Livio Marijan, etnolog

Zadar
GLAGOLJAKO BOGOSLUJE I PJEVANJE
Pojam i znaaj glagoljatva
Poznato je da je glagoljica meu Hrvatima odigrala jedinstvenu kulturnu, povijesnu i drutvenu ulogu. Do kraja
15. stoljea glagoljicom su ispisani najvaniji spomenici hrvatske knjievnosti, a u 15. st, tek 28 godina poslije
Gutenbergova izuma tiskarskog stroja, iz tiska izlazi prvi glagoljski misal. Meutim, glagoljica u Hrvata nije
samo znajna kao golo pismo ve i po tome to je na temelju tog pisma stvorena jedna jedinstvena kultura.
Glagoljatvo obuhvaa sakralnu i svjetovnu pismenost, knjievnost, umjetnost, drutvenu i politiku svijest,
glazbu, duhovnost, obiaje i mentalitet. Temeljni pokreta hrvatskog glagoljatva bilo je upravo crkveno
bogosluje koje je jo iz neutvrenih razloga, od prvih dana njihova dolaska na svjetsku pozornicu, u Hrvata
imalo posebnu ulogu, drugaiju nego u drugih eurospkih naroda.
Paradoks glagoljatva
Pokrtenjem Hrvati ulaze u europski civilizacijski krug kojemu je sredinja okosnica kranska Crkva. U
povijesnoj podjeli na zapadno (katoliko) i istono (pravoslavno) kranstvo, veina je slavenskih naroda (juni i
istoni) ostala pod okriljem istone (pravoslavne) Crkve. Hrvati, zajedno s nekim drugim (sjevernim) slavenskim
narodima postaju dio zapadne (katolike) Crkve. Dok se na istoku pored grkog, sirijskog, armenskog i koptskog
jezika vrlo brzo u bogosluju ustalio i staroslavenski, na zapadu je vrlo rano prevladao jedan jedini crkveni
bogosluni jezik latinski. Rimska je Crkva ozakonila njegovu uporabu i svi su europski katoliki narodi na
zapadu cijelu svoju povijest (sve do 20. st.) poznavali iskljuivo latinski jezik u bogosluju, a taj je irokoj masi
puka bio stran i nerazumljiv. Jedini koji su uspjeli unutar katolikog svijeta u crkvenoj slubi upotrebljavati neki
drugi jezik jesu Hrvati. I po tome su Hrvati sa svojim glagoljakim bogoslujem jedinstveni. Staroslavenski se
kao crkveni jezik upotrebljavao itavu povijest kod pravoslavnih (i grkokatolikih) Slavena, ali tu se radi o
drugom obredu (bizantskom). Rimski obred zapadne Crkve se jedino u povijesti sluio na latinskom, s iznimkom
Hrvata, koji su se njime sluili na "glagolici" (staroslavenskom). Tek u 1964. god, na II. Vatikanskom koncilu,
Katolika je Crkva dozvolila svim narodima rimski obred na njihovu narodnom jeziku. Fenomen glagoljakog
bogosluja jest u tome to su Hrvati kao prilino malen, politiki beznaajan i veinu svoje povijesti neslobodan
narod, uspjeli po tome biti jedna jedina iznimkl. Ta pojava nije nikada do kraja razjanjena. Na nju se nekada
gledalo kao na izvanrednu povlasticu, koju su neke pape odobravali, a nekada kao ilegalnu i nedopustivu
iznimku koja naruava jedinstveni ustroj najjae institucije u Europi i svijetu. I u tome je paradoks hrvatskog
glagoljatva. Ono je bilo bez presedana, a kod Hrvata je odigralo izvanrednu ulogu stvaranja i ouvanja
nacionalne svijesti i oblikovanja jedinstvene autohtone kulture. Ono je istovremeno povezivalo Hrvate s drugim
(pravoslavnim) Slavenima preko staroslavesnkog jezika, ali ih i odvajalo od njih po obredu i pripadnosti
katolicizmu a ne pravoslavlju. Isto tako, rimski obred i katolianstvo povezuje Hrvate s ostalim (zapadnim)
Slavenima i drugim europskim narodima, ali ih istovremeno od njih i razdvaja jer oni jedini u crkvi ne koriste
latinski.
Premda je glagoljatvo u samom korijenu bitno vezano za glagoljsko pismo i staroslavesnko crkveno bogosluje
rimskog obreda, ono predstavlja puno iru pojavu u hrvatskoj kulturi. Naime, glagoljatvo je oblikovalo posebnu
narodnu, drutvenu i politiku svijest, iznjedrilo knjievna, umjetnika i pravna djela, stvorilo jedinstvenu
mediteransko-slavensku duhovnu i obiajnu kulturu koja je svojstvena jedino Hrvatima na Jadranu. U dugim
stoljeima pod stranim gospodarima, kada Hrvati na obali nemaju nijedne vlastite samo-odrajne institucije
(dravu, vojsku, kolu), opstanak i samobitnost poivaju upravo na glagoljatvu, i to unutar Crkve najprominentnije ustanove u drutvu, koja ima politiku, povijesnu, drutvenu i kulturnu teinu.
Fenomen glagoljakog pjevanja
Budui je uporaba staroslavenskog jezika i glagoljice u rimskom obredu kod Hrvata jedinstveni fenomen,
razumljivo je da e i glazbeni izraz toga fenomena biti neto jedinstveno i posve razliito nego kod drugih
naroda. Naime, ostali katoliki narodi, kojima su crkveni obredi bili na latinskom, jedva da su imali izravnog
doticaja s bogoslunim tekstovima. Ovdje valja imati na umu da je bogosluje Crkve stoljeima bilo pokretaem
i temeljem zapadno-europske kulture i civilizacije. Spomenuti su narodi za vrijeme nerazumljivih latinskih
obreda ("liturgije") bili pasivni promatrai ili kao nadomjestak sudjelovali pjevanjem pukih popijevaka
("paraliturija"), pa oni imaju "paraliturgijsko puko pjevanje". Latinske obrede pjevali su sveenici, redovnici i
zborovi gregorijanskim koralom ili skladanim izvedbama velikih europskih glazbenih majstora. U naem

"glagoljakom" sluaju, budui je jezik bogosluja bio razumljivi "domai" staroslavenski, i uz njega dobrim
dijelom ivi hrvatski jezik, izvoai i nositelji same liturgije, s glagoljaima su bili i puani. Iz toga naravno
proizlazi da e bitna sastavnica takvoga pjevanja biti puka folklorna glazba. Premda u glagoljakom pjevanju
ima ostataka napjeva i stilova koji u sebi kriju starocrkveni gregorijanski koral zapadne Crkve, pa i staro
bizantsko pjevanje istone Crkve (na naem Jadranu je bizantska kultura u starija vremena bila jednako prisutna
kao i latinska), nae je glagoljako pjevanje najveim dijelom zapravo folklornog podrijetla i obiluje glazbenim
izriajima naih primorskih i otokih malih mjesta. I to je njegova posebna veliina jer je to jedinstveno
"folklorno liturgijsko pjevanje" u zapadnom svijetu.
Glagoljako je bogosluje dalo poseban peat svekolikoj pukoj tradicijskoj kulturi na naoj obali gdje je do 20.
st. ivjelo. Gromoglasno pjevanje puka, istaknuta uloga crkvenih "kantadura", "korita" i "pivaa", naizmjenino
pjevanje u "dva kora", sveano pjevanje psalmodije asoslova, posebno razvijene pobonosti, ivotni ritam
usklaen s ritmom crkvenog kalendara, uivljenost u tekstove i ustroj obreda, izraena ceremonijalnost (npr. kod
procesija) sve su to bitna obiljeja tradicijske kulture naeg puka, iji je ivotni ritam bio potpuno proet tom
kulturom. Malo gdje u Europi su ivot i kultura obinoga puka bili tako snano isprepleteni, proeti i nadahnuti
crkvenou i liturgijom.
Kao kulturna pojava, glagoljatvo je neodvojivi dio povijesnog, drutvenog, duhovnog i kulturnog konteksta
onoga prostora u kojem je nastalo, od kojega je primalo i kojega je istovremeno smo oblikovalo. Crkva je
stoljeima jedina organizirana ustanova u jednom mjestu, redovno okupljalite cijele zajednice, u kojoj se preko
bogosluja, obiaja i nauka pokoljenjima prenose duhovne, moralne i kulturne vrednote. Ona je ujedno i veza sa
svijetom i svekolikom civilizacijom jer je i najmanja upna crkva dio univerzalne Crkve. Premda uvijek uvarica
povijesti i tradicije, ona istovremeno unosi i nova dostignua iz svjetske duhovne i kulturne batine.

GLAGOLJAKO BOGOSLUJE
Glagoljako bogosluje je jedinstvena pojava kako u kulturi hrvatskoga naroda, tako i u Katolikoj crkvi uope.
Hrvati su vrlo rano uli pod jurisdikciju Rimskoga biskupa (Zapadnog patrijarhata), u 9. st. i time dijelili sudbinu
svih zapadnih kranskih naroda u pogledu razvoja kulture. Zapadna je Crkva, za razliku od Istone, uvela
jedinstveni rimski obred za sve Crkve pod njenom upravom (osim tzv. galikanskog, mozarapskog i
ambrozijanskog obreda koji jesu drugaiji obredi od rimskog ali s latinskim jezikom), a time i latinski
liturgijski jezik i gregorijansko koralno pjevanje. Istona je Crkva nije imala jedinstvenu upravu te su se razvili
razliiti obredi kod pojedinih mjesnih Crkava a time i uporaba razliitih jezika u bogosluju. Tako su Grci ostali
kod grkoga a Slaveni su upotrebljavali staroslavenski.
Jedini i jedinstveni sluaj na Zapadu da jedna mjesna Crkva rimskoga obreda ne upotrebljava i latinski
jezik i gregorijanski koral jest specifinost glagoljakoga bogosluja u hrvatskim biskupijama uz
Jadransko more. Tumaenje te pojave jo uvijek ne donosi jedinstveni sud o uzrocima i porijeklu. Bitni uzroci
se ipak naziru: Hrvati su pokrtavani i primali kranstvo u vrijeme kada Crkva jo nije bila podijeljena na
Istonu i Zapadnu (formalno tek 1054.g.); prostor gdje su se naselili i formirali svoju prvu dravu i kulturu jest
kopno, otoci i obala uz Jadran gdje je dugo trajala bizantska vlast (a time i utjecaj carigradskog patrijarhata i
istonog-bizantskog bogosluja); uenici sv. irila i Metoda, misionara i slavenskih apostola, dobrim dijelom su
utjecali na irenje kranstva meu Hrvatima a oni su bili uglavnom istonog obreda i koristili su se
staroslavenskim jezikom meu Slavenima; Hrvatima kao narodu nieg kulturnog stupnja od romanskih itelja
obale moralo se kranstvo prenositi razumljivim jezikom i bogoslujem. Glagoljako bogosluje je dakle
rimski obred koji se slui na starocrkvenoslavenskom i starohrvatskom jeziku iz obrednih knjiga pisanih
hrvatskom glagoljicom.
Ve u poecima, za vrijeme narodnih vladara, zapoela je svojevrsna borba izmeu latinskoga klera gradova uz
obalu i hrvatskog narodnog klera (popovi glagoljai, biskup Grgur Ninski) oko jezika bogosluja. Razlozi
ilavosti glagoljakog bogosluja u narodu: razumljiv jezik i bogosluje koje je sraslo s pukom, upornost
domaeg klera (popovi glagoljai), djelovanje benediktinaca-glagoljaa a kasnije franjevaca treoredacaglagoljaa, opozicija u odnosu na romanski ivalj dalmatinskih krajeva i njihove autonomake politike. Ipak,
presudno za odranje ovog fenomena meu jadranskim Hrvatima jest dozvola Svete Stolice (u 12. st. senjskom
biskupu Filipu dozovljeno slubeno glagoljati na cijelom podruju senjske biskupije). Tada je bilo glagoljakog
bogosluja u Lici i Bosni, sve do Zagreba, poklapavi se uglavnom s podrujem gdje su ivjeli Hrvati akavci do
provale Turaka. Kasnije je to pravo potvrivano i drugima tako da su biskupije rijeka, krka, rapska, senjskomodruka, zadarska, ninska, ibenska, splitska i hvarska u veoj ili manjoj mjeri bile glagoljake biskupije
(seoski kler, neki redovnici, bratovtine uvijek su gajili glagoljatvo bez obzira to je vii gradski kler bio
latinaki i to je esto talijanska i austrijska vlast napadala i zabranjivala tu pojavu). Bogoslune knjige

glagoljicom za hrvatske glagoljae tiska Rim. U 18. st. Sv. Stolica podupire glagoljatvo i vidi u njemu most za
privoenje pravoslavaca Rimskoj Crkvi. Do II. Vatikanskog koncila (1960-tih godina) glagoljako bogosluje
ivjelo je u svim seoskim i nekim gradskim upama u Istri, na Hrvatskom primorju i Kvarnerskim otocima,
sjevernoj i srednjoj Dalmaciji (do Poljica i Hvara). Jaki centri glagoljatva bili su Senj, Vrbnik na Krku, Novi
Vinodolski, Zadar, Poljica kod Splita.
U poetku je svo bogosluje bilo iskljuivo na staro-crkvenoslavenskom jeziku, ali tzv. hrvatske redakcije (s
posebnim primjesama ivog hrvatsko-akavskog jezika). S vremenom je prodirao i ivi hrvatski jezik, tzv.
avet, tj. ikavski govor Hrvata akavaca i tokavaca na obali. Sveenikovi dijelovi mise i drugih obreda bili
su iskljuivo na staro-crkvenoslavenskom, dok je narod u mnogim upama odgovarao na ivom hrvatskom
jeziku avetu (osobito zadarski R. Kotari, ibenska i splitska biskupija). Hrv. primorje i zadarski otoci su jae
sauvali staroslavenski kojega je puk znao naizust pjevati i odgovarati. Iako se s vremenom sve manje rabilo
glagoljsko pismo, te su sve vie glagoljaski misali i obrednici prepisivani na latinicu (jer se glagoljica pomalo
gubila i postala teko razumljiva), ostao je jezik i ostali su napjevi. Zato, bez obzira na uporabu latinice i ivog
govora u bogoslunom pjevanju u mnogim glagoljakim upama u novije vrijeme, itava ova pojava i fenomen
tog tzv. narodnog bogosluja i napjevi tog bogosluja naziva se glagoljatvo, glagoljako bogosluje,
glagoljako pjevanje.
Vatikanski koncil je reformirao liturgiju i uveo u itavu Katoliku crkvu narodni jezik emu je potpomogla i
ve postojea hrvatska tradicija glagoljatva koja je jamila da se stoljeima moe biti vjeran Rimo-katolikoj
Crkvi a ne imati bogosluje na latinskom. Tako su na Koncilu, 1961. godine, pred svim biskupima svijeta i
Papom dalmatinski i primorski biskupi, na oltaru sv. Petra u Vatikanskoj bazilici, glagoljali misu kao dokaz tog
fenomena i tek nakon toga je glasovanjem svjetskih biskupa odlueno da se svim narodima svijeta dozovli
uporaba vlastitoga jezika umjesto latinskoga u bogosluju. Tako je hrvatsko glagoljatvo izvrilo svjetsku misiju
u opoj Crkvi i postalo jedinstveni fenomen, koliko povijesni, toliko i suvremeni, progresivni. Kod kue, u
hrvatskim glagoljakim biskupijama, kao i u cijeloj Hrvatskoj, uveden je 1960-tih godina jedinstveni standardni
knjievni jezik u bogosluje. Za sjeverne krajeve Hrvatske, ne-glagoljake, gdje je bilo latinsko bogosluje, to je
bio korak naprijed, ali za glagoljake upe primorske i dalmatinske Hrvatske to je esto znailo naputanje
stoljetne bogate unikatne tradicije, nestajanje mnogih napjeva i asnoga staro-crkvenoslavenskoga jezika kao
neeg specifinog i originalnog u katolikom svijetu.
Danas se jo povremeno glagolja u Vrbniku na Krku, u Senju, na zadarskim otocima Istu, Iu i Dugom otoku
(Sali, man), te rijetko kod fratara treoredaca glagoljaa. Meutim, glagoljaki napjevi kao melodije na koje se
pjeva suvremeni hrvatski tekst bogosluja ive u veoj ili manjoj mjeri posvuda gdje je nekad cvalo glagoljatvo
mada su danas ve na udaru modernih napjeva iz crkvenih pjesmarica.
GLAGOLJAKO PJEVANJE
Glagoljako pjevanje je puko liturgijsko pjevanje koje je nastalo, oblikovalo se i ivjelo u krajevima gdje je
postojalo glagoljako bogosluje. I ono spada u jedinstveni svjetski fenomen kao i glagoljako bogosluje jer se
razvijalo i oblikovalo najveim dijelom posve slobodno u hrvatskom puku kao originalni izraz njegove narodne
tradicijske kulture a ne kao u drugih naroda kao nametnuti slubeni gregorijanski koral ili pak kao skladana
sakralna glazba (umjetnika). Fenomen glagoljakog pjevanja pojaava i injenica da se ono odnosi ne samo
na izvanliturgijske pjesme (jer takvih ima u svih naroda) nego se odnosi na pjevanje same liturgije (slubenih
tekstova mise i asoslova).
Korjeni glagoljakog pjevanja danas su neistraivi i zamagljeni. Isto tako i porijeklo njegovih bezbrojnih napjeva
i oblika u kojima se ono javlja. Meutim, povijesna istraivanja ukazuju na tri elementa utjecaja na njegovo
nastajanje i oblikovanje.
1.
2.
3.

Sigurno je da je u poecima na pjevanje popova i redovnika glagoljaa utjecalo liturgijsko

pjevanje istone Crkve (bizantskoga obreda).
Cijelu je povijest na glag. pjevanje vrilo utjecaj liturgijsko pjevanje zapadne rimske Crkve:
ponajvie gregorijanski koral, ali i lokalno pjevanje u pojedinim katedralama a u novije vrijeme i
komponirana crkvena glazba.
Najvei i presudan utjecaj na glagoljako pjevanje izvrilo je tradicijsko puko pjevanje (folklor)
onoga kraja gdje je glagoljatvo ivjelo. I sam gregorijanski koral kada se pokuavao uvoditi u te
sredine doivljavao je puku prilagodbu i postao poglagoljeni oblik korala (Primjer toga je Tebe
Boga hvalimo u Radovinu). Razlog tomu jest taj to je nosilac i tvorac glagoljakog pjevanja bio
najveim dijelom puk (dok je to u latinakim krajevima bio zbor, redovnici, ili sami sveenici).
Drugi je razlog to su popovi glagoljai bili domai ljudi, i sami izrasli iz lokalne tradicije.

Glagoljako pjevanje se javlja u mnotvu oblika i varijanata, pa se ne moe govoriti o jedinstvenom stilu kao kod
drugih tipova pjevanja. S obzirom na injenicu da je tradicijska glazba utjecala najvie na njegovo oblikovanje,
glagoljako pjevanje u mnogome odgovara tipovima pukog pjevanja pjedinih krajeva na hrvatskom Jadranu.
Tako se pojavljuje nekoliko stilova:
-

Stari istarsko-kvarnerski tip na sjevernom Jadranu (do Paga i sjevero-zapadnih zadarskih otoka).
Ovaj stil uva najstarije oblike pjevanja i jako je obiljeen specifinim dvoglasjem toga kraja koje
se bazira na staroj tzv. istarskoj ljestvici koja po sebi predstavlja fenomen u glazbenom svijetu.
Ovdje je najstarija tradicija glagoljatva najbolje ouvana kao i uporaba staroslavenskog i
starohrvatskog jezika (npr. Sva krasna jesi O Marije i Veliit iz Vrbnika, U se vrime godia iz
Ista).

Noviji istarsko-kvarnerski stil gdje je dolo do prodiranja vieglasja u duru (uglavnom dvoglasja) i
utjecaja skladane klasine liturgijske glazbe ali je ouvana i boja starog stila (primjer: Horugi
Carja ishodit iz Vrbnika, Veernja iz Novalje gdje se javlja kombinacija staroga i novoga).

Staro dvoglasje sjeverne Dalmacije koje se ouvalo na zadarskim otocima i u Ravnim Kotarima.
Obiljeava ga specifino dvoglasje u paralelnim tercama koje se kroz napjev izmjenjuje s
jednoglasjem, na kraju s jednoglasnim zavretkom esto s vel. sekundom (primjer: Gospodi
pomiluj iz Sestrunja, napjevi iz Kolana, Gospin pla iz Vrsi). U Ravnim Kotarima i zadarskom
priobalju ovo staro dvoglasje je u novije vrijeme doivjelo malu preobrazbu dodavanjem kvinte
(bas) na mjestima gdje se u starom dvoglasju redovito pojavljuje samo jednoglasje. To je utjecaj
svjetovnog pjevanja na bas koje je jako pordrlo u ove krajeve krajem 19. i poetkom 20. stoljea.
Tako je kod glagoljakog pjevanja zadarskog zalea i priobalja dolo do stvaranja pod-varijante
starog dvoglasja (ravnokotarski stil ili jednostavno pjevanje na bas): primjeri iz Posedarja,
Liana Ostrovikih i Vrsi, Daj im Boe iz Novigrada, svi napjevi Mise iz Radovina).

Novije dursko vieglasje poelo je prodirati na zadarske otoke i u priobalna mjesta krajem 19.
stoljea. Najveim dijelom su to bila nastojanja pojedinih upnika da prenesu napjeve i pjevanje
zadarske katedrale u pojedine razvijenije upe, ali i stoga to se glazbeni stil tih mjesta pomalo
osuvremenio jer su uglavnom to bile pomorake upe na razvijenijem civilizacijskom stupnju. To
se vidi i po tome to se taj stil na kopnu javlja samo uz obalu (mjesta biogradske rivijere, Raanac,
Vinjerac, Novigrad) a ne i u unutranjosti R. Kotara. Primjeri: Vjerovanje i Smiluj se meni Boe iz
V. Ia, Misa iz Turnja)

Juni krajevi (srednja Dalmacija: ibensko-splitsko priobalje, otoci i Poljica) razvili su poseban
oblik glagoljakog pjevanja zajedno sa specifinim durskim klapskim stilom pjevanja koje se u
okolici Splita stoljeima razvijao. Tako je glagoljako i svjetovno klapsko pjevanje ilo skupa, a
mnogi povjesniari dre da je upravo crkveno pjevanje najvie utjecalo na razvoj svjetovnog
klapskog pjevanja. Obiljeja su: bogato vieglasje u duru, dominacija muke skupine pjevaa s
poimateljem (prvi glas) kojem se odmah prikljuuje drugi glas, izraeni tzv. bariton i bas,
otegnuti napjevi s puno melizama... Primjeri: Solinski Svet, Vranjic, Hvar.

Zaseban stil koji gotovo nema paralele jest pjevanje Gospinoga plaa na otoku Hvaru za
vrijeme cjelonone procesije od Velikoga etvrtka na Veliki petak, u tzv. procesiji Za krien koji
je potpuno jednoglasan, izrazito otegnut (1 redak se pjeva po tri minute i vie), melankolian i
donekle slii starom pjevanju istonih krana na Bliskom istoku (npr. Kopti). Primjer iz Vrbovske
na Hvaru.

U svim glagoljakim krajevima javlja se gregorijanski koral vie ili manje poglagoljeni s dodacima
vieglasja (primjeri: Tebe Boga hvalimo-Kolan, Dan od gnjeva-Posedarje, Dostojan jest Aganjac-Sali,
Oslobodi me Gospode-Novigrad). Takoer, posvuda se javlja mnotvo razliitih napjeva za solistiko
pjevanje itanja (V. I: Muka, Vranjic: Prosti mi Gospode) gdje je mogunost osobne kreativnosti
nadarenog pjevaa pojedinca najvea i gdje je svaka generacija pjevaa dodavala neto svoga ukusa i
talenta. Takoer, vano je napomenuti da u mnogim krajevima i upama zajedno egzistiraju stariji i
noviji sloj pjevanja (primjer: V. I gdje je Muka po starom napjevu a Evo drvo kria novijeg stila). U
mnogim upama nestao je glagoljaki napjev za misu i uvedena je gradska misa (obino Peranova) ali
se jo dre glagoljaki napjevi za pjevanje u sprovodu, Veliki tjedan i posebne dane.

DANANJE STANJE I SITUACIJA U ZADARSKOJ NADBISKUPIJI

Izmeu 1958. i 1964. godine (u zadnji as pred liturgijsku reformu II. Vatikanskog sabora) izvrena su
terenska snimanja i dokumentacija glagoljakog pjevanja. Ovaj je projekt pokrenula tadanja JAZU
Odjel u Zadru, a snimanje je vrio Jerko Bezi, etnomuzikolog. Plod njegova rada i istraivanja jest
izvanredno bogata magnetofonska graa snimaka glagoljakog pjevanja i pukog svjetovnog pjevanja s
podruja Zadarske nadbiskupije (ukupno snimljeno preko 60-upa). Snimci su osobito vrijedni jer su
najveim dijelom uinjeni u crkvama za vrijeme samog bogosluja, u nedjelje, blagdane i na fete.
Kasnije su raena dodatna snimanja u upama gdje se nije snimalo. Grau uva Institu za etnologiju i
folkloristiku u Zagrebu. 1999. godine graa je presnimljena na CD diskove. Ve kod snimanja (zbog
loe tehnike) neki su snimci bili vrlo loe kvalitete. Plod Bezieva rada je i knjiga Razvoj glagoljakog
pjevanja na zadarskom podruju, Zadar 1973., gdje se donose i notni primjeri nekih napjeva te popis
snimaka to ih uva Institut u Zagrebu.
Danas se uvaju i ive stari glagoljaki napjevi u tek jednom dijelu upa Nadbiskupije zadarske i to ne
svugdje u jednakoj mjeri. Napjevi za stalne dijelove mise nestali su u 50% upa, dok su napjevi za
sprovod, Veliki tjedan (Gospin pla npr.) i neke druge zgode dosta dobro ouvani u veini upa. Zbog
reforme obreda uglavnom su nestali napjevi za Oficij (Jutrenju i Veernju) kao i pjevano Vjerovanje te
itanja. Neke upe jo uvijek izvanredno uvaju i napjeve i stare obrede (Sali, Veli I, man, Ist, Tkon i
Paman, Kolan, Posedarje, Novigrad, Sukoan, Pakotane). U ovim upama jo se zadralo i pjevanje u
dva kora (bilo tako da jo predvode dva kora mukih pjevaa, bilo da su jedan kor mukarci ili zbor a
drugi kor ostali puk). U veini ravnokotarskih upa jo se dri stari napjev za misu (ili se povremeno
pjeva, npr. u Zemuniku i Biogradu) te stari napjevi za Zdravo Tilo, U se vrime godita, Gospin pla. U
nekim upama u novije vrijeme se obnavljaju stari napjevi (Kali, Bibinje, Preko).
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti priprema izdati veliki zbornik Glagoljako pjevanje
Zadarskog podruja gdje e se u notnim zapisima ovjekovjeiti glagoljaki napjevi. Od 1998. u sklopu
Glazbenih veeri u Donatu odrava se i posebna veer Glagoljakog pjevanja gdje su dosad vrlo
uspjeno nastupili pjevai iz upa Bibinje, Kolan, Ist, Novigrad, Posedarje, Sali, Veli I i Zemunik.
Glagoljake napjeve izvodili su dosad na Meunarodnoj smotri folklora u Zagrebu pjevai iz Sali,
Velog Ia, Preka i Kali. Preko Hrv. radija Zagreb dosad je uivo emitirana misa iz Novigrada i
Biograda, dok su na Radio Zadru u vie navrata odrane emisije iz ovog podruja i putene snimke
glagoljakog pjevanja pojedinih upa.
Trenutno bi bilo najvanije jo snimiti ono to dosada nije snimljeno, dokumentirati i objaviti zbornik
kojega HAZU priprema. Jo vanije bi bilo sauvati sve glagoljake napjeve koji jo ive u puku,
podignuti svijest puka, tj. samih izvoaa tih napjeva, o neprocjenjivoj kulturnoj, povijesnoj i
dokumentarnoj vrijednosti tog pjevanja (ono spada u nau nacionalnu batinu jednako kao i
glagoljsko pismo ili crkvica sv. Kria u Ninu), prenositi to pjevanje mlaim naratajima bilo tako da
se vodi rauna u upama da se potpuno ne zatre, bilo tako da ga izvode kulturno-umjetnika drutva
koja su se u zadnje vrijeme pojavila u mnogim mjestima. Za sve ovo potrebna je suradnja Crkve,
kulturnih ustanova i samih vjernika na terenu. U svakom sluaju hitno je zaustaviti kulturocid nad
ostacima glagoljakog pjevanja u mnogim mjestima gdje se stihijski i bez ikakvog kulturno-povijesnog
kriterija stari napjevi jednostavno samovoljom pojedinih upnika, zborovoa ili pojedinih istaknutih
pojedinca drevni originalni napjevi zamjenjuju napjevima iz pjesmarice pod izlikom da treba pjevanje
unaprijediti ili ujednaiti s pjevanjem u gradovima. Pri tom se zaboravlja osnovna injenica: pjesmarice
su napravljene za mjesta gdje nema nikakve tradicije (kao to su gradovi) a ne za mjesta gdje postoji
drevna i asna tradicija kao to je jedinstveno u svijetu hrvatsko glagoljako puko crkveno pjevanje!
Jedan je na (svjesni) crkveni velikodostojnik izjavio: Da je Zdravo Tilo Isusovo bilo napisano na
latinskom, grkom ili francuskom danas bi bio uveden u sve Crkve svijeta i bio bi klasik kao to je
Ave verum, jer na izvanredno jednostavan nain izrie svu dubinu teologije o euharistiji! Drugim
rijeima, prevedeno u dananj u situaciju: Da je nastalo u Americi, mi bismo ga uvodili u svaku upu.
Osobito je bitno mlaim naratajima objasniti da se u svijet ne ide kopirajui tuu kulturu (koja samo
zato to se agresivno medijski namee ne mora biti i vrijedna) ve se pred svijet izlazi u svojoj vlastitoj
originalnosti, uvajui svoju tradiciju i prezentirajui je svijetu kao obogaenje svjetske kulturne batine
neim originalnim, posebnim i konkretno naim.
Livio Marijan, prof. filozofije i etnologije
suradnik HAZU na projektu Glagoljako pjevanje Zadarske nadbiskupije