FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

INFORMACIJSKE I KOMUNIKACIJSKE ZNANOSTI

Akademska godina 2020. / 2021.

Cenzura i paljenje knjiga u starom Rimu

Kolegij: Povijest knjige i knjižnica

MENTOR: prof. dr. sc. Ivana Hebrang Grgić
STUDENTICA: Jelena Torti

Split, 2021.
 1. UVOD

Spaljivanje knjiga možemo razmatrati kao fenomen povijesti knjige.

Od antičkih vremena javna spaljivanja knjiga bila su omiljeni način uništavanja pisane riječi i
zastrašivanja autora. 1 Spaljivanja su se najčešće obavljala na glavnom trgu uz svečane
ceremonije, prisutnost istaknutih ličnosti, mnoštva razdraganog naroda, zvuk fanfara i drugih
glazbala. Atmosfera je bila svečana, a strasti prisutnih uzburkane. 2

U Rimskom Carstvu knjiga je bila smatrana nerazdvojivim dijelom autorove ličnosti. Uništiti
plamenom knjigu značilo je uništiti autorovo dušu i misao.

Pojam „cenzura“ koristi za suzbijanje bilo čega što se smatra štetnim ili neprihvatljivim na
političkim, društvenim, vjerskim, moralnim ili kulturnim osnovama. Kada se uzme u obzir
drevni Rim, ova definicija obuhvaća pisanu riječ (knjige, dokumenti, pamfleti, Sveta pisma,
proročanstva itd.), govor i javno pamćenje. Latinski jezik nema riječ za ono što razumijemo
kao cenzuru i nedostaje mu izraz sličan grčkom παρρησία ("sloboda govora"). Međutim,
Rimljani su bili izrazito svjesni prakse koja se u Rimu događala dovoljno često da bi je
Rosalind Thomas u proučavanju usmenosti u Grčkoj nazvao "rimskom osobitošću".3

S vremena na vrijeme stari Rimljani su palili knjige, dokumente, pisma, financijske spise.
Zapravo, bilo što to je pisano na papiru ili drvu. Paljenje dokumenata, a ne knjiga, ostavilo je
veći trag na povijest staroga Rima. Spaljivanje dokumenata predstavljeno je učinkovitijim od
paljenja knjiga zbog materijalne stvarnosti dokumenta, ali i kao politički spektakl. Širok
raspon pisanih medija, žanrova i formata koji se koristio u Rimu spada pod pojam knjige. Iako
razlika između knjige i dokumenta naizgled može biti očita, uzimajući u obzir vrste uništenja
kojima je rimsko pisanje bilo podvrgnuto, omogućuje nam da shvatimo razliku između knjige
i dokumenta kao pitanje ne srednjeg žanra ili formata, već prakse i okolnosti stvaranja,
korištenja i uništenja. U oskudnom materijalnom zapisu tekstova koji preživljavaju od
rimskog svijeta, granica između knjige i dokumenta je kompliciranija nego što mislimo.
1
Stipčević, A. (2006) Povijest knjige. 2. prošireno i dopunjeno izd. Zagreb: Matica Hrvatska, str.498.

2
Stipčević, A. (1994) O savršenom cenzoru iliti priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb: Nakladni
zavod Matice Hrvatske,str. 122.

3
Rahyab, Susan. „Censorship and Book-Burning in Imperial Rome and Egypt“. Submitted in partial fulfillment of
the requirements for the degree of Master of Arts in History, Hunter College The City University of New York,
May 15, 2020. ,str.2.
Vindolanda pisma smatramo dokumentom, ali unutar nje se nalazi Eneida koja je svakako
knjiga. Acta Alexandrinorum je primjer dokumenta s dokazano književnim stilom pisanja.
Acta su stilski, književni tekstovi koji oponašaju dokumente, ali su i književni do mjere da su
podložni nakladi književnog stila. Acta je za razliku od mnogih drugih knjiga i dokumenata
preživjela. U ime spaljenih knjiga i dokumenata govore povijesna svjedočanstva o spaljivanju
i njihovu značaju.

1. POVIJEST CENZURE I PALJENJA KNJIGA STAROGA RIMA

Najranija rimska spaljivanja književnog teksta pripadaju mašti samih autora. Čest je bio
književni motiv u kojem autori zamišljaju spaljivanje vlastitog ili drugog djela. Prvi primjer je
Catullus poema 36 u kojoj autor piše o spaljivanju Volusiusova Anala kao prinos Vulkanu.
Navodi se da je Vergilije na samrti želio spaliti Eneidu. I Ovidije je tvrdio da nije uspio u
pokušaju spaljivanja Metamorfoze, ali je spalio druge pokušaje koji su ga razočarali. Motiv
autorskog nezadovoljstva je bio prisutan i u carskom razdoblju, ali je puno veći problem
postalo spaljivanje književnih tekstova od strane careva koji su bili na vlasti. 4

Cenzura je uključivala damnatio memoriae (uklanjanje imena iz javnih zapisa i spomenika

itd.), spaljivanje knjiga, carski utjecaj na tekstove i kaznu progonstva ili smrti za svoje djelo,
govor ili vjerske prakse. Stvarni zločin koji je doveo do cenzure bila je izdaja. Senatus
consultum je bio potreban da osudi pojedinca. Optužbe za pisanu ili izgovorenu izdaju došle
su od careva, senatora ili kolega pisaca. Većina slučajeva bila je u rukama senatora, a ne
careva, ali nije bilo dosljednog ili sustavnog potiskivanja pisane ili izgovorene riječi u Rimu ni
u jednom razdoblju ( republikanska, carska ili kasnoantička razdoblja).
Carevi i Senat nisu bili dosljedni u svojim kaznama i neki pisci uspjeli su izbjeći odmazdu
unatoč tome što su otvoreno kritizirali cara. Ako se donesu, takve kazne nisu bile
ujednačene, a neke oštrije od drugih, ponekad obuhvaćajući autorov cijeli opus, a ponekad
samo uvredljivo djelo. Drugi zločini ponekad su se kombinirali s onima književne izdaje,
obično magije, ali i preljuba. Edili su nadgledali javne prikaze spaljivanja knjiga i važno je
napomenuti da ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da se nadležnost edila proširila na
privatnu sferu. Oni nisu kucali na vrata i pretraživali police u privatnim kućama. Slijedom
4
Howley, Joseph A. “Book-Burning and the Uses of Writing in Ancient Rome: Destructive Practice Between
Literature and Document.” The Journal of Roman Studies 107 (2017):216.-217.str
toga, uklanjanje zabranjenog teksta iz javnih knjižnica i tržnica nije u potpunosti iskorijenilo
zabranjene knjige.
U tretmanima cenzure u Rimu, damnatio memoriae često podrazumijeva spaljivanja knjiga
i književne izdaje, ali Rimljani su shvatili da je sjećanje jednako opasno kao i pisana ili
izgovorena riječ. Sjećanje je spriječilo potpuni gubitak pisane riječi, a korištenje damnatio
memoriae pokazuje razumijevanje važnosti i moći pamćenja. Država je težila cenzuriranju
sjećanja na svakoga čije se sjećanje smatralo štetnim kroz uništavanje tekstova i vizuala koji
su im to potvrdili. Ove sankcije sjećanja bile su prepoznatljivo opasna kazna za djela koja su
smatrana jednako opasnim za politički, društveni, vjerski ili kulturno dobar poredak Rima.
Dokumenti, natpisi, kipovi i spomenici bili su među žrtvama damnatio memoriae. Kao što
percipirana prijetnja određenih religija nije nestala tijekom vremena, tako je i upotreba
damnatio memoriae ostala. To jest, dok su Rimljani nastavili gledati na određene postupke
svojih visokih dužnosnika i careva dovoljno odvratnih da budu cenzurirani, damnatio
memoriae je ostao u uporabi. 5

U interesu održavanja društvenog poretka i rimskog načina života, tijekom carstva, tekstovi
su ponekad bili cenzurirani, a u nekim slučajevima u potpunosti spaljeni. Tekstovi stranih
kultova ili vjera, literatura s kritikama usmjerenim na cara i određene ideje koje se smatraju
štetnima za državu i njezinu dobrobit bile su u opasnosti da pretrpe ovu sudbinu. Osobne
osvete ponekad su bile krivac kao i politička klima u kojoj je autor pisao.

Zlatno doba rimske kulture započinje s prvim rimskim carem Augustom. Razvijala se
književna i znanstvena proizvodnja, knjižare su razvijale svoju djelatnost, a Vergilije, Horacije
i Ovdiije su bili omiljeni pisci čitateljske publike. 6

U vrijeme cara Augusta pojavili su se brojni anonimni, pogrdni spisi u kojima su se iznosile
optužbe protiv cara i drugih osoba iz visokog rimskog društva. Carev biograf Svetonije navodi
da se car uhvatio u koštac s njima. 7
5
Rahyab, Susan. „Censorship and Book-Burning in Imperial Rome and Egypt“. Submitted in partial fulfillment of
the requirements for the degree of Master of Arts in History, Hunter College The City University of New York,
May 15, 2020. ,str.3,4

6
Stipčević, A. (2006) Povijest knjige. 2. prošireno i dopunjeno izd. Zagreb: Matica Hrvatska, str.82.

7
Stipčević, A. (1994) O savršenom cenzoru iliti priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb: Nakladni
zavod Matice Hrvatske, str. 144.
 Sudbina Mamercusa Scaurusa primjer je nedostatka ujednačenosti i teksta koji se smatrao
opasnim. Njegova predstava Atreus nije uvrijedila Augusta, ali mu se sudilo u vrijeme
tiberijeve vladavine pod optužbom da je kritika Agamemnona zapravo prikrivena kritika
Tiberija.

U doba Augusta Titus Labienus je postao prva žrtva spaljivanja knjiga kada je optužen za
književnu izdaju. Labienusovo djelo koje je govorilo protiv carstva, kao i njegovi nemilosrdni
napadi na druge, priskrbili su mu nadimak Rabienus ("bijesan"). Uništenje njegovog rada
naredio je senatus consultum.8 Druga žrtva cenzure i spaljivanja knjiga Cassius Severus, koji
je žestoko napadao viši stalež zbog nemorala i poroka. Senat je donio odluku da se spisi
spale, a on je prognan u Kretu uz gubitak posla. U prognanstvu je nastavio pisati protiv
visokog rimskog društva pa je 24. godine, nakon smrti cara Augusta, Senat po drugi put
poveo postupak protiv njega i prognali ga na malen i siromašan otok Seriphos na Kikladima .
Severus nikada nije tražio pomilovanje te je nakon dvadeset i pet godina umro na istom
otočiću. 9

Augustova je prognao zbog bludi svoju nećakinju Juliu na otok Tremite. I druge žene iz
njegove obitelji, kao i iz drugih obitelji visokog društva su moralno posrnule. Car je za to
krivio svog kućnog prijatelja i omiljenog pjesnika mnogih žena Ovidija i njegovo lascivno djelo
Ars amatoria ( ljubavno umijeće). 10 Naredio je da se lascivne knjige znamenitog pjesnika
izbace iz javnih knjižnica, a njega je prognao u daleki barbarski grad Tomi na Crnom moru.
Ovidije se tamo pokajao i počeo pisati elegije pune bola za ugodnim i veselim životom u
metropoli. U jednoj o knjiga piše kako su njegove knjige izbačene iz javnih knjižnica i kako
njegova nova knjiga mora pronaći utočište u privatnim knjižnicama.

August je znao da Ovidijeve knjige nisu krive za nemoral u visokom rimskom društvu, zato i
nije naredio njihovo uništenje jer je dobro znao da time ne bi spriječio daljnje prepisivanje i

8
Rahyab, Susan. „Censorship and Book-Burning in Imperial Rome and Egypt“. Submitted in partial fulfillment of
the requirements for the degree of Master of Arts in History, Hunter College The City University of New York,
May 15, 2020. ,str.11,12.

9
Stipčević, A. (1994) O savršenom cenzoru iliti priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb: Nakladni
zavod Matice Hrvatske, str. 172.,173.

10
Stipčević, A. (1994) O savršenom cenzoru iliti priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb: Nakladni
zavod Matice Hrvatske, str. 173.
čitanje. Kaznom Ovidija želio je pokazati što misli o lascivnim knjigama i kako namjerava
postupati prema autorima koji slično budu pisali.11

Ovidije je teško podnio kaznu. I Augustu i Tiberiju je slao molbe za pomilovanje. Pisao je
ulagivačka pisma puna kajanja i uvjeravanja da se popravio. Iz njegova slučaja može se
zaključiti da je progonstvo bila učinkovita odgojna mjera. 12

I u doba careva Klaudija, Nerona, Flavijana, Domcijana, Kaligule provodila se cenzura i

uništavanje knjiga, ipak sami carevi nisu uvijek bili formalno uključeni u te slučajeve, oni su
često poticali postupak u Senatu.

Domicijus i Kaligula su imali običaj i pogubiti pisce koji su pisali protiv njih. U skladu sa
svojom moći da donosu zakon, ovi carevi su potkopali Senat, zanemarili suđenja i djelovali
sami.13 Kaligula je naredio da se spale sve Homerove, Vergilijeve i Livijeve knjige, ali njegov
edikt nije izvršen. Dioklecijan je 303. osudio sve kršćanske knjige na paljenje. 14 Izdao je edikt
protiv kršćana u kome je naredio da svi vlasnici kršćanskih knjiga iste moraju predati
predstavnicima vlasti. Carski su činovnici na osnovi edikta pretražili crkve i stanove u potrazi
za knjigama. Kršćani su pokušali sakriti knjige, ali oni koji su bili uhvaćeni dobili su strogu
kaznu. 15

2. ZAKLJUČAK

Dokazi o cenzuri u doba republike su poprilično oskudni, dolaskom Augusta na vlast pa sve
do Domicijana cenzura u Rimu je bila gotovo svakodnevna pojava. Kontrola pisane ili
izgovorene riječi u Rimu nije bila ujednačena, sustavna ili dosljedna. Optužbe za književnu
izdaju nisu dolazile iz istog izvora svaki put i nečiji rizik da bude cenzuriran ovisio je o tome

11
Stipčević, A. (1992) Cenzura u knjižnicama. Zagreb: Filozofski fakultet, str.90.

12
Stipčević, A. (1994) O savršenom cenzoru iliti priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb: Nakladni
zavod Matice Hrvatske, str.174.

13
Rahyab, Susan. „Censorship and Book-Burning in Imperial Rome and Egypt“. Submitted in partial fulfillment of
the requirements for the degree of Master of Arts in History, Hunter College The City University of New York,
May 15, 2020., 12.str

14
Manguel, A. (2001) Povijest čitanja. Zagreb: Prometej, str.295.

15
Stipčević, A. (1992) Cenzura u knjižnicama. Zagreb: Filozofski fakultet,str.120.
kako su nečiji suvremenici tumačili takvu literaturu. Nije bilo institucije koja je nadgledala sav
objavljeni rad, ili sav javni i privatni govor. Sve je počivalo na političkom i povijesnom
kontekstu u kojem je autor pisao ili govorio, kao i na tumačenju njegovih riječi od strane
suvremenika.

Kada se cenzura šire razmatra, može se vidjeti široko rasprostranjena praksa gušenja vjerskih
tekstova ili govora. Napad na cara ili carstvo, brzo širenje drugih vjera ili sjećanje na
osramoćene pojedince posjedovali su moć destabilizacije društvenog poretka. Da bi se ta
obuzdalo, država je pokušala manipulirati i oblikovati ideje, pokazujući što je dopušteno, a
što nije. Cenzura i paljenje knjiga može se objasniti željom da se održi društveni poredak i
spriječi bilo koji govor koji bi potencijalno mogao našteti carstvu.

Po postupcima Septimija Severa i Dioklecijana možemo primijetiti da se cenzura na kraju

usredotočila samo na šire društvene i političke svrhe, a kritika protiv cara se više nije
smatrala relevantnom. Nakon Flavijanaca legitimitet cara i carstva je sve manje dolazio u
pitanje, pa je samim time održavanje društvenog poretka na razini cijeloga carstva postalo
više prioritet nego književna izdaja. Međutim, ono što je ostala konstanta je prijetnja drugih
vjera. Na to se nepovoljno gledalo od doba republike, trajalo je diljem carstva sve do
progona kršćana. Nakon što su se prestale rješavati kritike protiv cara, fokus cenzure ostao je
i dalje na religiji. 16

LITERATURA :

1. Howley, Joseph A. “Book-Burning and the Uses of Writing in Ancient Rome:

Destructive Practice Between Literature and Document.” The Journal of Roman
Studies 107 (2017): 213-236.

16
Rahyab, Susan. „Censorship and Book-Burning in Imperial Rome and Egypt“. Submitted in partial
fulfillment of the requirements for the degree of Master of Arts in History, Hunter College The City
University of New York, May 15, 2020., str.33.-35.
2. Rahyab, Susan. „Censorship and Book-Burning in Imperial Rome and Egypt“.
Submitted in partial fulfillment of the requirements for the degree of Master of Arts
in History, Hunter College The City University of New York, May 15, 2020.
3. Stipčević, A. (2006) Povijest knjige. 2. prošireno i dopunjeno izd. Zagreb: Matica
Hrvatska.
4. Stipčević, A. (1992) Cenzura u knjižnicama. Zagreb: Filozofski fakultet.
5. Stipčević, A. (1994) O savršenom cenzoru iliti priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih
autora. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.
6. Manguel, A. (2001) Povijest čitanja. Zagreb: Prometej