Ime i prezime: Naida Šadija

Razred: III-1

Laboratorijska vježba
Provjeravanje drugog Njutnovog zakona

Grupa: Esma Gaši, Nasiha Kovačević, Emina Malkić, Naida Šadija, Ajsela Šehić, Šejla
Šuvalija, Emina Vatrić
 ● Naslov
Provjeravanje drugog Njutnovog zakona

● Cilj
Cilj ove laboratorijske vježbe jeste provjeriti II Newtonov zakon, odnosno pokazati zavisnost
ubrzanja tijela od sile koja uzrokuje kretanje tijela.

● Istraživačko pitanje
Kako nezavisna varijabla utječe na zavisnu varijablu, odnosno kako promjena masa okačenih
tegova utječe na ubrzanje našega sistema?

● Teorijski dio
Newton je svojim drugim zakonom iskazao utjecaj sile koja djeluje na tijelo, i koja uzrokuje
promjenu količine kretanja (impulsa) tijela. Drugi Newtonov zakon možemo formulisati na
slijedeći način:
Brzina promjene količine kretanja tijela proporcionalna je sili i zbiva se u pravcu i smjeru
djelovanja sile;
∆𝑝
∆𝑡
= 𝐹,
Gdje se pod F podrazumijeva rezultujuća sila koja djeluje na tijelo.
Izraz 𝐹 × ∆𝑡 (∆𝑡 je vrijeme djelovanja sile) naziva se impuls sile, pa slijedi: promjena
količine kretanja tijela jednaka je impulsu sile.

Kada je poznata sila, na osnovu relacije, može se izračunati zavisnost brzine i koordinate
položaja tijela od vremena. Ako se zna brzina i položaj tijela u nekom (početnom) trenutku,
može se odrediti brzina i položaj tijela u bilo kojem (ranijem ili kasnijem) trenutku.

Kada se u Newtunovoj mehanici neko tijelo kreće brzinama koje su mnogo manje od brzine
svjetlosti u vakuumu (v<<c), masa je konstantna, pa je izraz za promjenu količine kretanja:
∆𝑝 = 𝑝2 − 𝑝1 = 𝑚𝑣2 − 𝑚𝑣1 = 𝑚(𝑣2 − 𝑣1) = 𝑚∆𝑣,
odnosno,
𝑚𝑎 = 𝐹.
Znači, sila je jednaka proizvodu mase i ubrzanja koje tijelo dobija pod djelovanjem te sile. Ova
relacija također predstavlja formulaciju drugog Newtonovog zakona. Možemo je shvatiti kao
relaciju koja uvodi silu, kao izvedenu fizičku veličinu.

Ako je poznata sila F, ubrzanje tijela je

𝐹
𝑎= 𝑚
,
iz čega slijedi da ubrzanje ima pravac i smjer djelovanja sile. Ako na tijelo djeluje više sila 𝐹1,
𝐹2…𝐹𝑁, njihova rezultanta je
𝑅 =𝐹1,+𝐹2+...+𝐹𝑁,
a ubrzanje tijela je:
𝑅
𝑎= 𝑚
.
Ukoliko je rezultanta sila koje djeluju na tijelo R=0, onda je a=0, tijelo se kreće ravnomjerno
pravolinijski konstantnom brzinom v=const, ili miruje u datom inercijalnom sistemu
referencije.

Drugi Newtonov zakon predočen sa relacijom (1) vrijedi i u slučaju kada se tijelo kreće
velikim brzinama (𝑣 ≈ 𝑐), dok izraz (2) vrijedi samo za 𝑣 << 𝑐, odnosno, u klasičnoj
mehanici.

● Varijable

I. Nezavisna varijabla u ovom slučaju je vanjska sila, odnosno masa tegova, a ta sila
uzrokuje kretanje sistema. Ona se ne mijenja sama, već mi unosimo i mijenjamo tu
veličinu u toku eksperimenta. U ovom eksperimentu smo proizvoljno mijenjali i
stavljali različite težine tegova, koji su različitim silama utjecali na naš sistem.

II. Zavisna varijabla je predmet istraživanja gdje posmatramo kako nezavisna

varijabla utječe na zavisnu. U ovom slučaju je to ubrzanje, gdje gledamo kako masa
stavljenih tegova utječe na ubrzanje sistema.

III. Kontrolna varijabla je varijabla, odnosno konstanta koja kontroliše krajnji

rezultat. Kod nas je to ubrzanje Zemljine teže, odnosno g. Također, kontrolna
varijabla može biti i masa auta, jer mi nju sve vrijeme držimo pod kontrolom, tj.
ona nije prošla kroz nikakve promjene tokom izvođenja laboratorijske vježbe. Za
kinematičko ubrzanje je to pređeni put, koji je sve vrijeme jednak na startu
određen.
● Hipoteza
Povećanje mase okačenih tegova, će dovesti do ubrzanja sistema tijela, analogno smanjenjem
masa tegova, doći će do usporavanja sistema. Pretpostavljamo da su ove dvije veličine
direktno proporcionalne. Ove pretpostavke taložimo na sljedećim fizikalnim formulama:

→formulu za dinamičko ubrzanje ćemo dobiti rješavanjem sistema:

𝑚𝑡 g - 𝐹𝑧 = 𝑚𝑡 𝑎𝑑
𝐹𝑧 = 𝑚𝑘 𝑎𝑑
 𝑚𝑡 𝑔
odakle je 𝑎𝑑= 𝑚𝑡 + 𝑚𝑘
.
𝑚
S obzriom da su masa kolica ( 𝑚𝑘 = 250g) i ubrzanje Zemljine teže konstantne (g = 9,81 2 )
𝑠
vrijednosti, možemo zaključiti da masa tega, koji se okači na kraj konca, proporcionalno
utječe na ubrzanje sistema.
2
𝑎𝑘 𝑡 2𝑠
Kinematičko ubrzanje ćemo dobiti pomoću formule s = 2
iz čega slijedi 𝑎𝑘= 2 . Možemo
𝑡
zaključiti da povećanjem vremena se smanjuje vrijednost ubrzanja, jer se vrijeme nalazi u
nazivniku razlomka.

● Pribor
Za ovu laboratorijsku vježbu su nam bili potrebni: tegovi različitih masa, štoperica na telefonu,
metar, autić, kotur i stativ.

Skica 1: Skica gore navedenog pribora kojim provjeravamo drugi Njutnov zakon

● Dijagram
 Slika 1: Prikaz postavljenog pribora za realizaciju ove laboratorijske vježbe

● Opis rada vježbe

Najprije smo na prethodno postavljeni uređaj za provjeravanje drugog Njutnovog zakona, tj.
njegove šine, stavile auto mase 250 grama koji je koncem, prebačenim preko pokretnog
kotura, bio povezan za krajnji dio na koji je bio predviđen za kačenje tegova različitih masa.
Prvo smo odredile koliki je maksimalni pređeni put za auto tj. put koji auto pređe dok tegovi
ne dotknu pod, te je jedna od nas na šinama postavile dlan kako bi se auto zaustavilo na tom
mjestu. Zatim smo uzimale tegove različitih masa, te ih kačile na krajnji dio konca sa kukom
predviđenom za njih. Nakon toga je jedna od nas auto vratila na početak šina, dok je druga
držala krajnji dio na kojem su bili zakačeni tegovi. Potom smo odbrojavale od tri do nula i
istovremeno pustile auto i dio sa tegovima, dok je jedna od nas precizno štopala vrijeme za
koje je auto prešlo taj naš prethodno ustanovljeni pređeni put. Ovaj postupak ponovile smo još
četiri puta, s tim da smo svaki put uzimale različite vrijednosti masa tegova, da bismo vidjele
kako se ponaša ubrzanje našega sistema. Sve dobijene, očitane i izmjerene rezultate smo,
naravno, zabilježile, te smo kasnije pristupile računskom dijelu po već poznatim fizikalnim
formulama i samom pisanju laboratorijske vježbe.

● Tabele
Tabela br 1: Tabela mjerenja masa tegova, pređenog puta (s =0,62m), kinematčkog
ubrzanja, dinamičkog ubrzanja i apsolutne greške

Broj m (kg) t (s) 𝑎𝐾(

𝑚
2 ) 𝑎𝐷(
𝑚
2 ) △a(
𝑚
2 )
mjerenja 𝑠 𝑠 𝑠

1 0,04 0,92 1,46 1,34 0,12

2 0,12 0,65 3,12 3,19 0,07

3 0,11 0,66 2,88 3 0,12

4 0,03 0,98 1,29 1,03 0,26

5 0,07 0,76 2,14 2,16 0,02

● Računski dio
 ● Zaključak
Sa završenim eksperimentom vidimo da je hipoteza bila tačna, te da se promjenom nezavisne
varijable (vanjske sile/mase tegova) zavisna varijabla (ubrzanje sistema) proporcionalno
mijenjala. Ovime možemo dati odgovor na istraživačko pitanje: povećanjem mase tegova,
direktno proporcionalno se povećava i ubrzanje. Do zaključka smo došli pomoću podataka
dobivenih mjerenjem i računskog dijela eksperimenta, gdje smo koristeći dobivene podatke
izračunali kinematičko i dinamičko ubrzanje, što i naša tabela pokazuje. Računanjem grešaka
uočavamo da su vrijednosti ta dva ubrzanja približno jednaka, čime smo dokazali Drugi
Newtonov zakon, što nam je ujedno i bio cilj ove vježbe.

● Evaluacija
Ova laboratorijska vježba u kojoj smo određivale kinematičko i dinamičko ubrzanje, kako
bismo provjerile drugi Njutnov zakon, posjeduje prednosti i mane. Kao prednost navest ćemo
to što smo, ove godine, bile u mogućnosti da ovu laboratorijsku vježbu izvodimo uživo u
učionici. Na svu sreću, imale smo adekvatan pribor, koji je doprinio tom praktičnom dijelu
nauke fizike, koji je nama učenicima, često zanimljiviji od samog teorijskog, a i računskog
dijela. Iako smo potvrdile postavljenu hipotezu, donesene zaključke ne smijemo koristiti kao
dokaz, te ih generalizovati na druge uslove. Za početak, vježba je provedena na malenom broju
uzoraka koji nisu adekvatno mjerilo. Opće pravilo koje vrijedi da sve vrste dokazivanja je da
se ne smije tvrditi nešto na osnovu malog broja ispitanih uzoraka. Mi smo sva mjerenja i račun
vršile na osnovu mjerenja jednog pređenog puta, uzimanje drugačije vrijednosti za njega, pa
računanje na osnovu nje, bi dovelo do diverziteta rezultata. Dalje, nedostatak je što je ova
vježba izvođena u prilično “idealnim” uvjetima, tj. nismo uzele u obzir trenje, koje bi se
svakako javilo u realnosti.

● Unapređenje eksperimenta
Način na koji možemo unaprijediti ovu laboratorijsku vježbu je uvođenjem neke nove fizičke
veličine kao na primjer, trenje. Tada bi laboratorijska vježba bila nešto preciznija, tj. račun bi
bio precizniji, a samim time bi se i rezultati više poklapali sa realnim svijetom. Sa druge strane
da je kotur imao masu pojavile bi se drugačije sile zatezanja, što bi prouzrokovalo i drugačije
rezultate za 𝑎𝑑. Još jedan način na koji bi dobili još preciznije rezultate, bio bi mijenjanje mase
kolica pri svakom mjerenju.