Antun Branko Šimić hrvatski je ekspresionistički pjesnik i kritičar.

Jedan je od
najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća i utemeljitelj moderne hrvatske poezije. Rođen
je 1898. godine u Hercegovini. Šimić je počeo pisati sa svega 14 godina. Pokrenuo je
časopise Vijavica i Juriš. Godine 1920. objavio je Preobraženja, zbirku od 48 pjesama. U toj
zbirci objavljene su neke od Šimićevih najpoznatijih pjesama, kao što su Opomena, Pjesnici,
Povratak i druge. Šimić je nažalost obolio od tuberkuloze te umro vrlo mlad, sa samo 27
godina.

Šimićeva poezija pripada ekspresionističkom stilu. Jedna od značajki ekspresionizma

je kolorizam, odnosno simbolika boja, koju Šimić često koristi u svojim pjesmama
(primjerice, plava boja predstavlja nešto mistično). To vidimo u njegovoj pjesmi
„Hercegovina“. Gdje nam se kroz stihove: „ ja koracam livadama plav od sutona“ te „ispod
brežuljaka crni vlak se vuče“ i „ i opet utonu u mraku“ prikazuje slika plavog, starog i
nemoćnog starca kako samo stoji u tami. Također je karakterističan motiv krika, koji se skoro
nalazi u svakoj pjesmi, a jedna od takvih naziva se „Teški zrak“ gdje se u stihovima „ja
stanem nasred ceste“ i stihu „ i kriknem“ možemo doslovno zamisliti i čuti te stihove, stoga
kažemo da većina njegovih pjesama sadrži auditivne i akustične pjesničke slike. Antun
Branko Šimić revolucionirao je hrvatsku poeziju uvođenjem nevezanog, slobodnog stiha.
Suprotstavlja se i rimi, mehaničkom ritmu jer su oni suprotni ekspresivnom izrazu. Budući da
je bio teško bolestan i znao je da će mlad umrijeti, pisao je o patnji i smrti, ali i o tome što
dolazi poslije smrti (pjesme Smrt, Moja preobraženja). Druga dominantna tema je ljubav
(pjesma Ljubav), ali i u ljubavnim pjesmama ponekad koristi motiv smrti (pjesma Povratak).
Šimić je pisao i o religioznim temama, a iako je bio vjernik, u nekim pjesmama iskazuje
sumnju u Boga, osobito potkraj života. Budući da je bio siromašan, Šimić je pisao i o
socijalnim temama. Pisao je i o pjesništvu i stvaralaštvu.

Šimića možemo opisati riječima Jure Kaštelana koje glase: „On nije gledao svijet,
vidio ga je“. Naime, Šimić je smatrao da su forme stvari u prirodi nijeme, bez zvuka, mrtve za
veći dio ljudi te da je cilj umjetnika ili pjesnika da te stvari oslobodi praktične uporabe i tog
znanja o njima, da ih učini što više apstraktnima. Nije mislio da umjetnost mora prikazivati
samo lijepe stvari jer umjetnici u stvaranju ne smiju činiti razliku između lijepih i ružnih
stvari. On je smatrao da Umjetnost se otkriva u ekspresivnosti, a ne u ljepoti.