VELIKOSRPSKA MAŠINERIJA - MIT ILI ČINJENICA

Srbija ima jednu od najboljih obavještajno-diplomatskih mašinerija na svijetu. I to ne danas

nego od sredine 19. stoljeća.

Kako je došlo do toga?

Nakon drugog srpskog ustanka, primorano, usljed poraza u ratovima sa Rusijom,

Osmansko carstvo je prihvatilo autonomiju Beogradskog pašaluka. Zahvaljujući tome, već
od 1830-tih godina Srbija ima vlastita državna tijela: policiju, vojsku, diplomatiju.

I pored toga što su često bile međusobno sukobljene, velike europske sile zajednički su
nastojale djelovati na rušenju Osmanskog carstva. Austro-Ugarska je nekako smatrala
prirodnim da njoj pripadnu Osmanska područja na Balkanu. Engleskoj to nije odgovaralo,
jer bi to učinilo Austro-Ugarsku previše snažnom. Treba imati u vidu činjenicu da tada još
nije postojala Njemačka država tako da je najvažniji oponent Engleskoj bila Austro-
ugarska. Kako nije imala mogućnost direktno prodrijeti na prostor Balkana, Engleska je
odlučila da maksimalno podrži stvaranje novih nezavisnih država na prostoru koji je
pripadao Osmanskom carstvu (Grčka, Bugarska, Rumunija, Srbija). Kako je Srbija, svojim
položajem, bila najbliža Austriji, engleska se opredijelila da ojača Srbiju, kao prepreku koja
bi trebala otežati širenje Austro-Ugarske dalje prema Balkanu. Kako nije imala direktan
pristup Srbiji, nije mogla odabrati politiku otvorene podrške Srbiji. Razlog tome je i
pravoslavlje kao poveznica Srbije i Rusije, a posebno i iz razloga što su upravo Ruske
pobjede protiv Osmanlija otvorile mogućnost autonomije Srbije. Zbog toga se odlučila da
Srbiji «usadi» ideju o Velikoj državi koja bi obuhvatala znatno širi prosto (čak i dio
tadašnjeg prostora Austro-Ugarske). To je urađeno preko čeških (Frantisek Zach) i poljskih
(Adam Jerzy Czartoryski) špijuna, a koji su funkcionisali preko tzv grupe Hotel Lambert
(hotel u Parizu u kojem su se okupljali oni koji su djelovali protiv interesa Austrije i Rusije).
Finansijsku pomoć, ova grupa je dobijala od Francuskog ministarstva, kao i Britanskog
ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office) putem udruženja kojeg je vodio Lord Dudley
Stuart.1
Knez Adam Czartoryski u svojim je Savjetima Srbiji za vođenje politike, sugerisao srpskim
vlastodršcima da „Srbija sebi stvori plan za budućnost”. 2

Ta ideja u Srbiji je realizovana kroz strateški dokument «Načertanije» čiji službeni autor je
Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova Srpske kneževine. Dokument je sačinjen kao
tajni dokument koji je objelodanjem tek 1906. godine. Stvarno je dokument «sačinio»
Frantisek Zach, a nepoznato je ko je njemu davao instrukcije i metodologiju. Za očekivati
je da je to rezultat strateškog rada Britanskih službi. Za udaljavanje Srbije od Rusije (čije
pobjede u ratovima protiv Osmanskog carstva su i omogućile autonomiju Beogradskog
pašaluka) angažovan je Britanski konzul u Beogradu Colonel Georg Loyd Hodges. Drugi
Britanski diplomata David Urguhart je 1833. sačinio tzv Urquhartov izvještaj za Foreign
Office kojim sugeriše potrebu da se Srbija odvoji od Ruskog uticaja i podrškom Londona i
Pariza napravi centrom koji bi okupio okolna područja naseljena slavenskim narodima.

Političke aktivnosti poljskih emigranata na Istoku bile su pažljivo planirane i pragmatično

izvedene. Organizirali su razgranatu mrežu tajnih diplomatskih uporišta, financijski i
politički potpomognuti francuskom i britanskom diplomatijom. Uz pristanak Pariza i
Londona, Poljaci su usmjerili sve svoje napore na dugoročno ometanje planova Rusije i
1
M. Handelsman, La politique yougoslave du prince Czartoryski entre 1840 et 1848, I. Organisation , in: Bulletin International de
l'Acdémie polonaise des sciences et des lettres, no 8, Cracowie 1929, pp. 107-111.)
2
A. J. Czartoryski, „Conseils sur la conduite a suivre par la Serbie“, (Pariz januar 1843), BCz, 5404 IV, str. 89-99;

1
Austrije - dviju imperija koje su, zajedno s Pruskom, podijelile Poljsku. Regije u kojima su
se interesi tih sila preklapali bile su balkanske provincije Osmanskog carstva.

Ova strategija je usmjerila srpsku politiku ka izgradnji velike Srbije te upotrebu

obavještajnog rada i diplomatije kao sredstva za ostvarenje ciljeva. Kako je Britanska
diplomatija i obavještajne služe u to vrijeme slovile kao daleko najorganizovanije u Svijetu,
jasno je kako je jedna mala i siromašna država uspjela razviti i provoditi strategiju koja joj
je omogućila da napravi prilično veliku državu. Velikosrpska politika je i Kraljevinu SHS i
Kraljevinu Jugoslaviju i NFRJ smatrala svojim ciljem, odnosno Velikom Srbijom i uspijevala
je kroz period od skoro 200 godina nametati dominaciju srpske ideje.
Dugoročno ulaganje u obavještajne i analitičke službe, kao i u diplomatiju davalo je i još
uvijek daje rezultate. Čak je i diplomatija SFRJ bila Velikosrpska i u njoj su dominirali
srpski kadrovi, a oni koji nisu bili srpski, bili su dobro indoktrinirani i suštinski radili za
interese velike Srbije. To se vidi i po ostavštini SFRJ u tzv nesvrstanom svijetu koji je
dominantno bio na strani Srbije u događajima devedestih godina dvadesetog vijeka
(uključujući i veliki broj muslimanskih država).

I komunisti (Josip Broz) su, kako bi zadržali vlast, prihvatili saradnju sa Velikosrpskom
mašinerijom i FNRJ i SFRJ pretvorili praktično u Veliku Srbiju. To se pokazalo po
konačnom opredjeljenju JNA, kao i većine diplomata i drugih visokih funkcionera SFRJ.
Čak je, ovim posebnim djelovanjem, i Hrvatska suštinski stavljena u funkciju Velike Srbije.
Može se reći da je velikosrpska mašinerija (kroz diplomatiju) najzaslužnija za međunarodni
uspjeh Josipa Broza kroz Pokret Nesvrstanih.

Nemoguće je da jedna mala, siromašna i totalno nerazvijena oblast u okviru Osmanske

države (koja je bila u raspadanju) može tako postaviti svoje djelovanje da u situaciji kada
se «bori» za autonomiju i nezavisnost, analizira i planira uticaj na populacione grupe u
svom okruženju. Takvo djelovanje je teško za očekivati i kod mnogo razvijenijih i
organizovanijih država. Posebno je malo vjerovatno da se to može desiti djelovanjem
nekoliko pojedinaca. U stvari, djelovanjem nekoliko pojedinaca koji su tehniku (KnowHow)
donijeli iz, u to vrijeme, najorganizovanije i najmoćnije države te su to implementirali.
Dakle, iza ovog projekta je definitivno stajala Britanska mašinerija. To je ista ona
mašinerija koja je uspjela staviti pod svoju kontrolu izuzetno bogato područje indijskog
potkontinenta, priobalnu Kinu i značajan dio Afrike.

Iako ima naznaka da je prvobitna ideja, koju je na papir stavio Frantisek Zach, bila manje
velikosrpska, odnosno nije predvidjela potpunu dominaciju Srbije unutar buduće velike
države (jer bi takav koncept bio i dugoročno održiviji), to je, za ovo razmatranje, manje
bitno. Najbitnije je razumjeti sposobnost Srpske mašinerije da strateški postavlja
nacionalne ciljeve i sistematično ih realizuje primjenom diplomatije, obavještajnog i
propagandnog djelovanja. Tu metodologiju je velikosrpska mašinerija dobila od Velike
Britanije posredstvom Lambert grupe i djelovanjem Britanskih obavještajaca.
Srpska velikodržavna mašinerija je od Britanije preuzela metodologiju ne biranja sredstava
da bi se ostvario cilj, kao i veliku okrutnost. Na sličan način, ali u znatno drugačijim
okolnostima, Britanci su istrijebili mnoge narode na područjima kojima su vladali (Sjeverna
Amerika, Australija).
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina proširi svoj državni
teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da
se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovaračkim stolovima, uz
podršku njihovih ratnih saveznika. Uža Srbija, koja je obuhvatala Beogradski pašaluk,
poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine proširila se teritorijalno na Kosovo, dio
Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U toku prvog Balkanskog rata srpske jedinice

2
su u tim područjima počinile zločin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima.
Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovništvo na najprimitivniji način, noževima,
sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od Selidbe
naroda. Progon nesrpskog stanovništva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je
došlo do masovnog iseljavanja, što je dovelo do izmjene demografske strukture i
provođenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. 3

Ono što karakteriše djelovanje politike Načertanija jeste fokusiranost na dugoročne ciljeve.
Trenutno (zadnjih 20-30 godina) je na preuzimanju Bosne. Izuzetna je sposobnost ove
Velikosrpske mašinerije u analizi i planiranju dugoročnog djelovanja. Preuzmanje Bosne
se provodi još od sredine 19. stoljeća kroz srbizaciju pravoslavnih Bošnjaka i hrvatizaciju
katoločkih bošnjaka, dok se muslimanski bošnjaci nastoje raspametiti i navesti na
iseljavanje iz Bosne. To se postiže i dijelom stavljanjem pod kontrolu bošnjačke
inteligencije, koja je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća dominantno
naklonjena velikosrpskim vrijednostima.

Pritisak i stvaranje želje za iseljavanjem kod Bošnjačkih muslimana nastavlja posebno u

vrijeme kraljevine Jugoslavije, a nešto manjim intenzitetom u FNRJ i SFRJ. U okviru FNRJ
i SFRJ velikosrpska mašinerija je primijenila srbizaciju obrazovanja u Bosni (dovođenjem
učitelja i nastavnika iz Srbije i Crne Gore) koji su nametnuli obrazovni diskurs koji je
prikriveno forsirao velikosrpske vrijednosti. Kod muslimanske inteligencije se potencirao
kompleks manje vrijednosti i podređenosti srpskim vrijednostima. U tome je, pored
političara, književnika, umjetnika značajno mjesto imali i mediji koji su dominantno bili pod
uticajem i kontrolom KPJ (SKJ), a koja je opet perfidno protežirala velikosrpske vrijednosti.

Velikosrpska mašinerija nije ni demokratizaciju dočekala nespremna. Tako je u skoro sve

političke stranke koje su nastale u demokratskoj BiH instalirala svoje kadrove, ili tim
strankama «nametnula» neki «novi sistem vrijednosti» sa potenciranjem građanskih
opcija, borbe protiv nacionalizma, glorifikovanja bivšeg društvenog sistema i bivše države,
a istovremeno je nametnuto, kao mjerilo vrijednosti, kritikovanje svega što se povezuje sa
državom Bosnom i Hercegovinom. Tako se većina političkih stranaka u BiH, a koje
glasove dobijaju u bošnjačkom korpusu, otvoreno ili prikriveno odriču zastave nezavisne
BiH (sa ljiljanima), u drugi plan stavljaju potrebu pamćenja događaja iz devedesetih
godina, zagovaraju «okretanje budućnosti bez nepotrebnog spominjanja događaja oko
kojih se ne možemo složiti»... Dakle, rade protiv BiH. U čijem interesu? Dio tih političkih i
«nevladinih» opcija je direktno u službi velikosrpske mašinerije, dio je to kroz aktivnost
pojedinih članova tih organizacija, a dio je «nasjeo» na nekritički promovisane vrijednosti
kao što su: nezavisno novinarstvo mora kritikovati vlast, nacionalizam je najveće zlo za BH
društvo (pri čemi na kraju fokus bude samo na bošnjačkom nacionalizmu). Pri tome se
termin «nacionalizam» prezentuje u obliku kako je to bilo u komunističkom sistemu: ne kao
isticanje vlastitih vrijednosti jedne nacije, nego kao mržnja prema drugim nacijama.
Kako Bošnjaci nikada (pa ni nakon zločina koji su prema njima počinjeni) nisu iskazivali
mržnju prema drugima, nužno je izmišljati bošnjačku mržnju čak i kroz nakaradno
tumačenje izjava bošnjačkih političara (izjava «Ako bude napadnut, bošnjački narod će se
braniti» se interpretira sa «Bošnjaci prijete ratom»; izjava: «glasači koji podržavaju
političare koji su bahati time podržavaju njihovu bahatost» se interpretira kao «...
proglašava cijeli narod genocidnim»). Zahvaljujući kontinuiranom specijalnom djelovanju
medija, diplomatije, obavještajnih službi, nekih političkih stranaka, nekih nevladinih
organizacija, nekih pojedinaca, ovakve izvitoperene interpretacije nisu bez djelovanja u
bošnjačkom narodu.

3
Prof. dr. Dzenana Efendic Semiz: SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE

3
Zašto je važno ovo, prethodno izneseno, znati i razumjeti?

Ko god se želi uspješno boriti protiv nekog neprijatelja, mora ga dobro upoznati, kao i
upoznati metodologiju koju on koristi.
Jako je mnogo dešavanja koja izgledaju slučajna, ali su stvarno proizvod osmišljenog,
dobro isplaniranog i dobro provedenog specijalnog djelovanja.
Najvažniji metod kojeg Velikosrpska mašinerija koristi je zbunjivanje bosanskog naroda,
prekrajanje historije, prikazivanje stvari kakve one nisu.

Evo nekih primjera:

 BiH je jedna od najmanje zaduženih država u Europi, a daleko najmanje zadužena u

Jugoistočnoj Europi, ali to ne smeta velikosrpskoj mašineriji da konstantno potencira
kako BH vlast zadužuje narod.
 Plasiraju se priče o tome kako se najveći dio budžeta koristi za državne službenike
(vlast), što nije tačno. Oko 60% budžeta se koristi za plate, ali ne državnih službenika
nego javnih službi (obrazovanje, policija, sudstvo, tužilaštvo, kultura, zdravstvo, civilna
zaštita, vatrogasci, socijalne ustanove...) a samo 4,4% budžeta ide na plate državnih
službenika, odnosno čiste administracije. A i ta administracija mora postojati, tj postoji u
svim državama, ali se vrlo uspješno plasiraju priče koje imaju za cilj prikazati da je
jedino BH administracija nepotrebna.
 Decenijama se plasiraju priče kako preko 70% mladih ljudi želi napustiti BiH iako nije
provedeno ni jedno relevantno istraživanje. Nakon više od 20 godina potenciranja takve
priče nije nelogično da ljudi zaista počinju tako i razmišljati.
 Uporno se potencira izjednačavanje svih političara a cilj toga je omrziti BH političare
građanima, čime se otvara prostor za nečije druge političare.
 Glorifikovanje bivšeg političkog i društvenog sistema i bivše države a na način da se
uporedi sa sadašnjom državom BiH. Pri tom se BiH društvo prikazuje kao primjer lošeg,
a bivše društvo kao primjer dobrog. Takva propaganda se ne provodi više nigdje u
Svijetu, a pogotovo ne u susjednim državama, međutim, našem narodu se nameće
bivša država kao mjerilo vrijednosti iako je ta država omogućila održavanje velikosrpske
politike i četničke ideologije, počinila zločine progona političkih neistomišljenika...
 U historiji nije zabilježen ni jedan slučaj političke organizacije Bošnjaka koja je
zagovarala hegemoniju niti mržnju prema bilo kojoj drugoj etničkoj grupi, a pogotovo
koja je počinila bilo kakav organizovani zločin prema drugim narodima. Nasuprot tome
imamo širenje propagande o zločinačkoj prirodi Bošnjaka. Tako se stalno provlači priča
o Handžar diviziji kako bi se opravdali četnički zločini, iako iza tzv Handžar divizije nije
stajao ni jedan politički pokret Bošnjaka. Pojedinci (Bošnjaci) se proglašavaju
«sljedbenicima i simpatizerima» ustaškog rezima i traži se promjena naziva ulica i
ustanova, da bi se relativiziralo nazivanje institucija po presuđenim ratnim zločincima.
Čak i u vrijeme srednjovijekovne Kraljevine Bosne, nakon krstaških ratova koje su
katoličke sile (po «nalogu» Vatikana) poduzimale protiv Bosne, i koji su pokretani nakon
informacija koje su, između ostalog, dostavljali i Franjevci, nije zabilježeno da je
tadašnja bosanska vlast niti narod poduzimao bilo kakve osvetničke poteze protiv
Franjevaca. Moglo bi se konstatovati da je tolerancija jednostavno u genima Bošnjaka.
 Bošnjaci su 1878. godine potpali pod vlast Austro-ugarske i nametnuta im je latinica kao
službeno pismo. Prije toga Bošnjaci su koristili arapsko pismo (koje je bilo službeno
pismo u Osmanskom carstvu). I odjednom skoro svi Bošnjaci postaju «nepismeni». To
se kasnije u propagandi koristilo da se pokaže kako su Bosnjaci najnepismeniji narod
na ovim prostorima. A da zamislimo da u ovo vrijeme nekim čudom Kina zavlada
Europom i nametne kinesko pismo kao službeno. Onda bi neki kineski novinar mogao
napisati da je nevjerovatno da u 21. stoljeću skoro da nema pismenih ljudi u Europe!

4
 Ovo je korišteno da se bošnjačkoj inteligenciji nameće kompleks manje vrijednosti i stid
što pripadaju Bošnjacima. Tako se nametala "činjenica" o prvim osnovnim školama
1890-tih godina iako su na prostoru BiH škole (a mogli bismo reći i univerziteti)
postojale od kraja 15 stoljeća, a postoje neki zapisi o školi u Visokom iz 1180. godine
(podaci iz arhiva katoličke crkve u Španiji). Zbog toga je ne mali broj bošnjačkih
intelektualaca bio u službi velikosrpske propagande i politike.

Ukoliko ne uspijemo što većem broju građana «otvoriti oči» i pokazati im kako sve
velikosrpska mašinerija djeluje, ona će imati uspjeha. Nužno je da građani razumiju i uoče
podmetanja i izmišljanje afera i problema gdje ih nema. Sve dok ne mali broj građana
nasjeda na tu propagandu (specijalni rat), postojaće mogućnost djelovanja tzv «novih
političkih snaga», a koje su stvarno u službi velikosrpske politike.

Analizirajući smjernice tzv «Drugog memoranduma SANU» uočljivo je da ne mali broj

političkih stranaka i veliki broj nevladinih organizacija, medija i drugih djeluju po tim
smjernicama.

Možemo uzeti primjer Naše stranke: Nastoji uspostaviti «najmanji zajednički sadržilac o
događajima iz dvedesetih» sa druga dva naroda u BIH, kako bismo zaboravili prošlost i
okrenuli se budućnosti; ne želi koalirati sa bošnjačkim nacionalnim strankama, ali može sa
srpskim i hrvatskim nacionalnim strankama; bori se za «zaboravljanje svetosti naše
borbe» i kroz pristup «svi smo svima palili kuće» nastoji izjednačiti agresora i žrtvu.
Možemo uzeti primjer generala Jovana Divjaka: Bio je oficir Armije BiH i heroj, jer je kao
Srbin, umjesto da ode u JNA ostao u Armiji BiH. Postoji mogućnost da se on iskreno
opredijelio za nezavisnu BiH, ali postoji i druga mogućnost. Za slučaj u bivšoj
Dobrovoljačkoj ulici Međunarodni sud u Hagu je rekao da nije bio ratni zločin i da je kolona
JNA bila legitimni vojni cilj. Nakon toga general Divjak nekoliko puta izjavljuje da se desio
zločin u Dobrovoljačkoj. Zašto?
Ima i drugih «pripadnika Armije BiH» koji nakon završetka rata uporno potenciraju
pojedinačne zločine pripadnika Armije BIH (Mušan Topalović Caco) nastojeći ih perfidno
izjednačiti sa organizovanim i sistematski počinjenim masovnim zločinima političkih i vojnih
struktura a ne pojedinaca kod druga dva naroda u BiH. Da li su oni u redove Armije BiH
stupili ličnim opredjeljenjem za državu BiH ili su pristupili po zadatku?

5
Šta je potrebno uraditi?

Nužno je naći načina da se što većem broju Bošnjaka i Bosanaca objasni djelovanje
Velikosrpske mašinerije, kako bi se smanjilo njeno djelovanje na mišljenje i stavove
Bošnjaka i Bosanaca.
Očigledno je da nemamo mogućnost to raditi preko medija, jer je preveliki broj onih, u
našim redovima, koji nas izdaju. Jedni za novac, drugi zbog ucjene, treći zbog vlastite
sujete i prevelikih ambicija. Zbog toga je teško imati medije izvan kontrole i uticaja
velikosrpske mašinerije.
Dijelom se mogu koristiti društvene mreže, ali i to ima ograničen domet, obzirom da je
velikosrpska mašinerija uspostavila sistem svojih «internet boraca». Na svaku objavu,
slijedi salva uvreda i iznošenja suprotnih stavova.

Jedan od pristupa bi mogao biti razvijati opciju individualnog objašnjavanja ljudima, ali sa
iznošenjem relevantnih dokaza.
Alija Izetbegović je jednom izjavio «da se mi moramo boriti za slobodu medija, iako znamo
da to otvara prostora onima koji će izmišljati laži o nama. Moramo narod obrazovati kroz
institucije kulture, kako bi znao razlikovati istinite od lažnih vijesti.»
Postići to nije događaj nego dugotrajan proces koji se mora dobro pripremiti i sistematično
provoditi.