Lihović Ahmed iz Vrbanjaca, imam u Hanifićima kod Kotor Varoši.

Ubijen je
od strane srpskih zločinaca u junu 1992.  nakon što je bio prisiljen da iskopati
veliku grobnicu za četrdeset trojicu svojih džematlija pobijenih u mjesnoj novoj
džamiji.

Izjava Nazife (Sulejmana) Lihović (r. 1950.), iz Vrbanjaca, Kotor Varoš,

supruge Ahmeda-ef.: Napad na Vrbanjce od strane četnika započeo je na prvi
dan Bajrama, 11. 6. 1992.  u 8,oo sati. Tada je bio napad i na Kotor Varoš i
neka druga mjesta. Mog prvog komšiju Hasana Prlju, taksistu, su otjerali u
zatvor, i neke viđenije muškarce. Nas su protjerali 25. juna 1992.  iz stana u
kafić Dževdeta Alagića u Vrbanjcima. Tu smo zatekli još zatvorenih komšija. Za
to vrijeme dopušteno nam je bilo iz kuće izaći od 9,oo – 11,oo sati. Moj muž
Ahmed, imam u Hanifićima, došao je našoj kući preko njiva jer mu autom nisu
dali ući u selo. On nije poštovao njihovu naredbu o zabrani kretanja, po čitav
dan je bio vani, obilazio kuće drugih džematlija. Drugi dan Bajrama  nekuda je
prošao do Večića gdje su četiri četnika bila zarobljena. Vratio se u noći sa
kuririma. Dopuštali su mu da ide klanjati džume u Hanifiće i na dženazu jednom
njegovom rođaku u Dabovec.

Dana 25. juna veća grupa ih je  došla i izgonili su muslimane iz kuća. I nas su
potjerali prema spomenutom kafiću. Bili su sve komšije, znali smo ih iz viđenja i
jedan bliži komšija zvani Caco koji mi je gurnuo pušku u leđa. Nisu dali da bilo
šta ponesemo. Zajedno su nas gonili 19-toro. U kafiću su muške odvojili a nas
protjerali prema Večićima. Nas su kroz jednu avliju sproveli, pa na most za
Večiće, a neki drugi su išli putem i vidjeli su nekoliko ubijenih muškaraca. Moj
Ahmed je ostao živ u tom kafiću. Neke žene su duže držali u tom kafiću i čula
sam da su im svašta radili. Za to vrijeme nas su samo  provocirali. Kad smo
odlazili jedan je četnik mojoj kćerki dobacio: “Ti ode netaknuta. “

Do 1. novembra 1992. ostali smo u Večićima. Tu su bili i moji roditelji. U proboj

su krenuli muškarci, njih 670, prema Travniku, i više djevojaka. Od njih se
probilo 93 i tri djevojke, među kojima i moja kćerka Elvedina, koja je
medicinska sestra. Prema njihovom kazivanju veći dio njih je zarobljen u
Grabovici,  a nešto ih je zarobljeno kod Skender Vakufa. Za ove iz Grabovice se
ništa ne zna a sa ovima iz S. Vakufa su pravili razmjene i dio odveli po logorima
Manjači i Batkoviću.

Nas što se tiče, grupno smo išli prema Vrbanjcima gdje

su nas zarobili četnici, dali su nam ispunjene formulare da im sve poklanjamo i
još smo morali platiti po 50 DM. Potrpali su nas u autobuse prema Smetovima i
Travniku, 12 autobusa i jedan minibus. Pridružile su nam se zarobljene djevojke
i dječaci. Svi su autobusi bili prepuni. Neke su maltretirali, nas nisu, jer nas je
štitio šofer. U Smetovima su nas istjerali iz autobusa i krenuli smo prema
Travniku. Zadržali su djevojke, tukli muškarce, grupe četnika   na koje smo
nailazili otimali su nam zavežljaje. 14. avgusta 1992. u Večiće je došao Elvir
Lihović, izbjegao je iz Dabovaca i ispričao nam je da su četnici ušli u Dabovec,
žene protjerali a muškarce utjerali u jednu štalu, pokosili mitraljezom i zapalili.
On je bio lakše ranjen i Muhamed Šabanović teže, izvukli su se iz zapaljene
štale i krenuli prema Večićima. Četnici su ih gonili. Muhameda su uhvatili i
izmasakrirali, nađen je kasnije u rijeci, a Elvir im je uspio umaći. U toj štali ih je
nastradali dvadesetjedno, od kojih jedanaestoro familija mog muža. Tri mjeseca
kasnije žene su njihove kosti pokopale ali su ih kasnije četnici izvadili i nekud
odnijeli. Isti dan (14. avgusta) pobijene je više Muslimana u džamiji u
Hanifićima, zamotavali su ih u ćilime i palili uz pomoć benzina. Isto tako, u
jednoj štali se to isto desilo jednoj grupi žena, pobijene pa zapaljene. Vatrač
Aziza su ubili i bacili u bunar.  Žene i djevojke iz Dabovaca i Hanifića su odveli u
logor “Pilana”, držali ih tri dana, silovali i maltretirali a potom protjerali prema
Travniku. Zet moga muža, Smajlović Selim, iz Vrbanjaca, kada je pušćan iz
koncentracionog logora iz Kotor Varoši, nakon osam mjeseci, došao je u Zagreb,
pričao je da je U Vrbanjcima  bila zajednička grobnica sa preko 40 Muslimana
koji su pobijeni 25. juna 1992. i četnici ih iskopali I nekud odvezli. Ovo
iskopavanje je bilo u maju 1993.

Također je bila masovna grobnica u Kotoru, oko 47 ljudi, te su i njih sada nekud
sklonuli. Također su to isto uradili i sa izgorjelim kostima naših rođaka iz
Dabovaca. Selim mi je potvrdio da moj Ahmed ubijen u Vrbanjcima. A jedan
zarobljeni četnik, Sakan Igor je, na ispitivanju u Večićima, to isto potvrdio i
locirao njegov grob u kanalu kod “Šumarije”  u Vrbanjcima.

Sve džamije su srušili. Za mog oca Sulejman-ef. Turudića, imama iz Večića,

ništa ne znam od 1. novembra 1992. Krenuo je sa borcima u proboj prema
Travniku. Znam da su bili logori: Pilana, katolička crkva, tvornica “Jelšingrad“,
Tvornica obuće, Kožara, sve u Kotor Varoši, zatim u Grabovici OŠ, u Šipragama
OŠ i Srednja škola, u planini Borje “Stari rudnik“ i u Čelincu rudnik prema
Stanarima.”