Oleg Rumjancev

Ukrajinci na teritoriju bivše Jugoslavije

do 1890.
Opće značajke ukrajinskoga migracijskog
pokreta 18–19. stoljeća

U 18. stoljeću započelo je jedno od najtežih razdoblja postojanja ukrajinskog

naroda. Poraz Mazepe kod Poltave stvorio je preduvjete za uništenje korijena
neovisnosti Ukrajine – slobodnoga kozaštva, a razaranje Nove Siči1 bilo je posljednji
korak njegove likvidacije. Zbog triju podjela Poljske 80% Ukrajinaca postalo je
podanicima ruske dinastije Romanov, dok su Galicija, Bukovyna i Zakarpattje pali
pod vlast Habsburgovaca. Nepovoljni uvjeti života potaknuli su masu Ukrajinaca da
se rasele po raznim zakutcima Carstva.
Unutar Ruskoga Carstva krajem 18. do prve polovice 19. stoljeća ukrajinsko
stanovništvo migriralo je u smjeru Crnog i Azovskoga mora, do Sjevernoga Kavkaza
i središnje Rusije, u smjeru Volge. Ukidanje kmetstva 1861. godine pogodovalo je
povećanju mobilnosti seoskoga stanovništva, a prenaseljenost i nezaposlenost postali
su osnovnim uzrocima migracijskog pokreta. Prvih godina poslije reforme većina
Ukrajinaca išla je do Kavkaza, dok je krajem 19. i početkom 20. stoljeća emigracija
bila usmjerena na Aziju. Migracija Ukrajinaca na Zapad nije bila povoljna za Rusko
Carstvo i zato se ograničavala.
Osnovni emigracijski val iz Zapadne Ukrajine na Zapad, a posebno preko
oceana, formirao se u drugoj polovici 19. stoljeća. Međutim prve masovne seobe
Ukrajinaca na Balkan počele su još sredinom 18. stoljeća, kad je od Osmanskoga
Carstva bio oduzet dio Panonske nizine. Na tu opustošenu zemlju počeli su dolaziti
emigranti iz raznih dijelova Austrijskoga Carstva – Mađari, Slovaci, Ukrajinci.
Isprva su emigranti bježali na Balkan od feudalnog ugnjetavanja, a s ukidanjem
ropstva u Austro-Ugarskoj 1848. godine na iseljenje su poticali nedostatak zemlje i
1 Sič (Zaporoška Sič, Запорозька Січ) – povijesni teritorij u Ukrajini od 16. do 18. st., utvrda i sredi-
šte ukrajinskih kozaka (op. prev.).
311
pritisak zemljoposjednika. Seljaci, kao i radnička klasa, trpjeli su razna ugnjetavanja
socijalnog i ekonomskog obilježja. Visok mortalitet išao je ruku pod ruku s visokim
natalitetom – bez obzira na teške uvjete života, stanovništvo se nastavljalo povećavati.
Carska politika Habsburgovaca imala je kolonijalni karakter i smatrala
je periferiju države – kojom je bila i Galicija – izvorom za blagostanje centra. U
Zapadnoj Ukrajini postojali su razni oblici preferencijalnog pritiska, iscrpljujući teret
koji je pao na leđa seljaka. Nepovoljni ekonomski uvjeti i nemogućnost oslobađanja
od duga uništavali su ukrajinsko seljaštvo kao socijalnu klasu. Osim toga, u 19.
stoljeću političke i kulturne inicijative Ukrajinaca na teritoriju Austro-Ugarske (kao
i u Ruskome Carstvu) doživljavale su represije. Ti su čimbenici kod ukrajinskih masa
izazivali emigracijska raspoloženja.

1. 1. Rusinska2 migracija u drugoj polovici 18. stoljeća

Sredinom 18. stoljeća iz zakarpatskih rajona Prjašivščyne3 do Bačke4 počeli su

stizati prvi5 predstavnici ukrajinskog stanovništva. Novopridošli stanovnici nazivali
su se Rusynima ili Rusnacima – kao i velika većina ukrajinskog stanovništva u to
doba. Prve obitelji pristigle su 1743–46. do bačvanskoga grada Kule; tada se u
mjesnoj dokumentaciji javljaju prva rusinska prezimena, a 1951. na tom je prostoru
bilo 11 rusinskih obitelji6.
Središtem te istočnoslavenske grupe postalo je selo Ruski Krstur (u daljnjem
tekstu Krstur), koje je prije dolaska Rusina već postojalo, ali je bilo opustošeno.
Prema narodnoj tradiciji smatra se da su se Rusini u tu sredinu počeli doseljavati
1745–46, dok se prema službenim podacima to dogodilo kasnije.7
2 Iako su se prema izvornom rus’ko-ukrajinskome modelu nazivali Rusyny, dalje u tekstu, koji se odnosi
već na južnoslavenske zemlje, držat ćemo se pisanja njihova imena prema kasnije ustaljenome modelu –
Rusini, koji su doseljenici prihvatili prema izgovaranju njihova imena u novoj sredini (op. ur.).
3 Prjašivščyna – oblast Prjašiv (Prešov), zapadni dio ukrajinskoga Zakarpattja, ukrajinski etnički
teritorij koji danas pripada istočnoj Slovačkoj. Nastanak i širenje toga toponima povezani su s nastankom
Prjašivske biskupije 1816. i s pripajanjem toga teritorija Čehoslovačkoj 1919. godine.
4 Bačka (Бачка, Bačka, Bácska) – povijesno područje između Dunava i Tise. Južni dio Bačke pripada
Vojvodini (Srbija), a sjeverni dio Mađarskoj.
5 Prema podacima B. D. Lanovyka (»Ukrajins’ka emigracija v central’nu, pivdenno-shidnu ta zahidnu
Jevropu«. U knj. Istorija ukrajins’koji emigraciji, Kijev, Vyšča škola, 1997, str. 226), u to vrijeme na
tom se području već moglo susresti i druge slavenske iseljenike iz Ugars’ke Rus’i – sudionike ustanka
1704–09. na čelu s Ferencom II. Rakocijem (Ferenc II. Rákóczi), koji su nakon poraza morali emigrirati.
6 J. Ramač, Kratka ystoryja rusnacoh. Novi Sad: Grekokatoljicka parohyja sv. Petra y Pavla, 1993, str.
37.
7 Isto.

312
 Administrator carskih zemalja Bačke, Josip de Redl, odobrio je 17. siječnja
1751. slobodnom seljaku Myhajlu Munkaču, rodom iz sela Červenova, Berežs’kog
rajona, da preseli iz Zakarpattja u Krstur 200 seljačkih obitelji. Novopridošlu
stanovništvu podijeljene su parcele zemlje, a uvjeti korištenja određeni su u
odgovarajućem ugovoru o najmu. Iznos najma nije prelazio 300 forinti, dok se u
naturi isplaćivala jedna sedmina uroda. Prvih godina nakon preseljenja predviđalo
se oslobođenje kolonista od državnih poreza. Prema vjeroispovijesti preseljenici su
trebali biti unijati (katolici istočnog obreda, grkokatolici) i prema ugovoru nisu bili
kmetovi. U vrijeme neporeznoga gospodarenja kolonisti su sebi morali izgraditi
kuće.8
Preseljenje u srpsko selo Kucuru počelo je 15. svibnja 1763. nakon potpisivanja
odgovarajućeg ugovora u Somboru. Krsturčaninu Petru Kišu bilo je dozvoljeno
pronaći i dovesti iz mađarskoga kraja 150 obitelji Rusyna-unijata.9 Uvjeti tog
preseljenja nisu se previše razlikovali od uvjeta krsturskog dokumenta, međutim
naglašeno je da se seljanima dopušta »шлєбодней селїдби« (»slobodna selidba« – op.
prev.).10
Rusinsko stanovništvo tih dviju sredina brzo se povećavalo. U Krsturu, koji
je bio čista rusinska sredina, 1756. bilo je 400 stanovnika, 1764. godine 1341, a
1792. brojka se popela na 2100 stanovnika. Dok se do 1764/65. prirast stanovništva
objašnjavao dolaskom novih doseljenika, sljedećih se godina migracija prekinula i
stanovništvo se povećavalo prirodnim putem.11 U Kucuri je 1764. stanovalo 386
Rusina (ili 86 obitelji), 1765. godine 494 Rusina (115 obitelji), a 1779. godine 685
Rusina (96 obitelji). Treba spomenuti da se u Kucuri s naseljavanjem Rusina broj
Srba postupno smanjivao.12
Bez obzira na to što je osnovni migracijski val završio 1764/65, u te su krajeve
i dalje dolazili novi Rusini. Općenito, u drugoj polovici 18. st. u Bačku su dolazili
kolonisti ukrajinskoga podrijetla iz sjeveroistočnih oblasti tadašnje Mađarske –
naprimjer Ung, Ugocsa, Bereg, Szatmár, Máramaros, Sáros, Zemplén, Szepes, Abaúj,
Torna, Borsod, Heves, Szabolcs, Csanád13. Ta područja danas pripadaju Mađarskoj,
Ukrajini, Slovačkoj i Rumunjskoj.
8 J. Ramač, Kratka ystoryja rusnacoh, str. 38–39.
9 Koliko je poznato, prvi doseljenici bili su iz sela Mučanj (Mucsany) i njegove okolice (Boršods’kyj
rajon).
10 J. Ramač, Kratka ystoryja rusnacoh, str. 40–41.
11 Isto, str. 40.
12 Isto, str. 42.
13 Isto, str. 43.
313
 Još krajem 18. st. mogla se već osjetiti prekomjerna naseljenost glavnih
rusinskih središta u Bačkoj. Prema uvjetima najma bilo je zabranjeno dijeliti zemlju
među nasljednicima, a to je onemogućavalo da mladi osnivaju posebna gospodarstva.
Zbog nedostatka zemlje dio kolonista se preselio u druga bačvanska sela – Đurđevo,
Gospodinci, Obrovac, Bač i dr., a kasnije u mjesta u Srijemu14, Slavoniji i Banatu15.
U Novi Sad su Rusini iz Krstura i Kucure došli 1766, gdje je 1802. već bilo 47
rusinskih obitelji (212 osoba).
U rusinskoj sredini osnovane su grkokatoličke župe. Prva je bila Krsturska,
osnovana već 1751. godine; 1766. osnovana je župa u Kucuri, a 1780. u Novome
Sadu. Dana 17. lipnja 1777, odlukom Marije Terezije Habsburške i bulom rimskoga
pape Pija IV., za unijate tih krajeva osnovana je Križevačka biskupija. U sklopu župa
osnovane su škole – 1753. krsturska, a 1765 (možda i ranije) kucurska. U školama
se učilo pisati i čitati na rusinskom, a koristile su se knjige dovezene iz Zakarpattja –
bukvari, crkveni priručnici (katekizmi), psaltiri i časoslovi.16

1. 2. Zaporoški Kozaci u Banatu

Godine 1785–86. u Banatu su se pojavili zaporoški Kozaci. Poslije rušenja Siči

osnovali su svoja naselja na obalama Dunava, na teritoriju Osmanskoga Carstva.17
Prema podatcima B. Krupnyc’kog, na Zadunajs’koj Siči,18 koja se nalazila u Dobrudži,
Zaporošci su se susreli s donskim Kozacima, s kojima su ulazili u konlikte. Zbog
toga je turska vlada iselila Zaporošce do linije Silistrija–Ruščuk, što je izazvalo
nezadovoljstvo potonjih i navelo ih na pomisao o sporazumu s austrijskom vladom.19
S druge strane, L. Čelap je pisao da su se nakon prijelaza Kozaka s dunavskoga
teritorija u Rusiju pojavila nastojanja da se oni ožene i da ih se primora da se nastane,
14 Srijem (Srem, Srijem, Srym, Srim, Sirmium) – povijesni kraj između Save i Dunava. Istočni dio Srije-
ma pripada Vojvodini (Srbija), a zapadni Hrvatskoj.
15 Banat – povijesni kraj između Tise, Dunava i Transilvanskih Alpa. Zapadni dio Banata pripada Voj-
vodini (Srbija), a istočni Rumunjskoj.
16 J. Ramač, Kratka ystoryja rusnacoh, str. 58–67.
17 Više o tome: J. Paščenko, Sto rokiv u Podunavju. Ukrajins’ko-serbs’ki zvjazky doby baroko. Kyjiv,
1995 (http://www.rastko.rs/rastko-ukr/au/epascenko-100.html) (op. ur.).
18 Zadunajs’ka Sič – vojna zajednica zaporoških Kozaka osnovana na ušću donjega toka Dunava kao
posljedica likvidacije Zaporoške vojske 1775. Zaporošci su živjeli u početku na lijevoj, a kasnije na desnoj
obali Dunava i prvo služili Osmanlijama. Kasnije se dio Kozaka preselio na Kuban, dio na Azovsku obalu,
a puno ih se naselilo u Banatu i Bačkoj ili su ostali živjeti na ušću Dunava.
19 B. Krupnyc’kyj, »Zadunajs’ka Sič«. U knj. Encyklopedija ukrajinoznavstva, Kyjiv, 1994, str.
463−464; reprint izdanja Encyklopedija ukrajinoznavstva, dva toma, glavni redaktori V. Kubijovyč i Z.
Kuzelj, München–New York: Naukove Tovarystvo im. Ševčenka, 1949.
314
što je izazvalo nezadovoljstvo i uzrokovalo iseljenje Zaporožaca do Banata.20
U travnju 1785. predstavnici Zaporožaca obratili su se Austrijskom Carstvu s
molbom da ih se primi u službu kao slobodne vojnike (između 7000 i 8000 ljudi).
Kozaci su bili spremni prihvatiti novu podređenost, ali su željeli sačuvati svoje
tradicionalno naoružanje i narodnu odjeću te nisu željeli biti natjerani na bračni
život. Također su željeli služiti na najopasnijim mjestima. U ratno vrijeme htjeli su
biti osigurani od strane vlade kao vojna lica prve linije. Za osiguranje života u mirno
doba molili su da im se omogući korištenje oranice na graničnome području. Prema
vjeroispovijesti, Zaporošci su bili stari vjernici pravoslavci i imali su sa sobom svoje
svećenike.21
Kao što je istaknuo austrijski oicir primajući kozačke delegate, u to ratno
doba nije bilo moguće da se ne prime Kozaci, slavni po svojoj hrabrosti. Vlada se
s oprezom postavila prema situaciji, ali već 27. travnja 1785. car je dao pristanak
da se prime Kozaci u Banat i Bačku, budući da je na tome području bilo dovoljno
neobrađene zemlje kojom su se vojnici mogli koristiti. Kozaci su službu morali
obnašati uzduž Tise – ta se odluka temeljila na tome što su imali veliko iskustvo
službe na vodi. Mogli su dovesti svoje konje i koristiti se svojim oružjem, a tko nije
imao oružja, besplatno bi ga dobio od vlade. Također su dobivali plaću, kruh, hranu
za konje i uniforme skrojene na kozački način. Gotovo svi uvjeti koje su Zaporošci
postavili bili su prihvaćeni.22 Granice Carstva Kozaci su prešli u Bukovyni, prema
tajnom dogovoru, s vojnim austrijskim kolima.23
U srpnju 1785. odlučeno je da se Zaporošci nasele u rajon Szenta. Kozake
je trebalo podijeliti, prema njihovoj želji, na tri vojne službe – konjanike, pješaštvo
i riječnu službu. Dana 19. srpnja 1786. Slavonska generalna komanda izvijestila
je da se prema carskoj naredbi Zaporošci mogu seliti po mjestima svog budućeg
prebivališta.24
O daljnjoj sudbini zaporoških Kozaka u Banatu danas postoje samo teorijski
spisi. Prema nekim mišljenjima Kozaci su nestali, budući da nisu imali tradiciju
ženidbe ni iskustva u vođenju vlastitoga gospodarstva (K. Černig, J. Golovac’kyj, M.

20 L. Čelap, Kolonizacija Zaporoških Kozaka u današnjoj Vojvodini u XVIII. stoleću. Zbornik Matice
srpske za društvene nauke 24, Novi Sad, 1959, str. 123.
21 Isto, str. 123–124.
22 Ipak, neke točke dogovora nastavljale su izazivati pitanja i nesporazume. Tako je 28. veljače 1786.
obznanjeno da car ne samo da nije prihvatio stalnu opskrbu kruhom i brašnom, nego je dopustio i preselje-
nje u ta mjesta drugih kolonista, koji su trebali ovdje osnovati svoje obitelji (Isto, str. 129).
23 Isto, str. 124–125.
24 Isto, str. 129–130.

315
Pavlyk).25 Ovdje treba primijetiti da su se neki od Kozaka zapošljavali kod drugih
gospodara, dok su njihove vlastite kuće ostajale prazne. U te su se puste kuće kasnije
useljavali novi kolonisti.26
Među znanstvenicima je raširena teorija prema kojoj su Kozaci prešli iz Banata
u Zadunajs’ku Sič (F. Kondratovyč, V. Gnatjuk)27. V. Gnatjuk se pozivao na priču
jednog 120-godišnjega Kozaka Kolomyjc’a, za kojim su se Zaporošci iz Banata
preselili do središta Sejmeni koje se nalazilo upravo na putu Kozaka do Dobrudže28.
Prema podacima L. Čelapa, Zaporošci su bježali iz carske vojske – tako je od 28
Zaporožaca, koji su služili u Šajkašs’kom bataljonu, po završetku rata ostalo samo
njih devet. Kao što je istaknuto, većina ih je ili poginula ili pobjegla, ali kamo su
bježali dezerteri – L. Čelap nije razjasnio.29 B. Krupnyc’kyj je pisao da se Zaporošcima
nije svidjela austrijska privrženost disciplini i birokraciji, zbog čega su se 1811–12.
vratili u Dobrudžu.30
Prema mišljenju mađarskih istraživača, Kozaci su bili u potpunosti asimilirani
među banatskim Mađarima.31 Ta teorija može izazvati sumnju, budući da tradicija
(posebno neženstvo i odgovarajuća odsutnost potomaka) i religijski nazori Kozaka
nisu pogodovali njihovoj potpunoj integraciji u okolno društvo.
Postojao je i pokušaj da se razvije teorija prema kojoj bi se Kozaci smatrali
precima bačkih Rusina. Teorija se gradila na naznakama Jurija (Djury) Vislavs’kog
iz Ruskoga Krstura, objavljenima u lavovskoj Zori 1848. godine. J. Vislavs’kyj
spominje prisutnost Rusina i »Malorusyna« u Bačkoj, i posebno na području Novoga
Sada »iзъ другей страни Дуная, отъ гранѣци турскей« (»s druge strane Dunava, od
granica turskih« – op. prev.)32, na osnovi čega je drugim autorima bila predstavljena
neosnovana teorija pripadnosti Rusyna kozačkom plemenu. Međutim razlika između
zakarpatskih dijalekata i jezika Ukrajinaca s Dnjepra je suviše velika da bi se njihova
genetska povezanost smatrala mogućom.

25 A. D. Duličenko, K istorii odnogo nedorazumenyja: Bačkie rusiny i zaporožskye kazaki, ND, god. I,
br. 2, 1972, str. 97.
26 L. Čelap, str. 130.
27 A. D. Duličenko, K istorii..., str. 97.
28 V. Gnatjuk, »Rusky naselenja u Bačkej«. U knj. Etnografyčny materyjaly z Ugorskej Rusy, Novi
Sad: Ruske slovo, 1988, str. 79–80.
29 L. Čelap, str. 130.
30 B. Krupnyc’kyj, str. 463–464.
31 A. D. Duličenko, K istorii..., str. 97.
32 J. Vyslavsky, Daskel’o slova z našej ystoryji. Rusky kalendar za Rusynoh u Jugoslavyji na prosty rok
1934, Đakovo, 1933, str. 153.

316
 U tom kontekstu treba navesti zanimljive primjere još jedne terminološke
nedosljednosti. U Ljetopisu Matice srpske za 1837. godinu u odjeljku »Rusinsk«
tiskana je pjesma »Пѣснь козацка« (»Pjesma kozačka« – op. prev.), tekst koje ne
ostavlja mjesta sumnji – radi se o ukrajinskom jeziku i zaporoškim Kozacima33. U
Ljetopisu za 1839. godinu prisutna je »Пѣснь русскихъ войновъ« (»Pjesma rus’kih
vojnika« – op. prev.), napisana, prema mišljenju autora, »Нарѣчіємъ руснячкимъ«
(»dijalektom rusnjačkim« – op. prev.), koja međutim počinje riječima »Гей козаче, в имя
бога... « (»Hej kozače, u ime boga...« – op. prev.)34. Iz navedenih primjera može
se shvatiti da su se terminima »rusinski«/»rusnjački« mogli koristiti za označavanje
ukrajinskoga konteksta. S druge strane, likovi Kozaka i ukrajinski jezik, iako su se
znatno razlikovali od zakarpatskoga govora bačkih Rusina, nisu se jednom koristili
u rusinskom kontekstu.
U odnosu na genetsku vezu bačkih Rusina i Zaporožaca treba također
primijetiti da u folkloru prvih rusinskih kolonista, kao što je pisao V. Gnatjuk, ne
postoje sjećanja o kozačkoj prošlosti, dok narodno pamćenje Rusina čuva i starija
karpatska sjećanja35. To je važan dokaz da se podrijetlo Rusina i bačkih Kozaka nije
podudaralo.
Danas većina znanstvenika ne smatra utemeljenom teoriju kozačkoga
podrijetla rusinskog stanovništva Jugoslavije. Ne može se međutim poreći da su se
pojedini Zaporošci mogli integrirati u masu srijemsko-bačkih Rusina.36

1. 3. Rusinska migracija u 19. stoljeću

Prenaseljenost, koja se primjećivala u Krsturi i Kucuru krajem 18. st., potvrdila

se kao tendencija i tijekom 19. st. U usporedbi s 2100 stanovnika 1792. godine,

33 Ulomak iz pjesme: »Закотился мѣсяц в хмары, / Свище буря по горахъ, / Посунулись нöчнѣ
мары, / Переспатисъ въ чагарахъ. / Тяжко нынѣ лебедëви, / Задрѣмати съ берегами, / Бье ся слава
на Днѣпрови, / Пöдъ желѣзными столпами. / Але нашъ козакъ не трусъ, / Схопилъ шаблю чобöмъ
взулъ, / Подивился, скрутилъ вусъ, / Сѣлъ на чайку тай дмухнилъ. / (...)«. »Padura, Пѣснь козацка«.
U knj. Новый сербскій Лътописъ за год. 1837, Част перва, Година ХІ, Књига 40, у Пешти: Писмены
Іосифа Баймела, стр. 61–63.
34 Ulomak iz pjesme: »Гей, козаче, в имя бога, / Вже голоситъ въ церквѣ звонъ, / Кому милый
домъ, небога, / За Лашенькомъ на вздогохъ! / (...)! / Низомъ списы, низомъ списы, / Бо уже танецъ
ся зачалъ / Погинете чорты, бѣсы, / Бо уже козакъ спису взялъ. / (...)!«. »Родолюбъ, Пѣснь русскихъ
войновъ«. U knj. Новый сербскій Лътописъ за год. 1839, Часть трећа, Година ХІІІ, Књига 48, у
Будиму: Писмены Крал. Свеучилишта Пештанскогъ, стр. 86–88.
35 V. Gnatjuk, str. 81.
36 A. D. Duličenko, K istorii..., str. 98–99.

317
1828. godine u Krsturu je njihov broj dosezao 4350. U Kucuri je 1810. godine već
živjelo 1990 Rusina, a 1828. godine bilo ih je 2653.37 Živote mnogih doseljenika
odnijela je kolera koja je harala u ta dva središta 30-ih godina XIX. st.38, međutim to
nije zaustavilo demografski rast zajednice.
Nedostatak zemlje prouzročio je nove migracije Rusina. Godine 1802.
organizirana je prva selidba u selo Šid, gdje je sljedeće godine već živjelo 40 obitelji.
Uvjeti preseljenja više nisu bili tako povoljni, međutim željnih je bilo sve više – 1812.
tu su živjele 52 rusinske obitelji, a 1848. godine bilo ih je gotovo 80. Godine 1833.
kolonija je organizirana u slavonskom selu Petrovci, gdje je sljedeće godine bilo već
50 rusinskih domova, a 1847. godine 67. Godine 1843. iz Kucure se preselilo 23
Rusina u selo Bačinci. U Šidu je u prvoj polovici 19. st. osnovana grkokatolička
župna škola, dok su u drugim novim središtima Rusini išli u pravoslavne ili druge
katoličke škole. Samo je u južnoj Mađarskoj u to vrijeme bilo 8500 Rusina.39
Većina doseljenika bili su seljaci. Uzgajali su pšenicu i kukuruz, ječam i
konoplju, a također su se bavili stočarstvom. Nakon što su prvi doseljenici postigli
stabilnost u gospodarstvu, počela se razvijati trgovina. Postojao je i obrt. Jedina
rusinska inteligencija bili su svećenici i učitelji.
Nakon revolucije 1848. godine Rusini su se nastavili seliti u nova središta.
Godine 1849. doseljenici su stigli do Vrbasa, a također i do Mikluševaca i još nekih
srijemskih i slavonskih naselja. U okolici Šida broj Rusina je rastao u Privinoj
Glavi i Berkasovu. Godina 1860-ih rusinske su se zajednice pojavile u Đurđevu i
Gospođincima, a kasnije i u mjestima kao što su Žabalj, Nadalj, Čurug, Kovilj, Titel,
Kać i dr. Međutim, iz sjeverne Mađarske su Rusini ponovno dolazili u Srijemsku
Mitrovicu, Ležimir, Martince, Kuzmin, Erdevik, Čalmu, Kukujevce i druga središta
Bačke i Srijema.40
Duhovni i kulturni centar zajednice Rusina ostao je Krstur. Kucura pak
nikad nije izgubila značaj drugoga rusinskog središta, a neko vrijeme bila je temelj
kulturnog života zajednice. U Srijemu su najkompaktnija naselja Rusina bila Šid,
Petrovci i Bačinci. Manje skupine Rusina su u to vrijeme već bile raseljene u više od
70 sela Vojvodine i Slavonije.
U vrijeme aktivnih demografskih promjena u najkompaktnijim rusinskim
naseljima – Šidu, Petrovcima, Bačincima, Vrbasu, Đurđevu – bile su osnovane
37 J. Ramač, Kratka ystoryja rusnacoh, str. 69.
38 Isto, str. 72.
39 Isto, str. 74, 76 i 77–81.
40 Isto, str. 99–100.
318
grkokatoličke župe. Uloga konfesijske odvojenosti bila je važna u očuvanju
kulturne originalnosti bačko-srijemskih Rusina. U prvo im je vrijeme grkokatolička
vjera pomogla spriječiti asimilaciju s pravoslavnim Srbima – najvećom etničkom
skupinom regije. Kasnije, kad je u drugoj polovici 19. st. i na početku 20. st. zbog
agresivne državne politike počeo pritisak da se mađarizira zajednicu – a u Slavoniji
i pohrvati – Rusini su sačuvali, koliko je to bilo moguće, učenje materinskog jezika
u župnim školama.
Drugi faktor koji je pomogao zaustaviti asimilacijske procese bila je
kompaktnost rusinskih naselja. Stvoreni od prvih kolonista, Krstur i Kucura bili
su središta očuvanja jezičnoga, kulturnog i religijskog identiteta. Suprotno tome,
kasniji doseljenici – većinom oni koji su dolazili iz Zakarpattja – nisu se naseljavali
kompaktno, nego su se selili u malim grupama u već postojeća sela gdje je dominacija
drugih kultura pogodovala njihovoj brzoj asimilaciji.
Treba dodati da su ukrajinske etničke skupine na Balkanu prakticirale
endogamiju, to jest stupali su u brakove samo s predstavnicima svoje nacionalnosti,
što je sprječavalo miješanje s drugim nacijama i zaustavljalo asimilaciju. Tek su se u
drugoj polovici 20. st. u zajednici počeli širiti miješani brakovi.
Spomenuti faktori pomogli su očuvati opisanu rusinsku zajednicu u ovom
kutku Balkana, koja je danas priznata kao najstarija ukrajinska dijaspora u svijetu.

1. 4. Speciičnost dijaspore: Rusini, Ukrajinci i pitanje identiteta

Temelj proučavanja narodne kulture i identiteta bačko-srijemskih Rusina

postavio je poznati ukrajinski etnograf i folklorist Volodymyr Myhajlovyč Gnatjuk.
Krajem 19. st. otišao je na nekoliko putovanja u Bačku i Srijem, za vrijeme kojih
je skupio opsežan i vrijedan etnografski materijal. Rezultati njegovih istraživanja
objavljeni su u šest svezaka »Етнографічні матеріали з Угорської Русі« (»Etnografski
materijali iz ugarske Rus’i« – op. prev.) u okviru Etnografskog zbornika koji je
izdavala Etnografska komisija Znanstvenog društva Taras Ševčenko (od 1900. na
čelu Komisije bio je V. Gnatjuk).
Materijali V. Gnatjuka imali su određen odjek, a s njim i polemiku, budući
da su neki znanstvenici – kao što su F. Pastrnek41 ili A. Sobolevskij42 – na temelju
prvih promatranja objavljenih informacija zaključili da Rusini pripadaju slovačkoj

41 Odgovarajući članak F. Pastrneka nalazi se u izdanju slovačkih ilologa Listy ilologické iz 1898.
42 O tome je A. Sobolevskij pisao u članku Ne Russkie, a Slovaki iz 1898.

319
etničkoj skupini. Kao odgovor, V. Gnatjuk je detaljno analizirao svoje prikupljene
materijale i navedenu kritiku te objavio niz članaka43 sa zaključcima o pripadnosti
bačko-srijemskih Rusina istočnoslavenskoj skupini. Njegovi dokazi, aktualni i danas,
bili su zasnovani na komparativnoj leksičkoj i gramatičkoj analizi bačko-srijemskih
i drugih rusinskih govora, gdje je znanstvenik primijetio važne paralele. U svojim
dokazima o pripadnosti govora bačko-srijemskih Rusina ukrajinskim dijalektima
oslanjao se na fundamentalna djela istaknutog lingvista Ivana Grygorovyča
Verhrats’kog44. Isto tako je V. Gnatjuk napravio komparativnu analizu s drugim
slavenskim jezicima (poljskim, slovačkim), priznajući njihov znatan utjecaj na
govor bačko-srijemskih Rusina, međutim odvajajući potonji od zapadnoslavenskih
jezika. Puno je pažnje posvetio osjećaju nacionalnog i religijskog identiteta Rusina
– odlučujućem, prema njegovu mišljenju. Među ostalim njegovim primjedbama
je ukazivanje na jaku vezu bačko-srijemskih Rusina s njihovom pradomovinom
i s njezinim najvažnijim središtima – Užgorodom i Lavovom. Puno stranica je
posvećeno osobitostima kulturnog i socijalnog života te zajednice.
Zaslugama V. Gnatjuka treba dodati i otkrivanje talenta Gavryjila (Gabora)
Kosteljnyka – osnivača književnosti bačko-srijemskih Rusina, autora prvoga
gramatičkog uređivanja njihova govora, istaknute rusinske javne ličnosti i ukrajinskog
domoljuba. Godine 1904. G. Kosteljnyk se obratio V. Gnatjuku s molbom da
napiše recenziju za njegovo prvo djelo З мойого валала i dobio je od znanstvenika
visoku ocjenu, pozornost i pomoć, nakon čega je među njima godinama postojala
prijateljska suradnja.

Krajem 19. st. počelo je preseljenje Ukrajinaca iz Galicije u slabo naseljenu

Bosnu i susjednu Slavoniju. Migracija je uglavnom imala ekonomski karakter i na
početku se odvijala kao kolonizacija koju je organizirala država. Međutim većina
preseljenika koji su bježali od galicijskog nedostatka zemlje i ugnjetavanja poljskih
posjednika stizala je do tih krajeva na vlastiti rizik i bez odgovarajuće dozvole.
Preseljenje Ukrajinaca u Bosnu i u druge jugoslavenske krajeve trajalo je nekoliko
desetljeća i prestalo je tek s dolaskom sovjetske vojske u Zapadnu Ukrajinu.
Kao i prethodni doseljenici u Bačku i Srijem, Ukrajinci iz Galicije su na početku
sebe nazivali Rusynima – taj arhaični naziv bio je raširen na teritoriju cijele Zapadne

43 Riječ je o člancima V. Gnatjuka Slovaky čy Rusyny (1901) i Čy rus’ka mova slovac’ka?.

44 Riječ je o publikacijama I. Verhrats’kog Znadoby do slovarja južnoruskogo (1877), Znadoby do
piznannja ugro-rus’kyh govoriv (1899–1901) i drugim znanstvenim radovima.

320
Ukrajine. Međutim, za razliku od bačko-srijemskih Rusina, etnonim »Ukrajinci«
nije bio stran novim doseljenicima i brzo je zamijenio prethodni. Osim narodnog
naziva, dvije grupe doseljenika razlikovale su se i po dijalektima: u jednom slučaju
– zakarpatski ukrajinski govor, znatno prorijeđen slovačkim, poljskim, srpskim i
mađarskim elementima; u drugom – galicijski ukrajinski govor. Ti su faktori bili
temelj kulturne podvojenosti ukrajinske dijaspore koja danas postoji u zemljama
nekadašnje Jugoslavije.
U današnjoj Ukrajini ta je dijaspora opisana ovako:
»Speciičnost ukrajinske dijaspore u nekadašnjoj Jugoslaviji (...) leži u tome
što veći njezin dio, odvojen silom okolnosti još u prvoj polovici 18. st. od osnovnog
ukrajinskog etničkog masiva, od vremena preseljenja iz Zakarpattja do danas čuva
davnu samoprozvanost Ukrajinaca – ’Rusyni’. Na početku je bio karakterističan i
za doseljenike iz Galicije u južnoslavenske zemlje krajem 19. st. i početkom 20. st.,
međutim s vremenom se među njima raširio etnonim ’Ukrajinci’. Očuvanje grupnog
identiteta doseljenika iz prvih migracijskih valova i, kao posljedica, nezavršenost
etnokonsolidacijskih procesa u okolini ukrajinske dijaspore doveli su do toga
da ukrajinsko stanovništvo na teritoriju nekadašnje Jugoslavije koristi sada dva
etnonima – ’Rusini’ i ’Ukrajinci’. Oba naziva su iksirana u službenoj statistici, prema
kojoj gotovo dvije trećine (64,5%) predstavnika ukrajinske dijaspore na terenu
nekadašnje Jugoslavije smatra sebe Rusinima, a ostatak (35,5%) Ukrajincima.«45
»Odvojeno voljom povijesti od osnovnog ukrajinskog etničkog masiva, po
podrijetlu ukrajinsko stanovništvo nekadašnje Jugoslavije od vremena preseljenja
iz Zakarpattja i do danas čuva povijesni naziv Ukrajinaca ’Rusyni’,46 (’Rusnaci’).
Na početku XX. st. ukrajinsku dijasporu u Jugoslaviji nadopunili su doseljenici iz
Galicije, među kojima se raširio etnonim ’Ukrajinci’.«47
Kao što je istaknuto u navedenim citatima, među bačko-srijemskim
Rusinima, iseljenicima iz etničko-ukrajinskih zemalja, noviji (bačko-srijemski) i
stariji (zakarpatski) regionalni identitet često su nadjačavali nacionalni (ukrajinski).
Zbog raznih povijesno-političkih događaja u Zakarpattju i u Jugoslaviji odvojenost
narodnog imena i razlika u tradiciji zajednice stvorili su temelj da određeni
znanstvenici politizirano argumentiraju postojanje odgovarajućeg istočnoslavenskog
45 V. P. Troščyns’kyj i A. A. Ševčenko, »Ukrajinci v sviti«. U knj. Ukrajina kriz’ viky, XV, Kyjiv:
Al’ternatyva, 1999, str. 215.
46 Dakle s vremenom se autentični naziv Rusyny adaptirao prema današnjim modelima jezika kao Rusini
(op. ur.).
47 B. Lanovyk, str. 231.

321
mikroetnosa – kako u samom Zakarpattju, tako i u Jugoslaviji. Nekim rusinskim
političarima i povjesničarima nisu bili strani ukrajinofobija i moskvoilstvo, iako je
većina inteligencije bačko-srijemskih Rusina uvijek ostala na ukrajinskim pozicijama.
Prvi kontakti između Ukrajinaca i Rusina nastali su u vrijeme kulturnog
preporoda 20-ih i 30-ih godina 20. st. Nakon Drugoga svjetskog rata velik se broj
Ukrajinaca iz Bosne preselio u Vojvodinu i tamo su se našli u neposrednom kontaktu
sa zajednicom Rusina. To je stvorilo preduvjete za bratsku suradnju na kulturnom
polju, ali i za konlikte. Potonji su bili uvjetovani kako određenim pritiskom veće po
broju i bolje organizirane rusinske zajednice, tako i oštrinom nacionalnog pitanja u
Jugoslaviji.
Grkokatolička crkva, koja je bila ujedinjavajući element za obje ukrajinske
zajednice, uvijek se držala pozicija ukrajinsko-rusinskoga jedinstva. Jugoslavenska
država je pak uvijek podržavala Rusine s regionalnim mentalitetom – to joj je
dopuštalo da na jednostavniji način upravlja manjinom »bez domovine«, a također
joj je pomagalo da stvori lojalni slavenski element u višenacionalnoj Vojvodini48.
Treba istaknuti da je većina bačko-srijemskih Rusina čuvala i čuva vlastiti identitet,
neovisno o pitanju pripadnosti ili nepripadnosti ukrajinskoj naciji.
Podvojen identitet dijaspore često je bio razlog neadekvatnog informiranja
o njihovu životu i djelatnosti. Naprimjer kad se radilo o tiskanim izdanjima ili o
predavanjima materinskog jezika u školama, često se nije isticalo je li određena
knjiga izdana (ili tečaj proveden) na ukrajinskom jeziku ili na bačko-srijemskom
dijalektu. To se odnosilo i na kazališne predstave, religijske obrede i dr. Ponekad se
koristila formula »rusinsko-ukrajinski«, što je zauzvrat stvaralo dvosmislenosti (…).

S ukrajinskoga prevela Mateja Hrgovan

48 Odgovarajuće zaključke dao je talijanski istraživač Luca Calvi (L. Calvi, »Minoranza grazie alle
maggioranze: i rusyny-rusnaci dell’Ex-Jugoslavia«, Letterature di frontiera, rivista semestrale diretta
da Giovanna Trisolini, E.U.T., anno IX, n. 2, Iuglio – dicembre 1999, 139–151). Zanimljivo je obratiti
pozornost na dojam Ukrajinca iz Kanade Vasyl’a Sofroniva-Levyc’kog: »Kako su mene informirali,
jugoslavenska komunistička vlada daje Rusynima-Ukrajincima na svom teritoriju dosta široke mogućnosti
u njihovom nacionalnom i kulturnom razvoju u okvirima svog režima i, u skladu sa svojim zakonima,
inancira određene rus’ke škole i razrede te podržava inancijski rus’ki kulturno-obrazovni život. (...).
Vlada možda polaže nade na prirodni tok asimilacije koji, prema njezinim predviđanjima, polako nivelira
kod budućih naraštaja jezične, a za njima i kulturne i nacionalne razlike ukrajinske grupe.« (V. Sofroniv-
Levyc’kyj, Klanjalysja vam try Ukrajiny. Reportaž pro turystyčnyj maraton po ukrajins’kyh poselennjah u
Jugoslaviji, Čehoslovaččyni i Pol’šči, Toronto: Novyj šljah, 1970, 56–57).

322