Holokaust u Ludbregu

Objavio: Milivoj Dretar, prof.

Hrvatska - Hrvatska u Drugom svjetskom ratu

Autor Milivoj Dretar, prof. 16.06.2010.

Ispred logorske barake u Kraljevici, 1942/43. Kao i svaka druga idovska zajednica u Hrvatskoj, u vihoru Drugog svjetskog rata nestala je i ona ludbreka. Iako je bila meu najmanjim opinama u Hrvatskoj, zastraujui podatak od preko 150 ubijenih idova u logorima NDH i Njemake govori o dosezima zloina nad nedunim narodom. Nekolicina koja se uspjela spasiti nije bila u mogunosti obnoviti rad Izraelitike opine Ludbreg te se ona nala na popisu ugaenih zajednica. Masovna hapenja u Ludbregu su poela na dan 21.6.1941. i tom je prilikom uhapeno 29 idova te 26 pravoslavaca s podruja kotara Ludbreg. Uhienici su sprovedeni u ispranjenu zgradu Ludbreke dionike tedionice gdje su no proveli u dvoritu banke, pod vedrim nebom. Sljedeeg dana (22.6.1941.) su svi odvedeni na eljezniki kolodvor u Ludbregu. Graani se prisjeaju tog dogaaja: Ulicom je, iz smjera centra mjesta, prolazila duga kolona tunih ljudi. U koloni je bilo i staraca, ena i djece. Svi su nosili nekakve male zaveljaje, vjerojatno sa spremljenim najnunijim stvarima. Kolonu su sa svake strane pratili ustae, naoruani pukama. Atmosfera meu graanstvom je bila muna, no nitko se nije usudio intervenirati ili protestirati. Tog dogaaja se prisjea i Stanka Lapter (ro. Weinrebe) koja je tada imala samo 7 godina: ...znam da sam u koloni hodala uz majku i plakala to naputam svoj dom i jer nisam mogla ponijeti svoju novu lutku sa sobom... Kada je kolona dola na kolodvor, ukrcana je u vlak za Zagreb, u jedan obian putniki vagon. Mjesta u vagonu su bila popunjena do kraja jer ih je do Zagreba pratilo i nekoliko naoruanih straara. U vagonu se nije razgovaralo. U Zagrebu su iskrcani i obiljeeni idovskim znakovima. Neki su odvedeni u zatvor u Ulici Franje Rakog, a drugi su pjeke otili do Zagrebakog zbora (dan. Studentski centar). Nakon 2 dana, tu im se pridruila i grupa iz zatvora. U Francuskom paviljonu, gdje su boravili, spavali su na slami. Weirebeovi su tu stupili u kontakt sa zagrebakim roacima koji su im donosili hranu. Nakon 8 dana doao je neki ustaki dunosnik koji je dopustio da se grupa ludbrekih idova opredijeli: ili e otii u Suak (u talijansku okupacijsku zonu) ili se mogu vratiti kuama. Neki su odabrali Suak, te su im izdane propusnice, a veina obitelji sa starijim lanovima se odluila vratiti u Ludbreg. Weinrebeovi su na Suaku ivjeli 2 mjeseca u ilegali, a kada su ih otkrili talijanski faisti, ponovo su ih uhapsili i internirali u Crikvenici sve do 1.11.1942. nakon ega su odvedeni u logor Kraljevica. Dr. Oton Spiegler, poznati ludbreki odvjetnik, bio je najprije upuen u sabirni centar u Gospi gdje je morao raditi na jednoj poljoprivrednoj farmi kod oblinjeg itluka. S njim su bili iga i

Vladimir Lapter iz Varadina. Oni koji nisu bili rasporeeni za posao, bili su zatvoreni u gradskoj kinodvorani. Kasnije su rasporeivani po drugim logorima u Jadovno ili na Pag, u logore Metajna i Slano. O situaciji u tim logorima postoje neki izvjetaji: ...U Jadovnu kraj Gospia i u Slanom na Pagu bili su ovi mladii (logorai), kao i svi ostali izloeni stranom zlostavljanju ... na otvorenom prostoru, ograenom bodljikavom icom, bez ikakove nastambe, bez hrane, izloeni nevremenu, a u Slanom ak i bez pitke vode, bili su mueni od zvijeri u ljudskom liku... U logoru Jadovno su ubijeni dvadesetogodinji idov Josip Blhweiss, rodom iz Martijanca, te njegov roak Otto Schreiber. Lapteri su kasnije uspjeli doi do Ludbrega gdje su se smjestili kod Hirschsohnovih, starijih ljudi koji nisu odmah deportirani. U Ludbregu je osim povratnika iz Zagreba, bila i nekolicina starijih idova koji nisu bili odmah uhapeni poput rabina Leopolda Deutsch i njegove supruge Katarine. No hapenja su se nastavila i dalje, obino u rano jutro ili predveerje kada nije bilo mnogo ljudi na ulicama. 16.8.1941. uhapena je i odvedena u nepoznato nova grupa idova, Srba i Roma. Posljednja velika deportacija trajala je od kraja rujna do 18.10.1942. kada su uhvaeni gotovo svi preostali idovi s podruja kotara Ludbreg. Radilo se o grupi od oko 40-45 osoba. Svi su odvedeni vlakom s eljeznikog kolodvora. Artur Rosner, tada etverogodinji djeak, prisjetio se veeri kada su morali napustiti svoj dom:... Sjeam se lupanja po vratima, sjeam se da je majka upitala: Tko je?, odgovorili su da su andari, sjeam se plaa i otvorenih ormara. Rekli su da ne trebamo nita uzeti sa sobom jer emo se brzo vratiti. Sve su nas metnuli na seljaka kola koja su vukli konji i nou smo otputovali prema Ludbregu. Tamo je bio kraj svemu - stariji su odvedeni na jednu stranu, a mi djeca na drugu. Predali su nas jednoj eni i sjeam se da smo se Vedran (roak) i ja derali i plakali cijelu no... Artur vie nikad nije uo za svoje roditelje, kasnije je saznao da su ubijeni u Jasenovcu. Friedovi iz Sudovine su bili ukrcani na kamion koji ih je trebao prebaciti do eljeznikog kolodvora. Julka Fried je izbjegla deportaciju jer u tom asu nije bila kod kue. Kada se vraala kui, od neke ene u Preradovievoj ulici je ula: Ne idite dalje Julka! Vidite, tamo pred hohtarijom, na onom kamionu, vidla sam meu drugim idovima i Vae starce! Julka se na to okrenula i pobjegla iz Ludbrega u oblinje Vinograde. Svi uhvaeni su deportirani u logor Jasenovac gdje su stariji odmah po dolasku pobijeni pred logorskom ogradom. Kako su ustae likvidacije provodili u to veoj tajnosti pred logoraima, novopristigle zarobljenike bi odvodili na prekosavsku lokalitet Gradinu gdje bi ih zaklali ili ubijali maljem te ih takve bacali u oblinju rijeku Savu. To je opisao tada jo ivui jasenovaki uznik medicinar Rade Sattler: ... Kada su grupe zatoenika dolazile iz Zagreba, preteno radnici i intelektualci, komunisti tada bi ih maljem likvidirali. Ustaama je bilo jako stalo da zatoenici ne primjete likvidaciju i da se masovna ubojstva izvre to bre kako ti komunisti ne bi doli do saznanja o pravoj svrhi logora unitenja i da ne bi izazvali bunu u logoru. Pod prijetnjom smrtne kazne, bilo nam je zabranjeno gledati njihov trik masovne likvidacije. Ta nas prijetnja nije zastraila. Mi se vie nismo bojali smrti, nego samo muenja. Elizabeta Hacker i njena ki Ruica iz sela Poljanec su otpremljene u logor Lobor-grad, u Hrvatskom zagorju. Dvorac u kojem je smjeten logor se nalazio desetak kilometara udaljen od eljeznike stanice Zlatar-Bistrica te su nakon dolaska vlaka, sve zatoenice morale tu udaljenost sa svim stvarima propjeaiti do dvorca. U logoru su bile smjetene veinom enske zatoenice, idovke i Srpkinje. Bilo je mnogo poznanica iz Varadina, Koprivnice, Krievaca. Iako je mjesta bilo jedva za tristotinjak osoba, u logoru je boravilo oko 1500 zatoenica. O tome kakva je situacija bila u tom logoru govore sljedei navodi: Iako je idovska opina Zagreb slala hranu i lijekove za zatoene idovke i Srpkinje, ona nije stizala do njih: zapovjednik logora je hranu i odjeu iz poiljki prodavao u Zagrebu, a novac se dijelio meu lanovima uprave logora. Hranu namijenjenu idovima, morale su same zatoenice pripremati za straarsko osoblje. Zapovjednik i straa vrili su seksualne orgije gdje su mlade zatoenice silili na odnos sa njima (ukljuujui i djevojice od 14-16 godina). Kako u logoru nije bilo dovoljno sanitarnih prostorija, zatoenice su nudu vrile gdje su mogle te su uslijed neljudskih uvjeta ivota bile izloene epidemijama trbunog tifusa, dizenterije, proljeva, avitaminose ... U okolici logora su rasle mlade voke, no izgladnjeli zatoenici nisu ih smjeli ni taknut, ak ni otpalo voe koga bi se zateklo da uzima voe sa zemlje, straar bi mu stao na ruku u kojoj je drao voe te ga tako zdrobio, a kradljivac bi bio kanjen jo i ibanjem. i ... ene su morale nositi cjepanice drva s jednog kraja logora na drugi, a kada bi zavrile, morale bi ih vratiti na isto mjesto. U jesen 1942. likvidiran je logor, a preivjele zatoenice iz Lobor-grada i njegove filijale u Gornjoj Rijeci su transportirane preko Zagreba za Auschwitz, odakle se nijedna nije vratila. to se pouzdano dogodilo sa Elizabetom i Ruicom Hacker, ne zna se. U nekim izjavama navodi se da su umrle u loborgradskom logoru.

Na radu kod farme itluk kod Gospia, 1941. Sabirni logor akovo se nalazio u naputenom mlinu Cereale. Zatoenice su tu smjetene nakon deportacija iz Stare Gradike 26.12.1941. i 6.3.1942. Brigu o logoraicama idovskog i srpskog porijekla iz Zagreba i Bosne je preuzela idovska opina Osijek. U ovom logoru nije bilo masovnih ubojstava, ali su zatoenice umirale zbog gladi i neljudskih uvjeta ivota te raznih bolesti. Od trbunog tifusa je bolovala i rabinova ki Silvija Basch zatoenica br. 2930, te je vjerojatno i podlegla bolesti 1942. Mogue je da je pokopana u okolici logora jer se ne spominje u popisima odvedenih ena u Jasenovac i Auschwitz. U akovu su skonale Ada i Mirjana Schidlof iz Malog Bukovca te rabinova snaha Irma Deutsch (zatoenica br. 2393) dok je njena mala ki Edita (br. 2394) dospjela u Jasenovac. Najvie ludbrekih idova je dospjelo u logore pod talijanskom kontrolom. Tu se nisu tako sprovodile antisemitske mjere te nije bilo ubijanja kao u ustakim logorima. U zapisnicima Zemaljske komisije za ratne zloine opisan je logor u Kraljevici (Campo concentramento di Porto-Re): ... Logor okruen bodljikavom icom se prostirao na povrini od cca 7 jutara. Logorai su boravili u drvenim barakama s cementnom podlogom to je osobito bilo neugodno u zimskim uvjetima. U 8 boljih baraka boravile su ene, dok su mukarci bili u loijim. U njihove barake je prokinjavalo te puhao vjetar. Fedor Spiegler, sin odvjetnika Spieglera, boravio je u baraci M2. Bilo je i raznih namjenskih baraka poput one za skladite, ambulantu, radionice, kantinu, potu, kolu pa ak je postojala i baraka za bogosluje. U barakama se spavalo po boksevima, jedan boks je imao 8 leajeva sa slamaricom. Svaka baraka je imala 80-130 leajeva, a na elu joj je bio capo baracca, zaduen za disciplinu. Logorai su imali unutarnju upravu koja je bila zaduena za odravanje i pospremanje logora, zastupanje pred talijanskim vlastima, nabavu ogrijeva i hrane. Odnosi sa straarskim osobljem su bili korektni. Posjeti su bili doputeni jednom tjedno, uz nadzor karabinjera. Pota je bila doputena neogranieno, no podvrgnuta cenzuri. Problem je predstavljao nedostatak hrane - bogatiji su mogli kupovati hranu u okolici, a smjelo se primati pakete s namirnicama. Postojala je i djeja kantina. Svaki logora je dnevno dobivao 15 dag kruha to je bilo nedovoljno. Stanka Lapter koja je boravila u baraci 5 se prisjea da je uveer plakala od gladi te bi joj majka Zora prepustila svoj komad kruha. Kasnije su logorai prebaeni na otok Rab gdje je formiran novi logor Kampor: ...sastojao se od manjih odjela koji su bili razdvojeni bodljikavom icom. Logor su inile zidane i drvene barake te postavljeni vojni atori. Prilike u logoru su bile mnogo loije nego u Kraljevici. Sve je vrvjelo od napasnih stjenica. Logor se nalazio izmeu mjesta Lopara i Raba, na neplodnom, pjeanom tlu. Bio je okruen icom te mitraljeskim bunkerima. Odnosi sa talijanskom posadom su bili mnogo loiji i neprijateljski, nego u Kraljevici. Pota s Hrvatskom je bila oteana puno lake se prometovalo sa Italijom. U posljednjem valu progona u Ludbregu 8.7.1944. uhapene su Milica Hirschsohn (katolkinja u mjeovitom braku) te Elza i Nada Scheyer koje su izbjegle prethodne deportacije u Jasenovac jer su bile u talijanskom zarobljenitvu. Nakon prvog osloboenja Ludbrega (3.10.1943.) od strane partizana, vratile su se, no kako je Ludbreg ponovo pao u veljai 1944., odvedene su 20.7. u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. To su bile posljednje idovke deportirane iz Ludbrega. Od idova su preostali samo braa Milan i Desider Grnfeld u selu Poljanec jer su bili u mjeovitom braku, no njihov je otac Josip odveden 1943. te je stradao u logoru Auschwitz. U Jasenovcu je stradao njihov brat Leopold sa cijelom obitelj. Osim toga, ustae su

opljakali sve vrednije stvari iz njihove trgovine. Da bi se nekako pomoglo zatoenima, u logore se slalo pakete s hranom, lijekovima i odjeom, naslovljene na roake i prijatelje. U arhivu idovske opine u Zagrebu je sauvano nekoliko evidencijskih kartona o primitku poiljki za logorae. Posljednji datum primitka paketa mogao bi ukazivati na priblino vrijeme egzekucije logoraa. Kartoni postoje za muke lanove obitelji Scheyer, Schlesinger, Hacker, Salamona Bascha, Elzu i Nadu Scheyer. U slubenim dravnim popisima za Ludbreg vodi se 66 stradalih idova, od toga: 55 ubijenih u logorima. U listopadu 1945. Ljudevit Vrani je izvijestio OZN-u o podacima za 48 ludbrekih idova koji su nestali u ratu. Meu njima je bila i njegova supruga Gizela, roena Deutsch. Iz okruga Varadin je, od ukupno 1128 predratnih idova, rat je preivjelo samo 160. Sustavnim pregledom dolo se do vee brojke stradalih. Zastraujui popis od preko 150 ludbrekih idova - rtava je nainjen kombinacijom podataka Zemaljske komisije za ratne zloine, Informativnog i dokumentacijskog centra u Zagrebu te vlastitog istraivanja. U popis su ukljuene sve osobe koje su 1941. imali prebivalite u Ludbregu ili okolici, koji su roeni u Ludbregu ili su se u popisima stanovnitva izjanjavali kao Ludbreani po zaviajnosti. Meu ubijenima je 13 osoba mlaih od 18 godina.