Logor Jadovno (Velebit)

Tvorac logorskog sustava Gospić-Velebit-Pag bio je Eugen Dido Kvaternik. Na tome je počeo raditi prvih d
lipnja 1941. godine, odmah po povratku iz Berlina, gdje je imao razgovore u Glavnom uredu SS-a. Logorsk
sustav Gospić-Velebit-Pag bio je pod neposrednom operativnom nadležnosti Župskog redarstvenog
ravnateljstva u Gospiću. Za ravnatelja je Dido Kvaternik postavio Stjapana Rubinića i 18. lipnja ga je uputio
Zagreba u Gospić s nalogom da mora osnovati logor u Jadovnom i vršiti privremeni nadzor nad logorom u
Pagu. Lokaciju u Jadovnom izabrali su Jurica Frković, prvi ustaški povjerenik za Liku i veliki župan za Gac
Liku i Juco Rukavina, prvi zapovjednik Ustaške vojnice koji su kao domaći ljudi i sudionici Velebitskog
ustanka iz 1932. vrlo dobro poznavali lokacije na Velebitu.
Selo Jadovno smjestilo se u dubokoj šumi Velebita, na kilometar i pol dugom proplanku na 805 metara
nadmorske visine, 16 kilometara sjeverozapadno od Gospića. Sam smještaj logora bio je u dubokoj velebits
šumi, na nadmorskoj visini od 1.200 metara, 6.5 kilometara udaljen od najbližeg sela Jadovna, na
nepristupačnom terenu na proplanku Čačić dolac površine 90X180 metara. Izolacija logora bila je potpuna,
razliku od ostalih logora u NDH u Jadovno nikada nije došao niti jedan paket niti je iz Jadovna ikada itko
primio kakvo pismo. Iako je u više navrata Židovska bogoštovna općina u Zagrebu pokušala dopremiti pake
za to je dobila i dozvolu vlasti NDH, niti jedan paket u Jadovno nikada nije stigao. Izolacija logora bila je
potpuna i nikada nitko, osim visoko pozicioniranih ustaša, nije imao pristup ovome logoru.
Glavni sabirni i tranzitni centar za logor Jadovno bila je stara kaznionica gospićkog suda. U njoj je, obično b
između 2000 i 4000 zatočenika. U kaznionici su se obavljala preslušavanja popraćena raznovrsnim torturam
Ondje se odlučivala sudbina zatočenika: direktno u smrt ili u logore na Pagu, Jadovnom ili na Ovčaru-
nekadašnje poljoprivredno imanje kod Gospića pretvoreno u sabirni i radni logor. Zatočenici koji su bili
određeni za Pag odvođeni kamionima do Baških Oštarija ili Karlobaga, gdje su ih preuzimali pripadnici 13.
ustaške bojne koji su pod zapovjedništvom ustaše Ivana Devčića Pivca bili nadležni za logore Slana i Metaj
na Pagu. Bilo je i zatočenika koji su put od Gospića preko Baških Oštarija do Karlobaga morali propješačiti
Takvih je malo došlo do Karlobaga, budući da su ubijani usput velebitskim jamama. Zatočenici koji su iz
kaznionice otpremani u Jadovno obično su kamionima dovoženi do sela Trnovca, a odatle su morali 12,5
kilometara propješačiti do logora Jadovno. Često su zatočenici i čitav put od 23,5 kilometara od Gospića do
logora Jadovna morali propješačiti uz fizičko maltretiranje. O tome postoje i iskazi svjedoka koji su živjeli u
selima ispod Velebita i koji su gotovo svakodnevno ljeti 1941. godine viđali zatočenike (dobro i loše obučen
odjevene) koje su u kolonama išle prema Jadovnom.
Prvi logoraši koji su stigli u Jadovno 24. lipnja 1941. godine bili su zagrebački Židovi. Oko 200 njih
dopremljeno je iz Zagreba u Gospić. Njih oko 30 izdvojeno je iz zatvora u Gospiću i odvedeno na Velebit na
prostor Čačić dolca. Njihov glavni zadatak bilo je opasivanje žicom toga prostora. Nakon nekoliko dana poč
su pristizati brojnije grupe. Za ustaške stražare postojale su dvije barake, a zatočenici su prvih dana spavali p
otvorenim nebom. Tek kasnije su sami sebi smjeli izgraditi nadstrešnice prekrivene jelovinom i paprati pod
je prema istraživanjima Đure Zatezala moglo stati između 20 i 30 ljudi (pod svaku pojedinu). Zatočenici su
raspoređeni po nacionalnostima: posebno Židovi, posebno Srbi, a posebno malobrojni Hrvati. Židovi su bili
smješteni u zapadnom dijelu logora u duljini od 50 metara, Srbi u sjeveroistočnom i južnom dijelu logora u
dužini od 130 metara, a Hrvati do Srba u dužini od 20 metara. Logor je bio veličine 170X90 metara, okruže
dvostrukim redom žice visoke i do četiri metra. Na ulazu u logor oduzimao se sav preostao novac i stvari.
Istraživač Franjo Zdunić Lav pobrojao je točno 55 logoraša koji su prije likvidacije logora Jadovno premješ
u druge logore ili pušteni kućama: 31 logoraš hrvatske nacionalnosti (od kojih je 10 pušteno kućama, a 21 je
premješten u druge logore), 10 zagrebačkih židovskih mladića koje je ustaški poručnik Janko Mihalović, nji
školski prijatelj, izvukao iz logora radi potrebe čišćenja gospićkih ulica i od kojih su trojica preživjeli rat ka
partizani, pet Srba iz okolnih podvelebitskih sela koji su se spasili bijegom i desetak logoraša koji su na
intervenciju pušteni kućama. Logor Jadovno postojao je oko dva mjeseca, a život u njemu zasnivao se na
napornom i iscrpljujućem radu. Hrana je bila mizerna, nešto graha i vruće kaše, jednom na dan. Noći su bile
nesnošljive zbog vlažnosti šume i vrlo niskih temperatura. Nakon dva uspjela pokušaja bijega i jednog
neuspjelog, radovi izvan žice bili su dokinuti, a logoraši su prepušteni okrutnoj sudbini radeći na besmisleni
poslovima koji su vodili samo većoj iznurenosti i bespomoćnosti.
Kapacitet logora bio je između 1500 i 2000 logoraša. U srpnju 1941. godine logor je bio prenatrpan i brojao
oko 3000 logoraša. Logoraši su u logor Jadovno pristizali iz najrazličitijih dijelova tadašnje NDH (od istočn
Bosne do Hrvatskog zagorja). Logoraši su likvidirani izvan samog logora, najvjerojatnije kod jame ispod
Grgina brijega (oko 1,5 kilometara od logora), ali i u ostalim obližnjim jamama i vrtačama. Ustaše su nedug
nakon dolaska 165 zagrebačkih židovskih omladinaca iz Danice bacili njih 155 u jamu na Grginu brijegu.
Nakon što su ih povezane žicom bacili u jamu, ustaše su za njima bacali i rućne bombe. Na stratištima Jadov
ubijena su 73 pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. U neobilježenim jamam
počivaju i kosti episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića i mitropolita sarajevskog Petra Zimonjića, sa koji
su se ustaše posebno brutalno obračunavale. Ekshumacija nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene.

 
Logor Jadovno je u cijelosti likvidiran između 15. i 20.
kolovoza 1941. godine, nakon što je 16. kolovoza  Mussolini
zahtijevao reokupaciju zone B, koja je prema Rimskim
ugovorima pripadala Talijanima. U logoru se tada nalazilo
oko 1200 zatočenika. Svi ti zatočenici poubijani su tada u
neposrednoj blizini logora (oko 50 metara od logora) i bačeni
u jamu vrtaču. 

Đuro Zatezalo je broj žrtava procijenio na najmanje 40.123. Od broja 40. 123 njih 32.103 stradali su u
Jadovnom, a 8.020 na području Slane i Metajne. Prema Zatezalovom mišljenju njih 38.010 bili su Srbi, a 1.9
Židovi, 88 Hrvati, 11 Slovenci, 9 Muslimana, dva Mađara, dva Čeha, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogor
U poimeničnom popisu žrtava logora Jadovno Zatezalo je pobrojao 10.502 žrtve Od popisanih 10.502 njih
9.663 bili su Srbi, 762 Židovi, 55 Hrvati, 9 Muslimani, 8 Slovenci, 1 Mađar, 1 Čeh, 1 Rus, 1 Rom i 1
Crnogorac. Franjo Zdunić Lav, stanovnik Gospića 1941., u djelu „Kotar Gospić i kotar Perušić u
Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“, na osnovu vlastite spoznaje i procjene, govori da je u kompleksu
logora Jadovno-Velebit -Pag ubijeno više od 37.000 ljudi. Fikreta Jelić Butić u djelu „Ustaše i Nezavisna dr
Hrvatska“ piše o 30.000 do 48.000 ubijenih, a Ljubo Boban prenosi navod iz Vojne enciklopedije Jugoslavij
Š
koji kaže da je u logoru ukupno ubijeno 72.000, a na samoj Šaranovoj jami 35.000 žrtava. Dragan Cvetkovi
Muzeja žrtava genocida donosi podatak da je u Jadovnom stradalo između 15.300 I 15.900 ljudi, od toga 1.8
2.000 Židova i 13.400 -13.800 Srba. Ivo Goldstein smatra da je najbliža istini brojka od 28.700 uhićenih koj
Iliji Jakovljeviću izrekao Stjepan Rubinić u vrijeme zatočenja u Staroj Gradišci sredinom rata. Ako se od te
brojke oduzme broj od 4.000 ljudi koji su iz Gospića otišli krajem kolovoza nakon rasformiranja logora, ond
najbliža istini brojka od 24.000 žrtava koje su nestale na Velebitu, na Pagu i u Gospiću. Među njima je najm
2.500 Židova iz čitave NDH.
Tekst je nastao na temelju knjige prof. dr. Ive Goldsteina, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001., str. 293-301,
knjige S. Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007. i knjige Đ. Zatezalo, Jadovno, kompleks usta
logora, Beograd 2007., knjiga I i knjiga II.

Iskaz dr. Aleksandra Bleisweissa o Jadovnom

Dr Aleksandar Blajsvajs (Bleisweiss), jedan od zatočenika koji je imao sreću da ostane živ, dopraćen je u
Gospić s 200 jevrejskih mladića iz logora Danica 10. juna i odmah, sa željezničke stanice, upućen u Jadovno
tim danima on svjedoči:
„U Gospić smo stigli uveče na željezničku stanicu. Iskrcani smo na prostor koji je ranije služio za istov
stoke, a sada kao sabirni logor. Popisao nas je ustaški natporučnik Janko Mihalović. Strpali su nas u
kamione i otpremili u logor Jadovno na Velebitu. Nakon dva sata vožnje, negdje u zoru, stigli smo na
odredište u jedan prostor na proplanku koji je ograđen bodljikavom žicom. Bio je to logor Jadovno.
Smjestili su nas u manji dio logora u kome su se nalazili Jevreji dok je drugi, veći dio, pripadao Srbim
Ovdje smo zatekli oko 70-tak Jevreja dok je po mojoj procjeni Srba bilo nekoliko stotina. Prvo što sam
 zapazio je to da je logor bio pod vedrim nebom i ograđen dvostrukim redom bodljikave žice koja je bi
visoka oko 4 metra. Žica je bila razapeta između stupova, a ponegdje je bila pričvršćena i za okolna sta
jer je prostor na kome se nalazio logor bio okružen gustom šumom. Oko logora bila je logorska straža
su držale ustaše i domobrani i to na svakih nekoliko metara jedan. Bili su naoružani puškama na kojim
imali bajonete. Iznad kruga logora bile su dvije barake i na jednom balkonu ustaša s mitraljezom koji j
budno pratio što se dešava u logoru. Temperature su bile noću veoma niske a po danu vjetrovi i kiše…
Preuzeto iz knjige: Đ. Zatezalo, Jadovno. Kompleks ustaških logora, Beograd 2007., knjiga I., str. 117-118.