Zoran Čutura, šesti igrač i prvi intelektualac

28/02/2016

Duško Miletković Souly

Jednom tako, moj prijatelj i ja, sedimo na klupi, gledamo zvezde, pijuckamo pivo,
posmatramo zagrebačke cure kako se značajno nose dok čekaju sponzore da ulete jer
nas dvojica to nismo, i tračamo o prilikama nepovratno propuštenim, o košarkaškim
životima proćerdanim i karijerama razočaravajućim, nakon što obećavaše brda i doline
u startu. Ja nabrojah desetak imena, uključujući Grbu (No. 63 na vječno fluktuirajućoj
JUS vječnoj listi) kojem već posvetih njega dostojnu ekskluzivu, a Marko (verovali ili
ne – Kraljević Marko) nabroja takođe par imena, uglavnom NCAA studoša koji se svi
do jednog (sorry retkim iznimkama) iz Amerike vratiše lošijim košarkašima nego što
su to u Jugi bili i onda ispali Markan ime – Zoran Čutura – i šokira me lik totalno,
majke mi.

Kako Markec, kako brate, pa sećamo se Čuture obojica, još iz Montinga buraz – a oni
naši beskonačni haklovi na asfaltu između Zokijeva dva treninga, pa onda i pokoje
pivo, dobra spika, pa uvek beše Zoki otvorenim za nas obične od basketa ljude, a
osvojio je sve ća se da, pa lik je, brate, u Top 50 najvećih Yu košarkaša…

Vrti glavom Marko i veli – Ma pusti brate Souly… Sjeti se loma ko je bija Zoki
Čutura kad krenula je cila gungula krajem sedamdesetih da se rodija novi Korać – veli
meni Kraljević, a ja stanem da se prisećam… I stvarno, jebote, Čutura bješe Tarzan
među Pigmejima ća se talenta mladih dana tiče. Još kao kadet – evropsko zlato donio
je Jugi 1979. u Siriji, stavljajući 41 poen Italiji u finalu tog prvenstva, uz prosjek 25,5
po tekmi. Iste godine on je, iako još kadet, i naš najbolji junior na SP za juniore đe
smo četvrti (18,3 poena po meču), a dogodine je srebrni sa juniorima na EP u Celju. I
najbolji jope (22,8 poena na prvenstvu, 39 Italiji, 24 Sovjetima u finalu). Pa jeste
Marko, muku mu ljutu, beše ludilo talent Čutura Zoki. Sjećaš se onih dana kad smo ga
gledali u nižerazrednom Montingu (Industromontaža) – pa nikad ispod 30 koševa na
tekmi, a jednom vala, na memorijalnom turniru „Ivan Arapović“, stavio je (bez trice)
57 koševa Apolonu iz Patrasa, kojeg je tad predvodio Panajotis Janakis.

Sve navedeno nekako inducira slučaj žešće neobjektivnosti jer Čutura i ja dica smo
istog grada, iste (ne)kulture i frustracija, istog asfalta, tabli i koševa. Znam čoveka. On
mene malo manje. Što je i normalno. Kadgod svratim u Zagreb, stanujemo Zoki i ja
jedva stotinjak metara daleko jedan od drugog. Čuli smo se par puta u toku zadnjih
godina, dopisivali se nemuštim slovom košarke, mala je razlika u godinama između
nas, ali potpuno različita u iskustvu i shvatanju života… Kako onda da pišem o
Čuturi? A relativno često san ga čita u njegovoj post-košarkaškoj karijeri novinara,
koju je počeo u – mesečniku “Koš”… I on je ponosan što ga čitaju individue poput
mene, mada teško to će mu pređe preko usana…

Težak slučaj neobjektivnosti na vidiku, ali pokušaću subjektivno jer samo loše priče i
jalovi pokušaji objektivnosti poseduju lepe reči. Čutura je onda, nakon Montinga, sa
18 godinica iša u JNA, i on će da kaže da je pobacio tu godinu (bija je u Begešu, koji
crni abortus), a ja ću da mu kontriram i kažem – nisi gospodine, video si đe živiš a, za
razliku od Ćosića, koji je kao najbolji evropski igrač sa 26 godina pobacio godinu u
JNA, tebi je to pomoglo. Čutura je u sezoni 1981-82 u Ciboni i ova, predvođena
Ćosom, uzima trostruku krunu te godine. Zoki je očitom pomoći s klupe i nije da nije
dobio šansu. Sljedeća sezona je sezona katastrofalna za Cibonu, ali Čutura raste, da bi
već u sezoni ’84 bio najefikasnijim igračem šampionske Cibone. Kontradikcija opet
dođe jer Čutura misli da je triba bit u sastav repke na OI u L.A. kod Novosela Mirka
kao treći najbolje ocenjeni igrač prvenstva, još i iz šampionske momčadi. Meni bi
možda i bio u sastavu, ali samo da konstatujem da ni prvi (Skroče), ni drugi (Subotić),
a vala ni četvrti (Ivica Obad – 194. po JUS lestvici, o njem anegdote tek mi naviru)
najbolje ocijenjeni košarkaš u prvenstvu nisu vidjeli Amerike tog ljeta.

Onda sledi period u kojem nemam nikakvih ličnih konfrontacija i nesloge sa Zokijem.
Slavno razdoblje Cibone u kojem je on dal svoj veliki obol, a moj frend Marko i ja
smo gledali svaku zagrebačku tekmu uživo i još par inostrano dostupnih. Učinija mi
Čutura život sretnijim. Trostruka kruna u sezoni ’85 i nezaboravnih 16 koševa (7-7 po
Špancima, a 7-8 iz igre po Ciboninoj monografiji) Realu u finalu KEŠ-a. Pa jope 16
(7-12 iz igre) Žalgirisu dogodine u još jednom Ciboninom trijumfu u Kupu šampiona.
I to pored činjenice da je Zoki uglavnom bio šestim čovjekom momčadi. Nije to
sramota Zorane. I Delibašić i Bodiroga igrali su šestog čoveka kad zatriba… Pa još
Kup kupova ’87 i domaći Kup ’88 u kojem je Čutura konačno rešio veliku tekmu –
velikim šutem… I u repki se odomaćio – neprimjetno sjajan u osvajanju svjetske
bronce ’86 i olimpijskog srebra ’88. A kako je igrao Čutura? Mnogo neobično braćo…
Otpadak pod košem stavljam redovno, a ako Draženova asistencija, onda lagano
polaganje, šut sa poludistance i ne fali čovik uopšte ili neki ludi odbijanac od table,
koturanje lopte obručem i unutra je… Ne sjećam se da sam Čuturu vidio da je zakucao
iako je ima nekih 202 cm visine. Krilo – artista – bez atrakcije, sa smetnjama u
kretanju, a šut – ludilo braćo…

Između sezone ’82 i sezone ’88, Zoki je s Cibonom osvojio 12 trofeja (3 prvenstva, 5
Kupova, 2 Kupa kupova, 2 Kupa prvaka), a onda je otiša Dražen i Cibona je pala. Ne i
Zoki. Bio je ponajboljim igračem Cibone još par godina i sa repkom se dočekao
evropskog (u našem zajedničkom Zagrebu) zlata ’89, a onda i svjetskog ’90. To je već
bila inercija – kako bi on to rekao. Zoran Čutura je jedinim igračem repke bivše Juge
koji je i na evropskim i na svjetskim prvenstvima, a vala i na olimpijskim igrama imao
šut za 2 poena preko 60%! Alo! On tu svoju generaciju prvaka iz ’89 smatra najboljom
jugoslovenskom u historiji, a ja opet onu prošlu. Još jednom kontra braćo, samo što
Zoki zna, a ja nabadam…
Igra je Čutura u Ciboni još par sezona, ali nakon raspada države nije za njeg bilo mesta
u hrvatskoj repki na OI u Barseloni ’92 pa je ovaj otiša u Split đe je osvojio hrvatski
Kup, njegov zadnji klupski trofej u karijeri i onda se umirovio sredinom devedesetih u
Zrinjevcu. Karijera ka bombončić, velim ja. Nikako podbačaj, Markane moj. Možda je
mogla bit i većom da je Zoki otiša ’90 (kad je ispunio dobnu granicu) u npr. berlinsku
Albu i š njome osvojio prvi međunarodni trofej njemačke košarke, ali jebiga drugovi,
Zoki je bija sin jedinac, pomalo razmaženi konformista, kojićega on moj u
inostranstvo iz beli Zagreb grad?

Iako nikad nije svoje juniorske brojke prenio u seniorsku konkurenciju, što zbog
sistema igre Cibone, što zbog izuzetne konkurencije u timu, Čutura je kao košarkaš
napravio izuzetnu karijeru i jedan je od najtrofejnijih klupskih igrača iz bivše države.
Više no trofeji, ostaje upamćen po nepogrešivom šutu i stilu igre koji kao da je
prisvojio od nekog stripovskog junaka čudesnih pokreta. Njegova kasnija, novinarska
djelatnost također je zaslužila brojne pohvale i nagrade. Uostalom, uvijek mi je Zoki
bio intelektom kapacitetan. Još i na terenu ste to mogli uočit. Jovan Kosijer kaže da
nikad nismo u repki imali inteligentnijeg igrača, a kad čika Jova zbori…

Kad pre desetak godina vratih se na Balkan, iskapirah da je Čutura postao novinarski
selebriti. I to u cilom „regionu“. Često ubode poantu u svojim kritičkim
premišljanjima, ali ponekad me i iznervira, ponavljajući njemu bitne aksiome. Jebiga, i
ja to volim da radim. Nije da se ne složimo po pitanjima bitnim – Čutura je takođe
žešći branitelj lika i djela Kreše Ćosića, ali neki drugi mitovi hrvatske košarke, zbog
kojih ova i kaska zadnjih 20 godina, iritiraju ga isto ka i mene. Ponekad mu u tekstu
zafali poneki termin, prečesto koristi reč „veličanstven“, stalno pogrešno tvrdi da je
All-Star tekma ’91 bila jedina takva priredba u Jugi (a nije), ali i on je svestan da biti
novinarom ne znači istovremeno biti Džems Džojs ili Embrouz Birs. Svestan je svojih
limita braćo, isto kao što ih je bio svestan na parketu. Uz sve to, ja tvrdim da je bio i
sjajnim Jugoslavenom. Ne samo zato što je u uspjehe Cibone i reprezentacije ugradio
samog sebe, telom i dušom (Body & Soul Zoki, a?), već zbog toga što je zadržao neke
divne stvarce iz prošlosti.

O čemu ti bulazniš? – prekide me tad moj prijatelj Kraljević Marko. Ja onda krenem
da opisujem kako je Zoki principijelan i karakteran čovik, kako sluša dobru mjuzu,
rok, bluz i džez i voli dobro vino, kako nije primitivac kao neki drugi mu kolege i kako
su mu daske u glavi skroz u redu. Da vama i Marku bude jasnije citiram najviše
principe Zorana Čuture (o kojima je dotični gospodin, on ne voli kad ga zovu druže,
već nekoliko puta pisao).

„U jednom nastupu bijesa tijekom rata, vjerojatno za vrijeme neke zračne uzbune i
zamračenja u Zagrebu, bacio sam sve memorabilije vezane uz reprezentaciju SFRJ u
kontejner za smeće, koji mi je pet metara od ulaza. I nije mi žao zbog toga. Ni danas,
dvadeset i nešto godina kasnije.“

Pa kakve to veze ima s time što je bio dobar Jugosloven? Bacio je reprezentativne
trofeje i uspomene iz te tamnice naroda, često govori o tom kako je današnje vrime
neuporedivo slobodnije, pravednije i opuštenije no ono prošlo – opet će Kraljević. Pa
Markane moj, kako ne kapiraš – velim ja – ostavio si je je ono najbitnije šta ga veže za
Jugu i repku bivše države. Ostala mu esencija.

A to je? – pomalo gubi nerve moj Marko.

Penzija brate.