11 živo vrelo

liturgijsko-pastoralni list

2019 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN
od 2. do 30. studenoga 2019.
 živo vrelo
ISSN 1331-2170 – UDK 282
11 • 2019
God. XXXVI. (2019.)
Liturgijsko-pastoralni list
za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik:

Ante Crnčević
Uredničko vijeće:
mons. Ivan Šaško,
Ante Crnčević, Petar Bašić,
mons. Ivan Ćurić urednikova riječ 1
Predsjednik uredničkog vijeća:
mons. Zdenko Križić Preobraženi život
Uredništvo:
Ante Crnčević, Ivan Andrić,
Lana Vuičić
naše teme 2
Grafička priprema: Liturgijska inkulturacija pred izazovima
Tomislav Košćak
današnje kulture, M. Dančuo
Izdavač i nakladnik:
Hrvatski institut za liturgijski pastoral Vjerni mrtvi živi su u Kristu, D. Pezer
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
Ksaverska cesta 12a
10000 ZAGREB otajstvo i zbilja 18
Telefon: 01 5635 050
Faks: 01 5635 051 Biblijsko-teološka razmišljanja:
e-mail: hilp@hilp.hr
www.hilp.hr
I. Šaško, D. Runje, S. Slišković,
Tisak:
A. Vučković, I. Raguž
Grafika Markulin, Lukavec
Spomen svih vjernika pokojnika
Trideset i prva nedjelja kroz godinu
Trideset i druga nedjelja kroz godinu
Trideset i treća nedjelja kroz godinu
Isus Krist – Kralj svega stvorenja

u duhu i istini 38
Molitva na groblju

Slika na naslovnici: trenutak 40

Vladimir Blažanović:
Krist među svojima. O Božjem imenu u liturgiji
 Urednikova riječ

Preobraženi život

R
azmišljanja u ovome broju Živoga vrela, iznimno, nisu poveza-
na zajedničkom temom. Premda lako povezive, teme liturgij-
ske kulture (inkulturacije) i smrti, ovdje su jedna pored druge
jer se obje živo dotiču vremena u kojemu živimo: raspravâ o odnosu
liturgije i kulturâ te promišljanjâ o otajstvu smrti u kršćanskome spo-
menu na pokojne.
Misli o odnosu vjere i kulture propituju dubinu ucijepljenosti vjere
u živote ljudi jer vjera preobražava znanje, umjetnost, moral, zakone,
običaje – sve što tvori kulturu nekoga naroda ili zajednice. Liturgi-
ja, kao izvorište preobraženoga života, smjerajući uvijek k iskustvu i
slavljenju Kristove zbilje spasenja, postaje mjesto (pre)tvorbe kultu-
re; nije joj cilj ‘stvaranje’ kulture, ali se njezina životnost ògleda upra-
vo u kulturi, u ukupnosti života. Opravdana nastojanja oko liturgijske
inkulturacije ne smiju svesti liturgiju na jednu od kulturalnih aktiv-
nosti, kao što bi bilo pogrješno u liturgiju pripustiti neopreobražene
elemente iz kulture. U liturgiji je sve preobraženo, čak i ono što je
‘prirodno’; tako i svjetlo, propušteno kroz vitraje, kolorirane prozore,
omogućuje preobražen pogled. U liturgiji, daru milosne preobrazbe,
sve je preobraženo. I kultura. I sav život.
Kršćanska je duhovnost preobrazila kulturu spomena na pokoj-
ne i izgradila divan molitveni vez s Crkvom već proslavljenih, svetih,
kao i s pokojnom braćom i sestrama koji iščekuju »vijenac slave« u
Bogu. Iz te kulture molitvenoga zajedništva i misli o Božjemu sudu
na svršetku svijeta, izrastao je divan himan (posljednica) Dies irae (U
dan onaj), u kojemu je zbijena sva istina o životu i istina o Kristovu
slavnome Dolasku, kada nastupi »Dan koji nema zalaza«. Taj himan,
pripisan franjevcu Tomi Čelanskomu, suvremeniku i životopiscu sv.
Franje Asiškoga, danas je neopravdano potisnut u zaborav. Svojom
jezgrovitošću i dubinom on može pružiti novo svjetlo za tmine života
koje nas obuzimaju. Liturgija ga čuva kao alternativni himan u Litur-
giji časova (raspoređen na Službu čitanja, Jutarnju i Večernju) u za-
dnjemu tjednu liturgijske godine. Smrt se živo tiče života. Ništa tako
živo kao smrt. Oro supplex et acclinis, cor contritum quasi cinis: gere
curam mei finis. Molim u svoj sniženosti, srca puna skrušenosti: daj
mi umrijet u milosti.
Urednik

živo vrelo 11 - 2019 1

 NAŠA TEMA

Liturgijska inkulturacija
pred izazovima današnje kulture

Milan Dančuo

L
iturgija je nezamisliva bez kulture. Tijekom povijesti kršćansko-
ga kulta mnoge kulture i narodi ostavili su svoj trag u raznoliko-
sti univerzalne kršćanske liturgije. Jezik, obredni elementi, glaz-
ba, umjetnost i arhitektura, kao svjedoci kulture raznih razdoblja,
integrirani su u liturgiju kao njezine važne sastavnice. Otajstvo Kri-
stova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, kojim započinje povijest spase-
nja, konkretan je povijesni događaj koji se u liturgijskome slavlju svih
vremena uprisutnjuje te time ostvaruje i posreduje spasenje. Zbog
svoga povijesnog karaktera svaka liturgija treba postati izraz vjere u
Kristovo otajstvo pojedinoga doba, naroda i kulture. Kroz povijest
rimska je liturgija u svoje okvire, jezik, obrede i simbole integrirala
elemente koji su proizašli iz drugih kultura i tradicija, te su postali dio
kršćanske tradicije. Temeljni utjecaj rimsko-grčke klasične i pogan-
ske kulture, te galsko-germanskih tradicija i mnogih drugih, oboga-
tili su matricu rimskoga obreda. Otajstveni susret s Bogom u liturgiji
odvija se posrednom stvarnošću svijeta u dohvatu čovjekovih osjetila
i u određenome povijesnom kontekstu. Stoga je i svako slavlje uvijek
kulturalni događaj te se kroz ova razmišljanja želi pobliže promotriti
odnos liturgije i suvremene kulture, odnosno kulturā.

Važnost kulture u ljudskoj egzistenciji

Priroda je primarni životni prostor čovjeka. Da izrazi samoga sebe,
čovjek transformira svoj prostor u kulturu: tako je kultura čovjekova
prilagodba i uređenje životnoga okruženja. Kultura je dakle težnja i
nastojanje čovjeka da poboljša svijet i ambijent oko sebe, društveni
život, običaje i institucije obitelji i većih zajednica, duhovnih iskustava
i ljudskih aspiracija prema umijeću i umjetnosti. Kultura ne obuhvaća
samo racionalnu misao, kako su zastupale humanističke ideje u proš-
losti, već i stvarnost životnih praksi i običaja. Vrijednosti svake kulture
su načela koja utječu na organizaciju života i aktivnosti jedne zajedni-
ce, koja, nadalje, oblikuju njezin stav i odnos prema društvenim, vjer-
skim, političkim i etičkim stvarnostima. Važna komponenta kulture
su ustaljeni kulturalni modeli i obrasci ponašanja, odnosno tipičan
način na koji članovi nekoga društva misle i formiraju koncepte i insti-
tucije, izražavaju misli preko jezika, uobličuju u obrede razne aspekte

2
svoga života i stvaraju umjetničke forme. Modeli
su tako misao, jezik, obredi, simboli, književnost,
glazba, arhitektura i ostale grane umjetnosti pre-
ko kojih se pojedino društvo ili kultura razlikuju u
odnosu na druge.
Kulturom čovjek izvršava i Božju zapovijed
povjerenu mu u svijetu: razvija samoga sebe i
donosi dovršenje stvorenju, kako naučava kon-
stitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom
svijetu Drugoga vatikanskog koncila (usp. GS 57).
Čovjekov odgovor na Božju objavu i na otajstvo
Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća moguć
je samo počevši od vlastitoga izražavanja unutar
i pomoću svijeta koji ga okružuje. Religijska vri-
jednost kulture ovisi o tome uspijeva li usposta-
viti odnos i susret s Bogom. Na taj način i odnos
s Bogom u prolaznosti svijeta postaje kulturalna
stvarnost. Tekstovi, jezik, obredi, simboli, glazba,
arhitektura, umjetnost i ostali kulturalni modeli u
liturgijskome slavlju dobivaju novo simboličko i
univerzalno značenje kojim se uspostavlja susret
s Bogom po Kristovu otajstvu i time posreduje
spasenje.
Suvremena je kultura po sebi izrazito am-
bivalentna ukoliko postaje isključivo i vlastito
izražavanje čovjeka. Takva se tendencija može
percipirati kao jedna od karakteristika današnje
kulture. Iz kršćanske perspektive čovjek, zbog
svoje ukorijenjenosti u slobodu koju mu je poda-
rio Bog, ima sklonost kulturu pretvoriti u vlastito
uzdizanje i izoliranost samoga sebe u odnosu na
Boga. Kultura koja se sama slavi, kao odraz čo-
vjeka koji teži vlastitoj glorifikaciji, teži pripisati
si karakteristike onoga što je inače vlastito religiji.
Takvom kulturom čovjek se služi kako bi pridao
vlastitu smrtnu slavu svojoj prolaznoj egzistenci-
ji, dalekoj od Boga i u stalnoj opasnosti od smrti.
Kultura koja se sama veliča nerijetko teži negira-
nju egzistencije, čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Pridavanje apsolutnoga Krist, utjelovljeni Bog, uskrsnu-
smisla postojanju u prolaznosti ovoga svijeta, kako primjećuje M. Kunzler, ćem je preobrazio čovjeka…
može u kulturalnome smislu zamaskirati očaj i nesretnost života koji klizi Kršćanska je inkulturacija preo-
brazba kulture darom spasenja.
prema smrti bez smisla. U pojedinim slučajevima kultura ide onkraj granica
Zlatko Šulentić: Uskrsli Krist.
vlastitih estetskih vrijednosti promičući pseudoreligijske ili totalitarne dok-
trine spasenja, koje obećaju čovjeku da može od samoga sebe stvoriti slavu.
U takvom kontekstu čovjek ne teži divinizaciji, odnosno kršćanskoj težnji da
postane dio božanske naravi, već stremi vlastitoj deifikaciji.

živo vrelo 11 - 2019 3

 NAŠA TEMA

Pred izazovima suvremene kulture problem inkulturacije kršćanstva

Morgan Russel:
Susreti i prožimanja, 1912.
može se promatrati slojevito. Kultura ipak pripada čovjeku, bez obzira na
suvremena nastojanja i relativiziranje svih čovjekovih stvarnosti. Upravo
zbog svojih psihofizičkih karakteristika čovjek ne može biti u odnosu s Bo-
gom bez kulturalne dimenzije. Stoga se i nameće zadatak inkulturacije same
liturgije. U današnjoj kulturi koja teži vlastitoj glorifikaciji čovjeka još je ak-
tualnija opasnost da se religijski element apsorbira bez jasnih kriterija. Za
kršćanstvo su od presudne važnosti Božja objava i ulazak Boga u povijest:
time i kultura dobiva novo značenje i usmjerenje. Kristovo otajstvo i njegov
ulazak u svijet trebaju biti preneseni u jezik svake kulture. Krist je tako naj-
važniji i temeljni događaj inkulturacije. Otajstvo utjelovljenja, smrti i uskr-
snuća dogodilo se jednom u povijesti, kao jedinstven i neponovljiv događaj,
ali se po liturgijskim slavljima, u kojima Bog djeluje snagom Duha Svetoga,
nastavlja i dalje događati na otajstven način. U konačnici, proces inkultu-
racije omogućio je da ljudi razumiju te događaje tada kao što omogućuje
njihovo razumijevanje i u svakome povijesnom razdoblju.

Inkulturacija pred izazovima

današnje kulture
Kada se danas govori o inkulturaciji, često
se misli samo na liturgiju. Inkulturacija
koja se svodi samo na promjenu izvanjske
forme kulta nije inkulturacija, već njezino
pogrješno shvaćanje. Osim toga, takav pro-
ces može obescijeniti vrijednosti i ‘modele’
mjesne zajednice ako na površan i prividan
način uzima na posudbu liturgijske forme.
Za teologa Ratzingera prvi i temeljni krite-
rij inkulturacije jest razvoj kršćanske kul-
ture u njezinim različitim dimenzijama: u
kulturi uzajamnosti, društvenoj solidarno-
sti, zaštiti slabih, nadilaženjem klasnih ra-
zlika, brigom za umiruće i za one koji trpe.
Razvoj kršćanske kulture podrazumijeva
tako stavljanje u ispravan odnos formaciju
razuma i srca, političku i pravnu kulturu
te kulturu dijaloga i poštivanja života. Is-
pravna inkulturacija kršćanstva stvara ta-
kođer kulturu u užem smislu riječi: dovodi
do nove interpretacije svijeta kroz prizmu
Božje svjetlosti.
Drugim vatikanskim koncilom započi-
nje govor o potrebi inkulturacije kršćan-
stva i liturgije u različite kulture i narode.
Međutim, koncilska konstitucija o litur-
giji Sacrosanctum Concilium rabi termin
prilagodba (lat. aptatio, accommodatio)

4
koji je u stvarnosti kulturalno neutralan. Teolozi su ga u razmišljanjima od-
mah ocijenili ‘problematičnim’ zbog drugačijih povijesnih konotacija, pa ga
mnogi smatraju neprikladnim za stručnu terminologiju. Termin inkultura-
cija počinje se koristiti u isto vrijeme kada započinju koncilska zasjedanja
te u postkoncilskim teološkim djelima, a u crkvene dokumente službeno je
uveden kao neologizam 1979. godine u tekstovima pape Ivana Pavla II. U
enciklici Redemptoris missio iz 1991. godine papa definira liturgijsku in-
kulturaciju kao »prisnu preobrazbu autentičnih kulturalnih vrijednosti kroz
njihovu integraciju u kršćanstvo i usađivanje kršćanstva u različite ljudske
kulture« (br. 52.).
U odnosu na suvremeni svijet i na poteškoće susreta kršćanstva i mo-
derne kulture, teolozi inkulturaciju promatraju kao važan element čuvanja
»nadkulturalnih« sastavnica kršćanstva koje je potrebno jasno interpretirati
u procesu približavanja novim kulturama. Engleski katolički teolog Aylward
Shorter s dugogodišnjim misijskim i pastoralnim iskustvom u Africi opisao
je inkulturaciju kao kreativni i dinamički odnos između kršćanske poruke
s jedne strane te jedne ili više kultura s druge. Kao osnovne karakteristike
inkulturacije izdvojio je činjenicu da je njezin proces kontinuiran u odnosu
na svaki narod ili područje gdje se širi kršćanska vjera te naveo da nije mo-
guće postojanje kršćanske vjere ili liturgije bez određene kulturalne forme.
U takvome dinamičkom procesu temeljne odlike inkulturacije su interakcija
i uzajamna interpretacija.
Termin inkulturacija u današnjem teološkom shvaćanju podrazumijeva
određenu vrstu razmjene sa suvremenom kulturom (u odnosu na akultura-
ciju pod kojom se podrazumijeva susret dviju različitih kultura). Prema A.
Chupungcu, procesi inkulturacije i akulturacije mogu se razlikovati jedno-
stavnim formulama. Akulturacija se izražava formulom A+B=AB. U takvom
procesu dolazi do međusobnog poštivanja i tolerancije: jedan element stoji
uz drugoga, ne dolazi do kvalitativne ili važne zamjene, a mogu se povući
bez ikakvih posljedica. S druge strane, inkulturacija se izražava formulom
A+B=C ili D. U takvome procesu, koji je puno važniji, A i B se obogaćuju
uzajamno i više nisu samo A ili B, već A postaje C, a B postaje D. Isto tako,
zbog procesa inkulturacije A ne postaje B niti B postaje A. Oba elementa
prolaze internu transformaciju, ali u procesu ne gube vlastiti identitet. Na
tragu toga, liturgijska inkulturacija postaje proces interpolacije liturgijskih
tekstova i obreda u strukturu lokalne kulture. Na taj način tekstovi i obre-
di asimiliraju misao naroda, jezik, vrijednosti, simbole i umjetnost. Iako je
inkulturacija proces asimilacije u liturgiju elemenata krajevne kulture, u
konačnici i liturgija i kultura dijele iste elemente misli, jezika i obreda. Li-
turgija misli, govori i obredno uprisutnjuje svoj sadržaj u suglasju s kompo-
nentama kulture mjesne Crkve.

Suvremena kultura i liturgijska inkulturacija

Osnovni teološki kriterij inkulturacije kršćanstva i liturgije u suvremenu
kulturu jest omogućiti otajstveno iskustvo Božje objave u Isusu Kristu, kako
bi se Božji poziv prihvatio, razumio i na njega odgovorio. Svaka inkultura-
cija uvijek ostaje povezana s Kristovim povijesnim događajima. Takva re-

živo vrelo 11 - 2019 5

 NAŠA TEMA
Kršćanstvo je pronašlo vlastiti
izraz u svakoj kulturi.
Ulomak pluteja iz crkve
Gospe od Lužina, Ston, 11. st.;
Lapidarij Biskupske palače
u Stonu.
6
trospektivna poveznica ima karakter spomenčina i oblikuje tradiciju, u kojoj
vjernost stvarnostima ustanovljenja poprima oblik odgovora vjere koji su
otvoreni poticajima Duha. Iz kuta inkulturacije proces ‘tradicije’, koji je po
sebi povijesni i promjenjiv, ne realizira se samo u definiranome povijesnom
prostoru i vremenu koji su kulturološki ograničeni, već se odvija kontinu-
irano u cijelome svijetu i prema različitim formama. Liturgija nikada nije
uniformirana, već ima karakter jedinstva u opravdanoj različitosti. Inkul-
turacija kršćanske vjere, a time i liturgije, treba biti izražena jezikom koji
je specifično kršćanski. Time se omogućuje obogaćivanje života primatelja
preko uprisutnjenja događajā Kristova otajstva, koji su uvijek aktualni i
stvarni u svakoj kulturi pa tako i u današnjoj.
Crkva današnjoj kulturi ima štošta
ponuditi iz riznica tradicije. Ponajprije
je zajednica vjernika prisutna u svije-
tu: ujedinjuje različitost i jedinstvo,
ističe sve ono što smatra pozitivnim
iz svih kultura. Danas je takav proces
više nego potreban u novim krizama
kulture, očitovanima u raznim relati­
vizacijama. Inkulturacija nije samo
izvanjska prilagodba, već nutarnja
transformacija kulturalnih autentič-
nih vrijednosti pomoću njihove inte-
gracije u kršćanstvo te, s druge strane,
ukorjenjivanje kršćanstva u različite
suvremene kulture. Važna je upravo
uzajamna integracija temeljnih i bitnih
elemenata kršćanstva i kulture.
Naputak Rimska liturgija i inkul-
turacija Kongregacije za bogoštovlje i
disciplinu sakramenata iz 1994. godine
pod inkulturacijom ne podrazumijeva
jednostavnu prilagodbu kršćanstva
ili liturgije kulturama kao nešto što je
prolazno ili izvanjsko. Stoga dokument
izdvaja nekoliko važnih elemenata.
Prvi korak u procesu inkulturacije po-
drazumijeva uzajamni dijalog između
kršćanstva i kulture: kršćanska vjera
u svjetlu Evanđelja kritički analizira
kulturalne vrijednosti i komponente,
odnosno modele i obrasce, kao i razli-
čite obrede i simbole. U sljedećoj fazi
dolazi do integracije relevantnih kultu-
ralnih elemenata u sustav kršćanskih
vrijednosti, sustava i običaja. Pojedine
elemente potrebno je ispraviti jer nisu
prikladni ili se kose s kršćanstvom, a nerijetko ostaje samo izvanjska forma
dok se mijenja nutarnje značenje pojedine kulturalne komponente. Neki ele-
menti današnje kulture ne mogu se i ne smiju integrirati u kršćanske sustave
ako nisu spojivi s kršćanskim vrijednostima i načelima.
Liturgijska inkulturacija danas proces je u kojem se važni elementi su-
vremene kulture integriraju u tekstove, prijevode, obrede, simbole i u su-
stave koje koristi jedna mjesna Crkva u svome bogoštovlju. Integracija
kulturalnih komponenti utječe na liturgijski model sastavljanja obrazaca
te na oblikovanje simboličke liturgijske poruke s raznolikim umjetničkim
oblicima. Obredi, simboli te lokalna običajna slavlja i tradicije mogu postati
dio liturgijskih slavlja pojedine Crkve nakon ispravne revizije i kršćanske
reinterpretacije. No, nije uvijek jednostavno razlučiti što se može definirati
kao kultura jedne mjesne Crkve. Rezultat inkulturacije jest težnja da se sva-
ki narod u današnjem svijetu može identificirati s liturgijom i proglasiti ju
vlastitom. Inkulturirani tekstovi, simboli, obredne geste i liturgijska slavlja
evociraju nešto što pripada povijesti, tradiciji, kulturnom modelu ili umjet-
ničkom geniju pojedinog naroda. Svrha procesa inkulturacije je u konačnici
stvoriti formu kulta koja je kulturalno prikladna nekomu narodu i samoj
zajednici. Kada zajednica prihvaća liturgiju kao nešto što joj je vlastito, to
postaje temelj aktivnijeg sudjelovanja, odnosno djelatnoga udioništva koje
se rađa iz vjere naroda.

Kriteriji inkulturacije liturgije u suvremenu kulturu

Nekoliko je važnih kriterija koje je potrebno istaknuti kada se govori o in-
kulturaciji liturgije u suvremenu kulturu. Liturgija je u teološkom govoru
ponajprije vršenje Kristove svećeničke službe: osoba Isusa Krista i njegovo
otajstvo u središtu je svakoga liturgijskog slavlja jer je liturgija uvijek spo-
menčin (gr. anámnesis) vazmenoga otajstva i molitva (gr. epíklesis) za dar
Duha Svetoga. U svojim razmišljanjima Chupungco ističe da su anamneza,
koja se usredotočuje na vazmeno otajstvo, i epikleza, koja se odnosi na otaj-
stvo Duhova, dva temeljna teološka načela na kojima počiva liturgijska in-
kulturacija. Svaki proces inkulturacije također se temelji i na Svetom pismu,
s obzirom da su liturgijski elementi ukorijenjeni u biblijski jezik, simbole,
molitvene tekstove i obrasce.
Svrha inkulturacije jest, kako je već navedeno, omogućiti lokalnoj zajednici
pristup Kristovim otajstvima, kako bi ih obredno po anamnezi i epiklezi pro-
živjela i iskusila u kontekstu vlastite kulture. Osim toga, inkulturacija nikada
ne smije svesti liturgiju na samo jednu od kulturalnih aktivnosti lokalne za-
jednice: ona je uvijek čin kulta s elementima božanskog ustanovljenja iako je
njezina izvanjska forma pod snažnim utjecajem kulture. Liturgija uvijek čuva
sve najvažnije univerzalne i ujedinjujuće elemente kršćanskoga kulta. Na taj
način svako slavlje jedne mjesne zajednice vjernika pripada cijeloj, sveopćoj
Crkvi. Jedan od važnih kriterija je i poticanje vjernika na aktivno i djelatno
sudjelovanje u slavljima kao kulturalnom kontekstu pojedinog naroda. Kul-
turalnu vrijednost imaju mnogi obredni elementi kao što su: stil slavljenja,
način pozdrava i odgovora, odabir vrste i načina pjevanja, načini izgovaranja
molitava i poštivanje šutnje, oblici obrednih gesti, odabir mjesta za predsjeda-

živo vrelo 11 - 2019 7

 NAŠA TEMA

telja slavlja ili za vjernike. Na taj način lokalni kulturalni modeli daju partiku-
larnu boju i postaju sastavni dio inkulturiranog liturgijskog slavlja.
Konstitucija Sacrosanctum Concilium donosi važno načelo: »Liturgija
se, naime, sastoji od nepromjenjivoga, božanski ustanovljenoga dijela te od
dijelova koji su podvrgnuti promjenama; oni se tijekom vremena mogu ili
čak moraju mijenjati ako se u njih možda uvuklo ono što manje dobro odgo-
vara unutrašnjoj naravi same liturgije ili je postalo manje prikladno. Tom se
obnovom tekstovi i obredi moraju tako urediti da jasnije izraze svetinje koje
oni označuju te da ih kršćanski narod, koliko je to moguće, uzmogne lako
shvatiti i u njima sudjelovati punim, djelatnim i zajednici svojstvenim slav-
ljem.« (SC 21). Prema koncilskim smjernicama svaka revizija i prilagodba
pojedinih dijelova liturgijskih obreda ili knjiga treba biti pripremljena pre-
ciznim teološkim i povijesnim ispitivanjem, kako se ne bi narušila narav i
svrha kršćanskog kulta te vjernost tradiciji. Svaka mjesna ili krajevna Crkva
ujedinjena je s univerzalnom vjerom i slavljem sakramenata, ali i vjernošću
apostolskoj tradiciji.
Danas jedan od najvažnijih kriterija liturgijske inkulturacije u suvreme-
nu kulturu jest prijevod liturgijskih knjiga obnovljenih prema smjernicama
Drugoga vatikanskog koncila na suvremene jezike. Pitanje prijevoda više je
nego aktualno te posljednjih desetljeća izaziva najviše poteškoća i nerazu-
mijevanja. Instrukcija Liturgiam authenticam Kongregacije za bogoštovlje
i disciplinu sakramenata iz rujna 2001. godine oprezno je postavila nova
načela i smjernice u prijevodu tipskih izdanja liturgijskih knjiga na narodni
jezik. Ta načela se u pojedinim elementima ne podudaraju sa smjernicama
proizašlim iz koncilske obnove i postkoncilskim dokumentima, pa apostol-
sko pismo ‘motu proprio’ Magnum principium pape Franje iz rujna 2017.
nastoji novim uputama usmjeriti prevoditelje i biskupske konferencije u
iznimno zahtjevnom procesu prevođenja tradicionalnog latinskog teksta u
drukčiju logiku suvremenog jezika i novih kulturalnih okolnosti. Svaki prije-
vod liturgijskih tipskih knjiga na govorni jezik izazov je i interpretacija koja
unutar istoga rimskog obreda otvara prostor opravdanoj različitosti i prila-
godbama raznim narodima, etničkim grupama i krajevima. Ta problemati-
ka i dalje ostaje otvorena te se ne naziru jednostavna rješenja.

Zaključne misli
Liturgija od samih početaka posjeduje specifičan kulturološki karakter, ne
toliko vanjskim i promjenjivim aspektom obreda, već samim oblicima i na-
činima slavlja. Isto liturgijsko slavlje u raznim krajevima svijeta uvijek je
različito. Na primjer, oblikovanje prostornih elemenata u liturgijskom pro-
storu, pridavanje važnosti liturgijskim službama, forme molitve, geste, sim-
boli, pjevanje i umjetnički oblici – sve to daje liturgiji partikularnu mjesnu
fizionomiju, na način da se u slavlju pojedinac i zajednica osjećaju kao kod
vlastite kuće, doma. Ali ipak, s druge strane, slavlje se može iskusiti svugdje
kao jedinstveno i istovjetno, stvarajući na taj način bogato zajedništvo vjere.
Jedinstvo obreda pruža realno iskustvo zajedništva gdje je ono poštovano
u nutrini te u isto vrijeme proživljeno u svojoj vitalnosti, mnogostrukosti
i jedinstvu koji nisu u suprotstavljenosti. Liturgija je tako uvijek nadilazila

8
svaku kulturu i okupljala sve kršćane svih geografskih prostora i vremen-
skih razdoblja u jednu zajednicu kršćanske obitelji. Tako se kršćanstvo, in-
kulturirano na ispravan način u određenu kulturu, ne može nikada svesti na
samo jednu od komponenata te kulture.
Mnogostruki su izazovi liturgije pred današnjom kulturom. Osnovna
prepreka suvremene kulture koja se opire vjeri u Boga nije više toliko seku-
larni ateizam koji promiče samoga sebe, već relativizam postmodernizma
koji se kreće između otuđenosti i pragmatizma. Relativizam se na taj način
može promatrati kao posljednji stadij sekularizma. Međutim, dolazi i do
promjene ideje: sekularizacija se sve manje promatra kao povijesno ‘potreb-
no’ razdoblje nakon kršćanstva, već više kao stav narcisoidnosti i vlastite
lagodnosti čovjeka, a time i grijeha. Time se događa odmak samodostatnog
čovjeka od Boga, sa svim posljedicama koje nužno proizlaze iz takvog oblika
otuđenja. Ipak, možda relativizam postmodernizma omogućuje ponovno
govor o onome što nije relativno. Inkulturacija kršćanstva i liturgije danas
više nego ikada može biti kritika, temeljena na vjeri, same kulture. Inkultu-
racija postaje navještaj da liturgija uvijek posjeduje kozmički i univerzalni
karakter, da se prihvaća i živi, da nadilazi opseg onoga što se može napraviti
i što je već učinjeno te da vodi u okvir onoga što je darovano, odnosno življe-
ne stvarnosti koja se povjerava čovjeku. Pred relativnošću suvremene kultu-
re liturgija se postavlja kao nerelativnost za zajednicu i pojedinca: jamstvo
je i izraz činjenice da se u liturgiji događa nešto više i važnije u odnosu na
pojedinu zajednicu i u odnosu na čovjeka koji može u potpunosti ostvariti
samoga sebe. Liturgijsko slavlje postaje mjesto ostvarenja susreta s Bogom
i uzbiljenje Božjega dara spasenja.

Kristovo otajstvo spasenja

zacjeljuje sve rane društva
i kulture.
Đuro Seder

živo vrelo 11 - 2019 9

 NAŠA TEMA

Vjerni mrtvi živi su u Kristu

Uz Spomen svih pokojnih vjernika

Danimir Pezer

S
pomen svih vjernih mrtvih slavi se u srcu jeseni. Drveće gubi
svoje lišće, jutarnje su magle sve gušće, a dani sve kraći. Me-
đutim, groblja su puna cvijeća kao da je proljeće. Odrazi toga
veličanstvenoga prirodnog ugođaja, kontrasti svjetla i mraka, života i
smrti, pretočeni su ne samo u liturgiju Dušnog dana, odnosno posljed-
nicu Dies irae (Dan srdžbe), nego i u liturgijske prostore, u glazbu i
likovnu umjetnost tijekom cijele liturgijske godine.

Važnost molitve za pokojne

Već stoljećima kršćani se 2. studenoga spominju svojih pokojnika.
Spomendan svih pokojnih vjernika u liturgijskome kalendaru slijedi
odmah poslije svetkovine Svih svetih. Kao da nam kalendar slikovito
želi reći da sveti uzimaju mrtve za ruke i uvode ih u svoje zajedništvo,
podsjećajući nas tako da se ne spašavamo sami. Na spomendan Svih
vjernih mrtvih kršćani ne samo da se sjećaju svojih pokojnika, nego
i idu na groblja, kao da ih ondje žele susresti. Iz poštovanja prema
njima grobove pokrivaju cvijećem i svijećama.
U grobljima počivaju tijela naših pokojnika, koji su nam u baštinu
ostavili vjeru i vrijednosti na kojima gradimo svoj svagdanji život.
Stoga je ovaj spomendan za kršćane velika proslava uskrsnuća. Smrt
nije posljednja stvarnost života. Često trebamo imati na pameti Isu-
sovo obećanje iz Ivanova Evanđelja: »Svi koje mi daje Otac, doći će k
meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti.« (Iv 6, 37). Kršćanin je
onaj tko svaki dan ide k Isusu: iako mu je život obilježen grijehom
i padovima, Isus ga ne odbacuje; naprotiv, prihvaća ga u svojoj lju-
bavi darujući mu oproštenje grijeha i vodi ga u vječni život.
Za kršćane smrt nije zagonetka, nego misterij. Kršćanin, koji je
s Kristom umro i suukopan, u Kristu je i preobražen. U ovakvome
viđenju smrti, koje dolazi iz vjere u kojoj je smrt sestrica, kako ju
naziva sv. Franjo Asiški, Krist nam daruje život i zajedništvo. Stoga
se zemaljska Crkva, spominjući se vjernih mrtvih, ujedinjuje s nebe-
skom Crkvom i zaziva milosrđe za one koji pred Bogom trebaju dati
račun za svoja djela (usp. Ap 2, 12). U sjećanju živih su mrtvi, čiji je
život obilježen ne samo dobrom nego i zlom, manama i pogrješka-
ma. Ali kao da postoji instinkt u srcu koji traži da poštujemo mrtve
i mislimo na njih, čvrsti u nadi da su spašeni i da se nalaze u sjeni

10
blaženih i svetih. Molitva za pokojne je djelo ljubavi prema pokojnima koji
su prispjeli u nebesku domovinu. Molitva za pokojnu braću i sestre naša je
dužnost. Nikad ne smije biti prekinuta, nego življena kao zajedništvo
svetih. Naša molitva je najbolji način da se pridružimo Isuso-
voj molitvi: »da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim»
Iv 17, 21).
(Iv 6, 39) i »da svi budu jedno« (Iv

Živi, mrtvi i sveti – jedna Crkva

Spomen svih pokojnih vjernika, iako se slavi neposre-
dno nakon svetkovine Svih svetih, ne zasjenjuje ovu
svetkovinu, nego nas podsjeća da između vremena i
vječnosti nema prekida. A vječnost je »istodobno cjelo-
vito i potpuno posjedovanje beskonačnog života (aeternitas
est interminabilis vitae tota simul et perfecta possessio), kaže
Boetije u svom djelu De consolatione philosophiae.
U tome smislu treba razumjeti liturgijsku intervenciju
Amalarija iz Metza, koji je službu za pokojne uveo poslije svetko-
vine Svih svetih, s nakanom da se moli za one koji su napustili ovaj
svijet, a još nisu u zajedništvu svetih. Po mišljenju pravoslavnoga te-
ologa Oliviera Clémenta »genij kršćanskog Zapada sastoji se u stav-
ljanju svetkovine Svih svetih prije dana mrtvih«. Sveti, znajući da u
Uskrslome nema više smrti, povlače mrtve da idu njihovim stopama.
Na Dušni dan svaki svećenik može slaviti tri mise, pa Misal i sa-
drži tri misna obrasca za taj dan. Oni prilično jedinstveno tematizi-
raju nadu u ispunjenje usnulih u Kristu, utemeljenu na Kristovu
uskrsnuću. Može se također birati između četiriju pokojničkih
predslovlja. Spomen svih vjernika pokojnika, padne li u ne-
djelju, potiskuje nedjeljni molitveni obrazac. Molitva za
pokojne ne boji se odjenuti se liturgijskom bojom žalosti, ali
to ne čini da bi poticala žalost, nego da bi u vatru stavila
dramu smrti.
Ulazna antifona mise za pokojne Requiem aeternam
(Pokoj vječni…), uzeta je iz apokrifne Četvrte Ezrine knjige,
sastavnoga dijela Jeronimove Vulgate. Veličanstvenom
gregorijanskom melodijom ove ulazne antifone nadah-
njivali su se brojni glazbenici koji su pisali glazbu za
Requiem.. Katekizam Katoličke Crkve kaže da se prak-
sa molitve za pokojne oslanja na Sveto pismo, a Dru-
ga knjiga o Makabejcima ističe da je Juda Makabejac
prinio žrtvu naknadnicu za pokojne da im se oproste
grijesi (2Mak 12, 46). Crkva je, od prvih vremena,
častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, po-
glavito misnu žrtvu, kako bi, očišćeni, mogli prispjeti
k blaženome gledanju Boga. Crkva također preporuča
milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika
(KKC 1032).
Bol zbog smrti i nada u vječnost…
živo vrelo 11 - 2019 11
 NAŠA TEMA
Posljednica Dies irae
(U dan onaj)
U dan onaj, u dan gnjeva
Ognjem svijet će sav da sijeva:
Sa Sibilom David pjeva.
Kolik strah će na sve pasti
Kada Sudac s višnjom vlasti
Dođe pretrest ljudske strasti!
S trublje čudan zvuk romòni,
U sva groblja budeć roni
I pred prijestol mrtve goni.
Smrt i narav zadivljene
Motre ljude oživljene
Na sud Božji sakupljene.
Otvara se knjiga jadâ,
Knjiga grešna ljudskog rada,
Što će vagnut biti sada.
Kada Sudac sudit stane,
Sve će tajne biti znane,
Sve grehote pokarane.
Što ću jadan tada zborit?
Komu ću se zagovorit
Gdje i dobre strah će morit?
Kralju strašne veličine,
Dajuć spas ko dar s visine,
Spasi mene, pun miline!
Sjeti se, o Spase mio,
Da si za me putnik bio,
Ne daj mi u paklu dio.
Ištući me trudan hóda,
Spasenje mi križem poda,
Zar da bude to bez ploda?
Višnji Suče, pravdo stroga,
Sagrješenja prosti mnoga
Prije dana osvetnoga.
Uzdišem ko krivac hudi,
Grijeh mi stidom lice rudi,
Dršćuć prosim: ne osudi!
Mariju si opravdao,
Raj zločincu obećao
Pa i meni nadu dao.
12
Dies irae – ispjevana franjevačka propovijed
U danima koji slijede nakon Spomena svih pokojnih vjernika, mi-
sna evanđelja, koja su opečaćena Isusovim eshatološkim govorom,
pripravljaju nas na advent. U zadnjemu tjednu liturgijske godine u
liturgiji časova – u Službi čitanja, Jutarnjoj i Večernjoj – umjesto
redovitih himana mogu se moliti posebni ‘himni’, koji su dijelovi
iz posljednice Dies irae, ‘Dan srdžbe’, ili, kako je na hrvatski pre-
vedeno: U dan onaj. (Posljednice, lat. sequentiae, u liturgiju su
uvrštene kao poetski raskošni himni s vrlo bogatom melodijom
koji, nakon poklika Aleluja, tumače misterij dotičnoga blagdana.)
Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj stječemo
svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada će doći vrijeme
obnove svih stvari i kada će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno
obnoviti i sav svijet, koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu
napreduje prema svome cilju (Lumen gentium 48).
Koja je sličnost između sv. Franje i Mozarta? Poslovica kaže:
siromaštvo i kašalj ne daju se sakriti. I jedan i drugi bili su vrlo si-
romašni, a ostavili su nam ogromno duhovno blago. Sv. Franjo bio
je sin bogata trgovca i siromaštvo je izabrao dragovoljno. Mozart
nije dragovoljno izabrao siromaštvo, ali ga je dobro iskusio. Jedan
od Mozartovih učitelja glazbe bio je franjevac Giovanni Batista
Martini. Posljednje, najljepše i najduhovnije Mozartovo djelo je
Requiem – misa za pokojne. Više od pola Requiema zauzima po-
sljednica Dies irae. Nju je najvjerojatnije napisao franjevac Toma
Čelanski (1200.-1260.), a nalazi se u Franjevačkome misalu (Mis-
sale franciscanum Regulae) iz 13. st., a u Rimski misal uvrštena je
u 14. st. Najstariji rukopis na kojem je zabilježena nalazi se u rod-
noj kući svetoga Franje u Asizu. Tekst ove posljednice najljepša je
ispjevana franjevačka propovijed.
Sv. Franjo u svom Pravilu upozorava propovjednike »da njihove
riječi […] budu prokušane i čiste, puku na korist i izgradnju; neka
im u kratku govoru navješćuju poroke i vrline, kaznu i slavu, jer
je Gospodin na zemlji kratko govorio«. Danas su rijetke propovi-
jedi o ‘posljednjim stvarima’, a sažimaju se otprilike ovako: »Bog
je ljubav, ljubimo se!« Istina, Bog je ljubav, i poniznost, i strplji-
vost, i dobrota, i ljepota, i mir, kako pjeva sveti Franjo, a tlo iz kojeg
izrasta ljubav je sloboda. Zato bi propovijed trebala biti pohvala
Božjem milosrđu i ujedno himan o slobodi. Jer, upravo u slobodi
čovjek se može odlučiti ne samo za ljubav, nego i protiv ljubavi.
Naša odluka za ljubav ili protiv nje ne ovisi samo o Bogu darivatelju
slobode, nego i o nama. Zato u tome prostoru slobode i ljubavi ima
smisla govoriti i o porocima i o vrlinama, o kazni i o slavi.
Kao što je Dies irae ispjevana propovijed, tako je Michelange-
lovo Stvaranje svijeta iz Sikstinske kapele naslikana propovijed
o slobodi: Bog Stvoritelj ispružio je svoj nježni očinski prst do
kraja. On je sa svoje strane učinio sve. Sad je do Adama: hoće li
on ispružiti svoj prst, ovisi o njemu. Sv. Augustin kaže: »Bog nas
je stvorio bez nas, ali nas ne će spasiti bez nas.« Naše propovijedi Molitva mi nema moći,
i liturgijska slavlja trebali bi pomoći Adamu – a to znači svakom Al’ ti blag si, ne daj poći
čovjeku, jer Bog svoje spasenje nudi svakomu čovjeku – da i on U plam vječni mojoj zloći.
svoj mlitavi prst ispruži do kraja te zgrabi Božji prst, odnosno Kad potreseš grešnim svijetom,
Božju ponudu spasenja. Plamenu ga predaš kletom,
U srednjem vijeku, kada su europska duhovnost i umjetnost Zovni mene s vojskom svetom.
dostigle svoj vrhunac, bilo je poznato preko pet stotina posljed-
nica. Papa Pio V. u 16. st. zabranio ih je skoro sve, a preživjelo ih K ovcama me svojim kreni,
je samo pet, među njima i Dies irae. Međutim, liturgijska obnova Među jarad ne daj meni,
šezdesetih godina 20. stoljeća izostavila je iz Rimskoga misala i S desne strane mene djeni.
posljednicu Dies irae, tako da su preostale samo četiri: duhovska Molim u svoj sniženosti,
Veni, Sancte Spiritus, uskrsna Victimae paschali laudes, tijelov- Srca puna skrušenosti:
ska Lauda, Sion Salvatorem i posljednica spomendana Blažene Daj mi umrijet u milosti.
djevice Marije žalosne Stabat mater.
Avaj dana suzâ, straha,
Izvori himna Dies irae Kada grešni stvor iz praha
Dies irae je izvanredan himan koji se rabi kao posljednica (sek- Pođe k sudu posljednjemu!
vencija) u misama zadušnicama i na Dušni dan. Međutim, Filippo Slatki Spase, prosti njemu!
Ermini smatra da je Dies irae, zbog svoje eshatološke dimenzije, Spase blagi, ti nas vodi
nekoć bila posljednica mise prve adventske nedjelje. U Svetome U dvor svetih nebesnika,
pismu od knjige Izlaska do Otkrivenja Bog je predstavljen kao U zbor sretnih blaženika!
»Onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi«. Mario Righetti tvrdi da Amen.
je izvorni tekst, sastavljen od samo šesnaest strofa, završavao rije-
čima: gere curam mei finis, što je na hrvatski prevedeno: Daj mi
umrijet u milosti. Po njemu Dies irae je izvorno najvjerojatnije
bila molitva pobožne duše koja, dršćući pred Božjim sudom, za-
ziva Božje milosrđe. Naknado su dodane još dvije strofe Lacri-
mosa dies illa (Avaj dana suza, straha) i Pie Iesu Domine, dona
eis requiem (Milo duše pogledaj, pokoj vječni njima daj) da bi se
tekst prilagodio misi zadušnici. To se vidi i iz toga što 17. i 18. stro-
fa odbacuju shemu trostruke rime, a posljednja dva stiha himna
umjesto rime rabe asonancu.
Mnoštvo velikih riječi izgovorili su o ovome himnu razni glaz-
benici i pisci. Mnoge su mu pohvale izrekli i himnolozi različitih
religijskih uvjerenja. Ovaj je himan nadahnut! Kada su u srednjem
vijeku htjeli slikovno prikazati kako je gregorijansko pjevanje na-
dahnuto, slikali su svetoga papu Grgura Velikog i goluba koji mu
šapće note na uho, a golub je simbol Duha Svetoga.
Izvor posljednice Dies irae je u Svetome pismu i u otačkim spi-
sima, napose u De civitate Dei svetoga Augustima. Sadržaj himna
uzet je uglavnom iz proročkih spisa Staroga zavjeta, neki izričiji uzeti
su doslovno iz Knjige proroka Sefanije i novozavjetnih eshatoloških
govora o Kristu. Novozavjetni biblijski temelj za Gospodnji sud nala-
zi se u Matejevu Evanđelju. Dakle, Posljednica nekad doslovno uzi-
ma rečenice iz Svetog pisma, a nekad ih parafrazira. Riječ je o obnovi
i preobrazbi cijelog svijeta, svemira. Znamo da će svijet, kako čitamo
u Svetome pismu, imati svoj kraj.
Kristov silazak u podzemlje.
živo vrelo 11 - 2019 13
 NAŠA TEMA

Smrt je uobičajena pojava ljudskog iskustva, ali o tome što se događa na-
kon smrti, ljudski razum ne može ništa reći. Ni božanska objava ne može
ukloniti veo koji skriva naš pogled na posljednje razdoblje svjetske povijesti,
ali nas ipak ostavlja u nekoj vrsti sumraka. U Posljednici se čovjek, svjestan
svoje bijede pred Bogom, obraća Kristu, milosrdnom sucu da mu oprosti
grijehe kao što je oprostio Mariji Magdaleni i raskajanomu razbojniku. U
riječima Posljednice, osim svečanog tona kojim se naglašava Božju uzvišen-
ost i moć, postoje i izrazi kojima se izražava osjećaj Božje žalosti zbog even-
tualne osude stvorenja. Bog je milosrdna ljubav i spasenje je besplatan Božji
dar, kao što kaže Čelanski (u prepjevu Milana Pavelića):
Rex tremendae maiestatis, Kralju strašne veličine,
qui salvandos salvas gratis, dajuć’ spas k’o dar s visine,
salva me, fons pietatis! spasi mene pun miline!
Čovjek, Božje stvorenje, može zazvati u pomoć Krista kralja pozivajući se
na njegovu neizmjernu žrtvu na križu. Čelanski je to ovako ispjevao:
Recordare, Iesu pie, Sjeti se, o Spase mio,
Quod sum causa tuae viae: da si za me putnik bio:
Ne me perdas illa die. ne daj mi u paklu dio!
Quarens me, sedisti lassus: Ištući me trudan hóda,
Redemisti Crucem passus: spasenje mi križem poda.
Tantus labor non sit cassus. Zar da bude to bez ploda?

‘Božja srdžba’ u Bibliji

Prorok Sefanija opisuje Dan Gospodnji kao dan gnjeva, tjeskobe i nevolje,
dan užasa i pustošenja, dan pomrčine i naoblake, dan tmina i magluština,
dan trubljavine i bojne vike, dakle, opisuje ga vrlo slikovito, dojmljivo i snaž-
no. Od prve knjige Svetoga pisma do posljednje na mnogo mjesta govori se
o srdžbi Božjoj. Zašto se Bog srdi na čovjeka? Što izaziva Božju srdžbu, koja
je višestruko opisana u biblijskim tekstovima?
Biblijski tekstovi daju dvostruk odgovor. U prvom redu Bog se srdi zato
što se njegov narod ne drži Saveza i klanja se božanstvima, a drugi uzrok
Božje srdžbe je nepoštivanje Božjega Zakona i Božjih zapovijedi. Kako čov-
jek reagira kad se Bog na njega srdi? Dio Levitskoga zakona donosi propise o
žrtvama. Među ostalima nalazimo žrtvu okajnicu. Po naravi stvari u kajanje
su uključeni: veliki svećenik, zajednica, glavar, pojedinci, siromasi. Svatko
ima razloga kajati se i prinositi žrtvu okajnicu. Svoju volju za oproštenjem
Bog povezuje sa žrtvom. Čovjek iz žrtve izlazi zdrav, a time što Bog sa svoje
strane odgovara prijateljstvom i praštanjem u žrtvi, konačno nije obdaren
Bog nego čovjek. Ne možemo u tome smislu govoriti o načelu »dajem da mi
daš« (do ut des), nego o Božjoj veličini, koja čovjeku grješniku prašta i opet
ga pripušta sebi darujući mu nezasluženu milost.
U svojoj srdžbi Bog katkada kažnjava čovjeka, katkada čak cijelo čov-
ječanstvo (opći potop) ili pak čitavi izraelski narod (proročko tumačenje ba-
bilonskog sužanjstva zbog grijeha naroda). Međutim, Bog je otvoren prema
svome narodu i svemu svijetu ako mu se iskreno obrate, ako ga poštuju i
klanjaju se njemu, a ne ispraznim idolima.

14
 Božja se srdžba objavljuje i u Isusu: on se ne ponaša poput stoika koji »Kad se pojavi Krist, život vaš,
se nikad ne uznemiruje, nego silovito zapovijeda Sotoni, oštro prijeti zlim tada ćete se i vi s njime poja-
viti u slavi.« (Kol 3, 4)
duhovima, izvan sebe je pred đavolskom lukavštinom ljudi, a osobito
Đuro Seder: Kristov slavni
farizeja koji ubijaju proroke. Isus kori i neposlušne i malovjerne učenike,
dolazak, 2004.
a pokazuje napokon i srdžbu suca: kao gospodar gozbe, kao gospodar neu-
moljivog sluge, on tjera prodavače iz hrama i proklinje neplodnu smokvu.
Kristovim se dolaskom ipak dogodila korjenita promjena: od Božje sr-
džbe više nas ne izbavlja zakon, nego Isus. On je uzeo na sebe grijeh svijeta
da mi postanemo Božja pravednost u njemu; umro je na križu, bio je učinjen
prokletstvom, da bi nama dao blagoslov. Posljednica Dies irae nema naka-
nu plašiti nas posljednjim sudom, nego nas podsjetiti na ljepotu i uzvišenost
ponovnoga Kristova dolaska. Iščekivanje Kristova dolaska na kraju vremena
u rimskoj liturgiji posebno je naglašeno u došašću i na kraju crkvene godine.
Sveto pismo nam kazuje da vrijeme ima svoj početak i svoj kraj. Poslje-
dnja biblijska knjiga, Otkrivenje, završava riječima: Dođi Gospodine Isuse!
Tim se riječima izražava želja za ponovnim Kristovim dolaskom. Između
stvaranja svijeta i ponovnoga Kristova dolaska odvija se ljudska povijest. U
ovu povijest ljudskog roda utkana je, kao potka u osnovu, povijest spasenja.
Zato je naša povijest, bez obzira kako izgledala jadno i čemerno, istodobno i
povijest spasenja. Vrijeme se obično dijeli na prošlost, sadašnjost i budućn-
ost. U liturgiji slavimo Božje danas, zadržavajući čvrst odnos sa prošlošću i
iščekujući Božji dolazak iz budućnosti.

živo vrelo 11 - 2019 15

 NAŠA TEMA

Zagledanost u Krista u liturgijskome prostoru

Ponovni Kristov dolazak navijestili su proroci, a i Krist je sam više puta go-
vorio o svome ponovnom dolasku u slavi. Na pitanje tko je kršćanin, sveti
Bazilije odgovara da je kršćanin »onaj tko dan i noć bdije znajući da Gospo-
din dolazi«. Upitajmo se očekujemo li mi danas uvjerljivo Kristov dolazak.
Ovo pitanje trebamo postaviti, jer Crkva se definira po tome što očekuje i
čemu se nada. O ponovnome Kristovu dolasku danas se rijetko govori iako
u najsvetijem dijelu svete mise svaki dan ponavljamo: »Tvoj slavni dolazak
iščekujemo…«. I premda nam je i sam Isus više puta govorio o svome po-
novnom dolasku u slavi i konačnome i milosrdnome sudu koji je u stanju
otkriti istinu i pravednost o svakome od nas. Imamo doživljaj da kršćani
čitaju vrijeme na svjetovni način, tj. kao neprekinuto trajanje, lišeno svakog
iznenađenja i značajnih novosti, kao vječnu sadašnjost u kojoj se mogu do-
goditi mnoge stvari, ali ne i ponovni Kristov dolazak.
U prvim stoljećima kršćanstva tema ponovnoga Kristova dolaska bila
je prisutna ne samo u misnim molitvama i čitanjima nego i u arhitekturi i
slikarstvu. Eshatološki prostor u crkvi je apsida. Ona je u crkvi mjesto Božje
slave. Glavni sadržaj apside jest Pantokrator, Svevladar, Krist koji će doći na
kraju vremena suditi žive i mrtve. Čim uđemo u crkvu, s vrata možemo vi-
djeti kako nam Krist dolazi u susret i kako naš život ima cilj: on je usmjeren
prema Kristu.
Apsida je polukružni udubljeni prostor crkve, koji je starinom bio okre-
nut prema istoku. Velika je razlika u molitvi stajati ispred ravnoga zida i
apside u kojoj se nalazi Kristov lik. Pred ravnim zidom pogled se zaustavlja,
tako da imamo dojam da je i naša molitva naišla na zapreku, a pred po-
lukružnim zidom pogled se ne zaustavlja, nego ide dalje.
U Vatikanskoj kapeli Redemptoris Mater, iza oltara, umjetnik Marko
Rupnik napravio je mozaik nebeskoga Jeruzalema. Na vratima, koja se na-
laze na dnu nebeskoga Jeruzalema, stoji anđeo. Budući da se anđeo nala-
zi pri dnu mozaika, svećenik koji predsjeda liturgijskim slavljem zauzima
njegovo mjesto i tako nam otvara vrata nebeskoga Jeruzalema. Ovim mo-
zaikom umjetnik je zorno predstavio kako nam liturgija svojom ljepotom
otvara nebo i kako po njoj već sada postajemo dionicima nebeskoga Jeru-
zalema. Apsida je povlašteno Kristovo mjesto. Stoga, liturgijski prostor bez
apside i njezinoga glavnog sadržaja, Krista, koji će doći na kraju vremena,
lišen je vrhunca teologije.
Kao što je apsida imala svoj ikonografski plan i raspored, imali ga su i por-
tali. Na reljefima i skulpturalnoj dekoraciji glavnih fasada na portalima ro-
maničkih i gotičkih katedrala crkava otjelovljen je isti sustav kao u apsidi, uz
nužne izmjene. Zanimljiv je obrat od slikarstva ka skulpturi, odnosno prijenos
težišta ikonografskoga repertoara s interijera na eksterijer. Ovaj prijenos do-
vodi i do kontaminacije sadržaja: u sliku neba na luneti glavnoga portala pred-
stavlja se tema posljednjeg suda na način da izgleda kao da se kroz unutrašnju
stranu zapadne fasade probila van. I to je vrlo domišljeno jer program – sada
pristupačan i namijenjen svim prolaznicima, a ne samo intrantibus, tj. onima
koji ulaze, kako je nekoć pisalo na vratima crkve – mora obuhvatiti i prijetnju
i opomenu, a uz to dopunjen je temom grijeha i otkupljenja.

16
 Posljednji sud u glazbi i slikarstvu
Kad spomenemo posljednji sud, prva slika koja će nam pasti na pamet jest
Michelangelov Posljednji sud iz Sikstinske kapele, na kojem dominira lik
uskrsloga Krista. Gledajući ovu sliku nećemo ostati žalosni, naprotiv ona će
u nama pobuditi vrhunski estetski ugođaj. Ovu sliku godišnje pogledaju mi-
lijuni ljudi. Zanimljivo je da nijedna tema iz Svetoga pisma nije umjetnicima
bila toliko izazov kao smrt i posljednji sud.
Najveći glazbenici svijeta također su se okušali u pisanju nota za Dies
irae, a prije svih Cherubini, Verdi i Mozart. Slušanje ove posljednice ne će
u nama pobuditi osjećaje straha, nego će proizvesti uzvišen estetski ugođaj.
Slično je i s Danteovom Božanstvenom komedijom. Francuski pisac Char-
les Péguy je rekao da Dante opisuje svoje putovanje kroz pakao kao turist.
Možda će se netko upitati je li primjereno osjećati se ugodno i radosno dok
se prisjećamo »dana gnjeva«.
Navedena umjetnička djela zorno nam pokazuju da posljednji sud može
biti kontempliran i na radostan način. Štoviše, naš Učitelj i Gospodin reče
za sebe da je došao na svijet da bismo imali život u izobilju, a sama sebe
definirao je kao istinu i život, obećavši taj život u izobilju onima koji ga slije-
de. Napokon, na koncu povijesti ne očekuju nas posljednje stvari kao neka
mjesta ili prostori: očekuje san Krist, umrli i uskrsli, koji je osobni eshaton,
mjera i cilj sveolikoga našeg duhovnoga rasta.

STUDENI
2 S Spomen svih vjernika pokojnika 17 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
LITURGIJSKI KALENDAR

3 N TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
4 P Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan:
Rim 11,29-36; Ps 69,30-31.33-34.36-37; Lk 14,12-14
5 U Svagdan: Rim 12,5-16a; Ps 131,1-3; Lk 14,15-24
6 S Svagdan: Rim 13,8-10; Ps 112,1-2.4-5.9; Lk 14,25-33
7 Č Svagdan: Rim 14,7-12; Ps 27,1.4.13-14; Lk 15,1-10
8 P Svagdan; ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik
Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8
9 S POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan:
vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 (ili: 1Kor 3,9c-11.16-17);
Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22
10 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
11 P Sv. Martin Tourski, biskup, spomendan
Mudr 1,1-7; Ps 139,1-10: Lk 17,1-6
12 U Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan
Mudr 2,23 – 3,9; Ps 34,2-3.16-19; Lk 17,7-10
13 S Svagdan: Mudr 6,1-11; Ps 82,3-4.6-7; Lk 17,11-19
14 Č Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan
Mudr 7,22 – 8,1; Ps 119,89-91.130.135.175; Lk 17,20-25
15 P Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj
Mudr 13,1-9; Ps 19,2-5; Lk 17,26-37
16 S Svagdan; ili: Sv. Margareta Škotska; Sv. Gertruda, djevica
Mudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105,2-3.36-37.42-43; Lk 18,1-8
18 P Svagdan; ili: Posveta bazilika sv. Petra i Pavla, apostola
1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64; Ps
119,53.61.134.150.155.158; Lk 18,35-43
19 U Svagdan: 2Mak 6,18-31; Ps 3,2-7; Lk 19,1-10
20 S Svagdan: 2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28
21 Č Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan
vl.: Zah 2,14-17; Otp. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50
22 P Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan
od dana: 1Mak 4,36-37.52-59; Otpj. pj.: 1Ljet
29,10-11b.11d-12; Lk 19,45-48
23 S Svagdan; ili: Sv. Klement I., papa i muč.; Sv. Kolumban, opat
1Mak 6,1-13; Ps 9,2-4.6.16.19; Lk 20,27-40
24 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA
25 P Svagdan; ili: Sv. Katarina Aleksandrijska
Dn 1,1-6.8-20; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Lk 21,1-4
26 U Svagdan: Dn 2,31-45; Otpj. pj.: Dn 3,57-61; Lk 21,5-11
27 S Svagdan: Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28;
Otpj. pj.: Dn 3,62-67; Lk 21,12-19
28 Č Svagdan: Dn 6,12-28; Otpj. pj.: Dn 3,68-74; Lk 21,20-28
29 P Svagdan: Dn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33
30 S SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan
vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22
živo vrelo 11 - 2019 17
 OTAJSTVO I ZBILJA 2. studenoga 2019.

Spomen svih vjernika pokojnika

Ulazna pjesma
Bog koji uskrisi Krista
od mrtvih oživjet će
i smrtna tijela naša
po Duhu svome koji
prebiva u nama.
Usp. Rim 8, 11
Zborna molitva
Bože, tvoj je Sin pobijedio smrt
i prešao u nebo. Udijeli svojim
vjernim mrtvima, koji su
nadvladali ovaj smrtni život,
da navijeke gledaju tebe,
svoga Stvoritelja i Otkupitelja.
Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, primi ovaj prinos
što ti ga prikazujemo za svu
braću i sestre koji su usnuli
u Kristu: ova jedinstvena žrtva
nek im raskine lance smrti
te uđu u vječni život.
Po Kristu.

Prvo čitanje Job 19, 1.23-27a Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja

Ja znadem: moj Izbavitelj živi.
Čitanje Knjige o Jobu
Job progovori i reče:
O kad bi se riječi moje zapisale
i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
kad bi se željeznim dlijetom i olovom
u spomen vječan u stijenu uklesale!
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
Njega ja ću kao svojega gledati.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam Ps 27, 1.4-5.7.8b-9a.13-14
Pripjev: V
 jerujem da ću uživati dobra
Gospodnja u zemlji živih.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!
Drugo čitanje Rim 5, 5-11
Opravdani krvlju njegovom,
spasit ćemo se po njem od srdžbe.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola
Rimljanima
Braćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je B­ ožja
razlivena u srcima našim po Duhu Svetom
koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo
nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas
bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za
pravedna umro; možda bi se za dobra tko
i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju
prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici,
Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više
sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom,
spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se
s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova
dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se
više, pomireni, spasiti životom njegovim.
I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodi-
nu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo
pomirenje.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja Iv 6, 37-40
Blagoslovljen si, Oče, Gospodaru neba
i zemlje, što si otajstva Kraljevstva
objavio malenima.

18
 Ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje
mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.
Đuro Seder: Uskrsnuće; Katedrala sv. Terezije Avilske u Požegi.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Iščekujemo Spasitelja,
Gospodina našega Isusa
Krista: on će preobraziti
ovo naše bijedno tijelo
i suobličiti ga tijelu
svome slavnome.
Fil 3, 20-21
Gospodine, prinijeli smo
žrtvu za tvoje pokojne sluge.
Dao si im milost krštenja,
po velikom milosrđu uvedi
ih u puninu vječne radosti.
Po Kristu.

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo

nebeskomu Ocu, izvoru i darivatelju života,
da naš zemaljski hod upravi na put vječnosti
te jednom prispijemo u vječno zajedništvo s njim.
Molimo zajedno:
Evanđelje Iv 6, 37-40 Prosvijetli nas, Gospodine, svjetlom uskrsnuća.
Tko vjeruje u Sina ima život vječni
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. 1. Nadom uskrsnuća rasvijetli hod svoje Crkve
da nikada ne prestane tražiti izgubljene
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu te svima pruža svjedočanstvo tvoje ljubavi
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje i dobrote, molimo te.
mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko do- 2. Našoj braći i sestrama koji se približiše
đe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne rastanku od ovozemaljskoga života
da vršim svoju volju, nego volju onoga koji daj da radosno uzvjeruju u tvoje spasenje
me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: i s radosnom nadom u novi život dođu
da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, pred tvoje lice, molimo te.
nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, 3. Sve koji tuguju za svojim pokojnima okrijepi
to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina utjehom vjere da spoznaju kako smrt nije kraj
i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga nego prelazak u novi život, molimo te.
uskrisim u posljednji dan.« 4. Nebeskim mirom nagradi sve one koji svoje
Riječ Gospodnja. živote nesebično ugradiše u mir i slobodu
zemaljske nam domovine, molimo te.
5. Nama, koji smo danas u molitvi združeni
sa svim pokojnima, daj da životom
Ulazna: 751 Vječni pokoj svjedočimo vjeru u uskrsnuće, molimo te.
Otpjevni ps.: Vjerujem da ću uživati dobra
6. Za svu braću i sestre koji u vjeri preminuše:
Gospodnja (www.hilp.hr)
otvori im vrata svoga nebeskog kraljevstva,
Prinosna: 747-748 O nado naša molimo te.
   ili: 739 U tvom ću šatoru
Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži
Pričesna: 733 Svjetlost vječna
svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći
   ili: 136.2 Dođite k meni
i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji si nam
Završna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni
u vječnosti pripravio po svome Sinu Isusu Kristu.
         ili: 236 U onaj Dan
Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
         ili: XVII O Bože, ti si oduvijek

živo vrelo 11 - 2019 19

 OTAJSTVO I ZBILJA Dušni dan
Umiremo i živimo zajedno
J
učer, na svetkovinu Svih svetih svoj smo
životni pogled usmjerili ‘prema gore’,
prema svetomu nebeskom gradu, u za-
hvaljivanju i u molitvi za zagovor onih koji su
dovršili zemaljski hod i žive u punome zajed-
ništvu s Bogom. Danas svoj pogled usmjeruje-
mo ‘prema dolje’, prema ‘zemaljskomu gradu’,
da bismo molili za one koji su otišli pred nama
»obilježeni znakom vjere«. Duhovno se zdru-
žujemo s pokojnima u slavljenju vazmenoga
otajstva Krista Gospodina.
Vjerom ispovijedamo da će Gospodin »doći
suditi žive i mrtve i da njegovu kraljevstvu ne
će biti kraja«. Ta vjera relativizira zemaljske
interese, sužava trajanje trpljenja i prolaznih
radosti, obećava vječni život koji ne možemo
vidjeti zemaljskim očima, nego samo vjerom
koja rasvjetljuje put našega hoda prema vječ-
nosti. Današnje slavlje jača našu vjeru u uskr-
snuće tijela izraženu i riječima predslovlja mise
za pokojne u kojemu se kaže da se naš život mi-
jenja, a ne oduzima i »nakon što se raspadne
zemaljski dom stječe se vječno prebivalište na
nebesima«.
Današnja liturgija ne plače niti u središtu
ima smrt, nego uskrsnuće. A suze, koje se jav-
ljaju zbog naše ljudske krhkosti i ljubavi u toj
Bi položen u grob, da nas uzdigne u život.
Vladimir Blažanović: Polaganje u grob, 2000.-2001.
20
krhkosti, briše ruka Božjega milosrđa. Riječ ko-
ju danas živi Crkva ne govori o završetku, nego
o uskrsnuću. Odvojenost od zemaljske blizine i
osjećaja, koja je bolna, praćena je molitvom Cr-
kve i ne može raskinuti duboku poveznicu koja
nas sjedinjuje s Crkvom.
Najljepši dio života je pred nama
Zato danas groblja, mjesta tišine i suzdržanih
koraka, ne gubeći ništa od te ljepote, postaju
očitovanja slavljenja vjere. Ljudi hodaju sta-
zama, puteljcima, uskim prolazima između
grobova; nose svijeće i cvijeće; dodiruju križ,
kamenu ploču ili bilje na humku, sliku i slova s
imenima; zastaju u molitvi laganim pomakom
usana ili pak pogledom koji molitveno zahvaća
i one grobove na kojima nema znakova zemalj-
skih sjećanja. Sve se to združi u euharistiji, u
vazmu Isusa Krista, toj jedinoj istinskoj pove-
znici prolaznoga i vječnoga.
Groblja su mjesta na kojima se nalazi oču-
van trag smrtnosti naših bližnjih u iščekivanju
uskrsnuća, ali je on i prizivanje na stvarnost
našega života koji u smrti ima predzadnji su-
sret, obvezni prelazak u vječnost, od kojega
nitko nije izuzet. Godišnji spomen pokojnih
usmjeruje naš pogled prema vječnosti, posta-
je prigoda za učvršćivanje naše vjere u Krista,
umrloga i uskrsloga, te za vrjednovanje njiho-
vih pouka, primjera i poziva da se pouzdajemo
u Gospodina iščekujući ponovni susret s njima
u zajedništvu istoga Gospodina.
Sveti Augustin nas podsjeća da je prvi dan
našega života ujedno i »prvi korak prema smr-
ti«. Valja dodati: i prema vječnosti. Tu činjenicu
gledamo kao dar i mogućnost. Bez toga koraka
ne postoji nada, ta neizreciva životna dragocje-
nost. Propovjednik piše: »Onaj tko je među ži-
vima, ima nade: i živ pas više vrijedi nego mrtav
lav. Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne
znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zabo-
ravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njiho-
ve ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela
ni u čem što biva pod suncem.« (Prop 9, 4-6)

Ovo je poticaj na razmišljanje o zemalj-
skim stvarnostima koje ne traju, propadaju,
ali i o obvezi dobroga korištenja vremena koje
nam je darovano za življenje i za pomaganje
živima. Jednako tako, Sveto pismo poziva na
razmatranje života kršćana nakon smrti. Isus
koristi riječ ‘raj’ na križu, u obećanju spasenja
raskajanomu razbojniku (usp. Lk 23, 43). Raj i
vječni život jest boravljenje s Kristom zauvijek.
Time se ostvaruje potreba čovjeka za međuod-
nosom. Nedostatak suodnosa s drugim vodi u
umiranje. Prvi odgovor na tu čežnju nalazi se
u majčinu pogledu u kojemu se novorođenče
osjeća prihvaćeno i ljubljeno.
Isus je osvijetlio otajstvo naše smrti, a svo-
jim je ponašanjem, osobito suzama pred smr-
ću prijatelja Lazara (usp. Iv 11), pokazao da je
razumljiva naša bol zbog odlaska ljudi koji su
nam dragi. Ali u njoj ne smijemo ostati. On je
vječni život vezao uz vjeru u njega i darovao
temelj, sidrište za sigurnost nade. I dok jed-
ni smatraju da sreća pripada samo mladosti
i prošlosti, dok drugi radost drže samo nedo-
hvatljivim bljeskom i život grubošću, mi vjeru-
jemo da je najljepši dio života pred nama. Novi
život u Kristu prolazi od ‘obale zemlje’ do ‘obale
neba’. Nebeski grad o kojemu piše Otkrivenje
(21, 3-5) daje smisao i značenje našoj nadi na
zemlji. Ta nada ne razočarava, jer je dar Duha
Svetoga i zove se Isus. Sveti Pavao Kološanima
piše: »Krist u vama, nada slave!« (Kol 1, 27)
Pred vlastitom smrću…
U našemu je životu odlučujuća spoznaja o vla-
stitoj smrtnosti i o smrti koju trebamo proći.
Običava se reći da vlastita smrt daje vrijednost
životu. Premda i u našoj zapadnoj kulturi po-
stoje pokušaji ponavljanja zemaljskoga života
u raznim oblicima ‘novih prilika’, život ostaje
neponovljiva, ali – u cjelovitosti vječnoga –
trajna zbilja. Iz toga proizlazi odgovornost pre-
ma drugim ljudima, prema sebi i svijetu.
Razmatrajući svoju smrt, prihvaćamo svoj
život kao zbilju koja se tiče i drugih. Očovje-
ZRNJE
N e bojimo se trenutka smrti. On može
biti iznenadan, bezbolan, da ga i ne osjetimo.
Bojimo se samo da nakon trenutka smrti uslijedi
smrt, vječna. Za one koji vjeruju u Krista, Pobjed-
nika smrti, smrt je doista samo trenutna, vre-
menita, prolazna. Vjera u uskrsnuće, u vječnost
s Bogom i u Bogu, preobražava sav život, pa i
samu smrt. Tko vjeruje u uskrsnuće, on već sada
živi uskrsno usmjeren, rasvijetljen vječnošću. Ne
da se zavesti i zarobiti vremenom, navezanošću
na svijet i na ono što on nudi. Divne su riječi sve-
toga Augustina: »Onaj tko misli u samome sebi
naći uzrok svoje radosti, ostat će žalostan, ali tko
uzrok svoje radosti potraži u Bogu, bit će trajno
radostan, jer Bog je vječan. Želiš li se vječno ra-
dovati, prikloni se Onomu koji je vječan.« Tražiti
radost u Bogu – to je hod prema vječnosti. frA
čujemo se, humaniziramo se, i živimo smisao
pronalazeći značenje za sebe i za druge. Štovi-
še, drugi i stvoreni svijet pomažu nam otkriti
smisao u osobnome životu. Enzo Bianchi ža-
li što u ekleziologiju nisu snažnije ušle riječi
apostola Pavla: ad commoriendum et convi-
vendum – »u srcima ste našim te umiremo i
živimo zajedno« (2Kor 7, 3) Pozornost privlači
i raspored riječi: najprije smo pozvani umrije-
ti zajedno, da bismo zajedno živjeli. Naša nas
smrt povezuje s onima koji su prešli prag, s
kojima smo živjeli i s kojima živimo; a živimo
ponajprije s Kristom.
Naša je smrt hod s Kristom koji nam pret-
hodi u umiranju, ukopu i uskrsnuću, da bi nas
dočekao i uveo nas u vječni život. U njemu će-
mo naći one koje volimo, jer su naročito oni
– uz sve ostale bližnje – mogućnost susreta
licem u lice, ostvarivanje od Gospodina nama
povjerenoga poziva. U spomenu pokojnih ži-
vimo pozvanost u Crkvi, u iščekivanju zajed-
ništva bez ikakve sjene i podjele. Dušni je dan
obnova crkvenoga zajedništva u kojemu umi-
remo i živimo zajedno.
Ivan Šaško
živo vrelo 11 - 2019 21
 OTAJSTVO I ZBILJA 3. studenoga 2019.

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

Ulazna pjesma
Gospodine, ne ostavljaj me,
Bože moj, ne udaljuj se od mene!
Požuri se meni na pomoć,
Gospodine, spase moj!
Ps 38, 22-23
Zborna molitva
Svemogući, milosrdni Bože,
tvoja je milost da ti dostojno
i uzorno služimo. Daj da bez
zapreke težimo za obećanim
dobrima. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, nek ova žrtva
u tvojim očima bude čista,
a nama plemenit dar
tvoga milosrđa. Po Kristu.

Prvo čitanje Mudr 11, 22-12,2 Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
Ti si milostiv svima jer ljubiš sva bića. i svet u svim svojim djelima.
Čitanje Knjige Mudrosti Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Sav je svijet pred tobom, Gospodine, kao
zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje
rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv
Drugo čitanjem 2Sol 1, 11-2.2
Proslavilo se ime Kristovo u vama, i vi u njemu!
svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na
grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš Čitanje Druge poslanice
sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. svetoga Pavla apostola Solunjanima
Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. Braćo:
A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Uvijek molimo za vas da vas Bog učini
Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? dostojnima poziva i snažno dovede do puni-
Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ne svako vaše nastojanje oko dobra i djelo
ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina
u svemu. Blago kažnjavaš prestupnike, našega Isusa u vama i vi u njemu – po milo-
koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se sti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.
ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine! A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa
Riječ Gospodnja. Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo
vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom
Otpjevni psalam Ps 145, 1-2.8-11.13cd-14 shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom,
Pripjev: Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim
Bože, kralju moj! pismom, kao da će sad – nà` dan Gospodnji.
Slavit ću te, Bože, kralju moj, Riječ Gospodnja.
ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka.
Svaki ću dan tebe slaviti,
ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.
Milostiv je i milosrdan Gospodin,
spor na srdžbu, bogat dobrotom. Ulazna: 219 Gospode, Bože
Gospodin je dobar svima,          ili: 78.3 O Bože, spasi me
milosrdan svim djelima svojim. Otpj. ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka (1-4)
Prinosna: XIV Evo nas, Oče
Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
Pričesna: 242 O sveta gozbo
i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
             ili: 188 Na Isusov se spomen sam
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
Završna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste
neka o sili tvojoj govore.

22
 Želio je vidjeti tko je to Isus.
Biblija iz opatije Saint-Bertin, Saint-Omer, 1190.-1200.;
Kraljevska knjižnica u Hagu.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Pokazao si mi stazu
života, obradovat
ćeš me licem svojim,
Gospodine.
Ps 16, 11
Gospodine, nahranio si
nas nebeskim otajstvom.
Molimo te, nek djeluje
u nama sve snažnije
i pripravi nas na dar što
ga obećava. Po Kristu.

Bogu Ocu, koji je svoga Sina poslao u svijet

Pjesma prije evanđelja Iv 3, 16
Bog je tako ljubio svijet
te je dao svoga Sina Jedinorođenca;
tko god u njega vjeruje, ima život vječni.
Evanđelje Lk 19, 1-10
Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je
njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej.
Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vi-
djeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva
jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope
se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao
proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda
gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas
mi je proboraviti u tvojoj kući.«
On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi
koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku
se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Go-
spodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog
imanja dajem siromasima! I ako sam koga
u čemu prevario, vraćam četverostruko.«
Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje
ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Tà` Sin
Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
Riječ Gospodnja.
da pronađe i spasi sve izgubljene, uputimo
svoje ponizne molitve zajedno govoreći:
Pohodi nas, Gospodine, svojom milošću.
1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:
da po primjeru Krista Učitelja hodi svijetom
i svima radosno naviješta tvoje spasenje,
molimo te.
2. Za pastire Crkve:
daj da svojim životom uvijek budu
dostojni službe koju im povjeravaš
te, izgrađujući zajedništvo tvojih vjernika,
budu svjedoci tvoje ljubavi prema
svakom čovjeku, molimo te.
3. Za ovu (župnu) zajednicu:
prodahni nas svojim Duhom da nam
ovo sakramentalno zajedništvo s tobom
bude vrelo radosnoga nasljedovanja
evanđelja, molimo te.
4. Za ljude koje je grijeh udaljio od tebe:
pohodi ih svojim mirom i daj da se
ponovno raduju zajedništvu s tobom,
molimo te.
5. Za braću i sestre koji preminuše:
iskaži im svoje milosrđe
i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.
Svemogući vječni Bože, po riječi svoga Sina
pohodio si nas spasenjem.
Udijeli nam jakost duha da uzmognemo biti
živi hram tebi posvećen.
Po Kristu Gospodinu našemu.

živo vrelo 11 - 2019 23

 OTAJSTVO I ZBILJA XXXI. nedjelja kroz godinu
Vjera nadcarinika Zakeja
K
ada je Isus ispripovjedio prispodobu
o farizeju i cariniku u hramu (Lk 18,
9-14) – koju smo slušali prošle nedje-
lje – zasigurno su simpatije slušatelja bile na
strani carinika. Dok se farizej u svojoj molitvi
hvalisao pred Bogom i prijezirno s visoka gle-
dao carinika, ovaj je pak stajao u dnu hrama i
spuštena pogleda, ponizno i skrušeno, molio:
»Bože milostiv budi meni grješniku!« (Lk 18,
13). Ispripovjedivši tu prispodobu Isus je po-
hvalio carinikov stav i njegovu molitvu te za-
ključio da se on, a ne farizej, vratio opravdan
svojoj kući.
Pa ipak, koliko god bila jasna njezina po-
ruka – kako treba bit ponizan i ne podcjenji-
vati drugoga – ta je prispodoba ostala nekako
nedovršena. Naime, koliko god nam se carinik
svidio u svojoj poniznoj molitvi u hramu, ostaje
pitanje: A što je bilo kada se vratio kući? Je li i
dalje činio iste grijehe, ili se promijenio? Ako se
kod svoje kuće i u svome poslu grješni carinik
24
nije nimalo trudio popraviti, onda nam se iz te
perspektive njegova molitva u hramu zapravo
čini licemjernijom od farizejeve. I priznavanje
grješnikom može biti čin ­oholosti ako se ­netko
samo hvali tim stanje i pritom još se ruga oni-
ma koji se bore sa svojim slabostima i trude
biti pravednima. Upravo to čini onaj grješnik,
koji se doduše priznaje grješnim i pred Bogom
i pred ljudima, ali se baš nimalo ne trudi kako
bi se promijenio.
Budući da ne znamo što je carinik učinio
kada se vratio kući, Isusova prispodoba o fari-
zeju i cariniku u hramu vapila je za svojim na-
stavkom. On uskoro i slijedi, ali ne u obliku još
jedne prispodobe, nego u obliku jednoga živo-
ga događaja. Radi se o Isusovu susretu sa Za-
kejom, o čemu slušamo u današnjem odlomku
iz Evanđelja po Luki (Lk 19, 1-10).
Zakej je bio carinik, i to ne obični, nego
nadcarinik. Živio je u Jerihonu i kad je onamo
došao Isus, želio ga je vidjeti. Isus pak Jeriho-
nom nije prolazio sām. Oko njega je bilo veliko
mnoštvo koje je Zakeju zaklanjalo pogled. Tu
nas evanđelist informira da je Zakej bio niska
rasta, pa se popeo na smokvu koja je bila na pu-
tu kojim je Isus treba proći. To znači da Zakej
nije slijedio mnoštvo koje je okruživalo Isusa,
nego je promatrao kamo se Isus zaputio te je
pošao naprijed i čekao Isusov dolazak. Cilj mu
je bio vidjeti Isusa i pred sobom je diskretno
svladavao sve prepreke koje su mu se našle na
tom putu.
U nastavku pripovijedanja doznajemo da je
i Isusov cilj toga dana bio vidjeti Zakeja, susre-
sti se s njime i proboraviti u njegovoj kući. Sto-
ga u trenutku kada se susreću, Isus preuzima
glavnu ulogu. Kada je došao blizu smokve, Isus
je pogledao prema gore. Taj trenutak podsjeća
na događaj kada Isus na raskošno lisnatoj, ali
neplodnoj, smokvi traži ploda (usp. Mk 11,  12-
14). Stabla imaju ‘snagu’ da svojom ljepotom
privlače pogled. Ali ovdje se ne stječe dojam
da je Isus slučajno pogledao gore, u krošnju
stabla. Isus je pogledao prema gore sa sasvim
određenom nakanom: da na stablu nađe ploda.
U poznatoj zgodi o neplodnoj smokvi dogodilo
se to da je na smokvi Isus našao samo lišće, pa
ju je prokleo i ona se osušila. U ovome slučaju
među lišćem je našao skriveni plod, u liku nad-
carinika Zakeja, koji je u susretu s njime primio
snagu da učini ono što je već otprije htio: pro-
mijeniti svoj život. I uslijedio je blagoslov.
Podatak da se Zakej popeo na smokvu jer
je bio niska rasta, u ovome prizoru dobiva još
jedan smisao. Kao osoba niskoga rasta Zakej
je fizički doživljavao to da su ga ljudi redovito
gledali s visoka. A kao carinik, grješnik, doživ-
ljavao je to i u moralnome smislu, poput ono-
ga carinika u hramu kojega je s visoka gledao
‘pravedni’ farizej. U susretu s Isusom već od
prvoga časa tu se događa bitna promjena. Za-
keju se Isus ne obraća s visoka, nego upravo
suprotno. Isus Zakeja gleda odozdo, zove ga
imenom, prijateljski, kao da se poznaju čitav
život. Evanđelist nije propustio zapisati da je
to u Zakeju izazvalo radost. Odmah je radostan
sišao sa smokve i primio Isusa u svoju kuću.
Oni koji nisu vjerovali da se grješnik može
tek tako obratiti mrmljali su što se Isus svratio
u Zakejevu kuću. Ne smijemo prezreti ni to mr-
mljanje, nego ga pokušati razumjeti. Ti su lju-
di zapravo imali ispravan stav da obraćenje ne
smije biti samo deklarativno i prigodničarsko,
jer ono se treba pokazati u istinskoj promjeni
načina života. Nisu znali ili nisu vjerovali da ta-
kav stav ima i sām Zakej. A imao ga je. To vidi-
mo iz njegove odluke da polovicu svoga imanja
razdijeli siromasima i četverostruko nadokna-
di štetu, ako je koga prevario. Kada je to rekao,
Isus je s oduševljenjem uskliknuo da ga čuju i
Zakej i svi ostali: »Danas je došlo spasenje ovoj
kući, jer i on je sin Abrahamov! Tà` Sin Čovječji
dođe potražiti i spasiti izgubljeno!« (Lk 19, 9).
Ta posljednja Isusova rečenica otkriva nam
temeljnu poruku ovoga događaja. Već na po-
četku moglo se primijetiti da Zakej želi nešto
promijeniti u svome životu, ali to nije mogao
učiniti sām. Bila mu je potrebna pomoć u stva-
ranju okruženja u kojem će se ta promjena
moći ostvariti. Oni koji su mrmljali što je Isus
ušao u njegovu kuću nisu mu pomogli. Samo
ZRNJE
Z akej je želio vidjeti »tko je to Isus«. Tim
izrazom evanđelist svjedoči da je Zakej već
prije čuo za Isusa. Slušao je druge kako pripo-
vijedaju o njemu. I to što je čuo, probudilo je u
njemu želju da ga »vidi«, štoviše, da ga susretne,
da se sam uvjeri »tko« je Isus. Pripovijedanje
drugih nije dostatno. Iz pripovijedanja i svje-
dočanstva drugih može se puno saznati o Isusu,
ali samo osobni susret s njime može nam otkriti
»tko« je on. Potrebno je »vidjeti« Isusa. No, ne
odozgor, nego iznutra, iz blizine vlastite nutrine.
Zakejeva žurba – »potrča naprijed«, »pope se na
smokvu« i »žurno siđe« – otkriva snagu njegove
želje da »vidi« Isusa. Još ne zna da je potrebno
»sići«, primiti Isusa u svoj dom, u svoj život, do-
pustiti mu da kod njega i u njemu bude »doma«.
Tu gdje živi, gdje je sâm sa svojim životom, može
susresti Isusa i spoznati tko je on. Da je ostao na
smokvi, vidio bi Isusa, ali ne bi vidio tko je on.
Potrebno je sići s ‘visine’, ‘s distance’, približiti se
Isusu i primiti ga »u svoj dom«. Čudesno je da
je u kršćanstvu silazak uzlaženje. Zakej silazeći
uzlazi, upravo onako kako je Krist uzašao k Ocu
silazeći u smrt. Možemo pasti uzdižući se, oholeći
se, uzvisujući se; i možemo uzići silazeći, ponizu-
jući se, priznajući potrebu za Isusom, otvarajući
mu svoj život. Zato je potrebno sići ‘s uzvisinâ
života’, s mjestâ gdje se osjećamo sigurnima,
uglednima, kako bismo ‘u nizini’ svoga života
spoznali tko je Isus. Zakeju, siđi žurno… frA
su ga etiketirali kao čovjeka grješnika i nisu
mu nimalo izišli u susret u njegovim stidljivim
pokušajima da se popravi. Isus međutim »nije
gasio stijenja što tinja« (Iz 42, 3), nego je uči-
nio sve što je bilo potrebno da se on na ognji-
štu Zakejeve kuće do kraja rasplamsa. Svoje
poslanje da potraži i spasi izgubljeno Isus je
ostvarivao upravo tako da u sebi i oko sebe
stvara i nalazi prostor u kojem će svaki grješ-
nik, poput nadcarinika Zakeja, moći doživjeti
radost novoga života.
Domagoj Runje
živo vrelo 11 - 2019 25
 OTAJSTVO I ZBILJA 10. studenoga 2019.
Trideset i druga nedjelja kroz godinu
Ulazna pjesma Zborna molitva
Neka dopre do tebe Svemogući milosrdni Bože,
molitva moja, prigni ukloni sve protivštine
uho k vapaju mome, duha i tijela da ti služimo
Gospodine. slobodna i radosna srca.
Ps 88, 3 Po Gospodinu.
Prvo čitanje 2Mak 7, 1-2.9-14
Čitanje Druge knjige o Makabejcima
U one dane: uhvatiše sedmoricu braće zaje-
dno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih
biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je
prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso.
Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što
nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo
umrijeti nego da prestupimo zakone svojih
otaca!«
Drugi izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, odu-
zimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta,
zato što umiremo za njegove zakone, uskri-
siti na život vječni.« Poslije njega mučili su
trećega. On spremno isplazi jezik kad su za-
tražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: »Od
neba sam primio ove udove, ali ih zbog nje-
govih zakona prezirem i nadam se da ću ih
od njega natrag dobiti.« I sam kralj i njegova
pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je
prezirao muke.
Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga
istim mukama. Prije nego što je izdahnuo,
reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke
ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će
ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrs-
nuća na život!«
Riječ Gospodnja.
Ulazna: 214 Molimo tebe
Otpjevni ps.: Kad se probudim, Gospodine
(ŽV 11-2010)
Prinosna: XVI Nosimo dare
Pričesna: III Gospodin je pastir moj
Završna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik
26
Darovna molitva
Gospodine, obazri se
na ovu pomirnu žrtvu.
Daj da pobožnošću i ljubavlju
postignemo što slavimo
u otajstvu muke tvoga Sina,
Isusa Krista. Koji živi.
Otpjevni psalam Ps 17, 1.5-6.8b.15
Pripjev: Kad se probudim, Gospodine,
naužit ću se pojave tvoje.
Počuj, Gospodine pravedni,
i vapaj mi poslušaj,
usliši molitvu iz usta iskrenih!
Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,
ne zasta mi noga na putima tvojim.
Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:
prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Sakrij me u sjenu krila svojih
a ja ću u pravdi gledati lice tvoje
i kad se probudim,
naužiti se pojave tvoje.
Drugo čitanje 2Sol 2, 16 – 3,5
Utvrdio vas Gospodin u svakom
dobrom djelu i riječi.
Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Solunjanima
Sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš,
koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade
trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri
vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru
djelu i riječi! Uostalom, molite, braćo, za nas
da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u
vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih
ljudi. Jer nemaju svi vjere! Ali, vjeran je Go-
spodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zlo-
ga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vrši-
te i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo.
A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi
Božjoj i postojanosti Kristovoj.
Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Otk 1, 5a.6b
Isus Krist je Prvorođenac od mrtvih:
njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!
Evanđelje Lk 20, 27-38
Bog nije Bog mrtvih, nego živih.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme:
Pristupe neki od saduceja koji niječu uskr-
snuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije
nam napisa: Umre li bez djece čiji brat
koji imaše ženu, neka njegov brat uzme
tu ženu te podigne porod bratu svomu.
Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi
i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu,
onda treći; i tako redom sva sedmorica
pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku
umrije i žena. Kojemu će dakle od njih
ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmo-
rica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene
i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog
svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene
niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu:
anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su
sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad
u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom
Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom
Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego
živih. Tà` svi njemu žive!«
Riječ Gospodnja.
Pristupe mu neki koji niječu uskrsnuće.
Pellegrino Tibaldi: Isus među farizejima, oko 1553.,
crkva S. Michele in Bosco, Bologna.
Popričesna molitva
Zahvaljujemo ti, Gospodine,
za svete darove po kojima smo
primili nebesku snagu. Molimo te,
prožmi nas svojim Duhom,
da budemo iskreni i postojani.
Po Kristu.
Bogu, nebeskomu Ocu, koji nas je pozvao
da živimo životom uskrsnulih,
iznesimo svoje molitve, zajedno govoreći:
Obdari nas, Gospodine, životom vječnim.
1. Za Crkvu, zajednicu spasenja:
da vjerno ispunja zadaću koju si joj povjerio
te bude put uzbiljenja nebeskoga kraljevstva
u svijetu, molimo te.
2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa
našega I. i sve pastire Crkve:
umnoži u njima darove svoga Duha
da vjerno ravnaju povjerenim im narodom
te izgrađuju Crkvu u nadi koja pobjeđuje
svaku nepravdu i svako trpljenje, molimo te.
3. Za sve kršćanske obitelji: probudi u njima
snagu nesebične ljubavi i zajedništva;
očituj im svoju blizinu u svim iskušenjima
i teškoćama života, molimo te.
4. Za ovu zajednicu vjernika: rasvijetli nam
pogled vjere da svijet i sva zbivanja
spoznajemo u svjetlu tvoga spasenjskoga
nauma te svoj životni hod uvijek usmjeravamo
prema daru vječnosti, molimo te.
5. Za našu pokojnu braću i sestre:
obraduj ih darom vječnoga gledanja tvoga lica,
molimo te.
Svemogući vječni Bože, život što ga živimo
dar je tvoje dobrote. Rasvijetli svojom milošću
naše pameti i srca da uvijek slijedimo mudrost
evanđelja te budemo dostojni dara vječnosti.
Po Kristu Gospodinu našemu.
živo vrelo 11 - 2019 27
 OTAJSTVO I ZBILJA XXXII. nedjelja kroz godinu
U čvrstoj nadi
J
esen je na svome vrhuncu.
Plodovi su ubrani, lišće
opada, stabla ogoljena, a
livade i polja pusta. Sve je ne-
rijetko prekriveno mrazom, a
u mnogim krajevima uskoro će
biti zameteno snijegom. Život
u prirodi kao da postupno pre-
staje. Prirodni procesi potiču
nas na razmišljanje i o tijeku
ljudskoga života: rađanja, odra-
stanja, sazrijevanja i umiranja.
Nalazimo se pred misterijem
iz kojega izviru mnoga pitanja.
Ona su tim aktualnija kako se
osoba približava smiraju vlastitoga življenja,
mada »o onom danu i času nitko ne zna« (Mk
13, 32). Crkva također prati ove kozmičke
zbiljnosti oblikujući liturgijsku godinu i bira-
jući prikladna čitanja koja omogućuju bolje
razumijevanje svijeta u njegovoj promjenji-
vosti u poredbi s otajstvom stalnosti života. U
tome kontekstu za danas izabrana Božja riječ
pada na plodno tlo govoreći o pobjedi života
nad smrću.
Niječu uskrsnuće
Isusov susret sa saducejima dogodio se goto-
vo dva stoljeća nakon židovskoga ustanka pod
vodstvom braće Makabejaca. Pobunili su se
protiv okupatora koji su ih željeli silom preve-
sti na svoju vjeru. Dio okrutne kazne opisan je
u današnjemu prvom čitanju. No, evanđeoska
zgoda prethodi ustanku u smislu vjerovanja.
Naime, unutar židovstva Isusovog vremena
postojalo je više sljedbi koje su se međusobno
razlikovale u odnosu prema zemaljskim vlasti-
ma i ovozemnomu životu, ali i razumijevanju
konačne ljudske sudbine nakon smrti. Saduce-
ji su bili političko-religiozna skupina kojoj je
jezgru tvorila svećenička aristokracija. Odgo-
jeni pod utjecajem helenističke kulture nagi-
njali su liberalnijim etičkim shvaćanjima te se
nisu libili suradnje s rimskim vlastima u cilju
28
Marc Chagall: Zov na život.
očuvanja društvenoga položaja. Tomu je pri-
donosila i nevjera u zagrobni život, kako svje-
doči današnje evanđelje: »niječu uskrsnuće«.
Stoga im je bilo bitno iskoristiti aktualni tre-
nutak. Vjera u Boga i vršenje zapovijedi trebali
su osigurati njegov blagoslov, odnosno izbjeći
kaznu. Priznavali su samo Petoknjižje pa im
kasnije svetopisamske knjige, kao što su one
o Makabejcima, nisu predstavljale izvor vjero-
vanja. A upravo tu je sazrio nauk o uskrsnuću
mrtvih. U današnjem odlomku iz Druge knjige
o Makabejcima nalazimo cjelovitu ispovijest
vjere o ovome pitanju. Prvi od braće, prije ne-
go što će biti ubijen, sa sigurnošću tvrdi da će
ga »Kralj svijeta… uskrisiti na život vječni«.
Njegov je brat čak siguran kako će i tijelo »od
njega natrag dobiti«, a drugi ispovijeda vjeru o
uskrsnuću na život i na propast, odnosno vjeru
u onoga koji sudi žive i mrtve.
Saduceji su to odbacivali. Po tom su shva-
ćanju bili kršćanima znatno veća oporba od
farizeja. Dok su farizeji bili problematični u
smislu licemjerja u življenju postulata vjere,
saduceji su dovodili u pitanje samu bit kršćan-
stva, a to je vjera u uskrsnuće. Ipak, Novi za-
vjet rijetko ih spominje. Razlog treba tražiti u
činjenici da nakon razorenja Hrama 70. godi-
ne ova grupa prestaje postojati, dok su farizeji
i dalje imali znatan utjecaj na razvoj židovstva.
U tome su smislu bili glavna prepreka širenju
kršćanstva među Židovima, pa ih novozavjetni
pisci takvima i doživljavaju te o njima dono-
se stroge sudove. Saduceji se obično tek usput
navode. Jedna od rijetkih zgoda u kojoj imaju
središnju ulogu u sporu s Isusom rasprava je
o zakonu levirata opisana u današnjem evan-
đeoskome ulomku. Levirat je, osim židovstvu,
bio vlastit brojnim tradicionalnim kulturama.
Radi se o instituciji bračnoga prava po kojoj
brat ili najbliži rođak mora oženiti udovicu
umrloga ako nisu imali djece. Prvi sin iz no-
voga braka smatrao se sinom i nasljednikom
umrloga muža s ciljem osiguranja kontinuiteta
obitelji. Saduceji, koji su ga također prakticira-
li, dovode do apsurda ovaj propis kaneći do-
kazati besmislenost vjerovanja u uskrsnuće. U
temelju levirata jest želja za trajnošću života
kroz potomstvo, a ne osobni život pojedinca.
Saducejima je to razumljivo, dok je nesuvislost
drugoga shvaćanja tolika da se i smrt čini pri-
hvatljivim oblikom spasenja iz egzistencijalne
besmislenosti. Sedmorica braće s istom sudbi-
nom i jedna žena u uzastopnoj izmjeni jednake
nevolje. Stalno ponavljanje istih događaja. Zar
smrt i konačan nestanak ne bi bili rješenje, a
uskrsnuće samo izvor novih nevolja?! »Koje-
mu će, dakle, od njih ta žena pripasti o uskr-
snuću?«
Ta svi njemu žive
Zasigurno je saduceje pri sastavljanju pitanja
upućenog Isusu inspirirala poznata biblijska
pripovijest o Sari i Tobiji. Naime, i Saru je pri-
tisnutost životnim nedaćama s ljubomornim
demonom koji joj je ubio sedmoricu muževa
potaknula na molitvu da ju Bog uzme s ovoga
svijeta ili čak na pomisao da si sama oduzme
život. Smrt joj je izgledala kao oslobođenje.
Međutim, i u toj je pripovijesti život nadvla-
dao. Tobijina ljubav bila je snažnija od mržnje
demona. Život je jači od smrti. Ljubav uvijek
pobjeđuje. To je Isusov odgovor na pitanje o
uskrsnuću. Oni koji umiru »sinovi su Božji«.
A Bog ne može prestati voljeti. Ne može jed-
nom rođenoga odbaciti. »Nije on Bog mrtvih,
nego živih.« Stoga je život nakon tjelesne smrti
ZRNJE
V jera u uskrsnuće može opstati samo ako je
rođena iz susreta s Uskrslim, s Onim koji je isku-
sio i nadvladao smrt. Nije ju zaobišao, izbjegao,
nego je »prošao kroz nju« i otišao onkraj smrti,
u vječnost. Za sebe je rekao: »Ja sam uskrsnuće
i život.« (Iv 11, 25). »Besmrtni je smrću usmrtio
smrt da smrtnike obdari besmrtnošću.« (Proklo
Carigradski). Uskrsnuće je srce kršćanskoga vje-
rovanja. Možda u vjeri dopiremo do misli o smrti,
ali dalje od smrti ne usuđujemo se razmišljati.
Nejasnoća o tome »kako« je moguće uskrsnuće
tijela, zasjenjuje istinu da ćemo uskrsnuti. Zato se
u vjeri u uskrsnuće ogleda snaga i sigurnost vjere
u onoga koji je, jedini, Uskrsnuće i život. frA
neupitan. Istina, nije identičan ovozemnomu.
Isus objašnjava kakav nije i u čemu je zabluda
saduceja: ondje, onkraj smrti, »niti se žene niti
udaju… ni umrijeti više ne mogu«.
Govor o sličnosti s anđelima nije nam uči-
nio puno jasnijim otajstvo »sinova uskrsnu-
ća«. Sveti su pisci u pokušaju objašnjenja toga
pitanja koristili razne slike: kontinuiteta života
djeteta u utrobi majke i nakon rođenja, gusje-
nice i leptira, posijanog zrna i izrasle biljke.
U svakome od tih slučajeva čuva se ono što je
najvrjednije iz prethodnog razdoblja, ali i pre-
obražava. Sveti Pavao je definirao: »sije se u
raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti, sije
se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti,
uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrša-
va tijelo duhovno« (1Kor 15, 42-44). Svaki po-
kušaj da se u raspadljivosti sije neraspadljivost,
u sramoti slava, u slabosti snaga i u naravno-
me duhovno, čini najvrjedniju baštinu koju iz
ovoga svijeta i života nose oni koji su »dostojni
onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih«. Tako nas
Bog učvršćuje »u svakom dobru djelu i riječi«
te nam daje »trajno ohrabrenje i dobru nadu«
u kojoj svatko od nas pred tajnom smrti može
s Pslamistom klicati: »Sakrij me u sjenu krila
svojih, a ja ću u pravdi gledati lice tvoje i kad se
probudim, naužiti se pojave tvoje.«
Slavko Slišković
živo vrelo 11 - 2019 29
 OTAJSTVO I ZBILJA 17. studenoga 2019.
Trideset i treća nedjelja kroz godinu
Ulazna pjesma
Gospodin govori: Ja znam
svoje naume koje s vama
namjeravam – naume mira
a ne nesreće: zazivat ćete me,
i ja ću vas uslišati i sabrat ću
vas iz svih naroda.
Jr 29, 11.12.14
Prvo čitanje Mal 3, 19-20a
Ogranut će vam sunce pravde.
Čitanje Knjige proroka Malahije
Evo dan dolazi poput peći užaren;
oholi i zlikovci bit će kao strnjika:
dan koji se bliži spalit će ih
– govori Gospodin nad vojskama –
neće im ostati ni korijena ni grančice.
A vama koji se imena moga bojite
sunce će pravde ogranuti
sa zdravljem u zrakama.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 98, 5-9
Pripjev: Gospodin dolazi
suditi pucima po pravici.
Zapjevajte Gospodinu uz citru,
uz citru i zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!
Neka huči more i što je u njemu,
krug zemaljski i stanovnici njegovi!
Rijeke nek plješću rukama,
zajedno s njima neka se brda raduju!
Jer Gospodin dolazi,
dolazi suditi zemlji.
Sudit će krugu zemaljskom po pravdi
i pucima po pravici.
30
Zborna molitva Darovna molitva
Gospodine, Bože naš, Gospodine, daj da nam
daj da naša vjernost tebi darovi, prineseni tvome
bude i naša radost, imenu, udijele vjernost
jer duboka je i trajna sreća u tvojoj službi i vječno
postojano služiti tebi, zajedništvo s tobom
Stvoritelju svega dobra. u slavi. Po Kristu.
Po Gospodinu.
Drugo čitanje 2Sol 3, 7-12
Tko neće da radi, neka i ne jede!
Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Solunjanima
Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedo-
vati. Jer dok bijasmo među vama, nismo ži-
vjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli,
nego smo u trudu i naporu noću i danju
radili da ne bismo opteretili koga od vas.
Ne što ne bismo imali prava, nego da vam
sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati.
Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovije-
dasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!
A čujemo da neki od vas žive neuredno:
ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapo-
vijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu
Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja Lk 21, 28
Uspravite se i podignite glave
jer se približuje vaše otkupljenje.
Ulazna: 207 Prigni se, svako koljeno
ili: 226.1 Od sva se četiri vjetra
Otpjevni ps.: 114 Gospodin dolazi suditi pucima
Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetra
Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse
ili: 188 Na Isusov se spomen sam
Završna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

Evanđelje Lk 21, 5-19
Svojom ćete se postojanošću spasiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o
Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjet-
ni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima
se od ovoga što motrite neće ostaviti ni ka-
men na kamenu nerazvaljen.« Upitaše ga:
»Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak
to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte
se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime
i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’
Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i po-
bune, ne prestrašite se. Doista treba da se to
prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naro-
da i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će
velikih potresa i po raznim mjestima gladi
i pošasti; bit će strahota i velikih znakova
s neba. No prije svega toga podignut će na
vas ruke i progoniti vas, predavati vas u si-
nagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve
i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će
vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu:
nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću
vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći
suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš pro-
tivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji
i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i
ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.
Ali ni vlas vam s glave neće propasti.
Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Riječ Gospodnja.
Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite
ne će ostaviti ni kamen na kamenu…
Đuro Seder: Isus naučava u hramu.
Popričesna molitva
Častili smo se, Gospodine,
svetim otajstvom što smo
ga prinijeli na spomen
tvoga Sina, kako nam je
on naredio. Daj da po njemu
rastemo u ljubavi. Po Kristu.
Braćo i sestre, puni pouzdanja u Božju dobrotu,
iskrenom se molitvom utecimo Bogu, u čijoj je
ruci naš život i život svega stvorenja.
1. Rasvijetli svjetlom vjere svoju Crkvu
da u zalaganju za čovjeka i za svijet
nikada ne prestane biti znakom novoga neba
i nove zemlje, molimo te.
2. Vodi u svojoj istini pastire Crkve da,
predvodeći tvoj narod, budu hrabri navjestitelji
Kristova evanđelja i nositelji tvoje ljubavi
za svakoga čovjeka, molimo te.
3. Okrijepi ustrajnošću u vjeri svu braću i sestre
koji trpe zbog kršćanskoga imena:
daj da njihova nepokolebljivost bude
znamen tvoje ljubavi za sve ljude, molimo te.
4. Prodahni mudrošću svoje riječi svu braću i
sestre koje je zarobila ljepota ovoga svijeta
i pomozi im otkriti život koji ne prolazi,
molimo te.
5. Prati svojim blagoslovom nas okupljene u
tvoje ime: daj da sav svoj život i djelovanje
u svijetu umijemo usmjeriti prema Dolasku
tvoga Sina, molimo te.
6. Iskaži svoje milosrđe našoj pokojnoj braći
i sestrama: grijehe im milostivo oprosti i otvori
im vrata nebeskoga kraljevstva, molimo te.
Usliši, svemogući Bože, naše smjerne molitve.
U njima ti izručujemo sebe i sav svoj život.
Okrijepi nas svojim Duhom da se nikad ne
udaljimo s puta spasenja na koji si nas izveo.
Po Kristu Gospodinu našemu.
živo vrelo 11 - 2019 31
 OTAJSTVO I ZBILJA XXXIII. nedjelja kroz godinu
Mržnja zbog Isusova imena
S
vi će vas zamrziti zbog imena mojega
(Lk 21, 17). Tako govori Isus u čije se ime
događaju najdublje i najvažnije stvari u
ljudskome životu. Ime Isusovo. Njegovo ime
oslobađa, liječi, poučava, prosvjetljuje. Pa ipak,
njegovo se ime mrzi, ne podnosi, progoni. I on
to zna. Progonili su ga dok je hodao zemljom.
Otkako je uzašao na nebo, progone one koji
u njegovo ime govore i čine što je on govorio
i činio. Kristove se učenike može mrziti zbog
različitih razloga. Ponekada su Kristovi učenici
u suparništvu s drugima zbog novca, moći, ra-
zličitih društvenih položaja. Ako ih netko mrzi
zbog bilo čega drugoga osim zbog Isusova ime-
na, ne mrzi ih zato jer su Isusovi učenici, nego
zbog ljudskih suparništava. Mržnja zbog Isu-
sova imena vezana je uz to da Isusovi učenici
naviještaju što je Isus naviještao i čine što je on
činio, i svijet ih zbog toga mrzi. To nije rijetko,
ali nije ni posvuda prisutno.
Kristove se učenike često odbacuje jer nisu
dostojni njegovi učenici. Odbacuje ih se jer ne
čine što je Isus činio i ne ponašaju se onako ka-
ko se on ponašao. Razlika između Isusa i nje-
govih učenika često je nepodnošljiva i izaziva
otpore. Razlika se nadasve opaža između govo-
ra i života, između moralnih zahtjeva i načina
života. Ta razlika ide na štetu Isusa i njegove
radosne vijesti i ona izaziva odbacivanje Kri-
stovih učenika. Crkva se u naše vrijeme našla
32 Kirk Richards: Svi će vas zamrziti zbog imena moga…
u situaciji da ju se odbacuje ne zbog Isusova
imena, nego zbog nedjela koja su se dogodila u
njoj i zbog zataškavanja nedjela na štetu žrtava.
Umjesto da čini što je Isus činio, da ima otvore-
no srce i uho za slabe, izrabljivane, nezaštićene,
neki su se njezini članovi sami pretvorili u po-
činitelje, a neki njezini pastiri u zaštitnike poči-
nitelja na štetu slabih. Kada se Crkvu odbacuje
zbog ovakvog načina vladanja, onda ju se ne
mrzi zbog Isusova imena, nego zbog toga što je
premalo Isusova, a previše svoja i pod vlašću
grijeha. Kad god se to dogodi u Crkvi, tada je
ona sama najveća prepreka Isusovu imenu. Za
Crkvu je mržnja zbog Isusova imena najjasnija
potvrda da je na dobrom putu.
Mržnja svijeta na Isusove učenike prigoda
je za svjedočenje. Nikada se tako jasno i dobro
ne vidi tko je Kristov, kao u progonima. Ne-
pravde, progoni, zatvori, optužbe zbog Isusova
imena potvrda su vjernosti Učitelju.
Isusove će učenike vući pred upravitelje i
vlasti. Tražit će osudu za njih. Optuživat će ih
lažno. Pronalazit će krivnju u vjernosti Isuso-
voj radosnoj vijesti. Isusova uputa svojima je
da ne smišljaju obranu unaprijed. On će im
dati mudrost u pravo vrijeme. Njoj se protiv-
nici ne će moći oduprijeti. Za Isusove učenike
sve je vezano uz Isusovo ime: naviještali su u
Isusovo ime, optuženi su zbog njegovoga ime-
na i njegovim će se imenom braniti.
 Ovo što čitamo kao proročanstvo koje je
Isus izrekao u Jeruzalemu, za nas je ujedno i
povijesna činjenica. Progoni i mržnja zbog Isu-
sova imena dogodili su se dočim su njegovi uče-
nici počeli naviještati radosnu vijest. Obraćenja
koja su se događala, pogađala su u samo sredi-
šte svakodnevnoga života u Rimskome carstvu.
Tko je povjerovao Radosnoj vijesti, nije samo
promijenio mišljenje o bogovima ili vlasti. On
je promijenio život. Promijenjeni život odnosio
se na cijeli život. On prehrane do organiziranja
vremena i odnosa, od stava prema vlasti do
odnosa prema poganskim hramovima. Tako
promijenjeni život nije mogao biti ni nezapa-
žen niti je ostavljao mirnima. Nerazumijevanja
i predrasude, otpori i okrivljivanja, optužbe i
kazne bili su načini kako se u prvim stoljećima
kršćanstva svijet odnosio prema Isusovim uče-
nicima. Neprijateljstva su se rađala u najbližim
ljudskim odnosima. Podjele nisu bile između
spolova i rasa, između slugu i gospodara. Po-
djele su prolazile kroz najbliže ljudske odnose
u obitelji, susjedstvo, među prijateljima i su-
radnicima. I sve se to događalo kao prigoda za
svjedočanstvo. A svjedočanstva su rađala no-
vim promjenama života i obraćenjima.
Isus svojima nije savjetovao prilagodbu,
dogovore ili kompromise. Savjetovao im je
postojanost. Postojanost je vjernost u odnosu
prema Uskrslomu. Ne odustati od Isusa u vre-
menu progona već je svjedočenje.
I danas u svijetu ima puno kršćana koji su
izloženi progonima. Ponegdje je to izrazito opa-
sno i okrutno. I oni se hrane ovim Isusovim rije-
čima. U zapadnome se svijetu više ne događaju
takva progonstva. No, Isusovi su učenici i dalje
izloženi nerazumijevanju, otporima, podsmije-
sima i mržnji. I za njih vrijedi da su progoni pri-
goda za svjedočanstvo. I njima su postojanost i
vjernost Isusovu imenu put u spasenje. Najgore
što se Isusovim učenicima može dogoditi jest
da izgube postojanost i da svoju nepostojanost
i nevjernost počnu skrivati iza Isusova imena.
Kada se Isusovi učenici saberu oko Isusova
imena, njegove riječi i tijela, svoj susret započi-
nju pogledom u vlastitu nepostojanost i nevjeru.
I kaju se zbog toga. To je uvijek nova prigoda da
ZRNJE
M ržnja zbog Isusova imena, nevolje,
progonstva u raznim oblicima – prate svaki
naraštaj kršćana. Progoni nisu samo u fizičkome
nasilju. Oni mogu biti politički, ideološki, kultu-
ralni… Mogu biti zaodjeveni i u »podmukla djela
dobročinstva«: pomoći ćemo vam, ali ostanite
‘slobodni’ među svojim zidovima, maknite se od
javnosti, od ‘naših’ zakona, od ‘našega’ druš-
tva, od ‘naše’ kulture… Isus nam daje razumjeti
mržnju svijeta: »Ako vas svijet mrzi, znajte da
je mene mrzio prije vas: Kad biste bili od svijeta,
svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svije-
ta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga
vas svijet mrzi. (…) Ako su mene progonili, i vas
će progoniti.« (Iv 15, 18-20). Vjerovati unatoč
svemu, »unatoč unatočnostima« (sv. Josemaría
Escrivá) i »ostati s Gospodinom« daje snagu i
mudrost u svakome protivljenju. frA
se obnovi postojanost. No, može se dogoditi da
nevjernost toliko zamrači svijest i otvrdne srce,
pa da se i ti susreti počnu koristiti kao štit iza
kojega se čini najlakšim sakriti svoje nevjere. Ta-
kav stav čini veću štetu Isusovu imenu i njego-
voj Crkvi od progona izvana. On iznutra mjesto
svjedočenja pretvara u antisvjedočenje i u Isuso-
ve riječi koje liječe ubrizgava smrtonosni otrov.
Izlaz iz takvoga stanja na dohvat je ruke.
Isus ima povjerenja da će njegovi učenici mo-
ći razlikovati one koji samo govore u njegovo
ime, a nisu njegovi, od njegovih. Njegove će
svijet mrziti zbog njegova imena. Lažne će svi-
jet mrziti zbog drugih razloga. Njegove će svijet
progoniti, a oni će svjedočiti njegovom mudro-
šću. Lažni će podmetati druge i štititi sebe slu-
žeći se lukavstvima i prijevarama. Njegovi će
progonstva pretvarati u svjedočenja, a lažni će
svoja zlodjela skrivati njegovim imenom i nje-
govu Crkvu trovati antisvjedočanstvom. Ishod
mržnje i nevjere, međutim, nije nepoznat. Oni
koji su bili izloženi mržnji zbog Isusova imena,
u tom će istom imenu pronaći spasenje.
Ante Vučković
živo vrelo 11 - 2019 33
 OTAJSTVO I ZBILJA 24. studenoga 2019.

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

Ulazna pjesma
Dostojan je zaklani Jaganjac
primiti moć i bogatstvo
i mudrost i snagu i čast:
Njemu slava u vijeke vjekova.
Otk 5, 12; 1,6
Zborna molitva Darovna molitva
Svemogući vječni Bože, svome Gospodine, prinosimo ti
ljubljenome Sinu dao si svu vlast žrtvu kojom je Krist ljude
na nebu i na zemlji i postavio ga pomirio s tobom. Molimo
glavarom cijelom svijetu. Molimo, te, nek tvoj Sin dade
oslobodi sva stvorenja iz ropstva narodima dobra jedinstva
zla da tebi jedinome služe i tebe bez i mira. Koji živi.
kraja slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Sam 5, 1-3 Drugo čitanje Kol 1,12-20

Pomazaše Davida za kralja nad Izraelom. Prenio nas je u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje!
Čitanje Druge knjige o Samuelu Čitanje Poslanice
U one dane: svetoga Pavla apostola Kološanima
Dođoše sva izraelska plemena k Davidu u Braćo:
Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti Zahvaljujemo Ocu koji vas osposobi za dio-
i od tvoga mesa. Već prije, dok još Šaul bijaše ništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas
kralj nad nama, ti si upravljao svim pokreti- izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo
ma Izraela, a Gospodin ti reče: ’Ti ćeš pâsti Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkuplje-
narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad nje, otpuštenje grijeha. On je slika Boga
Izraelom!’« Tako dođoše sve starješine izra- nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja.
elske kralju u Hebron, a kralj David sklopi Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na
s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja,
i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom. bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti
Riječ Gospodnja. – sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega i sve stoji u njemu. On je
Otpjevni psalam Ps 122, 1-5 glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođe-
nac od mrtvih, da u svemu bude prvak.
Pripjev: Hajdemo radosno
Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu
u Dom Gospodnji!
puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju
Obradovah se kad mi rekoše: križa njegova – izmiriti sa sobom sve,
»Hajdemo u dom Gospodnji!« bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Eto noge nam već stoje Riječ Gospodnja.
na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani
i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena, Ulazna: 75.5 Dostojan je
plemena Gospodnja. Otpjevni ps.: 839.1-6 U dom ćemo Gospodnji
Po zakonu Izraelovu Prinosna: 183.1 i 5 Ti, Kriste, Kralj si vjekova
da slave ime Gospodnje. Pričesna: 222 Gospodin kraljuje
Ondje stoje sudačke stolice,              ili: 273-274 Ja sam s vama
stolice doma Davidova. Završna: 180 Isuse Kralju
             ili: I Svi kliknimo Kristu

34
 Danas ćeš biti sa mnom u raju!
Vladimir Blažanović: Isus i razbojnik na križu.

Pričesna pjesma Popričesna molitva

Stoluje Gospodin
– Kralj dovijeka.
Gospodin narod svoj
mirom blagoslivlje.
Ps 29, 10-11
Gospodine, pozvao si nas
da služimo Kristu, Kralju
svega svijeta. Okrijepi nas
ovom hranom, koja daje
besmrtnost, da budemo
dionici njegova kraljevanja
i vječnog života. Po Kristu.

Braćo i sestre, Krist Gospodin nam je svojom

Pjesma prije evanđelja Mk 11, 9-10
Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime
Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvo
oca našega Davida koje dolazi.
Evanđelje Lk 23, 35-43
Gospodine, sjeti me se kada dođeš
u kraljevstvo svoje!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari
s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam
sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili
ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski,
spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad nje-
ga: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao:
»Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi
ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga
ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po
pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili,
a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče:
»Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo
svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas
ćeš biti sa mnom u raju!«
Riječ Gospodnja.
smrću i uskrsnućem otvorio vrata nebeskoga
kraljevstva. Njemu, Kralju svega stvorenja,
uputimo svoje vapaje moleći:
Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas!
1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:
pomozi joj da se nikada ne odijeli od tebe
te življenjem evanđelja bude svemu svijetu
jasan znak tvoga kraljevstva, molimo te.
2. Za papu našega Franju i sve pastire kojima
si povjerio vodstvo svoga svetoga naroda:
daj da, po primjeru tvoga predanja na križu,
budu uvijek spremni zauzeti se za spasenje
svakoga čovjeka, molimo te.
3. Za vladare koji upravljaju ‘kraljevstvima’
ovoga svijeta: nadahni ih da promiču istinsku
pravednost te se zauzimaju za izgradnju mira
u cijelome svijetu, molimo te.
4. Za našu domovinu: probudi u svim njezinim
građanima odgovornost za sve što nam je
zajedničko, a kršćane nadahni da vjernim
življenjem evanđelja preobražavaju lice
cjelokupnoga društva, molimo te.
5. Za nas, u tvoje ime ovdje sabrane: daj nam
proniknuti u otajstvo tvoga križa da svoja
trpljenja prihvatimo kao put spasenja, molimo te.
6. Za preminulu braću i sestre:
otvori im vrata raja, molimo te.
Gospodine Isuse Kriste, Kralju svega stvorenja,
Ti si početak i dovršetak svega. Nadahnjuj i prati
naše misli i naša djela kako bismo svojim životom
gradili u svijetu Kraljevstvo koje si nam po svome
križu i uskrsnuću darovao. Koji živiš i kraljuješ.

živo vrelo 11 - 2019 35

 OTAJSTVO I ZBILJA Svetkovina Krista Kralja
O Kralju koji šapuće
P
ripovijeda se da je svakomu rimskom
caru, dok bi slavio pobjedu nad svojim
neprijateljima i trijumfalno ulazio u
Rim, jedan rob stajao sa strane te mu nepre-
stano šaputao u uho riječi: »Pogledaj iza sebe!
Sjeti se da si čovjek!« Na vrhuncu životnoga
trijumfa i moći car se tako trebao sjećati svoje
ljudskosti, a to znači krhkosti, prolaznosti, u
konačnici smrtnosti. Jer danas jesi, sutra ­nisi;
danas te slave, sutra će te pogubiti; danas si
svima u ustima, a sutra kao da nikad nisi ni po-
stojao. Zaista je zadivljujuća ta mudrost starih
Rimljana. Ali, njihova nam povijest pokazuje
da mnogim carevima to ništa nije koristilo. A
ne koristi ni nama. Ni meni.
Ne slušamo šaputanja
Počeo sam pisati ove retke u zrakoplovu. I
odjednom je zrakoplov uletio u oluju. Munje
oko nas, sve se treslo i svi smo imali dojam da
ćemo se uskoro srušiti. U tome trenutku počeo
sam razmišljati o sebi, o svojem ništavnom ži-
votu, zapravo o svima nama, ništavnima, koji
sjedimo u toj avionskoj ljusci, kako ćemo se svi
strmoglaviti, s vriskom ili bez vriska, u smrt.
Tada sam sebi ponavljao: »Pogledaj sebe, ko-
liko samo isprazno živiš, ustraješ u nekim svo-
jim grijesima, grčevito želiš postići ovo ili ono,
misliš da si netko i nešto… A pogledaj se sada,
jedan tren – i nema te više. Zato, ako preživiš,
promijeni se, Ivice!« Moram priznati da je
odluka bila zaista snažna. Ali, jedva je zrako-
plov i dodirnuo tlo, ne ćete vjerovati, već su se
sve moje ‘snažne’ odluke rasplinule, gotovo u
istom trenutku. Ostao Ivica opet isti, i iščeznu
u njemu i onaj iznenadni ‘rob’ u zraku, i ona
sretna misao koja mu je ponavljala: »Sjeti se
da si čovjek.«
Pitam se nije li nam ipak potrebno neko
snažnije, jače šaputanje, koje ne ćemo tako
lako zaboraviti. A možda nam nije potrebno
samo jače šaputanje, možda se i mi moramo
posve promijeniti da u nama tako odjekne taj
šapat da ga više nikad ne smetnemo s uma.
36
Isus nam šapuće
Ako nam je itko pravo zašaputao nad uhom na-
še ljudskosti, onda je to Krist. Bog, Kralj nad
svim kraljevima, nije trijumfalno ušao u ovaj
svijet, a još ga je manje trijumfalno napustio.
Prišapnuo nam je da Bog jako voli svakog čo-
vjeka, da je spreman umrijeti zbog nas. Bog ne
želi trijumfirati nad našim slabostima, nad na-
ma, nad svojim neprijateljima; njegova jakost
nije naša slabost, nego naša jakost. Želi da se
sjetimo da je on jak kad smo mi jaki i da je slab
kad smo si slabi. On trijumfira kad mi zajedno s
njim trijumfiramo, on je kralj kad smo mi kra-
ljevi s njim. Da, on želi da se sjetimo kako smo
kao ljudi jaki kada su s nama drugi jaki, da smo
slabi kada su drugi slabi, da trijumfiramo kao
ljudi samo ako naši bližnji trijumfiraju s nama.
I nastavlja dalje šaputati taj Kralj. Taj se
Kralj nad kraljevima skriva, Bog pokriva sebe
čovjekom, Isusom iz Nazareta. Iz te nam skri-
venosti baš šapuće da je on skriveni Bog. On
se skriva jer želi praštanjem skriti, pokriti sve
naše grijehe. Ne raduje se našim grijesima, na-
stoji sve učiniti kako bi ih opravdao, samo da se
mi obratimo. On se skriva, jer se ne nameće, ne
želi da budemo njegovi silom. Skriveno, poput
ljubavnika, daje nam jedva čujne, a opet tako
primjetne znakove koji u nama žele pobuditi
ljubav zbog njega samoga. Ako igdje, onda se
skrio na križu, pokriven sramotom, kao najveći
razbojnik. Skrio se da pokrije sva naša razboj-
ništva, skrio se da razotkrije sve nas, skrio se da
nam pokaže, da nam kaže »Ecce homo«, »Ovo
je čovjek«; čovjek jest čovjek ako grli svoje kri-
ževe (progonstvo, bolest, nerazumijevanje) i
ako u tome zagrljaju grli i Boga i svoje bližnje,
i Boga i svoje prijatelje, o da, i Boga i svoje ne-
prijatelje. Čovjek jest čovjek ako se na svojim
križevima sjeća i Boga i čovjeka.
Ne znam postoji li jače šaputanje nama, od
ovoga šaputanja Isusa Krista. Kralj dolazi iza
nas, postaje rob kako bi nas učinio svojim kra-
ljevima, svojim carevima! Ima li većega šapu-
tanja od toga! Ima li veće ljubavi od te ljubavi!
 A opet, poput rimskih careva, poput mene
koji, čim dodirnem tlo trijumfa, uspjeha i moći,
brzo zaboravljam taj ljubavni šapat našega Spa-
sitelja. I mi radije slušamo milozvučne glasove
sirena ovoga svijeta koje nam kazuju: »bit ćete
kao bogovi«, »klanjaj se kruhu-trbuhu, razme-
ći se svojom moći, klanjaj se bogatstvu i moći«,
»budi svoj i traži svoje«, »ne praštaj nikomu«,
»misli samo na sebe i sebe spašavaj«. Ponaša-
mo se poput onoga razbojnika koji je, zajedno
s narodom i vojnicima, izrugivao i vrijeđao Isu-
sa: »Nisi li Krist? Spasi sebe i nas!« Nevjerojat-
no, i kad umiremo, i kad smo u potpunoj bijedi
grijeha, ne odustajemo od svojega prijašnjeg
života, ne mijenjamo se, ostajemo isti, i dalje
gledamo samo sebe i nikoga više. Dakle, nešto
se u nama treba promijeniti kako bismo mogli
čuti Kristovo šaputanje. Dobri razbojnik uzor
nam je u promjeni naših duhovnih osjetila za
slušanje i pamćenje Kristova šaputanja.
Razbojnik nam šapuće
Prvo što uočavamo jest opet Božji humor s
čovjekom. Zamislite, za uzor nam se stavlja
razbojnik, ubojica koji je završio na križu. I
taj zločinac sada treba biti uzor nama! Nevje-
rojatno i čudesno! Narod ne prepoznaje Isusa,
vojnicima je čudak. A tek Juda! Juda je godi-
nama provodio dane i noći s Isusom, slušao ga
izbliza, blagovao s njim, mogao je Isusa gleda-
ti dok je bio zdrav, snažan, dok je činio čuda,
oduševljavao ljude, naviještao Božje kraljev-
stvo predivnim riječima, prispodobama i poti-
cajima. Sve je to Juda, sve to mi također ima-
mo na dlanu, a opet ništa. A jedan razbojnik,
jedan ubojica, koji Isusa susreće prvi put, i to
ne kao Juda, kao mi, u trenutcima slave i hvale,
nego u trenutku najvećega poniženja, ružno-
će, odbačenosti, vrijeđanja, ah da, u trenutku
goleme patnje i nadolazeće smrti, upravo tada
razbojnik prepoznaje Isusa, prepoznaje Isusa
kao svojega Kralja. Nešto se u tome razbojniku
moralo dogoditi; krajičkom pogleda uspio je u
Isusovu pogledu vidjeti nešto božansko, div-
no i čudesno, ‘kraljevsko’, kraljevsku blagost,
kraljevsko praštanje, kraljevsku dobrotu, kra-
ljevsku predanost Bogu i čovjeku, u konačnici,
kraljevsku ljubav prema svakom čovjeku pa i
prema njemu, razbojniku koji je zaslužio smrt.
Nešto se slomilo u tome dobrom razboj-
niku. Na križu je možda prvi put osjetio strah
Božji: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod
istom osudom…« Razbojnik, raskajan, pri-
znaje se, u strahu Božjem, grješnikom, možda
prvi put u svojem životu. Slomilo mu se tvrdo
srce koje je prije samo pravdalo sebe, koje ni-
je vidjelo ništa osim sebe. I odjednom su mu
se otvorile oči, odjednom je pred sobom vidio
Isusa, samoga Boga, ono što nitko od prola-
znika, naroda, vojnika i zloga razbojnika, nije
vidio. Slomilo mu se tvrdo srce, postao je tako
ponizan da se ne usuđuje ni moliti za svoj spas
(»daj mi ovo ili ono«, »imam pravo na ovo ili
ono«), kao onaj zli razbojnik, nego ga moli da
ga se, eto, samo »sjeti kada dođe u kraljevstvo
svoje«. Kakve li divne poniznosti raskajana i
slomljena srca pred Bogom! Blažene uši raz-
bojnikove koje su mogle tada čuti šaputanje
raspetoga Kralja: »Zaista ti kažem: danas ćeš
biti sa mnom u raju!« Trnci me prolaze dok
pišem ove riječi. Raspeti Kralj ne daruje samo
spomen u raju, nego spram divne poniznosti
dobroga razbojnika daje mu sam raj. I tako je
dobri razbojnik, posljednji kao razbojnik, po-
sljednji i u Kristovu životu, ušao prvi u raj s
Isusom. Posljednji je postao prvi.
A mi, kršćani? Prvi smo stalno uz Isusa, a
možemo tako lako postati posljednji. Zbog svo-
jega tvrdokornog srca možemo potpuno oglu-
šiti na Kristovo šaputanje jer u nama ni straha
Božjega, ni kajanja zbog grijeha, ni poniznosti.
Isusa uopće ne trebamo. I zato nam može bi-
ti na dohvat ruke, ali ga ne prepoznajemo, ne
želimo slušati njegovo šaputanje. Stoga, neka
nam dobri razbojnik bude uzor, neka se slomi
naše tvrdo srce, neka nam se otvore tvrde uši
da čujemo Isusa i njegovo šaputanje ljubavi. I
nemojmo ni mi ništa puno tražiti. Pristupimo,
poput onoga rimskoga roba, poput dobroga
razbojnika, Kristu ponizno iza leđa, sa strane,
i zamolimo ga: »Sjeti me se u svojem Kraljev-
stvu.« Barem to… Ostalo prepustimo njemu,
kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.
Ivica Raguž
živo vrelo 11 - 2019 37
 U DUHU I ISTINI

Molitva na groblju
O Spomendanu svih vjernika pokojnika

Uvod:
Dok se ide prema središnjemu križu pjeva se psalam ili neka druga prikladna
pjesma. Kod križa predsjedatelj pozdravi okupljenu zajednicu i uvede ju u
slavlje ovim ili sličnim riječima:
Draga braćo i sestre,
(baštinici Božji i subaštinici Kristovi po Duhu Svetom!)
Lijepo je, dolazeći ovih dana na groblja, vidjeti ljude koji su okupljeni oko
spomena na živote koji su ovdje na zemlji ostavili trag i postali dio naših osje-
ćaja, misli, doživljaja. I više od toga. Spomen je to na ljude koje osjećamo da
su dio nas, po kojima nas je Bog pozvao na život, spomen na roditelje, spomen
na djecu, spomen na prijatelje. I više od toga. Spomen je to velikoga, neizreci-
voga otajstva života koje nas nadilazi, kojemu nismo gospodari. Gledajući nas
okupljene, gledajući vas, braćo i sestre, znam da je u vašim mislima otvoreno
bezbroj stranica životnih iskustava, stranica sjećanja, zahvalnosti, ali i pitanja
o proteklim vremenima, o tome zašto su se neki životni trenuci odvijali baš
tako i što nam Bog povjerava za budućnost. Ovdje se ne može jednostavno
preskočiti život. Ovdje se ne može olako poigravati dojmovima. Ovdje umi-
šljenost nema mjesta. I vjerojatno nigdje, kao na groblju, život govori istinom.
Pred nama trepere svijeće koje gore da bi označile istinu pravoga svjetla – Isusa
Krista koji je umro, da bismo mi živjeli i sebe prinio da bi i naš prinos bio ispu-
njen ljubavlju. Izgaranje i svjetlo slika su naše budnosti, zauzetosti i ljubavi u
iščekivanju ponovnoga Kristova dolaska. U križu promatramo raspetu ljubav
koja je toliko potrebna i našemu svijetu; gledamo umiranje koje je obuhvatilo
sve patnje prošlih, sadašnjih i budućih vremena. Ovdje smo danas zajedno, jer
vjerujemo da je po Kristovu uskrsnuću smrt uništena i da nas ništa ne može ra-
staviti od ljubavi Kristove. U toj vjeri molimo Suca živih i mrtvih za sve pokojne,
da im Bog udijeli oproštenje grijeha i da ih uskrisi u posljednji dan…
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Pomolimo se. (Kratka stanka u šutnji)
Bože, Stvoritelju i Živote svijeta, ti si u Isusu Kristu objavio život i uskrsnuće
mrtvih. On je prihvatio smrt da bi nas oslobodio zakona smrti i umro
da bismo zauvijek tebi živjeli. Službenicima i službenicama svojim udijeli
+ oproštenje svih grijeha, obdari ih obiljem svoga smilovanja i dopusti
milostivo da se, pročišćeni tvojom dobrotom, raduju zajedništvu nebeske
gozbe i blaženstvu tvojih obećanja. Po istom Kristu Gospodinu našemu.
Potom se navijesti jedno od novozavjetnih čitanja s otpjevnim psalmom.

38
Molitva vjernika:
U zajedništvu nade i ljubavi, koje niti smrt ne može uništiti,
spominjemo se mrtvih u proslavi svetih. Puni povjerenja u milosrđe
nebeskoga Oca njemu ponizno uzdignimo svoje molitve.
1. Bože mira, mi smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo svoje bližnje.
Primi u pokoj blaženih svoga Kraljevstva svu braću i sestre koji su
u ovome svijetu svjedočili vjeru gorljivim služenjem, a osobito
sve koji na ovom groblju čekaju uskrsnuće tijela, molimo te. O.
2. Oče svetosti i vjernosti, daruj biskupima, prezbiterima, đakonima,
redovnicima i redovnicama, te svima koji su svoj život nesebično ugradili
kao živo kamenje u izgradnju Kristova tijela, puninu života i radost
obećanu tvojim vjernim slugama, molimo te. O.
3. Dobri Oče, slavo poniznih i nagrado pravednih, mi molimo i za one
za koje nema tko moliti. Ne dopusti da itko od onih koje si povjerio Kristu,
Dobrom Pastiru, propadne, već da nas sve skupiš
na gozbi svoje ljubavi u nebu, molimo te. O.
4. Bože živih, a ne mrtvih, po svojoj riječi hraniš našu vjeru i oživljuješ čežnju
za nebeskom domovinom. Obdari utjehom sve obitelji koje tuguju i trpe,
kako bi ohrabreni nepodijeljena srca išli ususret Gospodinu, molimo te. O.
5. Bože beskrajne blagosti, smiluj se svim našim pokojnima: rođacima,
prijateljima, znancima i dobročiniteljima; budi nagrada svima koji su svoje
živote dali za život drugih; primi poginule u ratnim sukobima, osobito
u Domovinskomu ratu, te i nama otvori srce za kršćanski smisao življenja
i smrti, kako bismo radosna srca dočekali susret s Tobom, molimo te. O.
Oče naš…
Zaključna molitva:
Svemogući Bože, ti si htio
da naš zemaljski život bude hodočašće k tebi.
Primi naše molitve za sve koji su završili zemaljski hod,
koji su s Kristom umrli i pokopani
i ovdje čekaju blaženu nadu Kristova dolaska.
Njegovim si ukopom i pobjedom posvetio sve grobove.
Udijeli milostivo da te svi oni dovijeka slave,
a nas nauči brojiti dane;
daruj nam mudro srce koje u smrti ne gleda kraj,
već početak besmrtnoga života
u zajedništvu Duha Svetoga kojega nam daješ
za nasljedovanje svetih.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Molitva završi blagoslovom i otpustom.
Priredio: mons. Ivan Šaško
(širi oblik Molitve na: www.hilp.hr)

živo vrelo 11 - 2019 39

 Pisma čitatelja
O Božjem imenu u liturgiji
U biblijskim čitanjima i psalmima u liturgiji
se umjesto Božjega imena Jahve rabi na-
slov Gospodin. U pjesmama, osobito psalmi-
ma, međutim, nerijetko čujemo ime ‘Jahve’.
Postoji li objašnjenje za to?
Elizabeta V., Zagreb
R
iječi Svetoga pisma, predane nam u Sta-
rome i Novome zavjetu, čuvaju i preno-
se istinu koja nadilazi vrijeme i prostor
svoga zapisivanja. U prevođenju Svetoga pisma
na narodne jezike prevoditelji imaju zadaću
proniknuti u značenjâ koja su pojedine riječi
imale u vrijeme kada su izrečene ili zapisane, te
nastojati da sveti spisi budu prevedeni vjerno
i cjelovito, bez izostavljanja ili dodavanja, bez
uvođenja opisnih izraza ili parafraza koje ne
pripadaju izvornomu tekstu.
Potrebno je, ipak, imati na umu da sveto-
pisamski tekst, unesen u kršćansko liturgijsko
slavlje, biva naviješten, interpretiran i shvaćen
u svjetlu Kristove objave i njegova otajstva spa-
senja. Osim toga, liturgija vjerno čuva drevnu
predaju Crkve o uporabi i razumijevanju poje-
dinih svetopisamskih odlomaka. Liturgija tako
odabire pojedine odlomke i naviješta ih u sa-
svim specifičnim obrednim i slavljeničkim kon-
tekstima, pa je za njihovo ispravno »liturgijsko
razumijevanje«, osim biblijske kritike teksta
(egzegeze), potrebna i liturgijska hermeneutika.
Primjer liturgijske specifičnosti u odnosu pre-
ma svetopisamskim tekstovima ogleda se i u
načinu uporabe Božjega imena u liturgijskom
naviještanju Božje riječi te u liturgijskim moli-
tvama i pjesmama.
U drevnoj židovskoj tradiciji četveroslov
JHWH, koji čuva Božju samobjavu, za čovje-
ka je neizrecivo Božje ime, koje se nikada nije
smjelo izgovoriti naglas, nego se zamjenjivalo
drugim imenima, kao na primjer Adonai (Gos-
podin). Ta je predaja već od najranijega vreme-
na urasla i u kršćanski način govora. Budući
40 živo vrelo 11 - 2019
Trenutak
da je Crkva prvih stoljeća starozavjetne teksto-
ve prihvatila posredstvom grčkoga prijevoda
(Septuaginta), u kojemu se ime Adonai prevodi
s Kyrios (Gospodin), kršćanski je govor usvojio
ime Gospodin (Kyrios). Tomu su kršćani ostali
vjerni i kod prevođenja Svetoga pisma na latin-
ski jezik (Vulgata), gdje susrećemo ime Domi-
nus, koje pokriva riječi ‘Adonai’ i ‘Kyrios’.
Ta je činjenica važna također i zbog toga
što se naslov Gospodin od najranijega vremena
primjenjuje i na Krista, a što potvrđuje Aposto-
lova ispovijest vjere: »Bog njega [Krista] pre-
uzvisi i darova mu ime, ime nad svakim ime-
nom… I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest
Gospodin (Kyrios, Dominus), na slavu Boga
Oca.« (Fil 2, 9.11). Primjenom naslova Kyrios/
Dominus na Krista ispovijeda se vjera u njego-
vo božanstvo i u istinu da je on istinski objavi-
telj Boga i njegova spasenja.
Poštujući drevnu židovsku tradiciju, kao i
činjenicu da se četveroslov »JHWH« nije nika-
da prevodio, nego samo zamjenjivao priklad-
nim Božjim imenima, te oslanjajući se na ne-
prekinutu crkvenu praksu neizgovaranja toga
imena, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu
sakramenata dala je 2008. godine smjernice
(213/08/L) o liturgijskoj zamjeni toga ime-
na. Prema tim odredbama: 1. ime »Jahve« u
liturgiji se ne rabi i ne izgovara; 2. ondje gdje
se u svetopisamskome tekstu nalazi ime »Ja-
hve« (ili »Adonai«), ono se prevodi s Dominus,
hrvatski: Gospodin; 3. kada se u biblijskome
tekstu susreću dva imena jedno za drugim
(‘Adonai’ i ‘Jahve’), prvo se prevodi s Dominus
(Gospodin), a drugi s Deus (Bog).
Te su smjernice već odavna provedene u li-
turgijskim knjigama (u Evanđelistaru, Lekcio-
naru i u Časoslovu), ali je potrebno da one zaži-
ve u cjelokupnome liturgijskome govoru. Stoga
nije dopustivo da se u pjesmama koje se unose u
liturgiju čuje riječ »Jahve« jer ona, izgovorena,
ranjava tradiciju »neizrecivosti« toga Božjega
imena i dokida drevnu predaju Crkve, izraslu iz
Kristove objave Boga i njegova imena.
 INFORMACIJE I NARUDŽBE:
HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL
Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051
e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

ANTE VUČKOVIĆ

Vrtlog grijeha
O DAVIDOVU GRIJEHU S BAT-ŠEBOM
II. izdanje

Knjigu po cijeni od 95,00 kuna možete naručiti na e-mail narudzbe@hilp.hr

ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

živo vrelo
List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUD
Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EUR
Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%.
Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994
model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj
Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X
Foto: 123RF