Husnija Kamberović Sarajevo Izmedju Rata I Mira

IZMEĐU RATA I MIRA
Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća

EDICIJA ZBORNICI
Knjiga 10
Izdavač:
Udruženje za modernu historiju/ Udruga za modernu povijest
Sarajevo
Za izdavača:
Husnija Kamberović
Urednik:
Husnija Kamberović
----------------------------------------------------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
94(497.6 Sarajevo)”19”(082)
IZMEĐU rata i mira : Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća : zbornik

radova / [urednik Husnija Kamberović]. - Sarajevo : Udruženje za modernu historiju,
UMHIS, 2020. - 200 str. : ilustr. ; 25 cm. - (Edicija Zbornici ; knj. 10)
Bibliografija uz sve radove ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Summaries.
ISBN 978-9926-477-01-1
COBISS.BH-ID 38424582
----------------------------------------------------------------------------------------------
IZMEĐU RATA I MIRA
Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća
ZBORNIK RADOVA
Sarajevo, 2020.
SADRŽAJ
Predgovor............................................................................................................ 7
Husnija Kamberović
Nasilje kao sudbina? Sarajevo na razmeđu carstava i država u 20. stoljeću...... 9
Enes S. Omerović
Je li Sarajevo što je nekad bilo?........................................................................... 29
Minela Radušić
Proljeće u znaku promjena: Sarajevo 1941. godine............................................ 51
Vera Katz
Iz povijest Sarajeva kroz prizmu proslave Dana Oslobođenja
u godinama popisa stanovništva (1948.-1991.).................................................. 71
Aida Ličina Ramić

Transformacija Sarajeva 1970-ih: neki aspekti razvoja grada............................ 117
Merisa Karović Babić

Sarajevske barikade: karakazan i mišolovka. Okruženje sa
„sve četiri strane sveta“...................................................................................... 133
Edin Omerčić
Na kraju vijeka, na kraju svijeta – Sarajevo 1995-1996...................................... 169
PREDGOVOR
Literatura o prošlosti Sarajeva je brojna i gotovo da nema nepoznanica

iz njegove historije. Različite interpretacije nekih povijesnih događaja su sasvim
razumljiva posljedica razvoja historijske nauke. Ipak, atentat 1914, Olimpijada 1984.
ili opsada grada 1992. godine su prve asocijacije većine stranaca prilikom susreta
sa Sarajevom. Činjenica je da su ti događaji obilježili historiju grada u 20. stoljeću:
Atentat je otvorio vrata raspadu Habsburške monarhije, što će se desiti na kraju Prvoga
svjetskog rata 1918, kada je Sarajevo ušlo u sastav jugoslavenske države. Mnogi se
slažu u ocjenama da je Sarajevo u razdoblju između dva svjetska rata stagniralo u
svom razvoju. Jugoslavenska država se raspala 1941, da bi na kraju Drugog svjetskog
rata bila obnovljena, ali na novim temeljima, koji su ostavljali mogućnost za brzi
razvoj Sarajeva. Tada je grad dostigao veliki stupanj modernizacije, urbanizirao se,
prostorno proširio, organizirao Zimske olimpijske igre 1984, koje su u svijetu vrlo
pozitivno ocijenjene, ali se samo nakon nekoliko godina od olimpijskog veselja
grad suočio sa strašnim nasiljem i ratnim razaranjima. U ovom zborniku radova
pokušavamo objasniti kako se grad suočavao sa tim izazovima na razmeđu rata i mira,
kako je izlazio na kraj sa talasima nasilja koji su se pojavljivali u svim tim prelomnim
godinama 20. stoljeća i kakve je socijalne i demografske promjene doživljavao tokom
20. stoljeća.
Zbornik sadrži sedam radova, nastalih u okviru dva projekta koja je tokom
2017. i 2018. podržalo Kantonalno Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade u
Sarajevu. U prvom radu Husnija Kamberović pokušava objasniti motive nasilja s
kojim se Sarajevo suočavalo u prelomnim godinama 20. stoljeća. Zaključak je da su
nasilja 1914. i 1941. bila etnički motivirana, dok su krajem Prvog i krajem Drugog
svjetskog rata nasilja ili izostala ili ukoliko su se i dešavala imala su više socijalne
(1918.) i ideološke (1945.) motive. Krajem 20. stoljeća Sarajevo se 1992. i 1996.
ponovo suočilo sa nasiljem koje je bilo etnički motivirano.
Enes S. Omerović se bavi problemom Sarajeva 1918 godine. Na temelju

izvora i literature, Omerović pokazuje kakvo je stanje vladalo u gradu, kakav je odnos
jugoslavenskih vlasti prema simbolima Habsburške monarhije i austrougarskom
nasljeđu, te kako se od početnog entuzijazma Sarajlija prema novoj državi, postepeno
IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 7

Husnija Kamberović
pojavljuju političke podjele praćene pogoršanjem međunacionalnih odnosa u gradu.

Minela Radušić istražuje koliko je 1941. bila ključna za Sarajevo i koliko je uspostava
nove vlasti Nezavisne Države Hrvatske utjecala na promjenu svakodnevice običnih
ljudi. Autorica je pokazala i kako je građena nova slika Sarajeva u propagandnoj
mašineriji NDH, ponajviše koristeći pisanja Sarajevskog novog lista.
Velikim promjenama u Sarajevu poslije Drugog svjetskog rata bavi se Vera

Katz. Autorica kroz analizu proslava Dana Oslobođenja 6. aprila pokazuje ne samo
kako je građeno novo društvo, nego i kako se grad stvarno demografski razvijao.
Prateći način obilježavanja 6. aprila u godinama popisa stanovništva (1948, 1953,
1961, 1971, 1981, i 1991) autorica je pružila upečatljivu sliku jednog vremena u kojem
je Sarajevo doživjelo velike urbane i socijalne promjene, o čemu opširnije piše Aida
Ličina Ramić, koja istražuje transformacije grada tokom 1970-ih godina. Akcenat je
na demografskim, prostornim i urbanim promjenama, koje su se pojavile kao realna
podloga za uspješnu organizaciju Olimpijskih igara 1984. godine.
Merisa Karović u svom radu pokazuje kontekst nasilja kojem je Sarajevo bilo
izloženo u proljeće 1992. godine. Autorica detaljno analizira izvore, pokazuje kakvu
je ulogu JNA imala u stavljanju Sarajeva pod opsadu, zašto su čelnici SDS planirali
podjelu grada, kako je došlo do prvih barikada nakon referenduma 1. marta 1992. i
kako se obruč oko Sarajeva zatezao sve do potpune blokade 2. maja 1992. godine.
Edin Omerčić je u svom radu pokazao kako se obruč opsade grada razbijao
tokom 1996. godine. Autor je pokazao kakvo je stanje početkom 1996. vladalo
u dijelovima grada koji su za vrijeme rata bili pod okupacijom (Grbavica, Ilidža,
Vogošća), a sada su trebali biti reintegrirani u grad. Zaključak je da je grad definitivno
uklonio opsadu kada su federalne policijske snage u procesu reintegracije grada 29.
februara 1996. iz pravca Vogošće krenule prema Ilijašu i vratile tu općinu u sastav
Sarajeva.
Ovim zbornikom želimo pokazati s kakvim se sve izazovima Sarajevo

suočavalo u prelomnim godinama 20. stoljeća. Puno je simbolike u 6. aprilu: toga
datuma su 1941. njemački avioni bombardirali grad, a partizani ga definitivno
oslobodili 1945. godine; tog datuma je 1992. grad napadnut, ali je i pružio snažan
otpor. Nekako s proljeća, u aprilu, Sarajevo se suočavalo sa velikim izazovima i, barem
do sada, uvijek izlazilo kao pobjednik. Neka i ovaj zbornik svjedoči o tim pobjedama.
Sarajevo, 6. april 2020.
Husnija Kamberović
8 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

NASILJE KAO SUDBINA?
SARAJEVO NA RAZMEĐU CARSTAVA I DRŽAVA
U 20. STOLJEĆU
Husnija Kamberović
Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet
U ovom radu se ukazuje na motive i modele nasilja koje je Sarajevo

preživljavalo u prelomnim godinama 20. stoljeća: 1914, 1918, 1941, 1945,
1992 i 1996. godine. Autor istražuje kada su ta nasilja bila etnički, a kada
ideološki motivirana, te da li su pljačka i klasični banditizam bili stalni
pratioci tog nasilja.
Ključne riječi: Sarajevo, nasilje, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Opsada
Sarajeva 1992. – 1996.
Nakon „dugog 19. stoljeća“, kako ga je definirao slavni britanski povjesničar

Erik Hobsbaum, sarajevski pucnji 1914., kojima je Gavrilo Princip usmrtio
austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, označili su ulazak Sarajeva
u „kratko 20. stoljeće“, koje je završilo novim pucnjima i nasiljem nad ovim gradom
početkom 1990-ih godina.1 Osim 1914. i 1992, Sarajevo se sa krupnim promjenama
suočilo još tri puta u 20. stoljeću: 1941. je bila po svemu stravična za Sarajevo i
njegove stanovnike, a i nasilja 1945. su imala svoje nesretne žrtve. Promjene poslije
1995. faktički su samo zacementirale ono što je započelo 1992. godine. U ovom radu
ukazujem na dinamiku tih promjena u prelomnim razdobljima, kada je Sarajevo
izlazilo iz jednih i ulazilo u druge državne okvire, kada se nalazilo na razmeđu
carstava i država2 i kada se suočavalo sa svim promjenama koje sa sobom nose
1
Erik Hobsbaum, Doba extrema. Istorija kratkog dvadesetog veka 1914-1991. (preveo s engleskog Predrag J.
Marković), Beograd: Dereta 2002.
2
Francuski sociolog Xavier Bougarel piše o Jugoslaviji nastaloj 1918. kao državi koja „predstavlja hibridni oblik
između carstva i nacionalne države“: na jugu (Makedonija, Kosovo), zbog nacionalne asimilacije, Jugoslavija se
ponaša kao i ostale nacionalne države srednje i istočne Evrope, dok u ostalim dijelovima (Slovenija, Hrvatska, pa
čak i Bosna i Hercegovina) ona preuzima političke prakse Habsburše monarhije i dopušta afirmaciju nacionalnih
identiteta. Xavier Bougarel, Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovi-
ni. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju, 2020, 63.

Husnija Kamberović
promjene režima. Cilj je istražiti osnove tih promjena i uočiti sličnosti i razlike kako
bi se moglo razumjeti zašto su se te promjene odvijale baš tako kako su se odvijale.
U radu, također, želim pokazati kako su nositelji promjena u gradu Sarajevu

u vrijeme prelomnih događaja gradili narativ o „novom početku“ i kako su se odnosili
prema onima koji su na lokalnoj razini imali određenog utjecaja u procesima koji su
se odvijali u razdoblju ranijeg državnog okvira. Pri tome se ne osvrćem na čitavo
razdoblje prethodnih državnih okvira nego se samo fokusiram na pojedine tačke
koje su bile važne za građenje narativa o novom početku i raskidu sa starim dobom.
Pristup sam ograničio na pitanje nasilja kao ključne tačke koju je novi režim koristio
za građenje narativa o proteklom razdoblju.
Kada se promatra širi, bosanskohercegovački kontest, vlada uvjerenje

kako su svake promjene u prelomnim razdobljima praćene talasima nasilja, koji su
1914, 1941. i 1992. bili etnički motivirani, nasilje 1918/1919. imalo je više socijalnu
podlogu, a 1945. uz socijalnu, imalo je i značajnu ideološku podlogu.3 Neke studije
koje istražuju nasilje na mikro nivou ukazuju kako je vrlo često to nasilje izazvano
odnosima u lokalnoj zajednici i da etnički motivi nisu presudni, mada počinitelji
nasilja u prvi plan ističu upravo etničke motive, kako bi opravdali svoje nasilničko
djelovanje prema drugima, a u suštini su nastojali riješiti lokalne sukobe koji su
imali sasvim druge motive.4 Postoje studije koje se, između ostalog, bave i nasiljem u
prelomnim godinama bosanskohercehovačke i sarajevske historije,5 te ću zbog toga
3
X. Bougarel, Nadživjeti carstva, 106.
4
Max Bergholz, Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici. Sarajevo/
Zagreb: Buybook, 2018. Bergholz se u ovoj knjizi fokusira na zločin u Kulen Vakufu 1941. godine; Usp. Tomislav
Dulić, Utopias of Nation – Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina 1941-42, Uppsala: Acta Universitatis
Upsaliensis, 2005. Dulić svoje istraživanje masovnih ubistava usmjerava na širi prostor Bosne i Hercegovine
1941-1942. i pokazuje da ta masovna ubijanja prolaze nekoliko faza: konceptualizacija, provedba i realizacija, uz
uključivanje postojanja namjere, sistematičnosti i razmjera ubijanja. Lokalni konteksti su važni za razumijevanje
počinjenih zločina, ali su se oni odvijali uz znanje i odobrenje središnje vlasti. Drugačije viđenje iznosi njemački
povjesničar Alexander Korb, koji naglašava lokalne kontekste kao ključne za zločine počinjene u NDH 1941. godine
(Alexander Korb, Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien
1941-1945, Hamburg: Hamburger Edition, 2013). U našoj historiografiji je posljednjih godina Ivica Šarac objavio
dvije knjige u kojima naglašava lokalne kontekste za počinjene zločine u Hercegovini 1941, posebno naglašavajući
„zategnutosti“ odnosa između Muslimana i Srba u istočnoj Hercegovini kao uzroke nasilju i zločinima nad Srbima, te
etničke i ideološke motive za zločine 1945. godine počinjene nad Hrvatima (Ivica Šarac, Kultura selektivnog sjećanja.
Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj – rujan
1941.), Mostar: Crkva na kamenu, 2012; Ivica Šarac, MetaStaze jedne revolucije. Uspostava komunističko-partizanske
vlasti u zapadnim dijelovima Hercegovine (listopad 1944. – ožujak 1945.), Mostar: Crkva na kamenu, 2019).
5
Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Drugo izdanje. Sarajevo: Svjetlost, 1977; M. Imamović - K. Hrelja - A. Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim
Muslimanima. Sarajevo: Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, (1994); Enes S. Omerović, Političko
nasilje u Bosni i Hercegovini (1918 – 1921), Sarajevo: Institut za istoriju, 2015; Vera Katz, “Komunizam i represija: Sud
narodne časti u Bosni i Hercegovini”, u: 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata – kako se sjećati 1945. godine.
Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2006.; Robert J. Donia, Radovan Karadžić. Uzroci, postanak i uspon
genocida u Bosni i Hercegovini (prevela Danijela Valenta), Sarajevo: University Press, 2016.

Nasilje kao sudbina? Sarajevo na razmeđu carstava i država u 20. stoljeću
u ovom radu izbjeći opširno ponavljanje poznatih stvari, nego ću pokušati sagledati
kakav je odnos novih vlasti prema onima koje su percipirali kao nositelje nasilja u
prethodnom razdoblju, jer će nam to pomoći da razumijemo promjene koje su se
odvijale.
Prvi krug pakla: „Sarajevska rulja“ – početak i kraj Velikog rata

O sarajevskom atentatu napisano je na hiljade knjiga i rasprava, a i nasilne
demonstracije koje su nakon toga uslijedile detaljno su istražene,6 te se na ovom
mjestu neću upuštati u ponavljanje već poznatih činjenica, nego ću pokušati objasniti
kako su te nasilne demonstracije, usmjerene prema sarajevskoj srpskoj socijalnoj
eliti (demoliranje radnji sarajevskih srpskih trgovaca, zanatlija, hotela) korištene za
građenje novog narativa poslije 1918. godine.
Polazim od toga da su demonstracije doista bile nasilne i ostavile značajne

žrtve iza sebe,7 ali dovodim u pitanje isključivo etničke motive tih demonstracija, mada
su gotovo svi tadašnji promatrači, a i veliki dio naučnika poslije, etničku dimenziju
demonstracija stavljali u prvi plan. Da su neki uočavali i socijalnu dimenziju u
demonstracijama pokazuju i pisanja nekih tadašnjih hrvatskih novina, koje su
naglašavale kako je u sarajevskim demonstracijama sudjelovala „neuka fukara“ ne
pridajući joj nikakav etnički predznak, ali naglašavajući da je meta demonstranata
bilo „vlasništvo mirnih građana Srba“.8 Kasnija je literatura također naglašavala
etničku i vjersku pripadnost demonstranata (muslimani i katolici), ali ukazivala i na
to da je među demonstrantima bilo „svih slojeva“, pri čemu su viši društveni slojevi
potaknuli demonstrante, poput poznatog arhitekte Josipa Vancaša, ali je „gomila“
dalje vodila „pravi mali rat protiv srpskih dućana i domova u cijelom gradu“.9
Za razliku od početka rata, kada je u Sarajevu zavladalo nasilje, na kraju rata

nije bilo nasilja, ali su se mnogi koji su sudjelovali u demonstracijama 1914. našli
na udaru novih vlasti. Poznatom arhitekti Josipu Vancašu je zbog sudjelovanja u
6
Božo Madžar, „Izvještaj vladinog komesara za glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo o političkoj i pravnoj
situaciji u Sarajevu od atentata do kraja januara 1915. godine“, Glasnik Arhiva i Duštva arhivski radnika Bosne i
Hercegovine, br. 26, Sarajevo, 1986.; Robert J. Donia, Sarajevo: Biografija grada. Sarajevo: Institut za istoriju, 2016.
7
Husnija Kamberović, „Ubojstvo Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. - devedeset godina poslije, Prilozi Instituta za
istoriju, br. 34, Sarajevo, 2005., str. 13-22.; Sonja Dujmović, Sarajevska srpska čaršija 1918 – 1941. – između tradicije i
modernizacije. Doktorska disertacija u rukopisu. Beograd: Filozofski fakultet, 2015, 50-51.
8
Hrvatski narod, br. 27, Zagreb 2. srpnja 1914.
9
Robert J. Donia, Sarajevo: Biografija grada. Sarajevo: Institut za istoriju, str. 148-150

Husnija Kamberović
demonstracijama 1914. i „podstrekavanja na pljačku i rušenja spske imovine“, suđeno

poslije 1918. godine. Proveo je stotinu dana u zatvoru, ali je oslobođen optužbi i
pušten na slobodu.10 Pred sarajevskim sudom je suđeno i Jeleni Tandarić, koja je
bila direktorica jedne sarajevski škole. Prema optužnici, ona je 29. juna 1914. godine
„poticala rulju nepoznatih [ljudi] da idu razbijati i uništiti srpske radnje i stanove“.
Brojni svjedoci su je teretili da je ne samo poticala demonstrante da uništavaju srpsku
imovinu, nego je i izravno u tome sudjelovala. Jedna svjedokinja, koja se zvala Zorka
Mandić, tvrdila je da je vidjela Jelenu Tandarić pred trgovačkom radnjom Sime
Prnjatovića kako makazama reže robu i poziva demonstrante da od srpskih trgovaca
ne treba kupovati robu, nego tu robu treba uništavati: „Ne uzimati, ne uzimati, samo
ništiti“, navodno je uzvikivala gospođa Tandarić. Ovo svjedočenje Zorke Mandić
je bilo simptomatično, jer je ona u vrijeme kada su se odvijale demonstracije bila
vrlo mlada (imala je 16 godina), tada se zvala Maldina Papo, ali se 1918. udala i
promijenila svoj nacionalni identitet – umjesto Jevrejka postala je Srpkinja. Odmah
nakon udaje, „muž joj je jedanput čitao novine, u kojima su se tražili svjedoci protiv
gđe Tandarić. To je nju potsjetilo na stvar, pa se prijavila za svjedoka“.11
Suđenje Jeleni Tandarić, osobi „iz viših slojeva“ društva koja je sudjelovala
u sarajevskim demonstracijama 1914. godine, samo je jedan primjer koji je jasno
pokazivao kako se u Bosni i Hercegovini na početku jugoslavenskog razdoblja
historije, kroz sudske procese gradio narativ o Srbima kao žrtvama 1914. godine. S
druge strane, iako se na suđenju kao i novinskim izvještajima, stalno naglašavalo da
je u demonstracijama sudjelovala „rulja“, etnička i vjerska pripadnost demonstranata
(katolici i muslimani) je uvijek bila u prvom planu. Izbjegavajući spomenuti da se
i reis-ul-ulema Džmaludin Čaušević suprotstavio nasilju i pozvao muslimane da
ne napadaju komšije Srbe i njihovu imovinu u Sarajevu,12 Pero Slijepčević je 1929.
naglašavao da su iza demonstracija stajale austrougarske vlasti, ali je i dalje naglašavao
kako je „gomila ološa“ rušila srpske dućane po Sarajevu:13
„Posle atentata, isti dan oko 9 sati u veče, iskupila se rulja od možda jedno 200 lica
i počela demonstracije protiv Srba. Najpre su napali Hotel Evropu, imanje Gliše
Jeftanovića. Sutra dan, već od 8 sati, ceo dan su se gomile ološa kretale kroz ulice
10
Vidi: Sonja Dumović, Sarajevska srpska čaršija, 50, bilješka 279.
11
„Sarajevski događaji 1914. pred sudom“, Srpska riječ, br. 70, 7 (20) juna 1919.
12
Amir Duranović, „Prva godina Prvog svjetskog rata: Džemaludin ef. Čaušević na stranicama ’Sarajevskog lista’“.
Prilozi br. 39, Sarajevo: Institut za istoriju, 2010, 198.
13
Pero Slijepčević i saradnici, Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje. Novi Sad/Beograd: Prometej/
RTS, 2017, 221 (prvo izdanje Sarajevo: Narodna odbrana, 1929).

Sarajeva, upadajući u kuće svih uglednijih srpskih familija i rušeći sve što se može,
i zlostavljajući čeljad. Sa demonstrantima, koji su nosili carevu sliku i pevali, išla je
policija, i nije im smetala. (...) Na intervenciju Gg. Sunarića, Arnautovića i Dimovića,
Potjorek je poslao vojsku da ona tobože uspostavi red; ali su oficiri, po svedočanstvu
očevidaca, naprotiv, hrabrili demonstrante da još bolje ruše“.
Činjenica da je među demonstrantima 1914. bilo i onih koji su stvoreno haotično

stanje koristili za običnu pljačku, što se kao isprobana praksa pokazalo mogućim i
u prelomima 1941. i 1992. godine, više je usput spominjana, mada je njen zanačaj
sigurno puno važniji kao motiv za demonstracije i nasilje nego se to obično misli.
S druge strane, u Sarajevu na kraju Prvog svjetskog rata, odnosno na početku
jugoslavenskog razdoblja 1918. godine, za razliku od drugih dijelova Bosne i
Hercegovine, nije bilo nasilja kao četiri godine ranije: ulazak srpske vojske sarajevska
elita je dočekala ne samo bez protivljenja, nego i uz veliki banket sa „vrlo dobro
zgotovljenim jelima“ bosanske kuhinje u Oficirskom domu.14 Mir je sačuvan i zbog
činjenice da je austrougarska vlast, odnosno posljednji zemaljski poglavar general
Stjepan Sarkotić, transfer vlasti dobro pripremio. On je već u oktobru 1918. bio posve
spreman predati vlast, ali, kako svjedoči u svom Dnevniku, bilo mu je jako stalo da se
očuva mir. Tako je on u objavi 27. oktobra 1918., u strahu od mogućih nereda i nemira
te posljedica do kojih bi takvo stanje moglo dovesti, obznanio da se odobravaju dobro
pripremljene manifestacije, ali organizatori moraju snositi svu odgovornost kako ne
bi došlo do narušavanja mira. I doista – do narušavanja mira u Sarajevu 1918. i 1919.
nije došlo.15 Nasilja kojih je bilo u okolici Sarajeva bila su više socijalno motivirana
seljačkim apetitima za zemljom.
Drugi krug pakla: Motivi nasilja početkom i krajem Drugog

svjetskog rata
Godina 1941. je bila dramatična i obilovala je nasiljem više nego ikada ranije
u historiji Sarajeva. I prije nego je njemačka avijacija bombardirala Sarajevo, u gradu
se atmosfera „zagrijala“ i nepovjerenje među njegovim stanovnicima je izbilo na
površinu. To se vidjelo već na demonstracijama koje su izbile nakon puča 27. marta:
iako su u tim demonstracijama, kojima se iskazivala odanost državi Jugoslaviji, a
14
Adnan Jahić, Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća. Zagreb/Sarajevo: BNZH Zagreb/Bošnjački
institut, 2014, 130.
15
Bogdan Krizman, „Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini“, Prilozi Instituta za istoriju rad-
ničkog pokreta, god. IV, br. 4, Sarajevo, 1968, 115.

Husnija Kamberović
komunisti im kasnije pridavali veliki antifašistički karakter,16 sudjelovali i vodeći

muslimanski lideri, a reis-ul-ulema Fehim Spaho uputio telegram podrške i odanosti
malodobnom kralju Petru II Karađorđeviću, čule su se i parole kojima se muslimane
karakteriziralo kao „njemačku petu kolonu“, što je zaoštrilo odnose u gradu,17 ali su
tek njemačke bombe 6. aprila najavile novo stravično razdoblje. Nakon što su 6. i 7.
aprila bombardirali aerodrom u Rajlovcu, njemački avioni su 12. aprila bacali bombe
i na sam grad. Tada su pogođene zgrade pošte i suda, kao i neke druge zgrade u središtu
grada. „Naročito intenzivno je bilo bombardovanje 13. aprila kada su cijeli dan avioni
bili nad Sarajevom i bez ikakvog određenog plana sipali bombe i mitraljirali“. Tada
su pogođene Željeznička stanica, hotel „Zagreb“, sklonište u Velikom parku, prostor
u blizini Ali-pašine džamije, naselje Bjelave, osnovna škola i niz susjednih kuća na
Vratniku su uništeni, kao i razni dijelovi Bistrika, niz zgrada na Skenderiji, kao i
dijelovi oko hotela na Ilidži. Prva žrtva je bio Fehim Hadžović, koji je bježeći iz pošte
pogođene u bombardiranju poginuo u predjelu Mrakuše. Najviše žrtava (njih 15) je
bilo u naselju Medrese, a dio je ubijen i na Bentbaši.18 Stojan Tomić, omiljeni profesor
sarajevske Prve gimnazije, ubijen je u Velikom parku. „Građani Sarajeva, naročito
žene i djeca, bili su jako prestrašeni (...) Bilo je teških scena i nije bilo lako posmatrati
nevolje ljudi koji u panici i bez hrane, prepušteni sami sebi, nisu znali šta da dalje
rade i kuda da idu. Neki su mislili na kuću i svoje napuštene stanove, strahujući za
svoju imovinu, a nisu mogli u njih da se vrate“.19
Već 15. aprila njemački vojnici su ušli u Sarajevo. Raspoloženje je bilo

različito. Milan Jovanović Stoimirović, koji je do puča 27. marta 1941. bio načelnik
Publicističkog odjeljenja jugoslavenske Vlade, zatekao se taj dan u Sarajevu i ostavio
jedno svjedočanstvo o tome. Najprije opisuje razgovor sa jednim muslimanskim
kafedžijom „čije čisto kafanče nije imalo 3 m u prečniku“, koji je tugovao zbog
propasti Jugoslavije: „Imali smo državu u kojoj je za svakoga bilo svega što mu je
trebalo, ako je bio pošten i ako je hteo da radi, a sad nema više toga i daj Bože da
se ikad mogadne ponova stvoriti onolika država“, navodno je izjavio kafedžija.20
No, Jovanović Stoimirović opisuje i ponašanje Sarajlija prilikom sviranja njemačke
16
Mladen Knežević, „27. mart 1941. godine – antifašistička demonstracija naroda Jugoslavije“, Sarajevo u revoluciji,
knj. 1, Sarajevo: Istorijski arhiv, 1976, 350-352
17
Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.),
Zagreb: Institut Ivo Pilar/BNZH Zagreb/Medžlis Islamske zajednice, 2012, 632-723.
18
Safet Šefkić, „Stradanja stanovništva od prvih bombardovanja“, Sarajevo u revoluciji, knj. 2, 88-95. Na stranici 93-
94 navedena su imena svih ubijenih u bombardiranju Sarajeva u aprilu 1941. godine.
19
Nisim Albahari, „Od Aprilskog rata do ustanka“, Sarajevo u revoluciji, knj. 2, Sarajevo: Istorijski arhiv, 1977, 21.
20
Milan Jovanović Stoimirović, Dnevnik 1936-1941, Novi Sad: Matca Srpska, 2000, 501.

muzike pred Vijećnicom, kojom je obilježen ulazak njemačkih trupa u grad. „Ona
svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke.
Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz „Fausta“. E to je bilo za priču.
Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od
islama, izišlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilom s
Nemcima. Zajedno s Nemcima, muslimani su ušli u jevrejski tampl i lomili po njemu
unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana, nego od Nemaca“.21
Ovakav Stoimirovićev opis pljačke Templa je pojednostavljen. Zapravo,

pokazalo se i ovom prilikom da etnička kategorizacija pljačkaša nije dovoljna da
jasno objasni stvarno stanje u gradu. Američki historičar Robert J. Donia je pravilno
ocijenio da je riječ o „lokalnim vandalima“ koji su skupa sa Nijemcima opljačkali tu
sinagogu.22 Ali, uklanjanje spomen ploče Gavrilu Principu,23 kao i ova pljačka sinagoge
su nagovijestili sudbinu sarajevskih Srba i Jevreja, koji su uskoro postali najveće
ratne žrtve. Općenito, nasilje koje su činile vlasti NDH bilo je etnički motivirano,24 a
diskriminatorski zakoni su bili usmjereni protiv sarajevskih Srba i Jevreja.
Dok su lokalni vandali koristili ratne okolnosti za pljačku, vlasti

novouspostavljene NDH su počele prvoditi nasilje na etničkoj osnovi. Pokazuje
to i sudbina članova nestranačkog „Narodnog odbora“, formiranog u aprilu 1941.,
koji je, po svemu sudeći, stojao iz jednog prijedloga upućenog reis-ul-ulemi Fehimu
Spahi o tome da se BiH stavi pod izravni njemački protektorat. Naime, muslimanski
članovi Odbora koji su se zalagali za bosansku autonomiju u okviru Trećeg Rajha
(Uzeir-aga Hadžihasanović, Husein Kadić i Asim Šeremet) su oštro ukoreni, a Srbi
(Vojislav Besarović, Dušan Jeftanović i Milan Božić) su odvedeni i ubijeni u logoru.25
Tako su vandalska pljačka i etničko nasilje obilježili početak Drugog svjetskog rata u
Sarajevu. To nasilje etnički motivirano, uz djelimično ideološku osnovu, nastavljeno
je tokom čitavog rata. Prema detaljnim istraživanjima, u Sarajevu je tokom rata
21
M. Jovanović Stoimirović, Dnevnik, 501-502.; Vidi i Z. Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija,
735.
22
R. Donia, Sarajevo, 195.
23
Emily Greble, Sarajevo, 1941-1945. Muslims, Christians and Jews in Hiter’s Europe, Ithaca and London: Cornell
University Press, 2011, 55.
24
Od ukupno 10.961 stanovnika Sarajeva koji su stradali u ratu, bilo je 7.092 Jevreja, 2.248 Srba, 911 Muslimana i
295 Hrvata, dok su ostatak činili Ostali. Donia, Sarajevo, 228.
25
Adnan Jahić, „Bošnjaci i Nezavisna Država Hrvatska: od nade i lojalnosti do ogorčenja i otpora“, Bošnjačka pis-
mohrana, br. 28-31, Zagreb, 2009/2010, 43-44; Z. Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 742; Adnan
Jahić, „Ideja autonomije Bosne i Hercegovine 1941 – 1945. u okvirima izvora i historijske rekonstrukcije“, Historijska
traganja br. 12, Sarajevo, 2013, 163-164; Rasim Hurem, Bosna Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.
(priredio dr. sc. Dino Mujadžević), Zagreb – Sarajevo: Plejada – BNZG – University Press, 2016, 115.

Husnija Kamberović
ubijeno ukupno 10.861 građanin (9071 civila i 1890 partizanskih boraca), što je
predstavljalo 12,9% stanovništva. Najveće žrtve su bili sarajevski Jevreji (ubijeno
7092 Jevreja), potom Srbi (ubijeno 1427), Muslimani (412), Hrvati (106), Crnogorci
(16), Makedonci (1), Slovenci (5) i Ostali (12).26 Jevreji i Srbi su bili žrtve etničkog
nasilja, dok su Muslimani i Hrvati bili žrtve ideološkog nasilja (ubijani su zato što su
bili antifašisti).
Kraj Drugog svjetskog rata u Sarajevu je opet obilježen nasiljem, ali sada
to nasilje nije imalo etničko nego ideološko obilježje. To sarajevsko „užasno finale“
Drugog svjetskog rata počelo je „Luburićevom strahovladom“. Riječ je o nasilju koje
je krajem rata organizirao Vjekoslav Maks Luburić, koji je, kao posebni Pavelićev
izaslanik, sredinom februara 1945. došao u Sarajevo s ciljem da pripremi odbranu
Sarajeva, ali i organizira otpor nakon što partizani zauzmu teritorije koje su do tada
držali Nijemci. U skladu s tim ciljevima, prva Luburićeva zadaća je bila ugušiti otpor
sarajevskih ilegalaca. On je organizirao prijeki ratni sud pred koji je izveo 85 osoba, od
kojih su mnogi osuđeni na smrt vješanjem. Najgori zločini počinjeni su u Berkovića
vili na Skenderiji, koju su građani Sarajeva nazvali „Luburićeva vila“. U bašti ove vile
nakon oslobođenja su otkopana 23 leša, od kojih mnoge nije bilo moguće odmah
identificirati.27 Među žrtvama bili su komunistički ilegalci bez obzira na nacionalnu
pripadnost.28 Osim toga, noću 27./28. marta na Marijin Dvoru je obješeno 55
ljudi, koji su većinom bili povezani sa ilegalnim gradskim Narodnooslobodilačkim
frontom. Oko vrata im je istaknuti natpis „Živio Poglavnik“. Ukupno je utvrđeno da
je Luburić u tom kratkom razdoblju tokom marta 1945. ubio 323 ljudi u Sarajevu, ali
ovo Luburićevo nasilje na kraju rata nije bilo etnički motivirano, budući da su žrtve
bili pripadnici svih nacionalnosti.29 Fašisti su likvidirali antifašiste.30
Dok su u Sarajevu provođena posljednja masovna ubistva, partizani su
26
Dr. Božo Madžar, „Ljudske i materijalne žrtve Sarajeva u toku Drugog svjetskog rata“, Sarajevo u revoluciji, knj. 4,
Sarajevo: Istorijski arhiv, 1981, 662.
27
Borba, br. 92 od 15. aprila 1945.
28
Slavko Dadić, „Posljednji dani okupatoske tiranije u Sarajevu“, Sarajevo u revoluciji, knj. 4, 185-189.
29
30
Zanimljivo je da je spomenik obješenim na Marijin Dvoru podignut tek 2008. godine ispred zgrade Filozofskog
fakulteta. Kada su Udruženje boraca Narodnooslobodilačkog rata Sarajevo Centar i Općinsko vijeće Sarajevo Centar
pokrenuli inicijativu za podizanje spomeno-obilježja, bilo je raznih reakcija. U jednom pismu, koje se nalazi u
vlasništvu autora, jedan sugrađanin je tim povodom pisao kako su „vrlo uvaženi ilegalci Sarajeva Olga Marasović,
Olga Brajković i još neki bili i ostali do smrti protivnici bilo kakvog obilježavanja tog nemilog i groznog događaja.
Posebno je bio protiv drug Veljo Vojnović koji se zarekao da dok je živ neće se to desiti“, a kao vjerovatni razlog se
navodilo to da su te žrtve veliki dio rata bili u službi NDH i tek krajem rata „okrenuli su ćurak“, zbog čega su i bili
likvidirani. Bilo kako bilo – ovo je možda jedini spomenik podignut poslije rata 1992-1995. godine, u kojem se
njeguje sjećanje na žrtve iz Drugog svjetskog rata.

pokrenuli operaciju oslobođenja grada. Sarajevska operacija je počela 1. marta 1945,

i u njoj su sudjelovala tri udarna korpusa Jugoslavenske armije objedinjeni u tzv.
Sarajevsku grupu korpusa Jugoslavenske armije. Riječ je o Drugom, Trećem i Petom
udarnom korpusu, uz angažman posebne vazduhoplovne jedinice i mreže udarnih
i diverzantskih grupa sarajevskih ilegalaca.31 Na čelu Operativnog štaba Sarajevske
grupe korpusa bio je general Radovan Vukanović, komandant Drugog udarnog
korpusa, a njegov zamjenik je general Slavko Rodić, komandant Petog udarnog
korpusa, dok je komandant Trćeg udarnog korpusa, pukovnik Pero Kosorić, bio
član Štaba. Ukupno je na širem Sarajevskom ratištu u ovoj operaciji bilo angažirano
oko 50.000 partizana, naspram 38.000 njemačko-ustaških snaga. U međuvremenu
su komunistički ilegalci ukrali plan njemačke odbrane iz kancelarije komandanta
generala Hajnca Katnera i dostavili ga partizanskom Štabu, što je bilo važno za
izradu plana partizanskog napada. Odlučujući napad partizana na njemačke vanjske
linije odbrane počeo je 28. marta 1945. godine. Postignuti rezultati na tim vanjskim
linijama doveli su partizane u poziciju da 5. aprila pokrenu opšti napad za oslobođenje
središta grada Sarajeva. Već u poslijepodnevnim satima 5. aprila, prve jedinice
16. udarne muslimanske brigade iz sastava 27. udarne divizije prošle su kapiju na
Vratniku i stupile u okršaj sa njemačkim jedinicama koje su se nalazile na Baščaršiji.
Zaobišavši njemački odred, koji se nalazio u zgradi Vijećnice, zarobljavajući pojedine
rasturene skupine domobrana, partizanske jedinice su do ponoći oslobodile veći
dio grada, a poslije ponoći već su oslobođeni i dijelovi grada od Glavne pošte do
Marindvora. U jutarnjim satima 6. aprila 1945. Sarajevo je već bilo oslobođeno, a u
poslijepodnevnim satima partizanske jedinice su nastavile dalje operacije oslobađanja
zemlje. Ukupno je u borbama za oslobođenje grada poginulo 1493 borca, ranjeno je
4051, a 303 su evidentirani kao „nestali“.32 Među poginulim bio je i Vladimir Perić
Valter, koji će dugo ostati simbol Sarajeva. „Sarajevo je oslobođeno, ali je Valter
poginuo“.33 Velike manifestacije povodom oslobođenja Sarajeva održane su u nizu
drugih u tom trenutku oslobođenih gradova širom Jugoslavije – Kragujevcu, Novom
Sadu, Splitu, Jajcu, Prištini.34 Sarajevo je ulazilo u novo razdoblje svoje povijesti, ali je
i to novo razdoblje opet bilo obilježeno nasiljem, s tim da je ono sada bilo ideološki,
a ne etnički motivirano.
31
Najbolji pregled Sarajevske operacije može se naći u: Dušan Uzelac - mr Muharem Kreso, „Sarajevska operacija
(1. mart – 12. april 1945. godine)“, Sarajevo u revoluciji, knj. 4, 671-712.
32
Isto, 712.
33
Borislav Šaraba, „Vadimir Perić Vater i radio-stanica u mom stanu“, Sarajevo u revoluciji, knj. 4, 411.
34
Borba, br. 86. od 8. aprila 1945.

Husnija Kamberović
Nakon oslobođenja nove su vlasti poduzele nove korake za stabilizaciju svoje

vlasti, pri čemu ni nasilje nije bilo isključeno. Prema nekim svjedočenjima, ubrzo
nakon oslobođenja Sarajeva i formiranja prve Vlade, Rodobljub Čolaković je u
funkciji predsjednika Vlade primio jednu skupinu poznatijih ljudi iz svih vjerskih
zajednica, te je nastupio vrlo samouvjereno, govoreći o osveti za sve što su ljudi u
Sarajevu pretrpjeli tokom rata. Navodno mu je Čedomil Čekada odgovorio kako
„osveta nikog nije usrećila i kako osvetnički duh ničemu ne vodi“ te da osvetnički
duh nije nešto što se očekuje „nakon ovog strašnog rata“.35 Na Trećem zasjedanju
ZAVNOBiH-a, održanom u Sarajevu od 26. do 28. apila 1945, mnogi sudionici su
govorili o potrebi obračuna sa „reakcijom“, odnosno kažnjavanja onih koji su počinili
zločine u ratu, ali i onih koji su podržavali vlast tokom Drugog svjetskog rata, bilo
politički bilo privredno.36 To je otvorilo put nizu sudskih procesa na kojima su nove
vlasti sudile onima koje su optužile za ratne zločine ili podršku činjenju ratnih
zločina. Neki optuženi za stradanja građana Sarajeva osuđeni su i na smrtne kazne.
Još nisu izvršena detaljna istraživanja svih sudskih procesa, a mi ćemo na ovom
mjestu ukazati samo na nekoliko činjenica.
Izricanje smrtnih kazni bio je dio procesa uspostave nove komunističke vlasti.
Organiziranje sudskih procesa pokazatelj je nastojanja novih vlasti da se prekinu
pojave likvidiranja bez sudskih presuda, a takvih slučajeva bilo je kako u Sarajevo
tako i u Bosni i Hercegovini, naročito tokom 1945. godine. Osim suđenja pred Sudom
narodne časti,37 čije su presude bile u funkciji moralne diskvalifikacije onih koji su
sarađivali sa neprijateljem tokom rata, važna su suđenja 1945. organizirana pred
vojnim sudovima. Ta suđenja su bila javna, a presude su bile veoma oštre, najčešće
smrtne ‒ strijeljanjem. Tako je, naprimjer, Vojni sud 29. divizije u Mostaru 3. maja
1945. osudio na smrt strijeljanjem advokata i predratnog pristalicu HSS u Hercegovini
dr. Jakšu Miljkovića, ali je zanimljivije suđenje dr. Mati Roki, šefu ustaške policije
u Mostaru, Dubrovniku i Šibeniku. Njemu je javno suđenje organizirano 13. maja
1945. u jutarnjim satima, presuda je izrečena u 13 sati, a u 18 sati istoga dana obješen
je “uz učestvovanje preko 8000 duša”. Istoga mjeseca isti sud je na smrt strijeljanjem
osudio Iliju Cvitkovića iz Cima, Blaža Mihalja iz Vrapčića, Nikolu Rozića iz Mostara,
Osmana Slipčevića iz Vrapčića. Slučaj iz sela Veličani kod Popova polja zaslužuje da
35
Miroslav Akmadža, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunstički režim, knjiga I, 1945. – 1966, Slavonski
Brod: Hrvatski institut za povijest, 2014, 28.
36
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Dokumenti 1945, knjiga II, Sarajevo:
Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, 1981, 393-514
37
Vera Katz, “Komunizam i represija: Sud narodne časti u Bosni i Hercegovini”, u: 60 godina od završetka Drugog
svjetskog rata – kako se sjećati 1945. godine. Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2006, 145-166.

se posebno spomene. Tu su, naime, odlukom Vojnog suda na smrt vješanjem u maju
1945. osuđena deseterica ljudi (“7 ustaša i 3 četnika”), a “masa svijeta, preko 3000
prisutnih seljaka tražili su da sami vješaju ove zlikovce. Na kraju su vlasti dopustile
i time donekle ispunile želju ožalošćenih i uvrijeđenih porodica da one objese ove
zlikovce. Međutim, u vješanju pomogao im je sav prisutni narod”. Isti sud je u selu
Bijelo Polje na javnom pretresu 4. juna 1945. na smrt osudio strijeljanjem Ristu
Dabića, Tripu Dragića, Koju Dabića, Tomu Dragića, Boška Dabića, Đuru Dabića,
Simu Mavraka, Ristu Tilimbata, Jaku Dabića i Stanu Dabić, sve iz sela Željuše, a u
junu 1945. na smrt strijeljanjem su od strane istog suda osuđeni Božo Gutković,
Draga Ljuburić i Tomo Vuković.
U maju 1945. pred Vojnim sudom u Sarajevu suđeno je dr. Atifu Hadžikadiću,
bivšem gradonačelniku i direktoru Trgovačke akademije u Sarajevu, Mustafi
Busuladžiću, profesoru teologije, inženjeru Branku Ećimoviću, vlasniku Fabrike
“Avia” i Rasimu Bećiragiću, bivšem direktoru Direkcije šuma u Sarajevu. Svi su
proglašeni krivim i osuđeni na smrt strijeljanjem. Povodom ovog suđenja u Sarajevu
su se potajno prikupljali potpisi podrške Hadžikadiću i drugima s ciljem dokazivanja
da su nevini. Vlasti, naravno, nisu takvo što tolerirale.
U junu 1945. pred Vojnim sudom u Sarajevu našla se brojna grupa osuđenika,
od kojih su Sulejman Hajrović i Nikola Konjicija osuđeni na smrt strijeljanjem. Izrečene
presude su uglavnom i izvršavane, a likvidacije su bile javne ili tajne. Osude na smrtnu
kaznu tokom 1945. izricale su se ne samo za ratne zločine nego i zbog pomaganja
“bandama”, te zbog privredne spekulacije, što je sve tretirano kao suprotstavljanje
novom režimu, pa su i te osude bile u funkciji uspostave nove vlasti. Prve smrtne
kazne 1945. izvršavane su uglavnom u vojnim zatvorima, gdje su se zatvorenici i
nalazili, ali se tada još uvijek nije do kraja poštovao način propisan Privremenim
uputstvom o izvršavanju kazni. Zbog toga je početkom 1946. Savezno ministarstvo
unutrašnjih poslova dostavilo svim republičkim ministarstvima unutrašnjih poslova
dodatno objašnjenje o načinu izvršavanja smrtnih kazni. Tu se navodi da je način
izvršenja smrtnih kazni propisan Privremenim uputstvom o izvršavanju kazni,
u kojem je predviđeno da izvršenje smrtnih kazni spada u nadležnost republičkih
ministarstava unutrašnjih poslova. S obzirom da u tom uputstvu nije naznačeno ko
će izvršavati smrtne kazne, savezni MUP daje uputstvo da bi republička ministarstva
unutrašnjih poslova trebala postaviti po jedno lice (tzv. dželata) koje će izvršavati
smrtnu kaznu vješanjem, s tim da bi to lice “u zavodu za prinudni rad imalo neku
drugu dužnost”. S druge strane, smrtnu kaznu strijeljanjem izvršavat će narodna
milicija iz mjesta gdje se smrtna kazna ima izvršiti.

Husnija Kamberović
U jednom nešto kasnijem uputstvu naglašavalo se kako je osuđenicima prije

izvršenja kazne zabranjeno čitati presude “ili bilo kakva pitanja stavljati, a najmanje o
njegovim posljednjim željama (...) Osuđeniku ima se saopćiti odluka da će se kazna
izvršiti i tom prilikom može on da izrazi želju o posjećivanju rođaka ili drugih osoba,
kojoj će se želji, ukoliko je moguće, udovoljiti, a sutra dan izvršiće se kazna, bez ikakvih
formalnosti”. No, dešavalo se da se kazna izvrši odmah, ukoliko načelnik unutrašnjih
poslova nije mogao čekati sutradan zbog obaveza, ali je bilo i slučajeva da se kazna
izvršavala tek nakon nekoliko dana. Obje pojave su kritizirane od strane saveznog
MUP-a. Ponekad se dešavalo čak i da je kazna izvršena prije nego je stigla Odluka
povodom žalbi, koje su upućivane Prezidijumu Narodne skupštine Jugoslavije.
Može se uočiti kako su ove molbe pisale same uprave zatvora, pa je čak bilo
slučajeva da su molbe Prezidijumu za pomilovanje pisane nakon što je kazna izvršena,
ali je taj korak bio predviđen u proceduri, pa su ga vlasti, makar i naknadno, poslije
pogubljenja, izvršavale formalno upućujući molbu Prezidijumu za pomilovanje.
Također je, posebno tokom 1945. i u prvoj polovici 1946, osobito kada su u pitanju
presude vojnih sudova, bilo slučajeva da su se kazne smrti izvršavale odmah nakon
izricanja prvostepene presude, pa su presude drugostepenoga suda, koje su uglavnom
potvrđivale već ranije donesene prvostepene presude, stizale nakon što je kazna već
bila izvršena. Inače, želje koje su pojedinci iskazivali su različite – od toga da ih posjeti
majka, supruga, djeca, svećenik ili neki rođak, da napišu pismo kući, do želje da se
samo pomole Bogu.
Prva suđenja pred Vrhovnim sudom za Bosnu i Hercegovinu koja su

rezultirala smrtnim presudama organizirana su u septembru 1945. godine. Osuđenici
su optuživani uglavnom na temelju Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i
države,38 a osude su izricane, uglavnom, pozivanjem na član 3. tog zakona.39 Zbog
činjenice da je ovaj zakon predviđao prvostepenu nadležnost Vrhovnog suda, te
neravnopravnost optužbe i odbrane, neki su historičari suđenja na temelju ovoga
zakona smatrali primjerima političke represije i političkim procesima.40
38
“Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države”. Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, br. 66, Beo-
grad, 1. septembra 1945. Ovaj je zakon 25. augusta 1945. donijela Privremena narodna skupštine Demokratske fed-
erativne Jugoslavije.
39
Član 3. ovoga zakona je predviđao kažnjavanje lica koja poduzimaju radnje za zbacivanje institucija vlasti DFJ,
slabe odbrambenu ili ekonomsku sposobnost zemlje, čine ratne zločine bilo kao pomagači, organizatori ili neposred-
ni izvršitelji, zatim lica koja vrbuju druga lica da stupe u naoružane jedinice koje se bore protiv Jugoslavije. Ovim
članom se kažnjavaju i lica koja u vrijeme okupacije politički surađuju sa okupatorom ili organiziraju udruženja
fašističkog karaktera. U zakonu je jasno kazano da će se po njegovim odredbama izricati presude za djela učinjena
ranije, to jest u vrijeme rata 1941-1945. ukoliko već nisu presuđena po drugom zakonu. Ovaj je zakon predviđao jako
široku lepezu krivičnih djela i ostavljao mogućnost za izricanje najtežih, smrtnih kazni velikom broju optuženika.
40
Nada Kisić-Kolanović, “Vrijeme političke represije: ‘veliki sudski procesi’ u Hrvatskoj 1945-1948”, Časopis za
suvremenu povijest, 3/1993, 6-7.

Pet sudskih javnih procesa organiziranih u septembru 1945. koji su

rezultirali izricanjem smrtnih kazni i trajnim gubitkom svih političkih prava bili su
prvi procesi takve vrste u Bosni i Hercegovini vođeni pred Vrhovnim sudom Bosne
i Hercegovine. Sudilo se visoko rangiranim osobama iz razdoblja NDH koje su
bosanskohercegovačke vlasti imale u svojim rukama: Božidar Bralo, dr. Savo Besarović,
Petar Petković, Redžep Hajrović i Akif Handžić. Novine su opširno izvještavale o
toku suđenja, a publika je spremna da odmah nakon ulaska optuženih zaviče: “Smrt
ustaškim koljačima”, “Smrt ubicama”.41 Riječ je bila o visokorangiranim osobama u
hijerarhiji vlasti NDH koje su se našle u rukama bosanskohercegovačkih vlasti. Kao
što je poznato, najvišim predstavnicima NDH iz Bosne i Hercegovine (doglavniku
Ademagi Mešiću, potpredsjedniku Vlade NDH Džafer-begu Kulenoviću, kao i
ministrima NDH iz Bosne i Hercegovine) sudilo se u Zagrebu, dio ih je pobjegao iz
zemlje (Hakija Hadžić i drugi), tako da je za suđenja u Sarajevu ostalo malo “krupnih”
političkih ličnosti.42
Posljednji krug pakla: Koja godina se ponavlja?

Kada je francuski predsjednik Fransoa Miteran 28. juna 1992. sletio na
sarajevski aerodrom, grad je već duže vremena bio pod opsadom i izložen velikom
nasilju. Iako se izbor datuma njegove posjete nije uočavao, pa time niti puno
komentirao, sasvim je moguće da on nije bio slučajan i da se u simboličkom smislu
mogao povezivati sa atentatom 1914. godine i početkom Prvog svjetskog rata.43
Miteranova posjeta je tako, otvaranjem sarajevskog aerodroma, u simboličkom
smislu označila razbijanje blokade grada, ali je značaj te posjete za historiju Sarajeva
puno veći: ona je označila kraj „kratkog dvadesetog stoljeća“, kako razdoblje od 1914.
do 1991. u evropskoj historiji naziva Erik Hobsbaum, ali se istodobno zatvarao krug
nasilja započet 1914. godine. Kako je počelo i šta su bili motiva nasilja u Sarajevu
1992. godine?
U Sarajevu je u razdoblju od 1945. do 1990. izgrađeno društvo koje se u

literaturi uvijek navodilo kao primjer zajedničkog života različitih etničkih i vjerskih
41
“Proces ustaško-četničkim zlikovcima u Sarajevu. Ustaški zločinac u popovskoj mantiji”. Oslobođenje, br. 9. sep-
tembra 1945, 5; “Vrhovni sud za Bosnu i Hercegovinu završio je proces ustaško-četničkim koljačima”. Oslobođenje,
br. 86, 13. septembar 1945, 7.
42
O ovim procesima vidjeti: Husnija Kamberović, „Smrtne presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine iz 1945.
godine“, Prilozi br. 40, Sarajevo: Institut za istoriju, 2011, 157-170
43
E. Hobsbaum, Doba extrema, 10-11.

Husnija Kamberović
zajednica.44 Taj zajednički život se odlikovao komšijskim odnosima,45 pa je nasilju 1992.

moralo prethoditi razbijanje zajedničkog života i komšijskih odnosa. U Sarajevu,
međutim, sve do izbijanja otvorenog vojnog sukoba u proljeće 1992. zajednički život
nije bio uništen. U Sarajevu se u jesen 1991. još uvijek naivno vjerovalo da se rat iz
Hrvatske neće prenijeti u Bosnu i Hercegovinu.46 Ako je taj zajednički život tako
dobro funkcionirao u Sarajevu, kako se može objasniti da je u proljeće i ljeto 1992.
došlo do masovnog nasilja koje je vrlo brzo poprimilo etničke dimenzije?
Prvo od čega treba krenuti je konstatacija da zajednički život ne podrazumijeva

apsolutnu međunacionalnu harmoniju, budući da su mnoge analize jasno ukazivale
da postoje međunacionalne zategnutosti, koje su se krajem 1980-ih osjećale ne samo
u Bosni i Hercegovini nego i u Sarajevu. Ali te zategnutosti u kasnom socijalizmu
nisu izlazile izvan okvira koje država nije mogla kontrolirati. Stvaranje nacionalnih
političkih stranaka 1990. otvorilo je više mogućnosti da međunacionalne
zategnutosti prerastu u konflikt i nasilje. Nacionalne stranke su počele voditi politiku
nacionalne homogenizacije što je postepeno sve više uticalo na unutarnju razgradnju
zajedničkog života, a podloga novom nasilju je konstruirana u pozivanju na prošlost.
U jugoslavenskom okviru to je rađeno pozivanjem na negativno iskustvo i strah
od ponavljanja 1941. godine,47 ali u Sarajevu to nije bio model. U Sarajevu se nije
pozivalo konkretno na negativno iskustvo iz 1941. ili 1945, ali se stvarala atmosfera
identifikacije samostalne Bosne i Hercegovine sa Nezavisnom Državom Hrvatskom i
prijetilo „uništenjem“ pojedinih naroda, kako je to na zasjedanju Skupštine Republike
Bosne i Hercegovine 15.10.1991. izjavio Radovan Karadžić prijeteći da bi izlaskom iz
Jugoslavije u Bosni i Hercegovini moglo doći do stradanja i uništenja Muslimana kao
44
45
O promjeni pojma komšijski odnosi tokom rata 1992 – 1995. vidjeti Xavier Bougarel, „Twenty Years Later: Was
Ethnic War Just a Myth?“, Südost-Europa, 61. Jahrgang 2013, - Heft 4, 574-577.
46
Zoran Pusić navodi kako je samo nekoliko mjeseci prije izbijanja rata u Sarajevu slušao uvjeravanja Sarajlija da se
rat „nama u BiH ne može dogoditi. Mi stoljećima živimo zajedno i pomiješani“. Zoran Pusić, “Od početka praćenja
suđenja do sustavnog monitoriranja suđenja za ratne zločine,” Procesuiranje ratnih zločina – Jamstvo procesa suoča-
vanja s prošlošću u Hrvatskoj, Zagreb: Documenta, 2014, 26.
47
Ozren Žunec je pokazao kako su lideri Srba u Hrvatskoj identificirali samostalnu Hrvatsku sa Nezavisnom
Državom Hrvatskom proglašenom 1941. i iz tako konstruirane slike stvorili strah od ponavljanje 1941. što je bilo
podloga pobuni. Ozren Žunec, „Socijalna konstrukcija pobune Srba u Hrvatskoj 1990.-1995. godine“, Časopis za
suvremenu povijest, br. 1, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2008, 33-46; Slavko Goldstein je na konkretnom
primjeru dva sela na Kordunu (Prkos i Banski Kovačevac) pokazao kako je obnavljanje sjećanja na zločine počinjene
1941., s tezom da ponovo prijeti slična opasnost, razdvojilo dva sela koja su od 1945. do 1991. živjela u slozi. Slavko
Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, drugo izdanje, Zagreb: Novi Liber, 2007, 344-398. Isti model je primjenjivan
i u Bosni i Hrecegovini.

naroda.48 Ideologija nacionalizma je tako dovela do nasilja, koje je u proljeće 1992.

zapljusnulo sarajevske ulice.49
U podlozi ovog nasilja 1992. je bio nacionalizam i etnički motivi, iako su

pljačka i klasični banditizam također bili pratioci ovog nasilja, pogotovo na samom
početku rata. Po tome su događanja iz 1992. slična nasilju 1941, s tom razlikom da
je 1941. novouspostavljena država bila iza nasilja, dok su se 1992. državne strukture
i civilno društvo suprotstavljali etničkom nasilju. Ubistvu Nikole Gardovića 1.
marta 1992, koje je počinio Ramiz Delalić, u početku sitni kriminalac koji se
kasnije pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine,50 slijedilo je niz ubistava
u gradu i njegovoj okolini (Ramo Biber, Kenan Demirović i Strajko Pandurević su
ubijeni 2. marta),51 a potom je uslijedilo niz novih ubistava, da bi sve kulminiralo
početkom aprila ubistvom Suade Dilberović i Olge Sučić u centru Sarajeva, a izgleda
da je bilo još žrtava na drugim mjestima u gradu. To je otvorilo talas nasilja: grad
je početkom maja definitivno zatvoren i teroriziran sve do kraja 1995. godine, pri
čemu tokom rata nije izostajalo ni nasilja unutar samog grada.52 Masovna nasilja
tokom rata te ponekad i glasine o tome, širili su strah koji je 1996. godine doveo do
dodatnog odlaska srpskog stanovništva sa dijelova Sarajeva koji su tokom rata bili
pod okupacijom Vojske Republike Srpske.53 Sarajevu se 1996. nije ponovila 1945.
godina.
48
R. Donia, Radovan Karadžić, 115. Karadžićeva izjava na zasjedanju Skupštine Republike Bosne i Hercegovine
15.10.1991.
49
O kontekstu u kojem je u proljeće 1992. došlo do nasilja u Sarajevu vidjeti: Merisa Karović Babić, „Sarajevske
barikade. Karakazan i mišolovka. Okruženje sa ’sve četiri strane sveta’“. Između rata i mira. Sarajevo u prelomnim
godinama 20. stoljeća. Sarajevo: UMHIS, 2020.
50
R. Donia, Radovan Karadžić, 156-157.
51
Biber je poginuo kao radnik na Sarajevskoj žičari, Demirović iznad svog sela na Kobiljoj Glavi, a Pandurević
na barikadi koje su u Novom Sarajevu postaviili pripadnici SDS. Nihad Halilbegović, Sarajevo od referenduma do
agresije i napada na grad – 05. i 06- aprila 1992. godine. Sarajevo: Autorsko izdanje, 2016, 47-50, 61.
52
Merisa Karović - Babić, Masovna ubistva civila u Sarajevu u vrijeme opsade 1992-1995, Sarajevo: Institut za is-
traživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2014.; Nicolas Moll, Između
sjećanja, poricanja i zaborava:tri studije slučaja o kulturi sjećanja u BiH 20 godina nakon rata. “Sarajevska najpoznatija
javna tajna”: Suočavanje s Cacom, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu, od rata do
2015. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung, 2015.
53
Edin Omerčić, „Na kraju vijeka, na kraju svijeta: Sarajevo 1995-1996“. Između rata i mira. Sarajevo u prelomnim
godinama 20. stoljeća. Sarajevo: UMHIS, 2020.

Husnija Kamberović
Summary
VIOLENCE AS A DESTINY? SARAJEVO AT THE BORDER OF EMPIRES AND

STATES IN THE 20TH CENTURY
The 20th century Sarajevo, at the borders of empires and states, faced the challenge
of violence several times. Having left the borders of the Habsburg Monarchy in
1914 and after the collapse of the Kingdom of Yugoslavia in 1941, Sarajevo faced
an ethnically-motivated violence, while the end of the First and Second World War
resulted in violence of a more social (1918) and ideological (1945) nature. In the
late 20th century, from 1992 to 1996, Sarajevo again faced an ethnically motivated
violence. It turned out that every change in regime brought about waves of violence
in Sarajevo, each differently motivated, but with one constant, regardless of the time
and motives: robbery, a fateful companion of all waves of violence, regardless of its
motivation.
Key words: Sarajevo, Violence, First World War, Second World War, the Siege of
Sarajevo 1992. – 1996.
IZVORI I LITERATURA
Izvori
Štampa:
− Borba, Beograd 1945.

− Hrvatski narod, Zagreb, 1914.
− Srpska riječ, Sarajevo, 1919.
− Oslobođenje, br. 9. septembra 1945.
Objavljeni izvori:
− Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Dokumenti 1945, knjiga II, Sarajevo: Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“,
1981.
− Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, Beograd, 1945.

Literatura:
− Akmadža Miroslav, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunstički režim,

knjiga I, 1945. – 1966, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, 2014.
− Albahari Nisim, „Od Aprilskog rata do ustanka“, Sarajevo u revoluciji, knj. 2,
Sarajevo: Istorijski arhiv, 1977.
− Bergholz Max, Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i
sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici. Sarajevo/Zagreb: Buybook, 2018.
− Bougarel Xavier, „Twenty Years Later: Was Ethnic War Just a Myth?“, Südost-
Europa, 61. Jahrgang 2013, - Heft 4, Regensburg, 2013.
− Bougarel Xavier, Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička
lojalnost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Udruženje za modernu historiju,
2020.
− Dadić Slavko, „Posljednji dani okupatoske tiranije u Sarajevu“, Sarajevo u
revoluciji, knj. 4, Sarajevo: Istorijski arhiv, 1981.
− Donia Robert J., Sarajevo: Biografija grada. Sarajevo: Institut za ostoriju,
2006.
− Donia Robert J., Radovan Karadžić. Uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni
i Hercegovini (prevela Danijela Valenta), Sarajevo: University Press, 2016.
− Dujmović Sonja, Sarajevska srpska čaršija 1918 – 1941. – između
tradicije i modernizacije. Doktorska disertacija u rukopisu. Beograd:
Filozofski fakultet, 2015.
− Dulić Tomislav, Utopisa of Nation – Local Mass Killing in Bosnia and
Herzegovina 1941-42, Uppsala: Acta Universitatis Upsaliensis, 2005.
− Duranović Amir, „Prva godina Prvog svjetskog rata: Džemaludin ef.
Čaušević na stranicama ’Sarajevskog lista’“. Prilozi br. 39, Sarajevo:
Institut za istoriju, 2010.
− Goldstein Slavko, 1941. Godina koja se vraća, drugo izdanje, Zagreb:
Novi Liber, 2007.
− Greble Emily, Sarajevo, 1941-1945. Muslims, Christians and Jews in Hiter’s
Europe, Ithaca and London: Cornell University Press, 2011.
− Halilbegović Nihad, Sarajevo od referenduma do agresije i napada na
grad – 05. i 06- aprila 1992. godine. Sarajevo: Autorsko izdanje, 2016.
− Hasanbegović Zlatko, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941.
(U ratu i revoluciji 1941.-1945.), Zagreb: Institut Ivo Pilar/BNZH Zagreb/
Medžlis Islamske zajednice, 2012.
− Hobsbaum Erik, Doba extrema. Istorija kratkog dvadesetog veka 1914-1991.
(preveo s engleskog Predrag J. Marković), Beograd: Dereta 2002.
− Hurem Rasim, Bosna Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.

Husnija Kamberović
(priredio dr. sc. Dino Mujadžević), Zagreb – Sarajevo: Plejada – BNZG –

University Press, 2016.
− Imamović Mustafa - K. Hrelja - A. Purivatra, Ekonomski genocid nad
Bosanskim Muslimanima. Sarajevo: Udruženje Muslimana za antigenocidne
aktivnosti, (1994).
− Jahić Adnan, „Bošnjaci i Nezavisna Država Hrvatska: od nade i lojalnosti do
ogorčenja i otpora“, Bošnjačka pismohrana, br. 28-31, Zagreb 2009/2010.
− Jahić Adnan, Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća. Zagreb/
Sarajevo: BNZH Zagreb/Bošnjački institut, 2014.
− Jahić Adnan, „Ideja autonomije Bosne i Hercegovine 1941 – 1945. u okvirima
izvora i historijske rekonstrukcije“, Historijska traganja br. 12, Sarajevo 2013.
− Jovanović Stoimirović Milan, Dnevnik 1936-1941, Novi Sad: Matca Srpska,
2000.
− Kamberović Husnija, „Ubojstvo Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. -
devedeset godina poslije, Prilozi Instituta za istoriju, br. 34, Sarajevo,
2005.
− Kamberović Husnija, „Smrtne presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine
iz 1945. godine“, Prilozi br. 40, Sarajevo: Institut za istoriju, 2011.
− Karović – Babić Merisa, Masovna ubistva civila u Sarajevu u vrijeme
opsade 1992-1995, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2014.;
− Karović – Babić Merisa, „Sarajevske barikade. Karakazan i mišoloka.
Okruženje sa ’sve četiri strane sveta’“. Između rata i mira. Sarajevo u
prelomnim godinama 20. stoljeća. Sarajevo: UMHIS, 2020.
− Katz Vera, “Komunizam i represija: Sud narodne časti u Bosni i Hercegovini”,
u: 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata – kako se sjećati 1945. godine.
Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2006.
− Kisić – Kolanović Nada, “Vrijeme političke represije: ‘veliki sudski
procesi’ u Hrvatskoj 1945-1948”, Časopis za suvremenu povijest, 3/1993.
− Knežević Mladen, „27. mart 1941. godine – antifašistička demonstracija
naroda Jugoslavije“, Sarajevo u revoluciji, knj. 1, Sarajevo: Istorijski arhiv,
1976.
− Korb Alexander, Im Schatten des Weltkriegs. Massengewalt der Ustaša
gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945, Hamburg:
Hamburger Edition, 2013.
− Krizman Bogdan, „Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918.
godini“, Prilozi Instituta za istoriju radničkog pokreta, god. IV, br. 4, Sarajevo
1968.
− Madžar Božo, „Ljudske i materijalne žrtve Sarajeva u toku Drugog svjetskog
rata“, Sarajevo u revoluciji, knj. 4, Sarajevo: Istorijski arhiv, 1981.

− Madžar Božo, „Izvještaj vladinog komesara za glavni grad Bosne i

Hercegovine Sarajevo o političkoj i pravnoj situaciju u Sarajevu od atentata
do kraja januara 1915. godine“, Glasnik Arhiva i Duštva arhivski radnika
Bosne i Hercegovine, br. 26, Sarajevo 1986.
− Moll Nicolas, Između sjećanja, poricanja i zaborava:tri studije slučaja o
kulturi sjećanja u BiH 20 godina nakon rata. „Sarajevska najpoznatija
javna tajna“: Suočavanje s Cacom, Kazanima i zločinima počinjenim nad
Srbima u opkoljenom Sarajevu, od rata do 2015. Sarajevo: Friedrich-
Ebert-Stiftung, 2015.
− Omerčić Edin, „Na kraju vijeka, na kraju svijeta: Sarajevo 1995-1996“. Između
rata i mira. Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća. Sarajevo: UMHIS,
2020.
− Omerović Enes S., Politilk nasilje u Bosni i Hercegovini (1918 – 1921),
Sarajevo: Institut za istoriju, 2015.
− Purivatra Atif, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Drugo izdanje. Sarajevo: Svjetlost, 1977.
− Pusić Zoran, “Od početka praćenja suđenja do sustavnog monitoriranja
suđenja za ratne zločine,” Procesuiranje ratnih zločina – Jamstvo procesa
suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, Zagreb: Documenta, 2014.
− Slijepčević Pero i saradnici, Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i
ujedinjenje. Novi Sad/Beograd: Prometej/RTS, 2017. (prvo izdanje Sarajevo:
Narodna odbrana, 1929)
− Šaraba Borislav, „Vadimir Perić Vater i radio-stanica u mom stanu“, Sarajevo
u revoluciji, knj. 4, Sarajevo: Istorijski arhiv, 1981.
− Šarac Ivica, Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna
Država Hrvatska.Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije
(travanj – rujan 1941.), Mostar: Crkva na kamenu, 2012.
− Šarac Ivica, MetaStaze jedne revolucije. Uspostava komunističko-
partizanske vlasti u zapadnim dijelovima Hercegovine (listopad 1944.
– ožujak 1945.), Mostar: Crkva na kamenu, 2019.
− Šefkić Safet, „Stradanja stanovništva od prvih bombardovanja“,
Sarajevo u revoluciji, knj. 2, Sarajevo: Istorijski arhiv, 1977.
− Uzelac Dušan – mr Muharem Kreso, „Sarajevska operacija (1. mart – 12.
april 1945. godine)“, Sarajevo u revoluciji, knj. 4, Sarajevo: Istorijski arhiv,
1981.
− Žunec Ozren, „Socijalna konstrukcija pobune Srba u Hrvatskoj 1990.-
1995. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, 2008.

JE LI SARAJEVO ŠTO JE NEKAD BILO?
Enes S. Omerović
Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju
Tokom nekoliko burnih mjeseci s kraja 1918. i početka 1919.

godine Sarajevo i sarajevsko društvo proživjeli su jednu od prijelomnih
dionica u vlastitoj historiji. Odlazak stare (austrougarske) i uspostavljanje
nove (jugoslavenske) vlasti protekao je u vještački kreiranoj atmosferi opće
euforije i oduševljenja zbog nastalih promjena, ali su ispod te kreirane
slike već tada bile vidljive pukotine ispod kojih su se nazirali stari problemi
što su i ranije opterećivali bosanskohercegovačko i sarajevsko društvo.
U ovom radu na osnovu dostupnih arhivskih izvora, štampe i literature
rekonstruira se tih nekoliko prijelomnih mjeseci i počeci procesa koji će
obilježiti naredne godine.
Ključne riječi: Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1918. godina.
Veliki društveni lomovi, kojih nije manjkalo u posljednjih 150 godina

bosanskohercegovačke historije, okretali su čitav svijet naglavačke, barem je to slučaj
s bosanskohercegovačkim prostorom. (Pre)česte promjene državnih okvira, ulasci u
rat, ali i ulasci u mir, ostavljali su velike i neizbrisive tragove u bosanskohercegovačkom
društvu. Nama posebno zanimljive bile su promjene lica bosanskohercegovačkih
gradova. Ponekad nam se čini da su neke nevidljive ruke okretale naopačke naše
gradove, pokušavajući im istresti iz džepova sve što imaju. Dosta je toga uz zveket i
ispalo, ali je dosta i ostalo gdje je bilo. Nakon svakog „izvrtanja“ nije se znalo ko je
glasnije ponavljao da to nije grad kao nekad – oni koji su otišli ili oni koji su, grčevito
se držeći, preživjeli istresanje i ostali na svom mjestu.
Najsvježiji i u javnom prostoru svakako najprisutniji je primjer Sarajeva s

kraja XX stoljeća. Uporedo s prvim ispaljenim mecima 1992. godine moglo se čuti
da Sarajevo nije više ono što je bilo i da su ga napustili oni koji su ga činili Sarajevom.
U posljednjih 25 godina ovakva rečenica postala je mantra sarajevskog društva,
kako onih još uvijek fizički prisutnih u Sarajevu tako i onih rasutih po cijelom
svijetu. Isto bi se moglo kazati i za Banju Luku. I Tuzlu. I Mostar. I bilo koji drugi

Enes S. Omerović
bosanskohercegovački grad. Ista ili slična rečenica izgovarala se u Sarajevu i nakon

1945. godine. I nakon 1918. godine. I nakon 1878. godine. I tada su bili upravu oni
koji su Sarajevo doživljavali kao drugačije u odnosu na prethodno vrijeme. Također,
nakon svake od navedenih godina ni Banja Luka, ni Tuzla, ni Mostar, ni bilo koji
drugi grad u Bosni i Hercegovini nisu bili isti kao nekoliko godina ranije.
Ti prijelomni događaji – odbrana ili pad, oslobođenje ili zauzimanje, ulazak

u rat ili mir – obično su i događaji koji u bosanskohercegovačkim gradovima postaju
označeni crvenom (ili drugom) bojom u kalendaru praznika. Na taj način nastoji se
staviti pečat na važnost određenog događaja, ali i ukazati na dubinu promjene koja je
s njim nastala. Međutim, postavlja se pitanje da li su promjene u Sarajevu i u drugim
bosanskohercegovačkim gradovima zaista bile nagle i dramatične. Da li su promjene
bile tako duboke da mogu opravdati osjećaj koji nas obuzima u cikličnim intervalima
– da to nije više onaj grad od ranije?
Jednu od takvih promjena Sarajevo i drugi bosanskohercegovački gradovi

doživljavaju završetkom Prvog svjetskog rata. Krajem 1918. godine okončana
je 40-godišnja austrougarska uprava Bosnom i Hercegovinom, okončano je i
četverogodišnje ratno stradanje, a i proces koji u različitim oblicima egzistira od prve
polovine XIX stoljeća – proces južnoslavenskog ujedinjenja i stvaranja prve zajedničke
jugoslavenske države. Završna faza tog procesa, u koju se ušlo početkom Prvog
svjetskog rata kada su konkretizirane aktivnosti usmjerene ka ujedinjenju, protjecala
je uz simbolično učešće političara iz Bosne i Hercegovine. Mobilizacija, progoni,
politička suđenja, suspendovanje, a zatim i raspuštanje Sabora gotovo u potpunosti
onemogućili su svaki javni rad političkih organizacija u Bosni i Hercegovini, pa i onaj
vezan za južnoslavensko ujedinjenje.1
Tek na samom kraju rata političarima u Bosni i Hercegovini otvara se

prostor za djelovanje, te postaju aktivniji u procesu južnoslavenskog ujedinjenja, ali
su bili aktivni i oni koji su drugačije gledali na južnoslavensko pitanje.2 Naravno,
Sarajevo je tih dana bilo centar dešavanja u Bosni i Hercegovini. Prilike na ratištima
tokom septembra i oktobra 1918. godine dovele su do velikih i brzih promjena u
međunarodnim odnosima, a tome su se morali prilagođavati i svi politički faktori koji
su učestvovali u procesu južnoslavenskog ujedinjenja. Tada je već postalo jasno da
1
Hamdija Kapidžić, Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, Svjetlost, Sarajevo, 1968, 198-218.
2
Opširnije o tome vidjeti kod: H. Kapidžić, Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, 247-253; Adnan Jahić,
Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku
županiju / Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Zagreb/Sarajevo, 2014, 69-145.

Je li Sarajevo što je nekad bilo?
se Austro-Ugarska Monarhija neće održati, pa južnoslavenski političari iz tih okvira

poduzimaju konkretne korake s ciljem stvaranja zajedničke južnoslavenske države.
Tokom oktobra 1918. godine osnivaju se narodna vijeća, a 29. oktobra uspostavljena
je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koju su trebale sačinjavati sve južnoslavenske
pokrajine u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji.
U Bosni i Hercegovini događaji se odvijaju istovremeno kao na filmskoj

traci. U Sarajevu je najprije formirano Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu,
a kasnije i kotarski, mjesni i seoski odbori narodnih vijeća na teritoriji cijele Bosne
i Hercegovine.3 Konačni raskid s prethodnom upravom i početak nove epohe u
historiji Bosne i Hercegovine, koja će mijenjati lica bosanskohercegovačkih gradova,
vežemo za 1. novembar 1918. godine. Taj dan, nešto iza podne, u kancelariju
zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine Sarkotića stupili su predstavnici Glavnog
odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu kako bi zatražili preuzimanje
vlasti. Vrlo brzo je dogovoreno Sarkotićevo odstupanje sa dužnosti, koji vlast predaje
najstarijem šefu sekcije g. Prileskom. Utvrđeno je i da zvanično preuzimanje vlasti
bude organizirano dva dana kasnije. Događaji se od tog trenutka odvijaju još većom
brzinom, čak i mnogo brže nego su to pojedini akteri bili u stanju pratiti. Narodna
vlada za Bosnu i Hercegovinu, koju je na prijedlog Glavnog odbora Narodnog vijeća
SHS za Bosnu i Hercegovinu imenovalo Narodno vijeće SHS u Zagrebu, stupila je na
dužnost 3. novembra, a predvodio ju je Atanasije Šola, koji je samo dan ranije pušten
iz travničkog zatvora.4
Od preuzimanja vlasti Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i

Hercegovinu i Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu našli su se u izuzetno teškoj
situaciji. Mirnu smjenu vlasti u Sarajevu pratila je euforija zbog nastalih promjena,
a u ostatku zemlje vrilo je kao u košnici. Širom Bosne i Hercegovine zavladali su
anarhija i haos što su ih uzrokovali povlačenje austrougarske vojske preko Bosne i
Hercegovine, agrarni nemiri te razbojnički i pljačkaški napadi dezertera, crnogorskih
komita, domaćih seljaka, gardista, a kasnije i srpskih vojnika na teritoriji cijele Bosne
i Hercegovine. I pored evidentnih nastojanja da stanu ukraj tom rasulu, narodna
3
O uspostavljanju i radu Narodnog vijeća SHS za BiH i Narodne vlade za BiH pisali su: Kasim Isović, „Struktura i
funkcionisanje organa državne uprave u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1918. do 1924. godine“, Glasnik arhiva i
Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Društvo istoričara BiH, Sarajevo, 1962, br. 2, 13–69; Bogdan Krizman,
„Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini“, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo,
1968, br. 4, 89–122; Nusret Šehić, „Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu i njegova djelatnost nakon sloma
Austro-Ugarske (novembar-decembar 1918)“, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, 1982, br. 19, 163–202; H. Kapidžić,
Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom; N. Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925.
4
„Rad Narodnog vijeća SHS“, Narodno jedinstvo, I, br. 1, Sarajevo, 4. 11. 1918, 2.

Enes S. Omerović
vijeća nisu bila dovoljno organizirana da stanu ukraj neredima, pljačkama i drugim
oblicima nasilja, a nekad su i sami aktivno sudjelovali u stvaranju anarhije. Iako
prvobitno nije bilo zamišljeno tako, narodna vijeća u unutrašnjosti često se afirmiraju
u jedine organe vlasti, a kompromitirani činovnički aparat u mnogim se mjestima
nije uspio suprotstaviti tim nastojanjima. Pritom su ta ista narodna vijeća često
zloupotrebljavala prigrabljenu vlast, te sprovodila hapšenja, pretrese, smjenjivala i
internirala činovnike itd. Uspostavljanje reda i mira u unutrašnjosti bilo je dodatno
komplikovano potpunom neupotrebljivošću aparata sile – policije i žandarmerije.5
Svjesni vlastite nemoći da uvedu red, Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za
Bosnu i Hercegovinu odlučio je pozvati srpsku vojsku da uđe u Bosnu i Hercegovinu.
Predstavnici Glavnog odbora (Milan Jojkić, Hamid Svrzo i Vjekoslav Jelavić) odlaze
na istočnu granicu i u Vardištu kod Višegrada 4. novembra 1918. godine sastaju se
s vojvodom Stepom Stepanovićem, kojem upućuju i zvanični poziv da uvede srpsku
vojsku u Bosnu i Hercegovinu. Dva dana kasnije, 6. novembra, u Sarajevo stiže prva
jedinica srpske vojske.6 Srpska vojska trebala je uspostaviti red i mir, koji su narušavali
austrougarski vojnici u povlačenju preko Bosne i Hercegovine i komite, trebala je
zaštititi vojne magazine i skladišta, zaustaviti nasilja i pljačkanje itd.7 Također, pod
komandom srpske vojske trebala je biti reorganizirana žandarmerija, a povjereno im
je i razoružavanje Narodne garde u onim mjestima gdje bi oni stigli.
Dok su iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine stizale vijesti o neredima,

nemirima, pljačkanjima i sl., u Sarajevu vlada prava euforija zbog nastalih (brzih)
promjena. Grad je bio iskićen „narodnim zastavama – srpskim, hrvatskim i
slovenačkim“, ali su u gradu viđane istaknute i zastave SAD-a, Francuske, Italije
i drugih savezničkih zemalja. S prozora su visili šareni bosanski ćilimi, a gradske
ulice su stalno bile ispunjene razdraganim svijetom.8 Nisu propuštane prilike da se
ta euforična atmosfera podgrijava, tako da je korištena svaka prilika za okupljanje
5
Opširnije u: Enes S. Omerović, „Elementi represije u radu Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i
Hercegovinu i Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu“, Historijska traganja, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009, br.
3, 183-213; Enes S. Omerović, Političko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1921), Institut za istoriju, Sarajevo, 2015.
6
M. Jojkić, „U susret srpskoj vojsci“,Narodno jedinstvo, I, br. 5, Sarajevo, 7. 11. 1918, 2; M. Jojkić, „U susret srpskoj
vojsci“, Narodno jedinstvo, I, br. 6, Sarajevo, 8. 11. 1918, 2; M. Jojkić, „U susret srpskoj vojsci“, Narodno jedinstvo, I, br.
9, Sarajevo, 11. 11. 1918, 2; M. Jojkić, „U susret srpskoj vojsci“, Narodno jedinstvo, I, br. 10, Sarajevo, 12. 11. 1918, 2;
M. Jojkić, „U susret srpskoj vojsci“, Narodno jedinstvo, I, br. 11, Sarajevo, 13. 11. 1918, 2; M. Jojkić, „U susret srpskoj
vojsci“, Narodno jedinstvo, I, br. 12, Sarajevo, 14. 11. 1918, 2; M. Jojkić, „U susret srpskoj vojsci“, Narodno jedinstvo, I,
br. 13, Sarajevo, 15. 11. 1918, 2.
7
N. Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925, 22.
8
„Izgled grada“ i „Narodne zastave na vladinim zgradama“, Narodno jedinstvo, I, br. 1, Sarajevo, 4. 11. 1918, 3;
„Jučerašnji izgled grada“, Narodno jedinstvo, I, br. 5, Sarajevo, 7. 11. 1918, 3.

naroda, najčešće na željezničkoj stanici na kojoj su tokom novembra 1918. godine

skoro svakodnevno organizirani dočeci – prvom predsjedniku Narodne vlade, srpskoj
vojsci, vojvodi Stepi Stepanoviću itd., a uporedo i svečani ispraćaji – savezničkih
italijanskih zarobljenika, bratske Češko-slovačke i Poljske legije itd.9 O redu i miru
u gradu brinuli su pripadnici narodne garde, kojima se pridružila i nekolicina tek
oslobođenih srpskih vojnika, te pripadnici Češko-slovačke i Poljske legije, koje su
bile sastavljene od oficira i vojnika nekadašnje austrougarske vojske.10
Posebno svečano bilo je na dočeku prve jedinice srpske vojske koja je u

Sarajevo stigla 6. novembra 1918. godine željeznicom iz Višegrada. Dolazak srpske
vojske u Sarajevo bio je najavljen u Narodnom jedinstvu (vanredni broj je izišao u
podne), a narod je pozvan da prisustvuje dočeku na željezničkoj stanici.11 Pored
mnoštva običnog svijeta tu su bili i članovi Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za
Bosnu i Hercegovinu, Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu, članovi sarajevskog
okružnog i kotarskog Narodnog vijeća, jedna četa srpskih vojnika (nekoliko dana
ranije oslobođeni iz zarobljeništva), četa Češko-slovačke legije, srpski i hrvatski
sokolaši, Češko-slovačka muzika, oficiri Slaveni (iz bivše austrougarske vojske),
Odbor gospođa Slovenki, Hrvatica i Srpkinja, narodna garda i brojni drugi.
Razdragani novinar kaže da „ovakog dobrovoljnog, svečanog i veličanstvenog
dočeka Sarajevo još nije doživjelo“. Pucnjevi topova sa Tabije označili su dolazak voza
sa srpskom vojskom, a ulazak na stanicu doveo je euforiju na vrhunac, bar prema
pisanju Narodnog jedinstva. Svi koji su predstavljali nešto (ili su se trudili da budu
nešto) u tadašnjem Sarajevu željeli su održati pozdravni govor srpskim vojnicima
koje je predvodio potpukovnik Živan Ranković. Nakon prijema na stanici krenulo se
prema gradu, odnosno pred zgradu Narodne vlade, gdje su srpsku vojsku dočekali
Atanasije Šola i članovi Narodne vlade. Tu je išao novi red pozdravnih govora i
klicanja. Članak se završava konstatacijom da je dočeku srpske vojske prisustvovalo
oko 30.000 osoba.12 U drugi plan je pao podatak da je tog dana u Sarajevo stiglo svega
150-ak srpskih vojnika i oficira.13 Samo su rijetki primijetili kako se prvi put desilo
9
„Dolazak predsjednika narodne vlade g. Atanasija Šole“, Narodno jedinstvo, I, br. 1, Sarajevo, 4. 11. 1918, 2; „Dolazak
srpske vojske“, Narodno jedinstvo, I, br. 3 – Vanredno izdanje, Sarajevo, 6. 11. 1918, 1; „Dolazak i svečani doček
prvih oslobodilačkih četa u Sarajevu“, Narodno jedinstvo, I, br. 5, Sarajevo, 7. 11. 1918, 1-3; „Odlazak Čehoslovaka“,
Narodno jedinstvo, I, br. 17, Sarajevo, 19. 11. 1918, 2.
10
„Osnivanje češko-slovačke legije“, Narodno jedinstvo, I, br. 2, Sarajevo, 5. 11. 1918, 3; „Srpski zarobljenici na
slobodi, Narodno jedinstvo, I, br. 2, Sarajevo, 5. 11. 1918, 3; „Saopštenje Narodnog vijeća SHS“, Narodno jedinstvo, I,
br. 2, Sarajevo, 5. 11. 1918, 3; „Poljska legija“, Narodno jedinstvo, I, br. 6, Sarajevo, 8. 11. 1918, 3.
11
„Dolazak srpske vojske“, Narodno jedinstvo, I, br. 3 – Vanredno izdanje, Sarajevo, 6. 11. 1918, 1.
12
„Dolazak i svečani doček prvih oslobodilačkih četa u Sarajevu“, Narodno jedinstvo, I, br. 5, Sarajevo, 7. 11. 1918, 1-3.
13
M. Jojkić, „U susret srpskoj vojsci“, Narodno jedinstvo, I, br. 12, Sarajevo, 14. 11. 1918, 2.

Enes S. Omerović
da Sarajevo stranu vojsku ne dočekuje oružjem i otporom, nego cvijećem i svečanim

dočekom.14
Željeznički transporti sa srpskom vojskom nakon 6. novembra stižu u grad

na svakih 6 sati, a prema pisanju Narodnog jedinstva narod je dočekivao te transporte
i vojsku obasipao cvijećem, čak i u gluho doba noći. Posebno svečano je bilo 17.
novembra 1918. godine, kada je u Sarajevu, na željezničkoj stanici kod Fabrike
duhana, dočekan vojvoda Stepa Stepanović.15
Manji odredi srpske vojske u ovom periodu zaposjedali su mjesto po mjesto

u Bosni i Hercegovini, a prilikom dolaska priređivani su svečani dočeci kojima su
prisustvovali predstavnici lokalnih vlasti i veliki broj građana.16 Dolazak srpske
vojske na određena područja obično su pratili i izvještaji da je tu uspostavljen red i
mir. Međutim, vrlo brzo izvještaje o svečanim dočecima srpskoj vojsci i pohvalama
počeli su zamjenjivati izvještaji Narodnoj vladi za Bosnu i Hercegovinu i napisi u
novinama u kojima se govori o nasilju koje su sprovodili srpski vojnici.
Novi organi vlasti preko službenog lista Narodno jedinstvo kreirali su

atmosferu opće euforije u Sarajevu. Redaju se članci koji govore o oduševljenju
među cjelokupnim stanovništvom Sarajeva, bez obzira na vjeroispovijest, zbog
propasti Austro-Ugarske Monarhije, preuzimanja vlasti, stvaranja prve zajedničke
jugoslavenske države, dolaska srpske vojske u grad, dolaska vojvode Stepe
Stepanovića itd. Svakodnevno se kroz Narodno jedinstvo plasiraju informacije koje
su trebale potvrditi da nastale promjene podržavaju svi stanovnici Sarajeva i da su
srpski vojnici dobro došli u Sarajevo. Svoju zahvalnost prema „oslobodilačkoj srpskoj
vojsci“ Sarajlije su izražavale na različite načine. Tako je nekoliko Srpkinja iz Sarajeva
organiziralo sakupljanje hrane za srpske vojnike i to po srpskim kućama u ulicama
Potok, Piruša i na Kovačima. Dana 10. novembra one su kapetanu Petroviću predale
jedna kola hrane za srpsku vojsku, a tu se, između ostaloga, našlo čak šest pečenih
janjaca, tri bureta piva, 20 litara rakije, tepsije pita itd.17 Dana 12. novembra 1918.
godine u posjeti komandantu srpske vojske u Sarajevu pukovniku Nediću došle
14
A. Jahić, Vrijeme izazova, 129-130.
15
„Puna srca“, Narodno jedinstvo, I, br. 16, Sarajevo, 18. 11. 2017, 1.
16
“Dolazak srpskih četa u Trebinje”, Narodno jedinstvo, 1, br. 12, Sarajevo, 14. 11. 1918, 3; “Srpska vojska u Tuzli”,
Narodno jedinstvo, 1, br. 13, Sarajevo, 15. 11. 1918, 3; “Banket muslimana grada Sarajeva srpskoj vojsci”, Narodno
jedinstvo, 1, br. 14, Sarajevo, 16. 11. 1918, 2; “Doček srpske vojske u Mostaru”, Narodno jedinstvo, 1, br. 21, Sarajevo,
23. 11. 1918, 3; “Dolazak srpske vojske u Glamoč”, Narodno jedinstvo, 1, br. 55, Sarajevo, 27. 12. 1918, 2; itd.
17
„Čašćenje srpskih vojnika“, Narodno jedinstvo, I, br. 9, Sarajevo, 11. 11. 1918.

su delegacije Muslimana i Hrvata. Kod Nedića je stigao Šerif Arnautović, direktor

Vakufa, te se u ime Rogatičana zahvalio što je Nedić na molbu rogatičkih muslimana
tamo uputio jednu srpsku jedinicu da uspostavi red i mir. Istovremeno, Arnautović se
u svoje i ime Muslimana Bosne i Hercegovine „zahvalio na bratskom držanju srpske
vojske, naglasivši da je spočetka među Muslimanima bilo neizvjesnosti i strahovanja,
kako će srpska vojska postupati sa muslimanskim stanovništvom; ali, danas su i on i
Muslimani srećni što su se uvjerili da je srpska vojska došla bratski bez namjere ma
kakve osvete“. U posjetu Nediću isti dan stigla je i delegacija koju je predvodio dr.
Nikola Mandić, koji je također izrazio radost zbog dolaska srpske vojske i izrazio
spremnost za rad na ujedinjenju jugoslavenskih naroda. I jednim i drugim Nedić je
obećao jednakost, ravnopravnost i slobodu.18
U nekoliko navrata priređivani su svečani banketi, sijela i akšamluci za srpske

oficire. Tako su u prostorijama Hrvatskog kluba 14. novembra 1918. godine članovi
kluba priredili sijelo za srpske oficire i članove narodnih vijeća i Narodne vlade za Bosnu
i Hercegovinu. Uz veliki broj govora i klicanja srpskoj vojsci, Jugoslaviji, slozi Srba i
Hrvata, večer je, prema pisanju Narodnog jedinstva, prošla u općem oduševljenju.19
Mnogo jači utisak ostavlja izvještaj sa banketa koji su sarajevski muslimani priredili
15. novembra 1918. godine za oficire srpske vojske. Uz „akšamluk i jela iz bosansko-
muslimanske kuhinje, vrlo dobro zgotovljena i posluživana“ upoznali su se i družili
domaćini i gosti. A „iza pečenja ustao je Reis ul Ulema [Čaušević], te je u ime
Muslimana Bosne i Hercegovine u krasnom, pragmatičnom govoru pozdravio srpsku
vojsku:
Draga braćo! U ovim svečanim danima, kada svjetska istorija zakreće svoj tok i
odavno željeno sunce zlatne slobode pomalja umornim i podjarmljenim narodima
svoje lice, nalazim se u ugodnom položaju, da mogu ovdje pozdraviti pionire i
zaštitnike naše mlade slobode, da mogu pozdraviti ovdje junake hrabre srpske
vojske. U borbi za slobodu naroda, a osobito u borbi za slobodu svoje braće po
krvi i jeziku na Slavenskom Jugu stekla je ova junačka vojska neumrlih zasluga. Ta
borba, gospodo, bila je strašna te puna stradanja i junačkog samoprijegora, a kada
je kao pošljedica svega toga došao dan slobode, pokazala je ova ista vojska da stoji
na visini svoje zadaće. Pohrlila je među nas, da nam u teškim časovima rasula stare
uprave pruži opet svoju pomoć, da održi mir i poredak u zemlji i da nam tako teško
stečenu slobodu očuva neokaljanu i čistu. Draga braćo i junaci! Ja vas uvjeravam, da
će Muslimani Bosne i Hercegovine znati uvijek dostojno cijeniti te bratske zasluge
18
„Muslimani i Hrvati kod pukovnika Nedića“, Narodno jedinstvo, I, br. 11, Sarajevo, 13. 11. 1918, 1.
19
„Sijelo u Hrvatskom klubu“, Narodno jedinstvo, I, br. 13, Sarajevo, 15. 11. 2017, 3.

Enes S. Omerović
i očuvati u uspomeni ovaj prvi susretaj nakon burnih stoljeća. Mislim, da ćemo u
ovako svečanom i radosnom raspoloženju, svojoj dubokoj zahvalnosti dati naj jačeg
izražaja, kada svi jednodušno kliknemo: Živio vrhovni gospodar srpske vojske
Njeg. Vel. kralj Petar! Živio vrhovni komandant srpske vojske Njegovo Visočanstvo
prijestolonašljednik Aleksandar! Živila srpska vojska!“20
Pored ovako kreirane slike Sarajeva postojalo jei drugo lice grada, koje
postaje vidljivije tek postepenim smirivanjem euforije. Nasuprot opisima grada
okićenog zastavama s početka novembra 1918. godine povremeno se kroz štampu
probijaju i vijesti o nedostatku osnovnih životnih namirnica te opisi blatnjavih
i smećem zatrpanih gradskih ulica. Takvu, drugačiju sliku Sarajeva vidimo i u
tekstovima i karikaturama objavljenim u sarajevskom satiričnom listu Osa, a posebno
je zanimljiva karikatura „Sarajevske ulice ili kako se Sarajevo pretvara u selo“ s kraja
marta 1919. godine.21 Na karikaturi je prikazana gomila smeća na sarajevskoj ulici,
koje „pretresaju“ svinja, patke i kokoši.
Iako se kroz štampu (u tom trenutku još uvijek rijetku) koja je izlazila u
Sarajevu tokom novembra i decembra 1918. godine stvarala slika opće euforije i
oduševljenja zbog nastalih promjena, a koje je zahvatilo sve stanovnike Sarajeva, ipak
se ispod te kreirane slike Sarajeva vide i prve pukotine. One ustvari predstavljaju
stare probleme koji su i ranije opterećivali bosanskohercegovačko i sarajevsko
društvo. Javni dočeci srpske vojske na željezničkoj stanici, akšamluci, banketi i
sijela priređivana za srpske oficire i vojnike, svečani koncerti i sl. ipak nisu bili
jedini sadržaj svakodnevnog života u tadašnjem Sarajevu. Sve to ne može sakriti
ozbiljnost situacije uzrokovane općom anarhijom u ostatku Bosne i Hercegovine, niti
sakriti suzdržanost i zebnju kod jednog dijela stanovništva zbog nastalih promjena.
Od prvih dana novembra 1918. godine čak se i u Narodnom jedinstvu, u početku
između redova, a kasnije i otvoreno, iščitavaju različiti stavovi političkih elita (koje
tek staju na noge) i običnog stanovništva prema procesu propadanja Austro-Ugarske
Monarhije i stvaranja zajedničke jugoslavenske države. Naravno, otpora procesu
stvaranja zajedničke države nema, ili nije jasno vidljiv u prvim danima novembra
1918. godine, ali različitih pogleda na buduću zajedničku državu svakako je bilo.
Npr., već u drugom broju ovog lista, od 5. novembra 1918. godine, u članku „Mračni
elementi“ kaže se (između ostalog): „I ove časove narodnoga oduševljenja, bezazlenih
iskaza i nepatvorenog veselja, što je zahvatilo sav naš svijet bez razlike, upotrijebiše
nečiji agenti, da bace kamen smutnje u složne narodne redove Srba i Hrvata. Ko bi
20
“Banket muslimana grada Sarajeva srpskoj vojsci”, Narodno jedinstvo, I, br. 14, Sarajevo, 16. 11. 1918, 2; A. Jahić,
Vrijeme izazova, 130-131.
21
„Sarajevske ulice ili kako se Sarajevo pretvara u selo“, Osa, I, br. 4, Sarajevo, 29. 3. 1919, 5.

ih znao, u čijoj su službi i na čiju zapovijed imaju da okaljaju prve zrake narodne
slobode? Ali, ima ih, crnih duša, i dužnost je svih nas Srba i Hrvata, da budemo na
oprezu i da učinimo te mračne elemente neškodljivima. Desilo se ovih dana, da je
bila na par mjesta poderana i skinuta hrvatska zastava, da su zastave kradene bez
razlike; ovo je junaštvo počinjeno dakako pod zaštitom mrke noći. Prigodom uličnih
manifestacija padali su povici proti Hrvatima, proti Hrvatskoj i proti Jugoslaviji, a za
ekskluzivnu Veliku Srbiju. Zašto i u koju svrhu ovi izazovi?“. Novinar smatra da je
svrha ovih provokacija, kako ih on naziva, unošenje nesloge između Srba i Hrvata i
razvijanje nepovjerenja među Hrvatima. Tim problemom, vidljivim već prvih dana
novembra 1918. godine, bavilo se i Narodno vijeće, koje je tražilo da se ovakvi i slični
slučajevi prijavljuju i strogo kažnjavaju.22
Te pukotine u vještački kreiranom jedinstvu, koje se tokom novembra

1918. godine mogu čitati „između redova“ u rijetkim sarajevskim listovima, prije
svega u Narodnom jedinstvu, kasnije postaju sve evidentnije i dublje. Posebno
je to očito od trenutka kada su proglašenjem stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i
Slovenaca iznevjerena nadanja dijela aktera procesa stvaranja jugoslavenske države,
te od trenutka kada se u Sarajevu i Bosni i Hercegovini počinju oblikovati političke
stranke, koje će, posebno preko stranačke štampe, potvrđivati činjenicu da su prilike
u Sarajevu i ostatku Bosne i Hercegovine bile daleko od idealnih.
Postojeće probleme i razvoj tog procesa koji je nepovratno mijenjao Sarajevo

možemo pratiti kroz odnos novih organa vlasti i domaćeg stanovništva prema naslijeđu
austrougarske uprave i svim simbolima te države, zatim kroz proces postepenog
političkog diferenciranja, koje je praćeno pogoršavanjem međunacionalnih odnosa,
kao i političkim diferenciranjem unutar svake od tri (većinske) nacionalne zajednice
u Bosni i Hercegovini.
Važan sadržaj svakodnevnog života u Sarajevu krajem 1918. i početkom

1919. godine bio je i obračun privremenih organa vlasti i dijela domaćeg stanovništva
sa svim simbolima nekadašnje austrougarske uprave. Njemački jezik, kao simbol
austrougarske vlasti, sistematski je potiskivan iz javnog prostora radom organa
vlasti, ali i djelovanjem običnog, uglavnom pravoslavnog stanovništva. Radilo se
na ukidanju škola sa manjinskim jezicima, te potiskivanju njemačkog kao stranog
jezika iz ostalih škola. Tokom novembra 1918. godine na sjednicama Glavnog odbora
Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu raspravljalo se, između ostaloga, i o
školama sa manjinskim jezicima. S ciljem potiskivanja njemačkog jezika iz škola
Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu 25. novembra 1918. godine donijelo
22
„Mračni elementi“, Narodno jedinstvo, I, br. 2, Sarajevo, 5. 11. 1918, 1.

Enes S. Omerović
je odluku da se dozvoli opstanak osnovnih škola sa stranim nastavnim jezicima u

zemljoradničkim kolonijama i privremeno u industrijskim kolonijama sa većim
brojem stranih radnika. Sve druge škole sa stranim nastavnim jezicima trebale su
biti odmah zatvorene. Narodna vlada uskoro je izdala i konkretne naredbe. Prvo
je 27. novembra 1918. godine zabranjen rad svim srednjim školama u Bosni i
Hercegovini sa njemačkim i mađarskim nastavnim jezikom, a dva dana kasnije, 29.
novembra, objavljena je i Naredba o osnovnim i višim djevojačkim školama, prema
kojoj je trebalo odmah zatvoriti osam osnovnih i četiri više djevojačke privatne i
konfesionalne škole sa njemačkim nastavnim jezikom (u Sarajevu, Tuzli, Banjoj
Luci, Bosanskom Brodu, Mostaru, Trebinju i Jajcu) i pet privatnih osnovnih škola
sa mađarskim nastavnim jezikom (dvije u Sarajevu, te po jedna u Brčkom, Bijeljini i
Mostaru). Ovim je stavljena tačka na njemačke i mađarske škole u Sarajevu, koje više
nikada tokom međuratnog perioda nisu osnovane niti radile, iako je bilo i više nego
dovoljno đaka za njihovo osnivanje.23
Također, u prvim mjesecima nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije sa

javnih ustanova skidaju se njemački natpisi, a početkom marta 1919. godine uklonjen
je i spomenik Ferdinandu i Sofiji.24 Na ulicama i drugim javnim mjestima nije bilo
poželjno razgovarati na njemačkom jeziku. Krajem 1918. i početkom 1919. godine
povremeno su se zbog upotrebe njemačkog jezika dešavali incidenti s verbalnim,
ali i fizičkim napadima na pojedince ili njihovu imovinu,25 pa se čak i predsjednik
sarajevske općine Aristotel Petrović uključio u tu priču zahtjevom da se njemački
jezik ne koristi na javnim mjestima.26 U takvoj klimi njemački listovi koji su izlazili do
1918. godine polahko se gase, a i oni koji su ih naslijedili nisu uspjeli dugo opstati.27
23
Opširnije vidjeti kod: Enes S. Omerović, „Škole sa njemačkim nastavnim jezikom u Bosni i Hercegovini (1918-
1941)”, Prilozi, Institut za historiju, Sarajevo, 2018, br. 47, 171-195.
24
„Spomenik...“, Narodno jedinstvo, II, br. 58, Sarajevo, 6. 3. 1919, 3.
25
U jednom dopisu policijskog direktora za Bosnu i Hercegovinu Predsjedništvu Vlade Narodnog vijeća SHS za
Bosnu i Hercegovinu od 9. decembra 1918. godine stoji: „Neki Đorđo Gojković, mašinista, Dereboj ulica 17 (koji
je za vrijeme ovoga rata bio mnogo gonjen), saopćio mi je danas, da on i još nekih 200 ljudi njegova mišljenja, ne
mogu više da gledaju, kako „Sar. Tagblatt“ izlazi. Moli, da se obustavi izlaženje toga lista, jer bi inače moglo biti
„svašta“. Poziva se i na to, da mu je gosp. predsjednik Vlade prije desetak dana obećao obustavu izlaženja Tagblatta.
Administracija rečenoga lista pritužuje se danas u podne, da isti Gojković hvata djecu, raznosače novina, tuče ih i
dere im novine. Odredio sam, da se Gojković uputi u red“. ABiH, NVSHS (opći spisi), k. 1, sign. 25/157/4.
26
„Oko njemačkog jezika“, Narodno jedinstvo, II, br. 57, Sarajevo, 5. 3. 1919, 3; „Za srpski i hrvatski jezik“, Narodno
jedinstvo, II, br. 62, Sarajevo, 11. 3. 1919, 3; „Razbijači“, Narodno jedinstvo, III, br. 76, Sarajevo, 26. 3. 1919, 3;
„Suzbijanje njemačkog jezika“, Glas slobode, III, br. 73, Sarajevo, 31. 3, 1919, 2.
27
Sarajevoer Tagblatt izlazio je do kraja 1918. godine, kada ga nasljeđuje Südslawischer Courir, ali je i ovaj list izlazio
samo do 24. marta 1919. godine. Slična sudbina zadesila je i ostale njemačke listove, pa je Sarajevoer Bote izlazio u
Sarajevu samo od 30. maja do 6. decembra 1919. godine, a Sava je povremeno izlazila tokom 1920. godine. Đorđe
Pejanović, Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Veselin Masleša, 1961.

Sama upotreba njemačkog jezika na ulici, trgovinama ili zvaničnoj komunikaciji

s organima vlasti smatrala se provokativnom i nepoželjnom, a povremeno je to
dovodilo i do nemilih scena. U martu 1919. godine novine pišu da se u Sarajevu
pojavilo tzv. „Krvavo vijeće“, koje je prvo pismima upozorilo vlasnike jedne brijačnice
i trgovine da će snositi posljedice jer se u njihovim radnjama „švapčari“. To što je
vlasnik trgovačke radnje bio Jevrej sefard koji i nije poznavao njemački jezik nije ga
spasilo neugodnosti jer su na obje radnje kasnije polupani izlozi.28
Kao jedan od simbola austrougarske vlasti, ujedno i najveći „trn u oku“,

bili su „kuferaši“, koji su, prema shvatanju dijela domaćih ljudi, zauzimali njihova
radna mjesta, njihove stanove i bogatili se na njihov račun. Zadnjih mjeseci 1918. i
tokom 1919. godine nije bilo lahko biti „kuferaš“ u Bosni i Hercegovini, posebno u
Sarajevu. U toj kampanji protiv doseljenika najglasniji su bili domaći Srbi, koji su kroz
političke stranke, štampu i javne skupštine otvoreno tražili protjerivanje stranaca iz
Bosne i Hercegovine. Kako su pojedinci shvatali promjene, možemo vidjeti u jednoj
kratkoj rečenici iz jednog od brojnih članaka posvećenih stranim doseljenicima u
Srpskoj riječi: „(...) Ovo je naša Srbija, sada smo mi u Srbiji, a oni neka idu iz nje.“29
Tih mjeseci nisu bili rijetki ni napadi, verbalni ili fizički, na „kuferaše“, pa čak i na
oružnike i policajce, kotarske predstojnike itd.30
Možemo tvrditi da je u određenim krugovima kreirana atmosfera napetosti,

straha i nesigurnosti za strane doseljenike, odnosno pripadnike manjina koji nisu
napustili Bosnu i Hercegovinu. Veliku ulogu u tome odigrala je štampa, prije svega
srpski listovi u Sarajevu. U vrijeme kada se pojavljuje relativno veliki broj stranačkih
listova kojima je jedan od glavnih ciljeva bio obračun s političkim protivnicima
pojedini listovi dio prostora posvećuju stranim doseljenicima, te kroz gotovo
svakodnevne kratke vijesti održavaju toplim animozitet najprije prema Nijemcima
i Mađarima, ali u određenim kontekstima i prema pripadnicima drugih manjinskih
skupina. Na stranicama Srpske riječi javno se objavljuju imena kafana, restorana i
drugih javnih objekata u kojima se okupljaju „Švabe“, „švapske uši“, „kuferaši“,
„mađaroni“, „paraziti“ i tamo „švapčare“.31
28
„Razbijači“, Narodno jedinstvo, II, br. 76, Sarajevo, 26. 3. 1919, 3.
29
„Unaokolo“, Srpska riječ, I, br. 13, Sarajevo, 19. (31) 3. 1919, 2.
30
Enes S. Omerović, „Elementi represije u radu Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu i
Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu“, Historijska traganja, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009, br. 3, 183-213.
31
„Jedna njemačka oaza u Sarajevu“, Srpska riječ, I, br. 24, Sarajevo, 1. (14) 4. 1919, 3.

Enes S. Omerović
Gotovo svakodnevno bilo je i javno prozivanje, odnosno „žigosanje“ (kako

su to nazvali sami novinari Srpske riječi) osoba koje su dobile odluke o protjerivanju,
a nisu bili rijetki ni slučajevi da se u ovom listu otvoreno, imenom i prezimenom,
predloži da se neki stranac protjera ili otpusti s posla ili da optuže pojedince za
različita (navodna) zlodjela.32 Čini se da su u ovim člancima nedostajali još samo
podaci o adresama stanovanja prozvanih osoba kako bi postavljanje mete na njih bilo
potpuno. Javnom žigosanju bili su izloženi ne samo stranci nego i svi oni koji su stajali
u njihovu zaštitu. Žustru polemiku vodila je Srpska riječ sa Glasom slobode jer je na
svojim stranicama kritikovao vladinu politiku protjerivanja, a na udaru su se nalazili
i sarajevski advokati koji su zastupali interese osoba što su trebale biti protjerane, a
što su uložile žalbe na ta rješenja. Međutim, nisu svi „kuferaši“ imali jednak tretman,
o čemu opet najbolje svjedoče sarajevski listovi. U Srpskoj riječi, koja je najglasnija
u borbi protiv stranaca, objavljuju se vijesti o zabavama i proslavama praznika koje
priređuju najčešće češka društva, ili vijesti o učešću manjinskih društava (češka,
poljska) u proslavama jugoslavenskih praznika, o radu čeških društava ili servisne
informacije o organiziranju iseljeničkih transporta za čehoslovačke ili poljske
državljane, te Rusine/Ukrajince sa praktičnim uputama, zatim članci o odlasku nekog
od iseljeničkih transporta u prijateljske zemlje, koji su obično propraćeni srdačnim
pozdravima i iseljenika i domaćih novinara.33
Sigurno je da ovakvo ispoljavanje animoziteta prema „kuferašima“ nije bio

jedini razlog iseljavanja istih iz Sarajeva, ali i drugih bosanskohercegovačkih gradova,
no dijelom je svakako utjecao na njihov odlazak. Ujutro 7. novembra 1918. godine
general Sarkotić je napustio Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, a njegov primjer slijede
i brojni drugi „kuferaši“. U početku je riječ o pojedinačnom i samoinicijativnom
iseljavanju stranaca iz Bosne i Hercegovine. Ovim talasom bili su zahvaćeni visoki
dužnosnici Zemaljske vlade, ali i niži činovnici i namještenici, pripadnici sigurnosnih
službi itd.34 Ovaj talas iseljavanja vrlo je teško pratiti, jer iseljenici od organa vlasti
ne traže lične dokumente, dozvole za odlazak i izvoz ličnih stvari, zakonom stečena
prava na penziju i slično, nego jednostavno „nestaju“ iz svojih domova i sa svojih
32
„Elektrotehničar Solterer“, Srpska riječ, I, br. 12, Sarajevo, 16. (29) 3. 1919, 3; „Jedna denuncijatkinja“, Srpska riječ,
I, br. 18, Sarajevo, 23. 3. (5. 4) 1919, 3.
33
„Panihida za pokojnu Austriju“, Narodno jedinstvo, II, br. 14, Sarajevo, 15. 1. 1919, 3; „Zabava Češke Besede“,
Narodno jedinstvo, II, br. 44, Sarajevo, 18. 2. 1919, 5; „Poziv Poljacima u Bosni i Hercegovini“, Narodno jedinstvo, II,
br. 55. Sarajevo, 3. 3. 1919, 3; „Odlazak Čeha“, Narodno jedinstvo, II, br. 56, Sarajevo, 4. 3. 1919, 3; „Povratak čeho-
slovačkih časnika, vojničkih i civilnih činovnika i namještenika“, Narodno jedinstvo, II, br. 64, Sarajevo, 13. 3. 1919, 4;
„Odlazak Čeha“, Narodno jedinstvo, II, br. 82, Sarajevo, 2. 4. 1919, 3; “Ukrajincima na znanje“, Narodno jedinstvo, II,
br. 131, Sarajevo, 3. 6. 1919, 2; „Oproštaj poljskih građana“, Narodno jedinstvo, II, br. 165, Sarajevo, 18. 7. 1919, 3; itd.
34
Seka Brkljača, „Stanovnici gradova u Bosni i Hercegovini 1914-1941“, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006,
br. 35, 79.

radnih mjesta. Ovdje je praktično riječ o bježanju. Međutim, njihov odlazak se

itekako osjetio, jer su pojedini segmenti državne službe bili desetkovani ovim
kadrovskim osipanjem.35 Kasnije, od marta 1919. i tokom 1920. godine iz Sarajeva su
organizirano odlazili iseljenički željeznički transporti, a istovremeno su organi vlasti,
koristeći postojeća zakonska rješenja, protjerivali dio stranih naseljenika u matične
države. I sarajevska Osa osvrnula se na proces iseljavanja objavom karikature naslova
„Odlazak kuferaša iz Sarajeva“ i propratnim pitanjem koje je upućeno „kuferašima“ –
„Jel vam žao što se rastajemo“.36 Čini se da autor karikature nije žalio zbog rastanka.
Ovaj proces, koji će potrajati do kraja 1921. godine, odnijet će značajan broj
sarajevskog stanovništva i utjecati na promjenu njegove demografske strukture.
Toj promjeni dodatno je doprinio dolazak novih „Sarajlija“. Nova vlast početkom
marta 1919. godine počela je otvarati stanove već iseljenih stranaca i u njih smještati
uglavnom srpske oficire, što je pozdravljeno kao odličan potez. Međutim, samo
nekoliko dana kasnije na istu temu u Srpskoj riječi ne mogu se načuditi „drskoj
nasrtljivosti“ pojedinaca (rođaka, braće, sestara, roditelja stvarnih vlasnika stanova)
koji su protestvovali zbog takvih postupaka vlasti, te iz Srpske riječi traže da se isti
policijski kazne.37
Paralelno s pojačavanjem pritiska na „kuferaše“ u cijeloj Bosni i Hercegovini,

ali posebno u Sarajevu, počinju se oživljavati stare i stvarati nove netrpeljivosti
unutar nacionalno i vjerski šarolikog bosanskog lonca. Predratni ostaci političkih
elita, popunjavani novim i mlađim igračima, u početku su bili angažirani u procesu
nastanka, a kasnije i kratkotrajnog funkcioniranja narodnih vijeća kao privremenih
organa vlasti. Tek s njihovim zamiranjem počeo je i ozbiljniji rad na oživljavanju
stranačkog života u Bosni i Hercegovini. Iako je rad na političkom grupiranju u Bosni
i Hercegovini vidljiv još od oktobra 1918. godine, do ozbiljnijeg rada na organiziranju
političkih stranaka došlo je tek početkom 1919, a političko diferenciranje nastavilo
se i tokom 1920. godine. Kao i u austrougarskom periodu, stranačko grupiranje u
Bosni i Hercegovini vršeno je oko listova i uglavnom na vjersko-nacionalnoj osnovi.
Detaljnija analiza političkog diferenciranja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini znatno bi
nadmašila zamišljene vremenske okvire ovog rada, tako da ćemo se ovdje dotaknuti
samo početaka tog procesa. Centar političkog diferenciranja svakako je bilo Sarajevo.
35
To je bilo posebno vidljivo u onim službama koje su u vrijeme smjene vlasti trebale osigurati red i mir – u
oružništvu, sudstvu i tužilaštvu. Opširnije o tome: ABiH, ZVBiH, (opća), k. 2, sign. 30/13, sign. 30/15/20; Enes S.
Omerović, Političko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1941), Institut za istoriju, Sarajevo, 2015, 77-94.
36
„Odlazak kuferaša iz Sarajeva“, Osa, I, br. 7, Sarajevo, 12. 5. 1919, 1.
37
„Otvaranje stanova“, Srpska riječ, god. I, br. 7. Sarajevo: 9. (22) 3. 1919. 3; „Nasrtljivost tuđinaca“, Srpska riječ, god.
I, br. 8. Sarajevo: 11. (24) 3. 1919. 3.

Enes S. Omerović
Naslijeđeni vjersko-nacionalni okvir toga procesa vrlo brzo je popunjavan različitim

pogledima na način stvaranja zajedničke jugoslavenske države, njeno uređenje i
položaj Bosne i Hercegovine, agrarno pitanje itd.
Na samim počecima političkog diferenciranja jedini dostupni poligon

za razmjenu mišljenja bila je štampa, odnosno listovi oko kojih su se okupljali
istomišljenici, a koji su postajali i stranački listovi nakon konačnog uobličavanja
političkih grupa i stranaka. Štampa ujedno postaje i prvi poligon na kojem su se
politički protivnici (verbalno) sukobljavali. I pored veoma ograničenog broja
konzumenata, stranačka štampa predstavljala je značajno oruđe u rukama svake
političke grupacije i stranke u komunikaciji s potencijalnim biračima i političkim
protivnicima. Ta komunikacija ostvarivana je na različite načine i imala je određene
šablone koje su primjenjivale sve političke stranke. Pored objavljivanja stranačkih
programa i stavova o različitim aktuelnim temama, značajan prostor posvećivan je
različitim stranačkim aktivnostima, izvještajima s održanih stranačkih skupština i
pouzdaničkih sastanaka, ali za nas je najinteresantnija polemika s listovima drugih
stranaka i političkih grupa, te praćenje njihovih aktivnosti i kritiziranje njihovog
rada i stavova. Pritom često nisu birana sredstva kojima bi se politički protivnici
diskreditirali, omalovažili, uvrijedili itd.
Na samo nekoliko primjera iz najoštrijih sarajevskih stranačkih listova

pokušat ćemo dočarati u kojem smjeru su se razvijale političke prilike i politička
svakodnevnica u Sarajevu krajem 1918. i početkom 1919. godine. Najaktivniji u tom
smjeru bio je Glas slobode, glasilo Socijaldemokratske stranke u Bosni i Hercegovini.
Kako je ovaj list izlazio i u trenutku prevrata u Bosni i Hercegovini, na njegovim
stranicama možemo pratiti političko diferenciranje i stranačko organiziranje od
samih početaka. Gotovo da se nije mogla pojaviti politička stranka a da se to na
stranicama Glasa slobode ne prokomentira i ne zauzme stav prema njima. Tako već
tokom novembra 1918. u nekoliko članaka kritički se reagira na djelovanje pojedinih
političkih grupa (Ra-De-Na) i tek pokrenutih listova (Srpska zora, Židovska svijest),
ali u njima još uvijek nije bilo mnogo negativne energije.38 Od početka januara 1919.
godine Glas slobode kritički se osvrće na političko okupljanje muslimana oko lista
Vrijeme, a to je nastavljeno i kasnije, kada je Vrijeme zamijenila Pravda. Kritizira
se okupljanje na vjerskoj osnovi, a muslimanski prvaci nazivani su „demagozi,
reakcionari, feudalci, konzervativci“ itd.39 Jugoslovenska muslimanska organizacija u
38
„Stara pjesma na nov glas“, Glas slobode, VIII, br. 88a, Sarajevo, 11. 11. 1918, 1; „Metod g. Čokorila“, Glas slobode,
VIII, br. 90a, Sarajevo, 18. 11. 1918, 1; „Uobraženi demokratizam“, Glas slobode, VIII, br. 91b, Sarajevo, 22. 11. 1918,
1; „Još o cionizmu“, Glas slobode, VIII, br. 93, Sarajevo, 27. 11. 1918, 1.
39
„Političko grupisanje muslimana“, Glas slobode, IX, br. 7, Sarajevo: 11. 1. 1919, 1.

Glasu slobode opisuje se kao „partija reakcionara i mračnjaka, koja okuplja oko sebe
age i begove, i uopšte sve parazitske elemento(e)“.40 Glas slobode reagira i na pojavu
drugih muslimanskih stranaka i pisanje njihovih listova.41
U Glasu slobode polemika se vodi i sa hrvatskim strankama i njihovim

stranačkim listovima. Već 15. januara 1919. godine piše se o djelatnosti nekih fratara
u Travniku, koji se nazivaju „klerikalno-feudalnim gnijezdom“, gdje se pokušavaju
odvratiti radnici od Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine.42 Pišući o
sjednici Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice, koja je održana u Sarajevu
9/10. februara 1919. godine, o ovoj organizaciji se kaže: „Sve u svemu, najvažniji
zaključci predstavništva Hrvatske Narodne Zajednice pokazuju koliko su bosanski
hrvatski gragjanski političari zaostali i koliko su nesposobni za politiku koja odgovara
novome vremenu.“43 Komunikacija je ostvarena i s Hrvatskom pučkom i Hrvatskom
težačkom strankom, koje su opisane kao reakcionarne, klerikalne, nazadnjačke, da
ih odlikuje vjerska isključivost i plemenski separatizam,44 a Jugoslaviju, list Hrvatske
pučke stranke, nazivaju „jezuitski list“.45
Na stranicama Glasa slobode kritiziran je i rad srpskih političkih stranaka i

njihovih listova, a posebno su se konfrontirali sa radikalima i njihovim sarajevskim
listom Srpska riječ ili, kako su ga novinari Glasa slobode povremeno nazivali,
„Begovsko-gazdinska riječ“.46 Rječnik komunikacije povremeno je bio izuzetno oštar
i novinari Glasa slobode autore priloga u Srpskoj riječi znali su „počastiti“ uvredljivim
nadimcima. Radikale uopće smatraju i nazivaju nazadnjacima i reakcionarima,
njihov program nazadnjačkim, optužuju ih za saradnju sa „zvonašima“, „pravdašima“,
„jezuitima“, smatraju da doprinose širenju nacionalne i vjerske netrpeljivosti itd. O
tome šta su u Glasu slobode mislili o pisanju Srpske riječi, ali i o nivou međusobne
komunikacije svjedoče i brojni naslovi članaka objavljenih u Glasu slobode – „Gadluci
Srpske riječi“47 ili „Bljuvotine u Srpskoj Riječi“.48
40
„Nasilja ‘Pravdaša’ kod vakufskih izbora“, Glas slobode, IX, br. 206, Sarajevo, 19. 11. 1919, 2.
41
„Muslimanska težačka stranka“, Glas slobode, br. 51, Sarajevo, 9. 3. 1920, 2.
42
„I klerikalci dižu rogove“, Glas slobode, IX, br. 10, Sarajevo, 15. 1. 1919, 2.
43
„Hrvatska građanska politika“, Glas slobode, IX, br. 36, Sarajevo, 14. 2. 1919, 1.
44
„Politika obmanjivanja“, Glas slobode, IX, br. 174, Sarajevo, 10. 10. 1919, 1.
45
„Jezuitski list i socijalističke vođe“, Glas slobode, IX, br. 51, Sarajevo, 4. 3. 1919, 3.
46
„Na klevete i provokacije Srpske Riječi“, Glas slobode, X, br. 100, Sarajevo, 11. 5. 1920, 1.
47
„Gadluci Srpske Riječi“, Glas slobode, X, br. 94, Sarajevo, 4. 5. 1920, 2.
48
„Bljuvotine u Srpskoj Riječi“, Glas slobode, X, br. 107, Sarajevo, 21. 5. 1920, 2.

Enes S. Omerović
Ipak, najviše pažnje Glas slobode posvetio je svojim direktnim rivalima u borbi
za naklonost radnika, pa najveće protivnike pronalazi u redovima drugih
socijaldemokratskih stranaka i njihovim glasilima u Bosni i Hercegovini, ali i
ostatku Kraljevstva SHS. Prati se i kritizira rad ovih stranaka, ali i grupa koje su
se u procesu diferencijacije odvajale od pokreta oko Glasa slobode. Prvih nekoliko
mjeseci postojanja Kraljevstva SHS najviše pažnje posvećuju kritici socijaldemokrata
u Hrvatskoj okupljenih oko Vitomira Koraća, kojeg su osuđivali zbog ulaska u vladu
i optuživali za stvaranje rascjepa u socijalističkom pokretu. Uskoro se najviše pažnje
počinje posvećivati tzv. „zvonašima“, njihovom prvaku Jovi Šmitranu i stranačkom
listu Zvono. Komunikacija s ostalim strankama izgleda blijedo kad se uporedi s
odnosom prema „zvonašima“. Spektar uvredljivih izraza koji su korišteni za opisivanje
Jove Šmitrana, njegove stranke, pristalica i stranačkog lista dosta je širok, a blaćenje
Šmitrana i njegovih pristalica postaje gotovo redovna rubrika u Glasu slobode.
Kad pišu o Jugoslovenskoj socijaldemokratskoj stranci za Bosnu i Hercegovinu,
riječ „stranka“ obično stavljaju pod navodnike, a ponekad je nazivaju i „žuta
organizacija“.49 Njene pristalice dijele na lumpenproletere, bogomoljce i zavedene,50
a nazivaju ih i socijalšpijunima i tajnom policijom.51 O listu Zvono, između ostalog,
kažu da je to „jedan besprimjerno ogavan i nepismen listić, koji vrvi svakojakim
lažima i klevetama protiv Socijalne Demokratije i ljudi iz njenog vodstva“.52
Radikalski stranački list u Sarajevu Srpska riječ bio je veoma aktivan u

međustranačkoj komunikaciji. Već od drugog broja, početkom marta 1919. godine,
počinje polemika, doduše, u početku blaga, s drugim stranačkim listovima. Spektar
listova s kojima Srpska riječ polemizira od početka je bio dosta širok, a vremenom
postaje sve širi. U prvih dvadesetak brojeva kritički se postavljaju prema pisanju
Vremena, Pravde, Zvona, Jugoslavije, Obzora, Srpske zore, Glasa slobode i drugih
listova, ali su reakcije na pisanje tih listova i djelatnost stranaka koje su ih izdavale još
uvijek bile uglavnom blage. Vremenom se jezik komunikacije zaoštrava i doživljava
kulminaciju, kao i kod drugih stranačkih listova, u novembru 1920. godine. Kad
se piše o političkim protivnicima, nastoje se što više diskreditirati, a Srpska riječ
najčešće se služi navođenjem uloge određene ličnosti u toku Prvog svjetskog rata
tako što je prikazuju kao eksponenta crno-žutog režima, protivnika Srbije i dinastije
49
„Šmitranova stranka“, Glas slobode, IX, br. 68, Sarajevo, 4. 3. 1919. 3; „Šmitranova žuta organizacija na djelu“, Glas
slobode, god. IX, br. 86, Sarajevo, 15. 4. 1919, 6.
50
„Šmitranova stranka“, Glas slobode, IX, br. 68, Sarajevo, 4. 3. 1919, 3.
51
„Otvorenje policijske karaule za socijalšpijune“, Glas slobode, IX, br. 201, Sarajevo, 13. 11. 1919, 3.
52
„Izdajnička rabota Zvonara“, Glas slobode, IX, br. 76, Sarajevo, 3. 4. 1919, 2.

Karađorđevića, poštovaoca Habsburgovaca i sl. Često je Srpska riječ određenim

ličnostima zamjerala što su nakon Atentata na Franca Ferdinanda nosili crne trake ili
što na ulici ili drugim javnim mjestima govore njemačkim jezikom. Ovakvi tekstovi
bili su „obogaćeni“ uvredljivim izrazima kako bi se utisak pojačao. Na ovome mjestu
navest ćemo samo nekoliko primjera. U jednom od članaka u kome se analizira
političko okupljanje i djelatnost muslimanskih stranaka kaže se da su pristalice
Jugoslovenske muslimanske organizacije „bivši izraziti austro-ugarski vladinovci,
otvoreni neprijatelji Srba pravoslavnih, desparatni feudalci i uplašeni ‚šuckori‘“ i da
tu stranku predvode „okorjeli frankovci“ koji su raspirivali vjersku netrpeljivost i
mržnju prema svemu što je srpsko.53
Za naklonost muslimanskog stanovništva borilo se nekoliko muslimanskih

stranaka osnovanih tokom 1919. i 1920. godine, ali i nekoliko drugih stranaka koje
nisu imale muslimanski predznak. Neposredno nakon ujedinjenja pokrenuta su
dva lista – Jednakost i Vrijeme, kroz koje možemo pratiti političko diferenciranje
među muslimanima. Ova diferencijacija bila je vidljiva kako iz programskih načela
iznošenih na stranicama ovih listova tako i iz međusobne komunikacije u kojoj se
kritiziraju postupci druge strane, bilo da se radi o programskim načelima, postupcima
na terenu ili pisanju štampe. Grupa oko Jednakosti prvo se formira kao Jugoslovenska
muslimanska demokratija, a zatim se „utapa“ u Jugoslovensku demokratsku stranku.
Mada na stranicama ovog lista možemo pronaći kritičke tekstove i protiv drugih
stranaka ili političkih grupa i njihovih listova, najviše kritike i pažnje posvećuje se
Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji i listovima Vrijeme i Pravda. U Jednakosti
možemo pronaći dosta članaka o listu Vrijeme, koje je „ograničeno i zasukano“,
njihovi članci su „nepismeni“, a grupa oko Vremena, kasnije oko Pravde, jeste
„separatistička“.54
Osnivanjem Jugoslovenske muslimanske organizacije list Vrijeme prestao je

izlaziti, a zamjenjuje ga Pravda kao glasilo te stranke. Od samog početka Pravda je
objavljivala, između ostalog, i vijesti o djelovanju drugih političkih grupa i stranaka,
te pisanju drugih stranačkih listova. U toj komunikaciji Pravda vodi polemiku s
listovima Srpska riječ, Riječ SHS, Glas naroda, Glas slobode, Obzor, Jugoslavija, Srpska
zora, Zvono, tuzlanskim Oslobođenjem, beogradskom Pravdom itd. Međutim, od
početka izlaženja Pravda je najviše okrenuta listu Jednakost, glasilu Demokratske
stranke, a od aprila 1919. godine sve su češće kritike i na račun radikala i Srpske riječi.
53
„Muslimanska politika“, Srpska riječ, I, br. 16, Sarajevo, 21. 3. (3. 4) 1919, 1.
54
„Bez naslova“, Jednakost, II, br. 17, Sarajevo, 1. 2. 1919, 1; „Na istom putu“, Jednakost, II, br. 17, Sarajevo, 1. 2. 1919,
2.

Enes S. Omerović
Iz tekstova u Pravdi može se vidjeti da je Jugoslovenska muslimanska organizacija

tokom 1919. godine, a dijelom i naredne, najvećim suparnicima u borbi za naklonost
birača smatrala Jugoslovensku demokratsku stranku. Prvih mjeseci 1919. godine
Pravda polemizira o podjeli mandata za Privremeno narodno predstavništvo,
međustranačkoj konferenciji u Sarajevu i formiranju Jugoslovenske demokratske
stranke, te njenih prvaka Svetozara Pribićevića i Atanasija Šole, kritizira djelovanje
grupe koncentrirane oko Jednakosti, a te svoje protivnike počinje polahko „častiti“
ponekim nadimkom – „denuncijanti, prišipetlje, narodni nametnici“.55
Sarajevska politička svakodnevnica možda je najbolje opisana u satiričnom

listu Osa. U karikaturi naslova „U znaku sloge“, koja je objavljena 1. marta 1919.
godine56, prikazana su tri čovjeka koja simboliziraju bosanskohercegovačko „sveto
trojstvo“ – Hrvate, Bošnjake i Srbe. Iako se grle i smiješe jedni drugima, iza leđa drže
spremno oružje – noževe i pištolj. A bila su prošla jedva četiri mjeseca od ujedinjenja.
***
Kao i svaki drugi grad, Sarajevo je u svojoj historiji prolazilo kroz proces
kontinuiranih promjena. Povremeno su određeni prijelomni događaji mijenjali
smjer njegovog razvoja, neki su procesi prekidani ili usporavani, a drugi pokretani
ili ubrzavani, dio stanovništva je odlazio, a drugi su dolazili itd. Ti prijelomni
događaji nužno su ostavljali manje ili veće ožiljke na njegovom licu, ali je svaku od
tih prekretnica Sarajevo preživjelo. Tako je bilo i na razmeđu 1918. i 1919. godine,
kada je Sarajevo završetkom Prvog svjetskog rata ušlo u mir. Tokom nekoliko burnih
mjeseci s kraja 1918. i početka 1919. godine Sarajevo i sarajevsko društvo proživjeli su
jednu od prijelomnih dionica u vlastitoj historiji. Promjena državno-pravnog okvira,
odnosno odlazak stare (austrougarske) i uspostavljanje nove (jugoslavenske) vlasti
događaj je čije su posljedice ostavile velikog traga na lice Sarajeva i učinile ga nešto
drugačijim nego što je bilo ranije. Stvoren je potpuno drugačiji okvir za djelomičnu
obnovu, izgradnju i djelovanje političkih elita u Sarajevu i Bosni i Hercegovini u
cjelini, proces političke diferencijacije unutar tih elita usmjeren je novim državno-
pravnim okvirom, a na promjenu lica grada veliki utjecaj je imala i djelomična
promjena demografske strukture stanovništva. Ipak, da li su te promjene bile tako
nagle i velike? Ovaj tranzicioni period protekao je u vještački kreiranoj atmosferi
općeg jedinstva, euforije i oduševljenja zbog nastalih promjena. Međutim, ispod te
55
„Pošljedice političkog šarlatanstva“, Pravda, I, br. 8, Sarajevo, 11. 3. 1919, 1; „Sarajevo, 9. marta“, Pravda, I, br. 8,
Sarajevo, 11. 3. 1919, 1.
56
„U znaku sloge“, Osa, I, br. 2, Sarajevo, 1. 3. 1919, 1.

kreirane slike od početka su se nazirali i vremenom postajali sve vidljiviji suzdržanost,

pa i strah kod značajnog dijela stanovništva Sarajeva. Kroz te pukotine u kreiranoj slici
Sarajeva vidjeli su se stari problemi koji su i ranije opterećivali bosanskohercegovačko
i sarajevsko društvo, a koji su nastavili živjeti uprkos nastalim promjenama. Upravo
zbog toga bilo je moguće da u razmaku od svega nekoliko mjeseci imamo slike grada
okićenog zastavama i grada koji se pretvara u selo, ili slike grada prožetog jedinstvom
njegovih stanovnika i slike držanja noževa iza leđa. Čini nam se da su određene stvari
u gradu ostale potpuno iste, samo ih je vještački kreirana atmosfera u određenom
trenutku zasjenila i učinila manje vidljivim.
Summary
IS SARAJEVO AS IT USED TO BE?
Major social disruptions, which were not rare in the last 150 years of Bosnian-
Herzegovinian history turned the world upside-down, or at least this, Bosnian
Herzegovinian part of the world (Too)frequent changes of state structure, with
ending the wars and start of the peace, left great and lasting marks on the society
of Sarajevo and Bosnia and Herzegovina. One such change is happening to the
Bosnian-Herzegovinian society in the several last months at the end of 1918 and the
beginning of 1919, when the four-year war, full of pain and suffering, and the 40-year
long occupation by Austro-Hungarian Empire ended, while the process of Yugoslav
unification and the creation of the first joint Yugoslav state occurred.
While news were coming from the midland parts of Bosnia and Herzegovina about
unrests, riots, plundering etc., in Sarajevo, the peaceful succession of government
was accompanied by a true euphoria due to the changes that were too quick. The
city was adorned with „people’s flags, painted Bosnian kilims were dangling from
windows, while the streets were full of joyful crowd. The opportunities to feed further
this euphoric atmosphere were not missed, and every possible chance for the people
to get out and gather on the streets was used. New government bodies created, via the
official newspaper Narodno jedinstvo (People’s Unity), this atmosphere of euphoria in
Sarajevo, but beneath this artificial picture of Sarajevo one could see the first cracks.
Those were actually old problems that used to burden the society of Bosnia and
Herzegovina and Sarajevo before these events.
These cracks in this artificially created unity, which could be read ”between the lines”
in the course of November 1918 in those rare Sarajevo newspapers, primarily in
Narodno jedinstvo, would become more evident and deeper later.

Enes S. Omerović
In this paper, we have observed those pre-existing problems, and the development of
the process that irreversibly changed the city, through the attitude of new authorities
and domestic population toward the legacy of the Austro-Hungarian administration
and all the symbols of that state, and through the process of gradual political
differentiation, accompanied by the deterioration of inter-ethnic relations between
all the three (majority) ethnic communities in Bosnia and Herzegovina.
IZVORI I LITERATURA
Izvori
Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo (ABiH)
− Fond: Narodna vlada Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, 1918-
1919 – (NVSHS)
− Fond: Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za BiH, 1918 – (GONV)
− Fond: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, 1919-1921 – (ZVBiH)
Štampa
− Glas slobode, Sarajevo
− Jednakost, Sarajevo
− Narodno jedinstvo, Sarajevo
− Osa, Sarajevo
− Pravda, Sarajevo
− Srpska riječ, Sarajevo
Literatura
Knjige:
− Jahić, Adnan. Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća. Zagreb/
Sarajevo: Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku
županiju / Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo, 2014.
− Kapidžić, Hamdija. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom.
Sarajevo: Svjetlost, 1968.
− Omerović, Enes S. Političko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918-1941).
Sarajevo: Institut za istoriju, 2015.
− Pejanović, Đorđe. Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Veselin
Masleša, 1961.
− Šehić, Nusret. Bosna i Hercegovina 1918-1925. Sarajevo: Institut za istoriju,
1991.

Članci u časopisima i zbornicima radova:

− Brkljača, Seka. „Stanovnici gradova u Bosni i Hercegovini 1914-1941“.
Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006, br. 35, 61-104.
− Gaković, Milan. „Agrarni nemiri u Bosni i Hercegovini poslije prvog svjetskog
rata“. Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Društvo
arhivskih radnika BiH, Sarajevo, 1966, br. 6, 171-179.
− Gaković, Milan. „Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini 1918-
1921“. Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1970, br. 6,
9-116.
− Isović, Kasim. „Struktura i funkcionisanje organa državne uprave u Bosni i
Hercegovini u vremenu od 1918. do 1924. godine“. Glasnik arhiva i Društva
arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Društvo istoričara BiH, Sarajevo,
1962, br. 2, 13-69.
− Krizman, Bogdan. „Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918.
godini“. Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1968, br. 4,
89-122.
− Enes S. Omerović, „Elementi represije u radu Narodnog vijeća Slovenaca,
Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu i Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu“,
Historijska traganja, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009, br. 3, 183-213.
− Omerović, Enes S. „Škole sa njemačkim nastavnim jezikom u Bosni i
Hercegovini (1918-1941)”. Prilozi, Institut za historiju, Sarajevo, 2018, br. 47,
171-195.
− Šehić, Nusret. „Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu i njegova
djelatnost nakon sloma Austro-Ugarske (novembar-decembar 1918)“. Prilozi,
Institut za istoriju, Sarajevo, 1982, br. 19, 163-202.

Proljeće u znaku promjena: Sarajevo 1941. godine
PROLJEĆE U ZNAKU PROMJENA: SARAJEVO 1941. GODINE

Minela Radušić
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
U radu se na temelju štampe koja je izlazila u prijelomnoj 1941.

godini na primjeru Sarajeva nastoji rekonstruirati kako je u ratnim
okolnostima tekao proces smjene vlasti. Dok se u prvom dijelu rada se
kroz prizmu pisanja Sarajevskog novog lista želi ukazati na mnogobrojne
promjene koje je u pogledu (re)organizacije i (de)stabilizacije gradskog
života provodila nova vlast, u drugoj cjelini se nastoje definirati poteškoće
i problemi sa kojima se gradska uprava u prvoj godini okupacije Sarajeva
susretala.
Ključne riječi: Sarajevo, štampa, 1941. godina, promjene,

poteškoće;
***
„Deco moja, bežite odavde što pre, Jugoslavije više nema. Nemci će skoro
biti ovde!“– riječi su kojima je jedan od vojnih zapovjednika iskazao strahove ali i
predviđanja u vezi sa mogućnošću širenja velikog ratnog požara čija je iskra još 1939.
godine zapalila Evropu. Ovaj je iskaz, nakon što je 15. aprila 1941. godine u blizini
Sarajeva pronašao malu jedinicu kraljevske protuzračne odbrane, u svoj Dnevnik
upisao Vladimir Dedijer.1 Tog istog dana su u Sarajevo ušle i prve trupe njemačke
armije. 2
Godine koje su obilježile velike političke promjene, praćene društvenim

gibanjima, ekonomskim i kulturnim transformacijama u prošlosti su interpretirane
kao prijelomne, prijestupne, ključne. Osim što su bile prekretnica koja je označila
početak nove povijesne epizode u koju je svijet uplovljavao, ove su godine u velikoj
mjeri izmijenile svakodnevnicu običnog čovjeka. Uz drugačije poglede na život, nova
pravila, i izmijenjen sistem vrijednosti, prijelomni momenti su sa sobom neminovno
1
Vladimir Dedijer, Dnevnik 1941- 1944, Rijeka, 1981, 20.
2
The first troops of the German army (Wehrmacht) arrived in the city on April 15.; Emily Greble, Sarajevo, 1941 –
1945, Muslims, Cistians, and Jews in Hitler’s Europe, Cornell University Press, 2011, 55.

Minela Radušić
nosili korjenite društvene i ekonomske promjene, čije su se posljedice duboko urezale

u pore svih evropskih društava. Dok je za evropsku i svjetsku historiju novijeg doba
1939, kao godina u kojoj je zapaljena iskra jednog od najvećih sukoba u povijesti
čovječanstva od takvog značaja, za Sarajevo, kao dio Kraljevine Jugoslavije koji
se do aprila 1941. godine bar formalno uspio zadržati izvan zbivanja, bi se mogle
ponuditi drugačije interpretacije. Završetak aprilskog rata te formiranje Nezavisne
Države Hrvatske, Sarajevu je, pored političke i ideološke transformacije praćene
prilagođavanjem Hitlerovoj koncepciji novog poretka, donio brojne ekonomske,
kulturne i demografske promjene. Imajući na umu činjenicu da se ratni sukob iz 1939.
godine vrlo brzo, mada u različitom opsegu, mogao reflektirati i na mikrosredine
koje nisu direktno zahvaćene požarom, te brojne novine koje je zvanična okupacija
po završetku aprilskog rata donijela, rad ima za cilj propitati i utvrditi važnost 1941.
godine za Sarajevo.
Cijeneći mjesto i ulogu štampe kao propagandnog sredstva kojim su se

totalitarni režimi koristili u ostvarivanju svojih ciljeva, u prvom dijelu rada sam na
temelju listova koji su izlazili u prijelomnom periodu nastojala oslikati osnovne tokove
promjena kroz koje je tokom 1941. godine Sarajevo prolazilo. Sarajevski novi list je
kao glavno informativno – propagandno sredstvo, pod strogim nadzorom ustaške
vlasti za prostor Bosne i Hercegovine, odigrao važnu ulogu u kreiranju, manipulaciji
i oblikovanju stavova javnog mnijenja.3 Analizirajući njegov sadržaj, te sadržaje
jugoslavenskih listova Narodnog jedinstva, Narodne pravde i Jugoslovenske pošte, na
drugoj razini rada sam, u namjeri da u konačnici ponudim odgovor na pitanje: da
li je i koliko 1941. godina u odnosu na 1939. za Sarajevo bila prijelomna, nastojala
detektirati, definirati i komparirati probleme i izazove sa kojima su se od početka
Drugog svjetskog rata susretale jugoslavenska i ustaška vlast. 4
3
Sarajevski novi list je izlazio u Sarajevu od 11. maja 1941. do 3. aprila 1945 godine, objavljujući u tom periodu
brojne tekstove, izvorne ali i preuzete od domaćeg Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda, te tekstove novinskih
agencija fašističke Italije i nacističke Njemačke. Iako se s obzirom na period njegovog izlaženja uređivačka struktura
lista smjenjivala, sadržaj ovog propagandnog glasila se nije mnogo promijenio, budući da je bio pod stalnim
nadzorom ustaške vlasti. Sanja, Gladanac „Jevreji kao svjetska opasnost i gospodari svijeta: Demonizacija Jevreja
prema pisanju Sarajevskog novog lista (1941 – 1945),“ u: Historijski razvoj i položaj nacionalnih manjina u Sarajevu
i Bosni i Hercegovini, Zbornik radova, UMHIS, Sarajevo 2017, 174; Opširnije o Sarajevskom novom listu vidjeti u:
Muhidin Pelesić, „Položaj Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prema ‚Sarajevskom novom listu’“,
Prilozi, br. 23, Sarajevo: Institut za istoriju, 1987, 175-192
4
Narodno jedinstvo, službeni je list organa Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu koji je izlazio je u periodu od
4. novembra 1918. do 19. aprila 1941. godine. Iako službenog karaktera, Narodno jedinstvo je bilo i informativni
dnevnik sa slijedećim, gotovo stalnim rubrikama: Iz unutrašnje politike, Iz našeg kraljevstva, Radiogrami, Gradske
vijesti, Domaće vijesti, itd. U zavisnosti od promjene administrativnog položaja Bosne i Hercegovine unutar Kralje-
vine SHS/ Jugoslavije, list je slijedećim redom mijenjao svoje naslove i podnaslove: Službeni organ Narodnog vijeća
za Bosnu i Hercegovinu, Službeni organ Pokrajinske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Narodno jedinstvo je 1. aprila
1928. godine promijenilo naziv u Službeni list samouprave sarajevske oblasti, da bi od 16. novembra 1929. godine
postalo Zvanični organ Kraljevske banske uprave Drinske banovine. Mujo Koštić, „Državna štamparija i službene i
poluslužbene novine u Bosni i Hercegovini od 1866. do 1945. godine,“ Novi Muallim, br. 18, Sarajevo 2004, 103-104,

Društveno – historijski kontekst: od 1939. do 1941. godine5

Nešto više od godinu i pol dana nakon što je njemačkim napadom na Poljsku
otpočeo Drugi svjetski rat, Jugoslavija se bar formalno uspjela zadržati izvan ratnih
zbivanja. Ubrzo nakon što je savladala Poljsku i njen teritorij podijelila sa SSSR-
om, Njemačka je pokorila Dansku, Norvešku, Belgiju, Luksemburg, Nizozemsku
i Francusku.6 Kraljevina Jugoslavija je, u središte interesa njemačke diplomacije
dospjela je još krajem 1940. godine, a početkom naredne ovaj je diplomatski pritisak
postao sve izraženiji. Pod stalnim presingom Njemačke da donese konačnu odluku,
Jugoslavija je 25. marta 1941. godine potpisala Protokol koji je označio njeno pristupanje
Trojnom paktu.7 Nezadovoljstvo ovakvim potezom jugoslavenskih diplomatskih
krugova, iskazivano je u različitim dijelovima zemlje, u vidu uličnih demonstracija
koje su osim u Beogradu, organizirane i u Sarajevu i to u masovnim razmjerama.8
Dva dana kasnije, 27. marta, u jutarnjim satima izveden je puč u kojem je zbačena
vlada Cvetković – Maček i uklonjeno namjesništvo, a na kraljevsko prijestolje stupio
je Petar II. Iako je Simovićeva vlada preko njemačkog poslanika u Beogradu poslala
jasnu poruku da ostaje uz potpisani dokument o pristupu Jugoslavije Trojnom
paktu, Hitler je u namjeri da vojnički uništi Jugoslaviju ostao nepokolebljiv, te ju
je bez ikakve prethodne objave 6. aprila 1941. godine napao. Prve njemačke bombe
su pored Beograda, u ranim jutarnjim satima pogodile i Sarajevo, kada je oko šest
sati ujutro bombardiran sarajevski aerodrom Rajlovac.9 Bombardiranje grada je u
sporadičnom intenzitetu nastavljeno i narednih dana, a Sarajlije su jačinu njemačkog
napada posebno osjetile 12. i 13. aprila, kada je u samo dva dana registrirano preko
5
Iako je Sarajevo u Drugom svjetskom ratu bilo predmetom brojnih istraživačkih radova koji se odlikuju različitim
pristupima i interpetacijama ovog dijela njegove prošlosti, naredno poglavlje ima za cilj, ne da ponudi njihovu oc-
jenu, nego da rasvijetli put kojim se Sarajevo, kao sastavni dio Kraljevine Jugoslavije, od 1939. godine do završetka
aprilskog rata kretalo. Na ovom mjestu ću samo ukazati na najznačajnije naslove o ovoj tematici: Nisim, Albaha-
ri, Sarajevo u revoluciji, 4 toma, Sarajevo, Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo 1976-81; Emily Greble Balić, Sarajevo
1941- 1945, Muslims, Christians and Jews in Hitler’s Europe, Cornell University Press, 2011. i „Posljednji mjeseci
ratnog perioda: ratna iskustva,“ u: 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata- Kako se sjećati 1945. godine, Institut
za istoriju, Sarajevo 2006, 131-145; Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006;
Muharem Kreso, „Sarajevo – sjedište okupacionog sistema u Drugom svjetskom ratu,“ Muhidin Pelesić, „Sarajevo u
Drugom svjetskom ratu,“ Drago Borovčanin, „Sarajevo u Narodnooslobodilačkom pokretu 1941-1945,“ u: Sarajevo
– Prilozi historiji, Radovi sa znanstvenog simpozija, Sarajevo 1997;
6
Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Drugo dopunjeno - digitalizirano izdanje, Zagreb 2002, 19.
7
Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, Historijski institut jugoslavenske akademije, Zagreb 1961, 201.
8
Matković, Povijest, 20; Muharem Kreso, „Sarajevo – sjedište okupacionog sistema u Drugom svjetskom ratu,“ u:
Sarajevo – Prilozi historiji, Radovi sa znanstvenog simpozija, Sarajevo 1997, 357- 358.
9
Robert Donia, Sarajevo. Biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo 2006, 201.

Minela Radušić
pedeset žrtava.10 U međuvremenu, Slavko Kvaternik je već 10. aprila 1941. godine,
preko radio stanice Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske,
u čije će okvire ući i Bosna i Hercegovina.11 Tri dana nakon Proglasa, njemačke
trupe su na Savi i Drini prešle granicu i našle se na bosanskohercegovačkom
teritoriju, a istog dana kasno u noć na 14. april, lideri jugoslavenske kraljevske vlade,
do tada smješteni na Palama, odlučili su se na definitivan bijeg iz zemlje.12 Budući
da su jedinice jugoslovenske kraljevske vojske u blizini Sarajeva pružile relativno
slab otpor, njemačke trupe su već 15. aprila umarširale u grad. Na osnovu pristanka
kojeg je njemački ministar spoljnih poslova Jaochim von Ribbentrop osigurao od
italijanskog grofa Ciana na konferenciji u Beču 21. i 22. aprila, Sarajevo i cijela Bosna
i Hercegovina, našli su se u sastavu novoformirane Nezavisne Države Hrvatske.13
Premda je sa svojom okolinom kao jedna od 22 župe pod imenom Vrhbosna u
naredne četiri godine ostalo u okviru NDH, Sarajevo je u vojnom pogledu bilo pod
njemačkom okupacijom.14
Napad i okupacija Sarajeva - u svjetlu štampe

Nakon što su 6. aprila 1941. prve njemačke bombe pogodile Sarajevo,
stanovništvo je u strahu, panici i neizvjesnosti dočekalo prvo naredno jutro. Da je
ratni požar zahvatio i jugoslavenski prostor nije više bilo sumnje, a građanstvo je s
velikom pozornošću pratilo vijesti koje je plasirala jugoslavenska štampa. Istog dana
kada je ratni požar zahvatio Sarajevo „narodu srpskom, hrvatskom, slovenačkom,“
obratio se jugoslavenski kralj Petar II, a njegovo je obraćanje narednog dana u cjelosti
prenio Narodni list. Naglašavajući da se ratni sukob Jugoslaviji nametnuo protiv njene
volje, te da je „ratni metež došao i do jugoslavenskih granica,“ uprkos nastojanjima
da, držeći se po strani, ostane izvan istog, jugoslavenski kralj je rat simbolično
nazvao „borbom za opstanak.“15 Ovako upotrijebljena sintagma trebala je naglasiti i
ojačati jedinstvo, volju i odgovornost Sarajlija prema sebi, ali i prema „otadžbini,“ te
pobuditi njihove patriotske osjećaje. Kralj Petar II je važnost „patriotskih osjećanja,“
u očuvanju cjelovitosti zemlje, naglašavao i ranije. Pored toga što je u zakletvi koju
10
Emily Greble u svojoj knjizi Sarajevo 1941- 1945. navodi da je njemačko devetodnevno bombardiranje Sarajeva
odnijelo 93 života. Muharem Kreso ističe da je pak samo 12. i 13. aprila registrirano 56 žrtava njemačkog napada.
Sarajeva, Greble, Sarajevo, 1941 – 1945, 54 ; Kreso, Sarajevo, 358.
11
Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918 – 1978, Beograd 1980, 183.
12
Kvaternikov proglas, v: Matković, Povijest, 22; Čulinović, Jugoslavija između dva rata, 240.
13
Donia, Sarajevo, 195.
14
Isto, 199; Kreso, Sarajevo, 358; O podjeli na župe, v: Matković, Povijest NDH, 34.;
15
Narodni list, br. 28a, god. XXIV, Sarajevo, 7.4. 1941.

je položio na Ustav Kraljevine Jugoslavije obećao da će iznad svega čuvati jedinstvo

naroda, kralj je po stupanju na prijestolje, posebno izdvojio Sarajevo, te istakao da
Sarajlije posebnim intenzitetom i dalje manifestiraju svoja patriotska osjećanja.16
O njemačkom napadu na Sarajevo i Jugoslaviju, u kontekstu jedinstva

jugoslavenskog naroda, pisao je i službeni list Kraljevske banske uprave Drinske
banovine, Narodno jedinstvo. Osuđujući kukavički čin Njemačke, koja je, bez najave,
„podmuklo i iznenada onako kako dolikuje tiraninu, nagovijestila rat slobodarskoj
i miroljubivoj Jugoslaviji,“ list je isticao da je „srpski, hrvatski i slovenački narod
ujedinjen danas više nego ikada i okupljen oko prijestolja svoga kralja,“ te da građanstvo
s punim povjerenjem gleda „u svoje vodstvo, u vladu narodnog jedinstva i Vrhovnu
komandu hrabre jugoslovenske vojske.“17 Iako je u gotovo svim javnim nastupima
koristio priliku da građanstvu ulije puno povjerenje u jugoslavensko vodstvo, te da
ga, istovremeno, podsjeti na odgovornost i obavezu učešća u odbrani jugoslavenskih
interesa, Petar II se odgovornosti, kao jugoslavenski kralj, neposredno po izbijanju
rata, odrekao. Stoga je, bez obzira na nešto ranije dato obećanje da će „bditi zajedno
sa narodom,“ te da će „svuda s najvećim pregnućem učiniti sve najbolje što se može
u toj borbi koja (nam) je nametnuta,“ (podvukla M.R.) i prije nego je Kraljevina
potpisala zvaničnu kapitulaciju, sa preostalim dijelom jugoslavenske kraljevske vlade,
pobjegao.18
S obzirom na to, da se nakon jednog očekivao i drugi napad, napetost se u

atmosferi Sarajeva osjećala na svakom koraku i narednih dana. Premda su novinski
naslovi, preplavljeni savjetima i uputama, trebali umiriti Sarajevo i pozvati ga na
savjesno i odgovorno postupanje u sada već ratnim okolnostima, pojedini su, iako
nesvjesno, ipak širili strah i neizvjesnost među građanstvom. Tako je u rubrici U
pažnju građanstva, Narodno jedinstvo pozivalo na oprez instruirajući građanstvo
kako se zaštititi u slučaju novog vazdušnog napada na Sarajevo, ali je ovakvo pisanje,
budući da je nagovještavalo novi napad, više produciralo strah kod Sarajlija nego što
je imalo umirujući efekat.19
16
Jugoslovenska pošta, br. 3604, god XIII, 29. 3. 1941.
17
Narodno jedinstvo, br. 29, god XXIV, Sarajevo, 9. 4.1941.
18
Narodni list, br. 28a, god. XXIV, Sarajevo, 7.4. 1941.
19
Tome u prilog govori slijedeći primjer: „Kada sirene objave znak za uzbunu, nemojte provirivati kroz prozor.
Nemojte stajati na otvorenom mjestu uopšte, jer postoji opasnost od komada rasprsnutih šrapnela, koje vas mogu
teže povrijediti.“ U jednakom tonu bi se mogla interpretirati i naredba policije o ograničenom kretanju stanovništva,
koja je osim obavezu zaključavanja domova najkasnije do 19 časova, sadržavala i odredbu po kojoj su „kućevlasnici
većih zgrada dužni pristupiti izgradnji skloništa ukoliko nemaju jak podrum.“ Nema sumnje da su ovakva pisanja,
pored toga što su informirala javnost, imala negativnog utjecaja na psihološko stanje svakog pojedinca, budući da
se jasnim indiciranjem napada, izazivala paniku među ljudima. Narodno jedinstvo, br. 29, god XXIV, Sarajevo, 9. 4.
1941.

Minela Radušić
Već narednog dana, u trenutku dok su njemačke postrojbe ulazile u Zagreb,

Slavko Kvaternik je preko radio postaje Zagreb, pročitao proglas o uspostavi
Nezavisne Države Hrvatske u čije će okvire ući i Sarajevo, u koje je samo pet dana
kasnije umarširala njemačka vojska. Trenutak kada su njemačke trupe ušle u grad,
važan je povijesni momenat za Sarajevo, budući da je sve ono što je uslijedilo poslije, u
značajnoj mjeri izmijenilo život i svakodnevnicu stanovništva. Službeni list Kraljevske
banske uprave Drinske banovine, do tada svakodnevno informirajući stanovništvo
o „skovanim planovima Rajha koji je udario na suverenitet, neutralnost i slobodu
svih Srba, Hrvata i Slovenaca, a pod patronatom najvećeg zločinca svih vremena i
njegove prljave igre“ sada je u pomirljivom i posve neutralnom tonu, lišenom svakog
kritičkog prizvuka usmjerenog prema nacističkim i fašističkim snagama, u cjelosti
prenio naredbu njemačkog generala.20 Informaciju o predaji jugoslavenske Vrhovne
komande koja je 15. aprila 1941. godine izdala „nedvodomno naređenje da sve trupe
bez razlike odmah polože oružje,“ stanovništvu Sarajeva obznanio je njemački general
dva dana kasnije.21 On je već u prvom obraćanju Sarajevu najavljivao završetak stare
i početak nove povijesne epizode u koju je Sarajevo sa ulaskom njemačke vojske
uplovljavalo, te krutost i nefleksibilnost novog režima kome je upravo nacistička
Njemačka dala blagoslov. Riječima da će svako „lice koje će od sada upotrijebiti
oružje protiv njemačkih vojnih lica biti smatrano za buntovnika i odmah strijeljano“ –
njemački general je pozdravio Sarajevo.22
Kako se sa etabliranjem organa nove vlasti krenulo odmah po ulasku

njemačkih trupa u Sarajevo, formirana je Komanda grada Sarajeva na čelu sa
pukovnikom Beckerom, a u grad su potom pristigli i Odredi njemačke policije te
službe bezbjednosti koji su bili zaduženi za osiguravanje mira.23 Tako je odmah
nakon naredbe njemačkog generala, uslijedilo i obraćanje komadanta grada,
pukovnika Beckera čiju je naredbu bez dodatnih eksplikacija i komentara, u cjelosti
prenio službeni list Narodno jedinstvo. 24
Ovo su bile jedne od posljednjih informacija koje je o okupaciji Sarajeva

prenijelo Narodno jedinstvo, budući da su neposredno nakon kapitulacije Jugoslavije
20
Narodno jedinstvo, br. 29, god XXIV, Sarajevo, 9. 4. 1941.
21
Narodno jedinstvo, br. 31. god XXIV, Sarajevo, 19. 4. 1941.
22
Isto.
23
Muharem Kreso, „Sarajevo – sjedište okupacionog sistema u Drugom svjetskom ratu,“ u: Sarajevo – Prilozi histori-
ji, Radovi sa znanstvenog simpozija, Sarajevo 1997, 359.
24
Narodno jedinstvo, br. 31. god XXIV, Sarajevo, 19. 4. 1941.

ugašeni i njeni zvanični listovi. Njih su zamijenili službeni listovi novoformirane

države koji su počeli sa radom ubrzo nakon što je zgradu Kraljevske banske uprave
preuzelo Povjereništvo Nezavisne Države Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu. Tako
je bosanskohercegovačko povjereništvo dva dana nakon uspostave, 26. aprila izdalo
prvi broj svog zvaničnog lista, koje će u narednom periodu svojim informativno –
propagandnim djelovanjem služiti promoviranju ideja i ostvarivanju ciljeva ustaškog
pokreta i nacističke ideologije, što ću nastojati prikazati u narednom dijelu rada.25
Nakon okupacije: (re)organizacija, (de)stabilizacija, transformacija?
Sarajevska svakodnevnica je od okupacije grada bila ispunjena različitim

oblicima represije vidljive u pokušajima kontroliranja svakog slobodnog mišljenja
i onemogućavanja bilo kakvog političkog djelovanja. Službeni je list informirao
javnost o pojedinačnim slučajevima koji su se oglušili o naredbe vlasti da predaju
svoje vatreno oružje, naglašavajući posebno težinu kazne za počinjeni prijestup:
Jedno je lice zbog toga strijeljano na željezničkoj stanici ili Ko bude zatečen sa oružjem
ili pri pljački biće kažnjen na ratnom sudu.26 Premda su ovakvi iskazi intenzivirali
i pojačavali postojeći strah, nesigurnost i zabrinutost za vlastiti život pojedinca, oni
nisu odmah imali željenog učinka. Stanovništvo je dugo odbijalo predati oružje i
eksplozivne naprave, vjerovatno računajući da će se na taj način u slučaju potrebe
zaštititi od vlasti u koju nije imalo povjerenje.27 Kako bi se ostvarili psihološki
ciljevi, i u potpunosti ovladalo potčinjenim stanovništvom, Sarajevski novi list
je podcrtavao surovost kazne za počinjeni prijestup. Apostrofirajući legitimitet
odluka prijekog suda, kao i potpuno odsustvo odgode kazne te bilo kakve molbe za
pomilovanje, Sarajevski novi list je prenio informaciju o njegovom osnivanju. Kao
dio pravosudnog sistema, ovaj je sud uspostavljen odlukom Ministarstva pravosuđa i
bogoštovlja u maju 1941. godine sa zadatkom da sudi za sva kažnjiva djela počinjena
od 6. aprila.28 Saznanja da se protiv osude prijekog suda nije dopuštao nikakav pravni
lijek, da molba za pomilovanje nema nikakve odgodne moći, te da se kazna smrću
ima izvršiti strijeljanjem samo tri sata nakon proglašenja osude, trebala su upozoriti
25
Službeni list Povjereništva za Bosnu i Hercegovinu Nezavisne Države Hrvatske, br. 1, god I, 26.4. 1941.
26
Isto.
27
Sarajevski novi list, br. 4, god I, 15.5. 1941.
28
„Zakonska odredba o priekim sudovima,“ Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, god I, Zagreb:
104 ( 17.5.1941)

Minela Radušić
na dosljednost, rigidnost i nefleksibilnost novog režima.29 Promjene u pravcu

gašenja slobode pisane riječi bile su praćene potpunom obustavom svakog političkog
djelovanja što pokazuje naredba sarajevskog gradskog predstojnika za resor javnog
reda i mira Petra Petkovića kojom su raspuštene sve političke stranke, a svi vidovi
okupljanja u većim grupama na javnom mjestu najstrožije zabranjeni.30
U narednim mjesecima 1941. Sarajevo je pod utjecajem nove vlasti polako

gubilo svoj jugoslavenski duh, istovremeno tranformirajući se u grad koji je u
potpunosti nosio obilježja vladajuće ideologije. Najprije se krenulo sa izmjenom
ćiriličnih natpisa, koji su se sa svih javnih mjesta po naredbi ustaškog povjerenika
morali ukloniti do kraja mjeseca aprila.31 Uslijedila je izmjena naziva ulica,
trgova i mostova, koji su umjesto dotadašnjih, koji su bili reprezenti jugoslavenstva
međuratne Jugoslavije, dobili nazive po istaknutim ličnostima čije su se zasluge iz
prošlosti uklapale u koncept hrvatstva Nezavisne Države Hrvatske ili su bili u skladu
sa postulatima nacističko-fašističke ideologije.32 Tako je Vojvode Stepe Obala postala
Obala Adolfa Hitlera, Kralja Aleksandra ulica preimenovana je u ulicu Ante Pavelića, a
Vilsonovo šetalište obojeno bojama fašističke Italije, postalo je Musolinijevo šetalište.
Vrijedi pomenuti da su istaknuti muslimanski pojedinci prohrvatski orijentirani koji
su novoj vlasti dali podršku, ili su u istoj obnašali neke od funkcija poput Ademage
Mešića ili Hakije Hadžića, u znak zahvale, također, dobili svoje ulice.33 Kina,
pozorišta i druge kulturne ustanove su otvorivši vrata, ponovo počeli sa radom, ali
su svoj program u potpunosti prilagodili ideologiji novog vremena. Tako su se na
repertoaru sarajevskih kina Apola i Imperiala našli filmovi simboličnih naziva poput
monumentalnog filma Bizmark, ili dokumentarnog filma Sieg in Westen (Pobjeda
na Zapadu) koji je u epohalnom svjetlu prikazivao uspjehe njemačke vojske.34
Projekciju filma Snaga Njemačke i bijeda Crvenog raja, koji obiluje fragmentima
teških i žilavih borbi njemačkih savezničkih vojnika u ledenim stepama Sovjetske
Rusije i žarkim afričkim pustinjama, sa velikim je interesovanjem u nekoliko navrata,
ispratila sarajevska publika.35 Budući da su svojom sadržinom naglašavali snagu i
29
30
Službeni list Povjereništva za Bosnu i Hercegovinu Nezavisne Države Hrvatske, br. 2, god I, 30.4. 1941.
31
Isto.
32
Sarajevski novi list, br. 13. god I,27.5. 1941.
33
Sarajevski novi list, br. 19. god I, 2.6. 1941.
34
Sarajevski novi list, br. 14, god I, 28. 5. 1941. i broj 11, god I, 24.5. 1941.
35

moć njemačke vojske istovremeno promovirajući kult ličnosti jednog vođe naroda,
filmovi propagandnog sadržaja trebali su indoktrinirati stanovništvo, te potpuno
ovladati njihovim moždanim ćelijama.
Moglo bi se na osnovu pisanja Sarajevskog novog lista zaključiti, da je

kulturni život u Sarajevu ponovno procvjetao i to zahvaljujući konkretnim koracima
koje je nova vlast poduzela kako bi gradu vratila zaboravljeni kulturni sjaj. I dok se s
jedne strane, sa velikim entuzijazmom aplaudiralo svemu onome što su organi vlasti
Nezavisne Države Hrvatske u kratkom periodu uradili na normalizaciji, uslijed ratnih
zbivanja prekinutog, kulturnog života, dotle se sa druge strane nastojalo minorizirati
sve ono što je na ovom polju prethodnih godina radila jugoslavenska vlast. Iz pozicije
Sarajevskog novog lista, godina 1941. bi za Sarajevo, u kulturnom pogledu značila
preobražaj, izlaz iz dekadentnog stanja u koje je grad sa ulaskom u jugoslavenske
okvire zapao, te njegovo potpuno oslobođenje, budući da je u međuratnom periodu
Sarajevo bilo pastorče u svakom pogledu.36 Umjesto o materijalnoj šteti koju su
muzeji, kina i drugi kulturni objekti, pretrpjeli bombardiranjem grada, Sarajevski
novi list je pisao o kulturnoj stagnaciji sarajevskog muzeja koji je kao jedan od
najboljih u srednjoj Europi, insitucija svjetskog glasa, životario s prosjačkim mrvicama
beogradskih budžeta. Ono malo što je na kulturnom polju učinjeno i stvoreno u
Sarajevu pripisivano je ličnom trudu i zalaganju samih Sarajlija.37
Zanemarujući materijalnu štetu koju su stambeni i turistički objekti pretrpjeli

u bombardiranju grada, Sarajevski novi list je narednih dana sa velikim uzbuđenjem
i pozornošću pratio napredak poduhvata koje je gradska uprava poduzela u pravcu
normalizacije gradskog života. Akcentirajući važnost i sveobuhvatnost poduzetih
mjera, isticano je da je poglavarstvo grada Sarajeva pristupilo temeljitom uređenju i
popravci gradskih ulica.38 Prvobitno se krenulo sa uklanjanjem ostataka porušenih
stambenih objekata koji su se u zavisnosti od stepena počinjene štete obnavljale ili
nanovo gradile, da bi se potom pristupilo obnovi porušenih gradskih hotela te drugih
značajnijih kulturnih i poslovnih objekata u gradu.39 Nakon popravke škola za čiji je
temeljit oporavak i dezinfekciju „gradska općina izdvojila 70 000 dinara“ nizali su se
svijetli primjeri nove vlasti koja je nesebično izdvajala nemale svote novca za obnovu i
prosperitet Sarajeva.40 U tom je segmentu važno ilustrirati ton u kome se informirala
36
37
Isto.
38
Sarajevski novi list, br. 12, god I. 1941.
39
40
Sarajevski novi list, br. 14, god I, 28.5.1941.

Minela Radušić
javnost o obnovi državne bolnice, čija je modernizacija, s obzirom na prilike u kojima

se ova zdravstvena ustanova našla uslijed ratnih zbivanja, bila od vitalnog značaja
za grad. Koliko je bilo važno istaći ogromnu pomoć države našoj bolnici, kao i njene
intencije da u narednom periodu Sarajevo postane medicinski centar jugoistočnog
dijela države Hrvatske, toliko je bilo od značaja još jedanput podcrtati sve neuspjehe
jugoslavenske vlasti. Ti su se neuspjesi ogledali u nastojanjima „vladajućih srpskih
političara u bivšoj Jugoslaviji da na svim područjima, pa tako i na zdravstvenom polju
zapostave Herceg Bosnu.“41 Nasuprot jugoslavenskoj vlasti koja je za dvije decenije u
okviru gradske bolnice podigla „samo dvije beznačajne zgrade,“ ponosno je stajala
novoformirana vlast u „najkraće vrijeme uspjela podići državnu bolnicu na onaj
stupanj koji joj pripada.“ Tako je u sarajevsku bolnicu trebao pristići značajan broj
ekspertnih liječničkih timova sa kojima bi Sarajevo postalo moderno medicinsko
središte cijele države.42
Uporedo sa mjerama poduzetim u pravcu obnove zdravstvenih i obrazovnih

objekata, te sa pokušajima oživljavanja kulturnog života, normalizacija prilika u
gradu se ipak odvijala sporo i oprezno, i pod strogim nadzorom režima. Pored već
pomenute zabrane javnih okupljanja, te gašenja političkog života, na snazi su bile i
mjere ograničenog kretanja, uvedene odmah po ulasku njemačke vojske u grad. Iako je
prvobitno bilo odlučeno da policijski sat stupa na snagu od 21 časa i traje sve do 6 sati
ujutro, mjesec dana kasnije mjere kretanja su revidirane.43 Prema pisanju Sarajevskog
novog lista, u narednom periodu pa do kraja 1941. godine nijedno se građansko lice
od 23 časa pa sve do 5 sati ujutro nije smjelo naći na ulici.44 Nije nevažno pomenuti
da je na snazi bila i stroga kontrola putovanja koje su vršili gradski redarstveni organi
u čijoj nadležnosti je bilo izdavanje dozvola za putovanje u druge krajeve Nezavisne
Države Hrvatske, dok su o kretanju na području Njemačke odlučivali organi
njemačkog poslanstva u Zagrebu.45 Iz ovih odredbi o ograničenom kretanju bili su
izuzeti sarajevski Jevreji, Srbi, Romi i druge nepoželjne grupe, za koje je ustaška vlast
potpuno slijedeći primjer nacističke Njemačke, pripremila poseban set restriktivnih
naredbi i zakona koji je svirepo provođen u praksi. Jevreji se u Sarajevskom novom
listu 1941. godine prvi put spominju 24. maja u kontekstu naredbe koje su lokalne
vlasti izdale, u namjeri da ih izdvoje i učine lako prepoznatljivim, kako bi se potom u
skladu sa antisemitskim zakonima nacističke Njemačke moglo pristupiti konačnom
41
Sarajevski novi list, br. 17, god I, 31. 5. 1941.
42
Isto.
43
Narodno jedinstvo, br. 31. god XXIV, 19. 4. 1941.
44
45
Isto.

„rješavanju jevrejskog pitanja.“46 Pored restriktivnih mjera u pogledu kretanja i

činjenice da je za njih policijski sat počinjao u 20 časova, sarajevski Jevreji su bili
obavezni, kao znak raspoznavanja, oko ruke nositi žute trake sa plavo otisnutom
židovskom šestokrakom zvijezdom u sredini, u kojoj je sa obje strane bila označena
njihova jevrejska pripadnost.47 Sudbinu masovnog stradanja i deportacije u logore,
pojedinci su ipak uspjeli izbjeći zahvaljujući utočištima koje su im, percipirajući to
kao moralnu i ljudsku odgovornost, pružile brojne sarajevske porodice. Velika je
većina, ipak, imala manje sreće, pa je uslijed stalne kontrole redarstvenih organa
bivala otkrivena. Sarajevski novi list je izvještavajući o pojedinačnim slučajevima
Jevreja koji su se oglušili o naredbe vlasti, svakodnevno informirao o stalnim
kontrolama koje su vršili redarstveni organi. Sudbinu dvije mlade Jevrejke Šarike
Kamhi i Lenke Adler, koje su, nakon što su preobučene u zarove i sa velom na licu, od
strane organa vlasti uhićene, dijelile su brojne jevrejske porodice.48 Ograničenja, te
potpuno isključenje iz političkog, kulturog i upravnog života bile su promjene više
nego vidljive u naredbama koje su uslijedile u narednim mjesecima. Iako su odmah
po okupaciji grada njemačke vlasti nalagale da dućani nastave sa radom, sarajevska
čaršija je ipak radila smanjenim intenzitetom. Osim što se zahtijevalo od svakog
Jevreja ponaosob da svu robu koju posjeduje preda povjereništvu za radnje, od svih
građana se izričito zahtijevalo da surađuju sa vlastima te da u skladu sa naredbom,
pod garancijom potpune diskrecije, prijave Jevreje koji u svojim domovima drže
sakrivenu robu.49 Svaki dućan koji je bio u jevrejskom vlasništvu bio je obavezan
jasno istaći tablu sa natpisom Judiches Geschäft, prethodo preuzetu u uredu gradskog
poglavarstva.50 Kako bi se u potpunosti slomila njihova finansijska i privredna moć
od banaka se tražilo da u cjelosti obustave sve transakcije i uplate Jevrejima.51 Osim
za Jevreje, njemačka je okupacija donijela velike promjene u životu sarajevskih Srba.
Isključenja iz političkog, kulturnog i privrednog života, različiti oblici diskriminacije
i diskreditacije, su uz istrebljenja i masovne deportacije 1941. godine postala dio
njihove surove stvarnosti.52
46
O položaju Jevreja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vidi: Sanja Gladanac, „Jevreji kao svjetska opasnost“, (171-197)
47
48
Isto.
49
50
51
52
Sarajevski novi list br. 7, god I, 18.5. 1941. ; br. 11, god I, 24. 5. 1941. ; Službeni list Povjereništva za Bosnu i Herce-
govinu Nezavisne Države Hrvatske, br. 2, god I, 30.4. 1941.

Minela Radušić
Socijalne poteškoće 1941. godine

Nakon što sam, kroz prizmu napada i okupacije Sarajeva, nastojala
rekonstruirati kako je u ratnim okolnostima etablirana nova vlast, prateći korake
poduzete u pravcu normalizacije i tranformacije života u gradu, u drugoj ću se cjelini
fokusirati na poteškoće i probleme sa kojima su se organi nove vlasti u prvoj godini
okupacije susretali.
Iako je Sarajevski novi list izvještavao javnost da je gradska uprava poduzela

sve potrebne mjere kako bi se osiguralo nesmetano snabdjevanje hranom, aludirajući
da u tom smislu nema mjesta panici, pitanje prehrane je tokom 1941. godine ostalo
glavna poteškoća sa kojom se grad susretao. Sa uspostavom nove vlasti gradski
aprovizacijski ured je povjeren podnačelniku Sarajeva Petru Petkoviću, koji se kao
istaknuti privrednik trebao pozabaviti ovim pitanjem. Naglašavajući da će pitanje
nesmetane opskrbe hranom biti u fokusu njegovog rada, Petković je po stupanju na
mjesto ravnatelja gradske aprovizacije ukazao na katastrofalno stanje koje je odmah
po preuzimanju ureda zatekao: „Sva skladišta sam našao gotovo prazna, kako ona
aprovizacijskog ureda, tako i trgovačka. Sarajevo je dovedeno u ovo stanje zbog toga
što su gradsku aprovizaciju vodili ljudi bez ikakve stručne spreme, a samo zato što su
pripadali političkim strankama.“53 Apostrofirajući propuste jugoslavenske vlasti čije
su upravne strukture nestručnim i neprofesionalnim pristupom doveli Sarajevo u
ovakvo stanje, Petković se osvrnuo i na prve učinjene korake. Osim što je u kratkom
vremenskom roku gradskoj aprovizaciji uspio osigurati vrijedne zalihe pšenice i
kukuruznog brašna, on je isuviše optimistično obećao da će pitanje prehrane riješiti
kroz svega nekoliko dana.54 S ciljem da ovo pitanje sistematično i ekspeditivno
riješi, u Sarajevo je doputovao i izaslanik Hrvatskog narodnog gospodarstva Roko
Maričić, koji je, kao istaknuti stručnjak iz oblasti privrede, predstavnicima sarajevske
trgovačke elite održao konferenciju posvećenu strategijama snabdijevanja grada
životnim namirnicama.55
Međutim, kako je veliki dio građanstva u strahu od nestašice hrane uzrokovane

ratnim zbivanjima, već duži period nesavjesno prikupljao i gomilao namirnice,
stvarajući na taj način bespotrebne zalihe, ostatak je stanovništva u potpunosti
ostajao neopskrbljen. Cijeneći da je ovakvo neracionalno postupanje glavni uzročnik
53
54
Isto.
55
Sarajevski novi list, Hrvatski informativni dnevnik, br. 10, god. I, 1941.

nestašice hrane, koji u konačnici dovodi do nepotrebnih i zastrašujućih društvenih

poremećaja, zapovjednik grada Sarajeva, pukovnik Zvonko Kovačević je još krajem
aprila izdao naredbu po kojoj se svako pretrpavanje životnim namirnicama i
ostalim potrepštinama najstrožije zabranjuje.56 Bez obzira na težinu kazne koja
je za nepoštivanje ove naredbe bila predviđena, ova praksa nije prekinuta. Iz tih je
razloga gradski aprovizacijski ured pripremio set mjera kojima se sistematski trebalo
pristupiti rješavanju pitanja.
Nakon što su od strane gradskog aprovizacijskog ureda ovlašteni organi

na temelju kontrole svih osoba koje posjeduju iskaznice za nabavku životnih
namirnica, izvršili popis ukupnih zaliha, krenulo se sa primjenom propisa koji su
trebali otkloniti poteškoće snadbijevanja hranom. Suština poduzetih koraka sastojala
se u tome da su se utvrđivanjem preciznih količina vrijednosti hrane za određeni
broj članova porodice, nastojali definirati viškovi, koji se nisu oduzmali, ali se nisu
mogle uzeti ni nove zalihe, prije nego postojeći viškovi budu utrošeni. Međutim,
da se poduzete mjere i dalje nisu poštivale, potvrđuju primjeri iz prakse. Iako su
organi vlasti stalnim obraćanjem apelirali da ne postoje opravdani razlozi za panično
i nesavjesno gomilanje hrane, budući da tržište normalno funkcionira, građanstvo
je i dalje postupalo po starim navikama. Pojedinci su pak vidjevši u nastaloj situaciji
priliku za materijalnu dobit, kupovali prekomjerne količine hrane koju su potom
po znatno višim cijenama prodavali.57 Pored špekulacije, koja je onemogućavala
nesmetano snabdijevanje životnim namirnicama, krijumčarstvo je kao pojava duboko
ukorijenjena i od ranije raširena u gradu, predstavljala veliku poteškoću za gradsku
vlast. Da su pored najosnovnijih životnih namirnica: brašna, ulja i soli, predmet
krijumčarstva bili i mesni proizvodi potvrđuje slučaj Mustafe Skalonje s Vratnika,
koji je od strane gradskih organa uhićen dok je noseći na ramenu dva zaklana janjca,
obilazio čaršiju krijumčareći meso.58 Stanje haosa u kome se uslijed poremećenog
sistema opskrbe hranom 1941. godine našlo Sarajevo, najbolje ilustriraju slike velikih
redova, u kojima ponajviše žene i djeca užurbano i nestrpljivo čekaju pred sarajevskim
pekarama, kako bi osigurali dovoljne količine kruha.59
S obzirom da su ratna zbivanja u velikoj mjeri izmijenila svakodnevnicu

običnog čovjeka, veliki se dio stanovništva pored porodičnih gubitaka, suočavao
56
Službeni list, Povjereništva za Bosnu i Hercegovinu Nezavisne Države Hrvatske, br. 2, god I, 30.4. 1941.
57
Sarajevski novi list,br. 7.god I, 18.5. 1941.
58
Sarajevski novi list, br. 18. god I, 1.6. 1941.
59
Sarajevski novi list,br. 7. god I, 18.5. 1941.

Minela Radušić
sa problemom siromaštva. I dok su s jedne strane otvorena vrata pozorišta, živa

filmska platna, te radovi poduzeti na sanaciji škola, hotela, bolnica i drugih objekata
upućivali na zaključak da se život u gradu uspio normalizirati, s druge su strane
slike zapuštenih gradskih četvrti, prljavih ulica, porušenih stambenih objekata,
ogoljenih prosjaka, ilustrirale surovu realnost. Glas pauperiziranih pojedinaca koji
su sa gubitkom porodičnih domova i radnih mjesta, dovedeni na rub egzistencije
mnogi nisu željeli ili nisu mogli čuti. Budući da je sve više bilo onih koji su vapili za
pomoći, gradska vlast se u pogledu prehrane gradske sirotinje suočavala sa izvjesnim
poteškoćama. Brašnom i osnovnim životnim namirnicama opskrbljivane su tek
najugorženije kategorije stanovništva, prvenstveno stari i iznemogli koji su u sistemu
raspodjele imali prednost.60 Drugi su prepušteni sami sebi, različitim malverzacijama
bili prinuđeni osigurati sopstveni opstanak. Da gradska uprava nije imala sluha
za ovakve slučajeve, pokazuje naredba gradskog zapovjednika u kojoj se lica koja
bez ičijeg ovlaštenja zalaze po kućama iznuđujući stanare na poklone ili milostinju,
kategoriziraju kao obični pljačkaši, dok se njihov prijestup kažnjava kao klasično
razbojništvo.61 Pojedini su pak „špekulanti“ za svoje ciljeve izrabljivali siromašnu
i napuštenu djecu sa ulica, stvarajući od njih profesionalne prosjake. Da se od svih
gradova novoformirane Nezavisne Države Hrvatske, Sarajevo najviše suočavalo sa
ovom pojavom, potvrđuje podatak da se u okviru socijalnih zadataka koji se stavljaju
pred gradsku općinu problem napuštene djece nalazi u prvom redu. U namjeri da
ukaže na ozbiljnost ovog fenomena, Sarajevski novi list je ilustrirajući izgled gradskih
ulica, zabilježio da su rijetki gradovi poput Sarajeva „u kojima zapuštena i poderana
djeca na svakom koraku zaustavljaju prolaznike, tražeći od njih milostinju.“62 Iako
je već od ranije postojala ustanova namijenjena njihovom odgoju, ovaj je dom za
maloljetnu djecu već dvije decenije, iz perspektive pomenutog lista zbog nemara
jugoslavenske vlasti zjapio potpuno prazan. Iz tih je razloga, u nakani da ovaj slučaj u
konačnici riješi, nova gradska vlast preuzela na sebe pitanje njegovog osposobljavanja
čime se trebalo pristupiti konačnom rješavanju ovog problema.63
Premda se činilo da će proljetni zamah nove vlasti u znaku obnove porušenih

stambenih objekata, uređenja i čišćenja gradskih ulica ubrzo vidjeti prve rezultate,
do kraja 1941. godine do njega nije došlo. Gradske četvrti odisale su prljavštinom,
nečistim pločnicima i zaraslim porušenim objektima, što je bio stvarni pokazatelj
60
61
Službeni list, Povjereništva za Bosnu i Hercegovinu Nezavisne Države Hrvatske, br. 2, god I, 30.4. 1941
62
63
Isto.

nemoći lokalne vlasti da se izbori sa svim socijalnim nedaćama u koje je grad zapao.
Čak osam mjeseci nakon što je stradala u bombardiranju, iako stavljena u funkciju,
Gradska tržnica je ostala neobnovljena. Na žalosne prizore porušenih prozora i
polomljenih vrata objekta, upozoravao je Sarajevski novi list apelirajući na organe
lokalne vlasti da pristupe njegovoj obnovi, budući da u zimske dane kad je studen
neobično jaka u zgradi Gradske tržnice vlada takav propuh, da je zdravlje građana
izloženo tolikoj opasnosti.64 Dok je s jedne strane u nemogućnosti da iznađe rješenja za
nedaće koje su se nizale, grcala u dugovima, gradska općina suočavala i sa problemom
bespravne i neplanske gradnje stambenih jedinica, koje su suprotno urbanističkom
planiranju narušavale fizionomiju i funkcionalnost cjelokupnog gradskog naselja.
Osim nedostatka zelenih površina, parkova i dječijih igrališta, posljedice ovakve
pojave bile su vidljive u narušenoj ravnoteži između pregusto i nehigijenski
izgrađenog centra, i slabo, nesistematski i nerentabilno naseljene periferije.65
Budući da su ratna zbivanja posebno pogodovala njihovom širenju, zarazne

bolesti su bile ozbiljan problem sa kojim su se gradske vlasti suočavale 1941. godine.
Dok su s jedne strane zaraženi vojnici, ratni zarobljenici i raseljena lica bili glavne
kliconoše infektivnih oboljenja, pomenuti loši higijenski uvjeti u gradu, nekvalitetna
ishrana i slaba vodoopskrba posebno su intenzivirali njihovu rasprostranjenost. Na
tragu podataka Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske su ovdje iznesene
tvrdnje o akutnim i hroničnim zaraznim bolestima. Bez namjere da ulazim u
detaljniju elaboraciju o njihovoj specifikaciji i brojčanosti, pomenut ću da su se 1941.
godine među brojnim infektivnim oboljenjima, sa pojačanim intenzitetom širili
trbušni tifus, trahom, tuberkuloza, dizenterija, pjegavac, velike koze (variola vera), i
malarija.66 Prostitucija je kao rasprostranjena pojava u sarajevskoj čaršiji doprinosila
širenju posebnog veneričnog oboljenja, endemijskog sifilisa. Da je broj inficiranih
od ove bolesti sve više rastao, potvrđuje naredba koju su o suzbijanju veneričnih
bolesti izdali gradski redarstveni organi krajem maja 1941. godine. Imajući u vidu da
širenje ove zarazne bolesti stoji u najužoj vezi sa mjestima na kojima se neregistrirane
prostitutke okupljaju, sve ženske uposlenice javnih lokala: hotela, gostionica i kafana
u životnoj dobi između sedamnaest i trideset pet godina, se obavezuju na stručni
liječnički pregled dva puta nedjeljno.67 Da se strogim nadzorom prostitucije željelo
ograničiti kretanje endemijskog sifilisa, pokazuje i obavijest gradskog redarstvenog
64
65
66
Spomen knjiga I obljetnice NDH (10.4.1941. – 10.4.1942), Izvorni izvještajni ured u Zagrebu, Zagreb 1942. 194
-196.
67
Sarajevski novi list, br. 14, god I, 28. 5. 1941.

Minela Radušić
ureda kojom se pozivaju da se u evidenciju toleriranih prostitutki jave sva ženska

lica koja se žele baviti ovim poslom.68 No bez obzira na poduzete mjere, zarazne
bolesti su, imajući u vidu loše zdravstvene navike, nehigijenu i stanje u sarajevskim
bolnicama, ostale ogroman problem koji je do kraja rata odnoseći mnogobrojne
živote u velikoj mjeri destabilizirao bosanskohercegovačko društvo.69
Koliko su navedene poteškoće sa kojima se Sarajevo susretalo posljedica

ratnih zbivanja 1941. godine? Da li se sukob koji je otpočeo 1939. godine, i vrlo brzo
zahvatio veliki dio svjetskog i evropskog teritorija, reflektirao i na prostore koji tada
još uvijek nisu bili zahvaćeni ratnim požarom? Da li je u pogledu socijalnih poteškoća
1941. godina prijelomna?
U namjeri da ponudim odgovor na postavljena pitanja, osvrnut ću se na

poteškoće i probleme sa kojima se od početka Drugog svjetskog rata, suočavala
jugoslavenska vlast. Službeni list Drinske banovine, Narodno jedinstvo je samo
dvadesetak dana nakon Njemačkog napada na Poljsku, upozoravajući na pojavu
nesavjesne skupoće ukazao na problem sa kojim se u pogledu snabdijevanja grada
osnovnim životnim namirnicama borila Kraljevska banska uprava Drinske
banovine.70 S obzirom na činjenicu da je pitanje prehrane stanovništva predstavljalo
goruće pitanje sa kojim su se sučeljavale ne samo kraljevske banske uprave zasebno,
nego i jugoslavenska državna vlast, vijeće grada Sarajeva donijelo je 1940. godine
68
Isto.
69
Da ranije poduzeti koraci u pravcu modernizacije zdravstvenih ustanova nisu ostvarili zacrtane ciljeve, potvrđuju
podaci o stanju u sarajevskim bolnicama koncem 1941. godine. Budući su se suočavale sa problemom deficitarnosti
stručnog liječničkog kadra, te pomanjkanjem smještajnih kapaciteta s obzirom da su bile prepune ranjenika, bolnice
nisu mogle pružiti ni adekvatnu skrb oboljelima od zaraznih bolesti. Sarajevski novi list, br. 181. god I, 9.12.1941.
70
Kao produžena ruka Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja, obrazovan je Odbor za suzbijanje skupoće
i nesavjesne skupoće, sa osnovnim zadatkom da prouči i propita uzroke pojave skupoće osnovnih životnih namir-
nica, te da u narednom periodu sastavi nacrt sa produktivnim mjerama za uklanjanje ovog problema, koji u što
kraćem vremenu treba biti podnijet Ministru socijalne politike i narodnog zdravlja na uvid. Prema članu 22. ove
Uredbe osnovan je Fond za ishranu sirotinje, koji je trebao biti finansiran od novčanih kazni i prodate robe koja je
konfiskovana od prekršitelja ove Uredbe. Premda je formiranjem Odbora za suzbijanje skupoće i nesavjesne skupoće i
Fonda za ishranu stanovništva problem nestašice i osnovnih namirnica, trebao u najmanju ruku biti riješen, rezultati
njegova rada su po svemu sudeći izostali. Stoga su stranice Narodnog jedinstva, Narodne pravde i Jugoslavenske pošte
u narednim 1940. i 1941. godinama bile sve više ispunjene naslovima poput: „Nabavka životnih namirnica“, „Uput-
stvo odnosno nagomilavanja robe po Uredbi o suzbijanju skupoće i nesavesne spekulacije,“ „Za suzbijanje skupoće.“
Narodno jedinstvo, god XXII, br 78, 30.9. 1939; god XXII, 38. br., 11. 5. 1940; god XXIV, br. 2, 4. 1.1941; „Pitanje
hljeba“ Narodna pravda, br. 24, god I, 21.8. 1940.

odluku o formiranju Opštinskog ureda za snabdijevanje grada Sarajeva.71 U izravnoj

vezi sa opskrbljivanjem stanovništva osnovnim namirnicama, te pratećim pojavama:
krijumčarstvom i špekulacijom, je i naredna poteškoća. Da se među gradovima
Kraljevine Jugoslavije sa problemom siromaštva 1940. godine najviše suočavalo
Sarajevo potvrđuje pisanje Narodne pravde, koja je u cilju da ukaže na težak položaj
stanovništva Sarajeva, posebno muslimanskog, izvještavala o „bijednim prizorima
propale muške i ženske djece“ koja obitavaju po sarajevskim ulicama sakupljajući
milostinju.72 S obzirom na ozbiljnost ovog problema, gradska općina je u narednom
periodu trebala poduzeti konkretne korake, koji bi napuštenu djecu i siromašne
starce sklonili sa ulica.73 Loše zdravstvene navike i neprosvjećenost stanovništva,
nedostatak smještajnih kapaciteta u sarajevskim bolnicama, te nekvalitetna ishrana
pogodovale su širenju zaraznih bolesti koje su i za jugoslavensku vlast predstavljale
jedan od najvećih izazova.74 Bez obzira na korake poduzete u pravcu njihovog
suzbijanja u vidu zdravstvenog prosvjećivanja, mogućnost besplatnog liječenja, te
stalne dezinfekcije, difterija, trbušni tifus, pjegavac, šarlah, crveni vjetar, endemijski
sifilis, tuberkuloza i malarija, najčešća su infektivna oboljenja od kojih se 1939. i
1940. godine u Sarajevu umiralo.75
Umjesto zaključka
Osim što je bila prekretnica koja je označila početak nove povijesne epizode
u koju je Sarajevo ulaskom u okvire Nezavisne Države Hrvatske zakoračilo, 1941.
71
Pravilnik o osnivanju i radu Opštinskog ureda za snabdijevanje grada Sarajeva odobren je rješenjem Kraljevske
banske uprave u Sarajevu, br. 28.261/40, od 9. decembra 1940. i Gradski aprovizacioni ured u Sarajevu broj 10/41, od
3. januara 1941. Iako je Kraljevska banska uprava u Sarajevu odobrila Pravilnik o osnivanju i radu Opštinsog ureda za
snabdijevanje grada Sarajeva još 9. decembra 1940. godine, do osnivanja Ureda došlo je tek 3. januara 1941. godine.
Gradski aprovizacioni ured je trebao omogućiti pravilno i nesmetano snabdijevanje stanovništva grada Sarajeva,
najnužnijim predmetima za život, te posebno kontrolirati prodaju namirnica na malo i veliko. Narodno jedinstvo,
god. XXIV, br. 2, 4.1. 1941.
72
„Svakog prolaznika, koji ima u sebi malo ne samo vjerskoga, nego i socijalnog osjećaja prođe stid i velika zebnja
kroz dušu kad tu scenu vidi i pomisli na šta su spala djeca nekadašnjih aga, begova, zanatlija, činovnika, težaka i
ukratko rečeno djeca nekada dobro stojećih ljudi.“ Narodna pravda, br. 1, god I, 1.3. 1940.
73
Narodna pravda, br. 1, god I, 1.3. 1940; „Kao jedno od najvažnijih i najbolnijih socijalnih pitanja – pitanje nez-
brinute i nezaštićene djece,“ „U prijedlogu budžeta predviđeno osnivanje novog doma za smještaj siromašne djece u
samom gradu Sarajevu ili u blizini istog.“ Narodno jedinstvo, br. 18, god XXIII, 2.3.1940.
74
„Zdravstvene i socijalne prilike“ Narodno jedinstvo, br. 18, god XXIII, 2.3.1940.
75
Vidi: „Poučavanje naroda“ i „Kretanje zaraznih bolesti“ u: Godišnjak o narodnom zdravlju i radu zdravstvenih
ustanova i organa 1939, Centralni higijenski zavod, Beograd 1940. 18, 89.; „Od svih kožnih i veneričnih bolesti za
nas je najvažniji problem suzbijanje endemijskog sifilisa. (...) Osim pjegavica, sifilisa i tuberkuloze kao specifičnim
socijalnim problemima u Sarajevu se u posljednje vrijeme počinje aktualizirati posebno pitanje malarije.“ Narodno
jedinstvo, br. 18, god XXIII, 2.3.1940;

Minela Radušić
godina je u velikoj mjeri izmijenila duh grada i svakodnevnicu običnog čovjeka.

Promjene poduzete u pravcu gašenja političkog života, potpune kontrole kretanja
i cenzure pisane riječi, bile su praćene nastojanjima vlasti da se intenziviranjem
straha, uz upotrebu terora u potpunosti ovlada potčinjenim stanovništvom. Nakon
što su reprezenti međuratnog jugoslavenstva uklonjeni iz svih sfera javnog života,
Sarajevo je 1941. godine svoj kulturni život u potpunosti prilagodilo ideologiji novog
vremena. Iz pozicije sarajevskih Jevreja, Srba, Roma, te drugih nepoželjnih grupa
koje je ustaška vlast, slijedeći primjer nacističke Njemačke, u potpunosti isključila iz
političkog, ekonomskog i kulturnog života grada, ova je godina također prijelomna.
Pomenute političke, društvene i kulturne promjene bile su praćene korjenitim
socioekonomskim posljedicama, koje će, s obzirom na početak masovnih stradanja
i deportacija stanovništva, duboko izmijeniti demografsku sliku grada. U pogledu,
u ovom radu definiranih socijalnih poteškoća: problem prehrane, špekulacija,
krijumčarstvo, siromaštvo, zarazne bolesti, godina 1941. ne bi se mogla označiti
prijelomnom. Budući da su se i jugoslavenske vlasti 1939. i 1940. godine suočavale
sa sličnim problemima, socijalne poteškoće iz 1941. godine više su refleksija zbivanja
na globalnom nivou, nego što su posljedica ulaska Sarajeva, kao dijela Kraljevine
Jugoslavije u Drugi svjetski rat. One su, sa širenjem ratnog požara samo intenzivirane.
Summary
SPRING OF CHANGE: SARAJEVO IN 1941
Apart from being a turning point that marked the beginning of a new historical
episode for Sarajevo which had become part of the Independent State of Croatia,
1941 had by large changed the spirit of the city and the daily life of ordinary people.
Changes, undertaken with the purpose of terminating the political life, achieving full
control of movement and censorship of the written forms of expression, were also
accompanied by attempts of the authorities to completely rule over the subjugated
population by the intensification of fear and through terror. After the representatives
of the interwar Yugoslavianism had been removed from all spheres of public life, in
1941 Sarajevo had completely adjusted its cultural life to the ideology of the new
era. This year was also a turning point for Jews, Serbs, Romani, as well as other
groups deemed undesirable by the Ustashe authorities, which followed the example
of Nazi Germany, since they all were removed from political, economic and cultural
life of the city. Political, social and cultural changes were accompanied by thorough
socio-economic consequences that would, notwithstanding the initial stages of the

mass extermination and deportation of the population, change the demography of

the city. In that sense, considering the social difficulties defined in this paper, such
as: nutrition, speculation, smuggling, poverty, contagious diseases, 1941 could be
considered a turning point. Since the Yugoslav authorities faced similar problems
in 1939 and 1940, the 1941 social issues had been more of a reflection of events at
the global scale rather than a consequence of Sarajevo, then part of the Kingdom of
Yugoslavia, entering the Second World War. The difficulties had only been intensified
in the war.
IZVORI I LITERATURA
Objavljeni izvori
- Dedijer, Vladimir, Dnevnik 1941- 1944, Rijeka, 1981.
- Godišnjak o narodnom zdravlju i radu zdravstvenih ustanova i organa 1939,
Centralni higijenski zavod, Beograd, 1940.
- Spomen knjiga I obljetnice Nezavisne Države Hrvatske (10.4.1941. – 10.4.1942),
Izvorni izvještajni ured, Zagreb, 1942.
- Zbornik zakona i naredaba Nezavisne države Hrvatske, Državno vieće:
Zagreb, 1941.
Štampa
- Narodna pravda
- Narodni list
- Narodno jedinstvo (službeni list Kraljevske banske uprave u Sarajevu)
- Jugoslovenska pošta
- Sarajevski novi list: hrvatski informativni dnevnik (odgovorni urednik Emil
Lasić)
- Službeni list Povjereništva za Bosnu i Hercegovinu Nezavisne Države
Hrvatske (Amtsblatt des Kommessariats für Bosnien und Herzegowina des
Unabhängigen Staates Kroatien, odgovorni urednik Antun Karaman)
LITERATURA
Knjige, zbornici
- Albahari, Nisam, Sarajevo u revoluciji, 4 toma, Sarajevo, Istorijski arhiv
Sarajevo, Sarajevo, 1976-81.
- Čulinović, Ferdo, Jugoslavija između dva rata, Historijski institut
jugoslavenske akademije, Zagreb, 1961.

Minela Radušić
- Donia, Robert J., Sarajevo: biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo,

2006.
- Greble, Emily, Sarajevo 1941- 1945, Muslims, Christians and Jews in Hitler’s
Europe, Cornell University Press, 2011.
- Historijski razvoj i položaj nacionalnih manjina u Sarajevu i Bosni i
Hercegovini, Zbornik radova, UMHIS, Sarajevo 2017.
- Matković, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Drugo dopunjeno-
digitalizirano izdanje, Zagreb, 2002.
- Sarajevo- Prilozi historiji, Radovi sa znanstvenog simpozija, Sarajevo 1997.
- Petranović, Branko, Istorija Jugoslavije 1918- 1978, Beograd, 1980.
- 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata- Kako se sjećati 1945. godine,
Institut za istoriju, Sarajevo 2006.
Članci u časopisima i zbornicima:

- Balić, Emily Greble, „Posljednji mjeseci ratnog perioda: ratna iskustva,“ u:
60 godina od završetka Drugog svjetskog rata- Kako se sjećati 1945. godine,
Institut za istoriju, Sarajevo 2006, 131 – 145;
- Drago Borovčanin, „Sarajevo u Narodnooslobodilačkom pokretu 1941-
1945,“ u: Sarajevo – Prilozi historiji, Radovi sa znanstvenog simpozija,
Sarajevo 1997;
- Gladanac, Sanja, „Jevreji kao svjetska opasnost i gospodari svijeta:
Demonizacija Jevreja prema pisanju Sarajevskog novog lista (1941 – 1945),“
u: Historijski razvoj i položaj nacionalnih manjina u Sarajevu i Bosni i
Hercegovini, Zbornik radova, UMHIS, Sarajevo 2017, 171-197;
- Koštić, Mujo, „Državna štamparija i službene i poluslužbene novine u Bosni
i Hercegovini od 1866. do 1945. godine,“ Novi Muallim, br. 18, Sarajevo
2004, 97 – 110;
- Kreso, Muharem, „Sarajevo – sjedište okupacionog sistema u Drugom
svjetskom ratu,“ u: Sarajevo – Prilozi historiji, Radovi sa znanstvenog
simpozija, Sarajevo, 1997;
- Pelesić, Muhidin, „Položaj Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj prema ‚Sarajevskom novom listu’“, Prilozi, br. 23, Sarajevo, 1987.
- Pelesić, Muhidin, „Sarajevo u Drugom svjetskom ratu,“ u: Sarajevo – Prilozi
historiji, Radovi sa znanstvenog simpozija, Sarajevo, 1997;
-

IZ POVIJESTI SARAJEVA KROZ PRIZMU PROSLAVE DANA
OSLOBOĐENJA U GODINAMA POPISA STANOVNIŠTVA
(1948.-1991.)
Vera Katz
Udruženje za modernu historiju Sarajevo (UMHIS)
U radu su prezentirane neke najvažnije razvojne faze iz povijesti

Sarajeva kroz prizmu proslave Dana oslobođenja Sarajeva u godinama
popisa stanovništva (1948-1991). Detaljniji opisi proslava 6. aprila su u
funkciji približavanja današnjim čitateljima načina na koji su komunističke
vlasti upotrebljavale ideološke poruke o stvaranju novog društva
budućnosti koristeći partizansku borbu kao legitimaciju svoje vlasti iz
prošlosti, koja je za njih počinjala 1941. godine. Iz opisa proslava 6. aprila u
Sarajevu vidljivo je tijekom naznačenog razdoblja pojačavanje intenziteta
sadržaja obilježavanja ovog datuma, kako je jugoslavensko društvo imalo
sve više problema u uređenju međurepubličkih odnosa. Urušavanjem
komunističkog sustava krajem osamdesetih godina preispitivale su se
i nestajale uobičajne manifestacije, a mijenjao se i odnos prema samom
prazniku.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Dan oslobođenja

Sarajeva, 6. april, popis stanovništva, Gradsko vijeće Sarajeva.
Uvod
U ovom radu je namjera oslikati neke od karakteristika razvoja Sarajeva u
periodizacijskom okviru između 1945., kada je Sarajevo bilo oslobođeno na kraju
Drugog svjetskog rata, i 1992., kada je nakon 47 godina taj isti grad postao taocem
agresije na Bosnu i Hercegovinu. Oslobođenje Sarajeva, 6. aprila 1945. godine,
zapisano je velikim slovima u povijesti Sarajeva. Taj datum se tijekom socijalizma
u punom kapacitetu obilježavao kao praznik – Dan oslobođenja Sarajeva. Igrom

Vera Katz
sudbine, opet na isti datum, 6. aprila, ali 1992. godine, zabilježen je početak opsade
Sarajeva tijekom četvorogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na
dugačko razdoblje skoro polustoljetne povijesti, namjera je u ovom radu, kroz prizmu
proslave spomenutog praznika reduciranog na godine popisa stanovništva, oslikati
neke najvažnije karakeristike grada Sarajeva u administrativno-teritorijalnom,
demografskom i općem pogledu.
U višestoljetnoj historiji Sarajeva razdoblja osvajanja, okupacija i oslobođenja

smjenjivala su se s vremena na vrijeme u različitim intervalima. Jedan od takvih
primjera dogodio se nakon okupacije 1941-1945. godine. „Oduševljene Sarajlije počele
su slaviti oslobođenje još prije nego su Nijemci u potpunosti protjerani iz grada. Mase
ljudi izašle su na ulice 5. aprila 1945. godine da pozdrave prvu partizansku jedinicu
koja je ušla u grad u 17:30. Partizanski komandanti, od kojih su mnogi napustili grad
da bi se borili protiv okupatora, održali su spontane govore okupljenim građanima koji
su burno izražavali svoje odobravanje na gradskim trgovima i glavnim raskrsnicama.
Žene su nudile svježe pečen hljeb i baklavu vojnicima koji su trijumfalno ušli u grad,
pozivajući ih da ih ugoste u svojim domovima. Erupcija spontanog slavlja zahvatila
je ulicu za ulicom još dok su njemački tenkovi pucali na partizane u blizini Vijećnice,
štiteći povlačenje snaga osovine iz grada. Partizanski komandanti, nenavikli na
borbu sa tenkovima u urbanom okruženju, naredili su da se ulice očiste od civila dok
grad ne bude siguran. Do ponoći, otprilike u vrijeme kada je Vladimir Perić-Valter
poginuo u pokušaju da spriječi posljednje pokušaje njemačke sabotaže, posljednji
njemački vojnici su bili ili zarobljeni ili u povlačenju. Slavlje, koje je ponovo počelo
nakon ponoći, narušila je velika eksplozija na brdu Hum, gdje su njemački diverzanti
uništili skladište municije. Zora 6. aprila je svanula iznad grada koji je slavio konačni
kraj njemačke okupacije i povratak partizana iz rata za oslobođenje“.1 Sjećanje
na trijumfalno oslobođenje grada i na poginule u toj velikoj partizanskoj akciji
obilježavalo se svakog šestog aprila kao praznik – Dan oslobođenja Sarajeva. „Sjećanje
na godinu pobjede u Drugom svjetskom ratu bilo je pretpostavka za oblikovanje
dobre komunikacije unutar sistema; na njezinu se isticanju utemeljio javni diskurs,
a time i političko odlučivanje. Komunistička politika povijesti postala je politička
obveza, obveza da se određenim događajima iz prošlosti ukazuje javno poštovanje i
da se tumače kao povijesno važni. Sistem je, naravno, njegovao sjećanje na događaje
iz prošlosti koji su ga legitimirali kao dobar ishod zbivanja, a pobjednička 1945. u
tome je imala središnju ulogu. Stoga su, da ponovim glavnu tezu, komunisti, iako su
bili okrenuti budućnosti, legitimaciju za svoju vladavinu tražili u prošlosti, a središnja
1
Donia, R. J. 2006. 231-232.

Iz povijesti Sarajeva kroz prizmu proslave dana oslobođenja u godinama popisa stanovništva (1948.-1991.)
legitimacija, koja se pretvorila u mit, bila je partizanska borba“.2 Dan oslobođenja

Sarajeva bio je jedan u nizu socijalističkih praznika koji su se obilježavali u Jugoslaviji,
Bosni i Hercegovini i drugim jugoslavenskim republikama i pokrajinama tijekom
kalendarske godine, a njihova međusobna povezanost bila je slavljenje saveznih
praznika u svim republikama u isto vrijeme, a prigodom pojedinačnih republičkih i
gradskih slavlja stizale su čestitke, ali i gosti iz drugih republika i gradova.
Na kraju svih ratova zbrajaju se ljudski i materijalni gubici i, u vezi s tim,

pojavljuju se određene razlike. „O broju stanovnika Sarajeva na početku Drugog
svjetskog rata, u literaturi postoje različiti podaci. Do njih se došlo kalkulacijama,
na temelju popisa iz 1931. godine, nataliteta i drugih činilaca. Broj varira od 70 do
90 hiljada. Prihvatljivim se čini, da je godine 1941., u Sarajevu živjelo oko 90.000
stanovnika. U ratu i okupaciji 1941-1945. godine poginuo je 10.961 građanin
Sarajeva. Žrtava fašističkog terora bilo je 9.071. Od toga, 7.092 Jevreja, 1.427 Srba,
412 Bošnjaka, 106 Hrvata, 16 Crnogoraca, 5 Slovenaca, 1 Makedonac i 12 ostalih“.3
Bez obzira na veliki broj stradalih u ratu, na kraju rata: „(...) prve procjene gradsko
stanovništvo procjenjuju na 108.000. Razlika se uglavnom objašnjava značajnim
prilivom muslimanskih izbjeglica koji su izbjegli pred četničkim zločinima u
istočnoj Bosni“.4 Bez obzira na upitnost iznesenih podataka, priliv stanovnika
u grad neposredno nakon rata bio je masovan te je stvarao velike probleme kako
doseljenicima, tako i gradskoj vlasti. Osim prehrane stanovništva, veliki je problem
bio i njihov smještaj, pa je shodno revolucionarnim mjerama krajem 1945. godine
donesen Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorima,5 prema kojem je
Gradski narodni odbor u Sarajevu 3. novembra 1946. donio Odluku o broju i veličini
stambenih prostorija koje imaju ostati stanarima u slučaju oduzimanja dijelova
stana.6
Događaji na početku aprila bili su veoma zgusnuti: „Samo dva dana nakon
oslobođenja, 8. aprila 1945. godine, održana je proslava na glavnoj sarajevskoj ulici
pred Narodnom bankom (koja je prvobitno izgrađena 1896. kao Hotel Grand),
popularnom lokacijom za javna okupljanja u socijalističkom periodu. (...) Sljedećeg
dana, 9. aprila, održan je masovni pogreb za sve koji su poginuli u operacijama
2
Cipek, T. 2009. 157.
3
Žujo, V. 2009. knj. II. 417. Opširnije u: Donia, R. J. 2006. 228.
4
Donia, R. J. 2006. 229.
5
Službeni list Federalne BiH, god. II. br. 29/1945. Sarajevo, 19.12.1945.
6
Službeni list NR BiH, god. II. br. 50/1946. Sarajevo, 20.11.1946. 579.; Forto, F. 2007. 285-296.

Vera Katz
za oslobođenje grada. Oko petnaest hiljada ljudi je prisustvovalo odvojenoj

svečanosti 10. aprila u čast Vladimira Perića-Valtera. Partijski rukovodioci su se
sastali 13. aprila sa predstavnicima sarajevskih Srba, a 14. aprila sa muslimanskim
i hrvatskim vođama, da bi izrazili svoje dobre namjere i zatražili podršku“.7 Važna
odluka za grad Sarajevo donesena je 19. aprila na sjednici užeg Predsjedništva
ZAVNOBiH-a, kada je imenovan Glavni narodnooslobodilački odbor za grad
Sarajevo prema prijedlogu liste koju je na ovo najviše tijelo uputio Inicijativni odbor
Narodnooslobodilačkog fronta za grad Sarajevo. Imenovani su predsjednik, profesor
Husein Brkić, dva potpredsjednika, sekretar i 25 članova odbora, u kojem su bili ljudi
različitih profesionalnih i nacionalnih pripadnosti, ali povezani s vizijom izgradnje
društva prema revolucionarnim načelima.8 U tom smislu je na istoj sjednici užeg
Predsjedništva ZAVNOBiH-a odlučeno: „Da bi se sprovela što uspješnija organizacija
oko preuzimanja imovine narodnih neprijatelja kao i toku rata napuštene imovine
[osniva] se Zemaljska uprava narodnih dobara“, i da se „(...) hitno uputi u Beograd
jedan naš predstavnik Državnoj komisiji za ratnu štetu“.9 Osim demografskih
gubitaka, Sarajevo je pretrpjelo i ogromne materijalne štete. Pred novoformiranom
gradskom upravom stajali su veliki izazovi. Prema sovjetskom iskustvu, već u maju
1945. organizaciju grada u devet kvartova zamijenila su četiri rejona, u kojima su
imenovani narodni odbori. „Rejoni su bili administrativno-teritorijalne jedinice, u
kojima se obavljao veći broj poslova lokalnog karaktera i vršile određene funkcije
vlasti. (...) Zakonom o ustrojstvu narodnih odbora u Bosni i Hercegovini posebno
je ustanovljen Narodni odbor Grada, koji je povezivao i koordinirao rad rejonskih
narodnih odbora i po svom statusu imao je status okružnog, a kasnije narodnog
odbora“.10 Prvi izbori za nove vlasti u gradu Sarajevu održani su u septembru 1945.
godine.11 Do značajnije administrativno-teritorijalne podjele došlo je u aprilu 1949.
godine, kada su u Bosni i Hercegovini uspostavljene četiri oblasti, a Sarajevo, kao
glavni grad, izdvojen je iz Sarajevske oblasti u posebnu administrativnu jedinicu,
u područje Gradskog narodnog odbora.12 „Nešto kasnije, 1949. godine grad je bio
podijeljen na pet, umesto na ranija četiri rejona“.13 U političkom pogledu, gradske
7
Donia, R. J. 2006. 233.
8
ZAVNOBiH, dokumenti 1945. II. 1968. Dokument br. 177. 328-329.; Forto, F. 2011. 105-125.
9
ZAVNOBiH, dokumenti 1945. II. 1968. Dokument br. 177. 329.
10
Milidragović, D. 1984. 40-41.
11
Donia, R. J. 2006. 231.
12
Katz. V. 2008. 160.; Zakon o administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Bosne i Hercegovine na
oblasti. Službeni list NR BiH, god. V. br. 16/1949. Sarajevo, 21.4.1949. 141.
13
Milidragović, D. 1984. 41.

vlasti su bile dio hijerarhijski postavljenog odlučivanja, slijedili su naređenja i

provodili odluke viših organa partijskog vodstva.
Razvoj potaknut poslijeratnim entuzijazmom, dobrovoljnim i udarničkim

radom, planiranom proizvodnjom i sustavnim osnivanjem političkih, naučnih,
obrazovnih, kulturnih institucija i sportskih objekata polučio je vrlo brzo prve
rezultate u razvoju Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, potvrđenog kao
takvog u prvom poslijeratnom ustavu, 1946. godine: „Član 3: Narodna Republika
Bosna i Hercegovina obuhvata područja sadašnjih okruga banjalučkog, bihaćkog,
dobojskog, hercegovačkog, sarajevskog, travničkog, tuzlanskog i područje grada
Sarajeva. (...) Član 6: Glavni grad Narodne Republike Bosne i Hercegovine jeste
Sarajevo“.14 Obnavljanje, izgradnja i širenje grada Sarajeva provodilo se na različitim
razinama vlasti, u ovisnosti da li su projekti bili republičkog ili lokalnog značaja. Tako
je Sarajevo već tijekom 1945. godine željeznicom bilo povezano sa Slavonskim Brodom
i Dubrovnikom, zatim su osnovani Narodni univerzitet, Udruženje novinara BiH,
Državno izdavačko preduzeće NR BiH Svjetlost,15 Muzej narodnog oslobođenja (za
javnost otvoren 1947., a 1950. preimenovan u Muzej revolucije), Državni arhiv Bosne
i Hercegovine (osnovan Uredbom Vlade NR BiH 12.12.1947.)16 Do 1948. godine,
osnovani su Medicinski fakultet smješten u namjenski podignutoj zgradi (1946.)
i Pravni fakultet u Palati pravde (1947.), zatim Preduzeće za proizvodnju filmova
Bosna film (1947.) i pripremljena projektna dokumentacija za izgradnju stambenog
naselja na Grbavici I.17 U Sarajevu nije bio zapostavljen ni sport, pa je tako za dvije
godine (1947-1948) dobrovoljnim omladinskim radom izgrađen Stadion Koševo sa
10.000 mjesta i bio završen do prvog susreta sportista Bosne i Hercegovine u maju
1948. godine, a zatim postao domaći stadion novoformiranog nogometnog kluba
‘’Sarajevo’’.18 Narodni odbor grada Sarajeva je svojom posebnom uredbom osnovao
Arhiv grada Sarajeva (3.5.1948.), specijaliziranu ustanovu za sakupljanje, obradu i
čuvanje arhivske građe koja se odnosi na Sarajevo. Godine 1948. obnovljen je rad
Sarajevske filharmonije (utemeljene 1923.) pod imenom Simfonijski orkestar NR BiH,
zaslugom Tihomira Mirića, a nakon 1953. vraćeno je ime Sarajevska filharmonija.19
14
Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Službeni list NR BiH, god. III. br.1/1947. Sarajevo, 8.1.1947. 2.
15
Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979. Tom III. 10-19.
16
Žujo, V. 2009. II. 380.; I. 55.
17
Žujo, V. 2009. I. i II.
18
Donia, R. J. 2006. 243-244.
19
Žujo, V. 2009. I. i II.

Vera Katz
Prvi poslijeratni popis (15.3.1948.)

Nakon samo tri godine poslije rata, Jugoslavija je napravila popis stalnog
stanovništva prema administrativno-teritorijalnim jedinicama, njihovoj površini,
broju naseljenih mjesta, broju domaćinstava i gustini naseljenosti, kao neophodnih
pokazatelja na osnovi kojih bi se planirao daljnji razvoj u svim oblastima djelatnosti.
Grad Sarajevo je 15. marta 1948. godine imao 113.769 stalno nastanjenih stanovnika,
više nego ostala četiri bosanskohercegovačka grada (sa gradskim statusom) zajedno:
Banja Luka 31.223, Mostar 21.606, Tuzla 27.394 i Zenica 15.550. U odnosu na sresko
okruženje, na čijem prostoru su se kasnije širili gradovi, Srez sarajevski (57.076) je
imao manje stanovništva od tuzlanskog (91.208) i banjalučkog (89.248), ali više od
mostarskog (45.419) i zeničkog (35.399).20
Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva kao polaznoj osnovici

za prikaz razvoja Sarajeva u socijalističkom razdoblju potrebno je dodati još neke
podatke. Jedna od bitnih karakteristika stanovništva je njegova pismenost. Prema
tada utvrđenom kriteriju da su pismeni stanovnici oni koji znaju čitati i pisati i da su
stariji od devet godina, u gradu Sarajevu bio je 11.251 nepismen stanovnik, odnosno
12,08%, što je predstavljalo njihovo značajno učešće. Prema istom kriteriju, u Srezu
sarajevskom situacija je bila mnogo lošija, jer je 39,74% stanovnika bilo nepismeno. To
su bili sumirani podaci nakon brojnih tečajeva opismenjavanja koji su kontinuirano
održavani od 1945. godine u skoro svim lokalnim narodnofrontovskim i drugim
masovnim organizacijama. U redovnom osnovnom školovanju 1948/49. godine bilo
je u gradu Sarajevu 9.235 učenika, raspoređenih u 27 škola sa 197 odjeljenja i 146
nastavnika. Ako se podijeli broj učenika sa brojem odjeljenja i brojem nastavnika,
tada je uočljivo kako je startna osnovica za razvoj školstva bila veoma nepovoljna,
s velikim brojem učenika u razredu i s nedostatkom nastanika. Vlast je bila svjesna
potrebe školovanja stanovništva, kako redovnim tako i dopunskim obrazovanjem,
jer je u Sarajevu ‘’bez školske spreme’’ bilo 43.036 stanovnika, s osnovnom školom
35.611, ‘’nižom srednjom školom’’ 23.203, ‘’višom srednjom školom’’ 9.931, a
najmanje onih sa fakultetima i visokim školama, samo 1.940 osoba.21 Za broj
stanovnika ‘’bez školske spreme’’ „(...) uzeto je cjelokupno stanovništvo kao kontigent
kod obilježavanja školske spreme. Grupa stanovništva bez školske spreme je zbog
toga znatno veća nego u stvari, jer ne obuhvata samo lica bez školske spreme nego i
20
Statistički godišnjak 1945-1953. 1954. 44-49.
21
Isto. 58, 477, 54.

lica mladja od 10 godina koja tu spremu nisu mogli imati“.22 Da bi se onemogućila

praksa neškolovanja djece, pogotovo ženske, zakonski je bilo propisano obavezno
slanje djece u školu uz propisane obaveze, ali i sankcije za one koji tu uredbu nisu
poštovali.23
Mada je ukupno bosanskohercegovačko društvo bilo višenacionalno

i višekonfesionalno, u gradu Sarajevu se to na poseban način isticalo. U gradu su
živjeli Srbi (40.914), Muslimani (u popisu ‘’neopredjeljeni’’ 39.328), Hrvati (26.486),
Crnogorci (1.846), Slovenci (1.408), Makedonci (323), zatim ostali slavenski narodi
(Česi, Poljaci, Rusi, Rusini, Ukrajinci, Slovaci - 1.325) i neslavenski narodi (Austrijanci,
Albanci, Talijani, Nijemci, Mađari, Jevreji, Romi - 2.108) te 31 stanovnik nepoznatog
nacionalnog opredjeljenja.24 U urbanom ambijentu različitog kulturološko-
arhitektonskog naslijeđa, glavni grad Bosne i Hercegovine se nastojao razviti u
značajan grad u jugoslavenskoj državi sa perspektivom prosperiteta u upravno-
administrativnom, privrednom, obrazovnom, naučnom i kulturnom pogledu, što
je bilo privlačno za mnoge koji su dolazili u Sarajevo potražiti bolju egzistenciju ili
ostvariti svoje ambicije, ali u prvom redu popuniti radna mjesta koja su se otvarala
tijekom procesa snažnog privrednog razvoja. Do sljedećeg popisa stanovništva, 31.
marta 1953. godine, Sarajevo je doživjelo ubrzan razvoj.
Proslava Dana oslobođenja Sarajeva 1953. godine

Podjela na četiri oblasti trajala je do kraja 1951. godine.25 „Zakonom iz 1952.
godine izvršene su odgovarajuće teritorijalne promjene, pa su ukinuti dotadašnji
mjesni odbori, a kao političko-teritorijalne jedinice uvedene su opštine, gradovi,
gradske opštine i srezovi. Što se tiče pojedinih naselja na području grada, ona u
njegovom sastavu mogu činiti i posebne opštine. (...) Na ovim osnovama kod nas
je prvi put u poslijeratnim uslovima došlo do formiranja opština, kao posebnih
teritorijalnih jedinica. Kao kriterijum za njihovo osnivanje naglašeno je da to budu
privredne cjeline, geografski i saobraćajno povezane, a jedno od polazišta za njihovo
22
Isto. 37.
23
Uredba o obaveznom slanju djece u školu. Službeni list NR BiH, god. V, br. 42/49. Sarajevo, 20.10.1949. 300.
24
Statistički godišnjak 1945-1953. 1954. 48. Opširnije: Omerović, S. E. (ur.) 2017.
25
Katz, V. 2008. 170.; Ukaz o ukidanju oblasti kao administrativno-teritorijalnih jedinica i prestanku rada oblasnih
narodnih odbora na teritoriji Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Službeni list NR BiH, god. VII, br. 26. Sara-
jevo, 1.12.1951. 185.

Vera Katz
formiranje predstavljale su i stare opštine iz 1940. godine“.26 Sukladno mogućnosti

koju je davao savezni zakon, republički zakon „(...) reguliše da Sarajevo, a obzirom da
je ono glavni grad NR Bosne i Hercegovine, i dalje ima status grada. Ovim zakonom
Grad se prostorno proširuje i pri tome se pravi razlika između užeg i šireg gradskog
područja. (...) U sastav grada ulaze i tri opštine koje su na njegovom području:
Dolac, Ilidža i Vogošća“.27 Također, reguliran je status, organizacija narodnih
odbora gradova i gradskih općina te njihove nadležnosti. „Ovim zakonom narodni
odbor grada određuje se kao lokalni organ državne vlasti i kao organ narodnog
samoupravljanja u gradu. (...) Kao najvišem organu državne vlasti na području grada,
njemu su podređeni svi lokalni organi uprave, dok su se samo zakonom, za poslove iz
republičke nadležnosti, u gradu mogli osnivati organi uprave neposredno podređeni
republičkim organima. Narodni odbor grada, kao najviši organ državne vlasti u
gradu, sačinjavali su Gradsko vijeće, kao opšte predstavničko tijelo svih građana i
Vijeće proizvođača, kao predstavničko tijelo radnih ljudi koji rade u proizvodnji,
transportu i trgovini“.28 Prema tome, novo administrativno-teritorijalno uređenje
pratilo je odredbe Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima
i Ustavnog zakona iz 1953. godine.29
Od 1948. do drugog popisa 1953., Sarajevo je povećalo broj stanovnika

na 135.657., a tri općine: Dolac (6.224), Ilidža (9.549) i Vogošća (5.129) dodatno
su imale 20.902 stanovnika, tada definirano kao uže i šire područje Sarajeva. Od
bosanskohercegovačkih gradova, jedino je grad Sarajevo imao dodatne gradske
općine. Između dva popisa, uže područje Sarajeva se povećalo za 21.888 stanovnika,
mnogo više nego u ostalim bosanskohercegovačkim gradovima, (Zenica za 13.259,
Mostar za 10.002, Banja Luka za 6.547 i Tuzla za 3.833 stanovnika), mada se i za te
gradove može reći da se i u njima znatno povećala populacija. U Sarajevu je broj
domaćinstava iznosio 40.369, što je u poređenju sa ostala četiri bosanskohercegovačka
grada zajedno bilo više za 3.018 (Banja Luka 10.306, Zenica 9.665, Mostar 8.921 i
Tuzla 8.459).30 S obzirom na brojnost stanovništva i domaćinstava u svim gradovima,
26
Milidragović, D. 1984. 45.; Opšti zakon o narodnim odborima. Službeni list FNRJ, br. 22/1952.
27
Milidragović, D. 1984. 46.; Zakon o podjeli teritorije Narodne Republike Bosne i Hercegovine na srezove, gradove
i opštine. Službeni list NR BiH, god. VIII, br. 11/52. Sarajevo, 5.5.1952. 69.
28
Milidragović, D. 1984. 46.; Zakon o sprovođenju reorganizacije narodnih odbora. Službeni list NR BiH, god. VIII,
br. 11/52. Sarajevo, 5.5.1952. 87-91.
29
Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane rad-
nih kolektiva. Službeni list FNRJ. br. 43/1950. 1.7.1950. 231.; Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog
uređenja Narodne Republike Bosne i Hercegovine i republičkim organima vlasti. Službeni list NR BiH, god. IX, br.
3/53. 21.1.1953. 37.
30
Statistički godišnjak 1945-1953. 1954. 6-19.

stambeni problemi nisu se mogli brzo riješiti bez obzira na administrativna rješenja
oduzimanja dijelova većih stanova i početka izgradnje novih naselja. Sarajevo je imalo
najveći nesrazmjer između broja domaćinstava (40.369) i broja stanova (23.458). Tako
je brojna populacija živjela u stanovima prema sljedećim kategorijama: 46 stambenih
jedinica bilo je bez sobe, 1.880 s posebnom sobom, 264 bile su garsonjere, 4.959 s
jednom sobom, 9.780 s dvije sobe, 4.301 s tri sobe, 1.616 s četiri sobe, 611 s pet soba
i samo jedan stan imao je uzidani štednjak.31 Uglavnom su stanovi s više soba bili
pod udarom zakona o višku stambenog prostora i u njih su bile useljene obitelji bez
smještaja, tako da su svi koristili po jednu sobu i dijelili zajedničku kuhinju i kupatilo.
S obzirom na skroman broj zgrada u gradu, prema izvršenom popisu 15. januara
1951. godine, dodatno je uočljivija problematika smještaja pridošlog stanovništva.
U Sarajevu je bilo ukupno 13.999 zgrada, od kojih najviše u privatnom vlasništvu
(10.433), zatim u državnom (2.905), u vlasništvu društvenih organizacija (556), u
zadružnom (10) i u mješovitom sektoru vlasništva (95). Najveći broj kuća bile su
prizemnice (8.531), zatim, s jednim spratom (4.593), s dva (545), s tri (234), sa četiri
(93) i za tri zgrade nisu utvrđeni podaci.32 Prema statističkim podacima, u Sarajevu
nije bilo ni jedne zgrade s pet spratova, pa je tako gradnja višespratnica odmah u
početku odavala vizuru razvoja modernih dijelova grada. Da bi se smanjio nedostatak
stanova već 1948./1949. godine počela je izgradnja naselja Grbavica I. i Čengić Vila
I., a do 1958. izgrađeno je preko 2.500 stanova u naselju Grbavica II.33 Osim ovih
modernih višespratnica, početkom pedesetih godina gradila su se i radnička naselja
s barakama u nizu, što se smatralo privremenim smještajem.
Zahvaljujući ubrzanom privrednom razvoju, Sarajevo je povećavalo broj

visokoškolskih ustanova. Uz već postojeće fakultete, Medicinskog, Pravnog i Tehničkog
s brojnim odsjecima, osnovan je i Veterinarski fakultet (4.8.1949.), a 11.11.1949.
utemeljen je Univerzitet u Sarajevu, asocijacija visokoškolskih ustanova.34 Do 1953.
godine, grad je postajao republičko kulturno, naučno, zdravstveno središte, otvoreni
su: Muzej Sarajeva sa četiri depadansa (1949.), Orijentalni institut (1950.), Filozofski i
Prirodno-matematički fakultet (1950.), Pozorište lutaka (1950) i Higijenski zavod, koji
je izgrađen između 1950. i 1952. godine pod snažnim utjecajem sovjetske arhitekture,
što je bio jedan od brojnih primjera građevinskog interveniranja u gradu koji je
prijeratnim stanovnicima Sarajeva polako brisao prošlost, jer su se na tom mjestu
31
Isto. 461.
32
Isto. 457.
33
Žujo, V. 2009. I. 334.
34
Žujo, V. 2009. II. 508.

Vera Katz
nalazili ostaci groblja, ali i poznato sastajalište Sarajlija u kafani Volga.35 Međutim,
ukupan razvoj uz učinkovitu propagandu nije ostavljao mjesta za nostalgiju za starim
režimima, okarakteriziranim kao nenarodnim, u koje su obavezno ubrajani osmanski,
austrougarski i starojugoslavenski. Bilježeni su i daljnji uspjesi. Već 2.7.1951. godine
bili su se stekli uvjeti za osnivanje Naučnog društva Bosne i Hercegovine.36 Osim
toga, zahvaljujući razvoju željezničkog prometa, u Sarajevu je 1952. godine završena
gradnja željezničke stanice ‘’Sarajevo Novo’’, monumentalne građevine s posebno
zanimljivom konstrukcijom visokog svoda što joj je dalo izuzetno velike dimenzije
i koja je nekoliko kasnijih desetljeća predstavljala najveći objekt te vrste na Balkanu.
Tako je brojne putnike Sarajevo dočekivalo na vrlo reprezentativan način, dostojno
glavnog grada Bosne i Hercegovine.37 Do septembra 1953. godine, Sarajevo je dobilo
i drugi stadion, na Grbavici, na kojem je domaćin bio Nogometni klub ‘’Željezničar’’,
s tradicijom postojanja od 1921. godine.38 Iste godine je u Vijećnici, sarajevskoj
reprezentativnoj građevini, bila smještena Narodna i univerzitetska biblioteka.39
Dotadašnji razvoj Sarajeva bio je dobar povod za već tradicionalnu proslavu

Dana oslobođenja, pod sloganom ‘’Sarajevo, to je istorija naše zemlje u malom’’. Na
osmu godišnjicu, 1953. godine, središnji događaj proslave bila je svečana sjednica
Narodnog odbora Sarajeva, održana 6. aprila u sali Doma JNA, čijoj reprezentativnosti
je pridonijelo prisustvo visokih republičkih funkcionera, predsjednika Izvršnog
vijeća NR BiH Đure Pucara s ministrima, gostiju iz drugih republika, pripadnika
Jugoslavenske narodne armije, generala potpukovnika Veljka Kovačevića i Jovana
Vukotića, predstavnika gradskih odbora bosanskohercegovačkih gradova (Banja
Luke, Mostara, Tuzle i Zenice) i drugih brojnih javnih i kulturnih radnika te odbornika
oba vijeća Grada. Nakon čina minute šutnje, kojom se odavala počast palim borcima
za oslobođenje Sarajeva, slijedio je prigodan referat u kojem je Dragutin Kosovac,
potpredsjednik Narodnog odbora, evocirao uspomene iz narodnooslobodilačke
borbe. Povezujući nedavnu prošlost i sadašnjost, Kosovac je istakao težak poslijeratni
razvojni put, ali je naglasio da je otvoreno 15 novih industrijskih preduzeća, sagrađeno
3.013 novih stanova, Sarajevo je dobilo Univerzitet i brojne naučne i kulturne institucije.
Od oslobođenja se svake godine u prigodnim referatima naglašavalo da su uspjesi u
razvoju posvećeni onima koji su ‘’pali za slobodu’’, odnosno kao vraćanje duga onima
35
Žujo, V. 2009. I. i II.
36
Žujo, V. 2009. I. 30.
37
Žujo, V. 2009. II. 577-578.
38
Donia, R. J. 2006. 244.
39
Žujo, V. 2009. II. 530.

koji su ‘’dali svoje živote za revoluciju››, pa tako je bilo i 1953. godine: „Sjećajući se
na današnji dan – rekao je na kraju referata drug Kosovac – drugova koji su pali, mi
možemo čiste savjesti pred njihovom uspomenom reći, za djelo za koje su dali najviše
što se može dati – život, da to dostojno djelo, raste i razvija se, da je zastava iz njihovih
ruku prihvaćena i ponesena kroz najteža iskušenja. To je opet ono, – završio je drug
Kosovac – čim smo se mi živi mogli odužiti njima“.40 Prema već godinama ustaljenoj
praksi, sa svečane sjednice upućen je telegram predsjedniku FNRJ s obećanjima: „Na
današnji dan, sjećajući se teške prošlosti našeg grada: robovanja tuđim i nenarodnim
režimima, žrtvama sa kojima se moralo platiti njegovo oslobođenje, mi Vam, druže
Tito, ponavljamo zavjet da ćemo čuvati tekovinu Narodne revolucije oličene u
bratstvu i jedinstvu naših građana i da ćemo se sa još više upornosti i snage boriti za
izgradnju socijalističke demokratije. (...) U slobodnoj socijalističkoj Jugoslaviji, kojoj
Vi stojite na čelu, uprkos teškoćama kroz koje prolazi naša zemlja u borbi za izgradnju
socijalizma i čuvanja slobode i nezavisnosti, sa Sarajeva se uveliko skida pečat teške
prošlosti i ono uistinu postaje centar koji daje značajan doprinos izgradnji Bosne i
Hercegovine, a time i čitave zemlje. Mi Vam obećavamo, druže Tito, da ćemo učiniti
sve što je u našoj moći da se taj njegov doprinos poveća. Pod Vašim rukovodstvom,
u narodnoj revoluciji, stvorena je Jugoslovenska narodna armija, osloboditeljica
našeg grada i moćni čuvar naših granica, pod Vašim rukovodstvom sačuvali smo
slobodu i nezavisnost od podmuklih neprijatelja naših naroda informbirovskih
imperijalista i dobili još veću ljubav i priznanje slobodoljubivog svijeta, pod Vašim
rukovodstvom idemo u srećnu budućnost. Živite nam još dugo godina, druže Tito,
na sreću i radost naših naroda! Narodni odbor grada Sarajeva“.41 Istaknuti javni i
politički predstavnici položili su vijence na spomen obilježja poginulim borcima, a
zabilježeno je da je to učinio i konzul Velike Britanije, R. A. S. Brin.42 Tim povodom
je Muzej grada Sarajeva otvorio za javnost Despića kuću, jedan od svojih muzejskih
depadansa.43 Na dan osmogodišnjice proslave Dana oslobođenja „(...) u Centrali
Narodne banke NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu, je otkrivena spomen-ploča
narodnom heroju Vladimiru Periću-Valteru, bivšem bankarskom službeniku. Svečani
čin obavio je pretsjednik NO-a grada Dane Olbina“.44 Valter je postao simbolom
oslobođenja Sarajeva. „Vladimir Perić-Valter je u Sarajevu postao otjelotvorenje
40
Sarajevska hronika: Proslava osmogodišnjice oslobođenja Sarajeva. Oslobođenje, br. 2030. Sarajevo, 7.4.1953. 6.
41
Telegram predsjedniku FNRJ drugu Titu. Oslobođenje, br. 2030. Sarajevo, 7.4.1953. 6.
42
Britanski konzul položio vijenac. Oslobođenje, br. 2030. Sarajevo, 7.4.1953. 6.
43
Kulturni život: Otvorena je za publiku stara Despića kuća u Sarajevu. Oslobođenje, br. 2030. Sarajevo, 7.4.1953. 7.
44
Sarajevska hronika: Otkrivena spomen-ploča narodnom heroju Vladimiru Periću-Valteru. Oslobođenje, br. 2033.
Sarajevo, 10.4.1953. 7.

Vera Katz
poslijeratne memorijalne kulture koja je cvjetala u Jugoslaviji tokom socijalističkog

perioda. Legenda o njegovom životu i smrti se uklapala u memorijalnu hijerarhiju
koju su komunisti pažljivu struktuirali da bi valorizirali partizane i naglasili žrtve
koji su mnogi Jugoslaveni podnijeli tokom rata“.45 Praznik je bio prilika i za zabave,
uglavnom upriličene kao partizanske večeri, na kojima bi se preživjeli borci sjećali
svojih ratnih dana, a nakon toga bi uslijedio umjetnički program, kao npr.: „Prekjuče
je Savez boraca NOR-a odeljka Skenderija priredio veoma uspjelo ‘Partizansko veče’,
na kome su pred prepunom dvoranom osnovne organizacije Socijalističkog saveza
govorili Todor Vujasinović i Dušan Misirača o revolucionarnoj borbi naših naroda i
svojim, veoma uzbudljivim doživljajima iz narodnooslobodilačkog rata. U programu
su nastupili i radio pjevači Zaim Imamović, Zumra Mulalić, Jozo Krstić i Mile
Bogunović“.46
Praznik je bio prilika da se javnost upozna i sa poboljšanjem društvenog

standarda stanovništva. Pedesetih godina bilo je prestižno imati radio-aparat, pa su
u novinama istaknuti podaci o njihovoj kupovini za 1952. godinu: „U toku prošle
godine 3.000 naših sugrađana je kupilo radio-aparate. Od tog broja, na najveću prođu
je naišao radio-aparat ‘’Tesla 52’’, kojeg je ukupno prodano 1.610 komada. Njegova
cijena je u početku bila 45.000 dinara, a kasnije je snižena na 37.000 dinara. Ovi su
aparati ujedno bili i najjevtiniji. Najskuplji su bili aparati marke ‘’Kosmaj 52’’ koji su
prodavani po cijeni od 65.000 dinara, a kojih je ukupno prodano oko 20 komada. Ako
uzmemo, da je jedan aparat prosječno koštao 40.000 dinara, onda su naši sugrađani
izdali u prošloj godini ukupno 120 miliona dinara za radio-aparate“.47 Mada se na
prvi pogled činilo da je to uspjeh, ipak u odnosu na broj domaćinstava Sarajeva to nije
bio prevelik broj, što pokazuje da i dalje kupovina radio-aparata nije bila pristupačna
većini ljudi.
Mada je rubrika Sarajevska hronika, u dnevnom listu Oslobođenje, bila

redakcijski svečano uređena, nije izostala i kritika upućena stanovnicima Sarajeva. U
poređenju s godišnjom potrošnjom od 120 miliona dinara za kupovinu radio-aparata,
Sarajlije su samo za jedan mjesec potrošile preko 50 miliona dinara na cigarete
i duhan. Tako, „U toku prošlog mjeseca u našem gradu je popušeno 26,426.000
cigareta i 105 kilograma duvana na lulu. Od cigareta najviše je popušeno ‘Drave’ i to
12,346.900 komada. Na drugo mjesto po potrošnji dolazi ‘Morava’, koje je popušeno
45
Donia, R. J. 2006. 265.
46
Uspjelo ‘’Partizansko veče’’ u Skenderiji. Oslobođenje, br. 2034. Sarajevo, 11.4.1953. 5.
47
Sarajevo u brojkama: 3.000 radio-aparata u prošloj godini. Oslobođenje, br. 2034. Sarajevo, 11.4.1953. 5.

10,648.900 komada. Najmanja potražnja je za cigaretama ‘Brioni’, kojih je popušeno

svega 2.000 komada. Uzmemo li da cigareta prosječno stoji 2 dinara, to znači da su
naši sugrađani dali samo u jednom mjesecu na duvan preko 50 miliona dinara“.48
Još jedan pokazatelj govori o životu u poslijeratnom društvu, a to je navika opijanja.
Problem konzumiranja alkohola uz neželjene posljedice u porodici, na radnom
mjestu i u javnom prostoru bio je česta tema kritike na partijskim sastancima, kako
u mjesnim odborima, tako i u radnim kolektivima. Tijekom 1953. godine stanovnici
Sarajeva su popili samo u ‘’registrovanoj ugostiteljskoj mreži socijalističkog sektora’’
4.563 hektolitara (hl) piva, 5.085 hl vina, 8.915 hl rakije, 513 hl ostalih žestokih pića i
4.132 hektolitara bezalkoholnih pića.49 Kada se uporedi najčešće piće: 891.500 litara
rakije sa 135.657 stanovnika u gradu, tada je pijanstvo predstavljalo ozbiljan problem
vrlo siromašnog društva. Kada se iz ukupnog broja izuzmu maloljetne osobe, onda
je količina alkohola po jednom stanovniku mnogo viša. Ovi pokazatelji potrošnje
duhana i alkoholnih pića kod siromašnih društava sigurno su tema za istraživanje
svakodnevnog života u gradovima sa stalnom imigracijom nekvalificirane radne
snage iz seoskih sredina, smještenih u neadekvatnim stambenim uvjetima, u teškim
uvjetima rada i niskim društvenim standardom. Međutim, socijalizam je uvijek nudio
perspektivu boljeg života pogotovo u danima velikih socijalističkih proslava, pa tako
i na Dan oslobođenja Sarajeva, podsjećajući na ratne strahote s kojima se poslijeratni
niski društveni standard nije mogao ni porediti, zatim na partizanske junake prema
čijoj žrtvi je život i rad u neadekvatnim uvjetima bio također neuporediv, a sve to bilo
je protkano javnim obećanjima zaslužnima za narodnu revoluciju da će se istrajati na
‘’izgradnji socijalizma’’. Svakako, do sljedećeg popisa stanovništva 1961., Sarajevo je
nastavilo rasti u svim djelatnostima, a društveni standard se polako povećavao.

Komunalno uređenje uspostavljeno 1952. bilo je u funkciji samo tri godine.
„Donošenjem Opšteg zakona o uređenju opština i srezova 1955. godine, i opštine
i srezovi, bez obzira na svoju veličinu ili razvijenost, imali su isti pravni status, ista
prava i dužnosti. Pri tome je znatno ojačana uloga opštine. Ona je osnovna političko-
teritorijalna organizacija samoupravljanja radnog naroda i osnovna društveno-
ekonomska zajednica stanovništva na svom prostoru. (...) Pošto ovaj Zakon poznaje
samo opštinu i srez kao lokalne političko-teritorijalne jedinice, odnosno društveno-
48
Sarajevo u brojkama: Milioni pretvoreni u dim. Oslobođenje, br. 2033. Sarajevo, 10.4.1953. 7.
49
Statistički godišnjak 1945-1953. 1954. 380.; Kamberović, H. 2000. 176-178.

Vera Katz
političke zajednice, grad kao takva jedinica, prestaje da postoji“.50 Međutim, ovaj
savezni zakon ostavljao je mogućnost da se republičkim zakonima utvrđuje koje
općine čine jedinstveno područje grada. „Republičkim zakonom o područjima
srezova i opština u NR Bosni i Hercegovini, saglasno Opštem saveznom zakonu,
određuje srezove i opštine kao teritorijalno-političke jedinice. (...) Na ranijem
području grada Sarajeva formirano je pet opština: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo
(kao uže područje grada), Ilidža i Vogošća, ali je u zakonu navedeno da ovih pet
opština čine jedinstveno područje grada Sarajeva“.51 Promjenama iz 1955. godine
„(...) srez se pojavljuje kao faktor koji usklađuje djelatnost opština na području
grada. Međutim, ovim zakonom predviđeno je da se statutom sreza, i to za vršenje
navedenih poslova, može obrazovati gradsko vijeće koje čine članovi sreskog vijeća
i članovi vijeća proizvođača, koji su izabrani na području grada, ili određeni broj
članova narodnih odbora opština ili pak članovi narodnog odbora sreza sa područja
grada i članovi narodnih odbora gradskih opština“.52 Međutim, koordinacija
poslova između Sarajevskog sreza i narodnih odbora općina na području grada
nije zadovoljavalo, pa „(...) je statutom sreza Sarajevo iz 1956. godine obrazovano
Gradsko vijeće sa zadatkom da vrši zajedničke komunalne i druge poslove, a
koje su od zajedničkog interesa za opštine na području grada Sarajeva. (...) Među
najvažnijim pitanjima u nadležnosti Gradskog vijeća bila su: donošenje generalnog
urbanističkog plana i regulacionog plana za cijeli grad, donošenje plana komunalne
izgradnje na području grada, osnivanje privrednih i komunalnih preduzeća i
ustanova od zajedničkog interesa za grad, osnivanje pojedinih fondova i druga
pitanja. Gradsko vijeće se sastojalo od 50 članova, s tim što je svaka opština u njemu
bila predstavljena srazmjerno broju svog stanovništva. Do promjene statuta sreza
Sarajevo dolazi 1960. godine. Prema rješenjima u statutu sreza Sarajevo iz 1960.
godine, nadležnosti Gradskog vijeća su sužene. S tako suženim nadležnostima,
Gradsko vijeće je postojalo sve do 1963. godine, kada je donesen Ustav SFRJ i Ustav
Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“.53 Tako su vrlo česte administrativno-
teritorijalne reorganizacije dodatno opterećivale zahtjevan rad gradske vlasti koja je
svoje upravne službe morala u mnogim svojim djelatnostima prilagođavati sužavanju
ili proširivanju propisanih nadležnosti.
Od 1953. do popisa stanovništva 1961. godine, u Sarajevu su otvoreni:

Muzička akademija (20.5.1955.), Kamerni teatar 55 (7.3.1955.), Muzej književnosti
50
Milidragović, D. 1984. 48.; Službeni list FNRJ, br. 26/55.
51
Milidragović, D. 1984.49-50. Službeni list NR BiH, br.17/55.
52
53
Pejanović, M. et al. 2019. 30-31.

i pozorišne umjetnosti (1959.), Prirodno-matematički fakultet (1960.), koji je do

tada bio u sastavu Filozofskog fakulteta, Preduzeće za proizvodnju dokumentarnih
i kratkometražnih filmova Sutjeska film (1960.), osnovan je MESS, festival malih i
eksperimentalnih scena Jugoslavije (1960.), zatim Elektrotehnički fakultet u Sarajevu
1961. (do tada je elektrotehnika izučavana na odgovarajućem odsjeku Tehničkog
fakulteta u Sarajevu, osnovanog 1948.) i u namjenski projektiranoj i izgrađenoj zgradi
otvoren je Mašinski fakultet (1961. godine).54 Širenjem grada na susjedne općine,
Sarajevo je 1961. godine brojalo 248.905 stanovnika.
Šesnaestogodišnjica oslobođenja Sarajeva proslavljena je masovnim

obilježavanjem u svim općinama, s obzirom da je to bilo „(...) u jubilarnoj godini kada
svi naši narodi slave 20-godišnjicu ustanka“.55 Već 5. aprila „Stanovnici Vratnika će
još danas učestvovati u velikom partizanskom veselju, kao i prije 16 godina, kada
je 5. aprila 1945. održano narodno veselje dok su se u drugim dijelovima grada još
vodile borbe. (...) Večeras će biti zapaljene logorske vatre na najistaknutijim mjestima
Vratnika, Hrida, Bistrika, Skenderije, Gornjeg Soukbunara i Koševskog brda“.56 Osim
proslave na Vratniku, isti dan je u Radničkom domu u Vogošći održano ‘’Partizansko
veče’’, na kojem su borci za oslobođenje Sarajeva evocirali uspomene na ratne dane,
a zabavni program upotpunilo je Kulturno-umjetničko društvo ‘’Džemo Krvavac’’
iz Sarajeva. Sljedećeg dana su društveno-političke organizacije Vogošće položili
vijence na grobove palih boraca.57 Zapaljene logorske vatre iznad sarajevske doline
nagovjestile su veliku proslavu. U organizaciji Opštinskog starješinstva izviđača
opštine Centar vrlo rano 6. aprila krenuo je pohod ‘’Stazama oslobodilaca Sarajeva’’,
u kojem je sudjelovalo šest odreda izviđača s pridruženih po stotinu učenika
osmogodišnjih škola, pod vodstvom oficira Jugoslavenske narodne armije koji
su sudjelovali u oslobođenju Sarajeva, raspoređenih u šest pravaca: Dovlići, Vrelo
Mošćanice, Grdonj, Hum, Vraca i Mojmilo, na kojima su učesnici marša lokalnom
stanovništvu priređivali prigodan program.58 Sjećanje na 6. april 1945. je počelo „(...)
svečanim polaganjem vijenaca na Partizansko groblje u Koševu, Kosturnicu narodnih
heroja u Velikom parku i spomen-ploču narodnom heroju Vladimiru Periću-Valteru
kod Električne centrale, na grobove pojedinih boraca na Hambinoj carini i na
spomen-ploče obješenim na Marijin Dvoru, Ćilimari i na apoteci ‘Kozara’. Najbolje
54
Žujo, V. 2009. I. i II.
55
Sarajevska hronika. Oslobođenje, br. 4604. Sarajevo, 5.4.1961. 6.
56
Isto.
57
‘’Partizansko veče’’ u Vogošći. Oslobođenje, br. 4604. Sarajevo, 5.4.1961. 6.
58
Pohod izviđača ‘’Stazama oslobodilaca Sarajeva’’. Logor izviđača na Marijin Dvoru. Oslobođenje, br. 4604. Sarajevo,
5.4.1961. 6.

Vera Katz
učenike sarajevskih škola koji će nositi vijence, obučeni u pionirske uniforme, pratiće
vojna muzika i počasni vod sarajevskog garnizona. Za njima će ići predstavnici raznih
privrednih organizacija i ustanova. Polaganju vijenaca prisustvovaće i svi učenici onih
škola koje nose imena narodnih heroja“.59 Prema praksi njegovanja revolucionarne
tradicije, osim škola, i brojne ulice, tvornice te institucije su preimenovane u čast
narodnim herojima. Nakon polaganja vijenaca, uslijedilo je ispaljivanje zapaljene
rakete iz aviona čime je bio označen početak improviziranog napada na grad.
„Na Baš-čaršiji će se poslije napada ovim operativnim grupama pridružiti učenici
osnovnih škola. Velika kolona ‘oslobodilaca Sarajeva’ krenuće iz Starog grada niz
ulicu Maršala Tita do Marijin-dvora. Koloni će se također pridružiti i motorizovane
jedinice koje će, simbolizirajući ulazak partizana u Sarajevo, doći iz pravaca: Vogošća,
Trnovo, Pale i Kiseljak. U tome će učestvovati članovi auto-moto društva. U isto
vrijeme Društvo brodara i kajakaša organizovaće spust niz Miljacku. Ovaj spust
će učesnici izvesti uz gađanje iz vazdušnih pušaka na mete koje će biti postavljene
na mostovima“.60 Praznik je bio obilježen u svim osnovnim organizacijama Saveza
boraca i svim školama evociranjem uspomena na borbe za oslobođenje Sarajeva,
prigodnim školskim priredbama i izložbama likovnih radova. Proslavu je upotpunilo
održavanje Jugoslovenskih pionirskih igara posvećenih ‘’20-godišnjici revolucije’’.
„Pioniri su se trudili da prvi dio igara, odnosno temu ‘Moje mjesto juče, danas i sutra’
obrade do 6. aprila, pa su mnogobrojne izložbe, akademije i predavanja pripremljene
u tom smislu. Razne sekcije u školama i pionirskim centrima izložiće prikupljene
materijale, fotografije, slike i održati predavanja. Temu ‘Moje mjesto juče, danas i
sutra’ sekcije pionira su pripremale u okviru svoje djelatnosti: geografi i istoričari
su prikupili istorijske materijale, foto-amateri fotografske snimke, mladi tehničari
će prikazati razvoj tehnike i drugo. Takvim i sličnim manifestacijama popraćena je i
cijela proslava“.61
Središnji događaj proslave bila je svečana sjednica Gradskog vijeća Sarajeva,

6. aprila, u dvorani Doma JNA, uz naglašenu novinsku vijest da su plato ispred Doma
ukrasili učenici osnovnih škola. Sjednicom su predsjedavali Ljubo Kojo, predsjednik
Gradskog vijeća, i četiri predsjednika gradskih općina Danilo Štaka, Lazo Materić,
Ilija Ćuk i Boris Fišer. Pored odbornika, sjednici je prisustvovalo oko 500 gostiju,
a među njima i predsjednik Narodne skupštine Bosne i Hercegovine Đuro Pucar,
organizacioni sekretar CK SK Uglješa Danilović, potpredsjednici Narodne skupštine,
59
60
61
‘’Moje mjesto juče, danas i sutra’’. Proslava 6. aprila u školama. Oslobođenje, br. 4604. Sarajevo, 5.4.1961. 6.

potpredsjednici Izvršnog vijeća, komandant Sarajevske armijske oblasti general-

pukovnik Milutin Morača, rektor Sarajevskog univerziteta Aleksandar Trninić, vice-
konzul SAD, majke palih narodnih heroja te ostali predstavnici partijskih, političkih,
boračkih i drugih organizacija republičke, sreske i općinske razine te predstavnici
brojnih ustanova, udruženja i vjerskih zajednica. „O šesnaestogodišnjem razvitku
rada podnio je referat Danilo Štaka, predsjednik opštine Centar. Između ostalog, on
je rekao: – Sarajevo se za vrlo kratko vrijeme od grada koji je u sebi nosio naslijeđe
veće bosanske varoši, preobražava u moderan i savremeni grad. Razvijala se i snažila
njegova industrija, trgovina, rastao je broj kulturno-prosvjetnih, zdravstvenih,
naučnih i drugih institucija koje su mu sve više davale pečat novog grada. On postaje
ne samo administrativno-politički centar nego i kulturni i ekonomski centar Bosne
i Hercegovine. Kako se Sarajevo razvijalo, najbolje nam govore postignuti rezultati u
izvršenju prošlog petogodišnjeg plana, koji je u svim oblastima, kako društvenog, tako
i ekonomskog života, izvršen za četiri godine. Privredni razvoj grada u tom periodu
najbolje ilustruje stopa rasta društvenog proizvoda koja je ostvarena godišnje sa 15,7
posto, što je znatno više nego u prosjeku za našu Republiku i čitavu zemlju. Iz svega
toga proizašlo je i vrlo visoko povećanje nacionalnog dohotka po stanovniku, iako
je u periodu od 1956. do 1960. godine i normalan prirast i doseljavanje stanovništva
bio znatno brži nego što se to moglo očekivati“.62 Posebno svečan trenutak bio je čin
dodjeljivanja Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva.63
Zanimljivi događaji učinili su svečanim i večer 6. aprila. Održana je završna

svečanost na Drugom jugoslovenskom festivalu malih scena, na kojoj su glumci
Malog pozorišta pripremili program revolucionarnih tekstova, a najboljima na
festivalu dodijeljeni su pozlaćeni lovorovi vijenci. U prostorijama Sreskog narodnog
odbora predsjednik Gradskog vijeća Ljubo Kojo priredio je prijem za sve učesnike
proslave. Na Marijin Dvoru, u organiziranom logoru izviđača, zabavljali su se
učesnici pohoda ‘’Stazama oslobodioca Sarajeva’’ i učenici koji su sudjelovali u defileu
kroz Sarajevo, uz logorsku vatru i predstavu Pozorišta mladih. Šesnaestogodišnjica
oslobođenja Sarajeva završila je 7. aprila u sali Fiskulturnog doma (popularnom
FIS-u) svečanim dodjeljivanjem nagrada i proglašenjem pobjednika Međunarodnog
62
Svečano proslavljena 16-godišnjica oslobođenja Sarajeva. Sarajevo se preobražava u moderan i savremen grad.
Oslobođenje, br. 4606. Sarajevo, 7.4.1961. 3.
63
Šestoaprilska nagrada Sarajeva ustanovljena je 1956. godine (https//en.wikipedia.org., pristup 23.10.2019.). „Već
tradicionalne Šestoaprilske nagrade ovog puta dodijeljene su prof. inž. Muhamedu Kadiću i inž. arh. Živoradu
Jankoviću za projekat Fabrike duvana u Sarajevu; Olgi Babić prvakinji Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu;
Milivoju Bačanoviću, prvaku Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, Todoru Kruševcu, književniku i publicisti;
Hamidu Lukovcu, ilustratoru, i kolektivu Pozorišta lutaka Sarajevo za realizaciju predstave Srećko među bubama. u:

Vera Katz
šahovskog turnira, koji se održavao svake godine tijekom proslave Dana oslobođenja
Sarajeva. Nakon slavljeničkih manifestacija, Sarajevo se vraćalo svakodnevici, s jedne
strane, željama za napretkom, a s druge, velikim problemima u gradu koji nije mogao
odgovoriti svim zahtjevima rapidno rastuće populacije.

Do 1971. godine na status grada Sarajeva utjecalo je nekoliko važnih
ustavnih promjena. Prvo je Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz
1963. godine, sukladno saveznom ustavu, odredio značajna samoupravna načela
koja su se odrazila i na položaj i ulogu gradova u komunalnom uređenju. „Pored
ostalog, u ovom Ustavu, i to prvi put, susrećemo se sa pojmom ‘društveno-politička
zajednica’. To je opšti i zajednički naziv za sve teritorijalne kolektivitete, počev
od opštine pa do federacije, s tim što se opština, za razliku od drugih društveno-
političkih zajednica, definiše ne samo kao društveno-ekonomska, nego i kao osnovna
društveno-politička zajednica“.64 Tako po odredbama republičkog ustava „U gradu
koji ima više opština može se obrazovati gradsko vijeće kao organ samoupravljanja
za poslove od zajedničkog interesa za grad kao cjelinu. (...) Gradsko vijeće Sarajeva,
nije bilo ni organ sreza ni organ u sastavu sreza. To je u znatnoj mjeri bio samostalan
organ samoupravljanja za poslove koji su bili od zajedničkog interesa za grad kao
cjelinu. Njegov položaj nije bio regulisan statutom sreza, nego statutom grada“.65
Dalje je status grada Sarajeva reguliran Amandmanom XVII na Ustav SFRJ iz 1963.
godine, kojim je data mogućnost da se u gradu koji ima više općina, statutom grada,
i u skladu s republičkim ustavom, može utvrditi da grad, kao posebna društveno-
politička zajednica, vrši funkciju i poslove od interesa za grad kao cjelinu. Polazeći
od te mogućnosti izvršena je i promjena Ustava SRBiH iz 1963. u odnosu na Grad
Sarajevo, koji je stekao status društveno-političke zajednice 1969. godine.66 „Skupština
grada Sarajeva, je ustanovljena umjesto ranijeg Gradskog vijeća. (...) Skupština je
njegov najviši organ. Pored Skupštine, formirano je i posebno kolegijalno tijelo,
ali sa savjetodavnom funkcijom, koje su sačinjavali: predsjednik, potpredsjednik i
sekretar Skupštine grada i predsjednici skupština opština sa područja grada“.67 Već
64
Milidragović, D. 1984. 56.; Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Službeni list SR BiH, god. XIX, br.
14. Sarajevo, 11.4.1963. 172.
65
66
Isto.
67
Isto. 63.

sljedeće godine, 1970., proširene su nadležnosti grada „Zakonom o gradu koji ima
više opština (Sl. list SR BiH, br.18/70), prema kojem je gradu Sarajevu povjereno
da, u cilju ostvarivanja zajedničkih interesa vrši čitav niz poslova koji proizilaze iz
jedinstvenog urbanog i komunalnog gradskog područja. Najviši organ vlasti i organ
društvenog samoupravaljanja u okviru prava i dužnosti grada, koji su sačinjavali
Gradsko vijeće i tri vijeća radnih zajednica: Privredno, Prosvjetno-kulturno i
Socijalno-zdravstveno“.68 Usvajanjem ovih izmjena „(...) grad Sarajevo je dobio 14
konkretnih nadležnosti. One su definisane tako da grad Sarajevo usmjerava razvoj
privrede, usmjerava izgradnju grada donošenjem urbanističkih i prostornih planova,
stara se o obezbjeđenju uslova za razvoj stambene privrede i društvenih djelatnosti,
stvara uslove za razvoj obrazovanja, nauke, kulture i fizičke kulture, zdravstva,
socijalne zaštite, obezbjeđuje javni red i mir, vrši inspekcijski nadzor i obezbjeđuje
funkcionisanje komunalnih službi. Mnoge odredbe o naležnosti grada Sarajeva
upotpunjene su i konkretizovane Statutom grada 15. jula 1970. godine“.69
U vremenu između dva popisa stanovništva (1961-1971) u Sarajevu je 1966.

osnovana Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, najviša republička
naučna i umjetnička institucija. Osnovan je Akademski astronomsko astronautički
klub, prva organizacija koja je sistematski radila na razvoju astronomije u Sarajevu
(3.3.1963.), a koji je nešto kasnije promijenio ime u Univerzitetsko astronomsko
društvo sa dvije opservatorije na Mejtašu i na Čolinoj kapi na Trebeviću; zatim je
otvoren Muzej Jevreja BiH (1966.) u adaptiranoj zgradi Starog jevrejskog hrama u
Velikoj avliji i izgrađen veliki sportski, kulturni i trgovački centar Skenderija, čija
je izgradnja trajala od 6. aprila 1968. do 29. novembra 1969. godine.70 Skenderija
je svoje otvaranje upriličila svjetskom premijerom filma Bitka na Neretvi, u danima
proslave Dana Republike i prvi put zakonom ozvančenog Dana državnosti Bosne
i Hercegovine.71 U isto vrijeme je izgrađen široki armirano-betonski most na
Skenderiji, kao adekvatan prilaz objektu koji je dobivao pohvale najmodernijeg
trgovačko-sportskog centra na Balkanu i među značajnijim u Evropi.72 Također,
68
Isto. 64-66.
69
Pejanović, M. et al. 2019. 31.
70
Žujo, V. 2009. I. i II.
71
Katz, V. 2019. 232-241.
72
„(...) To je impozantna, grandiozna i dosad neviđena građevina. Privredni grad je veličanstven. Nevjerovatno je
kako su vaši stručnjaci uspjeli da nađu tako jedinstveno rješenje u svijetu i da u jednom objektu kombinujete sve:
sport, kulturne priredbe, velike cirkuse i druge slične manifestacije, bioskopske predstave i ostalo“, izjavio je u Sara-
jevu Helmut Telembah, vlasnik firme ‘’Telembah’’, iz Kelna, koja je u Velikoj dvorani Skenderije izradila dvije vrste
specijalnih tribina“. u: Oslobođenje, br. 7718. Sarajevo, 25.11. 1969. 8.

Vera Katz
otvoren je Međunarodni aerodrom ‘’Sarajevo-Ilidža’’ 2.6.1969. godine, neophodan za

prijem brojnih gostiju iz svijeta koji su bili najavljeni za premijeru Bulajićevog filma.
Od velikih sporstkih manifestacija organizirane su 25. balkanske atletske igre na
Koševu (1966.). U Skenderiji je 1970. otvorena velika sarajevska galerija Collegium
Artisticum u kojoj je iste godine bila postavljena izložba ‘’8.000 godina umjetnosti na
tlu Jugoslavije’’, prenesena iz Grand Palais galerije u Parizu. Tijekom šezdesetih godina
započela je na Alipašino polju izgradnja tada najveće stambene zone u Sarajevu.73
Početkom aprila, u novinama je naglašeno najavljivan popis stanovništva

1971. godine: „Ovogodišnji popis po mnogo čemu postao je i prije zvaničnog početka
zanimljiviji od svih prethodnih. (...) registrovaće se podaci na osnovu potpuno
slobodnog izjašnjavanja o nacionalnom osjećanju svakog građanina. Zahvaljujući
ovoj posljednjoj karakteristici, ovogodišnji popis prerastao je okvire naučno-
statističke operacije i dobio šire političke dimenzije. Kako je ovih dana rečeno, popis
je dobio neslućene dimenzije – zato što nije riječ samo o njemu nego i o vremenu
u kojem se živi. A ono nas upravo uči da jedna višenacionalna zajednica, kakva
je naša, može samo da jača afirmacijom svake nacije i svakog naroda, može da se
temelji samo na jednakim pravima i odgovornosti svih. Ako je zbog nacionalnog
aspekta popis sada dobio na povećanom publicitetu, sigurno je da će njegov naučni i
statistički značaj doći do punog izražaja kad se prikupe i srede svi podaci koji će biti
od izuzetne koristi za nauku, društvo u cjelini i za buduće generacije“.74
Tako je dvadesetšest godina nakon oslobođenja popis omogućio slobodno

nacionalno izjašnjavanje i za pripadnike 161.088 Muslimana, odnosno za blizu 45
posto od ukupne populacije (359.452) Sarajeva.75 S obzirom na ukupne nacionalno-
političke događaje u Jugoslaviji, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina,
proslava 26-godišnjice oslobođenja Sarajeva bila je obilježena izuzetno svečano i sa
zgusnutim brojem manifestacija.
Redakcijskim uvodnikom u dnevnom listu Oslobođenje, započelo je slavlje:

„Sarajevo slavi danas svoj veliki praznik – dvadeset šest godina slobode i dvadeset
petu godišnjicu svestranog, zahuktalog razvoja. Glavni grad Bosne i Hercegovine je
od nekadašnje kasabe postao veliki, moderan grad, središte političkog, društvenog,
privrednog i kulturnog života naroda i narodnosti naše Republike, centar i po mnogo
73
Žujo, V. 2009. I. i II.
74
Danas u sedam sati počinje četvrti poslijeratni popis stanovništva u Jugoslaviji. Intervju sa oko 20 miliona Ju-
goslovena. Oslobođenje, br. 8201. Sarajevo, 1.4.1971. 1.
75
Katz, V. 2017. 234.

čemu svakodnevno u žiži interesovanja i bosansko-hercegovačke i jugoslavenske

javnosti. Današnje Sarajevo u odnosu na ono predratno je četiri puta veće. Svaki treći
Sarajlija je zaposlen, a nešto je manji broj njegovih žitelja koji se školuju. Privreda
Sarajeva ima ogromnog udjela u proizvodnji i dohotku cijele Republike. Grad na
obalama Miljacke sa svojih oko 300.000 stanovnika (popisivači će uskoro reći tačnu
cifru) živi u savremenom, brzom ritmu i isto tako napreduje. Uspjesi Sarajeva su
veliki, evidentni i svakodnevni. Ali, takve su i teškoće, to ne treba zaboraviti u ovim
trenucima slavlja i razdraganosti“.76
Povodom Dana oslobođenja Sarajeva, u novinskoj formi kratkih, vidlljivo

uokvirenih, natuknica, istaknuti su postignuti uspjesi, a nije zaboravljeno i podsjećanje
na broj poginulih: „STO HILJADA ZAPOSLENIH je podatak o gradu koji je već
premašen. U privredi Sarajeva radi više od 75.000 njegovih žitelja, a još trećina tog
broja u vanprivrednim djelatnostima. Sarajevo ima oko 1.000 radnih organizacija.
Njegova industrija zapošljava više od 30.000 građana, upola manje trgovina i
ugostitelljstvo, a u građevinarstvu i saobraćaju radi po oko deset hiljada Sarajlija.
STANOVI: grad ima 62.116 stanova! Od toga 34.954 su društvena svojina, dok su
27.162 stana privatno vlasništvo. Ova impozantna cifra, svakako posebno zanimljiva,
dobiva posebnu dimenziju kada se uporedi sa brojem stanova iz 1945. godine – kada
je Sarajevo imalo svega 19.171 stan. Dakle, od oslobođenja naovamo izgrađeno je
42.954 stana. Sarajlijama nedostaje još oko 28.000 stanova. POSLOVNI PROSTOR:
u Sarajevu trenutno postoji 2.609 poslovnih prostorija. Imamo 688 trgovinskih radnji
od kojih se najveći dio bavi prodajom životnih namirnica (244). Mlijeko i pecivo se
može kupiti u 50 radnji, dok se konfekcijski proizvodi mogu nabaviti u 90 trgovina.
Prodavnica u kojim Sarajlije kupuju predmete za uređenje svojih stanova ima 11, a
najmanji je broj radnji u kojima se prodaje nafta i derivati (9). U gradu postoji 219
ugostiteljskih objekata, dok kancelarije zapremaju 1.594 prostorije. Na teritoriji grada
postoji 1.305 radionica. KOMUNALNE INSTALACIJE: kompletno gradsko područje
ispresjecano je sa 620 ulica. Najveći broj njih otpada na opštinu Centar – 483 ulice
čija dužina iznosi oko 200 kilometara (...) Od svih saobraćajnica samo 5,6 procenata
je prilagođeno dvosmjernom saobraćaju u više kolovoznih traka, a 31 procenat je
potpuno nepodesan za bilo kakav saobraćaj motornih vozila. Oko 25 procenata
ukupnog broja ulica uže su od četiri metra. (...) Kanalizaciona mreža duga je 450
kilometara. (...) Trenutno je u gradu priključeno 23.000 telefonskih aparata, a potrebe
su mnogostruko veće. Za četiri godine grad će imati 65.000 priključenih telefona.
ČISTOĆA: površina kolovoza i pločnika u gradu su dvije milijarde i 183 miliona
76
Glavni grad SR Bosne i Hercegovine danas proslavlja 26-godišnjicu oslobođenja i razvoja u socijalističkoj Jugo-
slaviji. Sarajevo slavi svoj praznik. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 1.

Vera Katz
kvadratnih metara koje čiste 170 čistača komunalnog preduzeća ‘’Rad’’. U ovom poslu
služe se sa devet kamiona-cisterni, 30 vozila za odvoz smeća i desetak konja koji
odvoze otpatke iz perifernih, brdovitih dijelova grada. JAVNI SAOBRAĆAJ: svakog
dana vozilima javnog saobraćaja preveze se više od 200.000 građana. U protekloj
godini je 95 autobusa, 74 tramvaja i 35 kombibusa GSP-a prevezlo 72 i po miliona
putnika. Ulicama grada se, pored 200 vozila GSP-a, gotovo neprekidno kreće i 430
taxi-automobila, koji dnevno prevoze, prema globalnim procjenama, oko 10 hiljada
građana. ZDRAVSTVENO OSOBLJE – U Sarajevu je prošle godine na jednog ljekara
dolazilo 414 stanovnika, a na ljekara specijalistu dolazilo je 845 Sarajlija, na ljekara
opšte prakse 1.193 stanovnika. Medicinskog osoblja sa srednjom i višom spremom
bilo je 2.500; na jednog zubara – a ima ih ukupno 71 – bilo je 4.258 stanovnika. Jedan
stomatolog, ima ih 238, trebalo je da liječi 3.718 Sarajlija. U prošloj godini je u gradu
radilo 155 farmaceuta. BOLESNIČKE POSTELJE: u bolnicama i stacionaru bilo je
prošle godine 4.000 kreveta. U ambulantno-polikliničkim ustanovama radilo je 215
ljekara, dok je u bolnicama bilo 220 specijalista. Prvi put u Savjetovalištu za trudnice
bile su prošle godine 5.172 žene. PREDŠKOLSKE USTANOVE: u ovoj godini na
području grada radi jedanaest predškolskih ustanova sa 2.984 djece. To je prostor za
1.285 djece više (75,6 posto) nego 1968. godine. OSNOVEN ŠKOLE: danas u gradu
ima 45 osnovnih škola na ukupno 42.780 učenika. U periodu od 1967. do 1970. godine
izgrađeno je pet novih škola sa ukupno 50 novih učionica, dok su tri škole zamijenile
stare i dotrajale objekte za nove, sa 24 učionice. SREDNJE ŠKOLE: dvadeset osam
srednjih škola, koliko ih ima sada u gradu obučava 23.983 učenika. Pored ovih škola
rade i škole za kvalifikovane radnike koje su samo u školskoj 1969/70. imale 8.949
polaznika. VISOKE ŠKOLE: Sarajevo je veliki univerzitetski centar sa 13 fakulteta,
jednom visokom školom, Muzičkom akademijom i šest viših škola. POZORIŠTA:
Sarajevo danas ima četiri profesionalna pozorišta: Narodno, Pionirsko, Pozorište
lutaka i Kamerni teatar 55, dok je 1945. bilo samo Narodno pozorište, koje je u prvoj
godini poslije rata ostvarilo 217 predstava, dok ih je u prošloj godini održano 466.
Osim toga, i broj posjetilaca je povećan: u 1970. je iznosio 164.861. Inače, kapaciteti
svih pozorišta u gradu su 1.170 sjedišta sa preko 200.000 posjetilaca u prošloj godini.
Sarajevo danas ima i Filharmoniju, koja je u toku prošle godine registrovala 7.000
posjetilaca na 18 održanih koncerata. BIOSKOPI: u prošloj godini ih je bilo 20. Iako
je taj broj manji nego, recimo, 1960. kada je grad raspolagao sa 23 bioskopa, broj
sjedišta i predstava je povećan i iznosi: 8.810 sjedišta, odnosno 13.536 predstava u
prošloj godini. Prikazan je 2.191 film koga je gledalo 2,571.000 građana. MUZEJI:
Broj muzeja u gradu je povećan na 14, sa 58.307 eksponata, za razliku od 1945, kada je
bilo oko 17.000 izloženih predmeta u 4 muzeja. Broj posjetilaca ovim ustanovama je
samo u prošloj godini iznosio 168.585. KULTURNO-UMJETNIČKA I KULTURNO-

PROSVJETNA DRUŠTVA: Broj kulturno-umjetničkih i kulturno-prosvjetnih

društava je zabilježio znatan rast: za razliku od 1945. kada je bilo 4 organizacije
ovog tipa, u 1970. ih je registrovano 26. Broj članova i priredbi je udesetorostručen
i danas iznosi 5.508 članova i 442 nastupa u prošloj godini. ORGANIZACIJE ZA
FIZIČKU KULTURU: danas grad raspolaže sa 104 osnovne organizacije za fizičku
kulturu, što je 10 puta veći broj od registrovanih udruženja po završetku rata. Razna
sportska društva se bave sa preko 20 vrsta aktivnosti, od kojih su najpopularniji:
fudbal, planinarstvo, streljaštvo i rukomet. MJESNE KONFERENCIJE SSRN: članovi
Socijalističkog saveza u gradu okupljeni su u 58 mjesnih konferencija. U opštini
Centar ima ih 29, Novom Sarajevu 17. Vogošći osam i Ilidži pet. OMLADINSKI
KLUBOVI: najveći broj omladinaca okupljen na radu u omladinskim klubovima je
na području Novog Sarajeva. U ovoj opštini djeluje 26 klubova mladih, u Centru 11,
u Vogošći tri i na Ilidži pet. MJESNE ZAJEDNICE: područje grada podijeljeno je na
48 mjesnih zajednica. U Centru ih je 23, u Novom Sarajevu 17, te na Ilidži i Vogošći
po četiri. U 48 mjesnih zajednica djeluje oko 288 komisija, tijela i radnih grupa u
kojima je angažovano oko 2.500 građana. SAVEZ KOMUNISTA: U Sarajevu ima
27.499 članova. Od toga je 13.576 u Centru, 9.677 u Novom Sarajevu, 1.032 u Vogošći
i 3.213 na Ilidži. Prošle godine u Savez komunista primljeno je 1.019 novih članova.
Najviše novih članova Saveza komunista primljeno je u Novom Sarajevu 533 i u
Centru 352. ŽRTVE U NOB-i: u periodu između 1941. i 1945. godine 1.500 Sarajlija
izgubilo je život na ratnim poprištima, u ilegalnim akcijama, mučilištima i logorima.
Oko 12.000 građana svih narodnosti glavnog grada Bosne i Hercegovine pogubljeno
koncentracionim logorima i na gubilištima, ili su pali kao žrtve fašističkog terora.
U bitkama za oslobođenje Sarajeva poginulo je 635 boraca – većinom mladih ljudi.
Naš grad je dao i 27 narodnih heroja“.77 Mada su postignuti uspjesi u svim oblastima
djelatnosti, pogotovo kada se usporede sa 1945. godinom, ipak su bili nedostatni za
ugodniji svakodnevni život u gradu, u kojem se neprekidno bilježio rast stanovništva.
S obzirom na promjene u organizaciji grada Sarajeva i proširivanje njegovih ovlasti,
bilo je potrebno vremena da se Gradska skupština upotpunosti konstituira, kao i
društveno-političke organizacije, privreda, razne institucije, općinske skupštine
i mjesne zajednice grada, odnosno svi oni s kojima je Gradska skupština tijesno
surađivala. Da je to bio zahtjevan posao, za Oslobođenje je potpredsjednik Gradske
skupštine inž. Branko Milutinović istakao: „Veliko interesovanje za rad Gradske
skupštine pokazuju i najviši republički forumu i funkcioneri, koji su nam, moram
reći, mnogo pomogli prilikom konstituisanja Skupštine. Cjelokupna ovogodišnja
aktivnost Gradske skupštine biće bazirana na planu rada, čije su osnove u izbornom
programu Socijalističkog saveza Sarajeva i stavova gradskih konferencija SSRN i
77
Sarajevo – dvadeset šest godina slobode. Ovaj grad, ljudi ... Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 7. i 8.

Vera Katz
Saveza komunista. (...) Sve to podrazumijeva veliku društvenu i političku odgovornost

Gradske skupštine. No, da bi zadaci kvalitetno i do kraja bili obavljeni potrebno
je formirati veoma stručne i sposobne savremenim tehničkim i biro-tehničkim
pomagalima opremljene službe Skupštine i odgovarajuće gradske institucije, prije
svega za plan i statistiku, za uređenje i izgradnju grada, za zaštitu spomenika i druge“.78
Potpredsjednik Gradske skupštine ukazao je na ozbiljne probleme u daljnjem
razvoju Sarajeva: „Urbanistički i prostorni razvoj grada je veoma ozbiljno zaostao za
njegovom privrednom, kulturnom i društvenom ekspanzijom. Komunalni sistemi
Sarajeva su u velikom deficitu, kao i stambena izgradnja. Grad je ‘zagušen’, njegova
infrastruktura ne može podmiriti višestruko narasle potrebe stanovništva i privrede.
Poznato je da Sarajevo nema dovoljno vode, da nema kanalizacionog kolektora,
modernih saobraćajnica i uređaja za regulisanje i bezbjednost saobraćaja, nedostaje
nam 28.000 stanova, zdravstvene ustanove rade u veoma lošim uslovima, kulturne
takođe. Pomenimo i problem aerozagađenja, nedostatak rekreacionih objekata i
mnoge druge za čije rješenje su potrebne milijarde novih dinara“.79 Na novinarsko
pitanje: „Ali, druže potpredsjedniče, kako obezbijediti sredstva za zamašne planove
u situaciji kada ovogodišnjem budžetu Gradske skupštine nedostaje čak 70 miliona
dinara za pokrivanje ranijih i preuzetih obaveza?“, uslijedio je odgovor: „Rješenje
postoji: treba se orijentisati na prikupljanje vanbudžetskih sredstava i stvaranje
namjenskih fondova, a sakupljeni novac voditi u posebnoj poslovnoj jedinici banke.
Konkretno, prikupljanjem doprinosa za korištenje gradskog zemljišta (koji mora
postati ‘gradska renta’), doprinose za uređenje građevinskog zemljišta, kamata
na poslovni fond i vlastitog novca komunalnih radnih organizacija, anuiteta od
ranijih fondova za stambenu izgradnju, državnog kapitala, doprinosa za stambenu
izgradnju, kućarina i komunalnih taksi, pasivnih kamata na sredstva u bankama,
ukupnih sredstava banaka i privrednih organizacija, zajmova, samodoprinosa
građana, kredita od izvođača radova, namjenskih fondova, efekata sistemskih
rješenja, zakona o izgradnji puteva kroz gradove i pitanje poreza na benzin, novaca
koji idu raznim fondovima i na žiro-račun opština i grada, kao i drugih izvora –
možemo godišnje obezbijediti više od 200 miliona dinara za infrastrukturu grada.
Ako ovo ne uspijemo i ne budemo ulagali u osnovne komunalne sisteme kroz
srednjoročni plan, naći ćemo se u još goroj situaciji nego što je ova trenutna, i sama
veoma ozbiljna“.80 Osim na tako ambiciozno postavljen plan ostvarivanja potrebnih
financijskih sredstava, potpredsjednik Milutinović je pozvao na razumijevanje i na
78
Intervju potpredsjednika Gradske skupštine Sarajeva, inž. Branka Milutinovića Oslobođenju. U budućnost sa jas-
nim rješenjima. Oslobođenje, br. 8206. Sarjevo, 6.4.1971. 7.
79
Isto.
80
Isto.

potrebnu ljubav prema gradu: „Ovaj predlog nije čarobna formula i smatram da
obezbjeđivanje sredstava nije osnovno pitanje. Mnogo važnije je naše shvatanje, naš
odnos i naša aktivnost u rješavanju problema grada. U pitanju je ljubav prema gradu!
Jer, veoma je važno imati jasne koncepcije i rješenja. Ovo ističem zato što sada ne
bismo mogli ništa raditi i da imamo obezbjeđena sredstva u banci. Nemamo, naime,
tehničke dokumentacije za najbitnije komunalne zahvate, nemamo glavnog projekta
saobraćajnica, kanalizacionog kolektora itd.“.81 Mada su bili svečarski dani kada su
se isticali samo uspjesi, ovaj intervju je razotkrio ogromne probleme koje je imalo
Sarajevo, pogotovo što je to bilo vrijeme usvojenih rezolucija Savezne i Republičke
skupštine o programu stabilizacionih mjera u privredi i društvu. Među najvećim
problemima Sarajeva bilo je zagađenje zraka za čije rješenje su trebali ozbiljni planovi
i financijska sredstva. Izgradnja stambenih naselja bez ekološki prihvatljivog grijanja,
industrijalizacija bez zaštitnih filtera i bez prečistača otpadnih voda, povećanje
broja automobila i uništavanje zelenih površina učinili su da su stupanj zagađenosti
stručnjaci ocijenjivali kao stanje na ‘’ivici ekološke katastrofe’’, što je naročito u
zimskim mjesecima negativno utjecalo na zdravlje ljudi i uopće svakodnevni život
u gradu.82
Manifestacije povodom obilježavanja Dana oslobođenja Sarajeva odvijale

su se prema već ustaljenoj praksi i većina njih je imala oznaku tradicionalnih. U
organizaciji Opštinske konferencije Saveza omladine Centra, proslava je počela 4.
aprila na Palama, na Kalovitim brdima, gdje je održana završna manifestacija kulturno-
zabavnih i sportskih aktivnosti omladinskih klubova pod nazivom ‘’Ustanička
Romanija 1941’’ i predavanjem ‘’Savez omladine i njegovanje tradicija NOB-a.83 Uoči
praznika, 5. aprila, na spomen-groblju na Vracama predstavnici društveno-političkih
organizacija položili su vijence, a republički poslanik Fahrija Ajanović održao je ‘’čas
istorije’’ okupljenim srednjoškolcima, podsjećajući ih na žrtve koje je Sarajevo dalo
u Narodnooslobodilačkom ratu. Manifestacija na Vracama završila je recitalom
revolucionarne poezije koji su izveli glumci Uroš Kravljača, Zoran Bečić, Katarina
Dorić i Vesna Mašić.84 Za radne kolektive ‘’Elektroprenosa’’, ‘’Vladimira Perića-
Valtera’’ i ‘’Šipada’’ organiziran je 5. i 6. aprila recital pjesama i ulomaka iz romana
s revolucionarnom tematikom u Muzeju revolucije u izvedbi glumaca Narodnog
81
Isto.
82
Ramić Ličina, A. 2017. 115-147.
83
Preksinoć na Palama. Završna smotra ‘’Ustanička Romanija 1941’’. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 8.
84
Juče na Vracama. Čas istorije za 3.000 srednjoškolaca. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 8.

Vera Katz
pozorišta u Sarajevu.85 U čast Dana oslobođenja Sarajeva održani su: Međunarodni

šahovski turnir i Treći automobilski ‘’Šestoaprilski reli’’.86 Povodom praznika bila je
praksa otvarati nove objekte, pa tako u naselju ‘’Pavla Goranina’’: „Više od 20.000
stanovnika ovog naselja dobilo je konačno svoju dugo očekivanu prvu zdravstvenu
stanicu sa kompletnom opremom i stručnim ljekarskim kadrom“.87 Osnovna škola
‘’Vladimir Perić-Valter’’ proslavila je Dan oslobođenja i Dan svoje škole. Njima su već
osmu godinu dolazili u posjet učenici iz zagrebačke Osnovne škole ‹›Braća Horvat››.
Dvodnevno druženje proveli su na školskim priredbama, razgledanju grada i izletom
na Tjentište.88 Središnji događaj proslave Dana oslobođenja Sarajeva bila je svečana
sjednica Skupštine grada na kojoj je pročitan referat s podsjećanjem na ‘’slavne dane
partizanske borbe’’ i postignute uspjehe u razvoju grada. Također, na vrlo svečan
način su uručene Šestoaprilske nagrade pojedincima i kolektivima – zaslužnim
stanovnicima Sarajeva. Na kraju, prigodan program je svojim sadržajem na umjetnički
način podsjetio na ratnu i revolucionarnu prošlost, kojim je upotpunosti bio protkan
ovaj praznik.89 Dvadesetšesta godišnjica oslobođenja Sarajeva zabilježena je i po
poruci iz filma ‘’Valter brani Sarajevo’’: „(...) I zato kada na filmskoj traci, u ovoj,
jubilarnoj godini revolucije ugledamo djevojke i mladiće što brane Sarajevo, i Valtera
među njima, bez obzira na to što film nije fotografija istorije, zamislićemo ili prisjetiti
se tih ratnih dana, okupiranog ali nepokorenog Sarajeva, u kojem se šaputalo ali
borilo, mrzilo, zato što se voljelo, i ginulo da bi se živjelo (D. Pavičić)“.90 Ova film
– fenomen, kako ga je većina filmskih kritičara ocijenila, Hajrudina Šibe Krvavca,
pušten je u distribuciju 1972. godine.
Nakon slavljeničkih dana, Gradska skupština Sarajeva je sa svim rezimiranim

uspjesima u razvoju, ali i velikim planovima u otklanjanju nedostataka, koji nisu
bili malobrojni, krenula u daljnje projekte koji su nastojali Sarajevo učiniti boljim
mjestom za život.
85
Recitali u Muzeju revolucije. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 9.
86
Međunarodni šahovski turnir u čast godišnjice oslobođenja Sarajeva. Završen treći automobilski ‘’Šestoaprilski
reli’’. Najbolji: Alihodžić, Bukvić, Nikić i Žagovec. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 11.
87
U naselju ‘’Pavle Goranin’’ otvorena ambulanta. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 9.
88
U školi ‘’Vladimir Perić-Valter’’. Čestitke zagrebačkih osnovaca. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 8.
89
Danas u 11 sati u Dvorani ‘’Đuro Đaković’’ svečana sjednica Gradske i opštinskih skupština. Oslobođenje, br. 8206.
Sarajevo, 6.4.1971. 8.
90
Poruka filma ‘’Valter brani Srajevo’’. Kazivanje o nepokorenom gradu. Oslobođenje, br. 8206. Sarajevo, 6.4.1971. 8.


Sljedeća administrativno-teritorijalna reorganizacija učinjena je Ustavom
SFRJ iz 1974., koja je za razliku od prethodne, iz 1963. godine „(...) ne poznaje srez
ili neki drugi drugostepeni oblik u lokalnim zajednicama. Isto tako ovaj Ustav ne
poznaje ni grad kao posebnu društveno-političku zajednicu, nego uvodi pojam
gradske zajednice u koje se opštine u gradovima udružuju i kojima, u zajedničkom
interesu, povjeravaju određena prava i dužnosti. Međutim, za razliku od Ustava SFRJ
koji ne poznaje pojam grada, nego samo gradsku zajednicu opština, Ustav SR BiH
ga uvodi i grad Sarajevo definiše kao posebnu društveno-političku zajednicu“.91 Do
1977. godine urbani i prostorni obuhvat grada Sarajeva činile su četiri općine: Centar,
Novo Sarajevo, Ilidža i Vogošća, a u okviru priprema za XIV. zimske olimpijske igre,
Sarajevo se 1977. proširilo na još četiri općine: Hadžići, Ilijaš, Trnovo i Pale. U isto
vrijeme došlo je do podjele općine Centar na dvije općine: Stari grad i Centar, a od
novosarajevske općine su također formirane dvije općine: Novi grad i Novo Sarajevo.
Sljedeće godine donesen je novi Statut grada Sarajeva (1978.), kojim su definirane
funkcije grada.92 Godine 1977. deset sarajevskih općina bile su vrlo različite prema
osnovnim pokazateljima: veličini teritorije koja im je pripadala, broju stanovnika,
gustini naseljenosti, prema broju zaposlenih u društvenom sektoru itd. Najveću
površinu zauzimala je općina Pale (555 km2), zatim su slijedili: Trnovo (451), Ilijaš
(284), Hadžići (273), Ilidža (165), Stari grad (123), Vogošća (69), Novo Sarajevo
(47), Novi grad (47) i Centar (35 km2). Najveći broj stanovnika bio je u općini Novo
Sarajevo (93.941), zatim su slijedile općine: Novi grad (80.579), Centar (72.583),
Ilidža (57.100), Stari grad (55.985), Ilijaš (24.321), Hadžići (20.895), Vogošća
(18.670), Pale (15.466) i Trnovo (8.147). S obzirom na odnos broja stanovnika
i općinske teritorije, gustina naseljenosti bila je različita, od guste naseljenosti do
rijetko naseljenog prostora. Najgušće naseljena općina bila je Novo Sarajevo (2.074
stanovnika na km2), a zatim su slijedile općine: Centar (1.894), Novi grad (1.033),
Stari grad (533), Ilidža (293) Vogošća (228), Ilijaš (87), Hadžići (73), Pale (29) i
Trnovo (19 stanovnika na km2). Posebno su bile uočljive razlike u broju zaposlenih
u društvenom sektoru. Najveća zaposlenost bila je u općini Centar (45.286), a zatim
su slijedile: Novo Sarajevo (35.968), Ilidža (21.056), Novi grad (14.733), Stari grad
(14.239), Vogošća (6.157), Ilijaš (5.505), Pale (2.713), Hadžići (2.149) i Trnovo (961).
Broj zaposlenih je imao za posljedicu i veliki raspon u dohotcima po glavi stanovnika
u različitim općinama, koji se kretao od 78,14 u Općini Centar do najnižeg 15,04
91
92
Pejanović, M. et al. 2019. 31-32.

Vera Katz
hiljada dinara po stanovniku u Hadžićima.93 Svakako, sve te razlike među općinama

udruženim u Grad Sarajevo bile su veoma izrazite i zahtijevale su mnogo angažmana
od strane gradskih vlasti, od kojih se očekivalo stvaranje boljih uvjeta za njihov razvoj.
„Svih deset općina imale su značajnu političku neovisnost od grada i prepirale su se
u borbi da osiguraju svoj dio (ili više) gradskog budžeta i usluga. Stanovnici manje
urbaniziranih općina su se osjećali zanemarenim u odnosu na urbano jezgro, a oni
u starijim općinama su pokazivali otpor prema visokim troškovima širenja urbane
infrastrukture u ruralna područja“.94
U Sarajevu je nastavljeno osnivanje visokoškolskih ustanova. Osnovana je

Akademija likovnih umjetnosti 30.10.1972. i Fakultet islamskih nauka 29.9.1977.
godine. Osim oblasti obrazovnog sustava, u Sarajevu se nastojao unaprijediti i muzički
život. Uz već postojeće regionalno poznate festivale narodne i zabavne muzike, od
1972. godine se svake godine, polovinom decembra, održavao i festival ozbiljne
muzike pod imenom SVEM (Sarajevske večeri muzike).95 Godine 1975. konačno
je bila završena duga debata i postignut dogovor o planu za Baščaršiju. „Gradska
vlast je očuvala taj dio grada u njegovom tradicionalnom obliku i mnoge objekte
pretvorila u privlačne restorane i radnje. Čak su od drveta ponovo izgrađene radnje
koje su srušene 1945. godine“.96 U pripremama za održavanje Zimske olimpijade,
koju je Sarajevo dobilo na skupštini Međunarodnog olimpijskog komiteta 1978.
u Atini, krenulo se u veliki broj zahtijevnih projekata. Među najvažnijim bili su:
dovođenje prirodnog gasa u Sarajevo i rješavanje zaštite čovjekove okoline, zatim
novi vodovod i novi kanalizacioni sistem s prečistačem u Butilima, izrađivali su se
projekti za Olimpijsko naselje na Mojmilu, naselje Dobrinja, izgradnju sportskih
objekata za potrebe Olimpijade na Bjelašnici, Jahorini, Igmanu i Trebeviću, zatim
za izgradnju modernih saobraćajnica do olimpijskih planina te mnogih sportskih,
hotelskih, ugostiteljskih i drugih objekata neophodnih za doček svjetske skijaške elite,
novinara i gostiju. Također, trebalo je urediti zapuštene i sive fasade na zgradama
u užem dijelu grada. Najuočljiviji je bio urbani preobražaj Marijin Dvora. Između
1970. i 1980. godine izgrađene su moderne zgrade Izvršnog vijeća, Skupštine SR BiH,
dva identična nebodera sa po dvadeset i jednim spratom UNIS-a, poslovne zgrade
preduzeća namjenske industrije. Dok su Sarajlije ova dva tada zadivljujuća nebodera
sa simpatijama nazvali ‘’Momo i Uzeir’’, prema popularnim likovima iz humorističkih
93
94
Donia, R. J. 2006. 263.
95
Žujo, V. 2009. I. i II.
96
Donia, R. J. 2006. 259.

tekstova Nikole Škrbe, hotel ‘’Holiday Inn’’ ocijenili su vrlo negativno, mada je svojim
bojama razbijao sarajevsko sivilo, ali upravo ta žuta boja, im je i najviše smetala. Do
1984. godine Sarajevo je postalo veliko gradilište.97
Popis stanovništva 1981. godine je u novinama najavljen uz naglašavanje

zakonom zagarantirane diskrecije: „Izuzetno, građanin nije dužan da se izjašnjava o
pripadnosti narodu ili narodnosti. Zauzvrat, isti zakon garantuje tajnost svih podataka
prikupljenih popisom. Nema zato nikakvog razloga da građanin prikriva pravo stanje
stvari, da se pri davanju odgovora usteže, pribojava ili na neka pitanja sa podozrenjem
gleda. Jer, svi podaci su službene tajne i neće se koristiti kao individualni, već zbirni.
Individualni se podaci, naime, utapaju u masu i više se ne identifikuju. Imena se u
obradi uopšte ne uzimaju u obzir, nego se prije ulaska u računar pretvaraju u šifre i
redne brojeve. Bez obzira na to što popis neposredno provode popisne komisije u
opštinama, opštinski organi uprave – niti iko drugi osim statističara – nema pravo
uvida u prikupljeni materijal, te ga ne može ni upotrijebiti ni zloupotrijebiti“.98 Jedan
od razloga za javno interveniranje na vidno nepovjerenje građana prema vlasti bila je
porezna politika i uvođenje raznih vrsta taksi.
Od 1971. do popisa 1981. godine populacija Sarajeva se povećala za

89.067 stanovnika i dostigla je broj od 448.519. Međutim, to nije bio najveći porast
stanovništva između dva popisa. Veći porast je zabilježen između 1953. i 1961.
(112.622 stanovnika) te 1961. i 1971. (110.547). „Grad Sarajevo, slično kao i mnogi
drugi mnogoljudniji, a pogotovo republička i pokrajinska sjedišta, u poslijeratnom
periodu, posebno od šezdesetih godina, predstavlja značajno imigraciono područje.
U ukupnom broju stanovnika Sarajeva 1981. godine (448.519) doseljeno stanovništvo
činilo je 51,2 posto (ili 229.798)“.99 Najveći broj stanovnika doselio se iz svih dijelova
Bosne i Hercegovine, a 42.319 lica u Sarajevo je doseljavalo iz susjednih republika i
autonomnih pokrajina: od toga broja, najviše iz Srbije 20.671 (14.851 iz uže Srbije,
3.784 s Kosova i 3.784 iz Vojvodine), zatim iz Hrvatske (9.489), Crne Gore (9.146),
Makedonije (1.899) i Slovenije (1.114).100
Od deset sarajevskih općina, Novo Sarajevo je bilo najnaseljenije sa 94.200

stanovnika, zatim su slijedili: Novi grad (80.559), Centar (72.762), Ilidža (57.243),
97
Žujo, V. 2009. I. i II.
98
Popis stanovništva. Svestrana pomoć građana. Popisivači uspješno obavljaju posao, a informacije o popisu stižu
svakodnevno u Zavod za statistiku SR BiH iz svih 109 bosanskohercegovačkih opština. Zagarantovana diskrecija.
99
Čehajić, J. 1990. 571-572.
100
Isto. 576.

Vera Katz
Stari grad (56.181), Ilijaš (24.316), Hadžići (20.952), Vogošća (18.663), Pale (15.482)
i Trnovo (8.161). Povećanjem brojnosti stanovništva povećao se i broj domaćinstava
na 136.469.101 Razvoj školstva na svim razinama obrazovanja tijekom 36 godina nije
polučilo očekivane rezultate u postignutoj školskoj spremi stanovnika Sarajeva. U
odnosu na kategoriju stanovništva ‘’staro 15 i više godina’’, (kojih je bilo 345.079),
bez školske spreme zabilježeno je 33.507, skoro 10 posto. Nezavršenu osnovnu školu
imalo je njih 59.022; osnovno obrazovanje, kojih je bilo najviše, 83.141; zatim onih sa
školom za kvalificirane i visokokvalificirane radnike 63.383; školom za srednji stručni
kadar 43.561; gimnazijom 21.949; višim obrazovanjem 12.264 i visokoobrazovanih
je bilo 26.123 ili 7,6 posto.102 Prema svim mjerljivim statističkim podacima, od
veličine općinskog teritorija, preko broja stanovnika, gustoće naseljenosti, stupnja
obrazovanja, zaposlenosti u društvenom sektoru, razvijenosti, visine dohotka po
stanovniku i mnogim drugim kriterijima, uočljive su ogromne razlike između općina
iz ‘’užeg gradskog jezgra’’ i onih kasnije pridruženih iz okoline Sarajeva (Pale, Hadžići,
Ilijaš i Trnovo).
Tridesetšestogodišnjica Dana oslobođenja Sarajeva, 1981. godine,

proslavljena je u znaku obilježavanja ‘’40-godišnjice ustanka i socijalističke revolucije
naroda i narodnosti Jugoslavije’’ i „(...) prvi put bez našeg voljenog Tita, rukovodioca,
stratega i velikana naše revolucije, vođe naših naroda i narodnosti, gorostasnog
revolucionara u čijoj smo koloni i pod čijim smo rukovodstvom decenijama sigurno
i smiono išli iz pobjede u pobjedu, na putu revolucionarnog preobražaja naše zemlje.
Drug Tito je naše zastave uzdigao na najveći jarbol slobode i živjeće u našim mislima
i djelima dok postoji svijet na ovoj planeti – rekao je Ljubo Kojo“.103 Tito je dolazio
često u posjetu Bosni i Hercegovini, pa i u Sarajevo, gdje je bio srdačno dočekivan.
„Tokom njegove posljednje posjete, samo nekoliko godina prije njegove smrti 1980.
godine, u grad je ušao sa istoka u Mercedesu sa spuštenim krovom i provezao se
rutom kojom se Franc Ferdinand provezao 1914. godine. Ostario i krupan, Tito je
uspravno sjedio na stražnjem sjedištu auta. Hiljade ljudi koje su čekale pored ceste
nisu ga pozdravile glasnim klicanjem već odmjerenim, svečanim aplauzom. Prisutni
u gomili su to što su ga mogli vidjeti smatrali za izuzetnu čast. Kada je polako izašao
iz auta i ušao u hotel, hor djevojaka u narodnim nošnjama ga je pozdravio uzvikujući
refren ‘Mi smo Titovi, Tito je naš’. Ukratko, njegov prijem više je odgovarao svecu
101
Statistički godišnjak SR Bosne i Hercegovine 1989. 345.
102
Isto. 360.
103
Veliki čas istorije na Vracama u Sarajevu. Zavjet mladosti. Na smotri organizovanoj povodom 6. aprila, Dana
oslobođenja grada, još jednom je potvrđena ljubav i požrtvovanost mladih generacija prema našoj domovini i djelu
druga Tita. Oslobođenje, br. 11790. Sarajevo, 4.4.1981. 3.

nego političkom lideru. Nigdje Tito nije cijenjen više nego u Sarajevu“.104 Veliki skup
održan je na Vracama, kojem je prisustvovalo oko 52.000 ljudi, sa kojega je prvi
put upućen pozdravni telegram Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu Centralnog
komiteta SKJ.105 Aprila 1981. Spomen-park Vraca nije bio potpuno dovršen, ali je
njegovo otvaranje upriličeno iste godine na Dan državnosti Bosne i Hercegovine,
25. novembra, također kao dio proslave 40-godišnjice početka ustanka, s namjerom
isticanja važnosti memorijalne partizanske i socijalističke kulture.106 U sjeni
dramatičnih političkih događaja na Kosovu, šestoaprilska proslava bila je u znaku
naglašenog sjećanja na narodnooslobodilački rat i obećanja da će se istrajati na
socijalističkom i samoupravnom putu razvoja jugoslavenskog društva. Partijski
funkcioneri su se vrlo naglašeno obraćali mladima i u njihovo ime poručivali:
„Poručujemo da ćemo ponovo, na prvom mjestu Titova omladina, ako to zatreba,
kao i u narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji, svi kao jedan, stati na branik naše
Titovske domovine. (...) Bez Tita sa nama, ali s Titom u nama, odlučni smo u izgradnji
naše slobodne socijalističke samoupravne i nesvrstane zajednice zbratimljenih i
ravnopravnih naroda i narodnosti koji su uvijek znali i uvijek će znati da brane i
odbrane tekovine naše revolucije. Sposobni smo i spremni da u svakom momentu
onemogućimo sve što je suprotno ideologiji i politici Saveza komunista Jugoslavije
i razvoju socijalističkog samoupravljanja. Jačajući i razvijajući bratstvo i jedinstvo i
ravnopravnost naših naroda i narodnosti, najodlučnije ćemo se suprotstaviti svim
neprijateljskim, antisocijalističkim i antisamoupravnim tendencijama i pojavama.
Predvođeni Savezom komunista Jugoslavije i Titovim djelom – porukama najvećeg
sina svih naših naroda i narodnosti, prvog vojnika naše revolucije, vizionara i
humaniste, sposobni smo za nova djela i nove pobjede, jer smo Titova omladina
koja ima snagu i nepokolobljiva stvaralačka opredjeljenja da istraje na putu naše
revolucije, na Titovom i našem putu“.107
Središnji događaj proslave, kao i svake godine, bio je svečana sjednica

Skupštine grada, skupština deset udruženih sarajevskih općina i društveno-
političkih organizacija, održana 6. aprila u velikoj dvorani KSC Skenderija. U govoru
predsjednika Skupštine grada, Ante Sučića, prema dobro poznatom scenariju,
ponovljeno je sve kazano na zboru dan ranije na Vracama. S obzirom na ozbiljnost
političke situacije na Kosovu, Sučić je ispred građana Sarajeva poručio: „Sa svim
104
Donia, R. J. 2006. 265-266.
105
Veliki čas istorije na Vracama u Sarajevu. Zavjet mladosti. Oslobođenje, br. 11790. Sarajevo, 4.4.1981. 1.
106
Čusto, A. 2013. 63.
107
Veliki čas istorije na Vracama u Sarajevu. Zavjet mladosti. Oslobođenje, br.11790. Sarajevo, 4.4.1981. 3.

Vera Katz
onim koji pokušavaju da razbiju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, jednu
od najvećih tekovina naše socijalističke revolucije, i integritet naše samoupravne i
nesvrstane socijalističke zajednice, treba se beskompromisno obračunati, najoštrije ih
osuditi i svim sredstvima onemogućiti njegovo djelovanje, ne samo u Prištini nego i u
drugim sredinama. Učesnici svečane sjednice Skupštine grada i udruženih sarajevskih
opština – koja se održava povodom 36-godišnjice oslobođenja Sarajeva – svesrdno
podržavaju poduzete mjere Saveza komunista i organa vlasti SAP Kosovo, SR Srbije
i organa Federacije da se u korijenu suzbije i onemogući neprijateljsko djelovanje
nacionalista i iredentista“.108 Naravno, nije izostalo ni hvaljenje o postignutim
uspjesima, ovaj put čak izrečeno dosta pretjerano i nerealno: „Rezultati poslijeratnog
razvoja Sarajeva vidljivi su na svakom koraku. Godine su premošćavale decenije.
Ono za što su drugima bila potrebna stoljeća, mi smo postigli za manje od četiri
decenije“.109 I sa svečane sjednice upućeni su pozdravni telegrami Predsjedništvu SFRJ
i Predsjedništvu CK SKJ. Proslava je završila scenskim recitalom ‹›Legenda o zemlji
i narodu›› sarajevskog pjesnika Velimira Miloševića, a sarajevski ansambl ‹›Breze’’ i
prisutni su na kraju svečanu sjednicu gromoglasno zaključili pjesmom ‘’Druže Tito,
mi Ti se kunemo’’.
Proslava 36-godišnjice oslobođenja Sarajeva 1981. trajala je nekoliko dana

u svim sarajevskim općinama. Započela je već 1. aprila brojnim manifestacijama,
svečanim akademijama, polaganjem vijenaca, predavanjima učesnika rata, smotrama,
izložbama, marševima tragom oslobodilaca Sarajeva, krosovima učenika i mnogim
drugim svečanostima, u školama, radnim kolektivima, mjesnim zajednicama,
udruženjima itd. Neke od njih su opširno popraćene u novinama, kao npr.: stalna
postavka izložbe ‘’Umjetnost Bosne i Hercegovine 1941-1981.’’ u Umjetničkoj galeriji
BiH; javno snimanje emisije ‘’1000 škola – 1000 radosti’’ za pionire gradskih osnovnih
škola; prijem 88 novih članova u Savez komunista na Ivan-sedlu i uređenje cvjetnjaka
sa 88 ruža ispred Tehničko-remontnog zavoda u Hadžićima;110 Osma izložba likovnih
radova učenika osnovnih škola ‘’Mladi voljenom gradu’’; pionirski marš ‘’Tragom
oslobodilaca Sarajeva’’ na Alipašinom polju; smotra učeničkog stvaralaštva ‘’Titovim
stazama revolucije’’; izložba ‘’Tito na poštanskim markama Jugoslavije i svijeta’’ u
mjesnoj zajednici Kumrovec; tradicionalno ekipno natjecanje u šahu na Vratniku,
u organizaciji dobrovoljnog vatrogasnog društva ‘’Mustafa Dovadžija’’;111 otkrivanje
108
Sarajevo svečano proslavilo 36.godišnjicu oslobođenja. Slobodom premošćena stoljeća. Oslobođenje, br. 11793.
Sarajevo, 7.4.1981. 7.
109
Isto.
110
Dostignuća naše kulture. Zajedništvo društvenog napretka; Zajednička manifestacija učenika osnovnih škola. S
pjesmom do slobode.; Hadžići: ruže i knjižice. Oslobođenje, br. 11790. Sarajevo, 4.4.1981. 1. i 7.
111
Uspomene ne blijede. Najdraže Vratničko jutro. Oslobođenje, br. 11792. Sarajevo, 6.4.1981. 6.

biste posvećene Peri Kosoriću ispred Srednjoškolskog centra u Sarajevu;112 svečana

proslava praznika u OOUR ‘’Koka Kola’’ u Hadžićima,113 itd.
S jedne strane, slavljenici svih sarajevskih općina bili su euforično ponosni na

svoje uspjehe, a s druge, zabrinuti dešavanjima na Kosovu, što su nastojali prevazići
naglašavanjem očuvanja vrijednosti narodnooslobodilačke borbe, čuvanja bratsva
i jedinstva i zaklinjanjem u istrajnosti na Titovom putu u socijalizam, neprekidno
ističući da su svi uspjesi postignuti zahvaljujući pregalaštvu stanovništva pod
vodstvom Saveza komunista. Proslavljajući dan oslobođenja, Sarajevo je bilo ponosno
da „Od oslobođenja do danas u njemu je izgrađeno više od 90.000 stanova. Od
160.000 zaposlenih 80 odsto ih je u privredi. Ovdje su rođeni veliki giganti, poznati
i van granice zemlje, Energoinvest, Unis, UPI, Šipad, Unioninvest i drugi. U gradu
djeluje više od 30 naučnih institucija sa oko 1.600 naučnih radnika. Oko 130.000
osnovaca, srednjoškolaca i studenata stiče znanja u školama i na fakultetima“.114
Nakon pobrojavanja brojnih uspjeha, svečana sjednica Skupštine grada bila je
pravo mjesto za dodjelu nagrada uspješnim pojedincima i kolektivima. Za posebne
zasluge u političkom i privrednom djelovanju, Cvijetinu Mijatoviću i Emeriku Blumu
uručene su Zlatne plakete grada Sarajeva, a Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva
dobilo je petnaest pojedinaca, jedna grupna nagrada dodijeljena je uposlenicima
‘’Energoinvesta’’ za inovacije, a dvije kolektivne nagrade dobili su: GRO ‘’Put’’
Sarajevo i UKUD ‘’Slobodan Princip Seljo’’.115 Bez obzira na mnoge probleme u vezi s
rokovima za završetak objekata za Olimpijadu, sa svečane sjednice Skupštine grada je
poslana optimistična poruka: „Takvo Sarajevo udarnički se sprema da za tri godine –
dostojno Titove Jugoslavije – ugosti sve učesnike Zimske olimpijade, sve ljude željne
mira, drugarstva i slobode u stremljenju ka još nedostignutim. Zbog svega toga:
ovakvo – Titovo Srajevo – uzrastat će još mnogo i još više od visova Jahorine, više od
mjesta gdje se već danas okuplja cijeli svijet“.116
112
Pred Srednjoškolskim centrom otkrivena bista Pere Kosorića. Heroju s ponosom. Oslobođenje, br.11791. Saraje-
vo, 5.4.1981. 9.
113
SLOVIN – OOUR ‘’Koka –Kola’’ Hadžići. To je ono pravo. Oslobođenje, br. 11791. Sarajevo, 5.4.1981. 13. „U
sastavu SOUR ‘’SLOVIN-Ljubljana’’ negdje od početka septembra 1975. godine nalazi se i OOUR ‘’Koka-Kola’’ u
Hadžićima, punionica ovog bezalkoholnog pića za područje Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Dalmacije, sa sto-
varištima u Budvi, Titogradu, Dubrovniku, Metkoviću, Banjaluci i Tuzli, dok se u ljetnoj sezoni otvaraju sezonska
stvovarišta duž jadranske obale“.
114
Uz Dan oslobođenja Sarajeva. Slavljeniku u čast. Za primjer i ponos. Oslobođenje, br. 11792. Sarajevo, 6.4.1981.
(dodatak Oslobođenju). 1.
115
Šesti april – dan oslobođenja Sarajeva. Gradu nema kraja. Motivi snage i ponosa. Oslobođenje, br. 11792. Sarajevo,
6.4.1981. 6.
116
Isto.

Vera Katz

Između dva popisa stanovništva (1981-1991) nije mijenjano administrativno-
teritorijalno uređenje grada. To je bilo desetljeće kada je Sarajevo doživjelo blještave
trenutke tijekom održavanja XIV zimskih olimpijskih igara, ali nakon toga i, duboku
krizu jugoslavenskog društva, koja je i Sarajevo vukla u društveno-politički i
ekonomski sunovrat.
Za održavanje Olimpijskih igara Sarajevo je bilo potpuno spremno, a njeno

otvaranje na stadionu Koševo, 8. februara 1984., s pogledom na izgrađeni veliki
sportski centar Zetra, učinilo je Sarajlije ponosnim, s osjećajem da su središte svijeta
u koji je došlo 1.272 sportista iz 49 zemalja, 7.393 (prema nekim izvorima 7.825)
predstavnika medijskih kuća (2.363 tiskanih i 5.030 elektronskih medija) i oko 22.000
posjetitelja, među kojima su bili istaknuti političari, sportisti, glumci i mnogi drugi
iz miljea svjetski poznatih ličnosti.117 Čak i kada se nedostatak snijega u gradu na dan
otvaranja u sljedeća dva dana popravilo snježnim padavinama, Sarajlije su to smatrale
darom s neba, a viškove snijega su sa gradskih ulica odvozili ‘’udarničkim radom’’,
kako su taj posao starije Sarajlije nazvali, podsjećajući se na vrijeme poslijeratnih
dobrovoljnih akcija. K tome se može dodati i 10.450 volontera angažiranih s puno
entuzijazma u realizaciji igara. S namjerom trajnog sjećanja na igre, otvoren je Muzej
XIV. zimskih olimpijskih igara.
„S lijepim sjećanjima na dvije sedmice u središtvu svjetske pažnje, Sarajlije

su ostavljene da potonu u krizu koja je sve više rasla u Jugoslaviji u drugoj polovini
osamdesetih“.118 U tim godinama duboke krize, na Olimpijadu u Sarajevu su ih
podsjećali samo izblijedjela snježna pahuljica, simbol XIV. zimske olimpijade i maskota
Vučko, koji su našli mjesto u mnogim sarajevskim domovima i izlozima gradskih
suvenirnica.119 U svakodnevnom urušavanju jugoslavenskog društveno-političkog i
ekonomskog sustava građani Sarajeva su se posebno bojali rastućeg nacionalizma.
Tijekom glasnog negodovanja na postupke i događaje u susjednim republikama,
nacionalizam se uvukao i u sve strukture bosanskohercegovačkog društva, a posebno
117
Žujo, V. 2009. II. 564.
118
Donia, R. J. 2006. 275.
119
„Antonić, Miroslav Roko, grafički dizajner, kreirao je simbol XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.
Kombinirao je pet olimpijskih krugova i pahuljicu stiliziranu na temelju elemenata originalnog bosanskog veza“.
(Žujo, V. 2009. I. 51.); „Vučko, stilizirana slika i figura, maskota XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984.
Maskota je odabrana između 1.200 ponuđenih rješenja. Autor Vučka je slovenački slikar i dizajner Joža Trobec.“
(Žujo, V. 2009. II. 545.)

je bio vidljiv u Sarajevu, glavnom gradu, gdje su se nalazile sve bosanskohercegovačke

institucije političkog odlučivanja, ali je bilo i mjesto brojnih protesta i štajkova. Izbori
u novembru 1990. pokazali su nacionalnu podijeljenost stanovništva u svih deset
sarajevskih općina, u kojima se tijekom skoro polustoljetne povijesti javno svakom
prilikom i na svakom javnom mjestu zaklinjalo u bratstvo i jedinstvo i zagovaralo
zajedništvo u višenacionalnom, višereligijskom i multikulturnom društvu. U
gradskim organima vlasti uglavnom se raspravljalo o stranačkoj kadrovskoj politici,
a započeti objekti ostajali su nedovršeni kao simboli nekada uspješnog vremena.
Krajem 80-ih godina jedino je građevinarstvo opstalo, uglavnom, u zoni ilegalne
izgradnje, već kada gradske službe nisu bile sposobne kontrolirati tu djelatnost.
Primjera samovoljnosti i bahatosti pojedinaca i grupa te korumpiranosti u službama
gradske uprave bilo je mnogo. Najviše kontroverzi izazvala je gradnja benzinske
pumpe na Bembaši. Međutim, protesti ogorčenih građana to nisu mogli spriječiti
bez obzira što su se pozivali da je u neposrednoj blizini rezervoara za benzin bila
ruševina derviške tekije koju je izgradio Isa-beg Ishaković,120 a postojala je i emotivna
veza prema izletištu u neposrednoj blizini, na kojem je većina Sarajlija naučila plivati.
Ni izgradnja malog mosta, kao simbola razumijevanja za benzinsku pumpu, nije
umirilo Sarajlije, međutim, bili su nemoćni.
Vrlo brzo nakon izbora slijedio je popis stanovništva. Najavljeni popis 1991.
u Jugoslaviji donio je neke novine o čemu je informirana javnost. „Prvi put u ovom
popisu, u popisnu listu će ući lični i matični broj građana, lica koja prvi put traže
zaposlenje, zanimanje jednog od roditelja, nosilac stanarskog prava ili vlasnik stana
i vjeroispovijest. Paralelno će se pridružiti i popis poljoprivrednih gazdinstava, što je
najveća novina ovog popisa. Izjašnjavanje o vjeroispovijesti stvar je slobodne volje
građana, što znači da je data mogućnost da se na to pitanje i ne odgovori. Građani
će moći da se izjašnjavaju i kao Jugosloveni, mada time ne stiču status naroda ili
narodnosti. Dozvoljene su i druge mogućnosti izjašnjavanja, poput na primjer –
Egipćani, Bunjevci i slično, samo se takvo izjašnjavanje svrstava u rubriku – ostalo
i takođe ne podrazumijeva priznanje etničkog ili nacionalnog opredjeljenja“.121
Kao i 1981. zagarantirana je tajnost podataka.122 Međutim, najveće iznenađenje
za građane Bosne i Hercegovine bila je novinska vijest o dodatnom ‘’kontrolnom’’
popisu: „Specifičnost ovogodišnjeg popisa je u tome što će naknadno, od 14. aprila,
biti izvršena takozvana kontrola popisa. Ovu novinu su predložili u Vladi BiH s
120
Donia, R. J. 2006. 278-279.
121
Danas počinje popis stanovništva Jugoslavije. Stotine hiljada popisivača u akciji. Prvi rezultati u junu. Oslobođen-
je, br. 15367. Sarajevo, 1.4.1991. 1.
122
Počeo šesti poslijeratni popis stanovništva. Tajnost zagarantovana. Oslobođenje, br. 15367. Sarajevo, 1.4.1991. 3.

Vera Katz
namjerom da prikupe na posebnim obrascima podatke o nacionalnoj pripadnosti,

vjeroispovijesti i maternjem jeziku svakog građanina. U tom smislu predloženo je da
se po hitnom postupku Skupštini BiH predloži dopuna Zakona o popisu. Usvajanjem
takve dopune kontrolni popis bi takođe postao zakonska obaveza svakog građanina
ove republike. To znači da bi po završenom redovnom popisu na vaša vrata došli novi
popisivači koji bi na posebnom obrascu prikupili podatke o nacionalnoj pripadnosti
– članova vašeg domaćinstva. Ovaj popis bi trajao mnogo kraće“.123 Sarajlije su to
povezivali sa pobjedom nacionalnih stranaka na izborima novembra 1990. godine i
njihovim potrebama u budućem političkom djelovanju. Poznati novinar Slavko Šantić
je u svojoj kolumni uoči 6. aprila komentirao: „Ako više niste sigurni za šta i zašto ste
nedavno glasali imate priliku da sve to provjerite, potvrdite ili demantujete na novom
popisu stanovništva. A ako ne znate čemu su bili namijenjeni minuli izbori, ko je,
kako i zašto pobijedio, a ko i zašto izgubio – još nije kasno da i to provjerite, potvrdite
ili demantujete. Samo nemojte živjeti u iluzijama. I u jednom i drugom slučaju radi se
o tome da budete temeljito popisani, opisani, dopisani, zapisani ili otpisani. Ukratko
– provjereni i ovjereni“.124
Prema popisu 1991. Sarajevo je imalo 527.049 stanovnika. Najveći broj

stanovnika imala je općina Novi grad 136.616, a zatim su slijedile općine: Novo
Sarajevo (95.089), Centar (79.286), Ilidža (67.937), Stari grad (50.744), Ilijaš (25.184),
Vogošća (24.647), Hadžići (24.200), Pale (16.355) i Trnovo (6.991).125 Prema
nacionalnoj strukturi, najveći broj stanovnika se izjasnilo kao Muslimani (259.470),
zatim Srbi (157.143), Hrvati (34.873), Jugoslaveni (56.470), Crnogorci, Slovenci i
Makedonci (4.258), kao nacionalne manjine 3.510 (Romi, Albanci, Ukrajinci, Mađari,
Talijani, Česi, Poljaci, Nijemci i Jevreji), neizjašnjeni 3.299 (koristeći čl. 41. Ustava
SFRJ prema kojem se nisu morali izjasniti), nepoznato 3.758 i ostalo 806, a onih koji
su se izjasnili kao Bosanci, Hercegovci, katolici i pravoslavci, bilo je 3.462.126 Popis
stanovništva 1991. bio je zanimljiv i prema kreiranju nekih četrdesetak izjašnjavanja,
kombiniranjem različitih nacionalnih, vjerskih i regionalnih pripadnosti, kao npr.:
Muslimani-Bosanci, Bosanci-Bošnjaci, Muslimani-Jugoslaveni, Bosanci-Muslimani,
Bosanci-Hrvati, Hrvati-Bosanci, Bošnjaci-Jugoslaveni, Srbi-Hrvati, Hrvati-Srbi,
Bosanci-Hercegovci, Bosanci-katolici, Bošnjaci-Srbi, Krajišnici, Muslimani-Hrvati,
Hrvati-Bošnjaci itd., što se može objasniti i određenim vidom otpora prema
123
Dodatni ‘’kontrolni’’ popis. Oslobođenje, br. 1.4.15367. Sarajevo, 1.4.1991. 3.
124
Spor/ed/ne stvari. Praznik u Sarajevu. Oslobođenje, br. 15371. Sarajevo, 5.4.1991. 2.
125
Donia, R. J. 2006. 293.
126
Katz, V. 2017. 237.

novonastaloj političkoj situaciji i rastućem nacionalizmu.127 Svakako, tronacionalnoj

političkoj vlasti u Bosni i Hercegovini nije odgovarao ovakav način izjašnjavanja,
o kojem su se i prije popisa stanovništva u Sarajevu pravile šale, pa je vjerojatno
unaprijed trebalo zakonski osigurati dodatni ‘’kontrolni’’ popis jer je bilo važno u
općinama dobiti jasno izjašnjenu nacionalnu većinu. Za nacionalne vođe najveći
interes bio je pridobiti one koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni i neizjašnjeni, kojih
nije bio mali broj.128
Proslava Dana oslobođenja Sarajeva bila je u atmosferi napetosti, različito

su se komentirali ozbiljni oružani incidenti u Hrvatskoj, koje su dobri poznavatelji
prilika okarakterizirali početkom rata, dok građani Sarajeva još uvijek nisu bili
svjesni ratne opasnosti. Povodom 6. aprila, sarajevskom Oslobođenju intervju je dao
gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, koji je objavljen na 13. stranici, što govori
o sasvim drugačijem odnosu prema do tada važnom datumu iz povijesti Sarajeva.
Između ostalog, na postavljeno novinarsko pitanje kako će se 6. april obilježiti ove
godine, gradonačelnik je odgovorio: „Otkako sam došao na mjesto predsjednika
Skupštine grada, ovaj praznik nisam nikad negirao. To je već na neki način postao
praznik dijela naroda koji živi u ovom gradu. I moj stav, općenito prema tom
prazniku je da je to praznik Sarajlija. Da li će se on zadržati ovakav kakav jeste, to
je druga stvar. Ja bih o tome imao dvije opaske: jedna je vezana za Šestoaprilsku
nagradu. Ostajem pri ubjeđenju da bi ona trebala promijeniti svoje ime i da se zove
Nagrada grada Sarajeva. I drugo, mislim da bi se trebala dodjeljivati krajem godine,
jer svugdje na svijetu se na kraju godine povlači crta. Povodom 6. aprila u gradu će
se održati niz aktivnosti. Što je god bilo lani, biće i ove godine. Gradska skupština će
održati svoju svečanu sjednicu i po prvi put u istoriji ovog grada, ta će sjednica, kako
sam obaviješten biti direktno prenešena putem Trećeg programa Televizije Sarajevo.
Mi ćemo kao i što se do sada radilo, položiti vijence na Vracama. Hoću da kažem i
to da Vraca treba posmatrati kao spomenik svih Sarajlija, jer tu nisu samo ukopani
borci, već i žrtve fašističkog terora. Jedan ogroman broj svih nacionalnosti, naših
prijatelja, komšija, rođaka, braće, sestara, i to trebamo da gledamo sa tog aspekta.
Čitav svijet slavi pobjedu nad fašizmom i zašto mi ne bismo slavili svoje praznike
i tako se na neki način uklapali u Evropu. Da sve ovo ne pričam u ovim svečanim
trenucima, želim da svim dobitnicima Šestoaprilske nagrade čestitam na priznanju i
nadam se da ću im to gradsko priznanje i lično uručiti, veli Kreševljaković“.129 Odnos
127
Isto. 219.
128
Katz, V. 2017. 237. Etnička obilježja stanovništva. Rezultati popisa za Republiku i po općinama 1991. Statistički
bilten 233. Sarajevo. Zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine. 1993.
129
Otvoreno sa gradonačelnikom prof. Muhamedom Kreševljakovićem. Sarajevu ne trebaju opštine. Građaninu su
važne dvije stvari: čistoća i saobraćaj i mi to moramo riješiti. Starni kapital ‘’biber po pilavu’’. Koliko košta opštinska
administracija? Referendum za ukidanje opština ako bude potrebno. Oslobođenje, br. 15371. Sarajevo, 5.4.1991. 13.

Vera Katz
novofomirane tronacionalne stranačke vlasti prema obilježavanju Dana oslobođenja

Sarajeva potpuno je vidljiv iz ovog gradonačelnikovog intervjua.
Svečana sjednica Skupštine grada održana je 5., a ne 6. aprila. Proslavi su

prisustvovali Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ, Biljana Plavšić i Stjepan
Kljuić, članovi Predsjedništva BiH, Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade BiH,
predstavnici JNA, vjerskih zajednica, bivši gradonačelnici i mnogi drugi. U svom
govoru, gradonačelnik Kreševljaković, historičar, nije se na samom početku osvrnuo
na 6. april 1945., kako je to bilo uobičajno tijekom svih proslava nakon oslobođenja,
već se vratio daleko u prošlost: „Naziv Sarajevo prvi put se pominje 1507. godine, a
potiče od turskog izraza ‘Saraj-ovasi’, što znači konak-polje. Tolerantni međureligijski
i međunacionalni odnosi karakteristični su za Sarajevo još od turskog doba. (...)
Period od šestog aprila prošle, do šestog aprila ove godine, karakterišu promjene u
političkom sistemu zemlje. To je period u kome se afirmiše demokratija, u kojem
je model partijske države doživio svoj istorijski poraz, otvarajući širom prostor
konkurenciji ideja i ideologija. Slobodnim formiranjem političkih stranaka i
reformom skupštinskog sistema stvoreni su uslovi demokratskog funkcionisanja.
Tako umjesto jedne, devet partija je učestvovalo u izborima i voljom naroda
pobijedile su tri nacionalne stranke Srba, Hrvata i Muslimana. Govoreći o drugom
svjetskom ratu i učešću građana Sarajeva u borbama, Kreševljaković je istakao: –
Sarajevo je bilo jedan od najvećih centara ilegalnog rada i njegovi ilegalci, zajedno
sa ostalim borcima, ginuli su na ulicama grada, braneći njegove žile kucavice od
fašista, koji su povlačeći se u bijesu, uništavali sve iza sebe. Svečana sjednica je ovim
završena, bez neke pompe i kulturno-umjetničkog programa, što je bila karakteristika
minulih obilježavanja ovog praznika, samo su amfiteatar DPO (Društveno-političkh
organizacija, op. a.) krasile zastave SFRJ, Republike i grada“.130 Za razliku od kratkog
izvješća s izvodima iz govora gradonačelnika Kreševljakovića, koji je objavljen na
15. stranici Oslobođenja, na prvoj stranici istog broja javnost je obaviještena da su
na svečanoj sjednici Šestoaprilske nagrade dobila dva kolektiva i šestoro pojedinaca,
koje im je uručio Dževad Čelić, predsjednik žirija.
U Oslobođenju, za javnost je izostala informacija o polaganju vijenaca na

Vracama i drugim spomen obilježjima i grobovima palih boraca, a Vladimir Perić-
Valter nije ni spomenut. Međutim, urednici ovog dnevnog lista nisu izostavili
obilježavanje praznika na Vratniku, pa se može pretpostaviti da je bilo takvih
130
Povodom 6. aprila – Dana oslobođenja Sarajeva – održana svečana sjednica Skupštine. Živjeli smo i živimo za-
jedno. U prisustvu brojnih gostiju praznik je obilježen skromno, a jedini govornik bio je gradonačelnik Muhamed
Kreševljaković. Oslobođenje, br. 15372. Sarajevo, 6.4.1991. 15.

manifestacija i drugdje, samo što nisu odgovarale novoformiranoj političkoj vlasti,

pa su izostavljene u najčitanijem dnevnom listu. Za razliku od sjednice Skupštine
grada, slavlje na Vratniku je održano u socijalističkom duhu proslave. „Obilježavajući
pedesetogodišnjicu ustanka naroda i narodnosti BiH i Jugoslavije, Dan oslobođenja
Sarajeva i opštine Stari grad, sinoć je u organizaciji Opštinskog odbora SUBNOR-a Stari
grad na Vratniku održan tradicionalni narodni zbor. Prije početka zbora delegacija
grada i starogradske opštine položila je vijence na spomen-ploču na Višegradskoj
kapiji i na spomen-obilježje narodnom heroju sa Vratnika Mustafi Dovadžiji. Član
Saveza odbora Udruženja boraca Jugoslavije, prvoborac Esad Cerić, obraćajući se
okupljenima na Vratniku i podsjećajući ih na narodnooslobodilačku borbu i trenutno
aktuelne političke događaje, između ostalog, je rekao: – Borce iznenađuje sve veći broj
ljudi koji sve češće falsifikuju događaje iz NOR-a, pa tako čine i današnji političari.
(...) Zbog svega toga mi smo još više ponosni na našu borbu protiv fašizma, jer ona
je bila revolucionarna i borba za bolju socijalno-političku i pravedniju Jugoslaviju. I
oko uloge Tita u NOR-u, a naročito u poslijeratnom razdoblju, ima mnogo nagađanja
i neistina. On je imao svojih grešaka, ali je neosporno da je Tito najveća legenda
narodnooslobodilačke borbe. I na kraju govoreći o političkim svađama u Jugoslaviji
i njenom razjedinjenju, Cerić je rekao da su borci u zemlji za suverenu Bosnu i
Hercegovinu i federativnu Jugoslaviju“.131
Manifestacije u školama nisu zabilježene, a zanimljiva je jedna, jedina o kojoj

se izvijestilo, o proslavi Dana oslobođenja u vrtiću ‘’Crveni makovi’’. Predškolska
djeca su nosila transparente na kojima je pisalo: ‘’O Sarajevu sanjam’’, ‘’Sarajevo
mi je u duši’’, ‘’Sa Sarajevom se družim’’, ‘’Mir’’... Naime, „juče je u povodu Dana
oslobođenja grada ovdje priređen prigodan program i mala svečanost za djecu koja
na jesen polaze u školu. U ovim vremenima prepunim neizvjesnosti, kako smo čuli,
ovi mališani su pokrenuli akciju za mir. Djeca taj mir vide u proljeću, u visibabi, u
ljubičici, u maku, u igri, u druženju, u ljubavi. U sreći koja ne može biti samo moja
već i tvoja“.132 Ovaj primjer je samo jedan od načina transformacije praznika, u ovom
slučaju kada su se u organizaciji odraslih koristila čak i predškolska djeca.
Bilo je uvriježeno mišljenje da je Tito najsrdačnije i najtoplije dočekivan u

Sarajevu. O njemu se uvijek govorilo biranim riječima, punim zahvale, poštovanja,
zaklinjanja na vjernost i slično. Međutim, Dan oslobođenja Sarajeva 1991. završen je
5. aprila u amfiteatru Doma mladih na Skenderiji, koju je Tito otvorio 1969. godine
131
Narodni zbor na Vratniku. Za suverenu BiH i federativnu Jugoslaviju. Oslobođenje, br. 15372. Sarajevo, 6.4.1991.
15.
132
Mališani vrtića ‘’Crveni makovi’’. Mir visibabi, proljeću. Oslobođenje, br. 15372. Sarajevo, 6.4.1991. 13.

Vera Katz
premijerom filma Bitka na Neretvi. Za praznik u Sarajevu, upriličena je monodrama

‘’Tako je govorio Broz’’, beogradskog glumca Tihomira Arsića. Novinsko izvješće
bilo je sljedeće: „Kao što reče autor, tekstovi koje je sinoć govorio autentični su i
nastali u periodu od rata do Titove smrti. O monodrami koja je dosada izvođena
200 puta ne treba trošiti riječi. Tika Arsić je samo njemu svojstvenom glumačkom
hladnokrvnošću nasmijavao publiku do suza, govoreći Titova shvatanja umjetnosti,
novinarstva, partije, kapitalizma ... No, ono što treba istaći, uokviriti zlatnim slovima,
jeste velika humanost Tihomira Arsića koji je cjelokupan prihod ostvaren od dvije
sinoćne predstave, zajedno sa Domom mladih podario djeci od autizma. Svaka
čast!“.133 Kako je publika doživjela i komentirala karikiranje Titovih izjava u ovoj
predstavi nije zabilježeno u Oslobođenju, ali sigurno je da je smijeh vrlo brzo nestao
pred sve ozbiljnijom političkom i ratnom situacijom u Jugoslaviji. Nije trebalo dugo
čekati, samo godinu dana, da Sarajlije dožive opet okupaciju, nakon 47 godina mira.
6. april 1992.
Na proslavama Dana oslobođenja Sarajeva bezbroj puta se ponavljalo da su
partizanski borci dolazili sa istočnog prilaza gradu, u noći između 5. i 6. aprila 1945.
godine. Na žalost svih Sarajlija, 6. aprila 1992. godine iz tog istog pravca dolazila
je okupacija. „Dok su ekstatični populisti govorili o ostavkama nacionalista u noći
između 5. i 6. aprila, srpske paravojne snage i artiljerija JNA su napadali centar
grada. Srpske paravojnike koji su pokušali ući u grad s istočnog kraja od Pala kroz
tunel Lapišnica su odbile specijalne jedinice vladinog MUP-a pod komandom
Dragana Vikića. Granate su ispaljene na nekoliko sela na rubu općine Stari Grad.
Tim promatrača koji je narednog dana posjetio selo Jarčedoli, vidio je uništene
domove i osjetio miris paleža. U delegaciji je bio zamjenik komandanta Druge
vojne oblasti JNA, koji je izrazio sućut i ponudio pomoć. Zaprepašteni stanovnici
su teško kontrolirali svoj gnjev prema JNA, koju su smatrali odgovornom za napad;
nijedna druga oružana sila nije imala artiljerijsko oružje. Lokalno stanovništvo je
izjavilo da je troje ljudi smrtno stradalo u granatiranju. (...) Pokret Valter je podlegao
usljed brutalnosti SDS-a 6. aprila, tačno 47 godina nakon što je Vladimir Perić-Valter
poginuo u borbi protiv nacista. (...) Tog popodneva JNA je proširila napad na grad.
Granate su pogodile tramvajsku remizu, što je bio prvi u nizu napada sa brda na
glavni oblik prevoza u Sarajevu. Minobacačka i artiljerijska vatra su zasule centar
grada. Jedinice JNA su preuzele kontrolu na sarajevskom aerodromu Butmir, tvrdeći
133
‘’Tako je govorio Broz’’ u izvedbi Tihomira Arsića. Sav prihod oboljeloj djeci. Oslobođenje, br. 15372. Sarajevo,
6.4.1991. 15.

kako samo žele osigurati aerodrom i razdvojiti sukobljene strane“.134 Sarajlije nisu ni
slutile da ih čeka četvorogodišnji život, ali i smrt, u opkoljenom Sarajevu.
Tijekom opsade Sarajeva ljudi su se prisjećali te prepričavali događaje iz

prošlog vremena, mirnodopskog razvoja grada. Svaka srušena ili zapaljena zgrada ih
je podsjećala na vrijeme kada su se gradile, na ljude s kojima su radili, na mladost,
Vijećnica na studentske dane, Vraca, do kojih nisu mogli doći, na velike narodne
zborove, na putu prema izletištu Trebević, Dom mladih na koncerte, Ilidža na izlete
do Vrela Bosne i puno toga. Iznad svega, nisu mogli shvatiti dojučerašnje sugrađane,
koji su stali na stranu agresora, protiv grada koji ih je prihvatio, u kojem su se školovali
i radili. U krajnjoj oskudici i strahu od granata i snajpera prepričavali su događaje,
doživljaje i iskustva iz prošlih dana, godina i desetljeća, valorizirajući prošlost u
uvjetima kakve Evropa nije doživjela poslije Drugog svjetskog rata. Otvorile su se i
mnoge teme o kojima se tijekom socijalizma nije smjelo u javnosti govoriti. Sjećanja
na život u socijalizmu i na socijalističke praznike, osobito šestoaprilske i prvomajske,
uz organiziranje različitih vidova duhovnog i kulturnog otpora primitivizmu, svakako
je jedna od tema za istraživanje iz povijesti Sarajeva pod opsadom.
Zaključak
Kada je 2. januara 1990. godine sarajevsko Oslobođenje izašlo bez zaglavlja

– Druže Tito mi ti se kunemo – bilo je jasno da će se promijeniti i odnos prema
socijalističkim praznicima, odnosno prema interpretaciji skoro pedesotogodišnje
prošlosti. Do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini, pa tako i u
Sarajevu, socijalistički praznici obilježavani su s puno različitih manifestacija, slavlja,
obećanja, zaklinjanja u bratstvo i jedinstvo, otpora narušavanju dobrosusjedskih
odnosa i iskazivanja želje za mirom u jugoslavenskoj zajednici. Kako su se u Jugoslaviji
od kraja šezdesetih godina pojavljivali sve veći međurepublički i ekonomski problemi,
tako su se u Sarajevu / Bosni i Hercegovani, naglašenije i masovnije obilježavali
socijalistički praznici, pa tako i Dan oslobođenja Sarajeva. Svakog desetljeća se
povećavao broj manifestacija, mjesta sjećanja i monumentalnih spomenika, na kojima
se njegovalo sjećanje na partizansku borbu, poginule heroje rata i na Tita koji se
nalazio na vrhu memorijalne hijerarhije, postavljajući na široku osnovicu te piramide
partizane i njihove žrtve, najzaslužnije za oslobođenje 1945. godine i za mirnodopski
razvoj socijalizma. Prema popularnosti, u Sarajevu se jedino Vladimir Perić-Valter
približavao statusu Tita. Međutim, višestranački izbori su polako brisali Valterovo
134
Donia, R. J. 2006. 312.

Vera Katz
ime, a fraza I poslije Tita, Tito, potpuno je nestala. Osim sjećanja na događaje i iskustva
iz socijalizma, u javnosti su se sve češće pojavljivali iskazi iz dotada ‘’prešućene’’ ili
‘’zabranjene povijesti’’, za koju se, s jedne strane, javnost zanimala s interesom, a s
druge, u tome se prepoznavalo vraćanje na predsocijalističko vrijeme ‘’bratoubilačkog
rata’’. Međutim, val slobodnijeg mišljenja i govora vrlo brzo je zapljusnuo rat, 5/6.
aprila 1992. godine u Sarajevu, prema mišljenju mnogih, okrutniji i s mnogo težim
posljedicama za grad i Bosnu i Hercegovinu, nego onaj prethodni.
Summary
FROM THE HISTORY OF SARAJEVO THROUGH THE PRIZM OF

CELEBRATING LIBERATION DAY IN THE CENSUS YEARS (1948-1991)
As a remembrance of April 6, 1945, when Sarajevo was liberated at the end of World
War II, Sarajevo was celebrated during socialism – the Liberation Day of Sarajevo. It
was always an opportunity for politicians to remind the population of the partisan
struggle, the victims of the war, and the successes achieved in social, economic, and
cultural terms. In 1991 Sarajevo had a population of 527,049 (in 1948=113,769).
The celebration was attended by the entire population of the city, which was also
considered an obligation, from children in schools, through work collectives to the
highest political institutions. An analysis of the contents of the prepared events,
recorded in the daily Oslobodjenje, shows that the number of events, memorial sites
and monumental monuments has increased over time. As the crisis in the Yugoslav
society grew deeper, the need for peace, tolerance, brotherhood-unity and coexistence
among different peoples and national minorities was louder at the celebrations. The
celebration of Sarajevo Liberation Day in its original form disappeared in the early
1990s, when national parties of Muslims, Serbs and Croats won the multi-party
elections in November, 1990.
Key-words: Bosnia and Herzegovina, Sarajevo Liberation Day, April 6, Census –

demography, Sarajevo City Council.

IZVORI I LITERATURA
Izvori:
Objavljeni izvori:
- ZAVNOBiH – dokumenti 1945. Knj. II. 1968. Sarajevo: IP Veselin Masleša.
Statističke publikacije:
- Službeni list NR BiH, 29/1945.
- Službeni list NR BiH, 50/1946.
- Službeni list NR BiH, br. 1/1947.
- Službeni list FNRJ, br. 43/1950.
- Službeni list SR BiH, br. 14/1963.
- Statistički godišnjak 1945-1953. Narodna Republika Bosna i Hercegovina.
Sarajevo 1954. Zavod za statistiku i evidenciju.
- Statistički godišnjak SR Bosne i Hercegovine 1989. God. XXIII. Sarajevo.
Republički zavod za statistiku.
- Etnička obilježja stanovništva. Rezultati popisa za Republiku i po općinama
1991. Statistički bilten 233. Sarajevo 1993. Zavod za statistiku Republike
Bosne i Hercegovine.

Štampa:
- Oslobođenje. Sarajevo.
Kronologije:
- Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919-1979. Tom III. 1945-1979. Beograd.
1980. Narodna knjiga - Institut za savremenu istoriju.
Literatura
- Cipek, Tihomir. 2009. Sjećanje na 1945: čuvanje i brisanje. O snazi obiteljskih
narativa. u: Sulejman Bosto i Tihomir Cipek (ur.), Kultura sjećanja: 1945.
Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb. Disput. 155-165.

Vera Katz
- Čehajić, Jasmina. 1990. Imigrantsko stanovništvo udruženih opština s

područja grada Sarajeva – neka obilježja prema popisu stanovništva 1981.
Godine. u: Nusret Šehić (ur.), Migracije i Bosna i Hercegovina. Sarajevo.
Institut za istoriju u Sarajevu, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa.
571-584.
- Čusto, Amra. 2013. Uloga spomenika u Sarajevu u izgradnji kolektivnog
sjećanja na period 1941-1945. I 1992-1995. – komparativna analiza. Sarajevo.
Institut za istoriju. Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Sarajevo.
- Donia, Robert J. 2006. Sarajevo : biografija grada. Sarajevo. Institut za istoriju.
- Forto, Fedžad. 2007. Stambena politika u Sarajevu 1945. U: Vera Katz (ur.),
Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije – zbornik radova. Sarajevo.
Institut za istoriju. 285-296.
- Forto, Fedžad. 2011. Sarajevo 1945. Uspostava nove vlasti i stvaranje novog
identiteta. u: Husnija Kamberović (ur.), Identitet Bosne i Hercegovine kroz
historiju, knj. 2 – zbornik radova. Sarajevo. Institut za istoriju. 105-125.
- Kamberović, Husnija. 2000. Prema modernom društvu – Bosna i Hercegovina
od 1945. do 1953. godine.Tešanj. Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj. 176-
178.
- Katz, Vera. 2008. Administrativno-teritorijalno uređenje u funkciji
organizacije vlasti u Bosni i Hercegovini. u: Historijska traganja, br. 1/2008.
Sarajevo. Institut za istoriju. 125-178.
- Katz, Vera. 2017. O nacionalnim manjinama u Bosni i Hercegovini i Sarajevu
tijekom socijalizma. u: Enes S. Omerović (ur.), Historijski pogled na razvoj
i položaj nacionalnih manjina u Sarajevu i Bosni i Hercegovini – zbornik
radova. Sarajevo. Udruženje za modernu historiju/Udruga za modernu
povijest (UMHIS). 197-243.
- Katz, Vera. 2019. Proslava ZAVNOBiH-a 1969. Godine. u: Međunarodna
naučna konferencija: 75. Godišnjica Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a: Povijesna
utemeljenost obnovljene državnosti Bosne i Hercegovine u 20. i 21. stoljeću.
ANUBiH. Posebna izdanja, knj. CLXXIX. Odjeljenje društvenih nauka, knj.
11/1. Odjeljenje humanističkih nauka, knj. 46/1. Sarajevo. Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 219-247.
- Ličina Ramić, Aida. 2017. Od ekološke katastrofe do olimpijskog grada –
Sarajevo 1971-1984. U: Amir Duranović (ur.), Poplava, zemljotres, smog
– zbornik radova. Sarajevo. Udruženje za modernu historiju/Udruga za
modernu povijest (UMHIS). 115-147.
- Milidragović, Duško. 1984. Komunalno uređenje grada Sarajeva. Sarajevo.

Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SR Bosne i Hercegovine.

- Omerović, S. Enes. (ur.) 2017. Historijski pogled na razvoj i položaj nacionalnih
manjina u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Sarajevo. Udruženje za modernu
historiju/Udruga za modernu povijest (UMHIS).
- Pejanović, Mirko; Domazet, Anto; Osmanković, Jasmina i Sadiković, Elmir.
2019. Sarajevo grad i regija u vremenu i prostoru – studija. ANUBiH. Posebna
izdanja, knj. CLXXVIII. Odjeljenje društvenih nauka, knj. 10. Sarajevo.
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
- Žujo, Valerijan. 2009. Leksikon Sarajeva, I. i II. Sarajevo. Mediapress.

TRANSFORMACIJA SARAJEVA 1970-IH: NEKI ASPEKTI
RAZVOJA GRADA
Aida Ličina Ramić
Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju

Sarajevo je tokom socijalističkog razdoblja doživjelo potpuno
transformaciju, iz „zaboravljenog grada’’ u metropolu koja je zahvaljujući
organizaciji XIV Zimskih Olimpijskih igara 1984. godine dobila svjetsku slavu.
U toj transformaciji 1970-te godine bile su ključno razdoblje. Zahvaljujuči nizu
projekata, a ponajviše Projektu zaštite čovjekove okoline, grad je dobio priliku
da se preobrazi. Teritorijalno-administrativno proširenje okvira grada, koje je
uvećalo njegovu teritoriju za četiri i pol puta, kao i transformacija društvene
strukture stanovništva, uslijed teritorijalnog proširenja, migracija i prirodnog
priraštaja, samo su neki od obrazaca na osnovu kojih se mogu sagledati
promjene u Sarajevu u tom periodu.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Sarajevo, urbanizacija, ZOI

‘84, teritorijalno-administrativna organizacija, demografska struktura
stanovništva.
Ubrzani modernizacijski i urbanizacijski procesi koji su obilježili

jugoslavensko i bosanskohercegovačko društvo poslije Drugog svjetskog rata bez
sumnje su neke od najznačajnijih karakteristika tog historijskog razdoblja. Pri
tome, treba naglasiti da se pod urbanizacijom, sa stanovništa različitih definicija
tog pojma, posebno socioloških, može podrazumijevati sveukupna transformacija
od one prostorne do društvene (prostorno širenje gradova, porast broja stanovnika,
promjena zanimanja stanovništva, promjena načina života i niz drugih pojava).1
Sedamdesete godine se u jednu ruku mogu posmatrati kao prekretno

razdoblje, bilo da se misli na društvene, ekonomske pa i političke promjene u to
vrijeme. Premda su se znaci ekonomske krize mogli nagovijestiti, te da je početkak
1
Vojislav Đurić, „Urbanizacija kao proces širenja gradskog načina života“. Zbornik za društvene nauke. Novi Sad:
Matica Srpska. br. 54, 93.

Aida Ličina Ramić
1970-ih obilježen burnim previranjima na političkoj sceni ovo razdoblje je, kako je to
nominovao svojom knjigom hrvatski historičar Igor Duda, za jugoslavensko društvo
predstavljalo vrijeme „pronađenog blagostanja’’.2
Sarajevo, bosanskohercegovački republički centar, od početka uspostave

socijalističke vlasti pa do konca 1970-ih doživio je potpunu transformaciju. Od grada
koji se razvijao na samoj margini u odnosu na druge republičke centre do izbora
za svjetsku prijestolnicu jednog od najprestižnijih sportskih takmičenja, Olimpijskih
zimskih igara 1984. godine.
Segmenti po kojima se urbana, pa i svaka druga, transformacija jednog grada

može pratiti su različiti, s obzirom da se radi o jednom složenom procesu, kako je
to na početku ovog rada istaknuto, bilo da je riječ o demografskim, prostornim,
društvenim promjenama ali i nizu drugih pokazatelja.3 Konture transformacije
grada tokom 1970-ih godine bile su neraskidivo vezane uz mnoge komponente ali
posebno su izražene kroz teritorijalno-administrativnu organizaciju grada i njene
promjene, ali i transformaciju demografske strukture stanovništva u tom periodu.
Teritorijalno-administrativni razvoj grada je jedan od faktora koji

nesporno ukazuje na promjene, odnosno u ovom slučaju rapidno širenje i razvoj
Sarajeva. Kraj rata 1945. godine i oslobođenje grad je dočekao u lošim uslovima
sa skoro nepromijenjenom teritorijalno-administrativnom organizacijom još iz
austrugarskog razdoblja. U međuratnom periodu razvoj Sarajeva je stagnirao pa se
moglo reći da je to bio „zaboravljeni grad’’.4 Uspostavom nove vlasti i prve decenije
u razvoju grada bile su obilježene čestim administrativno-teritorijalnim izmjenama,
kako nominalnim tako i onim suštinskim. Grad se kontinuirano širio pripajanjem
okolnih, njemu gravitirajučih teritorija. Sredinom 1950-ih teritorij grada činile su
općine: Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo, Vogošća i Ilidža. Godine 1953. površina
grada obuhvatala je 134km², a skoro pa tri decenije kasnije, početkom 1970-ih,
površina grada obuhvatala je 486 km² površine sa četiri pripadajuće općine: Centar,
Novo Sarajevo, Ilidža i Vogošća.5
2
Igor Duda, Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 11980-ih. Zagreb:
Srednja Europa, 2010.
3
Segment prostorne transformacije grada tokom kasnog socijalizm predstavljen je u radu Amre Čusto ‘’Urbane
transformacije Sarajeva u socijalizmu’’. U: Prilozi historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji (ur. Husnija
Kamberović). Sarajevo: UMHIS, 2017 (211-231).
4
Robert J. Donia. Sarajevo – biografija grada. Sarajevo: Institut za istoriju, 2004. 155; Seka Brkljača. „Regulativa o
gradovima u Bosni i Hercegovini 1878-1941“. Prilozi, Sarajevo: Institut za historiju, br. 45, 2016. str. 144.
5
Duško Milidragović. Komunalno uređenje grada Sarajeva. Sarajevo: Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list
SRBiH. 1984.; Aganović, Midhat. Graditeljstvo i stanje drugih djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima.
Sarajevo: Svjetlost, 2009. 142; Statistički godišnjak Sarajeva. Sarajevo: Republički zavod za statistiku.

Transformacija Sarajeva 1970-ih: neki aspekti razvoja grada
Grad se širo postepeno, pripajanjem okolnih teritorija perifernim općinama u

njegovom sastavu. Ipak, tokom 1970-ih došlo je do najvećeg proširenja teritorije
grada. Odlukom Skupštine grada Sarajeva 1977. godine u sastav grada priključene su
i općine Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo čime je teritorija proširena skoro za četiri i pol
puta, na ukupno površinu od 2.098 km².6
Ovim proširenjem i reorganizacijom gradu su pripojeni ogromni gravitirajući

prostori i time su otvoreni procesi koji su imali posljedice kako na užu gradsku
jezgru tako i na pripojene općine, odnosno širi gradski prostor. U novopridruženim
općinama pokrenut je proces snažne urbanizacije koja je i do tada dijelom zahvatila
ta područja, kroz organizaciju bolje putne infrastrukture, povoljnijih uslova za
život prigradskom stanovništvu, kvalitetnije zdravstvene zaštite, obrazovanja i
slično. S druge strane, za gradsko stanovništvo, pripajanje ovih općina, stvorilo je
prostor i mogućnost za poboljšanje svakodnevnog života i razvijanja novih navika
i načina života u gradu, otvaranjem novog prostora za odmor i rekreaciju. Prema
nekim podacima, Sarajevo je 1976. godine na jednog stanovnika imalo tek 5.2m²
parkovske površine, što je u odnosu na druge veće regionalne i republičke centre bilo
nezadovoljavajuće (Banja Luka 16.65 m², Ljubljana 14.88 m², Zagreb 12 m², Zenica
7.16m²).7 Duško Milidragović, autor monografije o komunalnom uređenju grada
Sarajeva u socijalizmu, proširenje gradske teritorije i važnost rekreacionog prostora
je objasnio na sljedeći način: „Čovjek u gradskoj zajednici ne zadovoljava ukupnost
svojih potreba u jednoj opštini, pa je grad u njegovom svakodnevnom životu jedna
složena cjelina u kojoj su pojedine opštine ili gradska naselja samo specijalizovani
prostori sa posebnim funkcijama’’.8
Tokom procesa priključenja novih općina vođene su brojne rasprave te je

i javnost redovno informisana o tome kako teče proces priključenja uz isticanje
pozitivnih aspekata koji će ga pratili. Tako se, na primjer, na forumu koji je organiziran
na Palama, a koji je prenijelo Oslobođenje, ističu svi pozitivni resursi općine Pale kao
što su „bogatstvo šumama’’, resursi koji su „neadekvatno korišteni’’, djelovanje važnih
industrijskih postrojenja na njenoj teritoriji, smanjenje udjela poljoprivrednog
stanovništva, potencijal za turistički razvoj i slično. Kao argumenti koji idu u prilog
priključenju općine Pale gradu Sarajevu jesu i činjenica da je na hiljade stanovnika
ove općine redovno gravitiralo prema Sarajevu u dnevnim migracijama, jer su bili
6
Statistički godišnjak Sarajeva. Sarajevo: Republički zavod za statistiku.
7
Historijski arhiv Sarajevo (HAS), Skupština grada Sarajeva, XXXIV sjednica VUR (20. 10. 1977.) Informacija o
zaštiti rekreacionih područja.
8
Duško Milidragović. Komunalno uređenje grada Sarajeva. 102, 103. 111.

Aida Ličina Ramić
zaposleni na tom prostoru a da im je, sa druge strane, kretanje bilo značajno otežano
zbog slabe saobraćajne povezanosti sa gradom. Kako se navodi „Ambicije da Pale
postanu, umjesto satelitskog naselja, peta opština Sarajeva zasnovana je na stvarnim
mogućnostima i postojećoj vezanosti za grad, te činjenici da opština ni izbliza ne
može sama iskoristiti svoje potencijale.’’9 Iz četiri općine koje su se trebale priključiti
dnevno se u uži dio grada kretalo na putu za posao oko 4.500 radnika, iz grada prema
periferiji na posao je išlo 1.900 radnika, a oko 3.300 učenika pohađalo je razne škole u
gradu. Dijelili su se radni, obrazovni, zdravstveni, kulturni pa i drugi kapaciteti kada
je bio u pitanju odnos grada sa ovim općinama. U Prijedlogu o udruživanju općina u
jedinstvenu samoupravnu zajednicu grad Sarajevo ističu se benefiti takvog procesa:
„Udruženje opština u jedinstvenu gradsku zajednicu bi predstavljale novu

kvalitetnu ekonomsku i društvenu snagu koja bi mogla obezbjediti brži i skladniji
cjelokupan društveno-ekonomski razvoj, kvalitetnije planiranje i uređenje prostora
i zaštitu čovjekove prirodne i radom stvorene sredine. Istovremeno kao najveća
zajednica opština u Republici i jedna od većih u Jugoslaviji, ova zajednica opština bi
imala značajan utjecaj na brži i skladniji razvoj Republike u cjelini i time davala nove
impulse za ubrzaniji razvoj.’’10
Ovim povodom napravljena je posebna studija o društveno-ekonomskoj

opravdanosti administrativno-teritorijalnog proširenja gradske zajednice općina
koja je razmatrana na sjednicama Komisije za Statut Skupštine grada i Skupština
općina Centar, Novo Sarajevo, Ilidža, Vogošća, Pale, Trnovo, Ilijaš i Hadžići.11
Ono što je prethodilo donošenju ove odluke o proširenju teritorije grada,

pripajanjem općina iz neposredne okoline, jeste nekoliko faktora koji su povezani
i uz odluku grada da se kandiduje za organizaciju Zimskih Olimpijskih igara 1984.
godine. Pripojena područja bila su od izuzetne važnosti za organizaciju ovog
sportskog događaja jer su se upravo na prostoru ovih općina nalazili najznačajniji
predjeli neophodni za održavanje većine takmičenja, prvenstveno planinski masivi
Igmana, Bjelašnice i Jahorine. Pored prostornih uslova za organizaciju Olimpijade
trebali su se ispuniti i brojni drugi infrastrukturni uslovi unutar samog grada, ali i
kroz povezivanje sa perifernim dijelovima. Tu je ključni momenat bio Projekat zaštite
9
„Pale danas: Malo prema mogućnostima“. Oslobođenje, 9. maj 1976. 11; „Pogled prema Sarajevu“. Oslobođenje, 9.
maj 1976. 11; „Grad širi njedra“, Oslobođenje, 23. juli 1976. 13.
10
„Grad širi njedra“. Oslobođenje, 23. juli 1976. 13.; Predlog o udruživanju opština Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo u
grad Sarajevo kao posebnu samoupravnu društveno-političku zajednicu. str 2 (zahvaljujem prof. Robertu J. Doniji
na ustupljenom dokumentu)
11
„Grad širi njedra“. Oslobođenje, 23. juli 1976. 13.

čovjekove okoline čija realizacija je osigurana zahvaljujući kreditu Međunarodne

banke iz Vašingtona, koji je odobren u maju 1977. godine. Dobijanje i početak
realizacije ovog projekta u najvećoj mjeri osiguralo je kandidaturu Sarajeva, a u
konačnici i dobijanje organizacije četrnaestih zimskih olimpijskih igara, o čemu je
odluka donesena u Atini maja 1978. godine.12 Veliku ulogu u cjelokupom procesu
vezanom za Olimpijske igre odigrali su broji istaknuti političari i privredici na
različitim saveznim i republičkim funkcijama u to vrijeme, poput Branka Mikulića,
Dragutina Brace Kosovca, Ante Sučića, Emerika Bluma, Rate Dugonjića i mnogih
drugih.13 Organizacija olimpijskih igara u Sarajevu pokrenula je lavinu reakcija
unutar Jugoslavije, posebno sa slovenačke strane. Olimpijada i njena organizacija
nije trebala da bude samo puki sportski događaj, već je njena funkcija bila puno
šira, prvenstveno je trebala da doprinese izgradnji jugoslavenskog identiteta grada,
a u svim prilikama predstavljalo se Sarajevo i Jugoslavija, bez posebnog skretanja
pozornosti na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da se ovaj veliki sportski događaj
organizovao u periodu kada je zemlja prolazila kroz duboku političku i ekonomsku
krizu nesumnjivo je da su jugoslavenski političari vjerovali da će njegova organizacija
doprinijeti integraciji zemlje.14
Pored toga, 1978. godine došlo je do teritorijalno-administrativne

reorganizacije uslijed prenapučenosti općina uže gradske jezgre Centar i Novo
Sarajevo. Općina Centar je podijeljena na općine Stari Grad i Centar a općina Novo
Sarajevo na općine Novo Sarajevo i Novi Grad. Time je Sarajevo zvanično dobilo
deset općina i u tom sastavu ostalo je do 1992. godine.15
12
Olimpijsko Sarajevo za nezaborav – XIV ZOI tri decenije poslije. (ur. Stajić, Slobodan). Sarajevo: Rabic 2013, 29-
33; Ličina Ramić, Aida. „Od ekološke katastrofe do olimpijskog grada. Sarajevo 1971-1984.“. Poplava, zemljotres,
smog. (ur. Amir Duranvić). Sarajevo: UMHIS, 2017. 135; Aganović, Midhat. Graditeljstvo i stanje drugih djelatnosti u
Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima. 269.
13
Olimpijsko Sarajevo za nezaborav – XIV ZOI tri decenije poslije. 29, 31.
14
Zlatko Jovanović, „The 1984 Sarajevo Winter Olympics and Identity- Formation in Late Socialist Sarajevo“. The
International Journal of the History of Sport. DOI:10.1080/09523367.2017.1391224; Husnija Kamberović, „Olimpijada
1984. i narativ o Sarajevu kao integrativnom gradu“ (neobjavljeni rad).
15
Duško Milidragović. Komunalno uređenje grada Sarajeva. 102.

Aida Ličina Ramić
Karta. Općine grada Sarajeva s naznačenim granicama. Statistički godišnjak

Sarajevo 1982. godine
Nakon proširenja gradskih okvira pojam i razumijevanje grada moglo se

posmatrati iz nekoliko uglova, u odnosu na potrebe stanovništva, kako to navodi
D. Milidragović: najuže gradsko jezgro, uže gradsko jezgro, gradska zajednica
općina i regija Sarajevo. Najuže gradsko jezgro u slučaju Sarajeva obuhvatalo je
četiri najurbaniziranije općine Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo i Novi Grad koje
su bile smještene dolinom rijeke Miljacke, te su ujedno činile i najgušće naseljene
dijelove grada. Život i kretanje stanovništva odvijao se u ‘’kompleksnoj povezanosti i
uzajamnosti’’ gdje su stari i novi dio grada međusobno dobro funkcionisali. Dok su u
starom dijelu, pored stambenih prostora bili smješteni i trgovački objekti, zanatstvo,
obrazovanje, kultura i uprava, dotle su u novom dijelu grada dominirali stambeni
kvartovi koji su bili povezani sa industrijskim zonama i oko kojih su se najčešće i

razvijali. Uže gradsko jezgro podrazumijevalo je granice koje su postojale do proširenja

gradske teritorije 1977. godine, odnosno općine Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo,
Novi Grad, Ilidža i Vogošća. Ovom podjelom obuhvaćena su sva urbana područja
grada Sarajeva, uključujući i ona na samoj periferiji grada. Gradska zajednica općina
Sarajevo predstavljala je normativnu odredbu koja čini grad Sarajevo bez obzira da li
su to urbana ili ruralna područja Grada. Od proširenja teritorije 1977. godine to su
bile općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža, Vogošća, Hadžići,
Ilijaš, Pale i Trnovo. Na koncu, čitava regija Sarajevo koja je obuhvatala, pored deset
općina koje su činile gradsku zajednicu, i šesnaest gravitirajučih općina s nešto
manjim brojem stanovnika, što je ujedno i bio najširi prostor na kojem su stanovnici
Sarajeva mogli ispuniti sve svoje potrebe.16
Sve promjene u teritorijalno-administrativnoj organizaciji Sarajeva kroz

nekoliko decenija socijalističke vlasti, a posebno tokom 1970-ih prestavljale su
platformu za razvoj grada i dešavanja koja će uslijediti u narednom periodu. No,
pored ovih promjena, grad je u ovom razdoblju uslijed snažne industrijalizacije
i urbanizacije društva, doživo i potpunu demografsku transformaciju. Ova
transformacija se očitovala ne samo kroz naglo povećanje broja stanovnika grada već
istovremno i kroz promjenu strukture tog stanovništva.
Samo u socijalističkom razdoblju broj stanovnika u Sarajevu se uvećao za

skoro tri puta. Te promjene bile su posljedica više faktora. Stanovništvo se uvećalo,
prvenstveno zahvaljujući migracijama, prirodnom prirašataju, ali i teritorijalno-
administrativnom proširenju grada. Pred početak Drugog svjetskog rata Sarajevo je
imalo blizu 100.000 stanovnika. Taj broj je tokom ratnih dešavanja skoro prepolovljen,
veliki broj stanovnika je ubijen ili je deportovan iz grada, ali je, ipak, koncem rata,
prema procjenama, u gradu bilo oko 115.000 stanovnika, što je rezultat činjenice da
je veliki dio izbjeglica sa prostora istočne Bosne sklonište od ratnih strahota našao
upravo u Sarajevu.17
16
Duško Milidragović. Komunalno uređenje grada Sarajeva. 100, 101.
17
Muharem Kreso. „Sarajevo sjedište okupacionog sistema u Drugom svjetskom ratu“. Prilozi historiji Sarajeva. (Ur.
Dževad Juzbašić). 1997, 362.; Pelesić, Muhidin, „Sarajevo u Drugom svjetskom ratu“. Prilozi historiji Sarajeva. (Ur.
Dževad Juzbašić). 1997, 373.

Aida Ličina Ramić
Godina Broj stanovnika

1948. 179.701
1953. 208.795
1961. 277.615
1971. 359.452
1981. 448.519
1991. 527.049
Tabela 1. Broj stanovnika u Sarajevu prema popisima 1948-1991.18
Najveći demografski skok grad je doživio tokom 1960-ih i 1970-ih godina,

a u poređenju sa drugim drugim republičkim i pokrajinskim centrima Sarajevo je
imalo najveći index i stopu porasta broja stanovnika. Odmah iza Sarajeva, prema
rastu broja stanovnika, bili su Skoplje, Priština i Titograd, što se može vidjeti iz
naredne tabele. 19
Indeks porasta
Gradovi Stopa rasta
stnovništva 1961-1981.
Sarajevo 210.5 3.8
Zagreb 148.3 2.0
Skoplje 186.8 3.2
Ljubljana 147.9 2.0
Beograd 156.0 2.2
Priština 204.9 3.7
Novi Sad 159.0 2.3
Titograd 183.2 3.1
Tabela 2: Indeks i stopa rasta stanovništva u glavnim gradovima republik i pokrajina

1961-1981.20
18
Statistički godišnjak Sarajeva. 1985, 33.
19
Program mjerenja za ostvarivanje planiranog rasta broja stanovnika grada Sarajeva – ekspertiza (redaktor Marko
Beroš). Sarajevo: Ekonomski institut, 1986, 4, 5.
20
Preuzeto: Program mjerenja za ostvarivanje planiranog rasta broja stanovnika grada Sarajeva – ekspertiza, 5.

Uslijed niza složenih društveno-političkih ali i ekonomskih okolnosti

jugoslavensko, ali i bosanskohercegovačko društvo, doživjelo je potpunu
transformaciju koja se najsnažije manifestovala kroz pomjeranje stanovništva
zahvaljujuči intezivnim migracijama. Industrijalizacija i deagrarizacija uslovile su to
kretanje uglavnom na relaciji selo-grad. Ove migracije su bile najsnažniji transformator
promjene demografske slike ali i društvene strukture stanovništva u gradu uopće.
Ako se ima u vidu da je na ovim prostorima dominiralo snažno agrarno društvo, i da
je preko dvije trećine stanovništva samo u Bosni i Hercegovini bilo poljoprivrednog
porijekla, onda činjenica o masovnom „egzodusu’’ sa sela u grad u socijalističkom
razdoblju nisu iznenađujuće. Pretpostavlja se da je u Bosni Hercegovini samo do
1953. godine poljoprivredna zanimanja napustilo preko 370.000 stanovnika, dok je
prema nekim procjenama, na nivou Jugoslavije od 1948. do 1981. godine preko 6.5
miliona stanovnika prešlo iz sela u grad.21
Ova vrsta migracija imala je brojne posljedice, kako na selo tako i na

grad. Sela su s jedne strane bila izložena feminizaciji i senilizaciji, dok su sa druge
strane, uslijed velikog priliva neurbanog stanovništva gradovi ubrzano mijenjali
svoju društvenu strukturu. S obzirom da se urbanizacija odvijala dosta sporije u
odnosu na deagrarizaciju, to je za posljedicu imalo postepenu ruralizaciju odnosno
‘’poseljačenje’’ gradova, jer oni nisu mogli da se nose sa velikim prilivom novog
stanovništva te sa njihovom integracijom u urbanu zajednicu.22
Sarajevo je kao republički centar, najvažnije urbano sjecište u Bosni i

Hercegovini, bilo snažno izloženo migracionim talasima tijekom cijelog socijalističkog
razdoblja. U prvi mah, neposredno poslije rata, to su bile uglavnom izbjeglice koje
su našle utočište u gradu uslijed ratnih zbivanja. Rješavanjem pitanja smještaja i
zaposlenja veliki broj njih je nastavio živjeti u gradu. U narednim godinama migracije
su se nastavile, ali su bile drugačijeg karaktera.
21
Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina 1945-1953. godine. Sarajevo: Centar za
kulturu i obrazovanje Tešanj, 2000. 160; Merima Čamo, Socio-kulturološke karakteristike bosanskohercegovačkog
urbaniteta u XX stoljeću. Sarajevo, UNSA, Fakultet političkih nauka. 2009. (doktorska disertacija). 197, 198.
22
Ivana Dobrivojević, Selo i grad. Transformacija agrarnog društva Srbije 1945-1955. Beograd: Institut za savremenu
istoriju Srbije, 2013, 19; Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina 1945-1953. godine.
169-178.

Aida Ličina Ramić
Broj doseljenih Procentualno

Godina
stanovnika (%)
1940. godine i prije 12.414 6.2
1941-1945. 7.336 3.7
1946-1952. 18.185 9.1
1953-1960. 36.692 18.4
1961-1965. 29.932 15.0
1966-1970. 30.723 15.4
1971-1975. 30.993 15.5
1976-1980. 33.287 16.7
1981-1985. (procjena) 32.000 14.0
Tabela 3: Ukupno broj doseljenog stanovništva u Sarajevo po godinama23
U tabeli iznad prikazani su podaci o doseljenom stanovništvu u Sarajevo za

razdoblje od 1940. do 1985. godine. Vidljivo je da se intenzitet doseljavanja povećava
u drugoj polovici 1950-ih godina, ali samo za razdoblje od 1971. do 1985. godine u
grad se doselilo 46.2% od ukupno doseljenog stanovništva u posmatranom periodu.
Ovo je pokazatelj inteziteta doseljavanja na prostoru grada Sarajeva.
Od ukupnog gradskog stanovništva u Sarajevu prema popisu 1971. godine

55% je činilo doseljeno stanovništvo iz ruralnih predjela. Doseljeno stanovništvo
po kvalifikacionoj strukturi bilo je šaroliko. Od ukupno doseljenog stanovništva
za razdoblje od 1976. do 1981. godine 39.8% čini stanovništvo sa visokom, višom
i srednjom stručnom spremom, od čega sa visokom i višom stručnom spremom
17.6% a sa srednjom 22.2%. Ostatak, odnosno 60.2% čini doseljeno stanovništvo
kvalifikacione strukture VKV-KV-PK i nekvalifikovani radnici, od čega 37% VKV-
KV-PK i 23.2% NK. Većina migranata je „seljačku motiku’’ zamijenila „gradskom
motikom’’ kako je te vješto prikazao Midhat Aganović karikaturom u Oslobođenju.
Primjetno je da je udio visokokvalifikovane obrazovne strukture značajan, ali ako se
ima u vidu da je Sarajevo bio univerzitetski centar, dugo vremena i jedini u BiH, te
kao takav privlačio brojne mlade ljude koji su po završetku studija ostajali da žive i
rade tu, ovaj procenat nije iznenadjujući.24
23
Program mjerenja za ostvarivanje planiranog rasta broja stanovnika grada Sarajeva – ekspertiza. 11.
24
Program mjerenja za ostvarivanje planiranog rasta broja stanovnika grada Sarajeva – ekspertiza. 14.

Karikatura: Midhat Aganović. Oslobođenje, 19. juli 1983.
Drugi važan faktor povećanja broja stanovnika je prirodni priraštaj, odnosno

pirirodni porast broja stanovnika u gradu. Uslijed već pomenutih modernizacijskih
i urbanizacijskih procesa koji su zahvatili društvo u totalitetu u to vrijeme, opadanje
prirodnog priraštaja bila je neminovna posljedica. S obzirom da je Sarajevo bio
najveći i najasnažniji urbani centar u Bosni i Hercegovini, kroz historiju je njegov
prirodni priraštaj bio nešto niži u odnosu na opći bosanskohercegovački prosjek.
No, u skladu sa općim tokovima, on se i dalje smanjivao. Tome su u velikoj mjeri
doprinosili socio-kulturni preobražaji unutar društva, kroz transformaciju porodice,
njenu nuklearizaciju, promjenu položaja i uloge žene u društvu i porodici, njenoj
emancipaciji, širenju mreže zdravstvene zaštite koja je doprinijela smanjenju
mortaliteta, ali i nataliteta kroz organizovanu kontrolu rađanja i planiranje porodice.
Brojni su segmenti utjecali na taj ishod.25
25
Zlata Grebo, „Fertilitet stanovništva Bosne i Hercegovine i njegovo brzo opadanje u poslijeratnom periodu.“
Fertilitet stanovništva i planiranje porodice u Jugoslaviji. Beograd: Institut društvenih nauka, Centar za demografska
istraživanja, 1980. 113.

Aida Ličina Ramić
O tome kakav je bio odnos migracija i prirodnog prirodnog priraštaja na

porast stanovništva svjedoči i podatak da je između popisnih perioda 1961. i 1971.
godine u rejonu Sarajevo prema prirodnom priraštaju stanovništvo poraslo za oko
32.000 stanovnika, a zahvaljujuči migracijama u istom periodu za preko 47 hiljada
stanovnika.26
Treći, ne najmanje važan, faktor promjene broja stanovnika i njegove

strukture jeste organizovano širenje grada na njemu gravitirajuće općine, te
uključivanje kako teritorija tako i njegovog stanovništva gradskim okvirima. Kako je
već spomenuto, jedno od najznaajnijih proširenja teritorije grada nastupilo je koncem
1970-ih priključenjem četiri općine: Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo. Osim ogromnog
teritorijalnog prostranstva gradu je pripojen i značajan broj novog stanovništva, koje
se po strukturi, kvalifikacionoj i obrazovnoj, razlikovalo od gradskog, s obzirom
da su to bile uglavnom ruralne općine, sa velikom teritorijom i niskom gustoćom
naseljenosti. Četiri pridružene općine, čijim pripajanjem gradu Sarajevu je uvećana
teritorija za tri puta, priključile su i svojih 68.829 stanovnika, što je bila šestina
ukupnog broja stanovnika. Broj stanovnika ovdje i nije igrao veliku ulogu koliko
njihova struktura. U tri od četiri priključene općine broj poljoprivrednog stanovništva
je bio značajan: u Ilijašu je iznosio 15.8%, na Palama 26.5% i u Trnovu čak 47.7%,
dok je tek u općini Hadžići taj broj bio znatno niži i iznosio je 6.2% poljoprivrednog
stanovništva.27
Ovakav porast broja stanovništva nosio je za sobom brojne posljedice koje su

se manifestovale ne samo u prostornoj organizaciji grada već i u svakodnevnom životu
stanovnika. U Sarajevu je, prema nekim procjenama, od ukupnog stanovništva 1971.
godine 55% bilo rođeno na selu.28 S obzirom da se proces povećanja stanovništva
odvijao znatno brže od procesa urbanizacije to je stvaralo efekat podurbanizovanosti,
odnosno hiperurbanizacije. Iz toga su proizišle brojne negativne posljedice koje su
se manifestovale u svakodnevom životu stanovnika grada. Veliki broj pridošlog
stanovništva u grad, uslijed nedostatka stambenog prostora bio je primoran da svoje
stambeno pitanje rješava najčešće bespravnom izgradnjom. Tako su na obroncima
grada nicala bespravno izgrađena naselja, koja su narušavala postojeće urbanističke
projekte ali ujedno predstavljala i potencijalnu ekološku opasnost zbog neriješenih
komunalnih i infrastrukturnih pitanja.29
26
Ejub Sijerčić, Migracije stanovništva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Republički zavod za statistiku, 1976, 98.
27
Duško Milidragović, Komunalno uređenje grada Sarajeva. 116.
28
Sreten Vujović, Ljudi i gradovi. Budva: Mediteran, 1990. 42
29
Aida Ličina Ramić, „Od ekološke katastrofe do olimpijskog grada. Sarajevo 1971-1984.“. 127.

***
Brojni su aspekti života i razvoja grada Sarajeva tijekom 1970-ih koji se mogu
promatrati kada se želi pratiti puls njegove transformacije. Od prostornog razvoja,
širenjem urbanih cjelina, društvenog aspekta, promjene načina života uslijed općih
modernizacijskih i urbanizacijskih tokova pa do teritorijalno-administrativnog
proširenja i promjene demografske strukture stanovništva. No, sva istraživanja će,
uz određene varijacije, nesumnjivo ukazati, što je i „golim okom’’ bilo vidljivo u to
vrijeme, da je grad doživio potpuni preobražaj. U periodu kada je država prolazila
kroz duboke političke, ekonomske i društvene krize, Sarajevo je, donekle i uslijed tih
procesa, doživjelo svoju najveću transformaciju u historiji. Veliki doprinos tome je dala
realizacija Projekta zaštite čovjekove okoline, a s tim u vezi i organizacija Olimpijskih
igara 1984. godine. Organizacija Olimpijade podržana je sa saveznog nivoa i trebala
je da osnaži jugoslavenski identitet Sarajeva. Istovremeno, unutar grada odvijali su
se paralaleno drugi procesi uzajmno povezani koji su mijenjali njegovu fizičku ali
i društvenu strukturu, u konkretnom slučaju kroz teritorijalno-administrativno
proširenje granica grada i kroz preobražaj društvene strukture stanovništva.
Summary
TRANSFORMATION OF SARAJEVO IN THE 1970s: SOME ASPECTS OF THE

CITY’S DEVELOPMENT
Aida Ličina Ramić
Institute of History of the University of Sarajevo
During the socialist era, Sarajevo underwent total transformation from the ‘forgot-
ten city’’ to a metropolis that gained the world fame due to the organisation of the
14th Winter Olympic Games in 1984. During the 1970s, one can follow numerous
aspects of life and development of the city, ranging from spatial development, ex-
tension of urban zones, social aspect, changes of the way of life due to modernisa-
tion and urbanisation, to administrative and territorial expansion and the change
in demographic structure of its population. However, this study will, with certain
variations, undoubtedly show that it was quite visible at the time, i.e. that the city un-
derwent total transformation. Thanks to the scores of projects, and most of all to the
Environmental Protection Project, the city got an opportunity to transform. Organi-

Aida Ličina Ramić
sation of the Olympic Games in 1984, supported from the federal level, was expected
to strengthen the Yugoslav identity of Sarajevo in particular the socio-political and
economic circumstances in the country. At the same time, in the city itself, there were
other parallel processes linked to its physical and social structure, and in a concrete
case, to the territorial and administrative extension of the city boundaries and the
transformation of the structure its population. These are some of the patterns on the
basis of which one can follow the transformation of Sarajevo in the 1970s.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, urbanisation, WOG ‘84, territorial
and administrative organisation, and demographic structure of population.
IZVORI I LITERATURA
IZVORI:
Neobjavljeni izvori:
− Historijski arhiv Sarajevo (HAS), Skupština grada Sarajeva
− Predlog o udruživanju opština Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo u grad Sarajevo
kao posebnu samoupravnu društveno-političku zajednicu. (dokument utu-
pio na korištenje prof. dr. Robert J. Donia)
Štampa:
− Oslobođenje, Sarajevo
Objavljeni izvori:
− Statistički godišnjak Sarajeva. Sarajevo: Republički zavod za statistiku.
− Program mjerenja za ostvarivanje planiranog rasta broja stanovnika grada
Sarajeva– Ekspertiza (redaktor Marko Beroš). Sarajevo: Ekonomski institut,
1986.
− Sijerčić, Ejub. Migracije stanovništva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Republič-
ki zavod za statistiku, 1976.
LITERATURA:
− Aganović, Midhat. Graditeljstvo i stanje drugih djelatnosti u Sarajevu u XX i
prethodnim stoljećima. Sarajevo: Svjetlost, 2009.
− Brkljača, Seka, „Regulativa o gradovima u Bosni i Hercegovini 1878-1941’“.
Prilozi, Sarajevo: Institut za historiju, br. 45, 2016. 133-146.
− Čamo, Merima, Socio-kulturološke karakteristike bosanskohercegovačkog

urbaniteta u XX stoljeću. Sarajevo, UNSA, Fakultet političkih nauka. 2009.

(doktorska disertacija).
− Čusto Amra, „Urbane transformacije Sarajeva u socijalizmu“. U: Prilozi
historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji (ur. Husnija Kam-
berović). Sarajevo: UMHIS, 2017, 211-231.
− Dobrivojević, Ivana, Selo i grad. Transformacija agrarnog društva Srbije 1945-
1955. Beograd: Institut za savremenu istoriju Srbije, 2013.
− Donia Robert J., Sarajevo – biografija grada. Sarajevo: Institut za istoriju,
2004.
− Duda Igor, Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u
Hrvatskoj 1970-ih i 11980-ih. Zagreb: Srednja Europa, 2010.
− Đurić Vojislav, „Urbanizacija kao proces širenja gradskog načina života“.
Zbornik za društvene nauke. Novi Sad: Matica Srpska. br. 54. 93-114.
− Grebo Zlata, „Fertilitet stanovništva Bosne i Hercegovine i njegovo brzo
opadanje u poslijeratnom periodu.“ Fertilitet stanovništva i planiranje porod-
ice u Jugoslaviji. Beograd: Institut društvenih nauka, Centar za demografska
istraživanja, 1980, 107-116.
− Jovanović, Zlatko, „The 1984 Sarajevo Winter Olympics and Identity -
Formation in Late Socialist Sarajevo“. The International Journal of the History
of Sport. DOI:10.1080/09523367.2017.1391224.
− Kamberović Husnija, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina 1945-
1953. godine. Sarajevo: Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2000.
− Kamberović Husnija, „Olimpijada 1984. i narativ o Sarajevu kao integrativnom
gradu“ (neobjavljeni rad)
− Kreso Muharem, ‘’Sarajevo sjedište okupacionog sistema u Drugom svjets-
kom ratu’’. Prilozi historiji Sarajeva. (ur Juzbašić Dževad), Sarajevo, 1997.
357-366.
− Ličina Ramić Aida, „Od ekološke katastrofe do olimpijskog grada. Sarajevo
1971-1984.“. Poplava, zemljotres, smog. (ur. Amir Duranović). Sarajevo: UM-
HIS, 2017. 115-147.
− Milidragović Duško, Komunalno uređenje grada Sarajeva. Sarajevo: Novins-
ko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, 1984.
− Olimpijsko Sarajevo za nezaborav – XIV ZOI tri decenije poslije. (ur. Stajić,
Slobodan). Sarajevo: Rabic, 2013.
− Pelesić, Muhidin, „Sarajevo u Drugom svjetskom ratu“. Prilozi historiji Sara-
jeva. (ur Juzbašić Dževad.), Sarajevo 1997, (367-380)
− Vujović Sreten. Ljudi i gradovi. Budva: Mediteran, 1990.

SARAJEVSKE BARIKADE. KARAKAZAN I MIŠOLOVKA.
OKRUŽENJE SA ‘SVE ČETIRI STRANE SVETA’1
Merisa Karović-Babić
Univerzitet u Sarajevu - Intitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i

međunarodnog prava
U radu će biti predstavljen pregled vrlo dinamičnih zbivanja koji

su prethodili opsadi Sarajeva. U tom kontekstu autorica će govoriti o vojnim
i političkim pripremama za opsadu grada od strane Četvrtog korpusa
Jugoslavenske narodne armije (JNA) i najvišeg srbijanskog političkog
rukovodstva, martovskim i aprilskim barikadama kao i okupaciji dijela
prigradskih naselja te postepenom stavljanju grada Sarajeva pod opsadu.
U međuvremenu je, sredinom maja 1992. godine došlo do transformacije
4. korpusa JNA u Sarajevsko-romanijski korpus Vojske republike srpske,
na čijem „nišanu“ će grad biti pod opsadom sve do kraja 1995. godine,
odnosno do postizanja mirovnog sporazuma u Daytonu i njegovog
službenog potpisivanja u Parizu. Ipak, vremenska odrednica ovoga rada
obuhvatila je period do kojeg je zaokružen proces stavljanja Sarajeva u
opsadu, odnosno period od marta do maja 1992. godine. Budući da se
radilo o jednom vrlo bitnom historijskom periodu u kojemu je počeo
napad na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u radu su predstavljeni planovi i
ambicije o podjeli njenog glavnog grada, ukopavanju artiljerijskih položaja
i pripremama za napade na Sarajevo, koje su, kako je to vrijeme tokom
naredne četiri godine pokazalo, bile vrlo dobro urađene.
Ključne riječi: Sarajevo, podjela, opsada, okupacija, barikade, prve

žrtve.
1
Rad se dobrim dijelom oslanja na knjigu Merise Karović-Babić „Masovna ubistva civila u Sarajevu pod opsadom“.
Ipak, sukladno sa datom temom istraživanja, autorica je znatno proširila i, uz korištenje novih izvora, pojasnila
historijski kontekst vrlo burnih zbivanja o početku opsade Sarajeva.

Uvod
Na jesen 1991. godine Radovan Karadžić je priprijetio kako će Sarajevo biti
„karakazan u kojem će izginuti 300 000 muslimana“, dok se u drugoj polovini maja
naredne, 1992. godine Ratko Mladić pohvalio kako je on “sa sve četiri strane sveta
Sarajevo blokir’o”, i da je stanovnike grada stavio u “mišolovku.” Otuda proizilazi i
ideja za naslov samog rada, koja nije plod mašte autorice, nego rezultat metaforičke
deskripcije od strane srpskog vojnog i političkog vrha o izricanju namjera za stavljanje
Sarajeva u opsadu i opisivanje stanja u kojem se grad uistinu našao.
Naime, glavni grad Republike Bosne i Hercegovine bio je od ključnog

značaja u planovima i teritorijalnim težnjama idejnih realizatora Velike Srbije, koji
su imali za cilj od multinacionalnog, multietničkog grada napraviti jednonacionalne
sredine, tj. podijeliti Sarajevo na “srpski i muslimanski dio”. Maksimalističke težnje
u ovom pogledu bile su da gotovo cijeli grad bude “srpski”, o čemu svjedoče brojni
istupi političkog rukovodstva SDS-a, koje je još u drugoj polovini 1991. godine
nagovijestilo kako će blokirati grad. Uz političko, grad je postepeno dolazio i u vojno
okruženje 4. korpusa Jugoslavenske narodne armije (JNA), koji se još od kraja 1991.
godine utvrđivao na strateškim tačkama oko Sarajeva. Naporedo s ovim aktivnostima
JNA, uz podršku beogradskog rukovodstva, SDS je formirao još jednu paradržavnu
organizaciju - Ministarstvo za unutrašnje poslove Srpske republike Bosne i
Hercegovine. Naime, generalna proba blokade grada uslijedila je nekoliko sati nakon
zatvaranja biračkih mjesta na legalno održanom referendumu za nezavisnost Bosne i
Hercegovine. U narednim danima, kako je međunarodno priznanje Republike Bosne
i Hercegovine bilo sve izvjesnije, JNA stavlja grad u potpunu blokadu, zauzimanjem
Aerodroma, brda Mojmilo, učvršćivanjem na svim bitnim strateškim kotama oko
Sarajeva, a, u vrijeme “mitinga za mir” ispred Skupštine, 5. i 6. aprila 1992, Karadžić
naređuje “da se stopostotno zatvori grad, nikakvi autobusi više ne smiju dolaziti”.
No, kada se govori o opsadi Sarajeva, često se može uočiti da ne postoji

jedinstveno polazište o tome kada je počela i do kada je trajala opsada grada. Stoga
ćemo se potruditi da u radu obradimo hronološkim redom kontekst samoga zbivanja
u gradu tokom prvih dana marta, aprila i maja, odnosno datuma oko kojih se dvoji
početak opsade Sarajeva. Koje datume uzeti kao međaše kada govorimo o opsadi
Sarajeva, kako su tekle pripreme za stavljanje grada pod opsadu, ko je naredio i pod
čijom direktivom su ukopavani artiljerijski položaji oko grada kao i ko je odgovoran
za prve žrtve su pitanja na koja ćemo nastojati ponuditi odgovore u radu.

Sarajevske barikade. Karakazan i mišolovka. Okruženje sa ‘sve četiri strane sveta’
U potrazi za odgovorima na ova, iznimno bitna pitanja, konsultovati ćemo

građu koja je nastala u okviru tajnog djelovanja političkih funkcionera SDS-a,
i njihovu kooperaciju sa najvišim državnim vrhom krnje SFRJ u Beogradu. Tu
prvenstveno mislimo na telefonske razgovore koje su oni obavljali i koji govore o
njihovim krajnjim namjerama i ciljevima po pitanju RBiH, i po pitanju Sarajeva,
stenograme sa sjednica SDS-a, kao i kasnije samoproglašene Republike Srpskog
naroda Bosne i Hercegovine, dokumentaciju komande Druge vojne oblasti i Četvrtog
korpusa JNA (kasnije Sarajevsko-romanijskog korpusa). Navedena dokumentacija će
nam poslužiti kao osnova za utvrđivanje utemeljenosti planova o stavljanju grada u
opsadu od strane udruženih snaga SDS-a, JNA i srbijanskog političkog rukovodstva iz
Beograda. Nasuprot ovoj, u radu će također biti korištena i dokumentacija zvaničnih
republičkih organa Bosne i Hercegovine, poput stenograma sjednica Predsjedništva
SRBiH, kao i dostupna građa MUP-a SRBiH koja se odnosi na izvještaje sa terena
nakon martovskih i aprilskih barikada. Konsultovat ćemo i dnevnu štampu, posebno
sarajevsko Oslobođenje, čiji su novinari bili na izvoru informacija i na licu mjesta
svakodnevnih, vrlo burnih i dinamičnih zbivanja na području Sarajeva u proljetnim
mjesecima 1992. godine. Ekspertski izvještaji pripremljeni za ICTY također će nam
poslužiti kao vrlo značajan izvor po pitanju analize i rekonstrukcije događaja u gradu
u navedenom periodu.
Rad će biti koncipiran tematski i hronološki, podjeljen u četiri poglavlja:

Vojno-političke pripreme za opsadu Sarajeva, Martovske barikade i prve žrtve,
Aprilske barikade i Početak opsade - Neselektivno granatiranje i snapjerisanje po
gradu. U poglavljima koja slijede bit će predstavljena i analizirana burna i vrlo
dinamična zbivanja koja su prethodila opsadi Sarajeva, kao i ukopavanje artiljerijskih
položaja oko grada i njegovo stavljanje pod opsadu.
Vojno-političke pripreme za opsadu Sarajeva

…niko iz Sarajeva izaći neće moći, to će biti katastrofa…
Radovan Karadžić, 9. septembar 1991.
U drugoj polovini 1991. godine, Karadžić je u nekoliko navrata nagovijestio

kako namjerava blokirati Sarajevo. Ovakve naznake su posebno uslijedile kao reakcija
na Martićevo hapšenje u noći 8/9. septembar 1991. godine.2 U telefonskom razgovoru
2
ICTY, IT-98/29/1, Donia J. R, Od izbora do mrtve tačke. Geneza opsade Sarajeva, 1990-1994, decembar 2006,
(IT-03-69, Tužilac protiv Dragomira Miloševića, str. 19); Hronologija 1990 – 1995, ur. Janko Velimirović [et al],
Dokumentacioni centar Republike Srpske, Banja Luka, 2002, str. 45. O Martićevom hapšenju vidi još u: Sud Bosne i
Hercegovine, Predmet br. X-KR-06/213, 5.11.2010, Predmet Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Gojka Kličkovića,
Mladena Drljače, Jovana Ostojića.

kojeg je vodio s Miloševićem, Karadžić je ljutitim tonom nagovjestio katastrofu,

proširenje sukoba na BiH, te da mu je “Romanija javila da se oni pripremaju da
blokiraju Sarajevo, niko iz Sarajeva izaći neće moći, to će biti katastrofa”, uz napomenu
da će na ovaj način priprijetiti Izetbegoviću.3 Istog dana, u telefonskom razgovoru
s Nikolom Koljevićem, Karadžić je istaknuo: “ma zablokirat će Sarajevo! Iz Sarajeva
neće niko moći izaći ni jednim pravcem”, a slične ideje je ponovio i u telefonskom
razgovoru sa Momčilom Mandićem i Vitomirom Žepinićem.4 Plan o blokadi grada
objavili su novinari Slobodne Bosne u drugoj polovini novembra 1991. godine. U
tekstu su istaknuli kako je, u vezi sa aktualnom regionalizacijom na takozvane Srpske
autonomne oblasti (SAO-e), SDS formirala Ratni štab koji je imao namjeru da
grad blokira i odvoji od ostatka Republike. Najfrekventniji pravac koji grad spaja sa
centralnom i zapadnom Bosnom bio bi blokiran u Krivoglavcima (Vogošća). Prema
navedenom planu, put za sjeveroistočnu Bosnu bio bi blokiran u Nišićima (Ilijaš),
dok bi veza s istočnom Bosnom bila presječena na području Mokrog.5
Naporedo sa zločinima JNA u Hrvatskoj, opsadom Zadra,6 Dubrovnika,7

držanjem pod opsadom Vukovara, a naposljetku okupacijom i masovnim zločinima
u ovom gradu,8 u Bosni i Hercegovini se, pored povremenih oružanih napada,9
3
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, 9. septembar 1991.
4
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor između Radovana Karadžića i Nikole Koljevića, Viromira Žepinića i Momčila
Mandića, 9. septembar 1991.
5
“Istraživački tim” Slobodne Bosne, “Sarajevo na četničkom nišanu”, Slobodna Bosna, br. 4, 21. novembar 1991, str. 3.
6
O načinu opsade Zadra od strane JNA vidi: ICTY, 00847711, Zapisnik sa 16. sjednice “Skupštine srpskog naroda u
Bosni i Hercegovini održane 12. maja 1992. godine u Banja Luci”, govor Ratka Mladića, str. 30–32.
7
ICTY, IT-01-42, Pred Pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda, 2005, par. 43–49.
8
ICTY, IT-95-13/1-T, Pred pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina
Šljivančanina, Presuda, 2007, par. 63–253.
9
Početkom oktobra 1991. godine JNA je napala Ravno i nekoliko okolnih sela na području općine Trebinje, odakle
su protjerali oko hiljadu i ubili više civila hrvatske nacionalnosti. Dalje, na prolazu kroz Tuzlu, rezervisti iz Srbije su
13. oktobra 1991, puščanom paljbom iz pješadijskog naoružanja oštetili dva autobusa i munaru Jalske džamije, što
je izazvalo strah i ogorčenje kod stanovnika Tuzle (S. Čekić, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje,
priprema, izvođenje, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2004, str. 783–784). Narednog mjeseca rezervisti JNA iz Užičkog korpusa su, prolazeći kroz Sarajevo, pucali
u zrak, vozeći se kroz grad od zapada prema istoku, da bi se zatim okrenuli istim pravcem i otišli, ne prekidajući
paljbu. Vidi: ICTY, IT-98/29/1, Tužilac protiv Dragomira Miloševića, Ekspertski izvještaj: Donia R. J., decembar
2006, Od izbora do mrtve tačke...

odvijala i prava politička borba oko njenog izlaska ili ostanka u krnjoj Jugoslaviji.10 U
tom kontekstu, kao glavno skupštinsko pitanje, 14/15. oktobar 1991. godine nametnulo
se izglasavanje Platforme o položaju BiH u rješavanju jugoslavenske krize, na što su
poslanici SDS-a i nekoliko poslanika SRSJ (Savez reformskih snaga Jugoslavije) u
Skupštini Republike Bosne i Hercegovine vrlo burno reagirali. Uslijedile su prethodno
dobro osmišljene i isplanirane akcije političara SDS-a, koji su, već nekoliko mjeseci,
imali za cilj raskid s legitimnom Skupštinom RBiH.11 Karadžić je, upravo na ovom
zasjedanju “zamolio” svoje skupštinske kolege da ozbiljno shvate “tumačenje političke
volje srpskog naroda”, u protivnom će “odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a
muslimanski narod možda u nestanak”.12 Četiri dana prije ove “zamolbe”, Karadžić
je tokom telefonskog razgovora sa pjesnikom Gojkom Đogom u nekoliko navrata
ponovio kako će Muslimani nestati, da će “biti krvi do koljena”, jer “oko Sarajeva
ima 20.000 naoružanih Srba”, te da će ovaj grad biti “karakazan u kojem će izginuti
300.000 Muslimana”, uz napomenu kako “on (op.a. Alija Izetbegović) može da ima
vlast u pola Sarajeva, Zenici i u pola Tuzle, i nema, gotovo je, Gračanica i ove sitne...”13
Dan nakon skupštinskog zasjedanja, 15. oktobra 1991, Karadžić je slične nagovještaje
o uništenju bosanskih Muslimana, ukoliko budu insistirali na nezavisnosti, ponovio
i u telefonskom razgovoru sa svojim bratom Lukom te Miodragom Davidovićem. “...
to bi bio rat do istrebljenja njihovog. (...) Ne bi im Srbi nikad oprostili, to bi bilo, to bi
ih uništilo potpuno. Prije svega, niko od njihovog rukovodstva ne bi ost’o živ, za tri,
četiri sata bi bili pobijeni svi. Ne bi imali šanse da opstanu uopšte.”14
Narednog dana delegati iz SDA i HDZ nastavili su sjednicu Skupštine

i u odsutnosti poslanika SDS-a usvojili deklaraciju o suverenitetu i platformu
Predsjedništva BiH.15
10
Za SDA, jednu od pobjedničkih stranaka na izborima 1990, ostanak Hrvatske u Jugoslaviji bio je minimalan
uslov pod kojim bi i BiH pristala na takvo rješenje. No, Muslimansko-bošnjačka organizacija (MBO) je išla u pravcu
srpsko-bošnjačkog sporazumijevanja, koji međutim nikada nije sklopljen, mada je tokom augusta 1991. godine,
u organizaciji SDS i MBO, održano nekoliko manifestacija pod naslovom Bratstvo – mir – sporazum (Vidi više:
Husnija Kamberović, Hod po trnju: Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011,
str. 268–272).
11
Treanor J. Patrick, Lideri Srpske demokratske stranke. Rukovodstvo bosanskih Srba 1990-1992, (Ekspertski izvještaj
za predmet br. IT-00-39 i 40 – Krajišnik i Plavšić), 2002, u: Bosna i Hercegovina – jezgro velikosrpskog projekta, ur.
Sonja Biserko, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, 302.
12
ICTY, 02963907, Nastavak 8. sjednice vijeća Skupštine SRBiH, 14. oktobar 1991, Radovan Karadžić, str. 89/2 AG.
13
ICTY, Transkript presretnutog telefonskog razgovora između Radovana Karadžića i Gojka Đoge, 10. oktobar
1991..
14
Treanor P, Lideri Srpske demokratske stranke..., u: S. Biserko, BiH - jezgro..., str. 266.
15
ICTY, IT-98/29/1, Donia J. R, Od izbora do mrtve tačke..., str. 6.

Po uzoru na regionalizaciju oblasti s većinskim srpskim stanovništvom u

Hrvatskoj, i u BiH su, počev od aprila 1991. godine, na ilegalan način, formirane
zajednice općina16 koje će nekoliko mjeseci kasnije prerasti u Srpske autonomne
oblasti (SAO).17 Budući da je na području Sarajeva jedino Pale bila općina s
većinskim srpskim stanovništvom18 te da je SDS osvojila 32 zastupnička mandata
u Skupštini,19 delegati ove stranke su najavili da se namjeravaju otcijepiti od grada
Sarajeva.20
Na drugom zasjedanju samoproglašene Skupštine srpskog naroda u BiH21

donesene su odluke o verifikaciji samoproglašenih SAO-a, pri čemu je općina Pale,
uz druge istočnobosanske općine,22 pripala samoproglašenoj Romanijsko-birčanskoj
srpskoj autonomnoj oblasti.23 Međutim, SAO Romanija-Birač u praksi nikada nije
postojala,24 a od decembra 1991. i zvanično djeluje kao zasebna regija, pri čemu se
Romaniji ostavilo da se, pored Pala, Han-Pijeska i Sokoca, koncentrira i na ostale
dijelove Sarajeva.25 No, kako općine sa “natpolovičnom većinom srpskog stanovništva”
ni blizu nisu zadovoljile velikosrpske apetite, Glavni odbor SDS-a izdaje Uputstva
16
Nakon što je 25. aprila 1991. u Čelincu održana osnivačka skupština Zajednice opština Bosanske krajine (ZOBK),
8. maja 1991. osnovana je Zajednica opština Romanija, a 27. maja 1991. i “Istočna stara Hercegovina”.
17
Formiranje SAO-a omogućilo je nesmetanu obuku za pripadnike srpskih oružanih formacija na Romaniji (Više o
ovoj obuci: S. Čekić, Agresija..., str. 830). Na 2. sjednici Skupštine SDS-a bilo je govora o tome kako “Romanijci ratuju,
i to krvavo, da krvare i već ginu na Vukovarskom ratištu”. (Nepoznati poslanik, 2. sjednica, 21. novembar 1991, u:
ICTY, IT-03-69, Donia J. R, Izvodi..., par. 208).
18
Na području općine Pale, od ukupno 16.355 stanovnika, 11.284 su bili Srbi. (“Stanovništvo Bosne i Hercegovine i
narodnosni sastav po naseljima”, Republika Hrvatska. Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995, str. 39).
19
Od ukupno 50 odbornika za Skupštinu, SDS je osvojila 32 (S. Arnautović, nav. dj., str. 118).
20
Ta njihova najava predstavlja početak napora SDS-a da izdvoje Srbima naseljene administrativne jedinice iz
gradske jurisdikcije, ali sve pod izgovorom da je sarajevska gradska vlada ekonomski zapostavila Pale (Donia J.
Robert, Sarajevo: Biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006, str. 294).
21
Osnivačka sjednica “Skupštine srpskog naroda u BiH” održana je 24. oktobra u Velikoj sali zgrade Skupštine
SRBiH u Sarajevu (P. Treanor, „Lideri Srpske demokratske stranke...“, u: S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 251).
22
Vlasenica, Olovo, Šekovići, Han-Pijesak, Sokolac, Pale i dio općine Rogatica.
23
“Odluke i zaključci drugog zasjedanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, Javnost, 7. decembra 1991.
24
P. Treanor, „Lideri Srpske demokratske stranke...“, u: S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 291.
25
Više o regionalizaciji također vidi: AIIZ, inv. br. 1152-3, Regionalizacija – demografsko-ekonomski i drugi bitni
aspekti, Sarajevo, januar 1992. godine, str. 41-50.

o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u vanrednim okolnostima,26 u

kojima iznalazi rješenje i za općine gdje je srpsko stanovništvo činilo manjinu. U
skladu s instrukcijama datim u tekstu Uputstva, SDS je trebala podijeliti postojeću
općinu i stvoriti nove, isključivo srpske institucije u naseljima sa srpskom većinom.27
Pet dana nakon izdavanja Uputstava, 24. decembra 1991, na sastanku rukovodilaca
SDS-a iz sarajevskih općina formiran je krizni štab i izabrane su osobe koje bi bile
odgovorne za izvršenje zadatih dužnosti.28 Istog dana, Skupština općine Ilijaš
izglasala je povlačenje iz grada Sarajeva i pridruživanje Srpskoj autonomnoj oblasti
Romanija.29 Početkom 1992. godine članovi SDS-a su osnovali i odvojenu “Srpsku
opštinsku skupštinu Ilidža”,30 a na području Staroga Grada, općine s dominantno
većinskim brojem Bošnjaka,31 također je osnovana minijaturna srpska općina i to
uglavnom od ljudi koji nisu živjeli na tom području.32 Uz prethodno definirani cilj
da SDS “mora poduprijeti svaku srpsku kuću i angažovati svakog Srbina kako bi se
osiguralo da svi Srbi ostanu u jednoj državi”,33 proces izdvajanja mjesnih zajednica
iz postojećih općina s natpolovičnom većinom srpskog stanovništva i njihova
26
Općinski odbori SDS-a bili su zaduženi za osnivanje dvije institucije: “krizni štab srpskog naroda” i “skupštinu
srpskog naroda.” – tj. srpsku opštinu (AIIZ, inv. br. 3-1172, SDS BiH, Glavni odbor, Strogo povjerljivo, Primjerak broj
100, “Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima”, Sarajevo, 19.
decembar 1991). Gradski odbor SDS Sarajeva formira Krizni štab kojem dodjeljuje pojedinačne dužnosti u skladu s
Uputstvom prema Varijanti B.” (Hanson Dorothea. 2002. i 2004. Krizni štabovi bosanskih Srba, Istraživački izvještaj
pripremljen za predmet Krajišnik i Plavšić – IT-00-39 i 40, u: S. Biserko (ur.), BiH – jezgro..., str. 414).
27
Takav tip opštine je u Uputstvu nazvan “Varijanta B”, dok su opštine sa većinskim srpskim stanovništvom nazvane
“Varijanta A”. Ovakvim pristupom je, izuzev zapadne Hercegovine, cijela BiH bila “saoizirana”. (S. Čekić, Agresija...,
str. 523-533;Begić Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosanska
knjiga, Sarajevo, 1997. 60).
28
ICTY, IT-98/29/1, Tužilac protiv Dragomira Miloševića, Ekspertski izvještaj: Donia R. J., decembar 2006, “Od
izbora do mrtve tačke. Geneza opsade Sarajeva, 1990–1994.”, str. 299, (Dalje: ICTY, IT-98/29/1, Donia J. R, Od izbora
do mrtve tačke...).
29
Isto.
30
AIIZ, inv. br. 3-1180, Srpska skupština opštine Ilidža, broj: 7/92, Ilidža, 3. januar 1992, Prijedlog odluka,
Predsjednik Skupštine: Kezunović Radomir.
31
Na području općine Stari Grad, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, od ukupno 50.744 stanovnika, 39.410
su bili Muslimani-Bošnjaci. Vidi: http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf.
32
Donia J. R, Od izbora do mrtve tačke..., str. 299. Stoga će Bulozi i Hreša, mjesne zajednice sa područja općine Stari
Grad, biti pod kontrolom SRK VRS i ući u sastav tzv. Republike Srpske.
33
Ovo poručuje Jovan Jovanović, član Glavnog odbora SDS-a iz Rajlovca, lokalnom odboru SDS-a Ali-pašino Polje,
nakon odluke Karadžića da se u SDS-u 17. oktobra 1991. proglasi vanredno stanje, koje je uključivalo i 24-časovno
dežurstvo. Članovi Glavnog odbora SDS-a informirali su niže odbore o novim metodama rada SDS-a u datim
uslovima (Hanson D. 2002. i 2004, u: S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 410–411).

integracija u SAO Romanija dovršavan je tokom marta 1992. godine,34 tako da se

“grad Sarajevo našao [se] na dobrom putu da postane politički okružen područjima
pod kontrolom Srba”.35
Na 4. sjednici Skupštine SDS-a, Karadžić je istakao kako “srpski dio Sarajeva

ima svoj kontinuitet i ovdje je sjedište Srpske autonomne oblasti Romanija i Birač”.36
U okviru Cutillerove misije i raspravljanja o mapama, Karadžić je na vanrednoj
konferenciji za štampu izjavio kako bi sarajevska općina Centar trebala biti
eksteritorijalna, dok bi se druge općine mogle nacionalno “definisati”: Stari Grad –
Muslimanima, Novo Sarajevo – Srbima, Ilidža – dio Muslimanima, dio Srbima.37 No,
u velikosrpskim planovima o podjeli Sarajeva, “srpski” dio grada trebao bi obuhvatati
mnogo veću teritoriju od ove Karadžićeve službene izjave za medije. Maksimalističke
težnje u ovom pogledu su da, u konačnici, cijelo Sarajevo bude srpsko: “Perspektiva
Sarajeva je takva da će u budućnosti biti jedinstven grad, ali u potpunosti srpski.
Muslimani će morati tražiti svoju prestonicu mimo Sarajeva, negdje drugo. To je
prirodni tok. Ovaj grad će u potpunosti pripasti Republici srpskoj.”38 Ili pak da
“muslimanskom” Sarajevu pripadne “uži” dio grada - od Vječne vatre do Vratnika.39
Na osnovu prethodnih konsultacija u Beogradu,40 na 16. sjednici skupštine Srpskog
naroda u Bosni i Hercegovini, održanoj 12. maja 1992. godine u Banja Luci, usvojeno
je šest „strateških ciljeva srpskog naroda“. Ti ciljevi su: „1. Državno razgraničenje
od druge dvije nacionalne zajednice; 2. Koridor između Semberije i Krajine; 3.
Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice
između srpskih država; 4. Uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi; 5. Podela
34
Krizni štab SAO Romanije je 3. marta 1992. godine proglasio da će bosanski Srbi Romanije preduzeti “sve mjere
radi potpune kontrole na prostorima Romanije” (“Krizni štab SAO Romanije, Ništa od dogovora”, Oslobođenje, 5.
mart 1992, str. 4).
35
ICTY, IT-98/29/1, Donia J. R, Od izbora do mrtve tačke..., str. 11.
36
Govor Karadžića, četvrta sjednica, 21. decembar 1991, u: ICTY, IT-03-69, Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka
Simatovića, Izvještaj: Donia J. Robert, Izvodi iz govora u Skupštini Republike srpske, 1991–1996, 17. mart 2008, par.
37; Dalje: ICTY, IT-03-69, Donia J. R, Izvodi...).
37
Begić K, 1997, 98).
38
“Intervju sa Momčilom Krajišnikom”, Oslobođenje, Sarajevo – Pale, 21. novembar 1994, str. 4.
39
“Turke držimo unutra u okruženju, ha, ha. Malo ćemo ih izgladniti znaš i onda ćemo im sve dati od Vječne
vatre do Vratnika. Mi hoćemo da pravimo novo fino Sarajevo. Ove stare sinagoge, džamije, to nam se ne sviđa pa
moramo izmijeniti arhitekturu i sve. (…) Evo krkamo, ravnamo Predsjedništvo, Skenderiju, Vladu i tako…” Vidi:
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor između Momčila Mandića i Brane Kvesića, 5. maj 1992.
40
ICTY, Dnevnik Ratka Mladića, 14. 2. 1992 – 25. 5. 1992, str. 248 - 314. ; Mesud Šadinlija, „Prsten za glavu aždaje:
Sarajevo u strateškim ciljevima Republike Srpske 1992 – 1995“, u: Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, knjiga 3,
2014, str. 359.

grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova

efektivne državne vlasti; 6. Izlaz Republike Srpske na more.“41
Obrazlažući pomenute strateške ciljeve, Radovan Karadžić je skupštinskim

poslanicima pojasnio kako je Sarajevo “strateški gledano na petom mjestu, ali su
borbe u Sarajevu i za Sarajevo, i strateški i taktički gledano od presudne važnosti, jer
ne daju uspostavljanje čak ni privida, ali ni države. Alija nema državu dok mi imamo
dio Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje, jer Aliji je bilo
najvažnije da on za svijet stvara privid kako postoji država, a kako smo mi teroristi.”42
Uz političko, grad je postepeno dolazio i u vojno okruženje 4. korpusa JNA,

koji je još od septembra 1991. godine okruživao i postepeno zauzimao strateške tačke
oko Sarajeva.43 Posebnu uznemirenost građana Sarajeva izazvalo je ukopavanje JNA
na brdima oko grada, izlazak dijela 346. lakog artiljerijskog puka protivvazdušne
odbrane na vatrene položaje u rejone Sarajevskog aerodroma i Brusa, postavljanje
topova na Trebeviću i drugim lokacijama, kao i vojni pokreti i pojačan broj vozila 20.
marta 1992. godine, a što je iz Komande Druge vojne oblasti objašnjeno kao “redovne
vojne aktivnosti”.44
Predislokacijom naoružanja iz kasarni u gradu na teritorije sa većinskim

srpskim stanovništvom u RBiH, ukopavanjem na položajima oko Sarajeva,
naoružavanjem srpskog stanovništva i brojnim drugim aktivnostima JNA je otvoreno
učestvovala u realizaciji velikosrpskih ciljeva. Aktivnost na predislokaciji naoružanja
iz grada na “sigurnije prostore” trajala je čak do kraja aprila 1992. godine, perioda u
kojem su već uveliko formirane linije opsade i kada je granatiranje grada postajalo sve
učestalije. O ovim aktivnostima, komandant 2. vojne oblasti JNA, generalpukovnik
Milutin Kukanjac će 23. novembra 1993. za beogradsku Borbu izjaviti sljedeće: “JNA
je u BiH izmestila na sigurne prostore više od 90 % naoružanja, ubojitih sredstava
svih vrsta i druge opreme i sve to predato Republici srpskoj, koja je time naoružala
svoju vojsku.”45 U svom govoru na 50. sjednici Skupštine samoproglašene Republike
41
Odluka o ‘’Strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini’’ objavljena je 26. 11. 1993. godine u
Službenom glasniku Republike Srpske, broj 22, str. 866.
42
ICTY, 00847711, “Zapisnik sa 16. sjednice Skupštine Srpske republike Bosne i Hercegovine...”, str. 8, govor
Radovana Karadžića.
43
Čekić S, 2004, 695–751.
44
Isto, 729.
45
„Hronologija događaja“ u: S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 36–37.

Srpske, 15-16. aprila 1995, Karadžić ističe: “Izvršena je disperzija oružja zahvaljujući
JNA, izvuklo se sve što se moglo izvući i rasulo po srpskim prostorima i podijelilo
narodu, ali narod je organizovala SDS i stvorila vojsku.”46
No, prethodnim dogovorom Milošević−Jović−Kadijević da svi pripadnici

JNA koji su porijeklom iz BiH idu u BiH, a oni koji su iz drugih republika napuste BiH
kao i kasnijim osnivanjem 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije,47
preko kojega je išlo rukovođenje i komandovanje novoformiranom VRS, uz
cjelokupnu kadrovsku i političku podršku, pokušalo se prikriti direktno učešće SRJ u
agresiji na RBiH.48
Kako bi pokazali da se pripadnici JNA koji nisu porijeklom iz RBiH “povlače”

iz Republike,49 u ovoj prividnoj reorganizaciji svakako je došlo do penzionisanja
komandanta Druge vojne oblasti, generalpukovnika Milutina Kukanjca, kojeg je na
ovoj funkciji 10. maja 1992. godine zamijenio generalpukovnik Ratko Mladić.50
Naporedo s ovim aktivnostima JNA, uz podršku beogradskog rukovodstva, SDS
formira još jednu paradržavnu organizaciju - Ministarstvo za unutrašnje poslove
Srpske republike BiH.51 Tokom mjeseca marta 1992. godine, odbornici SDS-a
su napustili Skupštinu općine Vogošća i osnovali vlastitu Skupštinu, a Karadžić
je općinskim odborima SDS-a naredio da se “u opštinama uvedu mjere za hitno
preuzimanje vlasti”.52 Ilegalna Skupština srpskog naroda RBiH donijela je odluku
o formiranju i pripajanju SAO Romaniji “Srpske opštine” Novo Sarajevo, koja
bi teritorijalno obuhvatala ovu i dijelove općine Novi Grad naseljene srpskim
46
Donia J. R, Izvodi.., par. 235.
47
ICTY, Presuda, Perišić M. 2011, par. 769-787.
48
S. Čekić, Agresija..., str. 445–446; 661. Žalbeno vijeće ICTY, u predmetu Tadić konstatiralo je da “reorganizacija JNA
i promjena imena nisu bile indikacija promjene vojnih ciljeva i strategija. Komandna struktura JNA i preimenovanje
dijela JNA u VRS sprovedeno je kako bi se stvorio privid povinovanja međunarodnim zahtjevima, ustvari imalo je za
cilj da obezbijedi da znatne oružane snage etničkih Srba ostanu u Bosni i Hercegovini” (ICTY, IT-94-1-A, Tužilaštvo
vs. Duško Tadić, 1999, par. 151(i)).
49
Nakon dogovora Milošević–Kadijević–Jović, postignutog u decembru 1991, u aprilu 1992. godine, 80% pripadnika
JNA bili su državljani RBiH. Vidi: AIIZ, inv. br. 7-1849, Komanda 2. vojne oblasti, Str. pov. br. 9/997-169, 29. april
1992, Informacija. Na ličnost komandanta, Komandant, generalpukovnik Milutin Kukanjac, str. 2.
50
Nekoliko dana ranije, ukazom br. 2/50 Predsjedništva SFRJ od 25. aprila 1992. godine, generalpukovnik
Ratko Mladić postavljen je na dužnost načelnika štaba i zamjenika komandanta 2. vojne oblasti (AIIZ, inv. br.
2-1045, Komanda 30. partizanske divizije, SP. 865-29, 16. maj 1992, Vojna tajna. Strogo poverljivo, Obaveštenje o
postavljanjima, Dostavlja – Komandi 1. Partbr, Komandat pukovnik Stanislav Galić).
51
Š. Hodžić, “Podele u MUP-u BiH. Prvoaprilska zbilja”, Oslobođenje, 1. april 1992, str. 5; Hanson D. 2002. i 2004, u:
S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 440.
52
P. Treanor, „Lideri Srpske demokratske stranke...“, u: S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 227.

stanovništvom.53 Dakle, ovakva politička organizacija SDS-a u općinama, njihovo

naoružavanje od strane JNA,54 izmještanje armijskog naoružanja iz kasarni u gradu
na “sigurnija” mjesta,55 uz stalnu mobilizaciju rezervnih sastava srpskog stanovništva,
omogućila je i vojno preuzimanje vlasti na navedenim područjima.
U međuvremenu, Evropska zajednica je 15. januara, uz priznanje Slovenije

i Hrvatske, odlučila da uslov za priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne i
suverene države bude raspisivanje referenduma pod međunarodnom kontrolom, kao
institucionalnog oblika odlučivanja građana, predviđenog Ustavom SRBiH.56 Deset
dana nakon objave ovog uslova Evropske zajednice, Skupština SRBiH raspisala je
referendum za 29. februar i 1. mart 1992. godine.57 Uprkos incidentima i bojkotima
koji su zabilježeni na same dane održavanja referenduma,58 on je uspješno održan,
a pet dana nakon zatvaranja biračkih mjesta objavljeni su rezultati glasanja, prema
kojima se, od ukupnog broja glasača koji su izašli na referendum (64,31%) za suverenu
i nezavisnu BiH izjasnilo 99,44 % građana.59
Nakon objave rezultata referenduma i međunarodnog priznanja RBiH,60

događaji koji su uslijedili u narednom periodu, kada oružani sukob poprima razmjere
53
S. Kurtović, “U Novom Sarajevu formirana srpska opština”, Oslobođenje, 1. april 1992, str. 10; Još ranije, 22.
februara 1992. godine u Rajlovcu je osnovana srpska opština. Vidi: ICTY, IT-0039-T, Pred Pretresnim vijećem I,
Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Presuda, 27. septembar 2006, par. 567.
54
Npr. AIIZ, inv. br. 2-228, Komanda 2. VO, pov. br. 16/28-3, 2. mart 1992, Predaja AP 7, 62 mm.-, Komandi lad
PVO/46. pOb. Na zahtjev Glavnog štaba Oružanih snaga SFRJ, general-pukovnik Milutin Kukanjac, komandant
Druge vojne oblasti dostavlja ‘procenu sa prilozima o stanju i problemima na prosturu SR BiH, dokument u kojem
je naglasio kako je JNA bosanskim Srbima ‘podelila 51 900 komanda naoružanja (75 %), a SDS 17.298 komada. Radi
se o procjeni načinjenoj do 20. marta 1992. godine. Vidi: Komanda 2. Vojne oblasti, Str. pov. br. 905-1, 20.3.1992,
Vojna tajna, Str. pov, Primerak br. 2. GŠ OS SFRJ, na ličnost NGŠ, Komandant: general-pukovnik Milutin Kukanjac.
55
AIIZ, inv. br. 7-1760, Komanda 4. korpusa JNA, Sp. br. 75-1, 7. maja 1992, Događaji u Bosni i Hercegovini, odnos i
odraz ukupnog stanja na JNA; „Hronologija događaja“, u: S. Biserko (ur.), BiH - jezgro..., str. 36–37.
56
Isto, 43.
57
Isto, 72.
58
Begić K, 1997, str. 77 – 78; “Prvi dan referenduma u BiH. Odziv veoma dobar”, Oslobođenje, 1. mart 1992, str. 1, 3.
59
Rezultate referenduma saopštila je Republička izborna komisija Bosne i Hercegovine, što je objavila novinska
agencija Hina 9.3.1992. Sarajevo. Vidi: Miroslav Tuđman – Ivan Bilić, Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom
ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991 – 1995, Zagreb, 2005, str. 73.
60
Republika Bosna i Hercegovina je 6. aprila 1992. stekla međunarodno priznanje od svih 12 država članica Evropske
zajednice, a narednog dana i od SAD-a (Vidi više: Zenaid Đelmo, „Pravna priroda međunarodnog priznanja Bosne i
Hercegovine“, u: Ljudska prava, Revija za ljudska prava, Godina 4, br. 1–2, Institut za ljudska prava Pravnog fakulteta
u Sarajevu, Sarajevo, 2003, str. 58).

međunarodnog karaktera,61 pokazali su kako pomenute Karadžićeve prijetnje nikako

nisu bile bez pokrića.
Martovske barikade i prve žrtve

“Sve je presječeno (...) sve držimo (...) ma sve je blokirano... Drži se sve ovde
pod kontrolom, mi smo tu evo Mićo, Vito, Radić, Jovo i tako dalje Biljana je bila tu,
otišla sad u Predsjedništvo. Imali smo kontakt sa armijom ... Sarajevo je u blokadi
kompletno…“62
Sarajlije rušile barikade. Sarajlije odbranile svoj grad...63
Generalna proba blokade grada uslijedila je nekoliko sati nakon zatvaranja

biračkih mjesta na legalno održanom referendumu za nezavisnost Republike Bosne
i Hercegovine.64 U noći 1/2. mart 1992, maskirani i naoružani članovi SDS-a, u
koordinaciji s političkim vrhom krnjeg Predsjedništva SFRJ,65 podigli su barikade na
ključnim prilazima i raskrsnicama u gradu.66 Prethodno je, na sastanku „ekstremista“
SDS-a održanom na Sokocu 23. februara 1992. godine dogovoreno postavljanje
61
ICTY, IT-94-1-A, Pred Žalbenim vijećem, Tužilac vs. Duška Tadića, Presuda, 15. juli 1999, par. 131, 150, 151,
152, 155, 156, 157, 162). Također, vidi: ICTY, Tužilaštvo vs. Zlatka Aleksovskog, Tihomira Blaškića, Zejnila Delalića,
Zdravka Mucića, Hazima Delića i Esada Landže; Viši regionalni sud Düsseldorf, 13. august 1999, Presuda protiv
Nikole Jorgića, Ovjereni prevod stalnog sudskog tumača za bosanski i njemački jezik, Vesna Grđić, str. 55); Predmet
Maksima Sokolovića i Novislava Đajića. Vidi: http://www.iccnow.org/documents/AI_Ger.pdf, Germany and
Impunity through universal jurisdiction, Amnesty International publications, London, 2008, str. 93, 97 i 98.
62
ICTY, 0324-5654, Transkript presretnutog telefonskog razgovora između Rajka Dukića i Radovana Karadžića, 2.
mart 1992.
63
G Se. K, “Sinoć oko 22 sata. Sarajlile srušile barikade”, Oslobođenje, 3. mart 1992, str. 5.
64
Uprkos incidentima i bojkotima koji su zabilježeni na same dane održavanja referenduma, 29. februara i 1. marta
1992, on je uspješno završen, a pet dana nakon zatvaranja biračkih mjesta, javnosti su objavljeni rezultati glasanja, prema
kojima se 63,8 % građana izjasnilo za suverenu i nezavisnu BiH. Na primjer, na jedno glasačko mjesto kod Konjica
podmetnuta je bomba, u Drvaru su uhapšeni članovi izborne komisije, u Bosanskom Brodu je vježba TO onemogućila
pristup birača na dva glasačka mjesta, dok su radnicima Remontnog zavoda Hadžići dijeljeni leci sa porukom da se
ne odazovu referendumu. Također, zanimljivo je uporediti rezutlate glasanja sa dvije mjesne zajednice na području
sarajevske općine Centar: Mrkovići i Trg Oslobođenja. Naime, na području prve je zabilježeno prazno glasačko mjesto,
a na području druge mjesne zajednice, prema procjenama, odazvalo se 60 odsto pripadnika srpske nacionalnosti. (Begić
K, 1997, 77-78). (”Prvi dan referenduma u BiH. Odziv veoma dobar”, Oslobođenje, 1. mart 1992, str. 1, 3). Nedžad
Duvnjak, “Disolucija (raspadanje) SFRJ i stvaranje samostalnih država na njenom tlu (Prilog razvoju ustavnosti BiH)”,
u: Ljudska prava – Časopis za sve pravno-poiltičke probleme, godina 8, 1-4/2007, Sarajevo, 2007, str. 129.
65
ICTY, 02942793, Predsjedništvo SFRJ, Stenografske beleške sa sastanka Predsjedništva SFRJ sa predstavnicima
Srpske Republike BiH, održane 2. marta 1992, Beograd, mart 1992.
66
‘’Izjava Ejupa Ganića Oslobođenju. SDS - Organizator barikada’’, Oslobđenje, 3. mart 1992, str. 1; .

barikada na području tzv. SAO Romanije i da se za to „iskoristi neki eksces koji će se

sigurno desiti u toku referenduma, o čemu će biti obaviješteni linijom rukovođenja.“67
Kao povod i izgovor za prethodno isplanirano postavljanje barikada,

poslužilo je ubistvo Nikole (Radomira) Gardovića, srpskog svata ispred pravoslavne
crkve na Baščaršiji. Tom prilikom ranjen je mladoženjin zet, sveštenik Radenko
Mirović.68 Nakon ovog događaja MUP BiH je proveo istragu, te je nakon prikupljenih
materijalnih i drugih dokaza, konstatovano da postoje osnove sumnje da su počinitelji
ovog zločina Ramiz Delalić i Suad Šabović. Kako su se pomenuta lica tada nalazila u
bjekstvu, MUP BiH je izdao saopštenje za javnost u kojem se navodi da je raspisana
potjernica i preduzete „sve neophodne radnje u cilju pronalaženja Delalića i Šabovića
i privođenja istražnom sudiji nadležnog suda.“69
Prema uputstvima sa prethodno održanog sastanka na Sokocu koji su

podrazumijevali „iskorištavanje nekog ekcesa“ za postavljanje barikada,70 ubistvo oca
mladoženje koji je nosio zastavu sa četiri „C“ se, u kasnijem saopštenju Kriznog štaba
SDS-a, navodi kao povod za blokadu grada. Ipak, predsjednik Kriznog štaba SDS-a
je, u vezi postavljanja barikada, naredio svojim stranačkim kolegama da „niko ništa
ne poduzima dok se ne daju konkretne instrukcije, da se drži sve u pripravnosti, te da
se po prijemu naređenja postupi hitno i munjevito.“ Veselinović je nakon toga prenio
ove instrukcije Jovanović Jovi i Koprivica Rajku iz Vogošće i dr. i Spaić Radomir je
obavještavao svoje veze o aktivnostima koje se trebaju realizovati, dok je funkcioner i
jedan od osnivača SDS-a Tintor Jovan, kasnije predsjednik Kriznog štaba SO Vogošća
govorio da iz grada „niko ne može izaći, niti ući dok se ne izvrše podjele.“71
67
ICTY, 0323-7746, SR BiH, MUP, SDB, Sarajevo, 6.3.1992, ‘Bezbjedonosna saznanja u vezi sa događajima 1-2 i 3-4
mart 1993. godine u Sarajevu.
68
‚‘Razgovor sa novinarima u Stranci demokratske akcije‘‘, Oslobođenje, 5. mart 1992, str.
4. Vjenčanje Milana Gardovića, sina Nikole obavljeno je u crkvi na Pofalićima, nakon četa
su se uputili u Dom svete Tekle u dvorište Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji, gdje ih je
čekao svadbeni ručak. Parkirali su se kraj Vijećnice i krenuli prema Crkvi, a mladoženjih otac
Nikola Gardović je nosio srpsku zastavu.
https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/lica/dossier-ramiz-delalic-celo-vojnik-tajni-
agent-kriminalac-hadzija/202143
69
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, Potjernica za Delalićem i Šabovićem, Oslobođenje, 4. mart 1992, str. 20.
70
Za ovaj zločin nastavljeno je suđenje Ramizu Delaliću Ćeli deset godina nakon završetka rata, ali je postupak
okončan 2007. godine zbog smrti osumnjičenog.
71

U tom periodu, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević

su, u svojstvu članova Predsjedništva samoproglašene Srpske republike Bosne i
Hercegovine, prisustvovali sastanku krnjeg Predsjedništva SFRJ u Beogradu. Na ovoj
sjednici, vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ, Branko Kostić, dao je
podršku predstavnicima SDS-a iz Bosne i Hercegovine, riječima: “.. ne računamo da
možemo dijeliti, niti da ćemo crtati nekakve granice između nas; ako se budu crtale,
onda će se, vjerovatno, prije crtati – te granice između pojedinih etničkih grupa u
Bosni” 72 Budući da u ovom ključnom momentu nakon održavanja referenduma,
Karadžić nije bio prisutan u Sarajevu, o postavljanju barikada on je dao instrukcije
predsjedniku kriznog štaba SDS-a Rajku Dukiću. U telefonskom razgovoru kojeg je
iz Beograda vodio sa Dukićem, Karadžić ističe: „E, evo mi nešto razmatramo neka,
vidi i ovo šta realno može da napravi, neka se nešto munjevito napravi. …Nek se, nek
se digne i nek se pripremi. Večeras nek zatvore sve. … Nek zatvore sve izlaze … Neka
to bude munjevito… ima da svi izlazimo tu…”73
Potom je, do izrazitog pogoršanja sigurnosne situacije došlo neposredno

nakon završetka referenduma i objavljivanja prvih rezultata glasanja, a manifestovalo
se u postavljanju barikada i potpunim blokiranjem skoro svih vitalnih ulica i
raskrsnica u Sarajevu, te svih putnih pravaca koji vode iz grada, čime je Sarajevo
bilo potpuno blokirano i odsječeno od ostalih dijelova Bosne i Hercegovine. Tako
na primjer, u gradu Sarajevu i njegovoj bližoj okolini barikade su bile postavljene
na sljedećim lokalitetima: Ljubljanska – Zadarska ulica, Vrbanja most – Banjalučka
– Ulica Bane Šubarta na Grbavici, Jukićeva – Livanjska ulica na Koševskom Brdu,
Ulica Bratstva jedinstva – Vojvode Putnika, Ulicama Darovalaca krvi, Ivana Krndelja
(Hrasno), Zagrebačkoj ulici (Grbavica), Ali-pašinom Polju i Mojmilu, Kozijoj ćupriji,
Lukavičkoj cesti, Stupskoj Petlji, Sokolovićima, Hrasnici, Vlakovu itd. Postavljenim
barikadama bili su presječeni putni pravci Sarajevo – Zenica, Sarajevo – Sokolac –
Rogatica, Sarajevo-Tuzla, Sarajevo – Mostar, Sarajevo – Foča. Također je i veći broj
barikada bio postavljen na području Ilijaša, Olova, Visokog, Breze, Pala, Trnova,
Vareša i Rogatice. „Lica srpske nacionalnosti” započela sa postavljanjem ovih barikada
1. marta jedan sat prije ponoći. Građani Sarajeva bili su zaprepašteni činjenicom
da je grad osvanuo u barikadama, na kojima su, sa ciljem onemogućavanja prolaza
bili postavljeni kamioni, autobusi, radne i specijalne mašine, putnički automobili,
kontejneri za smeće, a „dežurna lica” su bila opremljena sredstvima radio veze i
naoružana uglavnom automatskim i poluautomatskim oružjem. Uz neke barikade su
72
ICTY, 02942793, Predsjedništvo SFRJ, Stenografske beleške sa sastanka Predsjedništva SFRJ sa predstavnicima
Srpske Republike BiH, održane 2. marta 1992, Beograd, mart 1992.
73
ICTY, 0324-5643, Predmet: Razgovor vođen dana 1.3.1992. godine između Dukić Rajka i Karadžić Radovana.

bila postavljena mitraljeska gnijezda, minobacači i protivtenkovska sredstva (zolja,

ručni bacači). Prethodno su, tokom 1. marta na krovu hotela Holidej Inn na Marin
Dvoru bili postavljeni snajperisti sa ciljem zaštite Kriznog štaba SDS-a.74
Nakon prvomartovskih instrukcija koje je dobio od Karadžića, u telefonskom

razgovoru od narednog dana, Dukić informiše svog stranačkog predsjednika
o uspješno obavljenom poslu: „Sve je presječeno (...) sve držimo (...) ma sve je
blokirano... Drži se sve ovde pod kontrolom, mi smo tu evo Mićo, Vito, Radić,
Jovo i tako dalje. Biljana je bila tu, otišla sad u Predsjedništvo. Imali smo kontakt sa
armijom ... Sarajevo je u blokadi kompletno…“75 Na nekim lokalitetima dijeljeno
je oružje i municija, kao na primjer u dvorištu pravoslavne crkve u Pofalićima, kod
Hotela „Bristol“, a u susjednoj zgradi Ekonomske škole formiran je štab. 76 Tokom
postavljanja barikada, u noći 1-2. mart, na barikadi kod mosta „Bratstvo jedinstvo“
poginuo je Strajo Pandurević. Prema istražnim radnjama kojeg su obavili pripadnici
MUP-a, utvrđeno je da je Pandurević poginuo uslijed nesmotrenog rukovanja
vatrenim oružjem lica koje se zajedno s njim nalazilo na barikadi.77 Potom je
narednog dana, 2. marta, Dukić izvijestio Karadžića da nijedan autobus nije ušao ni
izašao iz grada,78 a tramvajski, trolejbuski i autobuski saobraćaj u samom gradu je
obustavljen.79
Među organizatorima i učesnicima barikada primijećen je jedan broj aktivnih

i penzionisanih radnika MUP-a BiH. Na primjer, načelnik SJB Novo Sarajevo davao
je konkretne instrukcije na organizovanju barikada i izdavao naređenja radnicima
milicije da razoružavaju mobilisane radnike MUP-a, oduzimaju im putnička vozila,
onemogućavaju dolazak na radno mjesto. Također, u postavljanju barikada u rejonu
Stjenice, na magistralnom putu Sokolac - Rogatica, učestovao je i jedan broj rezervnih
74
75
mart 1992.
76
mart 1993. godine u Sarajevu, str. 5.
77
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, Potjernica za Delalićem i Šabovićem, Oslobođenje, 4. mart 1992, str.
20; O ovom ubistvu Dukić je informisao Karadžića u pomenutom telefonskom razgovoru kojeg su vodili 2. marta.
ICTY, 0324-5654, Transkripti presretnutog telefonskog razgovora između Rajka Dukića i Radovana Karadžića, 2.
mart 1992.
78
mart 1992.
79
„Mračni sarajevski dani. Pucnji u narodnu volju”, Oslobođenje, 3. mart 1992, str. 2.

radnika SJB Rogatica, uključujući komandira stanice milicije, inspektora u Odjeljenju

za sprečavanje kriminaliteta i nekoliko kriminalističkih tehničara.
Kao reakcija i odgovor na ove barikade, u jutarnjim satima 2. marta od

strane Patriotske lige, postavljene su i kontrabarikade.80 Veliki broj građana Sarajeva
iz svih dijelova grada je izašao na demonstracije 2. marta 1992. godine, uz pjevanje
patriotskih pjesama i uzvikivanje parola Ne damo Bosnu, Živjet ćemo zajedno,
Hoćemo mir, Dolje barikade.81 Snimatelja TVSA Tomu Marića su, ispred barikade
SDS-a i u blizini dvorišta pravoslavne crkve na Pofalićima, napala dva naoružana
lica, koja su nasilno otvorila vrata automobila u kojem se nalazila TV ekipa, potrgali
kablove kamere, snimatelja udarili kundakom, te mu oteli kasetu iz kamere kojom
je snimao barikade. Na Vrbanja mostu je napadnuta ekipa Dobrih vibracija.82
Istragom koju su obavili pripadnici MUP-a utvrđeno je da je zamjenik komandanta
barikade kod Ekonomske škole K. D. iz automatskog naoružanja pogodio dva lica,
više automobila i pucao na mirovnu kolonu nenaoružanih građana, koji su se kretali
Ulicom Vojvode Putnika prema pomenutoj barikadi.83 Oko 22:00 sata, u blizini
barikade na Pofalićima, uslijedila je pucnjava na povorku okupljenih Sarajlija gdje je
ranjen jedan civil, Kenan (Halil) Hojić.84 Također, na građane se pucalo i iz kasarne
Maršal Tito, kada je ranjena Sabira Murtić, službenica hotela Holidej In. Novinar
Oslobođenja – D. Omeragić – obavio je intervju s njom: „Želeći da izrazimo mirni
protest zbog postavljenih blokada, Sanela Hatibović, moja radnica, i ja izašle smo
sa grupom prijatelja na Trg ispred Katedrale. Mislim da nas je bilo oko 300 kada
smo krenuli prema barikadama u Pofalićima. Međutim, u međuvremenu nama se
priključio i veći broj mladih Sarajlija. … Ispred ulaza u kasarnu, iz ulice Vojvode
Putnika sustiglo nas je jedno vojno vozilo, (...) iz njega je izašao jedan oficir koji je
rekao da sa posmatračima EZ mora proći do barikada, te poslati izvještaj. Okružili
smo ga govoreći da želimo, takođe, s njima doći do barikada, kako bismo razgovarali
sa ljudima koji stoje iza njih. Nedugo poslije iz zamračene kasarne megafonom je
stiglo upozorenje da se udaljimo od vojnog vozila, a zatim su se začuli rafali u zrak sa
80
Šadinlija Mesud, Za Sarajevo, za Bosnu svoju: Od 13. Novosarajevske do 111. Viteške brigade, Udruženje “1. Slavna
– 111. Viteška brigada”, Sarajevo, 2010, 22.
81
Se. K, ‘’Sinoć oko 22 sata. Sarajlile srušile barikade‘‘, Oslobođenje, 3. Mart 1992, str. 5.
82
G Se. K, “Sinoć oko 22 sata. Sarajlile srušile barikade”, Oslobođenje, 3. mart 1992, str. 5; Knežević, R. Ćerimagić,
“Mračni sarajevski dani. Pucnji u narodnu volju”, Oslobođenje, 3. mart 1992, str. 2; “Sinoć oko 22 h Sarajlije srušile
barikade”, Oslobođenje, 3. mart, str. 5.
83
84
AIIZ, inv. br. 8648/1994.

barikada, te pojedinačni zvuk metaka koji je dolazio iz kasarne. Nastalo je masovno

bježanje, dok sam ja osjetila snažan bol u stopalu dijela noge. U pomoć su mi odmah
priskočili novinari francuske televizijske ekipe, koji su mi pomogli da pređem jedan
dio puta do slobodnih kola. Bilo je to vozilo MUP-a i prebacili me do Koševa. Poslije
sam saznala da ima još povrijeđenih.“85
Prethodno je, istog dana, oko 20:00 sati, ispred svoje kuće na Kobiljoj Glavi
ubijen Kenan (Adema) Demirović (rođen 1974), a ranjen njegov rođak.86 Prilikom
čuvanja objekta na Vidikovcu na Trebeviću, istog dana ubijen je i Ramo (Omera)
Biber.87
Istovremeno sa blokadom glavnih saobraćajnica u gradu, Predsjedništvo

Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH), je tokom 2. marta, u dva
navrata održavalo sjednicu, na kojoj je, u periodu od 18 – 20 sata bio prisutan i
predsjednik Kriznog štaba SDS-a, Rajko Dukić. Slijedeći Karadžićeve upute da ovakvo
stanje treba „čvrsto držati i izvesti na čistinu potpuno“,88 Dukić je postavio sedam
uslova pod kojima bi naoružani pripadnici SDS-a pristali na povlačenje i uklanjanje
barikada. Zahtjevi Kriznog štaba SDS odnosili su se na obustavljanje kampanje koja
vodi ka proglašenju nezavisnosti RBiH; nastavak pregovora pod pokroviteljstvom
Europske zajednice o transformaciji RBiH; da se u sredstvima informisanja obustavi
kampanja koja vodi u prilog suverenosti i nezavisnosti RBiH; da se u roku od 24
sata izvrši kadrovska transformacija MUP-a; da se uhapse počinitelji ubistva ispred
pravoslavne crkve na Baščaršiji; da se izvrši hitna podjela Televizije i Radija kao i da
se obustavi emitovanje YUTEL-a; da se raspusti Krzini štab Predsjedništva SRBiH i
da se hitno razoružaju „Zelene beretke“.89
Ovakvim ucjenjivačkim metodama SDS je uspio izdejstvovati jednoglasno

usvajanje svih njihovih zahtjeva, nakon čega je na sjednici Predsjedništva postignuta
saglasnost da se sve barikade bez odlaganja uklone,90 dato je obećanje da rezultati
85
Šta se događalo u blizini ulaza u kasarnu ‚Maršal Tito‘. Pucnji iz mraka. Oslobođenje, 5. mart 1992.
86
AIIZ, inv. br. 7/822, PD Bakije 292 i AIIZ, inv. br. 20294/1994; Oslobođenje, ‘Na Kobiljoj Glavi. Poginuo Kenan
Demirović.’3.3.1992. str. 5.
87
AIIZ, elektronska baza podataka žrtava opsade Sarajeva 1992-1995, Iz Ministarstva unutrašnjih poslova BiH,
Potjernica za Delalićem i Šabovićem, Oslobođenje, 4. mart 1992, str. 20.
88
Transkript presretnutog telefonskog razgovora između Radovana Karadžića i Rajka Dukića, 2. mart 1992.
89
Šimić, Zapisnik 56. sjednice Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, održane 2. marta
Predsjedništvo, str. 96 – 97.
90
Isto, 98.

referenduma neće prejudicirati organizaciju BiH, te da će se pregovori o tome

nastaviti pod pokroviteljstvom Europske zajednice,91 što je bio „način da se odgodi
proglašenje nezavisnosti do okončanja pregovora po osnovi Kutiljerova plana.“92
Iste noći su uklonjene barikade iz centra, ali ne i sa Kozje Ćuprije i kod

Visokog,93 čime je prilaz iz tih pravaca gradu bio onemogućen do narednog dana, 3.
marta 1992. godine.94
Međutim, veći broj ekstremista nastavio je aktivnosti koje su imale za cilj

izazivanje nereda i oružanih sukoba.95
Prilikom istrage načinjene od strane MUP-a, konstatovano je: „Imajući

u vidu činjenice da je većina barikada u organizaciji lica srpske nacionalnosti
organizovana i postavljena na strateškim mjestima u Sarajevu i drugim opštinama,
raspoloživo oružje, sredstva radio veze, organizovanu raspodjelu oružja i hrane
licima na barikadama, vrijeme i način postavljanja i povlačenja barikada, može se
zaključiti da one nisu spontana reakcija na ubistvo Gardović Nikole i ranjavanja
Mirović Radenka na Baščaršiji. Pored toga, u kontekstu mjera i radnji koje su
preduzimane na otkrivanju, dokumentovanju i onemogućavanju organizovane i
ilegalne protivzakonite djelatnosti ekstremnih pojedinaca i grupa, pribavljena su
saznanja da su ove barikade neposredno organizovali pojedinci ekstremisti srpske
nacionalnosti, od ranije poznati organizatori formiranja paravojnih formacija i
ilegalnog naoružavanja (Veselinović Danilo iz Sarajeva, član GO SDS-a BiH, Spaić
Radomir, komandant Vatrogasne brigade Grada Sarajeva, Tintror Jovan, Vučetić
Dragan i dr), a u koordinaciji sa pojedincima iz najužeg rukovodstva SDS BiH
(Rajko Dukić, Jovanović Jovo i dr), te čelnicima i aktivistima ove strane sa područja
više opština sarajevske regije. Također, više raspoloživih saznanja ukazuju da je u
organizovanju barikada i drugih aktivnosti neposredno bio uključen i jedan broj
aktivnih i rezervnih radnika srpske nacionalnosti MUP-a SRBiH.“96
91
Isto.
92
Šadinlija M, 2010, 22.
93
‘’MUP i JNA uklanjaju na uklanjanju barikada u Sarajevu’’, Oslobođenje, 5. mart 1992, str. 1.
94
‘’Dan poslije. Barikade uklonjene, život se normalizuje’’, Oslobođenje, 4. mart 1992, str. 4.
95
mart 1993. godine u Sarajevu
96
Isto.

Aprilske barikade
Narod branio grad... Das ist Walter97
‘...krenuće to đutere gore na, na Vraca sve.
Svi će biti pobijeni, to se ne smije, to se ne može dozvoliti.
Neka ne pokušavaju da ulaze u srpsko...98
Smatrajući se zaslužnim za rušenje martovskih barikada i sprečavanje rata,99

građani Sarajeva, pod pokrovoteljstvom SDP-a i drugih „nenacionalističkih“ stranaka
pokreću narodni mirovni pokret – Valter, u čijoj organizaciji dolazi do svakodnevnog
okupljanja građana.100 Istovremeno sa ovom, euforičnom borbom probosanskih
snaga za mir, proces političkog i vojnog okruživanja Sarajeva, od strane SDS-a i JNA,
ulazio je u svoju završnu fazu.
Kako je međunarodno priznanje RBiH bilo sve izvjesnije, načelnik

Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, general-pukovnik Blagoje Adžić izdaje naredbu
da se „u što kraćem roku pristupi formiranju štabova, odreda i brigada dobrovoljačkih
jedinica smanjenog sastava i njihovoj adekvatnoj popuni starešinskim kadrom iz JNA
i naoružanjem i opremom“, te da se izmjesti svo naoružanje i materijalno tehnička
sredstva JNA iz „ugroženih objekata,“101 a u cilju pripremanja terena za preuzimanje
što više teritorija, prema prethodno definisanim Uputstvima iz decembra 1991.
godine.102 Istovremeno sa ovim aktivnostima, pripadnici SDS-a i JNA, u prvim
97
“Hronologija sarajevske drame. Narod branio grad”, Oslobođenje, 8. april 1992, str. 3
98
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor NN muška osoba – Karadžić, 6. april 1992.
99
Sarajlije rušile barikade; Pobijedio je Sarajevo; Sarajevo – noć kada je grad pobjedio; Alija Delimustafić i Vitomir
Žepinić: ‘’Priznanje i zahvalnost Sarajlijama i MUP-u’’; Pouke sarajevskog opsadnog stanja. Trijumf ljudi sa svijećama;
Jedini pobjednici u sarajevskom slučaju su ljudi sa svijećama u rukama, koji su, kličući u miru, slobodi i demokratiji,
pošli na barikade. Zvorničani izražavaju svoju zahvalnost Sarajlijama, koji su, odbranivši svoj grad odbranili i Bosnu
i Hercegovinu, Sarajlije odbranile svoj grad, su samo neki od naslova iz sarajevskog Oslobođenja u danima nakon
‘’rušanja barikada’’.(Vidjeti: Oslobđenje, 3. I 4. Mart 1992).
100
Donia, str. 308, Kemal Kurspahić, „U žiži. Das ist Walter“, Oslobođenje, 4. mart 1992, str. 1.
101
Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, Generalštab Oružanih snaga SFRJ, U UPRAVA, Str. pov. br. 585-2, 3.
Aprila 1992, Vojna tajna, Strogo poverljivo, Na ličnost komandanta ili NŠ, Komandi 2. Vojne oblasti;
102
Već okupirani gradovi poput Bijeljine, napadnut Kupres....

danima mjeseca aprila okupiraju Sarajevski aerodrom103 i Centar za obrazovanje

kadrova Unutrašnjih poslova BiH na Vracama,104 čime su preuzeli kontrolu nad vrlo
značajnim institucijama u gradu.
Dok su trajali napadi na školu MUP-a, u popodnevnim satima 5. aprila

1992, uslijedila je repriza martovskih demonstracija građana,105 koji su se, u najvećem
broju okupili ispred Skupštine i krenuli u „rušenje” prethodno postavljenih SDS-
ovih barikada na Kovačićima. S ovih barikada, tj. iz pravca benzinske pumpe na
Kovačićima i poslovne zgrade preduzeća „Dimnjačar“,106 otvorena je vatra na grupu
građana koji su se nalazili na Vrbanja mostu, kada su ubijena tri, a ranjena četiri civila.
Tom prlikom na Vrbanja mostu su ubijeni Muhidin Šabanović, Suada Dilberović i
Olga Sučić.107 Istovremeno, na demonstrante koji su se nalazili na mostu Bratstvo i
jedinstvo naoružani pripadnici SDS-a pucali su iz pravca Vraca, kada je teško ranjen
jedan civil – Miomir Vučijak, a smrt je nastupila u bolnici.108 Pucnjava na nenaoružane
civile nije uspjela rastjerati demonstrante, koji su oko 14:00 sati provalili u zgradu
republičke Skupštine i proglasili „svenarodni parlament”. U zahtjevima „svenadornog
parlamenta” tražile su se ostavke Vlade i Predsjedništva SRBiH, hitno sazivanje
Skupštine SRBiH, formiranje Vlade nacionalnog spasa i vanredni izbori. Manifestacija
„Mi smo za mir” trajala je tokom cijele noći, a i narednog dana kada se za govornicom
smijenilo preko 150 ličnosti iz političkog ili kulturnog života u zemlji. 109
103
Prilikom okupacije aerodroma od strane pripadnika JNA, 5. aprila pogođeno je skladište nafte u Krteljima (baza
specijalne jedinice u sklopu aerodroma), kada su ubijeni policajci Jasmin (Asim) Kadić (1961) i Reuf (Ferid) Muhić
(1954) (vidi: AIIZ, 70025/1994, 58944/1994 i AIIZ, 7-910, PD Bakije br. 1 i 6; E. H, „Narod brani grad”, Oslobođenje,
8. april 1992, str. 3). Od tada aerodrom je praktično zatvoren za potrebe civilnog stanovništva, a JNA je naredila
svim članovima aerodromske policijske stanice, koja je funkcionirala u okviru MUP-a RBiH, da ga napuste. Vidi:
AIIZ, inv. br. 7-1848, Komanda Druge vojne oblasti; Operativni dežurni tim, Str. pov. br. 10/36-2025, 6. april 1992,
Dostaviti: GŠ OS SFRJ – Operativni centar – K-di 2. VO na RKM, Borbeni i operativni izvještaj, str. 2; „Apel Vlade
BiH vladama zemalja EZ-a i međunarodne javnosti. Oslobodite Aerodrom Sarajevo”, Oslobođenje, 29. april 1992, str.
4). U drugoj polovini maja 1992. godine nastavljeno je ukopavanje (inžinjerijskim mašinama), gdje su istovremeno
stigli „arkanovci” i „šešeljevci”. Iz pravca aerodroma svakodnevno su granatirana sarajevska naselja Dobrinja, Butmir,
Sokolović-Kolonija i Hrasnica (S. Čekić, Agresija..., str. 740).
104
AIIZ, inv. br. 03-388, MUP RBiH – UZSK, dana 15. juna 1992, Izjava: Dž. T; Tom prilikom ubijen je učenik Samir
(Azema) Mišić, dok su ostali učenici i profesori zatočeni. Prilikom napada na školu MUP-a poginuli su pripadnici
srpske nacionalnosti odmetnutog MUP-a: Lizdek Mile i Pupić Milorad. Halilbegović Nihad, Sarajevo od referenduma
do agresije i napada na grad – 5. i 6. aprila 1992. godine, Sarajevo: autor, 2016.
105
O martovskim demonstracijama vidi više u: Oslobođenje, 3. i 4. mart 1992.
106
AIIZ, inv. br. 03-832-10; RBiH, MUP, CSB, Sarajevo, Sektor SDB, Izjava: I. H, od 29.9.1992, str. 4. (Svjedok navodi
imena ljudi koji su pucali na građane na Vrbanja mostu).
107
Istog dana, u drugim dijelovima grada ubijeni su: Škundrić Darinka na Otoci, Bevanda Marijo na Ciglanama,
Omerbegović Avdo u području Hrasnog Brda.
108
Isto.
109
A. Šarac, „Svenarodni parlament u Skupštini BiH. Narod ponovo osvaja slobodu”, Oslobođenje, 7. april 1992, str.
2; E. H, „Hronologija sarajevske drame. Narod branio grad”, Oslobođenje, 8. april 1992, str. 3.

U Izvještaju kojeg pukovnik JNA Zekanović podnosi GŠ OS SFRJ, vrlo

se pohvalno govori o ovim aktivnostima građana: „Odbor koji rukovodi ovom
manifestacijom oko 17:00 časova 6. 04. formirao je Vladu nacionalnog spasa od 15
članova sastavljenih od svih nacionalnosti. Jedan od zaključaka odbora je da se JNA
stavi u službu naroda i da pristupi razoružavanju svih paravojnih formacija,“ pod
kojima podrazumjeva patriotske snage, a što bi u praksi značilo zadržavnje BiH u
sastavu krnje Jugoslavije.110
Dok su građani na „zasjedanju parlamenta” u noći 5/6. april insistirali na

ostavci Vlade i raspisivanju vanrednih izbora, iz pravca Lapišnice, Crepoljskog, Hreše,
Mrkovića i Trebevića bombardirano je područje općine Stari Grad, posebno naselje
Jarčedoli.111 Omer Behmen, dopredsjednik SDA, poručio je „mitingašima da oni mogu
mitingovati koliko hoće, dok četnici silaze niz Brus”.112 U sastavu mješovitih patrola
koje su narednog dana, 6. aprila, obišle Jarčedole, nalazio se i sanitetski pukovnik
Mladenović iz Komande Druge vojne oblasti JNA,113 čije su jedinice učestvovale u
prethodnom granatiranju grada. U redovnom operativnom izvještaju koji istog dana
pukovnik Filipović sa rezervnog komandnog mjesta dostavlja Komandi Druge vojne
oblasti navodi se kako je njegov tim „neprekidno” ostvarivao „kontakt i koordinaciju
aktivnosti sa Kriznim štabom Pale”, te da se njihova aktivnost odvijala „na praćenju
situacije i toka borbenih dejstava u i oko Sarajeva. Pored toga dograđivan je razmještaj
i organizovana uspostava veze”.114
Kako je zasjedanje „parlamenta” nastavljeno i 6. aprila, Sarajlijama se

pridružuju i građani Zenice, Tuzle, Kaknja, Fojnice i drugih gradova širom BiH,115
nakon čega Karadžić naređuje “da se stopostotno zatvori grad, nikakvi autobusi
više ne smiju dolaziti. Ne smije proći ništa ni iz Semizovca, ni iz Ilijaša (...) na
Krivoglavcima, moraju ih stopostotno zaustaviti... Nijedan autobus više ne smije ući
110
AIIZ, 7-1848, Komanda Druge vojne oblasti. Operativni dežurni tim, Str. pov. br. 10/36-2025, 6. aprila 1992.
godine, Dostaviti: GŠ. OS SFRJ – Operativni centar, K-di 2. VO RKM, Borbeni i operativni izvještaj, Rukovodeći
starešina dežurnog tima, Pukovnik: Zekanović Milutin.
111
U odbrani svojih kuća, u naselju Jarčedoli, poginuli su: Fisović (Mustafa) Senad, Karović (Džano) Sabit i Krasnić
(Islam) Safet.
112
Am. K. „Stari grad na meti. Granatama po jezgru Sarajeva”, Oslobođenje, 7. april 1992, str. 3.
113
Ova posjeta izazvala je još veće ogorčenje među stanovnicima Jarčedola: „Izdajice, izdajice. Dajte nam samo mir
i ništa drugo.” (H. Arifagić, „Jarčedolska drama. Pakao gori od rata”, Oslobođenje, 8. april 1992, str. 3).
114
AIIZ, inv. br. 7-1756, RKM 2. vojne oblasti, Str. pov. br. 09/1580-1, 6. aprila 1992. godine, Komandi 2. vo-
operativni centar, Redovni operativni izvještaj. 9, Vođa dez. tima, Pukovnik: Branko Filipović.
115
A. Šarac, “Svenarodni parlament u Skupštini BiH. Narod ponovo osvaja slobodu”, Oslobođenje, 7. april 1992, str. 2.

u grad (...) nek’ se zatvore Hadžići, nek’ se zatvori Ilidža”.116 Pri povratku autobusa
s učesnicima mirovnih demonstracija iz drugih gradova, koji su prije Karadžićeve
naredbe o potpunoj blokadi grada uspjeli doći na Miting za mir, na relaciji između
Ilijaša i Visokog, oko 18:00 sati, „naoružana lica” u maskirnim unifomama sa SDS-
ovih barikada, pucali su na jedan od autobusa, uslijed čega je ubijen prosvjetni radnik
Novo Kojić iz Vareša, a Niko Pavlić i Juraj Milogović su ranjeni.117 Nakon što dobija
informaciju da bi ovaj skup građana mogao krenuti „đuture gore na Vraca”, Karadžić
prijeti kako će „svi biti pobijeni”, te da se to „ne smije i ne može dozvoliti” i „neka
ne pokušavaju da ulaze u srpsko”.118 Građani nisu krenuli prema Vracama, kako se
Karadžić plašio, nego su ostali pred zgradom Skupštine na Marindvoru, gdje je oko
14:00 sati došlo do pucnjave od strane dobro obučenih snajperista SDS-a, koji su se
nalazili u hotelu Holiday Inn, što je prouzrokovalo nove žrtve.119
Istog dana, na sjednici Predsjedništva SRBiH, zaključeno je da se osnuje

državna komisija sa zadatkom da utvrdi sve činjenice i konkretnu odgovornost
onih koji su pucali na okupljene građane ispred Skupštine, kao i da se „odmah, bez
odlaganja” mora osigurati prekid vatre, s naglaskom da „građani BiH neće sukobe
nego mir”.120 Konkretna odgovornost onih koji su pucali na građane nikada nije
utvrđena, iako su pripadnici MUP-a uspješno obavili akciju hapšenja snajperista
SDS-a u zgradi hotela Holiday Inn.121
Početak opsade. Neselektivno granatiranje i snapjerisanje po gradu
“Turke držimo unutra u okruženju, ha, ha. Malo ćemo ih izgladniti znaš i
onda ćemo im sve dati od Vječne vatre do Vratnika. Mi hoćemo da pravimo novo
116
ICTY, Transkript, Radovan Karadžić – NN muška osoba, 6. april 1992.
117
„Presreli autobus sa mirovnjacima iz Vareša. Jedan poginuo, dvojica ranjena”, Oslobođenje, 8. april 1992, str. 10.
118
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor NN muška osoba – Karadžić, 6. april 1992.
119
Dakle, ponovno je vatra otvorena na nenaoružanu grupu civila, kada su ranjeni: Halid (Mustafa) Bučuk, Hidajet
(Avdo) Delić, Sakib (Ahmet) Kurtagić, Džemal (Adem) Tabić, Samir (Husein) Žutić, kao i dvojica rudara iz Tuzle:
Zlatan Jurhić i Samir Gazetić (AIIZ, inv. br. 46702, 11597, 49259, 10992, 55529; „Pred skupštinom BiH ranjena dvojica
rudara”, Oslobođenje, 8. april 1992, str. 10; E. H, „Hronologija sarajevske drame. Narod branio grad”, Oslobođenje, 8.
april 1992, str. 3).
120
„Zapisnik 65. sjednice Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine održane 4, 5, 6. i 8. aprila
1992. godine”, broj: 02-011-354/92, u: Šimić T. 3(7)2006, 125-129.
121
„Poslije bjesomučne pucnjave po golorukom narodu. Uhvaćeni snajperisti iz ‘Holidey Ina’“, Oslobođenje, 7. april
1992, str. 8. Također, iako postoje svjedočenja koja govore o imenima učesnika SDS-a na barikadama kod benzinske
pumpe na Kovačićima, odakle se pucalo na Vrbanja most, ni za taj zločin niko nije sudski procesuiran.

fino Sarajevo. Ove stare sinagoge, džamije, to nam se ne sviđa pa moramo izmjeniti
arhitekturu i sve. (…) Evo krkamo, ravnamo Predsjedništvo, Skenderiju, Vladu i
tako…“122 Momčilo Mandić, 5.5.1992.
„Pazi, morate ih držati da izgladne dobro. (...) i dobro da ožedne (...) nema za
njih goreg lokaliteta pod nebeskim svodom. (...) Držite ih, samo im na slamku, samo
na slamku, vode i malo zraka. (...) da dišu na slamku...” 7.5.1992. Stojan Župljanin
Kao što je u prethodnim poglavljima istaknuto, od septembra 1991. godine

JNA je u organizaciji Komande 4. korpusa izviđala brda i postepeno zauzimala glavne
strateške položaje oko Sarajeva na liniji Lukavica – Vidikovac – Brus – Pale – Borije
– Hreša – Mrkovići – Poljine – Vogošća – Žuč – Briješće – Rajlovac – Ilidža.123 Ova
linija, posebno učvršćena tokom mjeseca aprila 1992, ostala je relativno nepromijen-
jena tokom cijelog perioda opsade.124
Preuzimanjem vlasti u dijelovima navedenih sarajevskih općina, kao i

postavljanjem barikada na glavnim prilazima gradu (Krivoglavci, Stupska Petlja,
Ilidža, Ilijaš),125 Sarajevo se našlo u potpunoj opsadi. Potom su većim dijelom
okupirane i rubne sarajevske općine, Hadžići i Trnovo,126 u kojima je muslimansko
stanovništvo činilo natpolovičnu većinu.127 Nakon preuzimanja vlasti na navedenim
područjima, uslijedili su brojni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava128
122
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor između Momčila Mandića i Brane Kvesića, 5. maj 1992.
123
Smail Čekić, Muhamed Šestanović, Merisa Karović, Zilha Košuta-Mastalić, Zločini nad djecom Sarajeva u
opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2010,, str. 35.
124
Pogledati karte u: Šadinlija Mesud, Prvi Korpus ARBiH: nastanak i razvoj 1992–1995, Ministarstvo za boračka
pitanja Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2008, str. 114. i 122.
125
Čekić S, 2004,745.
126
Pripadnici SDS-a, starješine i rezervne jedinice JNA iz Srbije i Crne Gore su krajem aprila ili početkom maja
okupirali ove dvije sarajevske općine. Vidi: ICTY, IT-00-39, Krajišnik M. 2006, par. 541–550; 589–593.
127
Na području općine Hadžići, prema popisu iz 1991, od ukupno 24.200 stanovnika, Muslimana je bilo 15.392. Na
području općine Trnovo od ukupnog broja stanovnika – 6.991, Muslimana je bilo 4.790.
128
Naprimjer, vidi: AIIZ, inv. br. 03/2-891, RBiH, Opština Ilijaš, Ratno Predsjedništvo, br: 135/92, Breza, 15. juli 1992,
Republička komisija za istraživanje ratnih zločina: (); AIIZ, inv. br. 03/2-892, RBiH, Opština Ilijaš, Krizni štab opštine
Ilijaš, br: 116/92, Breza, 19. juni 1992ICTY, S1 1 K 005589 11 Kžk (Radoje Lalović i Soniboj Škiljević); X-KRŽ-05/107
(Zoran i Goran Damjanović); X-KR-05/46 – (Rade Veselinović); X-KRŽ-05/51 – (Dragan Damjanović); Mustafa
Bisić– Senad Kreho, Obuka za genocid, Khalid Al-Ageely, Sarajevo, 1994; Eset Muračević, Ubijene i nestale žrtve
zločina u Vogošći 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo, 2001; Ibrahim Pašić, Zločini u Ahatovićima – Dokumenti o genocidu nad Muslimanima Bosne i
Hercegovine 1992. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1993;

nad nesrpskom, dominantno bošnjačkom nacionalnom grupom stanovništva.

Također su okupirana i naselja u gradskim opštinama, poput dijela sarajevskog
naselja Grbavica,129 ili dijela naselja Dobrinja.130 Na 16. sjednici Skupštine i Mladić
je čak upozoravao svoje skupštinske kolege da „ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi
u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo-amo (...) mi ne možemo očistiti niti možemo
imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. (...)
Ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svetu. To je,
ljudi, genocid“.131
Istovremeno s okupacijom prigradskih naselja, i stacioniranjem na strateškim,

prethodno pripremljenim položajima, granatirani su dijelovi grada koji su stavljeni
pod opsadu. Tih dana, uslijed granatiranja stambenih, privrednih, vjerskih i kulturnih
objekata, u potpunosti ili djelimično su zapaljeni: DJ Jelovica-Skladište (6. aprila),
Pivara (8. aprila), Garaže GSP-a (14. april), Poslovna zgrada UNIONINVESTA (21.
april), Dječija ambasada (21. april), Olimpijski muzej (21. april), Olimpijska dvorana
(22. april), Prirodno-matematički fakultet (23. april).132
Dana 27. aprila, Predsjedništvo je donijelo odluku o povlačenju jedinica

JNA sa teritorije RBiH, zbog činjenice da je RBiH suverena i međunarodno priznata
država i da je proglašena Savezna republika Jugoslavija.133 Dan ranije, 26. aprila 1992.
godine, u večernjim satima, pripadnici JNA su, iz zgrade u kojoj se nalazila Komanda
Druge vojne oblasti, pucali na vozilo marke golf, koje se iz pravca Bistrika kretalo
prema Dobrovoljačkoj ulici. Tom prilikom je u automobilu ubijen sekretar Gradskog
odbora SDP-a Senad Šećerović i njegov vozač Dževad Resić, a ranjen Mensur
Šećerović, koji se nalazio na zadnjem sjedištu vozila.
Nakon transformacije, tj. preimenovanja 4. korpusa JNA u Sarajevsko-

romanijski korpus (SRK), novopostavljeni komandant Korpusa pukovnik Tomislav
Šipčić naređuje ukrupnjavanje dotadašnjih jedinica TO „srpskih odbrambenih snaga”,
129
Uzeli smo dio Grbavice bez metka.presretnuti telefonski razgovor između Branka Đerića i Milenka Karišika,
7.5.1992. O zločinima u Grbavici vidi: IT-0039-T (Momčilo Krajišnik); Sud BiH, predmeti br: S1 1 K 004648 12 Krž
3 (Saša Baričanin), S1 1 K 004659 11 KRI (Veselin Vlahović);
130
O okupaciji djela naselja Dobrinja vidi: Merisa Karović, „Zločini nad civilima u sarajevskom naselju Dobrinja“,
Historijska traganja, br. 9. 2012, str. 105-158.
131
ICTY, 00847711, „Zapisnik sa 16. sjednice Skupštine srpskog naroda...” str. 27. i 29; Govor Ratka Mladića.
132
ICTY, 00205173, „Požari na objektima od posebnog značaja koji su nestali od agresorskih dejstava granatiranjem
i dr.”, Komandant vatrogasne brigade, Mesud Jusufović.
133
„Zapisnik 79. sjednice Predsjedništva RBiH održane 27. aprila 1992. godine”, broj: 02-011-327/92, Sarajevo, u:
Šimić T. 3(7)2006, 177-178.

preimenovanje dotadašnjih jedinica JNA i formiranje 12 brigada SRK VRS,134 čiji su

položaji bili polazna osnova za dalja osvajanja i za granatiranje urbanih područja grada
koji su držani pod opsadom.135 Jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa uglavnom
su bile razmještene na linijama sukoba „koje su činile taj ‘unutrašnji’ krug i čija je
dužina iznosila oko 55 kilometara”, dok su se pomoćne jedinice Korpusa nalazile
u „takozvanom vanjskom krugu sarajevskog fronta, dužine oko 180 kilometara”.136
Slobodni fotoreporter Morten Hvaal, kao svjedok pred ICTY, opisuje svoje utiske o
posjećivanju položaja SRK: „Kada bih konačno stigao na liniju fronta, uvijek bi me
zapanjila jasnoća sa kojom se ispod moglo vidjeti Sarajevo. Velika je razlika gledati
nagore na maskirne položaje od kojh imate osjećaj da granate i meci padaju na vas iz
vedra neba. Iz drugoga pravca, to je djelovalo lako kao gađati glinene golubove”.137
Odluka Predsjedništva RBiH o povlačenju jedinica JNA s teritorije RBiH,

proglašenje SRJ,138 pregovori u Lisabonu, konstantno granatiranje dijela grada koji
je bio pod opsadom, napad na Predsjedništvo, hapšenje predsjednika Predsjedništva
RBiH događaji su koji će uslijediti u završnici aprila i prvim danima maja, presudnim
za opstanak RBiH. Dana 2. maja, sa položaja oko Grada ukopanih od strane Četvrtog
korpusa JNA, granatirane su zgrada Predsjedništva, Skupština RBiH, Skupština
Grada, Tržni centar “Hepok”, Ekonomska škola, Dom policije, Višegradska kapija,
Socijalno osiguranje, Elektroprivreda BiH, Republički zavod za statistiku, Alipašina
džamija, robna kuća “Zema”, hoteli “Bristol”, “Nacional”, “Evropa”, TV predajnik
na Humu i RTV dom, brojne zgrade u Ulici Maršala Tita. Istog dana zapaljena je
i Pošta. Također, u trenutku dok se u kući porodice Karišik (Bistrik br. 6) nalazio
veliki broj civila, ona je gađana iz pravca Komande Druge vojne oblasti i u cijelosti
zapaljena.139 U samom centru grada vodile su se ulične borbe između pripadnika VJ i
134
Novosarajevske, Blažujske, Ilidžanske, Kasindolske, Rajlovačke, Vogošćanske, Lukavičke , Paljanske, Sokolačke,
Rogatičke, Ilijaške i Trnovske brigade. Vidi: AIIZ, 7-1831, Komanda SRK, Str. pov. br. 09/19-192, 22. maj 1992, Vojna
tajna, Strogo poverljivo, Primerak br. 17, Organizacijsko-formacijske promene u Korpusu, naređenje.-, Komandi 2.
romanijske brigade, Komandant: Pukovnik Tomislav Šipčić.
135
Vidi kartu: Šadinlija Mesud, Prvi korpus Armije RBiH, str. 114. Opsada je stanje u kojem oružane snage drže u
kontinuiranoj izolaciji određeno mjesto, pri tome im onemogućivši komunikaciju s drugim područjima, a obično
je popraćena bombardiranjem civilnih ciljeva, izgladnjivanjem civila, kršenjem niza drugih normi međunarodnog
humanitarnog prava, uopćeno govoreći, činjenjem brojnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
136
ICTY, IT-98-29-T, Pred pretresnim vijećem I, Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda i mišljenje, 5. decembar
2003, par. 201; dalje: ICTY, Presuda, Galić, 2003.
137
ICTY, P00377.B, Izjava svjedoka, Hvaal Morten, fotoreporter, datum razgovora: 14. i 15. februar 2001, par. 11.
138
Dana 27. aprila 1992. godine proglašena Savezna Republika Jugoslavija (SRJ). – zemlja sljednica SFRJ, koja je
imala jednaka prava kao i ostale države bivše Jugoslavije.
139
Jovan Divjak, Ne pucaj, e-knjiga, Deveti deo: Kako je odbranjeno Sarajevo i ranjen moj sin, 8. juni 2011, http://
www.slobodnaevropa.org/content/kako_je_odbranjeno_sarajevo_i_ranjen_moj_sin/24212969.html; AIIZ, 7-1761,
Izjava: R. K, mart 2010.

oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. U podnevnim satima oružane snage

Republike Bosne i Hercegovine su na tramvajskoj stanici kod Skenderije, 150 metara
nadomak zgrade Predsjedništva, zapalile nekoliko „pincgauera” i tako zaustavile
tri tenka JNA/VJ koja su se kretala iz pravca Grbavice i protivdiverzantski odred iz
Vojne bolnice.140 Tokom pomenute borbe, koja se odvijala prsa u prsa, poginulo je
14 pripadnka jugoslavenske vojske i 26 pripadnika odbrambenih snaga Republike
Bosne i Hercegovine.141
Ovako dramatične okolnosti u gradu još više usložnjava hapšenje predsjednika

Predsjedništva i drugih članova delegacije RBiH koji su, prilikom povratka s pregovora
u Lisabonu i slijetanja na aerodrom, zadržani od strane pripadnika JNA i privedeni
u kasarnu u Lukavici. Za razmjenu predsjednika Izetbegovića i ostalih članova
delegacije, pored generala Kukanjca, komandanti snaga JNA željeli su isforsirati
brzo i bezuslovno iseljenje cjelokupnog ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava iz
Komande Druge vojne oblasti.142 Burnu raspravu na sjednici Predsjedništva RBiH
izazvala je neinformiranost o načinu na koji treba biti izvršena razmjena, a bojazan
da je predsjednik pod pritiskom i ucjenama mogao pristati i na ovaj vrlo nepravedan
dogovor s pravom je izazvala negodovanje pojedinih članova Predsjedništva.143
Uprkos dogovoru da je ovo iseljenje trebalo biti predmet daljih pregovora,144 uz
generala Kukanjca se u pravcu Lukavice uputilo više od 36 kamiona sa ljudstvom i
tehnikom,145 nakon čega su oružane snage Republike Bosne i Hercegovine odgovorile
presijecanjem kolone u Dobrovoljačkoj ulici,146 razoružanju i zarobljavanju dijela
kolone,147 kada je poginulo šest pripadnika JNA.148
140
Jovan Divjak, Ne pucaj, e-knjiga, Deveti deo...; AIIZ, inv. br. 7-1760, Komanda 4. korpusa JNA, Sp. br. 75-1, 7.
maja 1992, Događaji u Bosni i Hercegovini, odnos i odraz ukupnog stanja na JNA.
141
Elektronska baza podataka Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA.
142
M. Šadinlija, Prvi korpus ARBiH..., str. 18.
143
„Magnetofonski snimak vanredne sjednice Predsjedništva RBiH održane 3. maja 1992. godine”, u: Šimić T.
3(7)2006, 183-194.
144
145
Milutin Kukanjac, „Zabranjeni iskaz”, 60 minuta, SPECIJAL, 19-25. minute, (autor: Sinan Šarić, FTV, maj 2012),
http://www.federalna.ba/bhs/vijest/25486/zabranjeni-iskaz-milutin-kukanjac. Inserti iz emisije: „Moj gost – njegova
istina”, autor: Risto Đogo, 1994.
146
Isto. Nakon što je 18 vozila prošlo prema Lukavici, navedene odbrambene snage RBiH su presjekle ostatak kolone.
147
148
Među žrtvama je bila jedna žena – Nurmela Šuko. AIIZ, Protokol Opće bolinice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, red.
br. 790. http://www.federalna.ba/bhs/vijest/25486/zabranjeni-iskaz-milutin-kukanjac.

Nakon što je oslobođen iz zatočeništva u Lukavici i nakon što je, prelazeći

preko Vraca, vidio samo mali dio artiljerijskih položaja JNA/VJ koji okružuju grad,
predsjednik Izetbegović na sjednici Predsjedništva održanoj narednog dana, 4. maja,
opisuje očajnu situaciju: „Grad u takvom okruženju artiljerijskom. (…) I da bi mogao
da bude praktički ako ne sravnjen sa zemljom, ali dobro, dobro uništen. I još jedan
dan borbi da dovede do uništenja čitavog niza objekata. Mi smo otkinuti, pošta nam
ne radi, mi nemamo više veze sa svijetom…”149 Uz usvojenih šest „strateških cilje-
va srpskog naroda“, osnivanje Vojske, na 16. sjednici Skupštine Republike srpskog
naroda BiH bilo je govora i o dotadašnjim rezultatima koji su postignuti po pitanju
stavljanja Sarajeva u opsadu. Tako na primjer, Radovan Karadžić je istakao: „Držimo
sve svoje krajeve, sve opštine, sva naselja od Sarajeva i držimo naše neprijatelje, sad
moram i mogu da kažem da držimo naše neprijatelje u potpunom okruženju, tako da
im ne može da dođe ni vojna pomoć, ni u ljudstvu ni u naoružanju.” Poslanik Trifko
Radić: „Mi smo presjekli i minirali prugu i nema više dolaska u Sarajevo. Mi smo
minirali i autoput. Sve ćemo učiniti da neprijatelj iz pravca Zenice više neće doći, i
odozgo ko pođe bit će gotov.“ Dio grada koji je držan u opsadi, u slikovitim opisima
generala Ratka Mladića, predstavljan je kao „aždajina glava” koju treba „staviti u
prsten“ da iz njega „može da ima izlaza samo onaj koga ćemo mi pustiti”,150 a neko-
liko dana nakon ovoga se hvalio kako je „sa sve četiri strane svijeta Sarajevo blokir’o.
Nema mu izlaska, u mišolovci je”151 Na narednoj, 17. sjednici, održanoj 24 – 26. jula
1992, poslanik Milanović konstatira: „…sad imamo za taoce čitave gradove i sta-
novnike čitavog područja Zenica, Sarajevo, pa i nekih drugih”152
Nakon odluke o formiranju „Vojske Republike Srpske” (VRS) na 16. sjedici

Skupštine samoproglašene Srpske republike BiH, Mladić automatski preuzima
funkciju komandanta ove vojske, što je jedan u nizu dokaza da je Komanda
Druge vojne oblasti JNA samo preimenovana u VRS, koja je bila u nadležnosti 30.
kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije.153 Teritorija grada Sarajeva je bila
149
“Magnetofonski snimak 81. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine održane 4. maja 1992.
godine”, govor predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića, u: Tomo Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i
Hercegovine 1991–1994, National Security and the Future, 3(7)2006, Zagreb, str. 203.
150
ICTY, 00847711, “Zapisnik sa 16. sjednice Skupštine srpskog naroda...”, Govor Radovana Karadžića, govor Trifka
Radića, 36–37 i govor Ratka Mladića, 32.
151
ICTY, 0321-9259, Transkript presretnutog telefonskog razgovora, Mladić – NN, 25. maj 1992.
152
ICTY, IT 03-69, Donia J. R, Izvodi..., par. 249.
153
Ratko Mladić je bio komandant Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije. Dokumente
o unapređenju Ratka Mladića od strane Predsjednika SRJ, primanju plaće i pravu na staž za službu u Vojsci Jugoslavije
vidi u: S. Čekić [et al], Zločini nad djecom..., str. 105-107.

u nadležnosti 4. korpusa JNA, na čelu s generalmajorom Vojislavom Đurđevcem,

koji je također penzionisan 10. maja 1992. godine. Ukopavanje artiljerijskih
položaja, stavljanje grada u opsadu, okupacija sarajevskih predgrađa, kao i početak
intenzivnog granatiranja, što je za posljedicu imalo i masovna ubistva civila na pet
lokacija,154 vršeni su u periodu kada je generalmajor Đurđevac komandovao ovim
korpusom, a u njegovom sjedištu u Lukavici se do 5. juna 1992. godine nalazio njegov
pomoćnik Milosav Gagović.155 Na čelo preimenovanog 4. korpusa JNA, tj. Sarajevsko-
romanijskog korpusa (SRK) dolazi pukovnik Vojske Jugoslavije Tomislav Šipčić,156
koji na dužnost komandanta Korpusa stupa u periodu između 12-22. maja 1992.
godine, tj. nakon formiranja VRS-a. Po stupanju na dužnost, pukovnik Tomislav
Šipčić naređuje ukrupnjavanje dotadašnjih jedinica TO „srpskih odbrambenih snaga”,
preimenovanje dotadašnjih jedinica JNA i formiranje 12 brigada SRK VRS,157 čiji su
položaji bili polazna osnova za dalja osvajanja i za granatiranje urbanih područja
grada koji su držani pod opsadom.
Komandant VRS generalpotpukovnik Ratko Mladić je, i pored velikog broja

artiljerije koja je okruživala grad, konstatirao kako se „ne osvaja Sarajevo pljuck-
anjem iz minobacača ili iz neke haubice po njemu”, te da oko grada „mora da se
načička 300 cijevi kalibra od zolje 40-46 milimetarskih do Orkana i rakete P-65”.158
Deset dana nakon ovoga Mladićevog prijedloga, prema izvještaju Regionalnog štaba
Teritorijalne odbrane, na položajima novoformiranog SRK159 je „načičkan” ogroman
154
Karović-Babić Merisa, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992-1995, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2014, str. 299-300.
155
U odsustvu generala Đurđevca, Gagović je „morao imati detaljna saznanja” o zločinima koji su u tom periodu
vršeni u gradu, kao i o upotrebi minobacača i artiljerije na centar grada. (ICTY, Case No. IT-98-29/1, Witness:
Milosav Gagović, (Open Sassion), Examination by Mr. Tapusković and Cross-examination by Ms. Edgerton, p. 8643,
8705, 8715, 23 July 2007).
156
Više o Tomislavu Šipčiću vidi: ICTY, DH2088/E, Military expert opinion, Retired General, Mr. Vahid Karavelić,
Sarajevo, February 2005.
157
Novosarajevske, Blažujske, Ilidžanske, Kasindolske, Rajlovačke, Vogošćanske, Lukavičke, Paljanske, Sokolačke,
Rogatičke, Ilijaške i Trnovske brigade. Vidi: AIIZ, 7-1831, Komanda SRK, str. pov. br. 09/19-192, 22. maj 1992, Vojna
tajna, Strogo poverljivo, Primerak br. 17, Organizacijsko-formacijske promene u Korpusu, naređenje.-, Komandi 2.
romanijske brigade, Komandant: pukovnik Tomislav Šipčić.
158
ICTY, 00847711, “Zapisnik sa 16. sjednice Skupštine srpskog naroda...”, govor Ratka Mladića, str. 29–30.
159
“Snage SRK koristile su prirodna i urbana topografska obilježja grada Sarajeva, poput litica i nebodeara, kao
pozicije s kojih su mogli gađati civile koji su se kretali po gradu. (...) Ti položaji (...) omogućavali su vojnicima da
‘bukvalno poubijaju cijele ulice’ u centralnom dijelu Sarajeva” (ICTY, Presuda, Galić S. 2003, par. 585).

broj oruđa i oružja različitog kalibra,160 iz kojih su urbani dijelovi grada svakodnev-
no, neselektivno granatirani,161 što je neminovno dovodilo do zločina nad civilima i
civilnim stanovništvom.162 Nadalje, pored sistematskog, neselektivnog i danonoćnog
granatiranja, vojno i političko rukovodstvo SRJ/RS je stanovnike glavnog grada pri-
moralo na primitivne, načine življenja, uskrativši im osnovne uslove neophodne za
život, kao npr. vodu, hranu, lijekove, električnu energiju, ogrjev, plin, a u pokušaju
da dođu do minimalnih namirnica neophodnih za preživljavanje, civili su masovno
ubijani ili teško ranjavani. Nakon što je čuo ohrabrujuće vijesti od Čede Kljajića,
funkcionera odmetnutog srpskog MUP-a, da je urbani dio Sarajeva „rezervat pra-
vi” te da su svi izvori vode pod njihovom kontrolom, Stojan Župljanin ga savjetuje:
„Pazi, morate ih držati da izgladne dobro. (...) i dobro da ožedne (...) nema za njih
goreg lokaliteta pod nebeskim svodom. (...) Držite ih, samo im na slamku, samo na
slamku, vode i malo zraka. (...) da dišu na slamku...” te konstatira kako treba vodu
malo zatvorit „da zbace Vladu bolan (...) Trebate fino po 10, 12 sati zatvorit. ... pa nek
razmišljaju... I da se zna ko drži izvore vode...”163
I uistinu se tokom cijelog perioda opsade grada jasno znalo ko „drži izvore
vode“, a pored ovog bitnog životnog energenta, građanima Sarajeva bili su uskraćeni
160
„Neprijatelj se nalazi na dominantnim objektima oko grada Sarajeva i kontroliše komunikacije koje izvode iz
istog sa slijedećim rasporedom”: Ilijaš (4 MB 120 mm, 8 OT, 4 MB 82 mm, 1 haubica 122 mm, 1 PAT 20/1 i 8
snajpera), Semizovac; Krivoglavci – Vogošća – Kobilja Glava (24 tenka, 9 BsT 82 mm, 3 PAT, 7 MB 82 mm, 60 PM, 1
bacač protivoklopnih raketa); Radava – Mrkovići – Faletići (3 BsT 82 mm, u Radavi skladište municije, 11 mitraljeza,
2 MB 120 mm, 2 MB 82 mm); Faletići – Kozija ćuprija – Brus (6 BsT 82 mm, 15 PAT, 2 MB 120 mm, 2 MB 82 mm,
14 mitraljeskih gnijezda, 3 tenka i 2 OT, 4 BsT, 9 PAT, 3 haubice, 16 mitraljeza, 4 MB 82 mm); Lukavica – Bijelo Polje
– Krupac haubice 155 mm), Vidikovac – Vraca – Grbavica (14 tenkova, 8 OT, 6 PAT, 5 BsT 82 mm, 7 MB 120 mm, 6
MB 82 mm, 20 PM); Mojmilo – Nedžarići – Stup (17 tenkova, 22 OT, 4 BsT, 9 PAT, 3 haubice, 16 mitraljeza, 4 MB 82
mm); Lukavica – Bijelo Polje - Krupac (11 tenkova, 8 OT, 4 MB 120 mm, 12 MB 82 mm, 8 haubica 155 mm, 6 haubica
122 mm, 4 VBR 128 mm, 2 lavr PVO); Ilidža (9 tenkova, 6 OT, 8 MB, 10 mitraljeza, 3 Bst 82 mm, 2 PAT, POLO 9K11,
veliki broj osa i zolja; Rajlovac – Butmir (2 tenka, 6 BOV-a, 8 MB, 10 PAT, 10 mitraljeza, 18 snajpera i veći broj osa i
zolja) Vidi: AIIZ, inv. br. 7-176, RBiH, Regionalni štab Teritorijalne odbrane, Sarajevo, Str. pov. br. 02-212/92, 22. maj
1992; Komandi RŠTO, Redovni borbeni izvještaj.
161
„Mnogi od tih projektila nisu bili ispaljeni na vojne ciljeve ili linije fronta; takvim granatiranjem postizalo se
maksimalno iznenađenje i pojačano psihološko djelovanje na civile u gradu uz minimalne napore. (...) Čini se da su
posebno najnaseljeniji dijelovi Sarajeva bili mete neselektivnog ili nasumičnog granatiranja” (ICTY, Presuda, Galić
S. 2003, par. 570 i 585).
162
Definiciju civila vidi u: „Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba” - Protokol I; Dio IV, Član 50 i 51, M. Starčević, nav. dj., str. 221–224. Za tumačenje
ove definicije civila i civilnog stanovništva vidi: UN, Security Council, Distr. General, S/1994/674, 27 May 1994,
Letter dated 24 May 1994 from the Secretary-general to the President of the Security Council, Annex, Final Report
of the Commission of Experts established pursuant to Security Council Resolution 780 (1992). 78; ICTY, Presuda,
Galić S. 2003, par. 35–62; ICTY, Predmet Tadić, 1999, par. 639–644; Predmet Jelisić, 1999, par. 54; ICTY, Predmet
Blaškić, 2000, par. 209–214; Blaškić, 2004. Par. 117-121, ICTY, Predmet Kupreškić (et. al), 2000, par. 547–549; ICTY,
Predmet Krnojelac, 2002, par. 256.
163
ICTY, Presretnuti telefonski razgovor, Stojan Župljanji i Čedo Kljajić, 7. maj 1992; O “Vodiču za preživljavanje”
građana bez ovog elementarnog životnog energenta, pogledati: Opsada Sarajeva. mart 1992 – mart 1996. ur. Suada
Kapić [et. al], FAMA International tim, Sarajevo, 2005, str. 301, 727.

i drugi egzistencijalni uslovi neophodni za svakodnevni život, poput hrane, lijekova,

električne energije, ogrijeva, plina.
Zaključak
Iz Karadžićevih prijetnji nakon određenih dinamičnih događanja, poput

Martićeva hapšenja ili nakon burnog skupštinskog zasjedanja iz sredine oktobra
1991. godine, jasno su bile vidljive i izrečene namjere za podjelu i blokadu grada.
Ukopavanje artiljerijskih položaja oko Sarajeva, bez imalo sumnje nije moglo
biti urađeno bez prethodne dobre pripreme od strane SDS-a, JNA, kao i najvišeg
srbijanskog vojnog i političkog rukovodstva krnje Jugoslavije u Beogradu.
Generalna proba za blokadu grada uslijedila je nakon održavanja referenudma

za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, što je zapravo bila jedina legalna i
legitimna radnja propisana na temelju preporuka Badinterove komisije. Istovremeno
sa završetkom glasanja uslijedile su martovske barikade podignute od strane SDS-a,
a potpomognute od strane najvišeg državnog vrha krnje Jugoslavije. U radu smo
ustanovili da je grad bio blokiran nekoliko dana tokom martovskih barikada, kao i
da je tokom istoimenog događaja na području Sarajeva ubijeno nekoliko civila.
Potom su, početkom aprila, kao reakcija na sve izvjesnije međunarodno

priznanje Republike Bosne i Hercegovine, snage SDS-a, odmetnutog srpskog MUP-a,
uz nepobitnu podršku JNA ponovno postavile barikade na glavnim prilazima i
saobraćajnicama u gradu, nakon čega je mogućnost ulaska i izlaska iz Sarajeva bila
svedena na minimum. Prilikom demonstracija građana koje su uslijedile kao reakcija
na barikade, tokom manifestacije za mir “Narod brani grad”, također je ubijen veliki
broj civila, čiji smo identitet utvrdili u ovom istraživanju.
U konačnici, možemo zaključiti da su pomenti datumi bili od krucijalne

važnosti za opstojnost Republike Bosne i Hercegovine i grada Sarajeva. Vrlo dinamična
zbivanja opisana u radu nagovještavala su dugogodišnju opsadu Sarajeva, s kojom će
biti suočeni stanovnici ovoga grada koji će biti primorani na predcivilizacijske načine
življenja tokom naredne četiri godine. Idejni realizatori blokade i opsade Sarajeva su
svakodnevno u praksi primjenjivali prethodno zacrtane ciljeve prema kojima je grad
trebao postati “karakazan”, u kojemu su, na različite načine, ubijani njegovi stanovnici,
te rušeni kulturni, vjerski, sakralni, privredni, zdravstveni, stambeni i drugi kapitalni
objekti od nacionalnog i svjetskog značaja. Time je pokazana sva nesrazmjernost,
neselektivnost, brutalnost i barbarizam opsade glavnog grada Republike Bosne i
Hercegovine.

Summary
THE SARAJEVO BARRICADES. A BLACK CAULDRON AND A MOUSETRAP.

THE SURROUNDING AT ‘THE FOUR ANTIPODES’
Intentions to divide Bosnia and block Sarajevo had clearly been entailed in Radovan
Karadzic’s threats that he had uttered at the dawn of war. The general rehearsal for
the blockade of the city followed the referendum for independence of the Republic
of Bosnia and Herzegovina, when SDS party’s March barricades ensued, aided by
the highest ranks of the rump Yugoslavia. We have established in this paper that
the city had been blocked for several days during the March barricades, and that
several civilians had been killed at the time. Then, in early April, as a reaction to
the increasingly evident international recognition of the Republic of Bosnia and
Herzegovina, the SDS party forces aided by the runaway Serb police and the Yugoslav
People’s Army (JNA) again put up barricades at main entrances to the city thus
reducing the possibility of entering and leaving Sarajevo to a minimum. During the
demonstrations of citizens that followed as a reaction to the barricades, during the
“People Defends the City” peace manifestation, a significant number of civilians had
been killed as well. Finally, we can conclude that March and April were crucial for the
survival of the Republic of Bosnia and Herzegovina and the city of Sarajevo. Sarajevo
was under a long-term siege and was supposed to become a “black cauldron” in which
its inhabitants were killed and cultural, religious, sacral, economic, health, housing
and other capital facilities bearing national and global importance were destroyed.
IZVORI I LITERATURA:
Izvori
Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu
− Elektronska baza popisa žrtava u Sarajevu pod opsadom
− Pokopno društvo Bakije
− Pokopno društvo „Pokop“
− Protokol Opće bolinice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”
− Popis porodičnih domaćinstava Instituta iz 1994. godine
− Izvodi iz matičnih knjiga umrlih, Općine: Stari grad, Centar, Novo Sarajevo,
Novi Grad, Ilidža i Vogošća
International Criminal Tribunal for former Yugoslavia (ICTY)

a) Elektronska baza sudskih dokumenata

− Dokumentacija Glavnog štaba Jugoslavenske narodne armije/Vojske Jugo-
slavije
− Dokumentacija Glavnog štaba Vojske Republike Srpske
− Oružane snage Republike Bosne i Hercegovne
− Služba državne bezbednosti (SDB) SSUP, III uprava, Beograd, mart, 1992.
− Bilježnica Ratka Mladića, 14. 2. 1992 – 25. 5. 1992.
− Službeni glasnik Republike Srpske, broj 22.
− ICTY, Zapisnik sa 16. sjednice “Skupštine srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini održane 12. maja 1992. godine u Banja Luci”
− Predsjedništvo SFRJ, Stenografske beleške sa sastanka Predsjedništva SFRJ
sa predstavnicima Srpske Republike BiH, održane 2. marta 1992, Beograd,
mart 1992.
− Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo unutrašnjih
poslova, Služba državne bezbjednosti, Sarajevo, mart 1992.
− Presretnuti telefonski razgovori između vojnih i političkih funkcionera iz
Beograda i zvaničika SDS-a, 1991-1992.
b) Ekspertski izvještaji
− IT-98/29/1, Donia J. R, Od izbora do mrtve tačke. Geneza opsade Sarajeva,
1990-1994, decembar 2006, (IT-03-69, Tužilac protiv Dragomira Miloševića.),
− ICTY, IT-98/29/1, Tužilac protiv Dragomira Miloševića, Ekspertski izvještaj:
Donia R. J., decembar 2006, “Od izbora do mrtve tačke. Geneza opsade
Sarajeva, 1990–1994.”
c) Sudski predmeti
− ICTY, IT-95-5/18-T, pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radovana
Karadžića, 24. 3. 2016, TOM I-IV,
− ICTY, IT-98-29-T, Pred pretresnim vijećem I, Tužilac protiv Stanislava
Galića, Presuda i mišljenje, 5. decembar 2003, par. 201; dalje: ICTY, Presuda,
Galić, 2003.
− ICTY, IT-98-29/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac vs. Milošević Drag-
omir, 12.12.2007.
− ICTY, IT-01-42, Pred Pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Pavla Strugara,
Presuda, 2005.
− ICTY, IT-95-13/1-T, Pred pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Mileta
Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina, Presuda, 2007.
− ICTY, IT-94-1-A, Pred Žalbenim vijećem, Tužilac vs. Duška Tadića, Presuda,
15. juli 1999.
− ICTY, IT-00-39-T, Pred Pretresnim vijećem I, Tužilac protiv Momčila Kra-

jišnika, Presuda, 27. 9. 2006.

− ICTY, IT-04-81, Presuda Žalbenog vijeća, Tužilac vs Momčilo Perišić.
− ICTY, IT-95-14-T, pred Pretresnim vijećem I, Tužilaštvo vs. Zlatka Aleksovsk-
og, Tihomira Blaškića, Zejnila Delalića, Zdravka Mucića, Hazima Delića i
Esada Landže; Presuda, 3.3.2000.
Sud Bosne i Hercegovine

− Predmet Tužilaštva BiH protiv Gojka Kličkovića i Mladena Drljače, Dru-
gostepena presuda, 7. maj 2013. 5207_1K_KG_i_dr._drugostupanjs-
ka_07_05_2013
− Sud BiH, S1 1 K 005589 11 Kžk (Radoje Lalović i Soniboj Škiljević);
X-KRŽ-05/107 (Zoran i Goran Damjanović); X-KR-05/46 – (Rade Veseli-
nović); X-KRŽ-05/51 – (Dragan Damjanović);
− Sud BiH, predmeti br: S1 1 K 004648 12 Krž 3 (Saša Baričanin), S1 1 K
004659 11 KRI (Veselin Vlahović);
Viši regionalni sud Düsseldorf

− Presuda protiv Nikole Jorgića, 13. august 1999, Düsseldorf Ovjereni prevod
stalnog sudskog tumača za bosanski i njemački jezik - Vesne Grđić.
Objavljene zbirke dokumenata

− Čekić, Smail (ur.), Međunarodni naučni skup Zločini nad Bošnjacima u
Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991-
1995. (1997; Sarajevo): Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa
održanog u Sarajevu, 12. jula 1997, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 1998. – 470 (Edicija Srebrenica
1995, Knj. 1),
− Miloševiću dokazan genocid u Bosni: Međupresuda Haškog tribunala od 16.
juna 2004. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007;
− Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava
1991, Nacionalni sastav stanovništva, Rezultati za Republiku po opštinama
i naseljenim mjestima 1991, Republika Bosna i Hercegovina, Državni zavod
za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Statistički bilten, Sarajevo 1993,
− Presuda Međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i
Crne Gore, 26. februar 2007, Institut za istraživanje zločina protiv čovječno-
sti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008;
− Ratni zločini u Bosni i Hercegovini: Izvještaji Amnesty Internationala i Hel-

sinki Watcha od početka rata u BiH do rujna 1993. g. / [uredili Milena Bead-
er… et al.] Zagreb: Antiratna kampanja Hrvatska, Centar za mir, nenasilje i
ljudska prava Zagreb, 1993, 186-188.
− Šimić, Tomo, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991–1994, Za-
greb: National Security and the Future. 3(7), Zagreb, 2006.
− Tuđman, Miroslav – Bilić Ivan, Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustro-
jstvu Bosne i Hercegovine 1991–1995, Zagreb, 2005;

Štampa
− Javnost, Sarajevo, 1991.
− Oslobođenje, Sarajevo, 1991-1992.
− Oslobođenje, Sarajevo – Pale, 1994.
− Slobodna Bosna, 1991.
Internet
− https://www.radiosarajevo.ba, 2015.
− http://www.federalna.ba/bhs/vijest/25486/zabranjeni-iskaz-milutin-kukan-
jac
− http://www.iccnow.org/documents/AI_Ger.pdf, Germany and Impunity
through universal jurisdiction, Amnesty International publications, London,
2008, str. 93, 97 i 98.
Literatura
− Arnautović, Suad, Izbori u Bosni i Hercegovini ‘90: analiza izbornog procesa,

Promocult, Sarajevo, 1996,
− Begić, Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
mirovnog sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997,
− Bisić, Mustafa – Kreho, Senad, Obuka za genocid, Khalid Al-Ageely, Sarajevo,
1994;
− Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema,
izvođenje, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2004,
− Divjak, Jovan, Ne pucaj, e-knjiga, Deveti deo: Kako je odbranjeno Sarajevo i
ranjen moj sin, 8. juni 2011, http://www.slobodnaevropa.org/content/kako_
je_odbranjeno_sarajevo_i_ranjen_moj_sin/24212969.html
− Donia J. Robert, Sarajevo: Biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo,
2006,

− Dorothea, Hanson, 2002. i 2004. Krizni štabovi bosanskih Srba, Istraživački

izvještaj pripremljen za predmet Krajišnik i Plavšić – IT-00-39 i 40, u: Bosna
i Hercegovina – jezgro velikosrpskog projekta, ur. Sonja Biserko, Helsinški
odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006,
− Duvnjak, Nedžad, “Disolucija (raspadanje) SFRJ i stvaranje samostalnih
država na njenom tlu (Prilog razvoju ustavnosti BiH)”, u: Ljudska prava –
Časopis za sve pravno-poiltičke probleme, godina 8, 1-4/2007, Sarajevo,
2007,
− Đelmo, Zenaid, „Pravna priroda međunarodnog priznanja Bosne i Herce-
govine“, u: Ljudska prava, Revija za ljudska prava, Godina 4, br. 1–2, Institut
za ljudska prava Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 2003,
− Halilbegović, Nihad, Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad –
5. i 6. aprila 1992. godine, Sarajevo: Autor, 2016,
− Kamberović, Husnija, Hod po trnju: Iz bosanskohercegovačke historije 20.
stoljeća, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011,
− Karović, Merisa, „Zločini nad civilima u sarajevskom naselju Dobrinja“, His-
torijska traganja, br. 9. 2012,
− Karović-Babić, Merisa, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade
1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014,
− Muračević, Eset, Ubijene i nestale žrtve zločina u Vogošći 1992-1995, Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta
u Sarajevu, Sarajevo, 2001;
− Pašić, Ibrahim, Zločini u Ahatovićima – Dokumenti o genocidu nad Musli-
manima Bosne i Hercegovine 1992. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1993;
− Smail Čekić, Muhamed Šestanović, Merisa Karović, Zilha Košuta-Mastalić,
Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010,
− Starčević, Miodrag, Izvori međunarodnog humanitarnog prava. Priručnik
za profesionalne vojnike, pravnike i aktiviste Crvenog krsta, Međunarodni
komitet crvenog krsta, Beograd, 2002;
− Šadinlija, Mesud, „Prsten za glavu aždaje: Sarajevo u strateškim ciljevima
Republike Srpske 1992 – 1995“, u: Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu,
knjiga 3, 2014,
− Šadinlija, Mesud, Prvi Korpus ARBiH: nastanak i razvoj 1992–1995, Minis-
tarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2008,
− Šadinlija, Mesud, Za Sarajevo, za Bosnu svoju: Od 13. Novosarajevske do 111.

Viteške brigade, Udruženje “1. Slavna – 111. Viteška brigada”, Sarajevo, 2010,
− Treanor J. Patrick, Lideri Srpske demokratske stranke. Rukovodstvo bosanskih
Srba 1990-1992, (Ekspertski izvještaj za predmet br. IT-00-39 i 40 – Krajišnik
i Plavšić), 2002, u: Bosna i Hercegovina – jezgro velikosrpskog projekta, ur.
Sonja Biserko, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006,
− Tuđman, Miroslav – Bilić, Ivan, Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustro-
jstvu Bosne i Hercegovine 1991 – 1995, Zagreb, 2005,
− Velimirović, Janko, ur. [et al], Hronologija 1990 – 1995, Dokumentacioni
centar Republike Srpske, Banja Luka, 2002.
NA KRAJU VIJEKA, NA KRAJU SVIJETA – SARAJEVO
1995-1996.
Edin Omerčić
Univerzitet u Sarajevu - Institut za historiju
Autor nastoji prikazati dramatična zbivanja u Sarajevu nakon

postizanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
21.11.1995. godine na osnovu arhivske građe MKSJ (ICTY), memoara
aktivnih sudionika u dešavanjima, relevantne literatura te pisanja štampe.
U američkoj zrakoplovnoj bazi Wright – Patterson, u gradiću Daytonu
su zaraćene strane potpisale sporazum koji će dovesti do prekida rata,
omogućiti kraj opsade Sarajeva i kakav – takav mir stanovništvu razorenog
grada. U radu se autor fokusirao na one odluke iz Daytona koje će
omogućiti reintegraciju okupiranih dijelova Sarajeva i njegovih općina u
jedinstven grad pod vlašću Federacije Bosne i Hercegovine. Posebna je
pažnja posvećena procesu reintegracije od mirovnih pregovora održanih u
Daytonu gdje se o Sarajevu odlučivalo potezima ‘’olovke’’ po geografskim
kartama, a budućnost grada ovisila o trenutačnom hiru Slobodana
Miloševića. U radu se govori o reakcijama političkog vodstva u Bosni i
Hercegovini, a naročito reakciji političkog i vojnog vodstva u Republici
Srpskoj.
Ključne riječi: Sarajevo, Dayton, Srpska demokratska stranka, Federacija

Bosne i Hercegovine, Srpsko građansko vijeće, međunarodna zajednica
Uvod
Završetkom rata na prostoru Bosne i Hercegovine u svakodnevnom govoru
i medijskim sadržajima se počinje učestalo pojavljivati pojam reintegracija koji
označava ponovno vraćanje određenih dijelova teritorija njihovom „matičnom
korpusu“. U slučaju Sarajeva radi se o dijelovima gradskih i općinskih teritorija koji
su zauzeti vojnim putem, odnosno agresijom u razdoblju od 1992. do 1995. godine.

Edin Omerčić
U tom istom razdoblju su kao okupirani činili ekonomsku, socijalnu, negdje fizičku,
gotovo državno-pravnu cjelinu sa teritorijem Republike Srpske, odnosno Srbije kao
države agresora. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma ovi će privremeno okupirani
prostori dobiti mogućnost da se ponovno „priključe na tijelo“ kojem su pripadali prije
1992. godine. Ova je mogućnost stečena mirnim putem, za pregovaračkim stolom.
Kod završetka opsade Sarajeva se nisu dogodili nikakvi spektakularni vojni napadi
koji su oslobodili područje, sukladno tome, političkom odlukom nisu održavani
ceremonijali poput svečanih marševa koji bi označili i proslavljali oslobođenje. Vojska
Republike Srpske se jednostavno pomirila s potpisanim u Daytonu i povukla sa linija
sa kojih je Grad držala pod opsadom, gotovo i ne pružajući vojni otpor. Svojim su
povlačenjem iz urbanih cjelina vojnici VRS i pripadnici paravojnih formacija ostavili
„spaljenu zemlju“. Reintegracija Sarajeva je izvršena mirnim putem, uz superviziju
međunarodne zajednice.
Pod krilima bombardera

Motiv za okončanje opsade i rata je potekao iz događaja izvan Sarajeva:
promjena vlade u Francuskoj, predsjednički izbori u Washingtonu, globalno
užasavanje zbog zločina koje su vojska i policija bosanskih Srba počinili u Srebrenici
u julu 1995. godine i uspjeh ofanziva Armije Republike BiH i HVO protiv srpskih
snaga u Zapadnoj Bosni. Iako je rat bio završen, on nije priveden kraju vojnim
putem, već političkom odlukom koja je bila uzrok tome da je stanovništvo, krajem
1995. godine i početkom 1996. godine bilo lišeno osjećaja pobjede,1 a politička elita
koncentrisana oko Vlade u Sarajevu bila ja lišena osjećaja uspostavljanja pravednog
mira.
Richard Holbrooke, američki diplomata je uz pomoć svojih suradnika,

studiozno izabrao mjesto na kojem su bili održani pregovori za okončanje rata i
sklapanje mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu. Bila je to američka zrakoplovna
baza Wright – Patterson u Daytonu, gradiću u saveznoj državi Ohio. Pozvao je
delegacije triju država na čelu s predsjednicima: Slobodanom Miloševićem, koji je
zastupao i stavove Republike Srpske, Franjom Tuđmanom, koji je pregovarao u ime
Hrvatske i Alijom Izetbegovićem koji je predvodio bosanskohercegovačku državnu
delegaciju. Holbrooke je smatrao da će vrstom izolacije i pritiska prema pregovaračima
uspješno riješiti mnoga otvorena pitanja vezana za okončanje rata. Od 21. novembra
1995. „Dayton“ će ući u „jezik kao kratica za posebnu vrstu diplomatije – pristup
‘Velikog udara’ u pregovorima: zaključati sve dok ne postignu sporazum.“
1
Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada, 360.

Na kraju vijeka, na kraju svijeta – Sarajevo 1995-1996.
Dayton Racquet Club je u ponudi na Večeri približavanja mira koja je održana

6. novembra 1995. godine za predjelo servirao račiće, domaću miješanu salatu,
tostirane plate sira i koktele na bazi limete. Za glavno jelo su pregovarači mogli birati
između telećih medaljona u umaku od gljiva, atlantskog lososa i janjetine. Desert je
nudio sezonsko voće, čaj i kafu. Iz Izvještaja sa pregovora kao i iz navedenih memoara
jasno proizilazi kako su zajednički objedi, ponašanje za stolom, konzumiranje hrane
i pića, otkrivali i američkim mirovnim posrednicima ukazivali na taktike koje će
primjenjivati prema delegacijama. Domaćini su tako vršili i psihološki pritisak,
ukazivali na vlastitu moć i superiornost, kada su na početku pregovora organizirali
zajednički ručak u muzeju pod krilima leteće tvrđave poput bombardera B-52, lovca
F 117 i Tomahawk raketnih sistema. Upravo je nakon jedne takve večere, upokojivši
znatne količine alkohola, Milošević ponudio izlaz sa mrtve tačke u pregovorima.
Pregovori su tada bili u poodmakloj fazi, a da ni jedna od pregovarčkih strana
nije popuštala u svojim zahtjevima te je tako i primirje bilo upitno. Izetbegovića je
Holbrooke tako mogao opisati kao „tvrdu“ ličnost koja je zbog svojih ideala robijala
pod komunističkom vlašću te čovjeka koji je spreman podnijeti mnogo veće nevolje
od onih u kojima se nalazio, kojeg je bilo teško oduševiti, ali za kojega je naglasio da
ne razumije patnje vlastitog stanovništva koje prije svega želi mir. Holbrooke u svojim
memoarima navodi kako je u prvih devet dana u Daytonu postignuto veoma malo. U
dnevnim Izvještajima o odvijanju situacije na pregovorima, navodilo se kako „stranke
nastavljaju da vode razgovore - atmosfera se poboljšava. Pozitivni tonovi vidljivi na
Talbottovoj večeri sinoć gdje su Milošević i Izetbegović jedan drugome pričali šale na
njihovom materinjem jeziku. Možda oni i previše uživaju u međusobnom društvu.
Nema dokaza da se želi postići dogovor. Danas povećavamo pritisak“.2
Nakon prvih sedam dana pregovora bosanskohercegovačka i hrvatska

delegacija su bile spremne prihvatiti federalni status Sarajeva, dok je Milošević
prijedlog izričito odbio, rekavši da „prestanemo raspravljati o novim idejama i da se
vratimo na posljednji prijedlog koji je bio prihvatljiv svima.“ Američkoj delegaciji
je bilo posve jasno da je Sarajevo „ključ pregovora“.3 Tokom 9. novembra Anthony
Lake je u svom izvještaju naveo da je tokom pregovora između dviju strana, bilo scena
koje su podsjećale na Coppolinog Kuma, „don Slobo sa izgnanim Srbima, don Izy i
Federacija“ su održali maratonski sastanak na kojem je raspravljano o geografskim
kartama, ali unatoč užarenoj atmosferi, u kojoj su na momente jedni na druge
2
CIA, Bosnia, Intelligence and the Clinton Presidency, Memo, Don Kerrick to Anthony Lake, SUBJ: Dayton SITREP
#3; November 7, 1995., Document Number: 523c39e5993294098d517665. Izvještaju je priložen i Izvještaj Direktora
za strateško planiranje i politiku američke vojske Wesleya K. Clarkea.
3
Isto.

Edin Omerčić
vrištali i zvjerali, dok bi u narednom trenutku pravili zajedničke šale i smijali se uz

osvježenje, ništa nije bilo dogovoreno. Rješenje vezano za problem Sarajeva nije bilo
na vidiku i činilo se nedokučivim.4 Nakon desetodnevnog pregovaranja razgovori o
kartama nisu urodili nikakvim napredovanjem u pravcu rješenja i bili su ponovno na
početnoj tački. Bosanskohercegovačka delegacija iskreno i nije bila zainteresirana za
pregovaranje po tom pitanju, dok su bosanski Srbi „glumili zainteresiranost“ i još uvijek
nisu iznijeli niti jedan racionalan prijedlog.5 Obavještajne službe su za to vrijeme
javljale kako je u toku bilo snabdijevanje Vojske bosanskih Srba vojnim materijalom,
gorivom i tehničkom podrškom iz Beograda u koje su uključene beogradske vlasti
na čelu sa predsjednikom Miloševićem i vodstvom Vojske Jugoslavije. Određene su
pošiljke raketnog naoružanja i tehnike, kao i goriva bile izručene već u oktobru, a bile
su namijenjene brigadama VRS u Prijedoru.6
Ciljevi Holbrookovog diplomatskog tima su bili da obustavu vatre pretvore

u trajni mir te da dobiju sporazum za multietničku državu. Najteži zadatak im je
bio određivanje unutrašnjih granica Bosne i Hercegovine, onih između srpskog
dijela i Federacije. U zajedničkoj jugoslovensko – bosanskosrpskoj delegaciji u
Daytonu su prisutni bili i Momčilo Krajišnik te Nikola Koljević, kao i general
Vojske Republike Srpske Zdravko Tolimir. Krajišnika je Holbrooke opisao kao
nepokolebljivog protivnika jedinstvene države, koji je predložio da se Sarajevo
podijeli i da se aerodrom pomakne kako bi teren na kome se nalazi mogao postati
novi srpski centar. Nakon tog prijedloga i javnog iznošenja takve ideje, bosanski Srbi
su tokom pregovora u Daytonu bili na neki način izolirani i potisnuti u stranu kao
jedan remetilački, nekonstruktivni faktor. Holbrooke također navodi kako je u prvih
devet dana u Daytonu postignuto veoma malo. U izvještaju Warrenu Christopheru
Holbrooke izražava zabrinutost zbog vremena koje je nepovratno izgubljeno, ali mu
je predložio da „uskoči“ na pregovore kako bi svojim utjecajem izvršio pritisak na
delegacije u svrhu postizanja sporazuma oko pitanja Sarajeva, pojedinih teritorijalnih
nesporazuma i pitanja glasanja izbjeglog stanovništva na predstojećim izborima.7
4
CIA, Bosnia, Intelligence and the Clinton Presidency, Memo, Don Kerrick to Anthony Lake, SUBJ: Dayton SITREP
#5; November 9, 1995., Document Number: 523c39e5993294098d517661.
5
Isto, Memo, Don Kerrick to Anthony Lake, SUBJ: Dayton SITREP #7; November 11, 1995., Document Number:
523c39e5993294098d51764c.
6
Tokom sastanka 29. avgusta u Beogradu Milošević je iskoristio potrebu VRS za naoružavanjem i stvorio tako vrstu
pritiska na paljansko rukovodstvo kako bi ga prihvatili kao šefa delegacije na mirovnim pregovorima. Zauzvrat je
obećao materijalnu pomoć Palama.Isto, BTF Assessment: Belgrade’s support for the Bosnian Serb Army Apparently
Ongoing 14-Nov-95, Document Number: 5235e80c993294098d5174d5
7
Isto, Memo, Don Kerrick to Anthony Lake, SUBJ: Dayton SITREP #9; November 14, 1995., Document Number:
523c39e5993294098d517633, 3.

Na bosanskohercegovačku delegaciju, a naročito na predsjednika Izetbegovića je

u svrhu potpisivanja sporazuma izvršen naročit pritisak. Holbrooke je asistentu
američkog predsjedika Clintona za nacionalnu sigurnost, Anthonyju Lakeu sastavio
spisak ključnih tačaka koje treba predočiti Izetbegoviću. Tako je Lake u razgovoru
s Izetbegovićem izrazio Clintonovu podršku u zahtjevima za pravdom i pravednim
mirom kojim će se očuvati bosanskohercegovačka državnost, centralna vlast i dozvola
za povratak izbjeglica. U razgovoru je Izetbegoviću rečeno kako je teritorijalni omjer
od 49 : 51 možda najbolji mogući, da bi nove borbe mogle imati ogromne žrtve
koje neće garantirati ništa više od ponuđenog, te da su u pitanju ogromni ulozi i
za Izetbegovića, i za Bosnu i Hercegovinu, kao i za Sjedinjene Američke Države i
Clintona.8 Miloševiću i Izetbegoviću je na sličan način poručeno da postoji realna
mogućnost da se pregovori predvođeni Sjedinjenim državama bezuspješno prekinu, i
da će u tom slučaju ponovno biti predani „Paulini, Jacquesu i Wolfgangu“. Šesnaestog
dana boravka u Daytonu Holbrooke i njegov tim su delegacijama predstavili sistem
vrijednosti 400.000 dolara, nazvan Powerscene (Mehanička scena, prev. Nura Dika
Kapić, 1998.). Sistem je prvi put korišten u Pustinjskoj oluji, i na njemu je cijela Bosna
i Hercegovina bila snimljena i pohranjena „u pravoj realnosti“, čime su stručnjaci
za mape mogli proračunati površinu teritorija „vidljive u tri dimenzije, tačne do u
milimetar“. Bosanskohercegovačka strana je od početka pregovora inzistirala na
jedinstvenom Sarajevu. Tek 18. novembra je Milošević odlučio popustiti i u neko
doba noći je alkoholiziran upao kod Holbrooka u apartman izjavivši: „Do vraga s
vašim D.C. modelom, to je prekomplikovano, neće uspeti. Ja ću rešiti Sarajevo. Ali još
ne smete razgovarati o mom predlogu ni s kim iz srpske delegacije. Moram razraditi
‘tehnologiju’ kasnije, kada sve bude rešeno ... Izetbegović je zaradio Sarajevo ne
napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo.“9
Holbrooke će ovaj Miloševićev potez objašnjavati činjenicom da Milošević

želi premjestiti centar bosanskih Srba iz Pala u Banja Luku, te da je ovo korak u
ostvarivanju tog nauma kojim bi se riješio utjecaja vodstva s Pala. U svom prijedlogu
rješenja problema oko teritorije Sarajeva, Milošević je za srpsku stranu bio zadržao
Grbavicu, nije ujedinjavao Sarajevo. Postojao je još jedan problem, a taj je da je sada
Federaciji pripadalo 55% teritorije Bosne i Hercegovine. U rješavanje problema s
procentima u omjeru 51 : 49 krenulo se sljedećeg dana nakon što je član američke
8
Isto, Memo, Don Kerrick to Anthony Lake, SUBJ: Talking Points for Meeting with President Izetbegovic
Document Number: 523c39e5993294098d517656.
9
Richard Holbrooke, Završiti rat, Sarajevo, 1998, 291. Ovime Milošević nije rješavao i pitanje reintegracije Grbavice
koja je ostajala na teritoriji pod kontrolom VRS. Izetbegović na ovu ponudu gotovo da i nije reagovao i naglasio je
kako „Sarajevo ne može postojati bez Grbavice.“

Edin Omerčić
delegacije Christopher Hill povukao liniju koja je obuhvatala Grbavicu i rekao: „Ovo
je naša linija, američka linija.“ I odjednom, primjetio je Holbrooke, Milošević nije
imao ništa protiv. Silajdžić je na to tražio zemlju koja gleda na grad kako više nikad
ne bi bila korištena za artiljerijske i minobacačke napade na Sarajevo. Na jednom
dijelu bilo je srpsko groblje, na što je opet Milošević uzviknuo „Sada želite i naše
mrtve!“, ali je ubrzo popustio. Skoro i ne shvatajući, zaključuje Holbrooke priču
oko pitanja Sarajeva, postigli su nepodijeljeno Sarajevo.10 Bosanskohercegovački
stručnjak za mape je postavio i pitanje rezervoara za vodu sjeveroistočno od Sarajeva,
u Faletićima koji je ostao izvan linije kontrole Federacije. Milošević je pristao i na
korekciju ove linije, ali je inzistirao na rješavanju omjera 51 : 49.
Daytonski (ne)mir – 21.XI 1995.

Loše izvedena dobra politika postaje loša politika.
Dejtonskim sporazumom Sarajevo je ostalo glavni grad Bosne i Hercegovine.

Ono „će biti jedinstven grad čija će Vlada uključivati predstavnike glavnih etničkih
skupina u BiH. Grad Sarajevo će biti posebna i odvojena politička jedinica unutar
BiH, koja će se sastojati od deset poluautonomnih političkih okruga: centralni okrug
i devet općina. [...] Svaka od 9 općina birat će i svoju vlastitu lokalnu vladu i člana
Vijeća Grada Sarajeva. Centralni okrug birat će svoju lokalnu vladu i (X) članova
Vijeća Grada Sarajeva. [...] Kao mjera izgradnje povjerenja, iz Grada će se povući sve
oružane snage osim IFOR-a (kao i iz općine Pale) u roku od 120 dana.“ Po članku 2.
Aneksa 4, tačka 5. „Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti na
svoja ognjišta. One imaju pravo, [...], da im se vrati imovina koja im je oduzeta ... ili
da im se dadne naknada za imovinu koja im se ne može vratiti.“ Potpisom su se strane
obavezale i da će „stvoriti na svojim teritorijama političke, gospodarske i socijalne
uvjete koji će pridonijeti dragovoljnom povratku i skladnoj reintegraciji izbjeglica
i raseljenih osoba, bez davanja prednosti nekoj posebnoj skupini. [...] Strane neće
praviti diskriminaciju protiv izbjeglica i raseljenih osoba koje se vraćaju u pogledu
novačenja u vojnu službu, a pozitivno će rješavati i zahtjeve za izuzeće iz vojne ili
neke druge obavezne službe“.11
U dnevniku TV Bosne i Hercegovine, prvom nakon Daytona, 22. novembra

prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je
između ostalog rekao: „Mislim da ćemo uspjeti da reintegriramo Bosnu ... Ukoliko
10
Isto, 298.
11
USAID, Dejtonski sporazum.

bi ‘Karadžićevi Srbi’ odbili ovaj sporazum, onda, mislim, ostaje druga varijanta –
vojno riješenje [...] Naše šanse, da tada, vojnim putem riješimo problem u Bosni su
– potpune. U slučaju da oni odbiju ovaj ugovor, poslije razumnog roka čekanja mi
ćemo ovaj ugovor u cijelosti otkazati.“12
U Izvještaju za američkog predsjednika Clintona, Lake je naglasio kako

se posebna pažnja posvećivala stranama u poštovanju potpisanog i načinu na koji
će se delegacije pozabaviti sa reakcijom i kritikom u vlastitim sredinama. Najveći
je problem bila reakcija bosanskih Srba budući da su upravo oni morali ratificirati
potpisano u Daytonu na konferenciji koja je bila zakazana u Parizu. Miloševića su bili
zadužili da Palama „pokaže“ odluke iz sporazuma.13 Radovan Karadžić je u jednom
cirkularnom pismu koje je 2. decembra 1995. poslao i Clintonu,14 dao do znanja
kako Republika Srpska prihvaća Dejtonski sporazum te da je voljna pomoći njegovo
zaživljavanje. Ističe kako će potezom pera 150 000 Srba koji su tokom rata odbili 34
muslimanske ofanzive, dospjeti pod „muslimanski režim“, te da pretpostvlja kako će
ili svi Srbi „otići iz Sarajeva uz scenu velikog haosa“ ili će svi ostati da se dalje bore
protiv muslimanske vlasti i time stvoriti „od Sarajeva – Bejrut“. Karadžić je ovim
pismima sasvim jasno najavio scenario „spaljene zemlje“ i „neizbježne posljedice
dugoročne nestabilnosti“.15
Uspjeh postignutog u dogovoru za stolom ovisio je u tom trenutku od primjene

tog dogovora ‘na terenu’. Aneksom 1-A Daytonskog sporazuma uspostavljene su snage
za implementaciju (IFOR) koje su bile zadužene za vojnu sprovedbu dogovorenog.
Snage UNPROFOR-a će se povući. Snage za implementaciju nisu imale nekih većih
problema, dok je sasvim drugačija slika bila u civilnoj implementaciji. Stvorena je
takva struktura za implementaciju Daytona u kojoj odgovornost i ovlaštenje neće
počivati na jednoj osobi i instituciji, pa je Holbrook pisao kako ih je „previše (...)
još ostalo u procesu, uključujući NATO, UN i UNHCR, OSCE, EU, Svjetsku banku,
MMF - i organizaciju bez presedana, Ured Visokog predstavnika na čelu sa Carlom
Bildtom.“16
12
Senad Hadžifejzović, Rat uživo, 413.
13
CIA, Bosnia, Intelligence and the Clinton Presidency, Memo, Anthony Lake to President Clinton, Participation in
Principals Committee Meeting on Bosnia, November 22, 1995., Document Number: 523c39e5993294098d51765f.
Američka je vanjska politika pored navedenog bila zaokupljena i pitanjem povlačenja boraca iz Irana sa
bosasnkohercegovačkog teritorija.
14
U knjizi Wartime letters, Ratna pisma koja se odnosi na Karadžićevu korespodenciju tokom prve polovice 90-ih
godina su u tomu koji se odnosi na 1995. godinu objavljena identična pisma upućena Chiracu, Yeltsinu i Majoru, ali
nije navedeno pismo upućeno Clintonu. 126-132.
15
U.S. Department of State Case No. O-2013-04186 Doc No. C05323189. Date: 03/19/2013
16
Richard Holbrooke, Završiti rat, 319.

Edin Omerčić
„Daytonski sporazum je za Sarajevo imao dalekosežne posljedice. Najveća

promjena bila je teritorijalna, [...]veliki dio teritorije Sarajeva koji je pred kraj rata
bio pod kontrolom VRS predat je Federaciji. Ipak, značajan dio Sarajeva je ostao u
Republici Srpskoj; teritorija u Federaciji je predstavljala oko 61 % predratne teritorije
deset općina. Ponovno ujedinjavanje urbanih područja je omogućilo gradu da
ponovno uspostavi gradske službe i predratne komunikacijske i transportne veze sa
vanjskim svijetom.“17
Devedeset i šest dana18

Nemoguće je uništiti sve! Pred nama, pod nama, široko se pružao cio grad,
nepodijeljen, prosulo se Sarajevo kao potrgani đerdan. Ali tu je.
(Irma Kolar)
Nakon potpisivanja sporazuma u Daytonu i početka reintegracije Sarajeva,

reakcije političkog vrha iznesene u medijima su bile različite. Predsjednik Izetbegović
je, govoreći o dijelu sporazuma koji se odnosi na Sarajevo, rekao da teritorij
jedinstvenog grada podrazumijeva dio od Kozije Ćuprije do Ilidže i od Trebevića do
Vogošće. To uključuje i Grbavicu, općinu Ilidža u cijelosti, Ilijaš, Hadžiće i Vogošću,
čime se omogućuju i sjeverne i južne komunikacije grada. Lukavica i Kasindol pripajaju
se Palama i ostaju pod privremenom kontrolom Karadžićevih Srba.19 Komentari u
slovenačkim sredstvima javnog informisanja mogu se svesti na to da su „Muslimani
i Hrvati (su) utvrdili savezništvo koga nema, Srbi su pristali na zajednički život sa
Muslimanima i Hrvatima u državi koje nema, Amerikanci i saveznici će u Bosnu
poslati vojsku da čuva mir koga nema [...] Zid ne mora biti visok poput berlinskog,
ali na kraju 20. stoljeća uz njega se jednostavno ne može ići naprijed.“20 Postavljalo se
pitanje i hoće li mir u Daytonu biti samo „zavjetrina u kojoj će umorne vojske na miru
moći vidati rane i pripremati se za nove obračune.“ U Hrvatskoj su oporbene stranke
Dayton komentirale uglavnom kao trijumf velikosrpske politike zbog mogućnosti
proizvoljnog tumačenja i zbog svođenja srpske agresije na građanski rat. Predsjednik
SDA Hrvatske, Šemso Tanković kazao je kako su „Hrvati (su) dobili sve i moći će u
17
Robert J. Donia, Sarajevo, 367.
18
Vrijeme proteklo od potpisivanja Dejtonskog mira u Parizu 14. XII 1995. do 18. III 1996. i kraja procesa
reintegracije, odnosno ponovnog ujedinjenja Sarajeva u jedinstvenu gradsku upravu.
19
Oslobođenje, 17046, 23.11.1995., 1.
20
D. Švarc, „Reagovanja na dejtonski sporazum; Predah do novog rata!?“, Isto, 5.

navedenom periodu nastaviti voditi velikohrvatsku politiku. I Srbi će također moći

voditi velikosrpsku politiku ... samo će Bošnjacima biti uskraćeno pravo voditi vlastitu
nacionalnu politiku...“.21 Poseban značaj u prvim reagovanjima u SAD pridavao se
postizanju sporazuma „da Sarajevo ostane nepodijeljen grad bosanske države [...]
Zapaženo je kako predstavnici samozvanog vodstva bosanskih Srba sa Pala nisu htjeli
ni da prisustvuju potpisivanju sporazuma i kako je Momčilo Krajišnik već izjavio da
ga oni neće ni poštivati.“22
Jeljcin je sporazum također pozdravio kao „veliki korak ka cjelokupnom

rješenju najtragičnijeg konflikta u poslijeratnoj Europi.“23 Naročito vrijedi zabilježiti
ponašanje i reakcije vodstva bosanskih Srba i srpskog stanovništva koje se usprotivilo
implementaciji Daytona. Srpsko građansko vijeće je bilo izuzetno aktivno u pokušaju
normalizacije odnosa među stanovništvom grada i njihovi su postupci bili suprotni
politici sa Pala. „Poslanici u skupštini bosanskih Srba bili su bijesni zbog toga što
je Milošević pristao na teritorijalne koncesije bez njihovog odobrenja. [...] Oni su
[...] odbili prihvatiti teritorijalne izmjene predviđene Daytonskim sporazumom kao
konačne.[...]“ Na 56. sjednici Skupštine srpskog naroda, održanoj 17. decembra 1995.
godine, poslanici su žestoko kritikovali Nikolu Koljevića i Branimira Lukića koji su
u Daytonu predstavljali Republiku Srpsku, ali koje je Milošević ignorirao tokom
pregovora. Koljević je poslanicima obećao samo da će zamoliti komandanta NATO-a
za odgodu predaje teritorija za nekoliko sedmica. Momčilo Krajišnik je zagovarao
ideju preseljenja Srba iz Sarajeva na neku drugu lokaciju.24
Intenzitet odlaska srpskog stanovništva sa područja koja su trebla preći pod

vlast Federacije, odnosno koja su bila reintegrisana, te paljenje stambenih i društvenih
objekata rastao je od 21. XI 1995. do 14. XII ‘95., a onda se naglo povećavao do datuma
kada je na to područje došla legalna politička vlast. Neposredno nakon potpisivanja
mira u Daytonu, 21. XI, iz Srpskog građanskog vijeća su pozivali sve građane koji žive
na Grbavici, u Vogošći, Ilidži, Hadžićima, a posebno one koji su srpske nacionalnosti
da vjeruju međunarodnoj zajednici i legalnim organima BiH te da ne pomišljaju na
odlazak iz svojih domova.25 Nakon ovog apela iz SGV su tražili sastanak sa Srbima
iz okupiranog dijela grada, s idejom da se susretnu sa „demokratski opredijeljenim
21
J. Vričko, „Reagiranje hrvatskih oporbenih stranaka; Nepravda prema Posavcima“, isto, 4.
22
Kemal Kurspahić, „Pogled iz Vašingtona, Zamke nesavršenog mira“, isto.
23
M. Šagolj, „Moskva; Jeljcin pozdravlja sporazum“, isto.
24
Robert J. Donia, Sarajevo, 368-369.
25
Se. Kurtović, „Pejanovićeva izjava; Ne idite iz Sarajeva“, Oslobođenje, 17048, 25.11.1995., 4.

Edin Omerčić
Srbima, sa onima koji nisu okrvarili ruke u ovom ratu“, a cilj tih susreta je trebao
biti samo jedan – da se zaustavi iseljavanje ljudi iz njihovih domova kao i da uvjere
„demokratski opredijeljene Srbe“ da je moguć život u Sarajevu.26 U još jednom
pozivu za ostanak srpskom stanovništvu u privremeno okupiranim područjima iz
SGV su poručivali: „Huškajući građane Vogošće, Ilidže, Ilijaša, Hadžića i Grbavice
protiv mirnog rješenja paljansko rukovodstvo želi izbjeći odgovornost za rat i
stradanja ljudi.“27 U pismu poslanom stranim i domaćim zvaničnicima rečeno
je da vodstvo s Pala gura civilno stanovništvo u novu tragediju koja može nastati
iseljavanjem stanovništva ili nastavkom borbi. Nedugo nakon Pariza iz SGV su i
dalje tvrdili da je jedina ispravna opcija za građane Sarajeva ostanak u zajedničkom
i nepodijeljenom gradu. Srbima se poručivalo da ne nasjedaju na propagandu po
kojoj će Sarajevo biti Teheran, ali opet se odlazilo u drugu krajnost navodeći kako
će Sarajevo biti nešto poput velikih američkih metropola i evropskih prijestolnica.
Međutim, ovi apeli ili nisu dopirati do onih kojima su namijenjeni, ili se stanovništvo
srpske nacionalnosti jednostavno oglušivalo o iste, budući je većina Srba sa Ilidže
izražavala stav da će se boriti ili otići, ali da nikada neće priznati vlast Hrvata i
Bošnjaka, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, a jedan je stanovnik Ilidže rekao:
„Možemo biti pod engleskim protektoratom, francuskim ili američkim, al’ nikada
pod muslimanskim.“28 Stanovništvo koje je odlazilo sa područja koja su trebala biti
reintegrirana postupalo je u skladu sa izjavom Ratka Adžića na Radiju Grbavica:
„Ako moradnemo otić’ iz srpskog Sarajeva onda nam ne preostaje ništa drugo nego
da zapalimo i srpski i muslimanski dio Sarajeva, nek’ sve izgori da niko nema ništa.“29
Ratko Mladić je davao izjave kako njegova vojska neće napustiti Sarajevo. Oko 300
mladih ljudi je početkom decembra 1995. godine organizovalo demonstracije na
Ilidži, iskazujući protest dijelu mirovnog sporazuma postignutog u Daytonu koji se
odnosio na Sarajevo. Rukovodstvo Srpske demokratske stranke je sa Pala poručivalo
da će organizirati referendum u kojem će sarajevski Srbi odgovarati na pitanje: „Da li
prihvatate status Sarajeva kakav je predviđen dejtonskim sporazumom?“
Nakon potpisivanja mira u Parizu vodstvo tzv. srpske republike je donijelo

odluku o ukidanju ratnog stanja, prevodeći ga u stanje neposredne ratne opasnosti;
a Krajišnik je i dalje govorio kako su Srbi branili svoje područje, odnosno da
„ne mogu Muslimani i Hrvati, ni Federacija nametati vlast jednom narodu“. Po
njegovom je mišljenju postizanje i potpisivanje Općeg okvirnog sporazuma o miru
26
Isto, ‘’SGV traži sastanak sa Srbima okupiranog Sarajeva; Ostanite ovdje!’’, isto.
27
Oslobođenje, ‘’Saopštenje IO SGV; Paljansko rukovodstvo želi izbjeći odgovornost’’, 17050, 27.11.1995.,1.
28
BH PRESS, ‘’Nakon Dejtona; Srditi Srbi sa Ilidže’’, Oslobođenje, 17049, 26.11.1995., 6.
29
‘’Zapaliti Sarajevo’’, Oslobođenje, 17051, 28.11.1995., 8.

u BiH „propaganda koja dolazi iz muslimansko – hrvatskog tabora i međunarodne

zajednice, usmjerena ka jednom cilju – otjerati Srbe sa ovog područja“. Ministar
vanjskih poslova RS Aleksa Buha dao je izjavu da će se „primopredaja Sarajeva izvršiti
tek za nekoliko godina“, te će se tako u tih ‘nekoliko godina’ „izgraditi novi grad za
Sarajevske Srbe.“30 Srbima oko Sarajeva se obratio iz Beograda Slobodan Milošević
te im poručio da imaju puno povjerenje u srpsko vodstvo i međunarodnu zajednicu.
„Siguran sam da ćemo rešiti mnoge brige građana srpskog Sarajeva.“31
Nakon što je Skupština sa Pala i službeno odbila da usvoji mirovni sporazum i

nakon odluke paljanskih vlasti da organizuju popis srpskog stanovništva na Grbavici,
Ilidži, Vogošći, Hadžićima i Ilijašu, te kolektivnog iseljavanja naroda sa tih prostora,
nastala je veoma nepovoljna situacija za reintegraciju Sarajeva. Građani koji žele ostati
bili su izloženi pritisku i prijetnjama ekstremista da se isele. U dijelovima Sarajeva koji
su trenutno okupirani i koji trebaju pripasti Vladi Federacije Bosne i Hercegovine
„dogodile su se velike promjene u protekle tri i po godine ... više uglavnom nema
nesrpskog stanovništva, koje je otjerano, pobijeno ili ako je ostalo svedeno na razinu
robova [...] tu je ostalo i malo stanovnika srpske nacionalnosti koji su domaći na
Grbavici ili Ilidži, u Vogošći, Ilijašu i Hadžićima. Na Grbavici prevladavaju došljaci sa
Romanije i drugih neurbanih područja [...] U Hadžićima dominiraju najradikalniji
četnički elementi ... Ovaj došljački sloj kome je rat brat, oslonac je terorističkog SDS
i paljanske vlasti ... Kada se taj dio grada ... vrati matici, za ‘brđane’ tu više neće biti
mjesta. Iz više razloga [...] oni, međutim, ne napuštaju vlastite domove nego tuđe
i njihov odlazak doista znači povratak u njihove zabiti i ognjišta.[...] U ovom času
najvažnije je zaštititi dio srpskog stanovništva iz četiri sarajevske opštine kojim prijeti
opasnost od ekstremista iz srpskog naroda.“32 „Za većinu Srba iz okoline Sarajeva
Dejtonski sporazum [...] ima učinak biblijske kataklizme.“ Novo političko vodstvo
koje je na ovim područjima tokom rata ostvarilo materijalnu korist je istu izgubilo.
Njima „ponovno ujedinjenje Sarajeva i vraćanje pod ‘Alijinu vlast’ pada najteže. Oni
su se poslije Dejtona našli kao Alisa u zemlji čuda. Žao im je ostaviti imetak, koji je
uvećan generacijama, a došli su u situaciju da ih vlastita politika otjera na ledinu.“33
Jedan je novinar dalje zapazio da „ako se narod, običan svijet iseli, kao što se seli, da
će neki novi avanturisti graditi mit o stradanjima koji će nadomjestiti kosovski.“34
30
S. Kasalo, „Postpariske paljanske reakcije; Neće federalnu vlast“, isto, 17069, 16.12.1995., 4.
31
B. Boškov, „Beograd poslije potpisivanja sporazuma u Parizu; Medijska slika mira“, isto, 5.
32
Neven Kazazović, „Izvidnica; Sarajevo i Dejton“, isto, 17065, 12.12.1995., 2.
33
Emir Habul, „Srbi oko Sarajeva; Tunel u Dejton“, isto, 17066, 13.12.1995., 2.
34
Gert Van Langendonck, „S one strane Sarajeva; Došao sam s jednom torbom, odlazim sa dvije“, Dani, 39, januar/
siječanj, 1996, 42 – 43.

Edin Omerčić
Novinarka magazina Dani je napisala reportažu o područjima i stanovništvu koje je

trebalo biti reintegrirano, neposredno prije dolaska vlasti Federacije BiH: ‘“[...] dok
mnogo ljudi u Sarajevu kaže kako je spremno ponovno živjeti sa Srbima, nitko na
Grbavici ili Ilidži ni ne pomišlja na tu mogućnost.“ Izrazila je stav kako je velika većina
ovih posljednjih izmanipulirana, nafilovana propagandom paljanskih ekstremista kao
na primjer „Stana, žena od nekih šezdesetak godina, koja će ipak ostati na Grbavici
kada se ona pripoji ‘Turskoj’. Stanu zanima kakav je život u Sarajevu. Ubijeđena je
da Srbi, na drugoj strani Miljacke ne mogu naći posao; da moraju plaćati operaciju
u bolnici 500 DEM [...] Boji se mudžahedina, jer je, kaže čula da će ‘oni držati uzde
na Grbavici, silovati Srpkinje, a Srbe zatvarati i ubijati u Centralnom zatvoru.“ Jedna
je prodavačica na upit novinarke hoće li ostati na Grbavici rekla: „Ni mrtva“, te svoju
odluku objasnila time što je Srpkinja i uvjerena je da će Sarajevo biti Džamahirija i da
će joj dijete biti prisiljeno pohađati „islamsku vjeronauku.“35 U razgovoru s ‘rajom’ u
jednom grbavičkom kafiću ista novinarka saznaje da „Niko neće ostati, a svi su rođene
Sarajlije. Na Grbavici ostajemo još najviše mjesec dana.“ Tadašnji gradonačelnik
Sarajeva, Tarik Kupusović je izrazio uvjerenje da će implementacija Dejtonskog
sporazuma teći kao što je predviđeno, a budući da su Karadžićeve snage držale samo
10% urbanog dijela Grada, ideja o podijeljenom Sarajevu nije zaživjela. Stanovnici
Sarajeva su smatrali kako je grad opkoljen i blokiran, te da je došlo vrijeme da se sve
općine reintegriraju u „organsku gradsku cjelinu“.36 Izrazio je nadu da znatan dio
Srba neće otići, a da će se oni koji su ponešeni propagandom počeli da odlaze, a koji
nisu počinili zločine, ipak vratiti. „Ogroman je broj sarajevskih Srba, ne samo ovdje
u centru grada, nego i na Ilidži i Grbavici koji će se, ja sam uvjeren, na kraju sjetiti
da su prave Sarajlije, a ne građani nekog srpskog Sarajeva. Ne postoji muslimansko
Sarajevo. Postoji samo jedno Sarajevo i svi njegovi građani su građani Sarajeva.“37
Postavljeno je i pitanje povratka izbjeglog stanovništva, kako u općine koje su bile
pod Karadžićevom okupacijom, tako i dijelove Sarajeva koji su bili pod opsadom.
U sarajevskim opštinama koje su tokom rata bile pod kontrolom VRS održana
je serija mitinga koji su bili protiv odluka donešenih u Daytonu. Prvi je veliki miting
održan na Ilidži 29. novembra 1995. godine, kada su stanovnici Dobrinje, Lukavice,
Vojkovića i Kasindola pješice prešli preko piste sarajevskog aerodroma s parolama
35
Sandra Ibrahimović, ‘’S druge strane Miljacke; Reci raji da si poljubila četnika’’, isto, 41, mart/ožujak,1996., 30-31.
36
Radenko Udovičić, Intervju: Tarik Kupusović, gradonačelnik, ‘’Jedno je Sarajevo’’., u: Vreme, 11. decembar 1995., 12.
37
Isto.

na kojima su dominirale poruke „Ne damo Sarajevo!“. Početkom decembra je miting

održan i na Grbavici, koji je tokom 7. decembra ponovljen i bio je najmasovniji.38
Stavovi poslanika Narodne Skupštine RS prema rješenjima

Daytonskog sporazuma
„[...] radio ne radio svira ti radio, znači da će ta delegacija naša uticati taman kao
moja pokojna baba, Bog da joj dušu prosti.“
Sjednica Narodne Skupštine Republike Srpske održana je na Jahorini, 17.

decembra, samo tri dana nakon potpisivanja Sporazuma u Parizu. Uz najviše političke,
vojne i crkvene predstavnike, ovoj 56. sjednici prisustvovali su između ostalih gostiju
i delegati „grada Sarajeva“.39 Na dnevnom redu je bio i Izvještaj delegacije Republike
Srpske sa mirovne konferencije o Bosni i Hercegovini. Nikola Koljević je naglasio
kako je konferencija održana u Londonu, a prije parafiranja Sporazuma u Parizu, išla
u pravcu stvaranja uslova kojima će „mir biti trajan“, budući da će svaki „povratak
u rat biti praktično nemoguć“ jer bi svakoga jako puno koštao. Delegacija srpske
republike je izrazila nezadovoljstvo rješenjem takozvanog Srpskog Sarajeva, budući
da je „preko stotinu hiljada ljudi iz jednog entiteta te nacionalnosti ostaje pod vlašću
drugom.“ Koljević je govorio i o razgovoru koji je vodio sa Biltom i sa komandantom
NATO snaga, nakon potpisivanja Sporazuma u Jelisejskoj palači. Koljeviću je ovom
prilikom bilo obećano da će različitim mjerama sigurnosti diskretno nastojati da
produže period transfera vlasti iz jednog entiteta u drugi, kao i da će biti moguća
rekonstrukcija „Srpskog Sarajeva“ kako bi se Srbima omogućio ostanak.40 Vladimir
Lukić je na sjednici poslanike upoznao sa „određenim izmenama“ i „grubim
promašajima“ vezanim za mape koje je predočio Miloševiću. Između ostalih potreba
za korekcijama, posebno je naglasio kako je „fabrika FAMOS između Vojkovića i
Hrasnice bila čitavo vrijeme rata u našim rukama i imala je određenu kontinuiranu
proizvodnju, međutim linija razdvajanja je bila na sjevernom uglu ograde, a sada su
je prebacili na južnu stranu i time nam oduzeli tu fabriku“, a zamjerke je našao i u
38
M. M., „Srbi u Sarajevu, otići ili ostati“, u: Vreme, 11. decembar 1995., 12. Izjave kazuju o stavovima lokalnog
stanovništva prema odlukama koje su proizlazile iz potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Stavovi su se kretali od toga
da će Srbi pružiti vojni otpor kako bi ostali na ovim područjima, te da će rat ponovno biti pokrenut, budući su Srbi
bili prisiljeni da žive sa Muslimanima i Hrvatima do izražavanja vjerovanja da će „Bog učiniti nešto kako bi Ilidža
ostala srpska i kako bismo mi ostali ovdje.“ O ostanku na područjima koja nakon rata trebaju biti reintegrisana nije
bilo ni govora. Sandra Kukić, „Internet o jedinstvenom gradu; Kao iz dva svijeta“. u: Oslobođenje, 17065, 12.12.1995., 8.
39
Krajišnik za delegate grada Sarajeva smatra civilnu upravu koja je imala vlast na teriteriju pod kontrolom VRS.
40
Zapisnik i magnetofonski snimak sa 56. sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, 17. 12. 1995., 8-9.

Edin Omerčić
tome što je „radarska stanica na Jahorini (je) data njima, kao i najviši vrhovi Jahorine,
tako da ovime gubimo i jedini sportski centar veoma strateški značajne vrhove,“ te
zaključio da liniju razgraničenja treba pomjeriti prema jugu „tako da najviši vrhovi
Jahorine ostanu netaknuti.“ Miloševiću je poručio da je potrebno da se založi za
„izvjesne modalitete koji bi omogućili ostanak našeg naroda na svojim ognjištima ili
eventualno duži vremenski period za njegov izlazak.“41
Bilo je prijedloga da se problem odluke o iseljenju stanovništva sa područja

koja VRS treba napustiti i koja trebaju potpasti pod vlast Federacije BiH postavi
pred međunarodnu zajednicu: „Neka to bude problem MZ da se iseli tih 120 hiljada
ljudi. Čini mi se da oni neće jednostavno kroz par godina preći na islam i definitivno
izgubićemo 120 hiljada ljudi za naš srpski narod na ovim područjima.“
Istaknuto je kako poslanici nisu dovoljno obaviješteni o problemu i o načinu

na koji se prema potpisanom u Daytonu isto pitanje ima rješavati.42 Diskusija je
pokazala da ni odluke Skupštine koje su prethodile Daytonu i prihvaćanju Miloševića
kao zastupnika bosanskohercegovačkih Srba na pregovorima nije imala jasna
rješenja i definisan stav prema pitanju teritorijalnog rješenja „Srpskog Sarajeva“.
Ključna stvar koju je Milošević imao zastupati na pregovorima je bila teritorijalna
povezanost „Srpskog Sarajeva“ sa teritorijom Republike Srpske, dakle kompaktnost.
U tom pripremnom razdoblju Skupština nije imala adekvatno rješenje na zahtjev
bosanskohercegovačkih legalnih vlasti za jedinstvenim i nepodijeljenim Sarajevom,
a bilo je i zahtjeva za nastavljanjem ratnih djelovanja zbog teritorije Sarajeva: „šta ako
muslimani, a znali smo da traže jedinstveni grad, to smo znali ne možemo se praviti
naivni i da nismo znali. Šta ako oni zatraže Sarajevo, mi alternative ni Milošević ni
predsjednik Krajišnik ni naša delegacija nije imala. Nije imala alternativu šta ako
se to desi. Hoćemo li mijenjati Sarajevo za Goražde, hoćemo li mijenjati. Nikada
zvanično nije dato ni jednom poslaniku da o tome razgovara, rečeno je da ne trguje
sa srpskom zemljom, ne može se srpskim kostima, ne može se trgovati to ili ovo:
Sarajevo ostaje srpsko i na žalost mi smo dovedeni u jednu grdnu zabludu. [...] tražim
za Sarajevo pola Bosne, pa po cijenu prekida pregovora pa po cijenu normalno novog
rata.“43 Poslanici su tražili da Milošević, kao potpisnik Sporazuma u Parizu, dođe
pred Skupštinu i podnese Izvještaj o okolnostima pod kojim je potpisan sporazum u
Daytonu. Isto tako je predloženo da Karadžić, kao predsjednik republike ili Krajišnik,
41
Isto, 12-13.
42
Isto, 17-18.
43
Isto, 19.

kao predsjedavajući Skupštine, objasne „narodu“ na Ilidži, Ilijašu, u Vogošći i

Hadžićima „kakva je njegova sudbina“, budući je ono što je potpisano – zapravo
kapitulacija kojom je izgubljena Republika Srpska. „Tim ljudima neko treba da ode ili
da kaže ostaćete do tog i tog datuma, do tog roka, jer vidimo po ovim papirima rokovi
su veoma kratki i tu postoji opasnost [...] jer imamo opakog i surovog protivnika.
Dobro, surovog i opakog neprijatelja.“44
Poslanici su smatrali da je potpisivanje Daytonskog mira bio težak i tragičan

trenutak za srpski narod, te da je potrebno da se na svaki mogući način, ali političkim
sredstvima opstruira sporazum te da se traži da dio državnih institucija pređe na
teritoriju „Srpskog Sarajeva“, zato što je „sve [...] gotovo, ovo je svršena stvar, mi
jednostavno treba da prihvatimo faktičko stanje i da se doslovno predamo u ruke
naših dželata, naročito kada je u pitanju Sarajevo, dželata muslimana i Hrvata. [...] Mi
imamo pravo na slobodu, nacionalni život, imamo pravo da se branimo.“45
Krajišnik je delegaciju pravdao podsjećajući poslanike na nezavidnu vojnu

situaciju u Krajini, naročito na postojanje mogućnosti „pada“ Banja Luke. Diskusiju
je Nedić zakratko odveo u drugom smjeru, vezavši svoja pitanja za područje Ozrena i
na podijeljenost po ideološkim linijama među srpskim narodom. No, Trifko Radić je
ubrzo Koljeviću, kao podpredsjedniku republike, ponovno postavio pitanje Sarajeva
i predložio da se Predsjedništvo i Vlada RS presele u „Srpsko Sarajevo“ kako bi riješili
nagomilane probleme.46 „Šta mislite sa narodom Srpskog Sarajeva? Gdje predlažete
da se preseli narod Srpskog Sarajeva, pod kojim uslovima, kako i na koji način? Da li
će to dozvoliti vrijeme? Mi ne znamo šta da radimo, neke poteze mi povlačimo, da li
su dobri ili nisu mi neznamo, ali neko iza nas mora stajati. Ako nemate odgovor na
ova pitanja, ja vas molim da podržite narod Srpskog Sarajeva i njihov referendum. Mi
želimo da ostanemo u Srpskom Sarajevu ali samo pod svojom vlašću, je li to moguće
ili nije, ako nije kako dalje.“47
Predlagalo se formiranje odbora za izgradnju novog „Srpskog Sarajeva“, dok

je Nedić nastojao da iz svake mogućnosti vezane za položaj stanovništva na teritoriji
44
Isto, 20.
45
Isto, 25.
46
Radić na ovom mjestu navodi problem izvoza osnovnih namirnica iz robnih rezervi budući da je stanovništvu
prijetila potpuna nestašica živežnih namirnica. Zahtjevao je i zabranu napuštanja navedenih prostora bez odobrenja
„jer mi hoćemo organizovano da živimo da se preseljavamo, ili da umremo organizovano […] Mi smo zabranili
izlazak ljudi iz Sarajeva, ako nas pretekne vrijeme […]“.
47
Isto, 47.

Edin Omerčić
pod kontrolom VRS, vidi pozitivnu situaciju: „Postoje dvije mogućnosti, jedna
mogućnost ako se stanovništvo iseli, ne mora značiti radi ovog što ću reći, onda je
to za mene jedan plus za nekakvo potpuno razdvajanje sa muslimanima i ubuduće, a
ako ostanemo onda je to veliki plus za buduće reintegracije BiH.“48
Nakon Tintorova poziva na bezuslovni ostanak i „tuču“ Plavšićeva je pozvala

na ostanak, odnosno čekanje, budući da srpski narod ima „kvalitet koji se istesao u
ovoj stravičnoj borbi“. Ona ja kazala: „Mi smo sad dovedeni u stanje koje je u biologiji
poznato pod sporulacijom, [...] Mi sada dalje za neko vrijeme ne možemo da živimo
kao biljka pšenica, nego kao sjeme pšenice. Kod te sjemenke sve su funkcije, one nisu
uništene nego su svedene na jedan određeni minimum, ali ako ta sjemenka dođe u
povoljne uslove, ako je u vlažnu zemlju bacite ona ponikne, ta sjemenka da može da
nikne i da živi kao biljka, ona mora u sebi imati najkvalitetnije supstance. Ja mislim
da tu kvalitetnu supstancu mi imamo i da je moramo dobro da čuvamo, jer ako ta
sjemenka izađe, onada ta semenka nikada neće proklijati [...]“.49
Diskusiju vezanu za Daytonski sporazum, potpisivanje mira i pitanje

Sarajeva je zaključio Karadžić u jednom podužem govoru. On je istaknuo kako je s
vremenske distance i pozicije poslanika Skupštine nemoguće ocijeniti rezultate borbe
za cjelokupno srpstvo. Naglasio je da je Krajina već duže vrijeme, prije potpisivanja
Daytona bila „na izmaku snaga“, pred uništenjem, kao i da su vojnici, prema riječima
generala VRS, samo očekivali napad kako bi imali razloga za napuštanje borbenih
linija. Položaj srpskih republika, Republike srpske Krajine i Republike srpske je
prema Karadžiću podređen odlukama „braće iz Jugoslavije“. Kao velike otegotne
okolnosti po politička nastojanja Republike Srpske nabraja medijsku propagandu -
prvo iz Srbije, potom sa radio stanice u Banja Luci koja je bila pod kontrolom vojske
te „sankcije na Drini“. Zamjerku nalazi i u nejedinstvu srpskog naroda: „Mnogo bolje
je moglo i mnogo bolje je moralo. Da smo mi bili jednistveni, da se poštuju institucije,
da se poštuje subordinacija, da se poštuje država, da se izvršavaju naređenja i odluke
[...] Mnogo bolje je moglo i moralo, ali Bogami je moglo i mnogo gore, mnogo
gore.“50
Smatra kako je za opstanak i istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske

potreban centar, potrebno je da Srbi imaju „čaršiju svoju“ te da se Sarajevo na neki
48
Isto, 50.
49
Isto, 56.
50
Isto, 68-69.

način mora premostiti. Predlaže: „Možemo ostati ili otići i jedno i drugo možemo
organizovano ili haotično, ostati haotično znači dole džumbus pogibije, bježanja
pojedinačna itd. Otići haotično znači paljenje našeg grada, njihovog grada stotine
mrtvih, ako ne i hiljade i desetine hiljada. Ja mislim da haotično ne smijemo ni
ostati ni otići. Sve što radimo mora biti organizovano“ te predlaže da se uz protekciju
međunarodne zajednice prihvati „muslimanska vlast“, da na jedan način dođe do
afirmacije gradske skupštine, kako bi bio stvoren privid da status „Srpskog Sarajeva“
proističe iz volje i prava građana te da svakako ne bi bilo dobro da se republičko
vodstvo pojavljuje na mitinzima kako se ne bi kompromitirala volja građana pred
međunarodnom zajednicom.51 Predlaže izgradnju Republike Srpske političkom
borbom, da se izađe iz stanja očaja te da se „zasuču rukavi i napravi završnica“.
Krajišnik je isticao kako je „zadatak ove Republike i prvi strateški cilj da se mi odvojimo
od muslimana i Hrvata i nema niko pravo da zasniva strategiju Srpskog Sarajeva na
ostanku u zajedničkoj državi“ a jedini problem vidi u nedostatku vremena koje je
potrebno da se stanovništvo iseli iz Sarajeva, te da se ispuni prvi strateški cilj srpskog
naroda koji nije išao za stvaranjem unije, već do raspada Bosne i Hercegovine.52
Na sjednici je usvojena Deklaracija o statusu dijelova Republike Srpske koji su
dodijeljeni „muslimansko-hrvatskoj federaciji“, kojom se osporava uvođenje
„hrvatsko-muslimanske“ vlasti u Srpskom Sarajevu, Vukosavlju i dijelovima Podrinja,
te da Republika Srpska „zadržava pravo da mirnim putem i političkim sredstvima
pod svoj suverenitet vrati područja definisana strateškim ciljevima“. Stanovništvo
se kroz Deklaraciju pozivalo da ostane na „svojim vekovnim ognjištima, sa svojom
vlašću“ i nastavi političku borbu i organizovanje „do konačnog pravednog rešenja
svog statusa.“ U Deklaraciji se pokušava osporiti pravo Vladi Federacije Bosne
i Hercegovine na vođenje krivičnih postupaka protiv pripadnika VRS, civilnih
organa vlasti i drugih državljana Republike Srpske. Stanovništvu koje se opredijeli
za izgradnju novog mjesta prebivališta ili sjedišta opštine, Republika Srpska će
obezbijediti potrebna sredstva, te osloboditi plaćanja poreza i dažbina „ove srpske
opštine narednih pet godina“, a sve uz pomoć međunarodne zajednice. Dalje se kaže
kako je zbog pritiska te iste međunarodne zajednice srpski narod morao odreći života
u zajedničkoj državi sa glavninom srpskog naroda, ali da se nikada neće odreći tog
prirodnog prava.
51
Isto. 70.
52
Isto, 84.

Edin Omerčić
Reintegracija Sarajeva
Prema sporazumu iz Daytona Sarajevo bi trebalo postati ujedinjeni grad u
Federaciji Bosne i Hercegovine, grad u kojem više neće kontrolni punktovi, barikade
na mostovima i kontejneri dijeliti porodice, ljude i naselja. Međutim, iako je sklopljen
mir na stanovnike grada se i dalje pucalo i to uglavnom iz snajpera,53 a povratak
će usporavati i zagađenost terena minama i eksplozivnim sredstvima. Sarajevske
općine su na svojim Skupštinama, uglavnom do kraja prve polovine januara osnovale
Prijelazna općinska vijeća koja su trebala funkcionirati do prvih izbora. Prvo naselje
koje je bilo vraćeno Sarajevu je Vogošća. Naselje je jedno od ključnih predgrađa
za potpunu saobraćajnu deblokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prema
novinarskim procjenama najmanje deset hiljada prognanih i izbjeglica trebalo je biti
vraćeno u Vogošću. Legalni organi vlasti Općine Vogošća i grada Sarajeva, zajedno sa
pripadnicima Federalne policije, su 23. februara 1996. godine, prema planu, preuzeli
vlast u vogošćanskoj općini. Prema pisanju sarajevskog Oslobođenja, kod povratničkog
stanovništva je izostala euforija, iako su mnogi svoj povratak s nestrpljenjem i
neizvjesnošću isčekivali tokom čitavog trajanja rata i opsade Sarajeva. Mnogo je
civilnog stanovništva otišlo iz Vogošće na poziv vodstva Srpske demokratske stranke
i institucija Republike Srpske. U sarajevskoj štampi je tada prevladavao jedan narativ
prema kojemu su se novinari zapravo čudili razlozima odlaska srpskog civilnog
stanovništva. Sam događaj reintegracije ovog naselja je obilježen skidanjem ploče
i zastave Republike Srpske sa zgrade policijske stanice u Vogošći i postavljanjem
nove ploče policije Federacije. U Vogošću je ušlo 85 policajaca Federacije Bosne i
Hercegovine te 85 pripadnika Međunarodnih policijskih snaga. Njihov je prvenstveni
cilj i zadatak bio da obezbijede povratak i funkcioniranje civilne vlasti. Pojavili su se
određeni problemi radi nepoznavanja specifičnosti rada policije Federacije od strane
Međunarodnih snaga. Za kontrolu javnog reda i mira u dijelovoma grada koji su bili
u procesu reintegracije je planirano 545 policajaca kao i saobraćajci koji su svoj posao
obavljali u vidu redovnih patrola. Nije posve jasno iz kojih je razloga problem nastao,
ali može se pretpostaviti da je nastao zbog broja prisutnih saobraćajnih policajaca,
53
Uposlenici MUP-a CSB, Sektora kriminalističke policije su po reintegraciji Sarajeva tokoma aprila 1996. godine
pronašli i dokumentirali postojanje većeg broja puškarnica, mitraljeskih i snajperskih gnijezda u Lenjinovoj ulici
(danas Grbavička 6-A, 8-A, 14-A, 26) koji su imali zonu djelovanja prema naselju Soukbunar, prema Zemaljskom
muzeju, Tehničkoj školi, hotelu Holiday Inn, Muzeju revolucije (danas Historijski muzej), Bulevaru Borisa Kidriča
(danas ulica Franca Lehara), mostu Bratsvo-Jedinstvo, te u ulici Rave Jankovića (broj 2A) iz kojih je djelovano
prema ulici Vojvode Putnika (Zmaja od Bosne), Vilsonovom šetalištu, Bratstva i Jedinstva (Hamdije Ćemerlića),
kao i u Ulici Smederevska 45 na okupiranim padinskim dijelovima Sarajeva iz koje je djelovano protuavionskim
mitraljezom. FBiH, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti, Sektor kriminalističke policije,
Odjeljenje za kriminalističku tehniku i KDZ, fotodokumentacija broj 655/96, 656/96, 657/96, 664/96, 665/96, 666/96,
667/96, 668/96., Sarajevo, 1996.

odnosno sveukupnog broja policijskih snaga Federacije, koji je premašivao broj

Međunarodnih policijskih snaga. Oslobođenje je dan nakon reintegracije Vogošće
prenijelo izjave nekih civila, poput jedne penzionerke koja je izjavila: „Ovdje već
godinu dana nema vlasti, a sada nije bitno ko će vladati, samo neka red postoji. To se
ova dva dana osjeti, osjeti se da ima nekog reda otkako je došla policija iz Sarajeva“.
Samim stanovnicima taj spor oko broja policijskih službenika nije značio ništa i
zapravo je administrativne prirode, stvoren od upravljačkih policijskih struktura.54
Tadašnji gradonačelnik Sarajeva Tarik Kupusović o preuzimanju vlasti u Vogošći
izrazio je mišljenje da bi bilo bolje da je pruzimanje vlasti započelo desetak dana nakon
Daytona. Po njegovom bi mišljenju tako bilo izbjegnuto stradanje ljudi, novih žrtava,
činjenje materijalne štete na stambenim i industrijskim objektima i „iracionalnog
straha od Federalne policije kod Srba koji odlaze“. Kupusović dalje kaže da je kod
Srba prevladalo mišljenje da će u Vogošći vlast preuzeti zločinci, a ne profesionalna
policija koja će, kako se i ispostavilo, u to mjesto uvesti zakon, red i mir koji je nestao
još 1992. godine.55 Po dolasku policije i preuzimanjem vlasti Federacije, u Vogošću
je dopremljena određena pomoć, a pripadnici Civilne zaštite su počeli i sa čišćenjem
ulica općine.56
Daljnji plan reintegracije sarajevskih općina i preuzimanja vlasti bio

je: Ilijaš (29. februar), Hadžići (6. mart), Ilidža i dio općine Trnovo (12. mart) te
dijelovi općina Novo Sarajevo i Stari Grad (19. mart) nakon čega je i službeno proces
ujedinjavanja trebao biti završen. Federalna policija je 26. februara u pratnji IFORA
i Međunarodnih policijskih snaga preuzela kontrolu nad sarajevskim predgrađima:
Rajlovac, Reljevo, Dobroševići, Ahatovići, Nedžarići i Aerodromsko naselje. Umjesto
obilježja Republike Srpske, istaknuta su bosanskohercegovačka sa ljiljanima, a
„većina Srba u tom području pakovala je kofer i čekala trenutak odlaska“, bez obzira
što su im i Vlada FBiH i MUP garantirali sigurnost. Općina Novi Grad je uspostavila
mjesnu zajednicu u Rajlovcu gdje su izbjeglice mogle dobiti detaljnije informacije o
povratku u svoje domove.57
Federalne policijske snage su 29. februara između 8 i 8,30 sati preuzele

ovlaštenja u Ilijašu. Situacija je u ovoj općini prije ulaska istih bila napeta zbog oružanih
pljački, te je bila potrebna zajednička patrola Međunarodne i lokalne „srpske“
54
Danijel Omeragić, „Vogošća dan poslije; Federalci donijeli vlast“, isto, 17135, 25.02.1996, 1.
55
Mr. B, „Gradonačelnik Tarik Kupusović; Uspješan prvi test reintegracije“, isto, 5.
56
Oslobođenje, 17136, 26.02.1996., 9.
57
Isto, 17137, 27.02.1996., 1., 12.

Edin Omerčić
policije. U akciji je učestvovalo 90 federalnih policajaca. Prolaskom Federalne policije

od Vogošće do Visokog deblokiran je glavni grad Bosne i Hercegovine. Otvorene
su putne komunikacije iz Sarajeva ka Zenici i Tuzli. Nakon nekoliko dana u Ilijašu
je uspostavljena gradska autobuska linija, otvorena je ambulanta opće medicine,
humanitarna apoteka, prodavnica visočkog Trgoprometa, benzinska stanica, hotel,
centar za socijalni rad, javna kuhinja. Nije bilo dozvoljeno da ljudi samovoljno obilaze
svoje domove jer je opasnost od neeksplodiranih sredstava još uvijek postojala.58
U sarajevska naselja koja su trebala biti reintegrirana zajedno sa Vogošćom

23. februara, Pionirska dolina, Nahorevo, Kromolj, Federalna policija i civilni organi
vlasti opštine Centar ušli su tek početkom marta. Zbog razloga koje je nemoguće
razaznati iz pisanja štampe, došlo je do odugovlačenja, koje je dalo vremena za
pljačku i uništavanje privatne imovine na ovom području. Tako je na kućnim vratima
Velije Pandžića od 9. febrauara stajala poruka: „Otišao sam obići porodicu, ne dirajte
ništa, jer se vraćam.“ U potpisu - Milenko Starčević.59
Slijedeći su na red došli Hadžići, po planu, 6. marta. Bilo je određenih

problema. U policijsku stanicu u Hadžićima je 5. marta predveče upalo dvadesetak
policajaca iz Mostara u uniformama sa hrvatskim obilježjima kojima „srpska policija“
nije pružila nikakav otpor već se povukla. Hrvatski policajci su izjavljivali da su se
ponašali u skladu s naređenjima zamjenika ministra MUP-a Federacije Joze Leutara.
Srećom ova je provokativna situacija prošla bez oružanih sukoba te su se hrvatski
policajci povukli nakon intervencije IFOR-a i IPTF-a. Legalne vlasti na ulasku u
Hadžiće dočekali su stanovnici ovog naselja. Ministar unutrašnjih poslova Avdo
Hebib je izjavio da je u općinu ušlo i 70 policajaca čija nacionalna struktura odgovara
predratnom stanju u Hadžićima te ocrtava tadašnju nacionalnu sliku općine. Prema
pisanju štampe pred zgradom općine Hadžići bilo je posebno bolno. „Četnici su samo
noć prije zapalili ovu zgradu [...] Novinarima je pokazana i čuvena ‘garaža’, nastamba
tik uz zgradu općine, u kojoj su srpske vlasti tijekom rata zatvarale i mučile civile.
Još uvijek je, saznajemo, neizvjesna sudbina 186 Bošnjaka i Hrvata, koji su zatočeni
početkom rata.“60
Ilidža je na red za reintegraciju došla 13. marta 1996. godine. Dan ranije
su Međunarodne policijske snage pojačale svoje patrole u regijama Ilidže i Grbavice
58
Mr. Babić, „Gradska vlada zasijeda u Ilijašu; Mine usporile povratak“, isto, 17134, 04.03.1996., 8.
59
Edin Krehić, ‘’Federacija u Pionirskoj dolini, Nahorevu ...; Nikad više sa svoje zemlje’’, isto, 17144, 05.03.1996., 5.
60
Se. Kutrović, E. Krehić, ‘’Federacija u Hadžićima; Mir svim građanima’’, isto, 17146, 07.03.1996., 1.

gdje su unatoč svemu bande kriminalaca vršile teror i nastavljale paljenje požara.
„Oduševljenje je u gradu bilo još i veće pri samoj pomisli na Vrelo rijeke Bosne, što
se najbolje može iskazati riječima ‘Em Bosna, em vrelo, em Vrelo Bosne.“61 Više
od deset hiljada povratnika ušlo je zajedno sa federalnom policijom na Ilidžu, čime
je praktično otvorena južna kapija grada. Tačno u podne načelnik opštine Husein
Mahmutović postavio je oznake legalne vlasti na matičnu opštinsku zgradu, dodajući
da će uslijediti aktivnosti na normalizaciji života na ovom području. Po dolasku se
moglo konstatirati da naselje „Otes više ne postoji, a posljednjih dana četnici su
spalili sva veća preduzeća i oko 200 stambenih objekata.“62 Oni koji su otišli ostavili
su i poruke ispisane na ruševnim zidovima kuća: „Sarajevo vam nećemo oprostiti“,
„Vidimo se u obrnutim ulogama“, „Eto nas kad – tad“. U potpisu - Pejtonske
džukele.63 Reintegracijom Ilidže „u dekoru snježnog dana je Sarajevo ponovno
spojilo svoju dušu i tijelo [...] baščaršijsko vrelo i Bosnino izvorište“, ali je još uvijek
ostajalo da se vidi na koji će se način i u kakvim prilikama reintegrirati Grbavica,
urbani dio grada na lijevoj obali Miljacke i linijama koje su neposredno graničile sa
bosanskohercegovačkim državnim institucijama od historijskog, kulturnog, naučnog
i najvišeg političkog značaja, Muzejem Revolucije (danas Historijski muzej Bosne
i Hercegovine), Zemaljskim muzejem, zgradama fakulteta ali i Skupštine Bosne i
Hercegovine.
Od 11. marta je Sarajevo službeno postalo kanton. Za ovakvo ustrojstvo

glavnog grada Republike i Federacije BiH izjasnilo se 31, od ukupno 37 vijećnika
izabranih u devet gradskih opština u Prelaznu skupštinu kantona Sarajevo.64 Nakon
povlačenja daytonskih linija bilo je neizvjesno i nejasno kojoj su strani pripala naselja
Dobrinja I (jedan) i Dobrinja IV (četiri). Liniju razgraničenja su kroz naselje Dobrinja
markirali pripadnici IFORa početkom marta 1996. godine, budući da se predstavnici
entiteta nisu mogli dogovoriti. Linija razgraničenja je u sastav Federacije uključivala
dio Dobrinje I, odnosno kompletnu Ulicu Miroslava Krleže, Trg Bosanskog sabora
(nekada ulica Fočanskih propisa) od broja 1 do 9 i od 2 do 16, Osnovna škola Osman
Nuri Hadžić (od izgradnje 1984. nazvana Dušan Pajić) i kolektivna garaža. Federaciji
su pripali i dijelovi Dobrinje IV, Gandijeva ulica (nekada Indire Gandi) od broja
1 do 10 i ulica Petra Tiješića (nekada Danila Ponjarca) od broja 1 do 9 i od 2 do
61
Zija Dizdarević, ‘’U žiži; Vrelo Bosne’’, isto, 17152, 12.03.1996., 1.
62
Oslobođenje, ‘’Otvorena južna kapija grada; Ilidžo, dobar dan’’, isto, 17153, 13.03.1996., 1.
63
Edin Krehić, „Ilidža dan poslije; Oporuka političara“, isto, 17154, 14.03.1996., 5.
64
Faida Rahmanović, Merima Babić, „Nova organizacija grada; Formiran kanton Sarajevo“, isto, 17152, 12.03.1996.,
12.

Edin Omerčić
16. Srpskom entitetu je pripao veliki dio Dobrinje I i IV, uključujući i trolejbusku
okretnicu sa pratećim objektima,65 koja je izgubila svoju funkciju.
Ibrahim Palo, predsjednik Prelaznog općinskog vijeća Novo Sarajevo, je

za Oslobođenje, na pitanje o daljnjem toku reintegracije izjavio da je za povratak
na Grbavicu, Vraca i Kovačiće do sredine marta bilo prijavljeno više od hiljadu
porodica. Ovaj broj se brzo udvostručio. Prvih sedam dana nakon preuzimanja
vlasti, u tri pomenuta naselja bilo je moguće ući isključivo preko mosta „Bratstva i
jedinstva“. Raseljeni su se prvo trebali vratiti u mjesnu zajednicu Grbavica 2, potom
su slijedile Grbavica 1, Kovačići, Gornji Kovačići, te MZ Vraca. Dinamika povratka
je bila po 50 porodica dnevno.66 Stanovnica Grbavice, Irma Kolar koja je rat provela
u tom naselju, prenijela je svoje misli i iskustvo: „Imali smo tu nesreću, još jednu,
da naš kvart bude posljednji, poslije Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže. Posljednji u
programu ‘reintegracije’. Ko je uopće izmislio taj nakaradni termin? Niko mi ne može
reintegrisati majku, ili sina, pa ni kuću. To je moje. Grad je moj. Sarajevo je moje
bez obzira o kojem se dijelu radi. Jabuka je jabuka. [...] U ovoj općoj euforiji, [...]
neki su mještani tih naselja iskopavali kosti, ostatke svojih rođaka, i ponijeli ih sa
sobom da ni oni ne ostanu ‘živjeti u toj prokletoj turskoj zemlji’[...] Kako u ovom ratu
ništa nije sličilo na rat, kako je ovaj opkoljeni grad više ličio na konclogor, tako ni
oslobođenje nije ličilo na oslobođenje. Nije došla vojska da nas oslobodi. Nismo je ni
očekivali. Čudno [...] Napravili su nekakav scenarij, scenografiju, postrojili i zastave i
gradske dužnosnike, policiju i građane sa nekakvim identifikacijskim karticama [...]
Da li su ovo doživljavali Troja, Lenjingrad, Staljingrad, Berlin?“67 Povratnici, legalne
civilne vlasti i Federalna policija, u pratnji međunarodnih kolega i Ifora, preuzeli
su u utorak ujutro, 19. marta, kontrolu nad sarajevskim naseljem Grbavica.. Istog
se dana: „Zastava Republike Bosne i Hercegovine, duga 12, a široka četiri metra, u
utorak oko jedan sat zaviorila (se) na restoranu Vidikovac na Trebeviću. Tim činom
je i simbolično označen kraj reintegracije Sarajeva.“ Od magle se nije mogao vidjeti
Grad, ali za to se pobrinula priroda (baš kao i februara 1984.): „Dok se spremao
jarbol za zastavu, magla se počela dizati ... Umjesto metaka i granata, na Sarajevo
su pucali pogledi željni slobode.“ U sastav Federacije je reintegrisano i ozloglašeno
artiljerijsko uporište MZ Mrkovići.68
65
E. D., „Zbor građana Dobrinje; Sarajevo ipak podijeljeno“, isto, 17155, 15.03.1996., 13.
66
„Reintegracija Grbavice, Vraca i Kovačića; Povratak u etapama“, Oslobođenje, 17154, 14.03.1996., 12.
67
Irma Kolar, „Grbavica, opsada u opsadi; Aleja lipa“, Dani, 251, 05.04.2002, 68 – 71.
68
Ad. Kapo, „Federacija na Trebeviću; Pogled na Sarajevo“, Oslobođenje, 17160, 20.03.1996., 6.

Snage MUP-a
Općina: Ukupan broj IPTF Srba Hrvata Bošnjaka
Federacije BiH
VOGOŠĆA 85 85 od čega 30 8 47
ILIJAŠ 50 90 od čega 25 15 50
HADŽIĆI oko 70 70 od čega 15 5 50
ILIDŽA Prisutni 90 od čega 26 13 51
GRBAVICA Prisutni 100 od čega 20 13 67
Nacionalni sastav policijskih snaga koje su ušle u reintegrirane općine i

dijelove grada prema pisanju Oslobođenja
Opljačkano Sarajevo
Neposredno pred zakazanu primopredaju teritorije, paravojne skupine,
pljačkaške bande i kriminalci su lutali sarajevskim predgrađima pod srpskom
kontrolom s ciljem teroriziranja srpskog stanovništva i prisiljavanjem većine na
odlazak. Srpski ekstremisti su na taj način nekoliko kvartova očistili od Srba, palili
stanove da bi priječili njihov ostanak i na silu istjerali one koji su pružili otpor.
„Ponašanje ovih bandi i odlazak stanovništva razotkrit će oštra ograničenja koja
je IFOR morao slijediti u svom djelovanju.[...] Bande će pred očima međunarodne
zajednice i IFOR-a uništiti stanove, ličnu imovinu stanovništva, odnijeti namještaj
i skinuti vodovodne i elektroinstalacije, vrata, prozore i parkete.“69 Holandski
novinar također nalazi kako je u naseljima s lijeve strane Miljacke, na Grbavici,
Kovačićima i Vracama vladala jedna situacija bezvlađa i terora koji su među civilnom
stanovništvom uzrokovali osjećanje (ne)iznenađujuće mješavine „straha, mržnje,
izmanipuliranosti i beznađa.“70 Paljenje je počelo gotovo odmah po saznanju da će
privremeno okupirana područja doći pod vlast Vlade Federacije, nakon Daytona.
„Sporazumom iz Dejtona moraju se povući iz ovog dijela Sarajeva i sada pale i
uništavaju sve što mogu“,71 kazao je za Oslobođenje jedan bosanskohercegovački
borac iz okoline Stupskog brda. „Srpski civili su počeli napuštati dijelove Sarajeva
koji su prema Dejtonskom dogovoru pripali bošnjačko hrvatskoj federaciji, [...]
69
Robert J. Donia, Sarajevo, 369-370.
70
Gert Van Langendonck, „S one strane Sarajeva“, 207.
71
E. Kr., „Na Stupskom brdu; Četnici pale kuće“, Oslobođenje, 17051, 28.11.1995., 3.

Edin Omerčić
Kolone ljudi uglavnom žena i djece počele su ... napuštati sarajevsko predgrađe Ilidžu,
krećući se uglavnom prema Palama.“72 Pored Pala ovo stanovništvo je odlazilo i u
Brčko Distrikt. Početkom decembra je portparol UNHCR-a u Sarajevu Kris Janovski
saopšto da se ne radi o egzodusu, te da Ilidžu nije napustio veliki broj ljudi, koji bi se
mogao smatrati značajnim.73 Određeni je broj stanovnika srpske nacionalnosti ostao
na područjima koja su reintegrirana budući se uz prisustvo međunarodnih jedinica
osjećao zaštićenim.
Za sarajevsku regiju bio je nadležan francuski kontingent međunarodnih

implementacijskih snaga, a o njihovoj prethodnici novinar Le Mondea je pisao kako se
UNPOFOR transformirao u glasnogovornika vojnika Ilidže, Grbavice i Vogošće, gdje
su oficiri, u jednoj opuštenoj, neslužbenoj atmosferi, savjetovali vojnike Republike
Srpske kako da se na najbolji način obrate javnom mnijenju. U razmišljanju generala
Bachaleta, može se vidjeti da je za politike velikih sila očuvanje vlastitih nacionalnih
interesa bilo primarni cilj, a tek potom u skladu s tim se pristupalo problemu lokalne
zajednice. Bachalet je izrazio stav da Daytonski sporazum vodi francuski kontigent
snaga u jednu nezavidnu situaciju „pravo u ćorsokak“, dok je prema njemu „za Srbe
iz ovih dijelova grada alternativa (će) biti ili kofer ili mrtvački kovčeg“. Izričito je
naglasio da neće dozvoliti da njegovi vojnici pruzmu odgovornost i budu osuđeni „na
učešće u egzodusu Srba koji će prije polaska popaliti kuće. Isto tako, ja ne prihvatam,
ukoliko Srbi ostanu silom, da Bosanci i Amerikanci krivicu za neprovođenje plana
prebace na Francusku.“74 Zvaničnici UNPROFOR-a su izvještavali o stalnom kretanju
kamiona sa vojnom opremom u regiji Sarajeva koja je bila ili će ostati pod kontrolom
pobunjenih bosanskih Srba, te su nagađali da je riječ o odvoženju logističke vojne
opreme.75 Bosanski Srbi su od UNPROFOR-a zahtijevali 1 000 kovčega da bi mogli
otkopati grobove i ponijeti svoje mrtve kada budu napuštali kuće i teritorij koji
prelazi pod nadzor Vlade BiH, kao i 10 000 kutija da bi svoj imetak prebacili na druga
područja pod srpskom kontrolom, a odgovoreno im je da ih niko neće sprječavati ali
niti pomagati u odlasku.76
Nepostojanje reakcije na uništavanje materijalnih dobara govori o tome da su

i legalne vlasti od nivoa mjesne zajednice do nivoa Federacije bile iznenađene takvim
72
BH PRESS / Reuters, „Srbi napuštaju Sarajevo?“, Oslobođenje, 17055, 02.12.1995., 24.
73
ONASA, „Odlasci sa Ilidže; Ne radi se o egzodusu“, isto, 17056, 03.12.1995., 24.
74
Remy Ourdan, „Francuski oficiri Unprofora na strani Pala; Miniranje sporazuma“, isto, 17057, 04.12.1995., 7.
75
ONASA, „Okupirani dio Sarajeva; Odvoze vojnu opremu“, isto, 17070, 17.12.1995., 9.
76
Sean Maguires,“Srpski zahtjevi Štajneru; Kutije za seobu“, isto, 17071, 18.12.1995., 3.

vidom reakcije na potpisane odluke. Na zasjedanju SO Hadžići jedan od odbornika je

predložio da se uputi protest IFOR-u i dopis drugim nadležnim organima, kako bi se
pokušalo spriječiti rušenje privrednih, vojnih, stambenih i drugih objekata.77 Krajem
decembra 1995. i početkom 1996. godine sve su češća bila kidnapiranja stanovništva
koja su se dešavala tokom vožnje autobusom preko Ilidže, a mir se narušavao
snajperskim djelovanjem te povremenim granatiranjem.78 Iz Udruženja Građana
Grbavice i Vraca apelovano je „da se učini sve kako bi se zaštitila imovina Bošnjaka
i Hrvata u sarajevskim predgrađima [... ] Pale se i uništavaju kuće Bošnjaka i Hrvata
kako se [...] ne bi imali gdje vratiti. Imovina koju uništavaju oni koji odlaze uglavnom
je ona koju su opljačkali iz naših kuća. Zar zaista niko ne može ni sada spriječiti
zlikovce i palikuće? Zar niko ne može ugasiti požar [...]“.79 Sarajevsko Oslobođenje
je pisalo o masovnom napuštanju kuća, stanova i imanja srpskih porodica koji su
bili potaknuti od paljanske vrhuške koja je nastojala dokazati da je zajednički život
Srba i Bošnjaka bio nemoguć. Seobe su se odvijale uglavnom tokom noći, tako da su
prvo iskopavani i odvoženi grobni ostaci, nakon kojih su na područja koja su pod
vlašću bosanskih Srba, selili stanovnici srpske nacionalnosti, koji su sa sobom nosili
gotovo sve, od tavana do podruma, od foto-albuma do instalacija parnog grijanja,
prozora, vrata, bojlera. Pisano je o apokaliptičnim scenama s kraja februara na
Grbavici, gdje su nakon cjelodnevnog iznošenja klupa, stolova, nastavnog materijala
i školskih tabli iz zgrada Osnovnih škola „29. novembar“ i „Bratstvo i jedinstvo“ u
iste ušla djeca s kantama benzina kojeg su posuli po praznim učionicama da bi škole
bile zapaljene. Pred ulazak Federalne policije na Ilidžu, prema navodima ilidžanskih
Srba, u tom dijelu grada vladalo je totalno bezvlašće. Predstavnici građana koji žele
ostati na Ilidži nakon tranzicije vlasti su zatražili zaštitu međunarodne zajednice, a
Husein Mahmutović, načelnik Ilidže je rekao da raspolaže podacima o povećanom
broju ubistava, samoubistava, maltretiranja i kidnapovanja Srba koji žele ostati na
Ilidži poslije 12. marta ove godine, te dodaje da su zapaljene zgrade „Tvornice ćilima“,
Unisova „Tvornica bicikla“, a u Blažuju Upijev „Pak – centar“.80
77
R. Balić, „Zasjedao SO Hadžići; Agresor uništava imovinu“, isto, 17080, 27.12.1995.,14.
78
Oslobođenje, 17088, 09.01.1996., 24., Isto, 17089, 10.01.1996., 1.
79
„Pismo udruženja građana Grbavice i Vraca; Onemogućiti palikuće“, Oslobođenje, 17093, 14.01.1996, 9.
80
Vidjeti Đ. Kozar, „Strah na Grbavici i Ilidži; Ekstremisti tjeraju u egzodus“, Oslobođenje, 17102, 23.01.1996.,7.; Perica
Vučinović, „Kolebljivo srpsko iseljavanje; Seobe mrtvih duša“, 17104, 25.01.1996., 7.; Edina Kamenica, „Aleksandru
Ivanku na znanje, Gospodine, škole gore2, 17146, 07.03.1996., 5.; „Novi zločini paljanskog režima; Vandali pale
Ilidžu“, 17149, 10.03.1996., 1. Slično je ponašanje zabilježeno kod pripadnika snaga međunarodne zajednice. F.
Rahmanović, „Iforov pljačkaški pohod u Skenderiji; Sila u rukama nedodirljivih“, isto, 17112, 02.02.1996., 13; 17116,
06.02.1996., 14.

Edin Omerčić
Komesar Međunarodnih policijskih snaga, Piter T. Fitzgerald u intervjuu

novinarki Oslobođenja objasnio je da se njihov mandat svodi na posmatranje i
superviziju, a događaje oko pljačke industrijskih postrojenja i paljenje stanova
komentirao je riječima: „Bilo bi dobro kad bismo mogli spriječiti takve slučajeve, ...
Svakako da imamo interes da spriječimo ovakve slučajeve i svakako da je spaljivanje
stanova veoma ozbiljan problem ... Veoma, veoma je teško utvrditi da Srbi nose, da
kradu tuđu imovinu [...] Čak i da nam se prijavi krađa, mi nemamo te izvršne moći da to
zaustavimo“. Mihael Štajner, zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice
za implementaciju civilnog dijela Daytona je izrazio zabrinutost sigurnosnom
situacijom na Ilidži i Grbavici. Nakon prelaska Ilidže pod vlast Vlade Federacije na
tom području se i dalje pljačkala imovina pojedinih dijelova općine. Iforovi vojnici
su se jednostavno pozivali na nedostatak mandata i tek su po „uključivanju kamera“
dan prije predaje Grbavice vlastima Federacije počeli da sudjeluju u spašavanju
ljudi, namještaja i životinja iz kuća u plamenu, ali i da učestvuju u nesmetanom
demontiranju i odvoženju trafo – stanice.81
Preuzimanjem područja koja su tokom rata bila pod srpskom vlašću,

legalna vlast Federacije je naišla na potpuno opustošena industrijska postrojenja
na čitavom području. Agresor je povlačenjem odvukao sve što se odvući moglo, a
visokosofisticirane fabričke mašine, od kojih su mnoge bile „zadnji krik tehnologije“,
razmontirali su na takav način da one više nisu mogle biti u funkciji, odnosno bile
su potpuno beskorisne. Iz reintegriranih naselja je odneseno sve neophodno za život
ljudi, tj. njihov rad. Mašine su prevožene na teritorij Republike Srpske, Srbije i Crne
Gore. Kao gotovo nečujni problem, tkivo nestabilne bosanskohercegovačke privrede
počet će, u ovom periodu nagrizati i problem šumarstva i šumske industrije. Počet
će, između ostalih, i pljačka šumskog blaga Bosne i Hercegovine. Prve dojave o tome
da se otuđuju industrijska postrojenja doznačiti će borci Armije Republike Bosne i
Hercegovine. Sa terena se javljalo kako je u toku bilo užurbano dislociranje industrijskih
potencijala sa teritorije opština Hadžići, Vogošća, Ilidža i Ilijaš. Najintenzivnije su se
izmještala postrojenja fabrika Vazduhoplovnog zavoda „Orao“ iz Rajlovca, Tehničko
– remontnog zavoda Hadžići i „Pretisa“ Vogošća. Svakodnevno su se iz pravca Pala
preko Hreše i Mrkovića ka Vogošći upućivale kolone kamiona kojima se pomenuta
oprema transportovala prema teritorijama koje je kontrolirala Vojska Republike
Srpske. Generalni sekretar Evropske konfederacije sindikata Emilio Gabaljo
obećao je da će utjecati na Evropsku uniju da „svim sredstvima“ spriječi agresora
81
Amra Kebo, „Intervju: Piter T. Fitzgerald; Komesar Međunarodnih policijskih snaga“, Oslobođenje, 17145,
06.03.1996., 5.; „Šta IFOR ne vidi; Ilidža i Grbavica van kontrole“, 17149, 10.03.1996., 1.; Am. Kebo, „Mihael Štajner o
događajima na Ilidži i Grbavici; Oštra osuda bezakonja“, isto, 17150, 11.03.1996., 1.; Dragan Stanojlović, „Tragovi na
snijegu’“, isto, 17152, 13.03.1996., 5.; H. Tajić, „Izvještaj Kap. Anamura; Ifor liči na Unprofor“, isto, 17168, 29.03.1996., 5.

u pljački fabrika oko Sarajeva, koje se trenutno nalaze na teritoriju pod njegovom
kontrolom, no bezuspješno. Na sastanku UNIS-a i rukovodstva Vogošće je istaknuto
da „Karadžićevi Srbi pred očima Ifora pljačkaju: postrojenja Unisa, Pretisa, Tasa,
UTL, Energotehnike, itd.“ a sredinom januara je bilo objavljeno kako je „kovačnica
nekada velike sarajevske fabrike automobila ‘Famos’ kompletno, sa svim mašinama
preseljena u Nikšić, gdje će dobro doći tamošnjoj Željezari.“ Od potpisivanja Daytona
do polovine januara 1996. godine iz fabrika u Vogošći otpremili su nekoliko hiljada
kamiona i šlepera opljačkane opreme, alata i rezervnih dijelova. Po ulasku legalnih
vlasti bilo je potrebno krenuti od samog početka, budući da su postrojenja bila u
stanju koje je slično onome iz 1948. godine.82 Prema pisanju sarajevskih medija,
odnešena je nova kovačka baterija – najsuvremenije tehnologije u kojoj je sve bilo
kompjuterski vođeno, iznešena je i presa teška 4000 tona, dalje je iz Energotehnike
otuđeno 30 trafo-stanica, telefonska centrala sa 2500 brojeva, tri računska centra, sav
alat – ukupno oko 75 posto imovine. Iz Unisovog TAS-a su demontirani i iznešeni
pogon varionice, lakirnica i brojni drugi pogoni. Iz Doma staraca u Nedžarićima
odvezeno je dvanaest kamiona opreme vrijedne 20 miliona njemačkih maraka.
Automobili marke Golf su od početka agresije iz kruga TAS-a izvoženi na osnovu
odluke tadašnjeg kriznog štaba, ceduljice sa potpisom Milana Terzića i Miladina
Trifunovića, tako da je 25 članova tog štaba uzelo po jedan automobil, a nešto vozila
otuđile su i naoružane grupe. U Hadžićima su vlasti Federacije zatekle samo ogoljele
zidove Remontnog tehničkog zavoda, filijale Coca-Cole, Dalekovod izgradnje,
odjela sarajevske Svjetlosti, Transporta, drvoindustrijskog preduzeća Bjelašnica.
Nesagledive su štete bile na tvorničkim postrojenjima u Blažuju, Tvornici plinskih
uređaja, te u ‘Lasti’ tvornici bicikala, saobraćajne signalizacije i ski opreme na Ilidži, a
pored postrojenja odnesena je dokumentacija i papirologija neophona za obnavljanje
proizvodnje.83
82
Dženana Karup, „Pljačkanje Bosne; Pilane poslije kiše“, Dani, 67, 19. januar/siječanj 1997.; Oslobođenje, 17061,
08.12.1995., 5.; BH PRESS, „Evropski sindikalci; Spriječiti pljačku Sarajeva“, Oslobođenje, 17064, 11.12.1995., 7.;
„Sastanak rukovodstva Vogošće i Unisa; Spriječiti pljačku postrojenja“, 17093, 14.01.1996., 9.; Slobodan Macković,
„Crna Gora; Famos preseljen u Nikšić!“, isto, 17095, 16.01.1996., 4.; Hajdar Arifagić, „Unis na udaru srpskih lopova;
Pljačka stoljeća u Vogošći“, 17118, 08.02.1996., 5.
83
Oslobođenje, „Mr. Faruk Smailbegović; Zaštitite nas od lešinara“, 17118, 08.02.1996., 5.; Mr. Babić, „Pljačka
Doma staraca u Nedžarićima; Štićenici ne žele u Lukavicu“, isto, 17130, 20.02.1996., 12.; Hajdar Arifagić, „TAS –
od pljačke do obnove; ‘Golfovi’ na ceduljicu“, isto, 17142, 03.03.1996., 5.; Senka Kurtović, „Hadžićka slika nemoći;
Posljednji koraci očajnika“, isto, 17147, 08.03.1996., 5.; Hajdar Arifagić, „Kako su Srbi opljačkali Unis (1); Tvornica
na koljenima“, isto, 17159, 20.03.1996., 11.; „Kako su Srbi opljačkali Unis (2); Lasta u pepelu“, 17160, 21.03.1996., 7.;
Amer Kapetanović, „Lijepe fabrike lijepo gore“, Dani, 165, 28. jul/srpanj, 2000., www.bhdani.com.

Edin Omerčić
Koja to gazi nas čizma

(Dino Šaran, Letu štuke, „Minimalizam’’)
U Sarajevu je u toku rata ubijeno 13 247 osoba, a kao nestale se vode 764
osobe što je ukupno 14 011 lica. Ubijeno je ili se još vode kao nestale 643 osobe koje
su bile mlađe od 18 godina. Od ukupnog broja ubijenih i nestalih, civila je 5 604,
najveći je broj stradalih u 1992. godini (7 808 osoba), od kojih je najviše stradalo
tokom juna mjeseca (1 706 osoba). Sredinom 1995. godine u Sarajevu je živjelo
363.765 stanovnika i to na području opština Novi Grad 126.493 (34,8 %), Centar
89.165 (24,5 %), Novo Sarajevo 58.301 (14,7 %), Ilidža 31.545 (8,7 %), Vogošća 4.685
(1,3 %).84
Jedna od brojnih posljedica rata je traumatski stres koji je uslovio porast

psihičkih poremećaja, što je dokazano nizom naučnih istraživanja, a tendencije
su pokazivale da će ubuduće upravo ovi poremećaji značajnije prevladavati u
psihijatrijskom morbiditetu stanovništva Sarajeva.85
U septembru 1997. je Skupština kantona Sarajevo uspostavila Grad Sarajevo

koji čine općine Stari Grad, Centar, Novi Grad i Novo Sarajevo. U sarajevskom
kantonu su i sve prijeratne općine sem Pala. U gradu kao poratnom području će
procvjetati crno kriminalno tržište, bit će rasprostranjena trgovina drogom, oružjem,
dokumentima, prostitucija. Sarajevo će obilovati investicijama namijenjenim u
izgradnju novih vjerskih objekata. Korupcija je uzela maha, te su lokalni političari i
profiteri na taj način dolazili do svojih ciljeva.86
Prema procjenama Svjetske Banke bruto domaći proizvod je u Bosni

Hercegovini bio na razini 1/8 predratnog, oporavak bi, prema istim procjenama,
trebao trajati 10-20 godina u ovisnosti od povratka izbjeglih, stepenu pomoći u
rekonstrukciji (naročito u prvom razdoblju) i gospodarstvenim politikama vlade.
Pretpostavljalo se da će bosanskohercegovačka ekonomija teško zaživjeti budući da
nije bilo ni jedne njene grane koja je izbjegla ratne štete. Bilo je naznaka o postojanju
84
http://idc.org.ba, (posljednji pristup april 2007.), u međuvremenu je internet stranica ugašena, a u okviru
istraživanja koja je proveo Istraživačko dokumentacioni centar, Mirsad Tokača objavio publikaciju pod naslovom
Bosanska knjiga mrtvih: ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991-1995, koju za analizu pitanja ljudskih gubitaka i
ratnih žrtava možemo smatrati za nejrelevantniju do sada (2019.) napisanu.
85
A. Ahmetašević, „Stručnjaci o psihosocijalnoj traumi; Sarajevsko iskustvo rehabilitacije“, Oslobođenje, 17155,
16.03.1996., 8.
86
Robert J. Donia, Sarajevo, 372 – 373.

mogućnosti da se izbjeglo stanovništvo neće vratiti na svoja prijeratna imanja.

Naročito je upozoreno na neodržavanje industrijskih postrojenja i odlazak struke
koja istim može i zna gospodariti.87
Što se tiče povratka stanovništva, prema podacima UNHCR-a, se za povratak

registriralo 63.063 ne – Bošnjaka, između 1998. i 2005. Broj registriranih povratnika
godišnje je 2001. dostigao 20.656, da bi najveći broj od 26.822 povratnika bio zabilježen
2002. godine. Još 48.563 se vratilo u ostalih pet općina Sarajevskog kantona. Brojke
UNHCR-a su svakako veće od stvarnog broja povratnika. Struktura stanovništva
u gradu se promijenila tako što je došlo stanovništvo iz ruralnih područja dok je
urbano stanovništvo u velikom broju napustilo Sarajevo. Procesi reintegracije zemlje
i njene političke, socijalne i ekonomske rekonstrukcije su tekli razočaravajuće sporo i
bili su neuspješni, mada su sami glavni ciljevi ovog procesa bili nejasno i dvosmisleno
određeni. Rat je duboko uzdrmao tradiciju multietničke koegzistencije.88 Iste one
političke stranke koje su dovele građane Sarajeva u ovakvu nezavdnu situaciju i dalje
dobijaju najveću podršku bosanskohercegovačkog biračkog tijela.
Infrastruktura grada se nije održavala pune četiri godine uz sustavno

uništavanje i razaranje od strane agresora. Prema opsežnoj studiji rađenoj da bi
se utvrdile ratne štete u Sarajevu došlo se do brojke od gotovo četrnaest milijardi
Eura, tačnije 13.957.221.273 Eura ratne štete! Kod istraživanja su najveći problem
predstavljale upravo općine i dijelovi općina koje su bile pod privremenom
kontrolom agresora i u kojima su privredni kapaciteti uništeni i/ili opljačkani, tako
da se u njima bez velikih investicionih ulaganja nije mogla organizovati proizvodnja.
U najtežoj situaciji su zatečene općine u kojima su se prije rata nalazili „najvitalniji i
najznačajniji proizvodni kapaciteti sarajevske regije: Vogošća, Trnovo, Ilijaš, Hadžići
i Ilidža u kojima gotovo da više i nema proizvodnih kapaciteta.“89
Zaključak
Ovim radom je obuhvaćeno vremensko razdoblje koje je uslijedilo nakon

sporazumnog završetka rata. Tokom ratnih operacija Sarajevo je prema projektima
politike Srpske demokratske stranke trebalo biti podijeljeno na muslimanski i srpski
dio. Podjela grada prema projekcijama nacionalističke srpske političke elite nije
87
CIA, Bosnia, Intelligence and the Clinton Presidency, DCI Integracy Balkan Task Force, Assessment: Bosnia And
Croatia The Cost Of Reconstruction 20-Nov-95, Document Number: 5235e80d993294098d517587.
88
Ugo Vlaisavljević, Etnopolitika i građanstvo, Mostar, 2006, 292.
89
Duljko Hasić, Ratne štete u Sarajevu od 1992 – 1995, Sarajevo, 2006, 3, 116-117.

Edin Omerčić
uspjela i nije provedena prema planiranom, unatoč tome što su vojni prodori u grad i
dioba grada pokušani nekoliko puta tokom opsade. Privremeno zaposjednute općine
i dijelovi općina i naselja Grada od strane VRS su Daytonskim sporazumom pripale
Federaciji Bosne i Hercegovine. Nakon ove vijesti srpsko stanovništvo i organizirane
bande na čelu sa paljanskim vodstvom počinju odlaziti sa područja koja će pripasti
sarajevskim gradskim, odnosno kantonalnim vlastima. Uz proces odlaska i paljenja,
sistemski se odvijao proces pljačke. Opljačkana su sva industrijska postrojenja,
proizvodni pogoni sa teritorije na kojoj je vlast imala srpska strana. Nakon prestanka
ratnog razaranja u Sarajevu su danas (2019.) gotovo neprimjetna fizička oštećenja
gradske infrastrukture, dok su posljedice pljačke i odlaska dijela stanovništva ostavile
mnogo dublji trag i prije svega se osjećaju na ekonomskom i socijalnom polju te su
gotovo nesagledive. Uz razvoj događaja koji je svoj niz počeo ratnim razaranjem,
tektonskim socijalnim poremećajima, a slijedio pljačkom privrednih i ekonomskih
resursa tokom reintegracije, nakon uspostave mira predstojao je neizvjestan tok
oporavka.
Prilozi
Mapa razgraničenja sarajevskog naselja Dobrinje prema Dejtonskom sporazumu

(Oslobođenje, LIII, 17154, petak, 15.III 1996, 13.)

Summary
AT THE END OF THE CENTURY, AND THE END OF THE WORLD –

SARAJEVO 1995-1996
The author presents, in this paper, dramatic events in Sarajevo after the Agreement
on the Peace in Bosnia and Herzegovina was reached on 21 November 1995, on
the basis of the archival material of the ICTY, the CIA documentation related to
Bosnia and Herzegovina during Clinton’s Presidency, memoirs, relevant literature
and the press coverage. In the U.S. military air base Wright – Patterson, Dayton, the
agreement, which brought an end to the war and the siege of Sarajevo, as well as
a sort of peace for the citizens of the destroyed city, was initialled. The paper pays
special attention to decisions taken in Dayton, which enabled the re-integration of
the occupied parts of Sarajevo and its municipalities into a united city governed by
the Federaction of Bosnia and Herzegovina. The paper elaborates the reactions of the
political leadership in Bosnia and Herzegovina, and analyses reactions of the political
and military leaders in the Republika Srpska. According to the projections of the
Serb Democratic Party Sarajevo was to be divided to the Muslim and Serb parts. This
partition of the city, as projected by the nationalistic Serb political elite failed, despite
the fact that on several occasions during the siege military assaults and incursions
had been made in order occupy the city and divide it After the news from Dayton
arrived and the several years long siege of Sarajevo was terminated and when the
re-integration of its municipalities started so that they came under the governance
of the City, i.e., the Canton of Sarajevo, the Serb population and organised gangs,
supported by the Serb leadership at Pale started leaving the parts of the city they had
occupied. Along with the process of departure and arson, there was a parallel process
of plundering of those municipalities so that all industrial facilities that had been
under the control of the Republika Srpska Army were plundered.
IZVORI I LITERATURA
Izvori
− CIA, Bosnia, Intelligence and the Clinton Presidency

− Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis,
Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990 –
1995, Volume I, 2002, Volume II, 2003, Volume III, Washington, DC.
− Dejtonski sporazum, Bliski mirovni razgovori, Zrakoplovna baza Wright

Edin Omerčić
Patterson, Dayton, Ohio 1 – 21. studenog 1995., USAID, 1995.

− FBiH, MUP, CSB, Sektor Kriminalističke policije, Odjeljenje za kriminalističku
tehniku i KDZ, Fotodokumentacija, Sarajevo, 1996.
− Hadžifejzović, Senad, Rat uživo: ratni televizijski dnevnik 1992 : 1995,
Sarajevo, Autor, 2002.
− Jovičić, Mile, Dva dana do mira, Dnevnik sa Aerodroma „Sarajevo“ april –
maj 1992, Novi Sad, Budućnost, 2004.
− Šiber, Stjepan, Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992, Sarajevo, Rabic,
2000.
Štampa
− Dani, bosanskohercegovački informativni magazin
− Oslobođenje, bosanskohercegovački nezavisni dnevnik
− Vreme, nedeljnik
Internet:
− http://www.bhdani.com
− http://icr.icty.org
− http://www.idc.org.ba
Literatura
− Aganović, Midhat, Razvojne i životne dileme Sarajeva, Sarajevo, Vijeće
Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 1995.
− Bougarel, Xavier, Bosna, anatomija rata, Sarajevo, University Press, 2018.
− Čehajić, Jasmina, „Imigrantsko stanovništvo deset udruženih opština s
područja grada Sarajeva – neka obilježja prema popisu stanovništva 1981.
godine“. u: Migracije i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Institut za istoriju u
Sarajevu, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, 1990., 571 –
584.
− Divjak, Jovan, Sarajevo, mon amour, Paris, Buchet / Chastel, 2004.
− Donia, Robert J, Sarajevo: biografija grada, Sarajevo, Institut za istoriju, 2006.
− Halilović, Sefer, Lukava strategija, Sarajevo, Maršal, 1997.
− Hasić, Duljko, Ratne štete u Sarajevu: 1992 – 1995, Sarajevo, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2006.
− Holbrooke, Richard, Završiti rat, Sarajevo, Šahinpašić, 1998.
− Lučarević, Kerim, Bitka za Sarajevo, osuđeni na pobjedu, Sarajevo, TZU, 2000.
− Vlaisavljević, Ugo, Etnopolitika i građanstvo, Mostar, Udruga građana
Dijalog, 2006.

Edicija ZBORNICI
Knjiga 10
Izdavač:
Udruženje za modernu historiju/ Udruga za modernu povijest, Sarajevo
Za izdavača:
Husnija Kamberović
DTP i štampa:
Šamparija Fojnica
Za Štampariju:
Mirsad Mujčić
Sarajevo 2020.

Husnija Kamberović Sarajevo Izmedju Rata I Mira

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Husnija Kamberović Sarajevo Izmedju Rata I Mira

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

IZMEĐU RATA I MIRA

Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća

IZMEĐU rata i mira : Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća : zbornik

Bibliografija uz sve radove ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Summaries.

Aida Ličina Ramić

Merisa Karović Babić

Literatura o prošlosti Sarajeva je brojna i gotovo da nema nepoznanica

Enes S. Omerović se bavi problemom Sarajeva 1918 godine. Na temelju

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 7

pojavljuju političke podjele praćene pogoršanjem međunacionalnih odnosa u gradu.

Velikim promjenama u Sarajevu poslije Drugog svjetskog rata bavi se Vera

Ovim zbornikom želimo pokazati s kakvim se sve izazovima Sarajevo

8 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet

U ovom radu se ukazuje na motive i modele nasilja koje je Sarajevo

Nakon „dugog 19. stoljeća“, kako ga je definirao slavni britanski povjesničar

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 9

U radu, također, želim pokazati kako su nositelji promjena u gradu Sarajevu

Kada se promatra širi, bosanskohercegovački kontest, vlada uvjerenje

10 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

Prvi krug pakla: „Sarajevska rulja“ – početak i kraj Velikog rata

Polazim od toga da su demonstracije doista bile nasilne i ostavile značajne

Za razliku od početka rata, kada je u Sarajevu zavladalo nasilje, na kraju rata

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 11

demonstracijama 1914. i „podstrekavanja na pljačku i rušenja spske imovine“, suđeno

12 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

Činjenica da je među demonstrantima 1914. bilo i onih koji su stvoreno haotično

Drugi krug pakla: Motivi nasilja početkom i krajem Drugog

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 13

komunisti im kasnije pridavali veliki antifašistički karakter,16 sudjelovali i vodeći

Već 15. aprila njemački vojnici su ušli u Sarajevo. Raspoloženje je bilo

14 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

Ovakav Stoimirovićev opis pljačke Templa je pojednostavljen. Zapravo,

Dok su lokalni vandali koristili ratne okolnosti za pljačku, vlasti

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 15

16 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

pokrenuli operaciju oslobođenja grada. Sarajevska operacija je počela 1. marta 1945,

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 17

Nakon oslobođenja nove su vlasti poduzele nove korake za stabilizaciju svoje

18 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 19

U jednom nešto kasnijem uputstvu naglašavalo se kako je osuđenicima prije

Prva suđenja pred Vrhovnim sudom za Bosnu i Hercegovinu koja su

20 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

Pet sudskih javnih procesa organiziranih u septembru 1945. koji su

Posljednji krug pakla: Koja godina se ponavlja?

U Sarajevu je u razdoblju od 1945. do 1990. izgrađeno društvo koje se u

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 21

zajednica.44 Taj zajednički život se odlikovao komšijskim odnosima,45 pa je nasilju 1992.

Prvo od čega treba krenuti je konstatacija da zajednički život ne podrazumijeva

22 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

naroda.48 Ideologija nacionalizma je tako dovela do nasilja, koje je u proljeće 1992.

U podlozi ovog nasilja 1992. je bio nacionalizam i etnički motivi, iako su

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 23

VIOLENCE AS A DESTINY? SARAJEVO AT THE BORDER OF EMPIRES AND

− Borba, Beograd 1945.

24 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

− Akmadža Miroslav, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunstički režim,

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 25

(priredio dr. sc. Dino Mujadžević), Zagreb – Sarajevo: Plejada – BNZG –

26 IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA

− Madžar Božo, „Izvještaj vladinog komesara za glavni grad Bosne i

IZMEĐU RATA I MIRA. SARAJEVO U PRELOMNIM GODINAMA 20. STOLJEĆA 27