Miro Gavran, suvremeni

hrvatski književnik, rođenje 1961.

godine. Djela su mu prevedena na
12 jezika. Objavio je tri prozne
knjge 'slavonskog ciklusa': romane
Zaboravljeni sin (1989.) i Kako
smo lomili noge (1995.) te zbirku
priča Mali neobični ljudi (1989.).
0 tim je knjigama uz blagi humor
oslikao tople, prepoznatljive
junake, naše suvremenike koji,
prolazeći kroz životne nedaće,
dosežu pročišćenje. Potom piše
romane o junacima prožetim
izvanosjetilnim iskustvima: Klara
(1997.) i Margita (1997.), kojima u
hrvatsku književnost uvodi nove
teme i motive. Od 1983. godine,
kada je debitirao s dramom
Kreontoua Antigona, napisao je
dvadesetak drama i komedija: Noć
bogova, Ljubavi Georgea
Washingtona, Muž moje žene,
Deložacija, Čehovje Tolstoju rekao
zbogom, Kad umire glumac,
Shakespeare i Elizabeta, Veseli
četverokut, Pacijent doktora
Freuda, Zaboravi Hollyu>ood...
Imao je više od 70 kazališnih
premijera u Hrvatskoj, Nizozemskoj,
SAD-u, Poljskoj, Bugarskoj,
Mađarskoj, Sloveniji... Autor je šest
rado čitanih proznih knjiga za
mlade: Svašta u mojoj glavi, Kako
je tata osvojio mamu, Oproštajno
pismo, Zaljubljen do ušiju, Sretni
dani i Pokušaj zaboraviti.
Napisao je scenarij za film Djed i
baka se rastaju, te libreto za
mjuzikl Veli Jote.
BIBLIOTEKA Miro
Gavran
UREDNICA
NIVES TOMAŠEVIĆ

LEKTURA

MARGITA
MARILKA KRAJNOVIĆ

LIKOVNI UREDNIK
NINOSLAV KUNC
ili
PUTOVANJE G
PROŠLI ŽIVOT
(roman)

Mozaik knjiga
Zagreb, 1999.

- Zahvaljujem arheologici dr. Komeliji
Minichreiter, čija sam znanja i iskustva o
starčevačkoj kulturi unio u ovaj roman, i
arheologici dr. Jasni Jeličić-Radonić, što mi je
približila značenje Starog Grada - Farosa.
M. G.
Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će
se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o
čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!« Sve je već
davno prije nas postojalo.
Samo od prošlosti ne ostade ni spomena, kao
što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će
poslije doći.
PROPOVJEDNIK, STARI ZAVJET
 PRVO

Bojao se.
Učitelj je uzeo stolicu i stavio je nasuprot krevetu.
Potom se okrenuo prema njemu i umirujućim glasom
rekao:
- Možete leći.
Duboko je udahnuo, poslušno se smjestio na ležaj i
desnom rukom poravnao uzglavlje.
Pomisli da još nije kasno za odustajanje. Bilo bi
najbolje skočiti s kreveta i istrčati na ulicu, među ljude koji
žive banalnim životom, koji se dobro osjećaju u svojoj koži,
među one koji ne žele istraživati nepoznato i zabranjeno.
Još uvijek nije kasno, još uvijek...
Na stari gramofon iz šezdesetih godina učitelj je stavio
ploču. Zvuči Beethovenove kavatine ispuniše skromno
namješteno potkrovlje. U svakoj drugoj prilici ta bi ga
glazba ispunila ugodom, ali sada je skladna kavatina po-
većala u njemu napetost i razdražila mu osjetila.
Učitelj je sjeo na stolicu. Njegovo lice bilo je ozbiljno
kao u kirurga trenutak prije početka operacije.
* - ■ . , * . . Jk
 Miro Gavran

Znao je da učitelj ide s njim na taj put kao jedini

svjedok njegovih tajni koje bi možda bilo najbolje ne otkri-
vati... DRUGO
Valovi straha i nervoze snažno su ga zapljuskivali. Srce
mu je sve brže kucalo. Tražio je rečenicu kojom bi se
najlakše izbavio iz te nelagode. Pokušavao je smisliti uvjer-
ljivu ispriku. Dlanovi su mu se ovlažili. Suho se nakašljao.
Opravo kad je htio izgovoriti spasonosnu rečenicu, učitelj
ga je pretekao: Sve je počelo prije tri mjeseca.
- Zatvorite oči. Bio je utorak. Prvi izrazito topao proljetni dan. U stan
je stigao oko četiri sata poslije podne. Njegova trinaesto-
Premda je to bilo izgovoreno tihim glasom, zazvučalo
godišnja kćerka Maja i supruga Emilija upravo su pripre-
je kao zapovijed. Poslušao ga je bez prigovora.
male ručak.
Mrak i glazba.
-Bog!
Kao da mu se srce preselilo u vratnu žilu kucavicu.
- Bog! - uzvratile su one.
Gubio je dah.
Poljubio je Emiliju u vrat, a kćerku u obraz.
Za koji trenutak počet će njegovo putovanje u prošli
život. Bojao se tajni koje će uskoro otkriti. Duboko u duši Kako je bilo u školi?
osjećao je da čini nešto što ne bi smio. Petica iz fizike.
Jedino mu je misao na nju davala snagu da ne Iz testa?
odustane. - Da .
- Usporite disanje, opustite se. Slušajte moj glas, on Bravo!
će vas odvesti tamo gdje ste već bili, on će vas odvesti u Emilija ga je radoznalo zapitala:
prostore za kojima žudite. Što si mu kupio?
Njegove su se riječi stapale s glazbom. Pozivale su ga tako Štap za pecanje.
odlučno da im se više nije pokušavao oduprijeti. A sve je Možda si mogao nešto korisnije - neodlučno pro
počelo prije tri mjeseca. komentira njegova supruga.
Siguran sam da će mu se obradovati.
Mislim da bi kravata bila prikladnija... No dobro.
 Miro
Gavran
* #
Te večeri bili su pozvani na rođendansku proslavu k
Tiborovu najboljem prijatelju Karlu. Prije šesnaest godina
Karlo i Tibor stanovali su dva semestra u istoj sobi u
Studenskom domu na Savi. Imali su mnogo toga zajed -
ničkoga premda su i jedan i drugi bili pomalo zatvoreni u
svoje svjetove.
Karlo je završio strojarstvo, zaposlio se u »Končaru«,
i iz godine u godinu usavršavao se u struci, ali je izbjegavao
preuzeti bilo kakvo šefovsko mjesto.
Tibor je završio arheologiju. Našao je u njoj najljepše
moguće utočište u kojemu su se ravnopravno isprepletale
neslućene tajne, neobuzdana mašta i egzaktnost. Doktorirao
je prije dvije godine i zaposlio se u Institutu za arheologiju. G
međuvremenu je vodio nekoliko važnih iskopavanja i povre-
meno održavao predavanja na Filozofskom fakultetu.
**
Karlo i njegova supruga Tea imali su tri sina. Najstariji
je imao deset godina, srednji osam, a najmlađi šest. Bili su
to veoma živahni i pametni dječaci.
Te večeri su ih ostavili kod bake koja je stanovala u
susjednoj ulici.
Tea se potrudila da goste dočeka ukusna hrana i velik
izbor pića, a u pravom trenutku iznijela je na stol tortu s tri
velike i sedam malih svijeća.
Tibor je znao da Karlo ne voli galamu, buku i velika
društva, ali se vidjelo da cijeni trud svoje supruge i da mu
godi njezina pažnja.
Margita ili Putovanje u prošli život
Karlo je te večeri bio okružen dragim prijateljima i
kolegama iz »Končara« koji su došli sa svojim suprugama.
Bio je tu i njegov bratić iz Rijeke sa svojom ženom. Malo
kasnije pridružio im se i Drago, ugledan kardiolog, koji se prije
tri mjeseca razveo od svoje druge supruge. Drago je bio pravi
veseljak. Cijele se večeri šalio na svoj i njezin račun.
Karlo je bio dobro raspoložen. Pričao je svojim kole-
gama iz »Končara« kako je Drago na prozoru male sobe u
Studentskom domu usred zime pekao meso na roštilju.
Zavjesa se zapalila, trenutak potom vatra je zahvatila krevet
koji je bio do prozora. Vidjevši stoje učinio, Drago je počeo
zapomagati. Iz susjedne sobe dotrčali su Tibor i Karlo i
pomogli mu ugasiti požar.
Tako smo se upoznali. Ja sam se tek bio uselio u
taj paviljon - nadopunio je Drago Karlovu priču.
Pokušali smo zataškati taj događaj no za nj su
saznali svi stanari na našem katu. Istog dana
Drago je
nabavio nove zavjese i novi pokrivač za krevet, a
Karlo i ja
smo mu pomogli oličiti čađavi strop - dodao je
Tibor.
Nakon dva dana netko iz uprave Studentskog doma
poslao je kontrolu da ispita u kojoj je sobi bio požar
i tko
je pekao meso na roštilju. Srećom, moja soba je bila
tako
uredna da u mene nisu posumnjali. Da mi Tibor i
Karlo
nisu pomogli, izgubio bih pravo na studentski
dom. A
pitanje je da li bih mogao nastaviti studij.
 Hvala Bogu da smo i nas dvojica svojim soboslikar-
skim umijećem pridonijeli tome da medicinska znanost
dobije vrhunskog kardiologa - zaključio je Karlo priču iz
studentskih dana.
 Miro
Gavran
Tea je iz hladnjaka donijela novu butelju bijelog vina.
Karlo je otvorio bocu i dotočio vino u polupraznu Draginu
čašu. Emilija, koja je do tada pila pivo, uzela je sa stola
praznu čašu i podigla je prema Karlu:
Natoči i meni!
Pivo i vino... nije dobro miješati - izusti Tibor.
Samo da ga kušam.
Karlo joj natoči čašu, a Emilija je u dva gutljaja ispije
uz komentar:
- Baš je dobro.
Tako je započeo onaj drugi dio večeri.
G samo sat vremena Emilija je popila šest čaša vina.
Jezik joj se sve više zapletao, tako da je s teškom mukom
izricala svoje zbrkane misli.
Kada je Karlo u njezinu čašu pokušao dotočiti mineral-
nu vodu, Emilija ju je hitro prekrila rukom i odrješito rekla:
- Zar ti je žao vina?
Karlova ruka s bocom mineralne vode zaustavila se u
zraku. Tibora obuzme nelagoda. Svi su primijetili da je
Emilija već dobro zagrijana.
Oprosti - reče Karlo.
Nije mu žao vina, već tebe - pokuša Tibor opravdati
prijatelja.
Ma nemoj! Sad braniš njega, umjesto mene. Gvijek
si takav! - prosikće Emilija i skoči iz naslonjača,
ali se
zaljulja i posrne. Pri tome opsova i promrmlja:
Glupi tepih! Glupi ofucani tepih!
Margita ili Putovanje u prošli život
Tea i Karlo se samo pogledaše. Ostali gosti ponik-
nuše pogledima u pod da ne susretnu Tiborove oči.
Pa i nije baš ofucan - uzvrati joj Tea.
Sve je ovdje ofucano, sve - svađalački žestoko
odvrati joj Emilija i uz jauk se uhvati za trbuh:
Povratit ću!
G hipu istrči iz sobe i uleti u kupaonicu, gdje je snažan
napadaj mučnine natjera da izbaci iz sebe svu hranu i
alkohol. Tibor je došao za njom. Zatekao ju je nagnutu nad
zahodskom školjkom.
Gslijedio je novi napadaj mučnine.
Odvratno vino. Odvratno nekvalitetno vino - rekla
je kad je došla do daha.
Nisi smjela miješati - reče Tibor.
Što ti znaš o piću!? Što!?
Idemo doma, Emilija.
Doma? Što ti je?! Ne idem ja nikamo! Zabava je tek
počela. Vraćam se na pivo.
Emilija, idemo doma! Smjesta!
Premda je bila pijana, osjetila je da se mora pokoriti
njegovoj volji. Obgrlio ju je oko struka, njezinu lijevu ruku
prebacio je oko svoga vrata i izveo je iz kupaonice.
G hodniku im je Karlo pružio kapute.
- Oprosti, stari - promrmljao je Tibor umjesto poz
drava.

TREĆE
Tibor i njegova kćerka doručkovali su u šutnji, odgađajući
razgovor za koji su znali da im neće biti ugodan. Maja je
prva prikupila snagu i progovorila:
Čula sam vas sinoć kad ste se vratili.
Žao mi je ako smo te probudili.
Nema veze. Kako je bilo na rođendanu?
U početku lijepo, a poslije...
Opet je pila?
Da, opet je pila.
Kad je trijezna, obožavam je. Kad je pijana, mrzim
je. Nepodnošljiva je.
Ponovno je zavladala tišina, ali Majine su riječi poput jeke
odzvanjale u njegovoj svijesti. Stavio je kruh u toster.
Zašto nije ustala? - upita Maja.
Boli je glava.
Zakasnit će na nastavu.
Ne želi ići na nastavu - objasni Tibor.
Ne želi?!
Margita ili Putovanje u prošli život
Ne. Tražila je od mene da nazovem školu i da kažem
da se loše osjeća, da ima temperaturu.
A ti? Što si joj na to rekao?
A što bih joj rekao? Gistinu nije sposobna za nastavu.
Loše izgleda i još gore se osjeća. A opet, ne znam
kako
nazvati školu i reći da ima temperaturu kad je već
sedam
puta ove školske godine »imala temperaturu«. Svi
znaju o
čemu je riječ. 1 ravnatelj i profesori.
Znači, još nisi nazvao školu?
Nisam. Nazvat ću malo kasnije. Kad doručkujem.
Zašto joj ne kažeš da sama nazove?
Majo, molim te. Danas si nabrušena na mamu. Da
se ona javi telefonom, po boji njezina glasa sve bi
shvatili.
Shvatit će i ovako.
***
Toga dana išao je na Filozofski fakultet da kao gost
predavač studentima arheologije govori o starčevačkoj
kulturi - svojoj omiljenoj temi.
Nije bio vješt predavač. Osjećao je nelagodu pri po-
misli da će pred tridesetak studenata arheologije govoriti
o stvarima koje nije uvijek lako pretočiti u riječi.
Sebe je smatrao tipičnim arheologom praktičarom,
stručnjakom na terenu. Kabinetski rad, predavanja, suho-
parna teorija koja pokušava obrazložiti ono bitno - sve to
je bilo daleko od njegova bića.
 Miro
Gavran
Gnatoč tome nije mogao odbiti poziv, odnosno nije
mogao odoljeti iskušenju da mladim ljudima prenese svoje
spoznaje o starčevačkoj kulturi. Želio je što većem broju
budućih znanstvenika i arheologa skrenuti pozornost na
važnost kulture koja je prije devet tisuća godina postojala
na području sjeverne Hrvatske i Vojvodine.
Sve što je bilo u vezi s tim slabo istraženim razdobljem
za njega je imalo više draži nego nalazi iz antike.
Osim toga, svaki dolazak na Filozofski fakultet za
Tibora je bio i svojevrstan povratak u studentske dane,
kada je njegov život imao drugi okus i kada mu se budu-
ćnost ukazivala poput neistraženih predjela.
Činilo mu se da je sada, u njegovoj trideset i sedmoj
godini, sve određeno i zadano - čak i ta »neizvjesna«
budućnost.
Kao da je sa svakim povratkom u studentske dane
sve više osvještavao nezadovoljstvo sa sadašnjošću, sa
životom koji ga nije u cijelosti zadovoljavao.
Predavanje je započeo s rezultatima arheoloških istra-
živanja kraj Zadubravlja, što su se odvijala od 1989. do
1992. godine na dijelu autoceste Slavonski Brod - Lipovac.
Ta istraživanja velikih površina na prapovijesnom lo-
kalitetu omogućila su nove spoznaje o arhitekturi star-
čevačkih naselja, ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, nego i na
cjelokupnome balkanskom prostoru.
G Zadubravlju je otkrivena naseobinska cjelina sa
svim pratećim objektima prijeko potrebnim u životu svake
neolitičke zajednice.
Margita ili Putovanje u prošli život
- Pogledajte kako svaki dio starčevačkog naselja ima
određenu namjenu: ovo je stambeni dio, ovdje je kultni,
ovdje su pripremali hranu, u ovom dijelu naselja izrađivali
su tkanine, a ovdje lončarske proizvode i kameno oružje.
Nas zadivljuje njihov smisao za organizaciju svakodnevnog
života.
Potom im je s osobitim žarom govorio o nalazu pet
lončarskih peći. Govorio im je o sličnosti između tadašnje
krušne peći i krušnih peći koje se i danas mogu naći u
nekim slavonskim selima.
Postupno se oslobađao treme i nelagode. Sve je
manje mislio na dojam koji ostavlja, a sve više na činjenice
i gledišta koja im je želio prenijeti.
- Zaštitne radove u Zadubravlju vodili su mr. Kornelija
Minichreiter, koja je tada bila u Regionalnom zavodu za
zaštitu spomenika kulture u Osijeku, profesorica Jesenka
Miškiv i profesor Josip Lozuk iz Muzeja Brodskog Posavlja
u Slavonskom Brodu. G ekipi su sudjelovali različiti stru
čnjaci: arheolozi, ali i apsolventi i studenti arheologije,
geolozi, antropolozi, povjesničari, crtači, preparatori i foto
grafi. Čak sam se i ja onuda motao, prikupljajući građu za
svoj magisterij. A sad, pogledajte rekonstrukciju starče
vačkog naselja u Zadubravlju.
Tibor je na ploču objesio velik crtež starčevačkog
naselja. Studenti se zagledaše u crtež, a on nastavi svoje
izlaganje:
- Znam da vam ovo djeluje kao obično zemljorad-
ničko naselje, ali ja vas uvjeravam da je ovdje bila prava
U .1
 Miro
Gavran
civilizacija. Tadašnji ljudi nisu poznavali pismo, ali čini se
da im ono i nije trebalo. Njihov život nije se mnogo razliko-
vao od našega. I u to vrijeme ljudi su putovali rijekama,
štovali božanstva koja su davala viši smisao njihovu sva-
kodnevnom životu. Bez obzira na sve teorije o seobama
naroda posljednjih nekoliko tisuća godina na području
Europe i Azije, možemo na neki način reći da su oni naši
predci. Narodi koji su dolazili na ovo područje: Iliri, Avari,
Hrvati... miješali su se s ovdašnjim narodima i pokoravali
ih. G našim žilama, nema sumnje, teče i nešto malo krvi
starosjedilaca od prije devet tisuća godina. G ovim zemu-
nicama odvijao se život o kojemu ne znamo mnogo, ali naš
zadatak je da pokušamo rasvijetliti i tu tajnu. Da su pozna-
vali pismo, danas bismo o njima učili iz povijesti, a ovako...
G starčevačkom naselju Zadubravlju otkriveno je i pet
kultnih predmeta koji pripadaju pretklasičnoj fazi star-
čevačke kulture - stupnju linear A.
Tibor je zašutio, na katedru je stavio veliku kožnu
torbu i iz nje počeo vaditi predmete iz starčevačkog doba.
- Danas bih vam nešto rekao upravo o kultnim pred-
metima starčevačke kulture u sjevernoj Hrvatskoj. Evo,
pogledajte, ovo je kultna svjetiljka. A ovo je žrtvenik četvrta-
ste osnovice u sredini kojega je širok otvor. Ova poluku-
glasta posuda na četiri čepaste nogice pronađena je samo
u Pepelanama, dvadeset kilometara jugoistočno od Virovi-
tice. Stupasti idoli, baš kao i žrtvenici, tipični su kultni
predmeti starčevačke kulture na ovim prostorima.
Tibor je iz torbe izvadio figuricu žene i pokazao je
studentima.
Margita ili Putovanje u prošli život
- Kult Božice Majke, praroditeljice, bio je prva i naj-
raširenija religija u ranim prapovijesnim vremenima. Pogle-
dajte samo s kojom je vještinom umjetnik starčevačke
kulture prikazao ženu, majku, božicu.
Figurica Božice Majke zadrhta u Tiborovim rukama.
Poželio je govoriti o značenju Božice Majke, o svojim
pretpostavkama o položaju žene u starčevačkoj kulturi, ali
kao da mu je neki unutarnji glas došapnuo: »Još nije
vrijeme za to, ti o tome ne znaš dovoljno, to su tek tvoje
slutnje, ne opterećuj studente svojim idejama koje se ne
mogu znanstveno ni dokazati ni opovrgnuti.«
Taj unutarnji glas je bio tako snažan, a sumnja u
osobno mišljenje toliko neumoljiva da je Tibor nastavio
govoriti u okvirima egzaktnoga i provjerljivoga.
Iza predavanja odlučio je prošetati se zagrebačkim
ulicama kako bi odgodio povratak doma. Želio je zaboraviti
neugodan završetak jučerašnje proslave.
Nakon što je desetak minuta besciljno šetao, iz tam-
nih oblaka spustio se pljusak. Kako je u tom trenutku
prolazio pokraj antikvarijata u koji je često svraćao, Tibor
pomisli da bi bilo najbolje ući i u prelistavanju knjiga
provesti vrijeme dok se hirovita proljetna kiša ne zamori.
Volio je antikvarijate. Gzbuđivala ga je pomisao da se
među starim knjigama raznobojnih korica poredanih na
brojnim policama možda skriva i neka važna knjiga, knjiga
čija je vrijednost baš u tome što je rijedak, a možda i jedini
primjerak naklade...
 Miro Gauran

G antikvarijatima se čovjek najlakše mogao isključiti

iz svakodnevice, zaboraviti na sadašnjost, na vrijeme u
kojemu živi i zaviriti pa i unijeti se u prošlost zadržanu
između starih požutjelih korica.
Miris povijesti u antikvarijatima je bio najjači. Knjige
na policama naslanjale su se jedna na drugu premda je
među njima znalo zjapiti i nekoliko stoljeća.
Sabirali su ti mali antikvarijati krhotine prohujalih
vremena, pružajući nam privid - s gledišta opipljive i dovr-
šene sadašnjosti - da stojimo na vrhu vremenske piramide.
Zastao je pred odjeljkom na kojemu je pisalo: POVI-
JEST UMJETNOSTI. Na predzadnjoj polici primijetio je knjigu
o najvećim renesansnim slikarima, tiskanu potkraj 19.
stoljeća u Madridu.
Nalikovala mu je na primjerak koji je nekoć darovao
jednoj osobi. Ispružio je ruku i dohvatio je s police. Otvorio
je naslovnu stranicu i sa zaprepaštenjem ugledao svoju
posvetu: DRAGOJ MARGITI ZA SJEĆANJE NA DANE PROVEDENE
U STAROM GRADU - FAROSU, TIBOR, LJETO 1983.
Osjeti jaku mučninu, a potom laganu nesvjesticu.
Nije mogao odrediti koji gaje osjećaj snažnije prožeo.
Znao je da se ona nikada ne bi odvojila od te knjige.
Nikada! Osim ako...
O, Gospode! - ote mu se uzdah.
Nešto nije u redu?! - zabrinuto ga upita prodavačica
zagledana u njegovo blijedo lice.
Ne, ne! U redu je. Sve je u redu.
ČETVRTO
G nedjelju su Tibor i Karlo otišli pecati na Kupu.
Premda nisu bili strastveni ribiči, godinama im je taj hobi
bio razlog više za druženje.
G prirodi su se odmarali od zagrebačke vreve i pre-
puštali se uživanju kakvo je moguće samo u osami.
Karlo je bio toliko obazriv da mu ni riječju nije spome-
nuo rođendansku proslavu i Emilijin ispad. Da je Tibor
poželio o tome govoriti, Karlo bi zacijelo prihvatio razgovor.
No Tibor se nije želio ni u sjećanju vraćati na mučan
događaj.
Možda se i u tome krila tajna njihova prijateljstva.
Nikada jedan drugoga nisu opterećivali neugodnim pitan-
jima i prevelikom radoznalošću. A opet, znali su da jedan
drugome mogu biti dobri sugovornici kad god to požele.
Otići ću nizvodno, možda ondje bolje grizu - rekao
je Tibor, pokazujući na dio rijeke nad kojim se nadvio
stari
hrast.
Dobro - odgovorio je kratko Karlo, sluteći da Tibor
želi biti sam.
Tibor se smjestio u sjenu velikog hrasta i nemarno
bacio udicu u rijeku. Njegove oči nisu pratile plovak, nje-
 Miro
Gavran
gove misli su odlutale u ljeto 1983. kada je bio četrnaest
godina mlađi.
Već je šest mjeseci hodao s Emilijom. Upoznali su se
na proslavi Nove godine u Studentskom domu. G početku
je to bila lepršava mladenačka veza. Jedno drugo nisu
opterećivali svojim problemima niti svojom prošlošću. Ne
zanemarujući studij, često su odlazili u kino i disko klubove,
zabavljali se s prijateljima na studentskim tulumima, koji
su često imali neobične povode - položeni ispit, nečiji pa i
izmišljeni imendan ili pomirenje mladića i djevojke...
Ni Tibor ni Emilija u to vrijeme nisu razmišljali o
zajedničkoj budućnosti - ispijali su sokove sadašnjosti, ne
pridajući svojoj ljubavi sudbinsko značenje.
No Tibor je odjednom počeo otkrivati Emilijinu narav.
Razljutila bi se za sitnicu, planula bez ikakva povoda,
a trenutak potom zaboravila bi razlog svoje ljutnje.
Njezina histerija, njezina napetost, poput valova za-
pljusnula bi Tibora, uvlačeći ga u glupe i besmislene
prepirke iza kojih mu je ostajao gorak okus u ustima.
Tiboru se činilo da se postupno bliži kraj njihove veze
i da za to ne treba tražiti krivca, da tako jednostavno mora
biti. Emilija mu je još bila draga, ali svađe kojima nije
mogao odgonetnuti pravi uzrok sve više su ga mučile.
Približavali su se ljetni praznici i njih dvoje su planirali
zajedničko ljetovanje. Odlučili su otići u Stari Grad na otoku
Hvaru.
Margita ili Putovanje u prošli život
Tibor je uspio nagovoriti svoju majku da mu posudi
automobil na tri tjedna.
G Stari Grad su stigli predvečer sedmog srpnja. Smje-
stili su se u velikoj kući koja je imala deset dvokrevetnih
soba i četiri apartmana. Sa simpatičnom pedesetogo-
dišnjom gazdaricom dogovorili su se za noćenje s doru-
čkom.
Bili su iscrpljeni od putovanja, dugih kolona na cesti
i dvosatnog čekanja trajekta.
Emilija je za sve to krivila Tibora. On je bio odgovoran
i za to što su putovali baš tog dana, a ne dan prije ili poslije.
On je bio kriv zato stoje trajekt kasnio i što su ih na nekoliko
mjesta usporile cisterne i kamioni.
Tibor je bio toliko umoran od vožnje da nije imao
snage prepirati se s njom i objašnjavati joj daje upravo ona
prije tjedan dana odredila dan putovanja, i da sve ono što
se dogodilo na putu nije bilo ni stvar njegove volje, ni krivih
proračuna, nego uobičajena posljedica početka turističke
sezone.
Istuširali su se i rano legli u krevet.
Kad su ujutro sišli na doručak, gazdarica ih je smje-
stila za stol na terasi za kojim su sjedili muškarac i žena, te
ih upoznala s njima. Oni su ubrzo započeli razgovor o
ljetnim gužvama i napornim putovanjima.
Margita i Damjan, tako su se naime zvali njihovi novi
poznanici, došli su na more prije dva dana.
I
Miro
Gavran
I oni su prvi put ljetovali u Starom Gradu. No kako se
na moru ljudi mnogo brže zbližuju, na Emilijino pitanje gdje
su se kupali, Damjan je odgovorio:
- Ispod hotela Arkade. Plaža nije loša. Nakon doručka
možemo vas odvesti onamo.
Emilija i Tibor spremno prihvatile Damjanovu ponudu.
To su se dopodne zajedno kupali i čavrljali o svemu i
svačemu.
Nakon ručka i kratka odmora, i poslijepodne su pro-
veli na hotelskoj plaži.
Sljedećeg jutra odvezli su se desetak kilometara dalje,
u Jelsu, i u pješčanoj uvali ispod autokampa proveli cijeli
dan igrajući picigin, plivajući i malo-pomalo otkrivajući
jedni drugima svoje životne priče.
Margita i Damjan živjeli su u Osijeku. Nisu bili u braku,
ali planirali su ozakoniti svoju vezu početkom iduće godine.
Margita je diplomirala pravo tjedan dana prije odlaska
na more. G njezinu pogledu nazirala se zrelost. Kao da se
iza lijepa lica skrivala ozbiljna životna priča.
Damjan je bio njezina suprotnost. Mnogo je pričao pa
mu se znala omaknuti pokoja suvišna rečenica. Deset
godina je bio stariji od Margite, što mu je davalo za pravo
da se prema njoj postavlja pokroviteljski i bez suzdržavanja
dade na znanje da ona sa svojim iskustvom i svojim
godinama ne može suditi o određenim stvarima tako
dobro poput njega.
Bavio se prodajom nekretnina. Do 1976. godine živio
je u Australiji. Na drugoj godini prekinuo je studij ekono-
Margita ili Putovanje u prošli život
mije, zaposlio se i oženio te dobio kćerku. Dvije godine
potom razveo se i s majkom došao živjeti u Osijek. Uselili
su se u istu zgradu u kojoj je živjela i Margita s roditeljima.
Njegova majka se sprijateljila s Margitinim roditeljima
koji su pomogli toj staroj umornoj ženi da nakon trideset
godina života u tuđini, u Osijeku osjeti toplinu i prijateljstvo.
Kad su Margitini roditelji nastradali u prometnoj nesreći,
brigu za sedamnaestogodišnju djevojku preuzela je Damja-
nova majka, nastojeći joj nadomjestiti izgubljenu obitelj.
Tri godine potom umrla je Damjanova majka. Nepo-
sredno nakon toga Damjan i Margita počeli su zajedno
živjeti.
Te ozbiljne životne činjenice o svojim novostečenim
poznanicima saznavali su Tibor i Emilija između dva ulaska
u more, dok su se sunčali na plaži, u šetnji do restorana...
Kao da su ljudi u tim vrućim ladanjskim danima
spremniji otkrivati svoju životnu priču slučajnim poznanici-
ma nego višegodišnjim prijateljima.
Iz Jelse su se vratili u suton. Ispred ulaza u kuću susreli
su svoju gazdaricu.
Idete li večeras na spuštanje pokrova na našu
sveticu?
Spuštanje pokrova?! Koju sveticu? - zbunjeno je
zapitao Tibor.
- Niste čuli za svetu Reparatu?
-Ne .
Objasnila im je da je sveta Reparata zaštitnica Staroga
Grada. Živjela je u rimsko doba. Zbog toga što je bila krš-
Miro Gauran
Margita ili Putovanje u prošli život
čanka, Rimljani su je pogubili. Ime joj u prijevodu znači obno-
viteljica. Svake godine 9. srpnja, u jutarnjim satima, podiže se
pokrov s njezina odra, a spušta se u deset sati na večer. Samo
jednom godišnje izlažu se njezini posmrtni ostaci.
Drevna legenda pobudila je njihovo zanimanje. Odlu-
čili su biti nazočni tome iznimnom obredu. Gazdarica im
je objasnila gdje je crkva sv. Nikole i kako će doći do nje.
I tako su se te večeri njih četvero zaputili u crkvu.
Spuštanje pokrova trajalo je kratko i uopće nije bilo
spektakularno.
Govor postarijeg svećenika nadahnut legendom o sv.
Reparati, njezinoj hrabrosti i veličini, pretvorio se u propo-
vijed o ženama, o njihovoj ustrajnosti i snazi koju su znale
crpsti iz ljubavi. Nebrojene anonimne žene, njihovu upor-
nost i predanost u ljubavi prema svojoj djeci, muževima i
obitelji, povezao je s poznatim sveticama i sa samom
Majkom Božjom.
Sladunjavi miris tinjajućih svijeća koje kopne poput
našeg života uvlačio se u Tiborove nosnice zazivajući misao
na prolaznost.
Svećenik je tijekom obreda stajao u sredini crkve
okružen vjernicima. Činilo se kao da propovijeda jedan od
njih koji je te večeri iskoraknuo iz svakodnevice i uzvišenim
se riječima obratio puku.
Gbrzo se ljudi stopiše u zajedničkoj molitvi. Tibor
nehotice svrne pogled na Margitine lijepe usne i njezine
sklopljene oči. Bila je predana Bogu kojemu je upućivala
svoje molitve.
Sutradan nakon ručka Emilija se povukla u sobu i
lijeno se ispružila na krevetu.
Hoćeš li da obiđemo Hektorovićev ljetnikovac? -
upitao ju je Tibor.
Ne da mi se. Radije bih malo odspavala. Kupanje
me iscrpilo. Pođi sam ili pozovi Margitu i Damjana.
Dobra zamisao.
Margitu i Damjana našao je ispod velike smokve u
dvorištu. Čitali su novine i pili kavu. Njegov prijedlog da
obiđu Hektorovićev ljetnikovac Margita je spremno prihva-
tila, a Damjan ga je odbio rekavši da će se radije odmoriti
u hladu nego šetati po vrućini.
***
G Hektorovićevu ljetnikovcu Tibora i Margitu dočeka
mladi vodič koji je nestrpljivo čekao turiste da im ispriča
priču o toj znamenitoj građevini.
Zar ćete govoriti samo nama dvoma? Da pričeka
mo, možda još netko dođe - reče Tibor.
Nema potrebe. Početak je sezone, individualni po
sjetitelji su rijetkost, a prva mi grupa danas dolazi tek
za sat
vremena. Dakle?
Ja sam za to - prihvati njegovu ponudu Margita, a
Tibor kimne glavom.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

Gbrzo potom mladić im ispriča naučenu priču o Zašto na krivi način?! - Tibor je tražio objašnjenje. za
pjesniku koji je u 16. stoljeću napisao glasoviti spjev »Ri- Čak i kamen u vremenu propada brže nego neke bo
banje i ribarsko prigovaranje« i po svojim nacrtima sagra- naoko nježnije i suptilnije tvorevine. ra
dio glasoviti ljetnikovac koji dobi naziv Tvrdalj. va
Na što misliš?
za
Njegov spjev »Ribanje i ribarsko prigovaranje« i
vr
danas je posve isti kakav je bio prije četiri stotine
ije
godina.
Tibor i Margita uživali su u razgledavanju Hektoro- m
Cervantesov »Don Quijote« je isti kakav je bio prije tri
vićeva ljetnikovca. Činilo im se da ih je nekakav vremeplov e
i pol
vratio u prošlost, u vrijeme u kojemu su vladali sklad i ka
stoljeća. Bachove i Mozartove kompozicije su iste
osjećaj za mjeru. da
kakve su
A putovanje u prošlost uvijek liječi od sadašnjosti i ne
bile u trenutku nastanka. Shvaćaš? Ta suptilna
donosi kratkotrajan zaborav i mogućnost sagledavanja će
djela u
istine o nama samima koja u našoj užurbanoj svakodnevici m
kojima se sklad izražava riječju i zvukom trajnija
preplavljenoj banalnostima često ostaje skrivena. o
su od
Sjeli su na rub ribnjaka i promatrali stotine razigranih bi
građevina i gradova sazdanih od najtvrđeg kamena,
cipala, prožeti četverostoljetnim mirom i skladom. Margita ti
speci
je u ruci držala papir s latinskim natpisima uklesanim na ta
jalnog čelika i najnovijih vrsta betona. Čak ni slike
Hektorovićevu Tvrdlju. ko
starih
- Poslušaj čime je Hektorović bio opsjednut: MEMO- is
majstora nisu danas u onim bojama i nijansama u
RA RE NOVISSIMA - »Podsjeti se na posljednje stvari«, pu
kakvima
HEGFG GIGNT FLGXG NON REDEGNTE DIES - »Jao, nj
su ih oni nekoć naslikali. Vrijeme uspješno nagriza
bježe dani nepovratnim tijekom.« Prolaznost, u svemu je en
svaku
vidio prolaznost. Toliko je bio opsjednut prolaznošću da je i
sliku, tako da prije ili poslije u rukama nepouzdana
u kamenu želio za vječnost zadržati svoje osjećanje svijeta, sk
restau
ostaviti trag o sebi, sliku svoga vremena i svoje duše la
ratora i najljepša slika postaje lažna, postaje svoja
podariti naraštajima koji dolaze. A opet, kao da je na krivi do
kopija...
način trošio vrijeme i energiju... m
Kako onda zadržati vrijeme? Kako pobijediti prolaz
i
nost? Ne možemo svi pisati i skladati. Postoji li način
lje
da se
p
ovaj predivan dan zadrži, da se sačuva od
o
tom kao sada? - Dok je to govorio Tibor je uranjao
svojim
pogledom u Margitine oči, želeći produljiti taj
trenutak u
beskraj. Bilo mu je ugodno u njezinoj blizini, u tom
ljetni
kovcu sazdanom u slavu sklada i ljepote.
Kako zadržati vrijeme? - ponovila je njegovo pitanje
uz blag osmijeh: - Samo u sjećanju. Obradovala se
svom
odgovoru i gorljivo nastavila: - Ako je sjećanje
dovoljno
snažno... odnosno, ako je razlog za sjećanje
dovoljno jak,

........ 1
 Miro
Gauran
svaki trenutak može trajati koliko i naš život. Sjećanje nam
nitko ne može uzeti.
Tibor je kimnuo glavom. To je bio jedini znak njegova
odobravanja. Istinski je uživao u tome danu, u obilasku
Tvrdlja, u Margitinoj blizini, želio je da to potraje, da potraje
taj osjećaj kojemu se poput djeteta prepustio.
Iz dana u dan Tibor je saznavao sve više o bogatoj
prošlosti Staroga Grada, koji 385. godine prije Krista kao
svoju koloniju osnovaše stari Grci i nadjenuše mu ime
Faros (Pharos).
Starogradski ager bio je najveća i najplodnija ravnica
na jadranskim otocima, te najstariji i najbolje sačuvani
antički katastar na Mediteranu i u Europi.
Sa strašću arheologa promatrao je i dodirivao kame-
ne međaše stare dvije i pol tisuće godina koji su označavali
zemljišne čestice.
Upoznao je mladu arheologicu Jasnu Jeličić, koja je
od 1979. godine s konzervatorima splitskoga Regionalnog
zavoda za zaštitu spomenika radila na istraživanjima i re-
stauraciji predivna sakralnog sklopa posvećenog sv.
Mariji i sv. Ivanu koji se od 5. do 6. stoljeća razvijao na
ovim prostorima.
Jasna mu je govorila o izmjeni grčke i rimske civiliza-
cije, o početcima kršćanstva, pokazivala mu novčiće iz
vremena prije i poslije Krista.
Margita ili Putovanje u prošli život
Postupno se pred Tiborom otkrivala prošlost i sada-
šnjost Staroga Grada - Farosa. Bio je sretan što ljetuje u
gradu koji toliko toga može pružiti budućem arheologu.
Tko će sa mnom otplivati do one plutače? - zapitala
je Emilija. Ne sačekavši odgovor, skočila je u
more i
zaplivala.
Stižem! - viknuo je Damjan i skočio za njom.
Uz glasan smijeh plivali su u snažnim zamasima pre-
ma plutači koja se jedva nazirala u daljini.
Tibor i Margita su ostali na plaži, gledajući s osmije-
hom svoje zaigrane partnere.
Nakon dulje šutnje, upitala ga je:
Vjeruješ li u snove?
Kako misliš?
Vjeruješ li da snovi kriju neko dublje značenje ili
misliš da su posljedica slučaja, neudobna ležaja.
Hm. Ne znam, nisam o tome razmišljao. Zašto me
to pitaš?
Noćas sam sanjala san koji mi se vraća već pet
godina. Sanjam ga nekoliko puta godišnje.
Najčudnije u
svemu tome je što ga ne doživljavam kao običan san
nego
kao dio stvarnog života. Oprosti ako te zamaram.
Ne zamaraš me. Ispričaj mi ga.
Nećeš mi se smijati?
Samo ako ti je san duhovit.
^........A
 Miro Margita ili Putovanje u prošli žiuot
Gauran

Pa i nije. Sličniji je noćnoj mori nego snu. Misliš li da taj san ima određeno značenje?
Počni. - Ne znam zašto se ponavlja. Da sam ga samo
Dobro... Evo, ovako: G tom snu ja se nalazim u jednom usnula, već bih ga zaboravila, a ovako... Molim te,
potkrovlju. Noć je. Kuća u kojoj se sve to zbiva u ne spominji to Damjanu.
plamenu Zar ga njemu nisi ispričala?
je i vatra iz prizemlja već je zahvatila prvi kat, a s prvog Nisam. On ne vjeruje u snove. Ne pridaje im Tiikakvu
kata važnost.
se penje prema potkrovlju. G tom trenutku jedan Tibor nije znao što da joj kaže. Ona mu se povjerila
mladić, samim time što mu je ispričala svoj neobičan san.
kojemu ne razabirem lice, ulijeće u kuću. Želi me
spasiti.
Kaput je namočio u bačvi s kišnicom, ogrnuo se
njime i
kroz plamen se probio do potkrovlja. Grlimo se, na
trenutak
smo sretni. Ne vidim mu lice, ali osjećam da ga
beskrajno
volim, baš kao što osjećam da i on mene voli. Iz
potkrovlja
silazimo stubama na prvi kat, a odatle krećemo
prema
prizemlju. Iznenada odjekne prasak, stube se pod
nama
urušavaju i nas dvoje padamo u ždrijelo plamena koji
nas
proždire. Na kraju uvijek samo vrisak i oštra bol.
Tada se
obično probudim. Kao i jutros. Ne volim kad mi tako
dan
počne, a počeo je.
Ali današnji dan je baš lijep.
Da, sada je lijep.
 Zbunila ga je njezina molba da ne govori o tome
Damjanu. Od tog trenutka imali su malu tajnu koja ih je
povezivala.
G međuvremenu su Damjan i Emilija doplivali do
plutače.
Damjan je dopustio Emiliji da je prva dodirne. Iz
daljine se čuo njezin veseli uzvik. Mahala im je. Odmahnuli
su joj.

***

Jedne večeri dok su učetvero uživali u noćnom ku-

panju, obasjani mjesečinom, prepušteni ugodnu čavrljan-
ju, Tibor zamijeti daje sva njegova pozornost usredotočena
na Margitu. O čemu god pomislio, misao mu se uvijek
vraćala toj djevojci.
Protrnuo je pri pomisli da se počinje zaljubljivati u nju,
u djevojku koja ima mladića za kojega će se uskoro udati.
Odlučio je prekinuti s tim, potisnuti svoju želju da u
svakom danu provede što više vremena u njezinoj blizini.
Bio je ljut na sebe što je počeo gubiti kontrolu nad svojim
emocijama.

Sutradan, nakon buđenja, predložio je Emiliji:

Idemo u Vrbosku?
Koliko ima dotamo?
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gauran

Oko četiri kilometra. * * *

Na kupanje... ili...?
Volio bih vidjeti mjesto, a potom se možemo i Tri dana potom, za doručkom je Damjan predložio da
kupati. uzmu sate skijanja na vodi.
Da pozovemo Damjana i Margitu? A da odemo na cjelodnevni izlet u Hvar - uzvratio
-Ne. je protuprijedlogom Tibor.
Ne želim obilaziti stare crkve i još starije tvrđave i
Zašto?
diviti se prošlosti koja me uopće ne zanima - prilično
Htio bih biti s tobom. Jedan dan samo s tobomf,|
grubo
-Ali... je rekla Emilija.
Molim te! A meni se ne sviđa skijanje na vodi. Čak mogu reći
Dobro. da se toga bojim - reče Margita.
-1 što sad? Imamo dva prijedloga i ne možemo postići
***
dogovor? - zapita Tibor.
Neka svatko radi ono što hoće. Emilija i ja možemo
To mu je bio najdulji dan u životu. Njegov bijeg se učiti skijati, a vas dvoje šetajte po Hvaru i razgledajte
pokazao neuspjelim i bolnim. Sve vrijeme je mislio na starine
Margitu, nestrpljivo iščekujući povratak u Stari Grad. Čak - predloži Damjan.
je i Emilija primijetila da je napet jer se izvikao na dječaka Doći ćete do ručka? - zapita Emilija.
koji ga je nehotice poprskao dok je ležao na plaži tik uz Toliko je toga u Hvaru što bi trebalo vidjeti, za to
more. nije dovoljno jedno dopodne. Mislim daje bolje da
Što ti je? ručamo
Ne znam. Vrućina i galama... tamo - reče Tibor.
Da se vratimo u Stari Grad? - Onda se vidimo na večer oko osam - zaključi
Tek je pola sedam. Damjan.
Čini mi se da ti je dosta i kupanja i sunčanja?
Imaš pravo. Idemo se doma otuširati, a onda može
mo otići na večeru s Margitom i Damjanom.
Od Staroga Grada do Hvara vozili su se u tišini. Oboje
su osjećali da to neće biti običan izlet. Rijetki oblaci ispri-
ječili su se između njih i ljetnog sunca. Tibor je pokušavao
 Miro
Gavran
na radiju naći neku od talijanskih postaja, ali na svakom
zavoju gubio se signal i glazba se pretvarala u kakofoniju.
Kada su se dovezli u Hvar, dogovorili su se što će prvo
obići. Pred njima se ukazao grad umjetnosti i starih građe-
vina koji ih je pozivao da mu posvete svu svoju pozornost
i utaže znatiželju.
Prvo su obišli crkvicu sv. Kuzme i Damjana iz 15. i 16.
stoljeća koja je imala drveni strop. Zavirili su nakratko i u
gotičku crkvicu sv. Duha ukrašenu vrijednim slikama.
Popeli su se na zidine stare sedam stoljeća, razgledali
su lijepu tvrđavu iznad grada iz 1557. godine i tvrđavu
Napoleon sagrađenu u prošlom stoljeću.
Grad Hvar ih je na trenutak podsjetio na golemi muzej
s brojnim dvoranama, od kojih je svaka svjedočila o jed-
nom povijesnom razdoblju i događajima sačuvanim za
budućnost i radoznale posjetitelje.
Dok su s tvrđave Napoleon promatrali grad u pod-
nožju, Tibor izusti:
Znaš, onaj tvoj san...
Reci.
Često mislim na nj.
Zašto?
Ne znam. Osjećam da to nije samo običan san.
Pa i nije. Rekla sam ti, to je prava noćna mora.
Oslobodit ćeš je se tek kada protumačiš njezino
značenje.
To i ja mislim, samo se bojim da će to zauvijek ostati
zagonetan i nerješiv san.
Margita ili Putovanje u prošli život
Spustili su se do predivnog kazališta, najstarijega
gradskog kazališta u Europi. Gšli su u unutrašnjost i pro-
šetali između redova. Tibor je prišao sceni.
Nikada nisam volio kazališta.
Zašto? - zapita ga Margita.
Sve te predstave, sva ta galama, sve je to opo
našanje života. Ljudi od krvi i mesa odustaju od
sebe i
utjelovljuju neka druga živa bića, neko drugo
vrijeme u
kojemu nisu bivali. CI srednjem vijeku to bi se
nazivalo
bogohuljenjem. 1 to s pravom.
E, sad uistinu pretjeruješ. Što onda reći za film?
Kako bi uopće izgledao suvremeni život da ne
postoje
kazališne predstave, filmovi, televizijske serije?
Izgledao bi autentičniji i neponovljiv. 0 tome i jest
bogohulnost prikazivačkih umjetnosti: one sugeriraju
vre
menski paralelizam, mi mislimo da se prošlost
događa
»sada«. One sugeriraju ponovljivost, jer živi
glumac na
pedesetoj reprizi pedeset i prvi put upoznaje djevojku
svog
života. Te bogohulne prikazivačke umjetnosti
odvlače nas
od sadašnjosti, od naše stvarnosti, od naših
sudbina i...
čekaj, nisi li i sama rekla »kako bi izgledao naš
život«...
Rekla si »izgledao«. Tu je bit, u tome »izgledati« je - Upravo zbog filma i kazališta život »izgleda« ovako
bit. ili onako. A da ne postoje ta »lažna zrcala«, on bi »bio«
Shvaćaš? ovakav ili onakav. To »izgledanje« stvarnosti udaljuje nas
-Ne. od same stvarnosti.
.Jt
 Miro
Gauran
Ti si znači za to da se svi glumci spale na lomači? -
našalila se Margita.
Dakako. I glumci, i redatelji, i kazališta, i filmske
kuće, i snimljeni filmovi i serijali. Neka se spali
»lažna
stvarnost« koja se gradi već dvije i pol tisuće godina.
To rekavši, Tibor iz džepa izvadi kutiju sa šibicama i
pokaza je Margiti, na što oboje prasnuše u smijeh, praćeni
upitnim pogledima turista koji su za njima ušli u kazališnu
dvoranu. II
**
Kada je došlo vrijeme ručku, bili su iscrpljeni i gladni.
U konobi nadaleko poznatoj po dobrom kuharu, uz rižoto
od morskih plodova i čašu crnog vina opustili su se,
odmorili i ugodno razgovarali.
Gostima koji su sjedili u konobi zacijelo su se doimali
kao zaljubljeni par premda su sve vrijeme sjedili podalje
jedno od drugoga.
G jednom trenutku njihovi pogledi se susretoše. Po-
trajalo je to tek dvije-tri sekunde, ali dovoljno da se oboje
odaju. Brže-bolje skrenuli su poglede u stranu.
Zavladala je tišina. Ni Margita ni Tibor nisu imali snage
prozboriti ni riječ, prekinuti tu urotničku šutnju koja ih je
sve jače obavijala u zagrljaj kojega su se pribojavali.
Na posljetku Tibor progovori i postavi pitanje koje je
i njega iznenadilo:
- Voliš li Damjana?
Margita ili Putouanje u prošli žiuot
Nije odmah odgovorila. Šutnja je kratko potrajala, ali
dovoljno dugo da Tibor nasluti odgovor.
Kad su moji nastradali... njegova majka i on... oni
su mi tada pokušali nadomjestiti obitelj. Kasnije...
kad je
njegova majka umrla, željela sam mu pomoći i
utješiti ga.
Dva mjeseca nakon toga prvi put me poljubio... I
tako...
malo-pomalo došli smo do ovoga gdje smo
sada... do
odluke da se vjenčamo.
Nećeš se ljutiti ako ti kažem nešto... nešto što
možda nemam pravo reći?
Ljutit ću se samo ako mi to ne kažeš.
Tibor se nakašljao. Grlo mu je bilo suho:
Vas dvoje niste jedno za drugo.
Oborio je pogled. Bojao se njezine reakcije. No
Margita je tihim glasom rekla:
- Znam. Baš kao što ni ti i Emilija niste jedno za drugo.
Srce mu je zalupalo.
Krinke su pale i razotkrile njihove veze. Oboje su
sagledali promašenost veza u kojima su živjeli. Osjetili su
neizmjernu bliskost i privlačnost. Od dodira i poljupca
priječila ih je još samo misao da ih u Starom Gradu čekaju
bića koja vjeruju da im oni još uvijek pripadaju.
Tibor se zagledao u Margitine oči. Ovaj put ni ona nije
spuštala pogled. Bilo je kao da se ljube, kao da se miluju.
Svojim pogledima izrekli su sve ono što se u protekla dva
tjedna nisu usudili ni pomisliti.
Tibor je znao da nekako mora prekinuti ljubavnu
čaroliju.
 Miro
Gavran
- Večeras ću razgovarati s Emilijom. Predlažem da
sutra nastavimo razgovor o mojoj djevojci i tvome mladiću.
Tek sutra.
- Dobro - uz osmijeh je prihvatila Margita.
Premda Tibor nije rekao ništa, rekao je sve. I njoj i
njemu bilo je jasno o čemu će razgovarati s Emilijom.
Nakon ručka otišli su u franjevački samostan. Ma
mjestu male crkve sv. Križa iz 12. stoljeća, tri stoljeća poslije
nadograđeni su samostan i crkva.
CI crkvi je bio grob pjesnika Hanibala Lučića i slike
koje su povjesničari umjetnosti pripisivali mletačkom slika-
ru Francescu de Santacroceu Bogorodica sa svecima i
Bezgrešno začeće s prorocima i svecima, te slika mle-
tačkog slikara Palme Mlađeg Stigmatizacija sv. Frane.
Potom su obišli samostanski muzej, gdje su vidjeli
veliku sliku Posljednja večera, i izašli u predivan vrt. Ogledali
su golemi prastari čempres ispod kojega se nalazio duga-
čak kameni stol s dvjema klupama.
Sjeli su u hladovinu, osjećajući da se bliži kraj najvažni-
jeg dana u njihovu životu.
Na trenutke su im se pogledi susretali. Margita mu se
osmjehnula i rekla:
- Ove dane nikada neću zaboraviti... Nikada nisam
bila ovako sretna.
-Ni ja.
Margita ili Putovanje u prošli život
Kad su se vratili u Stari Grad, čekala ih je mučna
večer. Tibor se osjećao poput dječaka koji je loptom razbio
prozor i sad se boji priznati roditeljima ono što će oni i tako
uskoro sami saznati.
Činilo mu se da je Emilija u njegovim pokretima i
glasu otkrila da se nešto dogodilo, da nije slučajno što
izbjegava njezin pogled.
Razgovarali su o skijanju, o tome kako je Damjan pao
deset puta, a ona samo pet, o gliseru kojemu je motor
zakazao, jer je voda ušla u svjećice... Nakon večere Emilija
je predložila Tiboru da prošetaju gradom.
Radije bih ostao u sobi, umoran sam.
Ako si imao snage cijeli dan hodati po Hvaru bez
mene, valjda i ja zaslužujem dvadesetak minuta
šetnje u
tvome društvu.
Nije ju mogao odbiti. G njezinu glasuje bilo prijekora.
- Dobro, idemo.
G tišini su hodali uz more, udaljavajući se polako od
središta grada. Emilija je osjećala da joj Tibor želi nešto
priopćiti. Iščekujući to, nije opterećivala njihovu šetnju
ispraznim čavrljanjem.
On je, pak, osjećao da je do ovoga moralo doći
mnogo prije, pa bi sada bilo lakše i njemu i njoj. Osjećao
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

je da s njom nije trebao započinjati vezu, i da ih je ta veza a u pravoj vezi pilule nisu potrebne.
u posljednje vrijeme oboje opterećivala.
Duboko je uzdahnuo i prekinuo šutnju:
Htio sam s tobom porazgovarati...
O čemu ili o komu?
O nama.
O nama? Pa o nema se nema bogzna što reći -
ironično promrsi Emilija.
Vidiš... ja... ja... kako da ti kažem... sretan sam da
smo sve ove mjesece proveli zajedno... ali... osjećam
da...
pogotovo u posljednje vrijeme... Shvaćaš što ti hoću
reći?
Osjećam da ti sve češće idem na živce... Mislim
da nas
dvoje nismo jedno za drugo... Nitko za to nije kriv,
ali...
Sto mi to pokušavaš reći?
Mislim da bi i za tebe i za mene bilo najbolje da
prekinemo - s mukom izusti Tibor, a grašci znoja
skliznu
mu niz čelo.
Emilija se gorko osmjehne i hladnim glasom izusti:
Mislim da od prekida neće biti ništa.
Zašto?
Trudna sam. Već dva mjeseca.
Zar ne uzimaš redovito pilule?!
- Ne! Prestala sam prije četiri mjeseca. Znaš da
debljaju.
-Ali rekla si mi...
- A ti si meni toliko puta rekao da je naša veza prava,
 - Trebala si mi reći.
-Još me optužuješ...
Zavrtjelo mu se u glavi i zamutilo pred očima. G duši
su mu se uskovitlale snažne emocije i izazvale zbrku. Više
nije bio siguran u sebe.
Tek tada mu postade jasno zašto je Emilija u posljed-
nja dva mjeseca bila razdražljiva i histerična. Ni na kraj
pameti mu nije bilo da je trudnoća utjecala na promjenu
njezina ponašanja...
Emilija je odjednom briznula u plač.
Položio je svoju ruku na njezino lice, privio je uza se i
prošaptao:
- Oprosti.

Za doručkom su svi šutjeli. Po Damjanovu ozbiljnom

licu moglo se naslutiti da je Margita vodila s njim sličan
razgovor kakav je on vodio s Emilijom, ali vjerojatno s
drugačijim ishodom.
Po Margitinu izmučenom licu vidjelo se da je i iza nje
bila teška večer i neprospavana noć. No u njezinim očima
naziralo se olakšanje.
Ona je vjerovala da je Tibor prekinuo s Emilijom i da
njihov zajednički život uskoro počinje. Nije ni slutila da je
Tibor uhvaćen u zamku iz koje nema izlaza.
Laganim pokretima i s odsutnim izrazom na licu Tibor
je nanosio maslac na treći prepečenac, a da ni prva dva
nije pojeo.
 Miro
Gavran
Na trenutak zastade i suhim glasom reče:
- Mi se poslijepodne vraćamo u Zagreb.
Kao da je aktivirao bombu!
Margitin je pogled bio izbezumljen.
Nije mogao otrpjeti bol koju je vidio u njezinim očima.
Damjan ga s čuđenjem pogleda i zapita:
- Zar niste namjeravali ostati još pet dana?
Iskrsnulo je nešto hitno. Jutros sam nazvao Zagreb
- slagao je Tibor.
A mi idemo na kupanje. Znači, vjerojatno se više
nećemo vidjeti? - s radosnim prizvukom u glasu
reče
Damjan.
Margitine oči tražile su objašnjenje. Izgledala je poput
ranjene životinjice opkoljene bijesnim psima. Bojao se da se
ne rasplače, što bi otežalo i njoj i njemu. Ali i Damjanu i Emiliji.
Tibor se zagleda u Damjana i, ne skrećući pogled,
reče:
- G sobi imam knjigu koju bih želio darovati Margiti.
Nadam se da nemaš ništa protiv toga da s njom popričam
nasamo.
Damjan je bio toliko iznenađen time što je Tibor rekao
da je samo kimnuo glavom.
Emilija je oborila pogled jer je tek tada dovela u vezu
sinoćnji razgovor i protekle dane s jalovim doručkom koji
im je svima prisjeo.
Tibor i Margita našli su se na dvorištu. G Tiborovoj
ruci je bila vrijedna knjiga tiskana u prošlom stoljeću.
- Oprosti mi, molim te, i nemoj me mrziti!
Margita ili Putouanje u prošli život
- Zar nisi imao hrabrosti reći joj? Ja sam sinoć
Damjanu rekla što mislim o njemu, o našoj vezi, rekla sam
mu da je vrijeme da nam se putovi razdvoje...
- Margita! Rekao sam joj. Ali... sinoć sam saznao da
je Emilija u drugom stanju. I premda te volim više od svoga
života, ne mogu... ne mogu ostaviti trudnu ženu... To bi
uprljalo našu sreću... Sada moram biti uz nju. Moram!
Kimnula je glavom. Vidio je očaj i bol na njezinu licu.
- Vjerojatno se nikada više nećemo vidjeti... ali...
molim te... uzmi ovu knjigu... Vjerujem da će ti se svidjeti...
Kad mi bude najteže u životu, sjetit ću se onoga našeg
razgovora u Hektorovićevu ljetnikovcu... Sjetit ću se onih
tvojih riječi: »Ako je sjećanje dovoljno jako, svaki trenutak
može trajati koliko i naš život. Sjećanje nam nitko ne može
uzeti.«
Na balkonu se pojavila Emilija. Nije više imao snage,
kratko je izustio:
A sad - zbogom!
Zbogom!
Šum koraka vrati ga u zbilju!
Pred njim je stajao Karlo!
- Jel ti uopće pecaš?
Tek tada je Tibor izvukao udicu na kojoj već odavno
nije bilo mamca.
- Pecam, pecam - odgovorio je zamišljeno.

PET
O
G kasnu jesen 1996., na pola puta između Požege i
Nove Gradiške seljaci su orući polje pronašli veći broj
keramičkih predmeta iz neolitika. Glas o tome pronio se
uokolo.
Tiboru je majka javila tu važnu vijest i on je već sljedeći
dan bio u Požegi.
Kad je pregledao nađene predmete i obišao nalazište
na sunčanoj padini blagoga brežuljka, u blizini potočića,
postavio je tezu da ti predmeti nisu slučajno nađeni na tom
mjestu i da je tu zacijelo postojalo naselje u starčevačko
doba.
Njegove kolege su se podijelile - jedni su podržavali
njegovu pretpostavku, a drugi je odbacivali.
Pouzdavši se u svoje šesto čulo i dotadašnje iskustvo,
Tibor je zahtijevao da upravo na tome mjestu počnu kopati.
Gz uobičajene teškoće, ali i potporu nekolicine prija-
telja i kolega uspio je nakon šest mjeseci pribaviti sve
potrebne dokumente. Bio je imenovan voditeljem tog
projekta. S manjom ekipom arheologa 3. svibnja 1997.
L
počela su iskapanja.
Margita ili Putovanje u prošli žiuot
Mnogo je riskirao jer ako se njegove pretpostavke ne
budu obistinile, bit će to velika mrlja u njegovoj karijeri.
***
Članovi ekipe smjestili su se u prenoćištu Grgin dol,
a on je odsjeo kod majke u stanu.
Njegova majka je bila liječnica.
Živjela je u dvosobnom stanu nedaleko od središta
Požege.
Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac.
Naglo, neočekivano. Očev odlazak na onaj svijet promije-
nio je njegovu majku. Kao da je postala druga osoba.
Od toga dana on je postao šutljiv i nepovjerljiv prema
budućnosti. Djetinjstvo mu je prerano završilo. Kao da je
preko noći odrastao, grubo i neodgodivo.
Majka se nije preudala. Imala je samo dvije ozbiljnije
veze, ali je uz mnogo obazrivosti i opreza nastojala da one
ne opterete njezina sina.
G početku je bio sretan što je nalazište u blizini
njegova rodnoga grada i što će spavati u majčinu stanu. G
životu je već toliko puta odsjedao u hotelima i u kojekakvim
prenoćištima da je smatrao Božjim darom provoditi noć u
obiteljskom domu nakon naporna dana.
Gbrzo je shvatio da ga ta »povlastica« udaljuje od
ekipe, od kolega arheologa i studenata, jer slobodno vrije-
me nisu provodili zajedno.
 Miro
Gavran
Prvih je dana osjećao veliku napetost jer je sve navo-
dilo na to da je digao lažnu uzbunu. Osim jedne sjekire iz
starčevačke kulture, ništa drugo nisu pronašli.
Sa svakim danom ispunjao ga je sve veći nemir.
Početni zanos s kojim su došli na teren, iz sata u sat
je splašnjavao. Osjećao se poput čovjeka koji je zagazio u
živi pijesak i sa svakim pokretom sve dublje tone na očigled
promatrača.
***
Na cesti nedaleko od brežuljka na kojemu su izvodili
radove jednoga se utorka zaustavio automobil zagrebačkih
registarskih oznaka.
Dobro je poznavao taj automobil i njegova vlasnika
Martina profesora arheologije na Filozofskom fakultetu.
Martin je od početka tvrdio da nema smisla kopati na
tom mjestu, da je premalo pokazatelja da je tu moglo biti
naselje u starčevačko doba i da je cijeli taj posao uzaludan.
S Martinom je iz automobila izišao sredovječan mu-
škarac kojega ni Tibor ni bilo tko na terenu nije poznavao.
Neznanac je privukao pozornost svih nazočnih, jer je po
brežuljku hodao poput stručnjaka koji znade što traži.
Bio je to jedan od onih povučenih i šutljivih ljudi koji
upravo svojom odmjerenošću i samozatajnošću svraćaju
na sebe pozornost okoline, jer je u razmetljivom svijetu
nenametljivost i te kako uočljiva. Taj stranac se ponašao
kao da je došao na mjesto na kojemu je već bio.
Margita ili Putovanje u prošli život
Martin se pozdravio s Tiborom, s arheolozima i sa
studentima. Kad je saznao da starčevačkom naselju nema
ni traga, licem mu preleti zadovoljan osmijeh koji nije
mogao skriti.
Rekao je daje radi posla došao u požeški muzej i kako
je »svratio« na teren vidjeti kako napreduju radovi.
Nakon tih opravdanja zlurado je primijetio:
- Onih nekoliko predmeta koji su jesenas pronađeni
ovdje mogao je izbaciti onaj potok koji je prije četiri ili pet
tisuća godina možda protjecao pedesetak metara južnije.
Nije isključeno da je u to doba imao mnogo šire korito i
jaču snagu i... Možda je jednoga dana poplavio i voda je
izbacila te predmete na padinu i tako...
Namjerno je to govorio pred Tiborovim suradnicima
i studentima arheologije. Njegove su riječi imale težinu.
Pojavio se u najgorem trenutku. Tibor je znao da mu se
polako osipa autoritet i da bi se moglo dogoditi da nakon
ovoga godinama ne dobije nikakav projekt.
Nakon što je ubacio bubu u uho svima nazočnima,
Martin je nehajno odšetao prema potoku u pratnji mlade
asistentice.
Udaljili su se toliko da se nije moglo čuti o čemu
razgovaraju, ali je njihov grleni smijeh dopirao do Tibora i
studenata u koje se uvukla sumnja. Tibor je bio siguran da
su njihov smijeh izazivale Martinove duhovite opaske na
njegov račun.
Jedino se neznanac nije obazirao na razgovor arheo-
loga niti je pridavao ikakvu važnost Martinovim rečenica-
 Miro
Gavran
ma. Otišao je na drugi dio obronka, ondje gdje još nisu
kopali, i nešto pomno razgledavao. Hodao je oprezno i
polako kao da se između nečega provlači.
Tibor je osjetio da ga neka sila vuče prema tom
neznancu i da mu mora pristupiti, zapitati ga što promatra
i zašto je uopće došao.
Kao da je pročitao Tiborove misli, neznanac se okre-
nuo. Pogledi su im se susreli. Istodobno su se uputili jedan
prema drugome.
G tom približavanju bilo je neke neodredive strepnje
koja je plašila Tibora. A, opet, magnetična snaga nepozna-
tog čovjeka nije mu dopuštala da zastane.
Zaustavili su se na metar jedan od drugoga. Čovjek
mu je pružio ruku i predstavio se:
- Petar.
Prihvatio je njegovu ruku:
- Tibor.
Stisak je bio čvrst.
- Došao sam ovamo bez najave i objašnjenja. Nadam
se da se ne ljutite.
* - Me. Gopće ne. Vi ste Martinov prijatelj?
Nisam. Samo susjed. Živimo u istoj zgradi. Slučajno
sam saznao da ide u Požegu pa sam ga zamolio
da me
poveze.
Vi ste arheolog, novinar ili...
Ništa od toga. Pročitao sam vaš magisterij i doktorat
o starčevačkoj kulturi.
Margita ili Putovanje u prošli život
Drago mi je da moje radove čitaju i ljudi kojima
arheologija nije struka.
Neka vas to ne čudi. Prošlost se tiče sviju nas,
prošlost nas je sve odredila. Nije li tako?
Da, ali mnogi ljudi ne misle tako.
Mnogi ljudi su neosviješteni, ne mare ni za prošlost
ni za budućnost. Ali jednoga dana i oni će...
Petar nije završio rečenicu. Kao da nije htio produblji-
vati razgovor o tome s osobom koju je tek upoznao. Tibora
je zbunjivao taj čovjek. Osjećao se pred njim kao učenik
pred profesorom. Petrove oči su poput rengenskih zraka
prodirale duboko u Tibora kroz vanjski oklop u kojemu se
osjećao zaštićenim.
Znači, ovamo ste došli čak iz Zagreba samo da biste
vidjeli...
Došao sam samo da vam kažem da ne odustajete.
Ne smijete odustati, Tibore.
Petar je govorio tihim glasom da ga drugi ne čuju.
Pokazao je rukom prema jugu:
Naselje je bilo ondje, na onom dijelu padine.
Ondje planiramo kopati prekosutra - izusti Tibor
zbunjeno. Pomislio je da pred sobom ima jednoga od
onih
dosadnih sveznalica koji svuda guraju svoj nos,
tvrdeći da
imaju osjećaj gdje je što, da mogu otkriti sve moguće
tajne.
Mislio je da će neznanac početi izlagati svoje teorije o
nalazištu i da ga se neće tako lako riješiti.
Gmjesto svega toga Petar mu je pružio ruku i rekao:
 Miro
Gavran
- Bilo mi je drago. Oprostite na smetnji.
1 tek što je Tibor promrmljao jedva razgovijetan poz-
drav, Petar je otišao k Martinu i nešto mu rekao. Gbrzo su
njih dvojica napustili teren.
**
G majčin stan je stigao u sumrak.
Bio je umoran, prljav i zabrinut. Majka ga je dočekala
s toplom večerom.
Tek što su počeli jesti, zazvonio je telefon. Podigao je
slušalicu.
Ne javljaš se već tri dana.
Bila je to Emilija.
Posao ne ide kako sam pretpostavljao.
Znači - još ništa?
Još ništa.
- Svejedno, mogao bi svakog dana odvojiti bar po pet
minuta svoga dragocjenog vremena da nas zapitaš kako
smo, treba li nam što... Očito ti ne nedostajemo...
G Emilijinu je glasu razaznao prizvuk ironije pa i
cinizma. Željela mu je nametnuti osjećaj krivnje i u tome je
uspjela. Ma što odgovorio, znao je da će te noći usnuti
uznemirene savjesti.
Istinski je žalio što se na tri dana »zaboravio«, što je
bio toliko obuzet poslom da se nije sjetio nazvati ih. Njezina
je ljutnja bila opravdana.
Margita ili Putovanje u prošli život
Oprosti, zaista mije žao, ali... do grla sam u ovome.
Kako je Maja?
Odlično. Naša kćerka je odlično. Zanima li te kako
sam ja?
Pa, da... baš sam te htio...
I ja sam dobro.
Razgovor je zapinjao. Htio joj je reći nešto lijepo.
Poželio je iskupiti se za to što joj se nije tako dugo javljao,
što je dopustio da ga posao zaokupi, ali sputavao ga je
upravo probuđeni osjećaj krivnje.
Emilija je postigla ono što je željela. Bilo mu je neu-
godno zato što joj se nije javio tri dana. Pokazao joj je da
nije usredotočen na nju. Bilo je dovoljno da ode na teren i
da se »izgubi« u svome svijetu, u svijetu u kojemu nije bilo
mjesta za njegovu ženu.
Pokatkad mu se činilo da je Emilija ljubomorna na
arheologiju, na posao kojemu se dušom i tijelom predao.
Gz dosta muke uspio je dovršiti nelagodni razgovor
sa svojom ženom. Kad se vratio za stol, nije više imao teka.
- Što je? Nije ti ukusno? - zapita ga majka, pokazujući
jelo na njegovu tanjuru.
-Ma ne... nisam gladan... dobro je, dobro.
Na spavanje je otišao ranije nego obično. Želio je biti
sam. Želio je tko zna po koji put u svome životu odgovoriti
 Miro
Gavran
na pitanje što ga to vuče da kopa po blatu, žudeći za
otkrivanjem istine o prohujalim vremenima.
Bio je nejasan samome sebi. Borio se s laganom
depresijom i dosadnim sumnjama. Na trenutke mu se
činilo da je cijeli njegov život poput neugođene violine koja
nikada neće dati pravi zvuk.
G temelju njegova poziva nešto je krivo i besmisleno.
Ili je kriva njegova malodušnost i pogrešna procjena koja
ga iz dana u dan čini sve neuvjerljivijim pred kolegama i
studentima koje je pridobio za istraživanje u koje valjda još
samo on vjeruje.
***
Dva dana kasnije, kada su se premjestili na drugi dio
obronka, otkrili su ostatke jedne velike zemunice i dviju
manjih.
Tiborovo dotad loše raspoloženje prometnulo se u
radost i ushit jer su se obistinile njegove pretpostavke.
Skakutao je po terenu poput razigrana djeteta koje
konačno može dodirnuti igračku o kojoj je dotad sanjalo.
Njegovi suradnici su se prema otkriću naselja odnosili
Rao prema nečemu posve prirodnom i očekivanom. Pona-
šali su se kao da su i oni poput Tibora sve vrijeme vjerovali
u njegov san.
G danima koji su uslijedili Tibor je s grozničavom
strašću provodio vrijeme na lokalitetu za koji se moglo
Margita ili Putovanje u prošli žiuot
utvrditi da će biti prekretnica u proučavanju starčevačke
kulture.
Nalazište je bilo bogato i dobro očuvano. G zemunici
broj tri u površinskim slojevima našli su izobilje keramičkog
posuđa i kamenog oružja.
Preko noći je Tibor od gubitnika postao »arheolog
koji zna svoj posao«. Iz dana u dan otkrivali su nove
zemunice koje su očito bile dio velikog naselja.
G zemunici broj pet pronašao je dobro očuvanu
kultnu svjetiljku. Otkako je ugledao taj lijep i privlačan
predmet, ni na trenutak se nije želio odvojiti od njega.
Svaku večer nosio je svjetiljku sa sobom u majčin stan, a
na lokalitetu ju je držao uza se kao hamajliju koja će
pripomoći da iskapanje dobro napreduje.
Kolege su ga zadirkivale da se prema toj svjetiljci
odnosi kao prema zlatnoj ribici za koju se boji da će mu
pobjeći prije nego što mu ispuni tri želje.
Tih dana Tibor je često pomišljao na Petra, na
čovjeka koji je sa sigurnošću tvrdio da će pronaći naselje
upravo na onom mjestu gdje su ga otkopali.
- Slučajnost. To je bila slučajnost - pokušavao je
uvjeriti sebe i na najprihvatljiviji način protumačiti tu podu-
darnost.
Ali, Petrove oči, njegova osobnost i način na koji je
izgovarao dobro odvagane rečenice navodili su ga na
zaključak da nije riječ o čovjeku koji bi iznosio svoje slutnje
i nagađanja.
 Miro Gavran

* * *

Krajem svibnja morao je otići na četiri dana u Zagreb.

Bilo je mnogo sitnih poslova koje je trebao obaviti. ŠEST
Morao je podići plaću, u Institutu predati dokumentaciju, O
u Ministarstvu kulture podnijeti izvještaj, na MGP-u produl-
jiti osobnu iskaznicu...
Sa sobom je ponio malu kultnu svjetiljku kako bi je
pokazao kolegama u Institutu.
Na Filozofskom fakultetu je morao potpisati ugovor
za dva predavanja koja je održao te godine. Dok je u
Tajništvu stavljao svoj potpis na papir, na vratima se pojavio
Martin koji je došao po plaću.
Pozdravili su se suzdržano. Na Martinovu licu nazirala
se zavist. Taj ljubomorni čovjek nije smogao snage za to
da mu i jednom riječju spomene nalazište. Kako bi prikrio
nelagodu, počeo je nametljivo očijukati s tajnicom upu-
ćujući joj neumjesne primjedbe o njezinim bujnim grudi-
ma, o izrezu na haljini i boji kose.
Tibor ga je prekinuo:
- Hoćeš li sa mnom na piće?
Martina je iznenadilo njegovo pitanje. Uvijek su jedan
drugoga izbjegavali. Našli bi se za istim stolom samo ako
ih je netko pozvao.
Martin je kimnuo glavom:
- Može.
Sišli su u studentsku kantinu i sjeli za mali stol. Martin
je naručio travaricu, a Tibor sok od borovnice.
 Miro
Gauran
Martin je nastojao biti duhovit. Rekao je daje dan kad
se prima plaća prava svečanost i da bismo trebali primati
tjednu plaću poput Britanaca.
Tibor ga nije prekidao, a on je govorio i govorio... Kad
se zamorio Tibor mu je postavio pitanje:
Tko je onaj čovjek kojega si neki dan doveo sa
sobom?
Moj susjed.
Petar?
Da, Petar.
Čime se bavi?
Hm, čime? Teško je to reći. Svim i svačim. Bioener-
getičar je. Iscjelitelj.
Tebe je iscjeljivao?
Mene nije. Ja ti u to ne vjerujem. Ali mog bratića je
izliječio. Pet godina ga je mučio čir... a sada su mu
nalazi
uredni. Ni traga čiru ni gastritisu. Mnogima je
pomogao.
Ali nije to jedini posao kojim se bavi.
- Nego?
-Vidiš...
Martin je na trenutak zašutio i duboko se zamislio.
Kao da se bojao da pred Tiborom ne ispadne smiješan.
- Reci - potaknuo ga je Tibor.
- Bavi se regresijom. Pomaže ljudima da odu u prošle
živote, da saznaju što su bili nekada prije. Tumači snove,
pomaže ljudima da se oslobode noćnih mora. Ma ja ti u
sve to ne vjerujem, ali...
Margita ili Putovanje u prošli život
A arheologija?
Što arheologija?
Čini mi se da ga zanima i arheologija?
-Ne baš... odnosno, zanima ga isključivo starčevačka
kultura. Ne znam ni zašto ni kako, ali... pročitao je tvoj
magisterij i doktorat... Možda je to tek radoznalost.
- Da, možda - potvrdio je Tibor premda je sumnjao
u to da je taj čovjek samo obični radoznalac.
Kad je na večer došao doma, Emilija je već spavala.
Prije nego što je legao u krevet, pokraj uzglavlja je
stavio kultnu svjetiljku. Nakon duljeg prevrtanja u krevetu
utonuo je u san.
***
G početku je sanjao nepregledne slavonske livade na
kojima su se njihali milijuni žarkocrvenih makova. Činilo
mu se kao da lebdi nad tim osunčanim livadama obavijen
mirisom poljskog cvijeća.
Odjednom se prizorište izmijeni i Tibor se nađe pred
velikom katnicom s kraja prošlog stoljeća.
Noć je. Kuća je u plamenu. Čuju se glasovi uznemi-
renih ljudi. G blizini kuće je štala iz koje dopire njištanje
preplašenih konja. Nalet vjetra dade dodatnu snagu pla-
menu. Na prozoru u potkrovlju pojavi se poznato lice i začu
se vrisak.
To je Margita!
- Brzo! Pomozite! Vode, vode! Spasite djevojku!
 Miro Gavran

Gokolo se razliježu krici uplašenih ljudi.

G panici i metežu gubi se dragocjeno vrijeme, a
plamen samo što nije zahvatio potkrovlje.
Pri pomisli da bi Margita mogla nastradati, Tibora
SEDMO
preplavi užas. Brzo svuče kaput, namoči ga u buretu s
kišnicom i utrči u kuću.
Proletio je kroz plamen i gusti dim u prizemlju, po-
trčao je uza stube, popeo se na prvi kat i razvalio vrata koja
vode u potkrovlje.
G ranim poslijepodnevnim satima nazvala ga je Kar-
Margita je napokon u njegovu zagrljaju. Na trenutak
lova supruga Tea.
su čak sretni. Ogrće je svojim mokrim kaputom. G panici
Kako si? - zapitao ju je Tibor umjesto pozdrava.
silaze stubama. Iz potkrovlja se spuštaju na prvi kat, s prvog
kata u prizemlje. Dim ih guši. Ispred njih je snažni plamen. Ne baš najbolje.
Zastaju. Ipak, kreću dalje. Čini se da će uspjeti. Ali odjed- Što je posrijedi?
nom se prolomi prasak. Stube im se urušavaju pod noga- Karlo je prije tri dana osjetio nepodnošljive bolove
ma, a njih dvoje uz krik padaju u vatreno ždrijelo. u donjem dijelu trbuha. Odvezla sam ga na Hitnu, a s
Vrisnuo je. Hitne
Gistinu je vrisnuo i skočio s kreveta obliven znojem. su ga prebacili u bolnicu, gdje su mu operirali
Emilija se u snu promeškoljila i okrenula na drugu stranu. slijepo
Srce mu je ubrzano kucalo. Pogledao je na sat. Bila su četiri crijevo.
sata. O, Bože!
Margita se opet vratila u njegove misli. Prišla mu je Liječnik mi je nakon operacije rekao da smo došli
kroz san. Kroz onaj isti san koji mu je ispričala prije na vrijeme. Da smo stigli samo dva sata kasnije, ne
četrnaest godina. bi mu
Pokušao je zaspati. Nastojao je zatvorenih očiju doz- bilo spasa.
vati neki bolji, umirujući san, ali nije imao sreće. G mučnom Kako mu je sada?
bdijenju dočekao je svanuće. G svakoj njegovoj misli bila Dobro. Oporavlja se. Jutros sam ga obišla s djecom.
je ona - žena koju je i nakon četrnaest godina volio. Zadržat će ga još četiri ili pet dana. Tako su mi rekli.
Kad su posjeti?
Od pola pet.
Obići ću ga poslijepodne.
 Miro
Gavran
On je na intenzivnoj njezi. Ne vjerujem da će te
pustiti k njemu. Puštaju samo rodbinu.
Reći ću da sam njegov brat. Treba li ti kakva pomoć,
samo reci.
Ne, hvala ti. Moji su mi priskočili. I dečki su se smirili
nakon što su ga danas posjetili. Sad je sve u redu.
Ako bilo što zatrebaš, nazovi me.
Dobro, hvala ti.
G kojoj je bolnici?
G Zajčevoj.
***
Tibor je sjedio na rubu Karlova kreveta. Već treći put
izgovorio je istu ohrabrujuću rečenicu:
Čuj, stari, stvarno dobro izgledaš.
Nemam zrcalo pa ne mogu provjeriti - uz osmijeh
mu odgovori Karlo, pa nastavi: - Žao mi je što ti ne
mogu
uzvratiti kompliment. Stari, ti grozno izgledaš. Imaš
neke
probleme? Doma ili na poslu?
Ma ne, sve je u redu. Samo... jutros sam se probudio
u četiri i više nisam mogao zaspati.
Apaurini su spas.
Ne bih se na njih navikavao ako ne moram.
iji sj; sj;
Doma se vratio u sedam na večer. Emilija
i Maja nešto su radile u kuhinji.
- Kako je Karlo? - zapita ga Emilija.
Margita ili Putovanje u prošli život
Dobro. Odlično. Hvala Bogu, operacija je uspjela.
Dobro se osjeća.
Baš mi je drago. iI
Tibor tek tada primijeti da se nešto kuha u dvjema
posudama na plinskom štednjaku i osjeti zamaman miris
pečenih kolača koji se širio iz pećnice.
Što je to? - zapitao je kćerku.
Maja se osmjehnula i odgovorila:
Mama je odlučila da ti priredimo svečanu večeru.
A što je povod? - želio je saznati.
- Povod je što si s nama, danima te nije bilo. Mislila
sam jučer, ali... Imala sam sastanak nastavničkog vijeća pa
nisam stigla - reče Emilija.
Tibor joj je prišao i nježno je poljubio. Potom je zagrlio
kćerku.
- Djevojke, hvala vam. Nedostajala mi je vaša klopa.
- A nama si ti nedostajao - rekla je Emilija.
Godilo mu je to što je čuo. Bio je željan njezine
nježnosti.
Emilija je bila osoba krajnosti. Znala je biti tako draga
i umiljata, a opet, znala se prepustiti razarajućem cinizmu
koji nije umjela ili nije htjela obuzdavati.
***
Večera je uistinu bila ukusna i svečana. Maja je pričala
viceve koje je pokupila u školi i nasmijavala roditelje. Oni
su više uživali u načinu na koji ih je pričala, nego u samim
poantama.
 Miro
Gavran
Emilija je pila sok, što je bio razlog više Tiborovu
zadovoljstvu i opuštenosti.
Njih troje su te večeri bili istinski sretna obitelj. Legao
je iza ponoći.
Gbrzo nakon što je utonuo u prostore s onu stranu
svijesti, u pohode mu je opet došao onaj isti san.
Sve se ponovilo kao i prošle noći. I požar i užas.
Margitino lice na prozoru i njegovo utrčavanje u zapaljenu
kuću, i sreća što je u njezinu zagrljaju, i užasna bol dok ih
plamen guta, i buđenje u znoju.
Prevrtao se ostatak noći, žudeći za pravim snom, koji
ga je, čini se, zauvijek napustio.
G misli mu se neprestano vraćalo Margitino lice.
Negdje pred zoru prvi put je pomislio da taj san koji
je i Margitu prije toliko godina progonio možda i nije običan
san. Možda je to dio neke stvarnosti koju su nekada zajedno
proživjeli.
Četrnaest godina potiskivao je misao na nju. Želio je
biti vjeran muž i odgovoran otac, te cijelim bićem pripadati
svojoj obitelji. Ali sada, nakon svega, morao je priznati
poraz. G svim tim godinama Margita se samo katkad
vraćala u njegovu svijest. Sada je shvatio da nikada nije
otišla iz njegova srca.
Možda ga je Emilija s pravom povremeno optuživala
da je ne voli, da je prezire. Možda uistinu zbog njega pije.
Sebe je godinama uvjeravao da je vjeran muž koji
uspješno odolijevao mnogim ženama. A, u stvari, istina o
Margita ili Putovanje u prvšli život
njegovoj vjernosti je bitno drugačija nego što je on to sebi
bio spreman priznati: On je sve to vrijeme bio vjeran Margiti,
a ne Emiliji. G proteklih četrnaest godina nije pogledao niti
jednu drugu ženu samo zato što je Margita bila u njegovu
srcu.
Gorka je bila ta noć. G mučnom preispitivanju svoga
života, tisućiti put se vraćao na ono ljeto u Starom Gradu
kada je zamalo sve krenulo drugim smjerom.
*#
Nije doručkovao.
Već u osam bio je u Institutu. Čistačica se iznenadila
kad gaje ugledala. Nikada nije dolazio tako rano. G povje-
renju ga je zapitala:
- Puštate bradu?
Tek tada mu je sinulo da se već dva dana nije obrijao.
Odmahnuo je rukom na njezinu primjedbu. Nije mario za
to što je njegovo lice bilo ogledalo unutarnje pustoši i
tjeskobe.
Gšao je u kabinet u kojemu je proveo mnogo više
ugodnih trenutaka nego u svome stanu.
Sjeo je u stolicu i počeo pomno razgledavati prosto-
riju.
Na polici je ugledao knjigu koju je darovao Margiti.
Gzeo ju je u ruke, otvorio i pročitao posvetu koju je znao
napamet: DRAGOJ MARGITI ZA SJEĆANJE NA DANE
PROVEDENE G STAROM GRADG - FAROSG.
 Miro
Gavran
Bio je umoran, neispavan, rastrzan neukrotivim misli-
ma koje su mu život razobličavale nakon višegodišnjeg
zavaravanja.
Bojao se da bi ga onaj strašni san mogao i dalje
progoniti. I ma koliko pokušavao, nije mogao uvjeriti sebe
da je to tek običan san.
Na trenutak mu padne na um misao da postoji čovjek
koji bi mu možda mogao pomoći i razriješiti tajnu mi-
stičnog sna. Taj čovjek je »znao« gdje je starčevačko
naselje. On nije šarlatan, on se nije slučajno pojavio u
njegovu životu.
»Alija nemam njegov telefonski broj!« pomislio je.
Drhtavom rukom birao je Martinovbroj na brojčaniku
staroga telefona.
Oprosti ako sam te probudio, ali...
Nisi. Ustao sam prije pola sata.
Htio sam te pitati... G stvari... jedan moj prijatelj se
raspituje za onog iscjelitelja Petra... pa... imaš li
možda
njegov telefonski broj?
Imam.
Kad je dobio Petrov broj, odmah ga je nazvao.
- Izvolite - začulo se s druge strane žice.
Bio je to Petar.
Poželi spustiti slušalicu, ali se uspije obuzdati.
Nakon što se predstavio, Petrove riječi su ga iznenadile:
Margita ili Putovanje u prošli žiuot
- Znao sam da ćete me nazvati. Očekivao sam vaš
poziv.
Zar taj čovjek čita budućnost? Otkud mu takva sigur-
nost. Kako je uopće mogao pretpostaviti a kamoli znati da
će ga nazvati?
Ali ne zovem zbog iskopina, niti... Zovem vas zbog
jednog sna koji me progoni. Naime, sumnjam da
je taj
san... Mislim da to nije san... Tako je stvaran...
Pomislio
sam da je to možda djelić nekog prošlog života.
To možemo provjeriti samo na jedan način... regre
sijom. Ako pristajete na to.
Pristajem. Pristajem na sve. Zbog toga sam vas i
nazvao.
Slutim da radoznalost nije jedini razlog zbog kojeg
želite otići u prošli život. Možda tragate za bićem s
kojim
niste ostvarili nešto u ovome životu.
Tibor je osjećao kako ga oblijeva znoj. Petar je prodi-
rao u njegov svijet s lakoćom koja ga je užasavala.
Drhtavim glasom dogovorio je sastanak s njime u dva
sata poslije podne. Vrtjelo mu se u glavi i zujalo u ušima.
Kada je spustio telefonsku slušalicu, bio je uvjeren da
neće otići k Petru i da ga nikada više neće nazvati. Pomislio
je da taj čovjek nije od ovoga svijeta i da bi ga svakako
trebalo izbjegavati.

OSMO
Hodajući prema Petrovu stanu, razmišljao je o svome
životu kao nikada do tada.
Razmišljao je o tome kako ljudi mogu proživjeti cijeli
život da se nikad ne zapitaju o njegovu smislu.
Ali tajne života i smrti na trenutke iz skrivenih dubina
prodiru na površinu, dajući nam znak da osim ove svakod-
nevice postoji nešto iza svega toga vidljivoga, prostor iz
kojega smo došli i u koji ćemo opet zakoračiti. Pred i
najmanjom naznakom toga drugog svijeta ponajčešće
ustuknemo, zatvaramo oči i uši, odbijajući poći na puto-
vanje kojeg se bojimo, svjesno ostajući sapeti vidljivom
stvarnošću, robujući taštinama, predrasudama, sitnim
strastima, smiješnim ograničenjima, obmanama.
Svojevoljno ostajemo u vlasti »stvarnosti«, u koordi-
natama površinskoga.
Čak ni smrt najbližih bića ne može nas nagnati da
drugim očima sagledamo život. Nakon pogreba i razdoblja
žalovanja opet se vraćamo u okrilje prizemne stvarnosti,
pristajući na amneziju, na zaborav da smo tek prolazna bića
koja bi se za života trebala naviknuti na misao daje vječnost
neostvariva u ovom tijelu i da se trebamo pripremiti za
Margita ili Putovanje u prošli žiuot
putovanje koje nas čeka na kraju ovozemnog puta. Samo
se rijetki počnu pripremati za nj još za života, nakon što im
ova stvarnost poput tepiha počne izmicati ispod nogu.
Zbog osobnog očajanja i nemira počinjemo tražiti put
koji će nas izvesti iz carstva svakodnevice i životnih ogra-
ničenja, na koja smo svojevoljno pristali preuzimajući pri
tome i ulogu koja nam se ne sviđa, stvarnost koju prezire-
mo, a koju je naša neosviještenost sama satkala.
Tibor je postao očajnikom, čovjekom koji je izgubio
unutarnji mir, zatočenikom »tuđega« sna, čovjekom razdi-
ranim željom za ispunjenjem. Bio je nesretnik koji se polako
pekao na plamenu ljubavi što ga ni njegov uvježbani racio,
ni životno iskustvo, ni zaborav na koji je računao nisu mogli
ugasiti.
Petar je živio u skromno namještenom potkrovlju.
Dočekao ga je s osmijehom, kojim je nastojao odagnati
strah koji se zrcalio na Tiborovu licu.
Razmijenili su nekoliko uobičajenih rečenica o gužvi
u gradu, o tome kako je Tibor izišao na pogrešnoj tramvaj-
skoj postaji, o vremenu...
Tibor je želio započeti razgovor o stvarima koje su
njemu bile bliske. Nije bio pripravan s tim čovjekom kojega
je samo jednom u životu vidio razgovarati o svojim najdu-
bljim osjećajima. Zato mu je i postavljao pitanja kojima je
želio dobiti na vremenu, odnosno odgoditi razgovor o
pravom razlogu svoga dolaska.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

Kako to da vas zanima starčevačka kultura? Izvan do starčevačke kulture. Dakako, i kopanje je potrebno.
uskog kruga upućenih o njoj se malo zna? - Osim toga vi ste mi potrebni, baš kao i ja vama. Kada to
zapitao je osvijestite, potražit ćete me sa željom da jedan drugome
Petra. pomognemo i uspostavimo most s onim vremenom. Ali...
Sve ono što se na ovim prostorima zbivalo prije
osam ili devet tisuća godina, sve to određuje naš
sadašnji
život, naše vrijeme, ovaj naraštaj. Da naša veza s
ljudima iz
tog razdoblja nije bila prekinuta, da je ostala čvrsta,
danas
bi svijet bio mnogo ljepši i bolji.
Ne razumijem što želite reći.
Razumjet ćete, jednoga dana ćete sve razumjeti. Vi
niste slučajno opsjednuti tom kulturom, tim
razdobljem. Vi
ste odabrani a da to i ne znate. Niste slučajno
postali
arheologom. Kod vas nije riječ o zvanju nego o
poslanju.
Vi ste pozvani.
Lagani drhtaj jeze prostrujio je Tiborovim tijelom.
Plašile su ga Petrove riječi.
Našli smo naselje upravo ondje gdje ste nam poka
zali. Pogodili ste.
Pogodio!? - Na Petrovu licu zatitra osmijeh kao da
razgovara s malim djetetom koje je maločas izreklo
glu
post.
-Ako niste pogodili, znači da ste znali. Kako ste mogli
znati?
- Kopanje nije jedini način na koji se može doprijeti
vi danas niste došli da biste sa mnom razgovarali o star-
čevačkoj kulturi. Razlozi koji vas dovode k meni intimne su
naravi.
Tibor je osjećao da taj čovjek čita njegove misli, da
razotkriva njegove tajne i daje uzaludno pokušavati bilo što
skriti pred prodornim pogledom njegovih očiju.
Ipak, volio bih znati kako ste naslutili, ako niste
pogodili, gdje su zemunice?
Vidim da vas može zadovoljiti samo jednostavan i
racionalan odgovor. Dobro, dat ću vam ga jer još
niste
spremni prihvatiti neka druga znanja. Eto... čuli
ste da
rašljari otkrivaju vodu u sušnim predjelima, čuli ste
da se s
pomoću viska pronalaze izgubljeni predmeti.
Možda ja
imam nešto malo amaterskog arheološkog
iskustva pa
sam racionalnim postupkom pretpostavio da bi bilo
najlo
gičnije da je naselje na onom dijelu padine gdje
ste ga
pronašli... Odaberite neko od tih objašnjenja.
Tiborovo tijelo prožimali su drhtaji koje nije mogao
obuzdati. Želio je dobiti na vremenu.
Martin mi je rekao da ste bioenergičar, da otkrivate
bolesti, iscjeljujete bolesne, i tako...
Točno. Ljudi mi ponajviše zbog toga dolaze. Kad
bismo bili zdravi, mnogi od nas ne bi išli u crkvu, nitko ne
bi tražio pomoć bioenergičara, većina nas ne bi nikad
otkrila što je milosrđe, suosjećanje, istinska ljubav. Uglav
nom bolesti i životne nedaće navode ljude na to da se
okrenu sebi i drugima. G nekih je to tek potreba da se riješe
tegoba kako bi se opet mogli prepustiti lagodnom životu.
 Miro
Gauran
Takvima pomažem da uspostave ravnotežu i odagnaju
bolest. Samo onima kod kojih osjetim da traže nešto više,
pružam više. Samo takvima.
Na trenutak je Petar zašutio, ustao i dao znak Tiboru
da i on to učini.
- Zaklopite oči i otvorite dlanove.
Petar je kružio oko Tibora s ispruženom desnom
rukom, ne dodirujući ga.
Tibora je zapljusnula ugodna toplina i osjetio je blagu
vrtoglavicu. Otvorio je oči. S udaljenosti od dva metra Petar
je kružio oko njega kao da opipava neki nevidljivi omotač
u koji je Tiborovo tijelo uvijeno.
-Ako vas je strah, možete otvoriti oči, premda je bolje
da su vam kapci spušteni.
Tibor je opet zaklopio oči, uranjajući u slatku omam-
ljenost, kao da je izložen djelovanju nekakve sile koja iz
njegova napaćenog tijela izvlači naslage umora.
Nakon dvije-tri minute Petar je rekao:
- Otvorite oči. Možete sjesti.
Poslušao ga je. Petar se doimao kao da se upravo
vratio iz nekih drugih prostora. Duboko je uzdahnuo, a
potom mu mirnim glasom rekao:
Ovako: lijevo plućno krilo... tu ste imali problema,
vidio sam tragove bolesti.
Kao dijete sam preležao dvije teške upale pluća.
0 desnom bubregu imate malo pijeska. Mislim da
ste imali kamenac.
Margita ili Putovanje u prošli život
Prije dvije godine imao sam napadaje. Počeli su
naglo i...
Ne trebate se brinuti. Doći ćete k meni na nekoliko
tretmana koji će potaknuti vaše samoizlječenje.
Dakle,
sami ćete sebe izliječiti... Srčana čakra vam je...
Tu su
najveći problemi. Živite u blizini osobe koja vas
emocional
no prazni... Kao da jedno drugo prisiljavate na ljubav,
oboje
se trudite, ali vaš emocionalni odnos nije skladan.
Čini mi
se da se međusobno optužujete za ono za što uopće
niste
krivi. Povezuje vas biće koje oboje volite.
Tibor je bio zahvalan Petru što nije rekao o kome je
riječ premda je zacijelo znao da je to njegova žena.
- Prije četrnaest godina upoznali ste osobu u koju ste
se istinski zaljubili. I ona u vas. Bili ste stvoreni jedno za
drugo, ali... sreli ste se prekasno... nekoliko mjeseci pre
kasno. Zbog nje gubite san, zbog nje ste danas ovdje. Zbog
nje želite otputovati u prošli život premda se toga plašite.
Tibor je zanijemio. Kao da je stajao pred rengenskim
aparatom i svaka je njegova riječ bila suvišna.
Sve ovo što sam vam rekao veoma vas je uznemirilo.
Vi ste odabrali drugačiji put od moga. Svaku
tajnu vi
pokušavate objasniti znanstveno i logično. Ali... i
vi ste
izgrađeni od iste tvari kao ljudi koji se bave mojim
poslom.
Neće proći mnogo vremena i vi ćete drugim
metodama
početi razotkrivati i objašnjavati ovaj svijet. Za
početak, već
danas, otputovat ćete u svoj prošli život. Uz moju
pomoć,
naravno. Jeste li pripravni za to?
Valjda jesam.
 Miro
Gavran
Kao učitelj regresije, ljudima obično održim kratak
tečaj da ih postupno pripremim za suočavanje s
prizorima
kojima mnogi od njih nisu još dorasli. Ali, vi ste
drugačiji,
a toga niste svjesni. S vama mogu ići bez ikakvih
priprema.
Jeste li spremni?
Jesam.
Onda pođimo u drugu sobu.
**
Kad su za sobom zatvorili vrata male sobe, Petar je
uzeo sat i položio mu ruku na bilo. Nakon trideset sekunda
kimnuo je glavom i rekao:
- Srce vam malo ubrzanije kuca, ali... svejedno mo
žemo početi.
Bojao se.
Gčitelj je uzeo stolicu i stavio je nasuprot krevetu.
Potom se okrenuo prema njemu i umirujućim glasom
rekao:
- Možete leći.
Duboko je udahnuo, poslušno se smjestio na ležaj i
desnom rukom poravnao uzglavlje.
Pomisli da još nije kasno za odustajanje. Bilo bi
najbolje skočiti s kreveta i istrčati na ulicu među ljude koji
žive banalnim životom, koji se dobro osjećaju u svojoj koži,
među one koji ne žele istraživati nepoznato i zabranjeno.
Još uvijek nije kasno, još uvijek...
Margita ili Putovanje u prošli život
Na stari gramofon iz šezdesetih godina učitelj je stavio
ploču. Zvuči Beethovenove kavatine ispuniše skromno
namješteno potkrovlje. G svakoj drugoj prilici ta bi ga
glazba ispunila ugodom, ali sada je skladna kavatina po-
većala u njemu napetost i razdražila mu osjetila.
Gčitelj je sjeo na stolicu. Njegovo lice bilo je ozbiljno.
Kao u kirurga trenutak prije no što započne operaciju.
Znao je da učitelj ide s njim na taj put kao jedini
svjedok njegovih tajni koje bi možda bilo najbolje ne otkri-
vati...
Valovi straha i nervoze snažno su ga zapljuskivali. Srce
mu je sve brže kucalo. Tražio je rečenicu kojom bi se
najlakše izbavio iz te nelagode. Pokušavao je smisliti uvjer-
ljivu ispriku. Dlanovi su mu se ovlažili. Suho se nakašljao.
Gpravo kad je htio izgovoriti spasonosnu rečenicu, učitelj
ga je pretekao:
- Zatvorite oči.
Premda je to bilo izgovoreno tiho, gotovo šaptom,
zazvučalo je kao zapovijed. Poslušao ga je bez pogovora.
Mrak i glazba.
Kao da mu se srce preselilo u vratnu žilu kucavicu.
Gubio je dah.
Za koji trenutak počet će njegovo putovanje u prošli
život. Bojao se tajni koje će uskoro otkriti. Duboko u duši
osjećao je da čini nešto što ne bi smio.
Jedino mu je misao na nju davala snagu da ne
odustane.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

- Osporite disanje, umirite se. Slušajte moj glas, on Osjećate li svoje tijelo?
će vas odvesti tamo gdje ste već bili, on će vas odvesti u Ne osjećam.
prostore za kojima žudite.
Njegove su se riječi stapale s glazbom. Pozivale su ga
tako odlučno da im se više nije pokušavao oduprijeti.
- Duboko udahnite... polako izdahnite... duboko uda-
hnite... polako izdahnite...
Tibor je poslušno slijedio upute.
Zamislite da je prekidač na vašem tjemenu, preki
dač kojim se »isključuju« dijelovi vašeg tijela... Kad
prvi put
pritisnete prekidač, više nećete osjećati vaše noge...
Dubo
ko udahnite... snažno izdahnite... Pritisnite prekidač,
Tibo
re... Jeste li ga pritisnuli?
Jesam.
- Osjećate li svoje noge?
- Ne .
Dobro... Kada drugi put pritisnete prekidač, više
nećete osjećati lijevu ruku... Duboko udahnite...
polako
izdahnite... pritisnite prekidač... Osjećate li svoju
lijevu
ruku?
Ne osjećam.
Idemo dalje... Kad ponovno pritisnete prekidač,
nećete više osjećati ni glavu ni vrat... Duboko
udahnite...
izdahnite... Pritisnite prekidač... Jeste li ga pritisnuli?
Jesam.
 Kao da je bio u laganoj nesvjestici, učiteljev glas
dopirao je do njega iz daljine:
- Vaše tijelo više nije tu, vaša duša slobodno lebdi. Vi
se odvajate od svoga tijela, vi ostavljate ovo vrijeme i ovu
stvarnost... Pred vama su velika vrata na ulazu u beskrajni
labirint. Vi vidite ta vrata. Vi slutite daje iza njih labirint. Prvi
hodnik labirinta. Vi vidite metalnu kvaku na vratima, vi
znadete da je iza tih vrata prvi hodnik labirinta... vi vidite ta
vrata... Polako, Tibore, polako, za koji trenutak vrata će se
otvoriti i vi ćete zakoraknuti u beskrajni labirint... Imamo
vremena, Tibore... uživajte u ovoj glazbi, ona će vas pratiti
cijelim putem.
Gčitelj je nakratko zašutio a potom ga upitao:
Vidite li gdje se otvaraju vrata?
Vidim - izustio je suha grla.
Stapate se s glazbom i ona vas vodi u prvi hodnik
labirinta. Polako dolazite do kraja hodnika. Pred
vama su
tri odvojka, tri nova hodnika. Vidite li ta tri hodnika,
Tibore?
Vidim.
Kojim hodnikom želite krenuti u susret životu koji
vam se u snu pojavio? Kojim hodnikom?
Tibor se na trenutak kolebao.
Drugim hodnikom.
Približavate se drugom hodniku. Iz njega dopire jaka
svjetlost. Uskoro ćete zakoraknuti u drugi hodnik. Tu vas
očekuje svijet u kojemu ste već bili, lica koja su vam bila
bliska, prostori u kojima ste se kretali. Tu vas čeka vaše
 Miro
Gavran
bivše tijelo. Ne zaustavljajte se niti na trenutak... Gpravo ste
zakoraknuli u drugi hodnik i više nema povratka...
Nakon toga Tibor je bez straha i kolebanja krenuo za
učiteljevim glasom u susret prošlom životu.
Slijedio ga je korak po korak, ponirući sve dublje u
izvanosjetilne dimenzije.
***
Sebe sadašnjega ostavio je u prostoru neodredive
daljine, sebe prošloga našao je u fijakeru na dijelu prašnja-
va puta između Zagreba i Matićeva imanja.
Sve je to vidio u nekoj izmaglici.
Svršetak je 19. stoljeća. On je dvadesetogodišnji
mladić. Njegovo ime nije Tibor, nego Valentin.
Student je prava u Beču. Vlakom je doputovao u
Zagreb. Na postaji ga je dočekao kočijaš gazde Matica.
Razgovara s njim o imanju, o konju kojega je gazda
Matić dobio na dar.
Izbivao je godinu dana. Sretan je što je položio sve
ispite s prve godine i što mu upravo počinju ljetni praznici.
Kada je prije dvije godine Valentinu umro otac, vje-
rovnici su se namirili od prodaje njihove obiteljske kuće i
mladiću nije ostalo doslovce ništa od nasljedstva osim
odjeće i dvaju ormara punih knjiga.
Gazda Matić, najbolji prijatelj njegovih pokojnih rodi-
telja, primio gaje pod svoj krov i prigrlio kao rođenog sina.
Margita ili Putovanje u prošli život
Sljedeće godine o svom ga je trošku poslao na studij
u Beč.
Valentin je osjećao veliku zahvalnost prema svome
dobrotvoru.
Matić je poodavno prevalio šezdesetu. G posljednje
vrijeme je uz veliki napor održavao imanje zahvaljujući
uglavnom prihodima koje su mu donosila dva mlina.
Fijaker se zaustavio pred velikom obiteljskom kućom
sagrađenom prije petnaestak godina. Stanovnici obližnjeg
sela nazvali su je zidanicom, jer je u to vrijeme bila prva
zidana kuća u okolici.
Na velikim ulaznim vratima pojavi se gazda Matić.
Izlazi pred Valentina, grli ga.
Promijenio si se. Postao si pravi Bečanin.
A vi ste isti kao i prije godinu dana.
O svemu ćeš mi pričati. G Beču nisam bio već šest
godina, a sve me zanima, baš sve.
G tom trenutku iz kuće izađe Marija, Matićeva osam-
naestogodišnja kćerka.
Kad ju je ugledao, Valentinovo srce je zaigralo od
radosti. Osmjehnuli su se jedno drugome. Prišao je i
poljubio joj ruku.
- Kako sam sretan što te vidim - rekao je.
- I ja sam sretna što si se vratio - odgovorila mu je.
Valentin se prisjetio prošlog ljeta kada se pripremao
za odlazak na studij. S Marijom je svakoga dana marljivo
 Miro
Gavran
učio njemački. Razgovarali su o budućnosti, o svojim
planovima. Marija je maštala i priželjkivala da nakon zavr-
šetka ženske gimnazije u Zagrebu otiđe na studij u Pariz.
Između njih se tog ljeta probudila naklonost koja je
postupno prerastala u ljubav. No jedno drugome nisu
iskazivali svoje osjećaje. Bili su premladi. Kad Marija završi
gimnaziju, tek tada bi njezin otac možda pristao na to da
Valentin postane njezin zaručnik.
Maštali su tako njih dvoje, ne otkrivajući jedno drugo-
me tajnu svojih misli.
Nakon dugih mjeseci provedenih na školovanju u
Beču i Zagrebu dvoje mladih bili su opet skupa.
Kad se smjestio u svoju sobu, Valentin je s kolekcio-
narskom strašću u zastakljenu vitrinu počeo slagati knjige
što ih je kupio u Beču. Bili su to uglavnom romani i
pjesničke zbirke. Vjerovao je da će te knjige Mariji pružiti
jednako zadovoljstvo kakvo su i njemu pružile u hladnim
bečkim noćima dok ih je čitao uz titravi plamen svijeće,
kroteći nestrpljivo iščekivanje onoga dana kada će je opet
vidjeti.
Istoga je dana gazda Matić priredio svečanu večeru u
čast Valentinova dolaska. G goste su bili pozvani seoski
učitelj i novi Matićev susjed, koji je prije šest mjeseci kupio
imanje od propale plemenitaške obitelji.
Matić je njegov dolazak najavio Valentinu najljepšim
riječima:
- Kazimir je sjajan čovjek i uspješan trgovac. Bogat-
stvo mu se iz godine u godinu povećava. Široke je ruke,
Margita ili Putovanje u prošli život
nesebičan. Prije mjesec dana, kad sam bio s njim u lovu,
rekao sam mu da ima divnog ždrijepca, a on mi ga je,
zamisli, prošli tjedan darovao za rođendan.
Onoga bijelca? - zapitao je Valentin.
Jest. Nije li predivan?
Valentin je kimnuo glavom.
- Pričao sam mu i o tebi. Jednoga dana, kad završiš
pravo, možda bi mogao raditi za Kazimira. Poslovi mu se
tako brzo šire da će za nekoliko godina, nema sumnje...
Rekao je da se raduje što će te upoznati.
***
Večera je bila naporna i usiljena. Trideset petogodišnji
trgovac Kazimir cijele večeri nije prestajao pričati o svojim
poslovima, o imanjima koja je kupio u Slavoniji i Zagorju,
o trgovini koju je otvorio u Zagrebu, o konjima koje je kupio
u Bosni, a prodao u Slovačkoj.
Kazimir je bio opijen sobom i svojom moći koja je
izvirala iz bogatstva. Uglavnom je govorio on, a tek su
povremeno gazda Matić i učitelj uspjeli doći do riječi.
Valentin i Marija bili su te večeri samo slušatelji.
Valentin je primijetio s koliko ushita gazda Matić sluša
Kazimirovu samohvalu.
I Matić je, vjerojatno, prije dvadeset ili trideset godina
bio takav. Dok je bio u punoj snazi, njegovo se imanje širilo.
Ali godine učine svoje, ambicija počne splašnjavati i više se
 Miro
Gavran Margita ili Putovanje u prošli život

ne razmišlja o stjecanju nego o očuvanju onoga što se kupio... kupio gaje od propalih plemenitaša, od
steklo. očajnika
G jednom trenutku Valentin pomisli da se trgovac koji su morali pristati na dvostruko nižu cijenu. Za
Kazimir mužjački kočoperi pred Marijom kako bi pridobio mene
njezinu naklonost.
- Ne, nije to posrijedi - umirivao se Valentin - njemu
je već trideset pet, a njoj tek osamnaest, dvostruko je stariji
od nje. Cisto, večeras je u nekoliko navrata s takvim pono-
som isticao svoje momaštvo i činjenicu da mu je sloboda
važnija od svega.
Pa ipak, crv sumnje nije ostavljao Valentina na miru.

***

Dok je sutradan s Marijom šetao livadama razgovara-

jući o bečkoj glazbi i francuskoj književnosti, nije mogao
odoljeti a da je ne zapita:
Što misliš o svome novom susjedu?
Sto se uopće o njemu ima misliti? Dosadan je i
prepotentan. No tata ga obožava, divi se njegovim
trgo
vačkim makinacijama, a ja baš ne vjerujem u brzo
boga
ćenje, trgovačku sreću i slične pričice za malu
djecu. Iza
bajki o brzom bogaćenju i munjevitom uspjehu
često se
skrivaju prljave tajne, spletke i kompromisi bez
kojih tog
uspjeha ne bi bilo. I to imanje koje je prije šest
mjeseci
 on nije uspješan, nego nečastan. Uostalom, i u Bibliji
piše nešto o takvim ljudima, o devi i ušici igle.
Marija je svoj komentar popratila osmijehom.
Valentin je zamijetio kako je ona prošlogodišnja
djevojčica stasala u zrelu i pametnu djevojku.
Uživao je u njezinu društvu. U danima koji su
uslijedili nastojali su što više biti zajedno.
Sve više su se zbližavali. 1 bez očitovanja ljubavi
znali su da i ono drugo biće osjeća radost pri svakom
pogledu.
Jedne subote, dok je s gazdom Matićem ispijao
jutarnju kavu, Valentin je spomenuo Marijinu želju da
studira u Parizu.
Matić je uzdahnuo, spustio pogled i tihim glasom
rekao:
Od toga neće biti ništa.
Zašto?
Ni tebi nisam rekao, a ni Mariji, sve do sinoć... nisam ,
vam otkrio u kakvoj sam financijskoj situaciji. U
dugovima
sam. Čak i na mlinovima gubim. U krugu od
dvadesetak
kilometara, posljednjih je godina izgrađeno čak
osam mli
nova. Sve se urotilo protiv mene.
-Ako je tako, ja ću prekinuti studij, mogu se
zaposliti. Novac koji ste meni namijenili, dajte Mariji.
Ako treba... ja ću...
- Ne, ne! To mi ne bi pomoglo. Za Mariju imam
drugi plan. Bog mi je poslao rješenje koje će njoj
donijeti sigurnost i sreću, a meni spasiti ugled i
osigurati mirnu starost.
 Miro
Gavran
Kazimir je prekjučer zaprosio Marijinu ruku. Sinoć sam s
njom porazgovarao o tome.
Valentin problijedi i zamuckujući prozbori:
Mislite li da ona... da ona osjeća naklonost prema
njemu?
Mlada je. Buncala je nešto da ga ne voli. Odbijala
je zaruke sve dok je nisam uvjerio da ću u
protivnome
završiti u ubožnici... a ona... Gz njega će biti sigurna.
Neće
morati brinuti za svoju budućnost niti za budućnost
svoje
djece. A i ljubav će s vremenom doći.
Tek u tom trenutku Valentin je zamijetio da im se
Marija nije pridružila ni na doručku ni na jutarnjoj kavi.
A to... kad bi se to trebalo dogoditi? - zapitao je
Valentin.
Kazimir želi da zaruke budu za dva tjedna, a vjen
čanje na jesen. Zato Mariju sutra šaljem k njezinoj
tetki u
Zagreb da je pripremi za zaruke. Da joj je majka
živa...
ovako mora s tetkom birati opravu i sve ostalo...
Valentinu se steglo grlo. Činilo mu se da se cijeli svijet
urotio protiv njega. Znao je da mora što prije porazgovarati
s Marijom, otkriti joj svoje osjećaje, smisliti neki izlaz.
Marija nije došla ni na ručak. CI mučnom raspoloženju
Valentin i Matić su nevoljko premetali hranu s jedne
strane tanjura na drugu.
Margita ili Putovanje u prošl i život
***
Iza ručka gazda Matić se s kočijašem odvezao u mlin.
Gsput su povezli i kuharicu u selo, u posjet njezinoj sestri
koja je jučer rodila petog sina.
Valentin i Marija su ostali sami u kući.
G potkrovlju je Marija imala sobu u kojoj je boravila
samo u ljetnim mjesecima. To nije bila obična soba nego
svojevrstan atelier u kojemu je slikala, čitala, odmarala se...
Nesigurna se koraka uspeo uza stube. Zastao je pred
njezinim vratima i pokucao.
Nije bilo odgovora.
Pokucao je još jednom. Marija se tek tada oglasila.
- Otvoreno je!
Rukom je pritisnuo kvaku.
Okrenuta leđima, stajala je pokraj prozora i gledala u
dvorište. Prišao joj je na dva koraka. Nije znao što bi rekao.
Kao da je došao u posjet teškom bolesniku s kojim može
razgovarati o svemu osim o njegovoj bolesti.
- Marija - prošaptao je.
Okrenula se.
Njezino lice, njezine oči - sve je bilo drugačije nego
prije. Iza nje je očito bila probdjevena noć. Ispod njezinih
lijepih očiju urezali su se tamni podočnjaci. Lice joj je bilo
natečeno od suza koje su joj još uvijek klizile niz obraze.
Nije jecala ni glasno plakala. G Valentina su gledale oči bez
nade. Srce mu se kidalo.
 Miro
Gavran
- Došao sam ti reći... došao sam ti reći da te volim.
Tek tada je provalilo iz nje. Zajecala je iz dubine
duše
i bacila mu se u zagrljaj.
Privio ju je uza se, nježno joj milujući kosu.
- Smiri se, smiri. Sve će biti u redu. Sve će biti u redu...
Prihvatila je njegov zagrljaj kao spasonosno utočište.
Njegova nježnost je blažila njezinu bol, smirivala joj uzne-
mireno srce, nudila toliko željenu utjehu.
Postupno je počela uzvraćati na njegova milovanja,
na njegovu nježnost. Gbrzo je zaštitnički zagrljaj postao
ljubavnički.
Gsne su im se susrele, otkrivajući njihovu mladenačku
nespretnost.
- Volim te, volim te - ponavljala je Marija, odgovara
jući na njegove sve vrelije poljupce.
Kada njegovi drhtavi prsti dodirnuše njezine čvrste
grudi, Marija ga naglo uhvati za ruke i, kao da se trgnula
iza sna, prošapće:
- Ne. Molim te, nemoj.
Odstupila je korak od njega. Duboko je uzdahnula
znajući da mora smoći snage da ukroti i svoju i njegovu
strast.
Ako me voliš koliko i ja tebe, prepusti se našoj ljubavi
- prošapće Valentin.
Ne! Ne smijem! - odgovorila je odlučno.
Ljubav nije grijeh.
Znam. Ali ja sam isprošena.
Margita ili Putouanje u prošli život
Zar ćeš se udati za onog... Kako možeš?
Odvratan je, gnusan. Prezirem ga. Ali moram se
udati za nj. Zbog oca. Ako ga odbijem, to bi bio očev
kraj.
-Ali nas dvoje...
- Molim te, ne otežavaj mi. Gorim od žudnje da ti se
predam. Ti znaš da si jedina ljubav moga života i da ćeš to
ostati do dana moje smrti, ali znaš da sam stjerana uza zid.
Ne iziđeš li odmah iz ove sobe, neću imati snage da te
odbijem. Od čedne djevojke koju si volio, postat ću po
srnula žena. G ime naše ljubavi, molim te, pomozi mi da te
lakše prebolim. Molim te.
Kimnuo je glavom i bez riječi izišao iz njezine sobe,
osjećajući u srcu razdiruću bol.
***
Pred večer je Valentin otišao u seosku gostionicu.
Sjeo je za prazan stol i na iskap popio litru crnog vina.
Čim ga je zamijetio prišao mu je Marko, prijatelj iz
djetinjstva.
Dakle, Bečlijo, je li ti dojadio seoski život?
Nije. Ljepše mije ovdje nego u Beču. Odnosno, bilo
mi je ljepše. Sjedni!
Što je? Sav si pokisao. Što te muči?
Ništa. Samo tako... loše se osjećam.
G tom trenutku u gostionicu je ušao Kazimir, prišao
njihovom stolu bez pitanja, sjeo i glasno, da ga svi čuju,
rekao:
Miro Gavran
Margita ili Putovanje u prošli život
- Imam sjajnu vijest. Za dva tjedna su mi zaruke.
Gazda, počasti cijelu gostionicu! Neka ljudi piju koliko žele!
Stavi na moj račun.
Nazočni su s ushitom prihvatili ponuđeno piće.
Kazimir je bio posljednja osoba na ovome svijetu koju
je Valentin želio vidjeti u tome trenutku. Ali nije mogao
ustati od stola i otići. Morao je istrpjeti njegovo veselje i
njegovu bahatost.
A tko je sretna mlada? - zapitao je radoznalo Marko.
Najljepša djevojka u okolici. Marija, Matićeva kćerka.
Prije sat vremena njezin otac mi je priopćio da je
pristala.
Nisam ni sumnjao u to.
Oho! To je stvarno za nazdraviti. Dakle, za Kazimira
i Mariju dižem ovu čašu i neka ih Bog blagoslovi. G
zdravlje!
G tili čas svi u gostionici pridružiše mu se s punim
čašama uz gromko:
- Živjeli!
Jedino Valentin nije podigao čašu.
Kazimir je to primijetio.
- Samo mi ti nisi nazdravio?!
Nenaviknut na piće, Valentin je osjećao kako mu se
muti u glavi. Lagana vrtoglavica i nakupljena gorčina na-
vedoše ga da kaže ono što bi inače prešutio:
- Nazdravio bih vam kad bih znao da se i vaša
zaručnica raduje zarukama.
G gostionici nastupi tajac.
- Što hoćeš reći?
Ona vas ne voli. Ako imate i mrvu poštenja, ne
prisiljavajte djevojku na udaju. Da joj otac nije u
dugovima,
ona bi vas odbila. Ne kupujte ljubav, kupljena
ljubav je
prokleta.
Lažljivče! - vrisnu Kazimir i šakom udari Valentina
u glavu. Valentin se sruši na pod.
Tko ti je rekao da me ne voli?
Ona, ona mije to rekla. Cijelu noć je plakala, nije ni
doručkovala, ni ručala.
Povuci riječ, inače...
Ne samo da vas ne voli, nego vas i prezire!
Zgazit ću te!
Kazimir krenu na Valentina, ali Marko i trojica mladića
stadoše između njih.
Kazimira zaustavi neprobojan zid.
Valentin je rukom brisao okrvavljenu usnicu, ali su ga
alkohol i bijes toliko raspametili daje nastavio govoriti ono
što trijezan nikada ne bi rekao:
- Ona voli mene, samo mene! To mije danas priznala
dok sam je držao u zagrljaju.
Kazimir vrisnu. Istrgnu se i, krenuvši prema izlazu s
vrata dobaci:
- Kurva! Platit će mi to!
Izašao je iz gostionice i snažno zalupio vratima.
Na trenutak je zavladala grobna tišina. Valentin
se digne s poda i očajnički povika:
- Gospode, što sam napravio !? Lagao sam! Lagao
sam daje bila u mome zagrljaju, lagao sam! Ona je časna
 Miro
Gavran
i poštena djevojka. Ja sam je oklevetao jer je odabrala
Kazimira, a ne mene.
Izvana je dopro galop konja na kojemu je Kazimir
odjahao u noć. Valentinovo priznanje on, na žalost, nije
čuo.
***
Pola sata kasnije Marko je predložio Valentinu da ga
otprati do Matićeva imanja koje je bilo nepun kilometar od
sela. Valentin mu je bio zahvalan zbog toga, osjećajući kako
ga na kraju teška dana izdaju noge i kako mu u glavi šumi
od vina i Kazimirova udarca.
Kada njih dvojica prođoše šumarak koji im je zakla-
njao vidik, u daljini ugledaše neobičnu svjetlost.
Što je to, kao da...? - nije dovršio pitanje Marko.
Požar! To je požar! Gori kuća gazde Matica! Brzo! -
povikao je Valentin i potrčao prema imanju.
Obuzeo ga je strah. Mislio je na Mariju. Trčao je sve
brže i brže, gubeći dah, posrćući i dižući se.
Pred kućom su bili gazda Matić, kuharica i kočijaš.
Vatra je iz prizemlja sukljala prema potkrovlju. Gazda Matić
je bio izbezumljen od straha:
- Marija! Marija! Ljudi! Spasite mi kćerku!
Marko je prosiktao kroza zube:
- To je napravio onaj ludi Kazimir! Osveta, prokleta
osveta.
Margita ili Putoi
>anje u prošli žiuot
Iz štale je dopiralo njištanje preplašenih konja. Na
prozoru potkrovlja Valentin ugleda Marijin lik. Trenutak
potom prolomi se njezin vrisak.
- Brzo! Pomozite! Vode! Vode! Spasite je! Spasite je!
- izmjenjivali su se uzvici gazde Matica i preplašene kuha-
rice.
0 panici i metežu gubi se bitka s vremenom. Pitanje
je trenutka kada će plamen zahvatiti potkrovlje.
Pri pomisli da bi Marija mogla nastradati, Valentina
preplavi užas. Brzim pokretom skinuo je kaput, namočio
ga u buretu s kišnicom, zaogrnuo se njime i utrčao u kuću.
Proletio je kroz plamen u prizemlju, gušeći se od
dima, potrčao uza stube do prvog kata i razvalio vrata na
ulazu u potkrovlje.
Napokon, Marija je u njegovu zagrljaju, na trenutak
su čak sretni. Ogrne je mokrim kaputom i zajedno s njom
spusti se do prvog kata. S prvog kata krenu prema prizem -
lju. Dim ih guši. Ispred njih ispriječio se golemi plamen. Na
trenutak zastaju. Ipak kreću dalje. Čini se da će uspjeti. Ali
odjednom se prolomi prasak i stubište im se uruši pod
nogama. Njih dvoje uz krik padaju u plamen koji ih pro-
ždire.
Vrisnuo je!
Na ramenu osjeti Petrovu ruku i začuje njegov umiru-
jući glas:
- Ne otvarajte oči, Tibore, još ih ne otvarajte. Morate se
vratiti istim putem kojim ste putovali u prošli život. Vi ste
 Miro Gavran

u drugom hodniku labirinta. Polako... samo polako... Pri-

tisnite prekidač na zatiljku i osjetit ćete svoje noge.

Smireni Petrov glas doveo je Tibora u sadašnjost,

DEVETO
vratio ga njemu samome.
Prošlo je još desetak minuta prije negoli je Petar
izgovorio zadnju uputu:
- Polako otvorite oči, Tibore.
Grašci znoja su se slijevali niz »putnikovo« preplašeno Sutradan je Tibor otišao u Požegu.
lice. Prvo stoje ugledao bile su Petrove oči. Pogled čovjeka Istodobno s terenskim radovima na arheološkom
koji je toliko puta vidio završetke tuđih prohujalih života, lokalitetu, Tibor je s dijelom stručne ekipe u požeškom
ulijevao mu je sigurnost. muzeju radio na dokumentaciji: izradi planova, tlocrta,
Opet je bio tu - u sadašnjosti. Opet je bio Tibor. profila, te obradi pokretnoga arheološkog inventara (pra-
- Smirite se, smirite - tiho je ponavljao Petar, ali nju, razvrstavanju, signiranju, rekonstrukciji, crtanju).
Tiborovo tijelo još dugo nije prestajalo drhtati. Do ljetnih praznika morali su obaviti golem posao.
Nitko se iz ekipe nije štedio, osjećajući da radi na iznimno
važnom poslu, koji bi mogao ne samo obogatiti arheolo-
giju, nego i uvelike promijeniti dotadašnja stajališta o star-
čevačkoj kulturi.
Taj naporni rad pomogao je Tiboru da se vrati u
kolotečinu, da ponovno pokuša živjeti ovaj život kao da je
po mjeri njegove duše.
Ali on više nije bio onaj isti Tibor niti je svijet koji ga
je okruživao imao istu boju, okus i miris kao prije.
Nakon putovanja u prošli život, sve je bilo drugačije.
Nestao je onaj osjećaj obveze i opterećenja. Sve je doživlja-
vao kao igru, kao predstavu u kojoj se glume zadane uloge,
sa sviješću da je to tek predstava i da glumci na sceni nisu
 Miro
Gavran
uvijek krivi kad se nađu u negativnim ulogama. Oni su tu
samo zato da bi predstava bila živopisnija.
I na ljudske slabosti Tibor je gledao s mnogo više
tolerancije. Nekoć je prezirao pasivne i nezainteresirane stu-
dente i kolege. Mjerio je tuđe postupke strožim kriterijima.
Nakon putovanja u prošli život, Tibor je naučio pošti-
vati svoj sadašnji život na drugačiji način, prihvaćati ga bez
napetosti, živjeti ga opuštenije i smirenije.
Naučio je u tuđim nesavršenostima, spletkama i pa-
kostima ljubomornih kolega odčitavati bogatstvo života.
Naučio je opraštati.
Čak ni na svoju ženu više nije bio ljut na onaj pritajeni
način kao u proteklih četrnaest godina.
Nakon putovanja u prošli život kao da ga više ništa
nije moglo povrijediti.
Ali ipak, postojala je jedna osoba koja ga je sada
uznemiravala više nego prije i prema kojoj nije mogao biti
ravnodušan.
Neprestano je mislio na Margitu i na događaje od prije
četrnaest godina. Znao je da bez nje ne može ostvariti ni
sreću ni ispunjenje u ovome životu.
Nakon putovanja u prošli život, u njemu se učvrstilo
vjerovanje daje mora opet vidjeti, daje mora opet pronaći.
Bojao se i same pomisli da više nije živa, da joj se
dogodilo nešto ružno. Jer, da je živa, knjiga s njegovom
posvetom nikada se ne bi našla u antikvarijatu. A opet,
unutarnji glas gaje umirivao, uvjeravajući ga daje živa i da
će se opet sresti.
Margita ili Putovanje u prošli život
Pretpostavljao je da je Margita u Osijeku. Kad su se
upoznali u Starom Gradu, jedino u što je bio siguran bilo
je da su i ona i Damjan živjeli u Osijeku. Nije znao u kojoj
ulici jer u onim danima nisu se sjetili razmijeniti adrese.
Jednoga dana otišao je na poštu u Požegi, uzeo
telefonski imenik Osijeka i pokušao pronaći Damjanovu
adresu.
No u imeniku je nije bilo.
Uzeo je telefonski imenik Zagreba, pomislivši da su se
možda u međuvremenu preselili u Zagreb, ali adresu nije
pronašao kao ni u telefonskim imenicima drugih hrvatskih
gradova.
Sutradan je, nakon rada na terenu, opet otišao u
poštu. Pomislio je da se možda, u međuvremenu, Margita
rastala od Damjana. Možda je njezino djevojačko prezime
u telefonskom imeniku.
Opet je marljivo, na očigled zgranute službenice,
prelistao sve postojeće telefonske imenike.
S osjećajem nemoći vratio se u majčin stan, prilegao
u naslonjač i pokušao se domisliti što mu je sada činiti.
Kao da su propali u zemlju. Nije moguće da su ona i
Damjan nestali. Malo je vjerojatno da žive u stanu ili kući
bez telefona, ali ni to nije isključeno. Postoje ljudi koji ne
vole da ih se uznemirava, ljudi koji ne žele biti dostupni široj
javnosti, ljudi koji...
Teško mu je bilo povjerovati da Damjan ne bi stavio
svoje ime u telefonski imenik, ali se ničega pametnijeg nije
mogao dosjetiti.
 Miro
Gavran
- Neven! On bi mi mogao pomoći! - sinulo je Tiboru
kad je na majčinoj komodi u dnevnoj sobi ugledao foto-
grafiju svoga razreda. Među maturantima je bio i njegov
kolega Neven.
Jedini način da ustanovi gdje žive Margita i Damjan
bio je otići u Osijek i zamoliti prijatelja koji je načelnik
gradske policije da ih potraži među prijavljenim građanima.
Nevena nije vidio dobrih deset godina.
Diplomirao je pravo i radio neko vrijeme na sudu, a
kad je počeo rat 1991. godine, prešao je u policiju.
Neven ga je dočekao s osmijehom na licu. Premda
se nisu vidjeli godinama, već nakon nekoliko zbunjujućih
minuta njihov razgovor je postao srdačan.
Propitali su jedan drugoga o obiteljskoj situaciji, pri-
sjetili se upečatljivih trenutaka iz srednje škole, progovorili
po koju i o kiši koja je cijeli taj dan neprestano padala...
G jednom trenutku zavladala je šutnja. Neven je po-
gledao na sat i zapitao:
- Stari, vjerojatno ne bi došao k meni bez jakog
razloga? Na žalost, u ovaj ured čak i moji rođaci svraćaju
samo kad me trebaju. Dakle?
Tibor se nakašljao. Nije znao kako će Nevenu obja-
sniti razlog svoga dolaska.
Nije u pitanju nikakva neprilika... nikakav problem...
tek jedna sitnica... ako mi možeš pomoći.
Reci!
Margita ili Putovanje u prošli život
- Prije četrnaest godina na ljetovanju sam upoznao
jedan bračni par... Odnosno... tada još nisu bili u braku...
ali pretpostavljam da su se u međuvremenu vjenčali. Prije
tri i pol mjeseca u antikvarijatu sam pronašao knjigu koju
bih im želio darovati... ali ne znam kako doći do njih. U
telefonskom imeniku ih nema, a adresu im ne znam. Ako
mi ti možeš pomoći, bio bih ti veoma zahvalan.
Hm. CI načelu ne bih smio... ali ako je za tebe... Daj
mi njihova imena i prezime.
Dat ću ti i njezino djevojačko prezime.
Tibor je pružio Nevenu komad papira na kojemu su
bili ispisani podaci koje je o njima znao.
- Pričekaj me ovdje. Brzo ću se vratiti.
Neven je izišao ostavljajući Tibora poput pacijenta u
zubarskoj čekaonici.
Promatrao je Nevenov radni stol, tablice i grafikone
koji su visjeli na zidovima.
Ta soba je na prvi pogled više nalikovala na ured
ekonomista nego policijskog načelnika.
Pri pomisli da bi za koju minutu mogao saznati Mar-
gitinu adresu, a za sat ili dva možda je čak i vidjeti, Tibor
se obradovao poput malog djeteta.
Nakon petnaestak minuta dugih kao vječnost pojavio
se Neven. Pogledao ga je, uzdahnuo i slegnuo ramenima:
Na žalost, nisu više u Osijeku, a nisu niti u Hrvatskoj.
Petnaestog svibnja 1989. odselili su se u Australiju.
Ali kako sad doći do njih?
 Miro
Gavran
Ne znam. Naša evidencija tu prestaje.
Znaš li bar u koji grad?
Ne. Gpisana je samo zemlja. Sve što su imali prodali
su prije puta. Otišli su s djetetom.
S djetetom!?
- Nisi znao da imaju sina?
-Ne!
Neven pogleda na papir.
Dječak je rođen petog svibnja 1985. godine.
A, tako.
G Tiborovu dušu nahrupiše proturječni osjećaji. Bio
je iznenađen i razočaran što je otputovala na kraj svijeta i
što je vjerojatno više nikada neće vidjeti.
Nešto nije u redu? Problijedio si! Hoćeš li čašu vode?
G redu je... Sve je u redu. Hvala ti za sve.
Nespretno se pozdravio s Nevenom i žurnim korakom
izišao iz policijske zgrade. Desetak minuta je hodao po kiši
zaboravivši otvoriti kišobran koji je nosio u torbi.
G jami broj pet pronašli su četiri ljudska kostura bez
lubanje.
Kao i u Zadubravlju - prokomentirala je Tiborova
kolegica.
Zašto su bez lubanje? Zašto? - glasno se pitao mladi
asistent, a na to pitanje cijela je ekipa željela znati
odgovor.
Margita ili Putovanje u prošli život
Tibor je znao da po nađenim predmetima jamu broj
pet mogu smatrati obrednom jamom, onim stoje u dana-
šnjim naseljima crkva.
Jama broj pet je mogla biti i grobnica. G tom slučaju
bi značilo da su unutar naselja imali, današnjim rječnikom
rečeno, groblje.
Nije isključena ni pretpostavka da su u to naselje
prodrli neprijatelji, poubijali ih, odrezali im glave i ponjeli ih
kao ratni trofej, a trupla ostavili u jami broj pet?!
Ali mala je vjerojatnost daje na isti način završila priča
u oba naselja. Premda nije isključeno ni to...
Odsijecanje glava imalo je vjerojatno značenje koje-
mu mi danas ne možemo domisliti uzrok.
Bilo bi divno otići u to vrijeme, saznati kako su živjeli,
zašto su umirali. Naći odgovore na pitanja kojih je sa
svakim novootkrivenim starčevačkim naseljem sve više
umjesto da ih je manje.
Gdjekad mu se činilo da su arheolozi tek nesretna
djeca koja svoje slagalice nikada ne mogu sastaviti u
cjelovitu sliku iz jednostavnog razloga što je više od polo-
vice dijelova izgubljeno.
***
Nakon što su pronašli kosture bez lubanja, Tibora su
počeli progoniti mučni snovi.
Jedne večeri je sanjao kako hoda mračnim ulicama
bezimenoga grada, a za njim korača čovjek bez lica.
 Miro
Gauran
Kad Tibor ubrza korak, ubrza ga i čovjek bez lica. Kad
Tibor potrči, potrči i čovjek bez lica. Kad Tibor zastane,
zastane i njegov progonitelj.
Razmak između njih dvojice je uvijek deset metara.
Neugodnih deset metara.
G Tiborovoj ruci je kultna svjetiljka iz starčevačkog
doba, i Tibor polako shvaća da mu čovjek bez lica želi uzeti
kultnu svjetiljku. Spoznaje da mu to ne smije dopustiti jer
bi time zle sile stekle prednost pred silama dobra. Narušila
bi se ravnoteža i ovaj svijet bi utonuo u kaos.
Tibor se boji toga i zato trči sve brže i brže, uzaludno
nastojeći povećati udaljenost između sebe i svoga progo-
nitelja.
G jednom trenutku Tibor je zapeo o kamen na cesti i
pao. Kultna svjetiljka mu je ispala iz ruke, a čovjek bez lica
ju je podigao i uz grleni smijeh rekao:
- Ovo je tvoj kraj.
Tibor je vrisnuo.
Probudio se obliven znojem. Sve do zore nije mogao
dozvati san na oči.
Druge večeri sve se ponovilo osim u jednome - ovaj
put ga je progonio kostur bez lubanje. I opet je na kraju
neravnopravne utrke pao i ostao bez kultne svjetiljke.
Noćna mora mu je odagnala san, prisiljavajući ga na
bdijenje do svanuća.
>ot
Margita ili Putovanje u prošli žk
* * *
Sretnim ljudima noć donosi počinak i smiraj. Nesret-
nicima ona postaje najteži dio dana - vrijeme borbe s
nevidljivim silama koje su jače od nas.
Iz noći u noć Tibor je postajao sve iscrpljeniji i nesret-
niji. G noćnim morama oduzimali su mu kultnu svjetiljku.
Gubio je mir i nadu da će ponovno živjeti normalnim
životom.
Prvog srpnja se vratio u Zagreb. Iskapanja su se
trebala nastaviti tek na jesen, kad prođu godišnji odmori.
Imao je još dva tjedna za sređivanje papira u Institutu.
Nije volio kabinetski posao. Bio je mnogo sretniji na terenu.
***
Trećeg dana boravka u Zagrebu pokucao je na Petro-
va vrata.
Dugo vas nije bilo. Kako napreduju iskapanja?
Napredovala su dobro do prije tri dana. Nastavljamo
tek na jesen. Dolazi vrijeme godišnjih odmora, i
tako...
-1, što ste otkopali od našeg posljednjeg susreta? Ako
nije tajna?
 Miro
Gavran
- Nije tajna. Pronašli smo neke već viđene i neke
nepoznate predmete. Pretpostavljao sam da će vas zani
mati pa sam vam donio fotografije i crteže.
Petra su oduševile fotografije koje mu je Tibor poka-
zao.
Proučavao ih je sa zanimanjem kakvo se moglo pri-
mijetiti samo u najstrastvenijih arheologa.
Kada mu je pružio fotografiju s kosturima bez lubanje,
Petar ju je s najvećom pozornošću promotrio, a potom se
okrenuo prema Tiboru i rekao:
Kao i u Slavonskom Brodu.
Da, baš kao u Slavonskom Brodu. Ne znam kako
to objasniti. Postoji nekoliko pretpostavka, ali... ali
ja...
Ali što? - zapita ga Petar.
Menije već dosta pretpostavka. Volio bih znati istinu.
Istina ne smije dospjeti do čovjeka koji nije spreman
za istinu. Zato nas Bog često čuva od istine.
Kad saberem sva svoja znanja o prošlim vremeni
ma, o starčevačkoj kulturi, pokatkad se osjećam
tako
nemoćno. Sve je to tek površinski trag. Gdjekad mi se
čini
da je bolje ne znati ništa, nego znati tek nešto malo.
Otkud takva malodušnost u jednoga znanstvenika?
Sve ovo što je na fotografijama i crtežima trebalo bi
biti
razlog za sreću, a ne za očaj.
Ne znam, Petre, u posljednje vrijeme kao da se opet
sve urotilo protiv mene.
O čemu je riječ?
Margita ili Putovanje u prošli život
- Iz noći u noć sanjam ružan san. Probudim se
nedugo nakon što usnem. I ne mogu zaspati sve do zore.
Iscrpljen sam kao nikada. A usto...
Recite.
Onu djevojku... onu koju sam u prošlom životu
izgubio u plamenu, a u ovome je prekasno
upoznao... nju
sam pokušao pronaći.
-I?
Prije osam godina odselila se s mužem i djetetom
u Australiju. Sve, baš sve... na svim poljima...
sve što
pokušam ostaje nedovršeno... I arheologija i moj život
kao
da se ne uspijevaju ostvariti dokraja. Sve mi izmiče iz
ruku.
Shvaćate što vam želim reći?
Ispričajte mi svoj san.
Tibor je u nekoliko rečenica ispričao Petru san u
kojemu gubi kultnu svjetiljku.
Petar ga je pomno slušao, a potom sklopio oči i
otvorio dlanove prema nebu.
Ostao je tako minutu ili dvije, kao da iz drugog
prostora nastoji dobiti odgovore na pitanja koja su mučila
Tibora.
- Noćne more lako ćete se riješiti. Tretirat ću vas pet
dana, a nakon toga uvesti u meditaciju. Potom ćete svakog
dana meditirati po dvadeset minuta što će vam vratiti
ugodu i okrepu dubokog sna. Ali... taj vaš san, ta kultna
svjetiljka... to nije samo san. To je poruka čije značenje i vi
i ja moramo odgonetnuti. Vaše nezadovoljstvo s onim što
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

iz sadašnjosti možete spoznati o starčevačkoj kulturi... to tisuća godina.

nije slučajno, baš kao što ni taj vaš san nije slučajan. Taj Ali zašto vjerujete da bih ja to mogao?
san je poruka koja dolazi iz drugog vremena. Ja ću vam Zato što sam prije godinu dana u meditaciji dobio
pomoći da vas ta poruka više ne uznemirava, ali na vama poruku da ste vi odabrani za to. Tada sam proučio
je da se odlučite želite li je primiti i odazvati se na nju ili je vaše
odbiti i ostati u sigurnosti ove civilizacije u kojoj ste sada.
- Ne razumijem što zapravo želite reći - Tibor je tražio
objašnjenje.
-Jednom sam vam kazao da kopanje nije jedini način
na koji možemo upoznati prošlost. Nakon što sam vas
odveo u vaš prošli život, vjerujem da me bolje shvaćate.
- Znači - mislite da bih mogao...
Pošto ste pozvani na taj put, vjerujem da biste
uistinu mogli... premda...
Recite.
...premda je to opasno. Do sada sam stotine ljudi
uveo u regresiju i mnogi od njih putovali su u prošle
živote,
ali nitko od njih nije putovao u razdoblje starije od pet
tisuća
godina. Na pravi način... nitko. A starčevačka
kultura je
stara najmanje osam tisuća godina. Možda čak i
devet.
Nadam se da me razumijete. Kao da je neprozirna
zavjesa
zakrila sve što je starije od pet tisuća godina. Čak
ni ja
nisam uspio... premda sam vidio i stari Rim, i
Atenu, i
Egipat u vrijeme kraljeva... Ni ja nisam dopro dalje
od pet
 radove o starčevačkoj kulturi. Kad sam došao na nalazište
kraj Požege, to je bio moj prvi korak prema vama. Vaš
dolazak na regresiju prije mjesec dana, bio je vaš prvi korak
prema meni. A od danas, nadam se, koračat ćemo zajedno
prema istom cilju.
Tibor je šutio, a Petar je dodao:
Vi ste pozvani da odgovorite na pitanja na koja nije
odgovorio niti jedan arheolog na svijetu. Budete li
smogli
hrabrosti za to, tajne o ženi kojom ste opsjednuti
razotkrit
će vam se usput, same od sebe. Dakako kada dođe
vrijeme
za to.
Ali ja ne znam pouzdano je li ona uopće živa -
zbunjeno izusti Tibor.
Petar je sa stola uzeo visak, zavrtio ga i nakon nekoliko
trenutaka rekao:
- Ne samo da je živa nego upravo sada misli na vas.

DESETO
Nakon trećega bioenergetskog tretmana Tibora su
prestale progoniti noćne more, vratio mu se okrepljujući
san i prožeo ga je mir iz kojega je bio tako grubo izagnan.
Petog dana tretmana Petar ga je uveo u meditaciju.
Odredio mu je mantru, poučio ga kako treba sjesti u
položaj lotosova cvijeta, otvoriti dlanove prema nebu, zat-
voriti oči i u postupnom mentalnom ponavljanju svete riječi
zaploviti u prostore opuštanja i ponirati sve dublje i dublje
u svoju bit. Poučio ga je kako će usporiti disanje, usporiti
otkucaje srca, dosegnuti stanje uzvišenog odvajanja od
svijesti, aktivirati čakre, obnoviti rasutu energiju, iscijeliti
auru...
Kada se posvjedočio da Tibor brzo napreduje, Petar
mu je odredio cjelodnevni post jednom na tjedan. Poučio
ga je kako da očisti tijelo od otrova i liši se želja, kako da
se oslobodi potrebe da u jutarnjim satima jede nepotrebnu
hranu, kako da ovlada svojim nagonima, niskim mislima,
taštinom i ostalim slabostima zemaljskih bića.
Meditirao je Tibor svakog dana po dvadeset minuta,
osjećajući kako širi svoju svijest i oslobađa se nakupljenih
Margita Hi Putovanje u prošli život
stresova te kako njegovo tijelo postaje sve gipkije a um sve
mirniji.
Poučio ga je Petar i drevnim istočnjačkim metodama
opuštanja, pokazao mu vježbe usmjerene koncentracije i
razdvajanja emocija od misli.
U kratkom vremenu Petar je u Tiboru dobio svoga
najboljeg učenika, čovjeka koji će biti spreman i za najteže
zadaće.
**
Potkraj srpnja Tiboru je stigao poziv za sudjelovanje
na seminaru »Antička kultura hrvatskog Sredozemlja«.
Poziv gaje poprilično uznemirio. Pisalo je da će se seminar
održati u Starom Gradu na otoku Hvaru.
Želio je svakako biti nazočan tome skupu, ali nije znao
ima li snage za susret s gradom u kojemu je upoznao
Margitu.
Bojao se ponovnog buđenja emocija koje je uz mno-
go muke potisnuo na dno srca.
Shvatio je da je bez obzira na sva umijeća kojima ga
je Petar podučio i na sve duhovne vježbe uz pomoć kojih
je ovladao svojim nagonima i umom, taštinom i željama i
dalje ranjiv i nemoćan pred uspomenom na Margitu.
Zagospodariti svojim duhom i umom, a ne biti go-
spodar svoga srca činilo mu se jadnijim od posvemašnje
nemoći i robovanja nagonima.
 Miro
Gavran
Kada je rekao Emiliji da namjerava otići na seminar u
Stari Grad, njezina reakcija je bila burna:
- Što ćeš ti tamo? Znaš da sam te zamolila da više
nikada preda mnom ne spominješ taj grad.
Njezin glas je dosegao visoke tonove. Ruka joj je
drhtala dok je podizala pramen kose s čela.
To je važan seminar.
Ne govorim o seminaru, nego o gradu u kojemu si
se zaljubio pred mojim očima.
Još uvijek ju je boljelo sjećanje na njihovo prvo zajed-
ničko ljetovanje.
- Ako inzistiraš, neću ići.
Nisam rekla da moraš odustati. Samo...
Kao da je bila spremna popustiti.
Samo što?
Ne želim da se opet podsjećaš na nju.
To je bilo davno. Znaš da ništa nije bilo između nas.
Ne znam. 4
Kunem ti se. Ništa!
- Ništa osim ljubavi - ironično je prokomentirala
Emilija uz gorak osmijeh.
-1 ja bih volio da je seminar u nekome drugom gradu.
Nisam ja birao mjesto.
- Idi! Što me briga. Imaš moj blagoslov. Ja ću s
Majom na Krk, u vikendicu mojih roditelja. Kad ti završi
Margita ili Putovanje u prošli život
seminar, pridruži nam se. Premda znam da ti se ne ide na
Krk.
Otišla je u spavaću sobu i zalupila vratima.
Iznenadilo ga je koliko je Emilija još uvijek osjetljiva
na spomen Staroga Grada. Nije bio spreman otići za njom
i pokušati je utješiti. A nije imao snage ni za nastavak svađe.
Osjećaj krivnje ga je izjedao. Znao je da ga Emilija voli i da
je iz očaja počela piti nakon povratka iz Staroga Grada.
Znao je da će ako ode u taj grad, u njezinim očima
učiniti neoprostiv prekršaj. Njena ženska intuicija točno je
detektirala emotivni naboj koji u Tibora izaziva i sami
spomen toga mjesta.
Pomislio je da bi radi mira u kući bilo najbolje da
odustane od planiranog puta i zanimljivog seminara te da se
prepusti uživanju u ljetnim praznicima sa ženom i kćerkom.
***
Stari Grad je bio raj za arheologe. Nekoliko godina ranije u
arheološkim istraživanjima na kompleksu crkve sv. Ivana,
koje je vodila arheologica Jasna Jeličić-Radonić, otkrivene
su istočne zidine grčkoga grada Farosa, i pronađeno
mnoštvo predmeta, novčića i posuda iz antičkog
razdoblja.
CI temelju antičkog grada nazirale su se i ruševine
predgrčkoga naselja koje su stari Grci spalili i 385. ili 384.
godine prije Krista sagradili svoj grad.
Šest ili sedam slojeva i isto toliko povijesnih razdoblja
moglo se iščitati iz Staroga Grada koji postade zbirno ime
 Miro
Gavran
za nekoliko gradova koji su nicali, razvijali se i propadali na
istom mjestu.
Tibora je oduševila lijepa arheološka i povijesno-um-
jetnička zbirka u zapadnom krilu Dominikanskog samosta-
na, s izlošcima koje je prije četrnaest godina zajedno s
Margitom razgledao po crkvama i dvorištima i s onima koji
su otkriveni u proteklih nekoliko godina.
G palači Bijankini obišao je radionicu za restauraciju
keramike i mozaika.
Posjetio je muzejsku zbirku Pharos - antički stari grad.
Grad je bio pun mladih ljudi, studenata i srednjoško-
laca koji su na tečajevima MOZAIKA, KERAMIKE i ANTI-
ČKE KGLTGRE HRVATSKOG SREDOZEMLJA učili kako
treba pristupati starinama, i oživljavati prohujala vremena.
Pomislio je koliko bi Margita bila sretna kada bi zajed-
no s njim mogla uživati u ljepoti pronađenoga i otkriveno-
ga, u slojevima prošlosti koji su se tek posljednjih godina
pojavili na danjem svjetlu.
Prvog dana seminara program je bio veoma opsežan.
Nakon predstavljanja sudionika i nastavnika, podijeljen je
radni materijal. Svi su dobili uputu o programu i načinu
rada na seminaru.^ Potom su razgledali radne prostorije i
priručnu knjižnicu u Dominikanskom samostanu.
Dr. Bruna Kuntić-Makvić je održala uvodno predava-
nje »Iz antičke povijesti Starog Grada«, a dr. Jasna Jeličić-
Radonić odvela ih je u obilazak Staroga Grada, muzejskih
zbirki u Dominikanskom samostanu i palači Bijankini,
arheološkog terena i radionice.
Margita ili Putouanje u prošli žiuot
Tek u kasnim večernjim satima, Tibor je imao priliku
biti sam.
Gz ispriku da ima važan dogovor, odvojio se od svojih
kolega i zaputio se uskim ulicama Staroga Grada u potragu
za sjećanjima na Margitu i dane kad je bio sretan.
Bio mu je bolan pogled na svaki trg kojim je koračao
zajedno s njom, na svaku restauraciju u kojoj su bar
jednom bili, na svaku staru kuću na čijem se pročelju
zadržao Margitin pogled.
G tom lutanju došao je do kuće u kojoj je odsjeo onog
ljeta. Na balkonu su sjedili talijanski turisti i pričali viceve
koje je pratio grohotan smijeh.
- Trebate nekoga? - zapitao ga je mladić koji je
upravo izlazio kroz dvorišna vrata.
Tibor se trgnuo kao da je uhvaćen u krađi.
Ne... samo sam... u stvari... ovdje sam ljetovao prije
četrnaest godina. Htio sam se javiti gospođi ako je
doma.
Gospođa je umrla prije četiri godine.
A, tako. Baš mi je žao.
Moj je otac kupio kuću od njezine djece... Ali ako
trebate sobu, moram vas razočarati, sve je
popunjeno do
dvadesetog kolovoza.
-Ma, nije za mene. Odsjeo sam u hotelu... ali... mislio
sam za prijatelja. Budući da je sve popunjeno, onda ništa
- petljao je Tibor želeći što dulje ostati ispred te kuće i tog
dvorišta u kojemu se oprostio s Margitom.
 Miro Gavran

Sutradan se uopće nije mogao usredotočiti na izla-

ganje predavača. Na zajedničkom ručku svi su mu toliko JEDANAESTO
išli na živce da nije mogao pratiti njihov razgovor i šale.
No poziv za zajednički obilazak Hektorovićeva Tvrdlja
zdušno je prihvatio jer je želio otići u ljetnikovac u kojemu
je s Margitom proveo nezaboravne trenutke u početku
njihova poznanstva.
U rujnu je Tibor svakog tjedna postio po dva dana
Ali kada se približio ulazu u ljetnikovac, uplašio se
zaredom. Odabrao je četvrtak i petak.
svojih uspomena.
U listopadu mu je Petar rekao da post produlji na tri
- Zar da opet kopam po otvorenim ranama? Zar da dana u tjednu.
sam sjedim pokraj ribnjaka i premećem po sjećanju naš To je uznemirilo Emiliju.
razgovor? - pitao se, ali nije uspio naći umirujući odgovor. Zašto to radiš?
Shvatio je da nema snage za susret s uspomenama i da je
Zbog zdravlja.
bolje da se ne muči. Ispričao se kolegama da mora hitno
Zbog zdravlja?!
otići u obližnju poštu. CJšli su u ljetnikovac bez njega.
Da. To je najbolje moguće čišćenje tijela i duše.
Uostalom, sve religije svijeta primjenjuju post.
Dugo je tumarao starogradskim ulicama unatoč naj-
Ali ne svaki tjedan po tri dana.
većoj žezi, a nemir je u njemu sve više rastao kao da ga
Ne boj se, uzimam dovoljno tekućine i sve je u redu.
progone nevidljivi duhovi. Pod kontrolom.
Na svršetku drugog dana seminara, Tibor je kolega-
Otkako si počeo meditirati, otkako postiš, kao da...
ma rekao daje bolestan, da se loše osjeća, spakirao je svoje kao da se još više udaljavaš od mene.
stvari, ukrcao se na posljednji trajekt i poput bjegunca Udaljavam se i od sebe. Katkad je dobro udaljiti se
otišao s otoka. Nije smogao snage ostati još jedan dan i malo od sebe.
izložiti svoju dušu groznim mukama. Činiš li to zbog mene?
Pobjegao je iz grada koji je za njega i nakon četrnaest Zbog tebe?
godina bio koban.
i.,,,,., i
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

Kažnjavaš se zbog mene, a posredno i mene kažnja

vaš.
Ne govori gluposti. 0 kakvom kažnjavanju govoriš.
Te jeseni Tibor je proveo tjedne i tjedne na lokalitetu
Post za mene nije ni napor ni kazna. kraj Požege.
Onda samo mene kažnjavaš.
Na južnom dijelu naselja, u sondama na dubini od
Tebe? Što ti je?!
oko jednog metra, što je bila razina toga prapovijesnog
- Sve te vježbe, sva ta samotna zatvaranja u sobu,
naselja, otkriveni su mnogobrojni tragovi malih okomitih
meditiranja, ispitivanja duhovnih granica, tretmani kod
kolaca, dubine oko dvadesetak centimetara, među kojima
onog tvog Petra, sve je to način da se postupno izvučeš iz
su se uočavali pravilni redovi. To je Tibora upućivalo na
mog svijeta, da što manje zajedničkog ostane između nas
zaključak o postojanju nadzemnih objekata na kolcima,
dvoje.
vjerojatno sojenica, koje su zbog slabe konstrukcije neko-
Mije joj više proturječio, samo je slegnuo ramenima,
liko puta bile obnavljane, odnosno nanovo izgrađivane,
a ona je briznula u plač i zalupila vratima spavaće sobe.
tako da su se redovi kolaca isprepletali jedni pored drugih.
Osjećao je da Emilija donekle ima pravo. On se
Vjerojatno je u isto vrijeme bilo izgrađeno pet ili šest
uistinu sve više udaljavao od nje baš kao što se udaljavao
takvih objekata. G prilog pretpostavci da su ti objekti služili
od onoga nekadašnjeg Tibora.
kao spremište hrane govorila je činjenica da u cijelom
Izgubio je volju za svađom, ali i za pomirenjem.
naselju nisu pronađene duboke jame (smočnice) u zemu-
Ravnodušnost je bila jedina emocija koja mu se ja-
nicama.
vljala pri pomisli na Emiliju. Posvemašnja ravnodušnost.
Bilo mu je svejedno što misli i što osjeća, pije li puno, malo Uza zemunicu broj osam, na jugozapadnoj strani, bilo
ili nimalo. Bilo mu je svejedno voli li ga ili mrzi. Nije ju više je ograđeno dvorište veličine dvanaest puta osam metara.
smatrao krivom za svoj promašeni život. Sjeverni dio ograde bio je pravocrtno ukopan, a južni
polukružno, s ulazom na istočnoj strani.
Ravnodušnost je početak kraja. Svršetak koji može
dugo potrajati. Bio je siguran samo u jedno - nije joj želio G dvorištu na zapadnoj strani nađena je manja jama
nanijeti bol. s pepelom, a uza zapadnu ogradu mali žrtvenik.
Gz južnu ogradu našli su četrdeset dva glinena utega,
dijelove okomita tkalačkog stana, i dvadesetak kamenih
žrvnjeva.
 Miro
Gavran
Postupno je Tibor sa svojim suradnicima otkrivao i
slagao mozaik prapovjesnog naselja. Gživao je u sastavlja-
nju krhotina prošlosti u smislenu cjelinu.
Kad je jedne večeri nakon cjelodnevna marljiva rada,
sav predan poslu koji je oduvijek volio, došao u majčin stan,
Tibor je poput manično-depresivna bolesnika utonuo u
malodušje koje ga je cijeloga preplavilo.
Sva ta kopanja i iskapanja, učiniše mu se poput
sljepačkog tapkanja u mraku. Premalo krhotina za pouz-
danu rekonstrukciju vremena - to je ta »znanost« ogra-
ničena dometa, koju nazivamo arheologijom.
Razmišljao je o tome daje osuđen cijeli život dodirivati
samo površinu dok će mu bit prošlosti stalno izmicati.
Zaspao je s mislima o svojoj nemoći i usnuo neobičan
san.
Našao se u napuštenom gradu.
Nigdje nije bilo ni žive duše. Kao da je kuga izgnala
sve stanovnike iz grada ili ih je smrt pozvala k sebi, ne
poštedjevši ni najmlađi naraštaj.
Spuštao se sumrak. Pri zalazećem suncu sjene sabla-
snih zgrada bivale su sve duže i duže. Jedini zvuk, jedini
šum koji je pratio Tibora u uzaludnoj potrazi za živim bićem
bio je odjek njegovih koraka.
Stoje brže hodao, to mu se činilo da sve brže samoga
sebe slijedi. Žudio je za živim bićem, za živim stvorom.
Margita ili Putovanje u prošli život
- Samoća je bivala sve mučnija i nesnosnija. Nije znao
objasniti gdje su nestali stanovnici toga grada.
G jednom trenutku je začuo glas koji ga je dozivao iz
susjedne ulice: »Dođi, dođi, dođi...«
Poželio je potrčati, pobjeći od toga glasa. No uspio se
svladati. Polako je krenuo prema raskrižju.
Na raskrižju je skrenuo udesno, u drugu ulicu, ali ni
ondje nije bilo nikoga.
Ništa mu nije bilo jasno. Odjednom se opet javio onaj
glas: »Dođi, ne boj se!«
Glas je dopirao s ceste.
Gputio se prema njemu. Osvrtao se uokolo, ali nigdje
nije bilo nikoga. Opazio je nekakav predmet koji je ležao
na cesti. Priđe mu i ugleda kultnu svjetiljku iz starčevačkog
doba.
Gzeo ju je u ruke i promotrio.
Iz svjetiljke se začu glas: »Ne boj se! Dođi u vrijeme
moje! Dozovi me iz vremena svoga! Dođi u vrijeme moje!
Dozovi me iz vremena svoga! Ja veliki sam svećenik i
znadem tajne nedostupne običnim ljudima. Ti iz vremena
svoga u moje vrijeme prodireš. Ja iz vremena svoga u tvoje
vrijeme prodirem. Mi braća smo za koju ne postoji vrijeme.
Mi ljudi smo osuđeni na samoću i šutnju u vremenu svome.
Mi smo odabranici kojima je sadašnjost tegobna. Dođi,
dođi, dođi... Čekat ću te u svom snu. Oprosti što nepozvan
dođoh u tvoj san... Dođi, dođi, dođi... Dozovi me iz vreme-
na svoga.«
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

Bilo je to početkom studenoga. me 1998. mogli biste otputovati u starčevačko

Niz prozorska okna slijevala se dosadna jesenja kiša. doba, u
Tibor je sjedio s Petrom u potkrovlju i pričao mu svoj san. Zadubravlje, u ono isto naselje kraj Požege koje
Petar ga je pomno slušao i kimao glavom Upijao je pokušavate
svaku njegovu riječ. Kad je završio priču, Petar je rekao: rekonstruirati.
Napokon!
Sto napokon?
Napokon sam dobio znak iz starčevačkog vremena.
Znak koji mi je poslan preko vas, Tibore. Sve u
svemu, vi
ste odabranik, vi ste prenositelj.
Da, ali... ja...
Najavljivao sam vam to. Govorio sam vam o tome.
Vi ste meni potrebni koliko i ja vama. Nas dvojica
možemo
doprijeti do tog vremena.
Zar vjerujete da je to moguće?
Pomogao sam vam da odete u svoj prošli život.
Vjerujte mi, pomoći ću vam i da odete u vrijeme
koje
znanstvenim metodama nikada nećete dosegnuti niti
spoz
nati. Pomoći ću vam samo ako to uistinu želite.
Želite li,
Tibore?
Naravno da želim. Ali kako?
Za to je potrebna jednogodišnja priprema. Ako se
godinu dana budete svakodnevno pripremali, u
studeno
Od čega se sastoji ta priprema? Prilično.
Od danas biste trebali meditirati dva puta na dan Znači, ne možete mi jamčiti povratak u ovo vrijeme?
po pola sata. Prva meditacija bila bi u pet sati Ne mogu. G ono vrijeme može otići samo vaša duša
ujutro, a jer tijelo pripada ovom vremenu. Nadam se da će biti
druga u pet sati poslije podne. Od sutra ne biste više sve u
smjeli redu... Ali... neću vam zamjeriti ako odbijete moj
ni ručati ni večerati, samo doručkovati. I to sedam prijedlog.
jedno Sto biste vi učinili na mom mjestu?
stavnih jela, svaki dan u tjednu drugo jelo. Ja bih Zar sumnjate u mene?
vam
Ne, Petre, ne sumnjam u vas. Sumnjam u svoju
propisao količinu i način pripreme. Svake subote
hrabrost, u svoju snagu.
dolazili
biste k meni na skupnu meditaciju s mojim
najboljim
učenicima. Morali biste pročitati dvije knjige koje bih
vam
dao, ali morali biste ih čuvati kao oko u glavi. One ne
smiju
doći u ruke nespremnih ljudi, niti se o njima smije
ikome
govoriti. Morali biste naučiti napamet pojedine
ulomke
velike magijske snage i moći. Oni vam mogu pomoći
ako
zapadnete u nevolju koja nadilazi vaše snage. Svake
večeri
prije spavanja, u vježbama razdvajanja svijesti,
postupno
biste se pripremali za put na koji biste relativno lako
mogli
otići, ali s kojeg se možete vratiti samo uz pomoć
onoga
tko vas je preko kultne svjetiljke pozvao u svoje
vrijeme.
Nije li to opasno?
 Margita ili Putovanje u prošli život

DVANAESTO volim, premda dobro znadem i dan i trenutak kada

si ti
mene prestao voljeti.
Govoriš gluposti!

Želim s tobom razgovarati - priopćila mu je Emilija

jednog poslijepodneva dok je njihova kćerka bila u
školi.
Oprosti, ali sad bih trebao meditirati. Može li poslije?
Ne može. Baš o toj meditaciji i želim razgovarati s
tobom.
Me počinji opet - zaustio je Tibor.
Ne počinjem nego završavam. Slušaj me dobro! Ne
želim se s tobom svađati, želim ti priopćiti svoju
odluku.
Kakvu odluku?
Ono što se s tobom zbiva posljednjih mjeseci, to ja
više ne želim podnositi.
Ali to nema nikakve veze s tobom, ja samo...
Prekidaš me! Dopusti da dovršim. Ne ručaš, ne
večeraš. Te tvoje meditacije nisu više obično
opuštanje. Te
morbidne vježbe prije spavanja, to »razdvajanje
svijesti«, ja
se toga bojim, ja ne želim u tome sudjelovati. Ti više
ni po
čemu nisi moj muž. Tvoje su misli negdje drugdje. Ti
misliš
da te prezirem sve ove godine otkad smo zajedno. A
ja te
 Govorim istinu!
Stalo mi je do tebe.
Nije ti stalo do mene.
Ti i Maja, vi mi značite...
Ako ti uistinu nešto značimo, prekini sa svim tim
glupostima. Vrati se normalnom životu. Ako ti je
stalo do
mene, prekini, jer ja na ovakav život više ne
pristajem.
A kad sam ja od tebe tražio da prestaneš piti, uvijek
si me odbila. Baš uvijek.
Ostavi se mojih povremenih opijanja. Znaš da nisam
alkoholičarka.
Ne znam.
Zbog tebe sam pila. Samo zbog tebe. Čeznula sam
za tvojom ljubavi. Osjećala sam da mi zamjeraš
zbog
djeteta koje nisi želio, osjećala sam da ti je žao što se
nismo
razišli u Starom Gradu. Osjećala sam tvoje
predbacivanje
i kad si šutio.
Opet mijenjaš temu onako kako tebi odgovara, opet
me optužuješ. Hajde, ako ti je uistinu stalo do mene,
ostavi
se alkohola.
Emilija se nasmijala.
Što je? Čemu se smiješ?!
Pa ti nisi primijetio?!
Što nisam primijetio?
Ja već tri mjeseca nisam popila ni kap alkohola. I
više nikada u životu neću popiti ni kap alkohola. A ti to nisi
primijetio. Toliko si opsjednut svojim vježbama i meditaci
jom da me i ne primjećuješ. Ja zaista više ne pijem.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli žiuot
Gauran

Na trenutak se posramio. Emilijine riječi bile su istinite. Ne mogu.

Godinama je želio da ona prestane piti, a kad se to napokon Emilija se tužno osmjehnula i kimnula glavom:
dogodilo, ponio se kao da mu to nikada nije bilo važno. - Dobro.
Tako mi je drago da...
Piće nisam ostavila zbog tebe nego zbog sebe. Ne
moraš mi zahvaljivati. Jednostavno sam posložila
neke
stvari u svojoj glavi. Ne želim više živjeti kao do
sada - s
tobom, a bez tebe.
Što želiš reći?
Otišao si predaleko. Ako smjesta ne prestaneš sa
svim tim glupostima, sutra se s Majom vraćam
svojim
roditeljima.
Nemoj Maju u ovo uvlačiti. Osim toga, sumnjam da
će ona na to pristati.
Nas dvije smo već razgovarale o tome. I ona se boji
ovoga što se s tobom zbiva. Gdaljio si se od svoje
kćeri.
Nije se usudila reći koliko te se plaši. Dakle, nastavljaš
li po
starome ili želiš da nas dvije sutra zauvijek odemo od
tebe?
To je ucjena.
Možda. A možda je to samo želja da ustanovim je li
ti uopće stalo do mene.
Stalo mi je, ali ne mogu prekinuti s ovim što sam
započeo.
Znači, ne želiš.
 Kada se probudio, Maja i Emilija su se pakirale.
G tišini su vadile odjeću iz ormara i slagale je u putne
torbe. Činilo se kao da ga ne primjećuju. Želio je nešto reći,
upitati, ali sve što mu je padalo na pamet, zvučalo bi glupo.
Znao je da je jučer dovršio razgovor s Emilijom i da
ih samo njegova odluka može zadržati. A on nije bio
spreman odustati od puta kojim je krenuo.
Maja je iz kupaonice donijela sušilo za kosu i stavila
ga u torbu. Emilija se sagnula, uzela sušilo i odložila ga na
trosjed.
- Tati će trebati, mi se možemo koristiti bakinim i
djedovim.
Ta mala »velikodušnost« zaboljela ga je jače nego što
bi ga zaboljela najgrublja riječ.
Da, njemu će uistinu trebati to glupo sušilo za kosu i
ta Emilijina gesta svjedočila je o njezinoj racionalnosti, o
tome da odluku o odlasku nije donijela u afektu.
G njihovu odnosu sve se preokrenuto. Nije on nju
ostavljao, nego ona njega. Nije više njezino ponašanje bilo
neprihvatljivo za njihovu malu obitelj, nego njegovo. I, što
je najgore, njihova mlada prerano sazrela kćerka nije kao
do tada bila uz oca, nego uz majku.
Tješila ga je činjenica da će Maja kod djeda i bake
imati svoju sobu u velikoj obiteljskoj kući u kojoj je Emilija
udobnije provela mladost nego godine braka u njihovu
zajedničkom stanu.
Miro Gauran
Margita ili Putovanje u prošli život
Pomogao im je ponijeti torbe.
Bilo mu je glupo što izigrava nosača, što izravno
potpomaže njihov odlazak, ali nije mogao dopustiti da
same nose tešku prtljagu.
Prije nego što je ušla u taksi, Emilija ga je pogledala
i rekla:
- Eto, sada si slobodan. Znam da si to godinama
priželjkivao.
Tibor je oborio pogled. Njegovo tužno lice navelo ju
je da učini ono što je iznenadilo i Tibora i Maju. Prišla mu
je, poljubila ga u obraz i dala mu iskren savjet:
- Čuvaj zdravlje. Jako si smršavio.
Kad se vratio u stan, došlo mu je da zaplače. Prvi put
u životu shvatio je da mu Emilija znači mnogo više nego
što je to ikada bio spreman priznati.
Dva dana poslije, dok je tumarao zagrebačkim ulica-
ma, naletio je na svoga starog profesora arheologije.
Obradovali su se jedan drugome.
Gistinu mu je taj profesor bio drag. Pozvao ga je na
piće u najbliži kafić. Profesor je prihvatio poziv.
Naručili su piće. Profesor ga je promatrao kao da je
iznenađen onim što vidi.
Promijenio si se.
Znam.
Omršavio si.
Jesam.
Nismo se vidjeli dvije godine, ako se ne varam?
Od simpozija u Opatiji - sjetio se Tibor.
Tako je. Znači, više od dvije godine. Ja sam mjesec
dana poslije otišao u mirovinu.
Profesor se zagledao u čašu s pićem, izvadio cigaretu
iz kutije, i uz komentar je pripalio:
- Prokleta navika.
Otpuhnuo je dim u stranu i rekao:
Znaš, uvijek sam vjerovao u tebe kao u studenta i
čovjeka. Za tebe sam znao otpočetka da ćeš biti onaj
pravi,
da će ti se teren uvući u krv. I nisam pogriješio.
Nadam se da niste.
Kod Požege si, čujem, imao uspjeha.
Ispalo je i bolje i važnije nego što sam se nadao.
Profesor je kimnuo glavom, a onda oprezno dodao:
Jesi li zadovoljan poslom?
Ne znam hoćete li shvatiti...
Reci, pokušat ću.
Tibor se osmjehnuo.
Ma... ne znam kako to uopće izreći... kadšto mi se
čini da je arheologija nešto najljepše na svijetu, a
gdjekad
me obuzme malodušnost i počnem sumnjati da...
daje taj
posao osuđen na trajni neuspjeh.
Objasni.
Zašto mi sve to činimo? Zašto kopamo po prošlosti
kad uspijevamo naći tek krhotine. Istina o prošlim vreme-
Miro Gavran
Margita ili Putouanje u prošli žiuot
nima tako je skrivena... nedohvatljiva. Kao da sa svakim
novim nalazištem produbljujemo svoje neznanje. Nije li to
Sizifov posao, nije li to...
Ali u tome i jest draž - prekinuo ga je profesor.
G čemu?
G tome da nećemo nikada razotkriti tajnu prošlosti.
Draž je u tome da će i sljedećih stotinu naraštaja
arheologa
imati isto toliko posla koliko ga ima i tvoj naraštaj.
Ali čemu onda sav trud ako nam nije suđeno da
spoznamo cjelinu?
Na Tiborovo pitanje profesor nije odgovorio. Čudio
se zašto njegov bivši student postavlja sebi pitanja koja si
on nikada u svome životu nije postavljao.
**
G petak je odveo kćerku u kino.
Nije mu bilo do toga filma, ali je želio biti s njom.
Kad je film završio, otišli su na pizzu i sok. Dugo su
razgovarali kao da se ništa nije dogodilo. Bilo im je lakše
praviti se kao da je sve isto kao nekada, premda su oboje
osjećali da više ništa nije kao što je bilo.
Kako je mama?
Dobro.
Ima li izgleda... hoće li mi se vratiti. Hoćete li se vas
dvije vratiti?
Nedostaje ti?
dublje u prostore izvan svijesti, došlo je do praska boja i na
trenutak je vidio apsolutnu bjelinu. Prožeo gaje mir, dubok
blaženi mir.
Veoma. I ti mi nedostaješ. G jednom danu sam
ostao bez obitelji.
Hajde, tata, ne budi patetičan. Sa mnom se možeš
vidjeti kadgod poželiš. A i s mamom. G vašem je
braku
uvijek nešto zapinjalo. Ili je ona pila, ili si ti bio na
terenu,
ili je ona bila hladna prema tebi, ili ti prema njoj.
Glupo će
zvučati ovo što ću reći, ali čini mi se da tek sada kad
niste
zajedno marite jedno za drugo.
Govoriš kao da imaš dvadeset godina. Zar ti nije
stalo da nas troje pokušamo zajedno, još jednom...
Ne vjerujem da ćeš ti odustati od svojih meditacija
i svih onih ludih vježbi... a bez toga mama ne
želi ni
razgovarati o povratku.
Oborio je pogled.
Ne mogu, Majo, ne mogu sada natrag. Jednoga
dana ćeš shvatiti, jednog ću ti dana sve objasniti.
Strpite
se još neko vrijeme, sada ne mogu prekinuti.
Preda mnom se ne moraš opravdavati. Iako mi se
to ne sviđa, kao ni mami. Brinemo se za tebe,
zaista se
brinemo.
***
Dok je jednog jutra meditirao ponirući sve dublje i
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

Potrajalo je to kratko, ali je doživljaj bio tako jak da ga - Što želite reći?
nikada neće zaboraviti.
Kada se malo poslije pogledao u zrcalo, primijetio je
promjenu. Kao da je njegovo lice dobilo drugačiji izraz.
Činilo mu se da njegov pogled pripada novoj osobi.

Jedne subote nakon skupne meditacije, Tibor je za-

molio Petra da ostanu nasamo.
Iskusni učitelj je naslutio da se iza Tiborove želje za
povjerljivim razgovorom krije neka nevolja.
CJ čemu je problem? Gubite li snagu, strpljenje,
volju?
Ništa od toga. Sve je u redu. Problem je u nečemu
drugome.
Recite.
Sve ove mjesece vi me pripremate za putovanje u
vrijeme u kojemu nijedno ovodobno biće nije bilo.
Vježbate
moju snagu, učite me odricanju i izdizanju iznad
svega
svakodnevnog, iznad životne razine većine ljudi,
vježbate
moj um i moj duh, učite me da budem iznad
svega
svjetovnog i ovozemaljskog, a ja sve to vrijeme, ja...
No recite.
-Ja sam sve to vrijeme tako čvrsto vezan za ovaj svijet,
za svoje ljudsko biće, za svoje slabosti, za emocije koje ne
uspijevam nadvladati.
 - Što god činio, o čemu god mislio posljednjih dana...
ja opet mislim na Margitu.
Zavladala je šutnja. Nisu se gledali u oči. Tibor je
nastavio:
- Petre, vjerujte mi, ja imam snage ustrajati u svemu,
mogu izdržati sve napore. Ali... dok ne utažim svoju čežnju,
ja neću biti pripremljen za vaše putovanje. Ci ovom trenutku
ja više mislim na Margitu, nego na odlazak u starčevačko
doba.
Petar je s razumijevanjem kimnuo glavom, zagledao
se Tiboru u oči i rekao:
Dobro. Razumijem vas. Završit ćemo tu priču s
Margitom, ali ne prekidajte pripreme.
Neću.
Vi se morate s njom vidjeti. Vi morate rasplesti taj
emocionalni čvor koji vas sputava i guši.
Znam. Ali kako? U Australiji je. Ne znam čak ni u
kojemu je gradu.
Pitajte visak.
Ja da pitam visak? Ali nikada to nisam radio.
Odgovorit će vam na svako jasno postavljeno pitan
je. Vi ste nakon svih ovih mjeseci spremni za
mnogo
složenije zadaće nego što je rad s viskom.
Petar je dao Tiboru visak i rekao:
Postavite mu pitanje je li Margita u Australiji.
Tibor ga je poslušao.
Odgovorio je: »Ne!« - uzbuđeno uzvikne Tibor.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli žiuot
Gauran

Onda ga upitajte je li u Hrvatskoj. - Ljudi katkad lažu, Tibore, ali visak nikada.
Tibor ga je opet poslušao. Počelo mu se vrtiti pred očima.
Odgovor je: »Da!« - izustio je Tibor s nevjericom.
Petar je sa zida skinuo zemljovid Hrvatske i položio ga
na pod između sebe i Tibora.
Sutradan je Tibor pozvao svog prijatelja iz policije i
- A sad viskom ispitajte u kojemu je gradu. zamolio ga da provjeri je li Margita u Starom Gradu. Nakon
Krenuo je Tibor s viskom od Zagreba i Karlovca do desetak minuta dobio je odgovor:
Rijeke, Pule i Pazina. Potom se od Osijeka zaputio preko Ovako, stari, ona je s mužem i sinom doselila u Stari
slavonskih gradova: Vinkovaca, Vukovara, Našica, Đakova, Grad točno prije mjesec dana.
Slavonskog Broda i Nove Gradiške. Prije mjesec dana?!
Ali sve je bilo uzalud. Odnosno, službeno su prijavljeni prije mjesec dana.
Zatim je prešao na Međimurje i Zagorje. Držao je visak Vjerojatno su se nekoliko dana prije vratili iz Australije.
nad Likom, Gorskim kotarom, Primorjem, Istrom i Dalma- Ako
cijom - ali bez rezultata. treba, i to mogu provjeriti.
Premda je već posumnjao da ta »potraga« uopće Ne, hvala. Važno je da imam njezinu adresu.
nema smisla, premjestio je visak iznad otoka. Krenuo je od
Malog Lošinja i preko Krka i Paga polako došao do Hvara.
1, tada, odjednom, nad Starim Gradom visak je dao
znak. Ruka mu je zadrhtala. 0 grlu gaje počelo gušiti, teško
je dolazio do zraka.
- Što je, Tibore?
- Izgleda... visak mi govori daje u Starom Gradu! To
je nemoguće!
Petar je uzeo visak iz njegove ruke i zavrtio ga iznad
Staroga Grada. Kimnuo je glavom:
U Starom Gradu je.
Nemoguće, Petre, to nije istina!

TRINAEST
O se susretne s Damjanom, njezinim mužem.
Petar i on unajmili su apartman u hotelu. Nije bilo
turista. Jedini hotelski gosti bilo je tridesetak radnika i
inženjera koji su radili na cesti Stari Grad - Hvar. Rano su
doručkovali, a u hotel su se vraćali tek u sumrak.
G travnju - izvan sezone - Stari Grad mu je djelovao
sablasno. Nije nalikovao na onaj lijepi grad kakvim ga je
doživio u ljetnim mjesecima.
Bio je zahvalan Petru stoje pristao doći s njim. Nadao
se da prijateljev dolazak neće biti uzaludan. Samo ako
Margitu uspije privoli da...
Prva dva dana satima je šetao starogradskim ulicama
nadajući se da će je susresti.
Priželjkivao je susret s Margitom. Premda je znao što
će joj reći, pribojavao se tog trenutka.
Možda je ona davno zaboravila ono ljeto, dane koje
su proveli zajedno, riječi koje su izgovorili. Možda je sve to
u njoj prekrio zaborav.
Imao je njezinu adresu. Ali ulica u kojoj je živjela bila
je jedina ulica kojom u ta tri dana nije prošao.
Margita ili Putovanje u prošli život
Pomišljao je da bi bilo ružno i banalno da ga ugleda
u svojoj ulici, pred svojom kućom. A još ružnije bi bilo da
I ma koliko dugo hodao Starim Gradom priželjkujući
susret s njom, negdje u dubini srca još uvijek nije bio
spreman za to.
Trećeg dana njegova boravka u Starom Gradu, dok
je hodao od Hektorovićeva Tvrdlja uz more prema autobu-
snoj postaji, osjetio je nekakvu nelagodu. Činilo mu se kao
da sam sebe progoni i da posljednjih petnaest godina nije
živio nego preživljavao.
Nemoć i tuga stezale su njegovo napaćeno srce.
Osjećao se poput prosjaka kojemu danima nitko nije udi-
jelio milodar.
Gšao je u gostionicu »Stari Grad« pokraj autobusne
postaje. Bio je jedini gost.
Mladi konobar ga je poslužio i otišao u kuhinju.
Na zidu nasuprot Tiboru visjela je slika Posljednja
večera. Zagledao se u taj biblijski prizor pa nije primijetio
osobu koja je upravo ušla u gostionicu.
Okrenuo se tek kad je osjetio nečiji prodoran pogled.
Gčinilo mu se da vidi priviđenje:
- Margita!
Bila je to ona. Odmah ju je prepoznao. Godine joj nisu
umanjile ljepotu. Tek trag neke duboke tuge i patnje, koja
se ne može skriti, ocrtavao se u njezinim očima.
 Miro
Gavran
- Jučer sam te vidjela. Pomislila sam da si slučajno
ovdje, ali kad sam te prije petnaest minuta ugledala na ulici,
shvatila sam da tražiš... da tražiš mene.
Da, tebe tražim. Dugo, veoma dugo... Sjedni!
Prišla je stolu i sjela na ponuđenu stolicu.
Hoćeš li što popiti?
Ne. Ništa. Hvala. ..
Gledali su se bez riječi.
Nije mogao vjerovati svojim očima. Sada kad je bila
na samo metar od njega činila mu se nestvarnijom nego
što je bila u njegovu sjećanju.
Kako si saznao da sam ovdje?
Kako? Pitao sam visak.
Oboje su se nasmijali.
Tražio je riječi, prizivao u sjećanje davno smišljene
rečenice kako bi joj rekao sve što mu je bilo na duši, kako
bi joj ispričao sve što se dogodilo od onoga kišnog dana
kada je u antikvarijatu našao knjigu sa svojom posvetom...
Ali umjesto smišljenoga govora, jedva je prozborio:
- Kako si?
Sjetno se osmjehnula i slegnula ramenima.
Šutnja se opet zavukla između njih dvoje.
Netremice su se gledali.
Lijep si. Kao i nekada. Vrijeme te nije promijenilo.
Nasmijao se.
Zašto se smiješ?
Prvi put u životu žena mi kaže da sam lijep.
L najčistija
Margita ili Putovanje u prošli život
- Željela sam ti to reći prije petnaest godina, ali nisam.
Stoga ti kažem sada, sada... sada kad je sve prošlo... kad
je prekasno za sve, kad je nemoguće bilo što promijeniti.
Više se ne moramo bojati svojih osjećaja.
Zaboljele su ga njezine riječi.
Pomislio je da nikad nije kasno i da joj mora reći da
više nije spreman odustati od nje, ponovno je izgubiti.
Odlučio je otvoriti joj svoje srce:
Moram ti reći sve ono što nisam dospio, ja...
Čemu, Tibore, čemu trošiti riječi. Isto ono što ti
osjećaš prema meni, osjećam i ja prema tebi. Kako
neka
da, tako i sada... Sve što je onda bilo protiv nas i
sada je.
Prije dva tjedna bila sam u Splitu, upoznala sam
tvog
kolegu iz Instituta... Borisa... rekao mije sve o tebi, o
tvojoj
kćerki, o Emiliji...
- A ja znam da imaš sina.
Osmjehnuli su se jedno drugome.
- Margita, ja te više nikada ne želim izgubiti. Moj
život... to i nije bio život...
Grlo mu se stezalo, jedva je govorio:
- Ja više ne želim živjeti bez tebe.
Oborila je pogled.
Previše te volim, a da bih ti mogla biti ljubavnica.
Sve ove godine ti si bio moja najčistija misao,
emocija... Svaki put kad si mi dolazio u san...
budila sam
se preplavljena nesnosnom tugom. To što osjećam
prema
tebi svih ovih petnaest godina... ne želim to uprljati.
Ona knjiga... koju sam ti darovao...
 Miro Gavran

Na žalost, ostala sam bez nje. Damjan je znao koliko K esiju s Petrom. Zbog toga sam ga i doveo ovamo.
mi je značila. Na jednoj večeri u hrvatskom klubu, a Margita gaje promatrala, sumnjajući u njegov razum.
kad se ž
u tijeku rata prikupljala pomoć za Hrvatsku, dao ju e
je kao m
prilog, bez mog znanja. Kad sam primijetila daje ti
nema na ,
polici... pokušala sam doći do nje, ali joj nisam s
mogla ući v
u trag. Zbog te sam se knjige posvađala s e
Damjanom kao o
nikada prije. vi
Ne znam možeš li shvatiti... ja te još uvijek... si
o
Molim te, ne govori. Nemoj otežavati ni meni ni sebi.
te
Na otok nisam došao sam. bi
Nego? .
S jednim prijateljem. On mi je pomogao da te O
nađem. Znaš li što je regresija? ti
Znam. ći
1
- On je učitelj regresije. ć
u
-I?
k
Otići ću s ovog otoka tek kada uz njegovu pomoć a
otputuješ u svoj prošli život, tek kada vidiš što si bila i d
kako a
je tvoj život završio prije stotinjak godina. p
S tobom je sve u redu? r
Da. Sa mnom je sve u redu. Ali to je moj uvjet. o
Zauvijek ću otići iz Staroga Grada tek kad taj uvjet đ
ispuniš. e
Molim te, ne pravi mi neugodnosti, ni zbog Damja- š
na, ni zbog sina. re
gr
IL prema Petru. Pogled na toga čovjeka pobuđivao je u njoj
pritajeni strah. Bojala se svega onoga što bi s tim
neznancem trebala iskusiti.
Č
Petar je prepoznao njezinu strepnju, pa ju je uz osmi-
E jeh nastojao umiriti, objasniti joj način putovanja u prošlo
T vrijeme.
R Poticao ju je na pitanja o svemu što joj je nejasno u
N vezi s tim neobičnim »izletom«.
Znala je u dubini duše da je Tibor ne bi navodio da
A
čini ono što bi je moglo povrijediti. Imala je povjerenja u
E njegove namjere.
S G Tiborovoj nazočnosti Petar ju je odveo u prošli život,
T u vrijeme kad se zvala Marija i kada je voljela Valentina.
O Zaputila se u svijet u kojemu se pred njom otvorio
život sa svim mogućnostima i ograničenjima, nudeći joj
borbu između ljubavi prema mladiću kojeg je voljela cijelim
svojim bićem i ljubavi i odgovornosti prema ocu koji se
zatekao na rubu očaja.

T
oga
istog
poslije
podne
va
Margit
a je
došla u
njihov
apartm
an. G
početk
u je
bila
nepovj
erljiva
 Miro
Gauran
Na samome kraju putovanja kada su se uz prasak
urušile stube pod nogama mladih ljubavnika, a njih progu-
tao plamen, Margita je vrisnula.
- Ne otvarajte oči, Margita, još ih ne otvarajte! Morate
se vratiti istim putem kojim ste stigli u prošli život. Polako...
samo polako... idemo do onog hodnika u labirintu koji vas
je doveo tu gdje ste sada... samo polako...
Potrajalo je nekoliko minuta prije nego što je smireni
Petrov glas izrekao posljednju uputu:
Otvorite oči, Margita.
Predajom je stajao Tibor.
Valentine!
Marija!
Niz njezino lice slijevali su se grašci znoja. Ubrzano je
disala, kao da se guši. Bila je potresena onim stoje iskusila
u regresiji.
- Onaj moj davni san... nije bio samo san.
Neće vas više progoniti - uvjerljivim glasom reče joj
Petar.
Sada i ti znaš da je naša ljubav sudbinska - rekao je
Tibor.
Margita je kimnula glavom.
Poput urotnika koje povezuje velika tajna, njih troje su
dugo šutjeli utonuvši u svoje misli. Margiti se postupno
smirilo disanje.
Moram ići. Skoro će noć.
Čekaj, samo da ti nešto dadem.
Margita ili Putovanje u prošli žiuot
Tibor je otišao u drugu sobu i nakon nekoliko trenu-
taka vratio se s knjigom umotanom u bijeli papir.
Izvoli!
Što je to?
Dar. Za tebe.
Margita je odmotala dar.
Nije mogla vjerovati svojim očima. Bila je to ona ista
knjiga koju joj je Tibor darovao prije petnaest godina. Privila
je knjigu na grudi, kao što se grli voljeno biće.
Kako je dospjela k tebi?
To ti moram ispričati. Dopusti da te otpratim.
Zaustavili su se u parku ispred hotela i raspričali se o
svom životu.
Ne samo da joj je ispričao o onom danu kada je u
antikvarijatu pronašao knjigu sa svojom posvetom, nego
joj je pričao o starčevačkoj kulturi, o Institutu, o kćerki, o
upoznavanju s Petrom i o tome kako se priprema za
osobito putovanje.
Margita mu je pričala o svome sinu, o godinama
provedenim u Australiji, o noćnoj mori koja ju je u posljed-
njih godinu dana toliko progonila daje shvatila da joj samo
povratak u Hrvatsku može donijeti smirenje. Govorila mu
je o tome kako su uzaludna bila njezina nastojanja da ga
potisne iz svoga sjećanja i kako je regresija samo potvrdila
ono što je ona oduvijek znala.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

- Ti si moja sudbina, jedini muškarac kojega sam Zbogom, Margita.

istinski voljela.
Ispružio je ruku prema njezinu licu.
- Nemoj!
Ruka je zastala u zraku.
-Ali...
Molim te. Ne otežavaj mi.
Ali ja više ne mogu živjeti bez tebe. Zaista ne mogu.
Damjan zna da sam s tobom.
Rekla si mu?
Jesam. Oprosti, ali ne mogu mu lagati. Pristao je
da se još jednom nađem s tobom, ali tek kad sam
mu
obećala da će to biti naš posljednji razgovor.
Tibor je shvatio da ponovno proživljava isto ono što
je nekoć doživio. Mučnina mu je razjedala dušu. Opet ju je
gubio. Sve je bilo protiv njih.
Reci mi kako... kako da živim bez tebe?
Ne znam, Tibore... Trebat će nam snage za to. 1 mi
ćemo je naći. Nismo li to već naučili? Bili smo jači od
svojih
emocija. A sad, molim te, obećaj mi da ćeš sutra
otići iz
Staroga Grada i da se ovamo nećeš više nikad
vratiti.
Šutio je trenutak, duboko udahnuo i rekao:
Otići ću sutra. Ali ne prvim, već zadnjim trajektom.
Bez žurbe ću se oprostiti od Staroga Grada i naših
uspo
mena.
Zbogom, Tibore.
 Pružili su ruke jedno drugome. Nježni stisak drhtavih
ruku značio im je isto što i poljubac.
Krenula je cestom prema gradu. Hodala je žurnim
koracima, kao da se boji da je ne dostigne Tiborov pogled
koji ju je pratio sve dok se obris njezina tijela nije u daljini
pretopio sa sumrakom.
Sutradan, oko podneva, dok je na kiosku kupovao
novine, netko mu se primaknuo s leđa.
Okrenuo se i ugledao Damjana. Jedva ga je prepoz-
nao. Bio je debeo, sijed i oronuo.
Oprosti, želio bih s tobom porazgovarati - rekao je
Uk..
Damjan tihim glasom.
Može. Hoćemo li ondje, ili... - nije dovršio pitanje
jer ga je Damjan poveo prema kafiću nasuprot
kiosku.
G šutnji su prešli ulicu, sjeli za stol i naručili piće. Nisu
započinjali razgovor sve dok konobar nije pred Damjana
stavio travaricu, a pred Tibora voćni sok.
Damjan nije imao snage gledati izravno u Tibora. Sve
vrijeme razgovora njegov je pogled bježao prema podu.
- Mislio sam da se više nikada nećemo vidjeti. Želio
sam da te više nikada ne vidim. Znam da ste se ono ljeto
prije petnaest godina ti i Margita... bili zaljubili jedno u
drugo... Večer prije tvog odlaska rekla mi je da želi sa
mnom prekinuti... daje gušim i tako... Možda sam do toga
dana bio loš prema njoj, možda sam griješio, ali kad mi je
 Miro
Gavran
te večeri rekla da ne želi više biti sa mnom, shvatio sam
koliko je volim... Znao sam da si ti uzrok tome... A sutradan,
umjesto prekida i razlaza, ti si nenadano otišao... Nju si
odbacio zbog Emilije... Bila je očajna. Kada ste vi otišli,
ponudio sam joj ruku pomirenja, pružio sam joj utjehu koja
joj je toliko trebala... Nadao sam se da će te s godinama
zaboraviti... Dobili smo sina, koji nas nije zbližio, ali nas je
trajno povezao... S vremenom je postala svoja... tvrdogla-
va... sina je odgajala po svome... Na sve sam pristajao
samo da je ne izgubim. I da ublažim njezinu tugu. Zbog
tebe smo otišli u Australiju... u nadi da ćemo te ondje lakše
zaboraviti... Ali ti si ostao u našim životima tako intenzivno
nazočan da je to bilo nepodnošljivo. Ona je čak i ondje više
pripadala tebi nego meni... Prije dvije godine pojavili su se
problemi s njezinim zdravljem, s njezinim srcem... Počela
je venuti, počela se zatvarati u svoj svijet... Liječnik je rekao
da se mora čuvati i najmanjih uzbuđenja. Brzo se zamarala,
a sve teže obnavljala snagu... Pitao sam je što da činimo,
pitao sam je što uopće želi. Bio sam spreman na sve samo
da je spasim, da joj vratim volju za život... Rekla je da se
želi vratiti u Hrvatsku, ali da ne bi htjela opet živjeti u
Osijeku... Uplašio sam se da će predložiti Zagreb, grad u
kojemu bi tebe mogla sresti i u kojemu bi ti opet ušao u
naš život... Da bih to izbjegao, rekao sam joj da pristajem
na povratak u Hrvatsku i predložio da se nastanimo u gradu
koji ona odabere. Kad mi je priopćila svoj izbor, kad mi je
kazala da bi željela živjeti u Starom Gradu, shvatio sam da
po tko zna koji put gubim bitku s tobom... Gz osjećaj
Margita ili Putovanje u prošli život
mučnine, pristao sam... Kupio sam ovdje kuću s petnaest
apartmana... kuću koja sutra može pružiti sigurnost i njoj
i našem sinu, ako se meni što dogodi... Mislio sam, ako
ništa drugo, u ovom malom gradu živjet će mirnim živo-
tom, bez buke, bez pretjeranih uzbuđenja. Vjerovao sam
da će to biti dobro za njezino zdravlje, za njezinu dušu...
Nisam u tom trenutku mislio na sebe, mislio sam samo na
nju.
Damjan je podigao oči s poda. Pogledi su im se načas
sreli.
- A onda si se opet pojavio ti. Ja ne želim ostati bez
nje. Meni je ovo drugi brak. Prestar sam i preumoran za
treći pokušaj. Znam da gubim bitku s tobom... Mi imamo
dijete... dijete koje oboje volimo... Vjeruj mi, njezino srce
ne bi podnijelo raspad naše obitelji... Jutros je izgledala
veoma loše... morala je uzeti tabletu... Ne znam o čemu
ste jučer pričali, ali sve to... sve je to previše za nju... A i
mene je promatrala kao da vidi čudovište, a ne svoga
muža... Molim te, otiđi iz Starog Grada... otiđi iz naših
života... Ako ti je stalo do nje, otiđi još danas.
Pred Tiborom nije bio suparnik dostojan borbe za
ženu koju obojica vole. Pred njim je bio od života skrhan
čovjek bez ikakva uporišta u sebi.
Damjan je gledao u Tibora kao u svemoćno biće o
kojemu ovisi njegova sreća. Nije ni slutio kakvog očajnika
ima pred sobom.

PETNAEST
O izgledam nego što se osjećam... Jednoga dana kad
Volio je biti na Kupi, na toj rijeci koja je zaustavljala
vrijeme i gdje je svaki čovjek mogao naći spokoj.
Koliko je samo puta upravo ovdje našao lijek za dušu,
zaboravljajući svakodnevne brige i skučenost obiteljskog
doma.
Bila je nedjelja, topla svibanjska nedjelja. Tibor je
obukao košulju kratkih rukava i iskušao novi pribor za
pecanje kupljen u Sloveniji.
Ribe su grizle kao rijetko kad i činilo se da će im dan
biti veoma uspješan.
Znaš što sam primijetio? - zapita ga Karlo.
- Št o?
Posljednjih si mjeseci šutljiviji od mene.
Vidiš, čini se da je i šutnja prijelazna - uzvratio je
Tibor na njegovu primjedbu.
Ako ti ja mogu pomoći... Ako postoje neki problemi
za koje osjećaš da bi ti ja na bilo koji način mogao...
Hvala ti, Karlo, ali bojim se da... Sve je u redu.
Oprosti ako sam...
Ne, ne. Sve je u redu.
Margita ili Putovanje u prošli život
Loše izgledaš. Zato sam...
Znam. Znam da loše izgledam. Ali puno bolje
budem
mogao o tome govoriti... ti ćeš biti prvi kojemu
ću se
povjeriti... Još uvijek ne mogu.
Karlo je samo kimnuo glavom.
Nakon zajedničke meditacije Petar mu je rekao:
- Vrijeme je da nastavimo ondje gdje smo stali.
- Da, vrijeme je - potvrdio je Tibor neuvjerljivim
glasom.
Gčitelj ga je netremice promatrao.
Za desetak dana sam namjeravao započeti s naj
važnijim pripremama. Pomoći vam da otkrijete tajnu
koeg-
zistiranja paralelnih svjetova. Odvesti vas u
prostore u
kojima logika materijalnog života ne postoji.
Podučiti vas
kako komunicirati s osobom koja vas zaziva iz
starče-
vačkog doba, kako prodrijeti u ono vrijeme ne
narušavajući
pri tome uspostavljeni slijed događaja. Želio sam što
prije
započeti s vama te-složene pripreme, iako...
 lako što?
Nastala je šutnja. Zagledali su se jedan drugome u
oči, nastojeći proniknuti neizrečeno.
Slutim da još uvijek mislite na nju.
Tibor je oborio pogled.
Niste je preboljeli?
Miro Gavran
Margita ili Putovanje u prošli život

Ne, nisam. * * *
To bi mogao biti jedini problem. Veliki problem.
Što želite reći? G Gradskoj knjižnici susreo je Davora, svog prijatelja
Vezanost uz svjetovno, vezanost uz ženu, takva iz srednje škole. Na dječjem odjelu je podigao tri knjige za
opsesivna vezanost uz biće iz ovog vremena, to bi svoga sina. Obradovali su se jedan drugome.
mogla Opet kopaš?
biti nepremostiva zapreka za napuštanje sadašnjosti. Opet... odnosno: završavam kopanje. Još nekoliko
Ali moje meditacije su tako duboke. A u vježbama dana, i gotovo.
razdvajanja svijesti postižem nemoguće, postižem Jesi li za piće ili šetnju?
gotovo
Za šetnju.
sve što poželim...
i Prijatelji su se laganim korakom zaputili prema grad -
Ne zavaravajte se, Tibore. Dobro znadete da su
skoj vijećnici. Rijetko su se susretali proteklih godina.
odabranici iznad svega. Za njih ne postoji niti jedan Davorov desetogodišnji sin je prije dva tjedna slomio nogu
ovo- pa je preko noći postao marljiv čitatelj.
svjetovni magnet, pa ni ljubav prema ženi. A vi
Eto, svako zlo za neko dobro. Do ove nezgode nije
biste na htio čitati ni stripove.
jesen morali biti čisti i smireni poput svetih ljudi.
Kad će mu skinuti gips?
Što mi je onda činiti, kako se osloboditi vezanosti
Za petnaest dana.
za nju? Što učiniti da prestanem misliti na nju?
Odjednom Davor zastade i postavi neobično pitanje:
Obuzdajte svoju žudnju i čekajte. Nadajmo se da
vrijeme radi za vas, a ne protiv vas. Vi arheolozi... vjerujete li vi u Boga?
Gznemirio ga je taj razgovor. Otkud ti to pitanje?
Nisi mi odgovorio.
** Odgovorit ću ti kad mi objasniš zašto sve pripadnike
jedne profesije trpaš u isti koš. Kao da pekara
G srijedu je Tibor otišao u Požegu. Na lokalitetu su upitaš:
obavljali završne radove. Za desetak dana trebali su za- »Vjerujete li vi pekari u Boga?«... Zašto bi svi arheolozi
ključiti posao na tom starčevačkom naselju. imali
Pomalo je žalio što se radovi bliže kraju. Gvijek se isti odnos prema Bogu?
ponavljala ista priča - na svršetku svakog većeg posla na Davor se osmjehnuo.
terenu umjesto zadovoljstva ispunjavala ga je neobična
tuga!
 Miro
Gavran
Zato što ste svi vi na neki način bogohulnici.
Kako to misliš?
Pa, recimo, nekog čovjeka su u 9. ili 15. stoljeću
položili u grob, sahranili ga po katoličkom obredu i
predali
Majci zemlji i Bogu. I onda dođete vi, otkopate
grob i
proglasite zemne ostatke mumijom.
Pitaš se smijemo li dirati u mrtve, u kosture, u
grobnice?
Gpravo to.
vjeruj mi, i ja se posljednjih godina sve češće pitam
smijemo li to činiti. Pitam se i štošta drugo ali...
Tibor nije bio siguran je li Davor započeo ovaj razgo-
vor radi čavrljanja ili su ga ozbiljno zanimala pitanja vezana
za arheologiju i odnos prema prošlosti.
Budi određeniji. Koje to sumnje muče jednog ar
heologa? - upita ga Davor.
Mene više iznenađuju pitanja koja mi postavlja jedan
inženjer strojarstva - uzvrati mu Tibor.
- Dakle, vjeruješ li ti u Boga? - inzistirao je Davor.
Tibor se osmjehne i slegne ramenima:
- Ne znam što da ti kažem. Jedino u što sam siguran
jest to da ga tražim. Osobito u posljednje vrijeme. Možda
na krivi način, ali...
Zašutio je. Nije bio spreman za taj razgovor. Nije bio
spreman razgovarati o tome sa svojim bivšim školskim
kolegom prije nego sam nađe odgovore.
Margita ili Putouanje u prošli život
Pred večer je zatekao majku u dnevnom boravku.
- Gotovo je. Dobila sam rješenje. Od prvog lipnja
idem u mirovinu.
Premda mu je to rekla uz osmijeh, zazvučalo je tužno.
- To valja proslaviti.
- Da, to bi valjalo proslaviti - potvrdila je neuvjerljivo.
Osjećao je koliko joj je teško ostaviti posao koji je
voljela.
G tom trenutku zazvonio je telefon.
Majka je podigla slušalicu.
Da, ovdje je. Samo trenutak. Tibore, za tebe je.
Gzeo je slušalicu iz majčine ruke.
Izvolite. Tibor na telefonu.
Ovdje Margita.
Zašumjelo mu je u glavi.
Ruka mu je zadrhtala.
Trenutak potom rekla mu je da je u telefonskom
imeniku pronašla broj Instituta i da je ondje dobila njegov
broj.
A zatim je čuo i ono što mu nije bilo ugodno čuti. Bila
je u Zagrebu. Zvala ga je iz bolnice. Za pet dana ide na
operaciju srca. Želi ga još jednom vidjeti.
Bio je zbunjen i zabrinut.
Znao je da mora brzo misliti. Želio je što prije biti
pokraj nje.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

G kojoj si bolnici? Poznajemo se petnaest godina. Mogu li je ujutro

G Vinogradskoj. posjetiti?
Sutra ću te posjetiti. Dobro, možeš. Ali nakratko. Najmanje što joj sada
G slušalici se začulo pištanje. treba to su posjeti.
- Oprosti, kartica mije pri kraju, teče mi zadnji impuls, Kad mogu doći?
zovem s govornice u hod... Dođi u deset.
Veza se prekinula. Dogovoreno.
Što je? - zapitala ga je zabrinuto majka.
Moram odmah u Zagreb.
Daj bar večeraj.
Ne! Nemam vremena!

**

Nakon dva sata sumanute vožnje, stigao je do ulaza

u grad. Zaustavio se kraj benzinske crpke i s govornice
nazvao Dragu, kardiologa i prijatelja iz studentskih dana.
Ovdje Tibor.
E, bog!
Oprosti što ovako kasno zovem, ali u tvojoj bolnici
je jedna pacijentica iz Staroga Grada, moja
prijateljica
Margita, za pet dana će na operaciju.
Znam, ja ću je operirati.
-Ti?
Da, ja... Halo, jesi li još na lir
Tu sam.
Dobri ste prijatelji ili...

ŠESNAESTO
Pred bolnicom je bio već u devet i trideset.
Na informacijama je saznao gdje je Dragina ordinaci-
ja.
Došao je do kraja dugog hodnika i ugledao vrata na
kojima je bila pločica s njegovim imenom.
Pokucao je. Nije bilo odgovora.
Pokucao je još jednom i pritisnuo rukom kvaku. Čim
je otvorio vrata, susreo se s neljubaznim licem medicinske
sestre.
Je li doktor tu?
Nije! Pričekajte u hodniku! - rekla je mrzovoljno.
Zakoraknuo je unatrag i zatvorio vrata. G hodniku nije
bilo ni klupe ni stolica. Naslonio se na zid i zagledao se u
drugi dio hodnika kojim su povremeno promicali liječnici,
bolničari i poneki pacijent.
Želio je što prije saznati kako je Margita, koliko je
ozbiljna njezina bolest i je li operacija neizbježna.
Bojao se za nju. Salijetale su ga crne slutnje. Znao je
da ga ne bi nazvala telefonom da nije nešto ozbiljno, veoma
ozbiljno.
Dobrih pola sata čekao je u hodniku.
Margita ili Putovanje u prošli život
Zašto nisi u mojoj ordinaciji?
Sestra je rekla da te pričekam u hodniku.
Glupača! Rekao sam joj da ćeš doći... Ali sad je i
tako gotovo. Izvoli!
Ušao je za Dragom.
Drago je odložio fascikl s papirima na stol, razmaknuo
zavjesu na prozoru i zagledao se u bolničko dvorište.
Predivan proljetni dan.
Da, predivan - potvrdi Tibor.
Što je novo kod tebe?
Ništa posebno.
Tibor je bio nestrpljiv, želio je što prije vidjeti Margitu
i saznati kako joj je. Drago je sa stola uzeo Margitin karton
i bacio pogled na nj.
- Trideset i osam godina. Rođena je 1960. godine.
Naših je godina. Mlada žena.
- Da, mlada. O čemu je riječ, koliko je opasno?
Drago je duboko uzdahnuo:
Nije dobro. Stari moj, nije dobro. Prije tjedan dana
su je doveli ovamo. Srce joj je u očajnom stanju.
Gstanovili
smo nisku ejakcijsku frakciju. Oko 25%.
Što to znači?
Znači da joj je srce preslabo. Mlohavo. Zamara se i
od najmanjeg napora. Nakon miokarditisa došao sam do
zaključka da bi bilo najbolje načiniti što prije transplantaci
ju. Mlada je, možda organizam prihvati novo srce. Problem
je samo u tome što se srce mora čekati dugo, često
 Miro
Gavran
predugo. A kod nje je hitno, kritično. Zato sam odlučio
pokušati bypassima spasiti njezinu »pumpu«, osim ako...
Njezin muž je, naime, otišao u Njemačku, pokušat će doći
do srca. Taj čovjek misli da se sve može kupiti novcem, a
nije uvijek tako. Volio bih da uspije, premda sumnjam u to.
Dogovor je ovakav: ako on do nedjelje ne uspije doći do
donatora, odnosno do srca za presađivanje, ja ću joj u
ponedjeljak pokušati ugraditi bypasse. Trebalo je to učiniti
znatno prije, nisu smjeli toliko čekati... Rekao si da se dugo
poznajete?
Petnaest godina.
A, tako.
Mogu li je vidjeti?
Samo nemoj predugo.
Kad je Drago već bio dodirnuo kvaku na vratima,
okrenuo se prema Tiboru i postavio mu indiskretno pitanje:
- Oprosti, ali... ti i ona. CI kakvim ste odnosima? Ako
nije tajna.
- Već petnaest godina volim je više od svoga života.
Drago je oborio pogled.
***
Bila je sama u sobi.
- Imate posjet - uz osmijeh ga je najavio Drago.
Obradovala mu se poput malog djeteta.
- Kad završite razgovor, dođi k meni - rekao mu je
Drago.
Margita ili Putovanje u prošli život
Tibor je kimnuo glavom u znak zahvalnosti što ih
ostavlja nasamo.
Ispružila je ruku prema njemu.
Prihvatio je njezinu ruku s namjerom da je ne ispusti.
Promatrali su se dugo, veoma dugo.
Boljelo ga je to što je zatječe ovdje, u bolnici. Bojao
se za njezino zdravlje, za njezin život.
***
Saznao je da joj je sin kod susjede u Starom Gradu.
Rekla mu je da Damjan u Njemačkoj pokušava doći do
srca za presađivanje.
- Ostao si mi samo ti. Nadam se da se ne ljutiš što
sam te nazvala u Požegu.
- Ljutio bih se da me nisi nazvala. Kako si?
Odmahnula je glavom.
Nije željela razgovarati ni o bolesti, ni o operaciji.
Slutio je da znade koliko je njezino stanje ozbiljno.
Prinijela je njegovu ruku do svoga lica, položila je na
desni obraz i nježno poljubila.
- Željela sam da dođeš samo zbog jednog razloga...
Htjela sam ti reći da... u prošlom životu, kada si bio u mojoj
sobi, u potkrovlju, tako sam te željela, i tako mi je žao da
nismo... Zao mi je što ti se nisam prepustila do kraja.
Briznula je u plač. Tibor ju je nježno privio uza se,
blažeći njezinu tugu nježnim milovanjem.
 Miro Margita ili Putovanje u prošli život
Gavran

* * * o ovome životu, mogli biste na drugi način odživjeti zavr-

šetak prošlog života. Naime, katkad je lakše izmijeniti
Petar je upravo izlazio iz stana. prošlost nego sadašnjost.
Oprostite, moramo hitno razgovarati! Ali, Petre, hoće li to biti stvaran život? Mislim na taj
promijenjeni završetak?
Krenuo sam...
A što je to stvarnost? Postoje narodi koji vjeruju da
Margita je u Zagrebu! U bolnici.
su snovi važniji od stanja svijesti. Pa i vi nešto
Vratio je ključ u bravu, okrenuo ga dva puta, pritisnuo znadete o
kvaku, otvorio vrata i rekao: tome. Kada spavate, jeste li živi ili mrtvi? Ako ste živi,
- Izvolite! onda
Tibor mu je sve ukratko ispričao. I razgovor s kardio- je i san dio vašeg života, svojevrsna stvarnost.
logom Dragom i razgovor s Margitom. Petar ga je pomno Tibor je bio zbunjen. Očekivao je od Petra pomoć u
slušao, a potom ga jednostavno upitao: ovom životu, a on mu nudi tek varljivu promjenu prošlog
I, što sad očekujete od mene? života.
Očekujem da nam pomognete. Bojim se da je ne
izgubim zauvijek. Pomozite nam, Petre, pomozite.
Petar je uzeo visak i zavrtio ga. Lice mu je odavalo
zabrinutost.
Bojim se da na zdravstvenom planu sve ide svojim
tijekom. Nezaustavljivim tijekom. Jedino što mogu
učiniti
za vas dvoje, za vašu ljubav...
Recite - požurivao ga je Tibor.
Ako vaš prijatelj Drago pristane, ako nam dopusti
da prije operacije provedemo s njom dva sata u
bolesničkoj
sobi, mogao bih...
- Št o?
- Mogao bih vas zajedno vratiti u prošli život. Ako
oboje poželite i pristanete otići u ono vrijeme, sa sviješću

SEDAMNAESTO
Bio je uporan kao nikada u životu.
Iznenadilo ga je koliko je Drago tvrd u odbijanju.
Stari moj, ti želiš da ostanem bez posla.
Ne vjerujem da ćeš me odbiti, to je možda posljed
nja usluga koju ćeš njoj učiniti i posljednja do koje je
meni
uistinu stalo. Jer... ako se njoj dogodi najgore... ja više
neću
moći...
Znam da ti nije lako, ali shvati me. Ako netko sazna...
- Samo dva sata. Omogući mi da samo dva sata
provedem s Petrom uz njezin krevet. Bez uznemiravanja.
-Ali...
- Molim te. Nitko neće saznati. I nikad ti to neću
zaboraviti.
Drago je vršcima prstiju dodirnuo bolne sljepoočice i
lagano ih počeo masirati.
Dobro. Ali pod jednim uvjetom.
Kojim?
Ja ću sve vrijeme stajati pred vratima.
Pristajem.
Margita ili Putovanje u prošli život
0 petak na večer Drago ih je uveo u Margitinu sobu.
Pokraj njezina uzglavlja gorjela je mala noćna svjetiljka.
Dočekala ih je s olakšanjem i nevjericom. Kao da je još
uvijek sumnjala da će imati hrabrosti učiniti ono što se
jutros dogovorila s Tiborom.
Drago je bez riječi izišao i poput pretorijanskog stra-
žara stao pred vrata, mrmljajući sebi u bradu:
- Što je meni ovo trebalo.
U Margitinoj sobi bio je još jedan prazan krevet. Petar
je pokazao na njega.
- Tibore, vi legnite na onaj krevet.
Poslušao ga je.
Prije nego što je započeo regresiju, Petar reče:
Margita, još uvijek možete odustati. S obzirom na
vašu bolest morate znati da se u ovome krije
opasnost na
koju vas moram upozoriti. Ne uspijete li prividno
promije
niti kraj prošlog života, bojim se da bi vas ponovni
završetak
u plamenu mogao previše uzdrmati.
Neću odustati.
CJ redu... Zaklopite oči... usporite disanje, opustite
se, slijedite moj glas... Duboko udahnite... polako
izdahni
te...
**
 I krenuli su na put kojim su već jednom prošli. Do-
spjeli su u vrijeme kada je ona bila Marija, a on Valentin -
 Miro
Gavran
i zajedno su proputovali kroz sve postaje bivšeg života i
proživjeli ono kobno ljeto kada se Valentin vratio iz Beča.
Putujući kroz prošli život, došli su i do onoga dana
kada je Marijin otac priopćio Valentinu da mu je kćerka
isprošena i da je šalje njezinoj tetki u Zagreb.
Kad je gazda Matić otišao s kočijašem u mlin, Valentin
i Marija ostali su sami u kući.
Nesigurnim se koracima uspeo uza stube. Zastao je
pred njezinim vratima i pokucao.
Nije bilo odgovora.
Pokucao je još jednom. Tek tada je začuo Marijin glas:
- Otvoreno je!
Rukom je pritisnuo kvaku.
Okrenuta leđima, ona je stajala pokraj prozora i gle-
dala u dvorište. Prišao joj je na dva koraka. Nije znao što
bi joj rekao, kao da je došao u posjet teškom bolesniku s
kojim može razgovarati o svemu osim o njegovoj bolesti.
- Marija!
Okrenula se.
Njezino lice, njezine oči - sve je bilo drugačije nego
prije. Iza nje je očito bila probdjevena noć. Ispod njezinih
lijepih očiju urezali su se tamni podočnjaci. Lice joj je bilo
natečeno od suza, koje su joj klizile niz obraze. Nije jecala
ni plakala. G Valentina su gledale ugasle oči. Zaboljela ga
je njezina bol.
- Došao sam ti reći... došao sam ti reći da te volim.
Tek tada je provalilo iz nje. Zajecala je iz dubine duše
i bacila mu se u zagrljaj.
Margita ili Putovanje u prošli život
Privijao ju je uza se, nježno je milujući po kosi.
- Smiri se, smiri. Sve će biti u redu, sve će biti u redu...
Prihvatila je njegov zagrljaj kao spasonosno utočište.
Njegova nježnost je blažila njezinu bol, smirivala njezino
uznemireno srce, nudila toliko željenu utjehu.
Ali postupno je počela uzvraćati na njegova milovanja,
na njegovu nježnost. Gbrzo je zaštitnički zagrljaj postao
zagrljaj ljubavi.
Njihove usne su se susrele, otkrivajući svu mlade-
načku nespretnost.
- Volim te, volim te - ponavljala je Marija, odgovara-
jući na njegove poljupce.
Na trenutak njegovi drhtavi prsti dodirnuše njezine
grudi. Gbrzo potom počeli su se razodijevati, žudeći za
tjelesnim dodirom.
Gživao je u svakom njezinom dodiru, u ljepoti njezina
tijela, u bjelini njezine puti, u dodiru baršunaste kože.
Kada su se napokon oslobodili i zadnjeg komadića
odjeće, njihova mlada tijela isprepletoše se u strasnoj
ljubavnoj igri.
Osjećao je blagu vrtoglavicu od sladostrašća koje ga
je prožimalo. Stopili su se u jedan zagrljaj, ujedan poljubac,
u jedan oslobađajući krik strasti.

OSAMNAESTO
Bilo je podne.
U Institut je došao rano ujutro. Satima je premještao
knjige s jedne police na drugu. Premda u svemu tome nije
bilo nikakva smisla jer njegove zamagljene oči uopće nisu
vidjele naslove knjiga, nije prestajao s preslagivanjem.
Kao da se bojao prekinuti te mehaničke pokrete,
zastati usred posla kojim je koliko-toliko uspijevao odagna-
ti neželjene misli.
Nekada je volio ponedjeljke, volio je trenutke prove-
dene u toj sobi. Sve svoje znanstvene radove naspisao je u
tom neurednom kabinetu. Sve njegove stručne zamisli i
planovi nastali su unutar ta četiri zida.
Posao koji volimo - da, to je najbolji bijeg od života.
Kako je teško ljudima koji ne rade posao koji vole, posao
koji im pomaže da ne misle na sebe.
Začulo se kucanje na vratima.
- Slobodno!
U sobu je provirio čovjek srednjih godina.
Oprostite, nije li ovo Institut za folklor?
Ne, ovo je Institut za arheologiju.
A Institut za folklor?
Margita Hi Putovanje u prošli žiuot
Kat niže.
Zar nije ovdje?
Kao što vidite, nije.
Hvala, oprostite.
Kad je čovjek zatvorio vrata, Tibor je nastavio jalovo
preslagivanje knjiga.
Zazvonio je telefon.
Podigao je slušalicu. Bio je to Drago.
- Oprosti, stari, žao mije što ti moram red... ali... nije
izdržala operaciju.
Slušalica mu je ispala iz ruke. Izjurio je iz Instituta kao da
ga progone sve nemani ovoga svijeta. Čovjek na porti mu
je nešto rekao, ali on ga nije razumio. Nije se zaustavio.
Trčao je zagrebačkim ulicama prema Vinogradskoj bolnici.
Izgledalo je kao da se utrkuje s tramvajima i automobilima.
Gubio je dah, ali nije usporavao trčanje. Želio je što prije
doći do nje, vidjeti joj još jednom lice, dodirnuti ruku... Srce
mu je kucalo sve brže i brže. Kao da je želio tim sumanutim
trčanjem pobjeći od istine koju je netom saznao. Premda je
znao da je operacija više nego opasna, do Dragina
telefonskog poziva ipak je u njemu postojala nada. Nada
koja ga je grijala, umirivala, pružala mu kakvu-takvu utjehu
u strepnji i neizvjesnosti u kojoj je posljednjih dana živio.
Poput luđaka koji hirovito mijenja svoje nakane, naglo
je zastao i umjesto u bolnicu uputio se u antikvarijat u
 Miro
Gavran
kojemu je prije četrnaest mjeseci pronašao knjigu sa svo-
jom posvetom. Prodavačica ga je pozdravila, no nije joj
uzvratio. Nije ju ni čuo.
Promatrao je stare knjige, uzimao ih u ruke i vraćao
na police, kao da traži nešto, neki znak, neku knjigu o kojoj
ovisi njegov spas.
Osjećao je kako ga bol guši i kako mu je sve teže i
teže zadržavati suze što su se skupljale u kutovima njegovih
očiju.
***
Petra je zatekao kako pripravlja čajnu mješavinu od
osušenih trava. Na maloj apotekarskoj vagi pažljivo je
vagao potrebne količine bilja.
Tibor je sjeo nasuprot njemu.
Petar je prekinuo posao i zagledao se ispitivački u
Tiborovo lice:
Imate li vijesti o njoj?
Drago me nazvao. Gmrla je.
Petar je odložio vrećicu s biljem i prišao Tiboru.
Položio je svoju ruku na njegovo rame i tiho rekao:
- Žao mi je. Veoma mi je žao... I zbog nje i zbog vas.
Premda sam, moram priznati, očekivao takav ishod.
Tibor je kimnuo glavom i rekao:
Došao sam k vama s jednom molbom.
Recite, Tibore.
Margita ili Putovanje u prošli život
- Htio bih da me i danas vratite u prošli život... da je
vidim... ona je tamo... ona me čeka.
Ali, Tibore, to nema smisla.
Tibor je poskočio sa stolice.
Ima! Morate mi pomoći!
Petar je ustuknuo pred njegovim izbezumljenim po-
gledom.
Ne odbijajte me! - odlučno je zahtijevao Tibor.
Petrov glas je zadrhtao.
Koliko još puta želite putovati u prošli život? Koliko?
- Još tisuću puta. Želim još tisuću puta doživjeti s
njom ono što sam doživio u petak. Svakoga dana, do moje
smrti, želim da me vodite onamo gdje je ona... svakoga
dana... ništa mi drugo ne treba.
Tibor više nije izdržao, briznuo je u plač. Gušili su ga
jecaji i oduzimali mu zrak.
Petar ga je poput malog djeteta posjeo na stolicu
govoreći:
- Sve će biti u redu, Tibore, sve će biti u redu. Samo
se isplačite. Sa suzama bol lakše prolazi. Sve će biti u redu.
Prvi put u životu taj iskusni iscjelitelj izgovarao je riječi
u koje nije vjerovao. Duboko u duši osjećao je da će njegov
mladi prijatelj zauvijek ostati neutješen.
KRAJ
 Miro Gavran

MARGITA
ili PUTOVANJE G
PROŠLI ŽIVOT

Nakladnik MOZAIK KNJIGA d.o.o., Zagreb

Za nakladnika MARIJAN GROSELJ
Glavna urednica NIVES TOMAŠEVIĆ
Grafički urednik SREĆKO JOL1Ć
Tisak i uvez KRATIŠ, Zagreb, 1999.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.163.42.31

GAVRAN, Miro
Margita ili Putovanje u prošli život / Miro
Gavran. - Zagreb : Mozaik knjiga, 1999. - 165 str.;
19 cm. - (Biblioteka Rukoljub)

ISBN 953-196-318-5

990506012
 -1 * logao bih vas zajedno
vratiti u prošli život. Ako
oboje poželite i pristanete
otići u ono vrijeme, sa
sviješću o svome životu,
mogli biste na drugi način
odživjeti završetak prošlog
života. Naime, katkad je
lakše izmijeniti prošlost
nego sadašnjost.
Ali, Petre, hoće li to biti
stvarni život? Mislim taj
izmijenjeni završetak?
A što je to stvarnost?
Postoje narodi koji vjeruju
da su snovi važniji od stanja
svijesti. Pa i vi nešto znadete
o tome. Kada spavate, jeste
li živi ili mrtvi? Ako ste živi,
onda je i san dio vašeg
života, svojevrsna stvarnost.
Tibor je bio zbunjen.
Očekivao je od Petra pomoć
u ovom životu, a on mu nudi
tek varljivu izmjenu prošlog
života.

ISBN

»Narodne novine", Zagreb - (fl 9 789531 963183