Robert Hellenga

OČEVI I KĆERI
Mojoj ženi Virginiji i našim trima kćerima –
Rachel, Heather i Caitrine
Zahvale
Želim se zahvaliti ljudima koji se me zadužili: mojim prvim dvoma
čitateljima – mojem agentu Henryju Dunowu i urednici Mariji
Guarnaschelli na entuzijazmu i praktičnim prijedlozima; Katy Rice,
lektorici; Janet Smith i Paoli Polselli, koje su mi pomogle s
talijanskim i odgovorile na desetke pitanja o Italiji; Sandri
Batmangelich i svim članovima obitelji Soomekh (Davidu, G. Ahou,
Jamshidu i Jacqueline) za pomoć s riječima na perzijskom; Johnu
Wellerdiecku za pomoć s holandskim; Jeffu Clarku za pomoć s
poljodjelskim izrazima; Stevenu Finbergu za prijevod Hesiodove
Teogonije 176.-82.; svojoj ženi za nepokolebljivu moralnu podršku i
za prijevod Ovidijevih "Ljubavnih pjesama" II. 4.; Alirezi Djalaliju
za podatke o životu iranskih trgovaca sagovima u Italiji; našem
susjedu u Firenci, Sig. Giovanniju Lodoviciju za pomoć s knjigom
Errori della tavola, Bernardu Gittonu i Mikeu Kantoru za pomoć s
kaotičnim vodeničkim kolom; Emily Lynch za odgovore na pitanja
o Harvardu; svome profesoru grčkog W. Robertu Connoru za
poznavanje klasika; Peteru Burianu na tome što je u "pet do
dvanaest" pročitao otiske na pausu i pomogao mi da ne ispadnem
brutta figura; Robertu i Irmi Bottazzi, Angeli del Monte, Umbertu i
Piji Broccoli te Stefanu i Giuliji Liporesi za gostoprimstvo u Bologni;
Francu i Vincensini Cipriani za uvijek jednako toplo gostoprimstvo
u Firenci i za dopuštenje da ukradem njihove životne priče; i
nadasve Udruzi obitelji žrtava strage 2. kolovoza 1980.: pokojni
Torquato Secci dao mi je jedan od posljednja tri primjerka knjige što
ju je napisao o smrti svoga sina i aktivnostima Udruge; Paolo
Bolognese, nasljednik g. Seccija na položaju tajnika Udruge poveo
me u mrtvačnicu i bolnicu Ospedale Maggiore, upoznao s javnim
tužiteljem i pozvao da se pridružim demonstracijama obitelji žrtava
2. kolovoza 1996. godine; Paoli Soli, tajnici Udruge, i njezinim
pomoćnicama Chiari i Andrei, koje su mi dale mnoštvo podataka o
strage i o suđenju.
Želim se zahvaliti i sljedećim organizacijama: Knox Collegeu i
Povjerenstvu za umjetnost države Illinois zbog trajne podrške
mojem književnom radu; Nacionalnoj zakladi za umjetnost,
Nacionalnom povjerenstvu za odnose SAD i arapskih zemalja, koje
mi je omogućilo posjetiti Bliski istok kad sam tek počeo pisati
"Očeve i kćeri", te zakladi Johna i Elaine Fellowes s Knox Collegea,
koja mi je omogućila da u zimu 1995. godine provedem tri mjeseca
u Bologni i da se tamo vratim u ljeto 1996.
I naposljetku, "obavijest o životu" na 340. str. izvorno je
napisana ocu moga prijatelja Umberta Broccolija, a epitaf na
Cookienu nadgrobnom spomeniku na str. 458. preuzet je iz
osmrtnice Alexandera Leonarda, čovjeka koji je preveo Winnieja
Pooha na latinski.
Bilješka autora
Zbivanja prikazana u "Očevima i kćerima" temelje se na
posljedicama eksplozije bombe podmetnute na željezničkom
kolodvoru u Bologni 2. kolovoza 1980. godine. Služio sam se
objavljenim napisima o tom događaju i o suđenju optuženim
teroristima, ali likovi u romanu plod su moje mašte i nije im
namjera da predstavljaju stvarne osobe.
Sadržaj

Prvi dio
Gora svjetalâ
In memoriam
Halloween
Nedjelja ujutro
Božić 1986.
Poslovna žena
Gigov prsten
Dodjela diploma
Kuća na prodaju

Drugi dio
Božić 1987.
Svjedočenje
Mr. Jelly Roll Baker
La Vita Nuova
Djeca sunca
Ergastolo
Mračna zemlja Kimerana
Moja je ljubav sag
U drugoj zemlji
Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak nijedan od
njih ne pada na zemlju bez dopuštenja Oca vašega.
Matej 10:29

"Eto", reče, "o kralju, kakvim mi se čini sadašnji život čovjekov na

zemlji u usporedbi s onim vremenom koje nam je nepoznanica, kao
da, dok u zimsku večer sjedite za gozbom sa svojim starješinama i
plemićima, jedan jedini vrabac brzo uleti u dvoranu i kako je uletio
kroz jedna vrata odmah izleti kroz druga. Dok je unutra, zaklonjen
je od zimske oluje, a ipak, kako taj kratki trenutak mira prođe poput
bljeska, te on iz zime ponovno ode u zimu i mi ga ni ne zamijetimo.
Takav je i čovjekov život, a o onome što slijedi i onome što je
prethodilo ne znamo ništa.
Bede, Ecclesisastical History, sv. II., pogl.
13.
"I u vrapčevu je padu neki Promisao."
Hamlet, V. II.*
PRVI DIO
Gora svjetalâ

U petak 15. kolovoza 1980. godine – na Veliku Gospu, usred

feragosta – na željezničkom kolodvoru u Bologni u Italiji
eksplodirala je bomba i ubila osamdeset šest ljudi, među njima i
moju sestru Cookie koja je sjedila u čekaonici drugog razreda oko
dva metra od mjesta na kojem je bila bomba i čekala vlak kojim se
trebala vratiti u Rim.
Kolodvor je, dakako, obnovljen, ali jedan dio – dio čekaonice –
sačuvan je onakvim kakav je ostao poslije eksplozije. Vidi se rupa
od bombe, velika otprilike kao kugla za kuglanje. Ja je nisam vidjela
nego tek mnogo godina kasnije, ali često sam je zamišljala. Tata je u
dnu ormara držao sliku, plakat, smotan u kartonskoj tubi. Na zidu
iznad kratera je mramorna ploča, lapide, s popisom imena i dobi
svih poginulih. Cookie su bile dvadeset dvije godine. Spremala se
studirati međunarodno pravo na Bolognskom sveučilištu. Mislili
smo da je u Rimu, kod prijatelja, ali je bila skoknula na dva dana u
Bolognu potražiti stan.
Meni je tada bilo šesnaest, a Ludi dvanaest godina.
Bomba je eksplodirala u 10 i 25 ujutro. To je 4 i 25 ujutro u
Illinoisu. Svi smo još spavali.
Ludi i ja smo tog jutra prije doručka uzele knjige i odšetale do
groblja gledati vlakove, ni ne sluteći da je Cookie već mrtva ili
gotovo mrtva. Domalo je prošao vlak Illinois Zephyr iz Quincyja –
subotom vozi sat kasnije – a kakvih pola sata poslije vidjele smo
četiri teretna vlaka kako zajedno dolaze prugama koje se križaju
otprilike na pola puta između naše kuće i New Camerona.
Razumije se da pruga za Burlington prolazi odozgo, a ona za Santa
Fe ispod, ali je ipak bilo napeto jer se na trenutak činilo da će se
vlakovi sudariti.
Naša je kuća bila petstotinjak metara od križanja pa smo noću
u postelji osjećali kako sve podrhtava dok prolaze vlakovi, a kad su
prozori bili otvoreni, čuli su se različiti zvukovi različitih vrsta
vagona - zatvoreni, otvoreni i vagoni-platforme; zvižduk se čuo čak
iz Cass Cityja na rijeci Spoon, kamo je tata običavao ići u lov na
patke s Peterom Abbottom s Odjela za biologiju; čulo se i kako se
uključuju motori na ranžirnom kolodvoru u St. Clairu, pet
kilometara od nas, i upute skretničarima s razglasa. Kad bi tkogod
ostao preko noći kod nas, potužio bi se da nije mogao zaspati, ali
nama su ti zvukovi, kao i tatina gitara, toliko postali sastavnim
dijelom života da ih nismo čule sve dok nismo otišle od kuće, a tada
mi nismo mogle zaspati.
Ne sjećam se koju sam knjigu ja onda čitala, ali Ludi je čitala
Talijanske narodne pripovijetke Itala Calvina. Tih joj pripovijedaka
nikada nije bilo dosta jer je svaka počinjala s kraljem koji je imao tri
kćeri. Dvije starije uvijek su bile zle i ružne, a najmlađa - gle čuda! -
uvijek lijepa, pametna i dobra. Čitale smo gotovo čitav sat i ispratile
još nekoliko vlakova, a kad smo se vratile, mama i tata su već ustali,
ali još uvijek nismo znali za Cookie. Poslije večere tata je Ludi i
meni naglas čitao Gospodara prstenova. Govorio je da je tu knjigu
triput pročitao naglas – po jedanput za svaku kćer – ali to nije bilo
posve točno, jer ovaj, treći put - za Ludi - nije dovršio. Ali, bili smo
blizu svršetka. Frodo i Sam su se popeli na Kletu goru, a za njima i
Gollum, i već su se Frodo i Gollum njihali na rubu kratera, kadli -
zazvoni telefon. Ludi se jako uzrujala zbog smrti Thorina
Oakenshielda u Hobitu i tata joj je obećao da u Gospodaru
prstenova neće umrijeti nitko jako važan. Ali, činilo se da se Frodu
ne piše dobro pa se Ludi uznemirila i baš kad je telefon zazvonio,
poviknula je: "Obećao si!"
Bila je to Allison Mirsadiqi, stara tatina prijateljica. Nazvala je
iz Rima da mu kaže za strage, kako se na talijanskom kaže masakr
ili pokolj. Bila je zabrinuta jer ju je Cookie nazvala u petak ujutro i
rekla da je našla stan i da tog poslijepodneva kreće natrag. Allison
je razgovarala s nekim iz gradske uprave Bologne. Cookieno ime
nije bilo na popisu mrtvih i ranjenih, ali mnoga tijela još nisu bila
identificirana, a ozlijeđeno je više od dvjesto ljudi. Vladala je opća
zbrka.
Tata je u telefon u hodniku na katu ponavljao "aha, aha" i
vikao je mami da podigne slušalicu u kuhinji, a Ludi je još vikala:
"Obećao si!" Ja sam, naravno, tu priču već znala pa sam je, znajući
da se Frodo neće survati niz Kletu goru, uvjeravala da će sve biti u
redu.
 Tata je ostatak večeri proveo na telefonu, a sljedećeg jutra, u
subotu, on i mama odletjeli su u Milano i nisu se vratili do početka
rujna – nastava je već bila počela na Sveučilištu St. Clair, gdje je
studirala još moja baka i gdje je tata predavao latinski i grčki – jer je
mama doživjela nekakav slom i morala ostati u Italiji u bolnici.
Otkad znam za sebe nije se dogodilo da kuća petkom navečer
nije bila puna studenata i profesora koji naglas čitaju zločeste
pjesme na latinskom ili priređuju predstave na grčkom ili samo
pjevaju i buče da proslave svršetak tjedna; otkad znam za sebe nije
se dogodilo da tata subotom navečer nije pripravljao pizzu, da
nedjeljom ujutro mama i tata nisu vodili ljubav i ostajali u postelji
do deset ili jedanaest; otkad znam za sebe, nije se dogodilo da nam
tata navečer ne svira gitaru i ne priča priče, ili da ne radi na knjizi o
ranim grčkim filozofima koju je namjeravao nasloviti Kozmološki
fragmenti.
Ali, kad su se vratili iz Italije, mama se morala mnogo
odmarati, pa više nismo pozivali goste. Navečer bi ostala u svojoj
sobi i čitala Bibliju i vjerske knjige koje joj je davao velečasni Davis
iz Tijela Isusova. Pokušala je i nas potaknuti da ih čitamo: C. S.
Lewisa, G. K. Chestertona, velečasnog Ronalda Knoxa. Nedjeljom
ujutro počeli smo odlaziti na misu u Tijelo Isusovo. Mama je pjevala
u zboru, dva-tri puta tjedano odlazila je na razgovor s velečasnim
Davisom i pomogla mu je organizirati novenu – molitve u našoj
kući svakog petka navečer devet tjedana za redom. Ludi i ja nismo
morale klečati i naglas izgovarati molitve, premda je mama rekla da
bi zbog toga baka i djed, a i Cookie, bili sretni u raju; ali morale
smo biti u dnevnoj sobu i puštati ocu Davisu da nam stavlja ruku
na glavu i blagosilja nas, a onda smo morale raznositi pladnjeve s
kolačićima koje su žene naizmjence donosile. I mama je za Cookie
naručila nadgrobni spomenik na kojem je pisalo La sua voluntade ?
nostra pace – Njegova volja naš je spokoj. Tata je neko vrijeme
odlazio na misu, pripavio bi ocu Davisu večeru jedanput na tjedan i
odvezao ga kući kad bi previše popio; pio je kavu s ljudima iz Tijela
i Sv. Pata koji su dolazili na novenu. Ali, nije se složio s natpisom na
nadgrobnoj ploči. "To je kliše, Hannah, jedini stih iz Raja koji svi
znaju zato što ga Matthew Arnold toliko spominje."
 – Kad nešto postane kliše, za to obično postoji dobar razlog.
Ludi i ja sjedile smo na vrhu stražnjeg stubišta i čule ih kako
razgovaraju u kuhinji i sjećam se kako mi je bilo mučno jer ih nikad
prije nisam čula kako se svađaju, barem ne tako.
– Kakav bi to Bog htio da bomba eksplodira u pretrpanoj
čekaonici?
– Ne piše tako, Woody. Pročitaj. Molim te, pročitaj mi stih
naglas.
Ali, tata taj stih nije htio pročitati naglas, pa se mama odvukla
na kat, a da Ludi i mene nije ni opazila u prolazu.
U siječnju se mama zaposlila u Oak Parku, predgrađu Chicaga,
u djevojačkoj katoličkoj školi koju su vodile uršulinke. Učiteljica
latinskog im je otišla. Mama je unajmila garsonijeru u River Forestu
– jeftinije je nego u Oak Parku – i vikendom dolazila kući Illinois
Zephyrom, što je bilo u redu, ali je nazad u Chicago morala vlakom
koji je polazio u nedjelju u osam ujutro pa više nije mogla pjevati u
zboru. Morali smo joj obećati da ćemo i dalje ići na misu, ali već
negdje pred Dan zahvalnosti dosadilo nam je. Prva je odustala
Ludi. Jednostavno je odbila ići. Onda je prestao i tata. Rekao je da
mu se to sviđa kao zamisao, ali da, čim pomisli na odlazak u crkvu,
dobije tikove. Tako je nedjeljom ujutro mene vozio u Tijelo Isusovo
pa potom išao na fakultet, malo radio, i poslije dolazio po mene. Ja
sam možda ustrajala malo duže nego ostali jer sam, dok su mama i
tata bili u Italiji, otišla u krevet s Aaronom Gidleyjem, Cookienim
bivšim dečkom pa sam se bojala... Nisam sigurna čega sam se točno
bojala, ali kad sam otišla na ispovijed i rekla ocu Davisu da sam
bludno zgriješila, on me pitao da li se iskreno kajem, a ja sam rekla
zapravo i ne i to je bilo to. Mislim da me nije čuo ili je možda
razmišljao o nečemu drugom. Nisam izmolila propisanih deset
Zdravomarija. Izišla sam iz crkve, sjela na stube i tako čekala dok
tata nije došao s kamionetom, na kojem je vozio i pse, i odvezao me
natrag na farmu. Tako smo zvali našu kuću – "farma".
Ali, nije to bilo tako jednostavno jer mi i jest bilo žao. Ne zato
što sam učinila ono, nego zato što sam to učinila odmah nakon
Cookiene smrti, što sam to radila dok je mama bila u bolnici u
Italiji, umišljajući da je Marija Magdalena. Bilo mi je žao što tata i ja
ne možemo otići u njegovu radnu sobu da o tome, a i o svemu
drugom, povedemo jedan od naših "odraslih" razgovora. Ali, kad
sam napokon bila spremna za razgovor, bilo je prekasno. Mama je
već bila otišla, a tata je rekao gospodinu Steckleyju iz tvrtke
Nadgrobni spomenici Steckley da neće platiti za ploču ako ne skinu
natpis, što su oni i učinili, iako je skidanje stajalo više nego sama
ploča.
Godinama sam sebi pokušavala predočiti to razdoblje u životu
mojih roditelja, taj mjesec u Italiji. Bila sam gladna činjenica,
pojedinosti. Proučavala sam vodič Bologne koji je tata donio kad su
se vratili i stekla neku sliku toga grada – stare srednjovjekovne
zidine opisuju krug, a iz središta vode ulice, poput žbica. Kad
sklopim oči i sad vidim svoje roditelje pred miniranim kolodvorom.
Allison Mirsadiqi kod koje je odsjela Cookie vozila je od Rima
da ih dočeka. Allison, prva odrasla osoba koja mi je rekla da je
oslovljavam po imenu, hodala je s tatom dok je bila na
poslijediplomskom na Michiganskom sveučilištu, a poslije se udala
za iranskog poslovnog čovjeka kojeg je upoznala u vlaku iz Rima za
Napulj. Studirala je na St. Clairu i sad je važna članica upravnog
odbora tog koledža.
Sve sam našla na karti koja je bila svojevrsna kombinacija
fotografije iz zraka i crteža u perspektivi, kao da odozgor gledate
crvene gradske krovove. Našla sam Ospedale Maggiore gdje je
Cookie umrla i mrtvačnicu u koju su je odnijeli na obdukciju i
Policlinico Sant'Orsola gdje je ležala mama. Proučavala sam kartu
kao da se na njoj skriva objašnjenje, ali nikad nisam našla ono što
sam tražila.

Tata je oduvijek govorio da u srži svega – religija, zemalja, obitelji –

nisu ni doktrine ni filozofske teorije nego priče, da čovjeka priče
približavaju srži stvari onoliko koliko je to moguće. Što se njega
tiče, najveći pripovjedač svih vremena bio je Homer pa nam je
vječito prijetio da će nam naglas pročitati i Odiseju i Ilijadu, ali što
se nas ticalo, najbolji pripovjedač bio je sam tata i uvijek smo željele
da nam on priča priče, a ne da nam ih čita iz knjige. Tek sam u
srednjoj školi, kad sam sama počela čitati knjige za odrasle, shvatila
što se zapravo događalo. Tata svoje priče nije izmišljao, nego ih je
krao. Od Dickensa i Jane Austen, a i od Homera. A onda ih je
mijenjao. U tatinoj verziji uvijek smo u njima bile moje sestre i ja.
Tri djevojčice. Katkad bi jedna od nas bila glavna junakinja, a
katkad smo bile samo sporedni likovi koji su pratili glavne –
Odiseja u Polifemovu spilju, Beowulfa do dna jezera gdje je živjela
Grendelova majka, Gilgameša i Enkidua u Humbabinu svetu šumu,
Davida Copperfielda u Salem House u kolima gospodina Barkisa,
Jonu u kitov trbuh, a bile smo i mlađe sestre u svakoj obitelji iz Jane
Austen i skrivene u grmlju kad je Izak trebao biti žrtvovan. Ali, čak
i kao sporedni likovi imale smo važnu ulogu: jedna od nas
predložila bi Odiseju da kaže "Nitko" ili Abrahamu da u grmlju
potraži ovna, ili bismo upozorile Elizabeth Bennet da se pričuva
lady Catherine de Bourgh. Kad sam prvi put čitala Ponos i
predrasude, to ime nisam čak ni prepoznala jer ga je tata uvijek
izgovarao kao "brou". Ali, kad sam na francuskom na St. Clairu
čitala Combray, prepoznala sam Marcela, samo što je kod Prousta
to bio dječak a ne djevojčica i nije imao sestre.
Podsjetila sam tatu na Marcela dok smo se autocestom 80
vraćali s Grinnell Collegea. Odvezli smo Ludi dolje – ili, ako gledate
zemljovid, ukoso – na sastanak brucoša. To je bilo potkraj kolovoza
1986., šest godina poslije bombaškog napada. Tata nas je u
Grinnellu, gradiću s otprilike tisuću stanovnika ne računajući
sveučilišno naselje, htio izvesti na večeru, ali Ludi je htjela da
odemo što prije kako bi ostala sama, pa smo otišli. Tata je rekao da
u srcu svake obitelji postoji priča poput Marcelove, a ja sam znala
da misli na Cookie i onaj mjesec u Bologni. Pitala sam ga što se
dogodilo s Marcelom, odnosno – u tatinoj verziji – s Marcelle, ali
nije znao. Tri-četiri puta je pokušavao pročitati U potrazi za
izgubljenim vremenom, ali nikad nije stigao dalje od Swanova puta.

Tata je bio muškarac koji se lako rasplače i prije nego što je to ušlo u
modu. "Pa, čujte", rekao bi kad bi se smirio, "Beowulf je plakao kad
se opraštao od Hrothgara, Ahilej je plakao kad je poginuo Patroklo,
a sir Launcelot..." Imao je cijeli popis. A nas bi rasplakao kad bi
pjevao Danny Boy ili Just Before the Battle, Mother ili The Poor
Lonesome Cowboy. Kad smo vodili Argosa, našeg njemačkog
ovčara, da ga veterinar uspava, bila sam na rubu suza, ali tata je
toliko pretjerao da mi je bilo neugodno. Upravo je operirao kilu, pa
je sirotog Argosa – a tog posljednjeg dana više nije mogao ni stajati
– mama morala nositi i držati ga u krilu. Ludi i ja sjedile smo straga
u autu. Mislila sam da tata uopće neće moći voziti, a kod veterinara
sam se pretvarala da ga ne poznajem. Ali, poslije Cookiene smrti
nisam ga vidjela da plače. Razmišljala sam o tome kad smo na
seminaru iz engleske književnosti čitali Wordsworthovu "Odu
besmrtnosti". Profesorica Arnold rekla je da su zadnja dva stiha pad
u sentimentalnost i kad ih je pročitala naglas, doista su zvučali
pomalo glupo. Ali, tata je tvrdio da ritmički zalom na početku
drugog stiha briše sentimentalnost i da će im svatko tko ih pročita
naglas i posluša ritam osjetiti snagu, pa kad ih je on pročitao naglas,
ne naglašavajući nijedan slog između "thoughts" i "lie", shvatila sam
što je htio reći:

To me the meanest flower that blows

Can give thoughts that do often lie too deep for tears.1

Kad smo, nakon što smo odvezli Ludi u Grinnell, stigli kući,
otvorila sam klizna vrata između dnevne sobe i blagovaonice –
Ludi ih je zatvorila kako joj u blagovaonicu, gdje je radila na
jednom od svojih projekata, ne bi ušla Laska, naš drugi pas – a iz
gornjeg otvora je ispao šišmiš. U potkrovlju ih je cijela kolonija, a
katkad, kad im je vruće, zavuku se u zidove i prevrnu, pa slijede
zračnu struju do tih vrata. Ja ih ne podnosim pa sam nagovorila
tatu da zakuca komadić drveta na otvor, ali tako se nisu mogla
zatvoriti vrata. Ludi je uvijek obožavala životinje i njoj to nije
smetalo, jedno nije dopuštala tati da ih ubija reketom za badminton,
pa bi, kad bi htjela zatvoriti vrata, skinula onu daščicu. Šišmiš se
vjerojatno iznenadio kad sam otvorila vrata jer je pao ravno dolje,
gotovo do poda, a onda se zaletio ravno u vitrinu u blagovaonici i
udario o drvo. Tata ga je našao u Waterfordovoj kristalnoj čaši.
Bacio ga je u kantu za smeće ispod sudopera i oprao čašu, ali ja više
nikad nisam pila iz nje.
To je i meni bio posljednji tjedan kod kuće. Spremala sam se u
Chicago tražiti zaposlenje. Tata i ja našli smo mi u Hyde Parku našli
stan s tri cimerice, studentice Sveučilište Chicago, pa sam imala
gdje biti; ali osjećala sam se promašeno. Bojala sam se budućnosti.
Nakon četiri godine na fakultetu – studirala sam na St. Clairu –
nisam znala što bih dalje. Nisam imala pojma. Nitko mi nije nudio
posao, nitko nije mislio da mnogo obećavam. Nisam znala što će
biti sa mnom. I mislila sam o tome kako će tata živjeti sam prvi put
u gotovo trideset godina. A i mama je bila sama u svojoj sobici u
garsonijeri gdje je krevet – dva madraca stavljena jedan na drugi –
istodobno služio kao kauč. Ništa me nije moglo uvjeriti da ona
može biti sretna. Ludi je otišla, a ja sam sada znala da nikada neću
moći shvatiti Cookienu smrt; nije imala ništa više smisla nego smrt
onog šišmiša koji se razbio o ormar. Počela sam o tome razmišljati
kao o testu, testu na kojem smo pali. Ne želim time reći da nas je
Bog iskušavao kao što je iskušavao Joba. Samo da je to bio izazov i
da smo mi, umjesto da se zbližimo i ujedinimo snage, ili da se više
volimo, dopustili da nas to razdvoji. Nismo bili dovoljno jaki. Imali
smo svu ljubav svijeta, ali je i to bilo preslabo da nas održi na
okupu. Te večeri kad sam legla, u sobu mi je došao tata pa sjeo na
rub postelje kao nekoć i počeo mi pričati priču kao nekoć.
Sklopila sam oči i pustila da me njegove riječi preplavljuju
poput valova na plaži u Grand Mereu u Michiganu gdje smo
jednog ljeta unajmili bungalov.
– Bile jednom tri sestre – počeo je tata – koje su se zvale
Cordelia, Seremonda i Duva.
Sve su naše priče počinjale tako, s tri djevojčice u selu koje je
imalo školu, crkvu, veliku kamena pekarsku peć i, dakako, široke
ceste koje vode na istok, zapad, sjever i jug. Kada smo kretale u
pustolovine, uvijek smo išle cestom sjever-jug, na sjever u planine
ili na jug na more. Cesta s istoka na zapad bila je zagonetnija,
nekako metafizičnija. Kad se krene na zapad, nailazi se na livade i
plodne doline što vode do drevnoga grada gdje kraljuje neki kralj.
Cestu su dobro održavane pa se svako toliko neki od seljana – u
potrazi za srećom ili u bijegu od bolesti ili od zla – spakirao, pokupi
pa ode u grad i nitko ga više nikad ne bi ni vidio ni čuo. Ali, cesta
koja vodi na istok postajala je neprohodna i gubila se u gustoj šumi.
Okrenula sam se i tata me poškakljao po ruci kao što je činio
dok sam bila malena. Uvijek je govorio da bi mu trebala još jedna
ruka jer nas ima tri. Ali, sad mu je trebala samo jedna ruka, a
uskoro mu više neće trebati nijedna.
Na istočnoj je granici bila rijeka s ostatakom mosta koji ju je
nekoć premošćivao. Seljani su se bojali ići tako daleko u šumu, a
nitko nije odlazio dalje, čak ni tri djevojčice. Na istoku je bila i neka
gora. Iz sela se nije vidjela zbog šume, ali vidjela se iz crkvenog
dvorišta, jer je ono bilo na vrhu brijega. Bila je hladna i bijela čak i
ljeti, a na blagdane su se, na mjestu gdje je trebao biti vrh gore,
vidjela svjetalca, poput krijesnica, baš kao zagonetna svjetla što smo
ih noću vidjele na groblju, samo što bi se uvijek pokazalo da su to
svjetla automobila jer su srednjoškolci parkirali uz rub morene.
Tata je rekao da nije siguran kakva su to svjetalca. Učitelj je
govorio da su to zvijezde repatice na nebu iznad planine, ali
svećenik je rekao da su to svjetlosni vilenjaci koji plešu na planini.
Seljani su bili podvojeni, ali pitanje se nije moglo riješiti jer više
nitko nije išao cestom prema istoku.
– Nitko se nikada nije zaputio na istok – pričao je tata – nisu na
to ni pomišljali. – Zastao je. – Osim – nastavio je – nitko nikada nije
išao na istok osim lutajućih minstrela i žonglera koji su ujesen
izlazili iz šume preodjeveni u životinje i odlazili na zapad.
Dok smo bile male, uvijek smo ga prekidale pitanjima, ali te
sam večeri bila odveć umorna i tužna, pa sam samo ležala i šutjela.
Prije mnogo godina, dok je Ludi još bila beba, išli smo vlakom
u Chicago gledati monodramu Mauricea Jenkinsa o Hamlinskom
čovjeku s frulom u Starogradskoj školi narodne glazbe. Gospodin
Jenkins, tatin prijatelj, skakutao je poput Dannyja Kayea i svirao
kruškoliku njemačku lutnju. Prva mu se pridružila Cookie, iako joj
je već bilo četrnaest godina, a onda ni ja nisam mogla odoljeti toj
čudnoj srednjovjekovnoj glazbi. Otplesali smo tri kruga oko redova
stolaca na rasklapanje, a kad smo šmugnuli iza uske zavjese na
kraju hodnika, opet se Cookie vratila u dvoranu i objasnila publici
da su djeca otišla živjeti podno gore i da se neće vratiti. Te sam
večeri, dok mi je pripovijedao, znala da se tata upravo toga prisjeća,
ali još godinama nisam znala da je upravo tu priču ispričao mami
dok je bila u bolnici u Bologni one večeri kad je Cookie umrla. To je
samo priča, tako sad sebi govorim. Ali, to je priča u priči, jedna od
priča unutar priče o Cookienoj smrti, koja je pak priča unutar priče
o našoj obitelji, kao što je priča o našoj obitelji priča unutar šire priče
o klanu Woodhullovih (tatine obitelji) i klanu Cliffordovih (mamine
obitelji) i Sveučilišta St. Clair i grada St. Claira i županje Harrison,
države Illinois, Sjedinjenih Država, sjeverne hemisfere, kršćanskog
svijeta, planeta, i tako dalje. Koncentrični krugovi priča sve dok se
ne dođe do same priče o svemiru. Nekoć sam mislila da veće priče
objašnjavaju manje, da širi prstenovi daju značenje užima, ali sada
mislim da je obrnuto i da svaka priča osvjetljava i daje značenje široj
priči koje je dio, sve dok se ne stigne do posljednjeg kruga, do
primum mobilea i dalje, gdje se svemir zavrće u sebe i više se nema
što osvjetljavati, gdje više nema ničega čemu bi se moglo dati
značenje.
IN MEMORIAM

Prije dvanaestak tisuća godina dio ledenjaka Laurentidea – onoga

istog koji je stvorio Velika jezera – nanio je glacijalnu smjesu ilovače
i pijeska otprilike kilometar od ulaznih vrata Woodyjeve kuće.
Zdrobljeno kamenje, šljunak i kamenje veličine lopte za bejzbol –
trajna morena. Kosina je bila tako blaga da Woody, prolazeći kroz
polje sjemenskog kukuruza visokog gotovo dva metra, nije mogao
vidjeti gdje točno počinje. Stalno je govorio kuji, haski kojoj se u
kukuruzu nije sviđalo pa se svako malo htjela vratiti: – Hajde,
Laska, sve je u redu. Nemoj mi sada pobjeći. – Prešao je Ulicu
Kruger i pa produžio kroz još jedno polje kukuruza, a kad je izišao
iz njega, bio je na pola puta do maloga groblja gdje su utemeljitelji
županije Harrison – koalicija prezbiterijanaca i kongregacionalista
iz države New York – pokapali svoje mrtve prije nego što je
županijsko sjedište premješteno iz New Camerona u St. Clair.
Županija je održavala groblje, ali ga nitko nije koristio već pedeset
godina tako da je Woody je morao zatražiti posebno dopuštenje da
tu pokopa kćer. A kad je već bio tu, kupio je pet grobnih mjesta – po
jedno za svakog člana obitelji. Nije se, doduše, ni nadao da će Sara i
Ludi ostati u St. Clairu, ali nikad se ne zna.
Laska je onjušila travu uz rub jednog nadgrobnog kamena pa
je zapišala deblo jednog od bijelih borova koji su rasli uz rub
šljunčane staze koja je vodila kroz grobljem. Po travi između ceste i
ruba morene bilo je tragova automobilskih guma. Srednjoškolci koji
bi subotom navečer parkirali uz cestu – Woody je iz kuhinje viđao
svjetla automobila kad su dolazili i odlazili – bacali su
upotrijebljene prezervative po granama stabala, bijelih borova i
zakržljalog bijelog hrasta kojem oskudno tlo morene nije
odgovaralo. Prezervativi su visjeli poput mokrih čarapa u prste
kojih su ubačene golfske loptice, kao mliječnobijeli vodeni baloni.
Woody je uzeo nekoliko češera i bacio ih niz kosinu. Groblje je
bilo najviša točka županije Harrison pa se s Cookienog
neobilježenog groba na sjevernoj strani vidio grad, St. Clair, koji je
ime dobio po Arthuru St. Clairu, prvom guverneru
Sjeverozapadnog teritorija, generalu u Ratu za samostalnost koji je
izgubio gotovo sve bitke u kojima je sudjelovao, baš kao i
nogometna momčad St. Claira. S mjesta gdje je stajao, tek korak od
staze, Woody je mogao vidjeti toranj Dvorane Clair, prve zgrade
koledža, i zvonike dvadesetak crkava. (Prema znaku Gospodarske
komore postavljenom na ulazu u grad, St. Clair je bio "grad
crkava".) Spori teretni vlak koji je krenuo s ranžirnog kolodvora u
St. Clairu ubrzavao je na putu prema Kaliforniji. S druge strane
pruge za Burlington vidio je farme Warrenovih – kukuruz, soja i
svinje. Dick Warren je bio ministar poljoprivrede u Ikeovo vrijeme,
a onda ponovno kad je Nixon bio predsjednik. Farma je
napredovala pa su je povremeno posjećivali strani velikodostojnici
koji su se zanimali za američko poljodjelstvo: Hruščov 1962. godine,
Woodyjeve prve godine u St. Clairu; iranski ministar poljoprivrede
1978. godine, nedugo prije revolucije; francuski predsjednik
Mitterand, Benazir Bhutto i drugi. Warrenovi su bili vlasnici i
drugog po veličini ranča u Texasu.
S tog je mjesta Woody vidio i vlastitu farmu, premda to nije
bila prava farma nego samo stara seoska kuća s dva jutra zemlje i
osmorokutnoj staji koja je služila kao garaža za traktor John Deere
kojim je orao prilaznu cestu i tri četvrt tone težak fordov kamionet
iz 1978., a povremeno i za tristo ili četiristo bala sijena kad bi
Curtisu Hughesu s Warrenove farme trebalo dodatnog prostora.
Vidio je kćeri kako izlaze iz kuće, pa ulaze, pa opet izlaze. Ludi je
skočila u kamionet na vozačko sjedalo i upalila motor. Woody ga
nije mogao čuti, ali je vidio ispušne plinove i oblak prašine što se
podigao za kotačima. Gledao je kamionet kako skreće u Ulicu
Kruger i pratio ga pogledom dok nije skrenuo za morenu.

Početkom ljeta Woody je primio dvije pozivnice na koje nije

odgovorio. Prva je bila od pisara 1a Corte di Assise di Bologna i
pozivala ga je da svjedoči u ime parti lese, oštećenih stranaka, na
suđenju neofašističkih terorista optuženih za ubojstvo Cookie i još
osamdeset petoro ljudi. Bilo je sedmoro optuženih, uključujući
dvojicu agenata tajne policije i jednu ženu, Angelu Strappafelci,
koja je bombu ostavila na kolodvoru i koja je nedavno uhićena u
Argentini, u predgrađu Buenos Airesa, gdje je živjela s Francom
della Chiaveom, međunarodnim teroristom kojeg su tražile
obavještajne službe nekoliko zemalja: Interpol, CIA, Mossad, Quai
d'Orsay, Sisde, Bundesnachrichtendienst. Dečko Angele
Strappafelci, Nicol? Bosco, koji je bio s njom na kolodvoru, ubijen je
u zatvoru. Njih dvoje bili su esecutori, izvršitelji, počinitelji. Ostali,
koji su uhićeni na temelju informacija dobivenih od doušnika iz
nekoliko različitih neofašističkih organizacija, bili su mandanti –
nalogodavci, huškači. Na još višoj razini, optužen je i zagonetni
Bruno Conti, predsjednik tajnog bratstva FL (Fraternit? e Lavoro),
ali on je pobjegao u Švicarsku, a švicarske su ga vlasti odbile izručiti
s obrazloženjem da su optužbe protiv njega političke naravi.
Hannah je o strage uvijek mislila kao o Božjem činu,
neobjašnjivom (ili objašnjivom) poput tornada, uragana, plimnog
vala, potresa ili erupcije vulkana; ali skorašnje suđenje podsjetilo je
Woodyja na ono što je od početka znao, da su strage isplanirali i
izvršili ljudi. Ljudi su napravili bombu, ljudske su je ruke stavile
pod sjedalo u čekaonici drugog razreda najprometnijeg kolodvora u
Italiji, u jeku ljetnje gužve, kao poruku komunističkim vlastima
Bologne i cijelome čovječanstvu.
Druga pozivnica, od tajnika Cookiene generacije na Harvardu,
došla je zajedno s knjigom pete godine fakulteta, u mekanu
grimiznom uvezu, veličine molitvenika. Generacija 1980. održat će,
u sklopu proslave 350-godišnjice Harvarda, komemoraciju za
preminule kolege. Održat će se u Memorijalnoj crkvi u nedjelju u
dva poslijepodne. Roditelji i prijatelji mogu održati govore, poslati
videokasete i kasete te dati prilog memorijalnom fondu za
knjižnicu.
Woodyjev je pedeset drugi rođendan upravo prošao, i to
prilično nezapaženo, iako su mu Ludi i Sara pripremile posebnu
večeru: rižoto s posljednjim ostacima tartufa što ih je dobio za
Božić, aristu na žaru s ružmarinom, jednostavnu salatu i bocu
skupog chiantija, koji je uglavnom popio sam. Pedeset dvije godine:
pomislio je kako stoji na najvišoj točki svoga života baš kao što stoji
na najvišoj točki županije Harrison i kako može gledati ostatak
svoga života baš kao što gleda farme i polja, kukuruz i soju koji se
prostiru pred njim, a iza njih pruga što nestaje iza obzorja. Cookie
više nema, a Woody i njegova žena, nakon gotovo trideset godina
braka u kojem su se slagali o svemu bitnome i nisu gnjavili jedno
drugo zbog nebitnog, pošli su svako svojim putom. Nakon godina
srdžbe na teroriste i osjećaja krivice što nije uspio zaštititi kćer,
nakon godina gologa olovnog očaja, godina tijekom kojih je uvijek
iznova i iznova proživljavao trenutak kad je nazvala Allison
Mirsadiqi i odlaske u bolnicu i mrtvačnicu – trenutke kad je još
postojala trunka nade, a onda je teška zavjesa smrti pala na njega i
zdrobila ga poput lavine – Woodyju je bilo dosta boli pa je glavu
držao uvučenu kao kornjača. Do kraja mjeseca otići će mu obje
kćeri, Ludi na Grinnell College u Iowi, Sara u potragu za srećom u
veliki grad, Chicago. Ludi je jedva čekala odlazak, ali Sara, srednja
kći, koja je uvijek bila zadovoljna i mirna, sad je bila uznemirena
ako ne i istinski uplašena. – Dojadilo mi je biti ona zbog koje se
nitko ne brine – rekla mu je. – Ja ću se brinuti zbog tebe – odgovorio
je. – Neprestano ću se brinuti zbog tebe.
Otplatio je hipoteku na kuću i svaki mjesec ulagao popriličan
iznos u TIAA-CREF2. Pritajio se, iskušavao vodu, branio Odjel
klasične filologije od napada nove dekanice, obavljao svoju dužnost
kao član Odbora za nastavni plan, držao predavanja – i to dobro.
Ali, nije riskirao, nije htio zagaziti u duboku vodu, pa su ga brojne
žene – iz godine u godinu sve brojnije – koje su se posvetile
akademskoj karijeri umjesto da kaskaju za muževima prestale
pozivati na intimne večerice. Zaključile su da je beznadan slučaj i
imale su pravo. Nije ništa želio započinjati. Nisu mu više bile
potrebne pustolovine. Zato i nije odgovorio na pozive koje su mu
poslali Corte di Assise di Bologna i tajnik harvardske generacije
1980. Nije htio nikakve nove pustolovine. Mislio je da ga je život
već naučio svemu što mu je potrebno.

Čuo je škripu guma kad je Ludi skrenula na groblje, prebrzo, jedva

izbjegavši jedan od urušenih kamenih stupova koji više nisu mogli
držati težinu vrata od kovanog željeza. Prebrzo je pustila kvačilo pa
se kamionet naglo zaustavio. Otresla je glavu kao pas kad stresa
vodu, a onda je izišla. Sara je izišla s druge strane i zaklonila oči
dok je gledala prezervativ koji je visio s jedne od nižih grana
bijeloga hrasta. – Odvratno. Ti klinci! – Tlo pod stablom bilo je
pokriveno sovinim peletama – neprobavljivim dijelovima štakora i
miševa komprimiranim u pelete koje su povratile dvije prugaste
šumske sove. Woody, koji je od Petera Abbotta naučio dozivati
sove, pogledao je u krošnju i ispustio četiri note: "Hu hu hu huaua";
ali nije bilo odgovora. Sove su spavale.
Nisu imali plan, samo prešutni dogovor da ne puste da taj dan
prođe nezapaženo. Pet tisuća kilometara dalje, u Bologni, tisuće
ljudi već su odmarširale s Piazze Maggiore do kolodvora. U deset i
dvadeset pet održali su minutu šutnje, a onda su držali govore. U
St. Clairu neće biti demonstracija ni govora, ali Woody je ponio
pjesmu koju je želio pročitati. Ponovno je čitao Horacijeve Ode
pripremajući se za zimski semestar i slučajno je naletio na pjesmu
koju već godinama nije čitao. Knjiga je bila prevelika da bi mu stala
u džep i ostavio ju je na kuhinjskom stolu, ali nije mu ni trebala.
– Quid si prisca redit Venus – rekao je naglas.
Ludi je zakotrljala očima. – Na engleskom, tata.

Što ako se stara ljubav vrati

i spoji pod svojim brončanim jarmom
one koji su bili razdvojeni?

Pogledao je Ludi, pa Saru, pa opet Ludi. – Nije baš točan

prijevod, prilagodio sam ga.
Neko su vrijeme šutjeli.
– Što mislite? – upitao je. – Quid si prisca redit Venus. Za
Cookien nadgrobni kamen? Samo prvi stih: Što ako se stara ljubav
vrati?
– Ne znam, tata. O čemu je pjesma inače? – Sara je pružila
ruku i počešala psa.
– O njegovoj bivšoj djevojci.
– Misliš da je to prikladno?
– Vjerojatno nije. Ali, sviđa mi se prvi stih: Quid si prisca redit
Venus.
– Tata, i meni se sviđa, ali...
– Imate neku bolju ideju?
 – Što misliš, bi li mama otišla – upitala je Ludi – da je na
spomeniku uklesano ono što je ona htjela?
Woody se pretvarao da je nije čuo.
Na povratku na farmu sjedio je straga u kamionetu, s kujom.
Ludi je vozila prebrzo i bacakala ga amo-tamo, ali to mu nije
smetalo.

Quid si prisca redit Venus /povikao je u vjetar/,

diductosque iugo cogit aeneo,
si flava excutitur Chloe,
reiectaeque patet ianua Lydiae?

Što ako se stara ljubav vrati

i spoji u svojem brončanom jarmu
one koji su bili razdvojeni?
Ako je riđokosa Chloe izbačena,
hoće li se vrata ponovno otvoriti Lydiji,
koja je odbijena?

Sara je imala pravo. Pjesma nije bila prikladna. Namjerno ju je

pogrešno preveo ne bi li odgovarala. Ali, nije mislio samo na
Cookie nego i na svoju ženu i na duge godine pred sobom. Kroz
stražnji prozor vidio je da Ludi jednom rukom vozi a drugom
gestikulira dok govori i da se Sara smije, sjedeći nogu prekriženih
na sjedalu. Njih neće moći zadržati ništa više nego što je mogao
zadržati Cookie, ili Hannu, koja je namjeravala otkazati garsonijeru
u River Forestu i preseliti se u samostan. Radi štednje. Quid si
prisca redit Venus? Što ako se stara ljubav među njima doista
ponovno probudi? Što ako zamoli gospodina Steckleyja da
ponovno ukleše natpis, da popusti Hanni? La sua voluntade ?
nostra pace. Ali, znao je da ne može. Čovjek negdje mora povući
crtu, a on ju je povukao upravo tu.

IN MEMORIAM
CAROLYN CLIFFORD WOODHULL umrla je 18. kolovoza 1980. u
Bologni u Italiji. Rođena je 14. lipnja 1958. Pohađala je Gimnaziju St.
Clair u Illinoisu. Na Harvardu je živjela u Lowell Houseu i
diplomirala cum laude u našoj generaciji. Studirala je politologiju.
Namjeravala je studirati međunarodno pravo na Bolognskom
sveučilištu. Poginula je od eksplozije bombe koju su na bolognskom
kolodvoru postavili teroristi.

Woody je poziv na komemoraciju pričvrstio magnetićem na

hladionik, ali ubrzo ga je prekrio drugim pozivima, člancima iz
novina, karikaturama iz New Yorkera, porukama Sari i Ludi,
porukama samome sebi. Nije namjeravao otići. Nije ni pomišljao na
to. Dovoljno je propatio zbog Cookiene smrti. Nema smisla otvarati
stare rane i boli. A proslava 350-godišnjice Harvarda nimalo ga nije
zanimala. Doći će princ Charles, senator Moynihan i Tip O'Neill. Za
tu prigodu nudili su više od stotinu različitih seminara, a preko
rijeke Charles podići će gumenu cijev ispunjenu helijem koja će
izgledati kao duga. Osim toga, nikako nije mogao iz St. Claira na
samom početku zimskog semestra. Ne dolazi u obzir. Tako bi
izostao s prvog predavanja i prvog sastanka profesora, na kojemu je
namjeravao govoriti protiv dekaničina prijedloga da se Odsjek za
klasičnu filologiju uklopi u novu "koncentraciju" svjetske
književnosti.
Ali, u petak poslijepodne – kada je krenuo u trgovinu otpadom
u Quad Cities3 po kućište plovka koje bi moglo odgovarati
karburatoru njegova traktora – umjesto da nastavi Autocestom 74
na zapad skrenuo je na Međudržavnu autocestu 80 i produžio
njome. Skrenuo je u Ottawu po gorivo i hranu za kuju, koja je, glave
gurnute kroz prozor, sjedila na sjedalu do njega; ponovno se
zaustavio u Angela Oasisu na Autocesti Indiana. Tada se već počeo
dvoumiti. Bio je umoran i neodlučan. Nije ponio čistu odjeću. Nije
imao ni britvicu ni četkicu za zube. Bio je prestar za takvo što, nije
znao može li voziti cijelu noć, nije znao ni zašto vozi. Što će učiniti
kada stigne onamo? Što reći? Može li reći išta što već nije rekao?
Kako će protumačiti Cookienu smrt za pet minuta kad je nije
mogao sebi protumačiti za ovih pet godina – u kolovozu će biti šest.
Krene li natrag, stići će kući za osam sati. Nije još prevalio ni pola
puta. Ali, nije krenuo natrag; vozio je dalje, zamišljajući kako stoji
pred malobrojnom publikom u Memorijalnoj crkvi, pred malom
skupinom prijatelja i roditelja koji su, kao i on, izgubili dijete. U
mislima je pročistio grlo i blago se pognuo na podiju, čekajući, kao i
svi okupljeni, zvuk svoga glasa.
Čuo je sebe kako govori ono što je želio reći svih ovih godina –
da je Cookie još bila živa kad su stigli u Bolognu, ne posve pri
svijesti, ali živa. I da je patila. Je li ga čekala? Je li ga prepoznala? Je
li shvaćala što se dogodilo? Jesu li oni tihi lepetavi zvukovi koji su
dopirali negdje duboko iz nje, kao da njezina duša, poput ptice,
udara krilima o rešetke krletke, bili pokušaji komuniciranja?
Tri dana agonije i boli – neshvatljivo. Woody to nije mogao
zaboraviti, nije sebi mogao reći: "Barem se nije mučila." Da je
odmah umrla, njezin bi se život doimao kratkim i blistavim i on bi
ga takvim i vidio. Ne bi to bilo ono što bi joj poželio, ali kao oblik ne
bi bilo ni tako loše. Umrla bi, poput Ahileja, ne doživjevši najbolje
godine, u cvijetu mladosti, kad bi zrelost – muž, karijera, djeca – još
bili pred njom. Ali, umrla bi sretna. Ne bi se tri dana mučila, puna
opekotina, osakaćena, polusvjesna, ne shvaćajući što se dogodilo,
nesposobna progovoriti, nesposobna odgodnetnuti razloge za taj
strašni udarac. Woody se trudio to ne zamišljati, trudio se izbrisati
sjećanje na one lepetave zvukove, na tijelo koje nije moglo podnijeti
njegov dodir, na izranavljene patrljke, ali katkad to jednostavno nije
mogao potisnuti, pa bi ga obuzeo silan gnjev i tada bi shvaćao zašto
je Ahilej vukao Hektorovo tijelo oko Troje, od jutra do mraka,
punih dvanaest dana, jer Hektor je ubio onoga tko mu je bio
najmiliji, draži od staroga oca i majke, besmrtne božice, pa su mu
ruke zadrhtale na upravljaču kamioneta kao da za sobom niz
Autocestu Pennsylvania vuče tijelo Angele Strappafelci.

Iz govornice na sljedećem odmorištu nazvao je svoga starog

prijatelja Maca – drugu polovicu Odsjeka za klasičnu filologiju – i
zamolio ga da otkaže njegova predavanja i nazove dekanicu. Mac
se nasmijao.
– Nazovi je sam – rekao je. – Imaš telefonsku karticu. – Glas
mu je preko novog mobitela zvučao nekako šuplje. Woody ga je čuo
kako pijucka svoje piće; mogao ga je zamisliti s velikom čašom od
senfa punom bourbona, izvaljenog na kauč, s naočalama na vrhu
nosa, otvorenom knjigom u krilu, kako zvecka kockicama leda u
čaši. Bourbon s vodom. Ne mnogo vode, tek nekoliko kapi da
oslobode bouquet.
– Ne znam se baš dobro njome služiti.
– Pa, mene si uspio nazvati, je li tako?
– Mac, učini mi to.
– Ako želiš razgovarati s tom ženom, lijepo je nazovi. – Tako je
Mac mislio o dekanici, kao o "toj ženi".
– Baš ti hvala, Mac.
– Hoćeš li se vratiti na veliki sastanak?
– Pokušat ću, ali nisam siguran hoću li uspjeti. Morat ćeš ti
štititi naše interese.
– Zamijenit ću te na predavanjima. Uvod u grčki i napredni
seminar iz latinskog pjesništva, je li?
– Na grčkom neka počnu učiti alfabet, a na latinskom reci
studentima da pročitaju Horacijeve Ode III.9.
– Bez brige.
– Hvala, Mac.

Kuja je čučnula i pokakala se na pločnik. Woody je iz džepa

izvadio plastičnu vrećicu, gurnuo ruku u nju, pokupio izmet,
preokrenuo vrećicu, zavezao je i bacio u kantu za smeće.
Vozio je cijelu noć pa su on i kuja stigli u Cambridge oko četiri
sutradan poslijepodne. Pet po lokalnom vremenu. Prekasno za
princa Charlesa, prekasno za senatora Moynihana, Georgea Shultza
i Caspara Weinbergera, koji su se već vratili u Washington.
Galbraithovi su u svojem vrtu priredili velik domjenak, ali Woody
nije dobio pozivnicu. Pokušao je dobiti sobu u Holiday Innu u
Somervilleu, gdje su odsjeli prilikom Cookiene svečanosti dodjele
diploma, ali bio je pun, pa je mora voziti natrag čak do
Auburndalea dok nije našao motel sa slobodnom sobom. U Kmartu
je kupio paketić gaća, paketić potkošulja i britvicu, a onda se vratio
u motel i odspavao dvanest sati. Spavao bi i dulje, ali je Laska, koju
je prošvercao u sobu, htjela van. Bilo je sedam ujutro u nedjelju.
Odvezao se u Cambridge i našao mjesto za parkiranje iza
Commona. On i Laska prošetali su se Ulicom Johna F. Kennedyja
do rijeke pa natrag do Trga Harvard, gdje je kupio šalicu kave i
bagel, koji je podijelio s kujom dok su sjedili za stolom pred Au Bon
Painom. Onda su se neko vrijeme šetali Yardom, pokraj Canaday
Halla, gdje je posjetio Cookie one jeseni kad je bila brucošica; sjedili
su na stubama Knjižnice Widener, preko puta Memorijalne crkve,
bijele, kolonijalne građevine s dorskim stupovima, pravokutnim
prozorima i visokim zvonikom. Znao je da je na jednom od
središnjih mjestâ američke imaginacije – poput bostonskog
Commona, Times Squarea, Greenwich Villagea, Telegraph Hilla ili
Avenije North Michigan – ali je osjećao da mu tu nije mjesto.
Komemoracija je bila tek u dva. Kuja je privukla pozornost
prolaznika na stubama crkve, ali nigdje u predvorju nije bilo znaka
ZABRANJEN ULAZ S PSIMA, a činilo se da nikome ne smeta. Da je
s njim bio njemački ovčar Argos, kojega su imali prije, a ne Laska,
Woody bi mogao staviti sunčane naočale i pretvarati se da je slijep.
Oko sto pedeset ljudi. Tri imena na programu. Otprilike
pedeset ljudi po smrti. Nije loše, premda se Woodyju činilo da su na
pozivnici koju su mu poslali bila četiri imena.
Mladići i djevojke koji su dijelili programe – nasmiješeni kao
da dočekuju goste koji su došli na domjenak – bili su Cookienih
godina, što nije bilo nimalo neobično, jer su svi pripadali njezinoj
generaciji na fakultetu. Woody je prepoznao Korejku Ayoshu,
Cookienu cimericu, koja je dva-tri puta bila kod njih za Božić.
Woody ju je naučio pripravljati kimch'i.
– Gospodine Woodhull. – Bila je krupna djevojka i kad ga je
zagrlila, posve ga je obujmila rukama. – Tako mi je drago što ste
došli. Već sam vas htjela nazvati.
– Iskreno govoreći, nisam namjeravao doći. Mislio sam da
neću moći zbog posla. A onda sam u posljednjem trenutku
jednostavno sjeo u auto i...
Sagnula se i poljubila Lasku. – Nikad neću zaboraviti onu
sjajnu večeru koju ste nam pripravili kada ste prvi put došli amo.
Htjeli ste nas izvesti u talijanski restoran u North Endu, ali Cookie
je htjela da nam vi kuhate u domu.
 – Volim kuhati – rekao je – čak i u najnepovoljnijim uvjetima.
– A nijedna od nas nikad prije nije jela artičoke.
– To mi je bilo čudno. Ali, bilo mi je i drago. Bojao sam se da će
se Cookie među vama osjećati kao provincijalka među svjetskim
ženama.
– A Božići u St. Clairu! – Nasmijala se. – Kuhate li još kimch'i?
Moja je majka bila zapanjena kad sam došla doma. Nije joj bilo
jasno kako kod kuće nisam uspjela naučiti pripravljati kimch'i nego
sam to morala naučiti u Americi.
– Nisam napravio kimch'i već godinama. Još od Cookiene
smrti.
Sagnula se i pomilovala kuju. – Još vam nedostaje.
– Nastojim ne misliti previše na to, na nju.
– Tu su Ben i Alex. I Frieda i Sue. Sjećate li se Sue? Nije bila na
onoj večeri, ali je poslije išla s nama na Din and Tonics.
– Kako ne, sjećam se Sue. Svih vas se sjećam. Uvijek mi je bilo
drago što Cookie ima tako dobre prijatelje.
Woody je doista tako mislio. Sve ih je zanimalo, bili su
načitani, pristojni, spremni pomoći. Nimalo onakvi kakve je
očekivao. A i iznimno inteligentni. Cookie se bojala da neće moći
održati korak s njima. Ali, najjasnije se sjećao kako je te večeri
nakon Din and Tonicsa, nakon što su svi svratili k njoj na konjak,
sjedio uz nju na rubu kreveta u njezinoj sobi na trećem katu
Camadaya.
– Babbo – rekla je – tako sam osamljena. Tako sam osamljena
da svake večeri zaspim u suzama. – I tada je plakala, a on nije znao
što učiniti. Što reći.
– Tako je teško – rekla je. – Svi su ostali tako pametni.
– I ti si pametna. Ti si moja pametna curica.
– Nikada nisam imala pravog dečka – rekla je. – Imam
devetnaest godina, a nikada nisam... nisam imala pravog dečka. –
Tajac. – Svi sa mnom žele biti samo prijatelji.
– Nije to tako loše. Imaš još vremena za... ono drugo.
Sjećao se kako je sjedio na rubu njezina kreveta i govorio laži,
nesposoban priznati da su njezini strahovi opravdani. Bilo bi odveć
bolno.
 – Želite li nešto reći? – upitala ga je Ayosha. – Ja ću vam
pričuvati Lasku.
– Da – rekao je – naravno. Ali, bojim se da neću moći biti
osobito elokventan.
– Sjednite sprijeda, sa mnom.
– A Laska?
– I ona. Neće nikome smetati. – Lagano ga je gurnula laktom
pa su zajedno krenuli crvenim sagom kroz središnji prolaz crkve
dok je mladić u trapericama i bijeloj košulji svirao neku Mozartovu
sonatu na koncertnom glasoviru uz koji je, na pozornici, stajao
televizor velikog ekrana.
– Zari na pozivnici nisu bila četiri imena? – upitao je.
– Jedan se ubio – odgovorila je. – Obitelj je odustala od
komemoracije u posljednjem trenutku. Nisu to mogli podnijeti.
Woody je kimnuo.
Kapelan – onaj isti što ga je Woody svakoga utorka slušao u
Cambridge Forumu, poslije emisije S obzirom na sve – održao je
uobičajeni govor. Rekao je da su se okupili kako bi proslavili živote
Christine, Stephena i Carolyn – potonja je bila Cookie. Bio je mlađi
nego što ga je Woody zamišljao prema glasu na radiju i svaki put
kad je izgovorio riječ "proslaviti", bacao je pogled na papir koji je
držao pred sobom da vidi gdje je stao. Trabunjao je. Želio je reći da
je to u redu, no istodobno je želio reći istinu, a istina je bila da to nije
u redu. Njegova kršćanska uvjerenja nisu bila dovoljno jaka da ga
izvuku. Nije spominjao Boga ni vjeru u život poslije smrti. Samo je
to pokušavao zaodjenuti u najbolje ruho i Woody mu nije zamjerao;
ali, ako nije vjernik, zašto ne prestane biti kapelan i ne nađe drugi
posao?
Prva smrt koju su imali proslaviti bila je Christinina. Christina,
koja je bila balerina, umrla je od leukemije nakon dva presađivanja
koštane srži. Iza nje su, uz roditelje i braću, ostali i muž i kći. Dvoje
prijatelja govorilo je o njezinoj hrabrosti, o predanosti baletu, o
uvjerenju da svi imaju pravo plesati, da svatko zna plesati.
Vjerovala je da svatko, a ne samo daroviti, može pronaći svoj stil.
Govorio je i jedan od njezine braće, a onda je njezin otac rekao da
osniva zakladu za baletni program na Harvardu.
 Zatim je druga prijateljica pročitala dio neke pripovijetke o
smrti opatice. Woodyju se to činilo neukusno, a opet, možda je to i
u redu, a onda je golemi televizijski ekran oživio, i to bez
uobičajenih tehničkih smetnji. Iz velikih zvučnika prostrujala je
glazba – nešto suvremeno što Woody nije prepoznao, a onda je na
ekranu zaplesala Christina. Woodyju, koji nije imao ni televizor, ni
videokameru, ni kompjutor, bilo je nelagodno. – Prije godinu dana
– rekla je mlada žena koja je iz prvoga reda upravljala daljinskim
upravljačem. Ples je bio slobodne forme, ali ipak strukturiran. Jedna
mlada žena – Christinina sestra – pročitala je ulomak iz
Shakespearea u kojem se plesačica uspoređuje s morskim valom.
Christina je imala iznimno izražajno lice koje je mimikom živo
pratilo ples, kao shakespearovski klaun koji se ruga romantičnoj
ljubavi protagonista. Woody ju je pokušao zamisliti kao val, doduše
ne morski nego kao dio ritmičkog načela koje vlada svemirom.
Katkad mu se činilo da bi, kada bi samo uspio pronaći pravu
metaforu, pravu analogiju... Smrt potpiruje plamen metafore, ali sve
naše analogije na kraju izgore ni ne dotaknuvši strašnu stvarnost.
Smrt je smrt.
Laska je počela loviti pauka koji se penjao po naslonu sjedala
ispred njih. Woody je gledao kako pauk trčkara amo-tamo ne bi li
izbjegao vlažan pseći nos. Kad je podigao pogled, u kadar na
ekranu dopuzalo je dijete. Netko ga je brzo odnio. Ples se nastavio,
ali dijete je opet dopuzalo. I po drugi put ga je odnio onaj par ruku.
Dijete se pojavilo i treći put, a tada je plesačica, ne gubeći korak,
podigla dijete i uklopila ga u ples, noseći ga na kuku. Vrtjela se,
izbacila kuk, ponovno se vrtjela, ponovno izbacila kuk. Woody se
osvrtao po kapelici da vidi gdje je to dijete. Nikada nije bio veliki
ljubitelj tehnologije, ali – kakva prekrasna uspomena! Zaboljelo ga
je srce. Počeo se uzrujavati.
Druga skupina prijatelja počela je govoriti o Stephenu –
prijatelji iz svih dijelova zemlje, prijatelji iz Cambridgea. Žena kojoj
je čuvao djecu pripovijedala je o tome kako se igrao s njima. Kako
im je pjevao. Kako ih je uzimao u naručje i zalijetao se prema zidu
kao da će ih razbiti o nj. Kako je jednom cijelu večer proveo u
njihovoj sobi i pjevao im. Obožavali su ga.
 Zatim je govorio Cherokee Indijanac, Stephenov učitelj
pjevanja iz New Yorka, gdje je Stephen studirao solo pjevanje.
Indijanac, koji je bio poglavica svih Cherokeeja, već je upriličio
komemoraciju za Stephena u Central Parku, nedaleko od jezera.
Tijekom tog obreda na telefonsku je žicu u Petoj aveniji sletjelo
sedam vrana, a na kraju je jedna odletjela.
Govorio je i Stephenov brat, a onda je njegov otac, koji je
izgledao kao dekan fakulteta – visok, zbijen, sjedokos – također
rekao da osniva zakladu. Slijedila je još jedna točka programa.
"Danny Boy".. Stephen je pjevao "Danny Boy" na vlastitom
sprovodu. Dakle, stvarno! Woody je bio zapanjen. Svi će se
rasplakati. Pjesma je bila sladunjava, osobito pri kraju, ali kako da
se čovjek ne rasplače? Woody je tu pjesmu pjevao kćerima kad ih je
želio rasplakati. Bile bi bijesne, ali bi se svejedno rasplakale. And in
my heart I'll keep you free from sorrow, Through time's long years,
O Danny Boy, where e'er you go.4
Ali, Woody se jednostavno nije htio rasplakati zbog tog
mladića za kojega nikada nije ni čuo. Brinuo se zbog Cookie.
Prisjećao se kako je sjedio na rubu njezinog kreveta. – A Ben? –
upitao je.
– Želi mi biti samo prijatelj.
"Samo-prijatelj" Ben – tako ga je Woody poslije zvao, nastojeći
stvar okrenuti na šalu. Ali, bila je tako osamljena da je svake večeri
zaspala u suzama. I što joj je on rekao? Što je smislio? Ništa osim
niza laži, premda su se, pomislio je, te laži i frazetine sve redom
obistinile. Cookie je dobro krenulo, stekla je prijatelje, spavala s
muškarcem, zapravo s nekoliko muškaraca. Bila je tu i lažna
uzbuna zbog sifilisa zbog koje su on i Hannah proveli nekoliko
besanih noći; provela je ljeto u komuni Walden Dva u Meksiku, bila
na istoj govornici s B. F. Skinnerom i govorila o iskustvima iz
Meksika pred petsto studenata na Uvodu u psihologiju. To je bilo
prije nego što je odlučila prijeći na studij političkog sustava.
Ayosha je na podiju pripovijedala jednu od Cookienih priča o
B. F. Skinneru. Skinner je došao na njezin seminar iz psihologije –
bilo je to prije ljeta u Meksiku. – Sjeo je pokraj mene – pričala je
poslije Woodyju telefonom. – Mogla sam ga dodirnuti. – Woody,
koji je oduvijek prezirao B. F. Skinnera zbog determinističkog
pristupa ljudskom ponašanju, ponovno je pročitao Walden Dva i taj
mu je put knjiga bila vrlo zanimljiva. Ako želiš da netko promijeni
ponašanje, ne prekoravaj ga; promijeni njegovu okolinu, sustav
nagrađivanja i kažnjavanja... Ali, u čemu je bila poenta Ayoshine
priče? Promaknula mu je. Ljudi su se smijali.
"Samo-prijatelj" Ben pričao je kako je Cookie pjevala. Tijekom
siječanjskog ispitnog roka na drugoj godini – kad su svi bili "pod
groznim stresom" – otišla je u dvorište i iz sveg glasa otpjevala
dvadesetak kitica "Trouble in Mind". Bilo je vrlo hladno, trideset
centimetara snijega, ali začas su svi počeli otvarati prozore da je
čuju. I'm all alone, at midnight, And my lamp is burning low,
Never had so much trouble, In all my life before.5
Ovratnik dolčevite "samo–prijatelja" Bena bio je pretijesan pa
ga je stalno potezao. – To se pretvorilo u tradiciju – rekao je. – Kad
bi svi već bili potpuno iscrpljeni, zvali bi Cookie i ona bi izišla i
otpjevala "Trouble in Mind", pa bismo se svi vratili učenju. – Još je
jedanput potegnuo ovratnik, a onda se rasplakao. – Mnogi među
nama – rekao je, dlanovima brišući suze – voljeli bi da to i sad
mogu, jednostavno otvoriti prozor i doviknuti Cookie neka pjeva
"Trouble in Mind" kako bismo se mogli vratiti poslu.
Ayosha je šapnula Woodyju: – Alex, a onda vi, vrijedi?
– Alex?
– Alex Sakyfio. Kao student je stanovao u Lowell Houseu. Sad
predaje psihologiju.
Alex Sakyfio, kojega Woody nikada prije nije vidio, pričao je
kako je Cookie organizirala "stol za kojim se govori s talijanskim
naglaskom" u blagovaonici Lowell Housea. Da bi to bolje predočio,
počeo je govoriti s talijanskim naglaskom: – Ti popusi a-jedan
sigareta, to tebi skrati a-zivot za pet i pola minuti. – Ali, problem je
bio u tome što je Cookie doista znala talijanski. – Ubrzo bi posve
prešla na talijanski i nikako joj nije bilo jasno zašto je nitko ne
razumije.
Alex je pričao dalje, ali Woody ga više nije slušao. Počeo je
razmišljati o tome što će reći. "Nemam vremena čekati", govorila je
kao dijete, pa je pomislio kako bi možda to mogao razraditi. Čak je
to mogao zamisliti na njezinu nadgrobnom kamenu: Nemam
vremena čekati.
U jednoj od knjiga o žalovanju koje je Woody posuđivao iz
Gradske knjižnicu u St. Clairu poslije Cookiene smrti bila je mapa,
nalik onima koje se mogu dobiti u nacionalnim parkovima, koja mu
se urezala u pamćenje. Glavne staze – Šok, Panika, Neprihvaćanje,
Tupost – polazie su iz jedne točke (Smrti) u donjem lijevom kutu, a
svaka se račvala, pa ako kreneš pogrešnim odvojkom, možeš
završiti u zatvorenom krugu, a ako izabereš pravi put, doći ćeš do
novog teritorija na kojem nove staze – Nemir, Osamljenost,
Bespomoćna čežnja, Zbunjenost, Strah od budućnosti, Agresivnost i
Grižnja savjesti – ne vode do račvanja nego do opasnih raskrižja.
Ako ne pripaziš, ako se ne potrudiš, ako skreneš s pravoga puta,
možeš završiti u Beznađu, Duševnoj bolesti, Kroničnoj srdžbi ili
Općem životnom nezadovoljstvu; no, ako ostaneš na pravom putu,
stići ćeš ravno do Prilagodbe, Novog načina života, Jačanja
samopoštovanja, Buđenja latentnih područja interesa, Novog
osjećaja cjelovitosti. (Woody je pokušao umjesto toga čitati
Schopenhauera i Platona, ali je ubrzo otkrio da oni o smrti ne znaju
ništa više od autora tih knjiga za samopomoć, a ne daju ni praktične
savjete.)
Kad je sada razmišljao o tome, Woody je shvatio kako je, htio-
ne htio, slijedio glavnu stazu od točke u donjem lijevom kutu do
one u gornjem desnom. Morao je. Zbog svojih kćeri. Preuzeo je
nabavku i kuhanje, pomagao im pisati domaće zadaće i prijave na
fakultete, premda ih je nastojao nagovoriti da ne odu predaleko, ne
dalje od dana vožnje od kuće. Naučio ih je plesati, vodio ih na
satove glasovira, pratio na školske plesove, kupovao haljine za
maturalne zabave, poticao da pozivaju prijatelje kući.
Ali, smrt je smrt, mislio je, a život se nastavlja, i ako ozbiljno
razmisliš o tome, ako razmotriš alternative, uvidjet ćeš da ona
životu daje oblik. Tome nas uči Ilijada. U usporedbi s Hektorovim i
Andromahinim, s Ahilejevim i Prijamovim, životi bogova koji žive
vječno nemaju značenja. Životi bogova koji se ne moraju suočavati s
ograničenjima, koji ne moraju donositi nikakve važne odluke. Ali,
dakako, istina je mnogo složenija – ona istina koju nikada nije
izgovorio. Nije ju uspio naći na mapi žalovanja.
Ayosha ga je gurnula laktom. Alex Sakyfio je završio. Woody
nije ponio uzicu, a nije bio siguran da će Laska ostati na mjestu. –
Drži je za ovratnik – rekao je Ayoshi, a onda je otišao na pozornicu.
Dok se penjao i pročišćavao grlo, vidio je kako ga Laska gleda,
vidio Ayoshinu ruku na ovratniku. Kao i kapelan, i on je želio
proslaviti Cookienu smrt, reći da je to u redu. A istodobno, želio je
reći istinu, istinu koju je teglio za sobom kao vreću punu kamenja.
Ali, nije znao kako učiniti oboje, nije znao kako i od koga, čak i od
skupine neznanaca, zatražiti da mu pomognu vući tu vreću, taj
teret. Nije znao što će reći dok nije počeo govoriti. Znao je samo da
ne može reći istinu, ne danas, ne tu. Nije mogao tražiti od tih ljudi,
koji su svi na svoj način patili, da mu pomognu podnijeti istinu koju
tegli za sobom već šest godina.
– Želim vam pričati o rastanku s Cookie kad je odlazila na
Harvard – rekao je. Bila je to istina, ali samo dio istine, dio koji mu
je došao niotkuda, kao dar. – Odvezli smo se u zračnu luku u Quad
Citiesu. Nitko od nas još nije bio u Cambridgeu – nismo mogli
odvojiti novac da je pošaljemo u posjet prije upisa. Odvezao sam je
u zračnu luku u Molineu. Još je netko letio za Boston – mladić koji je
putovao istim letom kao Cookie, pa sam mislio da bi možda mogli
sjediti skupa, da jedno drugome prave društvo. No on je iz Chicaga
za Boston letio drugim letom. Zanimalo me ide li i on na Harvard,
ali iz njega se teško moglo išta izvući. Došao je s ocem i djevojkom i
svi su šutjeli. Onda su došli neki njegovi prijatelji u smeđe-bijelim
sportskim jaknama. Šalili su se i galamili. Mladić je bio napet, dobro
se vidjelo. Otac mu je do posljednjeg trenutka davao savjete.
A Cookie? Kakav sam ja njoj savjet mogao dati u tom
trenutku? Srce mi je bilo puno, ali nisam znao što bih rekao. Trudio
sam se smisliti nešto mudro, destilirati sve što sam tijekom godina
naučio.
Zrakoplov Midwestern Airwaysa je stigao. Nije bilo tunela,
samo stube koje su primaknuli zrakoplovu. Cookie je krenula po
pisti – je li to pravi naziv? – kao Ingrid Bergman u Casablanci. Nije
se osvrnula i znao sam da je za savjete prekasno.
Mladić je krenuo s ocem i djevojkom, iako je kraj izlaza bio
znak na kojem je pisalo SAMO ZA PUTNIKE. Hodao je sve sporije i
sporije, tako sporo da sam mislio da će zakasniti. Poljubio je
djevojku, rukovao se s ocem. Njegovi bučni prijatelji stajali su
pokraj mene i gledali ga kroz staklo.
Cookie je već bila na vrhu stuba, a ako se okrenula i mahnula
mi prije nego što je ušla, ja to nisam vidio jer sam promatrao
mladića. O nečemu je raspravljao s ocem. Trebalo mi je nekoliko
trenutaka da shvatim da se pokušava vratiti. Uhvatila ga je panika i
nije htio u zrakoplov. Otac mu je prijetio, djevojka je vikala na
njega. Prijatelji su pojurili van i okružili ga poput zatvorskih čuvara
koji odvode neposlušnog zatvorenika. Odgurali su ga do
zrakoplova, a stjuardesa ga je otpratila uza stube.
Stajali smo i čekali da se zrakoplov odveze do uzletišta.
Pokušao sam mladićevu ocu reći nešto utješno, ali bio je odveć
uzrujan da bi me slušao. Sin ga je osramotio. I meni je bilo
neugodno zbog njega, ali osjećao sam i neku vrstu trijumfa. Njega je
sin osramotio, ispao je brutta figura, kako kažu Talijani – i to pred
prijateljima i djevojkom. A ja sam na Cookie mogao biti ponosan.
No, dok sam se vraćao u St. Clair, nešto mi se probilo iz podsvijesti
i iznenada sam počeo suosjećati s mladićem. Jer, jedino je on doista
shvatio pravo značenje tog trenutka. Nije to bio odlazak na
ljetovanje ili baki i djedi; bio je to svršetak poglavlja, svršetak
dotadašnjeg života. I bilo bi mi draže da je i Cookie malo više
oklijevala, da je manje spremno rekla zbogom. Da je, kao taj mladić,
pokušala ostati.
Woody je bio zadovoljan malim obratom na kraju priče.
Sviđalo mu se kako se značenje pojavilo iz sjene i zaskočilo
slušatelja baš kao što je zaskočilo njega kada se vraćao kući iz
zračne luke. Ali, danas nije bio zadovoljan. Iz još dublje sjene
pojavilo se još jedno značenje i iznenadilo ga, premda je odmah
shvatio da je to oduvijek znao.
– Tu sam želju nosio tijekom svih ovih godina – rekao je – kao
stari džepni sat koji više ne radi ili ključ vrata kojih odavno nema,
ali sad shvaćam da nisam imao pravo ja nego Cookie. Uvijek sam
pokušavao zadržati sve kako jest, dok je Cookie uvijek bila spremna
ići dalje. Nikada se nije bojala reći zbogom.
 Woody je sišao s pozornice. I dalje nije bio posve zadovoljan.
Na trenutak mu se činilo da je pogodio pravi ton. "Nikada se nije
bojala reći zbogom." Ali, bilo je to pomalo nategnuto. Jer, mučila ju
je nostalgija – nazivala je svake večeri dok je napokon nije otišao
posjetiti, a onda je Saru izvukao iz škole i poslao je na cijeli tjedan.
Vrativši se na svoje mjesto i dalje se trudio srediti misli. Laska ga je
čekala, ali Ayosha je otišla. Kad se osvrnuo da je potraži, vidio je da
stavlja kasetu u video.
– Ovo je Cookie na fakultetskoj priredbi – rekla je. – Jesen
1979., kad je bila na četvrtoj godini.
Woody je znao da je nastupila na toj priredbi, ali nije znao da
je posrijedi nešto tako veliko. Održala se Kazalištu Sanders, ni
manje ni više, upravo tamo gdje su gledali Din and Tonics. Iako je
kamera je bila okrenuta prema pozornici, čuo se i žamor publike;
zatim nekoliko akorda na gitari i glas koji je Woodyja podsjećao na
Ruby Green. Bila je to Cookie.
Gitarist – a bio je to "samo-prijatelj" Ben – prebirao je a ne
udarao po žicama, ali prepoznao je svoj aranžman stare pjesme
Otisa spanna. Naučio je Cookie pjevati prvu kiticu i na talijanskom i
na francuskom.
Trebala je biti ispred Bena, zdesna, ali stajala je iza njega tako
da su oboje bili pod svjetlom reflektora; svjetlost se odbijala od
njezinih starinskih naočala sa žičanim okvirima. Držala mu je ruke
na ramenima i pjevala za njega, kao da je ta pjesma nešto privatno i
osobno, premda je pjevala snažnim glasom , pa je Woody shvatio
da se ševila s njim. Na kraju ipak nisu bili samo prijatelji. A zašto
ne, pomislio je, no ipak ga je pogodila slika koju je zamislio – kako
Cookie polako razmiče bedra, kao Leda, da primi nabrekli, tvrdi
kurac. Možda nam je pomisao na našu djecu u činu ljubavi jednako
odbojna kao i pomisao na naše roditelje, ali Woody je sliku vidio
jasno kao da mu je pred očima, glatki vršak kurca koji na trenutak
dodiruje usmine njegove kćeri a onda polako nestaje, kao zmija koja
se zavlači u rupu. Woody se osvrnuo, ali nije vidio Bena jer on nije
sjedio naprijed, s ostalim govornicima.
Publika se posve predala Cookie. Nisu pljeskali u ritmu jer je
bio odveć složen, ali su ga pratili tijelom. Došla je do posljednje
kitice, a onda ponovno otpjevala prvu, na talijanskom, pa na
francuskom, pa na njemačkom. – Nisam znao da je govorila
njemački – šapnuo je Ayoshi. – I nije – odgovorila je šaptom. – Kao
ni španjolski, ali joj to nije smetalo. – Woodyju se to svidjelo. Signor
pasticciere, Monsieur mon patissier, Herr Biskuitrouladenbäcker,
Se?or confitero. Svi su pekli uštipke. Na kraju je kiticu ponovo
otpjevala na engleskom.

Mr. Jelly Roll Baker,

Let me be your slave;
When Gabriel blows his trumpet
You know I'll rise from my grave,
For some of your jelly,
Some of your sweet jelly roll;
You know it's doing me good
Way down deep in my soul.6

* * *
Poslije je bio prijam u Lowell Houseu na kojem su pili bijelo vino i
jeli hladne nareske preostale od prijama u čast princa Charlesa.
Žena upravitelja Lowell Housea sama je priredila zakusku – na
tisuće različitih vrsta. Pripravljala ih je cijele godine i zamrzavala. U
kući je bilo sedam golemih ledenica. Cookie ih je tijekom svečanosti
dodjele diploma provela Lowell Houseom i Sara se zaljubila u sobu
u kojoj je Cookie spavala kad god je čuvala upraviteljevu djecu i
pse. U njoj je bio krevet s baldahinom, prozirne austrijske zavjese i
slike s konjima, a imala je i otvoreni kamin. Upravitelj i njegova
žena bili su vrlo ljubazni prema Cookie. Upravitelj ju je jedanput
kad nije mogla dobiti kartu za let kući - to jest, kad je predugo
čekala da je kupi - čak odvezao u Moline svojim privatnim
zrakoplovom.
Gužva je bila manja nego prilikom svečanosti dodjele diploma
- stotinjak ljudi, a ne tisuću. I sada su goste posluživali studenti, ali
im nisu trebali voki-tokiji za održavanje veze s kuhinjom. Jedan je
od njih donio Woodyju komad konopca da sveže Lasku ispred
zgrade. Unutra je bilo mnogo grljenja, ljubljenja i plača, previše za
Woodyjev ukus. Razgovarao je s Cookienim cimericama koje su ga
zvale gospodin Woodhull i koje su, po svemu sudeći, onu večeru
koju im je pripravio na malenom električnom štednjaku u kuhinjici
smatrale jednim od vrhunskih gastronomskih doživljaja svoga
života.
– Rekao bih da čovjek nikada ne zaboravlja svoju prvu
artičoku – rekao je. Začudo, bilo mu je ugodno, ali sve je vrijeme
pogledom tražio "samo-prijatelja" Bena. Sada će mu morati smisliti
novi nadimak. Kad ga je napokon našao u kuhinji, u kojoj je svega
bilo po dva - dva restoranska štednjaka, dva hladionika, dva
sudopera - sav se naježio. "Samo-prijatelj" je trgao papirnate ubruse
s role i presavijao ih napola. Woody je oprao ruke nad jednim od
sudopera, a onda pošao za njim u malu dnevnu sobu - Woody
zapravo nije znao kako bi nazvao tu prostoriju - gdje je u velikom
kaminu gorjela vatra iako su prozori bili otvoreni. Dvoje djece,
identični blizanci, sjedili su, onako pruženih nogu, na sofi s
majkom. Ben im je dao ubruse da obrišu lice. Woody je silno želio
čuti od njega cijelu priču, ali se nije htio nametati, ne pred ženom i
djecom.
Muž i žena su ga pogledali i nisu ga prepoznali premda su ga
morali vidjeti na komemoraciji. Bili su odveć zauzeti djecom.
– Oprostite – rekao je Woody. – Tražim nekoga.
Htio je dotaknuti Bena, zagrliti ga, čuti još jedanput Cookieno
ime s njegovih usana, čuti ga kako je doziva s otvorenog prozora i
čuti njezin glas: Trouble in mind, I'm blue, But I won't be blue
always, 'Cause that sun's gonna shine, In my back door some day7.

Krošnje su bile pune rujna - žute, jantarne, boje hrđe,

kineskocrvene - dok se godina polako bližila kraju, a on se vraćao
kući Autocestom 90 od Adirondacksa i kad se napokon odlijepio od
blješte cisterne Peterbilt od nehrđajućeg čelika, odjednom ga je
obuzela žudnja za bluesom. U mislima su mu se rojile stare pjesme,
stari glasovi, davne uspomene. Kako opisati taj osjećaj? Kao
duboku, snažnu duhovnu čežnju ili kao kad te spopadne glad za
Big Macom? Woody je pomilovao Lasku koja je gurala glavu kroz
prozor iako je vozio sto na sat. I Woodyjev je prozor bio spušten, a
grijanje je radilo punom parom. Više poput žudnje što je muškarac
osjeća za ženom koju je nekoć volio, davno, pa je želi držati u
naručju, čuti njezin glas. Poželio je čuti stare riječi, stare pjesme. Ne
Erica Claptona i Boba Dylana, ne Muddyja Watersa i Howlin' Wolfa
nego nešto starije, s pravog juga. Želio je čuti Blind Lemon
Jeffersona kako pjeva "One Dime Blues". Želio je čuti Sona Housea
kako pjeva "Pearline". Želio je čuti "Poor Boy, Long Way From
Home" Bukke Whitea i "Police Dog Blues" Blind Blakea. All my life
I been a traveling man, stayin' alone, doing the best I can.8
U kamionetu je imao kasetofon, ali nije ponio kasete jer kad je
u petak poslijepodne odlazio od kuće nije znao da će otputovati u
Boston. Možda je to podsvjesno i namjeravao, ali ako jest, zar bi
poveo Lasku, koja je svako tu i tamo žalobno zavijala ne bi li ga
podsjetila da je osam sati i da je odavno trebala dobiti večeru?
Woody je zapjevao:
You're gonna quit me, Lasky
Good as I been to you
Good as I been to you
Doggone9

Zaustavili su se na sljedećem odmorištu, nadomak Syracusea, i

Woody je spustio stražnju ogradu na kamionetu da Laska uskoči.
Od tolike vožnje počelo ga je boljeti koljeno pa se zaskočio i sjeo na
kamionet, potom istresao pseću hranu iz vreće što ju je kupio na
polasku, a onda otišao do crpke i na jednom automatu kupio kavu,
a na drugom kekse s maslacem od kikirikija. Nije bio gladan. Na
trenutak se ispružio na sjedalu kamioneta, a kad se probudio, bilo je
tri ujutro.
Kad su stigli do Toleda, Woody je skrenuo na sjever
autocestom 23. U Ann Arbor stigli su oko devet. Gotovo cijeli sat
vozao se po gradu, pokraj Michigan Uniona gdje je Hannu naučio
igrati bilijar, mimo Angell Halla gdje su na stubama pili pjenušac
kad je položila ispite u siječanjskom roku, mimo studentskog doma
u Ulici Maple u kojemu je stanovala kad ju je upoznao i pored stana
na uglu ulica Spring i Hiscock, nedaleko od University Microfilmsa
u Aveniji Miller, na izlazu iz grada, gdje su započeli bračni život.
Zaustavio se, izišao iz kamioneta, pustio Lasku da protegne noge i
pomokri se. Jednog im se proljeća začepio zahod. Kad bi pustili
vodu, sve bi se, pa i govna, diglo kroz otvor u kadi. Vlasnik, Grk
koji je stanovao dvije kuće dalje, rekao im je: – Možete se služiti
mojim zahodom dok ga ne popravim. – A njegova im je žena
donosila grčke poslastice - gurabije, baklave, tulumbe, kremšnite.
Svakoga dana, sve dok zahod nije popravljen. Cookie je još bila u
pelenama. Jedno od njih bacilo je pelenu u zahod – zato se začepio.
Woody nije mogao vjerovati vlastitim očima kad mu je gazda
pokazao pelenu.
Trgovina Crossroads Music u Ulici Main, dva ugla od stanice,
bila je ista kao onda, samo što su na policama umjesto ploča bile
kasete, a skupi instrumenti koji su nekoć pripadali poznatim
glazbenicima više nisu bili u mezaninu, nego u ostakljenoj galeriji
koja se protezala duž cijele trgovine. Ti boga - pomislio je - drvo
brazilske ruže, blijeda Engelmannova smrekovina, zlatna
cedrovina, a u posebnoj vitrini gitara National Steel, blještava poput
srebrne cisterne s kojom se natjeravao od Albanyja do Clevelanda.
Bilo je deset ujutro i Woody je bio prva i jedina mušterija.
Izabrao je nekoliko kaseta - kompilaciju starih skladbi za slide
gitaru i ponovno izdanje "Piedmont Bluesa" Johna Jacksona - te ih je
stavio na pult.
– Ovdje sam kupio prvu gitaru - rekao je crnom prodavaču,
koji je upravo na nekoj gitari mijenjao žice. – Još 1955. godine. Tu
sam studirao.
– Stvarno. – Prodavač, kojemu je moglo biti dvadeset pet
godina, možda koja više, i dalje je bio zauzet žicama.
– Aha – rekao je Woody – stvarno. Bila je to rabljena Stella koja
je na rezonatoru imala pukotinu. Gospodin Cross prodao mi ju je za
dvadeset dolara.
– Stvarno.
Ma jebi se malo. – Da, stvarno – rekao je Woody. – Bila je to
prva gitara s četrnaest pragova koju je proizveo Martin.
Mladić je otkucao cijene kaseta i stavio ih u papirnatu vrećicu.
– Pomalo sviram – rekao je Woody. – To jest, svirao sam.
Svirao sam u Arku, u studentskom centru i u Sveučilišnom klubu, u
Unionu. Tada se uglavnom slušao folk - Kingston Trio, Joan Baez. A
onda sam slušao uživo Mississippi Johna Hurta, pa Tampa Reda, pa
Sona Housea. I tako sam počeo svirati blues.
– I sad si umišljate da ste bluesman.
– Tako je.
– Ne možete svirati blues ako ne živite blues.
– To je jedna teorija.
– To je jedina teorija.
Woody je platio kasete novčanicom od deset dolara.
– Ne govorite kao bluesman – rekao je mladić – ali, što jest-jest,
izgledate kao pravi.
– Hvala.
Kad je izišao na pločnik, Woody je odmjerio sam sebe u izlogu.
Neobrijan, odjeće zgužvane jer je u njoj spavao; izgledao je kao
beskućnik. Nije si mogao priuštiti onaj National Steel, nije htio
mladiću oduzimati vrijeme, ali tako bi je rado pogledao, da je samo
malo osjeti.
Kad je ponovno ušao, čuo je kako je pukla žica.
– O, bluesman se vraća.
– Morate paziti – uzvratio je Woody. – Mogli ste ostati bez oka.
– Ma koje oko. – Prodavač je vrškom opruge za navijanje
skinuo kobilicu i izvadio puknutu žicu. Woody je sad vidio da je
stariji nego što je isprva mislio. Bilo mu je četrdesetak, možda i
pedeset godina.
Na pultu je bila golema gitara Gibson Super-Jumbo s izrazitim
oblinama i velikim sedefastim ukrasima na vratu.
– Te mi se nikada nisu sviđale – rekao je Woody. – Sve je na
njima preveliko, a ne sviđaju mi se ni te kričave boje. Pogledajte
samo kako je to pojačalo glomazno.
– To je gitara za pozornicu – odgovorio je muškarac. – Važno je
da se vidi iz daleka. Kaubojska gitara. Pogledajte kako su rubovi
konjića zakrivljeni, kao kravlji rogovi. Takvu je imao Tex Ritter.
Gene Autry, Ray Whitley - svi su u nekom razdoblju karijere svirali
Super-Jumbo. Emmylou Harris svira Super-Jumbo. – Lijevom je
rukom nategnuo žicu pa je zagladio desnom. – Ali vi – nastavio je –
vi niste kauboj. Vi ste bluesman.
 – Po čemu to?
– Tako ste mi rekli.
Woody je slegnuo ramenima.
– Blues je – nastavio je čovjek – meditacijska točka u kojoj se
sve antinomije razrješuju ili nestaju, točka u kojoj ćete okriti
višestruke međuveze hegelovske dijalektike, točka u kojoj prebiva
iskustvo samoga iskustva.
– Kojeg vam vraga to znači?
– To znači da je blues nastao dok je rob hodao mazgi iza
stražnjice.
– Vi ste u nekoj vezi sa sveučilištem?
– Michiganskim sveučilištem?
– Zar u gradu postoji još neko?
– Čujte – rekao je prodavač – bilo bi mi draže da ovom
zemljom upravlja prvih sto ljudi iz telefonskog imenika nego
profesori s Michiganskog sveučilišta.
– Stara fora. – Woody je zastao. – Ne izgledate kao profesor,
ali, što jest-jest, zvučite kao pravi.
– Pa, moglo bi se reći da imam neke veze – odgovorio je
prodavač. – Ali, kamo god pošli, vidjet ćete da imam veze sa svime.
Čekam i vrebam jer ja se zovem legija.
– Pa dobro, gospodine Legija, smijem li isprobati onaj National
Steel iz vitrine?
– Nije na prodaju.
– Kako to mislite, nije na prodaju?
– Nije za vas.
– Što meni nedostaje?
– Pa pogledajte se samo. To je kao da prodam pušku djetetu ili
pijancu ili luđaku. Ne znaš što bi netko takav mogao učiniti s njom.
– Pa to je samo gitara, zaboga, nije puška. Za gitaru nije
potrebna dozvola.
– Za ovakvu jest.
– Kakva dozvola?
– Visa Gold, MasterCard, American Express. Ta je gitara
pripadala Tampa Redu.
– Mislio sam da je Tampa Red imao pozlaćenu gitaru.
 – Može čovjek imati i više gitara.
– Intervjuirao sam ga za Michigan Daily kad je došao u Ann
Arbor. Tada nije imao pozlaćenu gitaru. A nije imao ni ovu.
– To je još jedan razlog da vam je ne prodam.
– Zašto?
– Zato što me vučete za nos.
– Koliko stoji?
– Točno osam tisuća devetsto devedeset pet dolara.
– Sad vi mene vučete za nos. Toliko nisam platio ni za svoj
kamionet, a za kuću sam platio samo dvaput više.
– Njemačko srebro – rekao je prodavač, kuckajući prstom o
staklo vitrine. – Legura nikla i kositra. Poseban reklamni model za
sajmove, izrađen neposredno prije nego što su se braća Dopyera
razišla s Georgeom Beauchampom i osnovali vlastitu tvrtku.
– Dajte da je samo isprobam. Godinama nisam svirao. Otkako
mi je poginula kći. Neću vam s njom pobjeći kroz vrata.
– Ne morate izmišljati izlike. – Muškarac je iz ladice ispod
pulta izvadio ključeve i otključao vitrinu. – Znate – rekao je –
ovakvu gitaru i ne morate svirati. Dovoljno je da je pokazujete
ljudima, da je vide.
Ne računajući žensko tijelo, ta je gitara doista bila nešto
najljepše što je Woody ikada vidio. Sprijeda je imala uzorak đurđica
s tri lista paprati koji su se obavijali oko gornje rešetke, a na
poleđini je neki rezbar urezao dvije polutke zemaljske kugle na
kojima su se jasno vidjeli kontinenti, Amerike na lijevoj (i Australija
i Havaji); Europa, Afrika i Azija na desnoj. Paralele i meridijani na
oceanima naznačavali su zaobljenost Zemlje. Hemisfere su držala
dva naga crnačka lika, muškarac i žena, koji su klečali na jednom
koljenu a rukama pridržavali polutke koje su im ležale na leđima.
Ispred likova, valovi su se propinjali jedni prema drugima, pljuskali
uvis i prema rubovima gitare pa se spajali u sredini na dnu tako da
su nalikovali na udolina između ženskih guzova.
Na vrhu polutaka sjedila su dva druga lika, također muškarac
i žena. Muškarac je na lijevom bedru držao gitaru, a žena je pjevala.
Kratka joj je suknja otkrivala duge, tamnopute noge; vidjelo se da je
lijepa. Iza tih likova uzdizali su se radijski odašiljači, a između njih
je visio mikrofon u koji je žena pjevala. Slikar je iznad odašiljača
naslikao sunce, mjesec i zvijezde tako zorno da je Woody
prepoznao Sjevernjaču i Velikog Medvjeda; sa strane je bio veliki
grad, a od njega je vodila željeznička pruga koja je nestajala iza
jedne hemisfere i ponovno se pojavljivala ispred druge pa stizala na
drugu stranu gdje je bilo selo, pa njive, neki muškarac koji je orao
ralom u koje je bila upregnuta mazga, pusto raskrižje, željeznička
postaja, zatvor. Grad je mogao biti Chicago, zatvor je mogao biti
Parchman Farm, željeznička pruga mogla je biti Illinois Central.
– Izgleda da je imao stari zemljovid – rekao je Woody. –
Pogledajte državne granice. Nema Poljske. Nema Čehoslovačke.
Prodavač je pogledao poleđinu gitare pa ju je pružio Woodyju.
Bila je teška, teža nego što je izgledala. Woody je privukao
stolac, sjeo i prešao prstima preko žica gitare. Bila je ugođena na d-
dur.
– Imate li naprstak? – Woody je zario palac ispod niske D žice i
jako je trznuo. – Funky10.
Prodavač je kopao po ladici iza pulta. – Jeste li znali da se za
sir, kad se malo pokvari, kaže da je "sladak" ili "funky"?
– Ne, nisam to znao – rekao je Woody.
– Dobra je to riječ. Nešto kao "stunk" ili "stinky" ili "stunky", ali
više funky. – Pružio je Woodyju teški brončani naprstak. Woody ga
je stavio na mali prst i povukao do dvanaestog praga, gdje se vrat
gitare spajao s tijelom. Tri ručno napeta rezonatorska stošca
pojačavala su zvuk kao truba na staroj Victroli, tako da su prirodne
i umjetne harmonije visokih tonova zvučale kao zvono, glasno i
jasno, raskošno i toplo; odzvanjale su sve dok Woody nije stavio
prst na žice. Nije uzeo gitaru u ruke još od Cookiene smrti, ali nije
zaboravio svirati. Nadvio se nad njom, lagano stavio prste na žice i
duboko udahnuo prije nego što je počeo svirati. – 'Twas in the
spring – pjevao je – one sunny day. My sweetheart left me, Lord,
she went away. But now she's gone gone gone and I don't worry,
'Cause I'm sittin' on top of the world.11
Gitara je reagirala puteno. Cijelo joj je tijelo titralo ljudskim
zvukom i zračilo toplinom i svjetlošću. Bila je to gitara stvorena da
nadjača buku na prometnom uglu, da usklikne kao žena koja se
dobro zabavlja u kafeu s džuboksom, da probije srce kao zvižduk
staroga teretnog vlaka koji usred noći prolazi ravnicom.
Hannah nikada nije voljela tu pjesmu, ali samo zato što nije
shvaćala ironiju. Woody nije bio siguran ni da je sam razumije, ali
osjećao ju je u kostima. Woody je otpjevao sve kitice koje je znao, a
onda je naglo ustao i pružio gitaru prodavaču.
– Dajte vi nešto odsvirajte – zamolio je – da čujem kako zvuči s
ove strane.
Prodavač je uzeo gitaru, sjeo na stolac i zasvirao istu pjesmu.
Woody je osjetio kako ga zvuk preplavljuje, jasnije, oštrije, žešće
nego dok je sam svirao, ali ipak kao odraz unutarnje stvarnosti.
Gorkoslatko. Funky.

There was a time, I didn't know your name

Why should I worry, cry in vain
But now she's gone gone gone and I don't worry
'Cause I'm sittin' on top of the world.12

Gitara je imala nevjerojatnu snagu i puninu zvuka, nevjerojatnu

rezonanciju i trajanje note, kojima Woody nije mogao vladati, ali
prodavač je vješto prigušivao žice, malo lijevom, malo desnom
rukom, tako da je zvuk bio čist i prodoran, bez rezonancije koju je
Woody osjećao dok je sam svirao. Nije znao što bi rekao.
– Ovakva vam gitara može promijeniti život – rekao je
prodavač kad je završio pjesmu. – Ne morate je ni svirati, dovoljno
je da je pokažete ljudima, da je vide.
– To ste mi već rekli – rekao je Woody, sada prvi put siguran
da taj čovjek zapravo želi da gitara završi kod njega.
– Osam i pol tisuća dolara, samo za vas, zato što ste bluesman.
– Nemam toliko.
– Ni ne izgledate kao da imate, ali nikad se ne zna - možda ste
nekakav ekscentrični bluesman-milijunaš. Na sve moram misliti.
– Prestali su ih proizvoditi poslije rata, zar ne? – Woody se želi
malo napraviti važan.
– Nije za njih bilo tržišta. Svi su prešli na električne gitare:
Rickenbeckere, Fendere, Gibsone. – Naslonio se laktovima na pult.
– I vi morate na sve misliti – rekao je. – Sjetite se čovjeka koji je
našao vrlo skup biser. – Bio je to imperativ, a ne pitanje.
– Da – rekao je Woody. – Morao je prodati sve što je imao da
ga kupi.
– To i jest kraljevstvo nebesko.
– Meni više zvuči kao zabranjeno voće – rekao je Woody.
– Spoznaja dobra i zla – rekao je prodavač. – Svijet koji smo
izabrali.
– Moram ići – rekao je Woody. – U autu me čeka kuja.
– Koji instrument svira vaša kuja?
– Nijedan – odgovorio je Woody – ali, voli pjevati.

* * *
Woody i Laska slušali su kasetu Johna Jacksona dok su se vozili
autocestom I-94, a onda su je ponovno slušali na autocesti I-80.
Come on into this old house, nobody here but me*. Stigli su kući
kasno poslijepodne. Woody je pročitao poštu sjedeći za kuhinjskim
stolom i pijuckajući pivo. Onda je otišao u potkrovlje, uzeo svoje
stare gitare i ponio ih dolje. Martin OM-45, akustično-električni
Ovation, Stellu s pukotinom na zvučnoj kutiji na koju je stavio žice i
stari Gibson s dvanaest žica. Kada je prestao svirati, Hanni je
dojadilo što gitare stoje pod glasovirom poput konja u staji koji
čekaju hranu, pa ih je odnijela u potkrovlje.
Šteta je bila manja nego što je mogla biti. Trebat će zalijepiti
konjić na Stelli i srediti pragove na Gibsonu. Ali, Martin - do
električno-akustičnog Ovationa mu zapravo nije bilo stalo - preživio
je hladnoću i vrućinu bez vidljive štete. Bila je to jedna od prvih iz
serije OM, vrlo ujednačenog, snažnog zvuka, bez prejakih basova.
Woody je sjeo na stube stražnjeg trijema i odsvirao Roll in My
Sweet Baby's Arms i Mountain Dew i Alberta, Let Your Hair Hang
Low.
Te je noći dopustio Laski da spava s njim u krevetu, što
Hannah nikada nije dopuštala, a sljedećeg vikenda odvezli su se
ponovno u Ann Arbor i kupili National Steel gitaru. Dobio je po
tristo dolara za Stellu i Ovation, tisuću za Gibsona i tri tisuće za
OM-45, ali je ipak, prvi put u životu, prekoračio dopušteni minus
na Visi. Nije ni znao da postoji dopušteni minus. Ali, prodavač, koji
je, kako se ispostavilo, bio i vlasnik trgovine, odlučio je riskirati pa
mu je unatoč tome prodao gitaru. Woodyja je uhvatila nervoza što
je potrošio toliko novca. Gotovo četiri tisuće dolara više nego što je
dobio za gitare koje je prodao. Nije ostao bez prebijene pare, ali
pokušavao je uštedjeti novac za kćeri. Ludi je bila na programu
razmjene studenata na Grinnellu, ali ipak joj je morao plaćati stan i
hranu, a i Sarin stan u Chicagu dok se malo ne snađe. Dok je
potpisivao žuti slip kreditne kartice, ruka mu je zadrhtala. Sjetio se
kako je potpisivao hipoteku za farmu - 18 000 dolara - i kako je
sjedio uz Hannu u odvjetnikovom uredu, koljena pritisnutih uz
odvjetnikov stol, kako je imao vrućicu dok je potpisivao papire
pokraj malog x-a koji je odvjetnik označio crvenom tintom; a poslije
je vrućice nestalo i oni su krenuli niz Ulicu Main i prošli pokraj
svoga auta, zaboravivši kamo su se uputili. Farma je bila ostvarenje
njihovih snova. Tada se ona činila obećanjem novog života, a tako
mu se sad činila gitara - kao obećanje novoga života.
Woody je izišao iz trgovine i odvezao se ravno do motela
EconoLodge na rubu grada. Nijedan muškarac nije tako željno
čekao da legne sa svojom mladenkom kao što je Woody čekao da
primi gitaru u ruke. Znao je, dakako, da imovina ne donosi sreću -
znao je to vrlo dobro, ali prošlo je toliko vremena otkako je nešto
želio, tako se odviknuo željeti bilo što da mu se zavrtjelo u glavi.
Dao je kuji vode a onda je izvadio gitaru iz kutije i položio je
na bračni krevet. Otišao je u kupaonicu, popišao se i oprao ruke. Na
vratima kupaonice bilo je veliko ogledalo pa se dobro pogledao.
Zaključio je da ne izgleda loše. Provukao je prste kroz kosu koja je
još bila tamna i gusta. Nije se mnogo promijenila u posljednjih deset
godina, ali se morao brijati dvaput na dan ako je navečer želio
nekamo izići; no nikada to nije želio, pa mu to nije smetalo. Sjeo je
na rub postelje i odsvirao sve pjesme u D-duru kojih se mogao
sjetiti. Kad se više nijedne nije mogao sjetiti, ugodio je gitaru čak u
A-dur, sklopljenih očiju za slučaj da mu pukne žica.
Povukao je naprstak do dvanaestog praga. Gitara je jeknula.
Napetost je bila nevjerojatna.
I went down to the crossroads,
I fell down on my knees;
I went to the crossroads,
Fell down on my knees;
Asked the Lord to have mercy,
On poor Woody if you please.13

Svi znaju kako je kad ti je neka riječ navrh jezika. Treba ti

upravo ta riječ, nijedna druga ne odgovara, ali je se ne možeš sjetiti,
a onda ti nadođe i napokon možeš reći ono što si htio. Upravo se
tako osjećao Woody. Pronašao je riječi koje su mu trebale. Neće
vratiti Cookie, ali će mu malo osvijetliti put, pomoći mu da vidi
gdje je bio i odluči kamo dalje.
Svirao je sve dok mu prsti lijeve ruke nisu prokrvarili, a usred
noći odvezli su se kući, spuštenih prozora, s grijanjem podešenim
na najjače, s gitarom na prednjem sjedalu, između njega i Laske.
Kad je skrenuo iz Ulice Kruger na dugi prilaz kući, imao je čudan
osjećaj da je na pogrešnom mjestu, ili barem da je na novom mjestu.
Na ranojutarnjem svjetlu ništa mu nije izgledalo poznato. Ni kuća,
ni staja, ni zapuštene jabuke iza nekadašnjeg povrtnjaka, ni traktor
koji je pred otvorenim vratima staje čekao novo kućište za plovak.
Tek kada je otvorio poštanski sandučić na kraju dugog prilaznog
puta i vidio svoje ime na pismu od Sare bio je siguran da je kod
kuće.
Halloween

Prve su gošće stigle u šest – dvije iranske studentice, Turan

Mirsadiqi i Šahla Golestani, u zelenom kabrioletu Alfa Romeo koji
je pripadao Ms. Mirsadiqi. Bio je kraj listopada, još nije zahladnjelo,
pa su se djevojke vozile sa spuštenim krovom. – Došle smo ranije
da vam pomognemo – doviknula mu je Ms. Mirsadiqi. Woody im je
dao znak da se odvezu do staje kako bi ostalo mjesta za druge
automobile. Električni motor koji je posudio od Curtisa Hughesa,
upravitelja Farmi Warren, pregorio je, pa je morao rukom okretati
ražanj dok je smišljao što da učini. Sada je otišao pozdraviti svoje
gošće, usput brišući ruke u staru kuhinjsku krpu koju je zataknuo
za pojas.
"Treba mi netko da malo okreće ražanj", rekao je.
Turan Mirsadiqi - Turi - bila je kći važne povjerenice
sveučilišta, Woodyjeve najstarije prijateljice koja je također studirala
na St. Clairu, a onda otišla na postdiplomski na Sveučilište
Michigan. Woody ju je upoznao na seminaru iz perzijskog
profesora Müllera, na koji se upisala zbog oklade. Poslije se udala
za bogatog iranskog poslovnog čovjeka, Alirezu Mirsadiqija, kojega
je upoznala u vlaku iz Rima za Napulj. Svake bi godine u St. Clair
poslala dvoje-troje studenata koji su plaćali punu školarinu, najprije
iz Irana, a poslije iz iranske iseljeničke zajednice u Rimu, kamo su
se bili preselili neposredno prije revolucije. Sveučilište je od njezina
muža očekivalo znatan novčani doprinos, prvi u nizu kojem su se
nadali.
Woody je na Sveučilištu Michigan učio perzijski jer ga je
predavao njegov mentor profesor Müller; poslije je proveo godinu
dana na Sveučilištu Esfahan, na stipendiji sada nepostojećeg
Društva američko-iranskog prijateljstva. Govorio je nekom vrstom
književnog jezika, kao da čita poeziju iz vrlo stare knjige, i nikada
nije bio posve siguran smatraju li iranski studenti njegove pokušaje
da govori njihovim jezikom dražesnim ili naprosto smiješnim.
Ms. Mirsadiqi pozdravila ga je na perzijskom: – Gospodine
profesore Woody, naš veliki učitelju i ljubazni domaćine, duboko
smo vam zahvalni na vašem velikodušnom gostoprimstvu. Kako
vidite, za vaš Festival mrtvih odjenule smo naše tradicionalne
čadore. – Podignula je svoj čador s cvjetnim uzorkom tako da joj
pokrije usta i nos. Woody je shvatio da to uopće nije čador nego
stara plahta na koju su bili pričvršćeni papirnati cvjetići. Ispod
plahte vidio je nogavice njezinih traperica.
Woody je odgovorio u istom stilu. – Dobrodošle, drage moje
gošće. Nemam riječi kojima bih izrazio...
– Ponijela sam skicu prvog poglavlja magistarske radnje", rekla
je Ms. Mirsadiqi na engleskom, "a i vježbale smo "Umijeće izrade
tikava". – Gurnula je radnju pod ruku pa prste obiju ruku iskrivila u
oblik koji nije nalikovao ni na što osim iskrivljenih prstiju, ali bi
bacio zanimljivu sjenu na papir ili ekran, poput zečjih ušiju pod
svjetlošću projektora, ali složeniju.
– Nisam baš siguran da bi to bilo pametno – rekao je Woody. –
Na Međunarodnom sajmu nisu vam ga dopustili izvesti.
– Točno – rekla je – ali to je bilo zato što su tamo bili i roditelji.
Večeras smo na privatnom posjedu, a mislim da kazalište sjena nije
protuzakonit u državi Illinois.
– I ovdje će biti roditelja, i to s malom djecom.
– Točno – odgovorila je – ali ne roditelja potencijalnih
studenata St. Claira koji plaćaju punu školarinu.
– Ostavi je na kuhinjskom stolu – rekao je Woody, misleći na
radnju. – Ne, radije je stavi na glasovir u dnevnoj sobi. Na držač za
note.
Djevojke su ušle u kuću. Woody se vratio ražnju i svakih ga
nekoliko minuta okretao, istodobno pokušavajući otkriti zašto se
električni motor pokvario.

***

Potkraj kolovoza Woody i Sara odvezli su Ludi u Grinnell na

uvodna predavanja. Tjedan poslije, u nedjelju ujutro, Sara je
otputovala u Chicago Illinois Zephyrom. potražii svoje mjesto pod
suncem. Došao je dan kojega se Woody godinama bojao: ostao je
sam, prvi put nakon trideset godina, zapravo prvi put u životu
osim one godine u Esfahanu, ali tamo je stanovao kod Ebrahima
Age i Ašraf Hanom. No jedva da je to i osjetio. Bio je odveć zauzet.
Imao je devetnaest studenata na početnom seminaru iz grčkog,
devetnaest na naprednom iz Ovidija, a nadgledao je i magistarsku
radnju Ms. Mirsadiqi. Održao je koncert, kojeg je pokrovitelj bio
odjel izobrazbe zatvorenika mjesnog narodnog sveučilišta, za
zatvorenike u novom zatvoru s blagim osiguranjem na staroj cesti
za Thirlwell, preko puta židovskog groblja; napokon je našao novo
kućište za plovak za traktor; počeo je redigirati rukopis na kojem je
radio kada je Cookie poginula - Kozmološki fragmenti ranih grčkih
filozofa - i otkrio da su njegove zamisli svježe i zanimljive, a ne,
kako se pribojavao, samo mješavina starih argumenata iz Guthrieja
i Dielsa. Parmenid, koji je u traganju za trajnošću bio jači od
Heraklita, sada mu se činio presudnim, činio se očiglednim
polazištem. A i inače je bio zauzet - svake nedjelje ujutro odlazio je
u sinagogu na satove hebrejskog koje mu je davala dekanica;
odlučio je svakoga dana napisati po jedno pismo i nije to propustio
učiniti od one nedjelje kada je Sara otišla; a svake je večeri, prije
nego što bi počeo raditi na Kozmološkim fragmentima, sat ili dva
vježbao gitaru. I to doista vježbao - ljestvice, arpeggia, vježbe za
istezanje prstiju, improvizacije, repertoar (učio je nove pjesme sa
starih kaseta i ploča, nije se samo zezao). Bio je tako zauzet da nije
imao vremena za samosažaljenje. Jedino bi katkad subotom navečer
malko pokleknuo. Pripravio bi pizzu, kao i svake subote navečer,
već godinama; slušao bi prvu polovicu emisije A Prarie Home
Companion dok bi mijesio tijesto, popio bi dva-tri piva, a stara bi
kuća škriputala i ispuštala čudne zvukove pa bi nakon trećeg piva
zamišljao da su djevojke gore i spremaju se za izlazak, a čim bi
pizzu stavio u pećnicu, otvorio bi još jedno pivo i pripalio jedan
Hannin Pall Mall - kada je otišla, ostavila je šest šteka - i popušio ga
na stražnjem trijemu dok se pizza pekla. Nije bio naviknut na
pušenje pa bi ga prvi dim gotovo oborio s nogu, osobito poslije
piva, te bi se rukom naslonio na zid kao da ima srčani napadaj; a
ako bi cestom prošao neki automobil, zamišljao bi da se to Hannah
vraća iz grada s vrčem crnog vina i stiže upravo navrijeme da čuje
News from Lake Wobegone.
Prvo je pismo napisao Hanni. Quid si prisca redit Venus,
napisao je, diductosque iugo cogit aeneo - "Što ako se stara ljubav
vrati i spoji pod svojim brončanim jarmom one koji su bili
razdvojeni." Njegovim studentima pjesma se isprva nije svidjela jer
je bila odveć nesentimentalna, ali Woodyju se toliko sviđala da ju je
cijelu napisao u pismu. Pisao je sporo i pomnjivo, svojom penkalom
Parker Duofold, krasopisom kojim je ispisivao papiriće s imenima
gostiju za godišnji banket Phi Beta Kappe i, povremeno, pisma koja
su, uz medaljon sveučilišta, uručivali velikodostojnicima u posjetu.
Zatim je pisao kćerima, pa bivšim profesorima, kolegama, starim
prijateljima, bivšim studentima i na kraju daljnjim rođacima - nije ih
mnogo ostalo, osim bratića Petera u Ann Arboru, koji mu je otpisao
i podsjetio ga kako su znali kuhati rakove i jesti ih s kukuruzom iz
vrta koji su Peter i njegova žena svake godine spremali u ledenicu.
Pravili su i domaći kečap i miješali ga s hrenom i limunovim sokom
kao prilog rakovima.
Pismo svaki dan - to je mnogo pisama. Napišeš li po pismo na
dan, trebao bi i dobiti po pismo na dan. Ali, to se nije dogodilo.
Woody je dobio pismo od Petera, pismo od sestrične, kćeri majčine
sestre koja je živjela u Kaliforniji, pismo od Hanninog brata u
Minneapolisu i razglednicu od nekadašnjeg cimera koji je sad bio
vjerski urednik u časopisu Time. I ništa više. Neka su se pisma
vratila s oznakom PRIMATELJ NEPOZNAT.
Kada je Woody krenuo na studij, majka mu je u kovčeg stavila
pismo. Stavila ga je nakon što se spakirao. Nije se sjećao što je pisalo
u njemu, ali sjećao se kako se osjećao dok je sjedio na rubu kreveta
u Domu Adams na Sveučilištu Michigan. Kad ga je otvorio, bilo mu
je neugodno, kao da je otvorio staklenku meda i prolio ga u krilo.
Osjećao se osamljeno i nostalgično u toj uskoj sobici, ali to nije želio
priznati. Nije joj odgovorio na pismo, čak ga nije ni spomenuo. Ali,
kad je Cookie krenula na Harvard, stavio je pismo u njezin kovčeg,
a poslije i u Sarin i u Ludin. Je li i njima bilo neugodno? A dok nije
pročitao "Gospođu Bridge" Evana Connella, nije ni znao da takva
pisma imaju naziv. Zvala su se "pisma za vlak", i Woody je, po
načinu kako su opisana u romanu, zaključio da su nekoć svi
roditelji stavljali "pisma za vlak" u kovčege svoje djece kad su
odlazila na studij. Kći Bridgeovih - Carolyn? Ruth? - pročitala je
svoje dok je bila u krevetu s ljubavnikom. I njoj je bilo neugodno, ali
onda je shvatila da joj nitko nikada neće ponuditi takvu ljubav
kakvu joj pružaju roditelji. A, po Woodyjevu mišljenju, gospodin i
gospođa Bridge čak nisu bili ni osobito dobri roditelji.
Sjećao se Woody i drugih pisama. Tri pisma koja mu je
napisala majka i koja su se jednoga dana pojavila u potkrovlju, u
željeznoj kutiji koju su kupili za važne papire, ali nikad nije bilo
važnih papira koje bi u nju stavili. A onda ta majčina pisma, koja je
napisala dok je studirala na St. Clairu. Napisala ih je svojoj majci,
Woodyjevoj baki, u Chicago, i u njima joj je pričala o predavanjima
iz klasične mitologije na koja je odlazila, onim istim koja je u ono
doba držao Woody. Pa onda pismo koje je našao na ulici u
Esfahanu, odmah pokraj bazara na Trgu Čahar Bag, omotnicu koja
je ležala licem nadolje u prašini. Woody ga je podigao i vidio da je
upućeno njemu.
Whitman govori o nalaženju pisama od Boga na ulici. Teško
da bi se Woody više iznenadio da to jest bilo pismo od Boga, ali bilo
je od Hanne, iz St. Joea u Michiganu. To je bilo prije nego što su se
vjenčali. Hannah se bila povukla u Ann Arboru, činilo joj se da se
stvari odvijaju prebrzo - i Woody je mislio da je više nikada neće
vidjeti dok nije našao to pismo. Licem na dolje, na kaldrmi. Inače
nije vjerovao u Sudbinu ili Kob, ali sada se morao naprezati da ne
povjeruje kako je u tome bila neka nakana, kako je to bilo suđeno, i
zato bi mu srce uvijek počelo jako lupati kada bi zaustavio
kamionet uz cestu, skliznuo preko sjedala, otvorio prozor uz
suvozačko mjesto i otvorio poštanski sandučić.

***

Woody je bio pomalo nervozan. Već godinama nije priredio jedan

od tih svojih homerskih banketa i sad nije bio siguran da će mala
svinja koju je kupio od Curtisa biti dovoljna za šezdeset ljudi, čak ni
uz purana kojeg je ispekao za muslimane i židove, i kukuruz koji je
ispekao na roštilju i sva ostala jela koja su gosti donijeli. Čekao je da
se pojavi dekaničina mala crvena corolla, htio je da dođe i vidi taj
tableau vivant, poput prizora iz Breughela Starijeg, poput seljačkog
slavlja što ga je priredio: djeca profesora kako igraju frizbi i
badminton, pa ražanj, veliki vrčevi jabukovače na ledu, Frank
Swanson kako toči pivo iz bačve na svojem kamionetu, strništa
kukuruza i soje u pozadini, kamioni za prjevoz žitarica poredani na
Ulici Kruger kako čekaju ukrcaj na viljuškar u New Cameronu,
udaljeni zvukovi burlingtonskog ranžirnog kolodvora gdje su
navečer sastavljali željezničke kompozicije, velika logorska vatra
gdje će djeca peći s'mores poslije večere, dugi stolovi - daske na
nogarima - pretrpani hranom. Hrpe grčkog kruha, kalamata i
maslina s Halkidike, tanjuri sira fete i narezane rajčice sa seljačkog
sajma, velike dvolitrenke blijedozlatne retsine. Glazbeni
instrumenti poredani pokraj vatre. Dvanestožičani Martin Larryja
Taylora, trošni stari Gibson Jessike Lowden, Curtisov dugovrati
Stelling bendžo, starinski bas Dalea Petersona, mandolina Blind
Boba Martina, cimbal Nore Stout. Nije Srednji zapad baš tako loš.
Što se Woodyja tiče, pečenje prasca na ražnju u svako doba može
stati uz bok pečenju školjki koje toliko hvale na Istočnoj obali. Na
St. Clairu bilo je mnogo ljudi s Istočne obale, s diplomama s Ivy
Leaguea14. Kad su tek došli, nisu se mislili dugo zadržati, i neki
doista nisu; ali, većina se srodila s mjesnim običajima, poput
britanskih konzula u Africi i na Srednjem istoku; a neki, poput
dekanice, ostali su, ali im se bilo teško prilagoditi i vječito su
prigovarali.
– Ma daj, prestani, Jane – rekao joj je Woody jednoga dana
poslije sata hebrejskog. Bili su u kuhinji u sinagogi, a ona je
pregledavala bagel15 što ga je kupila u dućanu kao da je osušen
bizonski izmet. "Kriste Bože, čovjek bi pomislio da ne možeš pojesti
bagel ako nije kupljen kod Zabara. Prestani stalno gunđati. U
Cornucopiji, tu u gradu, možeš dobiti pet vrsta maslina, pristojno
maslinovo ulje, Parmigiano-Reggiano. A kod Strica Willyja možeš
kupiti odličan kruh, bolji nego u New Yorku.
– A možeš i skoknuti pogledati Krasnerove u MoMI.
– No dobro, ali barem noću možeš mirno hodati ulicama, što u
Central Parku sigurno ne možeš. Sama si izabrala doći ovamo, Jane.
Pozvali smo te da nam budeš vođa i ti si pristala. Ovo je mali gradić
na Srednjem zapadu. Nekima od nas se sviđa. Zašto neprestano
prigovaraš?
– U Brooklynu ima libanonska trgovina – rekla je – gdje možeš
dobiti dvadeset različitih vrsta maslina, dvadeset – ali, onda se
prekinula. – Oprosti – rekla je i nasmiješila se. – Bila sam židovska
gunđalica u New Yorku; židovska sam gunđalica u St. Clairu;
uvijek ću biti židovska gunđalica. – Woodyju je poslije toga nekako
bila draža. Nasmiješila se kao da je iznenadni nalet povjetarca
raspršio oblake srdžbe i nezadovoljstva koji su skrivali njezinu
pravu narav.

Mnogi su studenti došli u togama, ali neki maštovitiji posudili su

kostime iz Dramskog odsjeka. Neki grčki ratnik - možda Ahilej ili
Odisej - s okruglim štitom lijevao je pivo iz bačve u plastične čaše i
dodavao ih bradatom Sokratu, mušketiru iz 17. stoljeća i djevojci s
Woodyjevog seminara iz starorimskog pjesništva u nošnji napuljske
ribarice koju je Nora nosila kad je plesala tarantelu na
prošlogodišnjoj studentskoj izvedbi Lutkine kuće. Duhovi i demoni
miješali su se s civilima u trapericama i majicama oko ražnja i
gledali kako se svinja polako okreće nad žarom. Turi Mirsadiqi i
Shahla Golestani naizmjence su okretale ražanj - Woody nije uspio
popraviti motor - zavrnuvši duge rukave improviziranih čadora,
koji su im pokrivali sve osim lica; a Mac je, držeći čašu gina u jednoj
ruci, okretao povrće na dugom roštilju koji je Woody posudio od
sveučilišta: tikvice, paprike, slatki luk, gljive, mali prepolovljeni
patlidžani, kukuruz u komuški koji se cijelo poslijepodne namakao.
Dekanica je došla tek kad je pao mrak. Woody je gotovo bio
izgubio nadu. Već je narezao puretinu i počeo je rezati svinjetinu,
tanke odreske s ramena, velikim mesarskim nožem, koje je slagao
na pladanj. Zapravo i nije bio siguran je li želio da dođe. Dekanica,
koja ionako nije bila osobito društvena, nije bila ni osobito
privlačna; to jest, nije se nimalo trudila da to bude. Šminka bi
možda umekšala njezine kršne - "kršne" je možda bila prejaka riječ,
ali tako su je svi opisivali - crte lica, a da je drukčije češljala kosu, a
ne uvijek u onu strogu pundžu, manje bi nalikovala fotografiji
Elizabeth Cady Stanton16 što je visjela iznad njezinog radnog stola.
Woody je bio član odbora koji ju je pozvao u St. Clair pa mu je bilo
stalo da uspije. Mislio je da je dobra osoba, čvrstih stajališta,
poštena, i djelomice ga je privlačila jer je želio da stekne dobro
mišljenje o njemu. Ali, u mnogo čemu se uopće nisu slagali - od
uloge klasične filologije u humanističkom obrazovanju do pitanja
Palestine - pa su zapali u nekakav poluozbiljni odnos koji nisu
olakšavali ni trenuci prave ozbiljnosti ni prave neozbiljnosti. Samo
su nedjeljom ujutro, u višenamjenskoj prostoriji u sinagogi, za
stolom na raskapanje za kojim su sjedile gospođa Schubach,
gospođa Beckstein, gospođa Goldfarb i njezina dvanaestogodišnja
kći koja je ondje bila protiv svoje volje, uspijevali odbaciti tu naviku
i razgovarati slobodno i neafektirano - možda zato što je ona tad
bila učiteljica, a on učenik. Ostale učenice, veličanstvene poput
prekooceanskih brodova, osim male Elene Goldfarb, recitirale su
odgovore iz reformiranog molitvenika još od svoje Bat Micve i
nikako im nije bilo jasno zašto Woody ima toliko poteškoća s
hebrejskim slovima. Dakako, one nisu razumjele ni riječ od onoga
što su čitale, nisu shvaćale zašto uz hebrejske glagole ne idu isti
prijedlozi kao uz engleske, zašto postoje dva oblika infinitiva a ne
samo jedan ni zašto na hebrejskom ne možeš jednostavno reći "ima"
umjesto da imenici dodaš neodvojiv prefiks. Ni Woody to nije
razumio, ali barem nije izazivao dekanicu na svakom koraku, kao
da ona namjerno izmišlja gramatička pravila kako bi mu otežala
život. Prepustio se misteriju prijedloga i infinitivnih apsoluta. Volio
je biti u ulozi učenika. Neka malo netko drugi sjedi za upravljačem.
– Na stolu ima svega i svačega, Jane – rekao je kad je s
tanjurom u ruci došla do ražnja. – Pečeno povrće, a tamo ti je i
puretina.
– Puretina? – upitala je s nevjericom. – Na grčkom banketu
očekivala sam janjetinu.
– Da – rekao je. – Najstarija čovjekova hrana, koju prihvaćaju i
kršćani, i muslimani, i židovi i hindusi. To jest, neki hindusi. Ali,
Eumej u četrnaestom pjevanju Odiseje nudi Odiseju svinjetinu, a on
se žali da su mu udvarači pojeli svu prasad. – Woody je rukom
pokazao studente i profesore okupljene oko logorske vatre. – Osim
toga, Curtis ne uzgaja janjce, pa sam se odlučio za svinjetinu i
puretinu. Osim tebe nitko nije prigovarao. Bijelo ili crno meso?
 – Bijelo.
– Ove sam komade čuvao za tebe – rekao je i stavio dva tanka
komada purećih prsa na njezin tanjur. – Nisu prepečeni. Sočni su.
Woody – rekla mu je – ti si savršen domaćin.

Djeca su još pekla s'mores - sljezove kolačiće s čokoladom u

sendviču između dva graham krekera - kad su glazbenici počeli
ugađati instrumente. Larry Taylor s Odsjeka za antropologiju donio
je novi elektronski ugađač pa su ga glazbenici naizmjence stavljali
na svoje instrumente i ugađali ih za koncert, a Woody je dijelio note
koje je fotokopirao tog poslijepodneva. Veselio se nastupu.
Redovito je vježbao i činilo mu se da sada znatno bolje svira gitaru.
Sat na dan, računao je, to je tristo šezdeset i pet sati na godinu, više
od četrdeset pet punih radnih dana. Pjesme koje su mu nekoć bile
nedostižne - Last Steam Engine Train Lea Kottkea, primjerice, ili
Death Don't Have No Mercy velečasnog Garyja Davisa - sad su pod
njegovim prstima bile lake i podatne kao tijelo njegove žene kad je
bila uzbuđena. Zaboravio je koliko mu je glazba nekada bila važna,
poput snažnog magneta koji ga je uvukao u neobičan krug
prijatelja, i u uskom sveučilišnom svijetu i izvan njega: u tom su
krugu bili zubar, upravitelj seoskog dobra, umirovljeni mehaničar
koji je oslijepio od glaukoma - a sve ih je povezivalo uvjerenje da je
glazba odveć važna a da bi se prepustila profesionalcima.
Woody se pridružio glazbenicima koji su još petljali oko
instrumenata. (Svoju je gitaru ugodio prije, vlastitim elektronskim
ugađačem.) Uzeo je broširano izdanje Yeatsove knjige koju je
ostavio na kutiji gitare i glasno povikao: "Guslač iz Dooneya."
Knjiga mu nije bila potrebna, ali mu se činilo da tako bolje izgleda,
kao da čita nešto iz Biblije. – "Kad zasviram na gusle u Dooneyu" –
počeo je glasno recitirati, a onda krenuo ispočetka.

Kad zasviram na gusle u Dooneyu,

Seoski puk pohrli ko more;
Bratić mi pop je u Kilvarnetu
A bart u Moharabuiju gore.
Preskočio sam bratića i brata:
Oni čitaju molitvenike;
A ja pjesmaricu što je kupih
U Sligou sred sajamske vike.

Na koncu kad nam dođe stati

Pred Petrov prijesto od zlata,
Svu trojicu će pozdravit' smiješkom,
No mene prvoga pustit' na vrata;

Jer dobre duše su dobre volje,

i zlih se prigoda klone.
Dobra im glazba godi uhu
I plesati vole one.

Pa kad me narod tamo spazi,

Nagrnut' svi će ko plima,
I kličuć': "Guslač iz Dooneya tu je!"
Njihat' se nalik valovima.17

Tako je Woody mislio o sebi, kao o guslaču iz Dooneyja, ali

prije negoli je dospio otvoriti kutiju i izvaditi National Steel gitaru u
punom sjaju, poput Ahilejeva štita, začula se graja. Nekolicina
studenata koji su nosili prljavo posuđe u kuhinju istrčali su iz kuće.
– Šišmiši! – vikali su dok su trčali stazom do logorske vatre. – Tamo
ima šišmiša!
– Ma, dajte – rekao je Woody. – Niste valjda pobjegli od jadnog
malog šišmiša?
– Nije samo jedan – povikala je Carol Nelson, mještanka koja je
jednom grčki naziv za spolovilo, aido‹a, prevela kao "dragocjenu
imovinu". Stajala je pred njim. – Lete posvuda. A kako je samo pas
skakao - trebali ste ga vidjeti. – Stih je, prisjetio se Woody, bio iz
Ksenofona: "Ugazili su u vodu sve do svoje 'dragocjene imovine'."
– Nju – rekao je Woody automatski. – Kuja je. – Otišao je
puteljkom do kuće, a za njim nekoliko studenata koji su htjeli vidjeti
što će se dogoditi. U ormaru u hodniku držao je badmintonski reket
za ubijanje šišmiša, ali njih nije uvijek bilo lako naći. Sakrili bi se u
ormar ili iza zavjese pa nije bilo druge nego čekati. Prvi ga je
iznenadio dok se penjao uza stube. Zamahnuo je reketom i
promašio, zamahnuo i opet promašio. Studenti su se bojali šišmiša
pa su pognuli glavu dok je kružio po sobi, ali su se pritom i smijali.
Šišmiš je i dalje letio po sobi. Woody je zastao, odmjerio udarac i
pogodio šišmiša straga oštrim bekhendom. Šišmiš je odletio preko
sobe i pao u glasovir. Drugoga je ubio u kupaonici na katu, pošto je
za sobom zatvorio vrata.
– Ima još jedan – rekla je Carol. Još je bila zadihana od trčanja.
– Bila su tri.
Woody ga je tražio petnaest minta, ali ga nije uspio naći.
Pokupio je mrtvog šišmiša iz glasovira komadom kartona i bacio ga
u vrećicu za smeće zajedno s onim iz kupaonice, a onda je
papirnatu vrećicu iznio van i bacio u plastičnu kantu za smeće.
Glazba je počela bez njega. Pjevali su neku dječju pjesmicu. S
trijema je mogao čuti Curtisov tenor, a onda djecu: "Ljut zbog trica i
kučina, al' vuk sit i koza tu, hrli starac u šumu." Glazbenici su stajali
s druge strane logorske vatre, koja je bila u maloj udubini na pola
puta između staje i kuće; Woody je vidio njihova lica obasjana
plamenom, njihove instrumente kako se ističu na pozadini odjeće -
traperica i tamnih pulovera: blještavo bijelo lice Curtisova bendža,
nalik punom mjesecu, blijedozlatnu Larryjeva dvanaestožičane
Martinice od Engelmannove smreke; ružno žutilo Jessikinog starog
Gibsona kojega su žice odražavale svjetlost plamena. Dok je silazio
puteljkom, vidio je kako im se pomiču ruke - Curtis je svirao nježno,
Larry trzalicom, a Jessica je prebirala žice cijelom rukom. Kad se
približio, čuo je i mandolinu Blind Boba - tanašni obligato - i više
osjetio nego čuo udaranje starinskog basa Dalea Petersona, u
savršenom skladu. Tump tump tump.
Melinda Dirkson, također s Woodyjevog početnog seminara iz
grčkog, davala je čvrst ritam stružući četkom po daski za pranje
rublja; drugi studenti tresli su ili udarali raznim ritmičkim
instrumentima koje je Woody prikupio tijekom godina: afrički
govorni bubanj, čegrtaljke, cimbali koji se sviraju prstima,
dvanaestotonski tong bubanj iz Gvatemale, pet-šest
chickenshakersa (plastičnih jaja napunjenih metalnim zrncima) i
nekolko parova drvenih kostiju. Woody je zamalo kupio malu
talijansku harmoniku koju je vidio u izlogu trgovine Glazbala
Johnson u Ulici Main, stajala je manje od sto dolara. Bio je to
prekrasan instrument i bio bi ga kupio da ga netko nije pretekao.
Sad je bio pravi trenutak, ali umjesto da izvadi gitaru, sjeo je
na kladu - najudaljeniju od vatre i glazbe - pokraj dekanice.
– Šalom – rekao je.
Ona je šutjela.
– Nisi ponijela flautu – rekao je. Dekanica je svirala u
Simfonijskom orekstru St. Clairea.
– Zar sam trebala?
– Nadao sam se da ćeš je ponijeti.
– Onda si mi to trebao reći.
– Na pozivnici je pisalo... Ma, nema veze.
– Ne vjerujem da bih se uklopila.
– Nismo osobito zahtjevni.
– Vi možda niste, ali ja jesam.
– Ah, tako.
Curtis je zapjevao još jednu dječju pjesmu u kojoj je bilo
mnogo životinjskog glasanja. Djeca su roktala, mukala, blejala,
rzala, lajala, mijaukala i cvrkutala.
– S tobom baš nije lako – rekao je Woody, malo se pomaknuvši
na kvrgavoj kladi. Uzeo je prutić i počeo njime šarati po tlu.
Dekanica je držala ruke pokraj tijela, raširenih prstiju oslonjenih na
kladu.
– Što to sa mnom nije lako?
– Razgovarati, ćaskati, družiti se.
– Misliš, ne masiram ti ego, ne govorim ti kako si divan što si
priredio ovu prekrasnu zabavu...?
– Zbilja je prekrasna, zar ne? Slušaj ih samo! Ali, ozbiljno. Čuj...
Nekoć smo to stalno radili.
– U dobra stara vremena?
– Da, u dobra stara vremena, u zlatno doba, prije nego što je
Cookie poginula, da. – Stanka. – Jesi li znala – nastavio je – da su
Franco della Chiave i Angela Strappafelci uhićeni u Buenos Airesu?
Woody je imao osjećaj da joj povjerava veliku osobnu tajnu,
iako je ta informacija bila objavljena na naslovnici Timesa. Ni s kim
o tome nije razgovarao. Zapravo se pokušavao pretvarati da to s
njim nema nikakve veze.
– Vidjela sam nešto u novinama – rekla je dekanica. – Crvene
brigade?
– Crvene brigade? Ma daj, Jane. Oni nisu bili anđeli, ali nisu ni
podmetali bombe u supermarkete ili na željezničke kolodvore. Ovi
su neofašisti, desničari.
– Nije li Della Chiave terorist?
– Svi ga traže: Interpol, sve tajne službe. Ali, iskreno govoreći,
mene više zanima žena koja je uhićena zajedno s njim. Angela
Strappafelci. Ona je bila ta koja je svojim rukama ostavila bombu na
kolodvoru, ona i njezin dečko. I Aldo Trimarchi, koji je napravio
bombu i donio je Angeli i njezinom dečku u Bologni.
– Čini mi se da je u novinama pisalo da ih je bilo sedmoro ili
osmoro.
– Troje su bili esecutori, a četvoro mandanti, ovisno o tome
kako brojiš. Optužen je i Bruno Conti, ali on je u Švicarskoj. A
Angela i della Chiave su još u Argentini.
– Po čemu je ona tako posebna?
– Jer je žena. Jer je otprilike Cookienih godina.
– Dakle, shvaćaš da bi muškarac mogao učiniti takvo što, ali
žena...?
– Daj, Jane, pusti sad ideologiju.
– Ideologija se nikada ne može odbaciti. Možemo se pretvarati
da je nema, ali ne možemo je odbaciti.
– Dobro, Jane, dobro. Zaboravi.
– Oprosti, Woody. Samo sam htjela reći...
– Znam što si htjela reći. Ne želim to čuti.
– Nije ti se razbistrilo?
– Mislim da se jesam razvedrio, zato sam i priredio zabavu.
– Nisam pitala jesi li se razvedrio, nego je li ti se razbistrilo.
– Bistro mi je, Jane, bistro mi je, ali mislim da sam se počeo i
oporavljati.
 – Zato daješ satove gitare u zatvoru?
– Ne dajem satove – odgovorio je. – Održao sam nešto kao
koncert za zatvorenike.
– I namjeravaš s Udrugom crnih studenata razraditi program
bluesa za ljetni semestar, je li?
– Ti to, izgleda, pratiš sve što ja radim? Odakle ti sve to?
– Sve se dozna. Novi profesor Woodhull. Ti si novi čovjek.
Meni to izgleda kao nepatvorena kriza srednje dobi.
– Nisam o tome razmišljao na taj način, ali vjerojatno imaš
pravo.
– Još malo pa ćeš kupiti sportski automobil i naći ljubavnicu.
– To bi baš bilo dobro – rekao je Woody. Je li mu to prilika,
pitao se? Trenutak koji je čekao? Ili mu se samo ruga? U takvim se
stvarima baš nije snalazio. Morao se prvo pripremiti. Namjeravao
joj se upucavati, ali kasnije, poslije pjevanja. Ali, kako se upucavati
radikalnoj feminstkinji?
– Izabrao bih Alfa Romeo Spider, poput onoga što ga ima Ms.
Mirsadiqi, samo bih ja uzeo crveni. A dobro bi mi došla i živahna
mlada žena za... Znaš – nastavio je kao da se nije prekinuo –
nisam... bio sa ženom otkako je Cookie poginula. Već sam počeo
misliti da je s tim za mene gotovo.
Čekao je da vidi što će ona reći. Ali, nije ništa rekla. Glazbenici
su počeli svirati "Roll in My Sweet Baby's Arms".
– E pa – rekao je – vrijeme je da izvadim gitaru.

Takve su zabave imale vlastiti ritam. Počelo bi s nekoliko dječjih

pjesmica, onda bi Michael veslao na obalu i u rudniku bi bilo
mračno kao u tamnici18, a onda bi pjevali Corinna, Corinna, where
you been so long, Ain't had no lovin' since you been gone. Curtis je
hvatao ritam i bez Woodyjevih nota.

Roll in my sweet baby's arms,

Roll in my sweet baby's arms,
Gonna lay 'round the shack till the mail train gets back
And roll in my sweet baby's arms.19
Svi su drugi tu pjesmu svirali u G, ali ju je Curtis zbog nečega
svirao u A. Bila je to izvrsna pjesma, sa žestokim ritmom. Tutanj
starinskog basa nije se mogao čuti, ali se osjećao, kao vlak u daljini;
isto tako i daska za pranje rublja - ču-ču-ču-ču, ču-ču-ču-ču - kao još
jedan vlak u daljini, ali dalje. Ali, sve ih je povezivao moćan zvuk
Curtisova bendža, poput bačvarova obruča oko dužice bačve.
Woody je otvorio kutiju, izvadio gitaru, prtljao po kutiji tražeći
metalne napršnjake koji će mu trebati da bi se mogao mjeriti s
bendžom. Činilo mu se da ga svi gledaju. Gitara je bila tako
spektakularna da je budila velika očekivanja pa je na trenutak
pomislio da nije zavrijedio takav instrument i da ga nije trebao
kupiti. A kad se uključio u svirku, otkrio je da nije ugođen kao
Curtis, iako je prethodno upotrijebio vlastiti elektronski ugađivač.
Curtis je napravio grimasu. Woody je lagano iskušao harmonije, ali
mu nije bilo jasno što nije u redu. Pokušao je ponovno. Curtis je
kimnuo glavom i nečujno izgovorio "A". Woody je za vlas nategnuo
A žicu.

Where was you last Saturday night,

When I was hanging 'round this old jail?
Walking the streets with another man,
And you didn't even go to my bail.20

National Steel zapravo nije bio prikladan za bluegrass, pa je,

kad ga je Curtis pogledao da vidi želi li izvesti solo, odmahnuo
glavom. Htio se popeti u glazbu, kao da uskače u teretni vagon, ne
znajući kamo će ga povesti, ali nije htio prenagliti i pogrešno
skočiti.
Kad su otpjevali sve kitice, ponovili su refren nekoliko puta u
deset ili dvanaest glasova, dijelom vrlo gustog zvuka, a onda je
Dick Calwell s Odsjeka za anglistiku otpjevao pjesmu - jedinu koju
je znao - prepunu dvosmislenih doskočica. "Daj da ti napravim
tehnički pregled na autu... Kap moga ulja godit će tvojem motoru."
Onda je bila stanka. Curtis i Larry željeli su pogledati novu gitaru.
Curtis, koji je imao apsolutni sluh, odsvirao je akrod i malo podesio
žice prije nego što ju je vratio Woodyju.
 Manju je djecu počeo hvatati san. Njihovi roditelji - uglavnom
mlađi profesori, premda je među njima bio i Art Johnson s Odsjeka
za povijest kojemu je bilo gotovo šezdeset, koji se oženio svojom
studenticom i sad imao četvorogodišnjeg sina - spremali su se otići
ili nosili djecu u kuću kako bi ih smjestili u neki od kreveta na katu
ili na sofu u dnevnoj sobi koju je Woody namjestio kao krevet. A
šišmiši, pitala je Nora Stout, nova profesorica psihologije čiji je muž
ostao kod kuće s bebom, a ona je čekala priliku da odsvira When
Irish Eyes Are Smiling na svome cimbalu. Nekoliko starije djece
ponovo je jurcalo s Laskom i bacalo frizbi u mraku. Laska je skakala
za frizbijem kao da je to šišmiš. Woody je iscijedio još čašu piva iz
bačve. Jessica Lowden, profesorica filozofije, improvizirala je neki
blues u pozadini.
Curtis je pripalio cigaretu, duboko udahnuo pa polako
ispuštao dim. – Jesi li pročitao da je umro Bukka White – upitao je.
– Nisam. – Nastalo je opće čuđenje među onih troje-četvoro
ljudi koji su se još sjećali Bukke Whitea. Mike Brady s Odsjeka za
anglistiku. Ed Wilson s Odsjeka za povijest. Rob Griffith s kemije. I
Mac, koji je više volio operu nego blues.
– Bilo mu je osamdeset godina – rekao je Curtis. – Osamdeset.
Znate li da je došao ovamo šezdeset druge ili treće, nedugo prije
nego što je ubijen Kennedy? Stanovao je kod tebe, Woody, nije li
tako? Je li te ono tada odveo u kupaonicu i dao ti malo "mekanog"
viskija?
Nije to zapravo bila neka osobita priča, ali mlađi je profesori
nisu čuli, a Woodyju je nešto značila, baš kao što bi susret s rock
zvijezdom nešto značio tinejdžeru.
Svirali su i pjevali više od sata, a kad su napokon prestali,
Woody se osvrnuo i vidio kako neki rimski vojnik pokušava
iscijediti još malo piva iz bačve, a Turi Mirsadiqi i njezina
prijateljica Šahla silaze puteljkom od kuće s plahtom i velikom
baterijom od devet volta koju je držao u ladici u ostavi. Plahtu je
očigledno uzela s nekog kreveta, pomislio je. Nešto što on ne bi bio
učinio kad je bio student.
Na trenutak je zaboravio na uhićenje Angele Strappafelci u
Argentini, ali nije zaboravio na dekanicu koja je i dalje sjedila u
sjeni, gdje ju je Woody ostavio. Čeka li njega ili samo čeka? Dok joj
se približavao, Woody je imao osjećaj kao da ga dugo nije biilo, kao
da se vraća iz druge zemlje. Sad, u mraku, više nije bio nervozan.
Bio je više radoznao nego napet; pitao se što će naći kada se vrati.
Dva iranska studenta izvela su ples s prutovima pokraj
logorske vatre, a Nora Stout ih je pratila na cimbalu. Turi Mirsadiqi
i Šahla Golestani pripremale su se za predstavu kazališta sjena.
Khosrow Baqirzadeh i Ahmad Zahed držali su plahtu dok je Ms.
Mirsadiqi iskušavala bateriju koju je pronašla u ostavi, a Šahla
Golestani izvodila različite figure služeći se objema rukama. Woody
je vidio takve predstave, obično pomalo vulgarne, na tržnici u
Esfahanu. "Umijeće izrade tikava" bilo je na programu
Međunarodnog sajma, ali je otkazano u posljednjem trenutku,
nakon što je prodekanica vidjela probu.
– Ovo je vrlo poučna pripovijetka – rekla je Ms. Mirsadiqi kad
je uspjela podesiti bateriju – koju sam naučila u djedovu
ljetnjikovcu u Tabrizu. Naučila sam je promatrajući derviša koji je
dolazio svakoga ljeta. Moj djed baš nije bio oduševljen kad je čuo da
učim kazalište sjena pa je otjerao jadnog Kazema. Ni prodekanica
nije bila oduševljena – svi su se nasmijali – ali mislim da me ona
neće otjerati.
– Bila jednom jedna sluškinja – nastavila je Ms. Mirsadiqi –
koja je naučila magarca voditi ljubav s njom.
Sklopila je ruke i gurnula ih pred svjetlost baterije. Na plahti se
pojavila silhueta magarca.
– Ta sluškinja nije bila glupa – rekla je. – Znala je da je
magarac... ovaj... – Ms. Golestani stavila je ruku pod svjetlost pa se
na plahti pojavio magarčev golemi penis. Svi su se nasmijali, ali bilo
im je pomalo nelagodno gledati kako se penis njiše amo-tamo.
– Bila je tako pametna da je izradila tikvu za magarčev kir tako
da ne uđe preduboko - neku vrstu gardan banda - kako se to kaže
na engleskom, profesore Woodhull? - Flangia?
– Obod. Ogrlica.
– Da, obod ili ogrlica. I pogledajte kako je to dobro
funkcioniralo.
Djevojke su pokretale ruke pa se vidjelo kako je magarac
zajahao sluškinju. Obod/ogrlica nije se tako jasno vidio, ali vidjelo
se da je golemi penis ušao u djevojku samo dopola.
– Ali, jednog dana – nastavila je Ms. Mirsadiqi – gospodarica je
prolazila pokraj staje i pogledala je kroz prozor i vidjela što se
događa. Muž joj je bio star pa je jedva čekala da i ona iskuša ono u
čemu je sluškinja toliko uživala i zato ju je otjerala.
– Sluškinja, koja se zasitila magarca - barem privremeno -
mislila je: "Trebali biste nešto znati", i pokušala je upozoriti
gospodaricu, ali se ova pretvarala da je ne razumije. Bila je odveć
gramziva. Vrtjelo joj se u glavi od uzbušenja, a kos joj je bila vruća
poput pećnice.
Sluškinja je otišla, a na plahti se pojavila gospodarica i
kleknula ispred magarca. Vidjela se njezina izbačena stražnjica.
Ponovno se pojavio magarčev golemi penis. Gledatelji su
neprestano pomicali pogled sa silhueta na ruke dviju djevojaka,
pokušavajući otkriti kako to rade. Ovoga puta nije bilo tikve; penis
je čitav nestao u ženi, probio joj utrobu i na mjestu je ubio. Pala je na
tlo, a magarac je nekoliko puta odmahnuo glavom. Penis se spustio
i nestao.
– Rekla sam vam – objasnila je gospođica Mirsadiqi – da je ovo
vrlo poučna priča. Može li mi tko od vas reći čemu nas je naučila?
Zanima me jeste li shvatili. – Raširila je ruke pa ih opet sastavila i
tresla amo-tamo kao da trese kockice. Woody je shvatio da ga
oponaša. – Ne, ne – rekla je – nemojte gledati u pod. Svi ste vi dobri
učenici, zašto gledate u pod? Pod ne zna odgovor. Morate misliti.
Misliti, misliti, misliti – rekla je, a Woody je opet prepoznao sebe.
Nije bilo odgovora.
– Ah, tako – rekla je indignirano. – Vidim da nitko nije shvatio.
Zar nije sve savršeno jasno? Zar niste čitali Rumija? Zar niste čitali
Hafiza?
Dugo je čekala.
– No, dobro, morat ću, dakle, objasniti. Dobro me slušajte. Ne
želite valjda biti poput one žene? Poput gospodarice? Hm? Da vas
čujem!
Začulo se mrmljanje i prigušen smijeh.
– Onda nemojte žrtvovati svoj život svojoj životinjskoj duši.
Budite u svemu umjereni. Ne budite odveć gramzivi u potrazi za
užitkom. Eto. Sad znate.
– Ali, što je sa sluškinjom? – upitao je netko.
– Ah, dakle ipak je netko budan, ipak me netko slušao. – Dvije
su djevojke stavile ruke ispred baterije pa su se ponovno pojavile
sjene, najprije magarac, pa penis, pa obod. – Vidite, sluškinja je
ograničila svoj užitak. Njezinoj se gospodarica odveć žurilo. Htjela
se prepustiti užitku prije nego što je naučila umijeće izrade tikava.
Dok su pljeskali prošao je još jedan vlak. Woody je pogledom
pratio njegova svjetla dok nisu nestala iza močvare.
– Nije li kulturna raznolikost sjajna? – rekao je dekanici. –
Mislim da bi ovo sjajno prošlo na Međunarodnom sajmu. Možda
sljedeće godine.
– Meni je to bilo odvratno. Jesi li je ti na to nagovorio?
Woody je podigao ruku. – Časna pionirska.
– Jesi li?
– Ne.
– To je dijete previše popilo. Neće valjda voziti?
– Khosrow će je odvesti doma. Nije navikla.
– A vjerojatno je jela i svinjetinu?
– Da, kad to već spominješ, čini mi se da jest.
– Dakle, ovo je za nju zbilja bila poučna večer. Osjeća se
oslobođeno. Nadam se da njezin otac o tome neće ništa čuti.
Sumnjam da bi mu bilo drago.
– Htjela bi mu izmamiti priličnu lovu, je li?
– Ni od koga ja ne "izmamljujem" lovu. Ali, ta je predstava bila
odvratna. Nisi je smio ohrabrivati.
– Pa, bila je vrlo poučna. Nisi dobro slušala.
– Gluposti. Bila je izazovna, eto što je bila. Pouka je bila samo
ukras. Ti erotiziraš svoje studentice. Ne možeš skinuti oči s njih.
Misliš da si im mentor, a zapravo ih učiš očijukati, biti seksi za tebe.
Uvijek ista priča.
– A Marsha Connelly? Prošle godine sam njoj bio mentor.
– I što s tim?
– Pa, imala je sto pedeset kila. Trebala je na stočni sajam.
– Eto, sad vidiš o čemu ti govorim.
 – Nisam je erotizirao.
– Ne, ali misliš o njoj kao o nekome tko ima sto pedeset kila.
Tako je identificiraš. Radio si s njom iako ne zadovoljava tvoje
kriterije i sad očekuješ da ti odamo priznanje, potapšemo te po
leđima.
– Samo sam rekao da je nisam erotizirao.
– Oboje dobro znamo što si rekao.
– Što ti zapravo hoćeš, Jane? Želiš li da se pretvaram... Sjećaš li
se trećeg pjevanja Ilijade...
– Ne, Woody, ne sjećam se trećeg pjevanja Ilijade.
–... kad Helena dođe i sjedi na zidu s trojanskim starcima?
Homer kaže da starci zvuče poput cvrčaka, preslabi za bitku ali jaki
na jeziku:
g»raŽ d? polšmoio pepaumšnoi, ?ll' ?gorhta?
™sqlo…, tett…gessin ™oik?tej o† te kaq' ?lhn
dendršJ ™fezŇmenoi Ôpa leiriŇessan ?e‹si·
I kad starci vide Helenu, kažu da se ne mogu ljutiti, da nije čudno
što su se Grci i Trojanci zaratili zbog nje, tako je lijepa.
– I što očekuješ, aplauz? Cijeli narod poludi zbog lijepe žene i
uništi se?
– Ne očekujem aplauz, Jane. Samo ti kažem da ne negiraš
stvarnost iskustva, našeg doživljaja ljepote. Mislim da to traži i
Homer.
– I ta je djevojka vrlo lijepa.
– Tko, Ms. Mirsadiqi?
– Izgleda kao majka, samo je tamije puti i kose.
Woody je kimnuo.
– Njezina majka ti je bliska prijateljica. – Dekanica je znala tako
izgovoriti rečenicu da Woody nije znao je li to pitanje ili tvrdnja.
– Neko smo vrijeme hodali na Michiganu. Išli smo zajedno na
perzijski, a ona je bila i asistentica iz latinskog. A s kim si ti to
pričala o tome?
– I ovdje je predavala nekoliko godina, zar ne?
– Zato sam ja došao ovamo. Kad je odlučila otići u Iran s
Alirezom Mirsadiqijem, nazvala je Maca iz Italije i rekla mu da ima
prijatelja čija je majka studirala na St. Clairu...
 – I to je bilo to? – upitala je dekanica. – Nije bilo pravog
natječaja? Veze i poznanstva su bili dovoljni?
– Upravo tako, Jane. – Woody je počeo otvarati kutiju od
gitare.
– Uvijek te silno hvali – rekla je dekanica – kad god dođe na
proljetni sastanak upravnog odbora.
– Znaš, Jane – Woody je zatvorio kopču na kutiji – mislio sam
da bismo i ja i ti mogli postati dobri prijatelji.
– I?
– Ali, čini mi se da ti se ne sviđam. Ne ono što radim, nego ono
što jesam.
– A što to jesi?
– Uvijek sam mislio da sam liberal, na pravoj strani svih
velikih društvenih pitanja - hoću reći, na lijevoj strani: rasizam,
siromaštvo, seksizam. Glasovao sam za Kennedyja, Cartera,
Mondalea, Dukakisa... član sam Amnesty Internationala i Common
Causea. Umišljam si da sam čovjek kojemu je stalo do stvari koje
bismo mogli izgubiti, ideala koji potječu iz atenske demokracije i
engleskog liberalizma. Ali, s tvojeg stajališta, ja sam zapreka na
putu napretka, anakronizam.
– Atenska je demokracija bila vladavina muškaraca koja se
temeljila na robovlasništvu.
– Može se na to i tako gledati. A engleski liberalizam? Locke,
Hume, Mill... Samoodređenje, prirodna prava pojedinca, ustavna
ograničenja moći države... Ne, ne odgovaraj. Ne želim ni čuti. Ti
skraćenici WASP21 daješ novo značenje, Jane.
– Je li? Koje?
– Bijeli pretpotopni seksistički patrijarhalac. Sjećaš se kad nas
je posjetila Elizabeth Feinstein?
– Meni se činila uvredljiva.
– Naravno. Najuglednija feministička stručnjakinja za
književnost dođe u St. Clair govoriti o kanonu zapadnjačke
književnosti, a tebi je uvredljiva. Znaš zašto se meni svidjela?
Svidjela mi se jer je rekla: "Držim do istih stvari kao i vi, bavim se
ovim područjem jer volim književnost, a ne zato što želim izložiti
njezine korumpirane ideološke pretpostavke, ali želim stvoriti
prostor i za neke druge kriterije." Zbog toga sam poželio biti u
njezinoj momčadi. Čak je i Mac poželio biti u njezinoj momčadi, a to
nije mala stvar.
– A u mojoj momčadi ne želiš biti?
– Nisi me izabrala. – Zastao je. – Znaš što je rekla o tebi?
Poslije, u predvorju?
– Ne, što?
– Rekla je: "Ona žena valjda neće s nama na večeru?" Govorila
je o tebi, Jane. A zašto? Zašto se tako lako vrijeđaš? I vrijeđaš
druge?
– Imaš li mi još što reći? Da očekujem službenu žalbu? Hoćeš li
poslati peticiju Upravnom odboru?
– Znaš o čemu sam razmišljao? Što sam namjeravao učiniti?
Reći?
– Zar bih trebala znati?
– Htio sam te pozvati da ostaneš poslije zabave. Htio sam te
pozvati da... htio sam te pitati... ne znam, jednostavno da ostaneš.
– To se ti meni upucavaš?
– Samo te... erotiziram. Znaš, Jane, nemoj se uvrijediti, ali ti bi
mogla biti privlačna žena. Malo šminke, ruža, maskare, raspuštena
kosa... Ne moraš izgledati kao Elizabeth Cady Stanton da bi bila
feministica.
– Pretvarat ću se da ovo nisam čula.
– Samo sam mislio...
– Mislio si: sama je, bit će mi zahvalna na ponudi.
– Zašto to shvaćaš tako negativno? Kako se muškarac danas
uopće treba upucavati ženi? Kažem ti što želim. Ti kažeš "da" ili
"ne". Ja ne znam drukčije. Ne znam kako drukčije žene i muškarci
mogu komunicirati.
– A tvoja žena?
– Ah, da, moja žena. Nisam je vidio dvije godine. Ne mogu do
nje. Nema telefon. Ne odgovara mi na pisma. Nismo... vodili ljubav
poslije Cookiene smrti. Njoj se nešto dogodilo. Postala je vjernica, a
ja sam to prestao biti.
– I sad ti se ševi?
– Da.
 – I treba ti netko da te opslužuje?
– Dobro, Jane, pustimo to. Vidim da su svi signali crveni. Ne
ide. Očigledno nisam bio dovoljno pozoran. Ispričavam se. – Zastao
je. – Ali, ruke ti dršću. Čvrsta si, ali srce ti lupa, zar ne? Uzrujala si
se. Nemoj se sramiti. I moje ruke dršću. Pogledaj. I srce mi lupa.
Nije to loše. Barem znam da sam još uvijek živ.
Woody ju je primio za ruku, ali ju je ona istrgnula.
– Vrijeme je da pođem.
– Ako tako želiš.
– Tako sam rekla, zar ne?
– Onda ću te otpratiti do automobila.
– Mogu i sama – rekla je, ali je Woody ipak pošao s njom do
njezine praktične male corolle.
– Stvarno je to rekla – upitala je dekanica kad su došli do auta
koji je bio parkiran na kraju prilaza – o tome idem li na večeru?
– Da, rekla je, ali ja to tebi nisam smio reći. Oprosti.
– A što si ti na to rekao?
– Rekao sam joj: "Elizabeth, ti si velika curica, znat ćeš se
pobrinuti za sebe."
– A što je ona rekla?
– Ništa. Našalio sam se jer sam mislio da se ona šali, ali bila je
ozbiljna. Nisam navrijeme primijetio koliko se uzrujala.
– Ali, ja sam samo... – Otvorila je vrata automobila i skliznula
na sjedalo.
– Tako je, Jane - samo si bila dobroćudna i simpatična kao i
uvijek. Šalom.
Rekla je nešto na hebrejskom, nešto što Woody nije uspio
razumjeti. – Odgovori glupanu onako kako njegova glupost
zaslužuje – rekla je na engleskom i zatvorila vrata. Nije bio siguran
misli li na njega ili na Elizabeth Feinstein.
Društvo se počelo razilaziti. Mlađi profesori otišli su po djecu,
a studenti su stajali u grupicama. Woody je pogledom tražio Turi
Mirsadiqi, ali je nije mogao naći. Nije želio da se sama vozi kući.
Ali, pokraj vatre je još bilo nekoliko ljudi, Curtis je svirao Amazing
Grace, Larry Taylor je svirao harfu a Nora Stout svoj cimbal.
Woody je pohitao da im se pridruži.
 Curtis, koji je mogao svirati bendžo u bilo kojem tonalitetu bez
kapodastera, sada je svirao u D-duru. Woody je pomaknuo nisku
žicu National Steel gitare iz E u D. Znao je desetak verzija te
pjesme, ali ta u D-duru bila mu je osobito draga. No volio je i
verziju u G-duru pa je, kad je Curtis završio solo poslije druge
kitice, viknuo: – Idemo u G! – G-dur bio je malčice previsok za
Amazing Grace. Morao si se dobro napregnuti da bi došao do
visokih nota, ali i to je bio užitak.

Through many dangers, toils and snares

I have already come;
'Twas grace that brought me safe thus far,
And grace will see me home.22

Woody je odsvirao solo, pa su se vratili u D. Woody je

odsvirao melodiju na visokim žicama, ali je ostavio niski D otvoren,
kao brujanje gajdi. Osvrnuo se. Ostalo je još nekoliko studenata, ali
nisu slušali. Stolovi su bili prazni; piva više nije bilo. Žena Blind
Boba Martina stajala je pokraj njega i potezala ga za rukav. On je u
jednoj ruci držao kutiju s mandolinom, a drugom se rukovao,
pružajući je svakome tko bi je prihvatio. Uvijek je volio dolaziti na
takve zabave, uvijek bi došao među prvima i otišao među
posljednjima, a svima je bilo drago što je tu. Mac je ležao na kauču u
dnevnoj sobi; i njega će trebati odvesti kući. Nije ni znao voziti,
nikada nije imao automobil, nije se nikada ženio, a postojalo je i
nešto treće što nikada nije radio, ali je Woody zaboravio što. Mogao
ga je i netko drugi povesti, ali Woody se htio malo provozati.
Zabava nije protekla onako kako je planirao. Gotovo uopće nije
svirao novu gitaru, nije osvojio publiku, nije zablistao. Ali, i bolje je
tako. Na nekoliko se trenutaka izgubio, izgubio svoj identitet u
glazbi, u zajedništvu studenata i profesora, muškaraca i žena,
mladih i starih; no sad ga je neko unutrašnje zvono prizvalo natrag
pa je osjetio nadirući val melankolije.

Odvezao je Maca do njegovog stana u Ulici Simmons, blizu

sveučilišta, i okrenuo se na parkiralištu, ali nije odmah krenuo kući
nego se povezao Ulicom Grove i skrenuo u Ulicu Seminary. Kotači
kamioneta brujali su na ulicama od opeke. Brujanje je prestalo kada
je došao do predgrađa i skrenuo na autocestu 150, prema Ulici
Kruger. Slijeva strnište kukuruza, zdesna strnište soje. Ali i dalje ga
je mučila melankolija pa nije skrenuo u Ulicu Kruger nego je
nastavio ravno, zaobišao morenu i odvezao se na groblje. "Tvrdi
kanal vatrene stijene", tako je Terry Baylor nazvao morenu,
"ledenjačko govno". Ali, dekanica je ukinula Odsjek za geologiju pa
je Terry sada radio na Geološkom institutu Sveučilišta Illinois.
Blizu Cookienog groba bilo je parkirano pet-šest automobila
zamagljenih stakala, ali uspio je naći mjesto između prastarog
packarda koji je pripadao nekom farmeru s drugog kraja New
Camerona - barem ga je Woody jedanput, kad se vozio u
Burlington, vidio na prilazu farmi - i chevrolet Impale iz 1985. s
velikim vjetrobranima, dotjeranim opiračima i kromiranim
kotačima Cragar. Otkako su Sara i Ludi otišle, uobičajio je o svemu
razgovarati s Cookie, na groblju. Jednostavno bi govorio sve što bi
mu došlo. To jest, nije gorovio nego je na nju usmjeravao svoje
misli. Ispričao joj je, primjerice, sve o komemoraciji i prijamu u
Lowell Houseu, opisao joj gitaru i susret s crnim prodavačem i
vlasnikom trgovine Crossroads Music, rekao joj da je kuja nestala
na tri dana i da su, kad se vratila, otišli vidjeti bijelo mladunče
bizona koje se otelilo na imanju nedaleko od New Camerona. Laska
je lajala, a stari bizoni došli su do ograde vidjeti što se događa pa su
stajali i mahali svojim golemim glavama amo-tamo.
Katkad mu se činilo da mu odgovara, ali ne način u koji bi
mogao biti posve siguran. Osluškivao je ne bi li čuo njezin glas u
vjetru, u lišću. Knjige o žalosti koje je bio posudio iz knjižnice kada
je umrla upozoravale su ga da može očekivati blage halucinacije -
zvuk njezinih koraka iza sebe, njezinu ruku na svojoj nadlaktici,
njezin miris u ormaru ili kupaonici - ali to mu se dosad još nije
dogodilo, a prošlo je već šest godina. Knjige su najavljivale i drugi
oproštaj, konačno odvajanje, i to vjerojatno u snu. No ni to se nije
dogodilo, a Woody nije ni želio da se dogodi. Dapače, užasavao se
tog trenutka.
Poslije Cookiene smrti neko je vrijeme s Hannom odlazio na
misu. Odgojen je kao metodist, pa mu je misa bila nešto neobično i
zagonetno. Tamjan, misterij, dramatičnost, kipovi, klecala, sveta
vodica, svećenici koji žive u celibatu. Stari otac Davis, koji je iz
daljine izgledao kao mladić iako je bio stariji od Woodyja, govorio
je tako izrazitim irskim dijalektom da ga Woody nije razumio čak ni
kada bi razgovarali licem u lice. Poslije je doznao da je riječ o
govornoj mani, a ne o dijalektu. Ali, nakon mjesec dana zagonetnost
se istrošila. Barem za Woodyja. Nestala je u razgovorima uz kavu
poslije mise, u neprestanom tupljenju o novcu, u biskupovim
pismima koja su govorila protiv kontracepcije - pa je na kraju i
sama misa zvučala kao drž-nedaj - više drž, više nedaj nego što je
on mogao podnijeti. Tijelo mu se pobunilo prije uma. Od pomisli na
odlazak na misu dobio bi tikove. Jednostavno to nije mogao. Fizički
nije mogao.
Ali, što je uopće vjerovao? Je li imao ikakve vjere, ičega što bi
nadilazilo osjećaj koji su dijelili gotovo svi ljudi koje je znao, da je
život slučajan i besmislen, bez ikakvog višeg značenja? I da to više
nije ni važno, ne onako kako je bilo važno Kierkegaardu i Camusu,
jer su to svi znali i živjeli dalje baš kao što su živjeli i prethodni
naraštaji, s brigama o novcu, o djeci, o seksu? Prije nego što je nova
dekanica ukinula brucoški uvodni seminar, godinama je držao
predavanja svim novim studentima o Tolstojevoj Smrti Ivana Iljiča.
Svi ćete, govorio im je, živjeti životom manje-više sličnim onome
Ivana Iljiča. Diplomirat ćete na St. Clairu, proslaviti to u Jumersu ili
Old Millu s roditeljima i možda djevojkom ili mladićem; zaposlit
ćete se, spetljati se s modisticom, bit će bančenja i posjeta u
izbačenim oblastima gdje se sve radi comme il faut, u čistom rublju
(što znači - čistim gaćama); kao i Ivan Iljič, vjenčat ćete se, i kao i on,
ubrzo ćete otkriti da se brak ne svodi na krevet. I naučit ćete
zapovijedati svojim podređenima i ulizivati se šefu i šefovoj ženi i
otkrit ćete da biste bili sretniji kad biste samo imali više novca i
veću kuću.
– Tek kad oboli od raka, kad počne patiti – nastavio bi Woody
nakon duge stanke – Ivan počne transcendirati takvo postojanje.
Zar je to potrebno? Rak? Kome je on potreban? Ima li alternativa?
– Navest ću vam jednu alternativu, koja će donijeti nešto
patnje, ali ne kao rak. – Stanka. – To je ovaj seminar na koji ste se
upravo upisali. – Smijeh. Ali, Woody je to mislio ozbiljno. A i
njegove kolege. Čitali su Platona i pripovijest o Abrahamu i Isaku,
čitali su Sartrea i Martina Luthera Kinga i Simone de Beauvoir, čitali
su velike tumače suvremenog svijeta: Freuda, Marxa i Darwina.
Čitali su Turnbullov opis Ba-Mbutija u šumi Ituri ne bi li vidjeli
imaju li ideje koje su proučavali ikakva smisla u bitno različitoj
kulturi. Bio je to sjajan seminar. Woody ga je obožavao. Davao je
nekakav smisao ljudskom životu. Woody je imao veliku vjeru u
knjige i čitanje. Pravi gutenbergovac. Živio je kroz knjige, i to ne
samo stručne knjige. Vrtlarstvo je naučio iz knjige - Vrtlarstvo bez
truda s Ruth Stout; naučio je svirati blues iz knjiga Happyja
Trauma, Jerryja Silvermana i Stephana Grossmana; naučio je kuhati
iz knjiga - Julije Child, Marcelle Hazan, serije Time-Lifea; i ljubav je
naučio voditi iz knjige - Radosti seksa Alexa Comforta - odnosno, iz
nje je naučio mnogo toga čega se sam nikada ne bi dosjetio.
Ali, na kraju mu je, naravno, nešto ipak izmicalo. To što će
umrijeti, što će njegova djeca umrijeti, što su svi podložni zakonu
entropije - to mu više nije smetalo. Nije ni najmanje želio živjeti
vječno. Ako život nije osmišljen sada, u ovom trenutku, neće to
postati tako što će se beskonačno produžiti. Štoviše, upravo je smrt
ta koja daje smisao. Bez nje ljudi, poput grčkih bogova, ne bi mogli
donositi značajne odluke, ne bi se sukobljavali s ograničenjima.
Većina ljudi koji čeznu za besmrtnošću nedjeljom poslijepodne ne
znaju što bi sa sobom. To je naučio iz knjiga i to je pokušavao
prenijeti svojim studentima. Ne, nije smrt u općem smislu bila ono
što nije mogao shvatiti, nego konkretna Cookiena smrt. Cookie je
bila mrtva, Cookie čija je prva rečenica bila "Praščići trče u kućama",
koja je pitala "tkogod došo?" kad bi čula nekoga na vratima. "Gdje je
strop", upitao bi je, a ona bi rekla "skloz gole". A poslije, kad joj je
bilo osam ili devet godina, hodala bi po kući i ponavljala svoju
omiljenu frazu, "brončana glava divovskih proporcija" - to je
pokupila iz stripa Tiny Tim, iz stare verzije koja je bila kockastog
oblika, otprilike 7,5x7,5 cm, debela oko 4 cm. Cookie čija je velika
pustolovina tek bila započela. Smrt je njezinu životu dala oblik. Ali,
to nije bio oblik kakav je on priželjkivao. Bio je ružan, brutalan,
nasilan. Kao da je netko istrgnuo stranice iz prekrasne knjige pa je
ne možeš pročitati do kraja. Što se njega ticalo, smrt je u redu. Ali ne
ova smrt.
Mislio je da počinje preboljevati. Čovjek ne može žalovati
unedogled. Žalost se istroši. Ali, uhićenje Angele Strappafelci
uzrujalo ga je više nego što je bio svjestan. Trzao se na tu vijest kao
što se riba trza na udici. Kamo god pokušao otplivati, udica ga je
vukla natrag. Potražio je još informacija. Nije ih našao mnogo.
Talijanska vlada tražila je hitno izručenje, ali je došlo do neizbježnih
odugovlačenja. Woody se bojao. Poput oboljelog od raka tijekom
remisije, tražio je simptome povratka bolesti. Nije to htio ponovno
proživjeti, svu onu bol. Mislio je da je prošao kroz nju i izišao s
druge strane. Bili su članci o della Chiaveu u New York Timesu,
Newsweeku i Timeu, ali nije bilo gotovo ništa o Angeli, samo da je
odrasla u Rimu i da je sudjelovala u osnivanju desničarskih
omladinskih organizacija, da je zajedno sa svojim mladićem,
Niccol?m Boscom ubila suca DiBernardija, ozbiljno ranila sedam
žena koje su radile za ljevičarsku radiopostaju i da je Bosca
upoznala u neofašističkom omladinskom kampu u Abruzziju.
Nije mi jasno - usmjerio je misli na Cookie. Tvojih je godina.
Nije bio toliko ljutit koliko zamišljen, kao čovjek koji rješava
šahovski problem. Pitao se je li Cookie ikad parkirala na tom mjestu
i mazila se s nekim dečkom. Jesi li? Ne, nemoj mi odgovoriti.
Nadam se da jesi. Nadam se da ništa nisi propustila. Ali, to nema
smisla, zar ne? Ubiti suca dok čeka autobus kojim će se odvesti na
posao. Pucati na sedam žena na radiopostaji. Ona i njezin dečko.
Neofašistički omladinski kamp u planinama, nazvali su ga Kamp
Hobbit. Kamp Hobbit! A ubili su i svoga prijatelja Bevilacquau.
Prijetili da će ubiti sina Filippa Fortija. I on im je bio prijatelj. Ne,
bolje da ne mislim o tome.
Woody je spustio prozor i obrisao prednje staklo krpom. Da
sjediš tu svakog jutra i gledaš izlazak sunca, vidio bi kako se
postupno kreće obzorjem, od silosa Lundquistovih na sjeveroistoku
do svinjca Warrenovih na jugoistoku. Poslije godinu dana vratilo bi
se na isto polazište. Ali, kad bi pomno promatrao, vidio bi da se ne
vraća točno na isto polazište. Vidio bi slijed ekvinocija. Problem je u
tome što bi to morao pomno promatrati kakvih tisuću godina da
primijetiš kako se sunce ne vraća na isto mjesto svake godine. Pa
kako bi to onda primijetio? Kako su Grci primijetili? Imali su
babilonske zapise stare tisuću godina. Ali, kako je Babiloncima to
uopće palo na pamet?
Izišao je iz kamioneta da bi se popišao - prošao pokraj
Cookienog groba da bi pišao niz padinu močvare. S tog je mjesta
mogao vidjeti farmu, svjetlo u kuhinjskom prozoru, logorsku vatru
kako još tinja.
– Tatice. – Čuo je glas. Na trenutak je pomislio da je to možda
Cookie, ali ona ga je zvala papa, a ne tatice. Mlađe su ga kćeri zvale
tata.
Još je netko pišao pokraj velikog packarda, hlača spuštenih sve
do gležnjeva. Woody nije čuo kad su se otvorila vrata automobila.
Neki klinac. Ne, nije pišao, skidao je prezervativ, promatrao ostatak
erekcije, s teškoćom zavlačio prste pod rub gumice. Kad je napokon
uspio, skinuo je prezervativ i bacio ga visoko u zrak, tako da je
zapeo u granama bijeloga hrasta. Pogledao je Woodyja. – Hej, tatice
– povikao je, glasno zatulio pa odskakutao u automobil ne navlačeći
hlače.
Nakon otprilike šezdeset sekundi motor se upalio i packard je
skrenuo na cestu. Vrijeme da se ide kući.
Nedjelja ujutro

Studenti su gotovo sve raspremili, ali Woodyjeva je gitara još bila

vani, pokraj ostataka logorske vatre. Izvadio ju je iz kutije i odsvirao
Taj Mahalovu pjesmu s kasete koju mu je Ludi kupila za rođendan.

I got the blues so bad one time

It put my face in a permanent frown;
But now I'm feeling so much better,
Think I'll cakewalk into town.23

Pogledom je potražio kuju, ali nije ju vidio.

I want to go on a picnic in the country,

Mama, I want to stay all day;
I don't care if I don't do nothing,
Just while my time away.24

Samo tratio vrijeme. Možda je i bolje što ga je dekanica odbila. I to

tako oštro. Nije se predomišljala, dapače, kao da je jedva čekala da
ga povrijedi. Kad je bio tek drugu ili treću godinu na St. Clairu,
časopis Classical Philology odbio mu je članak. Na dnu
standardnog pisma odbijanja jedan je od urednika napisao:
"Pompozno i nepismeno čak i za članke koje odbijamo", i Woody se
još sjećao kako su mu navrle suze. Pompozno i nepismeno čak i za
članke koje odbijamo. Ali, oporavio se od tog razočaranja, a članak
je - o fragmentima Filolaja i Arhite - poslije objavljen u časopisu
Classical Studies. Preboljet će i ovo razočaranje. Zapravo, već ga je
prebolio. Zamisao o novom životu s dekanicom već mu se počela
činiti pomalo blesavom. Woody i Jane. Iskusni borci u ljubavnim
ratovima? Kao Antonije i Kleopatra? Nasmiješio se i šmrknuo.
Pogledao je traktor pred otvorenim vratima prazne staje, a iza staje
blijedu crtu obzorja, rub izvrnute zdjele, kylixa s crvenim likovima
na kojem je slikar naslikao zviježđa, ili Nestorova četvorouhog
depasa. Još je jednom podrugljivo šmrknuo. Sutra će staviti novo
kućište plovka u traktor i izorati vrt kako bi ga pripremio za
proljeće. A onda će poraditi na predavanju za ponedjeljak. Doista je
čudesno, podsjetio se, da čovjek može živjeti od toga što mladim
ljudima priča o Homeru, Ovidiju i Horaciju. Što ako se stara ljubav
vrati? Ali, stara se ljubav neće vratiti. Neće misliti na to. Utonut će u
svoj stari život kao što starac utone u dubok naslonjač. Kao Nestor
u Pilosu ili Feniks koji je držao malog Ahileja u naručju. Stari
ratnici.
Ali, neće zaboraviti kako bi mu navrle vruće suze svaki put
kad bi pogledao pismo kojim su mu odbili članak, čak i tjedan
poslije, kad ga je napokon pokazao Hanni, bacio ga pred nju na
kuhinjski stol, tobože ležerno, na večernje novine koje je listala, i
kako je stajala iza njega i masirala mu ramena i govorila da su se
zasigurno zabunili.
Ušao je u kuću, nalio malo retsine iz poluprazne boce u
papirnatu čašu, pogledom potražio šišmiša pa ponovno izišao. Pred
studentima se smijao šišmišima, ali zapravo ih se i sam bojao. Nije
ga više hvatala panika kao nekada, ali ipak su ga uznemirivali. Nije
mu bilo drago ustati noću i znati da po kući leti šišmiš. Ne bi se
smirio dok ga ne bi ubio. Zato je tako uporno tražio trećeg šišmiša.
Govorio je sebi da su studenti bili uzbuđeni, da je Carol Nelson
možda pogriješila. Možda su bila samo dva. Ali, znao je da se
zavarava. Nastanili su se u potkrovlju i silazili u kuću kroz klizna
vrata. Jednom ih je zapečatio, ali ih je Ludi, koja se ničega nije
bojala, otpečatila jer je htjela zatvoriti vrata kako Laska ne bi ulazila
u blagovaonicu dok ona radi na nekom od svojih projekata. A onda,
kad su se Woody i Sara vratili nakon što su je odvezli na sveučilište,
Sara je otvorila vrata i iz njih je ispao šišmiš. Vjerojatno se iznenadio
i nije imao uključen sonarni uređaj jer je gotovo pao na pod, a onda
je poletio i zabio se u zid iza police u blagovaonici te završio u
kristalnoj čaši waterford. Istrebljivači ih nisu htjeli ni dotaknuti jer
su bili ugrožena vrsta. Woody je iskušao sve: bombe protiv kukaca
jedne godine, sredstvo protiv moljaca sljedeće. Dva ultrazvučna
uređaja koja će sigurno osloboditi vašu kuću od miševa, štakora,
žohara i osobito šišmiša već su dvije godine na tavanu ispuštala
svoje ultrazvukove, ali bez ikakvog učinka. Prošle je godine Woody
pokušao zatvoriti sve otvore, ali nije uspio naći ulaz kroz koji
šišmiši ulaze u kuću.
Popio je retsinu, stavio gitaru u kutiju i ponio je u kuću. Našao
je svoj badmintonski reket - skup, grafitni reket koji nije težio ni tri
unce, koji mu je neki student kupio u Indoneziji - ondje gdje ga je
ostavio, u predvorju. Gotovo sva svjetla u kući još su bila upaljena,
ali on je hodao poguren, kao čovjek koji izlazi iz dvorane usred
koncerta. Jedino mu je preostalo pogasiti sva svjetla i čekati da
ponovno počne letjeti. Sjedio je u dnevnoj sobi, u mraku, i pričekao
nekoliko minuta. Onda je ponovno izvadio gitaru i zasvirao: "Woke
up this morning feeling so good I lay back down again. Roll your
big leg over me, Mama; I may not feel this good again."25 Nije mu
se sviđalo što se ponavlja "again", premda mu to nije smetalo kad je
pjesmu pjevao Taj Mahal. I Taj Mahal je svirao National Steel s tri
stošca, poput Woodyjevog.
Čekao je poput lovca u čeki. Skinuo je remen gitare kako bi je
brzo mogao spustiti. Badmintonski reket bio je pokraj njega na
kauču. Bilo je mračno, ali ne tako mračno da se ništa ne vidi. Pjesma
mu je prolazila kroz glavu i kroz prste. Kad je prestao svirati, začuo
je razne zvukove. Uobičajene - nešto u zidovima, nešto s okolnih
polja, životinje koje traže zaklon. Postavljao je otrov jedanput na
godinu, odmah poslije prvog mraza. To je bila cijena života na selu -
zmije, štakori, miševi. Svi traže sklonište. Nisu mu osobito smetali,
čak ni zmije. Ali, šišmiša se bojao.
Iznenada je začuo korake. To Laska hoda na katu. Čekao je da
siđe. Zvuk njezinih pandži na drvenim stubama zaglušio je sve
ostale zvukove osim lupanja Woodyjeva srca. Zaboravio je na
šišmiša. Laska je dotrčala u sobu i on ju je pomilovao po glavi, ali
gore su se i dalje čuli koraci. Spustio je gitaru i dohvatio
badmintonski reket. Stajao je iza glasovira i prtljao oko prekidača
svjetiljke kad se kroz klizna vrata pojavio lik umotan - ili, točnije,
spetljan - u plahtu.
– Uvaženi profesore... – rekao je lik na perzijskom. Bila je to
Turi Mirsadiqi. Malo je zapinjala u govoru.
Woody je napokon uspio upaliti svjetiljku. Prekidač je već
neko vrijeme bio neispravan.
– Ms. Mirsadiqi?
 – Uvaženi profesore... – ponovila je, a onda nastavila na
engleskom: – Već sam počela misliti da se nećete ni vratiti.
– Sram te bilo – rekao joj je. – Pristojna mlada muslimanka
mrtva-pijana.
– Još se nikad nisam napila.
– I, kako ti se sviđa?
– Ali, pušila sam huqqu...
– I, što ti je draže?
– Još ne znam.
– Vidio sam da si jela i svinjetinu.
– I to je nešto što još nikada nisam radila.
– Je li ti prijala?
– Bila je izvrsna. Slasna. Ali, pozlilo mi je.
– Gdje ti je auto?
– Šahla se odvezla u njemu.
– Zna li ona da si ovdje?
– Nitko ne zna. Rekla sam joj da ću se povesti s nekim drugim.
– Ah, tako.
– Ima još nešto što nikada nisam radila.
– Siguran sam da ima mnogo toga.
– Želite li znati što je to?
Woody nije bio baš siguran da to želi znati. – Slušaj – rekao joj
je – možeš prespavati na kauču. Umoran sam. Idem na spavanje.
– Ne zanima vas?
– Nagađam.
– Da čujem!
– Ali, ako pogriješim, loše ću se provesti, a ako pogodim,
provest ću se još gore.
– Nećete se loše provesti. Pogodite.
– Imaš previše novca – rekao je. – Razmažena si. Očekuješ da ti
svi udovoljavaju.
– Nije točno – odgovorila je. – Baba je uvijek bio vrlo strog,
osobito prema meni. Mojoj braći je sve dopušteno, ali meni... –
Činilo se da se izgubila u mislima.
– A što bi rekao da te sada vidi?
– Ali ne vidi me. I ne želim razmišljati o tome.
 – Možda bi trebala. To bi te rastrijeznilo.
– Zašto se ljutite?
– Ne ljutim se.
– Vičete.
Woody ju je uhvatio za nadlakticu i prisilio da sjedne na sofu.
– Strah me kad legnem.
– Zašto?
– Jer se sve ljulja. Kao na brodu. – Ispružila je ruke i pokušala
ustati.
– Trebaš li u kupaonicu?
Kimnula je.
– Dođi ovamo. – Pomogao joj je proći kroz blagovaonicu i
kuhinju, pokraj koje je u prostoriji za pranje rublja bio mali zahod.
Zatvorio je vrata za njom i nakon nekoliko sekundi čuo kako
povraća. Kako neugodan zvuk, pomislio je. Kako čudne zvukove
proizvodi naše tijelo. Kako nas izdaje. A onda je pomislio, ne,
upravo obratno. Mi izdajemo tijelo glupim postupcima,
maštarijama... Još je pokušavao tu misao bolje sročiti kad je izišla iz
zahoda blijeda poput plahte, blijeda poput svog improviziranog
čadora.
– Je li ti bolje?
– Oprostite. – Rasplakala se. – Tako mi je neugodno.
Vidio je da je ispod čadora gola.
– Gdje ti je odjeća?
– U vašoj spavaćoj sobi. Gore.
Woody ju je odveo natrag do kauča, a onda otišao na kat po
posteljinu i pidžamu koja se u struku vezivala uzicom, koju je prije
više od dvadeset pet godina donio iz Esfahana, a sada običavao
nositi nedjeljom ujutro.
– Obuci ovo – rekao joj je. – Donijet ću kantu za slučaj da ti
ponovno pozli. – Ostavio je upaljeno svjetlo u kuhinji i u hodniku
da ne bi posrtala u mraku. Malo poslije, kad je posljednji put
pokušavao pronaći šišmiša, čuo je kako opet odlazi u zahod.

Kad se Woody probudio oko pola sedam, na trenutak je pomislio

da se njegova žena trlja o njega, a onda je pomislio da se Laska
popela u krevet, a onda je shvatio da je to Ms. Mirsadiqi. Turi.
Sledio se. Osjećao ju je uz leđa. Polako je okrenuo glavu, ali ju nije
mogao vidjeti. Bio je čvrsto umotan u pokrivač, poput mumije. Ili
dijete u štramplicama. Pričekao je nekoliko minuta, a onda se
pokušao izvući tako da je ne probudi. Osjećao je njezin dah na
potiljku - nije baš ugodno mirisao. Nije mogao razaznati dijelove
njezinog tijela, ali činilo mu se da osjeća pritisak njezinih grudi na
leđima, malenih ali čvrstih. Možda mu se to ipak samo činilo.
Zagrlila ga je jednom rukom i tek je nakon minute shvatio da
je budna, da to radi namjerno i da ga neće pustiti. Na noćnom
ormariću, pokraj budilice koja je sada pokazivala 6:42, vidio je
kutiju supozitorija sa spermicidom i jarkožuti paket prezervativa
"Ramzes". Došla je dobro pripremljena. Ali, on je morao u zahod.
Otrgnuo se iz njezinog zagrljaja.
U kupaonici, dok je stajao nad zahodskom školjkom, poželio je
po tisućiti put da bunarska voda nije tako puna sumpora, da ne
moraju piti kupljenu vodu iz boca. Istodobno je razmišljao o svojem
položaju, pokušavao zamisliti što bi mu savjetovao Platon,
Aristotel, Tolstoj ili C. S. Lewis. Njegovi glavni moralni savjetnici. O
spolnom odnosu s mladom ženom koju niti voli niti obožava,
premda je njegova najbolja studentica, a osim toga i kći njegove
najstarije prijateljice, prve žene s kojom je spavao.
Ono što je rekao dekanici o Turinoj majci, Allison Mirsadiqi,
nije bilo posve točno, jer vodio je ljubav s Allison u Bologni, poslije
strage. I to nekoliko puta, toliko da i nije znao broj. U njegovoj
hotelskoj sobi i u njezinoj. Dok je Hannah bila u bolnici, uvjerena da
je Marija Magdalena i nudila se liječnicima kao Kristova
prostitutka, ali bi postala histerična kada bi je Woody došao
posjetiti, optuživala ga što je poslao Cookie u svijet, na Harvard, u
Italiju; a Cookie je bila u mrtvačnici, u zapečaćenom olovnom lijesu,
i čekala da je otpreme kući. Nikada ni s kim o tome nije razgovarao,
čak ni s Allison, čak ni sa samim sobom, jer to je narušavalo
njegovu sliku o sebi, o tome tko je duboko unutra, muškarac koji je
gotovo trideset godina bio vjeran svojoj ženi, muškarac koji je svoje
strasti i želje uvijek prizemljivao razumom. Rekao je sebi da je to
bilo zastranjenje, da je bio napola lud od boli, da se okrenuo Allison
onako kao bi se netko drugi okrenuo vinu, da je klečao između
njezinih bedara kao što bi tko drugi klečao pred Djevicom Marijom
u San Petroniju. Možda i jest. Pa što onda?
Što onda, pitao se sada. Zašto se tako dugo borio i poricao ono
što je sad bilo jasno kao njegov odraz u zrcalu iznad umivaonika:
da mu je spasila život, spasila dušu, spriječila da pođe za Hannom
u ludilo? Bilo je to tako jednostavno da ga je zapanjilo, kao da ga je
netko ošamario. Darovala mu je svoje tijelo, sve što je imala, a to
nije malo. Zašto nikad poslije, u St. Clairu, nije s njom razgovarao o
tome? Zašto se sedam godina pretvarao da se među njima ništa nije
dogodilo?
A sada, iako od tih dana u Bologni nije osjetio istinsku žudnju
za ženom, poželio je da je obraćao više pozornosti na nove propise
o spolnom nametanju na koje je nastavno osoblje potrošilo stotine
ako ne i tisuće sati. I što onda, ponovno se upitao, znajući da je ova
istina također savršeno jednostavna i jasna. Pustio je vodu i
pričekao da postane vruća. Istina je da ga ne brine što bi rekli
Platon, Aristotel, Tolstoj ili C. S. Lewis; nisu ga brinuli novi propisi
o spolnom nametanju; bio je zabrinut zato što... jednostavno je bio
zabrinut. Nakon sedam godina nije bio siguran ni da će znati što
učiniti. Istina, tijekom proteklih tjedana, poslije komemoracije,
njegov se libido iz nepoznatih razloga počeo buditi, ali u ovom
trenutku, dok je promatrao svoje lice u zrcalu i brisao ruke, nije
osjećao osobitu želju. Da je Ms. Mirsadiqi iskusnija, bilo bi to nešto
drugo. Ona bi znala što učiniti i što očekivati. Ne bi sva
odgovornost bila na njemu. Pomislio je na dekanicu. Tko zna kakva
je zapravo? Ispod vanjske grubosti sad mu se ipak činila manje
opasnom od Turi Mirsadiqi. Ali, možda samo zato što je daleko, ili
barem dovoljno daleko, a Ms. Mirsadiqi ga čeka u spavaćoj sobi.
Kada se vratio u sobu, ona je sjedila na rubu kreveta i na
trenutak je pomislio da će ustati i otići. I u tom je trenutku znao što
mu je u srcu i u umu. Žene s kojima je spavao mogao je nabrojati na
prste jedne ruke: prostitutka u Chicagu koja se poslije udala za
utjecajnog gradskog političara, djevojka s kojom je spavao samo
jedanput, na trošnoj kožnoj sofi u podrumu Adams Housea na
Sveučilištu Michigan, pa Allison, pa Hannah. Sjećanja na te žene, na
njihove dodire i okuse preplavila su ga u snažnoj struji koje je
pokuljala nadolje. I tako, kada je Ms. Mirsadiqi svukla donji dio
pidžame koju joj je dao, ispružila se i spustila glavu na jastuk, bio je
zatravljen. Ispod gornjeg dijela pidžame vidio je da su joj dojke
malčice okrenute svaka na svoju stranu kao i u njezine majke, ali na
Allison ga nije toliko podsjetio njezin izgled koliko izravnost,
izravan način na koji je podigla koljena, stavila u sebe supozitorij sa
spermicidom i zatim povukla flanelsku plahtu na sebe, čekajući -
mislio je - da on preuzme inicijativu.
– Može? – rekla je i pružila ruku ispod mekane plave plahte. U
ruci je držala prezervativ u žutom paketiću. Sad je već imao
erekciju. Punu i čvrstu, napetu. Nije mu bilo jasno čega se do
maločas bojao. Svukao je kupaći ogrtač kako bi je i ona vidjela, kako
bi je pokazao i nekako potvrdio, u slučaju da poslije nestane.
– "Ramzes" – rekao je. – Pitam se je li to Ramzes I. ili Ramzes
II.? Vjerojatno drugi. Tako se dugo održao. Možda su im zato dali
to ime. To mi nikad prije nije palo na pamet.
Potapšala je postelju pokraj sebe.
– Za vladavine Ramzesa Drugog – rekao je – Egipat je doživio
razdoblje izvanrednog uspona. – Već se sama dirala, pomislio je,
spremna je. Otvorio je paketić, navukao gumicu na kurac. – Ti
bome ne voliš rizik! – Kleknuo je između njezinih koljena i stavio
glavić presvučen glatkom janjećom kožom između njezinih usmina;
držao ga je tako gotovo cijelu minutu, dok osjećaj nije postao
nepodnošljiv. Zašto pripisujemo toliku važnost tim osjetima, tim
trncima? Komadić kože - jedva nekoliko četvornih centimetara -
dodirne drugi komadić kože... u ovom ga slučaju čak i ne dodiruje
sasvim. Zatravi nas to malo trenja. Preoblikuje nas. Obnavlja.
Aristotel?
Platon?
Tolstoj?
C. S. Lewis?
Pjesnici su to bolje znali - barem Sapfa: "Oblijeva me hladan
znoj, a udovi dršću."
– Jesi li dobro? – upitala je.
– Da. Savršeno dobro.
 Uvukla ga je u sebe, stiskajući mu rukama guzove.
Bio je Zeus koji jebe Heru na Idi; bio je Ares, Anhiz, Odisej koji
jebe Afroditu, Veneru, Kalipsu. Bio je Katul koji jebe Lezbiju,
Ovidije koji jebe Korinu - kakva ramena, kakve ruke, kakve grudi,
kakva čvrsta mlada bedra. Ali, u mislima mu je bio drugi Sapfin
stih, iz ulomka upućenog Erosu: lšpton d' aÜtika crîi p?r ?padedr?
mhken - smjesta mi lagana vatra prostruji kožom. Ali, ova vatra baš
i nije bila lagana. Spermicid je bio vruć, doslovce vruć. Osjećao se
kao da je uronio kurac u zdjelu tople lužine. Ms. Mirsadiqi počela
se bacakati poput ribe u čamcu, poput bika na rodeu. Woody se
jedva uspijevao održati na njoj.
Spermicid je doista bio vruć, jako vruć. Nije bio siguran da je
njegov penis još ondje, ni da uopće još ima penis. Malo ga je
izvukao da provjeri.
– Kako vam se to sviđa, uvaženi profesore? – upitala je na
perzijskom. – Uživate?
Laska je ušla u sobu i motala se oko kreveta, gurkala glavom
Woodyjevu nogu i cviljela. Što se više trudio da ovlada tijelom Ms.
Mirsadiqi, to se ona više bacakala. Spustio se na nju svom težinom i
stisnuo joj ruke iznad glave. Bilo je to kao da nekoga drži pod
vodom. Kao da pokušava utopiti vještog plivača.
Napokon se umirila. – Što je?
– Niente – rekao je – ali, uspori malo. Piano, piano.
Žar je pomalo tinjao. Ponovno je osjećao svoj kurac, njegov
oblik; nije bilo trajne štete. Oglasila se budilica. Ispružio je ruku da
je isključi i pritom srušio knjigu, neki roman Dicka Francisa. Još ju je
držao i pokušavao joj uhvatiti pogled, kao borbeni letač koji traži
neprijateljski radar. Zapravo drugome ne možeš gledati u oči. Ne
možeš se istodobno fokusirati na oba oka. Woody je prelazio amo-
tamo, s jednog oka na drugo.
– Što gledaš? – Nasmiješila se, a njezin je osmijeh oslobodio još
jaču erupciju - čega? Ljubavi? Naklonosti? Endorfina? I za njih -
endorfine - je Woody doznao iz knjiga.
Oslobodila se i opet se počela bacakati. Woody se više nije
mogao susprezati, ali spermicid je i dalje bio tako vruć da je jedva i
osjetio vlastiti orgazam. Htio se kretati nježno i dovesti i nju do
vrhunca, ali trzala se odveć žestoko, poput divljeg konja, pa ga je
izbacila.
Otišao je u kupaonicu i bacio Ramzesa u zahod, a onda u
prizemlje kako bi pustio Lasku van. Kad se vratio u spavaću sobu,
ležala je naslonjena na lakat i doimala se vrlo zadovoljna sobom.
– Eto – rekao je – sad to možeš prekrižiti s popisa stvari koje
nikada nisi radila.
– Ah, radila sam ja to mnogo puta, ili barem prilično mnogo.
Woody se iznenadio. – Ali, sinoć si rekla...
– Nisi pogodio na što sam mislila.
– Pretpostavljao sam...
– Radila sam to, samo nikada nisam... abam nemijad; nikad
nisam doživjela... znaš već.
– Ah, tako. Onda ne bih bio pogodio.
– I tako to još uvijek ne mogu prekrižiti s popisa. Smijem li te
pitati nešto osobno?
– Izvoli.
– Je li moja mama... abeš mijad od prve?
– Ms. Mirsadiqi! – rekao je.
– Možeš me zvati Turi.
– Turi – ponovio je, ali i dalje nije znao što reći.
– No?
– Turi – rekao je – o nekim se stvarima jednostavno ne govori.
Zavukla je ruku pod gornji dio pidžame i počešala dojku. –
Zašto ne?
– Zato jer ne.
– Samo bih htjela znati – rekla je.
– Majka ti valjda nije pričala...
– Ne – odgovorila je. – Rekla je samo da ste bili prijatelji u Ann
Arboru. Ali, imam ja uši. Čujem. A Baba-džun uvijek pita o tebi.
Vrlo je radoznao. I tako sam zbrojila dva i dva. A sada mi reci, je li...
abeš mijad već prvi put?
– Ne – odgovorio je Woody – trebalo joj je neko vrijeme. Ali,
oboje smo bili prilično neiskusni. Barem sam ja bio. Nisam znao što
treba učiniti, kako...
– Koliko dugo?
 – Pa, dva-tri mjeseca prije nego što je postalo redovito.
– Meni se ne čeka tako dugo.
– Nikada nisi svršila?
– Jesam, ali ne s muškaracem. U kadi. Mlaz iz pipe. Pustila bih
ga po sebi.
Woody nije znao što da kaže.
– Što misliš, bismo li mogli ponovno?
– Mislim da bi ti trebala ići kući.
– I to je to? Pojebi i odjebi? Zezaš me.
Woody je sjedio na rubu kreveta i rukama prelazio preko
njezinog tijela. Plahtu je navukla do brade. – Jesi li gledala Opasnu
djevojku kad se u rujnu prikazivala u gradu?
– Jesam.
– I jesi li zato tako... aktivna? Pokušavaš biti kao Melanie
Griffith?
– Turi se uspravila i povukla gornji dio pidžame do vrata,
otkrivajući grudi. – To ne valja?
– Nije da ne valja.
– Reci.
– Bilo bi dobro da malo usporiš. Da se opustiš. Jesi li vidjela
Soniju Bragu u filmu Dona Flor i njezina dva muža?
– Ne, ali možemo ga posuditi i pogledati poslijepodne.
– Nemam video.
– Možemo ga unajmiti.
– Nemam ni televizor.
– Možemo ga gledati u domu ili... ili mi ti možeš ispričati sve o
tome, do u najmanje pojedinosti.
Woody u deset nije otišao na sat hebrejskog u sinagogu.
Umjesto toga, ponovo su vodili ljubav, ovaj put s prezervativom
Ramzes ali bez spermicida, i premda nije doživjela zemljotresni
vrhunac, osjetila je ugodno titranje, nalik onome što je osjećala kad
je po sebi u kadi puštala mlaz vode, a to je bio dobar znak. Oboje su
bili zadovoljni sobom, ozareni osjećajem dobrostanja koji uslijedi
poslije iznenadnog zadovoljenja dugo potiskivane želje.

Woody je u tavi ispekao jaja sa slaninom a ona je sjedila za

kuhinjskim stolom u gornjem dijelu pidžame i gaćicama, ogrnuta
njegovim kućnim ogrtačem, i pričala mu o svojoj diplomskoj radnji,
"Gigovom prstenu". Woody je odjenuo traperice i bijelu košulju.
Raniju verziju priče - raniju od Herodotove ili Platonove - iskopali
su ruski arheolozi 1972. godine u Al-Qurni u južnom Iraku, blizu
drevnoga grada Ninive. Priča o Gigu bila je samo mali dio tekstova
nađenih na jedanaest glinenih pločica koje je transkribirao i objavio
profesor Farzad Dihqani s Instituta za orijentalistiku u Chicagu, a
profesor Dihqani pristao je biti Turinim vanjskim članom ispitne
komisije. Nekoliko je znanstvenika pisalo o važnosti tog otkrića, ali
jedino o čemu su se slagali bilo je to da čarobni prsten koji Gig
otkrije, a Herodot ga ne spominje, nije Platonova izmišljotina kako
se dotad smatralo.
Woody je ulijevao ostatak kave u šalice kad je kroz prozor
ugledao dekaničinu malu corollu kako se približava prilazom.
– Uh, sranje – rekao je. – Idi gore. Došla je dekanica. Radnju
možeš ostaviti.
– Treba mi nešto za čitanje.
– Gore ima knjiga koliko hoćeš. Hajde, briši.
Otišla je stražnjim stubama i zatvorila vrata za sobom. Woody
je isprao njezinu šalicu od kave, a njezin neoprani tanjur gurnuo u
ormarić iznad sudopera.
Dekanica je na sebi imala traperice i čupavi pulover, a nosila je
veliku vrećicu s namirnicama iz Eaglea. Raspustila je kosu.
Woody je navukao staru lovačku jaknu i pokušavao je otvoriti
vrata dok se ona penjala na stražnji trijem i gledala kroz prozor.
Prtljao je oko kračuna kao da se muči s kombinacijom za sef - prsti
su mu drhtali - i napokon otvorio vrata. Bojao se da neće moći
progovoriti. Ali, otvorio je usta i iz njih su izišle riječi: – Jeste li vi
školski redar? Ispričavam se što jutros nisam došao na sat. – Sjetio
se kako je sinoć bila tvrda i kakvu je grimasu napravila kad joj je
predložio da ostane. Nije joj mogao reći da više nije isti čovjek koji
joj se upucavao, nije joj mogao reći da se sve promijenilo. – Upravo
sam se spremao u ured – rekao je. Vlastiti mu se glas činio
neprirodno visokim, ali dekanica kao da ništa nije zapazila.
– U papučama?
 – Ah, da, namjeravao sam se obuti.
– Primirje? – rekla je. – Ne zamjeram ti što nisi došao na sat.
Donijela sam mirovnu ponudu. – Pružila mu je vrećicu, a u njoj je
bila velika limenka soka od rajčice, limun i mala boca votke. –
Nadam se da imaš worcestershirea – rekla je. – Bio mi je na
kuhinjskom stolu, ali sam ga zaboravila ponijeti. – I ona je bila
pomalo nervozna, pa je nastavila govoriti. – Jutros smo počeli sa
zamjeničkim nastavcima. Znaš, neke od tih žena pojma nemaju, a
kći gospođe Goldfarb će me načisto izludjeti. Danas mi je rekla: "Vi
možda jeste doktorica, ali ne od one vrste od koje bi itko imao
ikakve koristi." Došlo mi je da je pljusnem. – Pogledala je na stol. –
Kako si uspio nabaviti New York Times? To me ovdje oduvijek
najviše živcira - što ga nedjeljom ujutro ne možeš nabaviti.
Bilo je vrijeme da odluči, da se uporno drži svoje laži, da
ponese njezinu vrećicu van i predloži joj da se nađu kasnije, možda
odu na večeru, ali kasnije, nakon što ocijeni neke seminarske
radove, nakon što se pripremi za predavanje u ponedjeljak. Ali, nije
bio kadar dovoljno brzo misliti, pa je trenutak prošao. Spustio je
vrećicu na pult pokraj sudopera. Pomislio je kako bi joj jednostavno
mogao reći... Što? Trebalo mu je vremena da razmisli. – To je od
prošlog tjedna – rekao je. – Kupim ga u utorak i onda ga čuvam do
nedjelje ujutro.
Okrenula se prema njemu. – Ne smeta ti što kasniš tjedan
dana?
– Većina ljudi misli da kasnim mnogo više! Možda nekoliko
tisućljeća. – Nije joj mogao reći da je prekasno, da su mladost i
ljepota... A zapravo nije tako ni mislio.
– Razmišljala sam o onome što si rekao – nastavila je – o
engleskim liberalima... i o Elizabeth Feinstein. Doista je ono rekla o
meni?
To ga je sinoć već pitala. – Što to? – upitao je. Gurnuo je ruke u
džepove da prikrije drhtanje.
– "Ona žena valjda neće s nama na večeru?" – Dekanica je
složila votku, sok od rajčice i limun na pult. – Svuci jaknu – rekla je
– i ostani malo. Pripravit ću ti piće.
Woody nije želio piće, ali nije znao kako je odbiti a da ne
ispadne brutta figura.
– Čaše su u ormariću iznad sudopera.
– A worcestershire?
Svukao je jaknu i ovjesio je o klin pokraj vrata. – Bila je malo
razdražena – rekao je. – Worcestershire je na polici, lijevo. Možda
nije navikla da je netko izaziva. Ti znaš biti prilično žestoka.
– Samo sam rekla da je to što profesori očigledno uživaju u
studentskim pogreškama znak stanovite zluradosti ili agresivnosti.
"Magellan je svojim kliperom oplodio svijet." I sama je priznala da
to vjerojatno nije autentično. Ne zvuči autentično, zar ne? Zvuči
iskonstruirano.
Pomislio je, kad bi je mogao zamoliti da ode i vrati se za jedan
sat... – Možda imaš pravo – rekao je – ali ona je očito htjela reći
nešto sasvim drugo, a bilo je savršeno jasno da ne osjeća nikakvu
zluradost prema studentima. Govorila je o gubitku zajedničke
tradicije. – Woody je toliko puta razmišljao o tome da se nije morao
osobito truditi. – Naši studenti ne poznaju vlastitu prošlost, kulturu
zapada. A sad svi navaljuju na njih da uče o tuđoj tradiciji. A ne
poznaju ni svoju. Svaka kultura inicira svoju djecu u vlastitu
povijest, priča im vlastite priče. Tako je kod BaMbutija, tako je kod
Kineza, tako je kod američkih Indijanaca. Samo bi jednoj kulturi na
svijetu uopće palo na pamet početi odgoj tuđim pričama, dok djeca
još ne znaju svoje. Jedino Zapad razmišlja na taj način. Jedinstvena
osobina naše kulture jest to da naša djeca o njoj znaju malo ili
nimalo. Nemaju predodžbe o vlastitoj prošlosti. Crnci i žene posve
su u pravu kada traže vlastitu povijest. Ona im govori tko su.
Obogaćuje im život. I mi ostali morali bismo tako. Kad sam živio u
Esfahanu, studenti su Koran učili napamet - čak i djeca. Nisu sjedili
u učionici i raspravljali o njemu ili ga analizirali kao da je to samo
jedan od mnogih glasova. Živjeli su ga.
– Zaboga, Woody, pa ti se sav treseš. U redu je, smiri se. I ja
sam nervozna. Oprosti. Nisam se došla svađati. – Zastala je. – Bojiš
se, zar ne? – Ispružila je ruku da ga dotakne, ali je on ustuknuo. –
Ne moraš me se bojati, Woody, barem ne danas.
– A zašto si zapravo došla? – upitao je, i još dok je to
izgovarao, znao je da je pogriješio, da to nije smio reći, ali nije se
mogao zaustaviti.
Zakoračila je unatrag, pogledala ga ravno u oči i procijedila: –
Nemoj biti tako netaktičan.
– Htjela si mi reći da si se predomislila.
– Da, tako nešto.
– Naći ćeš zamjenu za Maca kad ode u mirovinu? Klasična
filologija ostat će zaseban studij, neće postati dijelom svjetske
književnosti? Ponovno ćemo predavati o Tolstoju, Platonu, Marxu i
Freudu?
Iznenađeno ga je pogledala. – Ne o tome, Woody. Ne budi
glup. Nemoj me tjerati da to izgovorim. Sinoć si htio da ostanem, a
nisam ostala. Bila sam odveć uznosita. E pa, sad sam došla. Želiš
me zbog toga poniziti? Samo izvoli, ne smeta mi.
Nije ju namjeravao prisiliti da se brani. – Ne, ne, ne Jane. Samo
s tobom nikad ne znam na čemu sam.
– I ni sad ti nije jasno?
Stajala je pred kuhinjskim prozorom smračena lica. Onda je
podigla čašu i nazdravila mu. Sok od rajčice zamrljao joj je gornju
usnicu pa ju je obrisala nadlanicom, a Woodyju se učinilo da nazire
kakva je bila kao djevojka, prije dvadeset godina. Ranjiva ali hrabra,
usmjerena na budućnost, a ne na prošlost. Prolazio je vlak pa su
morali govoriti glasnije.
– Da sam barem u tom vlaku – rekla je.
– To je teretni vlak, ne bi ti baš bilo udobno. Osim toga, ide u
Chicago, a ne u Kaliforniju.
– Znaš ti što želim reći. Tu sam četiri godine. Trebala sam se
već naviknuti.
– Na Srednji zapad?
– Ali nisam. Imam osjećaj da sam samo u prolazu, a ne da sam
kod kuće.
– Neki se ljudi srode s urođenicima, a neki...
– A ti? Jesi li se ti srodio s urođenicima, Woody?
– Ja jesam urođenik. Iz Michigana, ne Illinoisa. Ali, sa Srednjeg
zapada.
– I tu si kao doma?
– Ne kao, nego jesam doma. Tu sam podigao tri kćeri. Jedna je
od njih tu pokopana. Ja ću tu biti pokopan.
– Moji roditelji su pokopani u Queensu. – Nasmiješila se. –
Mogli su ovo mjesto barem podići uz neku rijeku.
– Oci utemeljitelji bili su protestanti, Jane, bili su WASPovski
farmeri. Važna im je bila najbolja zemlja - plodna i ravna.
Woody je začuo korake na katu. Dekanica je podigla pogled.
– Kuja – rekao je uznemireno. Okrenuo je dekanici leđa i
ostatak bloody maryja sasuo u sudoper. Nije opazila. Mogao je sebe
zamisliti u televizijskoj sapunici, francuskoj farsi ili restoracijskoj
drami, ali nikako nije mogao domisliti što će se sljedeće dogoditi.
– Kad me rektor Hanson nazvao i pitao jesam li zainteresirana
za mjesto dekanice, mislila sam da se šali. Mislila sam da me zezate.
Izgubila sam posao na Columbiji, tužila sam ih... ja - newyorška
Židovka koja nikad nije sišla s pločnika osim u Central Parku. A
onda sam odletjela na O'Hare na razgovor s vašom ispitivačkom
komisijom. S tobom, Woody. Ti si bio tamo. I još nekoliko srdačnih
ljudi koji su me pozvali na Srednji zapad da budem njihov vođa.
Jednostavno nisam mogla odbiti. I zbog ideoloških razloga.
Moramo imati više žena u upravi.
– A nisi ni imala kamo otići.
– I to je točno, ali nešto bi se već pojavilo.
– Misliš li da smo pogriješili? Ili da si ti pogriješila?
– Najbliža knjižara je u Iowa Cityju. Dvjesto četrdeset
kilometara. Najbliža opera je Chicago Lyric... Kao kad živiš u
inozemstvu. Nakon nekog vremena više nije zanimljivo. Panoi za
Kukuruz DeKalb. Kukuruz Pioneer. Pfister. Swanson. Dizala za
žitarice. Republikanci.
– U Cornucopiji možeš kupiti dobre kalamata masline i
parmezan. Prije dvije godine po to si morala u Chicago. Ja sam
kupovao po pet kila parmezana, a masline u bačvama od 14 kila.
– Znam, znam, i dobar francuski kruh u novoj pekari, i challah
za vrijeme Roš Hašane i Jom Kipura. 'Čovjek ne živi samo o kruhu.'
A ni žena.
– I dalje židovsko gunđalo.
– To mi je zaštitni znak.
Nije još popila svoje piće, ali Woody je svejedno počeo
pripravljati kavu. Kuja je lajala pred vratima. Htjela je u kuću.
– Čini mi se da si se zapravo ti predomislio.
– Kako to misliš?
– Sinoć si htio da ostanem. Tako si rekao, da ostanem. Nije baš
romantično, Woody, ali to mi se sviđa. Ni ja nisam osobito
romantična. Mislim da je romantika precijenjena. I sad sam došla...
ali, ti mi nimalo ne olakšavaš. Osveta?
– Ne, Jane.
– A da sam ostala?
– To bi mi bilo drago.
– No eto, sad sam tu.
– Mogu li ti nešto predložiti?
– Sva sam se pretvorila u uho.
– Malo sam mamuran. Moram pročitati hrpu seminarskih
radova. Upravo sam bio krenuo u ured. Kako bi bilo da te oko
sedam povedem na večeru? Na neko zgodno mjesto. Otići ćemo u
Stephanie's u Peoriji. Ne pamtim kad sam zadnji put jeo dobru
francusku hranu. Nekada sam sâm spravljao francuska jela, ali sada
uglavnom kuham talijanska, talijanska i kineska.
– I onda?
– I onda? Jane, ne znam što bih rekao...
– Zvučiš mi vrlo oprezno.
– Muškarac mojih godina...
U tom trenutku vrata stražnjeg stubišta su se otvorila, a Ms.
Mirsadiqi - Woody uopće nije čuo njezine korake - stajala je pred
njima gola-golcata.
– Ah – rekla je. – Pardon. Nisam znala da imaš goste. – Mirno
je stajala kako bi je mogli dobro pogledati. Nije imala kruškoliko
tijelo kakva su postala omiljena u kasnom Srednjem vijeku. Njezino
je tijelo bilo klasične građe, u klasičnoj pozi, stopala čvrsto na
zemlji, tako da se vidio raspored težine. Njezina svijetlosmeđa put
izgledala je kao da je nauljena.
Woody se nije iznenadio ništa manje nego Ahilej kad mu se
prikazala Atena i upozorila ga da ne ubije Agamemnona.
– Oprostite – rekla je i nestala na stubištu.
– Prespavala je tu – rekao je Woody – jer se sinoć napila. Bilo
joj je zlo. Smjestio sam je na kauč. – Ali, dekanica je već trpala votku
u vrećicu. – Nije to ono što ti misliš, Jane. Stvarno. Bila je odveć
pijana da bi sinoć otišla kući. Našao sam je tu nakon što sam Maca
odvezao doma. Spavala je na kauču... Potpuno sam zaboravio na
nju.
Dekanica je bila odveć bijesna da bi mogla govoriti - barem se
tako Woodyju isprva činilo - a nije joj mogao zamjeriti; ili je možda
bila odveć blizu suza. To je pomislio poslije, kad je ponovno vrtio
taj prizor u glavi, što je često činio. Netom prije nego što je otišla,
prišla mu je i podigla ruku kao da će mu dotaknuti lice. Poslije je
mislio da je bila na rubu suza i suosjećao je s njom, Židovkom koja
vječito prigovara, koja je izgubila posao na Columbiji i zatekla se na
Srednjem zapadu, daleko od kuće. Ali, možda ga je zapravo ipak
gledala s mržnjom i gađenjem. Možda ga je htjela ošamariti.
Stajao je pred prozorom i gledao je kako odlazi niz prilaz. Čuo
je kako su se zalupila vrata njezina automobila, a onda zvuk motora
dok se okretala, odvezla dugim prilaznim putom i bez zastajkivanja
skrenula u Ulicu Kruger.
Woody je obuo cipele, navukao lovačku jaknu i pozvao Lasku.
Palo mu je na pamet da ponese pušku - u tom trenutku ne bi bilo
loše nešto ubiti - ali, nije mu se dalo poslije čistiti i podmazivati
pušku. Skrenuo je desno u Ulicu Kruger i nastavio do Warrenove
šume pa dalje sve do rijeke Spoon. Zatim je slijedio staru stazu sve
do New Camerona, gradića koji je bio tako malen da nisi imao gdje
popiti šalicu kave osim ako nekome pokucaš na vrata. Groblje koje
je proslavio Edgar Lee Masters bilo je kakvih dvadesetak
kilometara uzvodno, u Lewistonu. Neki je talijanski pjesnik
sastavio antologiju o bombardiranju, po uzoru na Antologiju rijeke
Spoon, u kojoj su progovarale žrtve koje su se mogle identificirati
jedino prema broju napisanom kredom na lijes. Nije bila baš totalna
limunada, ali namjera joj je bila razvedriti čitatelja i Woody je
nikada nije volio. Dobio je primjerak od Udruge obitelji žrtava,
zajedno s biltenom koji je stizao svakih šest mjeseci.
Nije se uopće sjećao Cookienog stiha iz Antologije per una
strage, 15 agosto 1980, ali sjećao se broja njezina lijesa: 84. Umrla je
među posljednjima.
 Kuja je skakala od radosti, nesvjesna njegova raspoloženja ili s
namjerom da ga promijeni. Gurnula je njušku u hladnu, blatnjavu
rijeku, skakala u zrak, lovila svoj rep. Tko ne bi volio doživjeti tu
čistu životinjsku radost kad bi imao priliku? Woody ju je i osjetio,
tog jutra u krevetu s mladom ženom, ali sada je bio toliko bijesan da
je jedva disao.
Hodali su gotovo četiri sata, uz rijeku do Odella pa natrag kroz
Warrenovu šumu - netaknutu i sada pod upravom nacionalnih
parkova, ali bez naplate ulaza - sve dok nisu stigli do Ceste
Township 500N. Otprilike u četiri Laska je nestala, ali čekala ga je
kad je izišao iz šume iza imanja Lundquistovih, kilometar i pol od
njegove kuće. Padao je mrak. Vidio je farmu preko strništa
kukuruza - Curtis je prešao na sadnju bez oranja pa ove godine nije
preorao strnište - ali blijedjela je i postupno nestajala u mraku.
Tražio je svjetlo, ali prozori kuće bili su mračni i kada je to vidio
shvatio je da je razočaran. Srdžba koju je nosio sa sobom cijelo
poslijepodne - srdžba slađa od meda - sada mu se činila
besmislenim traćenjem vremena.
Još uvijek ga je čekao šišmiš. Povečerat će i onda čitati roman
Dicka Francisa u spavaćoj sobi, zatvorenih vrata, negdje do devet, a
onda će obići kuću u potrazi za njim. Ako ga ne nađe u devet, vratit
će se u krevet i pokušati ponovno u deset. Zastao je da pomiluje
kuju koja mu je dotrčala u susret. Nije mu se to dalo, nije želio
sjediti i čekati u mraku. Čovjek se ne bi trebao bojati u vlastitoj kući.
Pomislio je da nekamo ode, da prenoći kod Curtisa ili Maca. Ali,
kako će im to objasniti? Curtis bi mu se smijao; a Mac, Mac koji ga je
volio kao sina... Mac bi pokazao suosjećanje, ali bi svima o tome
pričao i ubrzo bi sveučilište brujalo.
Ali, kad je otvorio kuhinjska vrata, odmah je znao da je ona još
tu, da ga čeka u mraku. Pokušao je ponovno osjetiti srdžbu, ali
zapravo mu je laknulo. Ležala je na sofi u dnevnoj sobi i čitala neku
knjigu u polumraku. Nije podigla pogled dok se nije nakašljao.
– Mislio sam da te više neće biti.
– Nemam auto.
– To sam zaboravio. Mogla si nekoga nazvati.
– A kako bi to izgledalo?
 – Kakve to veze ima nakon onoga jutros? Što ti je bilo?
– Htjela sam pokazati da si moj. Ne bih ništa bila poduzela da
je nisi pozvao na večeru. Htio si me šutnuti.
– A što sam trebao učiniti?
– Misliti. Misliti misliti misliti. Kao što uvijek nama kažeš.
– Nisam se ničega dosjetio. Osim toga...
– Mislim da si ti ono što mi upravo sada treba – rekla je. – Na
njemačkom čitamo dijelove Goetheovih razgovora s Eckermannom.
Goethe je mislio da bi bilo dobro kad bi se zaljubio u stariju ženu.
– I tako se spetljao sa Charlotteom von Stein?
– Tako je.
– Znači, najprije skuje plan, a onda se zaljubi? I to je tvoj plan?
Da se zaljubiš u starijeg muškarca.
– Tako je.
– Kao dio školovanja?
– Zašto ne?
– Bog nam pomogao. Mogao bih ti biti otac.
– Oh, profesore Woodhull, ne budite dosadni. Pomislite na
suca Douglasa i senatora Thrumanna...
– Thrumonda – ispravio ju je Woody. – Zaboga, njima je preko
osamdeset.
– Točno, a vama samo pedeset, nije li tako?
– Pedeset tri.
– Dakle, imate pred sobom još dvadeset-trideset godina. A
sjetite se samo Franka Sintare. Osim toga, to bi ionako bilo samo na
nekoliko mjeseci, onda odlazim.
Woody se u mraku okrenuo da upali svjetiljku pokraj
glasovira kako bi je mogao vidjeti. Prekidač nije dobro radio pa je
morao prtljati oko njega. Odmah je ugledao šišmiša. Nije letio nego
je visio sa zida, držeći se za hrapavi gips blizu stropa.
– Ne miči se – rekao joj je.
– Što je?
– Samo stoj mirno. Iza tebe na zidu je šišmiš. Idem po
badmintonski reket.
– Nećeš ga valjda ubiti? – Okrenula se i pogledala šišmiša.
– Naravno da ću ga ubiti.
 – Ne vidim ga.
– Gore, na zidu, pokraj glasovira, skroz blizu stropa. Zatvorit
ću klizna vrata tako da ne može pobjeći ako počne letjeti.
– Tako je malen.
– Zvučiš kao Ludi.
Zatvorio je klizna vrata i otišao tražiti reket. Nekoć je bio
šampion u badmintonu u dvorani, potukao je Insianga Xia,
kinesko-malezijskog studenta, u meču koji su odigrali pred
dvadesetak ljudi u nekadašnjoj ženskoj gimnastičkoj dvorani. On i
Xi su se sprijateljili, a onda su Xija ubile pčele-ubojice u Costa Rici.
Ali, to je bilo prije dvadeset godina.
Trebalo mu je gotovo dvadeset minuta da pronađe reket.
Ostavio ga je na komodi u spavaćoj sobi. Kad se vratio, Turi je
stajala na klupici za glasovir, ruku ispruženih prema šišmišu.
– Što to radiš?
– A što misliš da radim?
– Zaboga, nemoj ga dirati!
– Zašto ne?
– Možda ima bjesnilo.
– Ne vjerujem.
– Kako to misliš, ne vjeruješ? Kako to možeš znati?
– Imam tajne metode.
– Turi, silazi!
– Samo trenutak. – Šakom je obujmila šišmiša i nježno ga
odvojila od zida. – Eto – rekla je, primaknula šišmiša licu i počela
mu tepati. – Turi-džun će se brinuti za tebe.
– Isuse, Turi, ne mogu vjerovati.
– Ne brinite se, profesore Woodhull. Nije mi ovo prvi put,
znate.
– Ne, ne znam. Postoji li uopće nešto što nisi radila?
Još uvijek je stajala na klupici. – A jesi li ti to ikad učinio?
– Držao šišmiša u rukama? Ne.
Milovala je šišmiša prstom. – Pa taj ti mali šišmiš ne bi učinio
ništa nažao. Ona se želi sprijateljiti s tobom.
– Kako znaš da je ženka?
– Jer mi se čini da je trudna. Osjećam izbočinu na njezinom
trbuščiću.
– Kriste Bože, Turi, iznesi je van.
– Ali, hoću da je ti uzmeš u ruke.
– Ma kakvi.
– Dajte, dajte, profesore Woodhull. Naučili ste me mnogim
lijepim i korisnim stvarima. Sad ja vas želim nečemu naučiti. Čega
se bojite?
– Ne bojim se. Samo...
– Bojite se, bojite, i to jadnog malog šišmiša.
Woody je duboko udahnuo. – Dobro – rekao je.
Sišla je s klupe i prišla mu.
– Pobjeći će kad mi je pokušaš dati.
– Neće ako je primiš za krila, ovako.
– Ne znam baš.
– Ja znam. Hajde, daj mi ruku.
Woody je ispružio otvoren dlan. Turi je spustila stisnutu šaku
na njega i polako raširila prste. – Pokrij moje prste svojima. –
Woody je tako učinio i sklopio oči. Ona je odmaknula ruku, a on je
obujmio šišmiša. Šišmiš se najprije otimao. Pokušavao je raširiti
krila.
– Ne stišći je prejako – rekla mu je. – Samo je drži.
Woody je nepokretno stajao i držao šišmiša u ispruženoj ruci.
– Eto – rekla je – vidiš da to nije tako strašno.
Nije bio siguran govori li ona to njemu ili šišmišu.
– I što sad?
– Kako ti se čini?
Šišmiš se malo opustio. Nije više pokušavao raširiti krila nego
je brujao u njegovoj ruci poput malenog dinama.
– Kako ti se čini? – ponovila je.
– Ne znam. Kao šišmiš.
– I što još?
– Ne znam.
– Misli misli misli misli.
– Ne znam.
– Kao moja kos jutros – rekla je. – Drugi put.
– Točno – rekao je i nasmijao se. – Imaš pravo. Pička. Pička s
krilima.
Turi je otvorila vrata pa su otišli u predvorje. Otvorila je
izlazna vrata i izišla na trijem, a on za njom. Bilo je gotovo posve
mračno, ali još uvijek prilično toplo. Vjerojatno oko 15 stupnjeva.
Nebo je bilo vedro.
– Sada je pusti – rekla je. – Nježno. Nemoj je baciti, samo je
ispusti.
Woody ju je poslušao. Šišmiš je gotovo pao na tlo, a onda se
podigao kao plivač koji izranja s dna bazena. Nestao je u noći, a
Woody je osjetio neobičnu sjetu, kao da su i njega tako ispustili u
noć pa će sad morati mahati krilima da ne padne.
Božić 1986.

Woody je na Dan zahvalnosti večerao s desetak studenata iz

inozemstva - Tajlanđana, Kineza... Bila je tu sićušna Japanka koja je
jela dvaput više nego ostali, student iz Indonezije koji je puricu
razrezao tako vješto da na kostima nije ostalo dovoljno mesa za
poštenu juhu; Talijan čiji su roditelji živjeli u Argentini - nije bio
osobito dobar student, ali je tečno govorio osam jezika, Samer Al-
Nimr, čiji je otac bio šeik, Turi i još dvije iranske studentice iz Italije,
Turina prijateljica Šahla Golestani i njezin mladić Golam Mordad,
koji je bio zoroastrovac ali nije jeo svinjetinu jer mu je majka bila
muslimanka. Većina blagdana nekako proleti, samo su izlike za
produženi vikend, ali Dan zahvalnosti duboko se ukorijenio pa ga
ni zajednički napori sindikata i vlade nisu uspjeli premjestiti na
ponedjeljak26. A ipak, to je jednostavan blagdan, bez emocionalne
prtljage Božića - pravi američki blagdan. Osim toga, Cookie je
posljednja četiri Dana zahvalnosti provela u Cambridgeu pa Woody
nije očekivao da se pojavi svaki put kad bi netko od studenata ušao
u kuhinju.
Woody je pripremio puricu i pire krumpir, ali ne i batate i pitu
od buče, jer ih nikada nije volio; dvije vrste nadjeva - sa svinjetinom
i bez svinjetine; mnogo umaka i ukiseljene brusnice, koje strani
studenti nikad nisu jeli. Čak ni Kinezi, koji su inače voljeli sve vrste
hrane, ne bi pojeli više od simbolične žličice. Neki studenti dolazili
su već četvrtu godinu; drugima je to bio prvi put.
Poslužio je i neka netradicionalna jela: bulgogi, kimch'i, iranski
puding od riže, ličije u sirupu. Woodyju se sve to činilo lako i
ugodno, donosilo mu je zadovoljstvo. Nije bio zadovoljan
pudingom od riže - bio mu je presladak - ali bilo je ugodno gledati
kako su studenti navalili na njega.
Woody i Turi su vikende diskretno provodili zajedno. Otac ju
je naučio pucati, pa ju je vodio u lov na patke na rijeku Oquawku,
pokraj Brane 18. Dvaput su se u njezinom alfa romeu odvezli u
Iowa City. Woody se pokušavao pretvarati da ne uživa voziti njezin
auto, prekrasnog talijanskog dizajna, s pet brzina, ali Turi ga je
prozrela i uvijek je inzistirala da on vozi barem pola puta. Odsjeli bi
u Iowa Houseu, u sobi s pogledom na rijeku, i obje večeri večerali u
vijetnamskom restoranu blizu Guitar Foundationa, a onda, prije
povratka u sobu, lutali po knjižari Prarie Lights. Sad je redovito
doživljavala orgazme, ali umjesto da dašće i uzdiše aaah aaah O O
O, glasala se poput kakve egzotične ptice, ki ki ki ki kikikiki
KE'E'E'E'E'AA, što je samo dokaz da, unatoč tvrdnjama Diogena
Laercija, jezik ljubavi nije univerzalan. Naučio ju je spravljati Imam
Bayaldi od patlidžana, s cijelim sitnim rajčicama a ne nasjeckanim -
nikada nije kuhala jer su njezini uvijek imali kuhara. I naučio ju je
namjestiti ler na autu.
Ali, semestar je bio pri kraju i studenti su se spremali za duge
praznike. Neki će otići kući, neki provesti blagdane kod rođaka ili
prijatelja; neki će ostati u St. Clairu. Woodyja je veselila pomisao da
će opet malo biti sam. U mislima je na tu vezu već počeo gledati kao
na prošlost, na nešto dovršeno. Poput makete zrakoplova. Nešto
čemu se diviš kao umjetničkom djelu. Odvest će je na aerodrom u
Moline ili Peoriju; držat će se smireno poput Humphreyja Bogarta u
Casablanci. Ona će ući u zrakoplov. On će čekati, možda je vidjeti
kroz prozor kako se smiješta. Neće biti dugih poljubaca jer je zračna
luka javno mjesto. Osjetit će blagi ubod - ne, više od blagog uboda
jer mu je doista postala draga. Ali, nije izgubio glavu kao onaj stari
profesor u Plavom anđelu kojeg su on i Hannah gledali u Ann
Arboru. Možda će na povratku kući svratiti k Macu na kavu; neće
mu ništa reći o Turi jer se Macu to ne bi svidjelo. A onda će otići
kući i staviti nove žice na gitaru.
Ali, sljedećeg poslijepodneva čuo je kako govori ocu da će
Božić provesti kod prijatelja. Kada je ušao u kuhinju, bezglasno mu
je rekla: – Zovem na teret svoje kreditne kartice – kao da bi joj
zamjerio zbog telefonskog poziva u Rim. S ocem je razgovarala na
perzijskom pa je Woody nije mogao sasvim slijediti, ali shvatio je da
je već prodala avionsku kartu i da to njezinom ocu nije nimalo
drago. – Odakle ti znaš što Alah želi? – rekla je nekoliko puta. –
Znam, Baba-džun, ali možda Alah želi da doživim tradicionalni
američki Božić. Meni se baš tako čini.
Tek kad je spustila slušalicu - on je upravo stavljao žličicu kave
u mali espresso aparat za jednu šalicu kave - shvatio je da je on taj
prijatelj o kojem je govorila, da je njegova kuća farma na kojoj će
provesti tradicionalni Božić.
– Ovdje ne možeš ostati – rekao joj je uznemireno.
– Nego gdje da ostanem?
– Na to si trebala misliti prije nego što si prodala kartu.
– I jesam mislila. Mislila sam da ću ostati ovdje. Mislila sam da
će ti biti drago. Mislila sam... mislila sam da ćeš biti sretan. Mislila
sam da smo prijatelji... više od toga, ljubavnici. Ti si moj ljubavnik.
Zar ti to ništa ne znači? Ne shvaćam.
– To je bio nesporazum. Žao mi je. Moje kćeri dolaze kući, pa
sam mislio...
– Ako zatražiš da odem, otići ću. Ali, morat ćeš to izričito
zatražiti. Inače ne idem.
– Naravno da te neću izbaciti.
– Otići ću ako želiš da odem.
– Ne – rekao je – ne želim to.
– Onda je sve riješeno – rekla je. – Ne govorimo više o tome.
Pretvarajmo se da se volimo.

* * *

Dva dana prije Božića Woody je otišao po Ludi u Grinnell, oko sat
vožnje od Iowa Cityja. Namjeravao joj je reći za Ludi, i njoj i Sari, ali
nekako se nije ukazala prilika. Nikad mu se nije činilo da je pravi
trenutak.
Redovito joj je pisao, a i ona njemu, duga pisma uz koja je slala
crteže - ptice, pse, pogled s prozora u domu i detaljne "studije"
svoga dečka. Na nekima je bio napola gol, dapače gotovo posve gol.
Htjela mu je poručiti da je zaljubljena. Woody je to već znao jer je
dobio račun od sveučilišnog liječnika za dijafragmu i
kontracepcijske pilule.
Pripremio ju je najbolje što je znao. Sad se morala snalaziti
sama, a bilo mu je drago što se zaljubila jer će, mislio je, tako lakše
shvatiti njegov položaj. Ipak, nije joj o tome pisao. Pisao je o svojim
predavanjima, o dekanici, o Danu zahvalnosti - koji je ona provela
sa Saulovom obitelji u Minneapolisu - i o Sari, koja je radila kao
konobaricu u grčkom restoranu u Ulici Halsted u Chicagu.
Telefonom je objema kćerima rekao da će jedna studentica iz
inozemstva možda provesti blagdane s njima, ali nije im rekao
cijelu istinu, a ni jedna ni druga nisu ništa pitale.
Posljednja prilika da objasni promakla mu je u četvrtak
navečer, večer prije nego što je išao po Ludi. Upravo se spremao
nešto reći preko telefona, objasniti, kad je Turi ušla u kuhinju, a nije
htio pred njom objašnjavati. Već joj je rekao da je sve u redu, da
nema razloga za zabrinutost, a ona, čini se, ionako nije mislila da
uopće postoji neki problem, nije shvaćala delikatnost situacije. Ali,
na posljetku, govorio je Woody samome sebi, odrastao sam
muškarac. Nije mi potrebno dopuštenje kćeri da s nekim odem u
krevet.

Ludi je poslijepodne imala ispit iz kemije. Woody je utovario

njezine stvari u kamionet, pokrio ih tendom i čekao u njezinoj sobi
razgledavajući knjige. Nelagoda u kulturi, Uvod u sociologiju,
Richardsov prijevod Republike u kojem se autor služio sa samo
šesto jednostavnih engleskih riječi. Prilično dojmljivo. Woody je
pročitao ulomak o spilji. Kako snažna metafora za... za što? Woody
je po sklonostima bio platonist; kao i Platonov filozof, žudio je za
tim da iziđe iz spilje privida na zasljepljujuću svjetlost Ljepote i
Istine. Ali, po tradiciji je bio aristotelovac. Metafora spilje bila je
moćna, ali odveć višeznačna. Bolje je živjeti u svijetu koji doista
možeš iskusiti - purica za Dan zahvalnosti na stolu, mlada žena u
njegovom krevetu, kći koja nasmiješena dolazi u sobu - nego žudjeti
za drugom stvarnošću koja se skriva iza ove.

PLATO THOUGHT NATURE BUT A SPUME THAT PLAYS

UPON A GHOSTLY PARADIGM OF THINGS;
SOLIDER ARISTOTLE PLAYED THE TAWS
UPON THE BOTTOM OF A KING OF KINGS.27

Na putu kući Ludi je drijemala naslonjena na Woodyjevu

jaknu koju je stavila između svoje glave i prozora kamioneta sve
dok nisu došli do Iowa Cityja; onda se uspravila i počela mu pričati
o Saulu.
– Raspravljali smo o tome cijeli tjedan – rekla je – i zaključili da
smo dovoljno zreli za spolni odnos.
– Odlično – rekao je Woody. – Jesi li se sjetila onoga što sam ti
rekao?
– Misliš, da ga odmah izvadi tako da mu prezervativ ne
sklizne?
– Pa, i to. I da moraš biti oprezna...
– Saul nema taj problem.
– Nije to problem, stvar je samo u razboritosti.
Najprije se malo bunila, ali onda se ugnijezdila uz njega. Bila je
zaljubljena i nije mogla prestati govoriti o voljenome.
Svatko tko voli je pjesnik, kaže Platon. I Woody je tako mislio,
ali to nije rekao. Nije ju želio prekinuti.
– Sjećaš se što si rekao o dekanici? – upitala ga je. – Odnosno,
što je ona rekla o samoj sebi?
– Što?
– Da je bila židovsko gunđalo u New Yorku, da je židovsko
gunđalo u St. Clairu i da će uvijek biti židovsko gunđalo.
– Aha.
– I Saulova mama je židovsko gunđalo.
– Čime je nezadovoljna?
– Svime. Saul kaže da ga to izluđuje.
– Pa, glavno da Saul nije nezadovoljan.
Pogledala ga je pogledom koji je govorio da to uopće ne dolazi
u obzir. – Studira i fiziku i kemiju i matematiku – rekla je, kao da
nitko tko studira na dva fakulteta ne može biti nezadovoljan. – I
pjeva. Sljedećeg semestra održat će koncert - Dvorakove
Liebeslieder - a ja ću ga pratiti. Koncert za studente četvrte godine.
Možda bi mi mogao malo pomoći...
– Jesi li ponijela note?
Potapšala je svoju naprtnjaču.
– Jesu li na češkom ili na engleskom?
– Na njemačkom.
Htio joj je reći za Turi, ali zaspala je, naslonjena na njega, i
sanjala o Saulu.
 Namjeravao se zaustaviti pred McDonaldsom u Davenportu,
ali nije ju htio buditi. Božić je, mislio je, kompliciraniji od Dana
zahvalnosti. Na Dan zahvalnosti teško je pogriješiti, sve je
jednostavno. Ali, Božić je opasan tjesnac; možeš se smatrati
sretnikom ako ga prebrodiš a da ne uletiš u oluju, da te malo ne
bacaka amo-tamo, a može ti se dogoditi i brodolom. Woody se
trudio da živi u sadašnjosti, ali nije se mogao osloboditi prošlosti.
Odveć ga je snažno držala u svom zagrljaju. Svaka neravnina na
autocesti pokretala je njegova sjećanja, kao da doslovce putuje
putom pamćenja. Ne možeš nam pobjeći, kao da je govorio zbor
uspomena - uspomena na gotovo pola stoljeća Božićâ. To je tvoj
život, nemaš ništa osim nas.
Ludi se probudila i protegnula upravo kad su prelazili most
Centennial preko Mississippija. – Znaš o čemu sam sanjala? – rekla
je. – Dva sna.
Woody se vratio u sadašnjost. Benzin im je bio pri kraju.
– O čemu? – rekao je i u sebi se prekorijevao što nije kupio
benzin u Grinnellu, za što je imao lijepog vremena dok ju je čekao, a
sad će morati stati u Newportu, ali kad je počela pričati, iznenada je
pomislio - čak i ako im ponestaje benzina, čak i ako moraju stati u
Newportu, i nije tako loše voziti 90 na sat, noću, na Autocesti 80, u
kamionetu, sa svojom kćeri, mladom zaljubljenom djevojkom koja ti
priča svoje snove.
* * *

Ludi je sanjarila o Saulu, o tome koliko ga voli, i poslije, kad je

napokon shvatila situaciju kod kuće, bila je osobito oštra prema
Woodyju jer je njezina ljubav bila tako čista, tako prekrasna i
beskompromisna da nije mogla prihvatiti bijednost Woodyjeva
posve ljudskog položaja. A Sara, koja je došla doma vlakom u
utorak navečer, također je bila oštra, ali zbog drugih razloga, o
kojima je Woody mogao samo nagađati: jer nije imala nikoga tko je
voli - ni ljubavnika, ni dečka, jednostavno nikoga osobitog - i jer nije
voljela svoj posao u Mount Parnassusu i jer se udebljala. A Turi je
bila oštra prema njemu jer joj je rekao da je kćerima sve objasnio, a
zapravo je trebao reći da im tek namjerava objasniti.
 Kuća je bila prepuna srdžbe, zlovolje, prkosa - poput
Agamemnonove kuće na početku Orestija - pa je Woody sam
morao obaviti pripreme za Božić. Nabavio je drvce, koje je postavio
dvadeset četvrtog ujutro, poslijepodne je zapalio vatru u otvorenom
kaminu i stavio lampice oko prozora dnevne sobe; na sredinu sobe
postavio je stolić za kartanje i na njega slagalicu. Sam nije volio
slagalice - bio je odveć nestrpljiv i nisu mu išle. Znao je da moraš
početi od ruba, ali nikad mu nije uspjelo složiti dijelove u ravnu
crtu. Ali, sviđala mu se pomisao da netko drugi sjedi i slaže
slagalicu, a djevojkama su oduvijek ležale. Potkrovlje je bilo puno
slagalica, postavljenih na šperploču i prelakiranih. Bila je to prava
umjetnička galerija - Vermeeri, Rembrandti, Botticellijeva
Primavera, Picassove Tri plesačice, Seuratov Un dimanche ? la
grande jette, koji su nekoliko puta vidjeli u Art Instituteu u
Chicagu, u pet tisuća komada.
Te je večeri ispekao pizzu. Nekoliko je godina pokušavao
privoljeti svoju obitelj da se na Badnjak jedu spaghetti alle vongole,
ali djevojke jednostavno nisu htjele jesti vongole, pa je umjesto toga
prešao na posebne pizze prema receptima iz članka u časopisu
Gourmet koji je vidio u knjižnici. Četiri različite vrste pizze.
Zasebno je nasjeckao sastojke za svaku i stavio ih u staklene
zdjelice, koje je zatim složio u red na kuhinjskom stolu: pepperoni,
inćuni, crvena paprika, zelena paprika, komadi sira fete, crne
masline, grašak, kapula, artičoke, naribana mozzarella, nasjeckane
pečurke...
Uključio je pećnicu i malodušno sjeo za stol. Bio je umoran od
ženskih glasova. A i od ženske šutnje.
Sara i Ludi bile su se udružile protiv njega i Turi, ali onda su
se posvađale i više nisu razgovarale ni jedna s drugom ni s bilo kim
drugim. Turi je prijetila da će otići, ali nije imala kamo. Vrijeme je
bilo ružno - oluje i upozorenja na oluje. Aerodrom u Peoriji bio je
zatvoren. Isto tako i O'Hare. Na radiju su stalno obavještavali o
vremenskim prilikama. Pogledao je kroz prozor. Svjetiljka u
dvorištu bila je upaljena pa je mogao vidjeti velike pahulje, tako
velike i spore da si ih gotovo mogao prebrojiti.
Pogledao je slagalicu u dnevnoj sobi, napravljena prema
dijapozitivu palazza u kojem su živjeli u Rimu, blizu Piazze del
Popolo, kad je 1974. bio na studijskoj godini. Cookie je bilo 16
godina, Sari deset a Ludi tek šest, taman dovoljno da krene u scuolu
elementare. Nitko drugi nije znao što je na slagalici. Htio je da to
bude iznenađenje.
Dok je sjedio u kuhinji i čekao da se digne tijesto, snimio je
emisiju koju je sat prije čuo na drugoj radiopostaji. Reporter NPR-a
je na povratku s Bliskog istoka svratio u Pariz i snimio uličnog
svirača koji je svirao blues. Glazbenik je zvučao kao da potječe iz
delte Mississippija, ali zapravo je bio Englez star 56 godina, stariji
od Woodyja. Došao je policajac i potjerao njega i njegova dva
francuska pratioca; reporter je otišao za njima u bar gdje je glazba
svirala "Sweet Georgia Brown". Poslije, ponovno na ulici, pjevač i
njegova dva pratioca odsvirali su instrumentalnu verziju "Amazing
Grace" koja je oduševila Woodyja. Tri gitare. Tri Fender
Stratocastera. Bio je prosinac a Englezu je bilo 56 godina. Reporter
ga je upitao dosadi li mu katkad svirati blues na ulicama Pariza. "A
što bih drugo trebao raditi?", odgovorio je Englez.

Turi, koja je preselila svoje stvari u njegovu radnu sobu - drugdje

nije bilo mjesta - ležala je na kauču i čitala, pokrivača navučenog do
brade. U sobi je bilo hladno.
Woody je zavirio unutra. – Sve u redu?
Njezina je odjeća bila razbacana posvuda. Prljava odjeća.
Knjige i novine na sve strane. Hrpe časopisa: New Yorker, Harper's,
Atlantic, The New York Times Book Review.
Nije mu odgovorila; bila je odveć obuzeta čitanjem. Nije čak ni
podigla pogled.
– Što želiš na svojoj pizzi? Inćune? Artičoke? Grašak?
– Bilo što.
– Čuj, Turi, žao mi je. Koliko puta to moram ponoviti? Žao mi
je.
– U redu je. – Okrenula je stranicu.
– Ne, nije u redu.
Ponovno je okrenula stranicu, kao da vrlo brzo čita.
– Hoćeš da operem rublje?
 – Ja ću ga poslije oprati.
– Nije mi teško.
– Rekla sam da ću poslije.
– Što čitaš?
– Knjigu.
– Ah, tako.
– Slušajte, uvaženi profesore. Sama sam si kriva. Ne bih trebala
biti tu. Trebala sam biti pametnija. Ja sam četvrti kotač. U Italiji mi
to kažemo terzo incomodo. A ja sam sada quarto incomodo.
– Peti kotač – rekao je Woody. Pokušao je ne izgubiti vlast nad
sobom. Nije htio popustiti pred tjeskobom, razočaranjem, kajanjem.
Sebe je okrivljavao. Živio je u svijetu mašte. Počeo je skupljati
njezinu odjeću.
– Čuj, Woody, rekla sam da ću to sama učiniti. Ne volim da mi
diraš stvari.
– Ovdje smrdi.
– Mislila sam da voliš moj miris.

Sara je bila u nekadašnjoj Cookienoj sobi. Njezina odjeća bila je

raširena po Cookienoj radnoj plohi - dugom stolu, zapravo debeloj
šperploči naslonjenoj na dva ormarića. Na krevetu je napravila
gnijezdo od starih vreća za spavanje. I ona je čitala. Ležala je na
boku, kao što je i Woody običavao, držeći knjigu nisko, tako da je
rubom dodirivala pod. U sobi nije bilo grijanja, bilo je hladno.
– Dolje bi ti bilo toplije. Zapalio sam vatru.
Bile su joj dvadeset dvije i radila je kao konobarica u grčkom
restoranu u Chicagu.
Prepoznao je knjigu koju je čitala, jedno od njegovih broširanih
izdanja "Ane Karenjine".
– "Ana Karenjina"? Želiš li da ostavim vrata otvorena? –
Woody je čekao odgovor, ali ona je samo nastavila čitati. – Najveće
dostignuće čovječanstva – rekao je – uz Homera. Više volim
Tolstoja nego Shakespearea.
– Tata, to si rekao najmanje tisuću puta.
– Samo sam htio probiti led. Što se sad događa?
Vidio je da je pročitala otprilike jednu trećinu. Sigurno će
ubrzo Kitty odbiti Levina.
– Oblonski se spetljao s nekom plesačicom. – Nije podigla
pogled, ali barem je progovorila.
– Je li to tako strašno? – upitao je. Ali, nije to zapravo mislio.
Mislio je: zar mene doživljavaš kao Oblonskog? Uvijek se
identificirao s Levinom, a ne s Oblonskim. Priča o Levinu i Kitty
uvijek mu se činila zanimljivijom od one o Ani i Vronskom.
Nije ni pokušao s Ludi, koja je bila sama u svojoj sobi. Još
uvijek nisu počeli vježbati Dvorakove Liebeslieder.
Izvadio je zdjelu s tijestom za pizzu iz toplog ormara u ostavi.
Pola užitka je bilo u slaganju pizza. Razmišljao je o sutrašnjem
danu. Kupio je kestene za punjenje, ali mu se nije dalo čistiti ih sam
ni pripremati punjenje, nije mu se dalo ni kititi bor. Nije mu se dalo
raditi ništa što je mislio da će raditi zajedno. Najradije bi stavio
nove fosforno-brončane žice na novu gitaru i pokušao skinuti onu
verziju "Amazing Grace" koju je Englez svirao u Parizu. Ali, prije
nego što je dospio uzeti gitaru, zazvonio je telefon.
– Sretan Božić.
Isprva joj nije prepoznao glas. Nisu se čuli gotovo dvije
godine.
– Zar mi nećeš čestitati Božić?
– Hannah, jesi li to ti? Gdje si?
– Na Amocovoj crpki u Newportu. – Zvučala je kao da nije
sigurna je li dobrodošla. – Imam dar za djevojke, htjela bih im ga
donijeti. I razgovarati s tobom. Želim se pozdraviti s djecom.
– Još nismo jeli. Jesi li za pizzu?
– Sa mnom je sestra Judy. Zapravo te ne bih smjela zvati, ali
tako smo blizu. Krenule smo u samostan u Dubuque, ali vrijeme je
tako ružno da smo odlučile prespavati u motelu.
– Možete prespavati ovdje.
– To ne bi bilo zgodno, Woody.
Woodyja su iznenadili vlastiti osjećaji. Odakle joj pravo da im
to učini na Badnjak? I bez toga ima dovoljno neprilika. Ali, ljutnja je
gotovo odmah popustila pred osjećajem odveć složenim da bi stao
u jednu riječ. Mislio je da mu je srce otvrdnulo na nju, ali sad su ga
preplavili osjećaji, bolno jaki, od kojih mu je ponestalo daha pa je
jedva uspio potrčati uza stube.
Nije ni pokucao na Ludina vrata, samo je uletio unutra. –
Mama dolazi kući – rekao je. – Bit će tu za jedan sat.
Ludi je podigla pogled sa stola za kojim je crtala. – Što ćemo s
Turi?
– Morat će preseliti svoje stvari ovamo. Bit će tvoja prijateljica s
Grinnella.
Nešto u njegovom glasu spriječilo je djevojke da prigovaraju.
Turi je i dalje ležala i čitala. – Čuj – rekao je. – Moja žena
upravo dolazi ovamo. Morat ćeš se preseliti u Ludinu sobu. Iznesi
stvari odavde. Stvarno mi je žao, ali to mi moraš učiniti.
– U redu je, Woody – odgovorila je. – Preživjet ću.
Djevojke kao da su osjećale što on proživljava. Nijedna ga nije
ljutila ni pravila probleme. Namjestile su krevete, složile pokrivače.
U ormaru koji je Woody sam napravio, u spavaćoj sobi, bile su
uredno složene i označene plahte, jastučnice i pokrivači. Woody je
izabrao plahtu za bračni krevet, tamnozelenu s cvjetićima, koju je
kupio u Rimu, i odgovarajuće jastučnice i navlake za pokrivače.
Navukao je plahtu naopako i pokušao je skinuti, ali je zapela za
ugao pa je Turi morala povući elastiku kako bi je oslobodila.
– Opusti se, Woody – rekla je na perzijskom. – Bit će sve u
redu.
Pomogla mu je s navlakama za pokrivače, s kojima je uvijek
bilo muke: morao si držati kutove pokrivača i gurati ih u navlaku, a
onda ih drugom rukom uhvatiti s vanjske strane.
– Hoćeš li ovo baciti u perilicu? – upitao je, pokazujući prljavu
posteljinu. – Ali, nemoj ih pomiješati sa svojim stvarima.
U kući je zavladala strka i pometnja, kako i treba na veliki
blagdan. Dozivali su se, trčkarali gore-dolje. Woody je mogao čuti
blagi šum perilice i sušilice za rublje.
Posjeo ih je u kuhinju i pripremio. – Doći će trenutak kada će
netko od nas morati izravno lagati – rekao je. – Turi je došla s
Grinnella, jasno? Ne govorite ništa o njezinoj mami, jasno? Ne
zaboravite, Allison i mama bile su prijateljice. Mama je bila njezina
studentica na Michiganu. Turi je Ludina prijateljica. Drugo ništa ne
trebate reći. Ludi, odakle je Turi?
 – Iz Teherana i iz Rima.
– Što studira?
– Klasičnu filologiju.
– Kako si je upoznala?
– Stanujemo u istom domu.
– Ostalo možete improvizirati.

Hannah je ušla na stražnja vrata. Woody je čuo automobil na

prilazu i čekao ju je, promatrao je pod dvorišnim svjetlom kako
nešto vadi sa stražnjeg sjedala crnog cadillaca. Istina, starog. Nije
mogao biti siguran za boju. Još je padao gust snijeg i pahuljice su
počele padati u kuhinju kad je otvorio vrata da je pričeka. U ruci je
nosila paketić zamotan u običan bijeli papir, vjerojatno knjigu. Na
stražnjem trijemu zrak je bio oštar i hladan.
Na sebi je imala dugu crnu suknju i skijašku jaknu. Našavši se
sam s njom u kuhinji, Woody se uplašio pa je pozvao djevojke: –
Mama je stigla! – povikao je s dna stubišta. – Vrlo si... elegantna –
rekao je Hanni. – Doimaš se... imućno.
– Imućna - to baš ne bih rekla. Ali, ono prvo rado prihvaćam. I
ti dosta dobro izgledaš.
– Daj da ti pomognem s kaputom.
– Nećeš me zagrliti?
Woody ju je zagrlio. Bio je uzbuđen, tako preplavljen
osjećajima da mu je bilo teško smisliti neki plan. Na toliko je toga
morao misliti.
Zbog sastojaka za pizzu u staklenim zdjelicama stol je izgledao
svečano. Woody je bio najopušteniji kada je kuhao. Trebao je postati
kuhar, chef, a ne profesor. Hannah je sjela za stol. Woody joj je
ponudio čašu jabukovače, a sebi je nalio crnog vina. Bojao se da će
jedna od djevojaka nešto izlanuti, ali kad su došle, Hannah je
automatski zaključila da je Turi nečija prijateljica i nije tražila
objašnjenje.
Woody je iskidao tijesto, koje je bio pustio da se još jedanput
digne, na pet jednakih komada pa je svaki raširio u tavi za pizzu.
– Teheran i Rim – rekla je Hannah. – Kako uzbudljivo. Uvijek
je lijepo kad djevojke dovedu prijatelje za blagdane. Je li ti ovo prvi
Božić daleko od kuće?
– Je – rekla je Turi.
– Sigurno si osamljena.
– Ne, barem ne previše. Lijepo je doživjeti tipični američki
Božić.
Sara i Ludi sjedile su uz majku, sučelice Turi i Woodyju.
Woody je utrljao malo maslinova ulja u tijesto u svakoj tavi osim
Hannine i onda žlicom rasporedio umak od rajčica, pa su počeli
slagati pizze. Hannah nije voljela maslinovo ulje na pizzi, iako je od
njega tijesto bilo prhkije, i uvijek je prvo stavljala mozzarellu, a
onda umak od rajčica; Woody se više nije mogao sjetiti zašto mu je
to nekoć toliko smetalo. Kakve to ima veze?
– Znaš – rekla je Hannah Turi – napisala sam Woodyju pismo
kad je živio u Esfahanu i on ga je našao na ulici. Licem prema dolje.
Uvijek sam se pitala je li to normalna pojava u Iranu.
Turi se nasmijala. – Ništa normalnija u Esfahanu nego u St.
Clairu – rekla je.
– Znači, nije baš vjerojatno da se takvo što dogodi, je li?
Nikako to ne mogu shvatiti.
– Ašraf Hanom je bila sigurna da je to čudo – ubacio je Woody.
– Kod njih sam živio. Izluđivala je Ebrahim Agu neprestanim
brbljanjem.
– A što vi mislite? – upitala je Turi Hannu.
– Prije sam mislila da je to bilo čudo, sudbina, kob, tako nešto.
– A sada?
– A sad mislim da poštar nije znao pročitati adresu pa je bacio
pismo na ulicu.
Pizze su bile poput umjetničkih djela ili prekrasnih cvjetova.
Woody ih je stavio u pećnicu zagrijanu na 200 stupnjeva i navio sat
na deset minuta.
– Tako sam i ja mislio – rekao je – ali sad se slažem s Ašraf
Hanom. Mislim da je to bilo čudo.

Poslije večere Woody je stavio još jednu kladu u vatru, a onda su on

i Hannah otišli u potkrovlje po neke knjige koje je htjela ponijeti sa
sobom u samostan.
 – Brzo odrastaju, zar ne? – rekla je dok se penjala za
Woodyjem uskim stubama.
– Prebrzo.
Zapakirao je njezine knjige u velike kartonske gajbe za rajčice i
strpao ih u istočni dio potkrovlja. Devet kutija prekrivenih
šišmišjim izmetom. Hannah se bojala šišmiša pa je hodala pognute
glave kao da očekuje da je napadnu. Iza kutija bile su ovješene
lakirane slagalice, njih više od dvadeset, suveniri na prošle Božiće i
ljetne praznike.
– Spavaju zimski san – rekao je Woody. – Kao da su u
nesvijesti.
– Nikad se ne zna. Katkad se i probude.
– Neće ti ništa. – Woody se uvijek pretvarao da se ne boji
šišmiša; a sada, pošto je jednoga držao u ruci, doista se nije bojao pa
se više nije morao pretvarati.
– Ne volim ih, Woody. Ne volim se bojati.
– Ne bi se trebala bojati u vlastitoj kući.
– Ali se ipak bojim.
Posvuda je bio šišmišji izmet. Woody ih je vidio u uglovima
pod krovom. Ona dva elektronska sonarna uređaja za koje su
jamčili da će osloboditi kuću od miševa, štakora i šišmiša svjetlucala
su iznad starih putnih kovčega koji su bili u kući kad su je kupili.
Svjetlucali su tako više od godinu dana a nisu bili ništa djelotvorniji
od sredstava protiv moljaca i bombica protiv kukaca. Woody se
popeo na ljestve i zatvorio sve otvore koje je uspio naći, ali ništa nije
djelovalo.
Hannah je počela vaditi knjige iz kutija.
– Što tražiš?
– Moram sama izraditi program učenja.
– A za što se spremaš?
– Sve je vrlo napredno, liberalno, nimalo nalik onome što sam
očekivala.
– Ne razumijem te – rekao je Woody, iako mu se činilo da je
savršeno razumije.
– Zaredit ću se – rekla je. – Trebala sam ti pisati, ali bilo mi je
draže da ti sama kažem. Tako je najbolje – brzo je nastavila. – To je
ono što želim. Moram izraditi program učenja i pripremiti se.
Woody je poželio vikati, probuditi šišmiše tako da ispune
potkrovlje svojim krikovima i tamnim krilima, da je urazume
strahom. Umjesto toga, samo je progutao knedlu i promumljao
"hmmm".
– Moramo riješiti neke stvari – rekla je.
Hrpa knjiga brzo se povećavala: Thomas Merton, Hans Küng,
C. S. Lewis. I neke druge omiljene knjige, s Michiganskog
sveučilišta, premda ne bi očekivao da će njih ponijeti u samostan:
Faust, Devinske elegije, Ili - ili.
Woodyju je bilo drago kad je vidio da je izdvojila knjige za
samopomoć koje je kupila poslije Cookiene smrti. Dodala mu je
knjige koje je željela uzeti, a on ih je stavio u praznu gajbu za rajčice.
Nije znao što da kaže. Znao je da nema smisla svađati se s njom, ali
htio joj je nešto reći, dati joj na znanje... Kao obitelj, oni - Sara, Ludi i
on - nikada nisu priznali da je sadašnja situacija trajna, da se
Hannah neće vratiti. Nisu, doduše, baš očekivali da se vrati, ali nisu
ni posve odbacili tu mogućnost. Zapravo, nisu nikad razgovarali o
tome što će ako se ona vrati; ali uvijek su ostavljali vrata otvorena,
kao da čekaju da je prođe.
– Morat ćemo uzeti odvjetnika – rekla je, pružajući mu Četiri
ljubavi C. S. Lewisa. Woody se uvijek divio C. S. Lewisu, ali nakon
što je pročitao biografiju koju je napisao A. N. Wilson, pomislio je
kako je Lewis bio čudan svat. – U očima crkve zapravo i nismo
vjenčani jer nas nije vjenčao svećenik i jer ti nisi katolik.
– Ali, zakonski...
– Točno, zato i moramo uzeti odvjetnika. Ako hoćeš, može to
riješiti samostanska odvjetnica, ili možeš uzeti vlastitog odvjetnika.
Woody je čekao da mu to malo sjedne. – Kako si mislila da to
riješimo?
– Pola-pola, u svemu.
– A djevojke? Kako bi bilo da dijelimo na četiri dijela? Da nas
dvoje uzmemo po dvadeset pet posto? – (Woody je o tome već
razmišljao.)
– To ne bi išlo.
– Ne zaboravi da su studentski krediti dio zajedničke imovine.
A gotovo poništavaju vrijednost farme.
– Woody, potreban mi je taj novac. Zašto ja ne bih dobila
zajam? Tolike sam godine ovdje radila. Žao mi je ako zvučim
sebično...
– Ali, za što ti je potreban novac? Ako namjeravaš živjeti u
samostanu...?
Dodala mu je još jednu knjigu C. S. Lewisa, Screwtape pisma. –
I redovnice moraju jesti. Troškovi su veliki. Održavanje zgrada je
skupo, treba kupiti novu peć za centralno, obnoviti pročelje... Osim
toga, to je moj miraz.

Djevojke su pospremile kuhinju i oprale suđe. Šutke su sjedile u

dnevnoj sobi i slagale slagalicu. Hannah i Woody odnijeli su dvije
gajbe knjiga do automobila. Woody joj je još nešto htio reći, ali ne
pred djevojkama. Položio je ruku na Sarino rame, a ona je odmah
shvatila. Slagalica je počela poprimati neki oblik. Rub je bio zamalo
gotov.
Hannah ju je pogledala i odmah pogodila: – To je naš stan u
Rimu, zar ne?
Woody nije ništa rekao.
– Ali, jest, nije li? Osjećam to.
– Neću ti reći.
– Sara, morat ćeš mi pisati – rekla je Hannah – i reći jesam li
imala pravo.
Sara je ustala i zagrlila majku. Zagrlila ju je i Ludi, a onda je i
Turi, koja nije znala kako se postaviti, dospjela u Hannin zagrljaj.
Djevojke su otišle na kat. Woody i Hannah stajali su i zurili u
nedovršenu slagalicu.
– Imam pravo, zar ne? – upitala je.
– Ti uvijek imaš pravo, Hannah – rekao je. – Via Savoia 33 –
rekao je, a onda dodao: – Sjedni na trenutak tu ispred kamina. Samo
na kratko. Ne želim gledati kako odlaziš, ne još, ne ovako. Prošle su
dvije godine a s djevojkama gotovo uopće nisi razgovarala.
– Ne mogu, Woody. Moram se vratiti u motel. Sestra Judy će
se zabrinuti. Nisam zapravo smjela sama doći ovamo, ali
nagovorila sam je da me pusti. Rekla sam da mi trebaju knjige.
 – Moramo porazgovarati o nadgrobnom spomeniku – rekao je,
uhvativši se teme kojom će ju zadržati. – Mislim da i to moramo
riješiti.
– Dobro, Woody, ali samo na trenutak.
Woody je sjeo ispred kamina i ispružio noge. Nije ništa rekao
dok Hannah nije sjela na kauč. Htio je da se opusti, ali sjela je na
rub, spremna odmah otići ako on ništa ne kaže.
– Jesi li se predomislio? – upitala je. – Iskreno govoreći, ne
znam što bismo bolje mogli staviti nego La sua voluntade ? nostra
pace.
– Jesam li ti pisao o komemoraciji na Harvardu?
Kimnula je.
– Kad sam se vraćao, nešto mi je palo na pamet, iz čistog mira.
Mislio sam da bi bilo dobro. Quid si prisca redit Venus.
Ali, ona je predobro poznavala Horacija. – Oh, Woody – rekla
je – ne ta vrsta ljubavi. Zar ne shvaćaš?
Woody je pokušavao kupiti vrijeme. – Pričekaj malo.
Otišao je na stražnji trijem i uzeo kutiju cigareta i pepeljaru.
Zapalio je cigaretu, ali ju je skrio rukom dok je ulazio u sobu. No
namirisala ju je.
– Woody – upitala je – što to radiš?
– Znaš što radim subotom navečer?
– Ne znam.
– Ispečem pizzu i popijem šest piva, a onda zapalim jednu od
tvojih cigareta. Ostavila si šest šteka Pall Malla. Pušim ih vani, na
trijemu, kao što si ti nekoć činila, dok je Cookie još bila kod kuće, ili
pred kaminom, kao sada.
– A što onda radiš?
– Dim me podsjeća na tebe, Hannah. Pretvaram se da si gore i
da čitaš ili šiješ. I izvadim gitaru - imam novu, National Steel, s tri
stošca, moraš je vidjeti. – Spustio je cigaretu na kamin, ustao i
izvadio kutiju s gitarom ispod glasovira. Otvorio ju je i izvadio
gitaru, koju je nedavno bio ulaštio. Njemačko srebro odražavalo je
plamen iz kamina poput oštrice mača.
– Sviraš li još onu pjesmu, "Sad je otišla i ja se ne brinem"?
– Sittin' on Top of the World? To je prva koju sam naučio u D-
duru.
– Toliko si je puta pjevao da sam pomislila kako želiš da odem.
– Hannah, ne govori tako. Upravo je ironično da tebi
promakne ironija u toj pjesmi. "Sad je otišla i ja se ne brinem, jer
sjedim na vrhu svijeta", a ne "sad je otišla ali ja se ne brinem". To bi
značilo nešto drugo.
– Nisam sigurna da razumijem razliku.
– Hannah, popušimo jednu zajedno.
– Dvije godine nisam zapalila.
– Samo jednu, za stara vremena. – Stavio je kutiju na pod
pokraj nje i podigao svoju cigaretu s kamina. – Smiju li opatice
pušiti?
– Ne – rekla je. – Čudno, ali to mi je najteže palo.
– Nepušenje?
– Aha.
– Onda bi sad svakako trebala popušiti jednu. Posljednju. –
Puhnuo je dim prema njoj i prebrao prstima po žicama, držeći
cigaretu u ustima dok je svirao. Gitara je ispunila sobu snažnim
metalnim zvukom.
– Prekrasno – rekla je.
– Samo jednu – rekao je – za stara vremena. Sjećaš se kako smo
znali sjesti pred kamin, popiti čašu vina i popušiti cigaretu? Želiš li
čašu vina?
– Ne – rekla je. – Woody, ne želim čašu vina.
– A cigaretu? – Spustio je gitaru na bok.
– Može – rekla je.
Potapšao je pod. – Ovdje, pred vatrom.
Izvadila je cigaretu iz kutije i lupnula njome o nadlanicu prije
nego što ju je stavila u usta. Woody joj je pripalio. Povukla je dim,
nakašljala se i bacila cigaretu u vatru, ali Woody joj je pružio
ostatak svoje i ona ga je prihvatila, prinijela usnama i duboko
povukla.
– Oh, kako prekrasno – rekla je. – Pune dvije godine nisam
pušila.
Ponovno je duboko udahnula.
– Što si radila u samostanu?
 – Izdržala bez njih.
– Zašto to radiš?
– Što, pušim?
– Ulaziš, učlanjuješ se.
– Nije to lako objasniti.
– Pokušaj.
– Kad sam bila u osmom razredu u Svetom Trojstvu, imali smo
poseban dan kada smo sve morale razmisliti o tome imamo li
poziv. Nitko ga zapravo nije želio imati, a ako si ga i osjetio, morao
si paziti da se to ne vidi kako ne bi završio na pokretnoj vrpci s koje
više ne bi mogao sići.
– I ti ništa nisi osjetila?
– Ništa, Woody. A kad se dogodilo, uopće nije bilo onako kako
sam očekivala. Sad mislim da nikad i nije.
– Što si očekivala?
– Očekivala sam da ću se silno opirati, da će me morati držati
za ruke i noge, uvesti me protiv volje. Sjećaš se one Donneove
pjesme, "niti ću ikad biti čedan ako me ne siluješ"? Ili posljednjeg
poglavlja u autobiografiji C. S. Lewisa, kad je praktički silom
uvučen u vjeru; mislim da je to nazvao compelle intrare. "Prisili ih
da uđu."
Woody je istresao još dvije cigarete iz duboke crvene kutije
Pall Malla. Zapalili su.
– Ali, očekivala si nešto?
– Mislim da jesam, Woody. Mislim da sam već odavno nešto
očekivala.
– Od Cookiene smrti.
– Pa, ne znam. Stvarno ne znam, Woody. Jednostavno mi se
činilo da je poslije njezine smrti ovaj život završio. Više mi nije bio
stvaran. Bez Cookie ostala je velika rupa. Sve me podsjećalo na nju.
Nisam se mogla vratiti tome. Stvarni je život bio drugdje. Život
kakav smo imali - kakav sam ja imala - nije mi bio dovoljan; nije bio
ono pravo. Rupa nije bila samo rupa, nego i otvor.
– To je bilo kad si bila u bolnici?
– Da. Kad sam poludjela.
– Još uzimaš litij?
 – Prešla sam na eskalith, bolji je za oči. Četiristo pedeset
miligrama ujutro, četiristo pedeset navečer, doživotno.
– Bravo.
– Nešto sam vidjela kad sam bila u bolnici. Znam da sam bila
luda, ali vidjela sam nešto, osjetila. Mislila sam da sam sama, a
onda više nisam bila sama. Osjećala sam to na odjelu.
– I još uvijek osjećaš to - njega?
Povukla je dim. – Možda to nije muško.
– Žensko?
– Ne znam, Woody. To je kao kad imaš psa u kući. Pas ništa ne
mora raditi. Ne moraš ga čak ni vidjeti. Jednostavno je tu. I sve je
drukčije. Nisi sam.
– Pa imali smo psa u kući, Hannah. Dva psa.
– Imaš pravo. Možda ipak nije kao kad imaš psa.
Woody je spustio cigaretu na kamin i odsvirao jednu od njoj
najdražih pjesama Stevea Goodmana, The Dutchman.
– Spavaš s onom malom Irankom, zar ne? – upitala je kad je
završio.
– Ne bih kad bi se ti vratila. Misliš li ikada o tome? Ozbiljno?
Bacila je cigaretu u vatru i odmah zapalila drugu; Woody je
tad znao da jest razmišljala o tome.
– Ne krivim te, Woody. Taj dio mojeg života valjda je gotov. –
Ustala je. – Uopće ti ne zamjeram, Woody, a nadam se da ti ni
djevojke ne zamjeraju, iako se naoko dobro slažu s njom. A nadam
se da ni ti ne zamjeraš meni. Moram to učiniti. To je ono što želim
učiniti. A sad moram u kupaonicu.
– Ona je Allisonina kći. – Nije joj to namjeravao reći, ali mislio
je da bi je time mogao još malo zadržati.
– Allison Mirsadiqi?
Woody je kimnuo.
– Woody, šališ se. Pa to je rodoskvrnuće.
– Ne budi smiješna.
– Zna li Allison? Mislim...
Woody je odmahnuo glavom. – Teško je objasniti. Ili možda
nije. Ne znam. Nije to bila moja zamisao. Jednostavno se...
– Zna li Turi?
 – Zna li što?
– Da ste ti i Allison bili ljubavnici?
– Mislim da zna. Nismo razgovarali o tome. Zna da smo stari
prijatelji.
– Što ako...?
– Ne brini se, Hannah.
– Ne brinem se, samo sam zapanjena.
– Nije to tako velika stvar.
– Bit će ako joj otac dozna. – Nasmijala se. – Zapravo je
smiješno. I zapravo mi je drago da napokon imaš nekoga. Ne
moram se brinuti zbog... Ne moram se tako grozno osjećati jer... jer
sam otišla. A sad zbilja moram u kupaonicu.
– Popuši cigaretu do kraja – rekao je, ali ona je bacila opušak u
vatru.
Čuo ju je u kupaonici na vrhu stuba; prala je zube najmanje
dvije minute i nekoliko puta oprala ruke. Voda je tekla tri ili četiri
minute. Čuo je kako je otišla u Ludinu sobu, čuo glasove - djevojke
su valjda sve bile zajedno, prisluškivale na ventilacijskom otvoru
centralnog grijanja i čekale da se oproste. Odsvirao je još jednu
pjesmu dok ju je čekao - "Corinna, Corinna" - a onda je malo
improvizirao. Kad je napokon sišla, na odjeći joj se i dalje osjećao
miris cigareta.
– S tobom je sve u redu, je li? – upitao je.
– Misliš, jesam li usred još jednog sloma živaca?
– Valjda sam to mislio.
Nasmiješila se. – Bez brige. Rekla sam ti, uzimam eskalith.
– Jesi li znala – rekao je – da su uhitili ženu koja je stavila
bombu na kolodvor?
Licem joj je preletio izraz bola. – Oh, Woody – rekla je – ne
želim ništa znati o tome. Pomirila sam se s tim. Pusti da prođe,
Woody. Jednostavno pusti. Vjeruj mi. Žao mi je, tako mi je žao što
sve to moraš nositi sam.
– Bilo je u Timesu – rekao je, ali prije nego što je uspio
nastaviti, pokrila mu je usta rukom. Prsti su joj mirisali na cigarete.
– Pusti – rekla je ponovno. – Stvarno, Woody, tako je najbolje.
"Sve će biti dobro", sjećaš se, "sve će biti dobro i sve će stvari biti
dobre." Moraš to vjerovati, Woody. Kad bih te barem mogla
natjerati da u to vjeruješ. Voljela bih da u to vjeruješ tako duboko
kao ja.
– Možda vjerujem – rekao je, ne znajući zapravo što time misli.

Te je večeri Turi došla u njegovu sobu i sjela na komodu koju je

napravio za posteljinu. Otpjevala je pjesmu na perzijskom, neku
vrstu uspavanke, o slavuju. Nije ju sasvim razumio.
– To sam znala pjevati Babaku – rekla je – kad je bio tužan. –
Babak, njezin mlađi brat, imao je Downov sindrom. Držala je
njegovu fotografiju u lisnici: mongoloidne oči, kratke, široke ruke,
plosnat nos, nisko položene uši. – Pjesma je o dječaku – rekla je –
koji zna fućkati kao usignolo - slavuj - i ljudi dolaze sa svih strana
kako bi ga čuli. Moj stariji brat, Behruz, naučio je Babaka fućkati, a
onda ga više nismo mogli ušutkati. Neprestano je fućkao gotovo
cijelu godinu.
Komoda je bila ispod prozora uz zapadni zid. Woody je
mogao vidjeti Turinu silhuetu, crnu na tamnosivoj pozadini noći.
– Kada je Cookie došla u Rim – rekla je – ja sam se zaljubila u
nju. Mislila sam da je tako lijepa i sofisticirana i prava Amerikanka,
a govorila je rimskim dijalektom.
Cookie je, dakako, stanovala kod Turinih roditelja; ali Woody
nikad nije pomišljao na to da ju je sama Turi poznavala. Nikad mu
nije palo na pamet da ih zamisli zajedno.
– Htjela sam posvuda ići s njom. Htjela je vidjeti Kupelji
Caracalla, gdje je Shelley napisao "Oslobođenog Prometeja". Do
tamo ima samo petnaest minuta pješice, ali Baba je rekao neka nas
Shapur odveze. Nikad nikamo nisam išla bez tjelohranitelja - stalno
su nekoga kidnapirali - ali, htjele smo otići same, pa smo pobjegle
Shapuru. Ima stara staza za mazge koja se spušta do blizine Piazze
Bocca della Verit?.
– I je li se nešto dogodilo? – upitao je Woody.
– Ne. Ništa osobito. Nismo otišli pogledati kupelj nego smo se
odvezle Metroom s Circa Massima do Piazze del Popolo, blizu
mjesta gdje ste vi stanovali onu godinu. Pogledale smo vaš stan,
onda smo otišle do licea, pa smo sjele i razgovarale, a noge smo
namakale u fontani. Cookie je rekla da nikad nisi htio izuti cipele.
– Sad bih ih izuo – rekao je Woody.
– Onda smo otpješačile sve do Esfahana - tako se zove jedna
od tatinih trgovina - i posjetile moju tetu. Prvo smo jele artičoke u
nekom židovskom restoranu. Cookie mi se činila tako odrasla. Bilo
mi je prekrasno biti s njom, bez Babe ili Šapura. Tantin Minoo -
Babina teta - živjela je iznad trgovine, u starom getu, pa smo je
posjetile i jele biscotte i pile čaj. Tantin Minoo je umirala od raka i
držala je navučene žaluzine. U sobi je imala prekrasan sag, sa žutim
cvjetovima na smeđoj osnovi i bazenom u sredini, s faunom i
fazanima. Prekrasan, prekrasan sag, antikni Nain, svileni. Trebao je
biti moj, ali toliko se svidio Cookie da mi je tantin Minoo rekla da će
ga ostaviti njoj. Tantin Minoo nikada nije naučila talijanski, pa je s
Cookie razgovarala na francuskom, a sa mnom na perzijskom. Ali,
nisam rekla Cookie što je rekla za sag. – Turi se naslonila na prozor
i prekrižila noge. – Žao mi je. Uvijek mi je zbog toga bilo žao.
Voljela bih da je pripao njoj.
– A gdje je sada? – upitao je Woody.
– Baba ga drži u radnoj sobi. Tantin Minoo umrla je prije dvije
godine.
Woody je sklopio oči i pokušavao zamisliti sag. Fazani i faun,
bazen. Nije ni čudo da se Cookie toliko svidio.
– Poslijepodne dan prije nego što je otišla u Bolognu otišle smo
na protestantsko groblje, pokraj piramide. Samo pet minuta od naše
kuće. Deset minuta. Htjela je vidjeti Keatsov grob, i Shelleyjev. Gdje
je pokopano Shelleyjevo srce. Rekla je da su njegovo tijelo spalili na
plaži u Speziji i da je neki njegov prijatelj istrgnuo srce iz pepela.
Mislim da je bila zaljubljena jer je njezina duša bila začarani brod,
ali bila je vrlo tajanstvena o tome. "Moja duša je začarani brod." To
je iz jedne njegove pjesme. Kad se počelo mračiti, čuvar je pozvonio
- znak da svi moraju otići. Znao je da smo još tamo, ali nas nije
mogao vidjeti, a Cookie je htjela prepisati natpis a nije imala na što.
Ja sam se bojala da će nas zaključati. Na kraju je to zapisala na omot
od čokolade. Možda bismo je sutra mogli potražiti, Woody. Ako
hoćeš. Imaš toliko knjiga, sigurno ćemo ga negdje naći.
Ali, Woody je nije morao tražiti. I sam je bio ondje, sjedio na
klupi na kojoj su sjedile Cookie i Turi; istresao je sitniš u malu
kutiju za priloge za hranu za mačke lutalice. I sve na njemu što
može uvenut/sad pretvara se morskom mijenom/u nešto novo,
dragocjeno.28
Poslovna žena

U lipnju 1986. godine diplomirala sam na St. Clairu, cum laude, s

pohvalom iz psihologije. Svi su mi čestitali, a moj je otac, kako je
uobičajno kad diplomira dijete nekoga od pofesora, ustao i poljubio
me u obraz dok sam prolazila podijem da primim diplomu od
dekanice Feldman i rukujem se s rektorom Hansonom. Ted Koppel,
koji je održao počasni govor, odmah nakon ceremonije odletio je
privatnim zrakoplovom kako bi poslijepodne isti govor održao na
Dartmouthu. Rektor Hanson, koji se upravo vratio s putovanja na
Daleki istok, priveo je ceremoniju kraju pa smo stupali u ritmu
Purcellovog "Gordian Knot Unty'd", između redova profesora, sve
do Umjetničkog centra gdje smo se okupili tog jutra. Bili smo
istodobno sretni i tužni, sretni što je gotovo i što odlazimo u stvarni
svijet, tužni što je gotovo i što za sobom ostavljamo stare prijatelje.
Bilo je pjenušca za diplomce, a na travnjaku ispred Clair Halla
svirao je jazz orkestar, ali raspoloženje i nije bilo osobito. Četiri sam
godine bila na popisu najboljih studenata, diplomirala sam među
prvima, ali što ću sada?
U Uredu za planiranje karijere naučili smo pisati životopis,
snimali na video probne razgovore o zaposlenju i naučili smo
vještinu stvaranja mreže kontakata; ali oni među nama koji nisu bili
na jasno zacrtanom putu koji vodi na poslijediplomski ili na pravo
ili medicinu, oni među nama koji nisu željeli raditi za Arthura
Andersena, bili su zbunjeni. Nekolicinu su već angažirale razne
tvrtke, dakako, ali mnogi među nama samo su sjedili i čekali da se
nešto dogodi i bilo nam je pomalo neugodno. Profesori su znali iz
iskustva da nas ne smiju pitati o planovima, nisu ništa htjeli znati.
Ali, roditelje kolega s godine to je jako zanimalo. Oni su itekako
htjeli znati. I tako si morao glumatati i prikriti činjenicu da nemaš
zaposlenje, čak ni izglede za zaposlenje, da zapravo nemaš pojma
kamo dalje.
Tata je tako duboko vjerovao u vrijednost ideala
humanističkih znanosti da nikada nije imao potrebu objašnjavati
ga, pa valjda zato ni ja nikada nisam sumnjala u njega.
Humanističke te znanosti čine čovječnim. Sad sam bila svoj čovjek,
ali i dalje nisam znala što bih sa sobom.
Studirala sam psihologiju jer sam htjela shvatiti kako ljudi
funkcioniraju, ali više sam doznala o tome kako funkcioniraju
štakori. Više uopće nisam bila sigurna ni da postoji neko načelo
prema kojemu ljudi funkcioniraju; počela sam vjerovati da
jednostavno rade ono što rade. Tek toliko da se zna, ponudili su mi
jedno zaposlenje, u hotelskom lancu iz Cincinnatija, ali sam ga
odbila. Nisam imala ništa protiv Cincinnatija, samo nisam željela
tamo živjeti. Nisam željela biti administrativna pomoćnica. Poslije
mi je bilo žao, jer biti nečija admistrativna pomoćnica u Cincinnatiju
ipak je bolje nego biti konobarica u restoranu Mount Parnassus u
Ulici Halsted u južnom dijelu Chicaga. Sve bi bilo bolje nego stajati
na autobusnoj stanici na uglu ulica Halsted i Green u dva ujutro i
čekati autobus koji vozi u grad gdje ću čekati vlak kojim ću se
odvesti u Hyde Park gdje sam unajmila stan zajedno s tri studentice
sa Sveučilišta Chicago, dva ugla od Muzeja znanosti i industrije.
Kupila sam Savjete za karijeru za diplomirane studente i sastavila
popis svih zaposlenih ljudi koje sam poznavala kako bih počela
stvarati mrežu kontakata. Ali, pokazalo se da baš ne poznajem
mnogo ljudi, a oni koje sam poznavala nisu mi mogli pomoći,
jedino je prijateljica jedne od mojih cimerica imala sestričnu koja je
poznavala nekoga tko je radio u Muzeju znanosti i industrije i ta joj
je sestrična rekla da Muzej traži pomoćnog kustosa. Jednog petka
poslijepodne svratila sam u Muzej i uzela obrazac u kadrovskoj
službi, iako oni još nisu bili ni objavili natječaj. Osim toga, zapravo
sam se najviše željela vratiti kući, ne u taj stan, nego stvarno kući. U
gradu mi je istodobno bilo odveć dosadno i odveć zastrašujuće.
Željela sam opet biti u svojoj sobi, izležavati se čitav dan u svojoj
sobi i čitati neki bezvezni roman, ili možda Ponos i predrasude, i ne
izlaziti sve do večere. Tata i ja bismo skuhali tjesteninu... Dakako, to
nikome nisam smjela reći jer je sve to tobože za mene bila velika
pustolovina - mlada djevojka sama u velikom gradu. Nisam to
smjela reći, ali kad sam doznala da trebam raditi na Badnjak,
jednostavno sam dala otkaz. Nikki Mariakakis, moj šef, bio je
prilično susretljiv i dopustio mi je da radim posljednja dva tjedna
prije Božića, što je bilo dobro jer sam na napojnicama prilično
zarađivala. Rekao je da shvaća kako je važno biti sa svojima na
Božić, da mogu uzeti slobodan tjedan i vratiti se pred novogodišnju
gužvu. Ali, nisam se željela vratiti. Željela sam otići kući i ostati
ondje. Željela sam biti s tatom i brinuti se za njega. Mislila sam da
sam mu potrebna.

Tijekom blagdana obično dođe trenutak kad netko odluči podsjetiti

ostale na pravo značenje Božića - da nije stvar u skupim darovima i
materijalnim dobrima i tako dalje, nego u duhovnom blagu. Godina
1986. nije bila iznimka. Ovaj put je mama svratila na putu u
samostan u Dubuqueu u Iowi. Nije baš bio dobar trenutak za njezin
posjet. Ili možda jest. Bile smo raspoložene za provođenje
discipline. Tatu je trebalo kazniti što spava sa svojom studenticom.
Zapravo, to što je s njom spavao bilo je u redu, ali nije bilo u redu
što je s nama za Božić. Djevojka moje dobi. Odbile smo pomoći tati
ukrasiti drvce, postaviti lampice, nasjeckati sastojke za pizzu. A
onda, oko šest sati, nazvala je mama i tata je počeo grozničavo
uređivati kuću. Pomisao na to da mama dolazi poput anđela
osvetnika svidjela se Ludi i meni - sad je stvarno nagrabusio - ali,
samo na trenutak. Nismo vidjele mamu gotovo dvije godine i
premda smo je okrivljavale što je otišla od nas, još smo mislile da će
se možda vratiti kući, poput one žene iz pjesme koju je Garrison
Keillor pjevao na radiju svake subote navečer:

Look who's comin' through the door

I think we've met somewhere before
Hello Love, Hello Love29

Još smo imale predodžbu o tome kako bi stvari trebale izgledati, pa

smo se dale na posao - Turi također - i kad je mama stigla, na
krevetima je bila čista posteljina, svjećice su bile na drvcu, a Turi se
preselila u Ludinu sobu.
Razgovarala sam s mamom telefonom nekoliko puta u
Chicagu, ali ja nisam imala auto a njezin je bio pokvaren pa je bilo
teško sastati se. Ona je stanovala u Oak Parku, ja u Hyde Parku, a
između ta dva parka nije bilo dobre prometne veze. A nisam
sigurna ni da smo se doista željele sastati. Ja sam bila odveć ljuta, a
ona je bila odveć... Ne znam što je ona bila. Povukla se na mjesto na
kojem je moja ljutnja nije mogla dodirnuti. Ludi i ja uvijek smo bile
na tatinoj strani. Ali, sad je sve bilo mnogo složenije. Nikako se
nisam mogla naviknuti na Turi. Nisam je mogla zamisliti u tatinom
krevetu. Prepoznala sam vlastiti Elektrin kompleks. Turi je zauzela
majčino mjesto, legla je u tatin krevet. Pripadao je njoj. (Ali, jesam li
doista vjerovala u te teorije? Zapravo nisam. Nitko od profesora s
psihologije u to ne bi povjerovao. Oni su ionako mislili da bi Freuda
trebalo predavati na književnosti, a ne na psihologiji.)
Jeli smo pizzu za kuhinjskim stolom i razgovarali o koječemu,
a poslije su mama i tata razgovarali pred kaminom. I pušili - dim se
dizao kroz ventilacijski otvor u Ludinu sobu. Turi je čitala na
krevetu, a Ludi i ja smo sjedile pognute nad otvorom i
prisluškivale, kao kad smo bile male. Ali, tata i mama su govorili
tiho pa nismo mogle čuti što govore. Sigurno su znali što mi
radimo.
– Što biste željele da se dogodi? – upitala je Turi.
Jedva da sam progovorila dvije rečenice s njom nakon što sam
shvatila što se događa, pa ni sad nisam ništa rekla jer sam se bojala
sročiti odgovor. Ali, iznenada sam je prestala gledati kao nekakav
simbol. Ona je bila samo djevojka, kao i ja. I vrlo daleko od kuće.
Sjetila sam se kako sam se ševila s Aaronom Gridleyjem, sinom
vlasnika pogrebnog poduzeća - Cookienim bivšim dečkom - na
Cookienom krevetu dok su mama i tata bili u Italiji; dok je Cookie
bila u lijesu broj 84 u mrtvačnici u Bologni. Dovezli smo se na
farmu vidjeti pse, ali nije ih bilo. Curtis ih je hranio pa su vjerojatno
bili na Farmi Warren. Kako je Aaron poslije tragično izgledao; kako
smo bili ozbiljni, a i uplašeni. Nikada nikome nisam rekla, a mislim
da nije ni on. Ali, sad sam to ispričala Ludi i Turi. Bila je to ruka
pomirenja. Htjela sam im odati nešto o sebi.
– Što misliš, zašto si to učinila? – upitala je Turi.
– Nikad to nisam uspjela dokučiti. Mislim, bila me počela
hvatati želja, ali ne baš toliko.
– Mislila sam, zašto odmah nakon Cookiene smrti?
– Zato nikada nisam nikome rekla – odgovorila sam. –
Vjerojatno zato što je i Aaron volio Cookie, iako ga je ostavila kad je
otišla na Harvard.
– I jeste li nastavili?
– Ne, samo taj jedan put. Ja sam htjela još, ali mama i tata su se
vratili. Nekoliko puta smo imali priliku u pogrebnom poduzeću
kad je Aaron morao dežurati pokraj telefona, ali umjesto toga smo
samo razgovarali. On i njegova mama su scijentisti i ne vjeruju u
smrt. U dnevnoj sobi su imali časopis scijentističke organizacije, sa
svjedočenjima na poleđini.
– Kako to misliš, ne vjeruju u smrt?
– Smrt i grijeh su iluzije... Ne znam. Pokušao mi je objasniti, ali
nikad nisam uspjela shvatiti. Htio je da porazgovaram s njegovom
mamom, da će mi ona bolje objasniti. Ali, nisam to željela. Možda
zato više nikad nismo spavali zajedno.
– Što mislite, što sad rade mama i tata? – upitala je Ludi. I ona
se smekšala. Inače je bila vrlo tvrdoglava, ali sad je bila zaljubljena.
– A što je s tvojim tajanstvenim Saulom? – pitala sam je. – Nisi
baš mnogo pričala o njemu. Stalno razgovarate telefonom, ali ne
pričaš o njemu.
– Saul je nešto sasvim drugo – rekla je. – On je apsolutno,
apsolutno fantastičan. Bit će odvjetnik i boriti se za građanska
prava.
– A ti ćeš biti direktorica Agencije za zaštitu okoliša. –
Nasmijala sam se vlastitoj šali, ali to zapravo i nije bila šala. – Kakav
ćete vi biti par!
– Je li ti to prvi dečko? – pitala je Turi.
– "Dečko"?
– Pa, znaš...
– "Dečko" nije prava riječ.
– Zaljubljena si.
Ludi ju je prezirno pogledala, kao da riječ "zaljubljenost" nije
ništa primjerenije nego "dečko" da bi opisala dubinu i širinu njezina
iskustva. Ali, onda se vragolasto namiješila. Bilo je teško ne voljeti
Turi kad si jedanput prevladao činjenicu da spava s tatom.
– Sjećaš li se što su mama i tata radili nedjeljom ujutro? –
upitala sam.
 Ludi je kimnula. – Nevjerojatno.
– Vodili su ljubav i u drugim prilikama – rekla sam zbog Ludi
– ali nedjeljom ujutro smo mi toga bile najsvjesnije. Vrata spavaće
sobe bila su zatvorena i zaključana, a mi smo znale da ne smijemo
kucati ni gnjaviti, ali bismo se smjestile pred njihovim vratima, na
kraju hodnika na katu, pokraj stražnjeg stubišta koje vodi u
kuhinju. Složile bismo jastuke i pokrivače i igrale se lutkama. Moja
lutka je mogla otvarati i zatvarati oči sve dok je Cookie nije
rasklopila da bi vidjela što je unutra. Imale smo male plastične
figurice s pokretnim rukama i nogama i pokućstvo za lutke među
kojim je bio i bračni krevet. Pokućstvo je bilo nešto manje od lutaka.
Lutke su bile prevelike za taj krevet, ali bismo svejedno stavile
mamu i tatu zajedno u njega, tatu odozgor, i glumile bismo da se
ševe.
– Kad bi se vrata napokon otvorila, uvijek bi se iznenadili kad
bi nas ugledali - izgleda da nikad nisu shvatili što radimo - a onda
bi nam tata pripravio obilan doručak. Slaninu, jaja, šunku,
palačinke. Oni bi još bili u kućnim ogrtačima, bez donjeg rublja, i
kad bi prekrižili noge, katkad bismo nešto i vidjele.
– Je li to bilo zastrašujuće? – pitala je Turi.
– Ne – rekla sam – nije. – Ali, shvaćala sam što je htjela reći.
Freud tvrdi da se djeca boje tog iskonskog prizora, ali sa mnom nije
bilo tako. Prerasle smo lutke, a posljednji put smo sjedile pred
njihovim vratima kad je meni bilo sedam ili osam godina. Što znači
da je Cookie bilo trinaest ili četrnaest. Ali, sjećanje na zvukove koje
smo čule iz sobe dio su mojeg odrastanja - čudni i uzbudljivi, ali i
umirujući - uzdasi i stenjanje, a onda potisnuti smijeh, kao da je to
što su radili najsmješnija stvar na svijetu. A onda bi se vrata otvorila
i oni bi pregazili naš mali logor poput divljih veprova ili slonova.
– Tata je znao pripravljati jaja na tisuću načina – nastavila sam
– i uvijek je smišljao nešto novo. Na primjer, skuhao bi žumanca i
bjelanca zasebno i između njih stavio kriške sira i rajčice pa bi to
izgledalo kao jaje na oko, ali ipak drukčije; ili bi ih skuhao na pari s
octom i uvaljao ih u parmezan i onda ih poslužio u gnijezdu od
slanine i rajčice na tostu s maslacem. Kad god bismo kušale neki
njegov novi recept, Cookie bi počela stenjati u ekstazi. Uuuuuuh,
oooooh, oooooh kako je dobro; O O O. O, Isuse, tako je dobro.
Pridružile bismo se i Ludi i ja: O O O! O, Isuse. Tati je uvijek bilo
drago što nam se toliko sviđa ono što je pripravio. "Dajte, cure",
rekla bi mama i pripalila cigaretu. Mislim da nisu znali da ih
oponašamo.
– Da sam barem imala kasetofon – rekla je Ludi.
– Ali, ti si imala samo dvije ili tri godine – rekla sam.
Turi je rekla: – Jeste li znale da je Cookie stanovala kod nas u
Rimu?
Naravno, znala sam, samo dotad to nisam povezivala.
– Odmah sam se zaljubila u nju. Bilo mi je šesnaest godina.
Otišle smo u Keatsovu i Shelleyjevu kuću na Piazzi di Spagna; imali
su neka pisma koja je pisao svojoj djevojci, mislim da se zvala
Fanny. Jele smo artičoke u židovskom restoranu u starom getu, a
onda smo posjetile moju tantin Minoo. Tantin Minoo znala je za
kinodvoranu u predgrađu Teherana gdje su prije prikazivanja
svakog filma na ekranu prikazali psovku kako bi spriječili
muškarce da pišaju u dvorani; i spravljala je "čaj" od izmeta
magarica, tamo u Teheranu, protiv bronhitisa. Rekla je Cookie da u
Italiji to ne rade i zato u Rimu svi stalno kašlju. Vjerovala je da je na
sjeveru još gore jer je hladnije. Baba je rekao Šapuru neka skupi
magareći izmet s ceste, ali to nije bilo isto kao kad ga kupiš suhog i
krutog u apoteci.
Htjele smo slušati još o tantin Minoo i o Cookie, koja kao da je
imala još jedan život o kojem ništa nismo znale, ali tad smo čule
kako se mama penje uza stube.
Bilo je oko devet sati. Mama je otišla u kupaonicu i čule smo
kako pere zube i ruke. Dugo se zadržala, ali kad se došla
pozdraviti, još se osjećao miris cigareta na njezinoj odjeći pa sam se
nadala da neće imati problema sa samostanom ili s tom sestrom
Judy s kojom je putovala. Nisam mnogo znala o redovnicama, ali
pretpostavljala sam da ne smiju pušiti.
Još uvijek mi se po glavi motala ona pjesma Garrisona
Keillora:

It's wonderful now, you're back with me

And things are like they used to be
Remember Love, Remember Love.30

Ali, znala sam da mama odlazi i znala sam da ništa neće biti onako
kako je trebalo biti. Možda sam to oduvijek znala pa mi je bilo
drago što su sa mnom i Ludi i Turi, zbog moralne podrške. Mama
se došla oprostiti; držala sam se ukočeno kad me zagrlila. Držala je
dar, umotan u običan plavi papir, u jednoj ruci pa sam osjetila kako
me njegov oštar rub pritišće u leđa kad me čvršće zagrlila, a osjetila
sam i njezine suze na svom vratu i tad sam se smekšala, osjetila sam
kako nestaje moja ljutnja, pomislila sam kako možda ni sada nije
prekasno ako samo uspijem nametnuti svoju volju.
Turi je krenula van, a mama je spustila dar na stol i zagrlila i
nju, a onda je sjela na rub kreveta.
– Došla sam se oprostiti – rekla je Ludi i meni. – Nisam htjela
samo tako otići.
Nisam znala što bih rekla.
Turi je zatvorila vrata za sobom.
– Znam da nismo bile dobre prijateljice – rekla je mama –
nakon što je Cookie umrla. Onakve kakve smo bile prije. Nas tri.
Znam da sam vas razočarala. – Potapšala je krevet pa smo Ludi i ja
sjele pokraj nje. – Žao mi je zbog toga – rekla je. – Ne znate koliko
mi je to teško i ne znam mogu li to objasniti, ali ovo je naš posljednji
Božić zajedno pa sam vam htjela nešto reći.
– Pa, čuj, nitko te ne tjera – rekla je Ludi. – Ne moraš otići.
– Nije prekasno, mama – dodala sam.
Spustila je glavu a onda je zabacila, poput konja. – Znam,
drage moje, ali nije to tako jednostavno.
Počela sam duboko disati i potiskivati osjećaje. Uvijek sam se
izdaleka divila redovnicama. Kristin iz Kristin Lavransdatter, koju
nam je tata pročitao naglas, sva tri sveska; sestra Sara iz Dvije
mazge za sestru Saru - Clint Eastwood i Shirley MacLaine. Čak i
Sally Field u Letećoj opatici. Ali, ovo je bilo drukčije. Ovo je bila
moja mama.
– Sjećate li se one stare pjesme "You are my sunshine, my only
sunshine"? – Zastala je, čekajući odgovor, a onda je tiho počela
pjevati:

You are my sunshine, my only sunshine

You make me happy when skies are gray;
You'll never know, dear, how much I love you,
Please don't take my sunshine away.31

– Nikad nećete znati koliko vas volim – rekla je. – Katkad

strahujem od toga da nikada nećete znati koliko vas volim. Ali,
htjela bih da se sjetite one pjesme Richarda Lovelacea, znate na koju
mislim? - "Ne bih te mogao toliko voljeti, draga, da još više ne volim
čast." To nije točno ono što vam želim reći, ali je možda najbliže što
mogu u ovom trenutku.
– One večeri kada je Cookie umrla i kad smo tata i ja otišli u
Bolognu... tata je bio tako ljut. Samo je lutao naokolo. Nije mogao
sjediti na mjestu. Otišli smo vidjeti tijelo, i ja sam znala da to nije
Cookie...
– Ali, mama, to jest bila Cookie – rekla sam.
– Pričekaj da završim. Kasnije te večeri izišla sam iz hotela -
mislim da su tata i Allison otišli natrag u bolnicu, ili u mrtvačnicu,
nisam više sigurna a nije ni važno. Trebala mi je šetnja. Mislila sam,
kad bih samo mogla izići i hodati, možda se uspijem sabrati. Bilo je
vruće i ulice i trgovi bili su prepuni ljudi, zbog vrućine i zbog
bombardiranja. Crkve su bile otvorene. Otišla sam u crkvu koja se
zove Santa Maria della Vita. Sve su crkve bile otvorene. Posvuda je
bilo ljudi iako je već prošla ponoć. Ljudi su se molili. Slušali. Tamo
ima strašna pieta, strašna ili krasna, nekog Niccola, koja pokazuje
stvarni užas raspeća. Vidi se na njihovim licima. Tako sam se i ja
osjećala. Bilo je mnogo nemira, mnogo srdžbe. To se osjećalo u
zraku. Nisam znala kamo idem, ali zacijelo sam izišla kroz stare
gradske zidine. Kad sam poslije pogledala plan grada, zaključila
sam da sam valjda bila kod Porte Castiglione, ali nisam sigurna.
Nije važno. Ali, sjećam se da me netko slijedio, neka mlada osoba
blistave plave kose, gotovo zlatne. Nisam mu mogla umaći, ili njoj, i
nakon nekog vremena prestala sam pokušavati. Na kraju sam sjela
na klupu u parku, a ta je osoba sjela pokraj mene i ja sam joj počela
pričati o Cookie. O tome kako je njezina prva rečenica bila "Prašćići
trče po kućama". Toga se sjećam jer sam sve morala prevoditi na
talijanski. Nikad nisam osobito dobro govorila talijanski, ali tada
uopće nisam imala teškoća: Porcellini corrono in case. Vidjela sam
da želi nešto reći, ali nisam mogla prestati govoriti. Što me više
pokušavao prekinuti, to sam brže govorila. Ispričala sam mu sve
čega sam se mogla sjetiti o Cookie.
– A sad vam želim reći ovo: dugo mi je trebalo da shvatim
kako sam trebala slušati, a ne govoriti. To je bio poslanik, a ja njemu
ili njoj nisam dala priliku da mi prenese poruku. Još se sjećam kako
je ta osoba bila prekrasna i kako me ljubazno slušala. Okrenula se
prema meni, savila jednu nogu poda se. Vidjela sam kako mu se
razdvajaju usnice, ali nisam mogla ušutjeti. Što mi je htio reći? Hoću
li to ikada znati? Jesam li propustila svoju priliku? Ne znam, ali o
tome učim u samostanu. Slušati umjesto govoriti. Šutjeti.
– Misliš li da je to bio anđeo?
Uzbudila se, opet zamahnula glavom. – To nisam rekla.
– Mama, bila si bolesna, imala si slom živaca. To je samo bila
neka ljubazna mlada osoba koja ti je htjela pomoći.
– Znam da sam bila bolesna, Sara. – Lice joj se smekšalo. –
Nikad se nisam pretvarala da nisam bila. Bila sam ozbiljno bolesna.
Ali, to nije objašnjenje za sve. Nešto sam vidjela, nešto sam čula, to
me obuzelo. Znate onu sufijsku priču koju tata zna pričati - čuje o
vatri... vidi vatru... osjeća toplinu vatre... proguta ga vatra.
– Uvijek sam mislila da tata govori o seksu.
– Govorio je o mnogim stvarima. Seksu, glazbi, Bogu. Mene je
progutala vatra, Sara. Ne znam kako drukčije to reći. Trebalo mi je
dosta dugo da sredim misli. Isprva sam mislila da je to bilo zbog
bolesti, ali bilo je nešto dublje. Nešto u očaju one piete iz Santa
Marije della Vita što mu je dalo oblik, i onda to što me tako slijedio.
Nisam mogla pobjeći. Lovio me. Niz uličice, staze. Bojala sam se da
će me opljačkati. I opljačkao me.
– Mama – rekla sam – sjećaš li se prizora iz filma "Moje pjesme,
moji snovi" u kojem časna majka pita Julie Andrews trči li prema
nečemu ili bježi od nečega? Ne misliš li da možda ti bježiš od
nečega?
 – Od čega, na primjer?
– Od Cookiene smrti, od mirenja s njom. Prihvaćanja. Ono s
nadgrobnim kamenom. Ne razumijem zašto...
– Zašto?
– Zašto se to moralo pretvoriti u borbu na život ili smrt. Sve ili
ništa.
– Ne zamjeram vašem ocu – rekla je – ako si na to mislila.
Uopće ga ne okrivljujem. Drago mi je što mu je dobro. Veoma mi je
drago i ne želim ni da ga vi okrivljujete. Ni zbog čega. Oboma nam
je to teško palo.
– Još nije gotovo – rekla sam.
– Tvrdoglava si kao i uvijek – rekla je. – Hajde, zar nećete
otvoriti dar? Nije ništa osobito, ali ništa drugo nisam mogla. Ludi,
hoćeš li ga ti odmotati?
Ludi se uspravila i strgnula plavi papir s paketića u kojem je,
naravno, bila knjiga, prilično velika, ne osobito debela, uvezana u
ružnu bijelu kožu.
– Neki dan smo u knjižnici slagale neke knjige – rekla je mama
– i naišla sam na holandski prijevod "Hodočasnikova putovanja",
što me iznenadilo, iako u toj knjižnici ima mnogo neobičnih knjiga.
Uvezana je u kožu, ali ne baš lijepu - kasnoviktorijanski artizam - ali
posveta mi je nešto govorila, a ovaj put sam slušala umjesto da
govorim. Možda će i vama nešto reći. Sestra Judy pomogla mi je pri
prijevodu. Vrlo je slično njemačkom.

Voor Mijn lieve kinderen,

Ter herinnering aan de dagen, toen wij gegaan zijn door het
Dal der Schaduwe des doods, in 't bijzonder aan de donkere
dagen van Dec. 1907. Lees het gedeelte van dit boek blz. 59-64.
In het licht von God's genade hereiken wij evenals Christen het
einde der vallei.

van Rijn
Amsterdam 24.12.07.

– Kad shvatiš značenje, vrlo je jednostavno, odmah to vidiš. –

Pokazala je prstom riječi pa smo slijedile pogledom njezin prsti niz
retke: – "Mojoj dragoj djeci, u sjećanje na dva dana kad smo
prolazili Dolinom smrti, a osobito na mračne dane u prosincu 1907.
Pročitajte to... nešto, ne znam što... u ovoj knjizi, na stranicama 59.-
64. U svjetlosti milosti Božje, neka kao kršćani dođemo do kraja te
doline."
– 24. prosinca 1907. – rekla je Ludi. – Prije točno sedamdeset
devet godina.
– To je još jedan od razloga zbog kojih sam večeras došla –
rekla je mama. – Zajedno smo proživjeli mračne dane, ali možda
sada dolazimo do kraja te doline.
Prva se slomila Ludi, što me iznenadilo jer sam inače obično ja
najsentimentalnija. Nije ništa rekla; samo je spustila glavu u
mamino krilo i tiho plakala.
– Hoćeš li imati problema zato što si pušila? – upitala sam.
– Uvijek imam nekakvih problema – rekla je.
– Nismo ti kupile dar, nismo znale...
– Niste ni mogle znati, dušo. Nitko ne može znati. Ali, reći ću
ti još jednu stvar, ako je možeš podnijeti. Katkad čujem Cookien
glas, noću, dok tonem u san. Čujem je kako me doziva. I malo se
razbudim i prošapćem: "Cookie, u redu je, još sam tu. Još sam tvoja
mama." I šapćem i vaša imena: "Sara, Ludi, u redu je, još sam tu, još
sam vaša mama." To sam vam htjela reći. Uvijek ću biti vaša mama.
Zato sam večeras došla. I sad kada sam to rekla, moram krenuti.
Pošto je otišla, Ludi i ja pričekale smo nekoliko trenutaka - čule
smo kako se vrata otvaraju i zatvaraju, vidjele kroz Ludin prozor
kako se odvezla - a onda smo sišle dolje i radile s Turi na slagalici.
Tata je sjedio na kauču i svirao svoju metalnu gitaru. "Now she's
gone gone gone and I don't worry, 'Cause I'm sittin' on top of the
world."

Tati sam rekla da sam dala otkaz tek dva dana poslije Božića.
Mislila sam da će mu biti drago što sam se vratila kući, ali nije se
činio baš oduševljen, pa sam ono mjesto u Muzeju znanosti i
industrije prikazala izglednijim nego što je bilo. Malo sam
izmijenila priču kako tata ne bi pomislio kako sam potpuno
izgubljen slučaj. Pročitao je opis radnog mjesta - pokazalo se da je u
ovom slučaju pomoćna kustosica zadužena za izloške - i jako se
uzbudio. Otišli smo zajedno u gradsku knjižnicu i uzeli knjige o
povijesti kompjutora i o tome kako provoditi istraživanja koja bih
morala provoditi - tražiti stare fotografije, naći podatke o kostimima
i odjeći (koju bi, primjerice, nosili ljudi u Uredu socijalnog
osiguranja u Washingtonu pedesetih godina, kad je postavljen prvi
Univac). U jednoj je knjizi bilo nekoliko bibliografija i naziva
područja iz Knjižnice Kongresa, a bilo je tu i poglavlje s naslovom
"Izumi, znanstvena otkrića i njihovo iskorištavanje". Činilo se da
tata misli da sam već dobila posao i da se pripremam za prvi radni
dan. Slagala sam da imam dogovoren intervju, a zapravo još nisam
bila poslala ni zamolbu. Cijeli me tjedan pokušavao nagovoriti da ih
nazovem, a ja sam odgađala. Bojala sam se, a knjiga "Kako postići
uspjeh u razgovoru o zaposlenju" nije mi nimalo pomogla.
Sjedila sam sama u dnevnoj sobi, u kojoj je zbog kamina bilo
najtoplije, i naizmjence prčkala po slagalici i listala tu knjigu. Prvi
mi dio nije toliko smetao: "Koja je svrha razgovora" (3. poglavlje:
"Pripremite svoj mozak", 4. poglavlje: "Pripremite svoje tijelo").
Najviše me brinuo sam razgovor. Odlučili smo tog poslijepodneva
održati probni razgovor, a i njega sam se užasavala. Probni
razgovori koje sam vodila u Uredu za planiranje karijere u St.
Clairu nikada mi nisu osobito išli. Ovaj barem nitko neće snimati na
video. Tamo sam se ukočila zbog videokamere. Mislila sam da neću
imati poteškoća u stvarnom razgovoru, ali u tim pokusima osjećala
sam se nelagodno. Ali, tako sam se osjećala i kad sam učila plivati i
plesati: da to neću moći ako me ljudi budu gledali, a hoću kad me
nitko ne gleda. Pokazalo se da sam oba puta pogriješila, pa sam
zato pristala na taj probni razgovor. Tata će me tog poslijepodneva
intervjuirati.
Tata je već pročitao knjigu i navalio je da me on provede kroz
sve opisane korake. Tražio je da se prikladno odjenem za razgovor,
ali nisam imala odgovarajuću odjeću ni modne detalje, pa sam
posudila suknju od Turi i bluzu Anne Klein i stari sako iz maminog
ormara. Suknja mi je bila pretijesna, a sako preširok, a kosa, koju
sam dvaput oprala, nije se dala dobro počešljati. Cilj je bio uspješan
intervju. Ne odijevaš se da bi izrazio svoju osobnost, nego da bi
onoga tko te intervjuira uvjerio da si uredan, čist i - što je najvažnije
- isti tip osobe kao onaj ili ona koji te intervjuira. Ne smiješ doći u
tenisicama ni u cipelama s jako visokim potpeticama. Odjeću daš na
kemijsko. Ne nosiš razmetljive narukvice ili velike naušnice koje
previše privlače pozornost. Nosiš poslovnu torbicu, ili, još bolje,
aktovku. Na intervju ne smiješ doći s paketima ili vrećicama iz
trgovine, a iz torbe i džepova ne smiju ti viriti papiri.
Vratila sam se slagalici. Mama je pogodila. Tata je dao razviti
dijapozitiv našeg stana u Rimu, Via Savoia 33. Na vrhu slike bilo je
plavo nebo, a palazzo je bio točno onakve boje kakve sam se sjećala,
gotovo koraljne, ili možda oker. Vidio se prozor Cookiene i moje
sobe. Ludi i Turi, koje su odlučile pripraviti patku ? l'Orange za
Staru godinu - od pataka koje su ulovili Turi i tata - došle bi iz
kuhinje svakih nekoliko minuta pogledati kako mi ide i malo
pomažući, ali ja sam stalno radila, dodavala komadić po komadić,
čekajući da se pojavi kamenje na dnu i neboplavi luk Autofficine
pokraj ulaza u zgradu i naša ulazna vrata, tako debelo lakirana da
su blistala poput stakla.
Htjela sam obaviti razgovor sama s tatom u njegovoj radnoj
sobi. Ali, on je već donio stolce iz blagovaonice u dnevnu sobu.
Ludi će igrati ulogu recepcionarke, a Turi će promatrati. Ja sam sjela
u predvorje, udobno se smjestila i pokušala zamisliti nit koja
prolazi kroz moju kralježnicu u zemlju i širi se poput korijenja
stabla. Onda sam zamislila kako energija iz zemlje teče kroz
korijenje i tu nit, uz moju kralježnicu sve do glave. Ali, nije upalilo.
Čekala sam dok su se oni smještali. Imala sam tatinu aktovku, koja
se izobličila od silnih knjiga koje je u njoj nosio. Pogledala sam se u
zrcalu u ormaru. Izgledala sam posve normalno, osim aktovke.
Poput studentice ili nekoga tko je nedavno diplomirao. Ali, nisam
to mogla podnijeti, nisam mogla podnijeti sebe. Pokušavala sam
paziti što jedem, ali unatoč tome... Nisam mogla nazrijeti pravu
sebe i nisam osjećala da energija zemlje teče kroz kralježnicu u moju
glavu. Doduše, nisam se baš previše ni trudila. Umjesto toga,
rješavala sam slagalicu.
Kad su me napokon pozvali u dnevnu sobu, bila sam napetija
nego što bih bila na pravom intervjuu. Tad bih barem imala posla s
neznancima. Ako bih zabrljala, ne bih ih nikada više morala vidjeti.
Otvorila su se vrata i Ludi me pozvala glumeći Njemicu: – Ms.
Voodvull?
Sjedila je na stolcu iz blagovaonice za stolićem za kartanje koji
je glumio njezin radni stol. Tata je sjedio na istom takvom stolcu
pred kaminom, a ispred njega je bila klupica za glasovir. Turi je
ležala na kauču, spremna dokumentirati intervju tatinim starim
pentaxom.
– Imam sastanak s gospodinom... Bradleyjem – rekla sam. –
Zovem se Sara Woodhull.
Ludi je otvorila neku knjigu i na trenutak se zadubila u nju. –
Šao mi je – rekla je – ali nemam ništa za danas poslijepodne.
Gospodin Bradley je zauzet.
– Dogovorili smo se za tri sata.
– Da vidim... gospođica Voodvull?
– Woodhull – rekla sam – Sara Woodhull.
– Ah, da, evo ga. Kospođice Voodvull, strašno mi je šao, ali vi
ste imali dogofor za jučer poslijepodne. Našalost gospodin Bradley
danas nema vremena. Snate, vrlo je sauset. Jako mi je šao, ali vaš je
dogofor bio za jučer poslijepodne.
– Ali, ja sam sigurna – rekla sam, pokušavajući zvučati
odlučno – da je dogovor bio za danas.
– Ne, ne – rekla je Ludi. – To nije moguće. Evo, tu piše, utorak.
Vidite, srijeda je na sljedećoj stranici.
– Ali, moram razgovarati s njim, vrlo je važno.
– Sve je uvijek vašno, zar ne?
Potpuno zbunjena, bila sam sretna kad se umiješala Turi: – Daj
da ja glumim tebe, Sara. Ti si jednostavno prefina. – Spustila je
kameru, zgrabila tatinu aktovku i okrenula se prema Ludi.
– Dobro – rekla sam. Vidjela sam da tata nije ništa oduševljeniji
tijekom događaja nego ja.
– Oprostite, gospođice Simmons – rekla je Turi – ali, ako se
sjećate, nazvali ste me kako biste premjestili sastanak s pola tri u
utorak na pola tri u srijedu. Ja se toga jako dobro sjećam. Poruka je
na mojoj telefonskoj sekretarici. Evo, ponijela sam kasetu. Možemo
je zajedno preslušati na vašoj sekretarici.
Sad se Ludi posve zbunila. – To neće biti potrebno – rekla je. –
Upravo sam se svega sjetila. Da. Baš glupo od mene, zaboravila sam
to pribilježiti. Gospodin Bradley će vas odmah primiti.
Upleo se tata. – Turi, pusti da Sara sama obavi razgovor. Pa
ona je ta koja traži zaposlenje.
– Samo sam je htjela zaštititi – rekla je Turi i prepustila mi
mjesto. – Ne daj da te itko zajebava – rekla je i zagrlila me jednom
rukom. – Jesi li čula? Moraš biti nametljiva.
– Dobro, ja ću dalje – rekao je tata. – Gospođice Woodhull,
izvolite sjesti. Veselio sam se ovom razgovoru. Evo, vaš je životopis
preda mnom. St. Clair College. Jeste li znali da je naš šef razvoja
tamo studirao? Vrlo dobro sveučilište.
– Da – rekla sam. – Moj otac ondje predaje.
– Sigurno je vrlo ponosan na vas.
Nisam znala što bih rekla. – Znao je dovesti moje sestre i mene
u muzej – rekla sam – kad smo bile male. A dolazile smo i sa
školom
– I, jeste li uživali u tim posjetima?
– O da, veoma.
– A sad, što se tiče ovog zaposlenja. Pročitali ste opis radnog
mjesta?
– Jesam, i zvuči mi zanimljivo.
– Izvrsno, izvrsno. Bit će to vrlo važna izložba. Povijest
kompjutora, znate. Trenuci koji su obilježili razvoj kompjutora.
– Da, ali što točno treba raditi pomoćna kustosica?
– Pa, evo. Recimo da vam kažem da nabavite fotografiju ureda
iz devetnaestog stoljeća. Biste li mi je mogli nabaviti do sutra? Što
biste učinili?
Sve smo to zajedno prošli, pa sam znala odgovor: – Prvo bih
pogledala Umijeće traženja slika: uvod u praksu, postupak, tehnike
i resurse Hilaryja Evansa, a ako tu ne bih ništa našla, pogledala bih
u McDarrahovu Knjigu fotografija i izvora podataka: kako odmah
pronaći fotografiju koja vam je potrebna. Ima, dakako, i drugih
izvora podataka, ali najprije bih se poslužila tima.
– Pa, to mi zvuči prilično snalažljivo. Osobno ne bih imao
pojma gdje to potražiti. No pokušajmo s nečim težim. Recimo, što
biste učinili da morate nabaviti Univac?
– Joj, tata – rekla sam – postavljaš prelaka pitanja. Pitaš ono što
znaš da znam. Hajde pusti Turi i Ludi.
One su to jedva dočekale, pa smo zamijenile mjesta.
– Gospođice Woodhull – rekla je Ludi, snizivši glas kako bi
pokazala da je ona sad gospodin Bradley. – Imamo više od dvjesto
molbi za ovo mjesto. Možete li mi navesti neki razlog zašto bih
izabrao upravo vas? Koje su zapravo vaše kvalifikacije?
Turi je opet glumila mene. – Pa, kako ja na to gledam,
gospodine Bradley, vi zapravo tražite nekoga tko dobro igra igru
nalaženja blaga, zar ne?
– Tako nešto, da, rekao bih – rekla je Ludi.
– To je igra – objasnila je Turi – koja se obično igra ekipno, ali
ne mora biti tako. Dobijete popis predmeta. Tko ih prvi sve prikupi,
pobijedio je. Ja sam šampion u toj igri.
– Da, shvaćam analogiju, gospođice Woodhull, ali analogije su
mačevi s dvije oštrice. Kao i paralele, možda se nikada neće
presijeći. Dječje igre nisu baš najbolja priprema...
– Ali, ako su paralele na kugli, presjeći će se, gospodine
Bradley.
– Bojim se da vas nisam razumio.
– Recimo da tražite nešto doista neobično, primjerice gaćice s
izvezenim srcem na stražnjici ili plavi prezervativ, morate...
Tata se opet upleo. – Djevojke, ovo nije vic – rekao je. A onda
meni: – Ne slušaj ih, Sara. Ne zaboravi, većina ljudi htjet će ti
pomoći ako ih dovedeš u pravo raspoloženje. Ako pomisle da su
oni na tvojoj strani, ili da si ti na njihovoj. Da imate zajednički cilj.
Moraš ih navesti da prihvate duh tvoje igre. U tome je najveći
izazov. Moraš ih pitati... – Ali, i tati je ponestalo savjeta.
Ludi i Turi su bile prebrze za mene. Otišla sam gore, legla na
krevet i čekala. Znala sam da će za nekoliko minuta - nakon
pristojnog razmaka - tata doći. Kad je napokon došao i sjeo na rub
kreveta, ležala sam lica uronjena u jastuk. Rekla sam mu da sam
dala otkaz u Mount Parnassusu i da sam već spakirala sve svoje
stvari u Chicagu i da sam mislila da će on htjeti da se vratim kući.
 Neko mi je vrijeme masirao ramena i nije ništa govorio.
– Ti imaš Turi – rekla sam – a mama ima nekoga, pa makar to
bio i samo Bog, a Ludi ima Saula. Tako sam osamljena u Chicagu.
Moje cimerice... nisu loše, ali... Zašto ja nisam kao Turi? Jesi li vidio
kako je ona sve okrenula u svoju korist? A ja čak nisam uspjela
dogovoriti sastanak. A i Ludi. Ne znam kako im to polazi za rukom.
Ja ne znam biti takva.
– Nema ničega lošeg u tome što radiš kao konobarica – rekao
je, ali nije odolio a da ne doda – neko vrijeme. Vjerojatno učiš više o
životu nego... – Ali, nije rekao nego što. – Pogledaj što sam ja učinio.
– Ti si otišao u Iran i onda na poslijediplomski.
– Da, imaš pravo. Zapravo ne znam kako ljudi opstaju u
stvarnom svijetu. Ali, slušaj, Sara, tek su ti dvadeset dvije, tvoj život
još nije završio. Tek si na početku.
– Zašto onda nemam osjećaj da sam na početku? Želim se
vratiti kući, tata. Htjela bih neko vrijeme biti s tobom.
Pretvarao se da me nije čuo. Kao Laska kad nije htjela doći u
kuću ili ući u kamionet.
– Nije ti potreban muškarac da bi bila potpuna – rekao je, ali
počeo je zvučati kao članci iz Redbooka i Cosmopolitana koje je
čitao dok je stajao u repu u samoposluzi. I ja sam ih čitala.
– Što se dogodilo s tobom i s mamom?
– Na Badnjak? Popušili smo nekoliko cigareta pred kaminom.
– Osjetila sam miris na njezinoj odjeći. Misliš li da je imala
problema zbog toga?
– Mama uvijek ima nekakvih problema.
– Jesi li mislio da će ostati? Možda samo malo? Jesi li se nadao?
– Ne znam što bih ti rekao, Sara. Možda se malo i jesam nadao.
– Jesi li zato pustio snimku Prarie Home Companiona? Možda
podsvjesno?
– Možda podsvjesno.
– Poželiš li ikada da si opet dječak u Grand Riveru?
– Nisam o tome razmišljao.
– Jesi li bio sretan kao dječak?
– Mislim da jesam.
– Jesi li sada sretan?
 – Pa, nije mi loše.
– Jesi li sretan s Turi? – Vidjela sam da ne želi razgovarati o
Turi.
– Drago mi je što ste se počele slagati – rekao je. – Sjećaš se kad
je tvoj ujo Roy doveo svog psa na onaj Dan zahvalnosti, dok smo još
imali Argosa? Kad smo tek nabavili Lasku?
– Voljela bih da sam malo više poput nje – rekla sam. – Poput
Turi, ne poput Laske. I poput Ludi.
– Ti si onakva kakva si, Sara. Ne trebaš biti nalik nekome
drugom.
– One su snježnije. – Htjela sam reći "snažnije", ali ispalo je
"snježnije". – Ja nisam osobito snježna – dodala sam, ponavljajući
istu pogrešku.
– Ti si finija; one su prilično nasilne.
– Misliš li da je mama shvatila što se događa s tobom i s Turi?
Kimnuo je. – Mama je prilično oštroumna – rekao je.
– Misliš li da je možda namjeravala ostati, ali se predomislila
kad je vidjela Turi?
– Sara, ništa nije lako, ništa nikada nije jednostavno.
– Jer, to bi mi bilo nepodnošljivo.
– Sara, ne smiješ zaboraviti da drugi ljudi žive svoje živote
kojima ti nisi u središtu, a to se odnosi i na mene. Moraš se prestati
sažalijevati. Ništa više nikad neće biti kao što je bilo prije. Ne postoji
"trebalo je". Čitao sam neki dan u Katalogu Cahill da... bila je to
reklama za kasete Garrisona Keillora... nešto o tome kako je život na
jezeru Wobegon onakav kakav se unatoč svemu očajnički nadamo
da još postoji u malim mjestima diljem zemlje, tako nešto. Ali, po
meni je to posve pogrešno. Znaš zašto su to dobre priče? Ne zato
što su nostalgične, nego zato što nisu. Dobre su ne zato što nam
opisuju kakav bi život trebao biti, nego zato što to ne čine.

Nikki Mariakakis mi je dopustio da se vratim na stari posao u

Mount Parnassusu, koji i nije bio tako loš; a kad me gospodin
Bradley iz Muzeja znanosti i industrije pozvao dva tjedna nakon što
sam poslala zamolbu da se dogovorimo za razgovor, zamalo sam
ga odbila. Još se nisam posve oporavila od pokusnog razgovora,
iako su mi se Turi i Ludi ispričale. Samo su me htjele očeličiti, tako
su rekle. Ja sam odveć fina. Moram se naučiti opirati, ne dopuštati
da me svi gaze. Ali, nisam znala kako bih to objasnila gospodinu
Bradleyju, pa sam rekla da, vrlo rado ću doći.
Kupila sam vlastiti primjerak knjige Kako uspješno voditi
razgovor o zaposlenju kod Krocha u Hyde Parku i proučavala ga u
podzemnoj i u autobusu do Ulice Halsted. Razgovor je bio
dogovoren za petak. Tata je došao u srijedu navečer, ravno u
restoran, a Nikki ga je častio čašom ouza i tanjurom saganakija.
Sljedećeg smo jutra kupili novu aktovku u trgovini u Ulici Wabash,
prekoputa Krochove trgovine u centru, a onda smo otišli u Marshall
Field's po kostim. Tata je u ženskim časopisima čitao o "moćnim"
poslovnim kostimima pa je zaključio da ga i ja moram imati. Ponio
je i knjigu Odijevajte se za uspjeh koju je posudio u gradskoj
knjižnici.
Znala sam da to radi u najboljoj namjeri, ali sam oklijevala. Sad
sam ga okrivljavala što me natjerao da studiram kad sam htjela
postati stjuardesa. Čak sam bila pisala jednoj školi, ali u ono doba
nisam bila dovoljno stara. Materijali koje su mi poslali bili su vrlo
glamurozni i još bi mi katkad potpalili maštu kad bih vidjela
stjuardese u zračnoj luci kako brbljaju s pilotima i za sobom vuku
one male kovčežiće na kotačima.

U Jeffrey Expressu, na putu u grad, tata je ponovno pročitao

poglavlje "Kako kupiti kostim". Bio je prohladan dan, temperatura
ispod ništice, ali trgovina je bila pretrpana. Htjela sam u ženski
odjel na drugom katu, ali tata je rekao da idemo pogledati najbolje
kostime na trećem. – Treba ti doista dobar kostim – rekao je
nekoliko puta. – On će biti početak tvoje poslovne garderobe. Sako
možeš nositi i s drugim suknjama ili na haljinu, a suknju s drugim
sakoima...
Već smo razgovarali o mojoj temeljnoj garderobi. Prema
Odijevanju za uspjeh, trebala bih imati tri kostima (crni, smeđi i
tamnocrveni), tri bluze raznih boja, dvije haljine i tri svilena šala. A
ja sam imala tri para traperica, pet-šest bijelih bluza i konobarsku
odoru koju sam kupila u trgovini odorama u Ulici Halsted,
nedaleko od restorana. Nije to bila prava grčka narodna nošnja, ali
bila joj je slična.
Izišli smo iz dizala na trećem katu i našli se na drugom
planetu, među samim sredovječnim ženama.
Tata je spremio svoj primjerak Odijevanja za uspjeh u aktovku.
Prišla nam je jedna od žena. – Tražite li nešto određeno?
– Da – rekao je tata – tražimo kvalitetan vuneni kostim na
jednoredno kopčanje. Nešto s jednostavnim ovratnikom i
suvracima od osam centimetara. – Bilo je zabavno čuti ga da tako
govori jer sam znala da o modi nema pojma.
Natjerala sam ga da obeća da neće tražiti "moćno" odijelo, ali i
ovako mi je bilo pomalo neugodno. Ali, prodavačica nije ni
trepnula. Bila je zgodna i doimala se kao da taj posao radi iz užitka,
zato što voli odjeću. Nosila je blejzer i bluzu s nekom vrstom leptir-
mašne i suknju A-linije koja joj je plesala oko tijela. (Pokušala sam je
zamisliti s tatom, ali već sam se navikla na Turi.) Ta je žena bila
odveć uglađena za tatu, koji je bio... pa, nekako hrapav.
Htjela sam samo što prije obaviti stvar i otići, ali tata je preuzeo
inicijativu, pokazao prodavačici da je on glavni kako nam ne bi
pokušala uvaliti nešto što inače ne može prodati. Tata je bio
spreman postati oštar ako se to dogodi, ali možda je ta žena to
naslutila pa nije ništa slično pokušala; ili joj takvo što možda nije ni
palo na um. Možda je jednostavno bila dobra žena.
Tata je tog dana nosio odijelo. Jedino koje je imao.
Mornaričkimodro. Neupadljivo. I modru kravatu s oznakom St.
Claira. Lijepo je izgledao. Ne pamtim kad sam ga posljednji put
vidjela s kravatom. – Kad kupuješ odijelo - ili kostim - moraš i biti u
odijelu – rekao mi je. Budući da nisam imala odijelo, obukla sam
suknju na vezanje i svoju jedinu šarenu bluzu. Ali, nosila sam novu
aktovku.
Prodavačica nas je povela na odjel gdje su bili kostimi veličine
40-42 i stajala pokraj nas dok smo ih razgledali. Visjeli su na velikim
plastičnim vješalicama, a suknje su bile složene preko prečke. Činilo
mi se da ona procjenjuje nas, da se pita znamo li što radimo, ali nije
uspjela zbuniti tatu: opipao je svaki kostim, pogledao etiketu,
podstavu, ovratnik, gumbe. Ako je kostim bio s uzorkom,
provjeravao je kako se uzorak podudara na šavovima. Onda bi
uhvatio rukav i zavrnuo ga kao da cijedi mokru krpu. Pogledala
sam prodavačicu dok je to radio, ali ona se samo smiješila. – Ako
nakon ovoga ostanu nabori – rekao mi je – ostat će i kad ga budeš
nosila.
Bila sam odveć napeta da bih dobro pogledala kostime. Nisam
ni sebe mogla dobro pogledati u velikom zrcalu. Meni su svi ti
kostimi bili isti, ali napokon smo izabrali jedan koji nije imao
prenaglašena ramena, s ravnom suknjom koja nije bila ni preduga
ni prekratka (trunku ispod koljena), ni prejarke ni premrtve boje
(modre). Stajala sam pred golemim zrcalom s praznom aktovkom u
ruci dok je tata provjeravao porub suknje. Bila mi je malo pretijesna,
ali ionako sam namjeravala smršavjeti.
Tata je rekao prodavačici da će je još danas morati prepraviti.
Tražio je da to učini njihov glavni krojač.
– Ne znam hoćemo li moći danas – rekla je.
– Morat će biti danas – odgovorio je. – Moja kći ima važan
razgovor o zaposlenju sutra poslijepodne.
– Pričekajte, raspitat ću se.
Kada je otišla, tata mi je rekao da brzo navučem suknju broj 42.
Nisam htjela, ali sam ga ipak poslušala. – Sako je savršen – rekao je
– ali suknja bi morala biti malo šira, tako će ti biti udobnije.
– Pa ne možeš zamijeniti suknju.
– Naravno da mogu. Sako ostavi – rekao je. – Hajde, brzo. –
Gurnuo me u svlačionicu.
– Tata – šapnula sam – to se ne radi. Stvarno.
Ali, on je to ipak učinio. Suknju broj 40 stavio je na vješalicu sa
sakoom broj 42.
– Tata – prosiktala sam.
– Pssst – prošaptao je. Prodavačica se približavala, a s njom i
glavna krojačica. – Nekome će baš ta kombinacija savršeno
odgovarati.
Glavna krojačica nije baš bila oduševljena, ali tata joj je tutnuo
deset dolara u ruku (što je također naučio iz knjige); ona se
iznenadila, ali se nije bunila - u knjizi je i pisalo da neće.
– Kako se osjećate u njemu? – upitala me. – Napravite nekoliko
koraka, sjednite.
Ovratnik mi nije baš dobro prianjao uz vrat i krojačica je rekla
da će ga morati skinuti kako bi ga podesila. Ali, suknja mi je stajala
kao salivena.

Sljedećeg jutra ispunila sam upitnik o racionalnom razmišljanju u

radnoj bilježnici knjige Kako uspješno voditi razgovor o zaposlenju.
Glavno je bilo suprotstaviti se svim iracionalnim mislima, a ne
samo onima u razgovoru o zaposlenju. U lijevom stupcu sam
morala navesti sve svoje iracionalne misli, a u desnom "činjenice".
Onda smo tata i ja prošli pitanja iz druge knjige, koju je preporučio
Wall Street Journal.
Tu su bile dvije skupine pitanja: pitanja koja bi mogli postaviti
meni i pitanja koja bih ja trebala postaviti njima. U prvom popisu
bila su i "pitanja o ponašanju" pa sam bila spremna ispričati im o
tome kako sam uspješno radila pod pritiskom (pripremala sam
kioske s hranom za Međunarodni sajam u St. Clairu) i o tome kako
sam riješila problem sa suradnikom (a to su bile moje cimerice); o
tome kako jednom zgodom nisam uspjela završiti posao na vrijeme
(seminarski rad) i kako sam "anticipirala potencijani problem i
razradila preventivne mjere" (spriječila da mi se Nikki iz Mount
Parnassusa upucava); o tome kako sam izišla na kraj s razdraženom
mušterijom (primjer je opet bio iz Mount Parnassusa).
– Bome – rekao je tata s odobravanjem – ide to tebi.
A bila sam naoružana i pitanjima o "organizacijskoj misiji"
muzeja i o "najtežim problemima s kojima bih se mogla suočiti na
tom radnom mjestu" i o "kulturi" organizacije.
Ali, poslijepodne sam se pozabavila tehnikama opuštanja iz
prve knjige, koja se više bavila emocionalnom pripremom. Znala
sam da moram imati pozitivan stav - to mi je govorio i zdrav
razum. Ali, knjiga je išla dalje od toga, tvrdila je da je energija
magnetska i da privlači energiju slične vibracije. Pozitivne misli
privlače pozitivne događaje. Skyhawk Osborne, autor Duhovne
imaginacije, napisao je: "Svaka žena u svom životu rađa ono šo je
zamislila u dubini svoje duhovne imaginacije." Ponovno sam
pokušala zamisliti da je moja kralježnica nit koja se spušta u zemlju
i da energija zemlje teče uvis u moju glavu. Ali, ni sad mi to nije
polazilo za rukom. Sjela sam na mirno mjesto (u moju spavaću
sobu) i ponavljala: – Moje ruke i noge su teške. Moje ruke i noge su
teške i tople. Bilo mi je mirno i ujednačeno. Dišem opušteno i bez
napora. Trbuh mi je topao. Čelo mi je hladno. Moja desna ruka je
teška. Smirena sam. Moja desna ruka je teška. Opuštam se. Moja
desna ruka je teška... – Osjećala sam se malo bolje, ili barem malo
teže. Polako sam rekla: – Ja sam najbolja osoba za taj posao. Ljudi
me vole. Ostavit ću vrlo dobar dojam. Brzo se uklapam u nove
sredine. – I odjedanput sam shvatila gdje sam. Gledala sam jadnog
Richarda Simmonsa kako se meškolji dok ga napadaju u emisiji
Late Night with David Letterman.
Ured Jamesa Bradleyja bio je na drugom katu. Zapravo, to i
nije bio ured nego radni prostor, odvojen paravanom od ostalih
radnih prostora. Imao je metalni stol i na njemu kompjutor. Mladić
koji me dopratio na kat i niz dugi hodnik prepun vrata pravih
ureda ostavio me tu, iako u radnom prostoru nije bilo nikoga. S
mjesta gdje sam stajala u svome kostimu poslovne žene vidjela sam
izložak s električnim vlakovima. Tajnice koje sam usput vidjela bile
su odjevene ležerno - nisu nosile poslovne kostime - ali ipak ne
odveć ležerno.
Bradley je došao nakon pet minuta sa šalicom kave. Šalica je
bila od onih s izolacijom, tako da ti kava ostane topla cijeli sat, i
imala je oznake muzeja. Spustio ju je na podmetak na stolu. Na sebi
je imao traperice i bijelu košulju podvrnutih rukava.
– Došli ste na razgovor – rekao je.
Otvorila sam usta, ali ništa nije izišlo iz njih, pa sam samo
kimnula.
To je bio trenutak u kojem sam trebala stvoriti dobar dojam.
Prema knjizi Kako uspješno voditi razgovor o zaposlenju, imala
sam na raspolaganju otprilike pet sekundi. U lijevoj sam ruci držala
aktovku, spuštenu niz tijelo, a ne ispred, tako da mi je desna bila
slobodna za rukovanje. Trudeći se da ne izgledam kao navijena
igračka, uspravila sam se i nasmiješila. Htjela sam reći sam tu s
dobrim razlogom, da nisam tek tako zalutala. A onda sam
progovorila. – Prijateljica jedne od mojih cimerica – rekao je moj
glas – ima bratića koji radi kod vas. – Nevažni osobni podaci. To je
bilo s popisa stvari koje nipošto ne treba učiniti, ali Bradley je
prihvatio.
– A tko je to?
– Zapravo nisam sigurna.
– Znate li na kojem odjelu radi?
– U Razvoju ili tako nešto – odgovorila sam.
Dugo smo pokušavali odgonetnuti tko bi to točno mogao biti.
Mislila sam da se možda zove Grady, ali Bradley je nazvao Razvoj i
oni su rekli da nemaju nikakvog Gradyja. Ni Bradyja. Ni O'Gradyja.
Onda je nazvao kadrovsku i uvjerio se da u cijelom muzeju nema ni
Gradyja, ni Bradyja, ni O'Gradyja. A onda me ispitivao o datumima
događaja iz Drugoga svjetskog rata.
Priznajem da sam to trebala znati, ali nisam. Već sam mogla
zamisliti naslove u novinama:
SEDAMDESET POSTO AMERIČKIH SREDNJOŠKOLACA
NE ZNA KOJEG SE DATUMA DOGODIO PEARL HARBOR
A ja sam čak završila i fakultet. Da me pitao o prvom kalkulatoru s
automatskom sekvencijalnom kontrolom, Marku I (1944.), ili o
prvom Univacu (1951.) ili o pokušaju Edwarda Lorenza da s
pomoću kompjutora predviđa vrijeme (što se pokazalo nemogućim)
(1961.), ili o razlici između analognih i digitalnih kompjutora, znala
bih odgovore. Ili da me pitao o tome kako sam uspješno radila pod
pritiskom (registracija glasača i organiziranje kioska s hranom na
Međunarodnom sajmu u St. Clairu), ili riješila tešku situaciju s
osobom od autoriteta (s policijom kad su dvije cimerice bile uhićene
zbog droge), ili kako sam kreativno riješila neki problem (štipanje
za stražnjicu u Mount Parnassusu), ili kako sam anticipirala
potencijalni problem i razradila preventivnu strategiju (štipanje za
stražnjicu u Mount Parnassusu), sve bi bilo u redu. Ali, on očito nije
pročitao Knjigu razgovora o zaposlenju Wall Street Journala.
"Kakve proklete veze imaju datumi iz Drugoga svjetskog rata s
vašom izložbom?", htjela sam vrisnuti. No umjesto toga, sjetila sam
se da je dobar dio prvotnog istraživanja kompjutora bio rezultat
vojnih narudžbi. – Potkraj rata – rekla sam – imali su Whirlwind
Computer na MIT-u, za praćenje letova bombardera. To bi mogao
biti zgodan "miljokaz". – (Izložba je trebala sadržavati niz
"miljokaza".)
– Nije loša ideja – rekao je i nešto zapisao u notes.
Tada mi je prvi put bilo drago što sam proučila onu knjigu
Wall Street Journala. Strategije koje su mi zvučale glupo ili školski
odjedanput su imale smisla. Na primjer, "kako preuzeti inicijativu
postavljanjem vlastitih pitanja".
– Možete li mi nešto reći – nastavila sam – o vašoj
organizacijskoj misiji?
To ga je barem skrenulo s teme Drugoga svjetskog rata na
temu znanstvenih muzeja. Oduvijek sam mislila da je to jedini
Muzej znanosti i industrije na svijetu, ali pokazalo se da u Parizu i
Münchenu, a i drugdje, imaju slične.
– Potiče li kultura vaše organizacije preuzimanje rizika? –
upitala sam kad smo riješili pitanje "organizacijske misije". – Koliko
ću imati slobode u poslu? – I tako dalje.
Bradley o tim pitanjima očito nije mnogo razmišljao, ali
nekako smo se snalazili. Kad sam otišla iz njegove radne kockice
nisam se osjećala kao potpuna gubitnica, ali nisam baš mogla
maštati ni o velikom uspjehu. Nisam mogla nazvati tatu i reći mu
da sam dobila posao (ali, tata me ionako čekao u mojem stanu dva
ugla dalje - zašto bih ga uopće zvala?), i kada sam izišla iz zgrade i
vidjela parkiralište prepuno automobila i žutih školskih autobusa,
osjećala sam se bespomoćno poput djeteta. Sjetila sam se školskih
izleta iz St. Claira. Četiri sata u autobusu s pedesetak učenika
trećeg, petog ili sedmog razreda. Išli smo svake druge godine. S
nama su uvijek išle dvije-tri majke, uključujući i moju. Sjećala sam
se kako su sjedile iza vozača i pušile. I pjevale s nama: "Škotska
gori, Škotska gori, Pozor, pozor, baci vodu kroz prozor."

Kad sam se vratila u stan, rekla sam da je bilo gore nego što je
zapravo bilo. Htjela sam tati uskratiti svaku mogućnost da se
pretvara kako će sve biti u redu. Sjedili smo jedno uz drugo na
mojem krevetu, iza zatvorenih vrata. Jedna od mojih cimerica,
Kineskinja Li Chi, kuhala je nešto za što joj je trebala cijela glavica
češnjaka.
 – Pa dobro – rekao je tata kad sam završila s jadanjem – i to je
korisno iskustvo. – Moj poslovni kostim visio je na vješalici na
kvaki. Bio je to doista lijep kostim, ali stajao je više od petsto dolara.
Te smo večeri lunjali po knjižari Powell's, samo nekoliko
koraka od moje zgrade, ali nismo ništa kupili, a onda smo otišli na
večeru u restoran Medici, također u mojoj ulici, a onda smo otišli na
tulum kod sestrične moje cimerice Betsy. Cijelo je poslijepodne
padao snijeg. Sada je već bio dubok pet centimetara. Ralice su
krenule, ali još nisu stigle u sporedne ulice. Još nisam dospjela
raspakirati sve one kutije koje sam zapakirala prije Božića jer mi ih
se nije dalo ponovno pakirati, a pokušati vidjeti budućnost bilo je
kao pokušati nešto vidjeti u mraku kroz snijeg koji je opet počeo
gusto padati.
Na tulumu je bilo mnogo ljudi sa sveučilišta s kojima je tata
mogao pričati, ali uglavnom su bili mlađi; glazba je bila vrlo glasna,
plesalo se pomalo divlje. Tata nije baš znao plesati, ali me ipak
gurkao po sobi svaki put kad bi zasvirala neka laganica, "This
Night" Billyja Joela ili Madonnina "Crazy for You", ili "Say Good-
bye" Clarise Killion, koju je netko neprestano puštao.
I James Bradley je bio na tulumu. Zašto ne, pomislila sam.
Imao je isto toliko prava biti tu kao i ja. Ipak, pokušala sam ga
izbjegavati. Sada sam znala da su Japanci napali Pearl Harbor 7.
prosinca 1941. u 7:55 ujutro po lokalnom vremenu i da su se
njemački vođe bezuvjetno predali generalu Dwightu Eisenhoweru
7. svibnja 1945. u tri poslijepodne. Shvatila sam i da sam zapravo
znala datum bacanja prve atomske bombe jer je to bilo 6. kolovoza,
dan poslije tatinog rođendana, samo što se onog poslijepodneva
toga nisam mogla sjetiti.
Tata je oko jedanaest otišao u moj stan. I meni se išlo, ali se
nisam htjela vraćati sama s njim. Nisam bila raspoložena za još
jednu retrospektivu. Ne mogu reći da sam ga okrivljavala za taj
fijasko, ali bilo je ludo potrošiti petsto dolara na kostim. Od tog
novca mogla sam živjeti dva mjeseca. A ni on si to zapravo nije
mogao priuštiti. Sad mi se činilo da se prodavačica smiješila zato
što smo joj bili smiješni. Smijala se nama, a ne s nama. A već smo
bili potrošili sto dolara na aktovku od talijanske kože.
 Izbjegavala sam Bradleyja. No on je mirno sjedio u kutu, pio
pivo i živo razgovarao s nekom djevojkom duge crne kose. I sad je
bio u trapericama i bijeloj košulji. Nisam bila sigurna je li me vidio.
Možda je i on mene nastojao izbjeći.
Ali, nije bilo tako. Kad sam prolazila pokraj njega kako bih
otišla u zahod, dozvao me je. – Gospođice Woodhull!
Pretvarala sam se da ga ne čujem, ali on je ponovno povikao: –
Gospođice Woodhull!
Osvrnula sam se i dalje se pretvarajući da ga ne vidim, ali on je
skočio na noge.
– Mogu li vas nešto pitati? – rekao je. – Zamalo vas nisam
prepoznao.
– Želite znati još neki datum?
– Ne, ozbiljno. – Pošao je za mnom u kupaonicu i zatvorio
vrata.
– Što vas zanima? – upitala sam.
– Kako mi je išlo?
– Kako je vama išlo?
– Aha – rekao je. – Nikad prije nikoga nisam intervjuirao. Čini
mi se da sam zabrljao.
Bila sam potpuno zbunjena, kao kad gledaš neki 3D film. Ne
smiješ gledati na ekran nego u njega da bi vidjela sliku. Opustila
sam oči i tada sam prvi put jasno vidjela stvari.
– Nisam vas trebao slijediti ovamo – rekao je kao da je tek sad
primijetio da smo u kupaonici.
– Nema veze.
– Hvala – rekao je. – Ja vam se zapravo više razumijem u
kompjutore nego u ljude, ako razumijete što želim reći.
– Ah, tako – rekla sam. – Znači, to vam je bio prvi intervju?
– Aha.
– Pa, s obzirom na to, mislim da ste se odlično snašli. Isprva ste
me malo zbunili onim pitanjima o Drugome svjetskom ratu, ali
poslije ste se sabrali.
– Baš vam hvala – rekao je. – A sad ću vas ostaviti na miru.

Ne razumijem se osobito u piće, ali pivo je odjedanput dobilo pravi

okus - nije bilo teško i zasitno, nego lagano, s mirisom hmelja i
malca, tako da sam bila pripita kad sam stigla doma. Poslije dva.
Tata je spavao na kauču u dnevnoj sobi i nisam ga htjela probuditi
ali sam ipak malo bučila, za slučaj da nije duboko zaspao. Moj
poslovni kostim još je visio na vješalici na kvaki vrata moje sobe.
Navukla sam sako. Suknju nisam, ali sam je stavila pred sebe i
zaplesala pred jeftinim zrcalom koje sam pričvrstila za vrata
ormara. Još sam čula glazbu s tuluma.

Three o'clock, the party's done,

All the rivers have run dry,
Not a star left in the sky,
Still it's hard to say good-bye.32

Učinilo mi se da u zrcalu nazirem sebe onakvu kakvom me

vidi tata, u kostimu. Lijepu, jaku, sposobnu, poželjnu. Mislila sam
da me želi pretvoriti u nekoga drugog, ali on me zapravo samo htio
pretvoriti u ono što jesam. Znala sam da ću dobiti to zaposlenje i
dobila sam ga, ali nikad nisam otišla na posao u tom kostimu.
Odlazila sam u trapericama i muškim košuljama ili katkad u suknji
i nekoj zgodnoj bluzi. Ali, bilo je lijepo znati da je ondje, u mojem
ormaru, kao oklop, za slučaj da mi jednoga dana ponovno zatreba.
Gigov prsten

St. Clair College

2 South St.
St. Clair, Illinois 61401
Odsjek za klasičnu filologiju

17. siječnja 1987.

Poslijediplomski studij umjetnosti i znanosti
Sveučilište Harvard
Byerly Hall, drugi kat
8 Gardner Street
Cambridge, Massachusetts 02138

Poštovani članovi Odbora za prijam,

Želim Vam preporučiti Ms. Turan Mirsadiqi za poslijediplomski
studij klasične filologije. Ms. Mirsadiqi slušala je dva moja seminara
na St. Clairu, a usto sam mentor njezina projekta za odlične
studente. Dobro sam upoznat s njezinim radom pa je iskreno mogu
preporučiti.
Prvi od ta dva seminara - Klasična mitologija - bio je velik
prema mjerilima St. Claira - 42 studenta - ali se Ms. Mirsadiqi, iako
je bila tek na prvoj godini, isticala od samoga početka. Ona je
inteligentna i maštovita čitateljica koja vidi više od prosječnih
studenata i svoja je zapažanja znala jasno sročiti tijekom rasprava
na seminaru kao i u svojim pismenim radovima, koji su se sastojali
od svakodnevnih pismenih zadaća te dva seminarska rada. Sačuvao
sam mnoge njezine svakodnevne zadaće jer služe kao primjer
načina čitanja na koji želim potaknuti svoje studente. Sačuvao sam i
njezine seminarske radove jer oba izvrsno izražavaju
ambivalentnost velikog dijela našeg doživljaja književnosti.
Njezin prvi ogled, "Helena nije ništa bolja nego obična drolja?",
u kojem je pokazala razumijevanje za Heleninu dilemu u susretu s
Hektorom nakon dvoboja između Parisa i Menelaja, bio je vrlo
maštovit ako ne i briljantan. No njezin drugi rad, o ulozi Psihe u
kasnoj grčkoj mitologiji, bio je doista izvanredan. Zamisao da Psiha
predstavlja nešto novo u erotskoj imaginaciji klasične antike nije
sama po sebi nova, ali je Ms. Mirsadiqi tom pitanju prišla iz ženske
perspektive i tako mogla iznijeti zapažanja koja su promakla
Neumannu i Behnkeu u njihovim magistarskim radnjama. Taj je
ogled dobio nagradu Davenport kao najbolji iz humanističkih
znanosti.
Drugi seminar bio je napredni seminar iz Ovidija. Ms.
Mirsadiqi pohađala je Liceo Classico Machiavelli u Rimu pa grčkim
i latinskim vlada bolje od većine poslijediplomaca. No nije
razmetljiva i izvrsno se slaže s drugim studentima. Nekoliko je
prijevoda objavila u sveučilišnom književnom časopisu, a
izmijenjena verzija jednog prijevoda koji je napisala za ovaj seminar
bio je obljavljen u "Atlanticu" (Ovidije, "Ljubavne pjesme" II.4, "Non
ego mendosos..."). Potaknuo sam je da dotjera i svoj seminarski rad
o problemu "iskrenosti" u "Ljubavnim pjesmama" za eventualno
objavljivanje, premda će za to još morati temeljitije pročitati
Propercija i druge rimske elegičare.
Ms. Mirsadiqi jedna je od onih studentica na koje se profesori
oslanjaju kad žele živahnu raspravu. Naučila je povezivati tekstove
s vlastitim iskustvima a da se pritom tekstovima ne služi samo kao
odskočnim daskama za privatne sanjarije, a njezina izravnost i
otvorenost na seminaru pomažu i drugim studentima da se lakše
otvore.
Ta se njezina sposobnost očituje i u njezinom projektu "Gigov
prsten", u kojem istražuje dvije poznate verzije pripovijetke o Gigu:
Herodota i:8-14 i Platonovu "Republiku" 359, kao i treću verziju, na
staropahlavskom, iz neobjavljenog prijepisa triju glinenih pločica
otkrivenih 1972. godine tijekom ruskih iskapanja u Al-Qurni u
južnom Iraku. Ta je verzija osobito važna jer nam pomaže vidjeti
Platona ne samo kao filozofa nego i kao povjesničara svijesti.
Pripovijest o čarobnom prstenu - prototipu cijeloga niza čarobnih
prstena među kojima su i prsten Nibelugna i Sauronov prsten u
Tolkienovom "Gospodaru prstenova" - nije izmislio on, nego je u
njoj prepoznao snažan simbol podijeljenoga ja, problema koji je
stavio u središte svoje filozofije.
U sadašnjem obliku "Gigov prsten" ima tipične nedostatke
studentskih radova: on je uglavnom kompilacija podataka, premda
je u ovom slučaju ta kompilacija prilično važna jer obuhvaća
podatke koji nisu bili dostupni njemačkim autorima iz 19. stoljeća -
Mülleru, Schugertu, Gelzeru i Krollu - koji su se bavili Gigom. No
taj ogled ima potencijal da preraste u izvanredan znanstveni rad.
Najveća je poteškoća trenutačno to što je Ms. Mirsadiqi, iako je
vrlo nadarena za jezike, tek počela učiti njemački. Pomogao sam joj
pročitati Müllerov članak o Gigu u Pauly-Wissowi, i to će zasad
vjerojatno biti sve. Profesor Dihqani s Orijentalističkog zavoda
Sveučilišta Chicaga, koji nam je poslao prijepise pločica iz Al-Qurne
kao i vlastiti prijevod, pristao je biti vanjskim ispitivačem Ms.
Mirsadiqi.
I na posljetku, Ms. Mirsadiqi cijeli život govori perzijski s
ocem, engleski s majkom i arapski s kućnom poslugom. Kad joj je
bilo dvanaest godina, s obitelji se preselila u Rim i pohađala
talijanske škole, a maturirala je kao jedna od najboljih učenica Licea
Classica Machiavelli. Ona je vrlo sofisticirana mlada dama i dobar
čovjek - dražesna je, nepretenciozna i sklona šali. Tijekom dvadeset
četiri godine koliko radim na St. Clairu teško da sam imao studenta
koji bi više zaslužio upis na Harvard. Nadam se da ćete ozbiljno
razmotriti njezinu zamolbu.

S poštovanjem,
Alan Woodhull /kao rukopis/
Alan Woodhull
Pročelnik Katedre klasične filologije

U Platonovoj verziji priče, lidijski pastir Gig otkrije čarobni prsten

koji ga čini nevidljivim. On iskoristi moć prstena da zavede kraljicu,
ubije kralja i zavlada kraljevstvom. "Što bi nas spriječilo da se i sami
ne ponesemo kao Gig", pita Platon, "kad bismo, kao on, imali
čarobni prsten koji bi naša zlodjela skrivao od drugih?"
Woody je kao dječak često maštao o čarobnom prstenu koji bi
ga učinio nevidljivim. Štoviše, on i njegovi prijatelji često su
raspravljali o tome što je bolje - biti nevidljiv ili moći letjeti. Da
možeš letjeti, mogao bi lebdjeti pred prozorom Diane Carlson i
gledati je kako se svlači, ali vidjela bi te čim bi ušao u njezinu sobu,
a možda čak i dok bi još bio pred prozorom pa bi pozvala mamu. S
druge strane, da si nevidljiv, ne bi te vidjela, ali kako bi onda ušao u
njezinu sobu? Možda bi se mogao uvući u kuću tijekom dana, kad
ulazna vrata nisu zaključana, i skrivati se do večeri. Ali, što ako bi
netko naletio na tebe? Ili ako bi morao u zahod?
Kao dječak, Woody nije mogao odlučiti, ali sada mu se činilo
da ima čarobni prsten, da doista jest nevidljiv. Da ga nitko ne može
vidjeti. Nije ga vidio kondukter u vlaku koji mu je probušio kartu -
upravo se vraćao iz posjeta Sari u Chicagu; nisu ga vidjeli ostali
putnici; nije ga vidjela blagajnica koja mu je davala račun u Eagleu
ili u Hy Veeju. Nisu ga vidjele kolege koje su se pripremale za novi
semestar. Nisu ga vidjeli studenti koji su se vratili na sveučilište
kako bi radili na svojim projektima tijekom siječanjskih praznika.
Ono što su oni vidjeli, ili mislili da vide, bio je sredovječan
muškarac koji putuje vlakom ili kupuje namirnice ili nosi knjige iz
knjižnice u svoj ured na trećem katu Clair Halla.
Ono što nitko nije vidio bio je muškarac čije se cijelo tijelo
radovalo večeri, čije su misli bile ispunjene maštarijama nad kojim
bi se njegovi suputnici zgražali i užasavali. Turi je čitala "Radost
seksa" koju je našla na dnu njegove ladice za čarape - bila je ondje
tako dugo da je on više nije ni zamjećivao - i došla do poglavlja
"Umaci i začini".
– Kao dio mojeg obrazovanja – rekla bi, oslovljavajući ga s
"uvaženi profesore" i koristeći perzijske nazive za spolovila –
mislim da bismo trebali iskušati... – I iskušali bi sve redom - analni
odnos, pazuho, kupanje, grickanje nožnih prstiju, vezivanje, čizme,
lance, pojas nevinosti, kineski stil, odnos u odjeći, korzet, ples,
disciplinu, tjelovježbu, perje, bočni odnos, feuille de rose, florentine.
Woody je silno uživao u tim igrama. Ali, one su bile dio vidljivog
svijeta. Netko tko bi pogledao kroz prozor - netko tko bi znao letjeti
ili lebdjeti - vidio bi kako Turi leži na leđima, nogu podignutih u
zrak, ili kako kleči na koljenima podignute stražnjice, kako Woody
dodiruje njezin mali naborani čmar vrškom jezika (feuille de rose).
Neki ih je voajer mogao vidjeti kako iskušavaju "Majmuna
urlikavca koji se penje na stablo" ili "Divlje guske koje lete na
leđima" baš kao što je Woody mogao vidjeti mladića na sjedalu
ispred sebe kako se povremeno okreće prema prozoru i nečujno
izgovara najružnije psovke vlastitom odrazu u prozoru, izgovara ih
jasno ali bezglasno, pomiče usnice tako da je Woody mogao
razabrati svaku riječ. Woody je vidio odraz njegova lica a ne sâmo
lice, odraz iskrivljen u bezglasnom bijesu. Prokleta jebena
kurvetino, reklo bi lice prozoru. Odurna jebena pičko. Onda bi se
mladić opet vratio knjizi koju je čitao.
Woody se morao nasmijati. Taj je mladić mislio da je nevidljiv,
ali zaboravio je odraz u prozoru.
Je li i Woody nešto zaboravio? Neki svoj odraz u prozoru?
Činilo mu se da nije. Nikakav voajer nije mogao vidjeti "Jutarnji
ptičji pjev" u kojem ljubavnici (tj. Woody i Turi) jedno drugome
šapću svoje najskrivenije maštarije, želje zbog kojih se čovjek tako
srami da ih ne bi odao ni pod najgorim mučenjem. A ipak, Woody
ih je otkrivao, šaptao joj ih na uho i pritom je dodirivao samo
vrškom srednjeg prsta, osjećao kako se vlaži, kako se krug zatvara.
Dok joj je to šaptao, ona ga je poticala klikćući, baš kao što je pisalo
u knjizi, poput kakve egzotične ptice. Pisalo je i da Indijci vjeruju
kako su papagaji i mine svoje krikove naučili od ljudi koji vode
ljubav. Možda.
Odakle sve to dolazi, pitao se. Iz uzburkanog oceana spolnosti
koji leži ispod svjesnog iskustva? No to zapravo i nije bilo važno.
Doista ga je mučio Platonov problem - nepovezanost unutrašnjeg i
vanjskog kod čovjeka. U svojoj dnevnoj svijesti, u svome iskustvu
svijeta nije nalazio nikakvog temelja za te maštarije. Nikakve spone.
Bila su to dva zasebna svijeta.
A postojao je i još jedan svijet, još jedna skupina maštarija koje
je skrivao čak i od Turi, koje je pokušavao sakriti i od samoga sebe,
ali bile su odveć snažne, odveć uporne. Obično su se javljale u
Cookienoj sobi. U tim je maštarijama na podu bila kanta vode,
ispod kante krpa da zaštiti pod, a s njim u sobi bila je Angela
Strappafelci. On joj pokazuje Cookiene fotografije. Cookien album.
Cookien primjerak "Vjetra u vrbama" s knjižničkim džepićem koji je
sama izradila i na njemu slobodnom rukom povukla crte mekom
olovkom:
KENNETH GRAHAME
VJETAR U VRBAMA
Izdano Vraćeno
1.12.1966. papa 15.12.1966.
14.2.1967. Ludi 20.4.1967.
20.4.1967. mama

Gledaju Cookiene stvari, bez žurbe, a onda je on dohvati i

povede do kante vode onako kako bi ljubavnicu poveo u krevet i
gurne je dolje, gurne joj glavu u kantu. Osjeća kako se ona opire. I
njemu podrhtava cijelo tijelo kao i njoj. Drži je tako da istodobno
može gledati na sat. Deset sekundi. Petnaest sekundi. Dvadeset
sekundi. Dvadeset pet sekundi. Trideset sekundi. Mora se uprijeti
svom snagom da mu se ne otme i ne prevrne kantu. Jednu ruku
drži na njezinom potiljku a drugom je u kanti drži za kosu. Podigne
joj glavu da udahne, jednu sekundu, pa je opet gurne u kantu. Voda
prska po ručniku. Po parketu koji su Hannah i on sami lakirali.
Gleda kako prolaze sekunde. I sam zadržava dah. Još trideset
sekundi. Opet joj podigne glavu. Razgovara s njom. Mrmlja joj na
uho dok ona hvata dah. Da ovaj put pokušamo malo duže? Možda
cijelu minutu? Što misliš, bi li izdržala cijelu minutu? Šezdeset
sekundi? "No, per favore", moli ga ona, "no, per favore, žao mi je
žao mi je žao mi je. " Tek će ti biti žao. Možda sedamdeset sekundi.
Misliš li da bi izdržala sedamdeset sekundi? Prije negoli dospije
odgovoriti gurne joj glavu natrag u žutu plastičnu kantu. Mislim da
bi sedamdeset sekundi bilo sasvim zgodno. Razmisli malo. Glava ti
se lijepo hladi u vodi. Imamo na raspolaganju cijeli dan, ne moramo
se žuriti. Da pokušamo s devedeset sekundi ili da zasad ostanemo
na trideset? Pa bez upozorenja opet gurne njezinu glavu u vodu.
Ona se otima, pokušava se uspraviti. Udario bi je, ali se ne usuđuje
maknuti ruke s njezine glave. Mora se podsjetiti da još nije izručena
iz Argentine, da je prva faza suđenja u Bologni počela bez nje.
Jebotipasmaterupičkumaterinu.
Woody je pogledao odraz mladićeva lica u prozoru, a onda je
bacio pogled na sat. Pola osam. Suđenje teroristima počet će u
Bologni 22. siječnja, za manje od tjedan dana. Primio je još jedno
pismo od Udruge obitelji žrtava. Pisma su stizala dva-tri puta na
godinu i opisivala nastojanja Udruge da se s terorističkih akcija
skine oznaka Segreto di stato - "državna tajna" - kako bi se mogle
upotrijebiti kasete suca DiBernardija. Prethodno ga je pismo
pozivalo da dođe svjedočiti u korist parti lese, oštećenih stranaka.
Vjerojatno tek poslije ljetnih praznika. Ali, ovo je bilo nešto novo.
Branitelji su oštro prigovorili. Franco della Chiave i Angela
Strappafelci još su bili u Argentini, izručenje je odgođeno iz
nepoznatih razloga. Udruga je agitirala protiv desničarskih
simpatizera u vladi i raznim ograncima tajne službe, SISDI i SISMI.
Woodyju te skraćenice nisu ništa značile.
Prokleta jebena kurvinska kurvetina.
To je kao neki tik, pomislio je Woody. Možda mladić pati od
Touretteovog sindroma. A onda je pomislio na Angelu Strappafelci,
koja je živjela u predgrađu Buenos Airesa. Gotovo je mogao osjetiti
kako se njezina glava trza u njegovim rukama dok je drži pod
vodom. Devedeset sekundi je predugo, nije htio da se utopi, još ne;
ali neka misli da će potrajati devedeset sekundi, neka to očekuje.
Bez zraka. Voda joj je već u plućima. Drži je tako da može udahnuti
tek malo zraka kroz nos, ali joj pritom ulazi i voda. Ali mislio je i na
Sokratovu molitvu na kraju Fedre. Woody je kao student na
Michiganskom sveučilištu naučio tu molitvu napamet, urezao je
riječi na grčkom na pločice svoga srca, kako savjetuje Eshil, jer ih je
htio zauvijek nositi u sebi, htio da budu dio njega.

Dragi Pane, i svi vi drugi bogovi što ovdje živite, dajte da unutarnje
i vanjsko budu jedno. Dajte da bogatim smatram onoga tko je
mudar, a što se tiče zlata, neka imam onoliko koliko umjeren čovjek
može podnijeti i nositi sa sobom.

Napisao je te riječi Hanni iz Esfahana, napisao ih na grčkom pa na

engleskom. Cijelim je srcem vjerovao da je to ono što želi, da tako
želi sebe definirati. "Neka unutarnje i vanjsko bude jedno." Ili:
"jedno te isto". Ili samo: "isto". Iskušavao je različite prijevode,
nadajući se da će jednog dana pogoditi onaj pravi, baš kao što se
nadao da će u svome životu uspjeti pogoditi pravu mjeru. Jednoga
dana. Nikada nije odustao od te nade, samo je prestao misliti o njoj.
Prokleta bijedna pičketino. Mladić je jako otvorio usta ali nije
ispustio ni glasa dok je oblikovao riječi. Woody je okrenuo glavu
tako da osoba iza njega ne može vidjeti odraz njegova lica u
prozoru, da ne vidi kako plače.
Vlak se zaustavio u Kewaneeu, Svinjskoj prijestolnici svijeta.
Nekoliko se ljudi iskrcalo, nekoliko ukrcalo, iako je vlak, Illinois
Zephyr, išao samo do Quincyja. Četrdeset pet minuta poslije prešao
je prugu za Santa Fe pokraj New Camerona i Woody je na trenutak
vidio farmu - sva su svjetla bila upaljena (Turi nikad nije gasila
svjetlo koje bi jednom upalila) - a onda se zaustavio u St. Clairu, na
postaji Burlington u Ulici North Seminary. Turi ga je htjela odvesti
na stanicu i poslije doći po njega, ali on joj je rekao da to ne bi bilo
pametno. Ne bi bilo dobro da ih javno vide zajedno. Sad mu je bilo
žao što nije pristao, zato što je bio usamljen i zato što je od nje
naučio da, iako unutarnje i vanjsko nikada ne mogu biti jedno, ili
jedno te isto, ili isto, dvoje ljudi mogu premostiti... Pokušao je to
domisliti: njegov unutarnji muškarac i njezina unutarnja žena,
njegov vanjski muškarac i njezina vanjska žena - ali prije negoli je
uspio, vlak je ušao na postaju. Skinuo je kaput s vješalice, navukao
ga i zakopčao, uzeo torbu i stao u red iza troje-četvoro ljudi koji su
također izlazili u zimsku noć. Martha Renbarger s Odsjeka za
antropologiju čekala je nekoga - baš dobro što Turi nije došla po
njega, baš dobro što ga čeka kod kuće. Iako bi Marthi to bilo
svejedno.

Woody je mislio da će se Turi vratiti u studentski dom kad počne

novi semestar, a počinjao je u ponedjeljak. Viđali bi se vikendom,
odlazili na izlete u Iowa City, St. Louis, možda i Chicago, iako je
Chicago bio opasan - previše bivših studenata iz St. Claira. Na
sveučilištu će se susretati kao profesor i studentica. Bez
poigravanja, tajnih dodira i pogleda, bez ovidijevskih gluposti. Čisti
posao. Ali, Turi se nije odselila. Donijela je svoj novi kompjutor
Macintosh na farmu, stavila ga na stol u blagovaonici i složila
bilješke i knjige oko njega. Woody je bio pomalo neugodno
iznenađen, ali potajno mu je bilo drago. Blagovaonica im ionako
nije trebala - uvijek su jeli u kuhinji.
– Ako želiš da se odselim – rekla je – samo reci.
– Nije stvar u tome...
– Lijepo mi je ovdje, Woody. Volim kad se pretvaramo da se
volimo - zapravo, ja se uglavnom i ne pretvaram - i sviđa mi se
kako kuhaš, ali ako si zabrinut...
– Nije stvar u tome...
Nazivala je roditelje u Rim svake subote ujutro - u Rimu je
tada bilo poslijepodne - da oni ne bi zvali nju, a njezina cimerica
dobila je točne upute što mora reći ako ipak nazovu. Woody ju je
mogao čuti u kuhinji, kako razgovara na engleskom s majkom, na
talijanskom s Babakom i na perzijskom s ocem. Bilo mu je teško
pratiti razgovor s ocem, ali slušao je dok je brbljala s majkom - o
predavanjima, o radnji koju je pisala, o drugim studentima koji su
stanovali kod njenih u Rimu, o drugim studentima iz Irana - i čekao
da spomene njega, a uvijek bi ga spomenula. – On je odlično – rekla
bi. – Vidjeli smo se prošli tjedan... Da, da... Hoću, svakako. – I onda
bi mu prenijela Allisonine pozdrave. Telefonski računi bili su
astronomski, ali ona je imala novca i uvijek je inzistirala na tome da
plati svoj dio.

Turin prijevod Ovidijevih "Ljubavnih pjesama" II.4 izazvao je

priličnu pomutnju kada je u veljači objavljen u Atlanticu. Odjel za
odnose s javnošću St. Claira ponašao se kao da je dobila Nobelovu
nagradu. Slali su izvješća za tisak. Govorilo se o mogućnosti da se
začne program prevođenja. U mjesnom listu, Register Mailu, i u
studentskom Clarionu objavljeni su intervjui. Ali, nisu baš svi bili
oduševljeni. Clarion je primio dva-tri pismena prosvjeda: pjesma je
izraz seksističkih stereotipova, pripovjedač je muška šovinistička
svinja itd. Objavljena su i pisma koja su žestoko branila pjesmu. Na
seminaru o Ovidiju Woody je branio pjesmu tvrdeći da izražava
muške maštarije, ali ih ograđuje šaljivim kontekstom.

Zašto sam uvijek zaljubljen? Zbog stotinu razloga.

Je li spustila pogled? Izgaram.
Je li nametljiva i nasilna? Ulovljen sam.
Nije seljanka, ne obuzdava se
na jastucima.

Ali, nije napisao pismo novinama. Turi nije bila potrebna obrana.
Zbog veličine uspjeha postala je ravnodušna na kritike, a pretvarala
se da je ravnodušna i na pohvale. Ali, neprestano je zapitkivala
Woodyja kako bi mogla popraviti prijevod - možda procax treba
prevesti kao "drska" a ne "nametljiva" - i pritom ju je lice odavalo:
blještalo je kao da joj je u glavi upaljena svijeća.
Uzbuđenje je potrajalo oko tjedan dana, a onda je semestar
ozbiljno počeo. Woody bi uvijek prvoga dana zadao teme za
seminarske radove koje je trebalo predati na kraju drugoga tjedna.
Sad ih je morao ocijeniti. Nastojao je raditi i na svojim
Kozmološkim fragmentima. Ali, više ga je zanimala Turina radnja.
Platon je tu doista na nešto natrapao - rođenje svijesti. Julian Jaynes
je dvije godine prije bio na sveučilištu, pa je Woody potaknuo Turi
da mu piše na Princeton.
Njegov osjećaj da je nevidljiv bio je jači nego ikad, jači nego
onoga dana u vlaku iz Chicaga. Dok je stajao pred studentima na
seminaru iz mitologije i govorio o Hesiodu - o Gejinoj
partinogenezi, o božanskom vjenčanju Zemlje i Urana (pri čemu je
naglašavao prvi slog: U-ranu), o tome kako je Urana kastrirao
njegov sin Kron, o prelasku s patrijarhalne na političku koncepciju
moći - osjećao se kao da stoji iza lažnog zrcala kroz koje on vidi
studente, ali oni ne vide njega.
Prije nekoliko godina, on i Hannah su, dok su na katu
premiještali namještaj, našli veliku metalnu kutiju koju su kupili za
važne papire. Woody se nije sjećao da su ikada išta stavili u nju, ali
kada su je otvorili, u njoj su bila tri pisma koja je napisala
Woodyjeva majka dok je studirala na St. Clairu. Napisala ih je
svojoj majci u Chicago. Woody nije imao pojma kako su onamo
dospjela. Najviše ga je iznenadilo što je u jednom pismu pisala o
seminaru iz klasične mitologije koji je pohađala, a koji je u to doba
vodio Woody. Po nekim pojedinostima učinilo mu se da je seminar
koji je opisivala trajao cijelu godinu, a ne samo jedan semestar.
Kako bi inače uspjeli prijeći ne samo Eneidu nego i Argonautiku?
Odlučio je provjeriti u starom sveučilišnom katalogu, ali je
zaboravio. Katkad je na satu zamišljao da njegova majka sjedi među
studentima i sluša ga kako govori o tome kako je Kron kastrirao
svoga oca Urana - ulomak koji kroz stoljeća nije nimalo izgubio na
snazi, čak i u naslabijem prijevodu:

Onda je došao veliki Uran, noseći sa sobom moć. Žudeći za

ljubavlju pokrio je Geju i smjesta se proširio na sve strane. Onda je
iz svojeg skrivališta njegov sin pružio svoju lijevu ruku, a u desnoj
je držao golem srp, dug i nazupčan i revno je odsjekao očevo
spolovilo i bacio ga iza sebe da bude odneseno.

– Odsječeno spolovilo završilo je u oceanu – rekao bi Woody – i iz

tog je čina rođen - tko? – I čekao bi odgovor. Studenti su pročitali
zadanu literaturu, ali nisu mogli povezati stvari, nisu mogli
prevladati svoj otpor.
– Sjetite se Botticellija – poticao bi ih Woody držeći u ruci
reprodukciju "Venere koja se rađa iz mora". – Ovo ste svi vidjeli,
nije li tako?
Uzelo bi vremena, ali na kraju bi svi osim najsporijih studenata
shvatili.
– Tako je, prijatelji, božica ljubavi nastala je od Uranovog
odsječenog spolovila. Mislili ste da se Freud šalio, ali eto ga pred
vama - Edipov kompleks u svojem najsnažnijem izdanju. Na
samom početku vremena, majka i sin urotili su se protiv oca. – A
onda bi zastao i čekao pitanja.
Bi li njegova majka postavila neko pitanje? Bi li stari profesor
Hartley, koji je, prema njezinim pismima, imao "mnogo toga na
duši", prišao tom pitanju tako izravno? Jesu li uopće čitali Hesioda?
I to bi mogao provjeriti, premda je sumnjao da će u starom katalogu
pronaći i popis literature.
Ali, bio je nevidljiv čak i svojoj majci.

No ipak nije bio posve nevidljiv. Sredinom ožujka netko je vidio

njegov odraz u nekom prozoru baš kao što je on vidio odraz lica
onoga mladića u vlaku. Tako je barem Woody protumačio dopis od
dekanice kojim ga je pozvala na razgovor nakon drugog sata u
ponedjeljak. Pokušao je uvjeriti samoga sebe da ona zapravo želi
razgovarati o ulozi sveučilišta u posjetu talijanskog ministra
poljoprivrede - Woody će, zbog svoga krasopisa i zato što je jedini
od profesora govorio talijanski, ministru predati pismo od
sveučilišta - ali, znao je da nije to. Bile su mu pedeset tri godine, ali
kada je u petak ujutro primio njezin dopis, osjećao se poput dječaka
kojeg su poslali na razgovor direktoru škole. Cijeli je vikend bio
uznemiren. S dekanicom nije privatno razgovarao od Halloweena.
Prestao je odlaziti na hebrejski. Želio se ispričati ili joj barem
objasniti što se dogodilo. Ali, nije bio siguran da je u nečemu
pogriješio, a nije ni mogao smisliti objašnjenje koje bi odgovaralo
složenosti situacije. Njihov odnos nije mogao ostati onakav kakav je
bio - ironičan, šaljiv - ali nije mogao ni naprijed. Woody je od
prodekana dobio primjerak nove odredbe o spolnom nametanju i
pomnjivo ga je pročitao. Jezik je bio birokratski i pomalo ga je
uznemirio - iako bi ga u drugim okolnostima zabavljao - ali nije
našao ništa što bi se odnosilo na njega. Nije se nikome pokušavao
nametnuti, nikoga nije pokušao uvući u neželjen spolni odnos; nije
kaznio ni prijetio da će kazniti nekoga ako ne pristane; nije dao na
znanje da bi spolne usluge mogle donijeti bolje ocjene; nije činio
ništa kako bi nekoga ometao u radu; nije stvorio zastrašujuće,
neprijateljsko ili uvredljivo radno ozračje.

Bio je treći tjedan semestra. Studenti na seminaru iz mitologije čitali

su peto, šesto i sedmo pjevanje Odiseje u prijevodu Roberta
Fitzgeralda. Turi i on su prethodne večeri za kuhinjskim stolom
pročitali naglas prvih tristo stihova petog pjevanja, na grčkom.
Priču o Kalipsi. To je bio Woodyjev omiljeni ulomak i veselio se što
će ujutro o tome predavati, iako mu je bilo nelagodno zbog
razgovora s dekanicom. Bilo mu je nelagodno, ali nije ništa rekao
Turi jer nije htio pokvariti večer.
Seminar je bio odličan, u njemu su bili i Jay Miller, urednik
sveučilišnog književnog časopisa i Rebecca Sunderland, koja je
glumila Dulcineju u Čovjeku iz Manche, i Barbara Holmes, Jenny
Pratt, Alex Tuotuola i drugi o kojima nije mnogo znao ali su bili
dobri studenti.
Bilo je i nekoliko zalutalih, i nekoliko učenju nesklonih članova
sveučilišnih bratstava i sestrinstava. Ali, Woodyju to nije smetalo.
Nekoliko novih feministica jedva su čekale da iskušaju krila i ukažu
na seksističke pretpostavke u tim starim pričama. I to je bilo u redu.
Usto nekoliko kršćana-fundamentalista koji su bili prilično naporni.
Ali ni to mu nije previše smetalo. A bilo je i studenata koji su
spuštali pogled kad bi im postavio neko pitanje. To već nije bilo
tako dobro.
Napisao je na ploču:

Živjeti u tropskom raju sa zanosnim spolnim

partnerom/partnericom koji/koja će vam ispuniti svaku želju i
učiniti vas besmrtnim.
Otići kući ostarjelom bračnom partneru/partnerici, ostarjeti i
umrijeti.

Otro je tragove krede s ruku. – Glasujmo. Tko bi od vas izabrao

mogućnost A?
Svi su izabrali A osim dvoje fundamentalista i dvoje-troje drugih
koji su pretpostavljali da je riječ o triku.
– U čemu je trik? – upitala je Betsy Ridenour.
– Nema trika – odgovorio je Woody.
– To nije kao s Titonom?
– Ne, nije kao s Titonom. Ne starite. Ne razbolite se. Nema
liječnika, bolnica, staračkih domova.
Betsy je ponovno digla ruku.
– Glasujmo još jedanput. – Izbrojio je trideset sedam ruku.
– A tko bi izabrao B?
Nitko.
– Svi morate izabrati jedno ili drugo.
Četiri ruke.
Woodyja su uvijek zanimali oni koji bi izabrali B. Jedan od njih
je bio Arthur Tipton - usamljenik kojega drugi studenti nisu voljeli
jer nije bio osobito simpatičan. Woody bi ga katkad vidio kako hoda
sveučilišnim naseljem, sam, kratke kose začešljane ravno na čelo.
Debela stakla naočala povećavala su njegove sitne oči, ali unatoč
tom intelektualnom izgledu nije bio dobar student. Woody mu nije
želio izazvati neugodnosti, ali u tom je trenutku Arthur, koji je
dotad gledao u pod, podigao pogled, pa ga je prozvao.
– Gospodine Tipton – rekao je – biste li nam vi iznijeli
argumente manjine? Imate priliku zadovoljiti duboke ljudske želje:
ostvariti spolni užitak i prevladati smrt. A vi to odbijate. Kako to?
Arthur je pocrvenio.
Drugi su studenti jedva čekali da progovore. Smijali su se,
gurkali, pogledavali.
Arthur: – Jednostavno mi se ne čini ispravnim.
– Možete li to malo pojasniti?
Nije mogao.
Ms. Saunders je progovorila ne čekajući da je Woody prozove.
– To nije stvaran izbor.
– To mi je jasno, Ms. Saunders, ali možemo se pretvarati da
jest.
– Ali čemu? Mislim, ako to nije doista moguće...
– Možda možemo nešto naučiti o sebi pretvarajući se, naučiti
nešto iz onoga što bismo izabrali.
– To je nemoralno. – Ms. Jackson, uvijek spremna za bitku,
neumorna, nije se mogla suzdržati.
– Ms. Jackson?
– Odisej je oženjen.
Studenti u toj skupini nisu bili okrutni, ali ipak se začulo
stenjanje. – A što je moralno? – upitao je netko.
– Pa, varati ženu sigurno nije moralno – odgovorila je Ms.
Jackson.
– Ne vidim kako je mogao odbiti. Mislim... – Wendy Johnson,
rođeni vođa, uvijek je svoje rečenice završavala s "mislim...".
– Što to zapravo mislite?
– Pa, govorimo o Odiseju, zar ne? Mislim, spetljati se s
božicom i postati besmrtan... Mislim, za muške... da sam to ja,
prihvatila bih.
 – Nije li to zapravo sve skupa muška priča? – upitala je Judy
Kramer.
– Mislite, nije i ženska priča? – upitao je Woody.
Smijeh. Znak općeg slaganja. Pitanje je riješeno.
– Pogledajmo tekst – rekao je. – Pročitat ću vam to naglas.
Studenti su otvorili knjige i pokušavali pronaći stranicu.
– Ne, ne – rekao je Woody. – Zatvorite knjige. Samo slušajte
riječi. Najprije Kalipsa:

"Zeusovo čedo, domišljat Odiseju, sine Laertov,

Odmah mi dakle hoćeš otići doma u svoju
Milu očinsku zemlju? Pa ipak budi mi zdravo!
Ali srce tvoje da znade, koliko je tebi
Suđeno prepatit prije, no u zemlju očinsku dođeš,
Ti bi ostao sa mnom i živio u kući ovoj,
Ktome bi besmrtan bio, koliko god čezneš, da jednoć
Ženu ugledaš svoju, za kojom željkuješ svedni.
Ponosim se, da od nje ja nisam valjada grđa
Uzrastom i stasom svojim, jer s besmrtnicima smrtne
Da se jednače licem i stasom, prilike nije."33

– To je njezina ponuda: "Ja sam zgodnija od Penelope.

Poželjnija. Zanimljivija - ne inferiorna" - o? dšmaj o?d? fu»n. A tu je
i besmrtnost. Ne moraš umrijeti. Kako to odbiti? Seks i besmrtnost?
Kakva ponuda! A sad poslušajmo što joj odgovara Odisej. – Woody
je čitao iz vlastite knjige na grčkom, oxfordskog izdanja u
prozirnom omotu koje mu je darovala Hannah. Prevodio je u hodu:

"S toga se, boginja gospo, ne srdi na me, jer znadem

I sam veoma dobro, Penelopa mudra od tebe
Da je neznatnija vidjet i licem i veličinom;
Smrtna je ona, a ti si vjekovita i vazda mlada.
Ali i tako ja i žudim i željkujem svedni
Kući da svojoj dođem, da ugledam povratka danak.
A bog ako mi koji na iskričavome moru
Razlupa lađu, i to ću pretrpjeti noseć u grudma
Strpljivo srce, ta mnogo podnesoh i mnogo muka
Izmučih veće u boju i vodi; pa i to nek dođe."

Izrekne to i nastane mrak, jer zađe već sunce.

A njih uniđu dvoje unutra u prostranu spilju
Pa se ljubiše slatko počivajuć oboje skupa.34

– Što on tu zapravo kaže? Zašto je tako odlučio? Možete li u

sebi otkriti razlog? Možete li to povezati s našom raspravom o
homerskim bogovima u Ilijadi? S Ahilejevim izborom?
Netko je podigao ruku. Pa još netko.
– Ms. Vollman?
– Biti čovjek znači više nego biti bog.
– A zašto je to tako?
– Zato što se moraš suočiti s ograničenjima, moraš birati.
– A zašto je to važno?
– Jer to životu daje značenje. Odisej bira ljudsku sudbinu. Kaže
da će radije biti čovjek, sa svim ograničenjima koja to donosi, nego
bog.
– Vrlo dobro. Gospodine Acheopol?
– Ali, to nije stvarni izbor. Mislim, nitko ne može doista postati
bog, postati besmrtan.
Ms. Jackson je podigla ruku. Woody ju je ignorirao, ali bila je
odlučna. – Ali, mi jesmo besmrtni, htjeli mi to ili ne.
Woody nikad nije znao što bi s takvim primjedbama, koje su u
sekundi mogle prekinuti dobru raspravu.
– Mislim – rekao je, praveći se da je nije čuo – da je u pitanju
zapravo naš odnos prema vlastitim maštarijama i najdubljim
željama. Želimo spolno zadovoljstvo, želimo izbjeći smrt. Čini se da
je to bit stvari. Ali, onda u njoj nalazimo još jedno jezgro. Bolje je
proživjeti život sa stvarnom ženom, ili stvarnim muškarcem, nego s
bogom ili božicom seksa. Bolje je izabrati stvarnost a ne maštariju,
bolje ne dopustiti da maštarija bude presudna. Za mene je ovaj
ulomak vrlo važan. Nekoć sam se stalno brinuo zbog smrti. Mislio
sam da bi, kad bismo mogli živjeti vječno, život imao smisla. Ali,
sad shvaćam da je obrnuto. Kad bismo živjeli vječno, život bi bio
besmislen. A Odisej to zna.
Ms. Vollman: – Doista to vjerujete?
– Vjerujem.
Ms. Vollman: – A seks? I u to vjerujete?
– Na što točno mislite?
– Da je bolje poći u krevet sa... sa starom ženom, neprivlačnom
suprugom, nego božicom seksa?
– To je malo teže, nije li? Vjerojatno je bolje izabrati stvarnost a
ne maštariju. Stvarnost nam se opire. A maštarija... Kalipsa meni
predstavlja maštariju, a Penelopa stvarnost.
Woody je pogledao na uru. Sat je bio na izmaku, a htio se još
pozabaviti Nausikajom i Feakijom. Zatražio je da ponovno glasuju:
– A ili B? Ostvarenje svih seksualnih maštarija i vječni život ili život
u stvarnom svijetu, riješavanje problema sa stvarnom osobom,
starost i smrt?
Osjećao je njihovu nelagodu.
– Hajde, podignite ruke.
Ovaj put je B prevladao, premda ne premoćno. Woody je bio
zadovoljan. Nešto je postigao. Nagovorio je dvadesetak ljudi da
glasuju protivno svojim najdubljim porivima. Bili su spremni za
iskrcavanje u Feakiji ili Sheriji. Ali, netko iz zadnjih redova imao je
pitanje.
– Ms. Taylor?
– Ali, Odisej i dalje ševi Kalipsu, zar ne? Nakon što ju je
odlučio odbaciti? Jer o tome je riječ, nije li - "a njih uniđu dvoje
unutra u prostranu spilju pa se ljubiše slatko počivajuć oboje
skupa". A ševio ju je već koliko - sedam godina?
– Nije posve jasno koliko je godina proveo na Ogigiji.
– No dobro, nekoliko godina. Znači, zapravo ju je samo
iskorištavao. I kako će se ona sad osjećati?
– Dobro pitanje, Ms. Taylor.
– Pa nije li Odiseja zapravo arhetipski patrijarhalni tekst?
Odisej susreće niz žena ili ženskih likova i...
– I?
Woody je zamislio kako njegova majka sjedi u jednoj od klupa
pred njim. Što bi ona mislila o tom razgovoru? Kad je Woodyju bila
dvadeset jedna godina - prve godine u Ann Arboru - u životu
njegove majke pojavio se ljubavnik i bila je sretnija nego ikad prije,
sretnija nego prije smrti njegova oca. Ali, onda je taj ljubavnik, po
imenu Andy, nestao i njegova je mama nastavila predavati latinski
u gimnaziji dok nije napunila šezdeset pet godina. Woody ju je
nazivao i pisao joj, ali ne dovoljno često; no nikada je nije pitao o
Andyju - nije se sjećao njegova prezimena - a ona mu nikada ništa
nije objašnjavala.
– Atena se javi Nausikaji – rekao je, prešavši preko pitanja Ms.
Taylor. – "Djevojaštvu je kraj." Atena joj kaže neka pripremi škrinju
s mirazom, neka opere svadbenu odjeću. Nausikaja ode svome ocu,
kralju, i kaže mu neka joj pošalje zaprežna kola kako bi odvezla
rublje na rijeku. Trebat će mu čista odjeća, a i njezinoj braći, za ples.
"Vidiš na što moram misliti!", kaže mu ona. A ono najljepše u priči
je to da ona ocu ne kaže sve. Ne kaže ni riječi o svojoj udaji, ali
njezin otac zna. Ne mora mu reći.
Dok je stajao pred studentima i govorio, Woody je jedva
uspijevao potisnuti suze jer je mislio o vlastitim kćerima. Naglas je
čitao tekst na grčkom, zaboravivši prevoditi, dok ga smijeh
studenata nije vratio u stvarnost.

Tako mu reče, jer bješe je stid pred ocem spomenut

Udaju cvjetnu, al otac razumje i ovo joj reče:

"Ja ne uskraćujem tebi ni mazge ne drugo, kćerko;

Odlazi, već će ti sluge zapregnuti visoka kola
S dobrim točkovima i s košarom visokom ozgo."35

Netko je podigao ruku.

– Ms. Taylor?
– Ne mislite li da se on prema njoj odnosi pokroviteljski?
– Pa – uzvratio je Woody – on joj je otac.
– Hoću reći, ona pere rublje za sve njih. Zašto njezina braća
sama ne operu svoje rublje?
 Woody je zaustio da kaže nešto o tome kako treba imati na
umu da je to tekst iz drugih vremena, ali se zaustavio. Bilo je to
legitimno pitanje. Zašto nisu sami oprali svoje rublje? Ali, nije bio
raspoložen za objašnjenja.
– Pogledajte samo prizor na plaži – rekao je. – Pogledajte kako
je Odisej taktičan. Gol, neuredan, ne želi ih prepasti, ali djevojke
pobjegnu. Sve osim Nausikaje. – Sat je zamalo bio gotov. – Samo
poslušajte ovo – rekao je. Studenti su posegnuli za knjigama. – Ne
treba vam knjiga – opet je rekao. – Samo slušajte, i dok budete
slušali, razmislite. Mislite na svoje roditelje, jer tako oni misle o
vama a da vi to i ne znate. Možda to nećete znati sve dok ne budete
imali vlastitu djecu, ali evo vam prilike da barem bacite pogled.
– Ms. Taylor – rekao je djevojci koja je rekla da je Odisej
nastavio ševiti Kalipsu i pitala zašto Nausikajina braća nisu sama
prala rublje – biste li došli i odglumili nam Nausikaju?
Polako je prošla između studenata gledajući ravno preda se,
izbjegavajući Woodyjev pogled. – Ja ću biti Odisej – rekao je
Woody. – Vi samo trebate slušati:

"Grlim ti koljena, gospo, il' boginja ti si il' žena;

Jesi l' od boginja koja, što žive u širokom nebu,
Zeusa te velikog kćeri Artemidi nalazim sličnu
I po obrazu tvom i visini, pa i po stasu;
Ako l' si od smrtnih ljudi, na zemlji kojino žive,
Triput ti blaženi onda i otac i gospođa majka,
Triput ti blažena braća! jer svagda u njima se svima
Od veselja srce razblažuje s tebe veoma,
Kad te mladicu takvu koračati u kolo vide."36

Začulo se zvono na Clair Hallu - zapravo, snimka njegove

zvonjave. Ali, Ms. Vollman je već dignula ruku.
– Još jedno pitanje – rekao je Woody. – Ms. Vollman?
– Tiče se Odiseja – rekla je. – On doista jest nastavio spavati s
Kalipsom, zar ne? Baš kao što je Sherry rekla? Mislim, i nakon što...
– Odmahivala je glavom, pokazujući da joj to ne ide u glavu.
Studenti su već počeli skupljati knjige. Više ih nije mogao
zadržati.
– Da – rekao je Woody. – To se kaže da čovjek hoće biti i
pošten i... ono drugo.

U mitološkom smislu, dekanica je bila Artemida ili Atena,

vjerojatno ipak ona prva, jer je Atena bila spremna pomoći, dok je
Artemida ljubomorno čuvala svoju čast. Njezino djevičanstvo,
rekao je Woody svojim studentima kad su čitali Hipolita -
Artemidino, ne dekaničino - zapravo treba shvatiti kao simbol
njezine odlučne samostalnosti. Njom nije mogao vladati nijedan
muškarac. Nije bila podložna Afroditi. Ona (Artemida) bila je žena
kakva bi pobijedila na Tour de Franceu ili prva žena koja bi oplovila
Rt Dobre Nade ili Rt Horn. Žena na koju biste naletjeli kako silazi s
Matterhorna dok se vi penjete.
U dekaničinom uredu bilo je dvoje ljudi ispred Woodyja -
došao je petnaest minuta ranije - ali nikada se nije čekalo.
Dekaničine dvije tajnice imale su pune ruke posla. Između njihovih
stolova postavljen je paravan kako bi ublažio zvuk tipkanja i
spriječio međusobno brbljanje.
– Naporan dan? – upitao je jednu od tajnica, Dianu Carter, čija
je kći nekoliko godina prije pohađala njegov seminar iz mitologije.
– Posla uvijek preko glave – rekla je i mahnula glavom prema
zatvorenim vratima dekaničina ureda.
Woody je ponovno pročitao kopiju pisma talijanskom ministru
poljoprivrede koje je ponio: "E con un sentimento di grande onore
in occasione della Sua visita negli stati uniti ci permettiamo di
presentarLe questo medaglione quale espressione di sentita
gratitudine da parte di tutto il Collegio di Santa Chiara e, in special
modo, da parte dei Sui studenti che hanno proseguito i loro studi in
Italia..." - za slučaj da ga je dekanica ipak pozvala zbog toga.
Spustio je pismo ne dovršivši ga i uzeo primjerak Kronike višeg
obrazovanja.
Dekaničina su se vrata otvorila; izišao je potpredsjednik za
financije, a ušla je Edna Hautman s Odsjeka za germanistiku.
Woody je pregledao oglase u Kronici. Mnogo ponuda za
administratore. Ništa za klasične filologe. Kad je Woody bio na
prvoj godini poslijediplomskog u Ann Arboru bilo je mnogo dobrih
radnih mjesta; druge godine svi su se zaposlili; treće godine nisu se
svi zaposlili. A posljednje godine gotovo se nitko nije zaposlio. On
je imao sreće. Zapravo, sad je primijetio, nudi se mjesto docenta u
Utahu, na godinu dana. I mjesto profesora na Yaleu. Za koje se traži
mnogo objavljenih radova.
Dekaničina glavna strategija bila je osloboditi nastavno osoblje
rada u odborima tako što je svu moć uzela u svoje ruke. U ono doba
to se svima činilo zgodno, ali onda je nestao Odsjek za geologiju, a
sada nije htjela naći zamjenu za Maca kad ode u mirovinu nego
pretvoriti klasičnu filologiju u ogranak nove "koncentracije"
svjetske književnosti; nitko nije točno znao što bi to bila
"koncentracija".
Edna Hautman je izišla i kimnula Woodyju, a ušao je John
Fields, s fizike, koji se u svemu slagao s dekanicom i čak pokušavao
oponašati njezin stil.
Točno u deset John je izišao a Woody je ušao s pismom u ruci.
Dekanica - visoka i kršna - sjedila je za svojim stolom. Woody
se mogao sjetiti mnogih slavnih kršnih muškaraca, ali gotovo
nijedne slavne kršne žene. Nije bila našminkana. Sijedu je kosu
začešljala u čvrstu pundžu.
– I, Jane – rekao je – što mogu učiniti za tebe?
Nešto je pisala. – Sjedni – rekla je ne pogledavši ga. Njezin stol
nije bio prazan, ali nije bio ni zatrpan.
Podigla je telefonsku slušalicu, pritisnula neki gumb i rekla: –
Nemojte me spajati.
Woody nikad nije mogao shvatiti zašto je nekim studentima
bilo nelagodno sjediti u njegovu uredu. Zašto? Pa neće nikome
otkinuti glavu. Osjeća li se sada i dekanica tako? Misli li kako, što se
nje tiče, Woody nema zašto biti nervozan?
Woody je bio stariji od dekanice, ali ne baš toliko stariji. Oboje
su proživjeli šezdesete i pamtili iste važne političke događaje,
događaje kojih se studenti nisu sjećali jer su bili premladi: atentat na
Kennedyja, LBJ37, atentat na Martina Luthera Kinga, rat protiv
siromaštva, rat u Vijetnamu, Nixon, prvo spuštanje na Mjesec, Kent
State38, prijevoz crnih učenika u škole u bijelačkim četvrtima,
Watergate. Današnji brucoši tek su krenuli u vrtić kada je Nixon
podnio ostavku.
Dekanica je rekla nekoliko riječi o humanističkim znanostima,
netipično neizravnih. – To mora prestati – rekla je na kraju.
Treba li pitati što, kao da ne zna da postoji neki problem? Ne
pitati bi značilo priznati da problem postoji.
– Dekanici je to vrlo neugodno.
Woodyju je oduvijek pomalo smetao dekaničin običaj da o sebi
govori u trećem licu kada govori o službenim stvarima. – Ni ja ne
volim te posjete – rekao je. – Katkad zažalim što sam ikada naučio
krasopis - da nisam, ne bih morao ispisivati ta prokleta pisma.
Dekanica se doimala iznenađeno. – O čemu ti to?
– O Passamonteovu posjetu. Sljedeći mjesec. Ponio sam pismo.
– Ne govorim ja o Passamonteu – rekla je. – Govorim o situaciji
koja je nastala.
– Koja to situacija? – upitao je Woody i odmah zažalio zbog tih
riječi.
– Situacija koju si ti stvorio. Sveučilište je u vrlo nezahvalnom
položaju.
– Ne znam na što misliš.
– Sjećaš se slučaja Ivana Meadowsa?
– Naravno.
– Dekanica ne bi voljela da se ponovi ista priča. To ni za koga
ne bi bilo dobro. A nije ni nužno. – Dekanica nije htjela govoriti
izravno, a Woody to nije htio učinit prije nje.
– Što nije nužno?
– Ne otežavaj dekanici posao.
– Jane, reci mi o čemu se radi.
– Ne budite tako tupi, gospodine Woodhull.
– I molim te, prestani me oslovljavati s gospodine Woodhull.
– Dobro. Woody. – Izgovorila je njegovo ime kao da je nešto
odvratno. – Ali, morat ćeš se suočiti s tim; morat ćeš nešto poduzeti,
i to odmah.
Vidio je da ne namjerava popustiti. – Misliš na Ms. Mirsadiqi?
– Naravno. Na što bih drugo mislila?
– Ne znam kad mi ne želiš reći. Ali, to stvarno nije nimalo
slično Ivanovom slučaju.
– Nije isto, ali s administrativnog stajališta je ipak slično.
Velika glavobolja za dekanicu. Ista vrsta glavobolje.
– Ali, Ivan onu djevojku nije puštao na miru. Čak ju je slijedio
u studentski dom. A ona s njim ništa nije htjela imati. Tražila je
zaštitu policije. Njezin otac je prijetio da će tužiti sveučilište...
– Sa stajališta uprave, činjenica da ti živiš s Ms. Mirsadiqi
svodi se na isto: velik problem.
– Je li se Ms. Mirsadiqi žalila?
– Dobro znaš da nije. Ne radi se o tome.
– Pa o čemu se onda radi? Cui malo? Kome to šteti?
– Dekanicu su izvijestili o situaciji.
– Tko je izvijestio?
– To u ovoj fazi nije bitno.
– Meni jest bitno. – Woodyju se nije svidjela riječ "faza".
– Ovo je zajednica, gospodine Woodhull. Moramo misliti na
dobro zajednice. Zato smo nakon slučaja Meadows razradili
politiku o spolnom nametanju.
– Nisam se nikome nametao.
– Vi gledate usko. Dekanica mora gledati šire.
Dekanica je izvadila fascikl iz ladice, izvadila iz njega papir i
počela nešto zapisivati. Podigla je telefonsku slušalicu, pritisnula
gumb i rekla tajnici da više ne zadržava pozive. Woody je još sjedio.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako je razgovor
završen.

Posjet Fausta Passamontea, talijanskog ministra poljoprivrede,

prvotno predviđen za prvi tjedan u ožujku, morao se odgoditi na
neodređeno vrijeme. Talijanska vlada, ionako privremena, bila je na
rubu pada. A onda je, gotovo bez upozorenja, ponovno dogovoren
za prvi tjedan u travnju. Woody nije volio takve prigode, ali želio je
porazgovarati s tim čovjekom o izručenju Angele Strappafelci i
Fausta della Chiave. Zašto još uvijek nisu izručeni? Woody je bio
ogorčen. Nije mnogo očekivao od susreta s ministrom
poljoprivrede, ali htio je ipak barem nešto poduzeti. Sve je pomnije
čitao bilten Udruge obitelji žrtava iz Bologne. Udruga nije bila
skupina za samopomoć, kako je isprva mislio, nego politička
organizacija.
Prošla je polovica semestra, a on je bio izložen sve većem
pritisku da prekine s Turi. Primio je službeni dopis od dekanice, a
nastavničko vijeće raspravljalo je o novoj odredbi o ljubavnim
odnosima koja bi bila dodatak dosadašnjoj odredbi o spolnom
nametanju. Woodyju su zadali rok - do prvog travnja. Ako tada još
uvijek bude živio sa studenticom nad kojom ima moć, ona će
sazvati poseban odbor koji će sačinjavati Izvršno vijeće i tri člana
Sudbenog vijeća. U prilogu su mu poslali kopiju Odredbe o
spolnom nametanju i nacrta odredbe o ljubavnim odnosima.
Prošao je i prvi travnja. Woody još uvijek nije ništa o tome
rekao Turi. Njezino je stajalište bilo savršeno jasno. Ako Woody od
nje zatraži da ode, otići će. Inače će ostati. I Woodyjevo je stajalište
bilo savršeno jasno: ona može ostati ili otići, kako god želi. Neće od
nje tražiti da ode.
Kad god bi pomislio na položaj u kojem se našao, zastao bi mu
dah. Ali, osjećao se živim. Možda je zato postupao protivno
vlastitim interesima.
– Nije ona moja pa da je se odreknem – rekao je Macu, koji
napokon nešto načuo i poveo s njim razgovor o tome – niti da je
zadržim. Ona nije trofej, nije geras. Nismo mi Briseida i Ahilej.
– Moraš misliti na dobro zajednice – rekao je Mac. Sjedio je na
rubu Woodyjeva stola i poigravao se olovkom.
– A ni ti nisi Nestor.
– Njezin otac u lipnju dobiva počasni doktorat. Nadaju se da
će pljunuti deset milijuna dolara za razvoj sveučilišta. S deset
milijuna dolara...
Znači, o tome se radi, pomislio je Woody. – Bojite se da će
njezin otac odustati ako otkrije da njegovo zlato živi s jednim od
profesora?
– Pa, ugrubo govoreći, da.
– Znači, sve te dekaničine priče su samo dimna zavjesa?
– Ona vjerojatno ne misli tako, ali na to se svodi.
– Mac – rekao je Woody kroza smijeh – nisam mislio da će
ikada doći dan kad ćete se ti i dekanica o nečemu složiti.
 – Nije to nimalo smiješno.
– U jednoj od knjiga o žalovanju koje sam čitao poslije
Cookiene smrti piše da se pokojnik često dođe oprostiti, obično u
snu. Meni se to nije dogodilo, još čekam, Mac, ali moji snovi...
Sanjam da sam otišao u grad i sreo Larryja Taylora koji prolazi u
svome kamionetu i da mu mašem, a onda odem kupiti pastu za
zube. Nevjerojatno dosadno. Hannah ne bi htjela ni slušati o takvim
snovima. Ali, osjećam da mi se Cookie vratila na drugi način, kao
Sokratov daimon. Ne baš da se pojavila, ali... Znaš, nikad me ne
tjera da nešto radim, ali ako krenem krivim smjerom, osjećam taj
neki otpor, gotovo kao da mi njezin glas govori da se vratim. A
sada ne čujem taj glas i zato neću odustati.
– I umjesto toga ćeš samoga sebe upucati u nogu. Radiš točno
ono što ta žena hoće.
Kad je Mac otišao, Woody je sjedio sam u uredu i pokušavao
čitati Euripidovog Hipolita; pokušao se sjetiti neke prilike kad se
Mac ljutio na njega, ali nije mogao. Znao je da je Macu na srcu
dobro Odsjeka za klasičnu filologiju, a i njegovo, Woodyjevo,
dobro; znao je i to da je ono o tome kako mu se Cookie vraća poput
daimona izmislio; ali iako je to izmislio u trenutku dok je izgovarao,
znao je da je točno.

Woody je nekoliko puta prepisao tekst na talijanskom na

kvalitetnom papiru dok sve nije bilo kako treba, a onda je konačnu
verziju stavio u omotnicu za diplome St. Claira, koju je stavio na
rub svoga stola, zajedno s medaljonom u baršunom presvučenoj
kutiji, sa slikom Clair Halla, jednog od dva preostala mjesta gdje se
vodila rasprava Lincoln-Douglas.

St. Clair College

2 South St.
St. Clair, Illinois 61401

Il 27 marzo 1987

Signor il Ministro di Agricultura,

 Velika nam je čast uručiti Vam prigodom Vašeg posjeta
Sjedinjenim Državama ovaj medaljon kao izraz zahvalnosti St. Clair
Collegea i naših studenata koji su nastavili studij u Italiji.
Nadamo se da će ta razmjena pridonijeti prijateljskim
odnosima Sjedinjenih Država i Italije te da će i dalje rađati
plodovima mira i suradnje.
Gospodine ministre, primite izraze našeg najdubljeg
poštovanja.

.................
Presidente del Collegio

Woody je dodao vlastito pisamce, također na talijanskom, na

pola lista papira, koje je zataknuo u omotnicu zajedno sa službenim
pismom. Namjeravao ga je ministru predati osobno, bude li prilike.

27 marzo 1987
Signor il Ministro di Agricultura,
Iako Vam se obraćam kao stranac, obraćam Vam se i kao netko
tko voli Italiju, ili ju je nekada volio. Držim zapanjujućim to što
talijanska vlada nije otkrila sve "činjenice" o strage 15. kolovoza,
koje doduše jesu složene, ali Vaša vlada nije ništa poduzela ni na
temelju onoga što zna. Kao otac Carolyn Woodhull, koja je ubijena
u bombardiranju željezničkog kolodvora u Bologni 1980. godine,
molim Vas da poduzmete sve što je u Vašoj moći kako bi se ubrzalo
izručenje Angele Strappafelci i Franca della Chiave iz Buenos
Airesa, kako bi se dopustila uporaba kaseta koje je snimio sudac
DiBernardi tijekom svoga istraživanja i kako bi se ukinuo status
segreto di stato u slučaju terorizma.

Sinceramente,
Alan Woodhull

Odvezli su se na Farmu Warren u sveučilišnom automobilu.

Turi je inzistirala da ide s Woodyjem na prijam jer je njezin otac,
koji je osobno poznavao Passamontea, od nje to tražio i rekao joj da
će je ministar očekivati. Woodyju to nije smetalo. Barem će imati
priliku osobno sresti ministra.
Posvuda su bili agenti tajne službe, premda ih je bilo manje
nego kada je 1984. došao Mitterand, ili kada je došao Hruščov,
1962., Woodyjeve prve godine u St. Clairu, godinu prije atentata na
Kennedyja. Woody nije napisao pismo sveučilišta Hruščovu - tad
još nisu otkrili njegov dar za krasopis, a ionako nije znao ćirilicu -
ali sjećao se agenata tajne službe koji su na dva dana potpuno
blokirali Ulicu Kruger tako da čak ni školski autobusi nisu mogli
proći. I Woody je imao problema otići na sveučilište. Dolazili su i
drugi: Benazir Bhutto, norveški kralj Olaf V., južnokorejski
predsjednik Chuang Hee Park, švedski kralj Karlo XVI. Gustavus,
čiji je bratić živio u Bishop Hillu, pa čak i delegacija iz Irana. Woody
nije bio na svim primanjima, ali bio je kad su došli Iranci jer je
jedino on na sveučilištu govorio perzijski. Bila bi to uvijek ista priča:
odojak na ražnju, krumpir-salata, zelena salata, salata od tri vrste
mahuna i mnogo američke pite. Iranci, koji nisu bili nimalo
zainteresirani za uzgoj svinja, odbili su jesti svinjetinu, a ako je State
Department i naučio lekciju, zaboravio ju je kada je došla Pinky
Bhutto. Zar nitko nije znao da su Pakistanci muslimani? Woody je o
njoj uvijek mislio kao o Pinky, kako su je zvali na Harvardu, jer je
održala predavanje na Cookienom seminaru iz međunarodnog
prava, a bila je i na podiju kad je Cyrus Vance, koji je upravo bio
podnio ostavku kao Carterov ministar vanjskih poslova, držao
govor na Cookienoj svečanosti dodjela diploma.
Velika prugasta tenda - Woody ju je prepoznao jer je pripadala
Pogrebnom poduzeću Davidson - raširena je iznad ulaza u svinjac.
Na sjevernoj strani još je bilo neotopljenog snijega. Iako je bio
travanj, bilo je prohladno, pa su u poseban generator uključili
goleme grijače. Ispod tende je postavljeno stotinjak stolaca na
sklapanje. Woody je pogledom tražio Curtisa, koji se izviještio u
organiziranju takvih skupova, ali nije ga nigdje bilo.
Ministar poljoprivrede uznemirio je svoje tjelohranitelje
izašavši iz konopcima ograđenog dijela i družeći se s okupljenima,
rukujući se kao da je američki političar usred kampanje. I Woody se
rukovao s njim, ali nije imao priliku dati mu pismo.
 Nekoliko kratkih govora: američki ministar poljoprivrede,
njegov zamjenik i Dick Warren, bivši američki ministar
poljoprivrede koji je svojem talijanskom kolegi predao uljanu sliku
seoske kuće iz Illinoisa uokvirenu daskama za svinjac.
Zatim su ministru uručili i druge darove, a zamjenik
američkog ministra pozvao je Woodyja na stranu i rekao mu da je
guverner, Big Jim Thompson, zaboravio ponijeti dar, pa će on
predati pismo i medaljon St. Claira. Predstavio je Woodyja
guverneru kao pročelnika Odjseka talijanistike.
Guverner mu je pružio svoju golemu šapu: – Drago mi je,
gospodine Pročelniče.
Woody mu je s oklijevanjem pružio omotnicu s diplomom i
medaljon. Bio je pomalo ljutit, ali mu je i laknulo. Politika ga je
uznemirivala. Bilo mu je draže biti promatrač nego sudionik.
Poslije večere - iste kao i uvijek, osim što se netko sjetio
naručiti nekoliko velikih boca Gallo Hearty Burgundyja - guverner
je održao govor u kojem je hvalio St. Clair College, o kojem
očigledno nije imao pojma, kao izvrsnu ustanovu koja može biti
ponosna na svoju prošlost itd. Prevodilac je prevodio ministru.
Guverner je uživao, Fausto Passamonte nije. Woody je pomislio
kako bi mu bilo najbolje da što prije ode. Čekala ga je hrpa
seminarskih radova koje je trebalo ocijeniti. Ali, Turi - gdje je,
uostalom? - se morala pozdraviti s ministrom.
Na kraju svoga govora, guverner je izvadio pismo iz omotnice
za diplomu. – Senior Minister-o di Agriculture-a – rekao je prije
nego što je shvatio da je pismo na talijanskom. Pružio ga je
prevodiocu. Woody je odmah shvatio da to nije službeno, nego
njegovo osobno pismo.
Prevodilac, koji je dotad ministru engleski prevodio na
talijanski, sada je publici preveo Woodyjevo pismo na engleski.
– Signor il Ministro di Agricultura, iako vam se obraćam kao
stranac...
Woody je ustao i krenuo. Htio je otići kući i raditi u vrtu koju
su zasadili on i Turi - salatu, arugulu, cilantro, paprike, rajčice, dva
reda graha. Ili odsjeći mrtve grane iz brajde, što je trebao učiniti još
prije dva tjedna. Ali, zamjenik ministra poljoprivrede, koji je sjedio
do njega, zgrabio ga je za ruku i upitao: – Što je, dovraga, ovo?
– ... zapanjujućim to što talijanska vlada nije otkrila sve
"činjenice" o strage 15. kolovoza, koje doduše jesu složene, ali Vaša
vlada nije ništa poduzela ni na temelju onoga što zna. Kao otac
Carolyn Woodhull, koja je ubijena u bombardiranju željezničkog
kolodvora u Bologni 1980. godine, molim Vas da poduzmete sve što
je u Vašoj moći kako bi se ubrzalo izručenje Angele Strappafelci i
Franca della Chiave iz Buenos Airesa, kako bi se dopustila uporaba
kaseta koje je snimio sudac DiBernardi tijekom svoga istraživanja i
kako bi se ukinuo status segreto di stato u slučaju terorizma.
New York Times objavio je pismo sljedećeg dana. St. Clair
College bio je u žiži interesa, ali nitko nije zahvalio Woodyju, koji je
odbio sve intervjue. Ako se ministar poljoprivrede naljutio, nije
ništa rekao Turi, koja je ostala razgovarati s njim pošto je Woody
otišao. Mjesec poslije privremena talijanska vlada je pala, a
Passamonte se vratio u svoju vilu u Umbriji kako bi proveo neko
vrijeme s obitelji prije povratka u javni život.

Izvršno vijeće i tri člana Sudbenog odbora sastali su se u Povijesnoj

dvorani na prvom katu Clair Halla. Nitko još nije sjeo kad je Woody
ušao. Prošlo je dosta godina otkako je sveučilište posljednji put
poduzelo disciplinske mjere protiv nekog člana nastavnog osoblja -
slučaj Ivana Meadowsa - pa je vladalo uzbuđenje kakvo obično
stvaraju seksualni skandali. Netko je bio u nevolji. Woody. Woody
se sjećao raspoloženja u srednjoj školi, čak i u osnovnoj školi, kad su
nekoga slali direktoru. Kako su svi za to znali?
Stol je bio dug gotovo kao cijela dvorana. S jedne je strane stari
četvrtasti glasovir, kojega su tipke od slonovače bile prekrivene
staklom, zaklanjao vrata nekadašnje kuhinjice. S druge strane stajao
je radni stol kojim se navodno služio Abraham Lincoln, Woody se
više nije mogao sjetiti kojom prigodom. Ali, sjećao se kako je dekan
Acheson govorio u toj dvorani, kako je stajao na čelu stola i gledao
se u zrcalu na suprotnoj strani, podešavao kravatu, provlačio prste
kroz srebrnastu kosu i još se uvijek pokušavao opravdati što je
pedesetih godina podržavao američko upletanje u Južnoj Koreji. To
su mjesto sada namijenili Woodyju. Acheson je bio privlačan
muškarac i nije se mogao prestati diviti samome sebi. I Woody se
pogledao u zrcalo, ali samo na trenutak. Bio je odveć nervozan.
Zapisao je nekoliko opaski na poleđinu neke omotnice, ali je sada
nije mogao naći u džepu.
Prema odredbi o spolnom nametanju, koju je temeljito proučio
- osobito IV. dio, odjeljak 9.c., "Zaštitu optuženog" - netko mora
podnijeti službenu pritužbu, a koliko je on znao, to nitko nije
učinio. Usto je bilo jasno i da nikoga nije napastvovao (I. dio,
odjeljak 3.a.), niti je ikome obećavao da će pristanak na njegovo
nametanje biti "uvjetom zaposlenja, statusa, promaknuća, ocjene ili
preporuke". Isto se tako nije "ponašao s namjerom da izazove
nelagodu ili ponizi nekoga opaskama spolne prirode ni spolno
eksplicitnim izjavama, pitanjima, šalama, anegdotama ili
nagađanjima o spolnoj aktivnosti ili prethodnom spolnom
iskustvu". Ne, problem je bio u novoj odredbi o ljubavnim
odnosima, koja je na brzinu donesena kao nadopuna onoj o
spolnom nametanju. Nastavničko vijeće još nije usvojilo odredbu o
ljubavnim odnosima, pa Woody nije bio siguran kako će se moći
primijeniti na njegov slučaj.
Nije bilo žamora koji se obično čuo prije sastanaka odborâ.
Nije bilo šala. Dekanica je šutke sjedila na jednoj strani sobe, Woody
na suprotnoj, poput roditelja velike i nesretne obitelji koja sjedi za
velikim stolom. Woody se nadao da će se u tom društvu naći netko
od glazbenika, ali nije ih bilo. Dva muškarca - Frank Simpson s
kemije i Gerald Franklin s francuskog - sjedila su zajedno na jednoj
strani stola: Frank je osvojio nekoliko nagrada kao predavač, ali
nikada javno nije progovorio ni riječi; Gerry, koji je dvije od svake
tri godine provodio vodeći program sveučilišta u Francuskoj mogao
bi u ovo unijeti malo europskog duha, ali on se nikada ne bi usudio
suprotstaviti dekanici. Žene, koje su sjedile na suprotnoj strani
stola, bile su tvrđeg kova. Woody od njih nije očekivao suosjećanje:
Alice Arnold, njihova kućna marksistica, Evelyn Davis, koja je došla
predavati srednjovjekovnu povijest, ali je po dolasku bacila sve
povijesne knjige i sada je predavala ženske studije, Muriel Brooks,
koja je bila neudana i Heather Schuman sa sociologije, koja je bila
nesretno razvedena i koja se pokušala upucati Woodyju mjesec
dana nakon što se Hannah zaposlila u Chicagu.
U uvodnom govoru dekanica se naglašeno služila pasivom:
došlo je do neugodne situacije; svi se nadaju da će činjenice moći
biti utvrđene i rješenje nađeno, da zajednica neće biti ugrožena;
utvrđeno je ima dovoljno indicija za istragu. Pitanja su vrlo ozbiljna;
spolno nametanje je odvratno i nije prihvatljivo. "Ovo je zajednica",
ponovila je nekoliko puta - kao da je time sve jasno - a onda je
pozvala okupljene da pomno pročitaju II. dio, odjeljak 10.k odredbe
o spolnom nametanju: "Seksualno eksplicitne izjave, pitanja, šale ili
anegdote."
Prva je progovorila Evelyn Davis. (Dekanica je pisala bilješke u
žutu bilježnicu.) – Samo bih htjela nešto razjasniti, Woody. Je li
točno da potičeš studente da govore o svojim seksualnim
maštarijama na satu i da moraju prevoditi prilično eksplicitne
tekstove? Zapravo, nije to ono što mi smeta; nemam ništa protiv
seksa. Brine me to što mnogi takvi tekstovi vrijeđaju žene. To je bilo
drugo doba, znam. Ali, ne radimo li mi upravo na tome da to
zaboravimo?
Woody je bio zapanjen. – O čemu ti to govoriš?
– Govorim o tvojim seminarima Klasici 203 i Klasici 395.
– Čitamo Ovidijeve "Ljubavi", ako na to misliš; ali nisam o
njemu nikad razmišljao na taj način.
– A kako jesi razmišljao?
– Moj stric nije znao čitati sve dok nije otišao u vojsku.
– Učio je latinski?
– Ne latinski. Engleski. Davali su im pornografske knjige. Ne
bi vjerovala kako su brzo naučili čitati. Za tren oka.
– I to je načelo koje želiš primjeniti na St. Clairu?
– Manje-više, da. Znaš u čemu je problem u srednjim školama?
Tjeraju klince da čitaju Cezarove "Galske ratove" umjesto da im
daju Ovidija ili Katula.
– I ti smatraš da je ta pornografija primjerena studentima St.
Claira?
– Ne bih to baš nazvao pornografijom.
– Ti si prvi upotrijebio tu riječ.
– To je bila samo analogija. Misliš li doista da su Ovidije i
Katul pornografi? Jesmo li se zato danas sastali? Kome se sudi?
Ovidiju? Katulu? Homeru?
Odgovorila je dekanica. – Nikome se ne sudi, gospodine
Woodhull. Ovo je saslušanje na kojem želimo doznati činjenice
kako bismo odlučili što je najbolje za zajednicu. Imamo razloga
vjerovati da je došlo do ozbiljnog sukoba interesa. – Pogledala je u
svoju bilježnicu. – Kada je počeo vaš odnos s Ms. Mirsadiqi? – Rekla
je to ne podigavši pogled.
– Sredinom zimskog semestra.
– Možete li biti precizniji?
– Na dan Svih svetih.
– Mislite, na Halloween?
– Da.
– I Ms. Mirsadiqi otad živi s vama?
– Manje-više.
– A jeste li razmišljali o tome kako bi se to moglo odraziti na
zajednicu?
– Iskreno govoreći, mislim da se zajednici za to živo fućka.
Dekanica je zastala. – Dekanica drži da ste se zabunili.
– Pogledajte Marthu Renbarger – rekao je Woody. – Poševila je
polovicu studenata iz Beta Housea, i što ste poduzeli? Rekli ste joj
neka se odseli malo dalje od studentskog naselja. Ma daj, Jane,
olabavi. – Woody se zahuktao.
– Nismo se sastali da bismo razgovarali o profesorici
Renbarger.
– Dalje od studentskog naselja. Zaboga. Žao mi je što nju niste
pozvali u ovaj odbor, ili vijeće, ili kako se već zove.
– Hoće li netko, molim vas, pročitati III. dio, odjeljak 4.e.?
Evelyn Davis već je imala taj odjeljak pred sobom. – "Član
nastavnog osoblja koji se ne povuče iz aktivnosti koje mogu
nagraditi ili kazniti studenta/studenticu s kojim/kojom član
nastavnog osoblja ima ljubavni odnos prekršit će time svoju etičku
obvezu prema studentu/studentici, prema drugim studentima,
kolegama i sveučilištu."
– Mogli ste ubaciti i grad St. Clair – rekao je Woody. – I državu
Illinois, i Sjedinjene Američke Države, i cijeli civilizirani svijet.
 Kad je dekanica ponovno progovorila, Woodyju se činilo da
govori kroz dugu cijev, iz velike daljine. – Nije vrijeme za šale –
rekla je. – Dekanica Vam je jasno dala na znanje, i pismeno i
usmeno, da ćete biti podložni mjerama ako ne prekinete svoj odnos
s Ms. Mirsadiqi do zadanog roka.... – Bla bla bla. Stalno se služila
rječju "vidjeti". Zar ne vidite? Kako ne vidite?
Woody ju je na kraju prekinuo. – Što bih to trebao vidjeti?
Sad je dekanica bila zapanjena. – Gospodine Woodhull, ovo je
vrlo ozbiljna stvar. U pitanju je vaša karijera.
Woodyju se zavrtjelo u glavi. – Mogu li nešto reći?
– Molim vas pričekajte da dekanica završi.
– Ne – rekao je. – Ne mogu pričekati. Ne mogu više čekati.
Istina je vrlo jednostavna: bio sam osamljen. Nisam vodio ljubav sa
ženom otkako mi je kći poginula u Bologni. Ms. Mirsadiqi je sama
došla u moj krevet, a ja je nisam izbacio. I nemam namjeru to
učiniti. Mislio sam da više i ne znam voljeti. Nisam se više sjećao
kako je imati erekciju. Kome smo naškodili? Koga smo povrijedili?
Vi ste složili priču koja ide otprilike ovako: "Pokvareni starkelja
iskorištava mladu djevojku. Nije stvar u seksu, nego u moći. On je u
krizi srednje dobi i želi se potvrditi. Izgubio je glavu. Zatelebao se.
Ponaša se kao adolescent." Pa, zašto ne? Pogledajte Saula Bellowa,
pogledajte Picassa, pogledajte Franka Sinatru, pogledajte suca
Douglasa. Ne sviđaju vam se njihove pripovijesti. Ne podnosite ih.
Ne podnosite to. Žao mi je. Smeta vam što se netko vratio u život.
Skrivate se iza novog morala: "prekršio/prekršila je svoju moralnu
obvezu prema zajednici." Kakav vam je to jezik? Govorite o
zajednici. "Ovo je zajednica." Što to zapravo znači? Podržavate
samo određenu vrstu odnosa među ljudima. Da, mogu se dogoditi
zlouporabe. Profesorima se ne smije dopustiti da iskorištavaju
studente. Ali, ne možete upravljati ljubavlju.
– Hoćete reći da ste zaljubljeni u Ms. Mirsadiqi?
– Ne, zapravo nisam. Prema njoj osjećam najdublje poštovanje:
omnibus historiis se meus aptat amor, me nova sollicit, me tangit
serior aetas.39 To vam je Ovidije, dame i gospodo, a želite li znati
što je rekao, možete pročitati prijevod Ms. Mirsadiqi u najnovijem
broju Atlantica. Primjerci se dijele besplatno u odjelu za odnose s
javnošću.
Dodjela diploma

Woodyju se katkad činilo da se Sara, Ludi, Turi, pa čak i Hannah

kreću ravnom crtom u budućnost. Sara je pripremala izložbu kaosa
u Muzeju, u sklopu šire izložbe povijesti kompjutora, i njezino se
mjesto više nije financiralo sponzorskim novcem. Bio je to pravi
posao. Ludi, iako tek na prvoj godini fakulteta, surađivala je s
nekom ženom iz zoološkog vrta u Minneapolisu na prikupljanju
tigričinih jajašaca. Turi će ljeto provesti u Italiji, a najesen će na
poslijediplomski na Harvard. A Hannah - Hannah je završila prvi
dio programa učenja koji je sama izradila i prihvaćena je kao
kandidatkinja za zaređivanje. Postupak razvoda bližio se kraju; ona
je i dalje tražila polovicu ukupne imovine, pa će Woody morati
uzeti još jednu hipoteku na farmu da bi je mogao isplatiti.
S druge strane, činilo mu se da se njegov život kreće u krug.
Poput lovca izgubljenog u šumi, stalno se vraćao na ista mjesta, baš
kao što je na povratku sa sveučilišta uvijek odlazio na groblje. Ne
svake večeri, ali dva-tri puta na tjedan. Tamo ga je čekala Cookie.
Kad ju je zamišljao, bila je kao onaj zadnji put na
međunarodnom dijelu aerodroma O'Hare, u trapericama i
jarkožutoj bluzi s visokim bijelim ovratnikom. U posljednjem
trenutku došlo je do neke komplikacije s njezinom kartom i on je to
rješavao dok su ona i Hannah stavljale naljepnice na njezinu
prtljagu - njegovu staru krpenu torbu i laku najlonsku torbu za ono
što nije stalo u prvu, te naprtnjaču koju će ponijeti sa sobom u
zrakoplov. Mogao ju je vidjeti kako stoji u repu pred vratima s
oznakom ALITALIA, kako se naginje i pije vodu sa slavine pokraj
vrata, kako podiže pogled i traži njega i Hannu, kako maše i onda
nestaje kroz vrata.
Kad je rekao Macu da mu se počeo javljati njezin glas, poput
glasa Sokratovog daimona, govorio je metaforički, ali sad više nije
bio siguran u to, toliko je njezina nazočnost postala jaka, njezin glas,
glas koji nije dolazio izvana nego iz njega samog ali zbog toga nije
bio ništa manje stvaran od glasa onog mladića koji mu je rekao
"stari" nakon proslave Halloweena.
Jedne večeri oko šest stajao je pokraj njezina groba i gledao
jednog od Curtisovih radnika kako vuče novi plug preko niske
njive koja je cijelog proljeća bila odveć vlažna za sadnju kad je
ugledao Turin automobil kako se približava farmi. Izišla je, ušla u
kuću na stražnji ulaz i gotovo odmah ponovno izišla. Na sebi nije
imala ništa osim slamnatog šešira koji je on katkad nosio kad je
radio na suncu. Srce mu je zastalo. Koga vraga?! Otišla je do
stražnjeg dijela vrta, gdje je zasadila arugulu, i sagnula se iz kukova
tako da joj je stražnjica stršila u zrak, te je odrezala nekoliko listova
kuhinjskim škarama. Woody, doduše, nije vidio škare ni zelene
listove koje je stiskala u ruci kad se uspravila, ali kad se okrenula
prema groblju, vidio je njezin žbun, crnu točku između njezinih
nogu. Skinula je šešir i mahnula mu, mahala je šeširom amo-tamo
iznad glave a onda ga pružala naprijed i vraćala prema sebi, dajući
mu znak da dođe kući. Sve je vrijeme znala da je on ondje, iako je
parkirao kamionet na drugoj strani ceste. Vidjela ga je kad je mislio
da je nevidljiv.
– Bilo bi tako jednostavno – rekao je Cookie – zamoliti je da se
vrati u dom. Dodjela diploma je za samo tri tjedna, a onda će
ionako otići. To bi sve pojednostavnilo. Ne bi se ljutila.
– Znaš i sam da to nećeš učiniti, papa.
– Dekanica me se želi riješiti – rekao je. – Opsjednuta je time.
Sazvala je upravni odbor. Ljudi me nazivaju. Sinoć me nazvala Fay
Dawkins iz Massachusettsa. Shardlow Anderson nazvao je iz
Chicaga. On je predsjednik upravnog odbora. Jerry Balthus nazvao
je iz New Yorka. Nije lako dati otkaz stalnom profesoru, ali nije ni
nemoguće. Moralna izopačenost. To je sve što imaju, osim ako ne
počinim kakav zločin. Izopačenost. E pa – nastavio je, citirajući
Turin prijevod "Ljubavnih pjesama" II. 4. – nisam savršen, to ću prvi
priznati. Zašto da ti lažem? Ne, ispovijed je zdrava za dušu. Možda
sam lud, ali tako stvari stoje.
– Papa, opusti se, nisi učinio nikakvo zlo.
– Dovela je savjetnicu za razlike između spolova koja će voditi
radionice za cijelo nastavno osoblje. Hoće da ja usto još sam radim s
njom.
– I, hoćeš li?
Woody je slegnuo ramenima. – Pa, bio bi red da čujem što će
reći. – Pogledao je na uru. Pola sedam. Vrijeme da krene. Ali, nije
mu se još išlo.
– Znaš ono pismo koje sam dao Passamonteu, talijanskom
ministru poljoprivrede, koje je poslije objavljeno u Timesu? Objavile
su ga i talijanske novine, po cijeloj Italiji, Il Resto del Carlino u
Bologni, La Republica u Rimu, Corriere della Sera u Milanu. Danas
sam dobio dva pisma u istoj omotnici. Od predsjednika Udruge -
znaš da je i njegov sin poginuo - i od potpredsjednika. Vraćao se iz
Švicarske, žena i sin čekali su ga na peronu, odmah ispred
čekaonice gdje si ti sjedila. Žena mu je poginula, a sin je ostao bez
oka. Bio je tri mjeseca u komi. Sada je slikar. Htjeli su mi se zahvaliti
na onome što sam učinio, što sam napisao ono pismo. Svjedočenje
oštećenih stranaka - parti lese - odgođeno je za jesen, poslije ljetnog
odmora. Nadaju se da će Angela Strappafelci i Franco della Chiave
dotad biti izručeni. Komplicirano je. Pozvali su me da svjedočim.
Svi su članovi obitelji to učinili, svi rođaci poginulih.
– I, hoćeš li?
Woody je slegnuo ramenima. – Nastava počinje početkom
rujna.
– Mogao bi tražiti slobodne dane. Koliko bi to moglo potrajati?
Morao bi biti ondje samo jedan dan.
– Što bih mogao reći? – upitao je. – Što bih mogao reći a da to
već nisam rekao? Već sam rekao sve što imam reći, na
komemoraciji, sjećaš se?
– Već bi se nečega dosjetio, papa. Ti se uvijek nečega dosjetiš.

* * *

Svaka riječ nove odredbe o ljubavnim odnosima, koja je usvojena na

posljednjem sastanku nastavnog vijeća, bila je važna. Dekaničin
prijedlog da se izraz "nimalo ne preporuča" zamijeni sa "zabranjuje"
nije usvojen. Nedostajao joj je samo jedan glas. Martha Renbarger,
jedna od malobrojnih članica nastavnog osoblja koja se javno
usprotivila odredbi, zatražila je tajno glasovanje. Da nije, prijedlog
bi sigurno bio usvojen. "Nimalo se ne preporuča" je jedna stvar,
"zabranjuje se" posve druga. Woody je bio spreman prihvatiti da se
njegovo ponašanje nimalo ne preporuča. Bio je spreman prihvatiti
čak i sastanak s Ms. Tarom Hillman, savjetnicom za razlike između
spolova. Jedino nije bio spreman zatražiti od Turi da se iseli prije
posljednjeg trenutka, terminusa ad quem, naime dolaska njezinih
roditelja. Načula je što mu se događa pa je dio svojih stvari vratila u
dom, ali on ju je zamolio da ostane.
U sobi na drugom katu Clair Halla, koji je privremeno
pretvoren u ured Ms. Hillman, teški je stol pomaknut u stranu.
Uklonjeni su tapecirani naslonjači, ali uz zidove su složeni veliki,
šareni jastuci, a na podu je bio debeli sag, također šaren. Ms.
Hillman, sitna žena atletske građe i kratke plave kose imala je na
sebi traperice, sandale i šarenu bluzu. Nakon kratkog upoznavanja,
zatražila je od Woodyja da se sagne i podigne razne predmete -
olovku, spajalicu, klamericu, praznu šalicu za kavu - koji su bili
složeni na sagu.
– Savijte koljena – rekla mu je – da vam se ne bi isticala
stražnjica.
Woody je savio koljena i podigao predmete, uključujući i
šalicu na kojoj je velikim slovima pisalo: "Budeš li mi se nametao,
prolit ću ti vrelu kavu u krilo". Iznad natpisa bilo je nacrtano lice
žene koja se trijumfalno smiješila.
– A sada pokušajmo ponovno. Ovaj put pridržavajte prednju
stranu košulje.
– Zašto?
Uzela je predmete od njega i vratila ih na pod, savinuvši
koljena. – Zato da vam se ne vide grudi ako slučajno nosite haljinu s
dubokim dekolteom.
Woody je pridržao prednjicu košulje. Pružio joj je olovku,
spajalicu, klamericu i šalicu, sve vrijeme pridržavajući košulju kako
mu se ne bi vidjele grudi.
U drugoj vježbi tražila je da sjedne na pod.
– Imam ozlijeđeno koljeno – pobunio se. – Oštećen meniskus.
Neki djelić ponekad iskoči...
Ali, ona nije htjela slušati nikakve izlike.
Woody je sjeo na pod i pretvarao se da na sebi ima kratku
suknju, a Ms. Hillman je hodala amo-tamo i pretvarala se da
pokušava zaviriti pod tu suknju. Svaki put kad se pomaknuo da
olakša pritisak u koljenu, coknula bi jezikom kako bi mu dala do
znanja da mu je vidjela gaćice. Nakon dvije minute Woody je bez
dopuštenja ustao. Pobjesnio je i jedva se suzdržavao. Koljeno mu je
popustilo pa je posrnuo prema naprijed. Ms. Hillman je odskočila i
stala u borilački položaj koji je Woody vidio na reklamama za
filmove o kung-fuu - lijevu je ruku ispružila, a desnu podignula,
spremna da ga udari u adamovu jabučicu. Woody se oslonio na rub
stola.
– Nadam se da će vaša srdžba – rekla je kad je shvatila da je
neće napasti – uroditi barem djelomičnim razumijevanjem.
Razmislite o tome što se upravo dogodilo. Sjednite i sastavite popis
vlastitih postupaka koje određuje spol i razmislite kako oni djeluju
na žene s kojima svakodnevno dolazite u dodir. Nekoliko dana
promatrajte sami sebe, jer je veliki dio tih postupaka nesvjestan.
Sljedeći put ćemo razgovarati o nekim od tih postupaka i o tome
kako ih možete promijeniti.
Ali, nije bilo sljedećeg sastanka. Trebao se održati u petak
poslijepodne, ali Woody je odbio otići. Sljedećeg jutra nazvala ga je
dekanica. On i Turi rano su ustali, skinuli zimske i stavili ljetne
žaluzine. Turi se tuširala u kupaonici na katu - Woody je mogao
čuti kako teče voda.
– Jane – rekao je nakon kratke stanke. – Nisam ti prepoznao
glas. Radiš u subotu? – Woody je držao slušalicu između ramena i
vrata i črčkao po malom bloku. Pa naravno, pomislio je. Ona uvijek
radi subotom. A i nedjeljom, poslije sata hebrejskog u sinagogi
Sinai.
– Gospodine Woodhull – ponovila je, i tada je znao da je
svemu kraj.
– Jane, ja sam, Woody.
Dekanica je bila strogo službena. – Profesor Thomas Hunter sa
Sveučilišta Iowa preuzet će vaš seminar o Ovidiju, a
poslijediplomac sa Sveučilišta Illinois preuzet će Grčki II.
Poput čovjeka koji hoda visećim mostom iznad dubokog
klanca, Woody se bojao pogledati dolje.
 – Jane, odmah ću doći u ured. Ovo je apsurdno. Naći ćemo
neko rješenje.
– A što mislite da je dekanica sve ovo vrijeme nastojala učiniti?
– A što će biti s radnjom Ms. Mirsadiqi? – upitao je, trudeći se
vladati svojim glasom.
– Radimo na tome – odgovorila je. – Profesor Hunter je
voljan...
– Moramo porazgovarati o tome – prekinuo ju je Woody.
– Dekanica ne smatra da bi to bilo pametno.
Woody je istodobno odmahivao glavom i kimao. – Mac će
potrajati još desetak godina – rekao je. Pokušao se nasmijati, ali to je
zvučalo više kao da se netko guši komadom hrane. – Ali, doista će ti
trebati još netko. Nije dobro da cijeli odsjek vodi jedan čovjek, hoću
reći, jedna osoba.
– Žao mi je, gospodine Woodhull, ali niste dekanici ostavili
nikakav izbor.
– Odredba o ljubavnim odnosima kaže da se "nikako ne
preporuča", a ne da se "zabranjuje". – Čekao je da ona nešto kaže.
– To je zlouporaba moći – rekla je nakon stanke.
– Ne, nije zlouporaba moći, nego obostrani dogovor. Ono što
Talijani zovu un piccolo amore. – Dekanica mu je pokušala upasti u
riječ. – Da, da, znam. Znam da ne živimo u Italiji.
– Ta tvoja piccolo amore, ili kako si to već nazvao, nije u
interesu zajednice.
– Je li ovo jednostrana odluka, Jane? Koliko znam, rektor je u
Nepalu.
– I u Nepalu imaju telefone.
– Znači, to je rektorova odluka?
– U dogovoru s predsjednikom upravnog odbora.
Dok je noću ležao u krevetu nakon što je vodio ljubav s Turi,
Woody je ponekad pokušavao zamisliti taj trenutak. Bilo je to kao
da zamišljaš rušenje mosta - velikog mosta, poput Golden Gatea ili
Centenniala na Mississippiju - dok voziš preko njega. Malo se
uplašiš, ali onda stigneš na drugu stranu i zaboraviš na to. Ali, sada
je most podrhtavao, a on se sjetio kako je njegova skautska
postrojba - ili su se zvali "jedinica"? - uvijek prestala stupati kad su
prelazili most preko Spring Creeka, nedaleko od Grand Rivera,
kako njihovi koraci ne bi stvorili ritam od kojeg bi most mogao
početi vibrirati. U tome je i bio problem - on i Turi zaboravili su
prestati hodati ukorak i most je sad podrhtavao; ubrzo će se početi
tresti, pa izvijati, a onda će se srušiti.
Woody se pokušao pribrati. Dekanica je i dalje govorila. Pred
kuhinjskim prozorom pjevao je kardinal, uporno ponavljajući JOŠ
ŽIV? JOŠ ŽIV? JOŠ ŽIV? Osjećao se zadah svinjca... Nije jasno
razmišljao, ali htio je zadržati dekanicu na liniji. Pokušavao je živjeti
u sadašnjosti, oduprijeti se svojoj sklonosti da se projicira u
budućnost kako bi se mogao osvrnuti na sadašnjost kao da je
prošlost, kako bi razabrao značenje onoga što se događa ili što se
dogodilo. Ali, sad se nije mogao spriječiti. Ne reci ni za koga da je
sretan dok ne umre. Solonove riječi Krezu, najbogatijem čovjeku na
svijetu, kojih se Krez sjeti kad ga se spremaju spaliti na lomači.
Woody u to nikada nije vjerovao. Što ako si sretan cijeli život, a
onda nesretan, recimo, nekoliko dana prije smrti? Ali, sada je
vjerovao.
– Ima li još nešto, Jane?
– Ne – rekla je. – To je sve. U ponedjeljak ćeš dobiti pismo.
Woody je spustio slušalicu i pokušao disati duboko i svjesno,
napuniti organizam kisikom. Turi se još tuširala. Izišao je na trijem i
brzim korakom sišao niz prilaz do poštanskog sandučića. Kardinal
je i dalje pjevao JOŠ ŽIV? JOŠ ŽIV? Dobio je račun za struju, časopis
Akustična gitara i pismo od Sare u omotnici Muzeja. Nazvala ga je
prije dva dana da mu kaže kako je upravo promaknuta u kustosicu,
pa je očekivao podroban opis. Otvorio je omotnicu dok se vraćao
prema kući. Strah i nemir pretvarali su se u srdžbu, a srdžba mu je
vraćala snagu: Ac vim suscitat ira. Slab u koljenima kao Entel, pao
je; ali, kao i Entel, vratit će se u bitku još odlučniji nego prije.
Čitao je Sarino pismo kad se Turi pojavila na kuhinjskim
vratima, odjevena samo u lagani kupaći ogrtač. Sad je već vladao
sobom. U ruci je držala ružičasti ručnik i kad ga je podigla da osuši
kosu, suvraci ogrtača razmaknuli su se poput oblaka i otkrili
konstelaciju madeža između njezinih grudi, koje su bile male i
nježne kao grudi Ludovisijeve Afrodite ispod draperie mouillée.
 Omotala je ručnik oko glave i otvorila hladnjak. – Hoćeš meko
kuhano jaje? – upitala je.
Nije joj rekao za dekaničin poziv dok nisu pojeli jaja. Najprije
se ljutila, a onda rasplakala. – Porazgovarat ću ja s njom – rekla je. –
Bit će najbolje da se odselim.
– Alea iacta est – rekao je. – Kocka je bačena. – Zagrlio ju je. –
Cijeli sam život bio nastavnik – nastavio je. – Nikada nisam želio
biti ništa drugo, jedino možda pjevač bluesa. Nikad nisam želio biti
pilot ili pomorski kapetan, nisam želio biti pisac ni filmska zvijezda.
Nikad nisam želio biti bogat; ja jesam bogat. Čak mi nije osobito
stalo ni do "Kozmoloških fragmenata ranih grčkih filozofa". Samo
želim stajati pred studentima i govoriti o Ovidiju i Homeru,
prolaziti glagole na -mi dok ih doista ne shvate: †hmi †sthmi i t…
qhmi. Tako da ih se ne boje. Ali, ne želim da odeš, što znači da
želim još nešto, da to želim još više, iako ni sam ne znam što je to
točno.
Još je malo plakala. Osjećao je njezine suze na ramenu. – Hoćeš
da odemo gore? – upitao ju je.
Završili su poglavlje "Umaci i začini" - južnoslavenski stil,
čarape, nadomjesci, ljuljačke, turski stil, vibratori, bečka kamenica,
voajerizam, vlažna tijela - i razvili repertoar pokreta koji im je
mogao potrajati godinama. Turi je bila vrlo praktična i krajnje
nesentimentalna. Što je bilo dobro, jer je Woody bio dovoljno
sentimentalan za oboje. On je pamtio važne datume u njihovoj vezi,
brao poljsko cvijeće, čitao joj Les Fleurs du Mal naglas u krevetu, na
francuskom i na engleskom. Nije baš dobro znao francuski pa mu
se smijala, ali je uvijek tražila da nastavi čitati i trljati joj leđa ili, kad
bi se okrenula, grudi i trbuh.
– Sjećaš se ulomka iz Goethea o kojem si mi pričala? O vezi sa
starijom osobom kao dijelom obrazovanja? – Hodala je uza stube
ispred njega.
– Misliš ono u Eckermannu? – Zastala je i okrenula se prema
njemu.
– Da. Prije nego što se spetljao sa Charlotte. Ali, mislim na
tebe, ne na Goethea. Jesi li dobila ono što si htjela? Jesi li
zadovoljna? Je li ti ovo bilo dobro kao obrazovanje?
 Tajac. Bilo mu je žao što je upotrijebio riječ "obrazovanje".
– Znaš kako ja to zamišljam, Woody?
Nije odgovorio.
– Mislim da ćemo, kad sve prođe, biti dobri prijatelji. Pisat ću
ti s Cambridgea i ti ćeš me i dalje poučavati. Nikad nećeš biti daleko
od mene, Woody. Kad se zaposlim, najprije ću tebi javiti. A kad
budem ševila nekog harvardskog poslijediplomca koji misli da je
veliki frajer a zapravo pojma nema, mislit ću na tebe, i ako me upita
zašto se smiješim, reći ću mu da sam se sjetila nečega smiješnog. A
to ćeš biti ti.

Woodyjevu suspenziju do kraja semestra potvrdio je predsjednik

upravnog odbora Shardlow Anderson. Nazvao je kako bi se uvjerio
da Woody zna da dekanica ima podršku odbora. – Žao mi je,
Woody, ali sve mora biti sređeno prije nego što se pojave roditelji.
Ako načuju nešto o ovome... Njezina je majka već petnaest godina u
upravnom odboru, a otac joj je bogatiji od Boga. Deset milijuna
dolara. Nije loš početak prikupljanja sredstava. A to ne mora biti ni
posljednji njegov dar. Ali, ti tipovi s Bliskog istoka silno ljubomorno
čuvaju čast svojih žena. Ti bi to barem trebao znati. Sam si sebe
upucao u nogu, a sveučilištu nimalo ne pomažeš, ne, baš nimalo.
Želimo te se riješiti.
– Ona će opet stanovati u domu kad joj dođu roditelji.
– Želim da se vrati u dom odmah, ne sutra ni prekosutra nego
odmah. U tom slučaju možemo još vidjeti.
– A što ćemo to "vidjeti"?
– To ovisi o upravnom odboru.
Woody je razmišljao o tome da sam da ostavku. Bilo mu je
dosta. Postao je nevidljiv na nov način, onako kako je nevidljiv
mladi profesor kojem odbiju status stalnog člana nastavnog osoblja
ili čovjek koji je ostao bez posla. Ljudi te i dalje pozdravljaju, ali se
drže na odstojanju, gledaju mimo tebe. Ali, ta ga je pomisao odveć
plašila. Što će raditi? Nije dovoljno objavljivao da bi našao drugi
posao, ne u njegovim godinama. Možda bi mu dali posao u
programu izobrazbe zatvorenika na narodnom sveučilištu. A i
Curtis uvijek traži radnu snagu. Traktor zna voziti, vjerojatno bi
mogao naučiti upravljati Curtisovim novim NO-TILL DRILLom s
teškim /HEAVY-DUTY/ COULTERom i kompjutoriziranim
sustavom izbacivanja sjemena. Ili bi mogao dogovoriti tezge u
seoskim krčmama. Čovjek s gitarom još je uvijek mogao opstati u
južnom Illinoisu. Solist je jeftiniji od grupe. Samo, morao bi svirati
više countryja. A nije da ga ne voli, samo ipak to nije bila njegova
glazba. Jednostavno nije country pjevač koji pjeva žalopojke, on je
bluesman koji će radije piti blatnjavu vodu i spavati u šupljem
deblu nego dopustiti da ga gadovi gnjave, koji će radije leći na pod
gdje može sklopiti oči i pustiti da mu neka dobra žena olakša muke.
Ali, kad je izvadio gitaru i zasvirao, iz prstiju mu je potekla pjesma
o rastanku, jedan od onih jednostavnih prizora koji su bili sama bit
glazbe koju je volio:

Standin', standin' in the station,

Suitcase in my hand,
Suitcase in my hand,
Doggone.*

Dekanica je otkazala program Jelly Roll Baker, koji je Woody

zapravo nazvao "demonstracijom", u sklopu programa Udruge
crnih studenata u trećem tjednu svibnja. Kao zamjenu pozvala je
nekoga sa Sveučilišta Chicago da govori o odnosima između crnaca
i Židova u južnom dijelu Chicaga; ali, Udruga je tad zaprijetila da
će održati drugu vrstu demonstracije i da će blues demonstraciju
održati izvan sveučilišta. Dekanica je morala odustati.
Woody je već neko vrijeme radio s Lori Teller,
potpredsjednicom Udruge, studenticom četvrte godine kemije koja
je pjevala tako tiho da ju je jedva čuo, čak i kad je stajao tik do nje i
svirao najtiše što je mogao. Bio je suspendiran već dva tjedna i
većinu vremena iznenađujuće smiren, premda je doživljavao
trenutke panike koji su se, predvidljivo, događali kad bi zazvonio
telefon ili kad bi čuo poštarov kamionet u Ulici Kruger. Njegov
prijedlog da se sastane s odborom kad budu imali sastanak bio je
odbijen. Turina majka bila je u odboru. Bit će najbolje da se Woody
negdje izgubi.
 – Pjevat ću ja i te kako glasno kad bude trebalo – rekla je Lori.
– A zašto ne bi sad zapjevala glasno?
– Ne čini mi se primjereno.
– Misliš da ćeš se bolje osjećati pred gomilom ljudi?
– Aha, mislim.
Woody je slegnuo ramenima. Što se tu može?
Namjeravao je održati kratko predavanje o povijesti bluesa i
pokazati dijapozitive nekih od starih pjevača i pjevačica,
demonstrirati različite stilove - stil delteMississippija, Texasa,
Piedmont - a Lori će otpjevati tri pjesme, "Easy Street", "Man of My
Own" i "Crazy Blues", a onda staru pjesmu Otisa Spanna koju je
Cookie pjevala na priredbi u Dvorani Sanders - "Mr. Jelly Roll
Baker", samo će dodati još nekoliko jezika - ruski, njemački, švedski,
kineski, japanski, arapski, turski, marati i još nekoliko afričkih
jezika: šonu, tvi i amharski. I, dakako, perzijski. Lori je okupila
strane studente, prikupila prijevode i organizirala pokuse.
Woody se tijekom dana nije pojavljivao u sveučilišnom krugu.
Održavao je pokuse s malim skupinama studenata u dnevnoj sobi
Međunarodnog centra. – Ne morate baš pjevati – rekao im je. –
Dovoljno je da nekako izgovorite riječi. Krenimo iz početka. – Pa bi
krenuo od E7 i zvuk National Steel gitare ispunio bi prostoriju, a
studenti bi se trudili da otpjevaju pjesmu na desetak jezika.

U dvorani za sastanke stolci su bili složeni po širini, a ne po dužini,

tako da je publika bila okrenuta prema velikom prozoru, koji je
nalikovao crkvenom, s južne strane prostorije. Osvjetljenje nije bilo
dobro - previše svjetlosti probijalo se kroz stare zavjese od damasta
koje samo što se nisu raspale - ali klupa ispod prozora bila je
dovoljno duga da na nju stanu svi pjevači kao i Jessica Lowden s
Odsjeka za filozofiju, koja će pratiti Woodyja na starinskom basu
Dalea Petersona, i Larry Taylor, koji će svirati blues harfu. I za
gitare - Woodyjev National Steel, Larryjev Martin i Jessicin Gibson,
koje je posudio za tu prigodu. Svaka je bila drukčije ugođena - u D-
dur, G-dur i obično. Woody nije htio tratiti vrijeme na ugađanje
tijekom demonstracije.
Njih troje stajali su pred velikim prozorom. Woody je ponio i
neke perkusionističke instrumente, za slučaj da im se netko odluči
pridružiti: čegrtaljke, bongo bubnjeve, žlice, kosti i staru dasku za
pranje rublja s metalnom četkom.
Na generalnoj probi najviše su vremena potrošili na vježbanje
zajedničkog završvanja. Kad bi ostala četiri takta, Woody bi rekao
"završimo zajedno" ili "sad ćemo zajedno završiti", pa bi znali da je
vrijeme da stanu. (Početak nije bio nikakav problem. Woody bi
počeo, a ostali se pridruživali kad god bi osjetili nadahnuće.)
Ben Greenburg, govornik kojeg je pozvala dekanica,
predstavio se Woodyju prije demonstracije.
– Iznenadili ste me – rekao je Woody.
– Vaša dekanica je odlučila otkazati predavanje – odgovorio je
Greenburg – ali je to meni zaboravila javiti. Čujte, dogovor je
dogovor. Da mi je javila prije tjedan dana, to bi bila druga stvar. Ali,
da mi kaže tek danas, nakon što sam vozio četiri sata?
– Znate – rekao je Woody – slušao sam vaše predavanje o
Knjizi postanka prije dvije godina na seminaru sveučilišta sa
Srednjeg zapada. Možda prije tri godine. Govorili ste o tome kako
se Abraham židovski cjenkao s Bogom oko Sodome i Gomore. "A
deset dobrih ljudi? Ha, Bože? Bi li spasio grad zbog deset dobrih
ljudi? Pa dobro, a pet? Može li pet..." Sjajno. Ne šalim se. To je
doista bilo da umreš od smijeha.
– Ako vam se to učinilo smiješno – rekao je Greenburg i sjeo na
jedan od udobnih naslonjača u prvom redu – trebali biste čuti moje
predavanje o Jobu.
Dvorana je bila pretrpana. Došli su studenti, profesori, čak i
mještani koji vjerojatno ne bi došli slušati predavanje o stanju
odnosa crnaca i Židova u Chicagu, ali su htjeli čuti Woodyjevu
demonstraciju bluesa. Woody je pogledom tražio dekanicu. Nije se
ni nadao da će doći. Prije dvije godine ustala je usred njegovog
intervjua s Johnom Jacksonom kojeg je Woody predstavio kao
posljednjeg starog bluesmana i zalupila vrata dvorane za sobom.
Poslije mu je rekla da ga iskorištavaju.
– Pa čovjek je nepismen – rekao je Woody – a mi smo mu
platiti tisuću dolara da odgovori na nekoliko pitanja. Tko je tu koga
iskorištavao? Čuo sam kako je davao doslovce iste odgovore u
intervjuu na radiju.
– O tome i govorim.
Dogovoreno je da se demonstracija prenosi uživo na
sveučilišnom radiju pa su sa svake strane improvizirane pozornice
postavljena po dva mikrofona. Woody se bojao da neće svi moći
vidjeti ekran postavljen desno od prozora, ali nisu ga imali kamo
drugamo staviti. Turi će puštati dijapozitive u prvom dijelu
demonstracije, a poslje će pjevati "Mr. Jelly Roll Bakera" na
perzijskom, nakon što ga Samer Al-Nimr, kojega Woody nije vidio
još od Dana zahvalnosti, otpjeva na arapskom. Samer jedini nije
došao na probu. Ali, sad je bio tu. Studirao je politologiju i odisao
samopouzdanjem. Kao i Turi, govorio je nekoliko jezika i spremao
se na poslijediplomski na Harvard. Woody je zamišljao kako će se
njih dvoje sresti u Cambridgeu, kako će postati ljubavnici i
prisjećati se ove večeri. Samera nije poznavao osobito dobro, ali
sviđao mu se.
Woody je započeo s dvije pjeesme kojih su se najstariji
bluesmani sjećali iz vremena prije bluesa, "John Henry" i "Poor Boy,
a Long Way from Home". Isprva je bio pomalo nervozan, ali
starinski ga je bas smirio, a harfa mu srce ispunila čežnjom i
hrabrošću pa je zaboravio da je to samo demonstracija i počeo
pjevati, potpuno se predavati pjesmi, ne razmišljajući o tome što će
ljudi pomisliti.
– Tisuću osamsto osamdeset sedma – rekao je prije nego što je
aplauz utihnuo. Pričekao je trenutak, a onda počeo iz početka. –
Tisuću osamsto osamdeset sedma. Charley Patton i Blind Lemon
Jefferson rođeni su iste godine. Prije sto godina. Otprilike u to
vrijeme rođeni su vaši pradjedovi i prabake. – Kimnuo je Turi pa se
na ekranu pojavila slika plantaže Dockery blizu Clevelanda u
Mississippiju. – Većina povjesničara tvrdi da se blues rodio na ovoj
golemoj plantaži od pet tisuća jutara. Tamo je radio Charley Patton.
Charleyjev je otac bio propovjednik, a Charley ga je razočarao jer se
spetljao s vragom i počeo svirati blues. U vrijeme kad je Patton
živio na Dockeryju, dvadesetih godina, u poljima pamuka uz rijeku
Sunflower radilo je oko tisuću crnaca. – Woody je opet kimnuo Turi
i na ekranu se pojavila nova slika. – Ovo je Son House – rekao je. –
Son se zapravo rodio u Louisiani, ali došao je raditi na Dockery.
Molim sljedeći dijapozitiv.
Sad se vidjela slika Roberta Johnsona. U rukama je držao
National Steel gitaru s f-otvorima, baš poput Woodyjeve. Nekoliko
je ljudi to zamijetilo pa su se počeli smijati, a onda su im se
pridružili i ostali.
Lori Teller, koju je Woody predstavio kao Memphis Minnie St.
Claira - Turi je ubacila dijapozitiv Memphis Minnie i njezinog
orkestra - zapanjila je Woodyja: otpjevala je one tri pjesme glasom
po snazi ravnom pravoj Minnie; a ako "Mr. Jelly Roll Baker" i nije
bio neki veliki glazbeni uspjeh, ipak je bio trijumf, trijumf ljudskog
duha, kako se obično kaže kad netko uspije prevladati neki
hendikep. Lori ga je otpjevala na engleskom, pa je Woody prvu
kiticu otpjevao na talijanskom, a zatim su studenti jedan po jedan
prilazili mikrofonu i pjevali, mumljali ili samo izgovarali tekst na
šesnaest drugih jezika.
Woody to nije htio nazvati trijumfom ljudskog duha jer nije
volio takve izraze. Po čemu je pjevanje prve kitice "Mr. Jelly Roll
Bakera" na šesnaest jezika nekakav trijumf? A možda ni "pjevanje"
nije prava riječ - možda bi bilo bolje reći "demonstriranje", prema su
neki studenti doista pjevali strastveno, osobito Samer, koji čak nije
ni bio na probi. U njegovoj izvedbi nije bilo ničega osobito
glazbenog - uopće nije obraćao pozornost na Woodyja, koji bi tu i
tamo odsvirao neki akord kako bi podsjetio publiku da sluša blues
na arapskom.
Lori je pjevala na šonskom, Manual Moratu na jeziku tvi, a
onda Turi na perzijskom. Pjevala je vrlo tiho pa su se slušatelji
prestali smijati i napinjali se da je čuju, kao da razumiju perzijski,
kao da im prenosi važnu poruku o kojoj ovisi budućnost koledža,
kao da je pitanje života i smrti ne propustiti ni jednu riječ. Woody je
primijetio da joj ruke podrhtavaju. Nikad je prije nije vidio
nervoznu. A onda su svi zajedno ponovno otpjevali pjesmu na
engleskom i razina buke je porasla poput plime koja jednako podiže
sve čamce. Bas im je THUMPED pod nogama, zvuk harfe lepršao
nad glavama poput šišmiša koji leti pod stropom, Woody je bez
napora trzao žice blještave National Steel gitare, koja se presijavala
pod svjetlošću svijećnjaka što je visio s visokog stropa.

Mr. Jelly Roll Baker,

Let me be your slave;
When Gabriel blows his trumpet
You know I'll rise from my grave,
For some of your jelly,
Some of your sweet jelly roll;
You know it's doing me good
Way down deep in my soul.

Završili su s Taj Mahalovom verzijom Johnsonove "Sweet

Home Chicago". Bio je petak, pet sati poslijepodne. Dvorana se
postupno stišala i ispraznila. Neki student iz Odjela za
audiovizualne medije došao je po ekran i projektor. Mladići i
djevojke iz sveučilišne radio-stanice premotavali su vrpce i
spremali mikrofone. Woody je stavio gitaru u njezinu kutiju sličnu
lijesu. Na nekoliko trenutaka vanjsko i unutarnje bili su jedno te
isto. Woodyjevo unutrašnje ja bilo je svima vidljivo. Nije toga bio
svjestan dok je pjevao, ali možda je tako moralo biti. Moraš izgubiti
sebe da bi se našao. Skrivenog u danom trenutku, u sekundi - manje
od sekunde - između prošlosti i budućnosti.
Ben Greenburg još je bio tu. – Nikad nisam lakše zaradio šesto
dolara – rekao je.
– Drago mi je da vam se svidjelo. Večeras se vraćate u
Chicago?
Greenburg je kimnuo.
Nekoć bi ga Woody bio pozvao na večeru i ponudio da
prenoći kod njega, ali zbog razloga koje ni sam nije posve shvaćao,
ta su vremena prošla. Bio je umoran. Turi ga je čekala. Samo je htio
otići kući.

* * *

U petak ujutro, prije COMMENCEMENTa, Woody je našao Turine

bikini-gaćice na dnu košare za rublje u kupaonici. Na trenutak ih je
držao pod nosom, a onda bacio u perilicu zajedno sa svojim
rubljem.
U srijedu je odnijela svoje stvari u dom. U četvrtak je otišla
dočekati svoje na O'Hare. Tog su jutra trebali doći u St. Clair u dva
unajmljena mercedesa - s njima su bili tjelohranitelji, Alirezin
osobni tajnik, Turina strina i stric iz Milana i njezin mlađi brat
Babak, koji je razumio talijanski i perzijski, ali je vrlo rijetko
govorio. Odsjest će u Ramada Innu na trgu, hotelu manje otmjenom
od Jumersa, ali praktičnijem jer je bio samo pet minuta od
sveučilišnog naselja. Turina dva starija brata koja su studirala na
Harvardu ostala su u Cambridgeu kako bi se vidjela s prijateljima
pa će doći poslije.
Kad se rublje opralo, Woody ga je stavio u košaru, stavio u
pranje tamniju odjeću i otišao ovjesiti oprano rublje na konopac. Bio
je prekrasan dan, vedar ali ne odveć vruć; htio se nečim zabaviti, a
volio je miris rublja koje se sušilo na suncu. Kad su na red došle
bikini-gaćice, opet ih je prinio nosu. Njezin je miris nestao. Ovjesio
ih je pokraj neke svoje majice.
Nitko se nije sjetio da Alireza ne govori engleski. Talijanski -
da, perzijski - da, arapski - da. Engleski - ne. Rektorova tajnica
nazvala je Woodyja odmah poslije ručka. Osobni tajnik gospodina
Mirsadiqija, koji govori engleski, razbolio se i ostao u Chicagu.
Woody je oprao tri ture rublja i upravo si je pripravljao
sendvič.
– Pa neka mu Allison prevodi – rekao je. – Ili Turi. Ili njezina
braća.
– Braća dolaze tek večeras. Gospođa Mirsadiqi je na sastanku
upravnog odobora, a Turi na probi svečanosti dodjele diploma.
Rektor traži da odmah dođeš.
– Što, vratio se iz Nepala?
– Woody – rekla je tajnica urotničkim tonom – učini sam sebi
uslugu i odmah se nacrtaj ovdje. Rektor želi razgovarati o novcu,
predsjednik upravnog odbora želi razgovarati o novcu, gospodin
Mirsadiqi želi razgovarati o novcu. Tu je i Jorge Serrano. Kad kaže
nešto na španjolskom, gospodin Mirsadiqi ga nešto malo razumije,
a kad gospodin Mirsadiqi kaže nešto na talijanskom, Jorge ga nešto
malo razumije. Ali, nije lako. Osim toga, gospodin Mirsadiqi je
izričito tražio tebe. Želi se vidjeti s tobom.
Nek se jebu, pomislio je Woody. Nek se jebu. Baš se dobro
osjećao. Nek se jebu. – Zašto rektor ne nazove Ms. Hillman?
– Ms. Hillman?
– Savjetnicu o razlikama između spolova.
– Woody, daj se uozbilji. Što da kažem rektoru?
– Reci mu da odmah dolazim.

Turi je u Chicago otputovala vlakom. Woody ju je odvezao do

kolodvora u Ulici Seminary, a kad se vratio kući, sjeo je i napisao
popis poslova koje mora obaviti. Ispremiještao je namještaj u
dnevnoj sobi i Castro Convertible vratio pod prozor, gdje je stajao
prije nego što ga je Turi jedne subote, dok je on bio u uredu, stavila
pred kamin. Maknuo je prve skice njezine HONORS THESIS sa
stola u blagovaonici. Nazvao je Saru, ali nije bila kod kuće. Ludi će
uskoro doći kući na tjedan dana, prije nego što ode provesti ljeto u
Minneapolisu. Radit će nekom biologinjom u zoološkom vrtu na
projektu prikupljanja tigričinih jajašaca. Već je nekoliko puta
razgovarao s njom o tome.
Mučila ga je žudnja za nekim novim životom kao i uvijek u
vrijeme COMMENCEMENTa. Ako se i ljutio na Hannu, ipak ju je
shvaćao. Otkrila je svoj poziv. Netko ili nešto pozvalo ju je u novi
život. Katkad mu se činilo da i njega nešto zove u novi život. Ali
što? Tko? Turi? Koliko god ju je volio - da, počeo je za svoje osjećaje
koristi riječ "ljubav" - ona će uskoro otići. Osim toga, već je imao
poziv. Bio je učitelj. Nikad se od toga nije umorio, nikad nije postao
ciničan prema studentima ni prema sposobnosti velikih književnih
djela da pouče i prosvijetle. Ali, moraš im se otvoriti. Tome je
pokušavao naučiti svoje studente. Ne da oni nešto rade s knjigama,
nego da dopuste da knjige nešto rade njima. Da ih ispune,
promijene. Za to se zalagao na St. Clairu. To je želio zadržati u
programu klasične filologije.
Parkirao je kamionet na parkiralištu u Ulici Cherry, preko puta
Clair Halla. Rektor ga je čekao na stubama. Rektor Hanson bio je
visok oko 190 cm; imao je sijedu kosu koja nije bila ni pregusta ni
prerijetka i veliku, četvrtastu glavu kakvu je Woody povezivao s
rektorima sveučilišta. Takvu su imali i Harlan Hather, rektor
Sveučilišta Michigan dok je on tamo studirao i Derek Bok na
Harvardu. Putovao je diljem svijeta i predsijedao na konferencijama
o budućnosti visokog obrazovanja. Još šezdesetih godina predvidio
je da će novac dolaziti uglavnom od zaklada, zbog čega je koledž
počeo zanemarivati bivše studente. To što je njegovo predviđanje
bilo potpuni promašaj nimalo nije potkopalo njegov ugled pa je i
dalje bio veoma tražen iako je koledž sad činio sve što je mogao da
nadokandi izgubljeno vrijeme i svim se silama udvarao imućnim
bivšim studentima.
– Sjećaše se onog pisma uredniku? – pitao je Woodyja dok ga
je istodobno zagrlio jednom rukom, a drugom mu otvarao vrata.
Morao je pružiti ruku ispred Woodyja da bi ih gurnuo. – Kad su te
izazvali na borbu pijetlova u Glavnoj dvorani /COMMON
ROOM/?
Ako je rektor i pratio dramu Woodyjeve suspenzije, odnosno
otkaza, pratio ju je izdaleka, iz Washingtona, New Yorka, Berkleyja
ili Katmandua. (Woodyju je bilo jasno zašto iz Washingtona, New
Yorka i Berkleyja - ali što je, zaboga, radio u Katmanduu?) Woody
nikada nije bio jedan od "ključnih ljudi" (ili, u duhu vremena,
"ključnih osoba") koje je rektor pripremao za ključne položaje, pa ga
je iznenadilo što se rekotr sjećao tog izazova.
Kad je bio na St. Clairu tek drugu godinu, napisaoje blago
nepovoljan prikaz sveučilišnog književnog časopisa za studentski
list u kojem je bio savjetnik. Srditi urednik književnog časopisa
napisao je uvredljivo pismo listu i izazvao Woodyja na dvoboj.
Nastala je velika pometnja. Rektor, koji je u tom trenutku slučajno
bio u St. Clairu, zainteresirao se za to. Pismo se moglo smatrati
klevetom. Odvjetnici su rekli da Woody ima pravo tužiti
sveučilište. Woody je uvjerio rektora da mu to ne pada na pamet, ali
to ništa nije promijenilo. Tko će ispasti odgovoran? To je bilo glavno
pitanje. Ispalo je da je svemu kriv Woody. Bio je savjetnik
studentskog lista i nije smio dopustiti da se to uvredljivo pismo
objavi. Tako je došao u situaciju da tuži samoga sebe, ali ipak je
propustio tu jedinstvenu priliku.
 – Tad si se povukao – nastavio je rektor. – A sad ti se pruža
nova prilika da svedeš račune.
– Ne razumijem vas.
– Možeš nešto učiniti u svoju korist – rekao je rektor. – Upecali
smo veliku ribu i dovukli je do boka čamca. Shvaćaš? Svi papiri
spremni su već mjesecima. Samo se bojim da se nešto loše ne
dogodi u posljednjem trenutku.
Prošli su kroz dva vanjska ureda dok nisu došli u rektorov
privatni ured. Prvi, mala prostorija u kojoj je Abraham Lincoln
listao svoje bilješke za petu debatu s Stephenom Douglasom, bio je
uređen u stilu talijanskog pogrebnog poduzeća s kojim se Woody
dogovorio da pošalju Cookieno tijelo kući: zavjese od crnog
damasta, sofa presvučena crnom konjskom dlakom, stolac u stilu
kraljice Anne i antikni pisaći stol od trešnjevine. U drugom uredu je
rektorova tajnica stajala uz pomičnu metalnu policu s kotačima koja
kao da je stigla iz trgovine odjećom i sortirala svečane odore
članova upravnog odbora, govornika na dodjeli diploma i
primatelja počasnih titula. Gledala je etikete na odorama,
provjeravala veličine. Na stoliću su bile složene kape.
Za okruglim stolom u rektorovom uredu sjedili su s
osmijesima zaleđenim na licu predsjednik upravnog odbora,
direktor razvoja i dekanica. Bio je tu i Turin mlađi brat Babak.
Držao je bojicu u kratkoj, širokoj ruci i nešto crtao po žutom bloku,
a malo i po rektorovom stolu. Maleni nabor kože pokrivao mu je
unutarnje kutove očiju tako da je izgledao izrazito mongoloidno, ali
Woody je ipak vidio sličnost s Turi. Babak, koji je ispuštao tihe
zvukove nalik predenju dok je crtao i njegov otac jedini su se
doimali opušteno.
– Dženab-e Aga-je-Mirsadiqi – počeo je Woody na perzijskom,
obraćajući se naočitu muškarcu koji je sjedio lijevo od Babaka. Bilo
je uzbudljivo vidjeti ga, onako visokog, preplanula čela, tamne puti,
u svilenom talijanskom odijelu - toliki novac čovjeku promijeni
izgled, daje mu neku vrstu aure. – Ovo je trenutak velikog
uzbuđenja za sve nas... – Ali, Shardlow Anderson, predsjednik
upravnog odbora, podignuo je ruku. Woody se, naime, obratio
Alirezinom tjelohranitelju koji je zamijenio osobnog tajnika i
prevoditelja, onoga što se oporavljao u Hiltonu na O'Hareu. Alireza
je upravo bio u maloj, privatnoj kupaonici, zapravo preuređenom
ormaru u rektorovom uredu. Kad se pojavio, podsjetio je Woodyja
da se velebogataši ne moraju zamarati izgledom, iako je ležerno
odijelo koje je imao na sebi očigledno bilo veoma skupo.
– Dženeb-e Aga-je-Mirsadiqi – počeo je Woody iznova. – Ovo
je trenutak velikog uzbuđenja za sve nas...
Alireza Mirsadiqi na trenutak je promatrao Woodyja, kao da o
nečemu donosi odluku, a onda je zakoračio prema njemu i zagrlio
ga. Mirisao je izrazito muževno. Držao je Woodyja za ramena i
pokazivao ga ostalima.
– Poznajem ovog čovjeka – rekao je na perzijskom i stao.
Woody je shvatio da čeka da on to prevede.
– Poznajem ovog čovjeka – preveo je Woody. – Ali, možda bi
bilo lakše da govorimo talijanski – rekao je Alirezi na talijanskom.
Alireza Mirsadiqi podignuo je ruku i nastavio na perzijskom.
– Moja kći može se smatrati sretnom što ju je mudro
savjetovao.
– Moja kći može se smatrati sretnom što ju je mudro
savjetovao.
– Tijekom svih ovih godina.
– Tijekom svih ovih godina.
– I vi se možete smatrati sretnima.
– I vi se možete smatrati sretnima.
– Što imate njegovu veliku mudrost.
– Što imate njegovu veliku mudrost.
– Na raspolaganju.
– Na raspolaganju.
– Kada govori.
– Kada govori.
– Osjećate kako kroz vas struji rijeka.
– Osjećate kako kroz vas struji rijeka.
– A kada šuti.
– A kada šuti.
– Osjećate se kao kad prestane padati kiša.
– Osjećate se kao kad prestane padati kiša.
 – A u voćnjaku.
– A u voćnjaku.
– Stabla u sebe uvlače vodu.
– Stabla u sebe uvlače vodu.
Woody je prepoznao ulomak iz Rumija. Ili je to jednostavno
kićen način govora kojim se Iranci služe u takvim prigodama. Ili ih
Alireza naprosto zeza.
– Smisao za humor vrlo je važan, zar ne? – nastavio je Alireza
kao da je pročitao Woodyjeve misli.
Woody je preveo. Svi su kimnuli glavom.
– Htio sam biti sufi – nastavio je. – Učitelj mi je rekao da će mi
biti potreban smisao za humor, da je čovjek bez smisla za humor
kao deva na krovu - nije sposoban za mudrost. Imao sam smisla za
humor... htio sam poći putom sufija, ali otac me htio poslati u
Sjedinjene Države. Majka je rekla da je to predaleko, a imao sam
starijeg brata u Italiji, pa sam otišao tamo i studirao geologiju kako
bih se jednog dana zaposlio u British Petroleumu.
Woody je preveo.
– Ja sam samo skromni trgovac. Napustio sam studij i postao
trgovac sagovima. Profesor na sveučilištu - u Rimu - pitao me bih li
mu mogao nabaviti sag pa sam pisao ocu, koji je također bio
sveučilišni profesor, i rekao da mi treba sag, modri kašan - oni misle
da je sve u dizajnu - otprilike dva sa tri metra. Otpisao mi je da je
moja dužnost učiti, a ne prodavati sagove. Onda sam pisao svom
prijatelju Idrizu - neka mu se Alah smiluje - i rekao mu neka pođe
na tržnicu i kupi sag. Taj se sag svidio svim profesorovim
prijateljima pa su i oni htjeli sagove. I tako sam ponovno pisao
prijatelju i rekao mu neka kupi pet sagova, takve i takve boje i tako
dalje. Pet sagova, deset sagova, sto sagova... – Slegnuo je ramenima.
Woody je preveo.
– A onda sam sa sagova prešao i na druge stvari... – Mahnuo je
rukom kako bi pokazao širinu svoje poslovne mreže. – Ipak, veoma
mnogo držim do obrazovanja. Ljudi nahrupe kad čuju za izvor
svježe vode. Dakako, nahrupe i životinje. Sveučilište St. Clair je
takav izvor.
Rektor se nasmiješio kao da je shvatio šalu ili da potvrđuje
neku osobitu povezanost s Alirezom. – Svi su papiri sređeni – rekao
je Woodyju, koji je to prenio Alirezi. Sve je bilo složeno na velikom
okruglom stolu. U kićenim fasciklima, nalik jelovnicima u kakvom
otmjenom restoranu, bile su kopije prijedloga koji je obuhvaćao
obnovu Alumni Halla za četiri milijuna dolara, osnivanje privatno
financiranih centara za Studije kreativnosti i Interdisciplinarne
studije, svaki po milijun dolara te pet milijuna dolara
nespecificirane donacije koja će ući u donaciju. Usto su na stolu bili:
proračuni donacije, projekti obnove Alumni Halla, grafovi, budžeti,
projekcije nove kampanje prikupljanja kapitala i zapisnici s
prethodnih razgovora. Činilo se da Alirezu više zanimaju crteži
njegova sina.
– Jedino su još ostali neriješeni – rekao je direktor razvoja
Woodyju – centri za Studije kreativnosti i Interdisciplinarne studije.
Moraš mu objasniti da je za njih potrebno još dvjesto tisuća dolara.
– A zašto?
– Jednostavno se to tako radi. Milijun za plaće, ostalo za
potporu.
– Hoćeš reći da milijun nije dovoljan za privatno financiranu
katedru?
– Nema tu nikakvih katedri, Woody. Sada su to centri. Bit će
mnogo administrativnog posla.
– Zar to nije trebalo objasniti prije, u samom prijedlogu?
– Ne kompliciraj, Woody, samo prevodi.
– A što su uopće ti centri? – upitao je Woody. – Prvi put čujem
za njih.
Nitko ništa nije rekao. Direktor razvoja pogledao je dekanicu
koja nije izustila ni riječi otkako je Woody došao, a ona je pogledala
Woodyja. Pogedi su im se na trenutak sreli poput metkova koji se
sudaraju u letu. Smotala je kosu u francusku pundžu i malo se
našminkala. Woody je katkad mislio da su razlike koje ih dijele kao
razlike između Beatrice i Benedicta ili Audrey Hepburn i Caryja
Granta u "Šaradi", koju su on i Turi gledali u Iowa Cityju - komična
sredstva kojima se odgađa neizbježno. Ali, sada je vidio da - i uz
frizuru i šminku - nije tako, da su razlike nepomirljive, da se njih
dvoje kreću različitim putovima koji se nikada neće sresti.
 – Opis je tu negdje – rekla je. – Centri su interdisciplinarni
pristup visokom školstvu koji povezuje sve odsjeke sveučilišta. –
Zastala je. – Zar nećeš prevesti?
Woody je počeo prevoditi, ali nije se mogao sjetiti pravih
izraza na perzijskom, pa je prešao na talijanski.
Alireza je kimao i tu i tamo postavljao pitanja, i dalje na
perzijskom, dok mu je Woody na talijanskom objašnjavao kako je
potrebno još dvjesto tisuća dolara za centre.
– Ti centri – rekao je Alireza. – Nije mi sasvim jasno. Hoće li to
biti mjesta koja će studenti posjećivati, ili će to biti mjesta na kojima
se uči?
– Mislim da nije stvar u tome – rekao je Woody brzo na
talijanskom. – To će samo biti uredi u kojima će raditi još više
birokrata. Iskreno govoreći, mislim da bi vam bilo bolje darovati
dvije katedre klasične filologije, jednu za latinski i jednu za grčki.
Na kraju krajeva, vaša je kći diplomirala klasičnu filologiju.
– Naravno – rekao je Alireza. – To sam i namjeravao, ali sam
mislio... – Slegnuo je ramenima. – Mislio sam da sam možda odveć
staromodan. Ja sam priprosti trgovac...
– Molim vas, Dženab-e-Aga-je-Mirsadiqi, to doista nije
potrebno.
Alireza se nasmiješio. – Dobro, prijatelju, onda stvar
prepuštam vama. Oslanjam se na vašu veliku mudrost.
Woody je napisao uvjete Alirezinog dara na list Babakovog
papira za crtanje. Alireza je diktirao na perzijskom, prelazeći na
talijanski kad ga Woody nije mogao pratiti, a Woody je pisao na
engleskom. Pisao je polako i uredno svojom penkalom Parker
Duofold. Savjetovali su se dok su sastavljali dokument, a Woodyju
je bilo vrlo drago što ih razumije jedino tjelohranitelj, a on nikome
ne može prenijeti što su rekli.

Na Turin prijedlog, te su večeri došli na neplaniranu večeru kod

Woodyja. Stigla su Turina starija braća. Allison je morala večerati s
rektorom, članovima upravnog odbora i kandidatima za počasne
titule. Alireza je također bio jedan od kandidata pa je trebao
večerati s njima, ali je odbio jer nije znao engleski.
 Woodyju je bilo nelagodno pri pomisli da će večerati sa svima
njima. Turina braća, primjerice, bila su slika i prilika braće koja
ljubomorno čuvaju sestrinu čast. Premda su bili i vrlo zgodni
mladići. A njezin stric, Alirezin brat, visok muškarac s tankim
brčićima, doimao se kao da pod plaštom skriva bodež. Svima je
isprva, dok su stajali u COMMON ROOMu, bilo pomalo
nelagodno, nisu znali na kojem bi jeziku razgovarali; ali u njima nije
bilo ni trunke umišljenosti, a Turi nitko nije mogao odbiti. Osim
toga, Woody je volio kuhati i igrati ulogu dobrog domaćina kao
Chaucerov plemić ili Homerov Alkinoj. I tako je pitanje bilo
riješeno.
Woody je pripravio tipičnu američku večeru: kukruz na klipu,
tridesetak komada koje su on i Turina braća Behruz, Sohrab i Babak
ukrali sa susjedova polja, dva golema goveđa odreska na roštilju i
veliku salatu s mnogo Turine arugule. Alireza nikad prije nije jeo
kukuruz na klipu, ali njegov brat i šogorica jeli su ga na večeri kod
američkog konzula u Milanu pa su mu pokazali kako ga treba
okretati po dužini u maslacu i onda posoliti i popapriti. Turi je
pomogla Babaku, kojem je kukuruz stalno ispadao iz ruku jer je bio
tako vruć. Sjedili su za dugim izletničkim stolom na talijanskoj
terasi koju je Woody napravio od PURLINGTON PAVERS, istih
opeka, objasnio je na talijanskom, od kojih je bio sagrađen
Panamski kanal. Čuo je da su i neke ulice u Parizu popločane tim
opekama. HE'D SUNK FOUR-BY-FOURS u tlo, zacementirao ih i
onda prikovao /NAILED/ TWO-BY-FOURS oko rubova kao
potpornje za lozu koju je posadio u sva četiri kuta. Nešto slično je
vidio u nekoj talijanskoj kuharici.
Svi su pili crno vino osim Alireze, koji je pio Coca Colu, ali ona
je na njega, izgleda, djelovala kao da je vino. – Moram vam reći tri
stvari – rekao je Woodyju. – Prvo, nisu svi jutros baš bili zadovoljni
vama. – Nasmijao se. – Jeste li im vidjeli izraz lica? Malko smo ih
iznenadili. Nešto ste mi prešutjeli, znam, ne niječite. Drugo, sveti
prorok je rekao da je učenikova tinta svetija od mučenikove krvi.
Treće - "Bog daje hranu, a ljudi kuhare". Vaši smo dužnici, Dženab-
e-Aga, osobito moja kći.
Kad je Allison stigla, već su povečerali. Turi je donijela Woodyjevu
gitaru da im otpjeva perzijsku pjesmu o slavuju koju ga je naučila.
Znao je da ne izgovara tekst baš dobro, ali svi su mu pljeskali,
osobito Babak kojeg je oduševila svjetlucava gitara. Iako nikad prije
nikome nije dopustio da svira tu gitaru, Woody mu je dopustio da
je drži i pokazao mu kako se svira akord u e-molu pritišćući četvrtu
i petu žicu na drugom pragu. Trebalo mu je neko vrijeme, ali kad je
jednom naučio, naučio je. – Sad je dosta, Babak – rekao mu je
Alireza dva-tri puta na talijanskom, zbog Woodyja, ali Babak je i
dalje svirao. Nad stajom su kružile laste; šišmiši su lovili komarce;
jato vrana preletjelo im je iznad glave; Woody je stavio ruke oko
usta i počeo se glasati kao sova: – Hu-hu-hu-huaua, hu-hu-hu-
huaua. – Vrane su se raštrkale i grakčući nestale iza staje.
Woody se ponovno oglasio: – Hu-hu-hu-huaua, hu-hu-hu-
huaua.
Šutjeli su i čekali.
– Odgovore li vam kada? – upitao je Alireza.
Woody je ponovno zazvao: – Hu-hu-hu-huaua. Ponekad –
rekao je. – Par prugastih sova ima gnijezdo na groblju. Nikad ne
znaš kada će doletjeti.
– Hu-hu-huuu-hu – pokušao je Alireza tiho.
– Ne, ne smijete se suzdržavati – rekao je Woody. – Stavite
ruke oko usta. Ovako.
Alireza ga je poslušao i pokušao ponovno, mnogo glasnije.
– Još nije sasvim dobro – rekao je Woody. – Ne znam kako bih
vam to objasnio. To je kao zviždanje. Jednostavno morate vježbati.
Ponovno mu je pokazao, pa opet i opet i domalo su svi hukali,
čak i Turina teta Homa, premda posve tiho. Svi osim Babaka, koji je
i dalje svirao isti akord na Woodyjevoj gitari.
Kad je Allison stigla, hukali su tako glasno da nisu čuli njezin
automobil. Woody ju je prvi vidio kako stoji uz kuću i zapanjeno ih
gleda.
Prestao je hukati, a za njim jedno po jedno i ostali pa se na
kraju čuo još samo Babak koji je i dalje svirao isti akord.
– Što to zaboga radite?
– Dozivamo sove – rekao je Behruz na perzijskom. – Bufha-ra
seda mikone. Dženab-e Aga-je-Voody to odlično radi. Moraš ga
čuti.
– Znači, još jedan dar za koji nisam znala – rekla je Allison. –
Woody Kan je stvarno svestran.
Behruz je stricu, strini i ocu preveo što je rekla.
– Znala sam da sam trebala pozvati dobrog starog Shardlowa
Andersona ovamo poslije večere – rekla je Allison. – To bi bila
prava stvar. Predsjednik upravnog odbora. Trebali ste vidjeti tu
večeru. Dobro bi nam došlo malo hukanja.
– Možda biste na jednom sastanku trebali pustiti sove – rekao
je Woody. – Diodor kaže da je Agatoklo, sirakuški tiranin, pustio
sove prije nego što je napao Kartagu. Sove su sjedile na štitovima i
šljemovima ratnika i raspaljivale ih. Valjda zato što je Atena štovala
sovu kao svetu pticu.
– I, je li uspjelo?
– Skoro – rekao je Woody – ali ipak ne sasvim. Jesi li gladna?
– Prejela sam se, ali možeš mi naliti čašu vina.
– Donijet ću ti čašu – rekao je Woody.
– Ne treba, pit ću iz Alirezine.
– U njoj je Coca Cola.
Slegnula je ramenima i izlila ostatak muževljeve Coca Cole na
zemlju.
– Aga-je-Voody – rekao je Alireza – jeste li znali da je hukanje
važan dio sufijskog obreda? Hu, samo jedan slog, jedan hu,
dovoljan je da održi učenika, da ga potakne na ples, dovede u
željeno stanje.
– Nisam imao pojma – rekao je Woody.
– Hajde, huči za Babaka – rekla je Allison.
– Ne sada.
– Zašto ne? Ja bih, ali mi nikad ne uspijeva.
Alireza joj je rekao nešto na perzijskom, tako brzo da ga
Woody nije razumio.
– Maloprije si hukao kao sova – odgovorila mu je. – Zašto sad
ne bi hučao kao sufi?
– Dobro, dobro. – I Alireza je počeo pjevušiti: – Hu, hu, hu, hu.
– Moraš glasnije – rekla je Allison. – Ima jedna perzijska
poslovica – objasnila je Woodyju. – Divana-ra hu'i bas ast. Luđaku
je dovoljno da viče hu!
– "Hu" je kraći oblik riječi hua – objasnio je Alireza – što znači
"on", Bog. A "luđak" je stručni izraz. Kad sufi za sebe kaže da je
luđak, zapravo misli da je ono što običnom čovjeku izgleda kao
ludilo za onoga tko doista vidi duševno zdravlje ili uvid. Svaka
budala može baciti kamen u bunar, ali ni stotinu profesora ne mogu
ga izvaditi bez "luđaka" kakav je moj sin Babak. – Zabacio je glavu i
povikao: – Hu, hu, hu, hu, hu, hu. – A Babak je spustio gitaru i
počeo se vrtjeti i plesati.
– Hu, hu, hu – vikao je Alireza. To se očito nije činilo čudnim
nikome od ostalih, pa zato ni Woodyju nije bilo čudno.
– Baba-džun – prekinula ga je Turi. Ona i njezina braća
spremali su se otići.
– Hu, hu, hu.
– Mi odosmo na koktel u Jumers, a onda vjerojatno na ples sa
Sheryl. Sjećaš se, to mi je cimerica. Upoznao si je danas
poslijepodne. Babak ide s nama. – Ali, Babak nije htio s braćom i
sestrom. Htio je svirati gitaru.
Kako je onaj luđak ili sufist izvadio kamen iz bunara?
Woodyja je to zanimalo, ali nije pitao. Bio je sretan. Sjedio je pokraj
Turi za stolom; razgovarao je na perzijskom s njezinim ocem, koji
mu je sjedio sučelice, i s njezinim stricem i strinom; razgovarao je na
talijanskom s njezinom braćom. Nije mogao zamisliti bolji svršetak
tog poglavlja svoga života, ali sad mu je bilo žao što se večer
primiče kraju. Naglo je ustao i odnio pladanj pun prljavih tanjura u
kuhinju. Pustio je vodu u sudoperu i otvorio perilicu za posuđe.
Vrijeme leti; panta ·e‹; tutto scorre. Sve prolazi. In niz migozare.
Nakon nekoliko trenutaka Allison je otvorila vrata stražnjeg
trijema i ušla. Vrijeme nije narušilo njezinu ljepotu. Još je cvala.
Woody je vidio da nije samo lijepa nego i sretna.
– Pravi succ?s fou, Woody – rekla je. – Osobito hukanje. Kako
ti je samo to palo na pamet!
Woody je počeo slagati tanjure u perilicu.
– Eto – rekla je – prođe još jedna godina.
– Prođe – odgovorio je.
 Nalio je malo vina u čašu. Allison je pružila svoju pa je i njoj
dolio. Boca je sad bila prazna.
– Još jedna godina – ponovio je i zatvorio slavinu.
Svake godine kad bi Allison došla dogodio bi se takav
trenutak, našli bi se sami, licem u lice, i imali desetak minuta da
kažu sve što treba reći, ali to nikad nisu mogli reći. Ili to barem
nikad nisu rekli.
Allison nije bila prva žena s kojom je otišao u krevet, ali je bila
prva s kojom je vodio ljubav više nego jedan put, prva kojoj nije
morao platiti. Vrata njezine sobe u stanu u Ulici Hopewell, iza
Arboretuma Nichols, nisu se mogla zaključati pa bi povremeno,
dok su vodili ljubav, ušla njezina cimerica i kopala po ladicama i
ormaru. – Pardon – rekla bi i hodala na prstima. Woody nije ni
sanjao da je takvo što moguće, čudo jebanja povezano s antičudom
otvaranja i zatvaranja ladica - njemu to nikako nije išlo skupa, ali
Allison nije smetalo, čak bi katkad razgovarala s Nancy, cimericom,
i govorila joj gdje da potraži neki šal, pulover ili cipele.
Woody je stavio čašu na gornji pladanj perilice. Stari iskusni
ljubavnici iskoriste takve trenutke, mislio je, da se prisjete prošlosti,
dozovu stare duhove, možda i da se dodirnu, tek toliko da jedno
drugome pokažu da nisu zaboravili; i on i Allison katkad bi
razgovarali o Nancy, o večerama kod Metzgera i Old Germana, o
tome kako su Allison izabrali da na božićnom domjenku Odsjeka za
klasičnu filologiju ispriča tradicionalni vic o starcu s planine. Bila je
prva žena u povijesti Odsjeka koja je pričala taj vic i njezina je
verzija bila tako prosta i degutantna da ju je morala pričati i iduće
godine.
– Hannah je popravila perilicu nekoliko dana prije nego što je
otišla – rekao je. – raspršivač deterdženta nije radio i naručila je
novi, ali kad je izvadila stari, vidjela je da je problem bio samo u
lošem spoju. – Zastao je. – Sad odlično radi.
– Koliko ima od toga, Woody?
– Četiri godine otkako se odselila u Chicago. Dvije godine
otkako živi u samostanu. Sad je u MOTHER HOUSE u Dubuqueu.
Svratila je na Božić.
– Ja sam došla s Turi 1983. godine. Mislim da je tad upravo
počela raditi u školi.
– Sad smo razvedeni – rekao je. – Službeno. Od sedamnaestog
svibnja.
– A ti i ja smo pravi uzori doličnosti - nijednog skrivenog
pogleda, nikakvog namigivanja ni aludiranja na našu tajnu prošlost.
– Pa, to je na neki način ispravno, zar ne? Dostojno divljenja.
– Da, slažem se, Woody – rekla je – ali, katkad mi se čini da
nešto gubimo, kao da bacamo dragulj u more.
– Imaš pravo – rekao je. Učinilo mu se da je došao pravi
trenutak. – Ne može se reći da se između nas nikad ništa nije
dogodilo. – Počeo se prisjećati, a onda se prekinuo. – Koliki je
zapravo ljudski život? – upitao je i pokušao zamisliti Allison i Turi
zajedno. Osjećao se ispunjeno, ne potajnim trijumfom nego
zagonetnošću života, ali i zadovoljstvom. Kroz kuhinjski prozor čuo
je kako Babak i dalje svira akord u e-molu, kako Alireza priča neku
priču na perzijskom. A onda, iznenada, huk sove, negdje vrlo blizu:
hu-hu-hu-huaua, hu-hu-hu-huaua. Ostao je bez daha. – Isuse –
rekao je – jako je blizu. Poslušaj.
Hu-hu-hu-huaua, hu-hu-hu-huaua.
Na prstima je otišao do mrežastog zaslona za vrata i tiho ih
otvorio. – Sigurno je na onom velikom rogaču s ove strane prilaza –
rekao je i mahnuo joj da ga slijedi. – Pazi da se vrata ne zalupe.
Stajao je na stepenici trijema i gledao mjesečinom obasjano
nebo - tamnomodru plohu iznad svjetlosti u dvorištu. A onda
smijeh. Alirezin.
Alireza je stavio ruke oko usta i opet zahukao: – Hu-hu-hu-
huaua, hu-hu-hu-huaua. Možda nisam zavarao sovu – rekao je – ali
Voody-Kana jesam!
– Izvrsno, Alireza – rekao je Woody. Srce mu je i dalje jako
tuklo. Primijetio je da Alireza drži gitaru u krilu. Babak se igrao s
kujom, koja se vratila nakon zagonetnog izbivanja. Zagnjurio je lice
u njezinu dlaku, a onda podigao glavu i doimao se začuđenim što
ih sve vidi. Woody je otišao po Laskinu zdjelicu, napunio je i stavio
na stepenicu, a onda su se on i Allison vratili u kuhinju.
Prislonio je čašu vina uz čelo.
– Drago mi je što se ti i Alireza tako dobro slažete – rekla je
Allison.
– Vrlo je ljubazan – rekao je Woody – i vrlo velikodušan. Više
od toga.
– Nikad ne znaš kako će nešto ispasti – rekla je. – Mislim da je
bio zabrinut.
– Zabrinut?
– Zabrinut.
– Da se nećemo slagati?
– Ispričala sam mu što se dogodilo u Bologni – rekla je. –
Mislim, što se dogodilo s tobom i sa mnom. O tome bismo trebali
porazgovarati.
– "Trebali porazgovarati" – ponovio je. – Ne sviđa mi se
prizvuk. – Ali, nasmiješio se.
– Je li to zagonetan osmijeh? – upitala je. – Ili pravi?
– Pravi.
Stajala je leđima okrenuta sudoperu. Nasmiješila se. – Woody,
ako ne mogu razgovarati s tobom, s kim onda mogu?
Začuli su korake na stubama i vrata trijema su se otvorila.
Alireza je ušao u kuhinju noseći Woodyjevu gitaru. Još je jedanput
zagrlio Woodyja, i dalje držeći gitaru u pruženoj ruci.
– Voody Kan – rekao je na perzijskom – zadužili ste nas.
– Mi smo vaši dužnici, Alireza Kan. O vašoj će se dobroti
govoriti godinama, a vašu velikodušnost osjećat će i studenti i
profesori još mnogo godina.
– A osobito studenti klasičnih jezika. – Alireza je stavio ruke na
Woodyjeva ramena, pogledao ga u oči i nasmijao se. – Nešto mi još
uvijek tajite – rekao je. – Ona dekanica... – Napravio je tipično
talijanski pokret rukom - stresao je prste u stranu kao da s njih trese
vodu.
– Osobito ona – odgovorio je Woody.
– Allison-džun – rekao je Alireza – Shapur i ja odvest ćemo
Karima i Homu u motel. Jako su umorni. Ti ostani i porazgovaraj s
dženab-Voodyjem. Najbolji prijatelji su stari prijatelji. – Okrenuo se
Woodyju. – Možete je poslije dovesti u grad? Oprostite, djeca su
uzela drugi auto...
– Naravno – odgovorio je Woody. Srce mu je jako tuklo.
 Izišao je s Alirezom i Allison da se pozdravi s Turinim stricem
i strinom i Babakom, koji mu je pružio ruku. Sve ih je, po perzijski,
poljubio u oba obraza, a onda ih je otpratio do mercedesa, koji je
stajao ispred staje.
Šapur je vozio. Alireza je sjeo straga s bratom, a Babak i Homa
sjeli su naprijed.
Čim su otišli, Woody je otvorio još jednu bocu vina i zapalio
još jednu Hanninu cigaretu. Šteka je bila skrivena na stražnjem
trijemu, ispod kutije sa škaricama za podrezivanje kujinih pandži.
– Nisam znala da pušiš, Woody.
– Pa i ne pušim.
– Aha.
– Ne pušim tijekom dana. Nikada. Ali, ponekad mi navečer
godi cigareta, kad popijem malo vina. To su Hannine cigarete.
Ostavila je šest šteka kad je otišla u Chicago.
Allison si je dolila vina. – Već si bio pomislio da ćeš uspjeti
izbjeći naš mali razgovor. Ali, prevario si se.
– Spes sibi quisque – rekao je. Ona se nasmijala. – Svatko sebi
je nada.
– Pa znam što znači – rekla je. – Sigurno iz neke bitke.
– Latin, kralj Latina. Netom prije bitke s Enejom. – Woody se
osvrnuo i pogledao hrpu prljavo posuđa na stolu. – I tako, sve si
priznala Alirezi?
– Rekla sam da to nije bilo ništa – odgovorila je. – Da o tome
nema smisla razgovarati. Tako sam mu rekla. Da nije bilo ništa.
Refleks. Oboje smo bili očajni, osobito ti. Ne znam jesi li svjestan u
kakvom si stanju bio. Pričao si Hanni onu priču u bolnici i mislio da
će sve biti dobro. Ali, ona bi se okrenula na bok, okrenula ti leđa
kad god si došao. Čula je glasove koji su joj govorili da je Božja
sluškinja i bila je bijesna. Nikad takvo što nisam vidjela. Nije htjela
da Cookie ide u Italiju i okrivljavala je tebe, a onaj svećenik koji je
stalno dolazio samo je pogoršavao stvar izvlačenjem pojedinosti iz
njezinog djetinjstva. Kad bi ga ugledao toliko bi se uzrujao da si
ostajao bez daha. Doslovce. Disao bi sve brže i brže sve dok ti se
cijelo tijelo ne bi počelo tresti. Ponekad bih te jedva uspjela dovući
do hotela.
 – I kako je reagirao?
– Bio je vrlo ljut. Mislila sam da je s nama svršeno. Bili smo
gore u vrtu. Pomislila sam da će me baciti s krova na ulicu. Nikad
ga nisam vidjela tako ljutog. A onda se dogodilo nešto čudno. Rekla
sam mu istinu. Rekla sam da to nije bilo ništa nego je bilo sve. Da
sam te voljela i nisam mogla gledati kako patiš. Morala sam te uzeti
u sebe, Woody. U svoju pičku, u svoju kos, u svoju dušu. Oprosti,
Woody, nisam namjeravala biti tako emocionalna, ali prošlo je
sedam godina a ti nikad nisi rekao ni riječ o tome. Ponašao si se kao
da se ništa nije dogodilo. Jednostavno sam ti morala reći.
Rukavom je obrisala oči.
Woody je obično pušio na trijemu jer nije htio da kuća smrdi
po cigaretama, ali te je večeri pustio da dim ispuni kuhinju dok je
ona govorila, a kad je popušio cigaretu, zdrobio je opušak na
prljavom tanjuru na stolu. Istina je - bio je očajan, a ona se za sve
pobrinula - platila je osiguranje, razgovarala s liječnicima, nazvala
djecu, našla mjesto gdje su čuvali Cookieno tijelo dok ga nisu
poslali u Ameriku istim zrakoplovom kojim su odletjeli on i
Hannah. Najgori su mu bili odlasci u mrtvačnicu. Nije ih se sjećao;
potisnuo je sjećanje na njih, a potisnuo je i sjećanje na duge noći u
hotelu u Via... Via... - nije se čak mogao sjetiti ni imena, ali sad se
sjećao široke ulice zatvorene za promet kojom su ljudi prolazili
cijele noći, prosjaci, ulični svirači... i sjećao se kako je Allison ležala
uz njega, držala ga u naručju dok se ne bi dovoljno smirio da može
voditi ljubav. Nije znao što da o tome misli. Ali sad, kad je za to
znala i treća osoba, neznanac, morao je razmišljati o tome, morao je
uložiti napor, baš kao Alireza.
– Bila je to prekrasna priča – rekla je kao da nastavlja razgovor
koji su vodili prije. – Mislim, ona u bolnici, o svjetlima na gori, o
djevojčicama koje su tamo otišle s putujućim minstrelom. I sjećam
se kako je liječnik pustio da sedativ štrcne iz injekcije, izgledao je
kao Mliječni put.
– Hannah je zaspala – rekao je Woody. Trenutak je prošao, ali
vratit će se. – Mislio sam da će s njom sve biti u redu.
– A sada?
– A sada doista jest Božja sluškinja.
 – Teško je to shvatiti – rekla je. – Kako je sve napustila.
– Pa i nije, ako bolje razmisliš. Meni je to bilo razumljivo -
mislim, ta želja da sve ostaviš za sobom.
– Kamo bi ti otišao? U samostan?
– U tome i jest stvar. Ne znam kamo bih otišao. Zato sam još
ovdje.
– Ne mogu te zamisliti nigdje drugdje, Woody.
– Ne mogu ni ja – rekao je i ustao. Počeo je raščišćavati stol, ali
perilica je bila puna, a u sudoperu nije bilo mnogo mjesta. – I tako
Alireza sve zna – ponovio je, pokušavajući se naviknuti na tu
pomisao.
Kimnula je.
– I nije ljubomoran? Ostavio te ovdje samu sa mnom.
– Strašno je ljubomoran, Woody. Ti ne shvaćaš što to znači
muškarcu poput njega. U Iranu...
– To ne želim ni znati.
– Ne znaš koliko ga je ovo koštalo, Woody Khan. – Nasmiješila
se. – Više od deset milijuna dolara. Mnogo više.
– Vrlo je ljubazan.
– Više od toga, Woody. On je dobar. Kao Platonov pravednik.
Znaš, sinoć sam pročitala Turinu radnju. Oduševljena sam, Woody.
Stvarno je ovdje procvala. Alireza je htio da ide na Harvard kao i
dečki, ali ja sam mislila da je St. Clair bolji za nju i imala sam pravo.
Dobro si se brinuo za nju. Stvarno je bilo uzbudljivo pročitati njenu
radnju. Ja takvo što nisam bila kadra napisati u toj dobi. Poželjela
sam ponovno pročitati Platona na grčkom, ali pretežak je. Homera
još mogu čitati, ali Platona... Kako se ponašamo kad smo nevidljivi,
kad nas nitko ne može vidjeti? Kako bi se ti ponašao, Woody? Bi li
bio isti kao inače?
– Sjedio sam neki dan u vlaku iza jednog mladića – rekao je –
kad sam se vraćao iz Chicaga. Svako malo se okretao prema
prozoru i nekoga psovao. Mislio je da je nevidljiv, ali ja sam vidio
njegov odraz. Malo bi čitao knjigu a onda bi ga nešto uhvatilo pa bi
se okrenuo prozoru i opet psovao.
– Takvi su i neki Alirezini poslovni partneri, Woody. Da ih
samo vidiš - Talijani, Iračani, Iranci, Indijci, Arapi iz zemalja
Zaljeva, iz Saudijske Arabije.
– A Amerikanci? Ništa? – prekinuo ju je Woody.
– Nema ih baš mnogo – rekla je – jer ne govore jezike a ne
vjeruju prevodiocima. Svi oni misle da su nevidljivi, svi misle da
imaju Gigov prsten. Ali, Alireza ih vidi baš kao što si ti vidio tog
mladića u vlaku. Čovjek bi pomislio da i Alirezi treba čarobni
prsten da bi poslovao s tim svijetom, da bi toliko zarađivao kad ga
pokušavaju prevariti na svakom koraku...
Dok je pričala, Woody je ponovno pokušao shvatiti u kakvom
je položaju, objasniti ga ne drugima nego samom sebi. Metafora
prstena koja se prije činila tako jasnom sad je postala beskrajno
složena. Ne, ne složena nego mutna.
– Gig je vidio kraljicu golu – govorila je kad ju je ponovno
počeo slušati.
– U Herodotovoj verziji – rekao je Woody. – Ali, kod Herodota
nema čarobnog prstena. Dok nisu otkrivene ploče u Al-Qurni, svi
su mislili da ga je Platon izmislio.
– Kod Herodota kralj želi da Gig vidi kraljicu golu. On to i
organizira. Ali Gig nije nevidljiv. Kraljica ga vidi. Jesam li dobro
shvatila?
– Samo vidi njegov odraz. – Woody si je dolio vina, izišao na
trijem i zapalio još jednu cigaretu. Od dima mu se zavrtjelo u glavi.
Allison je sjedila za kuhinjskim stolom. Ona je bila kraljica,
Alireza kralj, a Woody Gig.
– Mora ubiti kralja i oženiti se kraljicom – nastavio je – ili sam
izgubiti život.
– To mi nikad nije bilo jasno – rekla je Allison. – Zašto mu ona
to kaže? "Ili ubij kralja i oženi se sa mnom ili ću te dati ubiti."
– Vjerojatno je bila bijesna na muža što je pustio da je Gig vidi
golu.
– Da, možda, ali ipak mi se to čini pretjerano.
– Što ga je to koštalo više od deset milijuna dolara? – upitao je
Woody iznenada.
– Alirezu? – Dolila si je još malo vina. – Doći ovamo, sresti te.
Ali, znaš što je bilo najčudnije, Woody? Što sam ga više uvjeravala
da sve to nije bilo ništa važno, samo refleks, to je bio srditiji. Ali,
nije bilo ništa. Ne vjerujem da je ikada ništa kad se dvoje ljudi spoje,
ma kako... ma koliko... ne znam, nije ni važno. Ali, i ti si meni bio
potreban, Woody. Nisam htjela da Cookie otputuje sama, rekla sam
joj da ću otići s njom za nekoliko dana. Da sam bila upornija... Da ju
je Shapur odvezao... Da je otišla drugim vlakom... Voljela sam je,
Woody, a voljela sam i tebe.
Woody je ispraznio čašu i dolio još vina. – Što je u tome bilo
čudno?
– Čudno je bilo to što kad sam se prestala pretvarati, kad sam
rekla Alirezi istinu, da sam te uvijek voljela - znaš to, uostalom - ali
na lijep način; nikad nisam ludovala za tobom - ali ti si mi najstariji
prijatelj, Woody. Ti i Hannah, a ona je otišla. Ti si mi jedina spona s
prošlošću. Roditelji su mi umrli. Ti ih nisi ni upoznao. S bratom se
čujem na Božić i Dan zahvalnosti. Mislim da si njega jednom vidio
u A-Squareu. A redovito dolazim u St. Clair, Woody. Dolazim da
bih tebe vidjela.
– A ono čudno?
– Ah, da, opet sam zaboravila. Čudno je bilo to što kad sam
rekla Alirezi da je to bilo mnogo više a ne ništa, da te volim, prestao
se ljutiti i mislim da te i on počeo voljeti, malo-pomalo.
Woody je vrtio čašu među prstima. – Ne znam što bih rekao.
– Bio je to izazov za njega, ali, iskreno govoreći, mislim da je
prilično zadovoljan sobom.
– Zato što je uspio oprostiti i shvatiti.
– Da, voli izazove, ali to nije gluma. On jest uspio oprostiti i
shvatiti. Nikad mi to nije stavljao pod nos. I htio se upoznati s
tobom.
Sjela je pokraj Woodyja i okrenula mu leđa. – Daj mi izmasiraj
ramena. – I Turi to voli, pomislio je dok joj je trljao ramena.
Okrenula bi se u krevetu tako da joj može jednom rukom masirati
ramena dok čita. Osjetio je miris Allisonina parfema. Boca vina bila
je gotovo prazna, ali u ormariću ispod sudopera imao je još jednu.
Nije ih nikako mogao povezati, Allison i Turi. Bile su kao dva
magneta s obrnutim polovima, kao mali škotski ovčari s kojima se
igrao kad je bio dijete - jedan je bio bijel a drugi crn. Kod tete Esther.
– Neka unutarnje i vanjsko budu jedno – rekao je.
 – Sokratova molitva.
U daljini se oglasila sova, prava sova.
– Slušaj – rekao je Woody.
– To je Alireza – rekla je i razrogačila oči.
– Ne bih rekao.
– To bi mu baš bilo nalik.
– Ma ne, predaleko je, poslušaj.
– Utoliko više - ako te uspio zavarati izbliza, još mu je lakše iz
daleka.
– Morao bi biti čak na Ulici Kruger, s druge strane kukuruza.
Vidjeli bismo svjetla automobila.
– Mogao ih je isključiti.
– Otišli su prije pola sata. Stvarno misliš da bi sjedio u mraku
pola sata s Karimom i Homom u autu? I vozačem, i Babakom?
Stajali su vani, ispod trijema.
– Nikad se ne zna.
Napeto su osluškivali. Sova je neko vrijeme šutjela, a onda se
opet oglasila.
– Sjednimo tu, vani – rekao je Woody. – Donijet ću još vina. –
Uzeo je posljednju bocu ispod sudopera, presijekao omot nožićem i
zabo vadičep u čep. Kad je otvorio bocu, otišao je van. Sjeli su na
vrh stuba i stavili bocu između sebe, a Woody je popušio još jednu
cigaretu, pazeći da otpuhuje dim na suprotnu stranu od Allison.
Vino mu je razvezalo jezik; želio joj je reći da mu je ona bila prva
ljubav, a Turi posljednja. Ali, što to znači? Koincidencija? Čista
slučajnost? Kao kad je našao ono pismo u Esfahanu? Ili je Turi
nadomjestak za njegovu kćer, za Cookie? Ili je jednostavno upao u
krizu srednje dobi? Ili je ona Jungova nevina djeva? Ali, Turi je, na
kraju krajeva, izabrala njega. Svjesno.
– A ti, Woody?
– Što ja?
– Je li to za tebe bilo ništa?
Nije odgovorio.
– Je li ti žao?
– Ne, to nikako.
– Zna li Hannah?
 – Za Bolognu? – Odmahnuo je glavom.
– Drago mi je – rekla je. – Uvijek sam strahovala da vas je to
razdvojilo.
Woody je odmahivao glavom. Osjećao je kako mu se suze
skupljaju pod kapcima.
– Misliš li da bih je mogla posjetiti? – upitala je. – Mislim,
primaju li posjetitelje u samostanu? Imaš adresu?
– Samostan sv. Hilde, RR2, Dubuque, Iowa. Ne sjećam se
poštanskog broja. Vrlo je lijepo. Na stijeni nad rijekom.
– Bio si tamo?
– Provezao sam se. S ceste se ne vidi samostan, ali se s
parkirališta Brane 11 vidi glavna zgrada.
– Često odlaziš tamo?
– Ne – rekao je. – Ne baš često. Ima dva i pol sata vožnje. Već
dugo nisam bio. Vidiš časne kako ulaze i izlaze, ali ih ne možeš
razaznati.
– Kad si se posljednji put čuo s njom?
– Prije dvije godine. A onda je došla na Božić da mi kaže da
želi razvod.
– Žao mi je, Woody. – Spustila je ruku na njegovu nogu.
– Jesi li vidjela Knoxov članak o "Edipu" u Hellenic Reviewu?
– Nisam, Woody. Ne pratim više te stvari. Previše sam zauzeta
školom. Međunarodnim konferencijama, novim metodama u
poučavanju jezika, nastavnici bi ovo, nastavnici bi ono, silna
papirologija... Ima mnogo Iranaca. I nemaju svi papire. Ali, ne
mogu se vratiti. Ajatolah ih je proglasio izdajnicima - sve koji nisu
odslužili vojni rok. Ako ostanu bez studentske vize, stvarno su u
nevolji.
– Prije sam mislio da "Edip" ilustrira realizaciju božanskog
plana – rekao je. – Božje volje.
– Ne misle li manje-više svi tako?
– Da, ali onda sam ponovno pogledao Waldocka - sjećaš se, svi
smo ga čitali na poslijediplomskom: po njemu tu nema ničega osim
"užasa koincidencije". I kad bolje razmislim, i ja tako mislim. TÚch
ili mo‹ra, mora biti jedno ili drugo. Ali, ako je božanski plan, onda
baš i nije osobit, zar ne? Čovjek bi očekivao da će bogovi smisliti
nešto bolje.
– A tragična pogreška?
– Nepromišljenost? Ne bih rekao. Istina, on jest malo nagao, ali
tko to ne bi bio u tim okolnostima? Ali, "teror koincidencije". Kao
kad sam našao Hannino pismo u Esfahanu. Ali, ove godine sam se
odlučio za drukčiji pristup. Jer, moraš se upitati zašto ta tragedija
tako snažno djeluje na nas. Kao učitelja, to me najviše zanima. Ne
slažem se s Freudom ili Jungom, njihova mi tumačenja jednostavno
ne zvuče istinito. Ali, mislim da je Freud bio na pravom tragu:
svatko od nas ima tajno ja kojega možda nije ni svjestan. Edip misli
da je dobar čovjek, dobar kralj. I jest. Svi misle da je sjajan kralj. Ali,
on je također čovjek koji je ubio oca i oženio se majkom. Upravo
sudar tih dvaju identiteta komadu daje snagu.
– I kako su to studenti prihvatili?
– Prilično dobro, jer tako u tekstu mogu vidjeti sebe. Katkad
nazreš djelić tog drugog ja kad čuješ druge kako govore o tebi iza
tvojih leđa ili kad ti neko dijete nešto kaže.
– Ne znam, Woody. Čini mi se da tu imaš mnoštvo
nedovršenih analogija.
– Aristotel kaže da je najveće umijeće vladati metaforom.
– A ti si uvijek bio platonovac, Woody, uvijek si iza ove
stvarnosti tragao za nekom stvarnijom.
– Ne mogu si pomoći.
– A sad si postao aristotelovac? Nema veze. Možeš biti što god
želiš. Znaš li čega ću se sjećati kad budem mislila na ovu večer?
– Čega?
– Toga kako ste svi dozivali sove. Čak i Karim i Homa. Niste
me čak ni čuli kad sam se dovezla. Nije mi bilo jasno što se događa.
I Alireze - baš je bio odličan, zar ne?
– Bio je izvrstan. Stvarno sam pomislio da je ono bila sova.
Prevario me.
– I lijepo je od tebe što si dopustio Babaku da svira tvoju
gitaru.
Woody je slegnuo ramenima.
– Woody, reci mi što se to događa.
– Ti i ja sjedimo, pričamo i previše pijemo.
 – Mislila sam s tobom, na fakultetu. Zašto mi se čini da si u
gabuli?
Opet je slegnuo ramenima.
– Reci mi zašto stari Shardlow promijeni temu svaki put kad te
spomenem. Htjela sam mu reći kako si izvrsno radio s Turi, a on mi
počne pričati o obveznicama. Nešto se događa, Woody. Da čujem.
Nisi valjda bio zločest?
Uzeli su čaše i otpili još malo vina.
– Spetljao sam se s jednom studenticom – rekao je.
– Mala avanturica?
– Više od toga.
– Nisi se valjda zaljubio?
– Ne – rekao je. – Nisam se zaljubio.
– A ona? Je li se ona zaljubila u tebe?
– A možda se i jesam zaljubio – rekao je. – Htjeli su mi dati
otkaz. Osobito dekanica. Stanovala je ovdje. Mislim, studentica.
Rekla je da će se vratiti u dom ako joj ja kažem da ode, ali da neće
ako ne kažem.
– A ti nisi rekao?
– Nisam.
– Shvaćam.
Sova se ponovno oglasila, a onda joj je odgovorila druga,
negdje iz Warrenove šume. – Dvije su – rekao je Woody. – To ne
može biti Alireza.
– Ne, nije to Ali – rekla je, pa nastavila: – Woody, to je vrlo
uzbudljivo. Sad mi je sve jasno. Stari Shardlow valjda nije htio
govoriti o tome jer je znao da ću ja biti na tvojoj strani, a nije samo
on izbjegavao govoriti o tebi. Što, svi su znali osim mene?
– Mislim da o tome govore samo kome baš moraju. Ali, dali su
mi otkaz. Bio sam gotov. Dok se nije pojavio tvoj muž. Da mu tajnik
nije ostao u Chicagu... Da im nisam trebao kao prevodilac...
– Daj još jednom pozovi sove, Woody. Sviđa mi se kad hučeš.
Woody je stavio ruke oko usta i zahukao: – Hu-hu-hu-huaua.
Hu-hu-hu-huaua. Hu-hu-hu-huaua. Hu-hu-hu-huaua. – Pričekao je
nekoliko trenutaka, a onda je pokušao još jedanput. – Hu-hu-hu-
huaua. Hu-hu-hu-huaua. Hu-hu-hu-huaua.
 Allison je zarila prste u njegovo bedro.
Ustao je i ugasio dvorišno svjetlo i onda opet sjeo. Allison je
opet stavila ruku na njegovo bedro. – Hu-hu-hu-huaua – ponovno
je dozivao sove. – Hu-hu-hu-huaua. – Začuo se odgovor s groblja:
hu-hu-hu-huaua. Hu-hu-hu-huaua.
Woody je ponovno zahukao, a sova je opet odgovorila.
Nastavili su tako nekoliko minuta, a onda je sova prestala
odgovarati.
– Sad leti – rekao je Woody i spustio ruku na Allisoninu. – Ne
može istodobno letjeti i hukati.
– Hoće li doletjeti ovamo? – upitala je.
Woody je kimnuo. – Mogla bi. – Zavukla je ruku pod njegovu i
omotala svoj palac oko njegovog. Čekali su. – Nećeš je čuti dok ne
sleti – rekao je Woody. – Ništa nećeš čuti. Perje im je tako mekano
da lete bešumno. Gledaj rogač.
Ali, sova nije sletjela na rogač nego na jedan od stupova u
Woodyjevoj brajdi, ni dvadeset koraka od njih. Nisu je vidjeli dok
nije zahukala, a i tad su vidjeli samo crni četverokut visok
četrdesetak centimetar i širok petnaestak. I dva blistava oka koja su
ih gledala. Sova je raširila perje i ponovno zahukala: hu-hu-hu-
huaua. Woody nikad prije nije čuo sovu tako blizu.
– Odgovori joj, Woody – šapnula mu je Allison. Ustala je i
krenula prema sovi. Woody je pošao za njom.
– Pssst. Ne idi dalje.
– Fantastično. – To mu je šapnula na uho.
Sova je i dalje hukala: hu-hu-hu-huaua, hu-hu-hu-huaua.
– Hoće da razgovaraš s njom. Da su bar Alireza i Babak ovdje.
Pozovi je, Woody. Pričaj s njom.
– Isuse Kriste, Allison, šuti.
– Zovi je, Woody. Hoću da je pozoveš. Ovo je nevjerojatno.
Sova je škljocnula kljunom i ponovno zahukala: hu-hu-hu-
huaua.
Ovaj put Woody joj je odgovorio - hu-hu-hu-huaua - a sova je
priljubila perje uz uši, pognula četvrtastu glavu i iznenada poletjela
ravno na njih - velika, tamna sjena golemih krila, bešumna. Woody
se bacio na zemlju i povukao Allison za sobom. Rukom je mahao
iznad glave i udario sovu da ih ne bi zgrabila za glavu. Nisu ništa
čuli, ali su osjetili kako velika krila prelijeću preko njih, kako oko
njih struji zrak. Sletjela je na rogač, opet škljocnula kljunom,
zahukala nekoliko puta i onda odletjela.
Woody je ležao na vlažnom tlu, ruke ovijene oko Allison koja
je dahtala. Neko su vrijeme tako ležali bez riječi. Iznad njih su
velika zviježđa - Canis Minor, Taurus, veliki medvjed - obasjavale
nebo nad Illinoisom kao što su nekoć obasjavale nebo nad drevnim
civilizacijama u Kini i Grčkoj: imaginarne konstelacije prema kojima
se pomorci ravnaju i danas, kao da je svemir zapravo sustav
koncentričnih sfera, a ne matematički opis konačne krivulje
nezamislivih koordinata. Pastir Boötes izdizao se nad brajdom. Mi
povlačimo crte, mislio je Woody, mi stvaramo čudovišta, ali točkice,
zvijezde, doista postoje. Ali, te je misli zadržao za sebe. Činilo mu
se da je došao na ono mjesto za kojim je tragao cijele večeri, na
mjesto na kojem se molitve uslišavaju na neočekivane načine, a
upravo tako molitve i trebaju biti uslišane. Možda dobiješ ono što
želiš, ali ne točno onako kako si očekivao. Ta dozivali su sove cijele
večeri. A onda je jedna iznenada doletjela. Kako je to bilo
zastrašujuće, kako zagonetno. Kao Hannino pismo u Esfahanu, kao
lanac zbivanja u "Edipu", vapilo je za objašnjenjem, za tumačenjem;
bilo je teško ne posezati za njim. Ali, Woody je umjesto toga
posegnuo za Allison. Poljubio ju je u vrat, u oči, u usta.
– Još uvijek nisi ništa rekao, Woody. Sedam godina, a od tebe
ni riječi.
– I ja sam se pokušavao pretvarati – rekao je – da se nije ništa
dogodilo. Baš kako si rekla Alirezi. Meni je trebalo duže da si
priznam istinu. – Odmaknuo se da bi joj vidio lice. – Spasila si mi
život – rekao je. Te su riječi tekle lako jer je to već govorio samome
sebi. – Dala si mi sve što si imala, darovala mi svoje tijelo. A to nije
mala stvar.
Počela se smijati. – E pa, drago mi je da smo to napokon riješili.
I Woody se nasmijao. – Ne želiš čuti ostalo?
– Možda sljedeće godine. Morat ćemo ovo ponavljati svake
godine. "Tradicionalno dozivanje sova kod Woodyja Woodhulla".
Primio ju je za ruku i povukao da ustane. Uzela je torbicu u
kuhinji pa su otišli do kamioneta koji je parkirao u staji da bi bilo
mjesta za dva mercedesa. Spustio je ogradu na stražnjem dijelu da
bi Laska mogla uskočiti.
Dok su se vozili u St. Clair, upitala ga je: – Misliš li da je to bio
znak?
– Znak čega?
Nasmiješila mu se. – Baš si pravi stari lisac.
– Ne, ozbiljno. Znak čega? Misliš, kao gorući grm?
– Više kao epifanija.
– Više kao sova – rekao je. – Strix varia. Kad ne znaš što bi,
posluži se latinskim nazivom.

Govornik na svečanosti dodjele diploma bio je Malcolm Cowley,

književni kritičar čijim se knjigama o Hemingwayu i izgubljenoj
generaciji Woody divio kao mladić. Sjedio je u prvom redu na
pozornici, dva reda ispred Woodyja, i izgledao kao da mu je
osamdeset. Dolazio je u St. Clair nekoliko puta da bi pogledao rana
izdanja Hemingwaya i Dos Passosa u Lombardovoj zbirci u
knjižnici. Woody je velikim slovima ispisao njegovo ime na
programu:

MALCOLMCOWLEY

Zatim je počeo smišljati anagram, kao što je uvijek radio na dodjeli

diploma, dok je rektor predstavljao kandidate za počasne
doktorate, sve redom ugledne i utjecajne ljude. Woody na prvu
dvojicu nije obraćao pozornost, ali treći je kandidat bio Alireza.
Stajao je kruto, ruku uz tijelo, dok je Richard Young s Odsjeka za
ekonomiju govorio o njegovim velikim zaslugama u području
međunarodnog poslovanja, povezivanja naroda, o tome kako je
pružao prijateljsku ruku svugdje gdje je sklapao ugovore... Odbor
za plašteve stavio je žuti i azurni plašt na Alirezina ramena, a rektor
mu je dao znak da sjedne. Četvrti je kandidat bio Cowley, po čijem
se držanju vidjelo da je već imao mnogo počasnih doktorata.

MALCOLMCOWLEY
 Prvo što je Woodyju upalo u oči bila je riječ OWL42. Je li i to
slučajnost? Stresao se sjetivši se kako je sova preletjela preko njih,
kako su ga svladali strah i divljenje. Druga riječ bila je MAY43.
Prekrižio je ta slova.

MALCOLMCOWLEY
MAY OWL LCOLMCE

Tražio je druge riječi i usput križao slova.

MALCOLM COWLEY
YOWL LAME COLMC

MALCOLMCOWLEY /PREKRIŽITI SLOVA!/

MOLE MAY LCCOWL

Opet se vratio na OWL.

MALCOLMCOWLEY
OWL

Woody se naslušao govora prilikom dodjele diploma s te

pozornice. Pomislio je kako bi mu načelno bilo draže da slučajno
izabrana osoba iz publike deset minuta govori što god joj padne na
pamet. Ali, Cowleyjev je govor, premda ga nije baš dobro čuo, bio
sasvim pristojan - prisjećao se anegdota iz svoje mladosti, ali su te
anegdote bile prilično zanimljive. Pričao je kako se uspio održati
kao pisac u New Yorku i Parizu dvadesetih godina, kako je
upoznao Hemingwaya u predvorju Hotela Ritz u Parizu 1932.
godine dok je završavao "Povratak prognanika", kako je surađivao s
Faulknerom - ili to barem pokušavao - na biblioteci "Vintage
Portable" koja je s vremenom Faulkneru donijela uspjeh.
Woody se vratio anagramu tek kad je završio govor i kad su
studenti jedan po jedan počeli dolaziti na pozornicu kad bi ih rektor
prozvao, rukovali se s njim i primili diplomu.
MALCOLMCOWLEY
CALM MOLE LOW CY

Ali, više mu se sviđala varijanta sa sovom.

MALCOLMCOWLEY
COME OWL LLAY CM

Bio je sve bliže rješenju.

MALCOLMCOWLEY
COME OWL CALM YL

Tad je znao da je uspio:

COME CALMLY, OWL44

Zaokružio je anagram i pokraj njega napisao "DA".

Studenti su još izlazili na pozornicu. Nijedan se nije
spotaknuo, nijedan nije gunđao dok se rukovao s rektorom
Hansonom. Publika je fućkala i pljeskala unatoč dekaničinim
upozorenjima da pričekaju dok svi ne dobiju diplome. Jessica
Lowden je, prema starom običaju u St. Clairu, ustala kad je njezina
kći došla na pozornicu, pa kad je malo poslije došao red na Turi,
Woody je otišao do Alireze i objasnio mu taj običaj tako da je i on
ustao i zagrlio svoju kćer.
Woody je bio duboko dirnut. Gledati kako njegovi studenti
prolaze pozornicom. Sudjelovati u tome. Bio je pozvan na objed za
društvo koje je sjedilo na pozornici koji će se održati u čitaonici, ali
htio je biti sam; nije se želio opraštati, ni od Turi, ni od Allison, ni
od Alireze.
I tako, umjesto da ode na taj objed, novi pročelnik katedre
"Alireza Mirsadiqi" iz grčkog odvezao se na groblje. Nebo se bilo
nakratko razvedrilo - vjerojatno su razbijali glavu da li da svečanost
održe na otvorenom ili ne - ali sada se opet spremala kiša. Woody je
vidio kako rublje lepeće na konopcu ispred njegove kuće.
– Trebao bih otići pokupiti rublje prije kiše – rekao je naglas,
kao da se obraća Cookie. Malo je šutio, a onda dodao: – Ali, neću.
Ako i pokisne, ponovo će se osušiti. Nije važno.
Sovino gnijezdo bilo je blizu Cookiena groba. Samu sovu nije
vidio, ali vidio je gnijezdo, na trećoj velikoj grani odozdo, i ispod
stabla tlo prekriveno izmetom. – Dođi mirno, sovo – rekao je naglas.
– Nije loše. Zapravo, prilično je dobro. Jedan od mojih najboljih
anagrama. – Pomislio je da bi ga mogao poslati samome Cowleyju.
Rektorova tajnica dat će mu adresu.
Svečanost dodjele diploma*, rekao je Cowley, nije samo
svršetak nego i početak. Koliko je puta Woody čuo tu rečenicu s te
iste pozornice? Svake godine. Nije bila stvar u tome da se ne slaže,
ali nešto u njemu opiralo se toj pomisli, htjelo ju je obrnuti. Dakako
da je to početak, sama riječ to znači. Ali, dodjela diploma nije samo
početak nego i svršetak. U tome je pravi paradoks. Kraj dotadašnjeg
života. Možeš ga se prisjećati, ali se ne možeš vratiti.
Kad se Woody poslije prisjećao tog trenutka, a to je često činio,
nije se mogao sjetiti kada je točno odlučio, odnosno kada je odluka
donesena za njega. Je li to bilo prije ili nakon što je vidio dva crna
mercedesa s Turi i njezinom obitelji kako se približavaju niz Ulicu
Kruger? Je li znao da je njegov dotadašnji život završen prije ili
nakon što su se okrenuli na prilazu, znao to na nov način, znao da
se ne može vratiti čak ni kao pročelnik katedre za grčki "Alireza
Mirsadiqi"? Tu će ulogu morati odigrati netko drugi. Promatrao je
dva mercedesa kako skreću na prilaz i približavaju se kući. Nije bio
ni sretan ni nesretan. Žena mu je otišla, djeca su mu otišla, Turi
odlazi, farma je san o Edenu. Vrijeme je da krene u svijet.
Vidio je kako dolje, u drugom svijetu, Turi izlazi iz prvog
mercedesa, kako traži njegov kamionet, prilazi vratima i neodlučno
kuca, kako se saginje i nešto šapće kuji koja skače oko nje. Otvorila
je vrata, ušla i opet izišla. Otišla je do konopca s rubljem i pokupila
svoje gaćice. Pogledala je prema groblju ali on nije mogao ocijeniti je
li ga vidjela ili nije; a onda se vratila u automobil. Dva mercedesa
okrenula su se i odvezla.
Kuća na prodaju

"Ljubav i posao", često je govorio tata, "to ti je navažnije. Ako imaš

nekoga koga voliš i tko te voli i ako imaš posao koji ti je važan, više
od toga ne možeš tražiti."
Potkraj ljeta 1987. godine imala sam oboje i prvi put u životu
osjećala sam se kao odrasla žena. Ili barem kao odrasla ljubavnica -
imala sam vezu s oženjenim muškarcem, savjetnikom kojeg sam
sama zaposlila u svojoj novoj ulozi više kustosice nadležne za Kaos,
šesto četvornih stopa koje sam do petnaestog prosinca morala
urediti do posljednjeg centimetra.
Moji su se roditelji, s druge strane, ponašali kao djeca. Činilo
mi se da bih im mogla dati poneki koristan savjet kao što su ih oni
meni davali kad sam bila mala. Ali, nisu me htjeli slušati.
Nisam znala koga bih više okrivljavala, mamu ili tatu. Mama
je sve pokrenula, ona je tražila razvod. Tata je odugovlačio koliko je
mogao, nije čak htio ni razgovarati sa samostanskom odvjetnicom,
nije htio potpisati papire koje su mu slali. Ali, onda se predao i sve
potpisao i ne pročitavši. Mislila sam da je odveć mekan. Mogao se
više boriti. Za Ludi i mene. Sad sam već nešto znala o novcu. Kod
kuće o tome nismo govorili. Oduvijek sam mislila da smo bogati i
zapravo smo i bili - imali smo lijepu kuću punu knjiga, dobru
odjeću, obilje hrane. Ali, tatina odvjetnica Doris Brett, vrlo ugledna
u St. Clairu, očigledno nas je smatrala siromašnima. Za nju
osamdeset tisuća dolara uključujući kuću i nije bila neka imovina za
čovjeka tatinih godina i položaja. Imali smo i tatino mirovinsko, ali
njega neće mnogo ostati ako odmah počne podizati novac, i
socijalno osiguranje koje nije mogao ni taknuti dok ne napuni
šezdesetdvije godine. U lipnju sam počela odlaziti u St. Clair svaki
vikend da bih mu pomogla s papirologijom i prepremanjem kuće
za prodaju. Tata i mama platili su je samo osamnaest tisuća dolara,
ali tata je vjerovao da možemo dobiti najmanje četrdeset tisuća.
Dakako, morat ćemo platiti porez...
Tata je predložio da se imovina podijeli na nas četvoro -
mamu, tatu, Ludi i mene. Kad se kuća proda, svatko bi dobio po
četvrtinu. Ali mama je htjela polovicu, za miraz, i tata je pristao.
 Oduvijek sam bila na tatinoj strani, sve dok nisam doznala da
zapravo nije dobio otkaz iako je tako stalno govorio. Da mi Turi nije
sve ispričala možda nikad ne bih ni doznala pravu istinu. Nisam ga
okrivljavala za vezu s Turi, osobito ne sada kad sam i sama imala
vezu i vjerovala da znam malo više o ljubavi nego prije; ali kad sam
doznala da je odbio darovanu katedru iz grčkog - mogao je postati
pročelnik katedre "Alireza Mirsadiqi" - samo da bi otišao u Bolognu
na suđenje teroristima koji su podigli u zrak željeznički kolodvor,
tada sam rekla dosta. Ali, dosta čega?
– Ne bismo morali prodati kuću, tata – rekla sam mu
telefonom. – Što ćeš postići odlaskom u Bolognu? Cookie više nema.
Ti će ljudi biti osuđeni - ili neće - otišao ti tamo ili ne. Sve to nema
nikakvog smisla. – Nije to bio sam kraj naše obitelji nego i moje
predodžbe o tome kakav će život biti u budućnosti. Kao da čitaš
novelu a misliš da je roman. Misliš da je pred tobom još nekoliko
stotina stranica, a onda se odjedanput nađeš na kraju. Priča koju si
čitala je gotova. Nema više. Dalje u knjizi su druge priče. Što ću na
Dan zahvalnosti, na Božić? Ne mogu ih provesti s Richardom - on
ima ženu i djecu.
Kad čitaš roman, znaš gdje si otprilike u priči jer znaš koliko
još ima stranica. Ali, kad čitaš zbirku pripovjedaka, ne znaš. Osim
ako čitaš posljednju. A i tad ne možeš biti sigurna da je posljednja
dok ne dođeš do kraja. Osim, naravno, ako pogledaš sadržaj; ali,
gdje je stranica sa sadržajem obiteljske priče?
– Prekasno je – odgovorio mi je. Više se ništa nije moglo
učiniti, a nije rekao ni da mu je žao. Mislim da mu nije bilo.
– Posljednji put sam vas vidjela zajedno na Badnjak – rekla
sam. – Mislila sam da je to možda novi početak. Što se dogodilo?
– I bio je novi početak – rekao je. – Ali, novi početak je uvijek i
svršetak.

Kuću smo prodali mladom paru. Oboje su upravo završili

poslijediplomski iz psihologije. Bili su idealisti, nisu mogli prikriti
oduševljenje seoskim životom. Željeli su veliki vrt i konje. Ali, nisu
mogli prikriti ni neznanje. Nisu imali pojma što je crpka a što
septička jama. Nisu znali kako kuća funkcionira. Nije im bilo jasno
da se ne mogu jednostavno priključiti na gradski vodovod i
plinovod, da moraju redovito podmazivati motor stare peći za
centralno, da ne možeš jednostavno zapovjediti šišmišima da se
isele s tavana. Umjesto da ublaži problem sa šišmišima, tata im ih je
osvijetlio baterijom i pričao priče o njima sve dok nije shvatio da su
se počeli predomišljati. A onda je obećao da ćemo ih se osloboditi.
A oni su tražili da to uđe u ugovor! Ludi i ja smo bile ogorčene, ali
tati to nije smetalo. – Mama i ja nismo znali ništa više nego oni kad
smo kupili farmu – rekao je.
Bilo je to u zadnjem tjednu lipnja 1987., dva tjedna poslije
svečanosti dodjele diploma na St. Clairu. Tata je sazvao obiteljsko
vijećanje kako bi nam rekao ono što smo već manje-više znale: da je
razvod punomoćan i da odlazi u Italiju na drugu fazu suđenja u
Bologni. On nas je uvalio u sve to, a držao se kao da smo zajednički
odlučili. Ludi mu nije osobito zamjerala, samo joj se nikako nisu
sviđali novi vlasnici. Htjela je postati veterinarka. Voljela je šišmiše
- oni oprašuju osamdeset posto biljaka na svijetu - pa joj je bilo
drago kad je čula da ih istrebljivači neće ni taknuti jer su na popisu
ugroženih vrsta.
Meni se to sa šišmišima nije sviđalo. Zapravo, bojala sam ih se
kao i novi vlasnici. Svakog smo vikenda iskušavali nešto novo ili
nešto što smo već iskušali ali možda nismo izveli kako treba:
sredstva protiv moljaca, različito postavljanje elektronskih
ultrazvučnih uređaja, zatvaranje otvora. Otvorili smo prozore tako
da šišmiši mogu van, a onda bi ih tata usred noći zatvorio kako se
ne bi mogli vratiti, ali nije upalilo. Imali su tajne ulaze koje smo tek
morali otkriti. Ludi i tata su upravo to namjeravali te večeri,
promatrati šišmiše da vide kuda izlaze, a onda će zatvoriti otvore
čeličnom vunom koju je Ludi pripremila. Uz to je ponijela i nekakve
bube u papirnatoj vrećici. Zanimalo ju je hoće li uspjeti hraniti
šišmiše.
Na prvi pogled činilo se da je sve u redu. Ludi je bila odlična
organizatorica pa su u staji rasle uredno složene hrpe mojih stvari,
Ludinih stvari, knjiga za sveučilišnu knjižnicu, knjiga za gradsku
knjižnicu, stvari koje će na skladište, stvari za Vojsku spasa. Bio je
tu i moj stari bicikl, pravo čudovište s gumama poput balona -
seoske ceste nisu bile pogodne za engleske bicikle. Želim li ga
ponijeti u Chicago, gdje ću ga morati vući na treći kat bez dizala?
Odlučit ću poslije.
Nismo žurili. Glasovir (koji je pripadao mojoj baki) već je bio
na skladištu, za Ludi. Procijenjen je na devet trisuća dolara pa je
tata meni u oporuci ostavio odgovarajućih devet tisuća.
Nazvala sam tatu da mu kažem da bismo trebali nekamo van
na večeru, ali umjesto da spakiraju kuhinjske stvari, on i Ludi su
isplanirali veličanstvenu večeru. Tata je bacio nekoliko šaka
maslinovih koštica na roštilj pa je sve mirisalo na njih. Godinama
smo ih skupljali, a kako smo ih obično zaboravili staviti u vatru,
napunili smo njima nekoliko vreća.
Izdaleka se moglo učiniti da je sve u redu, ali izbliza je
izgledalo kao kaos. U svim su sobama bili otvoreni ormari i ladice.
Bili su prazni, ali je isto tako u svakoj sobi bila hrpa stvari o kojima
jednostavno nismo mogli odlučiti. Gadne stvari. Moje bilješke s
fakulteta, tatini seminarski radovi sa Sveučilišta Michigan. Nikad ih
nije čitao, ali se nije mogao natjerati da ih baci. A nikome nisu mogli
biti ni od kakve koristi. I u svim su sobama i dalje bile knjige.
Tijekom posljednjih mjeseci u Muzeju naučila sam mnogo o kaosu.
Naučila sam da se u određenim okolnostima obične stvari počnu
ponašati kaotično - primjerice to kako se širi dim cigarete ili valići u
potoku. Naučila sam i to da se u tim kaotičnim sustavima na kraju
pojavi nekakav zagonetan red. Ali nisam baš bila uvjerena da će se
to dogoditi i u našoj obitelji.
Najteže mi je bilo s knjigama jer sam znala koliko znače tati.
One su bile cijeli njegov svijet. Znao je za sebe reći da je "čovjek iz
Gutenbergova doba". – Čitanje i pisanje – govorio je – to ti je isto
kao ljubav i rad. Živim upravo onako kako želim živjeti. – Njegov je
poziv bio da bude učitelj. A knjige su bile simbol tog poziva.
Kuhinjski pribor koji je bio predobar da se baci - ja sam mnogo
toga već bila uzela - ići će u skladište: tatini lonci i tave od bakra i
lijevanog željeza, bakin roštilj i japanski porculan. Ludi i ja smo
među sobom podijelile noževe - Sabatierove i Wüsthofove, sve od
staromodnog ugljičnog čelika - osim velikog kuharskog noža s
polomljenim vrškom. Jednom je Cookie ispao iz ruku pa ga je
pokušala izravnati kliještima. Njega je tata odlučio ponijeti u
Bolognu.
Ljutila sam se na tatu i Ludi zbog tog kaosa, ali ni ja nisam bila
ništa bolja. Bilo je još nekoliko kutija mojih stvari koje nisam
pregledala. Opčinila me stvarnost stvari, vezivala me za prošlost.
Moja baka nije bila takva. Bacala je sve što ne bi upotrijebila godinu
dana. Selotejpom bi zalijepila popise stvari na unutarnu stranu
vrata ormara da bi znala što joj je na kojoj polici. Mesarsku dasku u
kuhinji odlučili smo ostaviti. Mladi par koji je kupio kuću zaljubio
se u nju i ponudio nam petsto dolara. Tata im ju je prodao za
dvadeset pet jer je on toliko dao za nju na nekoj rasprodaji.
Naši su životi bili ogoljeni, razdrljeni nevjerojatnom snagom
stvari, imovine. Nije mi bilo jasno kako se to moglo dogoditi. I to
nama. Bio nam je to posljednji vikend, a uza sve ostalo morali smo
se još osloboditi šišmiša. Tom operacijom zapovijedala je Ludi.

Moja bi se majka u takvim prilikama bacila na glačanje ili krpanje.

Kad smo se, recimo, spremali na ljetovanje, počela bi krpati čarape.
Sve nas je izluđivala time, ali poželjela sam da je ona sada tu, a ne u
samostanu u Oak Parku gdje se pripremala za redovnički život. Išla
je na poseban tečaj za ljude kojima je poziv došao kasno u životu.
Sredinom ljeta pozvala sam je van na ručak, što mi se također činilo
kao nešto što rade odrasli ljudi. Objedovale smo u grčkom
restoranu Mount Parnassus u Ulici Halsted u kojem sam prije radila
kao konobarica. Došla sam po nju u Oak Park u njezinom starom
chevroletu Monte Carlo koji mi je prepustila. Morala sam potrošiti
pola plaće da ga dovedem u vozno stanje. Skrenula sam na crpku
po benzin, a ona me zamolila da joj kupim cigarete. Pall Mall.
Ljudi s kojima sam radila u restoranu - Alexa, Cassie, Angie,
Nikki, pomoćni konobari - odnosili su se prema meni kao da sam
velika faca. Nikki M., vlasnikov sin, donio nam je po čašu ouza na
račun kuće. Iako se rodio u Americi, govorio je s vrlo jakim
naglaskom. Mama je u svoj ouzo dolila kap vode da pobijeli a onda
je otpila mali, redovnički gutljajčić.
– Tata i ja smo pili ouzo u Ateni – rekla je - prije nego što si se
ti rodila. Dodaj mi, molim te, još jednu cigaretu.
 Mama je pušila, a ja sam brbljala o Muzeju - o izložbi, o
Lorenzovim otkrićima o vremenu, o kaosu.
Mama se usprotivila koncepciji kaosa. – Samo zato što nešto ne
možeš predvidjeti ne znači da je kaotično. Znači da jednostavno
nemaš dovoljno informacija ili da je previše složeno. – Pokušala
sam joj objasniti da stvar nije u tome. Da neke stvari ne možeš
predvidjeti bez obzira na to koliko informacija imaš. Na primjer,
vodeničko kolo na kojem sam radila. Pokušavala sam izraditi
duplikat Lorenzovog, koje je on navodno napravio u svojem
podrumu da bi ilustrirao svoju teoriju. Zapravo se nije znalo je li ga
doista napravio ili nije. Možda je to bio samo misaoni eksperiment.
Ali, mami se svidjelo što u tim sustavima spontano nastaje
poredak - kaos i poredak zajedno. – Eto vidiš – rekla je – ipak
postoji poredak. – Nisam znala što bih joj na to rekla, a uto nam je
naša konobarica, Alexa, donijela zapaljeni saganaki. Mama je
ostavila zapaljenu cigaretu u pepeljari dok je jela.
Par za stolom desno do nas počeo se na sav glas diviti svome
saganakiju. Za stolom lijevo, šest djevojaka i jedan stariji muškarac,
koji su govorili malo na talijanskom a malo na engleskom, nisu se
mogli odlučiti što da naruče za desert. Muškarac je djevojkama
nešto objašnjavao na talijanskom. Kad je otišao u zahod, djevojke su
platile račun. Očigledno se netko upustio u malu pustolovinu.
Alexa je zatim donijela moj kebab i maminu musaku. Ponudila
sam joj da kuša malo janjetine jer je bila izvrsna, ali ona je
odmahnula glavom.
– Mama, zar si postala vegetarijanka?
– Nisam, samo više ne jedem meso. – Naslonila se na naslon
stolca i zapalila još jednu cigaretu.
Pušila je prirodno, posve opušteno, a ja sam mislila na to
koliko smo je puta svi kritizirali zbog toga, kako smo pričvršćivali
članke o raku na hladionik ili ih lijepili na stol ili na zrcalo u
kupaonici. Ali, sad nas je dim spajao, povezivao nas je s prošlošću,
pa sam ga žudno udisala, a onda nam je Alexa donijela gurabije i
onda smo morale poći.

Tata i Ludi su bili u kuhinji. Iako je temperatura bila preko trideset

stupnjeva, Ludi je pekla neku kompliciranu tortu od lješnjaka.
Raspakirala je kuhinjski pribor koji sam ja zapakirala prethodne
večeri. Ona se nikad nije predavala pred hirovima vremena. Tata i
ona su se udružili protiv mene. No dobro, ne baš ozbiljno, ali ipak.
Jer, ja sam bila ljuta, ja sam htjela da se razgovara, da se sve
razjasni. Ja sam bila odrasla, a oni su se igrali u kuhinji, spremali
raskošnu večeru umjesto da pakiraju. Trebali smo otići van na
pizzu, ali njima to nije bilo dovoljno dobro.
Bila je subota navečer pa su na malom kuhinjskom radiju
slušali emisiju Prarie Home Companion Garrisona Keillora. Tata je
godinama snimao "News from Lake Wobegon", čak i reprize. Imali
smo stotine kaseta, među njima mnoge neoznačene. Ali, te večeri
nije snimao - gramofon i kasetofon bili su uredno zapakirani u staji.
Ja sam bila vani, postavljala sam izletnički stol na terasi koju je tata
napravio od starih opeka koje je dovukao na farmu kad su razbijali
neku ulicu u gradu. Na brajdi nije bilo mnogo grozdova - kod nas
jednostavno nema dovoljno sunca. Ipak, bilo ih je nekoliko, pa je
prizor bio kao da je u Italiji. Iznijela sam tanjure i čaše na limenom
pladnju s čvrstim ručkama: zdjelice za tjesteninu, obične tanjure,
stolnjak sa zelenim i crnim kockama i odgovarajuće ubruse, čaše za
vino, čaše za mineralnu, bocu vina koja je već bila napola prazna.
Montepulciano d'Abruzzo. Na roštilju su s jedne strane bili luk,
patlidžan, tikvice i gljive, a s druge arista s češnjakom i
ružmarinom.
Ludi je otišla u vrt po arugulu i bosiljak za salatu. Sjekla ih je
kuhinjskim škarama i stavljala u zdjelicu za tjesteninu. Bila je u
kratkim hlačicama, a dugu crvenu kosu svezala je malim rupcem.
Oznojila se, ali ona je voljela vrućinu. Željela se preseliti na jug. Nije
bila sentimentalna kao ja. Ja se nikada nikamo nisam željela
preseliti.
Tatini rođendanski darovi stajali su uz rub izletničkog stola -
žice za gitaru, novi Shubbov kapodaster za onu metalnu gitaru s
plosnatim vratom. To od mene. Tata je rekao da to želi. Ali, Ludi
nije kupovala darove po tom načelu. Ja sam tati kupila ono što je
zaželio, a ona ono što mu je ona željela darovati.
Nalila sam si vina i dodala malo mineralne. Laska je bila vani,
sa mnom. Nije znala što se događa, nije znala da mora u Grinnell s
Ludi, koja se iselila iz doma i sad je imala vlastiti stan. A nismo joj
to nikako mogli objasniti.
Tata je došao van, bocnuo pečenku vilicom, zatvorio gornji
ventil na loncu, podesio tri donja ventila.
Sedam sati.
Sedam i petnaest.
Nalila sam si još čašu vina. Boca je bila gotovo prazna, ali u
kuhinji smo imali još jednu.
More kukuruza dijelilo nas je od morene, od groblja. Tata je
uredio Cookien grob, posadio nekoliko lukovica tulipana i
sunovrata koji će procvasti u proljeće. Nikad nisam mislila da je on
od tih stvari.
Pola osam. Ludi je iznijela još jedan pladanj s tjesteninom u
bijeloj zdjeli od kineskog porculana. Penne s vrhnjem i pepe verde,
sitnim zelenim paprom, ljutim ali ne odveć ljutim. To nam je bilo
jedno od omiljenih jela. Tatin recept. U to je išlo i malo Specka, ali
ga u St. Clairu nije bilo, a u Cornucopiji je ponestalo pršuta. Tata je
donio svoju čašu i drugu bocu vina. Ludi je pila ledeni čaj. Nikad ne
bi popila više od pola čaše vina. Svi smo bili tu, ali tata je ipak
glasno povikao: – Si mangia – kao da izdaleka doziva mamu i
Cookie.
Ludi je rekla da će šišmiši početi letjeti oko pola devet i da
moramo biti gore prije toga.
Dok smo jeli, tata i Ludi su mi se ulizivali. Zato što sam ja
preuzela ulogu strogog roditelja. Tako sam im napokon mogla malo
pričati o izložbi, o kaosu. Ali, njih to nije zanimalo. To nam je bila
posljednja zajednička večera na farmi i bila sam tako tužna da mi
čak ni to nije zasmetalo. A i užasavala sam se šišmiša. Ludi je rekla
da svi moramo na tavan. Morat ćemo se kretati vrlo brzo da bismo
otkrili njihove tajne ulaze.
Tata je neko vrijeme svirao gitaru:

Come on in this old house

Ain't nobody here but me
Come on in this old house
Ain't nobody here but me.

Come on upstairs, turn the light down low,

Come on, babe, make me a pallet on your floor
Come on in this old house
Ain't nobody here but me.45

Uz tortu od lješnjaka pili smo pjenušac; tata je otvorio darove -

pribor za gitaru od mene, člansku kartu i kalendar Sierra Cluba od
Ludi - a onda smo oprali posuđe. Kad smo završili već je bilo prošlo
osam, počeo je padati mrak. Nije mi se išlo na tavan, ali Ludi je
uporno zahtijevala da svi sudjelujemo. Tata i ja pokušavali smo
prikriti da smo malčice pijani. Ludi je bila potpuno trijezna. Nisam
je mogla odgovoriti. Ako ja ne idem, ne ide ni ona. I onda ćemo i
dalje imati problem šišmiša. A Springfieldovi su već nekoliko puta
nazvali i raspitivali se o tome.
Tata je ponio bocu s pjenušcem i tri čaše na tavan. Ventilator je
bio pokvaren - vjeverice su u njemu napravile gnijezdo pa je jedno
krilo puklo. Ali, nismo mogli baš sve srediti, a Springfieldovi su
previdjeli ventilator iako su imali dug popis stvari koje mi moramo
obaviti prije primopredaje kuće.
Na tavanu je bilo vruće kao u paklu, ali ja sam odjenula bluzu
s dugim rukavima (radi zaštite) i podigla ovratnik. Glavu sam
omotala rupcem. Odjenula sam i duge hlače. Mošusni zadah
šišmiša i njihovog izmeta gotovo nas je omamio na toj vrućini. Tata
je uključio stari električni ventilator koji nije imao zaštitnu mrežu
(zato je i bio na tavanu). Doimao se opasno, ali ipak je barem malo
hladio. Tata ga je postavio na starinsku škrinju.
Ludi je donijela svjetiljku da bismo mogli vidjeti a tata je imao
bateriju, ali mene je bilo strah. Od pomisli na šišmiše koji će mi se
zaplesti u kosu i ugristi me za vrat bilo mi je još više vruće.
Zavrtjelo mi se u glavi. Kao u sauni. Prislonila sam hladnu čašu s
pjenušcem uz čelo pa uz ruke. Ludi me slučajno dodirnula a ja sam
zamalo vrisnula.
Na tavanu više nije bilo ničega osim nekoliko starih škrinja za
putovanje brodom koje su bile tu i kad smo se doselili. Nekoć smo
se igrale s njima. Bile su poput pravih ormara. Kad si ih uspravio,
mogao si ih otvoriti, a unutra su bile ladice i pretinci za cipele. U
jednoj je čak bio pretinac za polucilindar. Imali su prečke za
vješalice i nekoliko posebnih vješalica koje na vrhu nisu imale kuku
nego krug, kao u nekim današnjim motelima, tako da ih ne možeš
ukrasti. Samo, na ovima je krug imao kopču i mogao se skinuti s
prečke. Prvi put sam vidjela tavan tako prazan. Podsjetio me na
glavnu lađu katedrale. Iznad stubišta smo nekada imale svoje
"klubove". Bili su ograđeni tako da smo imali klupske prostorije na
dva kata. Daske su još bile tamo. Iznad toga se uzdizao dimnjak.
Srce mi je jako lupalo.
Ludi je rekla da smijemo razgovarati, ali tiho.
Tata je uperio bateriju prema krovu. Vidjele su se tri titrave
mase, nalik crnim rupama, ali žive, u pokretu. Stalno su mijenjale
oblik, kao sjene na vodi. Tri grozda, a u svakom dvadeset pet ili
trideset šišmiša.
– Kad se Odisej nasuče na Haribdi – rekao je tata – ponese ga
val pa se uhvati za veliku granu smokve iznad vrtloga, a Homer ga
uspoređuje sa šišmišem koji visi o grani, t? prosfÝj ™c?mhn ?j
nukter…j. – Tata nikad nije propuštao priliku da citira Homera.
Zamislila sam Odiseja kako visi kao šišmiš nad vrtlogom našeg
obiteljskog života, a onda sam odbacila tu sliku.
– Pogledajte – rekla je Ludi – umivaju se. – Na svjetlosti
baterije vidjeli smo sićušne ružičaste jezike kako ližu krzno, sićušne
pandžice kako čiste uši i češljaju glavu.
– Što mislite, kako li je biti šišmiš? – rekla sam.
Ludi je imala znanstveni pristup. – To nije moguće zamisliti –
rekla je, kao da me želi spriječiti da to i pokušam.
– To bi bilo kao biti miš s krilima.
– Ne budi smiješna. Ne možeš zamisliti ni kako bi bilo biti miš.
– Mogu zamisliti kako je letjeti – rekla sam – i imati prste
spojene kožicom i visjeti naglavačke i jesti kukce. Sjećaš se kad mi je
ona voćna mušica uletjela ravno u usta. Fuj.
– Sad si opisala kako bi bilo biti ljudsko biće koje se pokušava
ponašati kao šišmiš, a ne kako bi bilo biti šišmiš. U ljudskom
iskustvu nema ničega ni približno sličnog eholokaciji. – Nikad
nisam mogla pobijediti u prepirci s Ludi. – U unutarnjem uhu imaju
posebnu cijevčicu – rekla je – koja registrira nadzvučne frekvencije
netom prije nego što umre.
– Kako je to uopće moguće znati?
– Netko je proveo eksperimente tridesetih godina, kad su tek
radili na radarima. Mjerili su napon. Netom prije smrti silno bi
porastao.
– Jesu li sami ubijali te šišmiše? I ako jesu, kako su šišmiši znali
da će ih ubiti?
Sad sam je zapanjila. – Ne znam – rekla je.
Znala sam da nikad ne bi odobravala to što su ih ubijali, čak ni
u ime znanosti. – Pitam se je li Cookie čula nešto neobično prije
nego što je umrla – rekla sam, razmišljajući naglas.
Ludi dugo nije odgovarala, a onda, kad se upravo spremila
nešto reći, iznenada se pojavio šišmiš i počeo kružiti tavanom. Pa
još jedan, pa još jedan.
– Na kraju "Odiseje" – rekao je tata – Hermes vodi duše mrtvih
udvarača u podzemni svijet. Homer kaže da te duše pište kao
šišmiši u podzemnoj spilji, lepršaju, lete amo-tamo u mraku, a kad
jedan padne, pukne "kamenom opterećeni" lanac i onda svi počnu
letjeti.
Kamenom opterećeni lanac je puknuo. Tavan je bio prepun
šišmiša. Bojala sam se ali su me i opčinjavali. Nisu letjeli po nekom
pravilu ili u formaciji, kao ptice. Ono što je prije izgledalo kao
titrava masa sad se posve razdvojilo. Nije bilo vođa, ali nisu se ni
sudarali. Bili su potpuno slobodni. Ludi je počela coktati jezikom.
– Prestani! – rekla sam joj. Taj je zvuk privukao šišmiše pa su
nam počeli letjeti iznad glave. Osjećala sam strujanje zraka na
rukama kojima sam prekrila lice. Držala sam se za tatu, ali Ludi je
ustala i otišla u središte vrtloga s onom vrećicom s bubama.
Zadržala sam dah i sklopila oči, ali ne sasvim. Morala sam vidjeti
što će se dogoditi. Mislila sam da će se šišmiši zaletjeti ravno u
Ludi, da će joj se zaplesti u kosu, ugristi je za vrat - sve ono čega
sam se sama bojala. Kad je gurnula ruku u vrećicu, izvadila bube i
ispružila otvoren dlan, zamalo sam vrisnula. Tamna krila prohujala
su pokraj nje, a kukac je nestao. Izvadila je drugog i dogodilo se
isto. A onda se dogodilo nešto čega se i Ludi uplašila. Jedan je
šišmiš odjednom počeo kružiti oko ventilatora. Ludi je vrisnula. –
O, ne. Tata, isključi ga. Učini nešto! Potegni utikač. Isključi ga!
Tata je pojurio do ventilatora, koji je sad već bio na samom
rubu škrinje.
– Pazi na ruku – povikala sam.
– To ti je baš bilo glupo – vikala je Ludi. – Što si mislio? Zašto
nisi popravio ventilator umjesto da ga samo tutneš tu na tavan?
Zašto ga nisi bacio?
Ventilator je bio utaknut u produžni kabel koji je bio utaknut u
utičnicu na jednoj od greda.
– Čuvaj ruku – ponovno sam povikala. Čekala sam zvuk
udarca kad šišmiš naleti na krilo ventilatora, ali nije ga bilo. Šišmiš
se udaljio a onda je proletio između krila živ i zdrav. Napravio je
krug pa je ponovno proletio između krila. Ubrzo ih je cijeli niz
prolijetao između krila ventilatora. Izgledali su kao skupina
školarki koje čekaju na red da preskaču konopac.
Ludi se smirila. – Oprosti, tata – rekla je. Ludi se rijetko
ispričavala. Bila sam impresionirana.
Nakon desetak minuta šišmiši su počeli izlijetati. Nabrojili smo
tri izlaza kod strehe. Prvo su malo izlijetali i ulijetali, a onda,
iznenada, kao da je zazvonilo nečujno zvono, svi su nahrupili i
nestali za pola minute, a mi smo zatvarali njihove ulaze čeličnom
vunom koju smo gurali drškom metle.
Sljedećeg me jutra Ludi rano probudila. Otišle smo na tavan.
Šišmiša nije bilo. Gore među gredama nije bilo onih tamnih,
sjenovitih grozdova. Otišle smo van. Bilo je tek pet sati i bila sam
tako pospana da mi je bilo gotovo svejedno. Vidjele smo kako
šišmiši kruže oko kuće i zavlače se pod strehu. Devedeset ili sto
šišmiša - bilo ih je teško prebrojiti. Kružili su oko pola sata a onda
su otišli, najprije jedan, pa drugi, pa cijela kolonija. Uputili su se
prema farmi Warrenovih i ubrzo ih više nismo vidjele. Nikad nisam
mogla pobijediti u prepirci s Ludi, ali taj je put imala krivo. Bila sam
sigurna da ne umišljam - u tom sam trenutku točno znala kako je
biti šišmiš.
DRUGI DIO
Božić 1987.

Tata je otputovao u Bolognu koncem kolovoza. Dogovorio se s

jednim od urednika Chicago Tribunea, inače njegovim bivšim
studentom, da za njih izvješćuje o suđenju. Jedan članak tjedno.
Objavit će ga ako im se svidi. Urednik će vidjeti može li članke
plasirati i u druge novine. Osim nekoliko kratkih vijesti u Timesu, u
Sjedinjenim Državama se o suđenju gotovo uopće nije pisalo.
Čekove će slati meni, a ja ću ih polagati na zajednički račun koji je
tata otvorio kad je dobio novac za farmu tako da mogu slati čekove
Ludi za školarinu i druge troškove i mami u samostan na ime
njezinog dijela imovine poslije razvoda.
Tata je proveo noć na kauču u mojem malom stanu na trećem
katu a ujutro sam ga odvezla na O'Hare maminim Monte Carlom
koji sam dala dotjerati. Parikrala sam ispred terminala TWA;
iskrcali smo njegove stvari i oprostili se. Nikad prije nisam tako
jako osjećala da su moji roditelji djeca a ja sam odrasla. I bila sam
prilično ljuta jer sam jasno vidjela da trate vrijeme i zanemaruju
svoje dužnosti. Kao na filmu, kad vidiš da će netko napraviti kobnu
pogrešku i želiš ga upozoriti ali ne možeš, ili kad vičeš na Lasku
kad ona ne želi učiniti ono što joj kažeš. Tata se jedva provukao
kroz automatska vrata koja nisu radila ispravno; nosio je veliki novi
kovčeg, gitaru i tešku aktovku, onu istu s kojom sam ja vježbala
intervju za zaposlenje kod nas u dnevnom boravku. Mahnuo je
dobacujući mi pogled preko ramena kao Laska kad se sprema na
neku svoju pustolovinu. "Vrati se, vrati se", poželjela sam viknuti,
ali sam mu ipak samo odmahnula i onda krenula prepunom
Autocestom 294 prema sjeveru. Nisam mahnula samo tati nego i
svojem dotadašnjem životu. Vrijeme je da krenem u novi.
Bernie, moj šef u Muzeju, dao je otkaz i otišao raditi u novi
Tehnički muzej u San Joseu. Njegovo mjesto preuzeo je Jim Bradley,
a ja sam postala viša kustosica i to mi je bilo drago, samo što je
"miljokaz" koji sam od njega naslijedila - onaj o kaosu - bio u
nevolji. IBM, glavni sponzor, nije bio oduševljen idejom da se
replicira način na koji je Edward Lorenz "otkrio" kaos tako što će
posjetitelji (mi smo ih zvali "klijenti") moći mijenjati jednu ili više
varijabli na simuliranom meteorološkom programu i onda
promatrati ono što se u struci zove "leptirov učinak". "Hoće li
sklapanje leptirovih krila u Brazilu pokrenuti tornado u Texasu?",
pitao se Lorenz u svojem čuvenom radu. U našem simuliranom
modelu, sićušna promjena na jednom mjestu - recimo, povišenje
temeperature za jedan stupanj u Chicagu - eksponencijalno bi se
proširila preko niza meteoroloških varijabli (vlage, temperature
površine oceana, atmosferskog tlaka, brzine vjetra itd.). Ma koliko
podataka skupio i ubacio u kompjutor, nikada ne možeš predvidjeti
vrijeme na dulje od tri-četiri dana. Čak sam uspjela pronaći
Lorenzov kompjutor Royal McBee u Laboratoriju Fermi i
nagovorila MIT da ga daruje Muzeju - mi smo morali platiti samo
prijevoz - a onda su glavešine u IBM-u počele gunđati. Po njima je
problem bio u tome što taj miljokaz ističe neuspjeh kompjutora. Oni
su zamišljali nešto pozitivno. Što se mene ticalo, problem je bio u
tome što ću, ako ga izbace, ostati bez posla.
Richard, savjetnik kojeg sam našla na Sveučilištu Chicago,
pomagao mi je izraditi alternativu - Lorenzovo vodeničko kolo, ali
njegova je žena doznala za našu vezu pa je dao otkaz. Nisam ga
smjela čak ni nazvati. Osim toga, otišao je u Ženevu na neku
konferenciju, a njegova žena, Sally, tražila je da se nađemo na ručku
i "porazgovaramo". Ispričala sam tati cijelu priču dok sam ga vozila
na aerodrom, a on mi je objasnio da engleske riječi "adult" - odrasla
osoba, i "adultery" - brakolomstvo, potječu od dviju različitih
latinskih riječi - prva od adolescere, odrasti, a druga od adulterare,
počiniti preljub.
– To vodeničko kolo mi dobro zvuči – rekao je. – Samo to
onima u IBM-u objasni tako kako si objasnila meni. A što se tiče te
druge stvari... Kupi si lijep šešir – rekao je i zagrlio me. – Otiđi na taj
ručak i nemoj više lagati. Ne opravdavaj se, samo reci istinu. No
dobro, možda ne cijelu istinu. Ne moraš ulaziti u pojedinosti.

Kad sam kao dijete dolazila u Muzej, sa školom ili s roditeljima,

nikad nisam razmišljala o tome kako se priređuju izložbe. Činile su
mi se nepromjenljive: Svijet matematike, Električni vlakovi, Rudnik
ugljena, Galerija šapata (gdje sam se počela nabacivati Richardu),
pilići na Farmi. Jednostavno su bile tu. Nikad mi nije palo na um da
ih je netko morao smisliti - i to ne samo smisliti. Netko je morao
izraditi planove, dogovoriti se s dizajnerima i znanstvenim
suradnicima i stolarima ("fabrikatorima", kako smo ih mi zvali). I
netko je sve to morao platiti. Odnosno, netko je nekoga morao
nagovoriti da plati. To jest, ja sam morala nagovoriti nekoga -
glavešinu iz IBM-a - da pljune novac za Kaos.
Na sastanku u ponedjeljak govorila sam o planu B -
vodeničkom kolu. Zamisao je, barem teorijski, bila jednostavna.
Voda teče u kante na velikom kolu kao što je vodeničko. Na dnu
svake kante je rupa, pa ako voda teče vrlo sporo, neće se ništa
dogoditi. Voda će isteći iz gornje kante brže nego što dotječe i tako
neće biti dovoljno težine da prevlada silu trenja i pokrene kolo. Ali,
ako se voda pusti malo jače, kante će se početi puniti i težina vode
će pokrenuti kolo pa će se vrtjeti. A ako se onda voda pusti još jače,
dogodit će se nešto neobično - ili bi se barem, u skladu s tom
teorijom, trebalo dogoditi. Kako u kante bude utjecalo više vode (pa
stoga budu teže), kolo će se brže vrtjeti. Ali tako se kante na dnu
neće stići potpuno isprazniti pa će dio vode ponijeti sa sobom kad
se budu dizale na suprotnu stranu. Istodobno, budući da se kolo
brzo vrti, gornje kante neće stići primiti mnogo vode, i tako će
ubrzo u kantama na desnoj strani kola biti više vode nego u onima
na lijevoj, pa će se kolo početi vrtjeti u suprotnom smjeru. A onda će
se sve ponoviti i kolo će se opet početi okretati u suprotnom smjeru.
Zdrav razum naveo bi te na zaključak da će s vremenom kolo doći
u stabilno stanje, ali to se nikad ne dogodi. Obrtanje smjera jednako
je nepredvidljivo kao obrtanje zemljinog magnetskog polja.
Kaotično. Možeš znati brzinu dotoka vode, kapacitet i dimenzije
kanti, broj i veličinu rupe na svakoj kanti, težinu kola, težinu kanti i
zamašaj kola - a unatoč svemu tome ne možeš predvidjeti na koju
će se stranu kolo početi vrtjeti nakon desetak okretaja.
Ali, kako sam istaknula u svome izlaganju, najljepše u svemu
je to što kad izradiš kompjutorski grafikon kretanja kola s tri
koordinatna sustava kako bi odredila mjesto kola u
trodimenzionalnom prostoru u nekom danom trenutku, vidiš kako
se javlja novi poredak. Ili točnije, kompjutor ga vidi i može ga
predočiti na monitoru. Shema se nikada ne ponavlja, ali nastaje
oblik sličan leptiru, s dva krila, jednim za kretanje u smjeru kazaljke
na satu i drugim za kretanje u suprotnom smjeru. Srećom, Richard
je uspio iskopati Lorenzov članak o toj temi, "Deterministički
neperiodični tok" u kojem su bile ilustracije nekoliko "Lorenzovih
atraktora", kako su nazvali te sheme - ili točnije, ne-sheme. Doznala
sam i da je sam Lorenz ipak izradio takvo kolo, i ne samo on nego i
neki profesor Malkus s MIT-a - onaj koji nam je darovao Lorenzov
stari kompjutor - a i netko u Francuskoj; rekla sam da mogu doći do
njihovih nacrta, što nije bilo sasvim točno. Zapravo, uopće nije bilo
točno, premda jesam razgovarala s Lorenzovom udovicom i
pokušala sam, bez uspjeha, stupiti u vezu s Willemom Malkusom s
MIT-a. I razgovarala sam s potencijalnim savjetnikom sa Stanforda.
Pitala sam se zna li o ženama toliko koliko zna o Lorenzovim
atraktorima.

Zašto šešir, pitala sam se razmišljajući o savjetu koji mi je tata dao

na O'Hareu. Nikad ne nosim šešir. Nitko u našoj obitelji nikada nije
nosio šešir osim kad je minus dvadeset. Ni ne poznajem nikoga tko
nosi šešir. Ali, dok sam išla Avenijom Michigan na putu prema
Dvorani Cape Cod hotela Drake bacila sam pogled u izlog trgovine
Tailleurs Nouveaux i vidjela prekrasan šešir, široka oboda, mekan,
ukrašen cvijećem, ali ne ovozemaljskim. Ili barem ja nikada nisam
vidjela takvo cvijeće.
Produžila sam do Drakea, ali poranila sam pola sata pa sam se
vratila do izloga Tailleurs Nouveaux. Na sebi sam imala ljetnu
haljinu pastelne boje koju sam kupila na rasprodaji u podrumu
Field'sa. Boja se slagala s nekim cvjetovima na šeširu, koji je sličio
onome što ga je Eliza Doolittle nosila na kraju filma My Fair Lady
koji sam gledala u kinu Court Theater u siječnju, ubrzo pošto sam
se zaposlila u Muzeju. Kao i Eliza, i ja sam iskušavala novi identitet,
ali bez pomoći profesora Henryja Higginsa. Dok sam stajala pred
izlogom i gledala istodobno svoj odraz i šešir, pokušavala sam sebe
zamisliti kao Elizu. Zauzela sam elegantnu pozu i malo mi je
nedostajalo da ne zapjevam.
Bilo mi je žao što nisam mogla porazgovarati s Richardom, ali
Sally je to vjerojatno baš tako isplanirala: razdvojiti osumnjičene da
se ne bi mogli unaprijed dogovoriti što će reći. Nisam je nikad srela
pa nisam znala kako izgleda, ali ona je rekla da ona mene zna i da
će me prepoznati. Njezin je glas preko telefona zvučao promišljeno
neutralno.
A što sam osjećala? Prema Richardu? Što sam mislila o tom
objedu? Zapravo sam se iznenadila. Bila sam ugodno uzbuđena.
Richard i ja nismo jedno drugome rekli da se volimo, ni tijekom
seksa, čak ni odmah poslije seksa. Govorio je malo talijanskog pa bi
mi rekao: "Ti voglio bene. Nemaš pojma koliko. Ti voglio bene."
Želio mi je svako dobro. Pa, i ja sam njemu željela svako dobro. Ali,
mislim da mi je više bilo žao izgubiti ga kao suradnika nego kao
ljubavnika. Novog sam ljubavnika uvijek mogla naći, ali nisam bila
baš sigurna da mogu naći drugog stručnjaka za teoriju kaosa,
barem ne u Chicagu. Već sam o našoj vezi počela razmišljati kao o
nečemu svršenom - bila sam tužna što je gotovo (ako jest), ali sam
bila i vrlo zadovoljna. To mi nije bilo prvo spolno iskustvo, ali
nikad prije nisam imala pravu vezu. Nikad nisam bila druga žena.
Završila sam prvu plovidbu na uzburkanome moru odrasle
spolnosti. A sada - kopno. Pristajala sam u luku gdje me čekala
Richardova žena Sally. Sally, prevarena žena. No i to je bio sastavni
dio te drame. Možda se tom susretu nisam veselila, ali nisam se ni
bojala. Nisam se namjeravala ispričavati, objašnjavati ni pravdati.
Razgovarat ću s njom kao svjetska, odrasla žena - racionalno i
smireno. Bez scene, premda je pomisao na scenu bila uzbudljiva.
Richard mi nije mnogo govorio o njoj. Znala sam da imaju
dvoje djece, da podučava slikanje na Umjetničkom institutu i da
kod kuće slika.
Dvanaest i pet. Još mi je ostalo dvadeset pet minuta. Vrijeme se
sad kretalo sporo kao puž. Pogledavala sam svoj odraz pa šešir, čak
sam malo čučnula da namjestim glavu ispod njega. Onda sam
primijetila da me netko iz trgovine promatra. Nije mi preostalo
ništa drugo nego da ili pobjegnem, ili uđem. Odlučila sam ući.
Nikad prije nisam bila u trgovini šeširima. Na zidovima su bile
crnobijele fotografije. Mnogo fotografija britanske kraljevske obitelji
- kraljica majka s tokom, princeza Di sa šeširićem uskog, savijenog
oboda, s perjem, princeza Anne s borsalinom a iza nje konji. I
fotografija Jackie Kennedy s klošom. I natpis:

Svatko primijeti osobu koja nosi šešir.

YVETTE JELFS

Možda je to bilo posrijedi. Htjela sam biti zamijećena.

– Mogu li vam pomoći? – Imala je strani naglasak.
– Hvala, samo gledam.
– Samo izvolite. Krasan je, zar ne?
– Onaj u izlogu? Da.
– Kreacija Claire Bouchard. Smijem li vam ga pokazati?
– Nikad nisam nosila šešir – rekla sam.
– U Parizu svi nose šešir.
– Ni u Parizu nisam nikad bila.
– E pa, za sve postoji prvi put. Dopustite.
Uzela je šešir iz izloga i stavila ga na drveni držač za šešire na
pultu. Postavila ga je malo ukoso. Sad se doimao još privlačnije i
elegantnije nego u izlogu. Žena koja nosi šešir bi... No, bila bi
zapažena.
– Dopustite da vam podignem kosu – rekla je – i pričvrstim je
ukosnicama. Ljepše je kad se vidi vrat. Izvolite, sjednite. – Pokazala
mi je stolac. – Vaša kosa ne može nositi takav šešir ako vam visi niz
ramena. – Podigla mi je kosu i stavila šešir.
Sjedila sam pred trodijelnim zrcalom koje je umnožavalo moj
odraz. Sara na sve strane, baš kao onda kad mi je tata kupio
poslovni kostim.
Gotovo mi je laknulo kad sam vidjela da je prevelik. Zapravo
nisam željela potrošiti novac na šešir koji vjerojatno nikad više neću
nositi. Morala sam držati glavu vrlo ravno da mi ne bi pao. Ali, bio
je prekrasan. Šareno cvijeće bilo je izrađeno od svile, a držala ga je
neka vrsta mreže. Izgledalo je kao Monetova slika.
– Savršeno se nadopunjava s vašim stoliskama – rekla je.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim kako govori o
cvjetnom uzorku na mojoj haljini.
– Imate li manji broj?
 Doimala se iznenađeno. – Imamo samo ovaj.
– To vam je posljednji?
– Ne, madame, postoji samo jedan.
Okretala sam glavu lijevo-desno. Bojala sam se pitati za cijenu.
– Prevelik je – rekla sam i brzo okrenula glavu da mi šešir ne bi
pao; gledala sam naprijed dok sam se okretala. (Inercija. O njoj sam
dosta naučila.)
– Ne, ne, madame. – Skinula mi je šešir i pokazala vrpcu s
unutarnje strane, sličnu onoj koja se često vidi s vanjske strane
šešira. – Zategnut ćemo vrpcu, vidite, ovako – zategnula je krajeve –
i spojiti je. Sad je uža. Vidjet ćete. Odgovara li vam sljedeći utorak?
– O ne – rekla sam prilično glasno. Odsječno. – Idem na objed.
Ako ga sad ne stavim, onda mi i ne treba.
– Vrlo dobro. Bit će gotov za nekoliko trenutaka.
– Koliko košta? – upitala sam napokon.
– Kod ovakvog šešira – rekla je – kreacije Madame Bouchard,
unikata - cijena nije važna. Claire – rekla je i stavila šešir na pult –
molim vas, dođite malo.
Iz stražnje sobe izišla je Claire, krupna žena s blagim brčićima.
Kimala je dok joj je prodavačica objašnjavala što treba učiniti.
– Bien s?r, bien sűr.
Kad je omotala jak crni konac oko prstiju i napravila čvor
jednom rukom podsjetila me na majku. Zašila je vrpcu za manje od
minute. Stavila mi je šešir na glavu dok je igla još visila s konca.
Savršeno. Napravila je omčicu, provukla iglu kroz nju, zategnula je,
napravila još jednu omčicu, provukla iglu kroz nju natraške i opet
zategnula. Sto puta sam vidjela kako to radi moja mama, ali meni
nikad nije polazilo za rukom.
Šešir mi je savršeno pristajao, a stajao je dvjesto dvadeset pet
dolara. Gotovo polovicu cijene kostima. Brzo sam računala u glavi
dok je ona čekala autorizaciju Vise. Pomalo sam se nadala da je neće
dobiti, što bi mi bilo neugodno, ali bih barem uštedjela dvjesto
dvadeset pet dolara. No to se nije dogodilo. Sad sam bila uvjerena
da mi karticu neće prihvatiti u restoranu. Ali, Sally je mene pozvala.
Morat će ona platiti.
Poslije sam se pogledala u izlogu, onako kako se tata uvijek
ogledao u izlogu željezarije nakon što se ošišao - htio je vidjeti kako
izgleda, ali nije htio da to itko primijeti. Moj je šešir izgledao kao
aureol. Ili kruna. Ili kaciga.

Čekala sam Sally u predvorju hotela, ispred restorana.

Hoće li htjeti platiti? Nadala sam se da hoće. Nisam bila
sigurna što bonton nalaže u takvim situacijama. Tko je platio u
Juliji? Vanessa Redgrave ili Jane Fonda?
– Ti si sigurno Sara – rekla je. Prišla mi je straga, iz restorana. –
Zamalo te nisam prepoznala s tim šeširom.
Sad sam već bila prilično nervozna.
– Već sam nam uzela stol – rekla je.
Restoran je bio prepun žena tridesetih i četrdesetih godina, ali
nisu nosile šešire. Bilo je nekoliko kloševa, poput onoga što ga je
Jackie Kennedy nosila na fotografiji u trgovini. Ali, ništa sličnog
mome. Valjda sam stvarno njime nešto htjela pokazati, ali što? I
ljudi me doista jesu zapažali. Mnogi su mi dobacivali poglede sa
strane. Jesu li se divili mome ukusu? Jesu li mogli vidjeti da nisam
navikla nositi šešir? Jesu li znali da sam se sastala sa ženom svoga
ljubavnika kako bismo "porazgovarale"?
Sally je bila lijepa, ali ne odveć lijepa. Kao stvarna osoba, a ne
fotomodel. Srednje visine, dugih nogu. Imala je ljetnu haljinu kao i
ja, ne predubokog dekoltea, s cvjetnim uzorkom, ali nije nosila šešir.
Slijedile smo šefa sale mimo kožom presvučenih separea do stola u
stražnjem dijelu restorana. Bilo je mračno, a stolovi su bili smješteni
tako blizu da ćemo sve što kažemo jedna drugoj istodobno reći i
susjedima. Na stolu je bilo cvijeće, boca bijelog vina i dvije čaše,
jedna od njih već napola puna vina.
– Želim biti civilizirana – rekla je, zatežući haljinu preko
stražnjice dok je sjedala. – Ali ne odveć civilizirana.
Nisam znala što bih rekla na to, ali shvatila sam da sam u
gabuli, u ozbiljnijoj situaciji nego što sam se nadala.
– Jesi li gledala film U nevolji? – upitala me.
– Jesam, ali davno.
– E pa, toliko otprilike želim biti civilizirana.
– Misliš, kad Elaine Carter baci svjetiljku? I onda pokuša
Nicole Ferraro iskopati oči?
– Mislila sam na onaj raniji prizor, na brodu...
– Onda je dobro što smo na civiliziranom mjestu, u restoranu,
među ljudima.
– To je dobro za tebe.
Ulila mi je vina u čašu, a onda dodala još i u svoju. Imala sam
malo problema sa šeširom dok sam se pretvarala da proučavam
jelovnik, koji sam morala držati ravno pred licem jer sam se bojala
pognuti glavu. Bilo je čudno imati šešir na glavi - kao da imam
auru. Bio mi je težak, kao da mi je na glavi veliki kotač. Nisam
mogla zamisliti kako bih odmahnula ili kimnula glavom.
A upravo sam to trebala raditi.
– Obitelj ti je poginula u eksploziji u Bologni 1980. godine –
rekla je – pa te odgojila teta i poslala te na St. Clair.
Oprezno sam kimnula. Budući da sam stvarala novi identitet,
rekla sam Richardu da mi je poginula cijela obitelj. Predstavila sam
se kao samotna vučica koja se brine sama za sebe,
egzistencijalistička junakinja par excellence. Svoja žena. (Možda
sam zato i kupila šešir.)
– Živiš u Chicagu od kolovoza 1986. – nastavila je. – Šest
mjeseci si radila kao konobarica u Mount Parnassusu, a onda si se
zaposlila u Muzeju znanosti i industrije. Prvo si nalazila izloške za
izložbu kompjutora, a onda je netko otišao pa si postala kustosica ili
tako nešto. Richardovo ime si dobila od Sveučilišta jer se on bavi
teorijom kaosa i zamolila si ga da ti bude savjetnik. Od travnja se
ševiš s njim dva-tri puta tjedno u svom stanu u 57. ulici, koji dijeliš s
dvije poslijediplomke. To je sve što znam. Reci mi ostalo.
Richard joj očito nije rekao da sam se, kad sam dobila
promaknuće, preselila u drugi stan u istoj zgradi i da više nemam
cimerice.
– Kako si doznala?
– Vidjela sam Richarda i tebe kako zajedno izlazite iz Muzeja.
Upravo sam izišla iz trgovine. Ostavila sam kolica na pločniku i
slijedila vas. Kad sam se vratila, kolica više nije bilo. Bila sam
potrošila šezdeset dolara, a onda sam morala platiti i kolica. Rekla
sam Richardu da znam nekoliko dana prije nego što je otišao u
Ženevu. Grozno smo se posvađali.
– Žao mi je.
Došao je konobar i upitao nas što želimo. No barem se nije
predstavio i rekao da će se on danas brinuti za nas.
Sally je naručila coquilles St.-Jacques, juhu od potočarke i
salatu s preljevom od gorgonzole. Ja zapravo nisam ni pročitala
jelovnik pa sam naručila isto. Sally je pijuckala vino pa sam to činila
i ja, iako nisam mogla dovoljno zabaciti glavu da ispijem do kraja.
Vino je bilo izvrsno.
– Što te zanima?
– Zanima me zašto si to radila?
Nisam znala što da joj kažem. Nisam bila sigurna da joj želim
reći istinu. Nisam čak bila ni sigurna što je istina. Jesam li tražila
pustolovinu? Htjela biti odrasla?
– Pa u dvadesetom smo stoljeću – rekla sam.
– I kakve to ima veze?
– Pa, kao prvo... – Ali, nisam se mogla sjetiti što bi to bilo prvo.
– Misliš, nevjera je posve normalna stvar?
Konobar nam je donio salatu. Baš mi je dobro došao.
– Oboje smo odrasli – rekla sam. – Donijeli smo egzistencijalne
odluke.
– Ti i Richard? – Nasmijala se. – Žao mi je zbog tvoje obitelji,
ali to ti nije nikakvo opravdanje. – Zastala je. – Možda postoji
racionalna reakcija, racionalno ponašanje u ovakvoj situaciji – rekla
je – ali nisam sigurna kakvo bi trebalo biti. U svakom slučaju, ja ti
nisam od onih žena koje čekaju da stvar prođe, kao Maggie u
Zlatnoj zdjeli. Maggie i njezin princ.
Čitala sam Zlatnu zdjelu na seminaru iz američke književnosti,
ali je nisam baš shvatila. – Nije li se on spetljao s njezinom
najboljom prijateljicom? – Konobar je uto donio juhu.
– Prijateljicom i maćehom - Charlotteom. Ona čeka. Mislim,
Maggie. Sve isplanira. Neće napraviti scenu. Nikakvih neugodnosti.
Charlotte i njezin otac - Maggiein otac - vrate se u Ameriku i princ
opet pripada samo Maggie. Čak joj se ne mora ni ispričati. Ona to
ne želi. Bilo bi joj neugodno. Ali, ja nisam takva. Ne mogu biti
takva. Ne želim biti takva. Vjernost je kao da si zajedno u
prekrasnoj kući, samo ti i on. Možeš po njoj hodati gola. Možeš gola
stajati pred hladionikom. Možeš voditi ljubav na kauču u dnevnom
boravku. Ali, ako je tu još netko, onda to ne možeš. Ne možeš se
opustiti.
Konobar nam je donio jakovske kapice, a Sally je naručila još
jednu bocu vina. Neko smo vrijeme šutke jele. Jedino čega sam se
sjećala o toj pripovijetki Henryja Jamesa bio je ovitak broširanog
izdanja - žena duge crne kose koja sjedi ili napola leži na krevetu - i
komentara Dorothy Parker i još nekoga. – Henry James je progutao
manje nego što može odgristi – rekla sam. – Kao vodeni konj koji
guta zrno graška.
– To kažu svi koji ga ne razumiju. Jednostavno je iznad njihove
razine.
Probila sam jakovsku kapicu vilicom i sjetila se još nečega. –
Nije li problem bio u tome – rekla sam – što su Maggie i njezin otac
mislili da mogu jednostavno kupiti princa, kao neko od umjetničkih
djela koja su stalno kupovali? Nije li zapravo mislila da je on
njezino vlasništvo...? Nije li morala naučiti...
Nisam primijetila kada je konobar donio drugu bocu vina, ali
bila je tu, na stolu, i već smo počele piti. Vidjela sam da sam
pogodila. Ili barem dotaknula bolno mjesto.
– Sad ćeš mi valjda reći da ne bi išao drugamo da mu kod kuće
dajem što mu treba? Ili tako nešto.
– Ne bih to baš tako rekla.
– A kako bi rekla?
Malo sam se izgubila, ali nisam htjela dopustiti da me zastraši.
– Rekla bih da smo se Richard i ja svidjeli jedno drugome...
Donijeli smo egzistencijalnu odluku. – To mi je bio već drugi put da
spominjem "egzistencijalnu odluku", ali ništa mi drugo nije padalo
na pamet.
– Mene privlače mnogi ljudi, ali ne skidam odmah gaćice... I
što ti je uopće ta egzistencijalna odluka? Po čemu se razlikuje od
obične, neegzistencijalne odluke? Ne može i jedno i drugo. Dvoje se
ljudi može istinski usredotočiti jedno na drugo ili se mogu ševiti
naokolo... To je moj egzistencijalni izbor. Kad uzmem Richardov
kurac u usta ne želim misliti o tome kako ga ti stavljaš u svoja,
razumiješ? Imaš li ti uopće pojma kako je zamišljati da tvoj muž - u
dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju - ševi drugu ženu? Tu sliku? Ako
se dvoje ljudi složi da je u redu ševiti se naokolo, možda tada i jest
u redu, ali onda nikad ne mogu imati onakav odnos kakav nazireš
kad se tek zaljubiš...
Pokušala sam vratiti razgovor na Zlatnu zdjelu. – Nije li
Maggie uspjela vratiti muža zato što ga je pustila?
– Ako imaš pticu – rekla je vrlo glasno – ne drži je u krletki -
pusti je na slobodu. Ako nekoga voliš, daj mu slobodu. Ne
pokušavaj ga ograničiti, pa će ti se vraćati. Koje sranje! Poštedi me,
molim te.
– Napravit ćeš scenu? – upitala sam.
– Neću – rekla je – nego ću nazdraviti. – Podigla je čašu. – Za
dame koje objeduju. – Obje smo ispraznile čašu.
– Jesi li gledala film Company?
Odmahnula sam glavom zaboravivši na šešir koji mi je zamalo
pao u tanjur.
– Steven Sondheim – rekla je. – Richard i ja smo ga gledali u
New Yorku. Trebala bih nabaviti šešir kao što je tvoj, onda bismo
mogle odigrati taj prizor. "Za dame koje objeduju - da-da-da-da.
Da-da-da-da i ponekad planduju. Da-da-da-da i tvrde da su sve šire
i šire jer sjede i biraju šešire" – Sally je ustala i podigla čašu. – "Nosi
li itko šešire danas? Neka ustane i pije za nas."
I to je bila cijela naša "scena". Neki su se gosti osvrtali, a onda
je konobar donio račun koji je Sally platila; nije nas pitao što ćemo
za desert; ali, moglo je biti mnogo gore.

Izišle smo na ulicu. Na Aveniju Michigan. Nismo si imale više što

reći. Mislila sam kako bi nakon takvog ručka trebalo sjesti u taksi,
ali nisam htjela potrošiti dvadeset dolara na vožnju do Hyde Parka
pa sam, kad je Sally krenula lijevo, ja krenula desno. Pogledala sam
se u nekom izlogu. Šešir nije bio aureol (ja nisam anđeo); nije bio ni
kruna (jer nisam princeza); nije bio ni kaciga (jer nisam ratnica). Bio
je samo šešir, a ja sam bila samo ja. Ali, bio je lijep i ljudi su se
osvrtali za mnom dok sam hodala prema autobusnoj stanici u Ulici
Oak gdje sam zatim čekala Jeffrey Express. Pomislila sam kako, s
obzirom na sve, i nije bilo loše, jedino što sam bila dvjesto dvadeset
pet dolara lakša zbog šešira. Još sam se jednom pogledala u izlogu
trgovine putnom opremom. Šešir nije bio loš – nije to bio stari šešir,
nisam ga se spremala pojesti ni prositi s njim u ruci ni izvesti neki
trik ni nešto izvući iz njega ili sakriti ispod njega. Pa što ću onda s
njim? Spremiti ga u ormar uz onaj poslovni kostim i ostaviti ga
tamo dok mi opet ne ustreba?
Autobus je došao nakon petnaestak minuta. Gurnula sam
dolar u kutiju za gotovinu. Sally je sjedila skroz otpozadi. Očito ni
ona nije htjela potrošiti dvadeset dolara. Lice je pokrila rukama.
Vidjela sam da plače. Nije me vidjela. Mogla sam sjesti sprijeda, bilo
je mnogo slobodnih mjesta. Ali, bilo mi je žao. Otišla sam do nje i
zagrlila je. Skinula sam šešir i stavila ga na sjedalo.
– Samo sam te htjela malo prepasti – rekla je nakon nekoliko
trenutaka. – Natjerati te da se ispričaš i onda ti oprostiti. Tebi bi
laknulo i bila bi mi zahvalna, a ja bi bila tako zrela i puna
razumijevanja. Mislila sam da bih te možda mogla voljeti kao
sestru. Shvati, morala sam tako. Jer inače bih te morala mrziti, a to
mi je bilo strašno. Ne bih to mogla podnijeti. To ti je kao da imaš rak
koji te ždere, nikad ne prestaje. Ne mogu ni spavati noću, toliko me
boli.
Tada smo već bili u Ulici Lake Shore, prolazili smo pokraj geta
između središta grada i Hyde Parka. Jezero je bilo tamnomodro,
šetalište prepuno šetača, biciklista, joggera, ljudi s psima. U luci su
bili vezani motorni čamci, jedrilice, jahte. Kad smo prolazili kraj
Pointa, pomislila sam da bih se, ako se ikada budem udavala,
voljela vjenčati na Pointu kojeg s tri strane okružuje voda. Možda
talijansko vjenčanje.
– Sally – rekla sam, ali ona je zaspala, i možda je tako bilo
bolje. Ne znam što sam joj namjeravala reći – zacijelo nešto
sentimentalno od čega bi nam bilo nelagodno.
Posljednja stanica je pred parkiralištem Muzeja. Sally se dotad
već probudila. Maskara joj se razmazala a ruž za usnice mjestimice
izbrisao. Zagrlila me i pozdravile smo se, a onda sam je gledala dok
je prelazila parkiralište, Midway i Pedeset šestu ulicu i ušla na broj
1700, četredesetokatnicu u kojoj je bilo svih vrsta stanova, od
garsonijera do šestorosobnih. Bila je subota poslijepodne. Najradije
bih bila otišla kući i naspavala se, ali morala sam raditi. Morala sam
pripremiti nove tekstove i videomaterijal za izložbu o kaosu. Stiglo
je vodeno kolo i to me veselilo, ali sam se počela pribojavati da sam
pretjerala s obećanjima.
Kad sam napokon izišla iz ureda - ili točnije, pregratka - Muzej
je bio zatvoren već tri sata. Mrak još nije pao, ali samo što nije. Neko
sam vrijeme stajala na stubištu. Odatle sam vidjela svjetlo u
Richardovom i Sallynom stanu na četvrtom katu. Richard se vraćao
sljedećeg dana, u nedjelju. Pokušavala sam zamisliti njihov susret,
njihovo mirenje. Bez mene. Richard je bio maštovit ljubavnik. I prvi
muškarac s kojim sam spavala više od dva-tri puta. Prvi muškarac
čiji sam kurac uzela skroz u usta, prvi koji je čekao da ja svršim.
Hoće li se ti naši susreti, pitala sam se, eksponencijalno širiti kroz
bračne varijable, kao promjena temperature površine oceana? Kad
bi sve što se uopće može znati o Richardu i Sally ubacili u
najmoćniji kompjutor na svijetu, bi li bilo moguće predvidjeti hoće
li još biti u braku za trideset godina, ili za dvadeset, za deset, za pet,
za dvije, za šest mjeseci?
Ali, srce me nije boljelo zbog Richarda nego zbog Sally. Sally
koja je održala zdravicu u Dvorani Cape Cod, Sally koja je plakala u
autobusu, Sally koja sada vjerojatno djeci čita neku pripovijetku jer
je Richard u Ženevi, Sally koja me je htjela voljeti kao sestru, kao
Cookie.

* * *

Moj se posao pretvorio u karijeru, a onda se moja karijera pretvorila

u poziv. Ne bih vam znala reći kada se točno to dogodilo. Nije bilo
nikakvih dramatičnih obrata, samo niz sastanaka, izvješća i
neslaganja s dizajnerima i fabrikatorima. Zapravo je to nalikovalo
poretku koji se postupno rađa iz kaosa: čak i kad ga naučiš
očekivati, ipak te iznenadi. Ali, kad ga jedanput vidiš, onda ga vidiš
posvuda. U dimu koji se diže iz nečije cigarete, u mrlji ulja na
parkiralištu, u valovima koji se razbijaju na plaži uz Ulicu Lake
Shore. Pročitala sam najvažnije radove samoga Lorenza, ali i
Mitchella Feigenbauma, Alberta Libchabera i skupine iz Santa
Cruza, Benoita Mandelbrota. Većinu nisam razumjela, ali htjela sam
barem malo i ja sudjelovati, a i te kako sam razumjela uzbuđenje,
osjećaj da se sprema velika promjena znanstvene paradigme.
Vidjela sam da se znanstvenici, pošto su se godinama sve uže
specijalizirali, ponovno bave zajedničkim radom koji će promijeniti
naše razumijevanje evolucije ("kaos s povratnim informacijama"),
ekologije, epidemiologije, čak i drugog zakona termodinamike. Sve
se usporava? Entropija je nepovratna? To jednostavno nije istina. Ili
barem ne na isti način kao prije. Sad mi je bilo drago što sam slušala
fiziku kao izborni predmet na St. Clairu, iako sam je izabrala iz
pogrešnih razloga. Izabrala sam je jer mi se tada činila manje
zapetljanom od kemije ili biologije. Ali, što može biti zapetljanije od
nelinearne jednadžbe?
Spremala se promjena znanstvene paradigme, a ja u tome
sudjelujem. Sve je to bilo sadržano u običnom malom vodeničkom
kolu. Ali, postići da se kolo počne ponašati kaotično - to je već nešto
drugo.
Svatko tko radi u muzeju reći će vam da četiri mjeseca nisu
dovoljna za postavljanje složene izložbe, bilo kakve vrste - drugi
"miljokazi" spremali su se dvije-tri godine - ali potkraj prvog tjedna
u prosincu, dva tjedna prije otvorenja (osamnaestoga), kolo se
vrtjelo. Morali smo zamijeniti najlonske kuglične ležaje koja su
stvarala preveliko trenje tako da se kolo vrtjelo neujednačeno;
morali smo zamijeniti i drveno kućište koje je tretirano kromovom
soli kao fungicidom jer je ta sol vodi davala žutu boju. Ali, nismo
mogli natjerati kolo da se ponaša kaotično. Richard, koji je ponovno
radio sa mnom - jer Sally je preskočila ostale faze i ponašala se
prema meni kao prema sestri - počeo je izrađivati histogram kako bi
kvantificirao rotaciju na 0, 30, 60, 90 stupnjeva itd., ali nije imao što
kvantificirati. Kolo se mirno okretalo u onom smjeru u kojem se
počelo okretati i nikako nije htjelo obrnuti smjer, ma koliko da smo
podešavali dotok vode. Možda u svemiru ipak vlada stroži red
nego što smo mislili.
Otvorenje muzejske izložbe slično je kazališnoj premijeri.
Vlada kaos, svi imaju previše posla, sve hvata panika. Fabrikatori,
koji su kolo izradili prema mojoj specifikaciji, više nisu znali što bi.
Dizajner je rekao da pere ruke. Viši znanstveni savjetnik razmetljivo
je preuzeo odgovornost - trebao je znati da ne smije prepustiti tako
važan dio izložbe neiskusnoj kustosici kao što sam ja. Grozničavo
sam nazivala MIT. Razgovarala sam s pet-šest ljudi koji su znali za
Malkusovo kolo, ali nitko od njih nije se sjećao da ga je vidio na
djelu. Dapače, jedan mi je rekao da mu se čini da ni Malkus nije
uspio.
Francuz mi je bio posljednja nada. Imala sam njegovu adresu i
slala sam mu brzojave koje je Sally prevodila na francuski, ali mi
gotovo dva tjedna nije odgovorio. Srce mi je poskočilo kad sam u
svom poštanskom sandučiću ugledala avionsko pismo od Ateliera
Bernard Gitton. Pisao mi je na engleskom: "Ja bio znanstveni
istraživač prije nego ispasti loše i otvoriti svoj atelje." Umjetnik,
pomislila sam i srce mi je poskočilo u suprotnom smjeru. "Prvi
problem biti naći estetski oblik za stroj u skladu s mjestom gdje
mora biti postavljen." Nalaženje "estetskog oblika" nije me nimalo
zabrinjavalo. "Ja morati crtati i sanjati i crtati i onda dođe početak
ideje. Onda crtam u kompjutoru prema skicama. Za kaotične
strojeve ja napravio jednostavan model. Onda napravio industrijske
nacrte..." Preskočila sam dio pisma i histogram na dnu prve stranice
u nadi da ću na drugoj naći nešto korisno. "Izbušiti više rupa na
nekim kantama", napisao je, "da bi ubrzao tijek vode iz svake kante
i prevladao rezidualno trenje."
Te večeri pošto se Muzej zatvorio - jer nisam htjela da itko vidi
što radimo - Richard i ja izbušili smo još rupa u kantama da bismo
ubrzali protok. Trebala sam uzeti industrijsku bušilicu iz radionice,
ali snašli smo se s Richardovim Black & Deckerom, iako nam je za
svaku rupu trebalo punih pet minuta, a bušilica se tako zagrijala da
smo ručku morali omotati Richardovom košuljom. Osam kanti.
Izbušili smo po četiri rupe na dnu svake. Richard je u deset sati
izbušio i posljednju i ovjesio kantu na mjesto. Ja sam pustila vodu
pa smo čekali da se prva kanta počne puniti (i, dakako, istodobno
ispuštati vodu). Najradije bih bila malo gurnula kolo, ali suzdržala
sam se. Trenje se opiralo sili teži oko trideset sekundi, a onda se
kolo počelo vrtjeti. Napunila se i druga kanta pa se vrtjelo brže.
Richard je odjenuo košulju ali je nije zakopčao. Bila sam i te kako
svjesna da mi je blizu. Neću vam reći da nisam željela da me zagrli i
poljubi, ili da čak stavi ruku na moju stražnjicu jer to ne bi bilo
istina. I neću reći da nisam priželjkivala neku gestu, znak da ono što
se dogodilo među nama neće jednostavno nestati bez traga, da to
nije bio samo skup nasumičnih podataka koje će poništiti drugi
skup nasumičnih podataka. Gdje li je leptirov učinak, ona mala
varijabla koja se eksponencijalno širi na tisuće drugih varijabli?
Nakon desetak okretaja koji su bili sve brži i brži, kolo se
iznenada zaustavilo i obrnulo. Točno se to i trebalo dogoditi, ali
nakon tolikih pokušaja i neuspjeha oboje smo bili zapanjeni, kao da
nam se odjedanput otkrila kaotična priroda svemira. Je li to bio onaj
znak koji sam čekala?
– Rezidualno trenje – rekao je Richard. – Kad bolje razmisliš,
tako je očito. – Primio me je za ruku i ja sam ga kratko pogledala, ali
nisam mogla odvojiti oči od kola. Nakon tri okretaja ponovno se
obrnulo. Mislila sam da ću iskočiti iz kože. Richard se odmaknuo
da bolje vidi. Da sam imala šešir, bacila bih ga u zrak - ali, dala sam
ga Sally, a ona ga je nosila najmanje jednom tjedno do kraja rujna.
Njoj je to ležalo, nije morala držati vrat onako ukočeno kao ja.
Svaki put kad se kolo počelo okretati na drugu stranu činilo mi
se da sam nazrela veliku tajnu, ali upravo kad sam se spremala
zatvoriti pipu, zastala sam na trenutak i gledala Richarda kako
zakopčava košulju i tad sam nazrela još veću zagonetku. Vidjela
sam Sally kako nas čeka u njihovom stanu preko puta dok njihova
djeca spavaju, čeka da dođemo s dobrim ili lošim vijestima. Nije me
pokušala natjerati da se ispričam, oprostila mi je bez velike pompe.
Zajedno smo objedovale, dvaput u restoranu Medici i jedanput u
maloj kavani koja se otvorila u hotelu Windermere, i izradila je
nekoliko skica za moj portret. Gledala sam kako se kolo usporava i
obrće smjer. Gledala sam kako Richard otkopčava košulju i onda je
ponovno zakopčava jer ju je prvi put pogrešno zakopčao.
Sada je bilo vrijeme da spojimo kolo s kompjutorom kako bi
naizgled nasumični podaci stvorili leptira, zagonetni Lorenzov
atraktor. Sada je bilo vrijeme da odemo k Sally s dobrim vijestima i
otvorimo bocu pjenušca.
Otvorenje, koje se održalo u petak prije Božića, bilo je vrlo uspješno.
Važni ljudi u smokinzima i večernjim haljinama držali su u rukama
čaše pjenušca i tanjuriće s račićima i drugim biranim zakuskama i
hodali od miljokaza do miljokaza. Krenuli bi od Miljokaza I -
strojeva za bušenje karata koji su se koristili u Upravi socijalnog
osiguranja tridesetih godina, pa prešli na golemi kompjutor
Whirlwind koji je MIT izradio za vojsku, pa na prvi komercijalni
kompjutor, Univac I, prvi kompjutor koji je predvidio rezultate
predsjedničkih izbora. Kaos je bio Miljokaz XI. Laknulo mi je kad su
se posjetitelji okupili oko vodeničkog kola. Dapače, bila sam
presretna, i premda sam ih poticala da odu pogledati ostale izloške,
bilo mi je drago što su se dugo zadržavali, kao kockari-ovisnici za
ruletom.
Došli su i Richard i Sally. Bili su i na samoj svečanosti
otvorenja, kad je govorio čovjek iz IBM-a - ne onaj koji je bio protiv
Kaosa nego netko iznad njega - i predsjednik upravnog odbora
Muzeja i još nekoliko ljudi. Činilo mi se da prepoznajem njihov
pljesak - Sallyn i Richardov - među svim ostalima kad me viši
znanstveni savjetnik predstavio i pohvalio zbog vodenog kola. Svi
su me gledali i pljeskali, a onda je bio na redu netko drugi.
Oduševljenje me držalo tu večer, cijelu subotu i gotovo cijelu
nedjelju, ali u nedjelju navečer, kad su mi u restoranu Medici u 57.
ulici donijeli tanjur penne all'arrabbiata, uhvatila me božićna
tjeskoba i tištila kao da mi je netko spustio teret na ramena. Jedno
poglavlje priče moga života sretno je završilo; ali ta je priča samo
mali dio veće priče, priče naše obitelji, a nisam mogla zamisliti kako
bi se ona mogla razriješiti. Tata me nazivao jednom tjedno s
kolodvora u Bologni jer u stanu nije imao telefon, a pisao je i tjednu
kolumnu o suđenju za Tribune, kao da enigmu Cookiene smrti
može riješiti talijanski pravosudni sustav; mama uopće nije
nazivala; preselila se u samostan u Dubuqueu, nije smjela
telefonirati a preporučili su joj i da piše što manje osobnih pisama.
Barem će u utorak doći Ludi. Nazvala sam je na dan otvorenja
i pozvala da dođe iako sam znala da je namjeravala provesti
blagdane sa Saulovom obitelji u Minneapolisu. Nisam mogla
podnijeti da na Božić budem sama; činilo mi se da ćemo ga zajedno
nekako izgurati. Kao Horaciji na Drvenom mostu, zadržat ćemo
osjećaje koji budu navaljivali dok se most ne sruši. (U tatinoj verziji
priče most su držale tri mlade djevojke.) Zajedno ćemo kupiti
darove ali nećemo kititi bor i slušat ćemo Taj Mahala, Rya Coodera i
Mississippi Johna Hurta na mojem novom kasetofonu pošto
riješimo obiteljske financije; a na sam Božić, ako ne bude prehladno,
odšetat ćemo se do grada i večerati u Dvorani Cape Cod. Jest ćemo
jakovske kapice ili škampe ili neku riblju juhu i popiti bocu dobrog
bijelog vina.
Pojela sam penne all'arrabbiata i salatu i počastila se
mousseom od bijele čokolade. Ludi je imala samo osam godina kad
je Cookie otišla na Harvard, a dvanaest kad je poginula. Stanovale
smo kod Williamsovih dok su mama i tata bili u Italiji. Gospodin
Williams je predavao njemački, a gospođa Williams je imala pekaru
u Ulici Seminary u kojoj se prodavao izvrstan kruh i pecivo i ploške
od limuna i kakao kocke. Povela bi nas da joj pomažemo kako se ne
bismo samo povlačile po kući. Ukucavali smo se kao i pravi
zaposlenici, a na kraju tjedna bismo dobile ček. Navečer sam Ludi
čitala "Gospodara prstenova" - o tome kako je Gollum pao niz Kletu
goru i odnio prsten, o slavlju u Gondoru, o povratku u Shire.
Naravno, bez Froda. Tata joj je obećao... A osim toga, Frodo i nije
stvarno umro. Otišao je na Siva nebesa, a ja sam Ludi rekla da se to
dogodilo i s Cookie. Da je otišla na Siva nebesa s Frodom,
Gandalfom, Elrondom i Lady Galadriel i ostalim društvom; i da
smo ona i ja, Ludi i ja, kao Merry i Pippin koji su se vratili u Shire.
Ali, kasno noću čula bih kako tiho plače - spavale smo u istoj sobi
iako nismo morale, a gospođa Williams nam je dopustila da
maknemo mali ormarić kako bismo mogle spojiti krevete - i onda
bih je držala za ruku jer sam sad, kad Cookie više nije bilo, ja bila
njezina velika sestra.

Richard i Sally su već otišli provesti Božić sa Sallynim roditeljima u

Cinncinati, koji se meni činio jednako dalekim i nepoznatim kao
Bologna ili samostan u Dubuqueu. I moje bivše cimerice otišle su
svojim obiteljima. Nije mi se išlo u stan pa sam lutala Hyde Parkom
dok se nisam našla pred Muzejem. Bila sam u iskušenju da uđem.
Nisam se mogla nagledati vodenog kola. Jedva sam čekala da ga
Ludi vidi.
Mama je uvijek govorila - i prije nego što ju je uhvatila
samostanska groznica - da ovaj svijet nije naš pravi dom. Nikad
prije nisam shvaćala što time želi reći. To jest, shvaćala sam što
misli, ali nisam shvaćala osjećajni temelj za takvo mišljenje, nije mi
prošlo kroz žile, kako je tata običavao reći. No dok sam te večeri
lutala Hyde Parkom - preko Harper Courta, pa opet 56. ulicom do
jezera, natrag ispod pruge pa 57. ulicom do Blackstonea s onim
prekrasnim starim kućama - prošlo mi je kroz žile. Učinilo mi se da
osjećam ono što je mama osjećala, nešto u meni što šapće da ovo
nije moj pravi dom, da ne spadam tu, da me nitko neće čekati u
stanu kad se vratim, da su svi kojima bih mogla otići već nekamo
otputovali i da je i moj pravi dom negdje drugdje.
Možda je tako, mislila sam dok sam otključavala prvu od tri
ključanice na vratima stana; možda Hyde Park i nije moj pravi dom,
ali je jedini dom koji imam.

Ludi je trebala stići dvadeset drugoga poslijepodne. Nije bila

iskusna vozačica a palo je malo snijega pa sam se brinula jer je
dolazila tatinim starim kamionetom. Sjećala sam se kako je bila
plašljiva i oprezna dok ju je tata učio voziti. Ali, poslije je postala...
možda ne nemarna, ali odveć samouvjerena.
Dok sam je čekala, oprala sam kuhinjski pod. Od Grinnella je
bilo osam sati vožnje. Zamolila sam je da me nazove ako ne bude
mogla stići do pet, ali ona nije bila od onih koji nazivaju. Kad sam
pogledala kroz prozor, vidjela sam sivi snijeg. Knjižara Powell još je
bila otvorena. Na radiju su rekli da će možda još sniježiti. Nisam još
ništa kupila jer sam je htjela pričekati. A sad nisam htjela otići jer
sam htjela biti kod kuće kad stigne. Kad je napokon došla bilo je
skoro osam sati; bojala sam se da će samoposluga biti zatvorena.
Pritisnula sam gumb za otvaranje ulaznih vrata i otvorila vrata
stana. Čula sam kako Laska juri na treći kat, a Ludi kaska za njom.
Nagnula sam se preko ograde i vidjela da na sebi ima tatinu parku
spuštene kapuljače a duga kovrčava crvena kosa - mamina kosa -
padala joj je niz ramena. Kad je podigla pogled i vidjela me,
nasmiješila se.
– Parkirala sam u onoj uličici koja izlazi na 57. ulicu. Misliš da
ga mogu ostaviti tamo?
Laska me njuškala između nogu. Sagnula sam se i poljubila je
u glavu. – Nema problema.
Ludi je stresla snijeg s čizama i skinula naočale, koje su se
zamaglile. Pustila sam je prvu u stan i hodajući za njom, gledala ga
njezinim očima. Kad smo bile male, njezina je soba uvijek bila puna
biljaka i slika, ali uvijek savršeno uredna. Ja sam bila sličnija mami,
koja je uvijek čistila iza hladionika i štednjaka, čiji je ormar bio
uredan, ali su sve ravne površine bile pretrpane svim i svačim. –
Pogledaj iza štednjaka – govorila je. I onda bismo svi redom zavirili
u uski razmak između štednjaka i zida.
Moje je pokućstvo bilo komotno ali u stanju raspadanja. Imala
sam stari kauč i stari naslonjač. Težak, poput bakinog. Čak i iste
boje - nešto između smeđe i trule višnje.
Ludi je znala za izložbu jer smo se čule svaki tjedan, ali nisam
joj baš sve rekla. Nisam joj rekla koliko mi znači jer sam joj to htjela
pokazati. Htjela sam da se zapanji. Čule smo zvukove iz drugih
stanova, osjećale mirise iz tuđih kuhinja. Netko je u nešto stavio
mnogo kima.
– Hoćeš da odemo do samoposluge? Nisam još ništa kupila.
Mislila sam da ćemo ići zajedno, a onda je bilo prekasno i nisam
htjela da nađeš prazan stan. Ili hoćeš da malo sjednemo? Jesi li
žedna? Samoposluga samo što se nije zatvorila. Hoćeš čaj?
– Lijepo ti je ovdje, Sara. – Uzela je primjerak Dva tornja sa
stola i počela ga listati. – Imaš li zdjelicu za Lasku? Moram joj
donijeti hranu iz kamioneta.
– Ponovo je čitam – rekla sam. – Tata je nije uspio pročitati
naglas onaj treći put. Tvoj put. – Ja sam joj je pročitala do kraja.
Htjela sam da se toga sjeća, ali je nisam htjela podsjetiti.
– Drago mi je što sam došla – rekla je. I meni je bilo drago, ali
nisam to htjela naglašavati jer je ona zapravo namjeravala provesti
blagdane sa Saulovom obitelji u Minneapolisu. Ostavile smo Lasku
u stanu i otišle u samoposlugu kupiti nešto za jelo. Ludi je bila na
tatu: obožavala je kuhati i voljela ići u kupovinu. Kupile smo pola
kile račića, malo riže, skupu crvenu papriku, balzamični ocat,
masline kalamata. A kad smo izišle na parkiralište, Ludi je odbacila
moju zamisao o skromnom Božiću pa smo kupile i bor.
Poslije večere smo pravile ukrase od pekarske gline -
mješavine soli, brašna i vode. Anđele i Djeda Mraza napravile smo
od pennea i maccheronija, mojih omijenih vrsta tjestenine. Nismo
imale svjećice ni postolje pa smo bor stavile u kut i vrh pričvrstile
za karnišu.
Ludi je mnogo pričala o Saulu, a sad kad sam i ja imala što
pričati o Richardu, bila sam je sklonija slušati nego ljetos. Osim
toga, Ludi je sišla s gorskog vrha. Više nije bila Diotima ni Beatrice.
Sad su je zanimala iskustva smrtnika kao što smo tata i ja.
– A što ako se vas dvoje opet spetljate? – pitala je.
– Ubila bi me! Ali, ne bih to ni učinila. Mislim da ne bi ni
Richard.
– Ne osjećate se čudno? Razgovarate li ikada o tome? Mislim,
ti i Richard?
– Ne, ne razgovaramo o tome, ali se ne osjećam ni čudno.
– Nego kako se osjećaš?
– Teško je objasniti. Ona je nešto bolno uspjela pretvoriti u
nešto drugo. Da barem mi to možemo učiniti s Cookienom smrti.
– Zašto sve uvijek završi na tome? – upitala je Ludi. – Kao kad
kriminalac pokušava zaobići policijsku blokadu na cesti. Skreneš u
neku uličicu i misliš da si se izvukao, a onda ugledaš svjetla i
barikadu i opet se moraš vratiti.
– Kad imaš vanbračnu vezu... netko bude povrijeđen... ali si i
dalje živ, možeš naći neko rješenje, možeš dalje.
Ludi je coknula jezikom i Laska je dotrčala iz moje spavaće
sobe. – Možeš naći neko rješenje i kad netko umre – rekla je. –
Možeš dalje. Ne moraš pustiti da ti se zbog toga raspadne obitelj.
– Sjećaš se kako smo se pretvarale da je Cookie otišla na Siva
nebesa s Gandalfom i Galadrielom i ostalima, a da smo ti i ja kao
Merry i Pippin i da moramo pročistiti Shire?
– Bilo bi ti pametnije da pospremiš stan.
– Pa pospremila sam ga – rekla sam. – Ako mi ne vjeruješ,
pogledaj iza štednjaka.

Tata me zadužio za vođenje obiteljskih poslova - ostavio mi je

tridesetak fascikli u kartonskoj kutiji od rajčica. Kutija je bila
odgovarajuće širine, ali poklopac nije dobro sjeo pa je izgužvao
gornje rubove fascikli.
Ludi je sredila svoje financije u Grinnellu. Status joj se
promijenio jer više nije bila malodobnica. Sama je ispunila obrasce
za novčanu pomoć, koji su zapetljaniji od porezne prijave, i dobila
je punu stipendiju. Tatini su poslovi bili mnogo složeniji, ali za
čovjeka koji nema nimalo smisla za organizaciju i stalno nešto gubi,
papire je držao prilično uredno. Medicinski izdaci. Stare prijave
državnog i federalnog poreza. Stare potvrde o otplati hipoteke.
Kupoprodajni ugovor za farmu. Papiri od razvoda. Posljednju ratu
morali smo platiti do Nove godine. Poslala sam samostanu ček na
27 836 dolara na teret računa koji je tata otvorio na svoje i moje ime.
Iznos je bio tako velik da smo Ludi i ja stalno pogledavale ček
nakon što sam ga napisala. (Zbog neke porezne zakučice koju
nisam razumjela, ček je morao glasiti na samostan a ne na mamu.)
Ali, najproblematičniji dokument nije bio ni kupoprodajni
ugovor za farmu ni papiri od razvoda nego tri fotokopirane stranice
s nadnevkom "27 luglio 1981", izmjena "La legge 13 agosto 1980 n.
466". Ludi i ja smo razgovarale o tome telefonom, ali još nismo
odlučile što da učinimo. Zakon je, sudeći prema objašnjenju u
tatinom fasciklu, proširio kategoriju žrtava terorističkih napada koje
imaju pravo na naknadu od talijanske vlade tako da uključuje i
žrtve ranijih terorističkih napada, još od 1969. godine, i odnosi se i
na strance. Da bismo stekle pravo na naknadu od 100 000 000 lira
morale smo samo podnijeti dokaz da je Cookie poginula od
podmetnute bombe.
– Velik je to novac – rekla mi je Ludi telefonom, a to je i sad
ponovila. – To je mnogo novca, ili barem mnogo lira.
Pod sudoperom sam imala stari New York Times pa smo
pogledale tečajeve. Ako sam točno izračunala, 14. prosinca je 100
000 000 - podijeljeno s 1453 - iznosilo 68 823,12 dolara.
– Cento milioni per testa di morto – rekla sam, čitajući naglas.
– Krvarina - tako je tata to nazvao. On nije htio ni čuti za to.
– Ako je i krvarina, velika je. Gotovo sedamdeset tisuća dolara.
Cijela naša imovina je procijenjena na jedva nešto više.
– Ni ne pomišljaj na to – rekla sam.
– Zašto ne? – upitala je Ludi. – Ima li zastaru?
Pogledom sam preletjela stranicu. – Ništa ne piše. Postoji conto
corrente u pošti. Najprije se mora poslati pismo Ministru degli
Interni.
– Vrijedi pokušati.
– Ne misliš to valjda ozbiljno? – rekla sam. – Tata nam to nikad
ne bi dopustio.
– Tata je u Italiji.
– Ali, mora potpisati papire.
– Mogu ga ja potpisati.
– A mama? Tražit će svoju polovicu.
Ludi je zabacila glavu i zakolutala očima.
Bila sam napeta. U meni je sve titralo. – To jednostavno nije u
redu, Ludi, uzeti novac za Cookienu smrt. Vlada je samo htjela
potkupiti ljude da ne prigovaraju toliko zato što se istraga vuče tako
dugo... – Navela sam još nekoliko prigovora, ali je Ludi - zavaljena
na kauču, zabačene glave tako da joj je kosa padala preko naslona -
i dalje kolutala očima. Poželjela sam vrisnuti. – Kako možeš biti
tako ravnodušna? – povikala sam. – Kako te može ne biti briga što
je mama otišla u onaj vražji samostan, a tata gubi vrijeme u Italiji?
Naša se obitelj jednostavno raspala. Da si bila na mojoj strani, to se
možda ne bi dogodilo. Da si samo meni držala stranu.
– Nikad prije nisi tako psovala – rekla je.
– Isuse, Ludi, ne shvaćam kako možeš biti tako ravnodušna!
– Sary, znaš da nisam. Ne misliš valjda ozbiljno da mi nije
stalo? Pa poznaješ me. I uostalom, tko si ti da se buniš? Poševila si
se s Aaronom Gridleyjem u Cookienom krevetu dok još nije bila ni
pokopana. Kako to tumačiš? I to što si mi rekla da je Cookie otišla
na Siva nebesa? Nisam znala što da mislim. Ali, to što si se poševila
s Aaronom Gridleyjem, Cookienim bivšim dečkom... Nemam riječi.
– Znaš ti što želim reći – rekla sam pomirljivo.
– Da, znam što želiš reći – rekla je – ali nemoj mi govoriti da
meni nije stalo! Kad smo stanovale kod Williamsovih nakon što se
sve to dogodilo... Sara, svake sam večeri odlazila na neko užasno
mjesto. A ti si me svake večeri držala za ruku i pomagala mi da se
vratim odande. Nikad se više ne želim vratiti onamo. Nije stvar u
tome je li mi stalo ili nije, stvar je u tome da se preboli. Ti za sebe
misliš da si topla i meka, a zapravo si čvršća od čelika. Želiš svima
zapovijedati. Mami, tati, meni... Sto milijuna lira. To je velik novac.
A novac nam treba, Sary. Tebi možda ne treba, ali treba tati i treba
meni. Za veterinu ne daju stipendije. Moraš sama platiti. Ja ću sve
morati platiti. Naravno, ako me uopće prime. A nije jeftino.
– Primit će te – rekla sam. – Kako u to uopće možeš sumnjati?
– Jer moram položiti fiziku, eto zašto. Ne ide mi matematički
dio, ne volim to.
Znala sam da njoj sve ide, ali nisam inzistirala. Bilo je vrijeme
da nastavimo proslavu Božića.
Slušale smo božićne pjesme na radiju dok smo kitile bor. U
četvrtak poslijepodne kupile smo malu puricu i kestene za nadjev
po tatinom receptu. Napravile smo žele od brusnica i pitu od
jabuka iako ja nisam imala pravu tepsiju za pitu. Zapalile smo
svijeće, umotale darove i stavile ih pod bor, a onda smo otišle
Jeffrey Expressom u grad da vidimo veliki bor kod Field'sa i djecu
kako čekaju u repu da sjednu u krilo Djedu Mrazu i sve ostalo.
Tada sam shvatila da Ludi može sve to raditi i vući i mene sa
sobom jer nije sentimentalna kao ja. Ne bi se rasplakala zbog
veličanstvenih Božića našeg djetinjstva. Ona je prva od nas tri
prestala vjerovati u Djeda Mraza, prva prestala vjerovati u Boga.
Moja mala sestrica. Nevjerojatno. Odlučila sam pokušati i ja biti
takva.

Na Badnjak je u Muzeju najveća gužva. Ljudi dođu vidjeti izložbu

Stabla iz cijeloga svijeta; dođu jer ne znaju što bi sa sobom.
Prodavaonice suvenira bile su pretrpane. Rep za Rudnik ugljena
pružao se sve do Rotunde. I što je najljepše, vodeničko kolo također
je privuklo mnoge posjetitelje. Djeca su gurala ruke u vodu dok su
gledala kako se na velikim televizijskim ekranima pojavljuje
atraktor u obliku leptira. Svaki čas sam silazila iz ureda da
provjerim je li sve u redu. Kad sam u četiri krenula doma, ljudi su
još ulazili u zgradu.
Ludi je bila u kupovini pa je donijela i sve potrebno za pizzu.
Popile smo malo crnog vina dok smo je pripravljale pa još malo dok
smo je jele, a onda smo Laski stavile uzicu i krenule u Muzej. Ludi
je već tri dana bila u Chicagu a još nije vidjela moje kolo. Nisam to
više mogla podnijeti. Otišle smo do službenog ulaza na zapadnoj
strani zgrade. Mort, jedan od čuvara, provjerio me na monitoru
prije nego što me je pustio. – Nikad ne možeš biti dovoljno oprezan
– rekao je. Treštao je radio - čistači i čistačice imale su svoj božićni
domjenak. Na nadzornikovu stolu bile su otvorene kutije s pizzom,
a pokraj njih limenke s pivom i sokovima.
– Ništa nisam vidjela – rekla sam. – Samo trebam nešto uzeti iz
ureda i pokazati sestri vodeničko kolo.
– Ni mi ništa nismo vidjeli – rekao je jedan od njih i glavom
mahnuo prema Laski.
Otišle smo službenim dizalom do balkona jer sam najprije
htjela pokazati Ludi svoj ured, odnosno uredski prostor u pravom
kunićnjaku sićušnih ureda koje kao dijete nisam mogla ni zamisliti -
uredski prostori za kustose, dizajnere, koordinatore projekata,
pomoćnike. A onda pravi uredi za više znanstvene savjetnike i
šefove.
Prvotni nacrt kola pričvrstila sam na onu pregradu koju možeš
pomicati i tako dobiti različit oblik prostorije, a uz njega najnoviji
tatin članak u Tribuneu. Htjela sam da me Ludi vidi kao stvarnu
osobu, ali ona je, dakako, vidjela samo moje registatore i police, moj
radni stol i kompjutor.
Ima mjesta na kojima ti se čini da je muzej velika katedrala, s
lađom, križnim krilom i mnogo malih kapelica - recimo, u Galeriji
šapata ili kod njihala koje visi s kupole napravljene po uzoru na
rimski Panteon gdje je Foucault prvi put empirijski pokazao da se
zemlja vrti. I ovdje se to moglo vidjeti. Trebalo je samo čekati. Vidio
bi kako se pod muzeja okreće pod njihalom. I ako imaš dobar
mjerni instrument i štopericu, možeš vidjeti da se njihalo pomiče
udesno pri svakom zamahu i to svaki put za istu mjeru. Voljela sam
tu zastati - kad sam nekome pokazivala Muzej - i održati mali
govor: – Njihalo je simbol starog poretka - savršeno pravilnog
kretanja svemira, nepromjenljivosti prirodnih zakona. A moje
vodeničko kolo simbol je novoga poretka. Kaosa. – To sam rekla i
Ludi dok smo stajale i gledale njihalo.
– Što bi se dogodilo kad bi pokušala zaustaviti njihalo?
Odmah mi se stisnuo želudac. – Ni ne pomišljaj na to!
– Što bi bilo kad bi ga samo malo gurnula na drugu stranu? To
bi bilo kao da si zaustavila svemir ili natjerala Zemlju da se okreće u
drugom smjeru.
– Ne, Ludi, ne bi. Njihalo je samo predmet. – Ali, Ludi se već
spuštala prema njihalu. – Pazi, Ludi – povikala sam. – Teško je
najmanje tonu. Ne možeš ga samo tako zaustaviti.
– Ali, mogu ga dodirnuti.
– Ne diraj ga, Ludi. Mogla bih ostati bez posla.
– Ne budi takva strašljivica. Neću ništa pokvariti.
– Mogla bih izgubiti posao.
– Nije te valjda toga strah?
Sad sam se posramila. Baš sam bila prava strašljivica.
Preskočila sam ogradu, spustila se u udubinu široku oko pet
metara i stala pokraj Ludi. Njihalo se njihalo amo-tamo mimo nas.
Bešumno. Ludi ga je dodirnula dok je prolazilo. Ja sam se neko
vrijeme suzdržavala, ali onda više nisam mogla odoljeti. Bilo je u
tome nečega seksualnog. Sva ta energija - a možeš je dodirnuti
prstom - kao da dodiruješ električnu žicu ili podignuti penis.
Osjećaj ti prožme cijelo tijelo.
– Fantastično – rekla je Ludi.
Morala sam se složiti. Ali, počela sam se pribojavati. Hoće li
joj se moje vodeničko kolo svidjeti koliko i njihalo?
Miljokaz Kaos bio je odmah iza Galerije šapata. Nismo mogle
proći kroz nju a da se ne došaptavamo. – Tu sam se počela
nabacivati Richardu – šapnula sam s jedne strane galerije.
– Sram te bilo – šapnula je ona s druge, ali u njezinu glasu nije
bilo osude.
Ventil za puštanje vode u vodeničko kolo bio je iza ugla, u
Hodniku kompjutorske simulacije, koji je vodio u Zapadni paviljon.
Otvorila sam ga i čekala.
 – Ništa se ne događa – doviknula mi je Ludi.
– Je li potekla voda? – viknula sam. – Gornja kanta se mora
malo napuniti prije nego što se počne okretati.
– Ima vode. Možeš li je pustiti malo jače?
Otvorila sam ventil malo jače, ali ne do kraja. Kolo se upravo
počelo okretati kad sam se vratila. Uključila sam kompjutor koji je
pratio njegovo kretanje. Ludi je šutke gledala. Kolo se vrtjelo sve
brže i onda kao da je uhvatilo ujednačen ritam. Na jednom od
monitora su se ocrtavale petlje - imali smo četiri terminala i četiri
monitora - a onda je usporilo, stalo i počelo se okretati na suprotnu
stranu.
– Ma zamisli! – rekla je Ludi. Vidjela sam da je zadivljena.
– Kompjutor bilježi tri vrste naizgled nasumičnih podataka –
objasnila sam. – Kutni položaj, kutnu brzinu...
– Ne moraš mi sve objasniti – rekla je. – Pusti me da ga samo
gledam.
– Stalno pokušavam otkriti neki sustav – rekla sam. – Kad nam
je prvi put uspjelo, okrenulo se četiri puta ulijevo pa triput udesno
pa četiri ulijevo pa četiri udesno... Kao šifra za sef. Sve sam bilježila
i očekivala da se ponovi, unatoč teoriji. Teško je povjerovati da
doista nema pravila.
Gledale smo kako kompjutor na monitoru prikazuje kretanje
jedne točke na kolu u trodimenzionalnom prostoru.
– Za što su ovi gumbi? – upitala je Ludi.
– Ako pritisneš ovaj – rekla sam joj – vidjet ćeš što se događalo
tijekom posljednja dva dana. Vidi. – Pritisnula sam gumb i na
monitoru se pojavio leptir koji je predstavljao kakvih petstotinjak
okretaja kola. – Ovaj je za jučer. Ovaj za prekjučer. Svaki je drukčiji.
Vidiš? Richard radi na programu koji će ubrzano pokazati kako
nastaje oblik pojedinog dana tako da možeš vidjeti nastanak leptira
a da ne moraš tako dugo čekati.
– I uvijek je leptir?
– Da. Svakog dana pokrenemo kolo na isti način, ali leptir
nikad nije isti. Prvi klasični fizičar koji je to shvatio bio je Poincaré.
Evo, tu ti piše objašnjenje.
Ludi je pritisnula prvi gumb da vidimo leptira, našeg leptira
kako se neometeno oblikuje. Svaki okretaj kola dodavao je nešto
jednom od njegovih krila - lijevom kad se okretalo suprotno smjeru
kazaljke na satu, a desnom kad se kretalo obratno. Nijedna petlja
nije bila poput prijašnjih. Iz kaosa se rađao red.
– Kad bi se ikada ponovio – rekla sam – sve bi bilo gotovo. To
bi bilo kao da se svemir vraća na isto mjesto.
– Nisu li Kinezi vjerovali da upravo to i čini?
– Mit o vječnom vraćanju. Nije li to bio Nietzsche?
Tekstualni dio izložbe bio je protkan navodima iz Hesioda i
Yeatsa, kineskim poslovicama, a bilo je tu i objašnjenje Crnog
ponedjeljka, 19. listopada prošle godine kad je prosjek Dow Jonesa
pao za više od 500 bodova: i tu je razmjerno nevažna neprilika rasla
kako se širila na sustav neovisnih varijabli.
Richard je rekao da su one dodatne rupe povećale količinu
vode koja je tekla kroz kolo upravo onoliko koliko je trebalo da
prevlada rezidualno trenje zbog kojeg se kolo dotad nije htjelo
ponašati onako kako se trebalo ponašati - kaotično. Ali, unatoč tom
njegovom prozaičnom objašnjenju, meni se kolo i dalje činilo
čudesnim.
– Neki dan sam prvi put uspavala psa – rekla je Ludi gledajući
ravno pred sebe. – Stažiram kod doktora Shepherda. Ima
veterinarsku kliniku izvan grada. Na autocesti 80.
– O, Bože, Ludi, kako si to mogla? To je kao da si uspavala
Argosa.
– Moram, Sary. Ako si veterinar, moraš i to raditi. To ti je dio
posla. Liječnici to ne moraju. Ali veterinari... mi nemamo izbora. To
nam je posao. Jedan od poslova.
– Je li pas bio velik? – upitala sam. Glupo pitanje. Kakve veze
ima je li pas bio velik ili mali? Ali, htjela sam da nastavi pričati.
– Veliki pas – rekla je. – Crni labrador, imao je rak. Nije više
mogao ni stajati, jedva je disao, rak mu se proširio na pluća, pojeo
mu želudac. Doveli su ga otac i sin. Ljudi, ne psi. Doktor Shepherd
misli da je dobro da djeca vide cijeli ciklus. Život i smrt. I da su
kućni ljubimci zato dragocjeni. Ali, dječak nije želio to gledati. "Bit
će sve u redu", tako mu je otac stalno govorio, "bit će sve u redu."
Ali dječak se rasplakao pa ga je otac izveo.
 – I što se dogodilo?
– Doktor Shepherd me pitao želim li ja to učiniti.
– Misliš, nisi unaprijed znala? Nisi imala vremena ni
razmisliti?
– Ne, nisam imala vremena razmisliti. Zapravo to ne smiješ
raditi ako nisi diplomirala. Ali, pristala sam. Htjela sam to učiniti.
– I što se dogodilo?
– Dala sam mu 5 kubičnih centimetara pentobarbitala i on je
zaspao, baš kao Argos. Zabila sam injekciju u žilu s unutarnje
strane noge i pritiskala, a on je odmah zaspao.
– Nisi li to i očekivala?
– Jesam, to je normalno. Ali, kad je doktor Shepherd otišao u
svoju sobu, zagnjurila sam lice psu u vrat i rasplakala se. Činilo mi
se da to neću moći podnijeti. Sve me je boljelo. Nisam bila onako
jaka kako sam mislila da ću biti; ali, osjećala sam i mnogo ljubavi
prema njemu.
– Žao mi je – rekla sam.
– Ne treba ti biti žao. Tako se sad osjećam. Zato sam došla.
Trebalo mi je da odem kući.
Nadala sam se da će se dogoditi takav trenutak, ali sad kad je
bio tu, nisam znala što bih pa sam se okrenula i gledala kolo. Ne
znam kako dugo smo Ludi i ja tako stajale pred monitorom, ali
nakon nekog vremena učinilo mi se da ne gledamo u njega nego
kroz njega, kao da je monitor prozor, kao da gledamo kroz prozor
koji gleda na ocean, Keatsov magični prozor, ali koji ne gleda na
izgubljenu zemlju iz bajke (ili kako ono već ide) nego na... na... na
ono što je tata nazivao das Ding an sich, stvar po sebi, srž stvari,
najdublju tajnu. Nisam znala kako bih to stavila u riječi. Željela sam
pružiti ruku i dodirnuti Ludi; htjela sam je primiti za ruku i reći joj
da su nam se putovi ukrstili u ovoj točki u vremenu i prostoru i da
će se i dalje ukrštati. Htjela sam joj reći da je nikada neću pustiti...
Ali, znala sam da bi bilo pogrešno to reći Ludi pa sam šutjela i
gledala kako leptirova krila rastu na monitoru dok se kolo i dalje
vrtjelo. Gledale smo tako sve dok nisam primijetila da je Laska
nestala. Nisam se mogla sjetiti kada sam je posljednji put vidjela.
– Neće joj ništa biti – rekla je Ludi.
 Ali, ipak sam se zabrinula i počela sam vikati: – Lasky, Lasky,
dođi, curice, Lasky, Lasky.
Isključila sam kompjutor i zatvorila vodu. Na kraju smo
pronašle Lasku dolje na proslavi. Jela je pizzu. Iznenadila sam se što
Ludi ništa nije rekla jer ona Laski nikada nije dopuštala da jede
ostatke hrane, osobito ne pizzu jer nije zdrava za nju. Ali, bio je
Badnjak. Onda smo i mi pojele malo pizze s čistačima, podijelile
limenku piva i otišle kući.

Božićno jutro nije bilo tako strašno kako sam se bojala. Osjećala sam
samo blagu paniku. Kad sam se probudila, Ludi je bila u kuhinji i
pripremala nadjev od jabuka i luka jer nismo stigle oguliti kestene.
Već se prošetala s Laskom.
Nismo očekivale da će tata nazvati prije poslijepodneva ili
večeri - ujutro ili poslijepodne po talijanskom vremenu. Ludi je već
natipkala zahtjev za onih 100 000 000 lira. Htjela je da ga prevedem,
a onda se predomislila. – Bolje je da bude na engleskom. – Onda se
još dvaput predomišljala, pa još jedanput. Napisala sam zahtjev na
talijanskom, koji sam naučila dok smo živjeli u Italiji, ali sam sve
pojednostavnila.
– Tako će znati da mislimo ozbiljno – rekla je Ludi.
Napisale smo i tatin broj socijalnog osiguranja, koji smo našle
na obrascima prijave poreza i njegovu novu adresu (moju). Ludi ga
je potpisala.
– Idemo ga odmah poslati – rekla je. – Nadjev se ionako mora
ohladiti prije nego što ga stavimo u puricu.
Vjerojatno je osjećala moje kolebanje pa je htjela da to obavimo
dok se ne predomislim.
– Nisam sigurna imam li marku – rekla sam.
– Imaš, u radnom stolu.
– A da prvo popijemo kavu?
I dalje mi se nije činilo ispravnim da se okoristimo Cookienom
smrću. To nikako nisam mogla prožvakati. Ali, nisam se htjela
prepirati s Ludi. Mama je uvijek govorila da je, kad se žena počne
prepirati i navoditi razloge, odgovor zapravo uvijek "da".
Navukle smo kapute, a Laska je počela skakati oko nas.
Najbliži poštanski sandučić bio je na uglu 57. ulice i Cornella, tri
ugla od mene. Snijeg je još bio bijel. Vani nikoga. Imale smo cijeli
Hyde Park samo za sebe.
– Sjećaš se kako je mama pričala o pravom značenju Božića?
– A to je?
– Što god da je bilo – rekla sam – mislim da upravo činimo
nešto suprotno. Da je tata htio taj novac, bio bi poslao zahtjev.
– Možda je zaboravio – rekla je Ludi.
– Osim toga, ne sviđa mi se pomisao da ćemo zaraditi na
Cookienoj smrti. Trideset i nešto milijuna lira po osobi. To je kao
trideset srebrnjaka.
Ali, Ludi je držala pismo. Nekoliko puta je na omotnici
napisala VIA AEREA i nalijepila više maraka nego što je vjerojatno
trebalo. Ja sam vodila Lasku, koja je od radosti skakala i vrtjela se.
U 57. ulici semafori nisu radili. Vidjele smo nekoliko automobila.
Pomišljala sam da dograbim pismo i poderem ga. Zamišljala sam
kako ga Laska grabi i bježi s njim. Znala je raditi takve stvari.
Recimo, noću bi obišla cijelu kuću i prevrnula sve koševe za smeće.
– Nismo napravile kopiju zahtjeva – rekla sam.
– Sad je prekasno – rekla je Ludi i ubacila pismo u sandučić.
Nisam vjerovala da ćemo dobiti taj novac, ne od Talijana. Ali,
nije bio važan novac. Važno je bilo to što smo prekoračile crtu, kao
da smo prešle granicu druge zemlje. Kao kad sam izgubila nevinost
s Aaronom Gridleyjem. Otprilike. Ali, nije bilo onako kako sam
očekivala, sve se preokrenulo. Jer, nisam osjetila grižnju savjesti
nego neku vrstu radosti. Ludi je došla k meni u Chicago. A ja sam s
njom otišla u drugi svijet.
– Sjećaš se – rekla sam joj – kako je Cookie puštala onu kasetu
Marije Callas nedjeljom ujutro dok su mama i tata još bili u
krevetu? Mislile smo da ne znaju da ih oponaša dok smo jele jaja:
"Mmmm, o Bože, ooooh, mmmm, tako je dobro."
Sjetile smo se toga i mnogih drugih trenutaka jer u toj novoj
zemlji sjećanja nisu bila teret nego dar.
Svjedočenje

U petak 15. kolovoza 1980. godine - na Veliku Gospu, usred

feragosta - jedna mlada žena i njezin dečko, odjeveni kao njemački
turisti, podmetnuli su bombu u čekaonicu drugog razreda
željezničkog kolodvora u Bologni. Bomba je eksplodirala u 10:25
ujutro i ubila osamdeset šest ljudi. Sljedećeg su dana to dvoje
mladih ljudi, Angela Strappafelci i Niccol? Bosco, otišli u Rim
zajedničkom prijatelju Filippu Fortiju po krivotvorene dokumente.
Niccol? je uhićen nakon dva mjeseca i zatim ubijen u zatvoru,
zajedno s Pasqualeom Barbianijem, jednim od glavnih svjedoka
optužbe, ali Angela je uspjela pobjeći u Argentinu i nekoliko je
godina živjela u predgrađu Buenos Airesa s Francom della
Chiaveom, jednim od utemeljitelja organizacije Rivoluzione e
Ordine. To je podmetanje bombe bilo jedno u nizu sličnih pothvata
kojih je cilj bio destabilizirati vladu i tako otvoriti prostor za uspon
jakog vođe koji će pronaći put između Scile kapitalizma i Haribde
komunizma. Unatoč tome, vlada nije poduzela gotovo ništa da
ubrza istragu. Dapače, u mnogo čemu ju je kočila. Svjedoci su
izloženi zastrašivanju pa i ubijani; Pasqualeu Barbianiju je u
zatvoru odsječena glava; nestali su važni dokumenti; magistratura
u Bologni nije dobila prijeko potrebnu novčanu potporu; agenti
tajnih službi podmetali su lažne dokaze ne bi li naveli istragu na
pogrešne zaključke; bilješke o istrazi suca DiBernardija o
neofašističkim organizacijama kao što su Rivoluzione e Ordine,
Avanguardia Nazionale i Ordine Rivoluzionario Armato, koja je
isprva preuzela odgovornost za podmetanje bombe ali je to poslije
porekla, klasificirane su kao državne tajne i nisu se mogle podnijeti
kao dokaz, a sve to nakon što je sudac DiBernardi brutalno ubijen
samo nekoliko dana prije podmetanja bombe.
Woodyju to nije bilo jasno kad je čitao o tome u biltenu
Udruge obitelji žrtava, koje je lobiralo da se klasifikacija državne
tajne - segreto di stato - ukinu u slučajevima terorizma, a nije mu
bilo jasno ni sada, dok je putovao iz Milana u Bolognu, vlakom tako
pretrpanim da se kondukter jedva probijao kroz hodnik.
Ponio je samo jedan kovčeg, ali je taj bio velik i težak, a nosio je
i gitaru koja je također bila vrlo teška. S kovčegom, gitarom i
aktovkom koja je bila prepuna knjiga i papira jedva se ukrcao u
vlak, a sad kad je bio u njemu, nije se mogao ni pomaknuti. Nije čak
mogao ni sjesti na kovčeg. Woodyjeve kolege u St. Clairu govorile
su o Italiji kao o pravom raju; i sam je Woody tako govorio nakon
što je u Rimu proveo dvije studijske godine, iako je znao da to nije
točno. Dok je tako stajao u vlaku, pritisnut sa svih strana, osjećao se
pomalo izgubljeno. Neka pedesetogodišnja Amerikanka koja je
doletjela istim letom prilijepila se za njega dok su se vozili iz zračne
luke na kolodvor u Milanu. Vukla je za sobom veliku zelenu torbu s
kotačićima. Bila je iz Kalifornije. Tamo je upravo osnivala utopijsku
radionicu gdje su se kreativni ljudi koji vole Italiju mogli naći i
razmjenjivati životna iskustva. Woody će među prvima dobiti
poziv. Putovala je u Firencu pa ju je zanimalo idu li istim vlakom.
Woody joj je rekao da ne zna; nije znao ni gdje se kupuju karte ni
gdje je mjenjačnica; objasnio joj je da je prvi put u Milanu - prije je
uvijek letio u Rim. To nije bilo sasvim točno, jer on i Hannah su
doletjeli u Milano poslije strage. Nije se ni pomaknuo dok žena nije
otišla, vukući zelenu torbu za sobom kao velikog, lijenog psa na
uzici. Kad je Woody napokon pronašao biglietteriju, u prizemlju, ta
žena, koja nije znala ni riječ talijanskog, već je kupovala kartu. Iza
nje je bio dug rep. Poslije ju je vidio u jednom kupeu - nekako se
uspjela dočepati sjedala.

* * *

Woody je našao stan preko Udruge obitelji žrtava, ali nikako nije
mogao naći padronu, gazdaricu. Nazvao ju je s milanskog
kolodvora i ostavio joj poruku na automatskoj sekretarici. Kad je
stigao u Bolognu, morao je tegliti kovčeg i gitaru niz stube
pothodnika pa uz stube do zgrade kolodvora. Sjeo je na klupu da
odahne, a onda je opet nazvao padronu. Nije je bilo, pa je opet
ostavio poruku. Za sat vremena ponovno ju je nazvao. Na
kolodvoru mu nije bilo ugodno, ali nije znao kamo bi otišao. Sjedio
je u čekaonici drugog razreda, pred lapide, kamenom pločom u
koju su bila uklesana imena osamdeset šestoro ljudi koji su poginuli
od eskplozije. Slijedio je popis pogledom dok nije došao do
Cookienog imena.

Maria Rivera 27
Carolyn Woodhull 22
Pio Pandolfini 69

Ime i dob. Imena nisu napisana abecednim redom ni bilo kojim

drugim redom, premda su neke obitelji izgubile tri člana i njihova
su imena ostavljena zajedno. Dio zida iza lapide ostavljen je kao
nakon eksplozije i nakon što je kolodvor obnovljen. Ispod lapide, u
rupi od bombe, netko je ostavio tuce ruža umotanih u celofan.
Woody je ponovno nazvao padronu i opet joj ostavio poruku.
Zamolio je ženu koja je sjedila pokraj njega u čekaonici da mu
pričuva kovčeg i aktovku dok ode u zahod, ali gitaru je ponio sa
sobom. Kad se vraćao, kupio je novine. Iran i Irak nastavili su
tankerski rat u Perzijskom zaljevu, a spor između Bologne i
Modene oko klasifikacije i etiketiranja šunke nazvan je pršutskim
ratom. Jessica Hahn je razgolitila grudi za Playboy, ali na
talijanskog novinara koji je o tome pisao nije ostavila osobit dojam.
Predsjednik Bush spremao se u Italiju gdje će se sastati s
predsjednikom senata, a Bolognsko sveučilište dodijelit će počasni
doktorat Pietru Barilli, predsjedniku divovske tvrtke za
proizvodnju tjestenine, i Majci Terezi. Bob Dylan će održati koncert
u Veroni. Woody je izvadio gitaru iz kutije i malo svirao. Neki
muškarac u poslovnom odijelu bacio mu je tisuću lira i nešto sitniša
u kutiju od gitare. Woody se nasmijao prvi put otkako je stigao u
Italiju. – Ne, ne – rekao je; htio je objasniti, vratiti novac - pa nije on
ulični svirač, prosjak - ali muškarac mu je samo odmahnuo i otišao.
Padronu je dobio tek u sedam. Stan koji mu je namjeravala
iznajmiti neće bit slobodan još nekoliko tjedana. Ali, ima drugi stan,
u Via Solferino, blizu Tribunala, vrlo zgodan. Imala je blagu
govornu manu, kao da govori talijanski s francuskim naglaskom, pa
ju nije sasvim dobro razumio.
– Oprostite – morao je reći nekoliko puta – možete li mi to
ponoviti?
 Mogla bi pokušati govoriti razgovjetnije, ili barem sporije,
pomislio je Woody; ali, nije.
– Što se dogodilo? – pitao je. – Mislio sam da je sve
dogovoreno.
– I bilo je dogovoreno, signore, ali znate kako je s
dogovorima... – nije dovršila rečenicu. Nije ni morala. Woody je
jasno mogao zamisliti kako sliježe ramenima.
– I što da ja sad radim? Sjedim na kolodvoru još od četiri sata.
– Kakve veze ima moja guzica s četrdeset sati? – rekla je. Ili se
Woodyju barem činilo da je to rekla.
– Molim?
– Popijte kavu – rekla mu je – ili sjednite na autobus broj 39
ispred kolodvora i siđite kod Porte San Mammolo, pa idite Via
Savanellom do Vie Solferino. Imam drugi stan, blizu Tribunala, vrlo
zgodan. To će biti mnogo bolje.
– Uzet ću taksi – rekao je Woody. – Imam kovčeg i gitaru.
– Vi ste glazbenik?
– Zapravo nisam.
– Onda će biti najbolje da uzmete kavu, zar ne? Oko devet?
Woody je shvatio da je mislila na taksi, a ne na kavu. – Čekam
vas četiri sata – ponovio je.
– Dakle, oko devet – rekla je. – Povela bih vas sama u šetnju,
ali izgubila sam vozačku dozvolu.
– Nema veze – rekao je Woody. – Ionako nemam drugog
posla.
– Ciao.
– Ciao.
Woody nije bio siguran zašto joj je spominjao gitaru. Možda se
tako htio predstaviti. Odsvirao je još nekoliko pjesama i još je
nekoliko ljudi ubacilo novac u kutiju.

Taksist ga je čekao dok je zvonio na vratima kuće u Via Solferino.

Nijedan prozor nije bio osvijetljen, barem ne s prednje strane
zgrade; nitko nije došao na vrata, nitko gore nije pritisnuo portafon.
Vozač ga nije htio ostaviti samog, ali Woody mu se zahvalio i rekao
neka slobodno ide. Nalazio se u uskoj, dugoj, mračnoj ulici s
trijemovima i arkadama s obje strane. Nije mogao vidjeti ni kazaljke
na svojem ručnom satu, koji je još pokazivao chicaško vrijeme.
Nakon nekog vremena pomislio je da bi trebao ponovno nazvati, ali
nigdje nije bilo telefona. U prizemlju je bila osteria - Osteria
Trebbiano - ali je bila zatvorena.
Padrona je napokon stigla na vespi. – Ostala sam bez vozačke
– objasnila je ponovno dok je skidala kacigu, koja joj je kovrčavu
kosu priljubila uz glavu. Uzela je gitaru i povela ga uza stube.
Woody je vukao kovčeg i hodao za njom. Pitao se kakve veze
njezina guzica ima s četrdeset sati.
Kad ju je sustigao na vrhu stubišta, već je otključala sve četiri
brave. – Imam juhe od slanutka – rekla je. Nije izgovarala "c" nego
"dz" - dzedzi a ne ceci. – Slanutak i ribu. Iz osterije. One dolje. –
Sagnula se da izvadi lonac iz malog hladionika. – I sir i vino. – Vino
je bilo na stolu, u Chiantijevoj boci bez etikete. – A donijela sam i
kruh. – Izvadila je pola hljeba iz plastične vrećice koju je nosila
preko ruke i stavila ga na stol uz vino.
– Sigurno ste umorni – rekla je, upalila plin i stavila lonac na
štednjak da se ugrije.
– Teže je kad se putuje na ovu stranu – rekao je. – Kad se
vraćam u Ameriku, stignem navečer pa legnem. A kad dođem
ovamo, imam pred sobom cijeli dan.
Kimnula je. – Morate promiješati dzedze - rekla je - da vam ne
zagore.
– Smijem vas nešto pitati? – rekao je.
– Naravno.
– Kakve veze vaša culo ima s četrdeset sati?
Nasmijala se. – Tako je govorila moja majka – rekla je – kad bi
nas korila a mi bismo pokušali promijeniti temu. Četrdeset sati, to
vam je uskrsno bdijenje. Zapravo to samo znači kakve veze x ima s
y. Odgovor: nikakve.
Kad je otišla, Woody je šalicom zagrabio juhu u tanjur. Nije još
bila vruća, ali bio je odveć umoran i gladan da bi čekao. Odmotao je
sir i nalio si čašu vina. Bilo je mlado i jako, ali ne prejako. To nije bio
chianti. Pitao se što čovjek mora učiniti da u Italiji izgubi vozačku
dozvolu.
Woody nikada nikome nije pričao o svojim iskustvima u Bologni u
danima poslije strage. Pokušao je, dakako, razgovarati s Hannom,
koja je bila s njim, ali njezina sjećanja na Bolognu nisu se poklapala
s njegovima, kao da su bili u dva različita grada istoga imena ili
pročitali dvije različite knjige istoga naslova. A svaki razgovor
doveo bi do prepirke zbog nadgrobnog kamena. La sua voluntade ?
nostra pace. Nije htjela popustiti. Već bi pomislio da su se
dogovorili, ali bilo je to kao s onim magičnim rođendanskim
svijećicama - koliko god je puta ugasiš, ona se ponovno upali.
– Ja tako hoću – rekla mu je jedne večeri nedugo pošto se
zaposlila u Chicagu. – Zašto se ti uopće uplećeš? Ti ionako ni u što
ne vjeruješ. Jesi li smislio nešto bolje? Nisi, Woody. Ništa nisi
smislio. – Govorila je kroz stisnute zube. Bili su u kuhinji i pili crno
vino. Prevrnula je svoju čašu i odmah je ponovno napunila ne
obrisavši proliveno. Ono se skupilo u malu mlaku u udubini na
mesarskom stolu kao kišnica na njivi. Umočila je rukav u nju a da to
nije ni zamijetila. Pokušao joj je maknuti ruku, ali otrgnula se: nije
htjela da je dodirne.
Morala je negdje u sebi znati da je Cookie još bila živa, da je
nezamislivo patila, da se Woodyju učinilo da ga je prepoznala, da
se te večeri vratio u bolnicu pa u mrtvačnicu ne bi li se uvjerio da je
to doista Cookie jer je Hannah bila uvjerena da nije; i da se kasnije
iste noći ona - Hannah - nudila neznancima u Via Rizzoli kao
Kristova bludnica, uvjerena da je Marija Magdalena, pa su je
carabinieri pokupili i odveli u Policlinico Sant'Orsola gdje je provela
četiri tjedna na psihijatrijskom odjelu. Woody joj je poželio zabiti
sve te činjenice u glavu kao da joj zabija nož u tijelo, ali ipak je šutio.
Poslije, kad je zaspala, pustio je hladnu vodu u umivaonik u
kupaonici i namočio njezinu bluzu; gledao je kako vino boji vodu, a
onda je otišao na trijem i popušio jednu njezinu cigaretu; uvlačio je
dim tako snažno da mu se zavrtjelo u glavi; razmišljao je o onome
što se upravo dogodilo i pitao se bi li išta bilo drukčije da je
progovorio. Tad nije znao za onu mladu osobu koja ju je slijedila ni
da joj je Bog obznanio svoju nazočnost kao pas u kući. To nije znao
sve dok ih nije posjetila na prošli Božić. Bi li bilo drukčije da jest
znao? Bi li bio popustio? Što bi ga stajalo da je samo digao ruke? La
sua voluntade ? nostra pace.
Nije htio opterećivati njihove kćeri i prijatelje onim što se
dogodilo. To mu je bilo tako bolno da ni sam sa sobom o tome
gotovo uopće nije razgovarao, odnosno, nije to oblikovao u
rečenice. Misli su ostale bezoblična masa, gruba skica.
Neoblikovane. Na trenutak je pomislio da će reći nešto istinito na
Cookienoj komemoraciji, ali to zapravo nije dolazilo u obzir. A
sada, u Bologni, poželio je sve reći naglas, dati oblik mislima ondje
gdje će biti shvaćene; htio je ispričati svoju priču, htio je čuti priče
drugih. Htio je završiti svoj stari život kako bi mogao započeti novi.

Stan je bio mali ali ugodan, poput brodske kabine; krevet ispod
prozora nalikovao je brodskom ležaju; ispod njega su bile ladice, a
iznad ormarić. Izvadio je bočicu šampona iz nesesera. Polica za
knjige na suprotnom zidu bila je prazna osim hrpe ženskih časopisa
- Ciprije i Donne, s člancima o muškarcima, odjeći, hrani,
osjećajima, ljepoti, modi.
Woody se istuširao i zatim se smjestio u jedini udoban
naslonjač u stanu, u kuhinji, te se bacio na čitanje Goetheovih
Italienische Reisen koje je ponio. Turi mu ih je darovala. Počeo je
čitati knjigu još u zrakoplovu. Morao se diviti Goetheovoj
odlučnosti, osjećaju svrhovitosti, dojmu da se kao Kolumbo otputio
na važno otkrivačko putovanje, uvjeren da se može uzdići iznad
mraka u kojem živi većina ljudi, uzdići se jednako lako kao što se
popeo na Toranj Asinelli, a to je učinio prvog dana u Bologni, 18.
listopada 1816.
Tog poslijepodneva, pošto je pojeo još jedan tanjur one juhe,
koja je bila izvrsna, Woody se, kao Goethe, popeo uz 327 stuba
Tornja Asinelli na Piazzi Ravegnana ne bi li vlastitim očima vidio
ono što je vidio Goethe: crvene krovove i tornjeve Modene na
sjeverozapadu, podnožje Apenina na jugu i, gotovo nevidljiv u
daljini, lanac Alpa na sjeveru, prekriven istom izmaglicom koja je
Goethea navela da svoju domovinu usporedi s Homerovom
mračnom zemljom Kimerana.
Goethe je zatim otišao tražiti kamenje pa u Pinacotecu
Nazionale da vidi Rafaelovu Santa Ceciliju i slikare bolonjske škole
- Carraccija, Guida Renija, Domenica Zampierija - ali kasno
poslijepodne Woody se rastao s Goetheom, koji je, gonjen silom
koju ni sam nije razumio, pobjegao iz grada. Woody još nije napisao
svoj govor, pa je obilaskom grada htio osvježiti sjećanja. Prije strage
Bologna je za njega bila željezničko raskrižje, mjesto u kojem se vlak
zaustavlja na putu nekamo drugamo. Ali, sada je to bio grad u
kojem je Cookie provela posljednji dan života. Woody je
bezuspješno pokušavao zamisliti taj dan. Znao je da je našla stan, ali
nije znao gdje; znao je da se s nekim sastala, ali nije znao s kim.
Gdje je prenoćila? Gdje je objedovala? Je li pogledala ploču s
obavijestima u Knjižnici Johns Hopkins? Otišao je pješice sve do
Ospedale Maggiore, kamo su je odvezli s kolodvora, a onda natrag
sve do mrtvačnice u Via Irnerio. Dok je gledao kroz prečke ograde,
sjećao se kamiona koji je bio parkiran na prilazu, pun drvenih
vojnih lijesova; još nekoliko praznih lijesova bilo je naslonjeno na
zid. Odupro se iskušenju da pozvoni. A onda je otišao do
kolodvora, držeći plan grada u ruci, pokušavajući dozvati neku
unutarnju mudrost, ali ona mu je izmicala, držala se na udaljenosti
kao pas koji ne želi da mu staviš uzicu.
Katkad ne bi mogao zamisliti Cookie pa bi morao pogledati
njezinu maturalnu sliku koju je nosio u novčarki da se podsjeti; no
katkad je čuo njezin glas, kao da mu šapće odnekud izdaleka. I
zamišljao je njezin život kao da ona još uvijek živi negdje daleko.
Kao da stari, čak da je ostarjela; da voli nekog muškarca, možda i ne
samo jednog; da ima djecu. Vlastitu djecu. Da tamo pjeva, a on
samo katkad uspije čuti njezin glas. A te večeri, dok je lutao
ulicama, povremeno bi mu se učinilo da ju je ugledao: na Piazzi
Maggiore, u osteriji u Via Pratello kako pije vino ili kako hoda niz
Via Garibaldi, kako vozi bicikl u tako kratkoj suknji da joj se vide
gaćice. Morao se brzo pribrati da je ne počne dozivati ili trčati za
njom i zagrliti je.
Nije htio biti jedan od onih ljudi koji ostanu nepomični, koji
održavaju sobu mrtvog djeteta onakvom kakva je bila za djetetova
života, kao da je to nekakav spomenik. Zapravo, Sara se preselila u
Cookienu sobu i prije nego što su se on i Hannah vratili iz Italije.
Ali, nije si mogao pomoći: nešto ga je vuklo na kolodvor, u
čekaonicu drugog razreda, baš kao što ga je u St. Clairu neprestano
vuklo na groblje. Kao da je čovjek s tajnim porokom. Pitao se je li
sjedila tu, ili tamo, ili tamo. Ma koliko se trudio, nikako nije mogao
doprijeti do smisla njezine priče. Često je pomišljao da je to kao da
su iz knjige koju čita istrgnute stranice. Nije bilo svršetka. Zato je i
došao u Italiju. Htio je dovršiti njezinu priču, svoju priču.

Suđenje se, nakon ljetnog odmora, nastavilo sutradan ujutro, u

utorak 22. rujna. Održavalo se na drugom katu Tribunalea, u
sudnici koja je dobila ime po Vittoriju Bacheletu, sucu kojeg su
1980. godine ubile Crvene brigade. Sve su sudnice nazvane prema
sucima koje su ubili, ako ne Crvene brigade, onda Mafija ili neka
neofašistička organizacija. Na pločici pokraj svakog ulaza stajalo je
ime suca i organizacije koja ga je ubila. Pločice je dao izraditi Lions
Club International.
Sudnica je nalikovala kazališnoj dvorani. Na sredini pozornice,
okrenut gledalištu, sjedio je predsjedavajući sudac. S njegove desne
strane sjedili su profesionalni suci i suci-zamjenici na stolcima koji
su imali više naslone od ostalih stolaca, ali ne i od stolca
predsjedajućeg suca. Skroz desno bio je još jedan stolac visoka
naslona, za pubblico ministero, javnog tužitelja. S lijeve strane
sjedili su tri giudici popolari, ne porotnici nego "suci-građani" i
njihova dva zamjenika. Woody je poslije doznao da svaki sudac-
građanin ima pravo glasa jednako profesionalnim sucima i
predsjedajućem sucu.
Ispred njih je bio mali stol za pisara, a oko njega šest velikih
stolova za odvjetnike obrane i odvjetnike parte civile - one koji su
zastupali interese rođaka žrtava strage. Na svakom je stolu stajao
mikrofon. Odvjetnici su ćaskali jedni s drugima. Tri stube niže, u
parteru, bila su sjedala za novinare i za dvjestotinjak ljudi. Straga su
bile tribine za publiku. Na balkonu iznad tribina bile su televizijske
kamere, ali Woody je na sve to jedva obratio pozornost. Njegov su
pogled privukle gabbie, kavezi u kojima su držali optužene. Kavez
s desne strane nalikovao je klupama za porotnike poznatim svakom
Amerikancu, samo što su se od drvenog pulta uzdizale metalne
prečke obojene gotovo istom bojom, na sve tri strane i odozor.
Kavez s lijeve strane bio je gotovo isti, samo što nije bio na dvije
razine nego je bio podijeljen u dva paralelna dijela.
Cookie je među poginulima bila jedina Amerikanka, premda je
još dvoje bilo ranjeno, pa je Woody bio vrlo svjestan činjenice da je
Amerikanac. Amerika je, barem u očima Talijana, još uvijek uživala
izvjestan moralni prestiž. Osjećala se neka vjera da Sjedinjene
Države mogu ispraviti nepravde, mogu sve popraviti. Ali, bilo je i
ogorčenosti. Sjedinjene Države otezale su s izručenjem Roberta
Rossellija iz Kalifornije, a sumnjalo se i da američko Ministarstvo
inozemnih poslova taji informacije o zrakoplovu koji je srušen,
možda projektilom, nad Sicilijom. Radarski zapis za presudnih pet
minuta nestao je, baš kao i onih osamnaest minuta s Nixonovih
kaseta o Watergateu. A svi su zapisi zapečaćeni, označeni kao
segreto di stato. Sumnjalo se da je i CIA upletena u ubojstvo
Pasqualea Barbianija, ključnog svjedoka optužbe kojem je odsječena
glava.
Dok je zamišljao kako stoji pred sudom, Woody je osjećao
tremu, ali i uzbuđenje. Kao da će svirati gitaru pred publikom.
Pribilježio je nekoliko riječi na listu papira koji je presavio, ali nije
bilo potrebe da ih čita ili u mislima ponavlja govor. Znao je da će,
kad dođe trenutak, ustati i govoriti neustrašivo i jasno; znao je i to
da njegov blagi američki naglas neće umanjiti nego, naprotiv,
uvećati snagu njegovih riječi.
Oko deset i petnaest otvorila su se stražnja vrata gabbie i
optuženi su ušli. Woody nije mogao skinuti pogled s njih. Sve ih je
prepoznao prema fotografijama iz Il Resto del Carlino. Aldo
Trimarchi, stručnjak za eksplozive optužen za pravljenje bombe i
njezinu isporuku Angeli Strappafelci i njezinom dečku na
kolodvoru; ostao je u blizini da bi vidio eksploziju pa je lakše
ozlijeđen. Bio je u bolnici i poslije ga je uhitila prometna policija
zbog razloga koji Woodyju nisu bili jasni. Carlo Campobello, rettore
- mentor - Angele Strappafelci s Rimskog sveučilišta. Roberto
Roselli, koji je bio zadužen za održavanje veza između della
Chiaveove Rivoluzione e Ordine i sličnih desničarskih skupina u
Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Dopukovnik Milazzo i general
Palumbo, agenti tajne službe koji su podmetnuli lažne dokaze zbog
kojih su istražitelji gubili dragocjeno vrijeme u Austriji i Francuskoj
umjesto da teroriste traže kod kuće pa je istraga zapela. Optužba
protiv njih glasila je "depistare". Te riječi nije bilo u Woodyjevu
rječniku, ali značila je ostavljati lažne tragove ili zavaravati.
Kad je predsjednik počeo govoriti, prostorija je bila prepuna.
Pisar je predstavio tumače koji će pomoći strancima koji budu
svjedočili - Mariju Varese (engleski i njemački) i Thér?se Brissand
(francuski). Predsjednik je dao da uđe u zapisnik da se prethodnog
dana u pola deset ujutro Bruno Conti, maestro venerabile zloglasne
organizacije Fraternit? e Lavoro predao u Ženevi. Jedan od
odvjetnika koji su zastupali parte civile zatražio da se odmah
pokrene postupak za izručenje. Contija, nevjerojatno bogatog
financijaša, povezivali su sa svim velikim političkim skandalima u
Italiji tijekom posljednja dva desetljeća.
Jedan od odvjetnika obrane zatim je održao govor u čast
kolege koji je umro tijekom vikenda: – Plačemo za njim, sjećamo ga
se, voljeli bismo da je još s nama zajedno sa svojim debelim
peticijama. Više ga nema, ali siguran sam da će uspomena na njega
ostati s nama i sa svima koji su ga voljeli. – I tako dalje i tako dalje, a
na kraju je zatražio da predsjednik na minutu prekine suđenje.
Drugi je odvjetnik zatražio da taj govor ostane u službenom
zapisniku.
Predsjednik je htio nastaviti sa svjedočenjem parti lese,
oštećenih stranaka - preživjelih i obitelji onih koji nisu preživjeli - ali
drugi su odvjetnici tražili da se najprije riješe druga pitanja. Njihov
pokojni kolega ostavio je nekoliko pismenih zahtjeva i kasetu o
kojima predsjednik ništa nije znao. I nikako da riješe pitanje Contija.
Contija su tražili zbog upletenosti u bankrot Banco Ambrosiano,
zbog krivokletstva i mnogih drugih prekršaja, među ostalim zbog
pripadanja subverzivnim organizacijama. U ime parte civile,
avvocato Giampaolo Pistrelli tražio je da ga se optuži za uvredu
suda zato što se nije pojavio na suđenju. Jedan od odvjetnika obrane
rekao je da Conti zapravo i nije bjegunac jer je u zatvoru u
Švicarskoj, iako zapravo nije bio u zatvoru nego u nekoj klinici u
Ženevi. Drugi je odgovorio da se Conti i dalje može smatrati
bjeguncem ako se predao švicarskim vlastima da bi izbjegao
suđenje u Italiji.
Na kraju je Woody zaključio da je stajalište obrane: a) da je
Contijeva odsutnost nebitna jer optuženi nemaju nikakve veze s
Contijem i njegovim raznim organizacijama, i istodobno b) da bez
Contija, koji je optužen kao jedan od mandanti, nalogodavaca,
glavešina u pozadini koji su dali nalog za strage, nema smisla
nastaviti suđenje.

Prva svjedokinja za parti lese došla je na red tek poslije podnevne

stanke. Izgubila je brata, ali sama nije bila na mjestu događaja i nije
ju ispitivao giudice istruttore. Može li sudu dati kakve relevantne
informacije? Na žalost ne. Predsjednik ju je pustio i pozvao drugog
svjedoka. Postupak je bio isti. Čak i oni svjedoci koji su bili na
mjestu događaja nisu imali bogzna što za reći. Nitko nije vidio
fiammata, plamen, premda su mnogi osjetili miris baruta. Jedan od
odvjetnika obrane inzistirao je da objasne kako su znali da je to
miris baruta. To je pokrenulo filozofsku raspravu o tome kako se
može prepoznati miris - bilo koji miris.
Nitko sudu nije mogao dati nikakve važne informacije. I to je
bilo to. Woody je očekivao nešto živahnije, strastvenije, više iz srca -
cris de coeur. Ipak je to Italija.
Kad je na njega došao red, Woody je odbio usluge
prevoditeljice, ali je gospođa Varese svejedno stala uz njega, rame
uz rame, i čekala da on progovori. Stajali su licem okrenuti
predsjedniku suda, a leđima prema odvjetnicima i publici.
– Vi ste jedan od parti lese – rekao je predsjednik – zato što
vam je poginula kći, je li tako?
– Tako je.
– Koliko je godina bilo vašoj kćeri?
– Dvadeset dvije.
– Jeste li bili na mjestu događaja u vrijeme eksplozije?
– Nisam, bio sam u Sjedinjenim Državama.
– Možete li nam – upitao je sudac – dati ikakve važne
informacije?
Woody je oklijevao. Nitko od njega nije očekivao da još nešto
kaže, ali zaustio je da progovori, da objasni; pogledao je lijevo, pa
desno, pa opet u suca koji je sjedio ravno pred njim, samo na višoj
razini. Ali, što da objasni? Sve je bilo savršeno jasno. Trebalo mu je
malo vremena da se prilagodi, kao nekome tko je upravo
prepoznao optičku varku. Opet je otvorio usta da progovori, da
objasni. Opet je pogledao lijevo pa desno pa u suca. Prvi put je
pomislio da je strašno pogriješio. Da je slušao Saru i Ludi, Maca pa
čak i dekanicu - sve osim Turi - sad bi stajao pred studentima na
trećem katu Clair Halla i govorio im o Homeru ili o glagolima na
-mi umjesto da stoji pred ovim prvostupanjskim sudom, u Auli
Vittorio Bachelet, kojem nije mogao dati nikakve važne informacije.
Na kraju dana vraćao bi se na farmu, a ne u tuđi minijaturni stan.
Laska bi mu potrčala u susret, trljala bi mu se o noge. Sjeo bi za stol
u kuhinji, u kući u kojoj je podigao svoju djecu. Vodio je ljubav sa
svojom ženom i začeo najmlađu kćer u spavaćoj sobi na katu, koju
je sam oličio svijetloplavom bojom; sam je oličio strop krem bojom,
sam izradio dugu, nisku komodu za posteljinu koja stoji ispod
prozora. A on je sve to odbacio. Ta ga je spoznaja ošamutila kao
udarac čekićem. Otvorio je usta da progovori, da objasni. Ali, da
objasni što? Sve je bilo savršeno jasno. Pogriješio je, upropastio je
vlastiti život. Napokon je uvidio ono što su svi drugi vidjeli od
samog početka. Ono što je izgledalo kao zec ipak se pokazalo da je
vjeverica. Ono što mu se činilo da je mlada djevojka bila je zapravo
stara baba. Prevarila ga je optička varka.
– Imate li ikakve važne informacije? – ponovno je upitao
predsjednik suda, obraćajući se prevoditeljici. Gospođa Varese
ponovila je pitanje na engleskom: – Imate li ikakve važne
informacije?
Mislio je da je kao Goethe krenuo na veliko otkrivačko
putovanje, ali Goethe je u to doba bio mlad čovjek, bilo mu je tek
trideset i nešto, a poslije, kad je bio Woodyjeve dobi, zakopao se u
Weimaru i konsolidirao umjesto da rasipa ono što je stekao; napisao
je Fausta.
– Imate li ikakve važne informacije? – ponovno ga je upitala
prevoditeljica na engleskom.
Woody je ponovno zaustio da nešto kaže, ali nije imao što reći.
Istinu nije mogao reći tu ništa više nego što ju je mogao reći na
komemoraciji u Cambridgeu.
– Ne – rekao je.
– Svjedok može odstupiti.

Posljednji svjedok tog dana bio je kondukter Adrian Expressa koji je

stajao na prvom kolosijeku, onom najbližem zgradi kolodvora.
Upravo je trebao krenuti. Već je dobio signal, prometnik je već
viknuo neka zatvore vrata; kondukter je upravo zatvarao posljednja
vrata, podigao je ruku - pokazao je to sudu - kako bi dao znak da
vlak može krenuti kad je bomba eksplodirala. Bacila ga je na vlak.
Na trenutak ga je obavio oblak baruta, a onda se srušila
nadstrešnica perona. Pogodio ga je komad betona i bacio ga pod
vagon i na trenutak nije osjećao bol u nogama. Dok se izvlačio
ispod vagona vidio je čovjeka čije je lice bilo grozno opečeno, a
lijevo mu je oko visilo iz očne duplje. "Aiutami", vikao je. "Pomozi
mi." Ljudi su govorili da je eksplodirao bojler, ali nije se osjećao
miris plina. Mirisalo je na barut, ne na plin. Opisao je cijeli prizor,
tamni oblak guste čađe koji kao da je otvorio novi hodnik na
kolodvoru, a onda zbrka, krici žrtava, dolazak vatrogasaca i
policije, pokušaj da pronađe kolege željezničare.
Napokon netko tko je mogao dati relevantne informacije.

Te večeri Woody je ležao na krevetu u svojoj sobi. Izuo je cipele, ali

je još na sebi imao hlače i bijelu košulju u kojima je bio na sudu.
Osjećao je blagu vrtoglavicu, kao da je malo previše popio ili da ga
hvata morska bolest ili je pao na ispitu ili učinio nešto sramotno što
je otkriveno i izneseno u javnost. Pokušao je pročitati još jedno
poglavlje Italienische Reise, ali njemački mu se činio posve stranim,
kao da je finski ili baskijski.
Malo je zadrijemao. Kad se probudio, već je padao mrak, ali on
još nije bio gladan. Svukao se, ovjesio odjeću u ormar i počeo listati
jedan od ženskih časopisa. Gledao je fotografije i reklame za
kozmetičke proizvode. Naišao je na članak o fotografijama golih
muškaraca. Jesu li zanimljive ženama? Alberto Moravia rekao je da
malo koji muškarac dobro izgleda kad je gol. Kad vidiš golog
muškarca možeš nepogrešivo odrediti kojem društvenom staležu
pripada, kakve je naravi, kakvi su njegovi odnosi s obitelji. Žene,
međutim, nisu toliko integrirane u društvo. Stoje jednom nogom
izvan društva pa su zato manje sramežljive, manje opterećene. Golo
muško tijelo, rekla je neka psihijatrica, sa svime na vidjelu, ima u
sebi nešto tiransko. Penis je mač. Žene žele maštarije a ne slike
penisa. Slijedio je popis poznatih muškaraca - uključujući Johna
Majora i Caspara Weinbergera - koji su se odbili slikati goli, te
fotografije onih manje inhibiranih.
– Muškarce više opterećuje veličina nego žene – rekla je neka
sociologinja na kraju članka. "Muškarci se natječu. Ako muški akt
nije savršen, postaje smiješan... Problem je u reklamama... Ženska
su tijela komercijalizirana, sad je red na muškarcima."
Bi li Woody pozirao gol da je to netko od njega zatražio? Ali,
tko bi to zatražio? Bi li neki stručnjak - recimo, sam Alberto
Moravia - mogao odgonetnuti njegov društveni položaj prema
načinu na koji bi pozirao? Odgonetnuti njegovu narav, njegov
odnos s obitelji? Woody je stao pred zrcalo na vratima kupaonice i
pogledao se. Stajao je mirno, okrenut licem zrcalu, težine jednako
raspoređene na obje noge. Uvijek je o sebi mislio kao o niskom i
vižljastom, sličnom Philu Rizzutu ili Nellieju Foxu, i uvijek ga je
iznenađivala suprotnost njegovog izgleda i te predodžbe o
unutarnjem muškarcu, ili unutarnje predodžbe o muškarcu i
visokog, vitkog, pomalo nezgrapnog lika koji mu se rugao iz zrcala.
Pokušao je sebe vidjeti onako kako ga vide žene. Kako ga je vidjela
Hannah. Allison. Turi. Kako bi ga vidjela neka neznanka. Bi li ta
neznanka mogla odgonetnuti njegov društveni položaj, narav,
odnos prema obitelji? Koja bi žena poželjela prigrliti njegovo tijelo,
uzeti ga u sebe? Nije to mogao zamisliti. A ipak je bilo žena koje su
to poželjele. Ne mnogo, ali ipak ih je bilo.
Podigao je ruku kao da će mahnuti samom sebi i kad je to
učinio vratila mu se slika konduktera koji je svjedočio tog
poslijepodneva, ruke podignute poput njegove da dâ znak za
polazak Adrian Expressa. Zamislio je Cookie u čekaonici kako lista
neku knjigu - uvijek je čitala - pa eksploziju, pa tamni oblak čađe.
Mr. Jelly Roll Baker

Ispod Woodyjeva stana u Via Solferino, na dvije minute od

Tribunalea, bila je bučna osteria. Osteria je pripadala njegovoj
gazdarici, Gabrielli del Monte, a isto tako i još nekoliko stanova u
tom palazzu. Osteria je bila duboka i uska - dva reda dugih stolova
i između njih prolaz. Dvostruka vrata na kraju otvarala su se na vrt
koji je Woody mogao vidjeti s prozora. Mala kuhinja sprijeda i nije
bila zasebna prostorija nego više ograđeni prostor. U osam je osteria
bila gotovo prazna, u devet gotovo puna, a između deset i ponoći
nije bilo moguće naći slobodno mjesto; u dva ujutro Woody je još
kroz prozor spavaće sobe čuo kako ljudi jedu, piju i pričaju. Kad je
pozornije slušao, mogao je razabrati dijelove razgovora ljubavnika,
prijatelja, površnih znanaca, neznanaca. Neki su mu glasovi nakon
nekog vremena postali poznati. Barem nije bilo žive glazbe, premda
bi povremeno došao neki čovjek s harfom i svirao pola sata. Zvuk
harfe bio je oštar i prodoran kao bendžo. Woody nikad ne bi
pogodio da je riječ o harfi da je nije vidio kroz prozor. Bila je visoka
oko 90 cm i široka oko 55. Katkad bi sjeo na rub kreveta i svirao
gitaru; ostavio bi prozor otvoren kao da izaziva nekoga - Gabriellu,
primjerice - da se žali. Ali, nitko to nije opazio.
No nije bio budan zbog buke iz osterije nego zbog spoznaje da
je počinio strašnu pogrešku, pogrešku koju će morati vući za sobom
kao sidro. Koliko se god trudio nije mogao u sebi naći ni traga
onom porivu koji ga je nagnao da ostavi svoj stari život, kao
Abraham, i krene u divljinu, u potragu za novim. Da nije slušao
glas koji mu je šaptao u mraku i obećavao novi život - a bio je više
nalik glasovima koje je sad čuo iz osterije, pomislio je sada, nego
glas koji bi mu se osobno obraćao, da je umjesto toga slušao glasove
ljudi koji su ga poznavali i voljeli, koji su govorili jasno i glasno -
Sara, Ludi i Mac - sad bi dane provodio u učionici a ne na sudu.
Stalno su mu se vraćale iste misli. Kretao se u krugu. Umjesto da se
vraća u ovaj stančić vraćao bi se u pravu kuću s trijemom i
udobnom kuhinjom i starinskim stražnjim stubištem; u kuću s
knjigama na policama i slikama na zidovima, sa zavjesama oko tuša
u kupaonici. U stanu u Via Solferino nije čak ni bilo mjesta za
zavjese, voda je iz tuša jednostavno prskala po zahodskoj školjki,
umivaoniku i podu; nije bilo biljaka, nije bilo glasovira. Pripravljao
je večeru u iskrivljenoj tavi koja nije mogla biti teža od nekoliko
dekagrama, a jeo je plastičnim nožem, vilicom i žlicom. Nakon
njegovog pokušaja da malo oživi stan tako što je složio boce crnog
vina duž police nejasne namjene u dnevnom boravku koji ionako
nije bio ništa više nego proširenje kuhinje, stan je izgledao još
jadnije. Umjesto da krene naprijed, zakoračio je natrag. Mučila ga je
ista ona nostalgija kao kad je bio "privremeni" student na
Esfahanskom sveučilištu, a Bologna mu se činila jednako stranom i
nerazumljivom kao tada Esfahan. U Esfahanu je barem stanovao
kod obitelji - Ebrahim Age i Ešraf Hanom, koji nisu imali vlastite
djece, pa su se brinuli za njega, ostavljali mu zdjelice marelica i
vrčić ružine vode na noćnom ormariću. Dakako, proveo je dvije
godine u Rimu i često dolazio na kraće, ali Italija koju je mislio da
poznaje - lijepi, sretni, puteni ljudi koji gestikuliraju na ulici,
cjenkaju se oko naranača i viču "mamma mia" - zapravo je bila
iluzija; i zapravo, kad bolje razmisli, nije bio siguran da je za sve
vrijeme što je proveo u Italiji ikoga čuo da se cjenka oko naranača i
viče "mamma mia".
Navečer bi katkad sišao i pridružio se slavljenicima - on je tako
o njima mislio - u osteriji; popio bi četvrt litre crnog vina koje bi
razrijedio mineralnom vodom. Katkad bi prepoznao neke ljude sa
suda - primjerice, jednog od odvjetnika parte civile koji je jednoga
jutra tvrdio da ništa nije intuibile, da je ovo suđenje, a ako
odvjetnici obrane tako ne misle, neka otvore uno studio di
precognizione; dva para koji su sjedili s obiteljima žrtava na sudu
često su zajedno dolazili u osteriju; dolazio je čak i jedan od
odvjetnika obrane. Bio je u iskušenju da se predstavi odvjetniku
parte civile ili onim dvama parovima, ali mu se nikad nije činilo da
je pravi trenutak. Nikad o sebi nije mislio kao o sramežljivom
čovjeku, ali zbog nečega to jednostavno nije mogao izvesti, a četvrt
litre vina nije bilo dovoljno da ga oslobodi inhibicija. Bio je
zahvalan Gabrielli kad bi sjela s njim na nekoliko minuta. Pisala je
knjigu o hrani i mislila da bi joj on mogao pomoći naći američkog
izdavača pa joj je obećao da će preporučiti knjigu izdavačima u
New Yorku. Katkad bi mu donijela nešto za jelo, čak i kad nije ništa
naručio - sendvič ili pohani sir i povrće ili tanjur tagliatelle - jer joj
nije bilo drago što pije a ništa ne jede; ali, uvijek bi mu naplatila, a
osterija nije bila jeftina. Odnosno, hrana je koštala više nego što je
Woody bio voljan potrošiti. Poslije razvoda mu je ostalo trideset
četiri tisuće dolara i morat će mu potrajati do mirovine, koja neće
biti bogzna kakva. A to će biti tek 1993. godine. Za šest godina. Ludi
je trebala tri tisuće godišnje za stan i hranu, njegova stanarina je bila
petsto mjesečno...
"Klasično obrazovanje", napisao je Woody mnogo puta na
ploči u Clair Hallu, "uči vas da prezirete bogatstvo koje s njim
ionako ne možete steći." Bila je to šala i njegovi su se studenti uvijek
smijali, ali Woody je u to duboko vjerovao i uvijek je citirao
Lukrecija kad je htio ilustrirati "dativ davanja", kako ga je nazvao
neki student: Divitiae grandes homini sunt vivere parce / aequo
animo - Veliko je bogatstvo živjeti skromno i mirne duše.
Woodyjeva je plaća posljednje godine na St. Clairu bila 32 000
dolara - pri dnu razreda za sveučilišne profesore. A ipak, uvijek se
osjećao kao bogataš. Ali, klasični ideal jednostavnog života bio je
jedno; kršćanski ideal siromaštva koji je zagovarao sveti Franjo - a i
Hannah - bio je nešto posve drugo. Nešto čemu se možeš diviti, ali
izdaleka. "Stoga vam kažem: 'Ne mislite na svoj život, na to što ćete
jesti ili piti, ni na svoje tijelo, na to što ćete odjenuti. Nije li život više
od mesa, a tijelo više od ukrasa?'" Woodyju su te riječi bile
uzbudljive. Nešto su mu značile kad je kao dijete u Grand Riveru
odlazio u Metodističku crkvu i poslije, kad je kao mladić bio na
Michiganskom sveučilištu, a i sad, u Bologni, ali samo nakratko, jer
bio je gladan i kad je Gabriella došla do njega i pitala ga kako je,
naručio je tomino s pršutom i još četvrt litre vina. Naposlijetku,
Hannah je tražila svoju polovicu imovine, a samostanska odvjetnica
se pobrinula da je i dobije. Ona je više mislila na budućnost nego
on.

Svakog je jutra odlazio na espresso u bar na piazzi ispred suda i

čitao članke Guida Viscardija i Bruna Calde u Il Resto del Carlino o
suđenju prethodnog dana, koje nije uvijek posve razumio. Kad bi
oklopna kola koja su dovozila zatvorenike iz zatvora u Ferrari i iz
Dozze, zatvora u okolici Bologne, stigla na piazzu, on bi ispijao
drugi espresso. Zatim bi ušao u Tribunale i popeo se uz stubište
koje je ujutro uvijek bilo prepuno ljudi, do Aule Vittorio Bachelet na
drugom katu. Pokazao bi putovnicu jednom od stražara koji su
sjedili za stolom pred sudnicom i onda otišao na svoje mjesto. Bio je
bolno svjestan činjenice da je ispao brutta figura pred sudom, da je
stajao otvorenih usta kao maloumnik, pa je zato sjedio straga, s
publikom, a ne naprijed s obiteljima žrtava.
Računao je na sto ili dvjesto dolara tjedno za članke za Chicago
Tribune, možda i više ako ih urednik uspije prodati drugim
novinama; ali, sad je uvidio da jedva uspijeva pratiti suđenje, koje
se vodilo prema ispitivačkom modelu Napoleonskog kodeksa a ne
optuživačkom modelu zemalja običajnog prava - Engleske i
Sjedinjenih Država. Odvjetnici - a bilo ih je desetak i više koji su
zastupali ne samo optužene nego i obitelji žrtava - mnogo su
vremena provodili prepirući se jedan s drugim i s pubblico
ministero; predsjednik nije bio nepristran kao sportski sudac nego
je i sam ispitivao svjedoke i upletao se dok su ih ispitivali
odvjetnici; svjedoci su se obraćali izravno predsjedniku, okrenuti
leđima publici tako da ih je bilo teško čuti; nekoliko svjedoka, a i
odvjetnika, pa čak i sam predsjednik kao da su imali istu govornu
manu zbog koje je teško razumio Gabriellu - pokazalo se, međutim,
da je ta govorna mana samo bolognski dijalekt. Woody nije uvijek
bio siguran što se događalo na sudu dok o tome ne bi sutradan
čitao u novinama.
– To vam je jezik komedije – objasnila je Gabriella. Redovito je
pratila suđenje; navečer bi, prije nego što bi osteria postala
pretrpana, zajedno pročitali novine. – Prijatelji moga muža u
Firenci... oni misle da je toscano jedini pravi talijanski. Sve što bih
rekla bilo bi im silno smiješno. Rekla bih da sam skuhala zuppa di
tzetzi a oni bi prasnuli u smijeh. Meni to nije bilo smiješno. Ali,
možda su imali pravo. Na bolognskom se ne možeš moliti, ali se
možeš smijati, možeš se zafrkavati.

Nakon poslijepodnevnog zasijedanja čitao je stare brojeve Il Resto

del Carlino u knjižnici Archiginnasija da bi stekao jasniju sliku o
prethodnom dijelu suđenja koje se održalo u siječnju. Trimarchi,
Rosselli, Campobello i dvojica agenata tajne službe dali su izjave u
svibnju, ali su iskoristili pravo koje im daje talijanski zakon i odbili
odgovarati na pitanja koje su im htjeli postaviti pubblico ministero i
odvjetnici parte civile. Della Chiave i Angela Strappafelci još nisu
stigli u Italiju, iako se već mjesecima očekivalo njihovo izručenje iz
Argentine.
Ali, Woodyja su počele mučiti sumnje, tjeskoba i nemir. Iz
daleka je politička korupcija u Italiji uvijek izgledala kao dobar vic -
kao nešto benigno, patrijarhalno - obitelji koje se uzajamno čuvaju,
razmjenjuju usluge, neka vrsta plemenskog sustava. Čak i dok je
živio u Rimu, pokroviteljski sustav Kršćansko-demokratske
stranke, možda najkorumpiranije političke stranke u povijesti
svijeta - činio mu se više kao ostatak stare, poljodjelske zajednice
nego kao politički instrument koji ugrožava društveno tkivo cijele
jedne zemlje, osobito na jugu, gdje je spriječio gospodarski i
politički razvoj. Ali, najviše ga je zapanjila količina naklonosti
prema desnici, kao što je zapanjila i suca DiBernardija. Istraga
pojedinih strage - pokolja, šest podmetanja bombi od 1969. godine
naovamo - blokirana je na svakom koraku: svjedoci su zastrašivani,
važni dokumenti su nestajali, rezultati DiBernardijeve istrage bili su
nedostupni, giudici istruttori premiještani su u presudnim
trenucima.
U svom prvom članku za Tribune Woody je prepričao samo
podmetanje bombe; u drugom je izvijestio o suđenju, s naglaskom
na generalu Palumbu i dopukovniku Milazzu. Što pokušavaju
prikriti? Zašto? Zašto su visoki dužnosnici tajnih službi sprečavali
istragu podmetanja bombe koja je ubila osamdeset šest nevinih
ljudi, najgori pokolj u Europi poslije rata? Činilo se nelogičnim.
Treći je članak bio o sucu DiBernardiju, kojega su ubili Angela
Strappafelci i njezin dečko Niccol? Bosco, koji je poslije ubijen u
zatvoru u Riminiju. DiBernardi je nekoliko puta tražio policijsku
zaštitu, ali njegov neposredni nadređeni, sudac Giovanni Neri, član
organizacije Fraternit? e Lavoro, neizravno povezan s Brunom
Contijem, odbio je njegove zahtjeve i čak odao podatke o istrazi koji
su gotovo sigurno doveli do njegove smrti. Kad je ubijen dok je na
ulici čekao autobus, podigla se velika prašina. Bosco je uhićen
nedugo poslije podmetanja bombe. Angela Strappafelci je pobjegla
u Argentinu. Neri je morao podnijeti ostavku na mjesto glavnog
tužitelja Rimskog suda, a onda je promaknut u prizivni sud.
Woody je tipkao članke na primitivnom telefaksu u uredu
Udruge u Via d'Azeglio. Proizvod Texas Instrumentsa, telefaks je
imao tipkovnicu ugrađenu u sam stroj i morao se priključivati na
telefon svaki put kad se koristio. Kad si jedanput nešto utipkao, to
je bilo to - nije bilo povratka.
Mislio je da je Udruga skupina za podršku, kao ona u koju su
se on i Sara nakratko učlanili u Quad Cities. Očekivao je pogrebni
ugođaj, ljude koji su u žalosti.
– To svi očekuju – rekla mu je tajnica. Kosa joj je bila obojena
bakrenocrveno, kao i Gabriellina. – Ulaze na prstima. – Pokazala
mu je kako. – Drže rupčić u ruci. Vjerujte, naplakali smo se, ali se i
smijemo i šalimo. I, dakako, uvijek imamo posla.
U uredu je bilo knjiga, novina, sudskih zapisnika, prijepisa
suđenja. Zapisnike s raznih suđenja teroristima unosili su u
kompjutor da bi mogli uspoređivati izjave svjedoka i optuženih.
Ali, glavna zadaća Udruge bila je vršenje pritiska na vladu. Da nije
bilo Udruge, istragu bi davno zakočili depistaggi - varke - koje su
podmetali Palumbo i Milazzo, a i Rosselli, koji je bio spona između
tajnih službi i neofašista.

Gabriella mu je rekla da zna kako je biti tako daleko od kuće.

– Kako to? – pitao je Woody. Sjedio je za stolom u osteriji, blizu
kuhinje.
– Deset godina sam živjela u Firenci. Dok sam bila udana.
Woody ju je pogledao da vidi šali li se ona. Bila je srijeda
navečer, pola devet. Osterija je još bila napola prazna. Ili napola
puna. – Pa do Firence ima samo sat vožnje – rekao je.
Slegnula je ramenima. – Između su planine – odgovorila je.
Woody ju je opet pogledao, tražeći tračak ironije na njezinu licu.
Ali, bila je ozbiljna. Bila je privlačna žena, a njezini pokušaji da
prikrije godine bili su vješti i opušteni, pikantni a ne patetični -
maskara, ali bez tuša za oči; malo pudera; ruž iste boje kao lak za
nokte. Nosila je jednostavne haljine s uskim naramenicama, crne ili
krem boje, koje su joj plesale oko nogu dok je hodala kroz prolaz
između stolova. Kad bi se sagnula da porazgovara s nekim gostom,
Woody bi vidio crtu njezinih bikini gaćica. Kad bi se sagnula da
porazgovara s njim, vidio bi gornji dio njezinih grudi u vrlo
otvorenom grudnjaku.
Woody je sve češće dolazio u osteriju dok na kraju nije počeo
dolaziti svake večeri. Kad god bi sjela kraj njega, dotaknula bi mu
ruku. Ponekad bi stala uz njega i sagnula se, a ruku mu naslonila na
rame. Njezin je dodir bio poziv - uostalom, zašto ne? Njih su dvoje,
pomislio je, odrasli ljudi, iskusni borci u ratovima ljubavi. Nije bilo
razloga da ne budu zajedno, da ne postanu ljubavnici. Ali i u tome
se Woody vrtio u krug kao netko tko se izgubio u šumi. Vraćao se u
pubertet kad su mu maštarije bile draže od prijeteće stvarnosti
druge osobe, kad je radije masturbirao u sobi nego da... da učini što
već čine odrasli kad počinju vezu. U njegovim maštarijama sve se
nekako odvijalo samo po sebi. U jednom trenutku su ćaskali, a već
u sljedećem se strastveno grlili. Ali, dok bi sjedio za prepunim
stolom, njoj sučelice ili uz nju, nije mogao zamisliti da joj kaže neku
od onih domišljatih rečenica koje joj je upućivao u maštarijama. Svi
bi ušutjeli i gledali ga. Svi u osteriji bi piljili u njega.
Knjiga koju je pisala zvala se Errori della tavola, Pogreške za
stolom. Pomislio je kako to baš nije primamljiv naslov.
– Što je to "pogreška za stolom"? – upitao je.
Bila je subota, podne, peti tjedan jesenskog zasijedanja završio
je ispitivanjem predsjednika Comitato Parlamentare, koji je
potvrdio da postoji SUPER-SISMI - dvostruko tajna tajna služba
koja se skriva iza one obične. Woody i Gabriella su se našli kod
fontane na Piazzi Nettuno na kojoj je bio divovski Giambolognin
kip Neptuna, pa ga je povela na objed u Osteriju del sole. – Tamo se
odlično jede, ali moraš donijeti vlastitu hranu – rekla mu je. Ta
najstarija osteria u Italiji, iz 15. stoljeća, posluživala je samo vino. –
A ako dođe previše ljudi, lijepo ih sve izbace, zatvore lokal i kartaju.
Ponijela je salamu, pršut, kruh, sir, masine, voće i cicioli -
čvarke, koje je ona zvala dzidzioli. Sve je to kupila u malim
trgovinama u Via Pescherie Vecchie. U osteriji je naručila dvije čaše
nekoga posebnog bijelog vina pa su sjeli za stol ispod malog
prozora.
– Izgleda da nas neće izbaciti – rekao je Woody.
– Samo sam čula da to rade. Nisam to nikada sama vidjela.
Počela je otvarati paketiće s hranom. – Errore numero uno –
rekla je i podigla jedan prst. – Pogodi.
Woody nije imao pojma na što misli. – Naslanjanje laktom na
stol dok jedeš?
Nasmijala se, a onda uozbiljila.
– Posluživanje crnog vina uz ribu? – pokušao je ponovno.
– To nije tako strašno – rekla je. – Dobar mladi rosso del bosco
uz svježi tunj? Zašto ne?
– E onda ne znam.
– Što novorođenče prvo vidi?
Woody je slegnuo ramenima. Srednjim je prstom dotaknula
svoju dojku. – Majčine grudi? – upitao je.
– Točno. A onda?
– Ne znam.
Potapšala se prstima po obrazu.
– Majčin obraz?
Odmahnula je glavom i stavila ruku na lice.
– Lice?
– Tako je. A treće? – Nagnula se preko stola i dodirnula
njegovo lice.
– Očevo lice.
– A četvrto?
Woody je zabacio glavu i zakolutao očima. – Nemam pojma.
– Talijane kako na sve sipaju parmezan.
Woody se nasmijao. – Šališ se.
– Nikad se ne šalim kad je riječ o hrani.
– Što nedostaje parmezanu?
– Ništa mu ne nedostaje, Whoody. Parmigiano-Reggiano je
najplemenitiji sir na svijetu. U zemlji sirova, parmigiano je kralj.
Naravno da ćeš ga poslužiti uz tagliatelle alla bolognese. Uz
torteline, uz cappelletti in brodo. Uz risotto alla milanese. Ali,
Whoody, zamisli rižoto s vrganjima ili tartufima. Tko je tu
protagonist, Whoody?
Čekala je da odgovori.
– Gljive?
– Naravno. A ne želiš prikriti protagonista. Želiš mu dati
podršku. Razumiješ?
Woody je rekao da razumije, iako zapravo nije mogao zamisliti
rižoto bez debelog sloja parmezana.
– Ili uzmimo spaghetti alla puttanesca – nastavila je – pravo
južnjačko jelo. Ne želiš ugušiti inćune sirom, nije li tako? Ne. Zato
na njih staviš peperoncini, feferone, a ne parmezan.
U St. Clairu su ga smatrali glavnim stručnjakom za talijansku
kuhinju, ali sad je ostao bez riječi.
– Komad parmezana s jednostavnom salatom i čašom
lambrusca. – Slasno je zacoktala jezikom.
– Vidim da još mnogo toga moram naučiti.
– Da, i ja bih rekla. – Uzela je golemu zelenu maslinu i stavila
je u usta. – Ovdje je prilično zadimljeno.
Otvorila je prozor pod kojim su sjedili, ali je krupan muškarac
s pregačom – muškarac star sedamdesetak godina – odmah došao i
zatvorio ga.
– Vrlo je zadimljeno – rekla mu je Gabriella. – Htjela sam malo
prozračiti.
– Ovo je lokal za pušače – rekao joj je. – Ako vam se ne sviđa,
možete otići.
– Izgleda da će nas na kraju ipak izbaciti – rekao je Woody.
– Jedi – rekla je. – Mangia tutto. Sve lijepo pojedi.
– A koja je druga pogreška? – upitao je.
– To ćemo ostaviti za neku drugu zgodu – rekla je. – Korak po
korak. Piano, piano.

Suđenje je sljedećeg dana počelo ispitivanjem Alberta Solerija,

dvostrukog agenta, iako nije bilo jasno je li on tajni agent koji se
infiltrirao u ORA-u – Ordine Rivoluzionario Armato – ili član
ORA-e koji se infiltrirao u tajnu službu. Njegovo je svjedočenje bilo
tako neodređeno i različito od prijašnjih izjava koje je dao giudice
istruttoreu da su ga na kraju dana uhitili.
Woody se sad već naviknuo na bolognski dijalekt i na
ispitivačko vođenje postupka pa je sve razumio. Ni sad nije
zaboravio kako je ispao brutta figura pred sudom, ali ta mu je
nelagoda zapravo otvorila vrata druge, ozbiljne Italije, Italije
predane ne osobnoj osveti nego društvenoj pravdi, obilježene
srdžbom ne na pojedine teroriste nego na vladu koja nije imala
političke volje da iskorijeni nasljeđe fašizma. Surađivao je s ljudima
u Udruzi, kojima je bilo drago što je s njima i jedan Amerikanac, i s
odvjetnicima parte civile koji nikad nisu bili tako zauzeti da mu ne
bi bili voljni objasniti sve zakonske nijanse procesa. Početkom
posljednjeg tjedna u listopadu ponovno je sjeo sprijeda, s obiteljima
žrtava.
Te večeri, pošto je poslao članak o povezanosti talijanskih
tajnih službi s neofašističkim skupinama i organizacijom Fraternit?
e Lavoro, Woody je popio uobičajenih četvrt litre crnog vina i onda
pitao Gabriellu može li svirati gitaru u zamjenu za večeru. Bio je
ponedjeljak navečer, ali osteria se rano napunila; za dugim je
stolovima ostalo samo nekoliko slobodnih mjesta. Poslije će biti još
veća gužva, osobito zato što je terasa zatvorena zbog zime. U
kutove su stavili još nekoliko malih stolova. Na stolovima nije bilo
stolnjaka, samo papirnati podlošci na kojima su bile otisnute
križaljke i zagonetke.
Za stolom blizu ulaza sjedila je skupina mladih ljudi koji su
pili Coca Colu. Dvoje ili troje pilo je pivo. Za drugim stolom sjedila
je skupina muškaraca. Bilo je teško odrediti jesu li bogati ili
siromašni. Woody nije mogao pogoditi čime se bave. Dodavali su
jedan drugome neku knjigu. Za jednim stolom su se svađale dvije
mlade žene koje su pile bijelo vino. Imale su na stolu i mineralnu
vodu i četiri čaše. Tu i tamo, na kraju stola ili između zasebnih
skupina, sjedio je poneki starac, a i poneka sama žena.
Gabriella je s nekim gostom za Woodyjevim stolom
pregledavala račun. Gost se toliko puta predomišljao o predjelu da
se više nije mogao sjetiti što je zapravo jeo.
– Ne mogu si priuštiti da ti dopustim svirati za večeru – rekla
je Woodyju kad je gost napokon otišao. – Lokal nije dovoljno velik.
Ali, možeš svirati i onda tražiti novac od gostiju. Vidio si kako Jorge
to radi.
– Jorge?
– Onaj s harfom.
– To ne bih nikad mogao.
– Zašto ne?
– Jednostavno ne bih.
– Ne bi mogao tražiti novac? Ma naravno da bi mogao. Samo
trebaš svirati petnaestak minuta, proći s pladnjem između gostiju i
onda odsvirati još jednu pjesmu.
Woodyju je jako lupalo srce. – Ne bih mogao – ponovio je.
Slegnula je ramenima. – Jesi li pisao u New York za moju
knjigu?
Woody je mahnuo rukom pred licem. – Prvo želim vidjeti
rukopis – rekao je. – Moram više znati. I nisam siguran da ti je
naslov dobar. "Pogreške" - to baš ne zvuči primamljivo. Errori della
tavola.
– Whoody – rekla je – ljudima je stalo do hrane. Žele nešto
autentično. Žele znati. I ti si bio radoznao, priznaj.
– U Americi ti to baš nije isto – rekao je – ali, jesam, bio sam
znatiželjan.
– Eto vidiš.
Naručio je pršut i svježe smokve, a kad je pojeo, krenuo je u
stan po gitaru. – Vratit ću se – rekao je Gabrielli dok je plaćao za
pultom pokraj vrata.
– Ideš po gitaru?
Kimnuo je. Bilo je svježe, gotovo hladno. Njegova vrata, tik do
ulaza u osteriju, vodila su u dugi hodnik, a on u malo dvorište iz
kojeg su dva stubišta vodila na katove. Njegov stan je bio na
drugom katu. Nekoliko je trenutaka sjedio na krevetu i smišljao što
će svirati, a onda je provjerio je li gitara ugođena.
Ugođaj je bio onakav kakav mu je najviše odgovarao. Ne
odveć kritičan, ne odveć usmjeren na njega. Ljudi su bili zauzeti
drugim stvarima pa je glazba mogla neizravno ući u njihov život,
mogla je postati dijelom tih drugih stvari, ma što one bile; postala bi
dijelom onoga oko čega su se svađale dvije mlade žene, primjerice, i
poslije, kad se budu sjećale...
Već je i sama gitara privukla pozornost. Ljudi za stolovima
oko Woodyjevog prestali su razgovarati i gledali su ga kad ju je
izvadio iz kutije. Sjeo je na drveni stolac s naslonom u stražnjem
dijelu osterije, kod vrtnih vrata; lijevu je nogu naslonio na prečku
drugog stolca i počeo svirati: – Mr. Jelly Roll Baker, let me be your
slave. – Znao je da ne smije okolišati, da mora odmah početi svirati
kao da su svi samo to čekali.
Kad Gabrijel puhne u trubu, ustat ću iz groba zbog tvojih uštipaka,
tvojih slatkih uštipaka, znaš da mi čine dobro duboko u duši. – Bila
je to prva pjesma koju je naučio svirati s ploče, starog albuma Otisa
Spanna. Mučio se cijeli mjesec dok je nije naučio. Probijao se kroz
glazbu onako kako se čovjek probija kroz jak vjetar, dok nije nastala
neka vrsta ravnoteže. Napetosti.
– There was a man in the hospital, all shot full of holes. Nurse let
that man die; she had to go get her jelly roll; she loves her jelly,
loves her sweet jelly roll. You know it's good for the sick; sho' 'nuff
good for the whole.46
Popeo se uz vrat gitare do akorda E7 na devetom pragu kao
čovjek koji nije posve siguran kamo ide, kao čovjek koji se samo
bori da ga ne odnese vjetar. A onda je zašao za ugao i našao se u
mirnoj ulici koja ga je vodila doma. Uživao je, opustio se u
sadašnjosti, zaboravio na suđenje:

(You know) I was sent up for murder,

Murder in the first degree;
Judge's wife cried out
You got to let that man go free;
'Cause he's a jelly roll baker,
Bake the best jelly roll in town.
You know he's the only man around,
Bake good jelly roll with his damper down.47

Sjetio se kako mu je Mac, od kojeg bi čovjek to najmanje očekivao,

objašnjavao tu frazu: peći uštipke na tihoj vatri. Tog ga je dana Mac
naučio vezati kravatu.
 Ponovno je otpjevao prvu kiticu, ovaj put na talijanskom:

Signor pasticciere,
lasciami essere la tua schiava;
Quando Gabriele suona la tromba
tu sai che mi alzar? dalla tomba,
Per qualche dolce;
per qualche dolce marmellata;
tu sai che mi fa star bene;
Penetra profondo nell' mi' anima.

Publika je sad bila na njegovoj strani. Smijali su se, a netko je

zamolio da ponovno odsvira pjesmu. Gabriella mu je donijela malu
čašu vina. I ona se smijala.
Odsvirao je "Willie May" Big Billa Broonzyja, pa "Candy Man"
Mississippi Johna Hurta. Onda je spustio nisku E žicu u D i
odsvirao Taj Mahalovu verziju "Sweet Home Chicago". Mlađi gosti
znali su je iz fima "Braća Blues" pa su pjevali refren: "Vraćam se
natrag u moj slatki dom Chicago". Taj Mahal je pjevao "vraćam se u
taj veliki živi grad", a Robert Johnson, autor pjesme kojem zemljopis
baš nije bio jača strana, "vraćam se u Kaliforniju".
Umjesto petnaest minuta, svirao je cijeli sat, a onda je odložio
gitaru, umoran ali zadovoljan, sretan zbog aplauza. Nije ni taknuo
vino koje mu je donijela Gabriella. Sad ga je ispio, stavio praznu
čašu na stol i otišao do blagajne gdje ga je ona čekala. Pružila mu je
pladanj - jedan od onih malih smeđih pladnjeva na kojima su
konobari nosili račune.
– Za što je to?
– Za novac. Moraš tražiti novac.
– Novac? Ne mogu ti ja to. Daj mi radije nešto za jelo.
– Već sam ti rekla, clienti moraju platiti. Chiedi, chiedi. Samo
zatraži! – Mahnula je rukom.
– Ali, ne mogu. Ozbiljno ti kažem.
– Naravno da možeš. Što ti je? Chiedi, chiedi. – Tutnula mu je
pladanj u ruku. Woody na to nije bio spreman. Gitara mu je postala
teška. Spustio ju je. Bilo je jedanaest sati. Bio je gladan. Poželio je i
još jednu čašu vina. Htio je poševiti jednu od djevojaka koje su se na
mahove i dalje svađale dok je svirao. Bilo koju od njih. Obje su bile
mlade. Nosile su tajce ispod sukanja tako kratkih da ih gotovo nisu
morale ni odjenuti. Duge su noge držale raširene, čvrsto oslonjene o
tlo, kao da se spremaju skočiti jedna na drugu preko stola.
Promatrao ih je. Zapravo je za njih svirao.
– Chiedi – ponovila je Gabriella – pa ću ti dati nešto za jelo.
Možda i tomino, ali moraš platiti. Ovo nije dobrotvorna ustanova.
Plastični pladanj je bio teži nego što je izgledao.
– Samo priđeš stolu i kažeš: "Per la musica." – Odvela ga je za
ruku do stola u uglu. – Per la musica – rekla je i gurnula ga za lakat.
Pladanj se zanjihao. – Drži ga ravno – rekla je. – Ne shvaćam te. Pa
to je posao kao i svaki drugi posao.
Njoj se činilo posve normalnim da traži novac. Da prosi.
Uostalom, zašto ne? - pomislio je. Ali kad je prišao sljedećem stolu,
pa sljedećem, znao je da je ušao na mjesto na kojem nikad prije nije
bio. Prešao je granicu i ušao u novu zemlju. Per la musica, per la
musica, per la musica. Novac se gomilao na pladnju. Svi su mu
nešto dali. Najmanje tisuću lira, često i više - dvije ili pet tisuća - a
za svakim je stolom bilo osam do deset ljudi. One dvije ragazze -
tako je mislio o njima; nije ih mogao nazvati "curama", a njemu nisu
izgledale kao žene - dale su svaka po dvije tisuće lira, a jedna mu je
rekla da joj se glazba veoma svidjela. Rekla je da njezin dečko svira
gitaru i da ju je prošlog ljeta odveo na koncert Johna Jacksonsa. –
Jacksona – ispravio ju je Woody. Rekao joj je da ga poznaje, što je
bilo točno. John Jackson je bio u St. Clairu. Woody mu je
organizirao nastupe u gimnaziji i u zatvoru, a u subotu navečer
došao je na domjenak kod Woodyja i Woody je snimio više od
trideset pjesama koje je tom prilikom otpjevao. (Poslije je doznao da
je "John Jacksons" koji je održao koncert u Palasport di Casalecchio
di Reno bio netko posve drugi, pop pjevač, ne John Jackson iz
Roanokea u Virginiji, nego neki iz New Yorka.)
Woody nije mogao vjerovati da radi to što radi - prosi. Htio je
upitati ragazze o čemu su se svađale (ako su se uopće svađale -
možda su samo živahno razgovarale), ali otišao je do sljedećeg
stola. Per la musica. Skupio je toliko novca da mu je s pladnja padao
na pod. Nije mu palo na pamet da dio novčanica savije, drži u ruci
ili stavi u džep sve dok mu to nije predložila Gabriella, koja je
hodala za njim od stola do stola. Nikako nije uspijevao složiti
novčanice pa ih je na kraju samo zgužvao i gurnuo u džep. Bilo mu
je neugodno, osjećao se poniženo, ali istodobno i ushićeno. Kao da
je učinio nešto sramotno, kao da su ga zatekli dok masturbira; ali,
nitko nije mario, nitko drugi nije mislio da je to sramotno. Sve je
bilo u redu.

* * *

Nakon toga Woody je svirao gotovo svake večeri. Čak je stekao i

stalnu publiku, nekoliko ljudi koji su uvijek iznova tražili da svira
iste pjesme: "Police Dog Blues", "Sittin' on Top of the World", "John
Henry" i, dakako, "Mr. Jelly Roll Baker". Signor pasticciere. Woody
je znao improvizirati pa je dio svake pjesme pjevao na talijanskom,
obično samo prvu kiticu, ali katkad i više. Pošto bi obišao stolove s
pladnjem za novac odsvirao bi još jednu pjesmu i onda sjedio s
Gabriellom do zatvaranja, obično u dva ili tri ujutro. Počeo je
spavati poslijepodne da ne bi bio preumoran. Vikendom mu je
pokazivala grad. Za nju je svaka uličica imala posebno značenje,
donosila neku uspomenu i njih mu je pokušavala prenijeti kao da
na omotnicu utiskuje žig. Via Marconi je ravna jer su je tu, nedaleko
od kolodvora, mitraljirali američki zrakoplovi kad su uništavali
njemačko skladište streljiva. Ovdje je dio starih srednjovjekovnih
zidina, drugih zidina. Dva tornja. Portici. Santo Stefano. Jedne ga je
nedjelje povela na vožnju biciklima (vozio je bicikl njezine nećakinje
s vrlo neudobnim sjedalom), do rijeke. Pod gradom su kanali, rekla
mu je. Nije joj vjerovao. Vozili su se niz Via Riva di Reno. Onda je
vlastitim očima kroz otvor u ulici, u kojem je bila naprava za
filtriranje otpada, vidio kanal koji je tekao ispod njih. U Via Piella,
uličici nedaleko od središta grada - posve običnoj bolognskoj ulici u
kojoj su bili barovi, osterija, cartoleria, portici - naslonili su bicikle
na zid pokraj otvora poklopljenom drvenim poklopcem.
– Podigni ga – rekla je.
Woody je podignuo poklopac. Nije mogao vjerovati svojim
očima. Kao da je otvorio prozor koji gleda na Veneciju. Na uskom
kanalu plovile su brodice. Rublje se njihalo na konopcima
zategnutim preko vode. U vodi su se zrcalile kuće, nebo i košulje
koje su visjele s konopaca.
Woody je zatvorio prozor i osvrnuo se. Opet je bio u Bologni.
Onda ga je opet otvorio, i opet se našao u Veneciji.
– Hoćeš reći da posvuda ispod grada ima kanala?
– Ne posvuda, samo na nekim mjestima.
– Ali se ne vide?
– Vide se samo s nekih mjesta. Moraš znati gdje su.
– Zašto su ih pokrili?
– Trebalo im je mjesta za gradnju ulica.
Woody nije mogao prestati misliti o tome. Kao trik-
razglednica. Kad je pogledaš iz jednog kuta, vidiš jedno, a iz
drugog kuta vidiš nešto posve drugo. Grad skriven pod gradom.
Romantična Venecija skrivena ispod prozaične Bologne. Ali, moraš
znati gdje treba gledati. Pomislio je da su i ljudi takvi, da u sebi
skrivaju prekrasna, romantična mjesta. Samo treba naći prozor,
poklopac na zidu, i podići ga. Znao je da mu se Gabriella upravo
ponudila.
Vratili su se u stan - još nikad nije bio u Gabriellinoj kući, iako
je znao gdje je; namjeravao joj je skuhati spaghetti alla carbonara.
Pripravio ih je tisuću puta i mislio je da to ne može zabrljati.
Ona nije mogla prikriti sumnjičavost. – Amerikanac? Ti si,
bome, nešto posebno, Whoody, ako znaš skuhati carbonaru kako
valja. Ima li u Americi mnogo muškaraca poput tebe?
– Volim kuhati – rekao je. – U našoj sam obitelji oduvijek ja
kuhao.
– Reci mi kako spravljaš carbonaru.
– Ništa lakše. Istučeš dva-tri jaja i dodaš malo pancette. U St.
Clairu nema prave pancette, ali može se upotrijebiti i američka
slanina ako je najprije skuhaš. Malo peperoncina.
Mahnula je prstom lijevo-desno. Sjedila je na malom kauču
koji je kupila za njegovu dnevnu sobu koja to i nije bila - bila je više
poput nastavka kuhinje. – Ne smiješ staviti pancettu u jaja.
– Zašto ne?
 – Zato što se onda ne mogu dobro skuhati kad ubaciš
tjesteninu. Ali, stavi mnogo papra. Crnog papra. Ali, tajna je
zapravo u tome – nastavila je – da špagete ne ocijediš do kraja.
Ostaviš malo kipuće vode tako da se jaja brže skuhaju. Protreseš ih -
je'n, dva tri - u cjediljki i odmah ubaciš u jaja i promiješaš. Tek onda
dodaš pancettu i peperoncine. Razumiješ?
Tada se sjetio da su mu jaja ponekad ostajala nedokuhana. Kod
kuće je carbonaru posluživao u španjolskom keramičkom loncu koji
je mogao držati na štednjaku. Stavio bi ga na štednjak na nekoliko
minuta kako bi se jaja skuhala, ali onda bi izgledala kao kajgana.
Sve je to bio zaboravio. Ali, sad mu je bilo jasno. Istukao je jaja
vilicom u velikoj zdjeli, a kad su se špageti skuhali, protresao ih je u
cjediljki i odmah dodao jajima. Ona je stajala pokraj njega i
promatrala ga.
– Bravo. Perfetto.
Jeli su carbonaru i salatu sačinjenu od svih vrsta zelene salate
koje je Woody uspio naći na ortolanu u Via XII Giugno.
– Kad sam prvi put došao u Italiju – pričao joj je – išao sam na
intenzivni tečaj talijanskog. U Rimu, u Scuola Leonardo da Vinci.
Osam sati dnevno, tamo smo i ručali. Dolazila je i neka Engleskinja
koja je imala hotel u Austriji. Dolazilo joj je mnogo gostiju iz Italije
pa je htjela naučiti jezik. Ali, ne bi vjerovala kako nas je gnjavila
zbog salate. Da ne povjeruješ. Stavila bi malo ulja u veliku žlicu,
dodala soli i promiješala vilicom i tek onda to stavila na salatu i
promiješala je. Onda bi dodala malo papra i opet miješala. Onda
ocat. Baš nam je bilo drago kad je otišla. Napokon smo mogli jesti
salatu kako smo god htjeli.
Gabriella ga je pogledala s neodobravanjem. – Whoody –
rekala je – ta je žena imala pravo. Tako treba začiniti salatu. Najprije
staviš ulje tako da se papar primi. A ocat na kraju. Ako najprije
staviš ocat, sol i papar će oteći na dno zdjele.
– Ma, stvar je u tome što je njoj to bilo tako važno.
– To i jest važno, Whoody. Sitnice su važne, zar ne?
– Voliš li arugulu? – upitao je. – U Americi je ne možeš
nabaviti, ali ja sam malo posadio u svom vrtu.
– Ova je zemlja poludjela za arugulom. Treba je staviti samo
malo, da dâ okus salati. Basta. Za dobru zelenu salatu – rekla je –
treba ti svježa salata kojoj dodaš nekoliko listova arugule, malo
radiča zbog boje, malo endivije. Ne treba pretjerivati. Ne smiješ
poremetiti ravnotežu.
Kad je otišla u kupaonicu, na brzinu je povadio što je više
mogao arugule i radiča iz salate. Začinio ju je onako kako je to činila
ona Engelskinja i pritom se pitao koliko je puta pričao tu anegdotu.
Sad će je morati izmijeniti. Postala je složenija.
A poslije večere. Poslije večere su otišli u spavaću sobu.
Plahta nije točno odgovarala krevetu, ali Woody ju je prilično
uredno navukao. Bila je i čista. Upravo ju je oprao u groznoj perilici
u kupaonici, njemačkoj perilici s neodgonetljivim uputama.
Pumpen. Nije se sama zaustavljala. Tresla se i poskakivala po cijeloj
kupaonici. Pumpen.
Što drugo nego otići u krevet? Dvoje iskusnih boraca u
ratovima ljubavi, pomislio je po stoti put. Taj je trenutak bio
neizbježan još od početka. Dvoje osamljenih ljudi koje je spojio
slučaj. Nije u tome bilo ničega neobičnog. Bio je to način da se ubije
vrijeme, da se zadovolji žudnja, da se osamljenost privremeno
potisne.
Imala je na sebi kratku suknju koja se sprijeda kopčala. Ali,
gumbi su bili samo ukras. Otkopčala je skrivenu kopču straga i
suknja je pala na pod. Podigla ju je, pažljivo je složila i stavila na
policu na kojoj je Woody držao fascikle sa svojim bilješkama.
Američke fascikle koji nisu bili dovoljno veliki za standardni
talijanski papir.
Već je naslućivao komplikacije. Ona je gladna ljubavi. To je bio
pravi izraz. Nasmijao se kad mu je rekla da je pokušala nekoga naći
preko kompjutora.
– Ali, nije uspjelo – rekla je. – Odveć sam jaka. Odveć
komplicirana.
– Nisi, nisi – rekao je, ne znajući što zapravo niječe - svakako
ne to da je jaka i komplicirana.
Svukla je bluzu pa mu se okrenula leđima da joj otkopča
grudnjak. Onda se okrenula prema njemu. Grudi su joj bile otprilike
dvaput veće od Turinih i kad je legla, kliznule su svaka na svoju
stranu. Stidne dlačice virile su ispod bikini gaćica poput tamnih
plamenova.
Počeo se osjećati manje iskusnim. Zapravo, uopće se nije
osjećao iskusnim. Još uvijek je žene s kojima je spavao mogao
nabrojiti na prste jedne ruke - Turi je bila peta. Nije on jedan od
onih Talijana koji hodaju naokolo kao kraljevi, sakoa prebačenih
preko ramena kao da su plaštevi. On je samo obični Woody. I opet,
pomislio je, umjesto da krene u svoju vita nuova, u novi život,
vratio se u doba puberteta, vrijeme kad je sve što je znao o seksu
naučio iz knjige koja se zvala "Sazrijevanje muškarca", a koja se
jednog dana kad mu je bilo 14 ili 15 godina zagonetno pojavila na
njegovom stolu; sve što je znao o ženskom tijelu naučio je s
fotografija u Playboyu.
Rekao joj je neka se okrene na trbuh. Pokrio ju je plahtom i
počeo joj masirati ramena. I vrat. Osjećao se sigurnije - manje
neiskusno - kad je bila pokrivena. Mislio je na njezina bivšeg muža,
koji je jedne večeri došao u osteriju - izuzetno zgodan muškarac koji
je doista nosio sako prebačen preko ramena. Što se dogodilo? Nije
mogla podnijeti život u Firenci, tako daleko od kuće. Zamišljao je
druge ljubavnike koje je zacijelo imala, privlačne Talijane koji su
prošli put kojim je on upravo krenuo, brćkali po mulju na dnu,
ostavljali za sobom nešto nalik blatnjavim tragovima.
Stajao je pred studentima na seminaru iz mitologije i nudio im
da biraju između Penelope i Kalipse a sve je vrijeme znao da bi sam
izabrao Kalipsu, baš kao što bi izabrao bezobličnu vječnost a ne
dobro oblikovan život. I znao je da je to oduvijek znao. Ali, nije
zapravo mogao birati. Možda se o tome i radi.
Sjetio se stiha iz pjesme koju je pjevao prethodne večeri:
"Who's been digging my potatoes while I'm gone?" Mislio je i na
carbonaru, na to kako su se jaja savršeno skuhala, i na salatu. Jela ju
je ali je izvadila gotovo svu arugulu i radič i ostavila ih uz rub
tanjura.
Počeo joj je masirati donji dio leđa i ljubiti joj vrat. Govorio je
sebi - da nije ona, bila bi neka druga, možda ona djevojka koja mu je
rekla da joj se svidjelo kako je svirao, koja je bila na koncertu Jona
Jacksonsa. Mislio je i na Turi. Kako mu se bilo posrećilo! Primio je
pismo koje mu je poslala na adresu Udruge; podsjetila ga je na
njihovu godišnjicu, 31. listopada. Dobro joj ide, ispiti su lakši nego
što je očekivala; izlazi s raznim mladićima, čuva se nevolje. Na
kraju je dodala da ga njezin otac želi vidjeti. Woody se zabrinuo. A i
majka, napisala je. Neka ih nazove u Rim. Napisala je očev privatni
broj. Otac je bio veoma znatiželjan zbog njezinih gaćica - što su
radile na Woodyjevom konopcu za sušenje? - i tako se na povratku
u Chicago otkrila cijela priča. Baba-džun i mama nisu baš bili sretni.
Nije mu to spomenula kad ga je nazivala tijekom ljeta jer nije htjela
da se brine, ali sad misli da mu mora reći. Nije točno znao što
osjeća, a sve je još više zakompliciralo pismo od rektora Hansona iz
St. Claira, koji je također tražio da ga Woody nazove. I to hitno.
Alireza Mirsadiqi odugovlači s uplatom novca - deset milijuna
dolara - dok se neke stvari ne razjasne, a rektor Hanson se nada da
će Woody tu godinu smatrati zasluženom studijskom godinom i da
će se najesen vratiti na sveučilište. Ali, najvažnije je da porazgovara
s gospodinom Mirsadiqijem i da novac napokon stigne. Rektor ne
može dovoljno naglasiti koliko je to važno za sveučilište.
Woody je povukao plahtu do Gabriellinog struka i nastavio je
masirati. Stražnjica joj je i dalje bila pokrivena. Nije bio siguran što
to radi. Nije bio sasvim uplašen, ali ni sasvim uzbuđen. Kad je još
spustio plahtu, vidio je da su joj se gaćice uvukle među guzove.
Izvukao ih je i poravnao rukom. U vrhovima prstiju više nije imao
gotovo nikakvog osjećaja, toliko su otvrdnuli od sviranja gitare. Ali,
kad je gurnuo prste pod rub njezinih gaćica, osjetio je dodir njezine
kože. Zatim je raširio dlan preko gaćica. A onda ih je zavukao pod
glatku svilu. Osjećaj je bio nevjerojatan. Tko bi to pomislio? Nije se
sjećao da je takvo što ikad osjetio. Kao da nikad prije nije dotaknuo
ženu.
Okrenula se i svukla gaćice dok joj je on rukama prelazio
tijelom; pomilovao joj je grudi i zadržao se na bradavicama, blago
ih trljajući dlanovima. Prebacio se preko nje tako da joj bude slijeva.
(Nokti na desnoj ruci bili su mu predugi da bi je njima dirao
između nogu.) Liznuo je vrh srednjeg prsta i počeo istraživati to
tajanstveno mjesto, ali ona mu je odgurnula ruku i pokrila se
plahtom. Shvatio je da se i ona boji. Ili je barem malo nesigurna. On
je još uvijek bio odjeven. Raskopčao je košulju i svukao je. Sklopila
je oči, ali ne sasvim. Otkopčao je remen i svukao hlače. Erekcija mu
se vidjela kroz gaće, a ona se pridigla i primila ga rukom, a onda je
povukla kao da je dodirnula užarenu kovinu; ali onda ga je
obuhvatila rukama i privukla.
Prvi ju je put poljubio, a kad je izvinula leđa, opet joj je stavio
ruku na pičku. Ovaj put ga nije odgurnula. Spustila je ruku preko
njegove i pomicala je amo-tamo dok nije bila spremna. – Stavi ga –
rekla mu je.
Woody je otišao u kupaonicu i kopao po neseseru tražeći
prezervativ; dugo mu je trebalo da ga odmota. Kad je ušao u nju,
tiho je kriknula i ovila noge oko njega, a on se osjećao kao da je ušao
na mjesto jednako neobično i neočekivano kao onaj prizor koji je
vidio kroz prozor u Via Piella, Veneciju u Bologni, romantični grad
s kanalima usred prozaične Bologne. A bio je tamo uvijek, svaki
dan. Samo si morao znati gdje da ga potražiš i našao bi ga. Tijelo ga
je boljelo od tog otkrića, od zahvalnosti.
– Attenzione, attenzione – šapnuo joj je na uho. Htio je da pazi,
da ga ne natjera da odmah svrši.
Ona se nasmijala. – Attenzione, attenzione, kralj će sad
pročitati važan proglas. – Ali, očigledno je shvatila što želi, jer je
usporila. Polako je kružio u njoj. Piano, piano. Bez akrobacija, bez
vatrometa, bez feferona. Više kao tanjur tjestenine s jednostavnim
umakom od rajčice nakon odveć egzotičnih objeda. Nakon desetak
minuta oči su joj se zacaklile. Zastenjala bi kad god bi je dodirnuo.
Ruke je držala na njegovoj stražnjici, zarivala prste sve jače, sve dok
više nije bilo natrag.
– Attenzione – povikala je. – Attenzione, Whoody. Attenzione,
attenzione, svršavam.
Svršila je, a onda i on. Počela se smijati i šaptati mu
"attenzione" na uho, ali nakon nekoliko trenutaka se rasplakala.
Okrenula se na drugu stranu i tiho plakala u jastuk. Woody ju je
zagrlio. Nije ju pitao zašto plače a ona mu nije rekla, ali vjerovao je
da zna: bili su dvoje neznanaca čiji su se putovi ukrstili na
prekrasnom mjestu, mjestu sličnom Veneciji, mjestu koje su oboje
nekada davno posjetili a koje uskoro moraju napustiti.
* * *

Nakon kakvih tjedan dana, u osteriju je došao svirač harfe dok je

Woody svirao. Woody se malo zabrinuo - ubacio se na njegov
teritorij. Ali, čovjek je sjeo kraj njega, naslonio harfu na stolac i
počeo svirati s njim - blues ljestvice i rifove ili nešto slično u
pentatonskoj ljestvici. Bio je pravi profesionalac, iz Argentine. Harfa
je bila iz Perua, glasna, prodorna. Nije u njoj bilo ničega anđeoskog.
Svirali su pola sata a svirali bi i više, ali je harfist morao u sljedeću
osteriju. Woody mu je htio prepustiti novac. – Samo izvolite – rekao
mu je. – Vi od toga živite.
– Ali, gospodine – rekao je harfist – pa i vi od toga živite. Nije
li tako?
– Pa zapravo jest – rekao je Woody. I dok je obilazio stolove s
pladnjem u ruci, shvatio je da je novi život za kojim je čeznuo, la
vita nuova, već počeo a da on to nije ni opazio.
La vita nuova

– Problem je u tome – objašnjavao je Giampaolo Pistrelli Woodyju,

koji je zapisivao – kako povezati te tri skupine. Imaš izvršitelje -
Strappafelcijevu, Bosca i Trimarchija, imaš teoretičare, mandanti,
nalogodavce - Rossellija, Campobella i della Chiavea, i onda imaš
agente tajne službe - Palumba i Milazza... – Giampaolo, jedan od
odvjetnika koji su zastupali parte civile i koji je katkad navečer
sjedio s njima u osteriji, godinama je poznavao Gabriellu - išli su
zajedno u Liceo Marconi.
Woodyjev novi život nije se mnogo razlikovao od starog.
Svakog dana, svakog tjedna isto: ustajao je u isto vrijeme, popio
espresso i pojeo dolce u Café Tribunaleu dok je čekao da oklopna
kola dovezu optužene iz Dozze ili Ferrare; sjedio je na istom mjestu
u Auli Vittorio Bachelet; zapisivao je podatke o suđenju u lijepe
crne i crvene bilježnice, uvoz iz Kine, koje je kupovao u cartoleriji u
Via G. Petronio, blizu sveučilišta, u istom palazzu u kojem je bio
Gabriellin stan, a poslije podne je radio u prostorijama Udruge,
pisao članke koje je faksirao Tribuneu svakog ponedjeljka za
podnevne stanke. Navečer bi odspavao od sedam do deset pa sišao
u osteriju, nešto pojeo i svirao gitaru. Katkad bi odlazio i u druge
osterije s harfistom Jorgeom; ali na kraju večeri sjedio bi s
Gabriellom dok je zbrajala račune i ispunjavala porezne obrasce.
Jedina razlika bila je u tome što bi Gabriella katkad prenoćila kod
njega, što se njezinu ocu, nuklearnom fizičaru, direktoru Europskog
projekta tlačnog reaktora koji je nedavno otišao u mirovinu, nimalo
nije sviđalo.
– General Palumbo i dopukovnik Milazzo... – odvjetnik je
napravio dramatičnu stanku. Woody je spustio olovku i otpio
gutljaj vina. – Zašto bi general i dopukovnik tajne službe
pokušavali zataškati desničarsko podmetanje bombe? To je
presudno pitanje. Tko je dao nalog? Obojica su članovi FL-a, zar ne?
Conti i Braća, sve se vraća na njih.
A ipak je sve bilo drukčije. On nije bio Dante, Gabriella nije
bila Beatrice. Njemu su bile pedeset četiri godine, a i njoj je bilo
otprilike toliko; sjećala se vremena kad je njezina majka dovikivala
vozaču zaprežnih kola koja su dovozila voće i povrće sa sela da
poveze Gabriellu na tržnicu nedaleko od kolodvora kako bi provela
dan igrajući se sa svojim malim rođacima, a navečer bi je teta,
majčina sestra, stavila u druga kola kojima bi se vratila kući. Sjećala
se vremena kad u Bologni nitko nije rabio maslinovo ulje i umak od
rajčice.
Woodyju je to zvučalo nevjerojatno.
– Rabili smo maslac, a ne ulje.
– Niste imali maslinovo ulje? U Italiji?
– S ove strane Apenina nema maslina. Ni umaka od rajčica.
Sjećam se kako je otac donosio konzerve iz Kalabrije. Volio je kuhati
pa bi pripravio špagete alla putanesca s inćunima i kaparama. Bilo
je to kao nešto iz drugog svijeta.
Ipak je kupio Danteovu Vita Nuova u Knjižari Feltrinelli
nedaleko od Dva tornja. Bila je to knjiga za mladog čovjeka i on ju je
kao mladić pokušao pročitati, u prijevodu Dantea Gabriela
Rossettija, u Ann Arboru, kad se zaljubio u Hannu. Nije ju razumio
tada, u prijevodu, a nije ju razumio ni sada, u izvorniku - Bog
ljubavi osobno, božanstvo strašnog lika, koji pjesnikovoj voljenoj
daje da pojede njegovo usplamtjelo srce. Woodyju pripovijetka nije
sjela; a ipak, uvijek je gledao Gabriellu dok je svirao gitaru na
malom postolju koje je ona za njega dala postaviti u stražnjem
dijelu osterije, čekao je da ga pogleda, da mu se nasmiješi; dirnulo
bi ga kako bi se probijala kroz gužvu donoseći mu čašu vina. Nije
bila anđeo, ali je ipak mogao reći, kao Dante koji zamišlja da se
obraća prokletima u paklu: "Vidio sam nadu blaženih." Naučio je taj
stih napamet jer je znao da će joj to biti drago: Io vidi la speranza
de' beati.
I odvjetnik Giampaolo bio je zaljubljen u nju, ispričao je
Woodyju, dok su išli u Liceo Marconi, ali sad je imao ženu i troje
djece. Nosio je njihove fotografije u lisnici. Kao i Woody, i on je
čekao da dođe i sjedne s njima, ali osteria je bila prepuna, jedan se
kuhar razbolio i morala je pomagati u kuhinji.
– Oni misli da će, ako stvore dovoljnu tensione – nastavio je
odvjetnik – narod jedva dočekati jakog vođu kada se pojavi - ali tko
bi to trebao biti? Conti je prestar, bolestan je...
 – Idem odsvirati malo bluesa – prekinuo ga je Woody. – Već je
kasno. Hvala vam na pomoći.
– Odoh i ja – rekao je Giampaolo i dotaknuo Woodyjevu ruku.
Platio je račun pa su zajedno izišli iz osterije - Giampaolo je pošao
kući, svojoj obitelji, a Woody u stan po gitaru. Nije Gabrielli ništa
rekao o pismima iz St. Claira jer nije htio poremetiti ravnotežu,
tanano ravnovjesje između mogućih budućnosti; zato što je,
umjesto da gleda natrag u prošlost, počeo gledati naprijed, u
budućnost, budućnost koja se počela oblikovati u njegovoj mašti,
budućnost poslije suđenja koja je obuhvaćala i Gabriellu.
Nije spomenuo pisma Gabrielli, a nije ni odgovorio na njih.
Nekoliko se puta mašio penkale i papira, ali nikad nije uspio naći
prave riječi, pogoditi pravi ton. Nije htio likovati, ali htio je
podsjetiti društvo u St. Clairu da je sad on u jačem položaju, da će
onih deset milijuna, dok on osobno ne stupi u vezu s Alirezom
Mirsadiqijem, ostati zamrznuti. Kad bi se najesen vratio u St. Clair -
a suđenje je trebalo završiti u ožujku ili travnju, ovisno o izručenju
Angele Strappafelci i Franca della Chiavea - ne bi se više morao
brinuti; ne bi se morao brinuti kako će Ludi platiti studij veterine;
ne bi se morao brinuti zbog Sare; ne bi se morao pitati što će s
ostatkom svoga života jer bi se vratio svome pozivu učitelja; a
mislio je da bi i Gabriella mogla slijediti svoj poziv - mali restoran,
jednostavan ali autentičan, usred St. Claira. Mislio je da joj je
sigurno dojadilo živjeti s ocem i tetom. Čak je smislio i gdje bi
restoran mogao biti: u bivšem aneksu gradske vijećnice u Ulici
Charter, koji je godinama bio prazan. Talijanska kuhinja je omiljena
diljem svijeta, a Woody u Americi nikad nije vidio restoran koji bi je
posluživao po talijanski: najprije tjestenina, pa onda glavno jelo, pa
onda salata. Ljudi bi bili voljni voziti i sedamdeset-osamdeset
kilometara - iz Molinea, Peorije, čak i iz Chicaga - da kušaju
Gabrielline specijalitete. Čak je smislio kako bi mogli odrediti cijene
za pojedina jela tako da se američki gosti, koji su navikli na
jedinstvenu cijenu za cijeli obrok, ne prepadnu. Možda čak uspije
ponovno otkupiti farmu pa će im dolaziti i Sara i Ludi. Ne bi ga
iznenadilo da su se oni mladi idealisti koji su je kupili umorili od
zmija i raznih sitnih životinjica koje su u ovo doba godine dolazile u
kuću tražeći mjesto gdje mogu prezimiti. Ne bi ga čudilo da im je
dojadilo gnjaviti se sa starinskom peći, odmrzavati cijevi kad bi se
zamrznule, kupovati vodu u bocama i raščišćavati snijeg koji bi
zameo dugi prilaz kući čak i onda kad bi ga na okolnim poljima bilo
samo nekoliko centimetara.
Zato mu je bilo drago kad ga je potkraj studenog pozvala da
na Dan zahvalnosti objeduje s njenom obitelji.
– Nisam znao da se i u Italiji slavi Dan zahvalnosti – rekao je i
pružio ruku da je dotakne. Bilo je dva ujutro; ona je razvrstavala
slipove kreditnih kartica, čekove i gotovinu na zasebne hrpe.
Woody je ispijao posljednje ostatke iz politrenke crnog vina. Te je
večeri s Jorgeom obišao još tri osterije i zajedno su zaradili više od
400 000 lira.
Nasmiješila se. – Poppi je u Coopu dobio američku kuharicu -
daju ih besplatno. Želi te upoznati pa je pomislio da bi bilo lijepo
kad bi ti pripravio tradicionalni američki objed za Dan zahvalnosti.
– Dan zahvalnosti je uvijek u četvrtak – rekao je. – Ne u
nedjelju.
– U četvrtak moram biti u osteriji. Nedjelja, četvrtak - kakve to
ima veze?
– Nikakve – odgovorio je. – Mislio sam da me tvoj otac ne voli?
– Nema on ništa protiv tebe, Whoody. Samo bi me volio tu i
tamo vidjeti. Već tri tjedna nisam večerala kod kuće.

U petak poslijepodne Woody je natipkao skicu članka o primi

pentiti, prvim "pokajnicima", koji su u svojem svjedočenju oslikali
uznemirujuću sliku talijanske desnice - fanatičnih neofašističkih
organizacija poput Rivoluzione e Ordine, Avanguardia Nazionale i
Ordine Rivoluzionario Armato, koje su željele stvoriti ozračje terora
koje će destabilizirati vladu i otvoriti put jakom vođi koji će uvesti
red, baš kao što je Giampaolo objasnio prije nekoliko dana. To što
talijanski narod nije ustao u podršku neuspjelom državnom udaru
princa Junija Valera Borghesea, fašističkog ratnog heroja, u
prosincu 1970. godine, nije nimalo obeshrabrilo te
izvanparlamentarne skupine koje su se množile i dijelile kao
protestantske sekte na američkom jugu.
 U subotu je otišao s Gabriellom na etruščansko groblje u
Marzabottu, dvadesetak kilometara od Bologne. U nedjelju je otišao
k njenima na objed, američki objed za Dan zahvalnosti. Ponio je
gitaru i kiticu cvijeća. Imao je tremu, ali ne preveliku.
Gabriella je još od razvoda stanovala s ocem i tetom -
majčinom sestrom - u palazzu iz 16. stoljeća u sveučilišnoj četvrti,
samo nekoliko koraka od Piazze Verdi. Woody je nekoliko puta
prošao onuda, samo da je vidi, ali nikad nije bio unutra. Cijeli je
palazzo, s nekoliko stanova i malom cartolerijom u prizemlju, gdje
je Woody kupovao bilježnice, pripadao njezinom djedu, a pokraj
ulaza u stan bila je uokvirena obavijest, nalik osmrtnicama s crnim
porubom koje su još lijepili na javnim mjestima u malim talijanskim
gradovima. Ali, ovo je bila obavijest o životu, zahvala Dottoreu
Giuseppeu del Monteu zato što je vratio u život djevojčicu Mariju
Draghetti, koja je bila na pragu smrti. Marijin je otac ispjevao
pjesmu na arhaičnom talijanskom koji Woody nije razumio dok mu
Gabriellin otac nije naglas pročitao posljednji dio, u kojem se
liječnik uzdiže kao onaj tko je pobijedio smrt:

O vero amico al mortal! tu dei felici

Le fiorite non sequi e facil' orme
Com'? costume degli infiniti amici;

Ma solo accorri ove il dolor t'invita

E mentre altri tripudia, o poltre, o dorme,
Tu morte vinci e torni in fior la vita.

– Šteta što nitko nije mogao pomoći vašoj kćeri – rekao je

Woodyju – izazvati smrt na dvoboj i razoružati je. Veoma mi je žao.
Woody je očekivao nešto drugo, drukčiji ton, nešto
suzdržanije. – Da – rekao je i pružio starcu - bilo mu je najmanje
sedamdeset godina - cvijeće koje je donio; a onda je zašutio jer nije
znao što bi rekao. Osvrtao se da vidi gdje je Gabriella.
– Ovo je kuća za prijatelje – rekao je njezin otac – ali mi svojim
prijateljima uvijek damo posla. Nedjeljom kuhaju muškarci, dakle ti
i ja. – Podigao je prst u zrak. – Nikad prije nisam kuhao američki
objed pa će mi trebati tvoji stručni savjeti. Imam puricu, imam
kobasice, imam buču, imam cranberries* – tu je riječ rekao na
engleskom – i krumpir. Imam i pivo ako ti se pije. Sve sam nabavio,
vidjet ćeš.
Kuća je bila stara, s mnogo soba neobičnih oblika i hodnicima
na sve strane. Dok su išli prema kuhinji, Umberto - kako je
Gabriellin otac želio da ga Woody oslovljava - pokazao mu je svoju
radnu sobu, golemu prostoriju punu radioaparata - francuskih,
njemačkih, talijanskih, američkih, čak i jedan stari Philco kakav je
Woody slušao kao dječak u Grand Riveru.
– Svi rade – rekao je Umberto. – Zadužen sam za organiziranje
proslave Marconijeve stogodišnjice.
Woody je pokušao smisliti nešto što bi mogao reći o
Marconiju.
– Imam još nekoliko godina vremena – rekao je Umberto – ali
za takve stvari treba vremena. U podrumu imam i mehanički
televizor. Pokazat ću ti ga kad odemo po vino.
Kuhinja je bila duga i uska, s dva velika prozora koja su
gledala na dvorište.
– Puran je u pećnici, a već sam napravio tijesto za buču. Samo
ga moramo razvaljati.
Woody je pretpostavio da govori o piti od buče koju nikad nije
volio, ali starac je zapravo govorio o tortellima. – Gabriella mi je
rekla da ste dobili američku kuharicu u Coopu.
Umberto je mahnuo rukom prema malom broširanom izdanju
na stolu sa slikom američkog Indijanca u punom sjaju na naslovnici.
– Ona mi je samo polazište – rekao je. – U njoj nalazim ideje. Jedini
problem su mi cranberries. Čak nisam znao kako se zovu na
talijanskom - bacche del muschio. Irma će ih donijeti. Vidjet ćemo.
Woody je uzeo knjigu i prelistao je. Bila je puna loših
reprodukcija fotografija Andrewa Wyetha, N. C. Wyetha i Jamesa
Wyetha. Pretpostavljao je da su u rodu. Bilo je nekoliko poznatih
recepata - kolačići s čokoladnim mrvicama, čokoladne kocke, juha
od školjki - ali i nekoliko iznenađenja: gulaš od bizona, juha od
grejpa i avokada, dakotska jaja i - sa Srednjeg zapada - Heavenly
Hash (koji se pripravlja od jaja, šećera, maslaca, tučenog vrhnja,
nasjeckanih oraha i vanilije).
Umberto je posuo stol brašnom i počeo valjati prvu od dvije
kugle tijesta matterellom, tankim razvijačem dugim gotovo cijeli
metar.
– Opipaj tijesto – rekao mu je i pokazao drugu kuglu koja je
bila pokrivena kuhinjskom krpom. – Razvaljaj je. Ovako. – Pokazao
je rukom pokret valjanja.
Woody je podigao krpu i prstom pipnuo tijesto.
– Cijelom rukom – rekao je Umberto. – Stisni ga, ali ne prejako.
Mora biti vrlo elastično. – Osvrnuo se. Gabriella je stajala na
vratima.
– Kao žensku dojku, je li, Poppi?
– To nisam rekao.
– Ali si to mislio.
– Više kao djevojčinu stražnjicu nego kao dojku. – Umberto je
dlanovima lupkao po tijestu dok nije dobio plosnat krug. – Tako bi
trebala opisati tijesto u toj tvojoj kuharici. Glatko i gipko kao lijepa,
čvrsta guza.
Gabriella se nasmijala.
– Moj prijatelj Vincenzo – nastavio je Umberto, obraćajući se
Woodyju – kaže mi da vama u Americi trebaju tri jaja za ono što mi
napravimo od jednoga. – Valjao je matterello amo-tamo preko
kruga tijesta, posuo po njemu još malo brašna, nekoliko ga puta
omotao oko razvijača a onda ga brzo valjao pod rukama. – Tijesto
treba rastegnuti – rekao je – a ne pritiskati. Rukama treba raditi
ovako, pomicati ih od sredine. Uopće nije teško.
Odmotao je tijesto, okrenuo ga, ponovno posuo brašnom i
ponovio isti postupak. Gabriella je stajala iza Woodyja i držala mu
ruke na ramenima.
– Pusti Whoodyja da pokuša.
– On će drugu kuglu, drugi guz. – Umberto se nasmijao.
Woody je oprao ruke i zasukao rukave. Zvono je zazvonilo
upravo kad je počeo lupkati kuglu da je poravna i napravi plosnat
krug, kao Umberto; kuhinja je domalo bila puna ljudi. Woody je sad
imao publiku: Gabriellina dva brata (Marcella i Pietra) i njihove
žene (Carlu i Irmu) i toliko djece da ih nije mogao ni prebrojiti.
Braća su se zabavljala otvaranjem boce domaćeg aperitiva, a žene -
Woody im je već pobrkao imena - su slagale pladnjeve predjela koja
su donijele, uključujući i zdjelu svježih brusnica. Jedna od žena,
Irma, govorila je engleski. – Moj bratić donio brusnice iz američke
baze u Livorno, ali ja misli one prekisele. – Napravila je grimasu.
– Treba ih nasjecati s narančama i dodati mnogo šećera –
odgovorio joj je Woody na engleskom.
Nakrivila je glavu i onda kimnula. – Mnogo šećera, veliko
mnogo.
Woody je kimnuo. Braća su zapalila cigarete; njihove žene su
počele nositi posuđe i jedaći pribor u blagovaonicu.
Woody je u životu razvaljao mnogo tijesta za pite i kolačiće, ali
ta kretnja u stranu potrebna za rastezanje ovog tijesta nije bila tako
jednostavna.
– Prvi put nije lako – rekao je Umberto. Golim je rukama
dodavao sol, papar i muškatov oraščić u zdjelu s kuhanom bučom;
stiskao je mješavinu dok mu nije počela izlaziti kroz prste. – Razbij
mi dva jaja u ovo – rekao je Gabrielli. – Možda tri. – Gabriella je
razbila jaja u zdjelu, a ljuske bacila u kantu za smeće ispod
sudopera.
– To bi bilo devet jaja u Americi – rekao je Woody.
Tijesto bi mu se svaki čas poderalo, a svaki put kad se to
dogodilo svi su ga uvjeravali da prvi put nije lako i da se ne treba
uzrujavati. Svakom je nekad prvi put. Jednostavno to moraš proći.
Nije bilo lako ali se on jest uzrujavao, a tijesto se omotalo oko
matterella i postajalo sve tanje i tanje; na kraju je Umberto rekao da
je gotovo i počeo ga sjeći na kvadratiće od pet centimetara,
zaobilazeći poderotine.
– Mislio sam da se tortelli prave isto kao ravioli?
– Da, da. – Umberto je kimao glavom. – Tortelli se pune bučom
– rekao je – ali meni je draži oblik tortellona. Zanimljivi je, zar ne?
Kao pupak. Znaš tu priču?
– O gostioničaru?
– Da, nakratko je vidio Veneru golu kad je posjetila Bolognu,
vidio je njezin božanski pupak.
– Ja sam mislio da se to odnosi na tortelline.
 – Tortellini, tortelloni... – Umberto je slegnuo ramenima da
pokaže kako je razlika nebitna. – Oblik je isti - složeni nabori... –
Uzeo je papirnati ubrus sa stola a onda presavio još jedan da
posluži kao nadjev.
– I mislio sam da je to bilo u Castelfranco Emiliji, a ne u
Bologni.
Umberto je zabacio glavu i zakolutao očima. – Nisi ništa bolji
od moje kćeri. Oboje ste sitničavi. Ona se s ovim nimalo ne slaže.
Izvana izgledaju kao tortelloni, ali iznutra... imaju okus kao tortelli.
Ona se ljuti. Znaš, vrlo je stroga. Voli se pridržavati tradicije. A ja
sam slobodan duh. – Savio je kvadrat u trokut, a onda trokut
omotao oko prsta.
– Sad ti pokušaj.
Woody je pokušao. – Uvijek radim s kružićima – požalio se.
– Ne izvijaj ga – rekao je Umberto. – Treba biti kao ovratnik.
Vidiš?
Woody je pokušao ponovno. – Ali, vi ga izvijate – rekao je
Umbertu.
– Ne, ne, ja ga držim ravno. Pogledaj.
Woodyju je uzelo malo vremena dok nije ušao u grif, ali onda
mu je krenulo.
Umberto je isjekao tijesto, sflogliu, na kvadrate, a Woody,
Gabriellina braća i njihove žene punili su ih bučom. Woody nikako
nije volio buču, ali bilo mu je zabavno nadjevati tortellone, stavljati
žličicu nadjeva na mali kvadrat, savijati ga u trokut, zatvarati
rubove mokrim prstima, omatati trokut oko prsta. Gabriella, koja je
nekamo nestala, nije ga pripremila za ovakvu vrstu druženja.
Gabriellina braća su oprala ruke i opet zapalila cigarete. Irma,
šogorica koja je govorila engleski, nalila je svima aperitiv.
Gabriella se vratila s fotoaparatom sa zasebnom bljeskalicom. –
Whoody, podigni jedan tortellone – rekla je – ili tortello. Nikad ne
znam kako bih ih zvala.
Woody je stavio komadić tjestenine na dlan.
Umberto je podignuo čašu i svi su ušutjeli.
– Za američki Dan zahvalnosti – rekao je. Podigli su čaše,
bljeskalica je bljesnula i onda su pili. Aperitiv je bio jak i gorak,
pripravljen od peršinova korijena i drugih sastojaka kojih mu
nazive nisu uspjeli objasniti.
Puran je poslužen na pladnju tagliatella, okružen
karameliziranim lukom i kobasicama ispečenim na posebnoj prečki
u kaminu. Nadjeven je pršutom i zaliven bijelim vinom i marsalom,
a Umberto ga je nasjekao kao pekinšku patku, ravno kroz kosti. Ali
Woodyja su najviše iznenadili tortelloni - ili tortelli. Bili su izvrsni,
doista izvrsni. Mogao je zamisliti kako ih poslužuje Sari i Ludi koje
su uvjek htjele da napravi pitu od buče za Dan zahvalnosti i
njihovim muževima i djeci; zamišljao je sebe u vlastitoj
blagovaonici kako se prisjeća ovog trenutka i priča im cijelu priču o
tome kako ih je naučio praviti, kako savija papirnati ubrus oko
prsta i pokazuje ga zetovima, kako ga spaja kao ovratnik. Ne
izvijajte ga, rekao bi im. Ne, ne, ovako, gledajte. Zamišljao je kako
se Gabriella smije i pokazuje im fotografiju koju je upravo snimila -
kao u reklami Benson & Hedgesa, kuhinja puna sofisticiranih
Europljana, toplih, srdačnih, pravih stručnjaka za kuhanje. A među
njima Woody - visok, blijed, tipično američki nezgrapan, s jednim
tortellonom ili tortellom u ruci.

* * *

Kasnije tog poslijepodneva Woody i Gabriella su otišli autobusom u

Porta Saragozzu i odšetali se do crkve San Luca. Bilo je svježe ali ne
i hladno, otprilike kao kod kuće za Dan zahvalnosti. Objed su
završili voćem i konjakom i na kraju žličicom domaćeg
balzamičnog octa kojega je okus Woody još osjećao u ustima iako je
uzeo samo nekoliko kapi u sićušnoj srebrnoj žličici.
– Godine 1433. – rekla je Gabriella – odnijeli su madonu dolje u
grad jer je kiša uništavala usjeve. Kad su ušli u grad kroz Porta
Saragozzu, kiša je prestala. I tako se još otad hodočasti ovamo. Kad
želiš položiti ispit. Zbog ljubavi. Kad želiš dijete. Ili zdravlje.
– Mhm.
Počelo je kišiti, ali to nije bilo važno, jer hodali su pod
najduljim trijemom na svijetu - gotovo četiri kilomtera od Luka
Meloncello do crkve na vrhu brijega. Šesto šezdeset šest lukova, ili
je tako barem pisalo u Woodyjevom vodiču. Gabriella je tvrdila da
ih ima samo šesto šezdeset pet.
– Šesto šezdeset šest – ponovila je – broj zvijeri. – Priprijetila
mu je prstom kao da je rekao nešto nepristojno. – Sama sam ih
prebrojila. Ima ih šesto šezdeset pet. To ti je pravo bolognsko
hodočašće - nije odveć teško. Sagradili su ga da bi lakše mogli
snijeti madonu u grad.
– Ipak je to bio velik posao – rekao je Woody. Brijeg je bio
strm, a hodali su prilično brzo. Woody se oznojio i htio se odmoriti.
Sjeli su na klupu pred privatnom kapelicom u zidu - freska je toliko
izblijedjela da se nije vidjelo što prikazuje. Vjerojatno nekog sveca,
mislio je Woody, iako je bilo i nekoliko sjenovitih likova.
– Moja braća su se jednom zavjetovala da će poći na ovo
hodočašće ako mama ozdravi – rekla je. – Sa zrnima graha u
cipelama.
– Gadno – rekao je Woody.
– Malo se oporavila pa su krenuli. Kad su došli do vrha,
Marcello se gotovo osakatio, ali Pietro nije imao nikakvih problema.
– Da pogodim – rekao je Woody – Pietro je stavio kuhani grah
u svoje cipele.
Pogledala ga je iskosa. – Kako si samo pogodio, Whoody?
Pročitao je tu priču - o dva brata u osamnaestom stoljeću - u
svom vodiču, ali joj to nije rekao. Postalo mu je hladno.
– Na čemu si ti zahvalan, Whoody? – upitala je. – Postoji li
nešto posebno?
– Bit ću zahvalan ako blizu crkve ima neki bar – rekao je, iako
je znao da ona očekuje drukčiji odgovor. – Koja je peta pogreška? –
rekao je i ustao. – Ili smo došli do šeste?
– Numero cinque – rekla je i podigla sve prste desne ruke. –
Polijevanje vrhnja po svemu - to je francuska pogreška, ne
talijanska.
– Vrhnje je odlično – rekao je Woody. – Jednom smo jeli
tortelline s vrhnjem u nekom restoranu u Firenci, uz rijeku, sučelice
Ufizziju. S maslacem, vrhnjem i svježim bosiljkom. Bilo je izvrsno.
Udarila se dlanom po glavi. – Imam svinjski but – rekla je i
uhvatila ga pod ruku, a onda je opet izvukla ruku jer joj je bila
potrebna da govori. – Imam kapunova prsa, imam mortadelu,
imam parmski pršut. Za mene su to četiri evanđelista. Oni su
temelji tortellina.
To što je on nešto jeo u Firenci, znao je, nije za nju nikakva
preporuka.
– Svaka vrsta mesa kuha se zasebno - kapun i svinjetina - s
lovorovim listom, a dok se hlade, napravi se sfoglia. Ili ih možeš
skuhati dan prije. – Uhvatila je Woodyja pod ruku pa su nastavili
hodati. – Malo parmezana, malo muškatovog oraščića, malo soli i
papra i dobar brodo. To je tako fino, Woody, da bi bio pravi zločin
na to dodati vrhnje. Francuzi na sve stavljaju maslac i vrhnje, da
prikriju okus, u slučaju da nije baš najbolji. Samo brodo i vrhunski
Parmeggiano-Reggiano.
Woody je rekao da ne razumije zašto bi parmezan prigušio
okus inćuna u špagetima alla putanesca, a ne bi prigušio okus mesa
u tortellinima.
– Moraš poštovati integritet jela – prasnula je. – Moraš
poštovati njegovu povijest. Na jugu nije bilo parmezana. Možda
malo pecorina. Ali samo malo. Ali Parmiggiano... nipošto.
Povremeno bi kroz otvor u zidu vidjeli kuće i vrtove,
normalan život, ali prikriven. Nisu mogli vidjeti središte grada iako
je bilo odmah iza njih, ali su dobro vidjeli Certosu, veliko groblje
sagrađeno 1820-ih godina, nakon što je Napoleon ozakonio pokope
na crkvenim grobljima u gradu.
– Tu mi je pokopan ujak – rekla je. – Majčin brat - "Tamnosivi
tuljan lavljeg srca i čeličnih ruku; ponosno je nosio lovoriku i donio
čast svojoj domovini."
– Tuljan? – Woody nije bio siguran da ju je dobro čuo. Tuljan s
lovorikom?
– Igrao je vaterpolo – objasnila je Gabriella. – Bio je u
olimpijskoj momčadi koja je 1948. godine osvojila zlatnu medalju.
Prve Olimpijske igre poslije rata. Prva talijanska zlatna medalja. U
Rimu su priredili veliko slavlje. To je bio najveći trenutak u
njegovom životu. – Kao da je ostala bez daha. Neko su vrijeme
hodali šutke.
– Bologna é una citt? di portici – rekao je Woody nakon nekog
vremena. – To je iz mojeg udžbenika "Naučite talijanski".
– Trideset sedam cijelih osamdeset dva kilometra – rekla je.
Pogledao ju je, kao što je često činio, da vidi šali li se, ali bila je
ozbiljna.
Na pločama na zidu pisala su imena donatora koji su
financirali svaki od šesto šezdeset šest - ili šesto šezdeset pet -
lukova. Uzelo im je nešto više od sata da dođu do crkve Madonna
San Luca. Woodyju su sve crkve iz 17. stoljeća bile manje-više iste,
premda je ovdje prva crkva potjecala iz 1194. godine. Vidio se grad
s tvornicama i neboderima (s petnaest ili dvadeset katova) koje su
fotografi nastojali prikriti kad su željeli naglasiti srednjovjekovni
dio grada - tornjeve i prekrasne crvene krovove.
Odali su poštovanje bizantskoj madoni koju su 1160. godine
donijeli u Bolognu iz Aja Sofije u Konstantinopolisu; onda su se
motali po prodavaonici suvenira u kojoj je, osim raznih vjerskih
predmeta, bilo i nekoliko vrsta meda koji su pripravljali redovnici i
redovnice, te raznih napitaka i melema, uključujući jedan koji je
jamčio ublažavanje celulita. Woody je kupio dvije razglednice -
pogled na grad za Saru i Ludi. Kad je posljednji put razgovarao s
njom, Ludi je spremala neki ispit. Netko je bio s njom u sobi.
Vjerojatno Saul. Zvučala je sretno. I Sara je bila kod kuće.
Objedovala je u Drakeu sa ženom svog ljubavnika. Rekla mu je da
misli da će se možda sprijateljiti s njom. Woody nije ni jednoj ni
drugoj znao dati savjet, ali bilo mu je drago čuti njihov glas. Bile su
tako daleko. Rekao im je da je dobro - malo osamljen, ali tko ne bi
bio? Osjetio je da su zabrinute za njega.
Woody i Gabriella otišli su do česme na nižoj razini, kod
parkirališta, i napili se vode. Gabriella je izula cipele i gurnula
stopala pod česmu, a onda poprskala i noge. Prestalo je kišiti ali je
bilo prilično hladno. Njoj to kao da nije smetalo.
Nisu se vratili pješice, nego su svratili u bar nedaleko od crkve
i popili piće dok su čekali autobus.
– Eto vidiš – rekla mu je kad su se smjestili za stol – želje su ti
se ispunile. Postoji bar i postoji autobus koji vozi svakih pola sata.
Ne moramo se vratiti pješice. Jesi li zahvalan?
– Jesam – odgovorio je. – Vrlo sam zahvalan.
 Ispružila je ruku i stavila je na njegovu podlakticu. – Znaš li za
što sam ja zahvalna?
Odmahnuo je glavom iako je vjerovao da zna.
– Zahvalna sam što si došao u Bolognu – rekla je. – Tako dugo
mi nijedan muškarac nije prišao da sam već zaboravila kakav je to
osjećaj.
Woody je nakrivio glavu i napravio grimasu nevjerice, ali nije
ju podsjetio da je zapravo ona prišla njemu.
– I ja sam zahvalan – rekao je – što smo ovo vrijeme mogli
provesti zajedno. Zahvalan sam što je ovo putovanje tako dobro
ispalo, mnogo bolje nego što sam se nadao. Imam aktivan društveni
život na stranom jeziku, a to mi je veoma važno. Nikada neću
doista dobro govoriti talijanski, ali dobro se snalazim; objedujem s
drugim obiteljima iz Udruge, s nekima od odvjetnika, slažem se s
mladim ljudima koji dolaze u osteriju - znaš, Carlo će postati
odličan gitarist - i pri svemu tome čak zarađujem novac. Moje
članke objavljuju u Miamiju, Minneapolisu, Cincinnatiju, Los
Angelesu, Bostonu i San Franciscu - dakle, živim od pisanja. A ni
kao muzičaru mi ne ide loše, što je doista nevjerojatno. Jorge i ja
smo neku večer u Cafeu Bentivoglio pokupili gotovo četiristo tisuća
lira. Na koje ni porez ne moram platiti.
– A i redovito imaš društvo u krevetu – rekla je Gabriella.
– To sam upravo htio reći.
Gabriella se nagnula naprijed, držeći se za sjedalo stolca kao
da se pokušava spriječiti da ne ustane.
– Najvažnije je to – nastavio je – da sam ostvario ono zbog čega
sam došao. Nisam to odmah ni zamijetio. Jedva se i sjećam kako je
Cookie izgledala. Moram pogledati fotografiju u lisnici. Ali, katkad
još čujem njezin glas u mislima, kao da me povremeno doziva s
čamca kojeg struja nosi sve dalje i dalje na pučinu. I tako valjda i
treba biti. Vrijeme je da joj okrenem leđa, da napustim obalu i
krenem u unutrašnjost dok ne dođem do mjesta na kojem više neću
čuti njen glas kroz hučanje valova. Razumiješ? A i suđenje -
podsjeća me na rimsku povijest. Mislio sam da će biti uzbudljivije,
ali nema unakrsnog ispitivanja, samo se svađaju oko raznih
zahtjeva. Razumiješ me?
 – Rekao si da ćeš mi nešto reći o društvu u krevetu.
– S?, sě – rekao je – allora. – I tad mu je ona slika, kako priča
priču o večeri Sari i Ludi, njihovim muževima i djeci, bila jasnija
nego ikad prije. Vidio je Gabriellu na suprotnoj strani stola. Vidio je
i stol - vino, mineralnu vodu, tanjure, svijeće. Sve mu se činilo
mogućim.
– "Društvo u krevetu" – rekao je. – Zvuči ružno kad se tako
kaže. – Dodirnuo joj je ruku. – Htio sam ti reći da sam razmišljao o
budućnosti, poslije suđenja. Gabriella, mogu dobiti svoj stari posao.
Samo moram obaviti nekoliko telefonskih razgovora. Ti bi mogla
otvoriti mali restoran u St. Clairu i pripremati jela kako treba. Prvo
primo pa secondo. Ljudi su željni nečega izvornog, neiskvarenog.
Čak i u St. Clairu. Htio bih da dođeš sa mnom. Htio bih da budeš
moja žena. Htio bih i dalje voditi ljubav s tobom. Jednostavno želim
biti s tobom. Imam pedeset četiri godine... i ti si tu negdje...
Sve se činilo mogućim. Sve je postalo jasno.
– Da popijemo po čašu prošeka? – upitao je. Znao je da
pozitivan odogovor na to pitanje znači "da".
Nije rekla "ne", ali nije rekla ni "da". Malo je plakala i Woody je
znao da plače zbog istog razloga zbog kojeg je plakala i kad su prvi
put vodili ljubav. Oboje su već bili tu, ali ne mogu dugo ostati.
– Ne bih to mogla – rekla je. – Tako daleko. U drugoj zemlji...
drugi jezik.
Njihove su se životne priče presijekle kao pruge u New
Cameronu. Bili su protagonisti različitih priča, jedno drugome
sporedni likovi u životu, likovi koji su neko vrijeme proveli na istoj
pozornici kao da su se pobrkale dvije predstave, kao da se Otelo
udvarao Porciji ili Rosalind umjesto Dezdemoni.
Ali, onda je obrisala oči i nasmiješila se. Popili su još po pivo.
– Žao mi je – rekao je.
– I meni. Ali to jednostavno ne bih mogla podnijeti.
– Zaboravio sam da je i Firenca bila predaleko.
Kimnula je. – Ali, mogao bi ti ostati ovdje.
Woody se nasmijao. – Opet imam svoj stari posao. Čak me i
sad plaćaju, pola plaće. Dekanica nije oduševljena, ali ja sam dio
paket-aranžmana. – Život vezan uz mali fakultet humanističkih
znanosti bio je tako stran talijanskom načinu života da ga Woody
više nije pokušavao opisati, ali rekao joj je za Alirezu i njegovih
deset milijuna dolara, za privatno financiranu katedru klasične
filologije.
– Pa zašto onda ne nazoveš tog Alirezu?
– Imao sam vezu s njegovom kćeri. Mislim da mu to nije
nimalo drago. A i s njegovom ženom.
– Pa to je nevjerojatno, Woody. I s majkom i s kćeri. Morat ću
dobro pripaziti na tebe.
– Nije to bilo tako kako ti misliš.
– A kako ja to mislim?
Woody je razmislio i shvatio da nema pojma što ona misli.
– Kako je doznao? Taj Alireza. Za kćer.
Woody joj je ispričao o Turinim gaćicama, a i o Allison. Sve.
Osjećao se oslobođeno, uživao je u luksuzu ispovijesti neznanki. Jer
sad je Gabriellu doživljavao kao neznanku.
– A on će ipak dati novac?
– Da, ali najprije želi razgovarati.
– Aha. Razgovarati. – Nasmiješila se. – Muškarci nikad ne vole
razgovarati.
– Mi sad razgovaramo.
– Ne, mi smo već razgovarali. Sad samo pričamo.
Kasnije, dok su se autobusom vozili u grad, mislio je kako je
oduvijek znao da će ga odbiti, da nikad ne bi otišla iz Bologne i da
ju je pitao samo da joj olakša, da joj bude manje teško što on odlazi,
što je odbačena. Sad može vjerovati da je ona njega odbila. I tako je
bolje. Bolje za nju, a bolje i za njega.
Ali još kasnije, kad je otvarao vrata stana, osjetio je kako mu
suze naviru poput pjene na pivu koje je pio u baru. Bilo je osam sati,
vani je bio mrak, ali on je otvorio drvene rebrenice na prozoru
spavaće sobe. Hodočašće je trajalo četiri sata. Osteria je bila
zatvorena. Dvorište - prazno. Stolovi su uneseni unutra. Samo
nekoliko telefonskih poziva, podsjetio se, i sve će biti u redu.

Nekoliko telefonskih poziva i sve će biti u redu... Ali, nije nazvao St.
Clair, nije nazvao Alirezu u Rim. Pisma, brzojavi i telefonske
poruke koji su pristizali u Udrugu bili su sve uporniji. Situacija je
postala tragikomična. Turi i njezin dečko s Harvarda doći će u Rim.
Htjeli su da Woody dođe za Božić. Sveučilište nije moglo prijeći s
tihe faze prikupljanja kapitala na javnu fazu bez Alirezinih deset
milijuna dolara. Osjećao je kako se dekanica napreže da bude
ljubazna u pismima, kako se rektor suzdržava, kako je predsjednik
upravnog odbora frustriran. Čak je došlo i pismo od Maca koje je
Woodyja podsjetilo na starog Feniksa u izaslanstvu Ahileju. Mac je
podsjetio Woodyja da nije znao ni kravatu svezati kad je došao u St.
Clair i da ga je on tome naučio prije prvog odlaska na rektorov
prijam. Ali, Woody se nije mogao prisiliti da odgovori. Ni sam sebe
nije shvaćao. Bilo je lako dosjetiti se nekih razloga - osvete, čiste
perverzije, želje da ih natjera da se preznoje, da ga počnu cijeniti, da
priznaju koliko je važan; straha od razgovora s Turinim ocem. Ali,
nijedan od tih razloga nije bio pravo objašnjenje za njegovu
neodlučnost.
Sara i Ludi htjele su da dođe kući za Božić, Gabriella je htjela
da ga provede s njenima kod njezinog brata u Modeni; Allison je
htjela da dođe u Rim. Na kraju je Sari i Ludi rekao da će biti kod
Gabrielle, Gabrielli da će otići u Rim, a Allison da ide u St. Clair.
Želio je Božić provesti sam. Zapravo, nije to želio, nego mu je to bilo
potrebno.
U ranom pubertetu s takvom je žudnjom iščekivao Božić da je
počeo doživljavati poslijebožićni antiklimaks već sredinom
prosinca, prije nego što je Božić uopće došao. Poslije, kad su mu
kćeri još bile male i kad su se morali voziti k njegovima u Grand
River ili Hanninima u St. Joe - Badnjak kod jednih, Božić kod
drugih nakon vožnje Autocestom 94 po svakakvom vremenu, a on
je kuhao kamo god su došli... Božić mu se smučio. Ali, vratio mu se
kao neočekivani užitak u zreloj dobi. Cookie je otišla na Harvard,
Sara se odselila u studentski dom, samo je još Ludi bila kod kuće.
Tada su tri godine svi dolazili k njima u St. Clair - bake i djedovi,
Hannin brat i njegova obitelj. Woody je bio u središtu svega, pekao
je kruh, počinjao nove tradicije, oživljavao stare. Želio je da tako i
ostane. Čak i nakon što su njegovi roditelji umrli, a Hannini se
odselili na Floridu. A sada, kao sredovječan čovjek koji će sam
provesti Božić, htio je otkriti može li se održati na oceanu nostalgije.
Kupio je mali bor i svjećice. Ukrasio ga je šarenim lizalicama i
stavio svijeće u prazne boce od vina koje je rasporedio po kuhinji i
dnevnom boravku - jeftinog vina Sangiovese di Romagna koje se
Gabrielli nije sviđalo. Onda je stavio darove pod bor. Dobio je nešto
posebno od Gabrielle, veliki paket od Sare i Ludi koji su poslale
hitnom dostavom u posljednji trenutak, kad su doznale da neće
doći kući, i sag od Allison i Alireze. Sag je bio čvrsto smotan u
pakpapiru i vezan konopcem; isporučio ga je kurir u ured Udruge.
A bili su tu i darovi koje je kupio sam sebi kod Ricordija. Šest kaseta
bluesa i mali kasetofon. Imali su bolji izbor bluesa nego što je ikada
vidio u Sjedinjenim Državama - Big Billa Broonzyja, Lightnin'
Hopkinsa, Sona Housea, Big Joea Williamsa i nekoliko suvremenih
- Paula Geremiaha, Rory Block i Roya Booka Bindera. Zamotao je
svaku kasetu posebno i stavio je pod bor.
Na Badnjak je za večeru skuhao tortelline koje je kupio kod
Attija u Via Clavature; prodavač mu je rekao neka ih skuha u čistoj
juhi. Bez vrhnja. Bez umaka od rajčice. Brodo. Basta. I neka doda
malo parmezana. Nitko mu nikad nije prodao tortelline a da mu ne
kaže kako da ih skuha. Samo u juhi. Bez maslaca, bez vrhnja. Kad je
pojeo tortelline, ispržio je mali odrezak i dodao maslac, češnjak i
balzamični ocat u umak; usto je pripremio salatu s mnogo arugule.
Popio je cijelu bocu skupog vina, brunella.
Kad se probudio na Božić osjetio je da je najgore prošlo pa je
ostao u krevetu do devet. Bio je petak. Namučio se dok je zaspao,
okretao se po krevetu nošen valovima nostalgije. Ali, sad je bio tako
umoran da mu se činilo da mu ruke i noge tonu u posteljinu. Ležao
je na leđima na uskom ležaju i uživao u jutarnjoj erekciji. Nije se
pomicao ni dodirivao, samo je osjećao težinu pokrivača na kurcu
koji je bio okrenut nadolje, prema nogama, i naprezao se da
podigne teški pokrivač.
Sjalo je sunce, ali bilo je hladno. Ipak, ne onako hladno kao u
St. Clairu. Gabriella je uporno tvrdila da u Bologni zna biti doista
hladno, ali Woody nikad nije bio siguran što time misli jer nije znao
pretvarati Celzijeve u Farenheitove stupnjeve. Njemu se nije činilo
stvarno hladno, premda jest bilo prehladno da otvori prozor. Kad je
otišao u zahod još je imao erekciju pa se morao nagnuti nad
školjkom, naslanjajući se jednom rukom na zid, da ne bi zapišao
poklopac. Istuširao se i obrijao, odjenuo novu dolčevitu i preko nje
bijelu košulju, a onda je pošao u dugu šetnju, šetnju bez plana.
Već je posvuda bio s Gabriellom, koja je poznavala svaki
centimetar grada, pa je počeo osjećati da je priča grada dio njegove
priče. To mu se inače nikad nije događalo kad bi negdje bio prvi
put, nego tek kad bi se vratio. Dok je hodao, vidio je obrise
srednjovjekovnog grada, grada nastalog potkraj trinaestog stoljeća
koji je bio jedan od najvećih i najnaprednijih u Europi. Vidio je obise
tog grada i u mašti je mogao ući u nj. Otišao je do Porte San
Mammolo, nedaleko od njegova stana; bilo je prometa, ali ne
mnogo - autobus, nekoliko automobila. Slijedio je viale koji je vodio
duž starog srednjovjekovnog zida do Porte Santo Stefano, a onda je
skrenuo prema središtu grada u Via Santo Stefano sve dok nije
došao do crkve. Piazza je bila možda najljepša u gradu - sve je bilo
crveno i oker, kao drveće ujesen. Nekoć je tu bilo sedam crkava;
sada su bile četiri, od kojih je jedna sagrađena na istom mjestu gdje
je nekoć bio Izidin hram. Karlo Veliki tu je došao na bogosluženje u
osmom stoljeću, na putu u Francusku; i sad je bilo vjernika, ali
Woody im se nije pridružio. Otišao je dalje niz Via Santo Stefano do
Dva tornja.
U XXXI. pjevanju Pakla Dante pomisli da je red divova koji
stoje oko bunara na samom dnu pakla grad tornjeva i kad div Antej
podigne i njega i Vergilija i spusti ih u bunar, on to iskustvo
uspoređuje s vrtoglavicom koju osjetiš kad pogledaš Toranj
Garisenda dok nad njim prolazi oblak i primiče se strmini. Woody
je ponovno pročitao natpis na ploči na samom tornju, na Piazzi
Ravegnana. Putnik koji bi se u trinaestom stoljeću približavao
Bologni vidio bi sličan grad tornjeva, njih gotovo sto pedeset kako
se uzdižu iz ravnice poput divova koje je vidio Dante ili makete
grada prepune tornjeva koju sv. Petronije, svetac zaštitnik Bologne,
drži u rukama na najmanje pet slika u Pinacoteci Nazionale. Dva
preostala tornja, koja nisu osakaćena u renesansi kad su općinske
vlasti nastojale nametnuti svoju vlast pojedinim obiteljima i
klanovima koji su se tornjevima služili kao utvrdama, naginjala su
se toliko da su Woodyja podsjetila na dva pijanca koji posrću kući
poslije terevenke. Odšetao se na drugu stranu grada, u Via Piella,
koja je bila prazna. Prozor za Veneciju bio je slobodan. Podigao je
drveni poklopac i pogledao. Rublje je visilo s konopca nad
kanalom; neka je brodica udarala o drveni mol. Kamo bi se mogao
odvesti tom brodicom, pitao se Woody.
Objed s fiksnom cijenom u La Torre de' Galuzzi stajao je 70 000
lira. Pedeset dolara. Woody nije ništa jeo pa mu se malo vrtjelo u
glavi. Jelovnik je bio primamljiv: cappelletti ferraresi in brodo Villa
Gaidello. Kapun zaliven slatkom marsalom i nadjeven pršutom,
kao puran kojeg je jeo kod Gabrielle. Razni prilozi: kuhana prokula,
slatko-kiseli luk, slatki komorač alla Giudia. Za desert: čokoladna
torta ili svježe kruške s parmezanom i balzamičnim octom ili jagode
u crnom vinu. Ali, nije htio toliko potrošiti.
Kad se vratio u stan, napravio je sendvič od pršuta i maslinova
ulja s jučerašnjim kruhom. Onda je pojeo malo salate koja mu je
ostala od sinoć. Bilo je gotovo pet - vrijeme da nazove Ludi i Saru.
Otišao je na kolodvor, odakle ih je uvijek zvao nedjeljom -
šetnja od pola sata. Ili manje. Sad je već bilo ljudi na ulici. Šetali su
se nakon božićnog objeda ili su tek išli na objed. Restorani su bili
otvoreni, a pred šalterima na kolodvoru bili su repovi. Popio je
kavu u baru i zamolio sitniš za telefon. Pokušao je zamisliti Sarin
stan u Chicagu iznad knjižare Powell's. Tamo su Ludi i Laska.
Teško je disao. Posvuda su bili božićni ukrasi. Nazvao je iz
govornice u čekaonici drugog razreda. S mjesta na kojem je stajao
mogao je vidjeti lapide. Ali, vidio ju je gdje god je bio - dovoljno je
bilo da zatvori oči. Rupa od bombe bila je puna cvijeća omotanog
celofanom, s crvenim mašnama. Bilo je i pisama i razglednica. Nije
to očekivao. Ubacio je dvije kovanice od sto lira u telefon, pričekao
signal i okrenuo broj. Ali, kad je zazvonilo, spustio je slušalicu.
Morao se najprije svladati. Još samo malo. Samo da progura do
kraja dana.
U čekaonicu je došla neka obitelj i donijela cvijeće. Gospođa se
rasplakala kad je rukom dotaknula ime na ploči. Muž ju je zagrlio.
Woody ih je vidio na sudu onog dana kad je svjedočio. Čekao je da
odu, a onda je prišao ploči i sam je dodirnuo. Kao i ona žena, prešao
je prstima preko Cookienog imena, koje je bilo pri dnu desnog
stupca. Mramor je bio tvrd i hladan, slova oštra pod prstima.
Duboki utori. Dotaknuo je svako slovo a onda, zdesna, broj njezinih
godina, 22; onda se vratio u govornicu. Nije mu smetala
komercijaliziranost Božića. Volio je kupovati u pretrpanim
trgovinama, volio zamatati darove, odmatati ih i bacati zgužvani
papir u kamin ili koš; volio je osvijetljene ulice, Djeda Mraza na
svakom uglu, sladunjavu glazbu - "Frosty the Snowman", "Rudolph
the Red-Nosed Reindeer" - koja se mogla čuti čak i u Bologni. Ono
što ga je mučilo bila je duhovna strana Božića. Glad za rođenjem, ili
ponovnim rođenjem, strah od oslobađanja od starog, od obnove.
Ponovno je okrenuo broj. Čuo je kako pet tisuća kilometara dalje
zvoni telefon, a onda Sarin glas: – Halo? – U pozadini je čuo Ludi: –
Je li tata? – Oklijevao je samo trenutak, a onda je rekao: – Sretan
Božić.
Djeca sunca

Kada su, nakon bezbrojnih odgađanja, Franco della Chiave i Angela

Strappafelci sredinom siječnja napokon stigli u Italiju, neki je
neovlašteni rimski mirovni sudac odletio helikopterom na
Ciampino, rimski vojni aerodrom na koji je poseban talijanski vojni
zrakoplov dovezao dvoje zatvorenika. Sudac je izdao neovlaštene
naloge za njihovo uhićenje i sastao se s njima bez nazočnosti
odvjetnika, a sljedećeg se dana govorkalo da će se della Chiaveu
možda suditi zasebno, u Rimu, da će ga možda izručiti u Francusku
ili Njemačku, da ga je već ispitala CIA. Imenovano je povjerenstvo
da započne istragu koja bi nedvojbeno potrajala mjesecima, možda i
godinama, ali na kraju su pobijedili bolognski suci. Della Chiave je
doveden u zatvor u Dozzi gdje je, na tiskovnoj konferenciji, obećao
da će sve istresti iz vreće. Vreća će ostati posve vuota, kako su
pisale novine. Prazna. Sve će izići na vidjelo.
Njegova je fotografija bila na naslovnicama svih novina, a uz
nju i fotografija Angele Strappafelci koja je bila osobito zanimljiva
ne samo zato što je ona bila optužena za podmetanje bombe na
kolodvor nego i zbog radnje koju je napisala na Rimskom
sveučilištu, a koja je objašnjavala sponu između neofašističke teorije
i prakse. Radnju zapravo nije ni obranila pred komisijom i nitko o
njoj nije ni mislio dok neki poduzetni novinar iz Corriere della sera
negdje nije iskopao primjerak - jedini primjerak - u skladištu
dokaza središnje policijske postaje u Rimu. Radnja pod naslovom Il
Terrore e la Politica bila je u jednoj od kutija s knjigama i papirima
koji su zaplijenjeni u bivšem Campobellovom uredu na sveučilištu.
Il Resto del Carlino je objavio duge ulomke iz radnje, a
Einaudi je gotovo preko noći objavio cijelu radnju, dugu oko sto
pedeset stranica, koja se odmah rasprodala. Woody je kupio
primjerak na kiosku pred sudom i cijelu je pročitao za jednu večer.
Filozofski uzori Angele Strappafelci bili su Nietzsche i Baron
Julius Evola, vođa talijanskih dadaista dvadestih godina koji se
sastao s Hitlerom nakon Mussolinijeva pada i razgovarao s njim o
mogućnosti uspostave nove vlade u Italiji, vlade koja bi se
beskompromisno pridržavala fašističkih načela. Evola je nadahnuo
tri naraštaja mladih talijanskih fašista, a njegovi učenici, koji su sebe
nazivali "djecom sunca", smatrali su se konzervativnom elitom,
sličnom teutonskim vitezovima, spremnim na svaku žrtvu da bi
uništili zastarjele racionalističke malograđanske vrednote i
pripremili teren za Evolinu civilit? solare - civilizaciju sunca.
Nije bilo lako razlučiti njezina stajališta od Nietscheovih i
Evolinih. S jedne je strane, kao i Nietzsche, prezirala "ropski moral"
buržoazije; s druge strane, kao i Evola, veličala je organsko
srednjovjekovno društvo koje je, čini se, pobrkala sa Srednjom
zemljom J. R. R. Tolkiena - svijetom u kojem se veliki lanac bitka
manifestira kroz društvene i vjerske hijerarhije, kroz monarhiju,
mit, ritual i rasu - vrednote koje su poslije renesanse manje-više
propale.
Dok je sjedila u gabbiji u Auli Vittorio Bachelet nosa
zabodenog u knjigu, Woodyju Angela Strappafelci nije izgledala
kao nekakav Übermensch ili teutonska ratnica ili dijete sunca, a ni
kao netko tko se pokorava nekom višem zakonu koji opravdava
podmetanje bombi. Izgledala mu je kao mlada žena Cookiene dobi -
da je Cookie ostala živa - koja pati od dalekovidnosti i vjerojatno
treba nove naočale. Držala je knjigu preblizu nosu i stalno morala
namiještati naočale sa žičanim okvirom koje bi joj skliznule niz nos
svaki put kad bi ih namjestila. Nosila je mušku košulju koju nije
dobro uvukla u hlače i podizala je pogled jedino kad je govorio
della Chiave. Woody ju je svejedno mrzio, a mrzio ju je još više kad
je doznao da je knjiga koju čita La Compagnia dell' Anello, prvi
svezak Tolkienova "Gospodara prstenova". Nije to zamijetio u
sudnici, ali nekom novinaru Il Resto del Carlino ta pojedinost nije
promakla pa je Woody o tome sljedećeg dana čitao u novinama.
Sjedio je u osteriji s Gabriellom i Giampaolom i čitao članak o
pokretu mladih neofašista.
– Nije mi jasno – rekao je Woody. Pročitao je dio članka naglas.
– Govori o Kampu Hobbit Pina Rautija - tamo su se upoznali.
Neofašistički ljetni kamp koji sponzorira Movimento sociale
italiano, u Abruzziju. Samo zamislite - tisuće mladih ljudi koji
postavljaju keltske križeve, slušaju Wagnera i čitaju "Gospodara
prstenova" dok se pripremaju braniti Europu od zla komunizma i
kapitalizma istodobno. Pročitao sam "Gospodara prstenova" tri
puta naglas. Jednostavno to ne mogu vjerovati. Teror je "povijesna
higijena", buržoaziju treba pročistiti "obredom nasilja"... I sve je to
izvukla iz "Gospodara prstenova" i sad ga čita u ćeliji? Nikako mi to
nije jasno.
Gabriella je radila na svojoj kuharici - nešto je zapisivala.
Woody je protresao novine. Njegov članak o della Chiaveu
preveden je na talijanski i objavljen na prvoj stranici odjeljka o
Bologni. Pokušao ga je pročitati ali se nije mogao usredotočiti.
– Moraš nešto shvatiti, Woody – rekla je Gabriella. – Talijane
oduvijek fascinira sve sjevernjačko. To ti je mitološki problem. Moj
je bratić pobjegao da se bori s nacistima u Torgau kad je rat već bio
pri kraju. Bilo mu je petnaest godina. Nijemci su bili poraženi. Bio je
to herojski čin. Žrtvovanje. Sumrak bogova. Ragnorak. Posljednja
bitka.
– I što mu se dogodilo?
– Poginuo je... Što je dobro. Nije se mogao vratiti kući. Moj
stric je bio partizan, isto tako i moj otac.
– Ne mogu to shvatiti. Nju ne mogu...
– Možda zato što je žena?
Woody je to već čuo, od dekanice. – Da, zbog toga je sve
nekako gore. Imaš pravo. Ne bi trebalo biti tako, ali jest.
– Ti vjeruješ da su žene u biti bolje od muškaraca, da su dobre
po prirodi.
Woody je kimnuo glavom. – Točno. Ne mogu si pomoći.
– A sve je još gore jer je poginula tvoja kći.
– Vjerojatno i to.
– Jesi li ikad poželio imati sina?
Woody je odmahnuo glavom. – Nikad me nije privlačio odnos
oca i sina. Nabijanje lopte u dvorištu. Više mi je ležalo kuhanje.
Cure su izvrsne kuharice.
– Misliš li da bi bilo drukčije da ti je poginuo sin?
– "Jer Bog je toliko volio svijet da mu je dao svog jedinog sina".
Evanđelje po Ivanu, 3,16. To su mi urezali u mozak na vjeronauku.
"I tko god vjeruje u njega..." Tako nekako. "Neće umrijeti..." "Vječni
život..."
 – Misliš li da bi Bog žrtvovao svoju jedinu kćer?
Woody nije mogao suspregnuti osmijeh. – Ne – rekao je. – To
ne bi mogao čak ni Bog.

Dokazi protiv della Chiave, koji su se iznosili nekoliko dana,

zapravo su bili samo indicije, a njegovo obećanje da će "isprazniti
vreću" nije se obistinilo. Kao i drugi prije njega, počeo je s
optuživanjem tajnih službi a završio poricanjem svega. Upravo je
on, rekao je sudu, žrtva terorizma - državnog terorizma. Njegovi su
mladi prijatelji progonjeni. Članovi njegove organizacije,
Rivoluzione e Ordine, čak su u Padovi u ožujku 1980. spriječili
podmetanje bombe. Oni su, a ne policija, bili pompieri - vatrogasci.
Woody se trudio da sluša složene argumente pubblica
ministera, ali nije mogao odoljeti a da ne zuri u Angelu Strappafelci;
privlačila je njegov pogled baš kao što bi ga privukla tučnjava na
ulici ili dim koji suklja kroz otvoren prozor. Mogao je zamisliti - i
zapravo nije prestajao zamišljati - kako bi bilo lako držati joj glavu u
kanti vode, trideset sekundi, onda malo duže, možda četrdeset pet
sekundi, cijelu minutu. Um mu se bunio protiv tih maštarija s
kojima su se po upornosti mogle mjeriti jedino maštarije seksualne
prirode. Govorio bi joj nešto dok bi joj glava bila izvan vode,
podsjećao je na ono što je učinila i na ono što će on učiniti njoj a ona
bi iskašljavala vodu. Da bi se spriječio izišao bi na balkon koji je
gledao na piazzu, kamo su odvjetnici katkad odlazili popušiti
cigaretu; stajao bi tako na hladnoći dok mu ne bi utrnuli i lice i
ruke.
A bilo je još nešto što ga je uzrujavalo. Njezin otac - Angelin
otac - počeo je dolaziti u osteriju. Sjedio je u kutu, straga, nedaleko
od mjesta gdje je Woody svirao gitaru, blizu vrata koja su se
otvarala u dvorište; pio bi vino i jeo tagliatelle ili tortelline. Bio je
tamnoput, pravi južnjak, ali je imao široko, plosnato lice i ravnu
crnu kosu koju je češljao ustranu preko ćelavog tjemena. Giampaolo
je rekao da je prevalio pedsetu, dakle bio je Woodyjevih godina, ali
odijevao se kao starac - teško, smeđe vuneno odijelo - a i hod mu je
bio starački. Woody ga je vidio i na sudu, ali nije znao tko je dok
mu Giampaolo jedne večeri nije rekao. Woody o Angeli nije mislio
kao o nekome tko ima oca.
– Strappafelci – rekao je. – Kakvo je to prezime?
– Staro rimsko prezime – odgovorio je odvjetnik. – Felci je
vrsta korova koji raste uz cestu. U jarcima. Mjesne vlasti uzele bi
seljake da ih čupaju. Sad ih jednostavno poprskaju otrovom.
Strappare - brati. Strappafelci. On je ortolano - trgovac voća i
povrća. Unajmio je stan u Viale XII Giugno, odmah tu, iza ugla.
Tako da bude bliže kćeri.
– A kći mu je sedam godina živjela s della Chiaveom u Buenos
Airesu? – upitala je Gabriella. To i nije bilo pravo pitanje. Samo je
htjela potaknuti razgovor.
– U predgrađu Buenos Airesa – ispravio ju je Giampaolo. – U
velikoj talijanskoj zajednici. A ima i mnogo starih nacista. Nitko ne
postavlja neugodna pitanja.
– I koji se to vrag događao u Rimu? – pitao je Woody.
Giampaolo, koji je Woodyju pomogao napisati članak o
Filippu Fortiju, zavalio se u stolcu, izbočio prsa, ramena povukao
unatrag, raširio dlanove i pogledao u strop, zapravo kroz strop, u
noćno nebo.
– I kako da ja sad to stavim u riječi? – pitao je Woody.
– Mogao bi ga fotografirati. – Gabriella je primila odvjetnika za
nadlakticu. – Hoćeš li to ponoviti ako donesem fotoaparat?
Još su neko vrijeme razgovarali i pritom promatrali gospodina
Strappafelcija.
– Nemoj da vidi da buljiš u njega – rekla je Gabriella.
– Dobro. Je li što jeo?
– Sinoć je od Francesca zatražio špagete alla putanesca.
Francesco mu je rekao: "Sad ste u Bologni."
– Je li Francesco – Francesco je bio jedan od konobara – znao
tko je on?
Gabriella je kimnula. – Trebala sam mu reći da ćeš mu ih ti
skuhati. To je jedan od tvojih specijaliteta, Whoody - spaghetti alla
putanesca. Samo, molim te, bez parmezana!
Woody se nasmijao, ali zapravo je bio uzrujan; svirao je gitaru,
ali samo petnaestak minuta, a kad je obilazio stolove s pladnjem u
ruci, nije zastao kraj njegova stola. Držao se podalje, ali čovjek mu je
mahnuo, pružajući pet tisuća lira. Woody se pokušao povući. To je
ipak bilo previše. Ali, čovjek je ustao i počeo se probijati prema
njemu. Woody se nagnuo i pružio pladanj, koji je već bio pun
papirnatog novca i kovanica. Čovjek je oprezno spustio novčanicu
na pladanj i pritisnuo je kao da lijepi omotnicu. Woody je morao
uzvratiti pritiskom da se pladanj ne bi prevrnuo.
Kad se vratio za stol, Gabriella i Giampaolo su razgovarali o
uvjetima nedavnog izručenja Bruna Contija - privremena sloboda
zbog zdravstvenih razloga - što je sve iznenadilo.
– To je kao da sretneš Hitlerovog starog u McDonaldsu – rekao
je Woody, nesposoban pratiti odvjetnikovo objašnjenje o tome kako
je moguće da Conti bude na slobodi u Italiji ali da ga talijanske
vlasti ne mogu optužiti ni za što osim nekog prometnog prekršaja iz
1982. godine.
– Ne spominji mi McDonalds – rekla je Gabriella. Gradska je
uprava nedavno dopustila McDonaldsu otvoriti restoran u samom
središtu grada, na uglu ulice Ugo Bassi i Via Independenza.
– Mislim da bi ga trebala zamoliti da odlazi drugamo – rekao
je Woody.
– Ne misliš to valjda ozbiljno.
– Vrlo ozbiljno. Ne mogu podnijeti da ga gledam. Dovoljno je
što ga moram gledati na sudu, i njega i njegovu kćer.
– Signore – rekao je odvjetnik i primio Woodyja za ruku. –
Čovjek koji sjedi za onim stolom nije podmetnuo bombu na
kolodvor. I osim toga, mislim da ne bi trebali demonizirati ni same
teroriste. To je pogreška. Moraju odgovarati, naravno, ali nisu
demoni. Ne treba ih pretvarati u nekakvu višu silu. Terorizam je
uvijek simptom političkog problema... – Politička priroda terorizma
bila je jedna od njegovih omiljenih tema.
– Običavali smo prirediti raspravu na St. Clairu – prekinuo ga
je Woody. – Na koledžu na kojem radim. – Nije se trudio
objašnjavati što je to koledž. – Između Freuda i Marxa. Pred svim
brucošima. To je bilo prije nego što je došla nova dekanica. Ja sam
glumio Marxa, a Steve Byrd s Odsjeka za filozofiju glumio je
Freuda. Nitko od psihologa više nije vjerovao u Freuda, ali studenti
su uživali: koji je izvor sveg zla i patnje? Zašto se ljudi ne slažu?
Kako objasniti stalne ratove, nasilje u kući, besmislena ubojstva,
serijska ubojstva? Održavali smo te rasprave u Davis Recital Hallu.
Napravili bismo plakate - Freud i njegova majka, Marx i njegova
obitelj odjeveni kao viktorijanci - a i nas dvojica bismo se
kostimirala. Steve je imao monokl i cigaru. Obojica bismo stavili
lažne brade, a poslije smo čak pustili pravu bradu. Počeli bismo
citiranjem dogovorenih ulomaka - "Nelagoda u kulturi", "Njemačka
ideologija" - ali onda bismo počeli improvizirati i to je dobro
funkcioniralo jer smo obojica vjerovali u ono što govorimo. Ali, sve
bi se uvijek svelo na isto: problem zla. Steve bi me zasipao
primjerima - Holokaust, gulazi, zločini iz jučerašnjih novina - a ja
bih ih pokušao objasniti - ekonomske uzroke Drugoga svjetskog
rata, pa to da sovjetski komunizam nije pravi socijalizam, da u
pravom socijalizmu ne bi bilo tih problema jer bi ljudi bili slobodni.
I doista sam to vjerovao. Mislio sam da se zlo dade objasniti,
politički i ekonomski, da se može demistificirati. Ali, više to ne
vjerujem.
I Gabriella i odvjetnik nagnuli su se prema njemu kao da ga ne
čuju dobro.
– Jasno je zašto je Freudov Todesinstinkt konceptualiziran kao
Sotona – nastavio je – aktivno načelo zla, a ne samo augustinovska
ideja "bitnog ništavila" ili "banalnost zla" Hanne Arendt. Više kao
puritanski vrag, Sotona, pravi vrag, a ne apstrakcija.
– Što zapravo želiš reći, Whoody? – upitala je Gabriella.
– Moja žena – rekao je - i sam je bio zbunjen – htjela je vjerovati
da je strage Božji čin, kao potres ili tornado, nešto što jednostavno
moraš prihvatiti. Oko toga smo se posvađali. Zbog Cookienog
nadgrobnog spomenika. "Božja volja je naš mir." To je ona htjela da
piše na njemu. "La sua voluntade ? nostra pace." Ali ja se s tim
nikako nisam mogao složiti. Nisam to tako vidio. To nije bio vjerski
nego politički problem. S političkim rješenjem. Ali, više nisam tako
siguran. Kad vidim onu ženu u gabbiji kako čita "Gospodara
prstenova", a sad i njezinog oca kako srče vino i jede tjesteninu...
Pogledajte ga samo, odvratan je. Politička ideologija je samo
paravan, izlika, opravdanje; pokrivač kojim skrivamo istinu. Freud
je oduvijek imao pravo. Freud i Plaut i mnogi drugi; homo homini
lupus. – Woody je mislio na Angelu Strappafelci, ali mislio je i na
sebe. U vlastitoj mržnji, vlastitoj želji da uništava otkrio je tajnu koja
mu je dotad izmicala.

Glavni svjedok protiv Angele Strappafelci bio je Filippo Forti. Forti

je ubijen u ljeto 1983., pa se sud morao oslanjati na njegove izjave
koje je davao tijekom dvije godine i na svjedočenje njegove punice,
njegove žene, njegove domaćice i Luigija Bosca, brata Angelinog
dečka Niccoloa.
Prema Fortijevoj izjavi, koju je sažeo predsjednik suda, 16.
kolovoza su Fortijevi prijatelji Angela Strappafelci i Niccol? Bosco
došli u njegov stan u Rimu. Tražili su da im nabavi krivotvorene
dokumente da bi mogli pobjeći u inozemstvo. "Hai sentito lo
scoppio?", pitala je Angela. "Jesi li čuo veliki prasak?" Forti je
pretpostavljao da misli na bombu na bolognskom kolodvoru, ali
nije pitao. Bojali su se da ih je netko na kolodvoru prepoznao. Bili
su odjeveni kao njemački turisti, u Lederhosen i šešire. Angela je
obojila kosu u plavo pa su joj trebali novi dokumenti. Forti je rekao
da im ne može pribaviti dokumente, ali Angela je zaprijetila da će
ubiti njegovog četvorogodišnjeg sina Stefana, da će Stefanu učiniti
ono isto što su učinili Francescu Bevilacqui, također njihovom
prijatelju iz Kampa Hobbit i ORA-e. Forti, inače vlasnik male
fotokopiraonice, nabavio im je dokumente. Trebala su mu dva dana
i dokumenti nisu baš bili najkvalitetniji. Strahovao je za sina, ali više
nije mogao učiniti.
Obrana je oštro napala Fortijevo svjedočenje, tvrdeći da Forti
nje mogao biti u Rimu 16. kolovoza, tražeći stručnjaka da pregleda
Angelinu kosu i utvrdi je li ju ikada obojila u plavo i tvrdeći da su u
vrijeme eksplozije Angela i Niccol? bili u Palermu, na Siciliji, gdje je
Niccol? ubio suca Ciprianija koji je - kao i sudac DiBernardi -
istraživao povezanost Mafije i pojedinih desničarskih organizacija.
Sljedećeg dana svjedočile su i gospođa Forti i njezina majka,
Fortijeva punica. Obje su bile zbunjene, bilo im je nelagodno i nisu
htjele ili nisu znale objasniti nedosljednosti u svojim izjavama.
Uhvaćene u nečemu što nisu razumjele, više ni u što nisu bile
sigurne. Niccol?v brat Luigi, međutim, koji je svjedočio protiv
brata, bio je nepokolebljiv. Forti mu je bio kao otac. Kad je izišao iz
zatvora 14. kolovoza, dan prije strage, najprije je otišao k njemu.
Nije vidio samog Fortija, ali domaćica mu je rekla da je Forti
facendo il pendolino. To je bila ključna fraza - "na njihalu je", svaki
dan se vozi u Rim i natrag u ljetnjikovac.
Woodyju je bilo nelagodno. Nije se mogao osloboditi osjećaja
da su stvari izmakle nadzoru, da je ušao u novu zemlju, da se pred
njim otvara još jedna vita nuova. Još ga je držao taj osjećaj kad mu je
te večeri u osteriji prišao gospodin Strappafelci.
– Signor Whodull – rekao je – oprostite starcu što smeta.
Woody ništa nije rekao. Najprije je pomislio da se čovjek želi
ispričati. Hitlerov tata koji se ispričava Židovu.
– Signor Whodull – rekao je – Sjedinjene Države su velika
zemlja, najveća na svijetu. Uvijek nastoje postupiti kako valja.
Pomislio sam da mi možete pomoći. – Govorio je rimskim
dijalektom, ali onim neobrazovanog svijeta. Imao je ono isto teško
smeđe odijelo koje je nosio svake večeri i istu vunenu kravatu
zamrljanu vinom i umakom od rajčice.
– Znate li tko sam ja? – upitao je Woody.
– Vi ste otac kao i ja i osim toga ste giornalista americano.
– Što hoćete od mene?
– Gospodine Whodull, htio bih da napišete nešto o mojoj kćeri
za vaše američke novine.
– Signor Strappafelci – rekao je Woody – vaša je kći
podmetnula bombu na kolodvoru i ubila osamdeset šest ljudi.
Među njima je bila i moja kći. S obzirom na okolnosti, mislim da
nemamo o čemu razgovarati.
Gospodin Strappafelci snažno je odmahnuo glavom. – To je
nemoguće.
– Naprotiv, vrlo je moguće. Moja je kći vrlo mrtva, Signor
Strappafelci. Mrtva je već sedam godina. Bila je iste dobi kao i vaša
kći koja je živa.
– Ali, Signor Whodull. – Gospodin Strappafelci je uhvatio
Woodyja za zglavak kao da ga želi spriječiti da pobjegne. – Fillipo
Forti nije mogao biti u Rimu u vrijeme u koje je rekao. To nije
moguće.
 – Pročitali ste izjavu?
Kimnuo je. – Da, pročitao sam sve izjave. Danas sam slušao
svjedoke. Signora Forti i punica obje kažu da Forti nije mogao otići
u Rim na jedan dan.
– I ja sam slušao svjedoke, i ja sam pročitao izjavu, Signor
Strappafelci. Poznato vam je da su Signora Forti i njezina majka
promijenile izjave nakon što je Forti ubijen?
– U izjavama od 22. studenog 1983. rekle su da je to moguće,
da. Ali 12. ožujka 1986. više se nisu tako dobro sjećale.
– Upravo obratno – rekao je Woody. – Nakon što je Forti
ubijen, odjedanput su se počele bolje sjećati. Jer žive u strahu. Ali
Boscov brat je razgovarao s Fortijevom domaćicom 14. kolovoza,
istog dana kad je izišao iz zatvora. Fortija nije bilo, ali domaćica je
rekla da je on facendo il pendolino između Rima i Montalta di
Castra. Njihalo, Signor Strappafelci. Svaki dan je odlazio i vraćao se.
Je li vam to jasno?
– Mogu li sjesti? – Sjeo je na Gabriellin stolac na kraju stola.
Osteria je bila puna. – Ja nisam išao na sveučilište, Signor Whodull.
Nije mi lako sve to razumjeti. Moja kći i Nicco otišli su potražiti
Fortija, ali ne u kolovozu nego u travnju. Signor Forti nije lagao,
samo se zabunio.
– Ali Angela ga je pitala: "Hai sentito lo scoppio?" Što mislite,
da ga je pitala o velikom prasku?
– Ne razumijem.
– O "velikom prasku", nastanku svemira.
– O tome ćete morati pitati Boga – rekao je. – A eksplodirao je
bojler za centralno grijanje, u Via San Donato, a ne bomba.
– U kolovozu? Zašto bi bojler bio uključen u to doba godine?
– Pa to vam i govorim. Ne u kolovozu, u travnju. – Naručio je
litru crnog vina. Woody se pokušao usprotiviti, ali bilo je prekasno.
– Ali, zašto bi im u travnju trebali krivotvoreni dokumenti?
– Angela se uvalila u neke neprilike. Teško je otići iz zemlje. U
Italiji moraš imati papire, inače ništa ne možeš.
– Signor Strappafelci, vaša je kći prijetila da će ubiti Fortijeva
četvorogodišnjeg sina ako im Forti ne nabavi krivotvorene
dokumente.
 – Rekla je da ga je rasplakala, da, ali u travnju, ne u kolovozu.
U kolovozu je bila u Palermu. U travnju je u Via San Donato
eksplodirao bojler. To je htjela reći.
– Nije rekla da ga je "rasplakala". Rekla je da će mu učiniti isto
što i Bevilacqui. Znate li što su učinili Bevilacqui? Znate li?
– Nicco je rekao da je imao poremećaj ličnosti.
– Jeste li i to pročitali u izjavama?
– Da, pročitao sam mnoge izjave.
– Bevilacqua im je bio prijatelj, Signor Strappafelci. Prijatelj.
Upoznali su se u Kampu Hobbit, zajedno su bili u ORA-i. Ubili su
ga i odsjekli mu noge da bi ga mogli strpati u kovčeg.
– Htio ih je izdati.
– Što je htio izdati, Signor Strappafelci? Što su to učinili da ih je
htio izdati?
– Nicco je rekao da je bio sitna duša, da je bio mali čovjek.
– A sudac DiBernardi? Je li i on imao poremećaj ličnosti? Je li i
on bio mali čovjek? Je li zaslužio da umre? Čitali ste Niccol?ove
izjave. Vaša mu je kći prišla s leđa i pucala mu u glavu. Kao da to
nije ništa. Kao da on nije ljudsko biće, kao da nije čovjek koji ima
obitelj. – Woody je pružio kažiprst kao cijev pištolja i uperio je sebi
u glavu. – Stajao je pred svojom kućom i čekao autobus. Ubili su ga
zato što je radio svoj posao.
– Ne, nije to zaslužio, ali valjda možete shvatiti...? Osudio je
Nicca na zatvor zbog prometnog prekršaja. Od početka je imao
predrasude jer je znao za radiopostaju.
– A zašto ne bi imao predrasude? Pucali su u sedam žena.
Jedna od njih je još u invalidskim kolicima. I to dok je program bio
u tijeku, za Boga miloga. Samo zato što im se nisu sviđale njihove
političke sklonosti?
– Ali, to nije dio službene optužbe kod prometnog prekršaja.
Nije imao pravo učiniti ono što je učinio na temelju nečega što nije
dio sudskog postupka. On je prekršio zakon baš kao i oni.
– Besmislica. Ubili su ga zato što se spremao raskrinkati ORA-
u i jer je unaprijed nešto znao o strage, Signor Strappafelci, in
anticipo. Znao je da nešto spremaju. Pokušao je upozoriti svoje
pretpostavljene. Sve što je znao snimljeno je na kasete. A sad ih već
devet godina nitko ne smije preslušati jer su proglašene državnom
tajnom. Apsurdno!
– Stvar je u tome, Signor Whodull, da su ta ubojstva, ili kako ih
god želite nazvati, bila mirati. Kao kod Crvenih brigada. Bila su
ciljana. Bevilacqua, sudac DiBernardi. Imali su razloge zbog kojih
su ih ubili. Ali, strage - to je nešto sasvim drugo. Zašto bi Angela
stavila bombu na kolodvor? Strage je nešto posve drugo, Signor
Whodull.
– To mi baš ne zvuči kao jaka obrana. "Ubijamo ljude
pojedinačno pa zašto onda mislite da bismo podmetnuli bombu na
kolodvor?"
– Signor Whodull, bili ste danas na sudu. Čuli ste da je punica
rekla da je Forti u kolovozu uvijek odlazio u Montalto di Castra.
Ako je bio u Montaltu di Castra, kako je mogao biti u Rimu?
– Mogao se odvesti - to su samo dva sata vožnje. Osim toga,
Luigi, Niccol?ov rođeni brat, kaže da je razgovarao s Fortijevom
domaćicom u Rimu. Već smo govorili o tome.
– Luigi je izdajica, reći će bilo što samo da uvali brata u
neprilike.
Woody je podigao pogled i vidio Gabriellu kako stoji pred
vratima kuhinje.
– Želim da napišete istinu o mojoj kćeri za vaše američke
novine, molim vas. Htio bih da netko kaže istinu o njoj. Ovi
talijanski giornalisti – odmahnuo je rukom – njima je samo stalo
do... Oni su stronzi, govna. – Stisnuo je prstima nos da pokaže kako
smrde.
– Istinu o vašoj kćeri? Signor Strappafelci, nisam siguran da je
to nešto o čemu biste željeli čitati u novinama.

* * *

Sag koji je dobio od Alireze i Allison bio je vrlo star. Woody se baš
nije razumio u sagove, ali vidio je da je taj djelo pravog majstora,
vjerojatno kermanski ili kašanski. Ponudio ga je Gabrielli, ali ga je
odbila. – Ne mogu ga uzeti, Woody; odveć je skupocjen. Trebao bi
ga osigurati. Sigurno je lijepo imati tako bogate prijatelje. Nadam se
da si im se zahvalio.
– Naravno – odgovorio je. Zapravo, pisao je Allison i zahvalio
se, ali je rekao i da nikako ne može prihvatiti dar. No Allison mu je
odgovorila da valjda zna kako nije pametno odbiti dar od Iranca.
Zar nije ništa naučio u Esfahanu? Onda je dao postaviti sag na zid
sučelice krevetu tako da ga je mogao gledati dok je ležao ili dok je
Gabriella sjedila na njemu. Nije ga odmah prepoznao, ali to je bio
sag koji mu je Turi opisala, sag tantin Minoo.
– Što gledaš? – rekla bi Gabriella kad bi okrenuo glavu i gledao
joj preko ramena. – Gledaj mene! – I prekrila bi mu oči rukama, ali
onda bi se okrenula i gledala i sama. Bio je tako lijep - ptice živih
boja na smeđecrvenoj osnovici, a u sredini, pokraj tirkiznog jezerca,
lane koje sisa majku.
Jedne nedjelje ujutro odvezli su se - Woody je vozio Gabriellin
fiat 500 - do njezine kuće na selu, njezinog horacijevskog
ljetnikovca, nedaleko od Dozze - ne zatvora, nego gradića poznatog
po zidnim slikama i Enoteci Provinciale u kojoj je Gabriella
kupovala vino za osteriju. Rekla je da je kuća ružna i vrlo skromna,
ali Woodyju je bila dražesna. Bile su tri prostorije, jedna nad
drugom: kuhinja s kamenim podom, zatim neka vrsta salona ili
dnevnog boravka, pa spavaća soba na vrhu. Na polici postavljenoj
iznad stubišta bio je gramofon i mnogo ploča. Gabriella je pustila
Bellinijevu "Normu" i to vrlo glasno.
– Moramo baciti koštice od maslina u peć – rekla je. Woody ju
je jedva čuo. – Možeš li podići pedeset kila?
Woody je kimnuo, ali nije baš bio siguran.
– Zajedno ćemo – rekla je.
Peć je bila u šupi pokraj kuće. Samljevene koštice bile su u
velikim vrećama, kao za krumpir, naslonjenim na zid.
– Naručim kamion iz Abruzzija – rekla je – svakih četiri-pet
godina. Ne dolazim često ovamo. Tu ću živjeti kad odem u
mirovinu.
– Nikad o tebi nisam razmišljao kao o nekome tko će otići u
mirovinu.
– Umorna sam, Woody – rekla je.
Zajedno su podigli tešku vreću i ispraznili je u kantu /BIN/.
Kroz otvor na dnu koštice su padale u bruciatore.
– Nevjerojatno – rekao je Woody. – Ti kuću griješ košticama od
maslina? Nama je jednom netko donio malu vreću koštica da ih
stavljamo na roštilj. Onda smo ih počeli skupljati, ali ja sam ih
uvijek zaboravljao upotrijebiti. Kad smo prodali kuću, ostalo nam je
nekoliko vreća.
– Predaleko sam od grada da bih se mogla priključiti na
plinovod. A koštice su jeftinije od propana.
Nije im se žurilo. Sjedili su pola sata u kuhinji u kaputima i pili
prošek dok su čekali da ih koštice zagriju.
Dok je hodao za njom uza stube prema spavaćoj sobi, Woody
joj je podignuo dugu suknju i stavio ruke na bikini gaćice. Bojao se
da će njegova prosidba i njezino odbijanje u baru iza San Luce
promijeniti njihov odnos, i jest, ali ne onako kako je očekivao. Činilo
mu se da je zapravo i njoj laknulo što se više ne moraju brinuti zbog
budućnosti. Opasnost je prošla pa su mogli biti otvoreniji i
neopterećeniji jedno s drugim. Iako nisu ništa rekli, njihov je odnos
istodobno postao misaoniji i tjelesniji, kao da je tanani čvor koji je
povezivao njihova tijela i duše malo zategnut, kao da se ništa što
kažu ili učine neće okrenuti protiv njih.

Obrana je uspjela uvjeriti suce da Angelinu radnju ne uzmu kao

dokazni materijal jer je pribavljena na nezakonit način - policajac
koji ju je našao nije imao nalog za pretres Campobellova ureda - i
tako nitko neće moći postavljati pitanja koja su Woodyja najviše
uznemirivala, pitanja koja su nadilazila okvire Angeline analize
političkih uvjeta koji su doveli do procvata terorizma u dvadesetom
stoljeću, u Alžiru, Irskoj, Palestini, Italiji; pitanja koja nije znao ni
sročiti, koja nije ni želio sročiti. Nije bio nimalo sklon Crvenim
brigadama, IRA-i ili Hamasu, ali ih je mogao shvatiti, shvaćao je
njihove ciljeve, shvaćao je primjenu terora kao oružja protiv jače
sile. Ali, tezu da je teror sam sebi cilj, nešto "dobro" u platonovskom
smislu, mogao je shvatiti jedino u kontekstu onoga što je osjećao
prema samoj Angeli, osjećaja koje nije želio ni imenovati, koji su ga
žderali kao rak i ostavljali neugodan okus u njegovim ustima,
osobito kad bi se našao na kolodvoru ili prolazio kraj Ospedale
Maggiore ili mrtvačnice u Via Irnerio, mjesta koja su ga podsjećala
na Cookiene posljednje dane, sate, minute; premda je drugim
ljudima na sudu ili u osteriji izgledao kao savršeno zdrav i
normalan čovjek, običan sredovječni pripadnik srednjeg staleža -
Moli?reov homme moyen sensuel - koji vjerojatno jedva čeka da
popije čašu-dvije (ili tri) vina poslije večere.
U ponedjeljak je Angela sve iznenadila pristavši da svjedoči.
Prema talijanskom zakonu mogla je svjedočiti bez unakrsnog
ispitivanja pubblica ministera i odvjetnika parte civile; ispitivat će je
samo predsjednik suda.
Stajala je licem okrenuta sucu i jasnim glasom opisala do u
pojedinosti kako su ona i Niccol? Bosco otišli na Siciliju pomoći
prijatelju iz ORA-e da pobjegne iz palermskog zatvora
Granguardia, kako bijeg nije uspio jer je njihov čovjek na Siciliji
uhićen zbog pokušaja da provali u skladište streljiva i kako su, uz
pomoć treće osobe, ubili suca Gianfranca Ciprianija, na sličan način
kao i suca DiBernardija - prišli su mu i pucali. Uloga treće osobe
nije bila sasvim jasna.
Woody je tada prvi put čuo njezin glas i slušao je više zvuk
nego smisao, kao da je pokušava shvatiti na nekoj drugoj razini,
onako kako su afazičari navodno razumjeli Ronalda Reagana kad bi
govorio na televiziji. Ali, pozorno je slušao kad je opisivala samo
ubojstvo.
– Upravo je izišao iz automobila – rekla je – ispred Palazza di
Giustizia i čekao je da vozač odveze auto. Oslovila sam ga po
imenu, "Gianfranco". Osvrnuo se, a onda me pogledao. Auto se
udaljio. "Gianfranco", rekla sam mu, "želim te upoznati s nekim,
želim te upoznati s mojim prijateljem Niccol?om Boscom." "Ne
razumijem", rekao je, "zar se mi poznajemo?" "Razumiješ li sad?",
rekla sam. Nicco je imao pištolj u džepu. Izvadio ga je i pucao mu u
prsa. Onda je vratio pištolj u džep i otišli smo niz Via dei Candelai
pa na Corso. Kad god bismo prošli pokraj neke crkve, Nicco je htio
ući i pomoliti se, ali ja sam mu govorila: "Samo još malo, samo još
malo. Sve će biti u redu."
Pubblico ministero je tvrdio da je ubojstvo suca Ciprianija
imalo sve karakteristike mafijaškog ubojstva i da nema nikakvih
dokaza da su Bosco i Strappafelci bili na Siciliji. Predsjednik suda,
iako nije bio nepristan kao američki suci, ukorio je odvjetnika
obrane što je zaskočio sud tom pričom bez najave i raspustio sud za
taj dan.
Woody je bio u šoku, ali te večeri u osteriji Gospodin
Strappafelci bio je ushićen. – Rekao sam vam – rekao je Woodyju. –
Bili su u Palermu a ne u Bologni; čuli ste kako su ubili suca
Ciprianija. To je kao sa sucem DiBernardijem. Mirato. Ciljano. A ne
bomba na kolodvoru.
Woody je to čuo već bezbroj puta: Ubijamo ljude pojedinačno;
zašto mislite da bismo se upustili u masovno ubojstvo na
kolodvoru? – Nema nikakvih dokaza da su bili na Siciliji.
– Naravno da nema. Traži ih policija. Normalno je da se
skrivaju.
Woody je osjetio snažan poriv da zadavi gospodina
Strappafelcija. Nije samo htio pobiti njegove argumente, nego i
nešto više: htio mu je otvoriti oči, smaknuti zaslone, natjerati da
vidi svoju kćer onakvom kakva je doista. Bio je odveć uzrujan da bi
svirao. Pojeo je tomino, popio pola litre vina, razgovarao s
Gabriellom čija će nećakinja Flavia nastupiti u nekakvom baletu u
obližnjem gradiću u nedjelju navečer. Woody je pristao poći s njom.
Poslije, kad je vidio da gospodin Strappafelci ustaje iako mu je boca
vina na stolu još napola puna, spustio je glavu kao da proučava
rukom ispisani jelovnik. Nije htio da gospodin Strappafelci, kojemu
je odijelo bilo tijesno iako je bio sitan čovjek, kojega kao da je
kravata zamrljana hranom gušila, čiji su obrazi bili prekriveni
sijedim čekinjama iako mu je kosa još bila crna... nije želio te večeri
ponovno razgovarati s njim. Ali, gospodin Strappafelci svejedno je
prišao njegovu stolu.
– Niste večeras svirali gitaru.
Woody je odmahnuo glavom, tako srdit da mu je bilo teško
govoriti. Ne, nije bio srdit - nije znao što bi rekao. – Barem ste
uštedjeli pet tisuća lira – rekao je napokon.
– Novac je nevažan. Važna je glazba. S njom je sve
podnošljvije. – Gospodin Strappafelci stajao je kraj stola i
prebacivao težinu s noge na nogu. – Imala je pticu, Signor Whodull.
Angie. Imala je papigu. Bila je skupa. Zvala ju je Beccone - "veliki
kljun". Donijela bi ga u trgovinu, a kad bi zazvonio telefon, Beccone
bi rekao: "Pronto" i glumio kao da s nekim razgovara: "S?, m-hm,
m-hm, sě, no, sě, sě." Katkad bi smiješno hodao, sav pogrbljen, i
rekao bi: "Prikradam se." Nitko ne zna za Becconea. Sva ona govna
znaju samo za Fortija i Bevilacquu i DiBernardija.
Woody nije odgovorio.
– Beccone je poginuo – nastavio je gospodin Strappafelci. –
Davno. Ubili su ga komunisti.
– Ubili su ga komunisti? – To je potaknulo Woodyjevu
znatiželju.
– Na ulici. Angie ga je vodila doktoru, veterinaru. Imala je
krletku za putovanje, ja sam je napravio, bila je kao mali kovčeg.
Imam malu prodavaonicu voća i povrća u Vicolo del Piede u
Trastevereu. Komunisti su se doselili u taj dio grada. Pokušali su
sve preuzeti. Nisam htio da ide sama, ali nisam mogao ostaviti
prodavaonicu a ona nije htjela čekati da se vrati moja žena jer je
Beccone slomio veliko pero i bojala se da će dobiti infekciju, a
veterinar je bio samo dva ugla dalje. Ali, došli su komunisti i njihov
glavešina je gurnuo ruku u krletku i Beccone ga je ugrizao, a on ga
je onda dograbio i stiskao ga u šaci dok nije bio mrtav i onda ga je
bacio na ulicu. – Gospodin Strappafelci je pružio stisnutu šaku. –
Nikad to nije preboljela.
– Želite li reći, Signor Strappafelci, da je ta trauma iz djetinjstva
uzrok sociopatskog ponašanja vaše kćeri?
– To ne znam – rekao je – ali nismo imali giardino u kojem bi
pokopali Becconea. Napravio sam mali lijes od gajbe za maline,
zamotali smo Becconea u ženin žuti šal, odnijeli ga na Ponte
Garibaldi i pustili niz rijeku, ne s mosta nego odozdo. Pustili smo
da ga rijeka odnese u more, pokraj Ostije Antice.
Woody je suspregnuo poriv da kaže nešto suosjećajno. – Kad
ste posljednji put razgovarali s kćeri?
Gospodin Strappafelci se zamislio. – Ima ona pametnijeg posla
nego da razgovara sa starcima poput mene.
Bilo je već kasno, ponoć je prošla i za stolovima se tu i tamo
moglo naći slobodno mjesto.
 – Ali, smije primati posjetitelje, zar ne? Rossellijeva obitelj
svaki tjedan dođe iz Milana; Trimarchijevi brat i sestra također
dođu svaki tjedan, Campobellovi dolaze čak iz Rima. Kad vas je
posljednji put vidjela, Signor Strappafelci? Je li mi možda nešto
promaklo? Ima li sad važnijih stvari koje mora gledati?
– Ne želi nikoga vidjeti – rekao je i odgurnuo stolac od stola. –
Ne želi ništa čuti.
– Ne razgovara s vama – rekao je Woody. – Već godinama, nije
li tako? Iz Argentine vam uopće nije pisala. Ni jedno jedino pismo.
Je li tako? Ni jedno jedino. Ne želi vas vidjeti jer vi ne spadate u
njezinu civilt? solare. – Woody je nehotice počeo oponašati
Strappafelcijev rimski dijalekt. – Vi i ja nismo djeca sunca kao ona,
Niccol? i Mussolini. Vi i ja smo sitne duše, kao Bevilacqua i sudac
DiBernardi. Imamo poremećaj ličnosti, ne znamo se uzdići do više
razine.
– Imam ujaka koji je dvadeset godina bio privatni tajnik Rachel
Mussolini, poslije rata... Bio je slijep. Izgubio je oči u ratu.
– Teško je doprijeti do vas, Signor Strappafelci.
– Vi mislite da sam i ja slijep. Mislite da ne vidim, ali vidim
vas, Signor Whodull. Žao mi vas je, žao mi je zbog vaše kćeri, ali
mislim da vi mene ne vidite, a ne vidite ni moju djevojčicu. Mislim
da nas ne želite vidjeti. Doduše, ne mogu vas okriviti zbog toga.
– Zašto vaša kći ne želi da je posjetite, Signor Strappafelci?
Zašto vas ne želi ni pogledati? Što ste joj radili?
– Ništa joj nisam uradio, Signore. Nisam je ni pipnuo, nikad je
nisam pljusnuo, nikad podigao ruku na nju. Ništa.
– Kada ste posljednji put razgovarali s njom? Prije koliko
godina?
– Znate što ponekad mislim? – Gospodin Strappafelci se
dlanovima oslonio na stol i nagnuo prema Woodyju. – Ponekad,
kad vidim svoju kćer u gabbiji, pomislim na Becconea u njegovoj
krletki. Više ne može letjeti, ne može pobjeći. Što mislite, Signor
Whodull, bi li vam bilo draže da je moja kći mrtva a vaša u gabbiji?
Woody je tad znao da je napokon uspio, kao lovac koji je ubio
jelena ili medvjeda ili gusku. Ali, njegov trijumf se pomiješao s
kajanjem, kao da je on osobno zadavio Becconea, da je iz njega
istisnuo život onako kako ga je želio istisnuti iz Angele; kao da je
upravo on stavio malo truplo u lijes i poslao ga niz Tiber do Ostije
Antice, gdje je Eneja prvi put kročio na rimsko tlo, i dalje, u
Tirensko more.
– Možda možemo opet porazgovarati – rekao je. – Možda bi
mogao napisati nešto istinito o vašoj kćeri.
– Hvala, Signor Whodull. I vi ste otac, razumijete me.
Ergastolo

U veljači su ponovno saslušani agenti čije je prijašnje svjedočenje

dovelo do uhićenja generala Palumba i dopukovnika Milazza zbog
depistaggi, ali ni sad nije bilo moguće otkriti što to general i
dopukovnik skrivaju. Potkraj mjeseca svjedočili su balistički
stručnjaci koji su rekli da je eksploziv u bombi nalikovao na
parmezan, i još jedna skupina pentita, članova ORA-e i drugih
neofašističkih organizacija koji su svjedočili protiv svoje braće po
oružju. Pubblico ministero sažimao je u prvom tjednu ožujka
argumente optužbe protiv sedmoro optuženih. Zatim su govorili
odvjetnici parte civile, a iduća dva tjedna govorili su odvjetnici
obrane. U srijedu, 31. ožujka, predsjednik suda objavio je da je
rasprava završena pa se sud povukao u Cameru di Consiglio.
Suđenje je trajalo sedamnaest mjeseci. Sud je održao više od dvjesto
zasijedanja.
Woody je svaki tjedan slao članak Tribuneu - osamnaest
članaka za osamnaest tjedana. Primao je 150 dolara tjedno od
Tribunea i po sto dolara od svakog od osam listova iz raznih
dijelova Sjedinjenih Država koji su prenosili njegove članke dan
nakon što bi ih objavio Tribune. Neki je američki nakladnik
razgovarao s njegovim urednikom u Tribuneu pa se sad spremao
povezati članke u knjigu. Pisao je o svim glavnim likovima suđenja,
uključujući i one koji se nisu pojavili na sudu. Ali, još uvijek nije
ništa napisao o Angeli Strappafelci, čiji se alibi, po Woodyjevu
mišljenju, nije uspio održati nakon pitanja što joj ih je postavio
predsjednik suda. Nitko je nije namjeravao optužiti za ubojstvo
suca Gianfranca Ciprianija u Palermu.
Sad kad više nije mogao vidjeti kćer u gabbiji, gospodin
Strappafelci vratio se u Rim. Prije odlaska podsjetio je Woodyja da
je obećao napisati nešto istinito o njoj, ali Woody je to stalno
odgađao. Sve se više angažirao u Udruzi, koje je upravo unosilo u
kompjutor podatke o svim stragi - Piazza Fontana, Piazza della
Loggia, Brescia, Italicus, Ustica - kako bi se izjave optuženika na
pojedinim suđenjima mogle usporediti i povezati; nekoliko je puta
odlazio u Rim s gospodinom Montefioreom, predsjednikom
Udruge, i sastao se sa senatorom Cavallinijem iz Torina, koji se od
početka borio za ukidanje državne tajne u slučajevima terorizma.
"Odgađanje" zapravo nije bilo pravi izraz. Woody tome nije
bio sklon. Kad bi sjeo pisati, pisao bi. Ali, svaki put kad bi sjeo
pisati o Angeli Strappafelci, nešto bi ga ponijelo unatrag, kao da
pliva protiv struje koja je prejaka za njega. Ispisao bi dvije-tri
stranice natuknica, poredao "činjenice" kronološkim redom, napisao
novinarska pitanja - tko? što? kada? gdje? zašto? - na vrhu prazne
stranice. Ali u nekom trenutku zamislio bi je kako gura naočale uz
nos ili okreće stranicu "Gospodara prstenova" - došla je do polovice
trećeg sveska kad je suđenje završilo - i preplavili bi ga osjećaji pa bi
pisao stranice i stranice prostota, pritiščući tako jako da je uništio
vršak svoje najbolje penkale koju mu je darovala Hannah pa je dalje
morao pisati kemijskom olovkom. Kad bi završio, iskidao bi
stranice na sitne komadiće - nije htio da ih Gabriella vidi - i bacio ih
u plastičnu vrećicu ispod sudopera. Kad je očekivao da će Gabriella
prenoćiti kod njega, bacio bi vrećicu u kantu za smeće na ulici.

* * *

Svi su se iznenadili kad je porota objavila da je obavila svoj posao.

Nitko to nije očekivao prije kraja lipnja. Pubblico ministero otišao je
u vikendu na Siciliji, odvjetnici obrane i parte civile bili su raštrkani
diljem zemlje. Woody i Gabriella su otkazali putovanje u Trentino,
gdje je Gabriellin bratić imao vikendicu u planinama. Woody je
napisao još tri članka - o talijanskom pravosudnom sustavu, o
organizaciji Fraternit? e Lavoro i o nastojanju da se ukine status
segreto di stato - ali i dalje ništa o Angeli Strappafelci.
Večer prije objave presude Woody i Gabriella su prošli pokraj
Hotela Roma u Strada Maggiore gdje je porota provela nešto više
od tri tjedna u izolaciji. Woody je pokušavao sagledati budućnost,
ali nije mogao vidjeti ništa dalje od ovog trenutka, trenutka u kojem
će predsjednik suda izgovoriti riječ ergastolo. Doživotni zatvor.
Smrtna kazna je u Italiji ukinuta, ali ergastolo će za Angelu biti
dovoljan; očekivalo se da će neki osuđenici dobiti lakše kazne.
Pokušavao je sagledati budućnost ne zato da bi vidio kakav će biti
njegov život nego da bi vidio kako će se osjećati kad suđenje završi,
kad krivci budu kažnjeni, pravda izvršena.
Woody nije nimalo sumnjao da će u ovom slučaju pravda biti
zadovoljena. Tajanstvene i moćne sile u vladi podmetale su mnoge
prepreke suđenju još od početka istrage 1980. godine - suci su
neočekivano premiještani ili nisu mogli dobiti administrativnu
pomoć; informacije su prikrivane ili izgubljene; ispostavilo se da je
jedan od odvjetnika parte civile član FL-a i da podnosi izvješća
izravno Brunu Contiju u Švicarsku - ali, magistratura u Bologni je
na kraju pobijedila. Ako je bilo ikakvog razloga za zabrinutost, bila
je to prividna lakomislenost porote. Jedan od sudaca-građana
slomio je prst igrajući nogomet u dvorištu hotela pa su ga odvezli u
bolnicu. Odvjetnici obrane već su počeli govoriti o poništenju
suđenja jer članovi porote nisu smjeli dolaziti u dodir s bilo kim
izvan porote.
Dok su stajali pred hotelom, Woody je osluškivao. Što je mislio
da će čuti? Još jednu nogometnu utakmicu? Jedan od stražara koji
su raspoređeni oko hotela sumnjičavo ga je promatrao, držeći prst
na okidaču puškostrojnice, kao da je Woody možda terorist.
Gabriella ga je povukla za rukav.
Woody te večeri nije otišao u osteriju jer nije htio vidjeti
gospodina Strappafelcija, koji se bez sumnje vratio iz Rima. Sjeo je
za pisaći stroj koji je posudio od Gabrielle, mali Olivetti s
talijanskom tipkovnicom. Stalno je udarao w umjesto q i obratno.
Potrošio je cijelu kutijicu korekturnog papira.
Popio je jedno pivo, načeo drugo i počeo tipkati sve što bi mu
palo na um. Nakon petnaestak minuta shvatio je da piše Angeli, a
ne o Angeli. Ali, ona je bila pomična - ili nevidljiva - meta. Ništica,
brojka. Zagonetka. Nije znao kako da je rani ni kamo da cilja:

/ovaj dio - pismo - uvučeno/

Prošlo je sedam godina otkako si podmetnula bombu u
čekaonicu drugog razreda kolodvora, bombu koja je ubila 86 ljudi,
među njima i moju kćer Carolyn. Cookie. Otad nemam mira.
Izgubio sam ženu. Ostavio sam svoj poziv učitelja. Često čujem
kćerin glas, ali mogu razabrati što mi govori.
 Dok si ti živjela u Argentini, ja sam proživio svoj život. Volio
sam svoje kćeri. Kuhao sam im. Grlio sam ih. Moja je žena otišla i
otad sam volio drugu ženu, dvije druge žene, na svoj način.
Otkako si u listopadu prošle godine uhićena, nisam prestao
misliti na tebe. Nije to bio uragan, tornado, šumski požar, plimni
val, lavina ni pad zrakoplova. Netko je odlučio. Proizvoljno. Ti. Ti si
to uzela u svoje ruke, odjevena kao Njemica, s bombom u
naprtnjači. Jesi li znala da eksploziv izgleda kao parmezan? Jesi li se
osvrtala? Čekaonica je bila prepuna. Jesi li mislila na ljude u toj
pretrpanoj prostoriji? Jesi li se pitala o njihovim životima? Kako će
to utjecati na njih?
Kad smo stigli u Bolognu, bio je utorak. Prolazio sam kroz
Bolognu vlakom, ali uvijek kad sam putovao drugamo - iz Rima u
Veneciju, iz Venecije u Rim - i nikada nisam izlazio iz vlaka osim da
kupim novine ili pričekam drugi vlak. Prvi i drugi kolosijek bili su
jako oštećeni ali vlakovi su i dalje išli, a kolodvor je preuređen.
Pogođeno područje ograđeno je lancem. Ljudi su na njega stavili
pjesme, poruke na papirićima, pisma, čak i note. Još ih vidim.
Poslije ću i ja staviti pismo, pismo tebi, iako tad nisam znao tko si. A
ne znam ni sada.
Vrlo je vruće. Imam traperice i bijelu košulju podvrnutih
rukava, to uvijek nosim, to je moja sveučilišna odora; moja žena je u
ljetnoj haljini, ne sjećam se kojoj. Nju u mislima više gotovo uopće
ne vidim, ali vidim policiju i vojsku, posvuda, i plakate - neke
tiskane, neke ispisane rukom - koji prosvjeduju protiv strage. Na
državnim zgradama na Piazzi Maggiore crne zastave.
Žena i ja smo zagrljeni. Još se nismo prestali nadati. Dok smo
letjeli za Milano rekli smo jedno drugome stvari koje nikad prije
nismo rekli, ali više se ne sjećam koje. Nismo spavali, ali nismo
umorni. Neizvjesnost je tako strašna da ne možemo zaspati.
Allison Mirsadiqi - moja stara prijateljica kod koje je Cookie
odsjela u Rimu - dovezla se iz Rima da nas dočeka. Već nam je
rezervirala sobu u hotelu. A grad - najbolje organizirani grad u
Italiji - daje besplatan smještaj obiteljima žrtava i bonove za
besplatne obroke u restoranima CAMST-a.
U Palazzu d'Accursio je ured kojem se možemo obratiti za
pomoć. Imaju telefone i prevodioce. Ponosim se svojim talijanskim
ali dopuštam da mi Allison pomogne. Ona naziva mrtvačnicu i
bolnice.
Nešto se događa s mojom ženom. Ne može prestati govoriti.
Doima se gotovo ushićeno. Allison je odvede u hotel dok ja čekam
novosti. Ali, ne čekam dugo. Zatražim upute i odem pješice do
mrtvačnice - kroz središte grada i uz jednu žbicu kotača do Instituta
za sudsku medicinu u Via Irnerio. Jesi li znala da je Irnerije bio
jedan od utemeljitelja sveučilišta u Srednjem vijeku? Jedino što
zamjeraš Bologni je to što njome upravljaju komunisti...
Već su identificirani gotovo svi poginuli, ali skupina
dobrovoljaca je još tu da pomogne obiteljima. Lijesovi su natrpani
na vojni kamion i uza zid Instituta, pravokutne drvene kutije. Neki
ljudi sjede na klupi. Još je vruće.
Zabrinut sam za ženu, ali moram doznati istinu. Sjednem na
klupu s jednim od dobrovoljaca, čekam da dođem na red. Ostalo je
još dvadesetak poginulih i ja polako idem od jednog do drugog,
gledam ih, tražim je, nadam se da je neću naći. Nikad ništa nisam
znao naći. "Samo traži dok ne nađeš", tako mi je žena uvijek
govorila. "A zašto bih tražio nakon što nađem?", uvijek sam
odgovarao.
I tako tražim, još jedanput prolazim kraj njih i srce mi malčice
uzleti. Počeo sam se nadati.
Mogu zamisliti kako Cookie stoji na kolodvoru s kovčegom u
ruci. Nije htjela novi, htjela je moj stari, platneni. Rekla je da je
glupo trošiti novac na novi kovčeg kad je tavan prepun starih.
Platnenih i kožnih. Ali, zapravo joj se taj baš sviđao. Nešto između
naprtnjače i kovčega.
Gdje je prenoćila u Bologni? Gdje je namjeravala stanovati?
Kakav je stan našla? Je li možda sada tamo i spava, možda s
ljubavnikom, možda nije ni čula za tragediju?
Srce mi je puno nade. Spava, s ljubavnikom je ili je ranjena i
leži u bolnici.
Odvezem se taksijem natrag u Palazzo d'Accursio. Taksisti
besplatno prevoze obitelji žrtava. Inače volim hodati, ali sad mi se
odveć žuri.
 U gradskoj vijećnici doznam da je u Ospedale Maggiore mlada
žena koja još nije identificirana, mlada žena koja bi mogla biti
Cookie. Neidentificirana. U taksiju...
/kraj pisma/
Woody je jedva disao. Istrgnuo je posljednju stranicu iz stroja.
Onda je pocijepao cijelo pismo na komadiće, pa komadiće na još
sitnije komadiće; ali nije mogao pocijepati svoje osjećaje.

Sljedećeg jutra Woody je rano ustao i otišao na kolodvor, kao čovjek

koji odlazi na misu prije teškog dana. Bio je ponedjeljak i Via
d'Azegllio, koja je bila zatvorena za promet, još je bila prazna, iako
je Woody iz daljine čuo poznati glas prosjaka, grozno zapomaganje,
poput fagota: Aiutami, aiutami. Pomozi mi, pomozi mi. To je
posvuda čuo - u Via Garibaldi, u Via d'Azeglio, u Via
Independenza. Glas nikako da prestane. Probijao se kroz zvukove
grada kao sirena za maglu. Woody bi mu uvijek nešto dao. Ali ne
ovoga jutra.
Kad je došao na kolodvor, sjeo je u čekaonicu drugog razreda,
podvrnutih rukava. Vlakovi su išli i noću i danju; tu je uvijek bilo
ljudi.
Woody je sad bio uvjereniji nego ikad prije da njegova mrtva
sugovornica, da Cookie još razgovara s njim. Ne stvarnim glasom,
kao što se katkad događalo na groblju, nego zato što je dio njega,
što je nastala iz njegova sjemena. Nešto je od nje ostalo u njemu,
urezano u njegovo tijelo jednako duboko kao što je njezino ime
uklesano na ploči.
Taj je dan bio prvi dan još jednog novog života, vita nuova, za
koji se odavno pripremao i koji će početi kad presuda bude
pročitana. Ergastolo. Doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog
puštanja ili oprosta. Riječ nastala od grčke riječi koja je označavala
radionicu za robove. Woody se nije sjećao da ju je Homer rabio, ali
kod Demostena je ona bila sinonim za pakao. A Bog je obećao da će
spasiti Židove iz egipatskog ergastola. Koji bi Bog spasio Angelu
Strappafelci? Bilo je to nezamislivo.
Woody je zamišljao taj trenutak: predsjednik suda Turone u
crnoj odori izgovara riječ ergastolo dok mu sijeda brada podrhtava.
Što će Woody učiniti poslije toga? Tko će biti? Netko je otvorio
vrata pa su u čekaonicu prodrli zvukovi vlaka na prvom kolosijeku;
rapido iz Milana za Rim, rekao je glas iz razglasa.
Woody i Gabriella već nekoliko tjedana nisu vodili ljubav, još
otkako je porota otišla u izolaciju. On je bio odveć napet. Sastat će
se u podne, poslije čitanja presude, kod Neptunove fontane.
Osluškivao je, stalno se nadajući da bi još mogao čuti Cookien glas.
Gdje ako ne ovdje? Mala djevojčica potrčala je kroz čekaonicu i
bacila se u majčin zagrljaj. Woody nije mislio da je to nekakav znak,
ali mu je ipak bilo drago. Još nije napisao članak o Angeli
Strappafelci, ali mislio je da će, kad ona bude u zatvoru, bez
mogućnosti pomilovanja ili uvjetnog puštanja na slobodu, znati što
mu je činiti.

Piazza ispred Palazza di Giustizia bila je puna ljudi i policije -

carabiniera u modrim odorama s crvenim porubom, prometne
policije, vojne policije naoružane strojnicama. Trg je bio zatvoren za
promet, ali je prometna policija propuštala autobuse javnog
prijevoza. Woody je otišao na espresso u Cafe Tribunale. Bio je
kružen licima koja su mu se činila poznatim; doimala su se
uzbuđeno, prepuna očekivanja. Platio je kavu i otišao preko trga do
Palazza di Giustizia. Pokazao je svoju putovnicu stražaru pred
ulazom na vrhu širokog romaničkog stubišta. Bilo je tek devet sati,
ali sudnica je, kao i trg, bila pretrpana. Sjeo je na jedno od sjedala
rezerviranih za obitelji žrtava. Zatvorenici još nisu dovedeni u
gabbie, ali gospodin Strappafelci je već sjedio na uobičajenom
mjestu, što je bliže mogao prednjoj lijevoj gabbiji u kojoj će, ne
gledajući ga, sjediti njegova kći.
Dugo su čekali - više od sata - a jedino je uzbuđenje nastalo
kad su stražari u pola deset počeli dovoditi zatvorenike u gabbie.
Trimarchi. Palumbo i Milazzo. Campobello. Rosselli. Della Chiave.
Svi na broju. Angela je svoj kavez morala dijeliti s Campobellom.
U deset se s vrata začuo uzvik: – Dolaze!
Woody je iz voki-tokija koje su nosili policajci i carabinieri čuo
uzbuđene glasove i šumove, a onda (kroz otvoreni prozor) zvuk
motocikala koji ulaze u dvorište, sirene, škripu guma. Zatim
policijska vozila koja su dovezla mirovne i civilne suce. Škripu
guma na šljunku. Zatvaranje vrata. Policajci s motocikala koji su
prvi ušli u sudnicu nosili su neprobojne prsluke i strojnice.
Suci i njihovi zamjenici zauzeli su svoja mjesta. Kad su svi sjeli,
predsjednik Leonardo Turone počeo je bez ikakva uvoda čitati
imena poginulih i ranjenih. Woody je skupljao snagu da čuje
Cookieno ime, Carolyn Woodhull, a vidio je da to rade i druge
obitelji, kao učenici koji čekaju da ih prozove nastavnik koji proziva
napreskokce. "Carolyn Woodhull." Kao i većina Talijana,
predsjednik Turone nije znao izgovoriti "w" i "h": "Carolyn
Voodall", rekao je. Ali, i to je bilo dovoljno. Woodyju su navrle suze,
ali su brzo i presušile. Predsjednik je pročitao i imena svih
odvjetnika, a Woody se pitao čekaju li i oni napeto da čuju svoje
ime. Zatim je slijedio popis optužbi, što je uzelo gotovo pola sata. I
napokon presude, ono što su svi iščekivali.
Nije bilo mnogo iznenađenja. Della Chiave je bio oslobođen
zbog pomanjkanja dokaza, ali glavni optuženici su dobili doživotni
zatvor, neki - a među njima i Angela - bez mogućnosti pomilovanja
ili uvjetnog puštanja. Ergastolo. Bruno Conti je u odsutnosti osuđen
na deset godina zatvora. Woody je osjetio ne trijumf nego olakšanje,
kao nakon pobjede Cubsa na utakmici. Ma s kolikom razlikom
vodili, nikad nisi mogao vjerovati da će doista pobjediti dok
utakmica ne bi završila.
Osuđenici se nisu doimali iznenađeno. Držali su se prkosno, a
ne ponizno.
Predsjednik Turone rekao je da su napravili korak naprijed, ali
još nisu doprli do dna. Sud je pronašao i osudio izvršitelje s jedne
strane i one koji su u ime moćnih i tajanstvenih sila u samoj vladi
podmetali lažne tragove kako bi omeli istragu s druge. Ali, nije
uspio otkriti njihovu povezanost. Na kraju je rekao da su suci
iscrpljeni i da moraju na more, na odmor. I Woody je bio iscrpljen.
Gradonačelnik je održao kratki govor i rekao da se nada da
mrtvi sad mogu počivati u miru.
Odvjetnici parte civile bili su donekle zadovoljni, ali gospodin
Montefiore, predsjednik Udruge, nije. Woody ga je vidio kako
razgovara s novinarima.
 Pubblico ministero glasno je rekao da se nada da će država
uložiti žalbu na oslobađanje della Chiave.
Predsjednik suda još je stajao na podiju s kojeg je pročitao
presude. Stražari su ulazili u gabbie da odvedu zatvorenike u ćelije.
Netko se šalio na račun porotnika koji je slomio prst igrajući
nogomet u hotelskom dvorištu.
Woody je stajao pred samim podijem.
– Žrtveni jarci – viknuo je Trimarchi dok su ga odvodili.
I della Chiave je bio ogorčen. Doviknuo je nekom novinaru da
su ga trebali potpuno osloboditi, a ne samo zbog pomanjkanja
dokaza. – A sad neka nas spale na lomači na piazzi, to su ionako svi
čekali – rekao je glasno dok je izlazio iz sudnice.
Woody se primaknuo Angelinoj gabbiji. Htio ju je vidjeti
izbliza. Njezin je otac stajao točno pred njom. Campobella su već
odveli i u gabbiju je ušla stražarka da odvede Angelu u ćeliju. Vrata
u stražnjem dijelu gabbije bila su otvorena, ali Angela se držala za
rešetke. Woody je jasno vidio njezino lice, ali bilo je prazno. Nije ju
mogao pročitati. Osjetio je navalu mržnje, ili gnjeva, ili prezira...
Nije bilo prave riječi za to što je osjećao. U njoj je bilo nečega
neovozemaljskog, kao kod mrtvaca ili čovjeka koji je preživio
strašnu tragediju pa je zbog toga pomaknut izvan granica
normalnog ljudskog iskustva, ili kod nekoga tko je živio u
samostanu ili bio u koncentracijskom logoru. Ne znaš što bi mu
rekao osim ako si novinar spreman postavljati glupa pitanja.
U gabbiju je ušla još jedna stražarka, a sprijeda su prilazila dva
carabiniera da odvuku gospodina Strappafelcija. Dvije su stražarke
pokušavale odvući Angelu, ali ona se čvrsto držala za rešetke, ruku
spojenih ispred njih. Vukle su je za ruke ali je nisu mogle odvući.
Woody je pogledao predsjednika, koji je još govorio, pa opet
Angelu. Zamislio je da izgovara njezino ime, "Angela", ali nije znao
što bi joj rekao osim da mu je drago što će ostatak života provesti u
zatvoru. No nije se htio prepuštati tim osjećajima.
Drugi su zatvorenici već bili odvedeni; dvije stražarke prestale
su pokušavati odvući Angelu i čekale su pojačanje. Sudnica je bila
pretrpana, svi su se kretali. Mlada žena koja je postala simbolom
strage jer je fotografirana dok su je, ranjenu, iznosili s kolodvora,
vikala je na novinara: – Ne želim ništa reći. Ne postavljajte mi
pitanja. Ponavljam, ništa. Samo ovo: osamdeset šetoro mrtvih. Je li
kazna pravedna? Tko to može reći? Ne znam.
Dva carabiniera držala su gospodina Strappafelcija; treći je
prilazio Angelinoj gabbiji, prtljajući oko gumba svoje prekrasne
odore. Slušao je dok mu je jedna od stražarki objašnjavala situaciju,
a onda je bez oklijevanja strojnicom udario Angeline prste. Udarac
je bio snažan; rešetke su odzvanjale. Angela je dahnula ali nije
maknula ruke. S njezinih slomljenih prstiju krv je kapala na pod.
Woody se osvrnuo. Predsjednik je već izišao, a ostali su ga slijedili.
Carabiniere je povukao strojnicu da bi je ponovno udario. Angelin
otac se otimao dvojici koja su ga držala, a onda je prekrio oči
čekajući udarac. Angela je na trenutak pogledala Woodyja.
Carabiniere je čvrsto stao. Bio je prosječne visine, ali snažne građe.
Ovaj put je pomno ciljao. Woody se probio kroz policijski kordon.
Carabiniere je zamahnuo teškom strojnicom. Woody je zgrabio cijev
upravo kad je ju je carabiniere počeo spuštati i pritom ga je
okrenuo. Carabiniere je zamalo pao. Netko se nasmijao. Kad se
pridigao, zamahnuo je bočno strojnicom i pogodio Woodyja u
glavu. Woody nije osjetio udarac, samo silu koja ga gura natraške.
Pao je na koljena. Vrtjelo mu se u glavi. Vidio je kako gospodin
Strappafelci ljubi krvave kćerine ruke dok su je stražari odvajali od
rešetaka. Slomljenim prstima se više nije mogla držati. Više ništa
nije mogla. Njezin je otac hodao uz nju i gurao ruke između
rešetaka sve dok nije došao do zida. Angela je nestala kroz vrata, a
za njom je ostao krvavi trag.
– Zgrabio me s leđa – rekao je carabiniere. – Nije me smio
zgrabiti s leđa, nije smio dirati pušku.
Dok je gledao s poda, Woodyju se samo na trenutak učinilo da
sve vidi jasnije, a onda je nešto bljesnulo i poslije toga više ništa nije
vidio.
Mračna zemlja Kimerana

Kad je Allison Mirsadiqi doznala da je Woody rezervirao sobu u

Hotelu Sant'Anselmo na Aventinu, osobno je nazvala hotel i
otkazala rezervaciju. – Ne dolazi u obzir – rekla mu je telefonom. –
Što ti pada na pamet? Kod nas ima mjesta koliko hoćeš. Osim toga,
moramo razgovarati. – I doista, njihov dom, njihova kuća, njihov
palazzo, također na Aventinu - Via di Santa Sabina, nedaleko od
Piramide Gaja Cestija i protestantskog groblja gdje su pokopani
Keats i Shelley - ili barem Shelleyjevo srce - bio je gotovo jednako
velik kao i hotel. S prozora svoje sobe Woody je vidio Tiber, zvonik
Santa Marije u Trastevereu i crveni krov Ville Lante na vrhu
Gianicola. Woody nije želio "razgovarati" o svojem odnosu s Turi,
ali nije to htio ni izbjegavati po svaku cijenu. Pretpostavljao je da
nekakav "razgovor" jest nužan, ali nije o tome mnogo razmišljao jer
su ga mučili važniji problemi.
Bio je posljednji dan trećeg tjedna lipnja. Woody je gitaru, sag i
svoju odjeću ostavio kod Gabrielle. Ispraznio je stan da bi ga
Gabriella mogla iznajmiti nekome drugom. Gabriella ga je ispratila
taksijem do kolodvora. Woody ju je poljubio na peronu - zagrlio ju
je i poljubio u usta.
– Postao si pravi Talijan – rekla je, odgurnuvši ga. – Ili barem
onakav kakav ti misliš da su Talijani. Ako ne požuriš, zakasnit ćeš
na vlak.
Woody je rezervirao hotelsku sobu iz dva razloga. S jedne
strane, pribojavao se susreta s Alirezom nakon one priče s Turinim
gaćicama, a s druge, htio je biti sam kako bi u miru razmišljao o
dogovorenom posjetu Angeli Strappafelci u zatvoru Regina Coeli.
Pripremio je popis pitanja, uglavnom o njezinoj diplomskoj radnji,
ali ta su se politička pitanja činila nevažna u usporedbi s osobnim
pitanjem koje ga je počelo mučiti u bolnici u Bologni, Ospedale
Maggiore, gdje je proveo nekoliko dana oporavljajući se od udarca
onog carabiniera. Voli svoje neprijatelje, čini dobro onima koji te
mrze. Što ako te riječi - unatoč Freudovom izrugivanju - nisu
nemoguća zapovijed nego praktična nužnost? Što ako ljudima ne
praštaš zato da bi pokazao (samome sebi, drugima, višoj sili) kako
si velikodušan, nego zbog nužde, da bi mogao nastaviti živjeti, da
ne bi sa sobom vukao teret mržnje? Što ako o tome počneš
razmišljati kao o praktičnom, a ne teoretskom pitanju? Ni
moralnom.
U bolnici je imao nekoliko neočekivanih posjetitelja -
gradonačelnika, pubblico ministera i urednika Il Resto del Carlino.
Bilo je očigledno da nitko od njih ne zna što se točno dogodilo u
sudnici osim činjenice da je istaknutog američkog novinara, oca
jedine Amerikanke ubijene u strage, slučajno udario carabiniere.
Carabinieru je oduzet čin i premješten je iz Bologne u Bolzano.
Posjetio ga je i gospodin Strappafelci, ali on jest razumio što se
dogodilo i došao se zahvaliti.
– Nisam mogao otići kući a da vam ništa ne kažem – rekao je.
Woody se, očiju pokrivenih povezima, trgnuo kad mu je
gospodin Strappafelci dotaknuo ruku.
Rekao mu je da je razgovarao s Angelinim odvjetnikom.
Angela će biti u zasebnom braccio - krilu - za političke zatvorenike
u Carcere Regina Coeli u Rimu, barem do žalbe, a to će potrajati
najmanje godinu dana. Tamo je bilo samo dvanaest žena. Jedanaest
pripadnica Crvenih brigada i Angela. Bila je to mala pobjeda.
Gospodin Strappafelci se bojao da će je poslati u novi elektronički
zatvor u Torinu gdje se svime upravlja daljinski - stražari uopće ne
dolaze u dodir sa zatvorenicima. Ili u Rebibbiju, na drugoj strani
grada. Ali, Regina Coeli nije daleko od Trastevera, gdje je njegova
prodavaonica. Angela je već premještena u Rim. Gospodin
Strappafelci je ostao u Bologni i čekao da posjeti Woodyja.
– Vrlo pogodno za vas – rekao je Woody.
– Dovoljno je što mi je blizu – rekao je gospodin Strappafelci. –
I to je nešto. Imate kćeri, razumijete što želim reći.
Woody je mnogo puta prošao pokraj Regine Coeli, na dnu
Gianicola, nedaleko od Ville Farnesine i Gallerije Nazionale d'Arte
Antica, ali nije obraćao pozornost na zatvor. Bio je u velikom
palazzu sličnom svim drugim palazzima. Kao i većina talijanskih
zatvora, nekoć je bio samostan, zapravo dva samostana koja su
spojena u 18. stoljeću.
– Žao mi je što još ništa nisam napisao o njoj – rekao je Woody.
 – Vidjela je što ste učinili za nju – rekao je. – Dat će vam dobar
intervju.
U svome mračnom svijetu Woody je mogao vidjeti kako
carabiniere spušta kundak strojnice na Angeline prste. U mislima je
vidio njezin strah, nerazumijevanje - da se to njoj događa, da je
njezin život dotle došao. Na trenutak je odbacila oprez, otvorila se
istini. Vidio je iznenađenost na njezinu licu i na licu carabiniera kad
je pogledao Woodyja. Vidio je i njezinog oca kako gura ruke kroz
rešetke pokušavajući dotaknuti kćer. U tom trenutku, koji je
potrajao jedva dvije sekunde, Woody ju je vidio kao vlastitu kćer,
kao Cookie.
Upravo je gospodin Strappafelci prvi od pubblica ministera
zatražio dopuštenje za posjet. – Ne dolazi u obzir – rekao je Woody
kad mu je ispričao što je učinio. I u tom trenutku to doista nije
dolazilo u obzir. Ali, tjedan poslije, dok je sjedio u Gabriellinom
zamračenom dnevnom boravku s gitarom u krilu, počeo se
poigravati tom mišlju onako kako se čovjek može poigravati
seksualnom maštarijom dok se bavi nečim drugim, dok čeka da se
promijeni svjetlo na semaforu na prometnom raskršću ili dok sjedi
za radnim stolom s djelomičnom erekcijom.
Glava ga nije jako boljela, ali liječnici su rekli da je nastao
hematom - da mu krvare vanjske žile - i vid mu je bio poremećen.
Dok je tako sjedio s povezima na očima, mislio je na Blind Lemona
Jeffersona kojeg je Huddie Leadbelly vodio ulicama Dallasa, na
Blind Willieja McTella i njegovu veliku dvanaestožičanu Stellu, na
Blind Connieja Johnsona iz Philadelphije koji je svirao Key to the
Highway u G umjesto u E tonalitetu. A i na Homera, Demodoka,
miljenika muze koja mu je dala i dobro i zlo, dala mu dar pjevanja
ali mu je oduzela vid:

t?n pšri Mo?s' ™f…lhse, d…dou d' ?gaq?n te kak?n te·

?fqalmîn m?n ?merse, d…dou d' ?de‹an ?oid»n.

.
Pubblico ministero se dogovorio s Ministarstvom pravosuđa u
Rimu. Woody će službeno posjetiti Angelu Strappafelci u ulozi
američkog novinara. Neslužbeno se pretpostavljalo da joj želi
oprostiti.

Woody je doputovao u Rim u subotu. Mirsadiqijevi su u nedjelju

održavali mali prijam. – Pozvali smo i nekoliko Amerikanaca –
rekla mu je Allison, pa je prepostavio da je on počasni gost. Došao
je u kožnom sportskom kaputu koji mu je Gabriella kupila za Božić.
U njemu mu je bilo malo vruće, ali mu je davao osjećaj sigurnosti.
Ali, nije ponio kravatu i nije povjerovao Allison kad mu je rekla da
mu neće ni trebati. Zapravo mu je trebala izlika da iziđe iz kuće.
Sišao je niz brijeg uskom stazom do Piazze Bocca della Verit?,
prešao most Ponte Palatino preko Tibera i kupio jeftinu leptirmašnu
na otvorenoj tržnici ispred Santa Marije u Trastavereu, a onda je
sišao niz Vicolo del Piede, uličicu prepunu restorana gdje su
konobari počeli postavljati stolove na terase, sve do male
prodavaonice gospodina Strappafelcija. U prodavaonici je bilo
nekoliko mušterija pa ga gospodin Strappafelci isprva nije
zamijetio. Kad ga je napokon vidio, dozvao je svoju ženu, koja je
ušla kroz uska vrata u stražnjem dijelu trgovine. Sramežljivo se
nasmiješila Woodyju kad ju je muž predstavio, a onda su njih
dvojica otišla u susjedni bar na šalicu kave i razgovor o planu i
strategiji: kako, gdje, kada i zašto. Ali, što su drugo mogli nego naći
se u malom baru u Via delle Mantellate, sučelice ulazu za
posjetitelje? Gospodin Strappafelci je na papirnatom ubrusu nacrtao
skicu kako bi se Woody lakše snašao. Gurnuo ju je u unutarnji džep
Woodyjeve kožne jakne.
Te je večeri predjelo posluženo na krovnoj terasi gdje su
datulje i smokve rasle uz limune i naranče a bugenvilije su
prekrivale zidove i spuštale se niz kuću. Woody je očekivao da će
svi govoriti talijanski, ali iranski poslovni ljudi radije su govorili
perzijski, koji su i njihove američke žene dobro svladale. Mislio je
da će on biti počasni gost, no sad mu se učinilo da je višak, da
možda čak smeta. Ali, nije u to mogao biti siguran. Muškarci su bili
tradicionalno uljudni. Oslovljavali su ga s dženab-e aga-je profesor
Voody, govorili polako i razgovjetno da bi ih razumio i pozorno ga
slušali. No dvije Amerikanke su govorile brzo i pogledavale se kad
god ih ne bi razumio ili kad bi nešto rekao na perzijskom. Nakon
nekoliko trenutaka odlučile su ga jednostavno ignorirati.
Razgovaralo se uglavnom o ratu s Irakom, o početku
razgovora o sklapanju primirja. Woody je bez problema pratio
razgovor i kad su ga pitali što on misli o Homeiniju, rekao im je ono
što je uvijek govorio otkako se vratio iz Esfahana, naime da se
Sjedinjene Države nisu smjele upletati i sprečavati Mossadeqa da
nacionalizira British Petroleum 1953. godie, da je Mossadeq
predstavljao interese običnih Iranaca i njihovu borbu protiv
imperijalizma i šaha, a i protiv ajatolahâ koji su se povezali s
Qavamom jer su se bojali društvenih reformi - ženskog prava glasa
i - osobito - poljoprivredne reforme; da je zbacivanje Mossadeqa s
jedne strane pripremilo teren za politički despotizam a s druge za
vjerski fanatizam.
To stajalište u Sjedinjenim Državama obično nije nailazilo na
dobar prijem i Woody je pretpostavljao da se neće svidjeti ni tim
poslovnim ljudima, bazaarima. Bilo je očigledno da nisu očekivali
takav odgovor, ali nije mogao protumačiti njihov izraz lica. Jesu li
uljudni osmjesi značili da im je smiješan ili su prikrivali ljutnju?
Nije čak bio siguran ni jesu li ta dva para stari prijatelji
Mirsadiqijevih - i međusobno - ili su potpuni neznanci koji su
pozvani na večeru samo zato što su žene Amerikanke. I gdje su
Allison i Alireza?
Od poslužitelja koji mu je čašu neprestano punio sokom od
nara Woody je doznao da Allison sama kuha jer je kuharu došla kći
iz Tabriza. A Alireza... Tog su se dana već susreli i susret nije bio
neugodan, ali Alireza je imao drugih problema. Brod s gotovo dvije
tisuće sagova oštetila je iračka mina u Omanskom zaljevu, a
kapetan je, umjesto da ode na popravak u Aden, odlučio nastaviti
ploviti za Civitavecchiju. Brod, koji je bio prilično poplavljen, sad je
bio vezan za plutajući dok u Port Saidu, na ušću Sueskog kanala,
radi privremenih popravaka. Ako je voda prodrla u kontejnere u
kojima su bili sagovi, sagovi će se raširiti i postati teži pa će ih biti
teže iskrcati, a zatim će ih trebati sušiti, što nije lako. – Svileni
kašanski sag se ne stavlja u električnu sušilicu – rekao je Alireza
Woodyju i zagrlio ga oko ramena. Cijelo je poslijepodne proveo na
telefonu, a zvali su ga nekoliko puta i tijekom večere, koju su jeli na
tradicionalan perzijski način.
Jedan od muškaraca, Nader Kasravi, odvjetnik - a ne poslovni
čovjek kako je Woody mislio - koji je pisao knjigu o Duhanskom
ustanku u 19. stoljeću, ispričao je priču o čovjeku čiji je krojač bio
sam đavo. Sam Nader bio je prekrasno odjeven, u talijansko svileno
odijelo. Govorio je sporo da bi ga Woody, koji mu je sjedio sučelice,
razumio. Ali, priča je bila duga i složena i Woody je na kraju
izgubio nit. Kad je bila gotova, poželio je reći na perzijskom: – Aga-
je-vakil, a tko je vaš krojač? – Ali, pomislio je da će svi zašutjeti i
zuriti u njega ako to učini.
Poslije večere, dok su sjedili u dnevnom boravku, Woody je
djelomice slušao razgovor, a djelomice razmišljao o svojem
skorašnjem posjetu zatvoru. Termin je dogovoren, ali trebalo je još
ispuniti obrasce u nekoliko različitih ureda.
Nader je ispričao još jednu priču, o jednom od velikih trgovaca
s Qai Sarieh Bazara u Esfahanu, a to je Woodyja potaklo da ispriča
kako je našao Hannino pismo na ulici. Priča je kod dviju
Amerikanki izazvala uobičajene reakcije: nevjericu, sumnjičavost,
takvo što se ne događa.
Ali, dogodilo se. Više se nije ni sjećao što je pisalo u pismu,
sjećao se samo šoka koji je doživio kad ga je vidio kako leži na ulici.
Mučila ga je nostalgija ali joj se nije htio prepustiti, čak ni priznati
da ga muči. Na sveučilištu je vladala zbrka. Nije imao pojma što se
od njega očekuje. Bilo mu je teško razumjeti i govoriti perzijski...
Pustio ih je da još malo prosvjeduju, a onda je pokušao
objasniti: četvrt u kojoj je stanovao, iza stare tržnice, bila je
ograđena zidom. Da bi došao do stana mora je proći kroz određenu
ulicu - Kejabun-e Bisoton. Možda poštar nije mogao pročitati broj
na omotnici pa je ostavio pismo na ulici znajući da će onaj kome je
upućeno tuda proći. A možda mu je slučajno ispalo.
Ali, nijedno objašnjenje nije moglo umanjiti čudesnost tog
događaja.
Svi su gledali Woodyja kao da je i on nekakvo čudo,
mađioničar ili lutajući derviš, poput onog što ga je Woody vidio
kako sjedi na stablu kad je s Ebrahim Agom i Ešraf Hanom otišao u
planine blizu Šar-e-Korda; ili kao da je opisao čudo, poderotina u
unaprijed zadanom tkanju svemira.
– Ništa se ne događa slučajno – rekao je Nader.
– Ili se pak sve događa slučajno – rekao je Alireza. Nasmiješio
se i spustio svoj šalicu čaja na stolić.
– To su uvijek tvrdile moje kćeri – rekao je Woody. – "Slučajno
se slomilo." U našoj kući se koješta događalo slučajno.
– Ali, svodi se na isto, zar ne? – rekao je Nader.
– Kako to mislite? – upitao je Woody. – Ne razumijem.
– Je li slučajnost što je Alirezin brod naletio na minu?
– Naravno da jest – rekao je Woody. – To nije isto kao ono s
pismom. Zamislite samo - u stranom gradu na ulici nađete pismo, a
ono je upućeno vama.
– A ovdje, u Rimu? Jeste li našli koje pismo u Via Santa
Sabina?
– Nisam. – Woody se nasmijao. Postalo mu je ugodno. – Ne, u
Italiji ne. – Ali, mislio je na pismo. Uputio se na sveučilište kad ga je
našao, nedaleko od bazara, a onda se vratio kući. Ešraf Hanom
upravo je ustala i kuhala je čaj i ulijevala jogurt u zdjelicu voća.
Uzela je pismo i prevrtala ga u rukama. Jedino mu je ona odmah
povjerovala, bez ostatka; ali, ona je vjerovala i da sufi koji je prosio
ispred Madrase-je Čahar Baga, gdje su snimljene Pasolinijeve
"Arapske noći", razgovara s golubima koji su kljucali mrvice ispred
Amirove pekare u kojoj je svakoga jutra kupovala dva hljeba
berberskog kruha, i da će žena koja predugo gleda u mjesec roditi
miša. To se dogodilo njezinoj sestrični.
Povjerovao mu je i Ebrahim Aga, a i kolege na sveučlištu,
samo što su mu oni postavljali mnoga pitanja. Tek kad se vratio
kući, u Sjedinjene Države, počela je nevjerica. Nikad nije bio
siguran da mu ljudi potpuno vjeruju kad bi im ispričao tu priču. A
bila je istinita. Njemu se dogodila. Još je mogao vidjeti pismo kako
leži licem prema dolje na zemlji u uskoj ulici kroz koju si morao
proći da bi iz četvrti Jolfa došao na Čahar Bag - pismo od nekoga
koga je volio, tko je mislio na njega dok je bio tako daleko od kuće.

Palača pravde bila je golema zgrada na suprotnoj strani Tibera, kod

mosta Ponte Umberto I., odmah do Castela Sant'Angelo. Woody je
hodao uz rijeku - Allison ga je ostavila u središtu grada - jer je htio
vidjeti zatvor, Regina Coeli, koji se vidio s Lungotevere Farnesine.
Regina Coeli bila je na nižoj razini, u Via della Lungara. Te se dvije
ulice sastaju kod mosta Ponte Mazzini. Stražar kod glavnog ulaza
pokazao mu je gdje je ulaz za posjetitelje, ali nije htio odgovarati na
pitanja. – Nemam vremena ćaskati s vama – rekao je.
Woody je naručio kavu u baru sučelice ulazu za posjetitelje.
Bila je srijeda ujutro, tri dana nakon prijama kod Mirsadiqijevih.
Uličica između bara i zatvora bila je prepuna ljudi koji su nosili
velike plastične vrećice hrane i odjeće. Još je morao ispuniti one
obrasce u Ministarstvu, ali ostao je u baru cijeli sat samo da bi
promatrao.
Morao je kupiti biljege u tabaccheriji a onda odnijeti obrasce u
različite urede. No sve je proteklo glatko. Woody je očekivao da će
imati barem tjedan dana da se pripremi, ali posjet su mu zakazali za
sutradan poslijepodne. Morao se javiti na glavni ulaz u pet, dugo
poslije redovnog vremena za posjete. Nazvao je gospodina
Strappafelcija i javio mu vijest.
Sljedećeg je jutra želio biti sam, ali Allison ga je nagovorila da
povede skupinu iranskih studenata na Kapitol. Nije mu se išlo, ali
ona je bila u škripcu; profesor koji ih je trebao povesti razbolio se i
trebala joj je zamjena. Nije htio odbijanjem ispasti brutta figura.
– Woody, ma ti to možeš zatvorenih očiju – rekla je. – Koristit
će ti, barem nećeš razmišljati o onome što te čeka poslijepodne. A
kad sve bude gotovo - kad obaviš razgovor s la Strappafelci - onda
ćemo porazgovarati, može? Znam da Alireza želi razgovarati s
tobom. Treba riješiti neke stvari, ali ne boj se, on je dobar čovjek.
Woody je kimnuo. Bili su u Allisoninom porscheu i vozili se
kroz središte Rima prema jezičnoj školi koja je bila u Via Pellegrino,
iza Cancellerije.
– Gdje ćeš parkirati? – upitao je.
– Unajmila sam mjesto, vidjet ćeš. Nema problema.
Jutarnje predavanje je bilo podijeljeno na dva dijela, prvo
gramatika a onda konverzacija ili obratno, s dvadesetminutnim
odmorom u 10.50. Woody je sjedio u Allisoninom uredu i pio kavu
iz aparata koji je na licu mjesta mljeo kavu i onda pravio espresso,
capuccino ili caff? macchiato, prema želji. U školu su dolazili
učenici iz raznih zemalja, ali zbog Allisonine povezanosti s Iranom,
bilo je mnogo iranskih studenata. Allisonin prozor gledao je na
stražnju stranu Cancellerije, ali s prozora u zahodu vidio se Castel
Sant'Angelo i kupola Sv. Petra. Allison je postala prava
profesionalka; pratila je najnovije metode poučavanja jezika,
odlazila na međunarodne konferencije, pripremala referate. Sama je
govorila perzijski, talijanski, francuski, španjolski, njemački i malo
arapskog, a zaposlila je mlade, poletne nastavnike koji su cijelo
jutro dolazili i odlazili iz škole.
– Moram razmisliti o tome što ću reći – rekao je Woody.
– Hoćeš li joj oprostiti?
– Zašto svi to misle?
– Nećeš joj oprostiti?
Woody nije želio otkriti svoje najdublje osjećaje. – Ne znam.
– Što zapravo hoćeš? Što bi htio da se dogodi?
– Moram nešto napisati o njoj. Vjerojatno samo pokušavam
shvatiti.
– Shvatiti što?
– Htio bih da sve to ima nekakvog smisla.
– A što ti ona može reći što već i sam ne znaš?
– Ne znam – rekao je Woody. – Bila je djevojka, Cookiene dobi.
Što joj se vrtjelo po glavi? Za ostale... što reći? Snagatori, loše
društvo. Ali, ona je razmišljala o onome što je radila. – Woody je
osjećao da skreće sa zacrtanog kursa. Činilo mu se da joj možda
doista želi oprostiti, ali mu se istodobno činilo da u tom porivu ima
nečega sramotnog.

Od škole do Kapitola mogli su pješice stići za pola sata, ali išli su

autobusom. Studenti - svi Iranci - imali su vlastite karte ili pokaze.
Allison je Woodyju dala dvije karte prije nego što su krenuli i rekla
mu gdje je autobusna stanica.
U autobusu je bila takva gužva da Woody nije bio siguran jesu
li svi sišli na njihovoj stanici, na Piazzi Venezia - ali, to nije ni bilo
važno. Studenti su posijedali oko fontane. Mislili su da su to došli
vidjeti - Monumento Vittorio Emmanuele II., ružni spomenik koji je
Italija podigla vlastitom jedinstvu, ili možda vlastitoj taštini - i nije
im se penjalo na brijeg do Capitola. Woody je pogledao u Allisonin
"Plavi vodič". Sve je bilo simbol nečega. Studenti su otišli kupiti
sladoled.
– Želite li ukloniti svoju nazočnost iz ovog prizora? – povikao
je Woody na perzijskom. – Želite li se sami otputiti cestom koja vodi
natrag u školu ili pak u vaše boravišne kuće?
Studenti su prasnuli u smijeh. – Uvaženi profesore – rekao je
netko – nismo ni slutili kakva nas je čast zapala. – Naklonio se
Woodyju.
– Izvrsno – rekao je Woody i počeo polako i razgovjetno
govoriti talijanski. – Sad kad imam vašu pozornost... Signora
Mirsadiqi upozorila me da ste lijeni i da ne pokušavam s vama
razgovarati na perzijskom. Obećao sam joj da neću. A sad, idemo
do Capitola.
Studenti su sad rado pošli za njim uz čuveno Michelangelovo
stubište; prošli su pokraj stuba koje vode do srednjovjekovne crkve
Aracoeli i otišli do Campidoglia gdje je balustrada omeđivala
otvoreni dio piazze s divovskim likovima Kastora i Poluksa.
Woody je pokušao objasniti na talijanskom: Michelangelo je
potpuno promijenio trg tako da se otvara prema gradu koji se sve
više širio...
Trebao ih je odvesti u Kapitolski muzej da vide Vučicu kako
doji Romula i Rema i Kapitolsku Veneru i Umirućeg Gala - Allison
mu je dala popis, ali je pobrkala izloške iz dva različita muzeja - no
umjesto toga šetali su se iza Senata odakle se dobro vidio Forum.
Uska je uličica bila prepuna turista koji nisu htjeli kupiti ulaznice za
sam Forum. Ali, to im nije bilo pametno. Odozgo se vidjelo mnogo
bolje, a mogao se kupiti i gelato ili sendvič - bio je tu čak i neki
Iranac - studenti su ga odmah prepoznali - koji je prodavao male
igračke na navijanje; navijao ih je i puštao da hodaju uokolo.
Igračke su bile izvanredne - pauci i rakovi s pomičnim nogama,
vojnici koji stupaju, tenkovi i kamioni koji idu na jednu stranu a
onda naglo skrenu na drugu. I sam je Iranac jurio amo-tamo kao da
je i on navijen. Podizao je igračke koje su se prevrnule na grubom
pločniku, ponovno navijao one koje su stale. Široko se smiješio i
otkrivao blještave bijele zube ispod tankih brčića.
Na početku "Nelagode u kulturi" Freud je izabrao Rim kao
simbol ljudskog uma. Izvanredno je poznavao pojedine slojeve
grada koji su izgrađeni jedan nad drugim i Woody se oduvijek
pitao je li to napisao iz glave ili je pred sobom imao vodič. Studenti
nisu ni znali ni marili tko je Freud, ali im je Woody, neizlječivi
učitelj, pokušao objasniti. Njegovo prvo pravilo poučavanje bilo je
da ako ti (učitelj) nisi zainteresiran za građu, onda to neće biti ni
učenici. Ali, do čega je njemu bilo stalo?
S mjesta na kojem je stajao vidio je grad koji je prvi put
proučavao na latinskom u gimnaziji, i poslije, kao student na
Michiganskom sveučilištu - grad koji mu je tijekom godina
poučavanja postao blizak. Pod nogama mu je bio Forum, gdje je
Marko Antonije održao svoj slavni govor, i Luk Septimija Severa i
Mamertinski zatvor u kojem je bio zatvoren sveti Petar, i Basilica
Julia. A još dalje: Koloseum, i s druge strane Palatina, Kupke
Caracalla. Stvarni je Rim teško obuhvatiti pogledom. Ali, ideja Rima
je jednostavna. Rim je palimpsest. Slojevi nad slojevima, kako je
istaknuo Freud, kao slojevi ljudskog uma: predromanski, rani Rim,
Republika, Carstvo, Srednji vijek, Papin Rim, Garibaldijev Rim i
poslije, dakako, Mussolinijev. Svaki je veliki grad na svoj način
palimpsest, samo što su u Rimu slojevi najvidljiviji.
– Želim vam ispričati dvije priče – rekao je na talijanskom što
je jednostavnije mogao. – Odavde možete vidjeti kako se spajaju,
kao da gledate željezničku prugu i vidite kako se sudaraju dva
vlaka.
– Kad je Eneja stigao u Italiju, povijest se promijenila. Ništa
više neće biti isto. Povijest je prvi put dobila smjer, smisao, svrhu. U
tome je razlika između Rimljana i Grka. To je kao razlika između
Firduzija i Ghorana. U Šah-namehu pad nekog grada zapravo ništa
ne mijenja; to je nešto svakidašnje. Grcima pad Troje zapravo ništa
nije značio. Homer ga u Ilijadi čak ni ne opisuje. Ali, za Rimljane je
to bio početak priče koja daje smisao ljudskoj povijesti. Ta je priča
jedan od okvira koji je gotovo dvije tisuće godina životu davao
smisao. Drugi takav okvir je kršćanstvo.
 Neki su ga studenti uljudno slušali, ali većinu su više zanimale
Irančeve igračke koje su im jurile oko nogu; Woody je shvatio da će,
kad se budu prisjećali tog trenutka - ako ga se uopće budu prisjećali
- vidjeti svog zemljaka kako prodaje igračke. A i on će se toga
sjećati.

U pola pet Woody se sastao s gospodinom Strappafelcijem u baru

sučelice ulaza za posjetitelje. Iako je stotinu puta zamišljao taj
posjet, još uvijek je imao osjećaj da ulazi na nepozat teritorij, da se
izgubio u šumi, da ne zna gdje je ili kamo ide ili kako da nađe put,
da ne zna što će učiniti kad dođe onamo kamo je krenuo.
Dva novinara i svećenik sjedili su za malim stolom s
gospodinom Strappafelcijem. Na stolu je bila košara s voćem. Ulaz
za posjetitelje bio je zatvoren, a bar gotovo prazan. Bilo je vruće, ali
ne tako vruće da se ne bi dalo razgovarati.
Novinar iz Corriere della Sera pisao je o Papinom posjetu i
oprostu Turčinu koji je pucao na njega na Trgu svetog Petra 1981.
godine i o posjetu udovice Alda Mora Adriani Farandi godinu prije.
I Mehmet Ali Agca i Adriana Farandi su bili u Rebibbiji.
– Jeste li razgovarali s Papom? – pitao je svećenik.
– Nisam, bio je to pravi casino. Posvuda carabinieri. I švicarska
garda.
– To je bila velika vijest.
– A ovo je sitan krumpir*? – upitao je Woody.
– Piccole patate? – Novinar nije znao za tu frazu.
Woody je objasnio.
– Obično se ne dogodi tako brzo.
– Što to?
– Želja da se oprosti. Papa je bio iznimka, ali on je imao svoje
razloge. Bio je to dobar politički potez. S Morovom udovicom
potrajalo je dvije-tri godine. a onda su se njih dvije sprijateljile.
Mislite li da će se tako nešto dogoditi s vama i... – Glavom je
mahnuo prema zatvoru.
Woodyju je zasmetalo što taj novinar ono što se njemu činilo
vrlo neobičnim zbivanjem u sebi uzima zdravo za gotovo. Mislio je
da nitko ne može shvatiti taj misterij. Bilo je to kao da se novinar
ruga čovjeku koji se sprema oženiti ili ženi koja je pred prvim
porođajem.
– Ali kod vas nije potrajalo ni mjesec dana. Doduše, imali ste
vremena razmisliti prije suđenja.
Woody je pomislio da je to, što god to zapravo bilo, slično
spolnom odnosu. Dok to još nikad doživio čini ti se silno
tajanstvenim. A istodobno, okružen si ljudima koji su to učinili na
desetke puta. Stotine. Tisuće puta. Ali, za tebe je to ipak silno
tajanstveno. Nikako ne možeš znati kako će biti.
Ali ovo je ipak drukčije. Jer, taj novinar nije oprostio nekome
tko mu je ubio kćer. Od četvorice muškaraca koji sjedili za stolom -
dva novinara, svećenik i gospodin Strappafelci - jedino je potonji
shvaćao da se događa nešto izvanredno.
Novinar nije zamijetio njegovu reakciju. – Jeste li je već
posjetili? – upitao je gospodina Strappafelcija i uzeo jabuku iz
košare s voćem.
– Još nisam. – Gospodin Strappafelci uzeo mu je jabuku iz ruke
i vratio je u košaru. – Oprostite, ali to nije za vas.
– Čujem da vas ne želi vidjeti.
– Ima ona pametnijeg posla nego da ćakula sa starcem poput
mene.
– Ah, od silnih poslova nema slobodnog termina za vas, je li? –
Gledao je Woodyja i ljuljao se na stolici. Woody ga je poželio
gurnuti tako da padne.

U pet sati Woody se javio na glavni ulaz. Srce mu je jako lupalo, a

lijeva ruka, kad ju je pružio, podrhtavala je. Našao se u dugoj, uskoj
prostoriji u kojoj je bio pult koji se pružao cijelom duljinom zida,
kao šalter u zračnoj luci. U desnoj je ruci nosi košaru s voćem koju
mu je dao gospodin Strappafelci. Stražar s kojim je razgovarao
prethodnog dana - onaj koji mu je rekao da nema vremena brbljati s
njim - gledao je televiziju. Tri muškarca u različitim odorama
razgovarala su iza pulta. Woody je pripremio dozvole i putovnicu.
Vidio je da je ono što je izgledalo kao televizor zapravo bilo neka
vrsta monitora.
Nitko na njega nije obraćao pozornost dok u prostoriju nije
ušao četvrti muškarac, kroz vrata iza pulta, tako blizu desnom zidu
da nije bilo mjesta ni za dovratnik.
Woody je jednom bio u zatvoru s blagim osiguranjem u St.
Clairu, kad je John Jackson nastupao na koledžu. Upravitelj ga je
nazvao i pitao bi li doveo Jacksona u zatvor da tamo odsvira kratki
program. Pretražili su ih i Jackson čak nije smio unijeti držak starog
kuhinjskog noža koji je koristio umjesto naprska. I ovaj put su ga
pretresli, prilično površno, a onda ga odveli u upraviteljev ured u
prednjem dijelu zgrade. Košaru s voćem morao je ostaviti u
prijamnoj prostoriji. Rekli su mu da je gospodin Strappafelci mora
donijeti u redovno vrijeme posjeta, ujutro. Dva su prozora gledala
na Via della Lungara. Woody je vidio mjesto gdje je dan prije stajao,
gledao u prozore i pitao se što je iza njih. Bio je to običan ured s
ormarima za registratore i dva metalna stola. Za jednim je sjedila
tajnica, za drugim direttore, rumen muškarac koji je olabavio
kravatu i raskopčao gornje puce na bijeloj košulji.
Kad je pogledao kroz prozor iza upravitelja Woody je vidio
stala i kroz njih obrise palazza na drugoj strani rijeke.
Woody je očekivao umišljenog birokrata, no ravnatelj je bio
prilično simpatičan. Štoviše, kad su počeli razgovarati, pokazao je
iskreno zanimanje za Woodyjeve misli i osjećaje. Kao i činovnik u
Ministarstvu pravosuđa s kojim je razgovarao dan prije, kao i
Allison, kao i onaj antipatični novinar, i upravitelj je očigledno
mislio da je Woodyjeva stvarna namjera oprostiti Angeli, a da je
službena svrha posjeta - intervju za američke novine - samo izlika.
– Htio sam vas vidjeti... – rekao je upravitelj. – Te su me stvari
oduvijek fascinirale.... Malo tko se uzdigne do...
Woody je vidio da ga i tajnica zainteresirano promatra. Ili mu
se možda samo činilo da bi se zanimala za njega kad bi vidjela što
se zbiva u njemu.
– Zapravo, kad sam doznao za vaš zahtjev, zauzeo sam se za
vas...
– Vrlo sam vam zahvalan.
– Da. Poznajem njezinog oca. Postali smo... u prijateljskim smo
odnosima.
Stanka.
 – Ovdje – rekao je upravitelj i mahnuo rukom – ulazite u
konkretnu stvarnost Države. Mislite da je Država apstrakcija, ali
ovdje ulazite u penetrali, u sancta sanctorum.
Woodyju se na trenutak učinilo da je rekao genitali.
– Ovdje se apstraktno pretvara u konkretno – nastavio je
upravitelj. – Možete ga dodirnuti rukom. Suverenost. Ovdje ulazite
u mračnu zemlju Kimerana...
Upravitelj je pogledao Woodyja da vidi zna li o čemu govori.
Woody je kimnuo.
–...tajna mjesta, skrivena, zaklonjena od pogleda. Znate da
postoje ali vam je draže ne znati, kao i za zemlju Kimerana...
– Humani nihil a me alienum puto – odgovorio je Woody da bi
prekinuo to razmetanje poznavanjem klasika. – Ništa ljudsko nije
mi strano.
– Ali, nastojimo ih razlikovati – nastavio je upravitelj. –
Nastojimo odvojiti reprobi da ne bi inquinare zdravi dio društva. –
Zastao je i pokušao procijeniti Woodyjevu reakciju. – Mi nismo kao
policija. U našem poslu nema slave. Ni uzbuđenja. Policija traga za
istinom. Oni uživaju u uzbuđenju lova, u intelektualnim i fizičkim
izazovima. A naš je posao poco ambito, ograničen, slabo plaćen,
zamoran, dosadan, bez draži. Nema junaka u našim redovima.
Prema nama se odnose kao prema pogrebnicima. A ta usporedba
možda i nije posve neopravdana. Živimo životom mrtvih, istim
životom kao i zatvorenici, razumijete li to? Zatvori su golemi,
složeni svjetovi. Odgovornost za njih je raspršena. Suci koji bi
trebali nadgledati naš rad ne vole nas posjećivati - draže im je čitati
dosijee u svojim lijepo uređenim uredima. Ali, mi nismo
ravnodušni.
– Ne – rekao je Woody.
– Nakon lopova i ubojica, silovatelja i preprodavača droge, s
olakšanjem se okrećemo teroristima; razina zanimanja raste. Oni
duboko vjeruju u svoje ideale. Potrudili su se steći neko
obrazovanje, zanima ih politika. Inteligentniji su od ostalih, s njima
je zanimljivije razgovarati. Ali, i opasniji su. U zatvoru se ponašaju
disciplinirano, vladaju sobom. Proučavaju svoje klasike. Bolje su
obaviješteni. Prema ostalim zatvorenicima osjećaju stanovit
disprezzo, ali bolje se slažu sa zatvorskim osobljem. Zašto? Zato što
za njih neprijatelj nisu ti pojedinci, nego sama Država, lo Stato
stesso. Ali, pokušavaju manipulirati nama, vide nas kao političko
sredstvo za vlastite ideje. Mogu nas zavesti. Čovjek im ne može
vjerovati. Mora biti oprezan.
– A mislite da sam ja u opasnosti da budem zaveden?
– Ne bih to tako rekao, ne, uopće ne. – Upravitelj je zastao. –
Ali, sve je moguće, Signore. Možda vas je zato pristala vidjeti.
Američki novinar... Ako pridobije vašu podršku...? Morate se
čuvati. Ne dajte da vas svladaju osjećaji. Nemojte se prepustiti...
– Hoćete reći da ona sigurno ima neki svoj plan?
– Upravo tako. Nešto što želi reći svjetu a dosad nije imala
prilike, poruku koju želi prenijeti. Bit će vrlo zanimljivo. A poslije će
vas čekati novinari. Tome nema pomoći.
– U baru su bila dvojica – rekao je Woody – tamo, preko puta
ulaza za posjetitelje.
– Zar već? Nastojimo takve stvari držati u tajnosti, ali uvijek...
– Upravitelj je raširio prste i lupnuo njima po stolu kao da iskušava
zvuk glasovira. – Ne tražim od vas da im lažete. Ne tražim da išta
prikrivate. Molim vas samo jedno: budite oprezni. Nemojte reći
ništa o čemu niste dobro razmislili. Ne trudite se ostaviti dobar
dojam. Mislite, mislite, mislite! I to prije nego što progovorite.
– To ja uvijek kažem svojim studentima.
– Onda ste bez sumnje odličan profesor.

Vrata kroz koja se ulazilo u pojedina krila zatvora - u blokove ćelija

- bila su na trećem katu. Nakon još jednog pretresa - ovaj put
temeljitijeg - Woodyja je mladi secondino - mladić koji je radio u
zatvoru umjesto da služi vojsku - poveo niz slabo osvijetljen hodnik
koji nimalo nije nalikovao na Woodyjevu predodžbu o zatvorima,
nastalu na temelju američkih filmova i onog jednog posjeta zatvoru
u St. Clairu s Johnom Jacksonom. Zatvorenici nisu bili smješteni u
jarko osvijetljene ćelije s rešetkama slične kavezima u zoološkom
vrtu nego u uske ćelije u kojima su se stotinama godina čule samo
molitve redovnica. Woody se sjetio da njegova žena upravo u tom
trenutku živi u samostanu, da je tom životu dala prednost pred
njihovim zajedničkim životom. Redovnice ne strahuju u tijesnim
samostanskim ćelijama. Keats, pomislio je. Ili Wordsworth.
– Miriši kao da netko nešto kuha – rekao je. Osjećao se miris
maslinova ulja, oregana i češnjaka.
– Zatvorenici sami kuhaju – objasnio je secondino.
– Vrlo zanimljivo. A na čemu kuhaju?
– Na malim izletničkim rešoima.
– A gdje nabavljaju hranu? Zar idu na tržnicu?
– Naruče što žele dva dana unaprijed. U ponedjeljak za srijedu.
A i obitelj im donosi hranu. Ćelije su uglavnom spojene. U ovom
krilu u imamo ćelije za osam ili za četiri muškarca. Obično zajedno
kuhaju.
– A kako plaćaju?
– Svatko ima svoj račun. Dok god netko uplaćuje novac na
račun, mogu naručiti što god žele.
– Što god žele?
– Manje-više. Ako želite nešto posebno, možete zatražiti
dopuštenje capa odjela.
Woody inače nije patio od klaustrofobije, ali sad se osjećao
uhvaćeno. Teško je disao. Činilo mu se da na sebi osjeća poglede
zatvorenika, da ga gledaju kroz prozorčiće na vratima ćelija. Sjetio
se što mu je rekao upravitelj i odlučio je ne dopustiti da se njime
manipulira.
Druga zaključana vrata vodila su u ženski dio odjela za
političke zatvorenike. Tri su stražarke stajale iza pulta i proučavale
nekakav popis.
Woody je na trenutak poželio reći secondinu da ga povede
natrag, van, ali nakon što su se svi toliko trudili da organiziraju taj
posjet, nije htio ispasti brutta figura. Ono što mu se u jednom
trenutku činilo ne samo mogućim nego i jednostavnim sada se
činilo nepodnošljivo složenim. Čvrsto je stisnuo svoje bilješke,
popis pitanja koji je sastavio dok se pred samim sobom još
pretvarao da je novinar. Opet je osjećao ono što je nakratko osjetio
na sudu - da je Angela osoba na krajnjoj granici ljudskog iskustva,
netko tko je putovao u daleku zemlju uma, netko kome je iskustvo
patnje, osamljenosti i poniženja dao neku vrstu autoriteta - kao
opatica, gubavac, netko tko je preživio koncentracijski logor ili tko
je u njemu bio mučitelj.
Secondino ga je odveo do kraja hodnika i oštro pokucao na
drvena vrata kao da je došao u kurtoazni posjet. – Ima li koga? –
viknuo je i namignuo stražarki koja je iskušala nekoliko ključeva s
velikog koluta dok nije našla pravi.
Woody se morao pognuti da bi ušao u ćeliju. Gledao je
posvuda oko sebe, samo ne u lik koji je ležao na uskom ležaju: u
zahodsku kantu iz koje se širio neugodan zadah, u hrpu knjiga na
drvenom stolu, u metalnu mrežu na prozoru.
– Bit ću tu, pred vratima – rekla je stražarka. Woody je čuo
kako zatvara vrata za sobom, kako nešto govori secondinu, kako se
oboje smiju.
Angela je ležala na boku. Sitne su joj grudi visjele na stranu
ispod tanke majice. Bila je leđima okrenuta zidu, a na krevetu
ispred nje bila je podbočena knjiga. Prsti desne ruke bili su joj
vezani za komadiće drva. Pogledala ga je bez radoznalosti i vratila
se knjizi. Woody je pričekao da završi cjelinu koju je čitala -
poglavlje, ili pripovijetku - i pusti da zatvorena knjiga padne na
krevet.
– Pročitao sam vašu diplomsku radnju – rekao je, držeći se
pripremljenog scenarija. Noge su mu se tresle. Nije bio siguran
kako će dugo moći stajati. – Smijem li vam postaviti nekoliko
pitanja?
Ležala je na boku i gledala ga. Nije pokazivala nikakve
osjećaje. – Što hoćete?
– Ja sam američki novinar – rekao je. – Rekli su vam da ću
doći. Meni su rekli da je sve dogovoreno.
– Imam toliko posjetitelja – rekla je – da mi ih je teško sve
upamtiti.
Woody je bio uvjeren da je to rekla ironično, ali u njezinu glasu
nije bilo ni tračka ironije. – Smijem li sjesti?
– Sjednite – rekla je – i ako mi imate nešto za reći, recite.
Woody je izvukao stolac ispod stola prikovanog za zid i sjeo.
Angela se spustila na jastuk.
– Volite Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga – rekao je – i ranog
Normana Mailera.
– Beat generaciju, da – rekla je, izgovarajući naziv "beat
generation" na engleskom, samo što je umjesto "beat" rekla "bit". –
Reagirali su na nemoralnu malograđansku kulturu. Bila je to
prirodna reakcija, ali prilično jadna. Nisu imali plan, nisu imali
jasnu filozofiju, nisu imali ozbiljnu alternativu. Samo su malo
gunđali. Baš jadno. Egzistencijalni očaj je uvijek bijedan.
– Zato što odbacuje tradicionalne vrednote?
– A kakve druge vrednote postoje? Kad izgubiš moralne
temelje, što ti ostaje? Kad se rugaš časti, istini i pravdi, kad kažeš da
su one samo proizvod ove ili one socioekonomske ili psihološke
sile, što onda možeš očekivati? Treba ti filozofija koja transcendira
te stvari, koja nadilazi egzistencijalizam. Egzistencijalizam je
privremena mjera.
– A tko nam je izmaknuo moralne temelje?
– Oni vaši židovski profesori, Freud i Marx. – Pridigla se na
lakat.
– A vi imate alternativu?
– Niste li rekli da ste pročitali moju radnju?
– Povratak tradicionalnim vrednotama?
– Koja je alternativa?
– Upravo mi je to bilo teško shvatiti, tu alternativu, to
poimanje tradicionalnih vrednota.
Zadah zahodske kante bio je sve jači. Ako je i pomišljao na to
da joj oprosti, sad ga je obuzela stara maštarija, samo je ovaj put
zamišljao da joj gura glavu u kantu punu njezinog vlastitog izmeta.
– Hitler je pretjerao – rekla je – ali je ljudima ponudio nešto što
su im Freud i Marx oduzeli - vratio im je dostojanstvo. Čovjek nije
samo marioneta impersonalnih sila - osim ako u to ne počne
vjerovati. Čovjek bi trebao biti poput groma iz tamnog oblaka.
– Evola?
– Nietzsche: "Želim naučiti ljude smislu njihova postojanja, a
to je nadčovjek, čovjek kao grom iz tamnog oblaka."
– I to je ono što vi želite - naučiti ljude smislu njihova
postojanja? – Dotad je držao stopala čvrsto na podu, ali sad je počeo
tapkati, onako kako je katkad činio u osnovnoj školi, kad je htio da
se zatresu prozori učionice.
Iznenada se uspravila, sjela i zagledala u njega kao da ju je
napokon zainteresirao.
– Vi niste novinar – rekla je oštro. – U sudnici ste sjedili s
parenti.
– Ne uvijek. Ja sam i novinar. Katkad sam sjedio s giornalisti.
– Zašto ste došli?
Woody nije znao što bi rekao.
– Jeste li mi došli oprostiti?
– Ja... ovaj... Jesam – rekao je, iako mu u tom trenutku praštanje
nije bilo ni na kraj pameti.
– Ne mogu vjerovati, stvarno ne mogu. Rekli su mi da ste
američki novinar, a vi ste nečiji rođak i došli ste mi oprostiti. A čak
niste ni Talijan. Zar ne znate da morate malo pričekati, nekoliko
godina, dok ne posustanem. Ovo je sramotno!
– Moja je kći poginula na kolodvoru.
– I sad želite napraviti plemenitu gestu. Da biste se bolje
osjećali. Želite ozdraviti. Želite se osloboditi boli. Ne možete vratiti
kćer. Vrata su se zatvorila. Ali, ako mi oprostite, oslobodit ćete se
dijela pritiska. Hoćete li otići i ostalima? Aldu, Carlu, Robertu?
Kao i onaj novinar, ona je shvatila svrhu njegova dolaska
možda bolje nego on sam. Kao da je on... možda ne posljednji koji je
doznao, nego posljednji koji je potpuno shvatio. Svoju najveću tajnu
nije uspio ni od koga sakriti, čak ni od ubojice svoje kćeri. U hrpi
knjiga na stolu prepoznao je Il Signore degli Anelli.
– Pročitao sam vašu radnju – ponovio je bez razmišljanja. –
Smijem li vam postaviti nekoliko pitanja? Htio bih vas pitati i o
"Gospodaru prstenova". Ja sam ga čitao svojim kćerima, naglas. Tri
puta. Zanima me...
– Nije li malo prerano? – prekinula ga je. – Suđenje tek što je
završilo.
– Moja je kći još bila živa – rekao je – kad sam stigao u
Bolognu. Moja žena i ja. Pregledao sam sva tijela u mrtvačnici u Via
Irnerio, ali nije bila tamo, bila je u Ospedale Maggiore, na odjelu
intenzivne skrbi. Mlada žena koja još nije identificirana, tako su mi
rekli u Palazzu d'Accursio.
 – Trebali ste pričekati da prođe neko pristojno vrijeme.
– U taksiju sam sprezao glagole na -mi. Predajem grčki.
Liječnik me pokušao pripremiti, u bolnici. To je potrajalo. Morao
sam navući bijeli ogrtač i plastične čizmice preko cipela.
– Prestanite – rekla je Angela. – Dosta.
– Što mislite, zašto sam došao? – upitao je Woody. – Stvarno
mislite da sam vam došao oprostiti?
Ponovno ga je pogledala i iznenađeno uzviknula, ali Woody je
već bio na njoj. – Ako vrisneš, ubit ću te – šapnuo je. Zgrabio ju je
rukama oko vrata i pritiskao, blago, ali ne odveć blago. Osluškivao
je, čekajući da stražarka otvori vrata, ali ništa se nije čulo.
– Jedva sam disao – rekao je. – Nisam si mogao dopustiti da
plačem, ali svejedno sam ispuštao tihe krikove, kao životinja.
Nisam ih mogao suspregnuti. "Cookie, aaaah, aaaah, aaaah." Nisam
mogao prestati. – Ponavljao je te životinjske zvukove Angeli na
uho: Aaaah, aaaah, aaaah, aaaah, aaaah. Aaaah, aaaah. Aaaah,
aaaah, aaaah. U mašti je često sklapao ruke oko njezinog vrata, baš
kao što je često ševio ovu ili onu ženu; ali, stvarnost je bila drukčija
od mašte, kao što je i stvarnost Allison, Hanne, Turi i Gabrielle bila
drukčija od slatkog sanjarenja - od njihova se dodira osjećao
skrušeno ali i radosno. Osjećao je bilo u njezinu grlu, kao ptičicu
koja mu dršće na dlanu.
– Liječnik me zagrlio – šapnuo je. – Ja sam htio zagrliti nju, ali
me liječnik zaustavio, rekao je da su opekotine na gornjem dijelu
tijela odveć teške, da ne smijem dirati zavoje. Dodirnuo sam joj
noge i trbuh a onda sam je dodirnuo i između nogu, osjetio sam
njezine stidne dlačice, bile su oštre kao žica za struganje posuđa.
– "Cookie, tata je." Ponavljao je te riječi Angeli na uho,
dodirujući je usnama. "Cookie, tata je." I mislio sam, čuje me, malo
se pomaknula. "Došli su mama i tata. Mama je u hotelu s Allison.
Molim te, drži se, ne mogu ti reći... ne mogu ti reći... ne mogu ti
reći... Isuse, ne znam što govorim." Baš kao sada, Angela. Angela
Strappafelci. Mislio sam kako je imala 55 kilograma, bila je visoka
168 cm, na Harvardu je igrala odbojku, malo je svirala gitaru,
glasovir od pete godine. Već sam razmišljao o protezama. Jedna joj
je ruka istrgnuta iz ramena, ali još je imala polovicu druge. Te su
me misli na neki način čak veselile. Prve su joj riječi bile: "Praščići
trče po kućama."
Angela se naglo trgnula, oslobodila se i pokušala viknuti, ali iz
usta joj je izišao samo tihi hroptaj.
Woody joj je gurnuo glavu u tvrdi zatvorski madrac. Gušio ju
je. – Moraš me slušati – rekao je. – Ti si jedina kojoj ovo mogu reći.
Čekao je da se prestane odupirati, a onda je legao na krevet
pokraj nje i dalje je držeći rukom za vrat.
– Soba je bila mala kao ova i Cookie je imala vlastitu
bolničarku. U drugim sobama su bili drugi ljudi, ali ja nisam mogao
misliti ni na koga osim na Cookie. Zamišljao sam je u kockastoj
vunenoj jakni s crnim kožnim rukama, ili kukama, koje vire iz
rukava. Nisam znao što imaju, kakve proteze proizvode. Pokušao
sam pitati liječnika ali nisam mogao misliti na talijanskom. Znaš li
kakva je to jakna? Una taglialegna. Taglialegna. Liječnik me uhvatio
za ruku i izveo iz sobe, u hodnik. Bilo je nekoliko dizala. U
predvorju je bila gužva, ali imali su klima-uređaje. Bilo mi je
predaleko ići pješice do bolnice, ali ne i vratiti se. Moja žena se u
hotelu pokušavala odmoriti, ali je svakih pet minuta ustajala da
popuši cigaretu. Soba je bila zadimljena iako je prozor bio otvoren.
Allison, naša prijateljica, imala je vlastitu sobu ali je ostala s nama.
Popio sam malo mineralne vode i onda smo naručili nešto za jelo.
Platili smo općinskim bonovima. Allison je svoj dio platila
gotovinom. Onda smo se taksijem vratili u bolnicu, ali kad smo
stigli na odjel intenzivne skrbi, Cookie nije bilo. Kroz prozor sam
vidio rijeku. Tada nisam znao kako se zove, ali sada znam - Reno.
Gledao sam kroz prozor kad nam je liječnik - onaj isti s kojim sam
prije razgovarao - rekao da je Cookie umrla. Netko nas je pokušao
nazvati u hotel. Ja sam se skamenio, ali moja žena - moja žena nije
prestajala govoriti, govorila je i dok nam je liječnik objašnjavao što
se dogodilo - moja mu žena nije vjerovala. Htjela je vidjeti Cookie.
Nisam mislio da je to pametno, ali nisam znao kako je zaustaviti.
Liječnik je našao nekoga tko nas je odveo u bolničku mrtvačnicu -
njezino je tijelo još bilo na kolicima. Moja žena je bacila pogled na
nju i počela se smijati. "To nije Cookie", ponavljala je i smijala se.
"To nije Cookie, to nije moja kći." Allison mi je pomogla da je
odvedemo u hotel. Htjela je da odem u bar na piazzi i popijemo
pivo. Htjela je sjediti na otvorenom. Nije ništa htjela jesti, ali pila je
pivo i pušila, a poslije je zaspala u hotelu, posve odjevena. Ja sam se
poslije vratio u bolnicu. Znao sam da Hannah griješi. Znao sam da
nema nade. Znao sam da je to glupo, da nisam mogao ne
prepoznati vlastitu kćer, ali htio sam biti siguran. Možda ta
natečena žena u bolnici doista nije bila Cookie. Ali, tijelo su već
poslali u mrtvačnicu u Via Irnerio, na službenu obdukciju. Trebalo
mi je dvadeset minuta da taksijem dođem do mrtvačnice. Tamo su
bila još samo dva dobrovoljca, ali bilo mi je drago što me ima tko
odvesti niz široki hodnik do kapelice. Bilo je osušene krvi na podu
u prostoriji gdje su bila tijela; lijesovi su bili složeni duž cijelog
hodnika; na njih su kredom napisali brojeve. U dvorani za
obdukciju su tijela ležala na stolovima. U mrtvačnici su imali klimu,
ali zadah tijela je bio jak, tijela i karbolne kiseline i kamfora. Cookie
je bila u drvenom lijesu u kapelici. Na plahti kojom je bila
pokrivena bilo je krvi. Ostalo je još samo nekoliko neidentificiranih
tijela, a stalno su stizala nova na obdukciju, iz raznih bolnica. Ono
što sam tražio bio je ožiljak u obliku slova V na Cookienoj stražnjici
koji joj je ostao kad je pala na staklo na bazenu u St. Clairu kad je
imala šest godina. Vidio sam ga otad samo dva-tri puta, ali imao
sam jasnu sliku pred očima. Bolničar mi je pomogao da je prebacim
iz lijesa na kolica. Okrenuli smo je i vidjeli ga na lijevom guzu kako
se širi poput ptičjih krila na dječjem crtežu. Kad smo je ponovno
okrenuli, čvrsto sam je zagrlio. Sad više nisam morao paziti na
opekotine i zavoje. Bez ruku izgledala je mršavo, kao djevojčica.
Plahta je skliznula i ona je ostala gola. Provukao sam prste kroz
njezinu kosu, poljubio sam je u vrat, a onda je došao još jedan
bolničar pa smo je vratili u lijes. Nitko me nije sprečavao da je
poljubim, samo su pričekali da završim a ja sam mislio: "Ovo je
Italija."
Ustao je i pustio Angelu. Pomislio je da će je morati ubiti ako
počne vikati, ali šutjela je. Čekao je dok tišina nije postala
nepodnošljiva, a onda je rekao: –
Žao mi je.
Protrljala je grlo. – Koji si ti kurac umišljaš, tko si ti? – Glas joj
je bio promukao.
– Žao mi je – ponovio je. – Prošlo je toliko vremena... Nisam
mislio... Nisam to namjeravao...
– Žao ti je samo što nemaš petlje – rekla je. Više ga se nije
nimalo bojala. – Bijedniče – rekla je – isti si kao moj otac. Ti i moj
otac - nikogovići, sitne duše, kukavice, svega se bojite.
Malograđanski komfor, to je ono što želite. Sredovječni muškarci
srednjeg staleža, činovnici, potrkala, bojite se upletati u politiku,
bojite se predati uzvišenom cilju, les hommes moyen sensuels - o
da, naučila sam i malo francuskog - bojite se jebati, bojite se da ne
izgubite mirovinu, bojite se što će ljudi misliti, bojite se samoće,
bojite se smrti, bojite se ubiti - una mezzatacca, eto što je moj otac,
ne usudi se ni igradi bridž po deset lira za bod. Jednom je kupio
kožnu jaknu za tristo tisuća lira. Onda je vidio da nije onakva kakva
mu se činila u izlogu. Boja je na svjetlosti bila drukčija i on se
uzrujao, ali ju se nije usudio vratiti. Već je imao kožnu jaknu. Moja
majka je pobjesnila pa si je i ona kupila kožnu jaknu.
– A u tvojoj civilt? solare ljudi ne bi igrali bridž, ne bi imali
ljubavnice, ne bi se bojali smrti? Ne bi priređivali večere za
prijatelje, ne bi previše trošili na odjeću?
– Problem je u individualizmu. U tome je cijeli problem. Kad
sebe vidiš kao zaseban atom, onda osjećaš sve te strahove. Ali, kad
o sebi misliš kao o dijelu veće cjeline, onda se ne moraš hvatati za
svoj sitni individualizam, za svoja mediokritetska postignuća.
Počneš razmišljati o odgovornosti prema zajednici a ne o svojoj
dragocjenoj individualnoj slobodi da radiš što god hoćeš. To jest, da
igraš bridž, kupuješ odjeću, priređuješ večere.
– A ti, ti si izabrala junački život?
– Da – rekla je bez oklijevanja.
– Ti si Frodo Baggins koji nosi prsten na Kletu goru, samo što
si zapravo odnijela bombu na kolodvor kako bi raznijela
korumpirano buržoasko društvo.
– Jebi se.
– Ti i Niccol? Bosco. Koje je od vas bilo Frodo, a koje Sam?
Preodjeveni u njemačke turiste. Isuse. Mislim da si sve pobrkala.
Ništa ti nisi shvatila. Jesam li ti rekao da sam "Gospodara
prstenova" pročitao triput naglas svojim kćerima. Imam tri kćeri.
– Kao kralj u bajci – rekla je. – Kao nekakav veliki jebeni kralj.
– Otac te želi vidjeti – rekao je. – Čeka me u malom baru preko
puta ulaza za posjetitelje. Uopće mu nisi pisala iz Argentine, je li?
Slegnula je ramenima.
– Znaš li ti koliko bi mu to značilo? Pa što ako je mali čovjek? I
ja sam mali čovjek, a dopustila si da dođem.
– Nisam znala tko si.
– Želiš ljude naučiti smislu njihova postojanja, kao Nietzsche?
Nije odgovorila.
– Mene si naučila – rekao je. – Na neki način. Ne onako kako
bih si poželio.
– Mislim da je vrijeme da odete – rekla je.
– Je li te otac zlostavljao? Je li te tukao? Je li te... dodirivao,
uplašio?
Prezirno se nasmijala i puhnula. – Pa ti si pravi doktor Freud –
rekla je. – Za sve tražiš psihološko objašnjenje.
– Bilo bi mi draže marksističko, ali ga ne mogu naći. Mislim da
je tvoj politički plan obična bajka. Ti svojim bombama samo
gunđaš, kao pripadnici beat generacije. Misliš da si u družini
prstena, maloj junačkoj skupini, ali jedino se znaš rugati. Épater le
bourgeois. To svatko može. Ali, istina je da zapravo nitko ne želi još
jednog ducea; nemaš ti plan, imaš samo maštariju.
– Van.
– Hoćeš li dopustiti da te otac posjeti?
– Ne.
– Sjećaš se Becconea?
Prvi put je ugledao pukotinu na oklopu, mali otvor u zidu koji
je pokazivao da postoje tajna vrata.
– Odakle ti znaš za Becconea?
– Rekao mi je tvoj otac. Zamolio me da napišem nešto istinito o
tebi, a to je bila jedina istina koju sam uspio otkriti. Sigurno si tada
voljela oca, kad si odnijela Becconea do rijeke i pustila ga da otplovi
u malom lijesu. Nije li to bilo nešto istinito?
– Moj otac se bojao. Trebao ga je ubiti, trebao je ubiti onog
gada Scarpisija, Vicenza Scarpisija, tako se zvao taj jebeni komunist;
bio je balavac, ali mislio je da je velika faca; babbo je trebao otići
voditelju MSI-a ako ga se bojao sam ubiti - netko od njih bi to
obavio. Komunisti su htjeli zauzeti cijelu četvrt. Ali on se bojao. Bio
je kukavica.
– I uvijek si o njemu tako mislila?
– Tada nisam shvaćala. Znala sam samo da je Beccone mrtav i
da ga je on ubio, Vicenzo. Poslije sam shvatila.
– Poslije si se učlanila u omladinski odjel MSI-a a onda u ORA-
u?
– Da.
– I to je tvoja civilt? solare?
Nije odgovorila.
– Kad sam vidio kako se držiš za rešetke – rekao je – na
trenutak sam zamislio da si moja kći. Samo na dvije sekunde, ali to
je bilo dovoljno. Tako sam volio kćer. – Dok se prisjećao tog
trenutka, mogućnost praštanja, koja je bila potpuno nestala, vratila
se novom silinom, kao da je ta mogućnost prije bila samo maštarija,
a sad je suočen sa stvarnošću, s Ding an sich. – U tom sam trenutku
znao – nastavio je – da bih i tebe mogao voljeti. Tad to nisam
domislio. Još uvijek bi te mogao voljeti. Imala si pravo. Shvatila si
što želim bolje nego ja sam. Mislio sam da je to ono što želim, a
onda sam mislio da nije, ali na drugoj razini ipak jest. Moram te
voljeti jer mi je preteško mrziti te. Ne mogu to podnijeti.
Woody je iznenada osjetio da se u njemu, unatoč svemu,
skupljaju moćne sile, kao sunčeve zrake usmjerene kroz povećalo
na papir. Zrake ljubavi, koje nisu zračile iz njega nego kroz njega i
usmjeravale se na Angelu Strappafelci, uzrok svih njegovih muka.
Tad je potpuno shvatio što želi, ne mutno, kao kroz staklo, nego
licem u lice. Čekao je da ugleda prvu izmaglicu dima, pa narančasti
odsjaj, pa žuti plamen. Pomislio je da bi, kad bi je mogao zagrliti,
kad bi se njegove suze pomiješale s njezinima, uzrok njegove
najveće boli mogao postati izvorom velike radosti. – Tvoj je otac
napravio mali lijes za Becconea – rekao je. – Odnijela si Becconea do
rijeke i pustila ga niz vodu. Sigurno si ga tad voljela. Oca. To je ono
što mora biti istinito. Drži se stvarnosti, a ne teorije.
Zakoračio je prema njoj, ali ona je ustuknula, kao da je podigao
ruku da je udari ili je dodirne na nepoželjan način.
– Oprosti – rekao je.
– Van – ponovila je treći put.
– Hoćeš li dopustiti ocu da te posjeti?
Odmahnula je glavom.
– Što da mu kažem?
– Nemoj mu ništa reći, niente, nulla. Je li jasno? Nisi trebao
dolaziti.
Woody je zbunjeno stao i pokušao smisliti što da kaže, ali ona
se okrenula od njega, kao sjena Telemonova Ajanta od Odiseja u
zemlji Kimerana; kao i Odisej, i Woody se pitao bi li mu u tom
mraku ipak nešto rekla, bi li svladala ogorčenost i ponos; pitao se
što bi joj odgovorio, što bi mu još ona rekla; pitao se bi li se ipak
zagrlili, kao Ahilej i Prijam. Stajao je i gledao u njezina leđa, u
njezine oštre lopatice i tamnu, kratko ošišanu kosu sve dok tišina
nije postala nepodnošljivo strašna pa je zalupao na vrata da dozove
stražarku.

Upraviteljev ured bio je prepun novinara.

– Nulla, niente – ponavljao je Woody. – Nemam vam što reći.
Molim vas.
– Jeste li joj oprostili? – htjeli su znati. Stalno su to ponavljali. –
Što vam je rekla?
– To nije stvar praštanja – rekao je Woody, a onda je šutke
sjedio i nije progovorio ni riječi sve dok im upravitelj nije rekao da
odu.
– Imali ste pravo – rekao mu je upravitelj – što niste ništa rekli.
– Kako to mislite?
– Katkad je istina odveć teška. Može sve upropastiti.
– Prisluškivali ste?
– Naravno.
– Čuli ste svaku riječ?
– Ne svaku riječ - govorili ste odveć tiho - ali dovoljno. Nije
bilo kako sam očekivao. Stražarka vas je trebala prekinuti. Da joj se
nešto dogodilo... Ali, ne brinite se. Uništit ću kasetu.
Woody se zgrozio.
 – Uzrujali ste se. Razumljivo – rekao je upravitelj.
– Da. Naravno.

* * *

Gospodin Strappafelci čekao ga je u baru. Woody je stavio košaru s

voćem na stol. Gospodin Strappafelci ga je pogledao kao čovjek koji
zna prepoznati loš znak. Nosio je isto vuneno odijelo i kravatu kao
u Bologni, samo ga je dao na kemijsko. Woody je naručio espresso.
Trudio se da izrazom lica ne da gospodinu Strappafelciju ni tračak
nade. Bilo je toplije nego prije, ali sunce je počelo zalaziti i ubrzo
više neće biti tako vruće. Bar se zatvarao. Woody je platio kavu. –
Idemo se prošetati – rekao je.
Hodali su uz rijeku, pokraj Palazza Salviati koji je sada bio
međunarodni hostel za hodočasnike, do Piazze delle Rovere, a onda
su skrenuli lijevo, uz Gianicolo koji se uzdiže okomito nad Tiberom.
Šutke su se popeli na brijeg, a kad su stigli na vrh, sjeli su na klupu.
– Hoćete naranču? – Gospodin Strappafelci izvadio je nožić iz
džepa. – I, kako je ona?
Košara s voćem bila je na klupi između njih. Woody je uzeo
naranču. – Dobro je. Vrlo je jaka. – Uzeo je nož od gospodina
Strappafelcija i počeo guliti naranču.
– Nije htjela voće?
– Ne – rekao je Woody. – Morat ćete ga odnijeti ujutro, na ulaz
za posjetitelje. Na glavnom ulazu ga nisu htjeli primiti. Netko sve
mora pregledati.
– Ali, uzet će ga? Pitali ste je?
– Ne, nisam je pitao za voće.
Gospodin Strappafelci je iz unutarnjeg džepa izvadio veliki
bijeli rubac i dao ga Woodyju da obriše ruke.
Hodali su po brijegu - od stabala nisu mogli vidjeti grad ispod
njih - sve do Piazze del Faro gdje se iz kamiona prodavao sladoled.
Djeca su se naslanjala na kamion i jela sladoled. Odatle su dobro
vidjeli zatvor. Regina Coeli. Nebeska kraljica. Odatle se vidio oblik
zgrade. Dva samostana, koji su spojeni u 18. stoljeću, pružala su se
prema njima poput golemog križa, vrha uperenog u njih, položenog
koso prema Gianicolu. Još tri krila u stražnjem dijelu, lijevo,
presijecala su križ pod pravim kutom. Krila zdesna bila su
asimetrična. Vjerojatno su upravo tu samostani spojeni, pomislio je
Woody.
– Ono je krilo za političke zatvorenike. – Gospodin
Strappafelci pokazao je jedan dio križa. – Tamo ste bili. Vidi se
njezin prozor. Nema mnogo žena. Samo ona i nekoliko članica
Crvenih brigada.
Woody je vidio crne željezne rešetke u okviru koje su
prekrivale prozore - zvali su ih bocche di lupo, vučja usta. Bile su
postavljene koso, kao žaluzine, da mogu ući svjetlo i zrak, ali su
zatvorenicima onemogućivale da komuniciraju s nekim izvana ili
da se međusobno dovikuju. Mnogi su prosvjedovali.
– U stara vremena – rekao je gospodin Strappafelci – žene bi
stajale na brijegu, upravo tu gdje mi sad stojimo, i zatvorenicima
dovikivale poruke. Novosti o obitelji, znate. Kad je netko dobio
dijete. Imale su snažne glasove pa su se čule nadaleko. Zatvorenici
bi stajali na prozorima. Žene su to radile za novac, ali sada... –
Slegnuo je ramenima.
Woody je pogledao grad, obrnutu sliku od one koju je tog jutra
vidio s Campidoglia. Sad mu je Palatin bio s desna, Santa Maria
Maggiore s lijeva. Velike priče u koje uklapamo svoj život. Nije to
uspio objasniti studentima.
– Vidite li Santa Mariju Maggiore? – upitao je gospodina
Strappafelcija pokazujući mu je prstom.
Gospodin Strappafelci je kimnuo.
– Znate, godine 358., 5. kolovoza, na moj rođendan, pao je
snijeg. Papi se prikazala Djevica Marija i rekla mu da sagradi crkvu
na mjestu na koje je pao snijeg. U kolovozu. Bilo je vruće, ali je pao
snijeg.
Gospodin Strappafelci je kimnuo glavom. – To rade svake
godine – rekao je. – Bacaju ružine latice sa stropa, samo što to sad
više nisu ružine latice nego latice gardenija. Valjda su ružine
postale preskupe.
– Vidjeli smo to kad smo živjeli u Rimu – rekao je Woody. –
Djevojčicama se silno svidjelo.
 Neko su vrijeme sjedili u tišini.
– Što je s posjetima? – upitao je gospodin Strappafelci. – Jeste li
je pitali?
Woody je pogledao bijele čekinje na licu gospodina
Strappafelcija. Izgledale su kao snijeg. Počelo se mračiti.
– Pogledajte! – rekao je gospodin Strappafelci kao da je
ugledao zvijezdu repaticu. – Upalila je svjetlo! – Svjetla su se palila
na prozorima zatvora. Woody je vidio tanke pruge svjetlosti koje su
ocrtavale bocca di lupo na Angelinom prozoru. Mislio je na to kako
je Marlow lagao voljenoj na kraju "Srca tame". I on će slagati, ako
mu uspije, ako bude vjerovao da će laž proći. Reći će gospodinu
Strappafelciju da su posljednje riječi njegove kćeri bile da ga voli.
Ali, laž bi potrajala samo do narednog dana, ili dana poslije toga, a
bol bi onda bila još veća.
Mislio je i na svršetak "Eneide" - Eneja ubija Turna i tako kvari
tu veličanstvenu priču. Barem se njemu sada tako činilo. Turnova
smrt - a ne osnivanje Rima - bila je trenutak istine. Zatim se vratio
natrag, do Ahileja, Hektora i Odiseja. Osobito Odiseja, koji mu je
bio najdraži jer je sve vidio jasnije nego ostali. Ne daju velike priče
smisao malima nego obratno. Jutros je imao krivo.
Okrenuo se. – Ne – rekao je. – Ne, ne želi vas vidjeti. Žao mi je.
– Bio je u iskušenju da doda: "Barem zasad", ali nije. Nije bio
trenutak za muljanje.
Gospodin Strappafelci prvi je put izgubio vlast nad sobom.
Zaplakao je. I on je jasno vidio. Dok je brisao lice bijelim rupcem,
prevrnuo je košaru s voćem koju je bio stavio na niski zidić pred
kojim su stajali. Jabuke, naranče, kiviji i avokada kotrljali su se niz
brijeg, među stabla. Neke su im voćke pale pred noge, u blato.
– Što da kažem ženi?
Nemaš joj što reći, pomislio je Woody. Bili su suočeni s
misterijem koji nisu mogli odgonetnuti, objasniti, dekonstruirati.
– Recite joj da... – rekao je. Ali, istina je bila odveć teška. Bila je
poput stijene u rijeci, ili otoka - nije se mogla sprati. Rijeka će uvijek
teći oko nje kao što Tiber teče oko Isole Tiberine.
– Recite joj da... – ponovio je. Ali, nije znao nikakvu mudrost
koja bi bila primjerena tom trenutku.
 Udaljili su se od zida i sjeli na klupu. Sad su im nad glavom
sjale zvijezde, brojne kao vatre u trojanskom logoru. Ali,
ravnodušne. Ravnodušne? Zašto? Zašto nametati svemiru
ravnodušnost kad su naša najdublja iskustva ispunjena značenjem,
smislom i ljubavlju? Koja bismo iskustva trebali shvatiti kao
indikacije prave prirode stvari, rerum natura?
Da je mogao, Woody bi smjestio gospodina Strappafelcija na
zid s Hektorom i Andromahom; u šator s Ahilejem i Prijamom; u
Had s Odisejem dok uzalud pokušava zagrliti sjenu nekoga koga je
volio ili čeka da čuje novosti od starog ratnog druga.
– Recite joj da... – ponovio je i treći put. Znao je da je i ljubav
misterij koji se ne može objasniti. Tvrđa od stijene, dublja od rijeke.
Zagonetnija od mraka koji se spuštao oko njih. Znao je to u dubini
duše, ali nije znao hoće li to moći objasniti starcu koji je sjedio kraj
njega na klupi na Gianicolu, ponad Vječnoga grada.
Moja ljubav je sag

Woody se te večeri nije vratio k Mirsadiqijevima. Satima je lutao

gradom opisujući krug od Trga svetog Petra preko Panteona i
Koloseuma do Santa Marije Maggiore, a onda na sjeverozapad do
Piazze Barbarini i Španjolskih stuba i Piazze del Popolo; tamo je
izuo cipele i stavio noge u veliku središnju fontanu kako su činile
djevojčice dok su stanovali iza ugla, u Via Savoia; bila je to jedna od
najsretnijih godina u njegovu životu. Nije prošao kraj njihovog
nekadašnjeg stana, samo je sjedio i gledao egipatski obelisk i
Valadierove lavove iz 19. stoljeća, a onda je, ne osušivši noge, obuo
čarape i cipele i otpješačio sve do Corsa, do spomenika Viktoru
Emanuelu. Onda ga je svladao umor pa je uzeo taksi do Piazze
Ostiense, nedaleko od protestantskog groblja. U tri ujutro provirio
je kroz malu rupu u zidu kod Keatsova groba: "Ovdje leži onaj čije
je ime zapisano na vodi." A onda je otišao u obližnji Hotel
Sant'Anselmo, na Piazzi Sant'Anselmo, gdje je namjeravao odsjesti
kad je dolazio u Rim.
Noćni recepcionar je spavao za pultom. Kad ga je Woody
probudio, rekao mu je da nema slobodnih soba.
Woody je presavio novčanicu od pedeset tisuća lira i pružio
mu je. – Treba mi soba – rekao je.
– Žao mi je.
Woody je sjeo na neudobni kauč. – Onda ću prespavati ovdje –
rekao je i počeo odvezivati cipele.
Recepcionar je pozvao sobaricu; našli su mu sobu - zapravo
sobičak u potkrovlju. Woody je platio kreditnom karticom i dao
putovnicu i onih pedeset tisuća lira koje je recepcionar gurnuo u
džep. Sobarica mu je pokazala gdje je dizalo i rekla mu da je pričeka
kad dođe gore. Kad se pojavila s posteljinom u rukama, pošao je za
njom najprije na neki balkon pa uz vanjsko stubište.
– Bit će vam vruće – rekla je. – Kad dođu američki pisci, svi
hoće tu sobu - otkako je netko slavan pisao o njoj za časopis velike
zrakoplovne tvrtke, onaj koji dobijete u zrakoplovu. Dođe jedanput
na godinu i uvijek odsjedne u toj sobi. Vrlo je romantična, ali ljeti je
u njoj strašno vruće. Sunce cijeli dan udara u nju. Ali, možete
ostaviti otvorena vrata. Nitko ne dolazi ovamo. Zaključat ću vrata
balkona.
– Možete li mi donijeti malo acqua minerale? – upitao je
Woody.
– I bijelog vina?
– Molim vas.
U sobi je doista bilo nesnosno vruće, ali kad je došla s vinom i
mineralnom, on je već spavao na uskom ležaju. Nije sanjao Angelu
Strappafelci nego Cookie. Moglo joj je biti dvanaest-trinaest godina
jer je nosila svoje prve naočale i gledala u nebo. Bila je noć, a ona je
stajala na stubama stražnjeg trijema, tamo gdje je on stajao s Turi
kad je puštao šišmiša; gdje je sjedio s Allison kad je sova sletjela na
brajdu. – Savršeno ih vidim, papa – rekla je. – Vidim zvijezde. – I
tad je znao da se došla oprostiti. Potrčala je prema njemu i on je
zakoračio prema njoj, jedva čekajući da je zagrli, ali kliznula mu je
kroz ruke kao eter, kao zrak, kao san.
Naglo se probudio. Padala je kiša i soba se malo rashladila.
Sobarica je ostavila bocu mineralne vode i bocu frascatija na stoliću
pokraj kreveta. Otvorila je vino i čep napola gurnula natrag u grlo
boce. Woody je napunio čašu i pijuckao vino gledajući kišu kroz
otvorena vrata. Kad je ispraznio pola boce vina, nalio si je
mineralne.
Istuširao se i onda ležao gol na krevetu i slušao kako kiša
bubnja po krovu sobička, a onda je opet zaspao. Navečer mu je
sobarica donijela još bocu vina, bocu mineralne i kruh i sir. Woody
je čuo njezine korake na šljunku na terasi pa se pokrio plahtom.
– Jeste li i vi pisac? – upitala ga je.
Woody je odmahnuo glavom.
– Ako vam još nešto bude trebalo, samo me nazovite. Tu sam
cijelu noć.
Trećeg dana navečer čuo je korake na šljunku i pokrio se
plahtom, ali to nije bila sobarica, nego Allison Mirsadiqi. Sjela je na
rub kreveta i stavila mu ruku na čelo.
– Imaš vrućicu – rekla je. – Pa dobro, ne moraš u školu, možeš
ostati kod kuće. Ako obećaš da ćeš mirovati.
– Ne mogu ništa obećati.
 – Woody, što se dogodilo?
– Mračna zemlja Kimerana – rekao je. – ?nqa d? Kimmer…
wn ?ndrîn dÁm?j te p?lij te. – Uhvatio ju je za ruku. – "Noću smo
otplovili na rub Oceana, u zemlju Kimerana, skrivenu u izmaglici i
oblacima. Oko Helijevo nikad ne padne na te ljude kad se ujutro
penje uz zvjezdano nebo."
– Jesi li je vidio?
– Jesam. Došla mi je u snu.
– Tko ti je došao, Woody?
– Cookie. Stajala je na stražnjim stubama a onda je potrčala
prema meni i ja sam raširio ruke da je zagrlim. Kao Odisej i njegova
majka Antikleja. tr?j dš moi ™k ceirîn skiÍ e‡kelon ? ka? ?ne…rJ ?
ptat'. "Triput je skliznula kroz moje ruke, kao sjena ili san." Ali, bilo
je samo jedanput, Allie – rekao je, nazvavši je starim nadimkom. –
Ne triput. Imala je nove naočale.
– Woody, tako mi je žao.
– Da – rekao je – došla se oprostiti.
– Je li išta rekla? Kao Antikleja?
Kimnuo je. – Imala je nove naočale – rekao je – pa je mogla
vidjeti zvijezde.
U šest je sobarica donijela još vode i vina, pola štruce kruha i
komadić gorgonzole. Odlomio je malo kruha za Allison, pa malo za
sebe. – Hoćeš vina? U kupaonici imam još jednu čašu.
Odmahnula je glavom. – Nalit ću tebi. – Napunila je čašu koja
je stajala na stoliću pokraj kreveta. – A što je bilo s la Strappafelci?
Woody je uzeo čašu i otpio malo vina. – S Angelom? Da, i nju
sam vidio. Nju sam držao u rukama. Zamalo sam je ubio. Mogao
sam je ubiti. Malo mi je nedostajalo.
– Ali ipak nisi?
Opet je odmahnuo glavom.
– Ostavili su te samu s njom?
Kimnuo je.
– To je moguće jedino u Italiji – rekla je.
– Da, jedino u Italiji.
– Jesi li joj oprostio?
– Nisam siguran. Nije to bilo da ili ne, ili-ili. Uopće nije bilo
tako.
– Hoćeš li sad sa mnom, kući? – Prstima mu je sklopila oči.
– Da – rekao je.
– Što se tiče Turi...
– Neću reći da mi je žao – rekao je – pa ako... – ali, ona mu je
poklopila usta rukom.
– Ne moraš mi ništa objašnjavati – rekla je. – Ni sad ni bilo
kad. Barem ne meni. Premda moram reći... ne znam što da kažem.
Neko vrijeme su mi padale na pamet prilično birane riječi. Okrenula
sam tvoj broj najmanje pedeset puta. Ali, nikad nisam pustila da
zvoni više od jedanput. Uvijek sam u posljednjem trenutku spuštala
slušalicu. Nisam htjela reći nešto što zapravo ne želim reći. Da nije
bilo njezinih gaćica... na tvojem konopcu za rublje... Ali, da nije bilo
to, vjerojatno bi bilo nešto drugo. Ali, kako se to moglo dogoditi,
Woody? Zapanjio si me.
– Allie – rekao je – jednom si mi spasila život. U Bologni. I Turi
mi je spasila život. U St. Clairu. Umirao sam. Moj je život bio
završen. Nisam to tada znao, nisam znao sve do sad, ali to je tako.
Vrlo jednostavno. Život i dušu.
Nasmiješila se. – Nije li tvoja predodžba o spasu malo
neobična?
– Možda za kršćane, ali ne za muslimane.
– Misliš li da bi to mogao objasniti njezinom ocu?
– Pa, toliko mu valjda dugujem.
– Ne boj se, Woody. On je dobar čovjek.
– Ne bojim se – rekao je. – Ničega se ne bojim.

Woody je duge, vruće dane provodio u vrtu na krovu, među

bugenvilijama i voćkama - palmama, narančama, limunima,
datuljama. Listao je primjerak "Odiseje" što mu ga je kupila Allison
ili prebirao po Babakovoj gitari, također National Steel, ali s velikim
rezonatorom s jednim stošcem, a ne s tri poput njegove. Kraće drži
notu, ali je snažnija. Ugodio ju je u D-dur tako da Babak može
jednim prstom svirati jednostavne akorde uz i niz vrat. Alireza je
odletio u Port Said zbog broda, a onda u Dubai, drugim poslom.
Kad se dva tjedna poslije vratio, on i Woody odvezli su se u
Civitavecchiju u Alfa Romeu, old-timeru boje koralja s četiri sjedala,
s bijelim radkapnama sa žbicama boje koralja - jedan od onih
modela zbog kojih se Amerika poslije rata zaljubila u talijanske
automobile. – Dao sam ga potpuno preurediti – rekao je Alireza kad
su skrenuli na autostradu koja je obilazila grad. – Novi motor iz
Giulije, ali isti kao originalni. Ovaj je automobil mehaničko
savršenstvo. – Zastao je. – A ni vi ne izgledate loše. Možda ne
savršeno, ali bolje.
Krov je bio spušten; bilo je ugodno osjećati vjetar na licu, ali su
se slabo čuli. Alireza je nešto govorio o konju povezanih očiju. –
Djed me vodio – vikao je okrećući se prema Woodyju – da vidim
Portugalski dvorac na otoku Hormozu. – Nedaleko od dvorca bio je
nekakav mlin. – Konj je hodao u krug – vikao je Alireza. – Pitao sam
djeda zašto su mu povezali oči, a on mi je kazao da bi se bez poveza
konju zavrtjelo u glavi zato što stalno hoda u krug. – Rekao je još
nešto što Woody nije uspio razabrati. – Mislim da ste vi kao taj konj
– nastavio je Alireza.
– S povezanim očima?
– Da, i vrtite se u krug.
– A ako skinem povez?
– Upravo o tome govorim. Mislim da ste ga već skinuli.
– Pa mi se sad vrti u glavi i neću moći hodati ravno?
– Osim ako vam ne skinemo jaram i ne damo vam zobi. Poslije
toga ćete hodati savršeno ravno. – Alireza je stavio ruku na
Woodyjevo koljeno. – Mislio sam na vašu kćer, Cookie. – Viknuo je
još nešto ali ga Woody nije čuo. – Baš ste nas prepali. Čekali smo
vas do tri ujutro, a onda je Allison-džun nazvala policiju. Ali,
sigurno vam je to već ispričala.
– Nije bilo onako kako sam očekivao – rekao je Woody. –
Valjda sam bio u šoku.
– Rijetko kad jest – rekao je Alireza – kad odete na takvo
mjesto.
Nekoliko trenutaka su šutjeli.
– Dobro je se sjećam – rekao je Alireza, nastavljajući razgovor.
– Vodila je Turi na Piazzu del Popolo. Šapur je jurcao po cijelom
gradu da ih nađe. To je Turin tjelohranitelj. A onda su otišle mojoj
teti, koja je stanovala iznad jedne moje prodavaonice. Tantin Minoo,
tako smo je svi zvali jer se ponosila svojim poznavanjem
francuskog, ali talijanski nije uspjela naučiti.
Prošli su pokraj putokaza za Cerveteri. – Tu je etruščansko
groblje – rekao je Woody. – Moja žena i cure i ja išli smo ih vidjeti
dok smo živjeli u Rimu.
– Tu ćemo i sušiti sagove – rekao je Alireza.
– Na groblju?
– Blizu groblja. Na velikom polju pšenice. Zapravo, dva polja.
To je ljetna pšenica, požnjeli su je prije tri dana. Sitniji klasovi još
nisu bili posve zreli, ali... – Podigao je obje ruke s upravljača i svirao
oktave na zamišljenom glasoviru.
– Grčka vaza koju je Thomas Hoving kupio ispod tezge za
Muzej Metropolitan ukradena je odavde. Teško je povjerovati da
mu je to uspjelo. Volio bih ponovno vidjeti groblje.
Kad je Alireza napokon spomenuo Allison i Turi, prešao je na
perzijski. Woody se pretvarao da ga ne razumije. Toga se sve
vrijeme bojao. Ali, sad mu je vjetar, koji mu je dotad smetao, postao
saveznikom. Stalno je odmahivao glavom i mahao rukama kako bi
pokazao da ne čuje dobro pa su se dalje vozili u tišini. Prošli su
odvojak za Furbaru. Prije nego što je Alireza dospio reći još nešto,
Woody ga je upitao na talijanskom: – Kako često odlazite u Iran?
Alireza se zavalio na naslon i Woody je znao da je uspio
izboriti odgodu.
– Obično dvaput godišnje. Želim održati dobre odnose s
državnim činovnicima, trgovcima, poreznicima, rodbinom. Volim
znati što se događa.
– I uvijek odlazite na isto mjesto?
– Ne, ne, odlazim na razna mjesta. Svaki grad ima svoj bazar.
Sve morate doznati. U Teheranu imam zastupnika koji dobro
poznaje tržište. Ništa ne kupujem ako se on s tim ne složi. On sve
zna, o kakvoći sagova, o tržišnim uvjetima, sve. Nikamo ne idem
bez njega.
– Što se radi sa sagovima?
– Sagovi se pošalju na pranje. Ako ima problema s resama,
moraju se srediti. Onda se vrate mojem zastupniku i on ih zapakira
- tri ili četiri saga u svaku vreću, ovisno o veličini. Vreće se zatim
zavežu u bale i hermetički zatvore u plastične kontejnere. Kad je
sve spremno, zastupnik stupi u vezu sa špediterom i dogovori se o
prijevozu, osim u ovom slučaju. Jedan mi je brod bio prazan... –
Podigao je ruke dlanova okrenutih prema gore.
– Što inače radite?
– Inače se sagovi voze u Italiju kamionom. Obično tako. Ili
katkad zrakoplovom. Obično ne brodom. Ako ih ima tisuću ili
dvije, katkad ih pošaljem brodom. Ako su za Rim, stignu u
Civitavecchiju. Prije su kamioni išli kroz Jugoslaviju, ali sada to više
nije moguće, pa moraju u Tursku i onda trajektom od Izmira u
Brindisi. Dvanaest dana.
– Onaj sag koji ste mi poslali – rekao je Woody. – Ne znam
kako da vam se zahvalim.
Alireza je na trenutak šutio. – Pripadao je mojoj teti, znate,
tantin Minoo. Donijela ga je sa sobom iz Teherana prije revolucije.
– Je li kermanski? – upitao je Woody.
– Kermanski? Ne, ne, nainski je. Posve drukčije tkanje. Ako
dobro pogledate, vidjet ćete da su crte potke zaobljene. Znate, rade
s koncima različitih debljina, pa se potka širi i sužava. Neki sagovi
iz Esfahana su slični, ali potka - odmah se vidi da je sasvim
drukčija.
Woody je nastavio postavljati pitanja o sagu i trgovini
sagovima, o tvrđavi koju je projektirao Michelangelo, o filmu koji je
Alireza spomenuo - snimljenom u Civitavecchiji - i o Stendhalu, koji
je bio francuski konzul u Civitavecchiji do smrti. Govorili su o tome
sve dok nisu stigli u luku.
– Nijedan brod od preko deset tisuća tona – rekao je Alireza,
nestrpljivo se osvrćući. – Sve sami trajekti za Sardiniju.
Ekipa lučkih radnika već je iskrcavala brod, ali mokri sagovi
bili su tako teški da je pukao kabel na kranu pa su morali čekati da
brod prijeđe na drugi vez.
Okupilo se mnogo svijeta - i Iranaca i Talijana, koje je bilo
teško razlikovati; došli su gledati kako se kontejneri spuštaju na
dok na kojem je bio cijeli niz vozila - kamiona, kombija, čak i
nekoliko kamioneta. Alireza je mnoge ljude poznavao osobno, ali
pozdravljao je i neznance, zahvaljivao im što su došli, dodirivao ih,
rukovao se s njima kao da su stari prijatelji. Usput je predstavljao
Woodyja - carinskom inspektoru, agentu osiguravajućeg društva,
dvojici vještaka - Irancu i Talijanu - koji će procijeniti kolika je
pojedini sag oštećen.
Prvi od nekoliko kontejnera sa sagovima već je bio na doku.
Dva muškarca stajala su na njemu i navodila kuku drugoga, manjeg
krana kroz konopce kojima su bale bile zavezane; bile su preteške
pa ih radnici nisu mogli sami podići. Gornje bale su brzo iskrcali, ali
donje su se tako raširile da se kuka nije mogla provući ispod
konopca. Morali su ih zavezati novim konopcem pa spustiti na dok,
a onda su omot rezali kukastim noževima i prostirali ih na dio
pločnika koji je prethodno dobro očišćen.
– Što ćete prvo pogledati? – upitao je Woody jednoga od
stručnjaka, tek toliko da povede razgovor.
– Najvažnije su boje – odgovorio mu je. – Jesu li boje oštećene -
to je glavno pitanje. Obična voda ne može oštetiti sagove, ali slana
da, a i prljava voda iz trupa. Tko zna? Vidjet ćemo.
Neke je sagove trebalo odmah spašavati. Neke su se boje
prelijevale na druge; puštanje boje moglo se zaustaviti jedino
primjenom stanovite kiseline, ali ako kiselina dođe u dodir s
drugim dijelom saga, dijelom koji ne pušta boju, taj će dio biti
uništen. – Spustite malu tabletu – objasnio je stručnjak – kao aspirin,
u vruću vodu i dobijete otopinu. Teško je. Uzima vremena.
Odmotavali su sagove jedan po jedan, pregledavali ih,
razgovarali s agentom osiguranja, zapisivali bilješke. Svaki su sag
gledali otprilike dvije minute. Alireza je svaki prepoznao, rekao
odakle je i koliko ga je platio, a onda je pomagao agentu
osiguravajućeg društva da ga nađe na tovarnom listu koji je imao
više od šezdeset stranica.
Kad su stručnjaci obavili svoj posao, radnici su smotali svaki
sag i utovarili ga na mali kamion kako bi ga odmah odvezli na polje
pšenice pokraj etruščanskog groblja. Woody im je drage volje
pomagao iako nitko to od njega nije tražio; godio mu je fizički rad.
Mokri sagovi, teški i do sto kilograma, savijali bi se u sredini pa ih
je bilo teško nositi. Mirisali su kao mokri psi. Iranci, iskusni u
rukovanju sagovima, pokazali su Talijanima kako da ih labavo
smotaju, saviju popola i nose na rukama. Jedan od Alirezinih ljudi,
koji je upravljao ukrcavanjem na male kamione, izvikivao je
zapovjedi na talijanskom i perzijskom i vodio računa o svemu.
Woody je nabrojao dvanaest kamiona.
Radili su cijelo jutro. Kad su napravili stanku za ručak, Woody
je malo računao. Na svaki sag potrošili su dvije minute. Tisuću
sagova puta dvije minute - dvije tisuće minuta. Dvije tisuće
podijeljeno sa šezdeset... oko 33 sata. Sagovi su bili svih veličina i
oblika, ali ako je prosječan bio 180 sa 240 cm... 1,80 x 2,40 x 1000... to
bi bilo oko 4320 četvornih metara. Nogometno igralište... dakle,
tisuću sagova pokrilo bi nogometno igralište, možda i više.
Poslije podne se odvezao jednim od kamiona na groblje, koje je
bilo petnaestak kilometara u smjeru Rima, u unutrašnjosti. Alireza
je bio posve zaokupljen poslom, a bio je i Woody - nije razmišljao ni
o čemu, osobito ne o Angeli Strappafelci; samo je podizao mokre
sagove i nosio ih na kamion. Ali, sad mu je trebao odmor.
Kamion je vozio sporo. Woody je sjedio straga, na mokrim
sagovima. Vozač je skrenuo prema unutrašnjosti uskom cestom
koja je prolazila kroz moderni gradić Cerveteri pa do Banditaccije
oko koje su posađeni čempresi, pinije i oleanderi s bijelim i
ružičastim cvjetovima. Zdesna su bili vinogradi.
Vozač je ostavio Woodyja pokraj ulaza na groblje; Woody je
kupio ulaznicu i kartu koja je prikazivala najvažnije grobnice. Kad
su tu bili 1974., Cookie je imala šesnaest godina. Sari je bilo deset, a
Ludi pet ili šest. Woody se sjetio vodiča s acetilenskom svjetiljkom
koji je vodio skupinu, desetak turista, u glavne grobnice. On je
nosio Saru, a Hannah Ludi.
On i Hannah čitali su "Etruščanska mjesta" D. H. Lawrencea,
koja počinju u Cerveteriju, i premda su oboje bili skeptični prema
Lawrenceovim zaključcima o faličkoj svijesti, oboje su ih uzbudili
prekrasno isklesani kameni penisi na ulazu i zidna slika koja je
prikazivala par koji se upravo spremao na analni odnos - vršak
dugog penisa dodirivao je udolinu između ženinih guzova. Woody
je zamolio vodiča da podigne svjetiljku kako bi je bolje vidjeli.
Ostali turisti su hihotali, ali svi su bili radoznali. Nastao je tajac. A
onda su otišli do sljedeće slike.
Svratili su u Cerveteri na ranu večeru prije povratka u Rim;
Hannah je otišla u ljekarnu na rubu gradića i kupila tubu vazelina.
Te večeri je kleknula na krevetu spuštene glave, kao žena na slici,
kao da će napraviti salto. Woody je natrljao kurac vazelinom i ušao
u nju. "Oj, oj, oj", kliktala je kad je napokon sasvim ušao. "Oj, oj, oj."
A Woody je pomislio da je Lawrence možda ipak imao pravo i da
se oni parovi na grobnicama smiješe jer, kao i on i Hannah, imaju
tajnu.
Woody je htio ponovno vidjeti tu sliku. Ženu na koljenima.
Muškarca. Htio je da mu i sad nešto kažu, iako nije znao što.
Ne možeš ne voljeti Etruščane - zamišljao je da će te večeri reći
Alirezi. Njihovo poimanje onoga svijeta... Nema straha. Nema
mučenja u paklu; nema beskrajne dosade u raju; samo seks... Ali, to
baš ne bi bilo zgodno reći Alirezi, sjetio se. To je sigurno odraz
pozitivnog stanja duha, zamišljao je da govori umjesto toga, osjećaja
dobrostanja u ovom svijetu.
Poslije njihovog posjeta 1974. godine glavne su grobnice
osvijetljene kao kapelice u katedrali. Staviš dvjesto lira u automat i
svjetla se upale na dvije minute. U Reljefnoj grobnici Woody je
vidio psa i gusku nacrtane na zidu pogrebne ložnice. Na krevetu su
bili jastuci, pokraj njega čak par papuča. U drugim grobnicama
parovi su ležali zajedno, opušteni; u tim trenucima nježne prisnosti
ulovila ih je kamera koja je sačuvala njihove slike u kamenu; neki su
se grlili pod tankim kamenim plahtama, pogleda zauvijek uperenih
jedno u drugo; neki su jedni drugima pružali jaja, koja su bila
simbol besmrtnosti. (Tako barem tvrde stručnjaci. A možda su
samo voljeli tvro kuhana jaja. I izvana su na grobnicama bila
urezana velika jaja.)
Par u analnom odnosu bio je u Grobnici tri amfore. Woody je
čekao da ode skupina njemačkih turista koji su došli s njemačkim
vodičem i nosili njemačke knjige i fotoaparate, ali zadržali su se
prilično dugo. Vodič je održao pravo predavanje, stalno ubacujući
nove kovanice u automat.
Woody je htio da mu ljubavnici opet nešto kažu, da mu otkriju
svoju tajnu. Jesu li za sobom ostavili plemenitu koncepciju smrti,
takvu koja nije dopuštala da im pomisao na smrt zatruje život? Jesu
li uspjeli spojiti najuzvišenije i najniže? Gabriella mu je rekla da je
čmar najslasniji dio krave, ali da malo koji mesar zna kako ga
prirediti, pa ga većina obično baci. Sad se zapitao je li mu time
nešto pokušavala reći. Naježio se već pri samoj pomisli.
Ali, što je s jajima? Jesu li jaja bila znak da su Etruščani željeli
nešto više? Da im ovo, ma što ovo zapravo bilo, nije dovoljno? I
Woody je želio više, ne besmrtnost nego njezinu metaforu, sliku,
melodiju zbog koje bi sve bilo dobro.
Kad je otišao s groblja bilo je već gotovo šest sati. Otišao je
cestom do polja pšenice. Prestigao ga je kamion pun sagova.
Nastavio je hodati. Zatim drugi kamion, prazan. Zaustavio ga je i
odvezao se natrag u Civitavecchiju.
Sva su četiri kontejnera bila iskrcana, a ispred dva restorana u
luci postavljeni su izletnički stolovi. Alireza je rezervirao sobe u
obližnjem hotelu. Woody je htio prileći prije večere, ali konobari su
već postavljali boce na stolove, crno vino za Talijane, Coca Colu za
Irance, mineralnu vodu za sve. Zatim su donijeli košarice s kruhom.
Na zidu jednoga od restorana bila je fotografija iz Paris Matcha
- etruščanski kip krupnog muškarca ispruženog na ležaljci. Vrh
glave bio mu je ćelav, ali duga kosa sa strane bila je uredno
začešljana. Medaljon na lancu oko vrata počivao mu je na debelom
trbuhu. Ispod te fotografije bila je druga - na njoj je bio Talijan koji
je također ležao, također bio ćelav, također začeljane kose sa strane,
također sa zlatnim lancem i privjeskom na trbuhu. Mogao je
poslužiti kao model za etruščanski kip. U tome je i bila poenta
članka. Woody je bio odveć umoran da bi pročitao cijeli članak na
francuskom, ali uhvatio je glavnu nit: da krv Etruščana teče u
žilama današnjih Talijana, i to ne samo u Toskani nego i u Laciju.
Poslije je shvatio da je muškarac s fotografije vlasnik tog restorana.
Večera je bila izvrsna - nekoliko vrsta tjestenine poslužene kao
kod kuće, pa pladnjevi mesa i ribe s roštilja. Alireza, koji se doimao
zabrinuto, sjedio je s carinikom, agentom osiguranja i dvojicom
stručnjaka. Ipak, doviknuo je Woodyju na talijanskom: – I tako,
Voody-kan, bili ste na groblju? Jeste li otkrili čuvenu tajnu
Etruščana?
 – Mislim da jesam – rekao je Woody. – Mislim da sam otkrio
njihovu tajnu.
Alireza se doimao iznenađeno. – Morate mi ispričati – rekao je
– ali poslije, ne sada.

* * *

Sutradan su rano počeli raditi. Konobari iz kafića na piazzi donosili

su im kavu u malim demitasse šalicama pokrivenim papirnatim
ubrusima, tanjure croissanta i briochea, a mjesni iranski restoran
poslao je Irancima berberski kruh i maslac, tvrdo kuhana jaja i
džem od dunja.
Već je više od polovice sagova bilo na polju, a Woody nije
mogao vidjeti muškarce koji su stajali na dnu kontejnera koji se
istovarivao. Mali je kran dizao jednu po jednu balu. Woody je
pomagao rasprostrti sagove, a svaki se otvarao poput prekrasna
cvijeta; onda su ih opet zamatali i tovarili na kamion ili nosili u
drugi dio parkirališta na obradu kiselinom. Agent osiguravajućeg
društva je pušio; pepeo s njegove cigarete padao je po sagovima
koje je gledao.
Netom prije podneva Woody se odvezao u polje da vidi
sagove koje su, prema uputama Alirezinog zastupnika, sustavno
rasprostirali - licem prema gore, ravnih rubova, pazeći da se ne trati
prostor.
Posljednji kamion sa sagovima krenuo je oko tri. Alireza se
savjetovao sa stručnjacima, čovjekom iz osiguranja i carinikom.
Jedan od njegovih ljudi sjedio je za stolom, dijelio radnicima plaću i
zapisivao njihova imena.
Woodyju se išlo kući - to jest, u Rim. Bilo mu je drago što je
ponovno posjetio groblje. Mislio je da su mu Etruščani ipak nešto
rekli, doduše ne glasno nego tiho, sotto voce; svoju su tajnu otkrili
mirno. Nisu se razmaknuli oblaci, nije bilo munje i groma; samo
osjećaj da smrt ne mora zatrovati život. Neće zaboraviti psa i gusku,
kamene papuče u ložnici, par u analnom odnosu i Hannu kako je
kliktala "oj, oj, oj" dok joj je ulazio na buco di culo. A to nije bila
mala utjeha.
Alireza je bio neumoran. Radio je kad je Woody prethodne večeri
pošao na počinak, a već je radio i kad je Woody ustao.
– Sad idemo fotografirati – rekao mu je.
Odvezli su se u fotografski studio u Civitavecchiji u
posuđenom kamionu i onda na vojni aerodrom s profesionalnim
fotografom koji je imao dojmljiv fotoaparat. Sam fotograf nije bio
osobito krupan, ali nije htio staviti svoju opremu u stražnji dio
kamiona pa im je u kabini bilo prilično tijesno.
Rekao je da je to njegov aparat iz studija - Mamiya RZ67 s 90-
milimetarskom lećom. – Da sam uzeo nešto duže, kutovi se ne bi
jasno vidjeli. – Doimao se uzbuđeno zbog tog posla i Woody je
pretpostavljao da mu je Alireza dobro platio; ali, kad je vidio vojni
helikopter koji je Alireza posudio, počeo je odmahivati glavom.
– Ne, ne, ne.
– Što je sad?
– Niste rekli helikopter. Rekli ste zrakoplov.
– A u čemu je razlika?
– Ne može se izvaditi prozor.
– Upravo skidaju vrata.
Fotograf je zakolutao očima.
– Učinit ćemo što možemo – rekao je Alireza.
Rotor helikoptera već se vrtio, gotovo nevidljivo, i kad su se
približili, bilo je sve teže čuti što fotograf govori.
– Jednostavno ćemo učiniti što možemo – povikao je Alireza. –
Prekasno je da se vratimo. Skoro su četiri sata... svjetlo...
Fotograf je slegnuo ramenima.
Dva vojnika u odorama skidala su vrata helikoptera. Više nije
imalo smisla razgovarati. Bilo je odveć bučno. Pilot se, s cigaretom
u ruci, rukovao s Alirezom. Komunicirali su nekom vrstom signala,
gestikulirajući i kimajući.
Kad su vojnici oslobodili vrata morali su ih polugom skinuti sa
šarki. Woodyju se sve to činilo opasno. Za krov i strane su iznutra
pričvrstili neku vrstu orme. Izgledala je kao... Woody zapravo
nikada nije vidio ništa slično. Kao neka vrsta praćke. I fotograf je to
vidio i počeo se osvrtati.
 Woody je dao znak Alirezi da mora u zahod.
– Požurite – nečujno je rekao Alireza, najprije na perzijskom a
onda i na talijanskom.
Otišao je u hangar. Kad se vratio, Alireza i fotograf svađali su
se pokretima ruku. I vikali su, ali Woody nije vjerovao da se čuju.
Fotograf je pokazivao helikopter i odmahivao glavom. Pilot im je
davao znak da uđu i pokazivao slušalice. Moći će se čuti kroz
slušalice. Ali, fotograf nije htio ući. Alireza i pilot pokušali su ga
uhvatiti za ruke, ali se otrgnuo.
Došao je i kopilot pa se i on uključio u prepirku.
Na kraju su Alireza i fotograf otišli u hangar u kojem je Woody
išao u zahod. Nakon pet minuta, Alireza je izišao s velikim
fotoaparatom u rukama. Fotografu ni traga ni glasa.
Woody je jedva čekao da krenu. Bio je umoran, spavalo mu se.
Želio je biti sam, razmišljati. Ali, nije bilo vremena.
Unutrašnjost helikoptera bila je prostrana otprilike kao
automobil. Bilo je šest sjedala okrenutih jedna prema drugima, tri
po tri. Woodyju je trebalo neko vrijeme da shvati da je on izabran
za novog fotografa. Pilot mu je već namiještao onu ormu. Kad je
završio, Alireza mu je ovjesio fotoaparat oko vrata, a pilot mu je
stavio kacigu sa zaštitnim naočalama i slušalicama.
Domalo je iz slušalica dopro Alirezin glas. Kao iz daljine.
Woody isprva nije mogao razabrati govori li perzijski ili talijanski. –
Čujete li me, Voody-kan? Prijam.
Woody se pokušao okrenuti da ga vidi, ali zbog orme se nije
mogao dovoljno okrenuti.
– Ne pokušavajte se okretati, Voody-kan.
– Ovako je valjda kad si umotan u pelene – rekao je Woody.
– Čujete li me dobro?
– Da, čujem vas.
– Odlično. Onda sad možemo bolje razgovarati. U autu je bilo
bučno.
Woody je osjetio težinu u želucu.
– To je osobit fotoaparat – nastavio je Alireza. – Vrlo je
kompliciran ali istodobno i vrlo jednostavan. Shvaćate? Podešava se
samo osvjetljenje, onako kako sam vam pokazao. Vidite? Već je
podešen za sunčano vrijeme. Ne morate ništa dirati osim ako sunce
zađe za oblak, ne dao Alah.
Helikopter se zatresao. Woody je vidio kako se pista pomiče
pod njim kroz otvor gdje su trebala biti vrata. Zatim je pista neko
vrijeme mirovala, a onda se opet počela pomicati, najprije udesno
pa onda ukoso kad je helikopter uzletio. Nije se imao za što
uhvatiti. Helikopter se nagnuo ulijevo pa je Woody sad vidio mali
aerodrom i autostradu uz obalu, nekadašnju Via Aureliju.
– Znate, Voody-kan, bilo mi je jako stalo da vas napokon
upoznam. U St. Clairu. – Opet Alirezin glas kroz slušalice. – Toliko
sam čuo o vama. Moja mi je žena sve rekla. Nije bilo tajni.
– Razumijem.
– Sve, razumijete.
– Nisam siguran da je ovo najpogodniji trenutak za razgovor o
tome.
– I tako, želio sam vas upoznati, sresti tog muškarca koji toliko
zna o mojoj ženi. I vidjeti kako ću ja sam reagirati. Da, imao sam ja
svoj tajni plan. Znate, u mojoj domovini nije uobičajeno da se
muškarac u mojem položaju oženi ženom koja je - kako da se
izrazim - plesala s drugim muškarcima, stari ples ljubavi, ako me
razumijete. Imamo posebnu riječ za takve žene, i posebno mjesto za
njih. Znam da je kod vas drukčije i znam da niste bili jedini. Ali, za
mene u prvi mah to nije dolazilo u obzir. Protivilo se kulturnom
imperativu. A onda još doznam da ste se jebali u Bologni... Jeste li
znali, Voody-kan, da sam poslije otišao u Bolognu i odsjeo u istom
hotelu, u istoj sobi, u Via d'Azeglio, Via Massimo d'Azeglio? I tako,
nisam baš očekivao da ćete mi se svidjeti kad sam došao u St. Clair,
kad smo se upoznali u rektorovom uredu. Ali da bih - kako da se
izrazim - da bih iskušao vlastitu snagu, kao prosvijetljen čovjek...
bilo mi je to veliko zadovoljstvo. Iskusio sam vlastitu snagu,
vlastitu velikodušnost - deset milijuna dolara, to je gotovo milijarda
riala... nije to mali novac čak ni za čovjeka kao što sam ja. Ali,
svidjeli ste mi se, Voody-kan. Odmah sam osjetio da ste srodna
duša pa sam potpisao papire u rektorovu uredu, dao sam svoje
obećanje. Rado sam ga dao. I posebno se pobrinuo za vas. A onda,
Voody-kan, onda doznam da je moja kći...
 Očito je odavno smislio taj govor, možda ga je čak uvježbavao
pred venecijanskim zrcalom koje je Woody na trenutak vidio kroz
otvorena vrata spavaće sobe. Kroz vrata helikoptera nije vidio ništa
osim Tirenskog mora.
– Upravo kad sam sâm sebi čestitao što sam tako plemenita
duha i želio i vama čestitati, odvezemo se do vaše prekrasne ville
ali nikoga nema, a moja kći skine svoje tomun s vašeg konopca i ja
shvatim... bili ste tamo kamo vas ne mogu slijediti. Sad mi se
promijenio kulturni imperativ. Nije mi bila dužnost ubiti vas - pa
nismo barbari - ali morao sam poduzeti stanovite mjere, korake.
Smatrao sam da me ono obećanje više ne obvezuje. Ali, opirao sam
se i uspio oduprijeti gnjevu koji je kiptio u meni. Pa sam opet počeo
sam sebi čestitati. A onda doznam da ste otišli sa sveučilišta,
ostavili mjesto koje sam stvorio vama u čast. Još jedan udarac od
Voody-kana. Na moju ste velikodušnost i dobrotu uzvratili kišom
udaraca. Počeo sam razmišljati o novcu. Dao sam riječ, ali pod
lažnim pretpostavkama. No i to sam prevladao. I eto nas ovdje, kao
dva drugara u pustolovini.
Helikopter se nagnuo ulijevo. Woody je opet vidio obalu.
– Vidite, moj emocionalni život se proširio – nastavio je – na
račun moje ljudskosti. To je ono što sam morao shvatiti. A ja sam
stalno držao kljun u slanoj vodi. Mislio sam da jasno vidim, a držao
sam kljun u slanoj vodi.
– Ne znam o čemu govorite – rekao je Woody.
– Zapravo je jednostavno. Zaboravio sam ono što zna svaki
sufi, što zna svako dijete. Mislio sam da su materijalni predmeti
stvarnost. "Ptica koja ne poznaje slatku vodu cijele godine drži kljun
u slanoj."
Woody nije znao kako da to shvati. Nije znao želi li mu Alireza
reći nešto važno ili ga namjerno zbunjuje.
– Svoje sam osjećaje pobrkao s duhovnim uvidima. I bio sam
toga svjestan, ali nisam mogao prestati. To mi najviše smeta. A
onda sam se sjetio riječi Abu-Jaquba al-Susija: sufi je "onaj kojeg nije
briga kad mu nešto oduzmu, onaj koji i dalje traga za onime što
nema". Razumijete, Voody? "Onaj koji i dalje traga za onime što
nema."
 Helikopter se jače nagnuo i Woody više nije stajao - sada je
padao prema otvorenim vratima. Ali, orma ga je zadržala pa je tako
visio nad gradićem, a onda nad etruščanskim grobljem,
Banditaccijom.
– Vidite li dobro, Voody-kan?
Bio bi to prekrasan pogled na veliko groblje, ali Woody je bio
odveć uplašen da bi mogao uživati u njemu. Ruke su mu
podrhtavale; bilo je to kao neko protudrhtanje, neusklađeno s
vibracijom helikoptera. Kao neugođena žica na gitari. Preletjeli su
Grobnicu pet stolaca i Triclinium i Sarkofage, Grobnicu Tarquina...
veličanstvene grobnice. Ali, Woody nije imao vremena misliti o
tome. Domalo su bili iznad polja sagova. Želio je vidjeti Alirezu.
Napola je očekivao da će Alireza otkvačiti ormu i pustiti ga da
padne i pogine. Ponovno se bezuspješno pokušao osvrnuti.
Pokušao je zamisliti kako pada. Koliko bi bio u zraku prije nego što
bi udario u tlo? Bi li se onesvijestio? Bi li mogao disati ili bi padao
prebrzo da stigne udahnuti? O čemu bi mislio dok bi padao? Bi li se
vrtio u krug ili bi njegovo tijelo padalo polako i mirno, kao kamen
koji pada u vodu? Koje bi mu bile posljednje misli? Nije ih mogao
zamisliti. Možda je to tako. Možda ne možeš pomisliti posljednje
misli jer uvijek misliš unaprijed, pitaš se koje će ti misli biti
posljednje; dakako, onda bi ti to bile posljednje misli. Ali, pokušao
se pripremiti; mislio je kako bi mogao udariti Alirezu laktovima ili
ga lupiti fotoaparatom po glavi.
– Fotoaparat, Voody-kan, fotoaparat. Slikajte, slikajte!
Woodyju su drhtale ruke. Podigao je fotoaparat pred oko, ali
prije nego što je uspio naći vizir... Bilo je prekasno. Helikopter se
popeo uz zračnu kosinu niz koju se bio spustio i Woody je opet bio
na nogama. Alireza je psovao na perzijskom. Woodyju je njegov
glas kroz slušalice zvučao tanko. – Majka ti je kurva, kurvin sine.
Neka ti otac gori u paklu... Pilot će proći još jedanput – rekao je
zatim normalnim glasom. – Ovaj put morate biti spremni.
Pilot je prošao istim putom još tri puta - jako se naginjao nad
grobljem i poljem sagova kao motociklist koji se naginje u oštrom
zavoju. Tlo se svaki put nakrivilo pred Woodyjevim očima. Najprije
je vidio obalu, pa male automobile na autostradi, pa gradić
Cerveteri kamo su se skrile vestalke kad su Gali 390. godine prije
Krista provalili u Rim - a onda je visio točno nad otvorenim
vratima; groblje i polje sagova jurili su ispod njega, a onda se
helikopter ponovno izravnao. U drugom prelijetanju snimio je
groblje jer je to njega najviše zanimalo, ali nije mogao pomaknuti
film pa nije uspio snimiti polje sagova. Bio je u iskušenju da baci
fotoaparat u Tirensko more, ali bio mu je pričvršen oko vrata.
– Kako se pomiče film?
– Neka Alah koji pomaže siromašnima i jadnima izliječi tvoju
glupost. Polugom sa strane – rekao je – polugom sa strane kao što
sam vam pokazao, sa strane... Poluga je sa strane. Neka Alah
pomogne gluhima da čuju i slijepima da vide. – Woody je tad
shvatio da Alireza ne psuje nego se moli. U trećem i četvrtom
prelijetanju uspio je snimiti dvije fotografije. Zaštitne naočale su mu
se zamaglile. Alireza nije prestajao govoriti. Helikopter se vraćao
prema Civitavecchiji. Sad Woody nije vidio more nego kopno.
– Pogledajte – rekao je Alireza, sad mirnijim glasom. – Ono je
jezero Bracciano. Kad je Napoleon u Parizu okrunjen za cara,
Francuzi su pustili golem vatreni balon, ispred Notre Damea. Pao je
u to jezero. Ovdje su neki mislili da je došao kraj svijeta.
Woody je tek te večeri - nakon što je Alireza dao razviti
negative i uvećati slike do veličine plakata - vidio što je zapravo
vidio. Fotografija groblja ispala je prilično dobro. Vidjeli su se veliki
kružni humci stisnuti jedni uz druge. A i manje, pravokutne
komore, čak i Grobnica naslikanih životinja i vinogradi pokraj
groblja. Uredni redovi, kao da je zemlja zategnuta poput gitare ili
divovske lutnje. Vidio je i čemprese i oleandre oko groblja.
Ono što nije očekivao bila je ljepota sagova. Uspjela je samo
jedna fotografija, ali ta je bila spektakularna. Čak su i uglovi sagova
bili oštri. Zaboravio je kako ljepota može biti snažna. A ovo je bilo
nešto najljepše što je ikad vidio. Ljepota ga je pogodila u prsa kao
udarac čekića. Ostao je bez daha.
I Alireza je bio uzbuđen. Smijao se i dodirivao Woodyja,
stavljao mu dlan na leđa, između lopatica, dok su stajali pred
stolom u blagovaonici i gledali povećanu sliku. I Allison ga je
dodirivala, dodirivala je i svog muža koji je pokazivao sag za
sagom. Poznavao je svaki sag i njegovu priču. Znao je gdje ga je
kupio - u Tabrizu, Esfahanu, Širazu, Mašhadu, Kašanu - a znao je i
tko ih je napravio. – Mnogo patnje ode u te sagove – rekao je.
Odjedanput je sve postalo jasno, ili barem jasnije. Woody nije
mogao vjerovati da je to polje vidio vlastitim očima. Dakako, vidio
ga je, ali ga ipak nije vidio. Pokušao se sjetiti. Sjećao se zategnute
orme, težine fotoaparata oko vrata, udara vjetra kroz otvorena
vrata, hladne poluge kojom se pomiče film, pritiska svojeg prsta na
okidaču. Ali sama stvar - das Ding an sich - mu je promakla.
Sagovi su još bili tamo. Bit će tamo još dva-tri dana, a onda će
Alirezini ljudi početi zamatati one koji su se potpuno osušili.
Mogao bi pitati Alirezu mogu li još jedanput posuditi helikopter.
Tako da ih ponovno vidi. Samu stvar. Ne fotografiju, ne ikonu,
nego stvarnost.
– Moja ljubav je sag – rekao je Alireza iznenada glasno, na
engleskom. – Signor Voody, my love is carpet. – S naporom je
izgovarao engleske riječi. Woody se iznenadio kao da je odjednom
progovorila neka ptica. – Razumijete li me? – upitao ga je Alireza na
talijanskom. – Kako da vam objasnim?
Stvari su se obrtale kao što se tlo okretalo pod njim dok je
helikopter polijetao.
– Nije lako zaraditi novac s carpet – nastavio je Alireza na
talijanskom, ali je i dalje rabio englesku riječ za sag, carpet, a ne
talijansku tappeto ili ghali. – Imam dvadeset brodova koji svaki
tjedan prolaze kroz Perzijski zaljev, od Bandar Abasa do Muskata i
Dubaija, od Bušehra do Kuvajta i Qatara. Ne carpet nego nafta,
čelik, bakar, datulje, šećerna repa, strojevi, fosfati, sumpor. Riali i
dinari, drahme i rupije, lire i dolari, franci i marke. U svijetu ima
toliko novca, Voody-kan, a i toliko patnje, toliko zla i smrti. Zla i
smrti, Voody-kan. Toliki su se mudri ljudi hrvali sa zlom i smrću.
Kako ih objasniti a da ne unište sve drugo? Ali, pravi mudrac, sufi,
hrva se s ljepotom. To je pravi misterij koji se ne može zanemariti;
ne možete ga objasniti ma koliko se trudili. A vi ste, Voody-kan, sad
kao sufi koji čuje o vatri, pa se približi vatri i osjeti njezinu toplinu,
a onda gurne ruku u vatru i opeče se. Gurnuli ste ruku u vatru,
Voody-kan. Opekli ste se.
 Alireza je dao tiskati plakate koji su se prodavali u knjižarama
i prodavaonicama suvenira diljem Italije. U novinama su objavljeni
veliki oglasi, ne samo u Rimu nego i u Milanu, Firenci, Bologni, čak
i Napulju. Reklame u boji s Woodyjevom fotografijom naručene su
za časopise - Amicu, Gioiu, Casu Vivu - ali kad su časopisi
objavljeni, svi sagovi su već bili prodani. Svi su ih željeli. Alireza je
dobio novac od osiguranja i novac za prodaju oštećenih sagova koji
su se prodali skuplje nego inače. Zaradio je i na plakatima. – Ali,
nije stvar u novcu – objasnio je Woodyju. – Novac je beznačajan. My
love is carpet. Razumijete li sad što vam govorim?
– Da – rekao je Woody. – Razumijem.
U drugoj zemlji

Cookiena smrt je bila kao kabel koji nas povezuje s prošlošću.

Katkad bismo pomislili da smo kliznuli s kabla i da smo slobodni,
ali onda bi nas opet zaustavio, kao psa koji je zaboravio da je na
lancu. Barem se meni tako činilo. Mislila sam da sam se oslobodila
kad smo Ludi i ja na Božić ujutro ubacile u sandučić pismo
talijanskoj vladi. Pomislila sam to i kad je tata nazvao i rekao da je
suđenje završeno i da je Angela Strappafelci osuđena na doživotni
zatvor; i ponovno kad sam se zaljubila u Daniela Alexandera,
Richardovog i Sallynog prijatelja, također fizičara; pa kad sam
postala viša kustosica u Muzeju; pa opet kad sam od talijanske
vlade dobila ček na 100 000 000 lira - oko 65 000 dolara; pa opet kad
sam doznala da sam trudna.
To se dogodilo u ljeto 1989., godinu i pol nakon što smo Ludi i
ja poslale ono pismo. Mama je položila vječni zavjet i sad je bila
prava opatica. Ludi je završila treću godinu na Grinnellu i jedva je
čekala da upiše veterinu. A ja sam u Muzeju organizirala vlastitu
izložbu, o šišmišima. Četiri tisuće četvornih stopa izložbenog
prostora samo za mene. Izložba je ulazila u završnu fazu. Uspjeli
smo navesti koloniju velikih smeđih šišmiša (Eptesicus fuscus) da
pokažu svoju vještinu sonarne navigacije tako što su letjeli kroz
prostor sa zaprekama, od kojih je prva bila veliki električni
ventilator, ali ih nismo uspjeli navesti da to rade danju umjesto
noću, pa smo sad pokušavali promijeniti njihov osjećaj za dan i noć
- zamračivali smo prostoriju svake večeri petnaest minuta ranije
nego prethodne sve dok nismo postigli što smo željeli: da šišmiši
budu aktivni tijekom radnog vremena Muzeja. Moja pomoćnica
Sonia smatrala je da je to okrutno prema šišmišima i da bi ljudi
trebali doći noću ako ih žele vidjeti.
– Ali, Muzej je noću zatvoren – rekla sam joj.
– Da, da, znam – odgovorila je.
A tata... tata je i dalje bio u Bologni. Nisam ga vidjela gotovo
dvije godine. Namjeravao se vratiti poslije suđenja, ali onda ga je
carabiniere udario kundakom po glavi, u samoj sudnici, pa je
završio u bolnici; zatim se namjeravao vratiti za Božić, ali su ga
izabrali za potpredsjednika Udruge obitelji žrtava i smatrao je da ne
može samo tako otići. To je velika čast, rekao mi je telefonom;
vidjela sam da je novu dužnost shvatio vrlo ozbiljno. Onda je
naredne zime umro otac žene s kojom je živio, a u proljeće su on i
gospodin Montefiore, predsjednik Udruge, uhićeni u Rimu, pred
Senatom, jer su organizirali masovne demonstracije. Htjeli su
novoizabranom talijanskom premijeru predati peticiju - s više od 70
000 potpisa - da ukine segreto di stato u slučajevima terorizma;
htjeli su doći do nekih kaseta; htjeli su da rezultati nekih istraga
budu dostupni javnosti. Više su se ljutili na državu nego na
teroriste. Zato što nije ništa poduzela na temelju onoga što je znala.
Zato što je na najvišoj razini uvijek pokazivala naklonost
desničarskim teroristima. Čak je u New York Timesu objavljena
tatina fotografija kako viče u megafon. Pričvrstila sam je na plutanu
ploču u mojem uredu u Muzeju. A onda je u lipnju 1989. godine
prizivni sud u Bologni poništio presudu teroristima. Angela
Strappafelci i dalje je bila osuđena na nekoliko doživotnih kazni
zbog niza umorstava, uključujući umorstvo nekog suca - suca čije
su bile one kasete - i nekog njezinog prijatelja, ali su mandanti,
nalogodavci, oslobođeni. Uložena je žalba talijanskom Vrhovnom
sudu koji će vjerojatno odlučiti da se održi novo suđenje.
Ali, meni više nije bilo stalo. Mislila sam da je vrijeme da
prestanemo misliti na to. Ne samo ja nego i tata. Čini mi se da je to
bilo najteže, živjeti u nadi da se nekako možemo vratiti u prošlost,
da će se tata vratiti svom poslu u St. Clairu, možda čak ponovno
kupiti farmu novcem koji smo dobili od talijanske vlade. Nije to
bilo tako neizvedivo. U St. Clairu su mu još čuvali mjesto, iako on
to nikada nije spominjao, ni telefonom ni u pismima. To smo
doznali od Turi, koja je 1988. godine došla provesti Božić u
Chicagu, sa mnom i Ludi. Jedan od uvjeta dara njezina oca bio je da
mjesto ostane otvoreno za tatu. Tako je želio Alireza Mirsadiqi, a što
god je želio on, želio je i St. Clair. I tako se nisam mogla osloboditi
misli da bi se to ipak još moglo dogoditi, da nije prekasno. Možda
smo zato Ludi i ja odletjele u Bolognu 10. kolovoza, na
devetogodišnjicu podmetanja bombe. Rekla sam tati za Daniela; ali
nisam mu rekla za oni 100 000 000 lira, i nisam mu rekla da sam
trudna dva mjeseca i da se mora vratiti kući jer ćemo se Daniel i ja
vjenčati potkraj rujna, odmah poslije otvaranje izložbe o šišmišima.
To sam mu htjela reći licem u lice.

Lasku smo ostavili s Danielom, koji se uselio u moj stan. Odletjele

smo u New York pa u Milano. Zahvaljujući mojem nekada tečnom
talijanskom uspjele smo pronaći autobus za kolodvor - depresivna
vožnja kroz ružna predgrađa - a zatim i vlak za Bolognu. Tamo nas
je dočekala Gabriella del Monte, sitna, tamnoputa žena u haljini s
tankim naramenicama i gustom, kovrčavom crnom kosom koju je
vezala crvenom vrpcom.
– Prepoznala sam vas po fotografijama – rekla nam je.
Isprva sam mislila da ima blagu govornu manu, ali poslije sam
shvatila da tu manu imaju svi u Bologni - to je bio bolognski
dijalekt.
– Gdje je tata? – upitala sam. Znala sam da tata živi s
Gabriellom, ali nije mnogo govorio o njihovom odnosu pa o njom
nisam mnogo razmišljala. Ali, sad sam shvatila da je to bio previd.
Počela sam se pitati je li možda ona stvarni razlog zbog kojeg se nije
vratio kući - nije li možda ta psihoseksualna supstruktura u
pozadini njegovih svjesnih odluka. Možda su udarac u glavu,
položaj potpredsjednika Udruge, uhićenje u Rimu, čak i poništenje
presude samo elementi nadgradnje - zapravo izlike. Nisam je mogla
svrstati ni u jednu od uobičajenih kategorija: kućanica, femme
fatale, majčinski lik, flaster, udavača, vještica. Bila je samo obična
žena. Ali, možda je to bilo dovoljno. Doimala se snažno - sama je
odnijela naše kovčege do taksija - a odmah sam shvatila da je
zaljubljena u tatu, kojeg je ona zvala Whoody.
– Whoody je morao na važan sastanak – objasnila je. –
Premijera su optužili za rapporti s Brunom Contijem i sve su se
političke stranke okupile oko njega da to opovrgne, osim PCI-a. –
Primijetila je da ne razumijem. – Partita communista italiana –
objasnila je. – MSI traži da se riječ fascista ukloni s lapide, ploče s
imenima svih poginuli. One na kojoj je Cookieno ime.
– MSI? – ponovila sam. Za mene je ta kratica značila samo
jedno: Muzej znanosti i industrije48.
 – Movimento sociale italiano, neofašistička stranka. A skupina
intelektualaca ljevičara objavila je manifest u kojem tvrdi da je
strage prekriven slamom kao da je lapide epitafa iz Rijeke Spoon.
Žele izraziti solidarnost s Udrugom.
– "Rijeka Spoon"? – upitala sam.
– Da, Antologija rijeke Spoon; ovdje je vrlo poznata. Netko je
napisao Antologiju rijeke Spoon za žrtve. O svakoj se osobi govori
samo pod brojem koji je napisan kredom na lijesu.
Ludi je zaspala naslonjena na moje rame. Malo sam se
premjestila da mi bude udobnije. – Trudna sam, znate – rekla sam,
ni sama ne znam zašto. Čekala sam da joj to sjedne. Vidjela sam da
je zbunjena.
– Da ti čestitam – pitala je – ili da izrazim sućut?
– Udajem se potkraj rujna.
– Onda ti čestitam.
– Da. Vrlo smo sretni.
– Jesi li već rekla Whoodyju?
– Još nisam. Zato smo i došle. Nisam mu htjela reći telefonom.
I ponijela sam ček na sto milijuna lira. Od talijanske vlade.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati što govorim. –
Odlično – rekla je napokon. – Mislim da će vaš otac biti vrlo
zadovoljan. Stalno se brine da vam ne daje dovoljno novca. Sad će
mu biti lakše.
– Ne mora se on brinuti zbog nas – rekla sam. – Mi se moramo
brinuti zbog njega.
– Kako to misliš?
Nisam željela objašnjavati - nisam mislila da je to potrebno i
nisam ni pokušala jer se taksi zaustavljao pred Via G. Petronio 32,
adresom na koju smo pisale tati. Nije bilo onako kako sam
zamišljala. Samo vrata na sivožutom zidu, pokraj male cartolerije.
– Imate svaka svoju sobu – rekla je i izvadila ključeve iz torbice
dok je taksist iskrcavao naše kovčege iz prtljažnika. – Whoody bi
trebao doći do sedam. Jest ćemo u osteriji. Ali, sad sigurno želite
odspavati. Umorne ste. Možeš mi objasniti poslije, kad se odmoriš.
– Da, poslije – rekla sam. Ali, dok sam tonula u san, nisam čak
ni sebi uspjela objasniti što sam zapravo mislila.
Demonstracije su bile mnogo veće nego što sam očekivala. Okupilo
se dvadeset tisuća ljudi iz cijele Europe da gleda marš s glavne
piazze do kolodvora, a nas sudionika bilo je sigurno pet tisuća. Bio
je to događaj nacionalnih razmjera. Tata je sve vrijeme provodio u
prostorijama Udruge - u posljednjem je trenutku rezervirao
hotelske sobe za obitelji žrtava koje su dolazile iz drugih gradova,
dočekivao ih je, surađivao s mjesnim vlastima i tiskom.
Tako smo morale biti s Gabriellom, koja je bila vrlo draga, ali
mislim da je u dubini duše znala da smo došle odvesti tatu kući.
Htjela je da joj ispričamo sve o životu u Illinoisu. Rekla je da ne
može zamisliti St. Clair iako joj je Whoody mnogo pričao o njemu i
o nama. Katkad sam se pretvarala da je ne razumijem, a osim toga,
središte grada bilo je prepuno ljudi koji su nosili zastave i
transparente; bilo mi je drago što nismo same. Ludi i ja pošle smo
za Gabriellom u sobu na drugom katu srednjovjekovne utvrde, gdje
se održavala konferencija za tisak. Došao je i premijer - onaj isti, čini
mi se, koji je bio na Farmi Warren u St. Clairu, premda tada nije bio
premijer - i gradonačelnik i razni drugi dužnosnici. Gradonačelnik
je održao govor koji nisam razumjela, a onda je isti govor ponovio u
drugoj dvorani pa sam taj put malo više razumjela - barem toliko da
sam shvatila kako to nije bio ugodan govor i da se premijeru nije
osobito svidio, iako se trudio da to ne pokaže.
Preživjeli su stupali sprijeda, a s njima obitelji žrtava -
dvjestotinjak ljudi u dvadeset ili dvadeset pet redova. Za njima su
išli stjegonoše općine, regije, sveučilišta, raznih političkih stranaka,
sindikata i drugih političkih organizacija. Ludi i ja našle smo se u
prvom redu, s tatom i Gabriellom, gospodinom Montefioreom
(predsjednikom Udruge) i njegovom ženom, gradonačelnikom i još
nekim muškarcem kojeg nisam poznavala. Krenuli smo od Gradske
vjećnice u devet i petnaest. Zapravo, s Piazze Nettuno, koja je
odmah do velike piazze. Ugurala sam se između Gabrielle i tate: –
On je moj tata – rekla sam tiho, tako da me tata, koji je razgovarao s
fotografom, ne čuje. – Moja je sestra poginula.
– Da, naravno – rekla je i napravila mi mjesta.
Osjetila sam mali trijumf, ali mi je bilo i neugodno kad smo se
kruto uhvatile pod ruku, kao ljudi koji ne žele zajedno plesati.
Nakon neizbježnih odgađanja - dvojicu sindikalista trebalo je
spasiti od skupine anarhista, a skupina čeških turista izišla je iz
autobusa iz Firence i pokušavala se probiti na trg; policija je
pokušavala doznati kako je autobus prošao pokraj barikade na
kraju glavne ulice - vojni džip koji je predvodio marš napokon je
krenuo.
Nekoliko je fotografa hodalo natraške pred nama. Snimali su i
postavljali nam pitanja. Pitanja su bila upućena gospodinu
Montefioreu i tati. Bojala sam se da će mene nešto upitati.
Pokušavala sam smisliti što ću reći na talijanskom: sestra mi je
poginula, došla je u Bolognu studirati međunarodno pravo. To je
vjerojatno dovoljno. Zanimala ih je i žena u redu iza nas.
Prepoznala sam je s fotografije snimljene kad su je iznosili s
kolodvora. Bila je na plakatima, posvuda. Bila je srdita. – Stalno
navaljujete na mene – rekla je. – Navaljujete i navaljujete, želite da
se rasplačem kako biste dobili dobru fotografiju, ali neću se
rasplakati. Evo, pogledajte mi oči. Vidite? Suhe su kao kamen.
Neka djevojčica istrčala je iz gomile i primila je za ruku. Žena
se sagnula i poljubila je i djevojčica se onda vratila roditeljima.
Svjetina nam je pljeskala čim nas je ugledala. Kao da smo učinili
nešto važno. Isprva mi se to činilo čudno, a onda dirljivo. Toliko
ljudi.
Bila sam odveć omamljena da bih znala što točno osjećam,
osim što mi je bilo nelagodno zbog onoga što sam rekla Gabrielli.
Pretjerala sam. Ali, osjećala sam se pomalo i kao pobjednica.
Na kolodvoru su preživjeli i obitelji žrtava stajali pod velikim
suncobranima na posebnom podiju. Uzelo je mnogo vremena dok
sve tri tisuće sudionika nisu stigle na piazzu pred kolodvorom. Iz
Via Indipendenza stalno je dolazilo još ljudi. Ali, uspjeli su stići
prije zakazane minute šutnje u deset i dvadeset pet. Tek sam poslije
doznala da sat na kolodvoru zapravo uvijek pokazuje deset i
dvadeset pet.
Poslije minute šutnje govorio je premijer. Koliko sam ga
shvatila, poduzeto je sve što je trebalo poduzeti i učinit će se sve što
treba učiniti. Ali, za njim je govorio gospodin Montefiore. Izgubio je
ženu, a sin mu je ostao bez oka. Bio je vrlo ljut i ogorčen i nije mu
bilo ni na kraj pameti pustiti premijera da se tako lako izvuče.
Napadao je i njega i vladu. Njegov govor nije bio nimalo uljudan.
Bio je iz Rima pa sam ga lakše razumjela jer sam upravo u Rimu i
naučila talijanski.
Govorio je i tata, premda kratko. Ali, bilo mi je nevjerojatno
slušati ga kako viče na talijanskom. I on je bio srdit. Zatim su
govorili dvoje mladih ljudi, palestinski Arap i Izraelac koji su bili
gradonačelnikovi gosti. Palestinac je govorio na arapskom, Izraelac
na hebrejskom. Prevodioci su prevodili, a onda je govorio netko iz
Ministarstva pravosuđa, neki partigiano, a zatim netko iz sindikata
taksista.
Poslije su taksisti besplatno odvezli obitelji i preživjele u La
Torre di Galuzzo, vrlo otmjen restoran. Na mramorne stolove
postavljeni su vrčevi soka od naranče i grejpa, boce mineralne vode
i zdjele voća.
Održao se i poslovni sastanak Udruge na kojem je tata sjedio
sprijeda, s gospodinom Montefioreom, koji je podnio izvješće o
tome što je Udruga sve poduzela protekle godine: publikacije,
konferencije za tisak, plakati i, najvažnije, kampanja da se ukine
segreto di stato. On i tata predali su vladi peticiju s više od
sedamdeset tisuća potpisa. Pripovijedao je o tome kako su vodili
marš u Rimu i kako su njega i tatu uhitili. Blagajnik je također
podnio izvješće, a onda je tata nazvao Engleza čija je kći poginula,
kao Cookie, tako da su ga preko razglasa mogli čuti svi okupljeni.
Putovala je s dečkom i oboje su poginuli. Ovo je bio prvi put da nije
došao na demonstracije. Nije znao talijanski pa je tata prevodio, ali
imala sam dojam da ga svi poznaju i slušaju kao starog prijatelja.
Nije došao jer mu se razboljela majka, rekao je. Ljudi su mu
pljeskali. Postupio je onako kako bi postupio svaki dobar talijanski
sin. Ali, otišao je na groblje u Leedsu u deseti dvadeset pet na
minutu šutnje.
A onda nam je poslužen izvrstan objed, možda najbolji koji
sam ikada jela. Sačuvala sam jelovnik:

BRESAOLA CON CARCIOFI

RISOTTO CON FUNGHI PORCINI
TORTELLI DI ZUCCA
FILETTO ALL'ACETO BALSAMICO
GELATO CON MACEDONIA DI FRUTTA CALDA
CAFFE
COGNAC

I, dakako, služilo se vino, i rosso i bianco.

Još nisam rekla tati da se udajem ni da sam već trudna, a znala
sam da mu ni Gabriella nije rekla. Mislila sam da bi to bio zgodan
trenutak, ali sjedio je na drugoj strani stola, s predstavnicima dvaju
drugih stragi. Predaleko.

S Gabriellinog kuhinjskog prozora vidio se dio starih gradskih

zidina koji je otkriven kad se renovirala jedna od sveučilišnih
zgrada. Kuhinja je bila na kraju dugog hodnika koji je skretao u
dnevnu sobu. Uopće nisam mogla zamisliti tlocrt njezinog stana.
Očigledno to nije bio pravokutnik podijeljen na manje
pravokutnike. Postojao je gornji kat gdje je tata spavao s
Gabriellom. Nije bilo zabranjeno otići tamo, ali mi je bilo neugodno
otići kad su u kući bili i drugi ljudi, a bili su. Zapravo mi uopće nije
bilo jasno tko sve živi u tom stanu. Bila je tu Gabriellina teta, ali
činilo mi se da ona ima vlastiti stan; onda Gabriellina sestrična, koja
je stanovala kod njih, ali je preko ljeta otišla u Englesku. Ludi je
spavala u njezinoj sobi. U srednjem dijelu glavnoga kata bila je
golema radna soba s policama za knjige na sva četiri zida, a u
sredini dvostruki radni stol, kao da su spojena dva poštanska stola.
Bila je puna radioaparata, a stol je bio pretrpan knjigama i papirima
- bio je tu rukopis tatine knjige o strage i suđenju, primjerak
Gabrielline kuharice, Errori della Tavola, koju je tata prevodio na
engleski. Veliki dnevni boravak imao je mramorni pod sa složenim
uzorkom raznih boja - tamnozelene, crvene, bijele.
"Kuća za prijatelje", tako ju je tata nazvao, a očigledno je imao
mnogo prijatelja. Osobito mu se sviđao kamin koji je imao
ventilacijske otvore tako da si mogao regulirati toplinu kad si nešto
kuhao. Bile su tu i razne naprave za pripravljanje mesa i pečenje
kobasica. Ali, bilo je odveć toplo za kamin. U vinskom podrumu,
koji je zapravo bio dio starih zidina koje su okruživale grad u
Srednjem vijeku, bio je stari mehanički televizor. Tata nam je
pokušao objasniti kako radi a ja sam zapisivala jer sam pomislila da
bi to bio zgodan izložak za Muzej.
Bilo je pravo olakšanje kad su javne svečanosti završile pa smo
se mogli povući u privatni život i biti s tatom, koji nam je sve želio
pokazati: prostorije Udruge, Tribunale, rukopis svoje knjige, crkvu
na San Luci, sunčani sat u San Petroniju, Osteriju del Sole u koju si
morao sam donijeti hranu, presepio ili dječji vrtić u Martyriumu -
jednoj od crkava Santo Stefana - kamo je Karlo Veliki svratio na
misu kad je u 8. stoljeću putovao u Francusku. – Da si studirala u
13. stoljeću – rekao je nekoliko puta – došla bi u Bolognu. Ili bi otišla
u Pariz. To su bile preteče današnjih sveučilišta. U klasičnoj antici
nije bilo ničega sličnog. – Prošli smo ispod kilometara i kilometara
lukova. Tata bi tu i tamo citirao Petrarku, koji je neko vrijeme
proveo u Bologni na sveučilištu. (Kao i Dante i Boccaccio, ako je
vjerovati vodičima.) Inde Bononiam perreximus, qua nil puto
iucundius nilque liberius toto esset orbe terrarum - Stigli smo u
Bolognu; na cijelom svijetu nema ugodnijeg i slobodnijeg grada.
Tata je bio pun snage, nikada nije bio umoran. A gdje god da smo
svratili na kavu, uvijek je nekoga poznavao.
Večeri smo provodili u Gabriellinoj osteriji, Osteria Trebbiano,
koja se uskoro trebala zatvoriti na mjesec dana. Upravo smo tu, za
Gabriellinim privatnim stolom odmah uz ulaz, tata, Ludi i ja
razgovarali o budućnosti naše obitelji. Tu sam otvorila karte i rekla
tati da sam trudna, da ćemo se Daniel i ja vjenčati potkraj rujna. Tu
sam mu rekla i za onih 100 000 000 lira, dovoljno da otkupimo
farmu i platimo Ludin studij veterine. Barem prve dvije godine.
Meni novac ne treba. I Daniel i ja imamo dobar posao... Govorila
sam sve brže i brže. Muzej je upravo uveo nove, vrlo povoljne
propise o porođajnom dopustu...
Gabriella nije govorila engleski pa je ustala i počela
raščišćavati stol. Već smo ispraznili golemi pladanj predjela i pojeli
tris, tri vrste tjestenine. Mislim da je htjela isprazniti kuhinju prije
nego što se osteria zatvori.
 – Mangia tutto – rekla je, pokazujući nekoliko tagliatella koje
sam gurnula na rub tanjura. – Mangia tutto. – Ali, nisam više mogla
ni uz najbolju volju.
– Nisi mi ti majka – rekla sam joj i vidjela da sam je pogodila u
bolno mjesto. Shvatila sam i da njih dvoje još nisu ništa konačno
dogovorili.
Ugrizla se za usnicu. Stavila je moj tanjur s ostatkom tagliatella
na ostale koje je skupila i otišla je u kuhinju.
– To ti nije trebalo – rekao je tata. Vidjela sam da se naljutio.
– Ništa meni nije trebalo – rekla sam. Nisam znala što ću reći
dok nisam progovorila. – Da ti i mama niste bili tako tvrdoglavi,
sve se ovo ne bi dogodilo. Ne bismo sjedili pet tisuća kilometara od
kuće. "La sua voluntade ? nostra pace." Zašto je to bilo tako važno?
Zašto nisi mogao popustiti? – Oduvijek sam okrivljavala mamu za
razvod, ali sad više nisam bila tako sigurna. – Pa to je samo
nadgrobni spomenik.
– Možda sam pogriješio – rekao je. – Ne znam. Ali znam da
nije bio u pitanju samo nadgrobni spomenik. Tvoja je majka morala
biti vjerna nečemu u sebi, a to sam morao i ja. Dobro znaš da nisam
želio da ode. A mislim da ni ona nije željela otići.
Gledala sam njegovo lice - široko, blijedo američko lice koje
nije pripadalo ovamo iako je sad imao dulju kosu. – Ne misliš li da
je vrijeme da prestaneš?
– Prestanem s čim?
– Da prestaneš misliti na prošlost, na Cookie. Više ti je stalo do
nje nego do nas, do Ludi i mene. – Pogledala sam Ludi tražeći
njezinu podršku. Ona je polako gulila etiketu s boce crnog vina koje
smo pili uz tris. Ali, vidjela sam da od nje tražim nešto što mi ne
može dati. Bila je tako mala... Morat ću se boriti sama.
– Kako to možeš reći? – upitao je tata.
– Pa pogledaj gdje smo! Pogledaj što radiš sa svojim životom!
– Misliš li da ne bih isto učinio za tebe? Da bih prestao misliti
na tebe?
– Lakše je nekoga voljeti kad je mrtav. Ništa ne traži od tebe.
– To vjerojatno imaš pravo – rekao je. – Nil nisi bonum. Ali,
dušo, to nije nešto što možeš izabrati. Misliš li da sam želio voljeti
Cookie na ovaj način? Kad i ti budeš imala djecu...
– Upravo ću imati djecu – rekla sam, prekidajući ga. Htjela
sam ga zbuniti. Htjela sam ga tješiti, reći mu da će sve biti u redu.
Ali, on nije bio zbunjen. Ja sam bila zbunjena.
– Drago mi je što imaš onaj novac – rekao je.
– Koji novac?
– Onih sto milijuna lira. To je više od šezdeset tisuća dolara.
– To je tvoj novac – rekla sam. – Mislile smo da bi njime mogao
otkupiti farmu.
– Želim da ga ti i Ludi podijelite – rekao je. – To je tebi dar za
vjenčanje, a Ludi za diplomu. Meni više ne treba. – Nagnuo se
prema meni. – Čini mi se da si ti ta koja se mora osloboditi
prošlosti.
Gabriella se vratila za stol noseći još hrane.
– Je li to magareće meso? – upitala sam. Vidjela sam ga u
jelovniku, ili barem mislim da jesam: somarello.
– Kušaj – rekla je. – Svidjet će ti se.
– Oprosti – rekla sam joj. – Ne znam gubiti.
– Ja ti nisam majka – odgovorila je – ali ti nisam ni
neprijateljica. I ne znaš koliko te otac voli. – Mahnula je glavom
prema tati. – Stalno misli na tebe. "Što li Sara sad radi? Što li radi
Ludi?" Nosi vas sa sobom u srcu. Vi ste dio njega, baš kao i Cookie.
Ali, on ima veliko srce. Ima mjesta i za mene. Moraš se malo
pomaknuti, napraviti mjesta.
Pomaknula sam stolac tako da može sjesti kraj mene. Nagnula
se i šapnula mi na uho, da Ludi ne čuje: – To je konjetina – rekla je.
– Magarećeg mesa nam je ponestalo.
Bila je konjetina, ali bila je dobra.

Kad se tata spremio svirati, već smo pojeli konjetinu, salatu i gotovo
trećinu zasitne čokoladne torte. Objavio je svima da sam trudna i da
se udajem. Clienti su pljeskali. Zatim je objavio da će Ludi studirati
veterinu pa su opet pljeskali. Otpjevao je "Bella Ciao" na
talijanskom, u flamenco stilu koji nikad prije nisam čula. Onda je
pjevao "Sittin' on Top of the World" i "Mississippi River Blues", pa
je odsvirao instrumental, "Last Steam Engine Train" Lea Kottkea, a
onda je htio da Ludi i ja s njim pjevamo "Simple Gifts" pa smo to,
nakon kratkog oklijevanja, i učinile. To nam je nekoć pjevao kao
uspavanku. Meni je bilo neugodno, ali Ludi je ustala i zdušno
pjevala:

'Tis the gift to be simple

'Tis the gift to be free
'Tis the gift to come down,
Where we ought to be,
And when we find ourselves
In the place just right,
'Twill be in the valley
Of love and delight.49

Tata mi je zatim pružio pladanj i rekao da tražim novac.

Nisam mogla, ali Ludi jest. Spustila sam glavu dok sam se vraćala
na svoje mjesto, kao i uvijek kad mi je neugodno. Onda mi je netko
dotaknuo rame i pomislila sam da me svi gledaju, da sam napravila
budalu od sebe. Ali, bila je to samo Ludi.
– Per la musica – rekla je kroz smijeh.
U džepu sam imala novčanicu od deset tisuća lira. Stavila sam
je na vrh hrpe na pladnju. Tata je pjevao "Trouble in Mind".

Trouble in mind, I'm blue,

But I won't be blue always;
'Cause that sun gonna shine,
In my back door some day.

U tom sam trenutku shvatila da je tata sretan. Mislim da ni sam nije

znao koliko je sretan, ali meni je to odjedanput bilo jasno i istog sam
trena osjetila oštre ubode boli zbog rastanka iako smo odlazile tek
za dva dana. Znala sam da se izgubljene godine ne mogu
nadoknaditi i da se počinjena šteta ne može uvijek ispraviti. To sam
odavno znala i bilo je točno, ali postojala je i druga istina, istina koju
sam mogla vidjeti i udahnuti kao dim cigareta u osteriji, kao dim
majčinih cigareta. Postojala je i druga istina, ali do nje nisi mogao
doći razmišljanjem. Nisi je mogao naći na zemljovidu i vidjeti
kojom cestom ćeš doći do nje kao što možeš isplanirati putovanje u
St. Louis ili Chicago. Fahren ohne Plan, tako je tata govorio.
Guidare senza meta. Možeš putovati jedino bez plana, kao što smo
činili kad bismo se navečer vozikali, ovom pa onom seoskom
cestom, uz burlingtonsku prugu do vodenog tornja pa prema
unutrašnjosti. Jedne smo večeri naišli na krdo bizona. Golemih
bizona, na polju odmah uz cestu. Bilo ih je desetak, velikih tamnih
obličja na pozadini obzorja. Silueta. "Bizoni", rekla je Ludi, a tata je
zapjevao "Home on the Range". Jedva smo čekale da povedemo
prijatelje da ih vide, a kad smo ih povele, nismo im rekle kamo ih
vodimo ni zašto, tjerale smo ih da pogađaju. Nitko nije pogodio, a
tako je bilo i bolje, jer bizone nismo našle. Tata je nabavio veliki
zemljovid županije Harrison, pa zemljovide susjednih županija, i
sustavno smo ih pretraživali, sve dalje i dalje, kvandrant po
kvadrant. Na kraju smo morale sve ispričati prijateljima, ali nismo
bile sigurne da su nam povjerovali.
Takva je bila i ta istinitija istina. Bojala sam se otići s mjesta,
ustati od stola u osteriji, jer sam se bojala da je više nikad neću naći,
da se nikad neću moći vratiti. A postojala je i još istinitija istina koja
mi nije posve sjela sve dok nisam vidjela fotografiju koju mi je
Gabriella poslala: netko je snimio nas četvoro na kolodvoru dok
smo čekali vlak za Milano. Pred nama su bili naši kovčezi, iza nas
lapide s Cookienim imenom, rupa od bombe puna cvijeća,
dopisnica i pisama koje su ljudi donijeli poslije demonstracije.
Potreslo me kad sam vidjela Cookieno ime tako daleko od kuće, a
potreslo me i kad sam vidjela naša nasmiješena lica, moje
nasmiješeno lice, i shvatila da sam i ja sretna.

Daniel i ja vjenčali smo se potkraj rujna u Chicagu, na Pointu - rtu

južno od Hyde Parka. Tata je došao kući i odsjeo u Hotelu
Windermere, u kojem smo rezervirali nekoliko soba za naše goste.
Sjalo je sunce, jezero je bilo modro, Ludi mi je bila djeveruša, ulični
glazbenici koje je Daniel sreo u podzemnoj u Ulici Canal nisu došli -
što sam i očekivala - ali to nije bilo važno jer je tata svirao gitaru
koju je kupio Danielu kao svadbeni dar. Svirao je "Simple Gifts"
prije nego što smo sjeli za stol i svi su pjevali s njim, a onda je ujak
Roy, mamin brat koji je došao čak iz Kalifornije, svirao glasovir, a
tatin bratić iz Ann Arbora svirao je usnu harmoniku a njegova žena
violinu, i na kraju je propovjednikova žena otpjevala "Amazing
Grace".
Loše je bilo jedino to što mami nisu dopustili doći. Smjela je ići
na sprovode, ali ne i na vjenčanja. Možda oni - tko god "oni" bili -
nisu htjeli da opatice vide ljude koji su tako sretni, ljude koji se
spremaju prvi put poševiti. Barem teoretski. Ali, došla je na
komemoraciju, ako je tako mogu nazvati, koju smo održali za
Cookie dva dana poslije svadbe. Bio je to jedini put da smo se svi
mogli sastati, a bila sam prilično uvjerena da je i posljednji. Mama i
tata su se nagodili. Cookie je - sa zakašnjenjem - dobila
rimokatolički sprovod, a tata je imao pravo izabrati epitaf. Proveo je
cijeli dan - dan nakon svadbe - u tvrtki za nadgrobne spomenike
Steckley dok su urezivali novi natpis. Dvojici radnika morao je
platiti prekovremeni rad, ali kad smo u petak poslije podne došli na
groblje, nadgrobni spomenik je bio tamo. Stajali smo i gledali ga ne
govoreći ništa dok smo čekali da mama dođe iz samostana.
S mjesta gdje smo stajali uz Cookien grob vidjela se naša
nekadašnja kuća. Vrt je bio u kaosu, jedna vrata staje otkačila su se
sa šarke i visjela ukoso. Daniel i ja razmišljali smo o tome da se
vjenčamo u toj staji, tamo gdje smo Cookie i ja nekada jedna drugoj
glumile djeveruše na tobožnjim vjenčanjima dok nam je Ludi bila
cvjećarica a kućni ljubimci su bili prijatelji i rođaci. Zbunjeno su nas
gledali, kao sada Laska s Ludinog kamioneta. Ludi je provela ljeto u
Wisconsinu proučavajući crvenokrile kosove. Nakon komemoracije
vratit će se u Grinnell da završi četvrtu godinu.
Zamislili smo komemoraciju tako da svi nešto kažemo o
Cookie, pričamo priče kao na komemoraciji na Harvardu. Svećenik
iz samostana rekao je da to ne dolazi u obzir, ali dok smo čekali
mamu, ja sam zamišljala što bih bila rekla.
U staji sam naučila plesati jitterbug. Cookie i ja dobile smo
novi gramofon za Božić i tako smo glasno slušale ploče da su nam
mama i tata rekli neka ga odnesemo u staju. Cookie, mislila sam, ti
si uvijek nešto priređivala, a Ludi i ja smo te izluđivale moleći te da
nas povedeš sa sobom na ples ili tulum koji si priredila u staji. Tad
je još bilo sijena, u balama nalik na velike opeke - ne onim oblim
kakve danas prave. Od njih smo mogle graditi tunele i tajna
skrovišta. Ludi i ja jednom smo se sakrile u skrovište prije plesa koji
si priredila za cijeli razred. Sakrile smo se gotovo dva sata prije
plesa. Ludi zapravo nije smjela ulaziti zbog astme, ali ponijela je
inhalator. Zaspale smo prije kraja plesa, a kad smo se probudile,
posvuda su na prostiračima ležali parovi i mazili se.
Čitala si nam. "Hobita". Tata ga je već pročitao tri puta, naglas,
ali htjele smo ga opet čuti, a kad si došla do smrti Thorina
Oakenshielda, rasplakala sam se baš kao i kad mi ga je tata prvi put
čitao, a onda se i Ludi rasplakala iako je bila tako mala da još ništa
nije shvaćala. Bila si mi učiteljica, Cookie. Naučila si me plesati
jitterbug i plivati leđno, čitati note i peći omlet. Sjećam se kad sam
te otišla posjetiti prije nego što si se prvi put vratila kući s
Harvarda. Prvo te posjetio tata, a onda je poslao mene. Ispričao me
je u školi pa sam tjedan dana stanovala u tvojoj sobi. Jele smo u
Tastyju, a ne u blagovaonici. To je bio prvi put da sam ja bila
potrebna tebi. Bila sam tako sretna. Prvi put sam sama putovala
zrakoplovom. Dočekala si me u Bostonu pa smo nazvale tatu iz
govornice. Tata mi je dao novac da odemo na večeru u North Endu,
ali mi smo ga potrošili na artičoke za cijelo tvoje društvo, baš kao
što ste učinili i ti i tata. Od toga si se dobro osjećala. Išle smo kupiti
artičoke u North End. I pokušale naći zeleni papar. Tražile smo ga
na talijanskom, ali nas nitko nije razumio. Pepe verde, stalno si
ponavljala i zgražala se što ga nema.
Uvijek si bila daleko preda mnom, Cookie, a onda sam te na
trenutak sustigla. Ali, onda si opet odjurila naprijed i sad te više
nikada neću moći sustići.
Nije bilo lako kuhati u domu. Posudili smo posuđe od
upravitelja i nazvale tatu da nam da recept za pastu alla putanesca
jer nismo našle zeleni papar koji je nužan za farfalle s pršutom i
vrnjem. Uvijek si ga nazivala da ti da neki recept.
Večer prije odlaska u Italiju spakirala si previše stvari. Nije ti
sve stalo u tatin stari platneni kovčeg pa smo sve morale presložiti.
Mama je šivala, kao i uvijek kad je netko odlazio ili kad smo se
spremali na ljetovanje. I rekla si mi da si se zaljubila u Bena
posljednje godine na Harvardu i da ne kažem mami i tati jer ih želiš
nazvati iz Italije i reći da ste službeno zaručeni. Ben je trebao doći u
Italiju za Božić. Nikad im nisam rekla. Valjda sam htjela da to bude
naša tajna.
Da samo možeš vidjeti Lasku, Cookie. Upravo je skočila s
kamioneta i pala na glavu. Sjećaš se kako je tata plakao kad je Argos
uginuo? Ne, već si bila otišla. Odveli smo ga veterinaru. Tata je bio
operirao kilu pa ga je mama nosila. Više nije mogao ni stajati, toliko
su ga boljeli kukovi. Svi smo išli i svi smo ga grlili dok mu je dr.
Mitchell davao injekciju. Mama i tata su plakali. Bilo mi je
neugodno dok smo prolazili kraj ljudi u čekaonici.
Mama i tata su plakali i kad si ti otišla na Harvard, i kad si
poslije otišla u Italiju. Ali, znaš što je čudno? Tata uopće nije plakao
nakon što si... otišla. Stvarno otišla. Umrla. Poginula. Raznesena.
Nikad nisam vidjela da plače. Nisam to shvaćala, ali čini mi se da
sad počinjem shvaćati.
Kad su se vratili kući, ja sam se već bila uselila u tvoju sobu.
Nadam se da se ne ljutiš. Trebala sam ih pitati. I poševila sam se s
Aaronom u tvom krevetu. To mi je bio prvi put. Poludjela sam.
Oprosti.
Onda su te donijeli kući, zrakoplovom Alitalije. Na O'Hare.
Gledali smo kako viljuškar skida tvoj veliki, teški lijes. Jedva je stao
u mrtvačka kola gospodina Gridleyja. Čisto olovo. Zapečaćen.
Talijani valjda ne drže do balzamiranja, pa od tebe više nije mnogo
ostalo.
Vidim kako se niz Ulicu Kruger približava limuzina. Mama će
biti tu za nekoliko minuta. Oh, Cookie, otišla sam je posjetiti u
samostan nekoliko puta - sjediš u sobici nalik na ured u pogrebnom
poduzeću - ali, nemamo si bogzna što reći. Nisu joj dopustili doći
na moje vjenčanje. Možda se boje prevelike sreće. Možda se boje da
će pobjeći. Ali, sada je tu, a s njom još jedna opatica i svećenik.
Izlaze iz automobila. U crnom i bijelom, kao pingvini. Kako to može
podnijeti? Barem je ona uvijek voljela udobnu odjeću. Najradije bih
potrčala i zagrlila je, ali ipak ću se suzdržati. Izbila je velika svađa
oko nadgrobnog spomenika, ali na kraju su se uspjeli dogovoriti.
Sklopili su nagodbu. Dobila si rimokatolički sprovod, sa
svećenikom i svime ostalim. Ne pravu misu nego posljednju
pomast. A tata je dobio ono što je on želio da piše na spomeniku.
Da ga samo možeš vidjeti! Mama je htjela Danteov stih - La sua
voluntade ? nostra pace - ali tata nije pristao. Sad mi je to drago.
Htio je nešto istinito i mislim da je to uspio naći. Otišli smo do
Steckleyja na Cesti br. 30. Ja to nisam znala, ali oni su još imali
spomenik koji je mama naručila; tata je platio cijelo bogatstvo da
zbrišu prvi natpis. Sada piše:

CAROLYN CLIFFORD WOODHULL

14. lipnja 1958. - 18. kolovoza 1980.

Contra vim Veneris

herbam non inveneris;
contra vim mortis
non crescit herba in hortis.

Protiv snage ljubavi nema ljekovite biljke; protiv snage smrti u

vrtovima ne raste lijek.

Daniel i ja vratili smo se u motel, Ramada Inn, na trgu. Tek je pet

sati. Nije prekasno da krenemo u Chicago. Ali, odlazimo u San
Fracisco tek u srijedu pa smo odlučili prespavati u St. Clairu. Samo,
sad bi mi bilo draže da smo već krenuli. Tako je čudno odsjesti u
motelu u svojem rodnom gradu. Daniel bi se mazio, ali meni nije do
toga.
Komemoracija je protekla glatko. Stajali smo oko groba,
svećenik je nešto govorio na latinskom, a mi smo ponavljali ono što
nam je dao na papiru: ad postulandam gratiam bene moriendi. Čak
sam i ja to razumjela - mislim, latinski - a mama mi je poslije nešto
došapnula. Nisam je odmah razumjela. Rekla je: – Ali, postoji lijek
protiv smrti, kad bi tvoj otac to samo htio shvatiti. – Tek sam poslije
shvatila da je govorila o nadgrobnom spomeniku.
O, Cookie, voljela bih da su prošla četiri vlaka, kao onog dana
kad si poginula, zapravo kad smo doznali za podmetanje bombe.
Voljela bih da je mama strgnula odoru i bacila se tati u zagrljaj;
voljela bih da je tata novcem od talijanske vlade ponovno kupio
farmu kako bismo se imali kamo vraćati. Ali, ništa se od toga nije
dogodilo. Umjesto toga, California Zephyr je kasnio oko šest sati,
neki teretni vlak je krenuo s ranžirnog kolodvora i počeo ubrzavati
dok smo mi stajali na groblju poslije komemoracije i nismo znali što
reći.
Danile mi masira leđa i stražnu stranu bedara i guzu a ja šutim
i puštam da moje suze padaju na jastuk. Kao da sam još na groblju i
sve vidim. Vidim farmu, vidim mamu kako sjedi na stražnjem
sjedalu samostanske limuzine a sestra Judy vozi - to je ona druga
opatica koja je došla - a otac Westergrin sjedi na suvozačkom
mjestu. Zamišljam kako tata i Ludi piju kavu u zračnoj luci u
Molineu, a Laska leži na kamionetu. Ja sam tu, u St. Clairu, u
središtu, a oni se svi udaljavaju.
– Može na brzaka? – pitam Daniela. Pljunem na dlan i
protrljam se između nogu.
– Sigurna si?
– Jesam.
Uvijek sam mislila da oni nisu uspjeli; da mi nismo uspjeli kao
obitelj. Ali, Cookie, to nije istina. Sad vidim da mama i tata nisu
jednostavno dopustili da stvari idu svojim tokom; nisu se prepustili
struji; veslali su uzvodno; dali su svojem životu neki oblik; izabrali
su intenzivniji život, Cookie; pogledali su tvojoj smrti u lice. Ja sam
ta koja se s njom nije suočila. Prema tome, odakle mi pravo da
kažem tko je uspio a tko nije? Oni su krenuli dalje. Ja sam ta koja je
zapela. Ja sam zaostala. Ali, zamisli samo, Cookie, zamisli kako im
je bilo gledati nas kako odlazimo. Sad shvaćam. I mi moramo
pustiti njih da odu, kao da su oni naša djeca, kao da odlaze na studij
ili u Italiju, na daleka mjesta, jer to je jednostavno tako. Stara
središta nestaju, nova nastaju. To ti je matematički zakon. Ako imaš
tri točke, uvijek postoji središte, ali točke se pomiču.
– Hoćeš da odmah svršim? – upitao me Daniel.
Zamalo kažem da, ali onda odmahnem glavom, ne, i nastavim
se pomicati. Ne želim da me i Daniel ostavi za sobom. Volim
njegovu bradu, njegovu strpljivost, njegov kurac. U meni je, kao
oštro koplje koje mi se zabada u trbuh, gurka novi život koji je već
tamo. I ja sam se uzbudila. Raširim mu guzove da bih mogla vrh
srednjeg prsta gurnuti centimetar-dva u njegov buco di culo. Nikad
prije to nisam učinila i ne znam zašto sad činim, ali prst mi gori,
strujni krug između nas dvoje je zatvoren, struja mi kroz ruku teče
u glavu pa iz nje u pičku. Sada te moram pustiti da odeš, Cookie,
moram ti reći zbogom. Protiv snage ljubavi nema ljekovite biljke;
protiv snage smrti u vrtu ne raste lijek. Mislim da je to najbliže istini
što mogu doprijeti. A možda je još malo bliže ako se obrne: protiv
snage smrti nema ljekovite biljke; protiv snage ljubavi u vrtovima
ne raste lijek.