne pronađete l' krivca tome pogrebu/ I ne dovedete ga meni na
oči,/ Ej neće puka vaša smrt mi dostanut,/ Već živi ćete visjet, dok tog zločina/ Ne odate.
U trećem činu se saznaje da je Antigona ta koja se protivila Kreontovoj odluci, te unatoč tome
sahranila svoga brata. Ali Antigona, unatoč tome što su okrili da je ona kriva, stoji hrabro i
odvažno ispred Kreonta, i ponosi se time što je pratila svoje srce i božji zakon, bez obzira na to
što joj slijedi kazna. Jer ona vjeruje da ju smrt svakako čeka kad-tad, te bolje da umre zbog
dostojanstvenog čina nego da živi u strahu i pokoravanju Kreontovim naredbama: A rad njih
kazan ne htjedoh/ Od bogova da trpim, volje s' čovjeka/ Pobojav ma kog. da ću mrijet, to znala
sam/ - Ta kako ne? - pa da i ne proglasi ti./ A prije reda l' umrem, držim za dobit. Kreonta,
uvidjevši da se Antigona ne boji smrti, odluči da joj dodijeli pogubniju kaznu, te naredi da ju
živu zakopaju: Nju vodit ću, kud stopa ljudska ne stupa,/ I živu u raku je turit kamenu;/ Toliko
samo dat ću hrane, grijehu da/ Utečem, ljage cio da se riješi grad. Kreont bira tako surovu
kaznu za Antigonu, obuzet svojim bijesom i uvrijeđen što se neko usudio ne poštovati njegovu
riječ: Grobu je Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je/ Najsamiju vi pustite, nek ili mre/ Ili živa
pod onakvim krovom gleda grob. Potom prorok Tiresija, dolazi Kreontu i proriče da će ga velika
tuga i jad obuzeti baš zbog toga što je postupio suprotno božjim i moralnim zakonim. Što se i
ostvaruje, njegov sin Heman, ujedno i zaručnik Antigone, diže ruku sam na sebe i ubija se, zbog
boli koju je osjetio povodom Antigonine sudbine i smrti i okrutnosti njegovog oca. Njegova
majka, Euridika, također diže ruku na sebe, jer je bol zbog smrti njenog sina bila prevelika.
Sofoklova tragedija završava Kreontovim jadikanjem nad svojom sudbinom, te on govori
sljedeće: Ne znam kud/ Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se./ Što je u ruci, sve nakrivo ide
mi,/ Na glavu teški se udes gle obori.
Sofoklova tragedija Antigona u sebi provlači poruku i sukob između svjetovne moći i božijeg
zakona. Kreont kao lik koji nameće svoju silu i svoju moć, svoje zakone za koje vjeruje da su
utemeljeni na logici i razumu, ali ne uviđa koliko je obuzet sam sobom i svojom zabludom o
moći i sili koju ima u svojim rukama. A s druge strane, imamo lik Antigone, koja vjeruje srcem i
vodi se čistim razumom i božjim zakonom, te moralnim principima i vrijednostima. Imamo
prikaz i jačine sestrinske ljubavi, koja Antigonu i vodi kroz cijelu tragediju, ljubav koja ne
poznaje za strah i prepreke. Bezvremena tragedija koj nam poručuje da su izbori u našim
rukama, ali da se moramo voditi čistim razumom i srcem, te da je i smrt bolja, u tom slučaju,
nego bijedan život koji vodi lika Kreonta.